SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI

OPĆA PSIHOLOGIJA
SKRIPTA

2018./2019.

NAPISALE:
DOC. DR. SC. JASMINKA JURETIĆ I DOC. DR. SC. MARLENA PLAVŠIĆ

1
Sadržaj

Popis literature u kolegiju .................................................................................................................... 3

Psihologija ............................................................................................................................................ 4

Psihologijska istraživanja...................................................................................................................... 7

Osjeti i percepcija............................................................................................................................... 18

Mišljenje ............................................................................................................................................. 20

Inteligencija ........................................................................................................................................ 24

Učenje ................................................................................................................................................ 29

Pamćenje ............................................................................................................................................ 33

Emocije ............................................................................................................................................... 36

Motivacija........................................................................................................................................... 40

Stres ................................................................................................................................................... 43

Ličnost ................................................................................................................................................ 45

Psihološki poremećaji ........................................................................................................................ 49

Napomena:

Skripta je namijenjena isključivo kao priručni tekst i to studenticama i studentima

kolegija Opća psihologija u Programu stjecanja pedagoških kompetencija Sveučilišta
Jurja Dobrile u Puli. Ona ne predstavlja zamjenu za literaturu koja je obvezna u
kolegiju.

2
 Popis literature u kolegiju

Obvezna:

1. Rathus, S. A. Temelji psihologije. Naklada Slap, Jastrebarsko, 2001. (str.: 15. – 22., 35. – 62., 122. –
157., 207. – 238 ., 247. – 278., 343. – 369., 377. – 386., 404. – 415., 469. – 495., 513. – 548., 605. –
620., 649. – 662.)
ILI
1. Smith, E. i sur.: Atkinson/Hilgard. Uvod u psihologiju. Naklada Slap, Jastrebarsko, 2007. (str.: 5. –
26., 116. – 139., 146. – 170., 232. – 255., 266. – 293., 326. – 348., 352. – 363., 388. – 410., 426. –
448., 452. – 481., 492. – 521., 526. – 562., 658. – 664.)

Izborna:

1. Andrilović, V., Čudina, M. Osnove opće i razvojne psihologije. Školska knjiga, Zagreb, 1995.
2. Andrilović, V. Metode i tehnike istraživanja u odgoju i obrazovanju. Školska knjiga, Zagreb, 1986.
3. Beck, R. C. Motivacija, teorije i načela. Naklada Slap, Jastrebarsko, 2003.
4. Bruce Goldstein, E.: Osjeti i percepcija, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2011.
5. Fulgosi, A. Psihologija ličnosti: teorije i istraživanja. Školska knjiga, Zagreb, 1985.
6. Hudek-Knežević, J. i Kardum, I. (2006). Stres i tjelesno zdravlje. Jastrebarsko: Naklada Slap.
7. Oatley, K., Jenkins, J. Razumijevanje emocija. Naklada Slap, Jastrebarsko, 2003.
8. Zarevski, P. Struktura i priroda inteligencije. Naklada Slap, Jastrebarsko, 2000.

Priručna:

1. Petz, B. (ur.). Psihologijski rječnik. Naklada Slap, Jastrebarsko, 2005.

3
 Psihologija

Psihologija je kovanica od dviju riječi: psykhé (grč.) / psyché (lat.) = duša, um, duh, dah, odnosno psychein
(grč.) = disati, dakle, živjeti + logos (grč) = znanost. Iz grčkog je alfabeta preuzeta i oznaka za psihologiju, a to
je slovo Ψ (psi).
Danas se termin duša zadržava kao religijski i spekulativno-filozofski pojam, no u znanstvenoj se psihologiji
ne koristi jer ga nije lako opisati i operacionalizirati (vidjeti u poglavlju o istraživanjima što to znači).
Definicije psihologije mijenjale su se kroz povijest, a i ovisno o školi ili smjeru koji definira svoj fokus. Prema
Psihologijskom rječniku (iz popisa priručne literature), psihologija je znanost o psihičkim procesima i
ponašanju te njihovim fizikalnim, biološkim i socijalnim utjecajima i učincima. Ovaj opis uključuje unutrašnje
(biološke) i vanjske procese (fizikalne i socijalne) koji su vezani uz doživljavanje i ponašanje.

Psihologiju se nerijetko smatra sinonimom za psihoterapiju. No, to nije točno. Iako dijele mnoge sličnosti,
kao što je bavljenje psihičkim pojavama i ponašanjem ili postojanje različitih pravaca, razlikuju se u svojim
ciljevima. Psihologija ima brojne grane jer proučava mnoga područja od kojih neka i nisu relevantna za
psihoterapiju. Osim toga, psihologija proučava stanja i procese ne težeći pritom postizanju promjena nego
opisu i pronalasku povezanosti među pojavama i mogućih uzročno-posljedičnih veza. Psihoterapija koristi
brojne spoznaje iz psihologije (npr. o razvojnim procesima, o kognitivnim, motivacijskim i emocionalnim
procesima, o socijalnim procesima itd.), ali je usmjerena na uklanjanje poremećaja i postizanje promjena
(ponašanja, ličnosti) sa svrhom poticanja pozitivnog razvoja ličnosti.

Povijest psihologije
Za psihologiju vrijedi da ima dugu prošlost a kratku povijest. Pritom se duga prošlost odnosi na činjenicu da
je predmet proučavanja psihologije, a to je u prvom redu čovjek (obratiti pažnju kako se piše ova imenica:
je li č ili ć na početku i ima li slovo i igdje u sebi) oduvijek bio u interesu čovjeka. Od samog postanka, ljude
su zanimali ljudi – kako da ih privole da surađuju s njima, kako da se obrane od njih, kako da se zabave,
kako da predvide njihova ponašanja itd. A kratka se povijest odnosi na povijest psihologije kao znanosti.
Psihologija je, kao znanost imala različit tretman u različitim društvenim i državnim uređenjima. U
totalitarnim režimima, primjerice u Rumunjskoj, studij psihologije bio je zabranjen. Tek je tijekom
devedesetih godina XX. stoljeća bilo otvoreno nekoliko studija. Razlog za sprječavanja studiranja psihologije
je jednostavan: psihologija dokazuje da su ljudi, iako u mnogim stvarima slični, ipak vrlo različiti. Psiholozi i
psihologinje ne mogu, stoga, zagovarati da bi ljudi trebali biti jednaki ili uniformni, a to je ono što totalitarni
režimi od ljudi u narodu kojim vladaju žele. Psihologija je, kao bilo koja znanost, vrijednosno neutralna. Ona
nije ni pozitivna ni negativna, no psihologijske spoznaje mogu se koristiti na dobrobit ljudi, a mogu se i
zloupotrebljavati.

4
U povijesti psihologije mogu se razaznati dva razdoblja, premda među njima ne postoji oštra linija.
Predznanstvenom se psihologijom smatra ona koja je bila do 1879., a znanstvenom nakon nje. Ta je godina
dogovorena manifestacijska godina jer je tada Wilhelm Wundt osnovao laboratorij za eksperimentalnu
psihologiju u Leipzigu (Njemačka). U razdoblju predznanstvene psihologije metode kojima su se ljudi služili
da bi zaključili o psihičkim procesima bile su pretežno spekulativne, anegdotske, introspektivne.
Psihologijom su se bavili filozofi u svojim razmatranjima, ali nije bilo sustavnih iskustvenih provjera koji se
smatraju glavnim obilježjem znanosti. No, pogrešno bi bilo reći da su se baš svi služili neznanstvenim
metodama te da baš nitko nije koristio znanstvene metode. Radi se samo o tome da je neznanstveni pristup
dominirao. Također bi nepošteno bilo zaključiti da ne postoji nikakav doprinos iz toga razdoblja. Primjerice,
Aristotelov zakon asocijacija predstavlja najstarije poznato djelo iz psihologije čija spoznajna vrijednost i
danas postoji.
U razdoblju znanstvene psihologije, a to je otprilike od XVII., XVIII. stoljeća na ovamo, paralelno s razvojem
prirodnih znanosti počinje dominirati razvoj i upotreba znanstvenih metoda (eksperiment) i u psihologiji.
Najveći utjecaj u početku imao je razvoj fiziologije i istraživanja živčanog sustava. Nakon razdoblja u kojem
su se znanosti vrlo specijalizirale tražeći svoje specifično područje bavljenja, danas je sve više riječ o
prožimanju i umrežavanju različitih znanstvenih disciplina jer su prirodni i društveni procesi u mnogome
nedjeljivi.

Povijest psihologije u Hrvatskoj

Prva pisana uporaba riječi psihologija u Europi pripisuje se Marku Maruliću (1450. – 1524.) u raspravi
Psichiologia de ratione animae humanae.
Ramiro Bujas 1920. osniva Laboratorij za psihologiju a zatim i Odsjek za psihologiju, pri Institutu za
fiziologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nešto kasnije, 1932., počinje izlaziti prvi hrvatski
znanstveni psihologijski časopis Acta Instituti Psychologici Universitatis Zagrabiensis. 1953. osnovana je
sekcija hrvatskih psihologa i psihologinja koja postupno prerasta u Hrvatsko psihološko društvo.

Škole (teorijski pravci) u psihologiji

U psihologiji postoje različite škole (teorijski pravci) koje na različite načine pristupaju pitanju što je
psihologija i na koji način treba proučavati područja kojima se ona bavi. Osnovne od njih o kojima će biti
riječi su: strukturalizam, funkcionalizam, psihoanaliza, biheviorizam, geštalt psihologija, humanistička
psihologija i kognitivna psihologija.

Strukturalizam je psihologijska škola koja smatra da se psihičko sastoji od tri elementa: osjeta (npr. vid),
osjećaja (npr. emocionalne reakcije) i predodžbi (npr. sjećanja). Kombinacijom tih elemenata nastaju
doživljaji. Utemeljitelj ove škole je Wilhelm Wundt sa svojim učenicima. Sam termin strukturalizam dao je

5
Edward B. Titchener označavajući time pravac koji se bavi analizom psihičkih struktura. Osnovna tehnika
koju su strukturalisti koristili je introspekcija – objektivni pristup pri opisivanju sadržaja vlastitih doživljaja.

Kako je postojao određeni broj psihologa koji se nisu slagali s analitičkim pristupom strukturalizma, tako se
javio i novi pravac u psihologiji. Radi se o funkcionalizmu. Funkcionalizam je psihologijska škola koja se bavi
proučavanjem kako doživljaji i iskustvo omogućuju prilagodbu ponašanja okolini u kojoj se nalazimo. Ovaj
se pravac bavi i ponašanjem i sviješću. Utemeljitelj ovog pravca je William James. Osnovna metodologija
koju su funkcionalisti koristili zasnivala se na laboratorijskim opažanjima i introspekciji.

I strukturalisti i funkcionalisti su smatrali psihologiju znanošću o svjesnom doživljavanju, a jedna se škola

posebno usmjerila na važnost nesvjesnih motiva i konflikata. Radi se o psihoanalizi. Utemeljitelj
psihoanalize je Sigmund Freud. On je smatrao da ljude pokreću skriveni motivi, a da omaške u govoru i
snovi predstavljaju nesvjesne aspekte čovjekova uma. Ti nesvjesni procesi, a posebno primitivni seksualni
(Eros) i agresivni impulsi (Tanatos) određuju ljudsko ponašanje u značajnijoj mjeri od svjesnog mišljenja.
Osnovne tehnike psihoanalize (koja je ujedno i psihoterapijski pravac) su slobodne asocijacije i rad na
snovima.

Biheviorizam je psihologijska škola koja psihologiju vraća na proučavanje opažljivog ponašanja i

proučavanje odnosa između podražaja i reakcija. Utemeljitelj američkog biheviorizma je John B. Watson, a
jedan od jednako tako važnih utemeljitelja je i ruski fiziolog Ivan P. Pavlov koji je u radu s psima došao do
otkrića klasičnog uvjetovanja. Za biheviorizam je značajan i Burrhus Frederic Skinner jer je uveo pojam
potkrepljenja i potaknuo istraživanja instrumentalnog uvjetovanja. U svom radu bihevioristi se usmjeravaju
na vanjsko opažanje podražaja i reakcija koje ti podražaji izazivaju.

Percepcija je bila osnovni predmet proučavanja geštalt psihologije. Tri su psihologa utemeljitelji ove škole:
Max Wertheimer, Kurt Koffka i Wolfgang Köhler. Geštalt psiholozi smatrali su da perceptivni doživljaji
ovise o sklopu podražaja i organizaciji iskustva kao i da postoji sklonost organizma organizaciji percepcije u
cjeline te integracija odvojenih podražaja u smislene sklopove. Posebno su proučavali percepciju kretanja,
načine na koji ljudi prosuđuju veličinu te se bavili ispitivanjem izgleda boja pod različitim stupnjem
osvjetljenja. Geštalt psiholozi usmjeravali su se i na učenje. Smatrali su da ljudi ne uče samo pasivno i
mehanički, nego i da uče odnose među elementima (sadržajima). Köhler je pokazao (najprije kroz
istraživanja s čimpanzama) da u mnogim slučajevima ljudi uče uvidom.

Humanistička psihologija škola je proizašla iz teorije Abrahama Maslowa, a osim njega značajan doprinos
ovom pravcu dao je i Carl Rogers. Ovaj psihologijski pravac stavlja naglasak na ljudsku sposobnost
samoispunjenja, ljudsku svijest, samosvijest te sposobnost izbora, kao i na etičko ponašanje ljudi te
6
postizanje samoaktualizacije. Humanistički psiholozi smatraju da su subjektivni (osobni) doživljaji najvažnija
pojava u psihologiji.

Kognitivna psihologija je u želji da bolje razumije čovjeka krenula u istraživanje psihičkih procesa. Kognitivni
psiholozi se bave istraživanjima načina na koji ljudi percipiraju i psihički predočuju svijet, kako misle i
rješavaju probleme, kako pamte, a proučavaju također govor i inteligenciju. Na tom se području razvijaju
mnoge kognitivističko–razvojne teorije i teorije obrade informacija. Najznačajniji predstavnici kognitivne
psihologije su Jean Piaget, Hermann Ebbinghaus, Eugene Galanter i Karl H. Pribram.

Grane suvremene psihologije

Psiholozi i psihologinje bave se različitim životnim područjima i različitim poslovima. Kako u ovom području
postoji veliki broj grana i disciplina, ovdje su izdvojene i ukratko prikazane samo neke. Najosnovnija je
podjela na područja teorijske i područja primijenjene psihologije.

Teorijska se psihologija bavi empirijskim i teorijskim istraživanjima i uključuje:

• opću psihologiju – cilj je spoznati opće zakonitosti i principe psihičkog funkcioniranja čovjeka,
• biološku (fiziološku) psihologiju – istraživanja biološke osnove psihičkih procesa,
• komparativnu (zoopsihologiju) psihologiju – usporedno istraživanje psihičkih procesa i ponašanja
čovjeka i životinja,
• diferencijalnu psihologiju (psihometriju) - istraživanje naravi i podrijetla individualnih i skupnih
razlika među ljudima u njihovim psihičkim i psihofiziološkim svojstvima, kao i problema mjerenja u
psihologiji – izrada, validacija i evaluacija psihodijagnostičkih instrumenata i njihova upotreba,
• razvojnu psihologiju – istraživanje psihičkog života čovjeka od začeća pa do smrti,
• socijalnu psihologiju – proučavanje društvenog života čovjeka, međusobnih odnosa pojedinca u
grupi i odnosa pojedinca i grupe.

Grana primijenjene psihologije je mnogo, a neke od njih su: edukacijska, klinička, organizacijska, vojna,
sportska, forenzička psihologija, psihologija marketinga itd.

Psihologijska istraživanja

Psihologija kao znanost primjenjuje razne vrste istraživanja. Sve počinje nacrtom istraživanja. U njemu se
definiraju sljedeći elementi:
▪ cilj(evi) ili problem(i) istraživanja i hipoteze
▪ uzorak na kojem se istražuje

7
 ▪ vremenski tijek istraživanja
▪ vrsta istraživanja
▪ pojave ili varijable koje se istražuju
▪ tehnike za prikupljanje podataka
▪ statistički postupci za obradu podataka
▪ etički principi

Cilj(evi) i hipoteze
Na temelju teorijskih spoznaja i spoznaja iz prethodnih istraživanja, bilo vlastitih, bilo tuđih, istraživačice i
istraživači otkrivaju neka pitanja, nedoumice ili naprosto žele provjeriti neke modele ili pretpostavke. Na taj
način oni/one oblikuju cilj/problem ili više njih. Npr. provjeriti ima li povezanosti između redoslijeda
rođenja djece u obitelji i njihovog uspjeha u školi; utvrditi jesu li djeca iz obitelji u kojima ima nasilja i sama
nasilna kad narastu; ispitati razlikuju li se u usvojenosti gradiva učenici i učenice s obzirom na način
izvođenja nastave.
Nakon definiranja ciljeva/problema obično se postavljaju hipoteze. To su pretpostavke koje
istraživač/istraživačica ima o tome koje bi odgovore mogao/mogla dobiti na postavljene ciljeve/probleme
istraživanja. Istraživač/istraživačica stvara svoje hipoteze na temelju onoga što je proučio/proučila u
literaturi (teorijske spoznaje, rezultati prethodnih istraživanja). Valja naglasiti da su rezultati istraživanja
jednako vrijedni, bez obzira na to hoće li se te hipoteze potvrditi ili ne. Važno je samo da je istraživanje
korektno provedeno i da je iz opisa provedbe istraživanja potpuno jasno kako je provedeno tako da ga bilo
tko drugi može na jednak način ponoviti i provjeriti.

Uzorak
Uzorak predstavlja izvor(e) podataka. Izvor podataka može biti sam sudionik/sama sudionica (npr. djeca
predškolske dobi čije prosocijalno ponašanje je predmet istraživanja), može biti neki vanjski opažač/vanjska
opažačica (to je osoba koja je educirana za to specifično opažanje, npr. student/studentica koji/koja ima
popis prosocijalnih ponašanja djeteta koja označava), a može biti i procjenjivač/procjenjivačica koji/koja
poznaje sudionika/sudionicu (npr. roditelji predškolske djece čije se prosocijalno ponašanje ispituje ili
odgojiteljice koje rade s tom djecom,...). U jednom istraživanju može biti samo jedan izvor podataka, a
može ih biti i više.
Gotovo nikada nije moguće ispitati sve ljude koji su izvor podataka. Stoga se određuje manji broj od
ukupnog broja ljudi na kojem će se istraživanje provesti. Taj se manji broj zove uzorak. Na primjer, ako se
želi ispitati razlikuju li se u usvojenosti gradiva učenici i učenice s obzirom na način izvođenja nastave,
potrebno je odrediti koji će se učenici i učenice uključiti u istraživanje jer nije izvedivo uključiti sve (u
jednom gradu? u jednoj županiji? u jednoj državi? u svijetu?).

8
Uzorak treba biti reprezentativan, što znači da po svim bitnim obilježjima odražava veliku grupu ljudi (to se
zove populacija) koju predstavlja u manjem opsegu. Dakle, ako je riječ o učenicima i učenicama Hrvatske,
uzorak mora biti reprezentativan za Hrvatsku. To znači da se ne može sastojati samo od učenika muškog
spola drugog razreda kuharskog smjera iz Pule. Uzorak treba odražavati spolna, dobna i razna druga
obilježja koja vrijede za cijelu populaciju. Ako je cilj istraživanja ispitati razlikuju li se u usvojenosti gradiva
učenici kuharskog smjera, onda je moguće odrediti opisani uzorak.
Osim reprezentativnosti, uzorak mora biti dovoljno velik da bi se smatralo da rezultati odražavaju dobru
procjenu pravog stanja u populaciji. Određivanje veličine uzorka obično se rukovodi pretpostavkom o tome
koliko ono što se istražuje varira u populaciji. Ako se pretpostavlja da se ljudi malo razlikuju, onda je uzorak
manji nego ako se očekuje da ono što se istražuje varira mnogo. U psihologiji se ne uobičava imati uzorke
manje od 30 i to je samo iznimno. Uglavnom su uzorci na stotinama ljudi. U novije vrijeme, korištenjem
interneta i društvenih mreža, analiziraju se tzv. big data odnosno baze velikih podataka koje uključuju više
desetaka tisuća ljudi.

Vremenski tijek istraživanja

Kad se provodi istraživanje važno je odrediti u kojem se periodu provodi. Na primjer, moguće da se ne bi
dobili jednaki rezultati ispituje li se strah od školskog ispitivanja u rujnu, kad je početak školske godine ili u
lipnju. Ili ako se ispituje npr. stav učenika i učenica prema novouvedenom predmetu nije isto ispituje li se 1.,
8. ili 5. tjedan ili 15. tjedan od uvođenja. Može se, naravno ispitivati u sve ove tri vremenske točke, ali to je
onda cilj istraživanja – provjeriti mijenja li se stav o novouvedenom predmetu na početku, sredini i kraju
prvog polugodišta.

Vrsta istraživanja
Jedna od podjela je na deskriptivna, korelacijska i eksperimentalna.

Deskriptivna istraživanja
Još se nazivaju i opisnim istraživanjima jer njihovi rezultati služe za opis nekog stanja. Ona uključuju
jednostavno opažanje i bilježenje onoga što se opazilo.
Razina njihove znanstvene vrijednosti najniža je jer se pomoću ovakvih istraživanja ne dobiva uvid u to
postoje li ikakve veze među promatranim pojavama ili odnosi među njima, a samim time ne daju ni
odgovore oko toga postoji li kakva uzročno-posljedične veza među promatranim i mjerenim pojavama.
Takva su istraživanja česta i mogu pomoći u utvrđivanju neke osnovne slike stvari, zatim oko praćenja nekih
pojava u raznim vremenskim razdobljima i mogu se uspoređivati te pojave među različitim grupama ljudi.

9
Primjeri za deskriptivna istraživanja u psihologiji:
1) Cilj istraživanja: utvrditi interese osnovnoškolske djece u vanškolskim aktivnostima. Može se
primijeniti anketa i djecu u školi može se upitati koje interese imaju u vanškolskim aktivnostima,
kojim se aktivnostima bave, kako često, kako dugo, s kime, koliko to plaćaju itd. Zatim se mogu
uspoređivati npr. odgovori djece različite dobi, npr. 1., 3., 5. i 7. razreda u osnovnoj školi ili odgovori
djevojčica i dječaka ili odgovori onih koji imaju više i onih koji imaju niže ocjene itd.

2) Cilj istraživanja: provjeriti u kojoj se mjeri djeca ponašaju prosocijalno. Psiholozi i psihologinje mogu
promatrati djecu u njihovom uobičajenom okruženju, npr. tijekom velikog odmora na školskom
dvorištu, i bilježiti u točno definiranu tablicu koja djeca i koliko često se ponašaju prosocijalno – na
dobrobit drugih.

Korelacijska istraživanja
Korelacijskim se istraživanjima utvrđuje postoji li kakva povezanost među pojavama koje se opažaju.
Ovakva su istraživanja vrlo česta u psihologiji jer postoji mnogo pojava za koje se pokušava utvrditi jesu li
povezane. Na primjer, postoji li povezanost između inteligencije djece i ocjena koje imaju u školi; postoji li
povezanost između straha od ispitivanja i ocjena na ispitivanju; postoji li povezanost između količine
domaćih zadaća iz nekog predmeta i uspjeha u tom predmetu, itd. Ako se, međutim povezanost između tih
pojava i potvrdi, rezultati korelacijskih istraživanja ne govore ništa o tome koja od tih pojava je uzrok, a koja
je posljedica. Dakle, korelacijskim se istraživanjima dostiže viši stupanj znanstvene spoznaje u odnosu na
deskriptivna koja samo opisuju pojave, jer se u korelacijskim utvrđuje postoji li veza među opisanim
pojavama. No ni jednim ni drugim ne spoznaje se uzročno-posljedična veza među promatranim pojavama.

Korelacija ili stupanj povezanosti među pojavama može vrijednosno varirati od 0 do +1 ili od 0 do -1. Kad je
vrijednost između 0 i +1 tada znači da je utvrđena povezanost ili korelacija pozitivna, odnosno da se dvije
pojave ili varijable mijenjaju, odnosno variraju u istom smjeru (Slika 1).

Slika 1 Grafički prikaz primjera pozitivne korelacije

10
Na primjer, pozitivna korelacija postoji između školskog uspjeha djece i roditeljske uključenosti. To znači da
djeca čiji su roditelji više uključeni u njihove školske obaveze i sadržaje obično imaju bolji uspjeh u školi,
odnosno djeca čiji su roditelji manje uključeni uglavnom imaju slabiji školski uspjeh. Dobro je napomenuti
da korelacije u psihologijskim istraživanjima ne dostižu najveću vrijednost, a to je 1. Takav je slučaj i u ovom
primjeru, što znači da nemaju baš sva djeca čiji su roditelji više uključeni bolji uspjeh od baš sve djece čiji su
roditelji manje uključeni i obratno. No, kao što je već navedeno, kad je i utvrđena povezanost između
školskog uspjeha djece i uključenosti roditelja, korelacijska istraživanja ne daju podatke o tome što je uzrok,
a što posljedica. Dakle, moguće je da djeca roditelja koji su više uključeni imaju bolji uspjeh upravo zbog
veće roditeljske uključenosti jer im roditelji mogu bolje objasniti gradivo, jer ih potiču, itd. a djeca čiji su
roditelji manje uključeni imaju slabiji uspjeh upravo jer ih roditelji ne potiču, ne objašnjavaju i sl. No, s
druge strane, moguće je i obrnuto: da su roditelji više uključeni upravo zato što djeca već pokazuju dobar
školski uspjeh, pa to roditelje motivira da se više bave djecom, uče zajedno s njima, motiviraju ih, dok kod
djece sa slabijim uspjehom roditelji misle da je gradivo preteško, da im oni ne mogu pomoći i sl.

Kad je vrijednost korelacije između 0 i -1 tada znači da je utvrđena povezanost negativna, odnosno da se
dvije pojave ili varijable mijenjaju, odnosno variraju u suprotnim smjerovima (Slika 2).

Slika 2 Grafički prikaz primjera negativne korelacije

Na primjer negativna korelacija postoji između školskog uspjeha i izostanaka iz škole. To znači da
učenici/učenice s više izostanaka obično imaju slabiji školski uspjeh, odnosno oni/one s boljim školskim
uspjehom imaju manje izostanaka. Opet, to znači da nemaju baš sve učenice/svi učenici s boljim školskim
uspjehom manje izostanaka i obratno. Također, ne zna se što je uzrok, a što posljedica. Dakle, moguće je da
učenici/učenice više izostaju iz škole jer im je uspjeh slabiji, a moguće je i obrnuto – da imaju slabiji uspjeh
jer više izostaju iz škole.

11
Eksperimentalna istraživanja
Eksperimentalna istraživanja postižu najviši stupanj znanstvene spoznaje jer se pomoću njih utvrđuje ne
samo postoji li odnos među promatranim pojavama, nego i koja je pojava uzrok, a koja posljedica. Da bi se
to utvrdilo, jedna pojava ili varijabla je pod potpunom kontrolom onog tko provodi eksperiment. Ta se
varijabla ili pojava naziva nezavisnom. Druga varijabla (ili više njih) je ona koju se promatra hoće li se
mijenjati pod utjecajem nezavisne varijable. Ako se ne mijenja, znači da među njima nema uzročno-
posljedične povezanosti, a ako se mijenja, onda se potvrđuje da je nezavisna varijabla utjecala na zavisnu.
Na primjer, eksperimentalnim se istraživanjem želi provjeriti utječe li broj vježbi u grupnom radu na
produkciju kreativnih rješenja nekog zadatka. U tom bi slučaju nezavisna varijabla, a to je ona koja se
namjerno manipulira ili mijenja, bila broj održanih vježbi. Jedna grupa, a ta se zove kontrolna, ima uobičajen
broj vježbi (ne dobiva eksperimentalni tretman). Druga grupa, a ta se zove eksperimentalna (jer dobiva
eksperimentalni tretman), ima primjerice duplo više vježbi, treća grupa tri puta više vježbi, četvrta grupa
primjerice upola manje vježbi od kontrolne grupe, peta grupa uopće nema vježbi itd. Dakle, može biti više
eksperimentalnih grupa u kojima se mijenja nezavisna varijabla. Može biti i samo jedna eksperimentalna
grupa. Npr. jedna grupa djece dobiva domaću zadaću (uobičajeno), druga ne dobiva. Ono što je, naravno,
bitno, to je da su kontrolna grupa i sve eksperimentalne grupe ujednačene po svim obilježjima osim u
onome što se namjerno mijenja (u ovom slučaju – broj vježbi). Dakle, grupe se ne smiju razlikovati po dobi,
spolu, znanju iz matematike, ne smije jedna grupa imati vježbe ujutro, a druga popodne ili jedna vikendom
a druga radnim danom itd. Naime, ako bi se grupe razlikovale po bilo čemu osim po tome koliko imaju
vježbi iz matematike, onda se ne bi moglo znati čemu da se pripiše rezultat istraživanja (bez obzira na to je li
rezultat istraživanja da se grupe u prosjeku ne razlikuju ili razlikuju u rezultatima natjecanja iz matematike).

Uz eksperiment se veže nekoliko pojmova. Kada se eksperiment održava u uobičajenoj sredini u kojoj se
inače ljudi nalaze, tada je riječ o eksperimentu u prirodnim uvjetima. Na primjer, ako se želi ispitati ovisi li
agresivno ponašanje o omjeru djevojčica i dječaka u grupi, onda se eksperiment u prirodnim uvjetima
odvija tamo gdje se promatrana djeca prirodno kreću, npr. u vrtiću ili školi. Prednost takvom eksperimenta
je ta da su uvjeti uobičajeni pa je vjerojatnost da se djeca ponašaju najprirodnije ujedno najveća. No
nedostatak eksperimenta u prirodnim uvjetima je taj da na njih u svakom trenutku može utjecati nešto
neplanirano što može omesti rezultate. Na primjer, neočekivano može netko doći u posjet u vrtić, pa odvući
djeci pažnju, ili se može razboljeti odgojiteljica koja je inače omiljena u grupi djece, pa su djeca drugačijeg
raspoloženja, itd. Takve nepredviđene stvari bolje se kontroliraju u tzv. laboratorijskim uvjetima. To znači
obično na nekom institutu, fakultetu odnosno mjestu koje je izolirano od neplaniranih utjecaja i
pripremljeno za planirani eksperiment. U takvim uvjetima sve je pod kontrolom, pa se s većom sigurnošću
može utvrditi da osim nezavisne varijable na zavisnu drugo ništa nije utjecalo. Međutim, upravo zbog
neprirodnosti situacije, pitanje je kako se, u ovom slučaju djeca, osjećaju i ponašaju li se zaista onako kako

12
bi se ponašala da je riječ o njima prirodnom okruženju. Dakle, prednosti i nedostaci ovih dvaju
eksperimenata međusobno su suprotni.
Osim ove dvije vrste eksperimenata, postoji i prirodni eksperiment. On zapravo i nije eksperiment jer se
događa mimo ičijeg plana, događa se prirodno. Na primjer, kada dođe do poplava, potresa, požara, može se
vidjeti kako se ljudi ponašaju u situaciji panike, koliko su spremni jedni drugima pomoći, koliko su agresivni,
koje se emocije javljaju kojim intenzitetom, itd. Dakle, nije nitko namjerno i planirano izazvao potres ili
poplavu ili požar kako bi proučavao sve navedene pojave, nego su se one dogodile, a iz njihovih se
posljedica može mnogo toga zaključiti o ljudskom doživljavanju i ponašanju.

Pojave ili varijable koje se istražuju

Kad je postavljen cilj/problem istraživanja pitanje je što se to točno opisuje i mjeri, kako se te pojave
operacionaliziraju ili svode na precizan, za to istraživanje definirani oblik. Pojave koje se u istraživanjima
opisuju, ispituju i mjere zovu se varijable jer se pretpostavlja da su to promjenjive pojave, promjenjive s
obzirom na neka obilježja ljudi koji sudjeluju u istraživanju. Tako na primjer, ako je cilj ispitati mijenja li se
samopoštovanje učenika i učenica s dobi, onda je riječ o tome da se ispituju dvije pojave ili varijable:
samopoštovanje i dob. To treba operacionalizirati, odnosno definirati kako će se u tom konkretnom
istraživanju opisati i mjeriti. Varijabla samopoštovanje se može definirati kao rezultat mjeren nekim
upitnikom samopoštovanja (npr. Rosenbergovim upitnikom), a varijabla dob može se operacionalizirati kao
svaki neparni razred u osnovnoj školi.

Tehnike prikupljanja podataka

Intervju
To je razgovor s osobom koji se može odvijati na strukturirani, polustrukturirani i nestrukturirani način.
Strukturirani intervju postavlja uvijek i svima ista, unaprijed definirana pitanja. Prednost je takvog intervjua
da npr. sve kandidate i kandidatkinje za posao može usporediti prema odgovorima na ista pitanja.
Nedostatak je u tome što ovakvo intervjuiranje ne dopušta odmak od zacrtanog, pa se neke stvari ne
saznaju. Polustrukturirani intervju ima određena područja ili teme za razgovor, no u svakoj se situaciji
prilagođava osobi koju se intervjuira. Prednosti su da se može saznati nešto što se u početku možda i nije
planiralo pitati, a nedostatak je što pitanja nisu uvijek jednako postavljana i ne mogu se sve osobe
usporediti ako nemaju ista pitanja za usporedbu. Nestrukturirani intervju nema unaprijed određeno o čemu
će se razgovarati. On se ponekad koristi u psihoterapijske svrhe kada o klijentu/klijentici ovisi o čemu želi
razgovarati (premda nije svaki psihoterapijski susret takav!). Prednost je da je ostavljeno osobi koja je
intervjuirana da ona određuje njoj bitne teme, dok je nedostatak taj da je, još i više nego kod
polustrukturiranog intervjua teško usporediti različite ljude po istim temama jer istih tema uopće ne mora
ni biti.

13
Sociometrija
Sociometrijski postupak služi za ispitivanje statusa osoba u grupi. Postavljaju se pitanja u kojima svatko u
grupi individualno odgovara koga bi iz grupe izabrao u nekoj situaciji ili koga ne bi izabrao u nekoj situaciji.
Sociometrija je vrlo primjenjiva kada u kratkom periodu treba procijeniti situaciju u grupi, pogotovo kad je
nekome ta situacija nepoznata (npr. novoj ravnateljici škole, novom razredniku,…).
Pr. Koga iz razreda bi rado pozvala na rođendansku proslavu?
Navedi tri učenika/učenice s kojima bi rado izrađivao projektni zadatak.
S kime nikako ne bi željela dijeliti sobu na školskoj ekskurziji?
Prednost sociometrije je to što se podaci lako i brzo mogu prikupiti i obraditi, a osim računski, moguće ih je
prikazati i grafički (Slika 3).

Slika 3 Sociogram – grafički prikaz rezultata sociometrije

Nedostatak sociometrije je taj da negativna biranja (s kime NE želiš…?) mogu imati loše efekte na osobe
koje su izabrane da s njima netko ne želi biti u interakciji. Stoga je preporuka da se takva biranja izbjegavaju
kad je to moguće.

Upitnik
Upitnici služe za ispitivanje stavova, mišljenja ili znanja. S obzirom na vrstu pitanja, postoji nekoliko vrsta
upitnika:
▪ Upitnik s pitanjima otvorenog tipa
Pr. Što mislite o studiju koji ste upisali? Odgovor: _________________________________________
Prednosti: odgovori koje će sudionici i sudionice ispitivanja dati nije moguće predvidjeti, pa se na ovaj način
uvijek može dobiti nešto nepredvidivo; budući da je potrebno dati vlastiti odgovor (a ne samo označiti neki

14
ponuđeni), odgovaranje uključuje veći angažman osobe koja odgovara, pa to povećava vjerojatnost da je
odgovor vlastiti.
Nedostaci: raznolikost odgovora otežava njihovu obradu jer se postavlja pitanje kako će se ti odgovori
kategorizirati i što će pri tome izgubiti.

▪ Upitnik s pitanjima zatvorenog tipa

Pr. Više volim društvene nego prirodne znanosti. TOČNO – NETOČNO
Prednosti: budući da ih samo treba prebrojati i svi su odgovori predviđeni unaprijed, lako ih je i brzo
obraditi
Nedostaci: nema prostora za drugačije odgovore osim ponuđenih, a netko bi možda dao odgovor koji nije
predviđen; ako je netko zaokružio neki odgovor to ne znači da je sigurno razumio tvrdnju; postoji
mogućnost da osobe zaokružuju odgovore i bez da o njima razmisle

▪ Upitnik s pitanjima višestrukog izbora

Pr. Idem na zbor jer:
a) volim pjevati
b) dobro je društvo
c) dobra ja voditeljica
d) želim postati pjevačica
e) nešto drugo ________
Prednosti i nedostaci jednaki su kao u upitniku s pitanjima zatvorenog tipa.

Skale procjene
Skale procjene sadrže neku mjeru stupnjevanja tako da se opisana pojava procjenjuje po intenzitetu.
Ovakve se skale koriste za ispitivanje stavova, procjenu osobina ličnosti, osposobljenosti za obavljanje neke
aktivnosti,...
Njihove su prednosti i nedostaci jednaki kao u upitniku s pitanjima zatvorenog tipa.
Brojne su vrste skala procjene. Ovdje se navode dva primjera:
▪ Skala Likertovog tipa
Jedna je od najčešće korištenih skala procjene. Uvijek treba definirati što znači koji broj.
Pr. Volim terensku nastavu. 1 2 3 4 5 (zaokružite jedan odgovor)
1 = uopće se ne slažem
2 = uglavnom se ne slažem
3 = svejedno mi je
4 = uglavnom se slažem
5 = u potpunosti se slažem
15
 ▪ Bogardusova skala socijalne distance
Ova se skala koristi za mjerenje stavova, odnosno socijalnih udaljenosti među ljudima koji su po nečem
različiti. Zaokružuje se odgovor koji predstavlja najmanju prihvatljivu udaljenost.
Pr: Nemam ništa protiv toga da Kinez:
a) doseli u Hrvatsku
b) doseli u Pulu
c) bude susjed u mojoj zgradi
d) bude moj kolega na poslu
e) ide sa mnom u teretanu
f) bude moj prijatelj

Projektivne tehnike
Osnovno polazište projektivnih tehnika je da ljudi ili ne poznaju sebe dovoljno ili ne žele uvijek dati iskrene
odgovore. Zato im se treba ponuditi takav materijal koji je nedovoljno jasan i strukturiran da oni sami u
njega unose (projiciraju) svoje osjećaje, nesvjesne motive kako bi ga učinili smislenijim i strukturiranijim.
Poznati su primjeri projektivnih tehnika Rorschachov test mrlja, mozaik test, Wartegg, semantički
diferencijal.
Prednosti: zbog slabije kontrole odgovora oni su možda iskreniji.
Nedostaci: poteškoće s objektivnošću, pouzdanošću i valjanošću u interpretaciji rezultata (pogledati niže u
poglavlju o svojstvima mjernih instrumenata).

Primjer semantičkog diferencijala

Sastoji se od lista bipolarnih pridjeva koji imaju konotativno (preneseno) značenje vezano uz ispitivani
pojam.
Pr. Označi na crti između dva pridjeva gdje se po tvom mišljenju nalazi MATURA.
dosadna…………………………..zabavna
tužna……………………………….sretna
ljuta………………………………..gorka
hrapava……………………………glatka

16
Semantički se diferencijal može primijeniti i u grafičkom obliku.
Pr. Označi na crti između dva crteža gdje se po tvom mišljenju nalazi MATURA.

..............
..............

Svojstva mjernih instrumenata

Da bi se bilo koja od opisanih (ali i od neopisanih) tehnika za prikupljanje podataka smatrala mjernim
instrumentom, potrebno je da udovoljava nekim kriterijima kako bi što točnije poslužila svrsi. Ti su kriteriji
sljedeći:
▪ Objektivnost – rezultat na mjernom instrumentu ovisi o predmetu mjerenja, a ne o
ocjenjivaču/ocjenjivačici. Dakle, svi koji ocjenjuju odgovore nekoga na nekom mjernom
instrumentu ocjenjuju ih na isti način. To je potpuna objektivnost. Ona se najslabije postiže u
projektivnim tehnikama, a najviše u upitnicima zatvorenog tipa i skalama procjene.
▪ Pouzdanost – kada se isti mjerni instrument primijeni više puta na istim ljudima, oni daju iste
odgovore. To znači da taj mjerni instrument postavlja jasna, razumljiva i jednoznačna
pitanja/tvrdnje.
▪ Valjanost – mjerni instrument mjeri upravo ono što je cilj mjerenja, a ne nešto drugo. Npr. upitnik
depresivnosti mjeri depresivnost, a ne sramežljivost.
▪ Osjetljivost – mjerni instrument razlikuje ispitane osobe po onome što mjeri – neki, dakle, postižu
viši, neki niži, a neki prosječan rezultat. Instrument ih može dobro smjestiti s obzirom na mjereno
obilježje.
▪ Normiranost – kada se mjerni instrument primijeni u različitim dobnim, spolnim ili drugim grupama,
stvaraju se norme u kojima se vidi kako se rezultati raspodjeljuju za svaku grupu. Time se
omogućuje usporedba rezultata pojedine osobe s njezinom referentnom grupom. Norme nije
jednostavno napraviti jer nije lako doći do reprezentativnog uzorka za razne grupe.

Statistički postupci za obradu podataka

Kad se podaci prikupe pomoću raznih tehnika, tada ih treba obraditi. U tu svrhu koriste se razni statistički
postupci za opisivanje i analizu rezultata.

Etički principi
Prilikom planiranja istraživanja važno je rukovoditi se etičkim načelima da se sudionici i sudionice koji
sudjeluju ne bi izložili ničemu što im može predstavljati nepovoljnu, nelagodnu ili neistinitu situaciju niti

17
takvu koja bi imala po njih nepovoljne posljedice. Zato je dobra praksa da istraživanja trebaju prvo biti
odobrena na povjerenstvima koja se bave etičkim pitanjima, npr. u Hrvatskoj postoji etički kodeks za
istraživanja s djecom.

Osjeti i percepcija

Jedno je od najznačajnijih obilježja ljudskog mozga prihvaćanje senzornih informacija, njihova integracija te
kontinuirano slanje informacija iz najviših razina mozga natrag u početne faze senzornog procesiranja čime
se stvara interakcija aktivnosti kojima se oblikuje način na koji senzorni input funkcionira. Područje
psihologije koje se bavi odnosom između podražaja (fizika) i osjeta/percepcije (psiho) naziva se psihofizika.
Niz je različitih metoda za precizno mjerenje tog odnosa, a te su metode bile temelj za razvoj metodoloških
postupaka i u drugim područjima psihologije.

Senzorni modaliteti
Osjetila ili senzorni modaliteti imaju dvije osnovne značajke: osjetljivost (psihološka razina) i senzorno
kodiranje (biološka razina). Ti modaliteti uključuju: vid, sluh, njuh, okus, dodir, toplo, hladno, bol,
ravnotežu, tlak. Osjeti nastaju podraživanjem osjetnih receptora i prijenosom osjetnih informacija u
središnji živčani sustav. Podraživanje osjetila je mehaničko, a osjetni su receptori smješteni u senzornim
organima (npr. uši, oči, koža).
Najmanja veličina podražaja koju čovjek može razlikovati od potpunog izostanka bilo kakvog podražaja (te
vrste) odnosno minimalni iznos energije koja može izazvati osjet, naziva se apsolutni limen (prag). Senzorni
su modaliteti vrlo osjetljivi, a vrijednosti apsolutnog limena određuju se različitim psihofizičkim postupcima.
U proučavanju osjetnog doživljavanja javlja se i pitanje detektiranja promjena u intenzitetima podražaja,
odnosno mogućnost razlikovanja intenziteta dvaju podražaja iste vrste. Minimalna razlika u veličini dvaju
podražaja koja je potrebna da ih se percipira različitima naziva se diferencijalni limen.
Osjeti se razlikuju po kvantiteti ili intenzitetu (npr. glasniji zvuk i tiši zvuk) i po kvaliteti ili sadržaju (npr.
visoki ton i niski ton).

Adaptacija i deprivacija
Proces kojim osoba postaje osjetljivija na podražaje slabije jačine, a manje osjetljiva na podražaje relativno
stalne jakosti naziva se osjetna adaptacija. Razlikuje se pozitivna adaptacija (senzibilizacija) i negativna
adaptacija (desenzibilizacija). Senzibilizacija je proces postajanja osjetljivijim na podražaje koji su manji po
veličini (npr. ulazak u jako mračnu prostoriju) dok se desenzibilizacija odnosi na proces postajanja manje
osjetljivim na stalne podražaje (npr. adaptacija na prometne zvukove, neugodne mirise).
Valjalo bi spomenuti i pojam senzorne (osjetne) deprivacije koji se odnosi na uskraćivanje podražaja iz
okoline (npr. boravak u svjetlosno i zvučno izoliranoj prostoriji) odnosno pojave koja se javlja kad je
18
podraživanje znatno reducirano ili potpuno uklonjeno. Senzorna deprivacija može dovesti do općeg
opadanja učinkovitosti pojedinca i do promijenjenih stanja svijesti, npr. do halucinacija, a u psihologiji se
koristi u istraživačke svrhe radi proučavanja na koji način sustavno smanjivanje količine podražaja djeluje na
čovjeka. Perceptivna deprivacija, pak, odnosi se na uskraćivanje promjene u podražajima iz okoline (npr.
postoji svjetlo i zvuk, ali nepromjenjivi su). Posljedice su slične ili jednake onima tijekom i nakon senzorne
deprivacije.

Percepcija i njezine funkcije

Složeni proces kojim su osjeti organizirani i interpretirani, onaj kojim se stvara unutarnja reprezentacije
svijeta, naziva se percepcija. Percepcija ne nastaje mehanički i značajnu ulogu u tom procesu imaju učenje i
očekivanja, načini kako se organiziraju prispjele informacije o svijetu. Na percepciju, osim navedenog,
djeluje i niz drugih čimbenika kao što su, na primjer, osobine ličnosti, stavovi, količina informacija koje
dobivamo iz okoline, fiziološka stanja, motivacija i niz drugih čimbenika.
Pet je osnovnih funkcija percepcije:
1. pažnja – određivanje koje ulazne informacije trebaju biti obrađene, a koje odbačene,
2. lokalizacija – utvrđivanje gdje je element percepcije,
3. prepoznavanje – utvrđivanje što je predmet percepcije,
4. apstrakcija kritičnih informacija o predmetu,
5. konstantnost – održavanje konstantnim izgled predmeta, iako se njihove slike na mrežnici mijenjaju.

Zakoni perceptivne organizacije

Ljudi svijet ne percipiraju u dijelovima, iako informacije koje ulaze u osjetila, dolaze u dijelovima. Postoji niz
pravila u načinu percipiranja i već su ih početkom prošlog stoljeća proučavali geštalt psiholozi. Ta se pravila
nazivaju zakonima perceptivne organizacije. Ovdje su neka od njih:
▪ Princip zatvorenosti odnosi se na tendenciju zamjećivanja nepotpune slike potpunom ili cjelovitom.
▪ Princip sličnosti ukazuje na sklonost grupiranju elemenata koji slično izgledaju.
▪ Princip blizine odnosi se na sklonost grupiranju elemenata koji su blizu jedan drugome.
▪ Princip kontinuiteta je sklonost percipiranju niza točaka ili crta kao da su cjelina.
▪ Princip zajedničkog kretanja odnosi se na sklonost percipiranju elemenata koji se kreću zajedno kao
da pripadaju zajedničkoj skupini.
▪ Odnos lika i pozadine povezan je uz situaciju kada je odnos lika i pozadine neodređen i može biti
interpretiran na različite načine, pa percepcija postaje nestabilna i mijenja se.

Konstantnost percepcije
Kao što je navedeno, jedna je od funkcija percepcije i konstantnost. Iskustvo je omogućilo svakoj osobi da
usvoji konstantnost percepcije veličina odnosno da može opažati predmete jednako velikim i kad se
19
njegova slika na mrežnici mijenja sukladno njegovoj udaljenosti. Osim konstantnosti percepcije veličina,
ljudi usvajaju i konstantnost boja (opažani predmeti zadržavaju svoju boju i u uvjetima osvjetljenja u kojima
se njihov izgled može promijeniti), konstantnost svjetlina (opažanje predmeta jednako svijetlima i u
uvjetima promjene njihova osvjetljenja) te konstantnost oblika (sklonost opažanja predmeta u istom obliku
iako slika na mrežnici mijenja svoj lik).

Determinante percepcije
Na percepciju utječu stavovi, socio-ekonomski status, emocije, iskustvo, kultura i potrebe. Na primjer,
pozitivni stavovi o nekom nogometnom klubu mogu utjecati na to da njihovi navijači ne vide njihove greške
u igri, dok ih jasno vide u protivničkom klubu. Socio-ekonomski status može utjecati tako da djeca iz
siromašnijih obitelji percipiraju kovanicu u prosjeku većom od njihovih bogatijih vršnjaka i vršnjakinja.
Emocije mogu, na primjer, utjecati na percepciju tako da osoba od straha čuje glasove ljudi u mraku, a
zapravo je vjetar utjecao na šuštanje lišća. Iskustvo utječe na percepciju tako da osobe s više iskustva brže i
lakše percipiraju nešto nego osobe s manje iskustva. Na primjer, osobe koje znaju kako izgledaju pojedine
gljive brže i više će ih primijetiti nego osobe koje nemaju iskustva s njima. Ako netko ima neku potrebu, to
će utjecati da brže percipira ono što bi tu potrebu moglo zadovoljiti. Tako će netko tko je gladan prije
primijetiti restoran ili trgovinu hrane od osobe koja nije gladna. Kultura oblikuje percepciju što potvrđuju i
neurološka istraživanja. Na primjer, ljudi azijskih kultura bolje zamjećuju pozadinski kontekst i relativnu
veličinu, dok ljudi zapadnjačke kulture točnije percipiraju središnje likove i apsolutnu veličinu.

Mišljenje

Pojam mišljenje u svakodnevnoj se razmjeni informacija upotrebljava u širokom značenju. Tako se, na
primjer, koristi za izricanje dosjećanja (Misliš o tome kako je bilo prošle godine na kampiranju?), namjere
(Misliš izaći na ispit?), zamišljanja (Baš mislim kako bi bilo lijepo da sam sad na moru.), razmišljanja (Mislila
sam o tom problemu cijelu noć.) i vrlo često – stavova (Što misliš o studiju?).

U psihologiji se mišljenje odnosi na mentalnu aktivnost uključenu u razumijevanje, obradu i prenošenje

informacija. Obuhvaća usmjeravanje pažnje na informacije, mentalnu reprezentaciju informacija,
rasuđivanje, rješavanje problema, zaključivanje, odlučivanje, stvaranje novih odnosa u iskustvima. Za razliku
od procesa percepcije, kojem je neophodan vanjski (npr. padanje svjetlosti na mrežnicu oka što će dovesti
do percepcije svjetla) ili unutrašnji podražaj (npr. upalni proces u zubu koji će dovesti do percepcije boli),
mišljenje ne mora imati nikakvu stimulaciju, već njegov sadržaj čine simboli, ideje, predodžbe. Dakako,
sadržaj mišljenja mogu biti i perceptivni elementi – ljudi misle o onome što vide, čuju,...
Mišljenje se odnosi se na svjesne i namjerne procese, no misli mogu biti i nesvjesne, automatske i
nenamjerne.
20
Vrste mišljenja
Postoje razne vrste mišljenja.
Na primjer, prema sadržaju, mišljenje može biti konkretno i apstraktno. Konkretno se mišljenje odnosi na
ono čiji je sadržaj perceptivno dohvatljiv, dok je sadržaj apstraktnog mišljenja perceptivno slabo dohvatljiv,
odnosno simboličan. Ovakva je podjela mišljenja korisna u razvojnoj psihologiji jer pomaže u razumijevanju
razvoja dječjeg mišljenja. Konkretno mišljenje koje uključuje konkretne sadržaje, kao npr. konkretnu loptu,
konkretnu pjesmu, određeno jelo, određenog prijatelja, javlja se razvojno ranije i ostaje prisutno tijekom
cijelog života. Apstraktno, pak, mišljenje razvojno se javlja kasnije kada mozak dostigne zrelost za
predočavanje i spretnije baratanje simbolima. Apstraktni se sadržaji odnose npr. na pravdu, istinu,
prijateljstvo, ... To, dakako, ne znači da apstraktne pojmove treba izbjegavati dok dijete ne odraste, nego
znači da je potrebno umijeće da ih se konkretizira i na taj način približi.

Prema smjeru zaključivanja, mišljenje može biti deduktivno i induktivno. Deduktivan smjer ide od općeg ka
pojedinačnom, a induktivan od pojedinačnog prema općem. Na primjer, ako je netko naučio voziti auto s
ručnim mjenjačem, taj će se lakše snaći na novom autu s ručnim mjenjačem nego netko tko je naučio voziti
na autu s automatskim mjenjačem. Naime, osoba koja je naučila voziti s ručnim mjenjačem, stvorila je na
temelju vožnje pojedinačnog auta opći princip o tome kako se upravlja ručnim mjenjačem. To je induktivno
mišljenje. Kada se nađe u novom automobilu, ta će osoba upravo taj opći princip o upravljanju ručnim
mjenjačem primijeniti na novom pojedinačnom slučaju. To je deduktivno mišljenje.

S obzirom na to kako definira svoj(e) cilj(eve), mišljenje može biti konvergentno i divergentno.
Konvergentno mišljenje konvergira, usmjerava se prema točno određenom točnom rješenju ili točno
određenim rješenjima. Na primjer, ako je pitanje Koji je hrvatski naziv za grad koji se na slovenskom zove
Benetke?, tada je točan samo jedan odgovor. Suprotno tome, divergentno mišljenje nema ograničenja,
nego su svi odgovori na koje pitanje potakne, točni. Na primjer, ako je pitanje Za što se sve može koristiti
čarapa?, moguće je ponuditi beskonačno mnogo odgovora. Divergentno mišljenje još se naziva i kreativnim
mišljenjem.

Prema tijeku procesa, mišljenje može biti vertikalno i lateralno. Vertikalno je ono mišljenje koje prati
predviđeni i predvidivi tijek ili algoritam. Npr. slijeđenje nečije upute o tome kako da se putuje od Karlovca
do Rijeke. Lateralno mišljenje je ono koje ne slijedi neki očekivani tijek, nego se na bilo kojoj točki procesa
tijek propituje i mijenja u nešto nepredvidivo i novo. Npr. na putu od Karlovca do Rijeke krene se
autocestom, pa se siđe, pa se zastane i porazgovara s nekim tko preporuči da se obiđe sajam u blizini, što
nije uopće bilo u planu, ali sad je baš dobra prilika jer sajam je samo taj dan... Podjela na vertikalno i

21
lateralno nalik je podjeli na konvergentno i divergentno. Lateralno, kao i divergentno, zapravo je kreativno
mišljenje.

Animističko mišljenje
Kroz cjelokupnu ljudsku povijest prisutno je mišljenje koje uzroke za neke pojave pripisuje neracionalnim
objašnjenjima, vjerovanjima u natprirodno ili vjerovanjima da nežive tvari i pojave imaju obilježja živih.
Tako se primjerice, djetetu kad pade i udari se zna reći da je pod taj koji je zločest i koji ga je udario. Ili da se
sunce sakrilo ili da zvijezde namiguju...
Animističko mišljenje prisutno je i kod mnogih odraslih ljudi u obliku fatalizma i magije. Fatalizam se odnosi
na vjerovanje da je sudbina određena i da se sve odvija na već unaprijed definiran način i na to nije moguće
utjecati, pa nije potrebno ništa planirati niti se truditi. Primjer za fatalizam je vjerovanje u horoskop.
Prilikom rođenja astronomska konstelacija odredila je osobu za cijeli život, pa ta osoba onda ne može
utjecati na svoje karakteristike. Magija, s druge strane, također uključuje vjerovanje u nadnaravno, ali ovdje
je moguće utjecati na više sile da one učine nešto drugačijim. Na primjer odlaskom kod osoba koje mogu
skinuti uroke ili ih baciti na nekoga, već prema potrebi i uplati.

Rješavanje problema
Dobar dio čovjekovog mišljenja odnosi se na rješavanje problema. Na primjer kako rasporediti mjesečni
prihod novaca s potrebnim rashodima, kako položiti ispit, kako pronaći dobrog cimera? Nekoliko je pristupa
kojima se problemi pokušavaju riješiti. Neki od najpoznatijih su: pokušaji i pogreške, uvid i postupna
analiza. Postupna je analiza uobičajena u mnogo situacija: problem se raščlanjuje u manje, ili se sagledava
iz raznih strana i proba ga se riješiti. To može biti način rješavanja prvog problema – o raspoređivanju
novaca da potraju mjesec dana. Analiziraju se sigurni, predvidivi i planirani troškovi, npr. na temelju
prethodnog mjeseca, planira se nešto za nepredviđene troškove, planiraju se mogući izvori prihoda pa se
usporede i s neke strane pojačaju (prihodi), odnosno smanje (rashodi). Uvid je iznenadna spoznaja čiji slijed
nije moguće rekonstruirati. Očito je samo da se poput bljeska spoznalo rješenje. Primjer za to je shvaćanje
vica – gdje se odjednom pojavljuje uviđanje onoga što je u priči smiješno. Primjena strategije pokušaja i
pogrešaka može se prepoznati kada je teško moguće ili se nekome naprosto ne da postupno analizirati
problem. Primjerice netko će za polaganje ispita koristiti pristup postupne analize (koje gradivo, koliko
vremena ima do ispita, kakva je vrsta ispita, koji su dostupni izvori učenja,...), a netko će bez toga naprosto
izaći na ispit, pa vidjeti – hoće li biti pitanja koja zna, hoće li biti moguće prepisivati,...

Faze u rješavanju problema

Kada se u postupnoj analizi raščlanjuju faze i njihov redoslijed, onda se obično primjećuje da one slijede
jedna drugu sljedećim redom: definiranje problema, inkubacija, otkrivanje (iluminacija, a-ha), provjera i
primjena. Inkubacija i otkrivanje nisu uvijek nužne u ovom procesu. One se mogu javiti kod težih problema
22
kada dođe do zastoja i osobi se čini da ne može doći do rješenja. Ona tada napušta bavljenje problemom i
bavi se nečim drugim (odmara, ode u šetnju, bavi se drugim temama,...). To je faza inkubacije koja je
analogna onoj u medicini – a to je faza koja traje od trenutka ulaska klice u organizam do trenutka izbijanja
bolesti. A ta faza može trajati od nekoliko sekundi do nekoliko godina, ovisno o bolesti. Dakle, dok se osoba
zapravo aktivno ne bavi onim problemom, očito je, kao i s klicom u organizmu, da se ipak nešto događa i
mimo svjesnog procesa. Iluminacija nastaje kada osoba odjednom spozna rješenje problema.

Kategorije
Za mišljenje je karakteristično da se odvija u kategorijama. To su grupe čestica sličnih svojstava koje mozak
automatski radi, ali može ih stvarati i namjerno (npr. kad se uči o sustavu periodnih elementa koji ima
skupine elemenata). Svrha stvaranja kategorija je olakšavanje prepoznavanja okoline i snalaženje u njoj. Na
primjer, ako netko dobije preporuku da jede više povrća, onda mu je lako snaći se u kupnji ako zna što se
sve ubraja u povrće. No ono što je opasno sa stvaranjem kategorija je to da ljudi mogu pogriješiti, i griješe
oko toga što sve ide u koju kategoriju. Čak i kod povrća i voća, na primjer, mnogi se ljudi iznenade kad čuju
da se, prema botaničkim kriterijima, lubenica ubraja u povrće, a rajčica u voće. Opasnost je da ljudi
uglavnom generaliziraju ili poopćavaju pojmove, što znači da prilikom susreta s pojavom iz iste kategorije
svim elementima pridaju ista svojstva, zanemarujući da postoje obilježja po kojima se ti elementi razlikuju.
A to je osnova za nastanak stereotipa, predrasuda i diskriminacije!

Mišljenje unutar i izvan okvira

Ljudi često misle na uvriježeni, očekivani način i tako pristupaju i rješavanju problema. Rijetko je da izlaze iz
uobičajenih obrazaca. Osim što je tako lakše, to je u životu uglavnom korisno, pa mnogi ni ne očekuju od
sebe da takvu praksu promijene. Međutim, kada treba nešto sagledati iz drugačije, neuobičajene
perspektive, kada treba imati fleksibilnost i kreativnost, tada je ono razmišljanje unutar uobičajenog okvira
teško mijenjati. Koji su razlozi za to? Mnogi ljudi uvode ograničenja koja zapravo ne postoje. Ostajanje
unutar okvira daje veći osjećaj sigurnosti jer je to poznato, a prema nepoznatom postoji oprez, a ponekad i
strah. Nadalje, dosta je uobičajeno da se očekuje da postoji samo jedno točno rješenje (konvergentno
mišljenje), a ne više njih. Nije rijetko ni to da u svojim očekivanjima rješenja mnogi ljudi vjeruju autoritetima
(roditeljima, učiteljima, trenerima,...), pa smatraju da bi išta drugačije predstavljalo povredu autoriteta.
Mnogi su ljudi naprosto isključivi i ne dozvoljavaju drugačije od onoga što u njihovom svijetu predstavlja
red, simetriju ili pravilnost, a redu, simetriji i pravilnosti su svi skloni.

23
 Inteligencija

Što je inteligencija
Od svih područja psihologije inteligencija je zasigurno privukla najviše pažnje u odgoju i obrazovanju. Razlog
za to je razumljiv: ako se inteligencija definira kao sposobnost shvaćanja odnosa i korištenja tih odnosa u
rješavanju problema, uočava se da u školi postoji vrlo malo aktivnosti koje to ne zahtijevaju. Stoga su
roditelji i nastavnici/nastavnice vrlo zainteresirani za područje inteligencije. Tom se interesu, doduše, mogu
djelomično pripisati brojne zablude o prirodi inteligencije i njezinom mjerenju, što u nekim slučajevima
može biti posebno štetno za dijete.

Mjerenje inteligencije
Inteligencija nije osobina koju se može izravno opažati, kao što je to npr. slučaj s visinom osobe. Jedini način
utvrđivanja inteligencije je opažanjem ponašanja pojedinca. Povijesno gledano, prva sustavna i organizirana
istraživanja inteligencije dogodila su se 1905. godine kada su u Francuskoj, na poziv ministarstva prosvjete,
Alfred Binet i Theodore Simon počeli tražiti način identifikacije djece koja su kognitivno nedovoljno
razvijena za pohađanje redovnih škola. Stvorili su seriju jednostavnih zadataka (problema) kojima se ispituje
kvaliteta shvaćanja, rezoniranja i prilagodbe, koje može riješiti većina djece neke kronološke dobi. Nekoj su
djeci ti zadaci lakši, pa su za njih smatrali da imaju višu mentalnu dob od svoje kronološke, a nekoj djeci su ti
zadaci preteški, pa su za njih pretpostavljali da je njihova mentalna dob manja od kronološke.
1916. godine Lewis M. Terman stavlja mentalnu (MD) i kronološku dob (KD) u omjer i nastaje pojam
kvocijenta (količnika) inteligencije (hrv. KI, eng. QI). KI = MD / KD x 100. Dijete čija je MD = 10, a KD = 10
ima KI = 100; dijete koje ima MD 12, KD 10, ima KI 120, a dijete čija je MD = 8, a KD = 10 ima KI = 80. Ovaj
način izražavanja inteligencije koristio se dugo, no uočen je njegov nedostatak: činilo se da MD ne raste
nakon 15. godine. S obzirom na to da se KD nastavlja, ukoliko se i dalje koristi navedena formula, KI bi se
smanjivao kako dob raste.
Originalni Binet-Simon test podvrgnut je brojnim ispitivanjima i revizijama na sveučilištu Stanford i
konstruirani su različiti testovi koji se danas koriste više od Stanford -Bineta.
Za shvaćanje problema mjerenja inteligencije važno je naglasiti da se polazi od postavke da je inteligencija
normalno distribuirana u općoj populaciji, kao što se dešava s brojnim fizičkim obilježjima (visina, masa,…).
Danas se za mjerenje inteligencije koristi mjera koja se zove devijacijski KI. On uzima u obzir koja je
prosječna vrijednost i koliko je raspršenje rezultata na testu i to pretvara u skalu s prosjekom 100 i
raspršenjem 15. Norme za rezultate izrađuju se za dobne skupine posebno, tako da se rezultat svake osobe
gleda u odnosu na njezinu dobnu skupinu. Na Slici 4 je prikazano što to znači – većina ljudi (68 %) ima
prosječnu inteligenciju (85 – 115), a zatim postupno broj ljudi postaje sve manji što inteligencija više
odstupa od prosjeka, bilo u smjeru niže (u lijevo) bilo u smjeru više inteligencije (u desno).

24
 Slika 4 Raspodjela kvocijenta inteligencije u populaciji

To znači da je inteligencija osobe A čiji je KI = 90 i osobe B čiji je KI = 105 zapravo jednaka, prosječna. Da
se ljudi ne bi čudili zašto im je nekad rezultat malo viši a nekad malo niži, a to se događa jer su možda nešto
slabije koncentrirani ili umorni, ali i zbog toga što ne mjere svi testovi inteligencije isti sadržaj koji je različito
razvijen kod različitih ljudi, psiholozi i psihologinje radije ne govore ljudima rezultat mjerenja inteligencije u
brojevima, nego u opisnim kategorijama:
• < 70 = mentalna retardacija (laka, umjerena, teška)
• 70-80 = granična inteligencija
• 80-90 = lagano ispodprosječna inteligencija
• 90-110 = PROSJEČNA inteligencija (60% ljudi)
• 110-120 = lagano iznadprosječna inteligencija
• 120-130 = iznadprosječna inteligencija
• >130 = visoko iznadprosječna inteligencija

Modeli inteligencije
Paralelno s konstrukcijom testova bilježi se i napredak u razvijanju modela inteligencije koji pomažu u
razumijevanju njenog funkcioniranja. Iste godine u kojoj su Binet i Simon radili u Parizu, Charles Spearman
predlaže dvo-faktorsku teoriju inteligencije. On smatra da postoji jedan opći faktor inteligencije g (eng.
general) i više specifičnih faktora s (eng. specific). U pojedinom intelektualnom djelovanju uključen je uvijek
g faktor i jedan ili više s faktora koji su uključeni samo u to djelovanje (npr. rješavanje zadataka iz jezika).
Međutim, otkriva se da postoji povezanost (korelacija) među različitim s faktorima, kao i između s i g
faktora (Slika 5).

25
 Slika 5 Spearmanov model inteligencije

Multifaktorsku teoriju inteligencije dao je Louis Leon Thurstone prema kojem se inteligencija sastoji od
sedam faktora: razumijevanja govora, verbalnog, spacijalnog, perceptivnog, numeričkog faktora, faktora
rezoniranja i pamćenja. Nakon Thurstonea mnogi su psiholozi nastavili s traženjem faktora (pronađeno je
više od 150) i još uvijek se radi u tom pravcu.

Cattell-Horn-Carroll (CHC) model inteligencije spoj je modela kristalizirane i fluidne inteligencije Raymonda
Cattella i Johna Horna i hijerarhijskog trorazinskog modela Johna Carrolla. U najnižem, prvom sloju
hijerarhije nalaze se brojne uske i specifične sposobnosti (npr. brzina čitanja). U srednjem sloju nalaze se
različite široke sposobnosti kao što su fluidna inteligencija, kristalizirana inteligencija, opće pamćenje i
učenje, široka vizualna percepcija, široka auditivna percepcija, široka sposobnost dosjećanja, široka
kognitivna brzina i brzina obrade podataka. Sposobnosti drugog sloja predstavljaju temeljne i trajne
osobine pojedinca koje utječu na njegovo funkcioniranje u određenome području. Razlika tih sposobnosti
očituje se u tome što neke od njih više ističu procese (npr. fluidna inteligencija, opće pamćenje i sposobnost
dosjećanja), neke sadržaje (npr. kristalizirana inteligencija, vizualna percepcija i auditivna percepcija), a
neke način odgovaranja (npr. faktor brzine). U trećem, najvišemu sloju nalazi se opća inteligencija, slična
Spearmanovome g faktoru.

Howard Gardner opisuje model višestrukih inteligencija: logičko-matematička (koristi logičke slijedove i
brojeve te odnose među njima), lingvistička (koristi riječi i odnose među njima), spacijalna (koristi vizualne i
prostorne predodžbe i njihovo prorađivanje), tjelesno-kinestetička (koristi pokrete i geste), glazbena (koristi
glazbu – ritam, melodiju), interpersonalna (koristi odnosima s drugim ljudima), intrapersonalna (odnosi se
na vlastite osjećaje, raspoloženja, misli...,) i naturalistička (odnosi se na prirodu i povezanost s njom). Svaka
osoba ima jedinstvenu kombinaciju ovih inteligencija.

26
Robert Sternberg uveo je triarhični model inteligencije ili model uspješne inteligencije u kojem se razlikuju
tri aspekta inteligencije: analitički ili kritički (odnosi na kognitivne procese koji su u osnovi mišljenja i
analitičkih sposobnosti; to je ono što se obično podrazumijeva pod klasičnim pojmom inteligencije),
kreativni ili iskustveni (odnosi se na kreativnost i modificiranje inteligencije kroz iskustvo) i praktični
(primjećuje se u primjeni u okolini, kontekstu). Ravnoteža ova tri aspekta inteligencija predstavlja uspješnu
inteligenciju. Inteligencija je sposobnost postizanja uspjeha u životu prema vlastitim standardima unutar
određenog socio-kulturnog konteksta. Sposobnost postizanja uspjeha ovisi o usmjeravanju na vlastite snage
i korigiranju ili kompenziranju slabosti. Inteligencija uključuje prilagodbu sebe okolini, prilagođavanje
okoline sebi i traženje okoline koja osobi bolje odgovara za život (njezinim vještinama, vrijednostima ili
željama).

Biološke osnove inteligencije

Da bi se pokušao utvrditi doprinos biološkog nasljeđa i okoline, u istraživanjima se najčešće koriste računi
korelacije između osoba različitog stupnja biološke srodnosti i različitog stupnja okolinske sličnosti.
Rezultati ukazuju na to da genetska osnova za inteligenciju postoji (Tablica 1).

Tablica 1 Povezanost inteligencije i genetike

Genetska povezanost Korelacija

odgajani zajedno, bez srodstva 0.23

dijete – usvojitelj 0.19

braća, odgajana odvojeno 0.34

dijete – roditelj, odvojeno 0.32

braća, odgojena zajedno 0.49

djeca – roditelj, zajedno 0.50

dvoj. blizanci, zajedno 0.53

jednoj. blizanci – odvojeno 0.75

jednoj. blizanci – zajedno 0.87

Danas se smatra da su biološki, odnosno genetski određene granice inteligencije osobe, a do koje mjere će
se ona razviti ovisi o tome u kojem je stupnju stimulirana: ako je okolina poticajna za njezin razvoj, ona će
dostizati svoju gornju granicu mogućnosti, a ako okolina nije stimulirajuća, tada se gornja granica mogućeg

27
razvoja neće dosegnuti. Genetsko nasljeđe odgovorno je za oko 20% inteligencije u djetinjstvu pa sve do
80% u starijoj odrasloj dobi. Bračni parovi međusobno koreliraju po inteligenciji više (~ 0.40) nego u drugim
osobinama ličnosti ili psihopatologiji (~ 0.10) ili u fizičkim obilježjima kao što su visina i težina (~ 0.20).
Nije otkriven jedan gen koji je odgovoran za inteligenciju, kao što ne postoji samo jedno područje u mozgu
koje je aktivno kada se osoba bavi kognitivnim zadacima (Slika 6). S jedne strane to je dobro je ako dođe do
vrlo lokaliziranog oštećenja mozga, ako se i ošteti dio važan za inteligenciju, nije uništeno sve jer ima još
drugih dijelova mozga koji ostaju u funkciji. No, s druge strane, budući da je više regija u mozgu uključeno,
ako do nekih ozljeda mozga dođe, veća je vjerojatnost da će nešto biti oštećeno što može rezultirati
problemima u intelektualnom funkcioniranju.

Slika 6 Područja mozga aktivna tijekom rješavanja testova inteligencije

Veća vijugavost mozga povezana je s višim rezultatima na testovima inteligencije u odrasloj dobi.
Rex Jung i Richard Haier predlažu P-FIT (parijeto-frontalnu teoriju integracije). Korištenjem magnetske
rezonance otkrili su da je neurološka osnova inteligencije raspodijeljena na više lokacija u mozgu, ali najviše
u tjemenom i čeonom režnju. Identificirali su faze u obradi informacija: u prvoj fazi sljepoočna i zatiljna
područja mozga pomažu u prikupljanju vidnih i slušnih informacija tako što omogućuju njihovo
prepoznavanje, predočavanje i razradu. U sljedećoj fazi obrađene informacije iz prve faze odlaze u tjemeni
dio kore velikog mozga gdje se integriraju i apstrahiraju. U trećem koraku koji se sastoji od rješavanje
problema, evaluacije i testiranja hipoteza, čeoni režnjevi surađuju s tjemenim područjima uključenim u
drugoj fazi. Kad se došlo do rješenja, prednji cingularni korteks blokira druge odgovore.

Inteligencija i školski uspjeh

Korelacija između KI i školskog uspjeha kreće se od 0.60 do 0.70 u osnovnoj školi, te od 0.50 do 0.60
u srednjoj školi. Potom se smanjuje na 0.40 - 0.50 na fakultetu. Ovi podaci sugeriraju da drugi faktori osim
opće intelektualne sposobnosti postaju sve važniji u postizanju školskog uspjeha kako ljudi odrastaju
28
(motivacija, pritisak skupine vršnjaka, navike učenja, kreativnost, sposobnost koncentracije, očekivanje
roditelja…). Uz to valja napomenuti da su osobe s diplomom osobe prosječno više inteligencije, a što je uži
raspon bodova, to je manja korelacija te varijable i bilo koje druge.

Može li se KI mijenjati u toku života?

Osim spomenute C-H-C teorije, koja je eksplicitna u vezi promjene fluidne i kristalizirane
inteligencije s dobi, postoje podaci koji govore u prilog tome da je inteligencija promjenjiva ovisno o
uvjetima u okolini. Ako u okolini postoje osobe koje: daju poticajne i zanimljive materijale za učenje,
postavljaju probleme koji zahtijevaju upotrebu strategija za rješavanje problema, potiču djecu da koriste
verbalne sposobnosti, odbacuju ideju da je inteligencija fiksna i nepromjenjiva osobina, tada će djeca više
razvijati svoje intelektualne kapacitete.

Inteligencija i spol
Istraživanja pokazuju da nema razlike u prosječnom rezultatu na testovima inteligencije između muškaraca i
žena. No neke razlike mogu se uočiti:
1) veći je varijabilitet rezultata kod muškaraca nego kod žena; dakle kod muškaraca je moguće naći
više osoba s ekstremnijim rezultatima (bilo lošim, bilo izvrsnim) nego kod žena;
2) ima razlike u područjima: žene su, u prosjeku, bolje u verbalnom faktoru, a muškarci u spacijalnom;
to ne znači da je svaka žena bolja od svakog muškarca u verbalnom faktoru, nego da je više žena
verbalno bolje u odnosu na muškarce.

Inteligencija i etnička pripadnost

Već se dugo raspravlja postoje li značajne razlike u inteligenciji među pripadnicima različitih etničkih
skupina. Ako je inteligencija sposobnost rješavanja problema, onda australski Aboridžini ili Bušmani iz
pustinje Kalahari smatraju zapadnog čovjeka potpuno neinteligentnim jer je nesposoban pronaći vodu i
preživjeti u njihovom ambijentu. Isto tako bi se djeca tih plemena smijala tipičnom pitanju na testu
inteligencije „dovrši niz brojeva 8, 20, 50, 125“. Zato se pokušavaju konstruirati tzv. testovi slobodni od
utjecaja kulture (eng. culture-free tests) što je prilično teško postići, ili barem testovi sa smanjenim
utjecajem kulture (eng. culture-fair tests) .

Učenje

Učenje je proces koji se odvija od prenatalnog razdoblja i traje do smrti, a odnosi se na sve što nije stečeno
biološkim nasljeđem, nego iskustvom. Ponekad je rezultat vježbanja, a ponekad izloženosti nekoj situaciji.
Učenje je uvijek promjena koja je nekad vidljiva odmah, pa je tada riječ o manifestnom – zamjetnom
rezultatu, a nekad je skriveno (latentno) i dođe do izražaja tek kasnije, u situaciji kad zatreba. Na primjer,
29
netko je slušao o tome kako se koristi novi uređaj, ali dok ga nije nabavio nije mogao pokazati što je naučio.
Zato se za učenje kaže da ono dovodi do neke nove mogućnosti obavljanja aktivnosti.

Vrste učenja
Učenje se može razvrstati na različite načine. Na primjer, prema složenosti dijeli se s obzirom na stupanj
kognitivne obrade koja je uključena u proces učenja. Tako postoji jednostavno učenje, a to je ono koje je
kognitivno manje zahtjevno i složeno, koje je zahtjevnije. U jednostavne vrste učenja ubraja se učenje
uvjetovanjem (npr. pričati viceve ako se ljudi na to smiju), asocijacijama (npr. reći „molim“ kad netko kaže
„hvala“) i mehaničko učenje, odnosno učenje bez razumijevanja (npr. učenje pjesmice na nepoznatom
jeziku). U složene vrste ubraja se učenje motoričkih radnji (npr. igranje košarke, sviranje violine,...), učenje
putem pokušaja i pogrešaka (npr. otkriti kako radi novi model mobitela) i učenje s razumijevanjem i uvidom
(npr. orijentirati se pomoću kompasa).
Nadalje, prema sadržaju učenje može biti verbalno (npr. naučiti svoje ime), slikovno (npr. prepoznati
prijatelje), zvukovno (npr. prepoznati zvuk svog mobitela), motoričko (npr. plesati neki plesni korak), njušno
(npr. razlikovati miris pokvarene od nepokvarene hrane), okusno (npr. prepoznati koliko treba zasoliti jelo),
taktilno (npr. razlikovati ključ od maramice u džepu). Slična je podjela prema modalitetu, odnosno
osjetilnom kanalu putem kojeg se nešto naučilo. Tako učenje može biti putem vida (i verbalno, ako su npr.
riječi napisane i slikovno se ubraja ovdje), putem sluha (i ovdje je verbalno, ako se npr. riječi slušaju, i
zvukovno), kinestetičko (ovdje se ubraja motorički sadržaj), putem opipa (ovdje se ubraja taktilni sadržaj),
putem njuha (njušni sadržaj) i okusa (okusni sadržaj).

Teorije učenja
Teorije učenja odnose se na to koji mehanizmi stoje u podlozi učenja, dakle govore o tome kako se učenje
odvija. Nekoliko je glavnih mehanizama: učenje uvjetovanjem, socijalno učenje i kognitivno učenje.

Učenje klasičnim uvjetovanjem

Učenje klasičnim uvjetovanjem vezuje se uz ruskog fiziologa Ivana Petroviča Pavlova. Ono polazi od toga da
organizam (čovjeka ili životinje) na neke podražaje u okolini reagira prirodno, nenaučeno i bezuvjetno. Takvi
se podražaji zovu bezuvjetni, kao i reakcije na njih. Na primjer, pas počne sliniti (bezuvjetna reakcija) čim
mu se približi hrana (bezuvjetan podražaj). No ako se istodobno s tim bezuvjetnim podražajem (hranom)
događa još nešto, inače sasvim neutralno (npr. zvuk zvona), što ne izaziva nikakvu posebnu reakciju (osim
možda okretanje glave psa prema tom zvuku), onda se događa da nakon više ponavljanja sam taj neutralni
podražaj (zvuk zvona) postaje dovoljno utjecajan da i sam, bez bezuvjetnog podražaja (hrane) izazove onu
reakciju (slinjenje). Ta se reakcija sada naziva uvjetovanom jer se dogodila pod uvjetom da se bezuvjetni
podražaj (hrana) i neutralni podražaj (zvuk zvona) uparuju, odnosno događaju u isto vrijeme. Tako ljudi uče
mnoge stvari, npr. bojati se zubara. U tom slučaju proces koji se dogodio izgledao je vjerojatno ovako:
30
bezuvjetni podražaj je bio bolan (npr. dodir živca brusilicom), na što je osoba prirodno, bezuvjetno reagirala
strahom (bezuvjetna reakcija). Dok se to događalo bilo je i više neutralnih podražaja na koje osoba i nije
reagirala (npr. bijela kuta zubarice, miris sredstva za dezinficiranje,...). Nakon takvog uparivanja, dovoljna je
bijela kuta ili miris koji se osjeti u čekaonici (koji sada postaje uvjetovani podražaj) da izazove reakciju
straha (uvjetovana reakcija). Brojni su primjer iz života ljudi u kojima klasično uvjetovanje igra ulogu, kao
što su navike hranjenja, terapija psiholoških poremećaja (strahova, pušenja, nepoželjnih navika…), stvaranje
političkih i društvenih stavova, kupovina, potrošnja itd.
Učenje klasičnim uvjetovanjem pokazuje još neke zakonitosti. Generalizacija podražaja predstavlja pojavu
da osoba poopćuje svoju reakciju na podražaje koji su slični prvotnome. Tako npr. osoba koja se plaši bijele
kute zbog bolnog iskustva kod zubara, počinje se bojati i mesara jer ima bijelu kutu i osobe koja ima bijeli
kaput, bijelu haljinu itd. S druge strane, ako se želi da se taj proces generalizacije podražaja ne događa
spontano, onda se može potaknuti diskriminacija podražaja. To znači da se reducira reakcija samo na
određeni podražaj, a ne na one koji su slični. To se postiže tako da se jasno uparuje bezuvjetni podražaj
(npr. hrana) s neutralnim (zvuk zvona određene frekvencije), a zadaje se i slični neutralni podražaj (zvuk
zvona slične frekvencije) s kojim se bezuvjetni ne uparuje. Tako će osoba (i životinja) naučiti razlikovati.
Tako su ljudi naučili razlikovati zvuk zvona svog mobitela od tuđih, iako su zvukovi ponekad slični. Ako se
bezuvjetni podražaj (npr. hrana) potpuno izgubi, vjerojatno je da će se uvjetovana reakcija (slinjenje) ugasiti
samo na uvjetovani podražaj (zvuk zvona). Ta se pojava zove gašenje reakcije. No ako se s vremena na
vrijeme bezuvjetni podražaj opet upari s uvjetovanim, to će održati učenje. Iznimno, kad se radi o vrlo
bolnom podražaju koji je bio bezuvjetan, uvjetovana se reakcija može jako dugo (zauvijek?) zadržati.

Učenje operantnim ili instrumentalnim uvjetovanjem

Ovo učenje, za razliku od učenja klasičnim uvjetovanjem, podrazumijeva da je osoba (ili životinja) aktivna i
da nešto radi. Osobe koje su značajne za ovo područje su bihevioristi John B. Watson i Burrhus F. Skinner.
Osnovni je princip ovog učenja da će se neko ponašanje osobe ponoviti ako nakon njega slijedi
potkrjepljenje te da se neće ponoviti ako nakon njega slijedi kazna. Potkrjepljenje je, dakle, bilo koja pojava
u okolini osobe koja povećava vjerojatnost pojave ponašanja koje mu je prethodilo. Potkrjepljenje može biti
pozitivno i negativno. Pozitivno je kad se daje nešto što se osobi sviđa (npr. smijeh) nakon što je osoba
nešto napravila (npr. ispričala vic). Ovim se potkrjepljenjem, dakle, povećava vjerojatnost da osoba i dalje
priča viceve. Negativno potkrjepljenje je kad se ukida nešto što se osobi ne sviđa (npr. ne mora napisati
zadaću) nakon što je osoba nešto napravila (npr. riješila sve zadatke na satu). Ovim se potkrjepljenjem,
dakle, povećava vjerojatnost rješavanja zadataka na satu.
Kazna djeluje obrnuto: ona je također neka pojava u okolini osobe, ali ona smanjuje vjerojatnost pojave
ponašanja koje joj je prethodilo. Opet obrnuto od potkrjepljenja, kazna djeluje na dva načina: ukidanjem i
zadavanjem ili primjenom. Kazna ukidanjem je kad se ukida nešto što se osobi sviđa (npr. igranje na
mobitelu) nakon što je osoba nešto napravila (npr. vrijeđala brata). Ovom se kaznom, dakle, smanjuje
31
vjerojatnost vrijeđanje (brata). Kazna primjenom je kad se zadaje osobi nešto što joj se ne sviđa (npr.
neopravdani sat) nakon što je nešto napravila (npr. zakasnila na sat). Ovom se kaznom, dakle, smanjuje
vjerojatnost kašnjenja.
Važno je razlikovati kaznu i negativno potkrjepljenje: cilj kazne je ukinuti neko ponašanje, a cilj negativnog
potkrjepljenja je potaknuti neko ponašanje!
Naravno, hoće li neko potkrjepljenje i kazna zaista djelovati ovisi o tome doživljava li netko nešto kao
potkrjepljenje ili kaznu. Možda nekome neopravdani sat uopće nije kazna, nego potkrjepljenje (sviđa mu se
što kasni pa dobiva pažnju, a još više mu se sviđa što mu učitelj daje još više pažnje time što mu to ne
opravdava, pa dobiva pažnju od roditelja zbog toga i to mu se sviđa).
Brojna su ponašanja koja su stečena ovim načinom učenja: socijalna ponašanja (npr. očekivano ponašanje
za stolom ili u grupi), praznovjerna ponašanja (npr. ako netko jednom dobije i minimalni zgoditak na
kladionici, kladit će se opet), govor (npr. hvala i molim), a koristi se i u terapiji poremećaja u ponašanju
tako što se potkrjepljuju poželjna ponašanja.
Da bi potkrjepljenja bila učinkovita, trebaju biti jasno povezna s ponašanjem, a ne s ličnošću (npr. nekome
dati 5 jer je točno riješio zadatke, a ne zato jer je simpatičan/simpatična), primjerena (ne prevelika, ne
premala), ne upotrebljavati prečesto: češće u početku, a neredovito kasnije. Potkrjepljenja su dobra za
poticanje poželjnih ponašanja, no ne ukidaju sasvim nepoželjna ponašanja.
I da bi kazne bile učinkovite vrijede slična pravila: trebaju jasno biti povezne s ponašanjem, ne s ličnošću,
dosljedne (kazniti uvijek isto ponašanje), primjerene. Kazne imaju za cilj ukinuti nepoželjno ponašanje, ali
ne pokazuju što je poželjno. Zato je njih uputno upotrebljavati rjeđe, a više koristiti potkrjepljenja.

Socijalno učenje
Socijalno učenje naglašava važnost interakcije pojedinca i socijalne okoline, bilo da je ta interakcija
namjerna, nenamjerna, putem nekog medija ili izravna. Psiholog uz kojeg se najviše vezuje ova vrsta učenja
je Albert Bandura.
Nekoliko je vrsta socijalnog učenja: učenje modeliranjem koje se odvija tako da neki model (osoba) nešto
radi s namjerom da nekome nešto pokaže (npr. nastavnica gitare pokazuje kako se svira), učenje imitacijom
prilikom kojeg nije nužno da onaj koji uči razumije ono što uči (npr. dijete imitira roditelje kako pričaju na
mobitel, ali ne razumije koncept razgovora na daljinu), učenje promatranjem tijekom kojeg osoba promatra
što se događa s modelom, pa uči iz posljedica po model, s time da model nema namjeru poučavanja (npr.
učenica vidi da je učitelj pohvalio drugu učenicu (model) jer je napisala zadaću, pa sad i ona redovito radi
zadaće; takvo se potkrjepljenje zove vikarijsko ili zamjensko) te simboličko učenje koje se odvija tako da
netko opiše nešto drugoj osobi pa ona tako uči (npr. netko opisuje kako se može doći u nekom drugom
gradu od autobusne stanice do centra grada).

32
Socijalnim učenjem ljudi su usvojili razna ponašanja: stilove izražavanja (npr. fraze u govoru), više oblike
pismenosti (npr. čitanje knjiga), rukovanje i konvencionalnu komunikaciju, odijevanje i praćenje mode,
radne aktivnosti i vrijednosti (i poduzetnost i lijenost), motoričke vještine (razne sportove, ples, sviranje,...).

Kognitivno učenje
Iako su kognitivni procesi bitni i pri nekom operantnom učenju i često pri socijalnom učenju, u užem smislu
kognitivno se učenje bavi učenjem koje uključuje više kognitivne procese. To se, na primjer, odnosi na
učenje uvidom, rješavanjem problema, stvaranjem kognitivnih mapa. Kognitivnim učenjem ljudi su stekli
razna opća znanja (npr. iz povijesti, književnosti,...), govor (izražavanje, oblikovanje misli), pojmove
(posebno apstraktne, npr. apsolutizam, harmonija, inteligencija,...), složene vještine (npr. šah).

Pamćenje

Pamćenje predstavlja mogućnost usvajanja (npr. riječi, slika, zbivanja…), zadržavanja (retencije) i ponovnog
korištenja ili obnavljanja informacija.
Pojmovi učenje i pamćenje neodvojivi su. Kad se kaže da je netko nešto naučio, zapravo se želi reći da je
netko nešto upamtio. U opisanom procesu, obično se smatra da se učenje odnosi na prvu etapu procesa
pamćenja – na usvajanje.
O pamćenju se može govoriti kao o sposobnosti – jer se ljudi razlikuju međusobno po tome koliko tko pamti
ili što tko pamti bolje. A i ista osoba nekad nešto bolje pamti, a nekad slabije.
Može se govoriti i o pamćenju kao procesu koji se odvija kroz nekoliko faza. Prva je senzorna i ona uključuje
proces koji započinje osjetima i percepcijom, dakle senzornim zahvaćanjem okoline (vidom, sluhom,
opipom…). Ta je faza najkraća jer se ovdje informacije zadržavaju samo dok stignu od osjetila do mozga. Ne
zahvaćaju se svi podražaji koji bombardiraju čovjekova osjetila, već samo oni na koje se usmjeri pažnja.
Tada informacije na koje je ona usmjerena bivaju obrađene u kratkoročnom pamćenju. To je druga faza. U
kratkoročnom pamćenju, koje se još naziva radnim pamćenjem, informacije se zadržavaju samo onoliko
koliko se njima aktivno barata, a to je do 20ak sekundi. Kapacitet kratkoročnog pamćenja je 7  2 čestice.
Neke od tih informacija nakon toga odmah nestaju čim pažnja s njih popusti (npr. brojanje), a neke se
prebacuju u dugoročno pamćenje uz pomoć različitih strategija (npr. ponavljanjem, stvaranjem asocijacija,
mnemotehnika, itd.). Kad se informacije, po potrebi pozivaju iz dugoročnog pamćenja da bi se koristile, one
se opet vraćaju u kratkoročno ili radno pamćenje. Dugoročno pamćenje je treća faza pamćenja. Ono je, čini
se, neograničenog kapaciteta i trajanja.

Vrste dugoročnog pamćenja

Dugoročno pamćenje može se podijeliti na nekoliko načina. Jedan od njih je na: autobiografsko
(epizodičko), a to je ono pamćenje događaja za koje znamo kad su se zbili (npr. pamćenje maturalnog
33
putovanja ili rođenja brata ili sestre ili pamćenje događaja prošlog vikenda), semantičko, a ono se odnosi na
razne pojave koje ljudi znaju no ne znaju kad su ih usvojili (npr. kada i kako su upamtili imena svojih
roditelja ili koji je glavni grad zemlje u kojoj žive) i proceduralno, a to je pamćenje vještina (npr. sviranja,
plesa, sporta).

Autobiografsko i semantičko pamćenje se još nazivaju eksplicitnim. Njega se može namjerno i svjesno
prizvati, dok je proceduralno dobrim dijelom implicitno, odnosno njega ljudi nisu uvijek svjesni. Na primjer,
ako se osobu pita kako se radi kruh, ona će, diktirajući recept posegnuti za tom informacijom namjerno i
svjesno, dakle eksplicitno. No ako se zatraži da napravi kruh, ona će možda reći da ga dugo nije radila i da
nije baš sigurna, ali čim krene, vjerojatno će postupak ići bez problema. To znači da joj je pomoglo
implicitno pamćenje koje obično obuhvaća pokrete i kojeg osoba nije nužno svjesna sve dok se ne upusti u
praktičnu provedbu.

S obzirom na to koliki se kognitivni napor ulaže u pamćenje, ono može biti automatsko i s naporom. U
automatsko pamćenje ne ulaže se trud, nego se čini kao da se ono odvija samo od sebe. Tako ljudi obično
pamte neka obilježja prostora (npr. sjećaju se da su prošli kraj one pekarnice iako to nisu posebno pratili),
protok vremena (npr. ako netko neku osobu pita je li vidjela nekog kolegu, ona će se bez namjere i uloženog
napora sjetiti da ga je vidjela pred nekoliko sati) i frekvenciju događaja (npr. ista osoba se može lako sjetiti
da je kolegu vidjela dva puta tijekom jutra). Pamćenje s uloženim naporom poznato je svakome tko treba
upamtiti/naučiti nešto za ispit. A pogotovo ako mu još i nije zanimljivo 

Provjera pamćenja
Više je načina provjere pamćenja: 1) dosjećanjem ili reprodukcijom traži se da se osoba sama dosjeti nečega
(npr. da se sjeti kako joj se zvala učiteljica iz biologije); 2) prepoznavanjem ili rekognicijom osobi se ponudi
više mogućih odgovora, a ona treba prepoznati točan; 3) uštedom pri ponovnom učenju – kad je netko
nešto već upamtio i mislio da je zaboravio, prilikom ponovnog usvajanja istog sadržaja treba mu manje
vremena nego prvi put – štedi se i vrijeme i napor jer je očito nešto ipak ostalo upamćeno (npr. ako je netko
učio latinski u srednjoj školi, pa ga nije koristio do studija, kad ga na studiju krene obnavljati, treba mu
manje vremena za isti sadržaj nego u srednjoj školi).

Promjene u pamćenju
Promjene u pamćenju mogu biti kvantitativne i kvalitativne. Kvantitativne promjene odnose se na količinu
informacija koja se smanjuje i to se poznato po nazivom – zaboravljanje. Gubitak informacija u početku,
odmah nakon usvajanja informacija je najveći, a zatim sve manji, kao što je prikazano na Slici 7. Zato je
potrebno, posebno u početku obnavljati naučeno, a važne stvari i prenaučiti – dakle, ponavljati i kada su
naučene kako bi automatizirale. To je korisno npr. u sviranju, vožnji i raznim opasnim aktivnostima.
34
 Slika 7 krivulja zaboravljanja

Kvalitativne se promjene odnose na promjene u sadržaju pohranjenih informacija. One se događaju

nesvjesno. Kvalitativna promjena racionalizacija odnosi se na to da se informacije mijenjaju u skladu s
nekom logikom koja vrijedi za tu osobu (npr. ako netko umjesto informacije da je prijatelj kupio kartu za
koncert kasnije tu informaciju preoblikovao u to da je prijatelj otišao na koncert; jer je logično da osoba
koja kupi kartu za koncert na njega i ode; ali ta promjena nije bila svjesna!). Kvalitativna promjena
asimilacija odnosi se na to da se informacije pretvore u nešto što im je slično (npr. ako netko kaže da mu je
prijatelj otišao u Marxstadt umjesto u Karlstadt, to se ne bi dogodilo da osoba nije čula za njemačkog
filozofa i nenamjerno pomiješala ime i prezime u nazivu grada).
Važno je, dakle, upamtiti, da pamćenje nije vjerodostojno, čak i kad su ljudi uvjereni da su točno upamtili.

Uzroci zaboravljanja
Iako do promjena u pamćenju može doći i zbog bolesnih stanja organizma (npr. demencije), i kvantitativne i
kvalitativne promjene su normalne pojave koje se događaju svim ljudima.
Nekoliko je razloga za normalan gubitak tragova pamćenja: a) Slabljenja traga (engrama) tumači da do
zaboravljanja dolazi jer se informacije rijetko trebaju, pa je put do njih „zarastao“, odnosno trag je oslabio.
b) Pogrešan plan ili ključ pretpostavlja da se do informacija ne može doći jer ih se pokušava dozvati na
pogrešan način (npr. osoba misli da se učiteljica zvala na slovo „T“, a zapravo se zvala „Kristina“ – dakle „T“
postoji negdje, samo ne na početku, a osoba se pokušava sjetiti imena pretražujući imena s početnim
slovom „T“). c) Interferencija sugerira da dolazi do ometanja u informacijama jer su slične (npr. kada se
netko ne može sjetiti nekih talijanskih riječi jer ga „ometaju“ španjolske). d) Potiskivanje, kao obrambeni
mehanizam, dolazi iz psihoanalitičkog pristupa koji smatra da neugodne sadržaje (nemoralne, nasilne,
posramljujuće, traumatične...) potiskujemo u nesvjesno, braneći se time od onoga s čime se ne možemo
35
(lako) nositi i što nas može ugroziti (npr. ne želimo kolegi reći da mu nećemo posuditi knjigu nego mu je
redovito zaboravimo donijeti). Zato se to još naziva motiviranim zaboravljanjem.
Sve ove pretpostavke uključuju ideju da informacije postoje negdje pohranjene u mozgu, ali je (privremeno
ili trajno) nedostupan put do njih.

Smetnje pamćenja
Osim uobičajenih promjena u pamćenju koje se pojavljuju kod zdravih ljudi, neke se smetnje s pamćenjem
događaju uslijed posebnih situacija ili bolesti. Na primjer, amnezija predstavlja potpuni gubitak pamćenja
obično vezan uz neki traumatični događaj. Pritom se može zaboraviti ono što je prethodilo tom
traumatičnom događaju, pa je riječ o retrogradnoj amneziji, a ako se ne može upamtiti ono što se događa
nakon tog događaja, riječ je o anterogradnoj amneziji. Hipomenzija označava smanjenu sposobnost
pamćenja, dok je hipermnezija izuzetno rijetka pojava da osoba pamti mnogo više od prosjeka (sve!).
Paramnezije su tzv. lažna sjećanja. Čest je primjer koji se događa i kod zdravih ljudi – déjávu. To je pojava
da se osobi čini da se nešto što se upravo događa već dogodilo na identičan način. Današnje objašnjenje
dolazi iz neurologije i kaže da se naprosto radi o pogreški u prekapčanju neurona, tako da se čini da
informacija dolazi iz skladišta (pamćenje) a zapravo dolazi iz dijelova mozga zaduženih za percepciju.
Demencije su smetnje pamćenja uzrokovane nekim promjenama u organizmu kao što su opskrba živčanih
stanica kisikom ili hranom (vaskularna demencija), alkoholizmom (Korsakovljev sindrom), a nekima uzrok
nije poznat (Alzheimerova demencija).

Faktori učenja i pamćenja

Brojni su faktori koji mogu olakšati i otežati učenje i pamćenje.
Fiziološki faktori odnose se na stanje organizma, pa bolest, umor, uzimanje nekih lijekova na primjer,
otežava učenje i pamćenje. Fizički faktori obuhvaćaju vanjske uvjete koji mogu pogodovati ili narušavati
proces, kao što je temperatura, doba dana, vlaga,… Osobine građe koja se uči odnose se na vrstu (verbalna,
motorička,...), količinu, smislenost. Psihološki faktori obuhvaćaju motivaciju, razinu aktivnosti tijekom
učenja i pamćenja, strategije pamćenja. Organizacijski faktori odnose se na količinu vremena koja je
predviđena za učenje, raspored učenja i pauza, mjesto učenja i pamćenja...

Emocije

Emocije imaju značajnu ulogu u životu ljudi, a time i u međuljudskoj komunikaciji jer daju
informacije o čovjekovom unutarnjem stanju i ponašajnim namjerama. Emocija (čuvstvo) osjećajno je
stanje koje se manifestira kroz 3 aspekta: kognitivni, fiziološki i ponašajni. Ako, na primjer, netko osjeća
strah, kognitivni se aspekt manifestira kroz razmišljanje „U opasnosti sam“, emocionalni kroz pobuđenost
simpatikusa (dio autonomnog živčanog sustava) i uključuje npr. ubrzani puls i disanje. Ponašajni se aspekt
36
emocije straha vidi kroz pokušaje osobe da izbjegne situaciju koja je plaši ili pobjegne iz nje (ukoliko je
moguće).

Sastavnice emocija
Malo razrađenije, proces emocija može se gledati kroz šest sastavnica:
• kognitivnu procjenu – procjena pojedinca o osobnom značenju okolnosti u kojima se nalazi,
• subjektivni doživljaj – afektivno stanje ili osjećajni ton kojim je obojeno privatno iskustvo,
• sklonost mišljenju i djelovanju – poticaj na mišljenje i djelovanje u određenom smjeru,
• unutarnje tjelesne promjene – fiziološke reakcije, posebno one koje uključuju autonomni živčani
sustav,
• izraze lica – kontrakcije mišića koji pokreću glavne dijelove lica (obraz, usnica, nos i obrve) u
određenu konfiguraciju,
• reakcije na emociju – kako osoba upravlja, reagira na ili se nosi s vlastitim emocijama ili situacijom
koja ih je izazvala.

Evolucija i kultura
Već je Charles Darwin u svojoj knjizi „Izražavanje emocija u čovjeka i životinja” (1872) pisao o tome da
emocionalni izrazi dolaze od navika ljudi koje su tijekom evolucije ili individualne prošlosti osobe bile
korisne te je ukazao da je izražavanje emocija univerzalno tj. da se emocije u različitim kulturama i
sredinama mogu jednako izražavati. Suvremena su istraživanja izražavanja emocija pokazala da je vrlo
važno uzeti u obzir kulturalni aspekt tj. da je emocionalno izražavanje oblikovano kulturalnim stavovima,
običajima i normama.
Emocije je moguće razlikovati po: hedonističkom tonu (na ugodne i neugodne), razini uzbuđenosti (od slabe
do jake), intenzitetu izražavanja (od suspregnutih do jako izraženih) i stupnju složenosti (na jednostavne i
složene). U jednostavne emocije, koje se još nazivaju i primarnim, ubrajaju se: ljutnja, radost, gađenje,
strah, tuga i iznenađenje. One se u čovjekovom razvoju javljaju najranije (premda ne sve u isto vrijeme),
prisutne su u svim kulturama i manifestiraju se na isti način.

Broj emocija
Jedno od važnih pitanja ovog područja je ono koje pokušava odgovoriti na pitanje koliko emocija postoji.
Različiti autori predlažu različite teorije i time različit broj temeljnih emocija. Jedan od psihologa koji se bavi
ovim područjem i predlaže svoju teoriju emocija jest Robert Plutchik (slika 8). On smatra da postoji osam
temeljnih (primarnih) emocija i to su: ekstaza, obožavanje, strava, čuđenje, duboka žalost, mržnja, bijes i
pozornost. Plutchik smatra da su sekundarne emocije izvedene kombinacijom primarnih.

37
 Slika 8. Plutchikov kotač emocija

Teorije emocija
Postoje različite teorije emocija (već je spomenuta Plutchikova teorija emocija) kojima su različiti autori,
svaki na svoj način, pokušali objasniti emocije.

Prema James-Langeovoj teoriji emocija emocije nisu uzrok nego posljedica ponašajnih odgovora (i
fizioloških reakcija) osobe na događaje. To znači da postoji vanjski podražaj koji izaziva pobuđenost i akciju
koji potom dovode do doživljaja pobuđenosti i akcije te, konačno, do doživljaja specifične emocije.

Cannon-Bardova teorija emocija polazi od toga da su emocije praćene tjelesnim reakcijama (fiziološkim
reakcijama i ponašanjem), a nastaju nakon obrade u mozgu. To znači da postoji vanjski podražaj, onda
slijedi obrađivanje događaja u mozgu te potom istovremeno javljanje tjelesne pobuđenosti i akcije te
doživljaja emocije.

Stanley Schachter i Jerome E. Singer predlažu teoriju kognitivne procjene koja naglašava kognitivne
čimbenike u razumijevanju emocija. Autori smatraju da se uz emocije pojavljuje općenito sličan sklop
tjelesnih promjena, a da se one međusobno razlikuju prema intenzitetu odnosno određene su razinom
pobuđenosti organizma. Schachter i Singer smatraju da imenovanje određene emocije u velikoj mjeri ovisi o
tome kakva je individualna kognitivna procjena situacije. To znači da se prema ovoj teoriji istovremeno

38
događaju vanjski podražaji i fiziološka pobuđenost, nakon čega slijedi interpretacija pobuđenosti u skladu
sa situacijom (kognitivna procjena) te potom doživljavanje emocije.

Leda Cosmides i John Tooby osmislili su integrativnu teoriju emocija koja ima važnu ulogu evolucijskim
pristupima razumijevanju emocija. Prema ovoj teoriji emocije su načini funkcioniranja cijele čovjekove
psihološke arhitekture, one usmjeruju i reguliraju interakciju aktivnosti podređenih programa koji su
odgovorni za percepciju, pozornost, zaključivanje, učenje, pamćenje, motivaciju, motorni sustav, itd.

Emocionalna inteligencija
Kada je riječ o emocijama, važno je spomenuti i konstrukt emocionalne inteligencije. Emocionalna je
inteligencija skup sposobnosti koje pridonose točnijoj procjeni i izražavanju vlastitih emocija, procjeni tuđih
emocija, upotrebi emocija u motiviranju i planiranju akcija u postizanju ciljeva u životu. Predloženo je pet
komponenti/dimenzija emocionalne inteligencije i to su:
• svijest o samome sebi – osnova je za razvoj samopouzdanja, važno je poticajno okruženje u kojem
se pojedinca uvažava kao osobu,
• upravljanje emocijama – sposobnost osobe da regulira emocije, njima upravlja,
• motivacija – ono što pokreće ljude prema ostvarivanju njihovih ciljeva,
• empatija – kapacitet osobe da prepozna emocionalno stanje druge osobe, uči se i razvija tijekom
cijelog života (od najranije dječje dobi) i kroz različite situacije u životu,
• socijalne vještine – važne su za odnose s drugim ljudima, stječu se cijeli život kroz proces učenja (s
drugim ljudima i putem drugih ljudi).

Regulacija emocija
Ponekad su emocije destruktivne, a ponekad pomažu te je stoga regulacija emocija važna u čovjekovom
funkcioniranju. Izazov je pronaći način reguliranja vlastitih emocija kako bi se zadržale njihove korisne
značajke, a ograničio destruktivni aspekt. Ako se emocije pojavljuju u krivo vrijeme ili su pogrešnog
intenziteta, mogu čovjeka povrijediti, a neprikladni su emocionalni odgovori uključeni u mnoge oblike
psihopatologije ili u razvoj tjelesnih bolesti. Istraživanja su potvrdila povezanost neprimjerene regulacije
emocija s poremećajima hranjenja, zlouporabom alkohola te s anksioznim poremećajima i poremećajima
raspoloženja. James Gross predlaže Procesni model regulacije emocija. Ovisno o tome koji su ciljevi osobe,
emocionalnom je regulacijom moguće prigušiti, intenzivirati ili jednostavno održati emociju. Različiti oblici
emocionalne regulacije imaju različite posljedice i nema jedne određene strategije koja je bolja od ostalih,
uzmu li se u obzir različiti konteksti. U osnovi se radi o tome da osoba zna kada i kako upotrijebiti različite
strategije reguliranja emocija.

39
 Motivacija

Temeljno je pitanje ovoga područja psihologije – zašto? Zašto netko odluči baviti se nekim sportom,
plesom? Zašto netko postane kuhar, a netko pilot? Zašto ljudi jedu i kada nisu gladni? U svakodnevnom
životu „zašto“ je vrlo često prisutno u pokušajima da se objasni nečije ponašanje.

Motivacija je:
• ono što pokreće ljude i životinje prema nekom cilju,
• stanje koje aktivira i usmjerava ponašanje,
• ono što omogućava zadovoljavanje potreba.

Uzroci motivacije nalaze se i u fiziologiji organizama i u kulturi, odnosno svemu onome što se u tom
rasponu može pokazati kao ono što motivira.

Motivi, potrebe, nagoni, poticaji

Pretpostavljena stanja organizma koja ga usmjeravaju prema nekom cilju nazivaju se motivima. Oni nisu
vidljivi niti neposredno mjerljivi i o njima se zaključuje na temelju nečijeg ponašanja (zato ih se i naziva
pretpostavljenim stanjima). Smatra se da je ponašanje u velikoj mjeri uzrokovano motivima.
U području psihologije motivacije važno je razumijevati i pojmove: potrebe, nagoni i poticaji. Najosnovnije
rečeno, potreba je stanje lišenosti. Razlikuju se fiziološke (npr. za kisikom, hranom, vodom) i psihološke
potrebe (npr. za pripadanjem, postignućem). Psihološke se potrebe od fizioloških razlikuju po tome što se
ne moraju temeljiti na stanju lišenosti te se mogu steći učenjem odnosno iskustvom, a ujedno se i ljudi
značajno više razlikuju po psihološkim nego po fiziološkim potrebama.
Nagoni su stanja pobuđenosti organizma vezano uz neku potrebu. Ukoliko je osoba određeno vrijeme bez
hrane, javit će se potreba za hranom odnosno osjetit će nagon gladi. To kako je osjetila nagon gladi
odnosno njezin doživljaj nagona gladi, zapravo je psihološka komponenta. Što je netko duže bio u stanju
lišenosti, to je snaga nagona jača (nije jednako snažan nagon za hranom ako osoba nije jela sat vremena ili
ako je cijeli dan bez hrane). I psihološke potrebe dovode do nagona. Nagon za postignućem, poslovnim
napredovanjem može biti vrlo važan i snažan pokretač neke osobe.
Poticaj može biti predmet, osoba ili situacija za koju se smatra da može zadovoljiti neku potrebu ili ih se
smatra poželjnima samima po sebi. Novac, na primjer, može biti snažan poticaj koji motivira nečije
ponašanje. Zajedničkim djelovanjem potrebe i poticaji mogu povećavati snagu ljudskih nagona.

Teorije motivacije
Postoje različite teorije motivacije, a ovdje su navedene neke.

40
1. Teorija instinkta – kao što i samo ime teorije kaže, polazišna točka ove teorije su instinkti.
Nepromjenjivi obrasci ponašanja ili instinkti su naslijeđena ponašanja specifična za vrstu i neovisna o
učenju, a namijenjena su postizanju određenih ciljeva.
2. Teorija smanjenja nagona – zastupa stajalište da organizmi uče ona ponašanja koja dovode do
smanjenja razine nagona. Razlikuju se primarni i stečeni nagoni. Primarni su nagoni nenaučeni tj.
fiziološki nagoni (npr. glad). Oni povećavaju pobuđenost organizma i aktiviraju ponašanje, a organizam
onda uči one reakcije koje smanjuju nagone. Stečeni se nagoni stvaraju kroz iskustvo ili učenje. Ukoliko
netko razvije nagon za stjecanjem novca, razlog tome može biti to da mu novac omogućava kupovinu
namirnica i stana. Za ovu je teoriju važan i pojam homeostaze. Homeostaza je sklonost organizma da
održava stabilno stanje, ono što osobu potiče da održava ravnotežu.
3. Teorija oprečnih procesa – u odgovoru na pitanje što nekoga motivira, ova teorija zastupa stajalište da
emocije izazivaju oprečne emocije. Pobornici ove teorije smatraju da se nakon određene emocionalne
reakcije, kada se uvjeti koji su je izazvali promijene, javlja oprečna emocija, a ne neutralno stanje.
Primjer za takvo oprečno javljanje emocija može se naći u situacijama kada se motiv za povlačenjem
pretvara u motiv za napad.
4. Humanistička teorija – kao njezin najznačajniji predstavnik, Abraham Maslow smatra da je ljudsko
ponašanje motivirano i svjesnom željom za osobnim rastom. Mnogi ljudi i situacije pokazuju da su ljudi
spremni podnositi i bol i glad ukoliko se pokaže da to treba učiniti da bi se postiglo ono što smatraju
osobnim ispunjenjem. Humanistički psiholozi smatraju da se ljudi od životinja razlikuju mogućnošću
samoaktualizacije za koju se smatra da je jednako važna ljudska potreba kao i potreba za hranom.
Samoaktualizacija je nastojanje osobe da postane ono što može postati. Maslow je ljudske potrebe
hijerarhijski organizirao na sljedeći način:
i. Fiziološke potrebe: osnovne potrebe nužne za preživljavanje koje moraju biti ispunjene kako
bi se moglo krenuti prema višim potrebama. Radi se o gladi, žeđi, eliminaciji tvari iz
organizma, potrebi za spavanjem, toplinom, spolnim rasterećenjem, izbjegavanjem boli.
ii. Potrebe za sigurnošću: zaštita od okolinskih utjecaja (odjeća, dom), zaposlenje, zdravstveno
osiguranje, osiguranje od zločina i sl.
iii. Društvene potrebe: potrebe za ljubavlju i pripadanjem – odnosi s prijateljima, romantične
veze, pripadnost različitim socijalnim grupama.
iv. Potrebe za poštovanjem: uključuju postignuće, pohvale, stručnost, status, samopoštovanje.
v. Potreba za samoaktualizacijom: ostvarivanje vlastitih, jedinstvenih potencijala, uključuje
potrebe za razumijevanjem novih spoznaja, stjecanje znanja, estetske potrebe.

5. Kognitivna teorija – pristaše ove teorije smatraju da su ljudi motivirani postići dosljednost, da imaju
potrebu opravdati svoje ponašanje i harmonično uskladiti svoja vjerovanja. Prema kognitivističkim
psiholozima čovjek više cijeni ono u što mora uložiti trud i napor. Kroz iskustvo i rasuđivanje
41
 stvaraju se očekivanja koja onda motiviraju – ljudi očekuju da će određeno ponašanje dovesti do
određenog ishoda.
6. Sociokulturalna teorija – uzima u obzir prethodna stajališta te polazi od toga da su primarni nagoni
urođeni, ali sociokulturalna iskustava utječu na ponašanja da se ti nagoni zadovolje.

Klasifikacija potreba i motiva

Potrebe i motive moguće je različito klasificirati. Ukoliko se na njih gleda prema postanku i ulozi, onda oni
mogu biti primarni/fiziološki/naslijeđeni ili sekundarni/stečeni. Prema području u kojem zahvaćaju nečiji
život, mogu biti biološki ili socijalni, a prema rasprostranjenosti: univerzalni, regionalni i individualni.

Intrinzična i ekstrinzična motivacija

U razumijevanju motivacije važno je još razumjeti i pojmove intrinzična i ekstrinzična motivacija. Intrinzična
(unutarnja) motivacija odnosi se na sve što čovjeka iznutra navodi na određene akcije i time određuje
smjer, intenzitet i trajanje njegove motivacije. Kada se polazi od ove motivacije, aktivnost je sama po sebi
nagrađujuća, a sama nagrada je sporedna (nije ono čemu se teži). Intrinzična motivacija nalazi se u, na
primjer, aktivnostima kojima se ljudi bave kao hobijima ili kada nešto uče zbog želje za stjecanjem znanja
(„Učim povijest jer me ona jako zanima.“). Ekstrinzična (vanjska) motivacija je sve ono što ljude izvana vodi
određenim akcijama (smjer, intenzitet i trajanje). Kada je na djelu ovaj tip motivacije, onda je cilj postići
nagradu, a aktivnost koju osoba radi vodi je toj nagradi. Ovaj tip motivacije uključuje ponašanja koja, na
primjer, motiviraju pohvale, ocjene („Učim povijest kako bih dobila dobru ocjenu.“), novac.

Socijalni motivi
Za kraj valja spomenuti i neke vrlo snažne socijalne motive, a to su postignuće, afilijacija i agresija. Ovi se
motivi nazivaju socijalnima jer su stečeni socijalnim učenjem, ali se nikako ne zanemaruje i ne isključuje
njihova nasljedna komponenta.
Motivacija za postignućem uključuje težnju za uspjehom i napredovanjem. Osobe koje imaju izražen ovaj
motiv imaju želju nadmašiti same sebe ili nekog drugog, poticaj su im srednje teški zadaci („malo iznad”), a
uspjeh pripisuju vlastitim sposobnostima, trudu, radu. Istraživanja su pokazala da roditelji s jakom
motivacijom za postignućem potiču vlastitu djecu na ustrajnost, razvoj ciljeva učenja, radost i neovisnost te
da misle i djeluju samostalno. Djeca ovakvih roditelja postavljaju sebi visoke standarde, povezuju svoja
postignuća s vlastitom vrijednošću te svoje uspjehe pripisuju vlastitim naporima, a ne slučaju.
Afilijativna motivacija potiče ljude da stvaraju prijateljstva, romantične odnose, različite odnose u grupi
(grupama). Ona stvara temelj za intimne/bliske odnose s drugim ljudima.
Agresija uključuje motivaciju da se nekome naškodi, namjerno, cilju usmjereno. Povezana je s motivom za
moći. Postoje mnoge različite teorije koje pokušavaju objasniti agresivno ponašanje kod ljudi (biološke,
psihodinamske, kognitivističke, teorije učenja, sociokulturalne teorije).
42
 Stres

Pojam stresa odnosi se na tjelesnu ili mentalnu napetost koju izazivaju faktori što mijenjaju postojeću
ravnotežu. Stres su biološki i ponašajni odgovori organizma na djelovanje stresora. Stresori su uzroci stresa
i oni mogu biti različiti (psihološki, tjelesni, socijalni ili kombinirani). Reakcije na stresore mogu uključivati
prilagodbu na novonastalu situaciju, različite mehanizme suočavanja ili podnošenje te situacije. Osoba će
osjetiti stres kada se nađe u situaciji za koju procijeni da nema sposobnosti za nošenje s tom novom
situacijom ili nema mogućnosti prilagodbe novonastaloj situaciji.
Različiti događaji stvaraju stres. Neki uključuju velike promjene koje djeluju na velik broj ljudi (npr. rat,
potres), neki su velike promjene u životu pojedinca (npr. promjena posla, sklapanje braka), a neki uključuju
svakodnevni život (npr. čekanja u različitim službama, gužve i zastoji u prometu). Neki su stresori akutni, a
neki kronični. Izvori stresa mogu biti u traumatskim događajima i u uobičajenim događajima. Traumatski
događaji se odnose na izuzetno opasne situacije izvan uobičajenog raspona ljudskog iskustava i uključuju
prirodne katastrofe, katastrofe uzrokovane ljudskim djelovanjem, katastrofalne nesreće i tjelesne napade.
Karakteristike uobičajenih događaja koji dovedu do toga da ih se doživi stresnima uključuju: (ne)mogućnost
kontrole, (ne)predvidljivost, velike promjene u životnim okolnostima i unutarnje konflikte.

Transakcijska teorija stresa

Kako bi se što bolje razumio stres i različiti načini suočavanja kao i ishodi stresnih situacija i suočavanja,
različiti su autori razvili mnoge teorije. Najčešće se koristi transakcijska teorija stresa koju su postavili
Richard S. Lazarus i njegovi suradnici. Prema toj teoriji, složen proces stresa razumije se kroz tri skupine
varijabli:
▪ uzročne prethodnike – varijable ličnosti (npr. crte ličnosti, vjerovanja) i varijable okoline (npr.
zapreke i resursi)
▪ posredujuće procese – kognitivna procjena i suočavanje
▪ ishode – neposredni (fiziološke promjene, ugodne i neugodne emocije, procjena kvalitete ishoda) i
odgođeni (tjelesno zdravlje, dobrobit, socijalno funkcioniranje).

Za doživljaj stresa središnju ulogu imaju posredujući procesi. Kod kognitivne procjene Lazarus razlikuje
primarnu i sekundarnu procjenu. Primarna procjena uključuje procjenu važnosti nekog događaja te, ukoliko
je on važan, situacija može biti procijenjena pozitivnom/ugodnom ili negativnom/opterećujućom. Primarna
se procjena odnosi na procjenu izazova, prijetnje i gubitka/ štete (naknadno dodana procjena dobitka).
Sekundarna se procjena odnosi na procjenu prikladnih mogućnosti suočavanja sa zahtjevima stresne
situacije, procjenu socijalnih, materijalnih i osobnih resursa te procjenu kontrole. Za doživljaj stresa važan je
odnos između primarne i sekundarne procjene. Drugi važan posredujući proces je suočavanje sa stresnim
situacijama. Suočavanje se odnosi na procese pomoću kojih se osoba nastoji nositi sa stresnim zahtjevima.
43
Najčešće se spominju dva osnovna načina suočavanja sa stresom: suočavanje usmjereno na problem (osoba
nastoji pronaći način kako promijeniti stresnu situaciju ili je ubuduće izbjegavati) i suočavanje usmjereno na
emocije (osoba ublažava emocije vezane uz stresnu situaciju, čak i kada se sama situacija ne može
promijeniti).

Konflikti i frustracije
Da ne bi bilo riječi samo o vanjskim čimbenicima koji dovode do stresa, važno je spomenuti da stres može
biti izazvan i unutarnjim konfliktima. Unutarnji konflikti vezani su za neriješene probleme koji mogu biti
svjesni ili nesvjesni. Oni se odnose na stanje razapetosti između oprečnih motiva (konflikti istovremenog
privlačenja; istovremenog privlačenja i odbijanja; istovremenog odbijanja te dvostrukog privlačenja i
odbijanja), a izazivaju frustraciju i stres i svakako dovode do donošenja odluke. Frustracije nastaju zbog
smetnji u zadovoljenju potreba ili zbog razlike između očekivanja i mogućnosti. Mogu biti potaknute nečim
fizičkim (npr. radovi na cesti zbog kojih osoba kasni na posao i to je frustrira), socijalnim (npr. nekim
ritualima, obavezama ili zabranama) ili osobnim (npr. nekim organskim razlogom – netko ne može postati
košarkaš jer je prenizak ili psihološkim razlogom – netko želi upisati studij, ali ne da mu se učiti za maturu).

Obrazac tipa A
Obrazac ponašanja koji je privukao veliku pažnju u proučavanju stresa, zdravlja i suočavanja je obrazac tipa
A. Istraživači su proučavajući osobe sklone srčanim bolestima uočili neke oblike ponašanja koji su
karakteristični za te osobe i radi se o obrascu tipa A. Osobe koje pokazuju taj obrazac same sebi stvaraju
stres, visoko su motivirane, kompetitivne, nestrpljive, agresivne, stalno su pod pritiskom i u vremenskoj
stisci, teško prepuštaju kontrolu ili dijele vlast, teško se opuštaju te žele ispraviti vlastite nedostatke i biti još
bolji.

Čimbenici koji djeluju na učinak stresa

Za kraj je važno spomenuti da odnos između doživljavanja stresa i količine stresa koju osoba proživljava te
tjelesnih bolesti ili psihološke patnje nije direktan. Postoje određeni čimbenici koji mogu djelovati na izvore
stresa ili na stresne reakcije i načine suočavanja sa stresom. Jedno od takvih čimbenika je i očekivanje o
vlastitoj učinkovitosti. Vjerovanje da se vlastitim naporima mogu ostvariti željeni ciljevi ima važnu ulogu u
moderiranju doživljaja stresa. Istraživanja su pokazala da će osobe koje više vjeruju u sebe biti manje sklone
depresiji kada se dogode negativni životni događaji, da će bolje reagirati na liječenje depresije, a pokazuje
se i da će biti efikasniji i u određenim ponašanjima (npr. odvikavanje od pušenja). Psihološka čvrstoća još je
jedan od čimbenika koji pomaže da se osoba bolje nosi sa stresnim situacijama. Ona se odnosi na skup
osobina ličnosti koje ublažavaju neposredno djelovanje stresa. Te se osobine odnose na predanost, doživljaj
kontrole i prihvaćanje izazova. Osobe koje karakterizira psihološka čvrstoća pokazuju da se uključuju u ono
što rade, da mnogo toga doživljavaju kao izazov, a promjene dijelom života te da su sklone internalnom
44
lokusu kontrole što znači da vjeruju da mogu kontrolirati vlastiti život. Smisao za humor važan je moderator
stresa. Humor olakšava svakodnevni život i pomaže u nošenju sa stresnim situacijama, a istraživanja su
potvrdila da humor može mijenjati učinke stresa. Predvidljivost je sljedeći od čimbenika koji mogu
moderirati učinak stresa. Ako neki stresor možemo predvidjeti, onda se na njega čovjek može i pripremiti te
planirati načine kako se suočavati. I za kraj valja spomenuti socijalnu podršku kao jedan od vrlo važnih
čimbenika koji ublažava učinke stresa. Socijalna podrška uključuje emocionalnu skrb, instrumentalnu
pomoć (materijalna pomoć), informacije (podučavanje i ono što ljudima pomaže da se kvalitetnije nose sa
stresnom situacijom), procjenjivanje (povratne informacije koje osoba dobiva o vlastitom ponašanju od
drugih ljudi) i druženje (razgovori, rekreacija i sl.).
Područja zdravstvene psihologije te psihoneuroimunologije su ona koja se bave proučavanjem odnosa
stresa i zdravlja. Niz je različitih psiholoških i tjelesnih tegoba na koje se ljudi žale i koje se pripisuju učinku
stresa na zdravlje. Stres pridonosi riziku od pojave i razvoja različitih bolesti. Istraživanja tog odnosa rade se
u području kardiovaskularnih bolesti, infektivnih bolesti, autoimunosnih bolesti, karcinoma, dijabetesa.

Ličnost

U opisivanju ljudi koriste se različiti opisni pridjevi za izražavanje nekih njihovih osobina, pa će se tako za
nekoga reći da je lijen, za nekoga da je marljiv, netko će biti opisan kao brbljav, a netko šutljiv. Ljudi se po
osobinama ličnosti međusobno razlikuju. U pokušajima da se ličnost što bolje definira, nailazi se na problem
da je jako teško postaviti sveobuhvatnu definiciju ličnosti.
Spencer A. Rathus tako definira ličnost kao individualni sklop ponašanja, mišljenja i emocija koji obilježava
životnu prilagodbu pojedinca. Randall J. Larsen i David M. Buss smatraju da je ličnost skup psihičkih
osobina i mehanizama unutar pojedinca koji su organizirani i relativno trajni te utječu na interakcije i
adaptacije pojedinca na intrapsihičku, fizičku i socijalnu okolinu.

Osobine ili crte ličnosti

Psihičke osobine karakteristike su koje opisuju načine na koje se ljudi međusobno razlikuju, ali i ono po
čemu su slični. Na primjer sramežljivost je jedna od psihičkih osobina po kojoj se osobe razlikuju, pa su neki
ljudi manje društveni, sramežljiviji, a neki su društveniji i u socijalnim interakcijama rijetko pokazuju
sramežljivost. No, i osoba koja se nikada ne bi opisala sramežljivom sigurno može doći ili je došla u situacije
kada bi mogla reći da je bila sramežljiva. To zapravo znači da crte/osobine ličnosti opisuju prosječne
tendencije neke osobe (manje sramežljiva osoba lakše će započinjati razgovor s nepoznatom osobom od
osobe koja je jako sramežljiva).
Temeljna su istraživačka pitanja ovog područja psihologije:
▪ koliko ima crta ličnosti?
▪ kako su one organizirane?
45
 ▪ kako nastaju?
▪ koje su im posljedice?

Psihički mehanizmi se odnose na procese koji se odvijaju u ličnosti, uključuju obradu informacija. Važno je
znati da nisu sve crte ličnosti stalno aktivne tj. aktiviraju se kada se dogode okolnosti koje ih mogu aktivirati.
Da je ličnost ono što je unutar pojedinca zvuči jako zdravorazumski, a odnosi se na nešto što osoba nosi
unutar sebe tijekom vremena, ono što pokazuje od jedne do druge situacije. Isto tako ličnost je stabilna
kroz vrijeme i u određenoj mjeri konzistentna u različitim situacijama.
Organiziranost i trajnost su aspekti definicije ličnosti koji se odnose na to da psihičke osobine i mehanizmi
neke osobe nisu jednostavan i slučajan zbroj elemenata, da je ličnost organizirana jer su osobine i
mehanizmi međusobno povezani na koherentan način te da su te osobine (relativno) trajne u vremenu,
posebno u odrasloj dobi.
Da psihičke osobine i mehanizmi utječu na interakcije i adaptacije pojedinca znači da utječu na to kako se
osoba ponaša, kako vidi samu sebe, kako razmišlja o svijetu oko sebe, u kakvim je odnosima s drugim
ljudima i sl. One utječu na percepciju, odabir situacija, reakcije koje ljudi izazivaju kod drugih, namjere da
utječu na druge ljude. Ličnost je u funkciji adaptivnog funkcioniranja jer psihičke osobine i mehanizmi
omogućavaju čovjeku postizanje ciljeva, suočavanje, prilagođavanje i nošenje s izazovima i problemima s
kojima je suočen tijekom života.

Clyde Kluckhohn i Henry A. Murray predlažu tri razine analize ličnosti. Smatraju da je svatko kao osoba:
1. jednak svima drugima (razina ljudske prirode) – „univerzalno”
2. jednak nekim drugima (razina individualnih i grupnih razlika) – „osobno”
3. različit od svih drugih (razina individualne jedinstvenosti) – „jedinstveno”.

Teorije ličnosti
Kao i u drugim područjima psihologije, tako i u psihologiji ličnosti ne postoji jedinstvena teorija koja bi
ličnost objasnila, nego različite teorije, odnosno autori, zahvaćaju razumijevanje ličnosti s različitih
aspekata. Osnovne teorije ličnosti razmatraju se sa sljedećih stajališta:
▪ psihodinamskog
▪ teorija učenja
▪ humanističko-egzistencijalističkog
▪ sociokulturalnog
▪ crta ličnosti.

Psihodinamske teorije obuhvaćaju: Teoriju psihoseksualnog razvoja, Analitičku psihologiju, Individualnu

psihologiju i Teoriju psihosocijalnog razvoja.
46
Teorija psihoseksualnog razvoja (psihoanalitička teorija) sveobuhvatna je teorija kojom je Sigmund Freud
objasnio ličnost. Osnovna je pretpostavka ove teorije da velik dio onoga što ljudi misle i čine pokreću
nesvjesni procesi. Freud naglašava determinizam ljudske prirode što znači da postoje pravilnosti u
psihičkom životu te da nema slučajnih psihičkih fenomena jer sve ima svoj uzrok. Taj uzrok odnosno ono što
određuje čovjekovo ponašanje su iracionalne sile, nesvjesni motivi te biološki i instinktivni nagoni. Središnje
mjesto zauzimaju instinkti koji, prema Freudu, služe preživljavanju osobe, a time i cjelokupnog ljudskog
roda, a usmjereni su na rast, razvoj i kreativnost. Prema tome, pojam libido (u Freudovom pristupu) treba
razumjeti kao izvor motivacije koji sadrži seksualnu energiju, ali i instinkte života. Freud zaključuje da su
ljudi veći dio života usmjereni na postizanje ugode i izbjegavanje bola (Eros). Nasuprot instinktima života,
postoje i instinkti smrti (Tanatos) kojima se objašnjava nagon za agresijom, a vide se u nesvjesnoj želji za
umiranjem, ozljeđivanjem sebe i/ili drugih. Prema Freudu, seksualni i agresivni nagoni određuju ljudsko
ponašanje.
Freud smatra da su ljudi energetski sustavi te da je pitanje načina na koji se psihička energija raspoređuje
unutar tih sustava. Ti su sustavi (prema Freudu) struktura ličnosti: id, ego i superego. Ukoliko jedan sustav
postiže kontrolu nad dostupnom energijom na račun druga dva sustava onda se javlja određeno ponašanje.
▪ Id je biološka komponenta strukture ličnosti, prvotni sustav i glavni izvor psihičke energije te je
središte instinkta. On je nesvjestan ili izvan razine svijesti te funkcionira po principu užitka.
▪ Ego je psihološka komponenta i veza pojedinca s vanjskim/stvarnim svijetom. On upravlja ličnošću,
kontrolira i uređuje je te funkcionira po principu realiteta.
▪ Superego je društvena komponenta ličnosti, sudbeni dio koji određuje moralna pravila. Teži
savršenstvu, a nastaje kao reakcija na roditeljske nagrade i kazne. Ovaj dio ličnosti je moralni princip.
U svojoj psihoanalitičkoj teoriji Freud razlikuje razine svjesnosti: svjesno, predsvjesno i nesvjesno. Obično se
taj Freudov strukturalni model uma prikazuje kao „ledenjak“ u kojem su id i većina ega i superega uronjeni
u nesvjesno, a manji dijelovi ega i superega su ili u svjesnom ili u predsvjesnom.
Ova teorija naglašava značaj životnog iskustva u prvih 6 g. života tijekom kojih se odvijaju ključne
psihoseksualne faze u razvoju čovjeka. Faze psihoseksualnog razvoja su:
▪ oralna faza (1. g.)
▪ analna faza (2-3 g.)
▪ falusna faza (3/4-5) – Edipov i Elektrin kompleks
▪ faza latencije (6 – pubertet)
▪ genitalna faza (od puberteta do smrti).

Analitičku psihologiju razvio je Carl Gustav Jung u kojoj središnju ulogu imaju kolektivno nesvjesno i
arhetipovi. Jung je smatrao da osim osobnog nesvjesnog koje obuhvaća potisnuta sjećanja i impulse ljudi
imaju i kolektivno nesvjesno koje je spremište nejasnih sjećanja ljudske vrste. Kolektivno nesvjesno se
47
sastoji od primitivnih slika (arhetipova) koji odražavaju povijest ljudske vrste. Jung se više od Freuda
usmjeravao na svjesne motive i ego te je smatrao da postoji i arhetip Ja koji je onaj dio ličnosti koji sve
ujedinjuje te usmjerava i osmišljava ljudsko ponašanje.

Individualnu psihologiju razvio je Alfred Adler. Njome naglašava osjećaje manje vrijednosti i kreativno ja.
On smatra da su kompleksi manje vrijednosti oni koji motiviraju ljude te su odgovorni za nastanak poriva za
superiornošću. Kreativno ja je dio ličnosti koji je svjestan sebe i nastoji ostvariti svoj potencijal.

U teoriji psihosocijalnog razvoja Erika Eriksona značajnu ulogu imaju socijalni odnosi. On predlaže osam
stadija rasta (proširuje Freudovih pet) te stadije imenuje po crtama ličnosti koje bi se u određenom
razdoblju mogle razviti (npr. prva faza – povjerenje naspram nepovjerenja).

U razumijevanju kako stajališta teorija učenja gledaju na ličnost pažnja će biti usmjerena na dva pristupa:
biheviorizam i socijalno-kognitivnu teoriju.
Prema biheviorizmu okolni utjecaji oblikuju ljudske sklonosti i ponašanja te je čovjek rezultat učenja, što bi
značilo da se od čovjeka može stvoriti bilo što.
Socijalno-kognitivna teorija polazi od toga da su individualne razlike u ličnostima rezultat učenja putem
opažanja i osobnih varijabli (kao što su vrijednosti i očekivanja).

Humanističko-egzistencijalističko stajalište u razumijevanju ličnosti najbolje se vidi kroz teorije Abrahama

Maslowa i Carla Rogersa. Maslowljevo viđenje čovjekove ličnosti opisano je kroz teoriju samoaktualizacije
(motivacija). Carl Rogers razvio je teoriju „vlastitog ja”. „Vlastito ja“ je organiziran i dosljedan geštalt koji je
sastavljen od percepcija vlastitih osobina i percepcija odnosa “mene” s drugima i različitim aspektima
života. Taj je osjećaj sebe urođen i vodeće je načelo strukture ličnosti i ponašanja. Svatko ima jedinstven
način gledanja na sebe i svijet – ono što je jednoj osobi važno, drugoj može biti bez ikakvog značenja
(referenični okvir). Rogers je značajan i za razvoj pojma samopoštovanja. On smatra da se kod svake osobe
tijekom razvoja i procesa samoosvješćivanja razvija potreba za samopoštovanjem odnosno pozitivnim
procjenjivanjem samoga sebe.

Sociokulturalno stajalište u razmatranju ličnosti usredotočuje se na ulogu etničke pripadnosti, spola,

kulture i socioekonomskog statusa u oblikovanju ličnosti, ponašanja i mentalnih procesa.

Ličnost se može promatrati i kroz teorije koje se bave crtama ličnosti odnosno mjerenjima ličnosti. Ličnost
se može mjeriti objektivnim (npr. Minnesota multifazični inventar ličnosti – MMPI, Eysenckov upitnik
ličnosti - EPQ) i projektivnim tehnikama (npr. Rorschachov test mrlja).

48
Hans Eysenck u svojim je istraživanjima najprije došao do dva faktora ličnosti: introverzija-ekstraverzija te
emocionalna stabilnost-nestabilnost (neurotizicam). Poslije dodaje i treći faktor kojeg naziva psihoticizam.
Te su crte opisane na sljedeći način:
• ekstraverzija - društvenost, aktivnost, asertivnost, traženje uzbuđenja, živahnost, sklonost riziku,
• introverzija - emocionalna suzdržanost, povučenost, veća okrenutost unutarnjem svijetu,
• neuroticizam - anksioznost, depresivnost, osjećaj krivnje, sramežljivost, napetost, razdražljivost,
• psihoticizam - agresivnost, impulzivnost, hladnoća, neempatičnost, antisocijalnost, egocentričnost,
kreativnost.

Paul Costa i Robert McCrae predlažu Petofaktorski model ličnosti koji obuhvaća sljedeće crte ličnosti:
neuroticizam, ekstraverzija, otvorenost prema iskustvu, ugodnost i savjesnost. Neuroticizam i ekstraverzija
opisani su kao i u Eysenckovoj teoriji ličnosti, a preostale tri crte ličnosti su:
▪ Ugodnost - osobe koje postižu visok rezultat na ovoj dimenziji koriste pregovaranje, povlačenje iz
konflikata i situacija koje su neharmonične, za cilj imaju harmoničnu socijalnu interakciju i
kooperativan obiteljski život, a ugodna djeca rjeđe su žrtve vršnjačkog zlostavljanja. Osobe niske na
ovoj dimenziji su agresivnije, bezosjećajnije, češće ulaze u socijalne konflikte.
▪ Otvorenost prema iskustvu - osobe koje postižu visok rezultat na ovoj dimenziji sklonije su
nekonvencionalnijim stavovima, većoj potrebi za raznolikošću, fleksibilnije, maštovitije, znatiželjnije,
sklonije većem pamćenju snova, imaju više snova u kojima rješavaju probleme – intelektualni i
kreativni procesi.
▪ Savjesnost - osobe koje imaju visok rezultat na ovoj dimenziji su samodisciplinirane su, razvijenog
osjećaja za red i osjećaja dužnosti, vrijedne, pouzdane, izbjegavaju kršenje pravila, imaju stabilnije i
sigurnije romantične veze. Osobe niske savjesnosti su neorganizirane, nemarne, zaboravne,
nepraktične, lijene.

Za kraj se valja vratiti na početak definiranja ličnosti i onome kako su je definirali Larsen i Buss, dvojica
autora koji su evolucijski psiholozi i koji pokušavaju razumjeti ljudsko ponašanje i ličnost kroz prilagodbu
koju su neke osobine ličnosti imale za preživljavanje i reproduktivnu uspješnost za ljudsku vrstu. Ovi autori
smatraju da će cjelovita teorija ličnosti morati obuhvatiti biološku, dispozicijsku, intrapsihičku, kognitivno-
iskustvenu, socijalnu i kulturalnu domenu te domenu prilagodbe.

Psihološki poremećaji

Modeli abnormalnosti

49
U proučavanju ljudskog ponašanja i doživljavanja često se pribjegava upotrebi riječi „normalno“ odnosno
„nenormalno“. Kroz povijest, različite kulture i ljude različito se poimalo normalnost odnosno abnormalnost
te su postojali, a i danas još uvijek postoje, različiti kriteriji normalnosti/abnormalnosti. Ovdje su neki od
modela kojima se abnormalnost pokušava definirati i objasniti:
▪ statistički model
▪ socijalni model
▪ subjektivni model
▪ medicinski model
▪ interakcionistički pristup.

Statistički model polazi od normalne distribucije neke pojave ili osobine. Značajno odstupanje od prosjeka
odnosno većine tj. ukoliko nešto prelazi preko dvije standardne devijacije smatra se abnormalnim. Prema
tome, abnormalno je ponašanje statistički rijetko. Dobra je strana ovog modela što je objektivan i
znanstven model, no on ima i niz nedostataka. Statistički učestalo ponašanje ne možemo smatrati jedinim
kriterijem normalnosti. Nadalje, „prosječna osoba” izjednačava se s „idealnom osobom”, a zanemaruju se
individualne razlike (izvrstan pijanist nije prosječna osoba i značajno odstupa od prosječnih vrijednosti za
sviranje klavira pa je prema ovom modelu abnormalna osoba). Uz to, ovaj model nije univerzalan.
Socijalni model polazi od toga da svaka kultura ima određene standarde ili norme prihvatljivog ponašanja.
Kršenje socijalnih normi smatrat će se abnormalnim odnosno ona osoba koja često krši nepisana pravila
smatra se abnormalnom osobom. Oni koji zastupaju ovakav način razmatranja normalnog i abnormalnog,
smatraju da se moraju uzeti u obzir okviri određene kulture kako bi se znalo kako ta kultura definira ono što
odstupa od standarda te kulture. Ipak, poteškoća s definiranjem normalnosti kroz socijalne norme ima
mnogo. Tijekom povijesti svi socijalni reformatori su abnormalni, oni su se zalagali za različite boljitke
društva i odstupali su od tadašnjih kulturalnih normi. Nadalje, često su različita društva označavala
određene pojedince ili skupine abnormalnima kako bi opravdala svoju kontrolu nad njima ili njihovo
zlostavljanje. Nadalje, za ovaj model postoji jasan prigovor za vremenski relativizam (ono što je u jednom
društvu normalno mijenja se protokom vremena) te za konformizam s mainstreamom, društveni standard
neke kulture može imati značajan problem s etičkom opravdanosti onoga što se smatra normalnim (npr.
totalitarni režimi).
Subjektivni je model onaj koji se najčešće osluškuje u svakodnevnom životu. Normalno je ono što osoba
prema vlastitim kriterijima smatra normalnim kod sebe ili drugih ljudi. Ovakav način definiranja
normalnog/abnormalnog subjektivan je i nema znanstvenu vrijednost, a ujedno nema niti referentne
skupine koja je mjera za uspoređivanje.
Medicinski model polazi od toga da je normalno ono što je zdravo, odnosno da je abnormalnost posljedica
bolesti. To znači da će se za nekoga reći da je osoba s psihičkim poremećajem ukoliko prema simptomima
zadovoljava dijagnostičke odnosno klasifikacijske kriterije. Ovaj je model znanstven i pozitivna mu je strana
50
da je primjenjiv i u drugim medicinskim disciplinama (ne samo za psihičko zdravlje). No, problem nastaje
kod definiranja zdravlja kao odsustva bolesti. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji zdravlje je potpuno
fizičko, psihičko i socijalno blagostanje, a to znači da se zdravlje ne izjednačava s odsustvom bolesti, nego se
na čovjeka gleda u cjelovitijem pristupu. Problem je i što se ne zna uzrok svim bolestima, a zna se da postoji
poremećaj ili bolest.
Interakcionistički pristup ujedinjuje biološke (npr. procesi u mozgu), psihološke (npr. emocionalna
uznemirenost) te socijalne čimbenike (npr. neadekvatni odnosi) u razumijevanju svega što utječe na neko
ponašanje i doživljavanje koje će biti označeno kao abnormalno.

Psihički poremećaji
Nakon razmatranja nekih od mogućih okvira za razumijevanje abnormalnog ponašanja i doživljavanja,
potrebno je definirati što su to psihički poremećaji. To su odstupanja u jednom ili u manjem broju psihičkih
funkcija, praćeni emocionalnom patnjom i/ili značajno oštećenim funkcioniranjem. U odnosu na bolest
obično su kraćeg trajanja, povoljnije prognoze, rjeđe ostavljaju trajne posljedice.
Kako bi što bolje mogli prepoznati, razumjeti i u konačnici tretirati psihičke poremećaje, stručnjaci za
mentalno zdravlje izradili su sustave klasifikacije. Dva sustava klasifikacije mentalnih poremećaja koja su
najčešće u upotrebi u svakodnevnoj kliničkoj praksi su Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih
zdravstvenih problema (MKB) – 10 verzija te Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje
(DSM) – 5. verzija.

Anksiozni poremećaji
Anksiozni su poremećaji među najčešćim psihičkim poremećajima. Anksioznost je najčešća emocija i dolazi
u različitim oblicima i u različitim situacijama, a kada svojim intenzitetom i kvalitetom prijeđe u poremećaj
onda je riječ o različitim anksioznim poremećajima. U anksiozne poremećaje ubrajaju se: panični poremećaj
(sa i bez agorafobije), socijalna fobija, specifične fobije, opći anksiozni poremećaj i opsesivno-kompulzivni
poremećaj.

Panični poremećaj karakteriziraju napadaji paničnog straha koji nastaju spontano, nisu uvjetovani životno
opasnom situacijom te nisu uvjetovani nekim drugim psihijatrijskim i/ili somatskim poremećajem. Napadaje
prate osjećaji užasa i nadolazeće propasti te snažni tjelesni simptomi: lupanje srca, znojenje, nedostatak
zraka, gušenje, vrtoglavica, bol u prsima itd. Oni traju do cca 10 min.

Socijalna fobija je strah od procjene drugih ljudi i socijalnih situacija u kojima može doći do procjene.
Najčešće se javlja strah od javnog nastupa. Osoba sa socijalnom fobijom prepoznaje da je strah nerazuman i
pretjeran, no ne uspijeva ga kontrolirati. Osnovni simptomi ovog poremećaja su: osjećaj nelagode, često

51
crvenjenje, strah osobe da se ne osramoti, da će ju drugi ljudi smatrati nesposobnom i glupom, rjeđe se
javljaju strah od jedenja, pijenja i pisanja na javnim mjestima.

Specifične fobije karakterizira iracionalan strah od specifičnih situacija i objekata koji je pretjeran i trajan.
Fobije obuhvaćaju različite strahove, npr. strah od životinja (zmije, pauci), strah od prirodnog okoliša
(grmljavina, visina), strah od krvi, injekcija, mraka, balona, lutaka itd.

Opći anksiozni poremećaj uključuje opću neodređenu anksioznost, uznemirenost, psihomotornu napetost.
Osoba s ovim poremećajem ima stalan osjećaj strepnje, iščekivanja da će se nešto loše dogoditi, brine oko
svih situacija, teško kontrolira zabrinutost, katastrofično razmišlja, osjeća niz somatskih tegoba (umor,
glavobolja, vrtoglavica itd.).

Opsesivno-kompulzivni poremećaj karakteriziraju prisilne misli i radnje. Prisilne misli (opsesije) su

ponavljajuće i nametajuće misli, a prisilne radnje (kompulzije) su ponavljajuće radnje i ponašanja koje osoba
doživljava nametnutima, npr. brojanja, provjeravanja. Osoba shvaća besmislenost opsesija i kompulzija, ali
im se ne može oduprijeti.

Reakcije na teški stres i poremećaji prilagodbe skupina su anksioznih poremećaja koji uključuju akutnu
reakciju na stres, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i poremećaje prilagodbe.
Akutna reakcija na stres prolazni je psihički poremećaj koji se javlja kao reakcija na stresni događaj.
Poremećaji prilagodbe su krizna stanja koja su posljedica nepovoljnih životnih događaja. Osoba u tim
situacijama osjeća jaku uznemirenost koja ometa njezino funkcioniranje.
PTSP je odgođen ili produljen odgovor na stresni događaj. On je reakcija na proživljeno ekstremno
traumatsko iskustvo. Osnovni su simptomi ovoga poremećaja: ponovno proživljavanje traumatskog iskustva
(flashback, noćne more), izbjegavanje svega što podsjeća na traumatski događaj te simptomi pojačane
pobuđenosti – smetnje spavanja, oslabljena koncentracija i pažnja, tjeskoba, razdražljivost itd.

Poremećaji raspoloženja
Ovi su poremećaji najčešći psihijatrijski entiteti. Njihov je osnovni simptom promjena raspoloženja, a
posljedično se javljaju poremećaji nagona i kognicije.

Depresivni poremećaj karakterizira sniženo raspoloženje, tuga, žalost, briga, sporiji govor, usporena
psihomotorika, zapušten vanjski izgled, neodržavanje higijene, smanjen apetit, smanjen seksualni nagon,
gubitak volje, nesanica. Početak može biti akutan ili postupan, a trajanje različito (od nekoliko tjedana do
nekoliko godina).

52
Manični poremećaj uključuje emocionalne simptome (euforičnost, razdražljivost, emocionalna labilnost),
kognitivne smetnje (ubrzane misli, ideje veličine, moći, visokog podrijetla), promjene u socijalnim odnosima
(od društvenosti, srdačnosti do razdražljivosti, napornosti, agresivnosti) te opažajne smetnje (pažnja koja
„leti”).

Bipolarni afektivni poremećaj (BAP) obuhvaća depresiju i epizode manije ili hipomanije, odnosno njegova je
osnovna karakteristika izmjena epizoda sniženog i povišenog raspoloženja i stanja eutimije (kada je
raspoloženje „normalno“).

Poremećaji uzrokovani uzimanjem psihoaktivnih supstanci

Ova se skupina poremećaja vezuje uz uzimanje droga. Droga je svako psihoaktivno sredstvo prirodnog ili
sintetskog podrijetla koje netko uzima kako bi postigao željenu promjenu psihičkog ili fizičkog stanja, a nije
medicinski indicirano. Uzimanje droga može rezultirati ovisnošću koja može biti psihička i fizička. Kada je
osoba psihički ovisna o nekoj psihoaktivnoj tvari to znači da je ona povremeno ili trajno uzima kako bi
postigla ugodu i zadovoljstvo, a izbjegla neugodu.

Fizička je ovisnost stanje koje nastaje nakon duljeg uzimanja psihoaktivne supstance kada osoba prekine
uzimati tu supstancu, a to onda rezultira apstinencijskim ili sindromom sustezanja.

Zloupotreba je uzimanje psihoaktivne supstance bez postojanja fizičke ili psihičke ovisnosti. Postoji više
skupina psihoaktivnih tvari: alkohol, opijati (opijum, heroin, metadon), kanabinoidi, lijekovi (sedativi,
anksiolitici), kokain, amfetamin, kofein, halucinogeni (LSD, meskalin), duhan, hlapljiva otapala.

Poremećaji ličnosti
Ovu skupinu poremećaja karakteriziraju promjene u ličnosti tako da određene crte ličnosti dominiraju i
rezultiraju neprilagođenim ponašanjima koja stvaraju značajne probleme na emocionalnom, socijalnom i
profesionalnom planu života osoba s ovim poremećajem. Ovi se poremećaji dijele na ekscentrične,
dramatične i anksiozne poremećaje ličnosti.
Ekscentrični poremećaji ličnosti uključuju paranoidne, shizoidne i shizotipne poremećaje ličnosti.
Dramatični su disocijalni (antisocijalni), granični, narcistički i histrionski poremećaj ličnosti, a anksiozni
uključuje opsesivno-kompulzivni, izbjegavajući i ovisni poremećaj ličnosti.

Shizofrenija
Najvažniji je psihotični poremećaj. Za ovaj se poremećaj često kaže da je „rascjep duše“, odnosno razuma.
Kod ovog se poremećaja javlja ideoafektivna disocijacija – stanje u kojem misli i osjećaji nisu usklađeni niti
unutar same osobe niti u kontaktu s vanjskim svijetom. Još uvijek nije poznat uzrok shizofrenije. Postoje
53
brojne različite hipoteze i modeli kojima se ona što cjelovitije pokušava razumjeti i objasniti. Nema dviju
jednakih shizofrenija – raznolika je klinička slika i težina bolesti kod osoba koje su oboljele od ovog
poremećaja. Simptomi shizofrenije uključuju: sumanute ideje, halucinacije, smeteni govor i mišljenje, čudno
ponašanje, emocionalnu hladnoću, gubitak životnih interesa, nedostatak volje itd. Postoje različite podjele
odnosno vrste shizofrenije, npr. paranoidna, hebefrena, shizofrenija simplex.

Poremećaji hranjenja
Ova skupina poremećaja poznata je stoljećima i s vremenom je mijenjala nazive. Danas su ovi poremećaji
sve češći. Najznačajniji poremećaji hranjenja su anorexia nervosa, bulimia nervosa, poremećaji prejedanja i
pika. Detaljnije će biti posvećena pažnja prvim dvama.

Anorexia nervosa poremećaj je koji karakterizira namjeran gubitak tjelesne težine, mršavljenje, strah od
dobivanja na težini te poremećaj slike tijela. Ona se češće javlja kod žena. Žene koje boluju od ovog
poremećaja hrane se izrazito malo, niskokalorično i izbjegavaju određene namirnice. Istovremeno se mogu
baviti pretjeranom tjelesnom aktivnošću, izazivati povraćanje i pražnjenje crijeva. Njihova se tjelesna težina
smanjuje do razine teške pothranjenosti.

Bulimia nervosa karakterizirana je napadajima pretjeranog jedenja, prekomjernom zaokupljenošću

tjelesnom težinom, izazivanjem povraćanja i/ili uporabom sredstava za pražnjenje crijeva. Osnovni je
simptom ovog poremećaja unos pretjerane količine hrane (više nego što većina ljudi čini u sličnim
situacijama ili razdobljima) koju osoba jede brzo, slabo žvače i brzo guta. Obično se prejedanja javljaju
nekoliko puta tjedno, a osoba ima snažan osjećaj gubitka kontrole. Poremećaj je češći u žena, a njihova
tjelesna težina ne mora biti niti povećana niti smanjena (oscilacija tjelesne težine).

Poremećaji seksualnog funkcioniranja

Ova skupina obuhvaća poremećaje intenziteta spolnog nagona i seksualne smetnje vezane za ciklus spolnog
odgovora (želja, uzbuđenje, orgazam i smirenje) ili pojavu boli pri spolnom odnosu. Češći su poremećaji
smanjenja spolnog nagona, a rjeđe se javljaju povišenja. Smanjeni spolni nagon (u širem smislu) u žena
naziva se frigidnošću, a kod muškaraca impotencijom. Povišeni spolni nagon uključuje povećanje spolne
želje, fantazija i spolnih kontakata. Kod žena se naziva nimfomanija, a kod muškaraca satirijaza.

Poremećaji vezani za ciklus spolnog odgovora uključuju: poremećaj seksualne želje, averziju prema spolnom
činu, poremećaj seksualnog uzbuđenja (kod žena smetnje lubrikacije, kod muškaraca smetnje erekcije),
poremećaji doživljavanja orgazma, dispareuniju i vaginizam.

54
Seksualni poremećaji vezani uz poremećaje seksualnih sklonosti nazivaju se parafilije. To su npr. fetišizam,
froterizam, pedofilija, ekshibicionizam, seksualni mazohizam/sadizam, transvestitski fetišizam, voajerizam.

Poremećaji spolne uloge ili identiteta odnose se na transseksualnost (transrodnost) odnosno rodnu
disforiju. Radi se o heterogenoj skupini poremećaja kojima je osnovno obilježje snažna i trajna želja biti
suprotnog spola.

Tretmani
Psihički se poremećaji tretiraju biološki (lijekovima, operativnim zahvatima, elektro-konvulzivnim
terapijama,...) ili psihoterapijski.

55