TCP – dobar primjer: Teza nije plagijat, tekst je jasan i informativan, sadržaj poglavlja je

ukratko predstavljen, a glavna misao i argument su dostatno objašnjeni. Citat je postavljen sa

brojem stranica i rečenicom koja ga elaborira i izražava zašto je citat važan ili
slaganje/neslaganje sa njim. Pitanje pokazuje razumijevanje teksta i kritičko promišljanje.

R. Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji (I-III)

Teza: René Descartes (1596-1650) bio je francuski matematičar, fizičar i filozof koji je dao
veliki doprinos razvoju moderne filozofije kao utemeljitelj racionalističke filozofije. Među
njegovim najznačajnijim djelima su Meditacije o prvoj filozofiji koje čine šest meditacija, a mi
ćemo ovdje govoriti o prve tri. Prva meditacija je posvećena skepticizmu, tj. sumnji kao principu
koji omogućava da sve što smatramo znanjem dovedemo u pitanje i krenemo u potragu za
znanjem koje se jasno i razgovijetno spoznaje kako bismo bili sigurni da naša znanja nisu puka
mnijenja ili obmane. U drugoj meditaciji, on objašnjava kako su materijalni svijet, tijelo i
varljiva čula podložna sumnji, ali i također uviđa da dok sumnja, on zapravo misli, što nikako ne
može dovesti u pitanje. Drugim riječima, Descartes je identificirao mišljenje kao sigurno i
nesumnjivo polazište na temelju kojeg on može na izvjestan i istinit način znati da sam postoji
(cogito, ergo sum), a potom spoznati i egzistenciju Boga i materijalnog svijeta. Odnosno, dok se
u sve može posumnjati, sam akt sumnje – tj. mišljenja – je nesumnjiv, i prema tome, vlastito
postojanje se spoznaje jasno i razgovijetno. Napokon, u trećoj meditaciji Descartes izlaže dokaze
za postojanje Boga od kojih je prvi onaj koji se oslanja na ideju Boga kao beskonačne i savršene
supstancije - ideju koju konačna bića nisu mogla sama stvorti. Značaj Descartesovih meditacija
je u tome što je kroz razlikovanje res extensa i res cogitans odgovorio na temeljno
epistemološko pitanje o tome što se može znati sa sigurnošću i tako omogućio razumijevanje i
prepoznavanje ontološki primarnog statusa mišljenja, čime je položio temelje metafizike
subjektiviteta.
Citat: „Ne tvrdim sada ništa osim ono što je nućno istinito; ja sam stoga ukratko stvar što misli
(res cogitans), to jest duh (mens), ili duša (animus), ili razum (intellectus), ili um (ratio), što su
nazivi kojih mi značenje ne bijaše poznato ranije. Ja sam dakle stvar istinita i odista
egzistirajuća; aki kakva stvar? Rekoh, koja misli.“ (21) Budući da sadrži tezu o impliciranosti
postojanja mišljenjem, smatram da ovaj citat izražava glavnu misao Meditacija koja mi se čini i
revolucionarnom zbog toga što nakon mraka srednjeg vijeka vraća mišljenju kao takvom
spoznajni autoritet.
Pitanje: Uzimajući u obzir da je postojanje čovjeka u svijetu uvijek i nužno materijalno i
tjelesno, da li moguće kritizirati Descartesa da je nedovoljnu pažnju posvetio tijelu kao
neizbježnoj činjenici egzistencije?
Broj riječi: 386