SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA FILOZOFIJU
KATEDRA ZA TEORIJU SPOZNAJE

Referat iz Teorije spoznaje

Descartesova Rasprava o metodi

Nastavnik: dr. sc. Borislav Mikulić, red. prof.

Studentica: Matea Blažić

Akad. god. 2018./2019.

SADRŽAJ

Uvod 3

Ciljevi metode i metodička sumnja 4

Glavna pravila metode 5

Privremeni „provizorni“ moral 6

Prvo načelo spoznaje 7

Problemi iz fizike 8

Završni osvrt na djelo 8

Zaključak 10

Literatura 11

2
UVOD

U povijesti filozofije postoje dva suprotstavljena pristupa koja otkrivaju narav uporišta
znanosti i izvor znanja – empirizam i racionalizam. Dok se u empirizmu smatra da je izvor znanja
iskustvo, u racionalizmu je to um. 1 Glavni pojam racionalizma jest racionalnost. Pod racionalnošću se
podrazumijeva upotrebljavanje razuma da bi se postigla određena razina razumnosti ili nerazumnosti. 2
Racionalisti znanost grade deduktivno, dakle, iz najopćenitijih istina koje su spoznate umom, putem
metode dolaze do njihovih nužnih posljedica koje nam objašnjavaju što je istina, a što privid. U
ljudskom duhu mora postojati skup ideja, koje su privilegirane i iz kojih se onda izvode druge, te
metoda kojom iz tog skupa izvodimo ostale ideje.

Osnovne crte takvog poimanja znanosti skicirao je René Descartes u jeku novovjekovne
filozofije. U tom vremenu pitanje o postupku, kojim se dolazi do istine ili znanja, snažno se nametalo. 3
Descartes pokušava prevladati tradicionalnu, silogističko-skolastičku logiku te ju zamijeniti svojom
metodom kod koje se „zadaća sastoji u tome da se stekne i utemelji novo znanje“. 4 S obzirom na
procvat matematike u tom dobu, Descartes je svoju metodu temeljio po uzoru na matematičku
dedukciju. On razum smatra „vrhovnim sucem“ koji odlučuje o privilegiranom skupu ideja koje
shvaćamo „jasno i razgovijetno“.5

Djelo kojim ćemo se ovdje baviti, a u kojem je Descartes konkretizirao svoju racionalističku
metodu, je Rasprava o metodi (Discours de la Méthode). Vidjet ćemo kako Descartes želi postići cilj,
spoznaju istine, uporabom uma. Pritom ćemo skicirati metodu kako ju je Descartes iznio. Prikazat
ćemo zašto ne možemo postići izvjesnost, kakvu postižemo inače u teorijskoj spoznaji, kada je riječ o
našem djelovanju. Središnji dio rada temeljit će se na prikazivanju ontološkog dokaza Boga kao
ključnog elementa spoznaje. U završnom dijelu rada prikazat ćemo što je Descartes kao logičar
prirodnih znanosti izvukao iz Harveyevog otkrića krvotoka. Na kraju ćemo razotkriti zašto Descartes
smatra da od kontemplativnog znanja treba napredovati do aktivnog, te time zaokružiti naš rad.

1
Usp. Lelas, S./Vukelja, T., Filozofija znanosti s izborom tekstova, Školska knjiga, Zagreb, 1996, str. 8.
2
Usp. Lehrer, K., “Racionalnost” u: Epistemologija (ur. Greco i Sosa), Jesenski i Turk, Zageb 2004.
3
Usp. Filozofija znanosti s izborom tekstova, str. 9.
4
Usp. Cassirer, E., Descartes, Demetra, Zagreb 1997, str. 5.
5
Usp. Filozofija znanosti s izborom tekstova, str. 9.

3
1. CILJEVI METODE I METODIČKA SUMNJA

U prvom dijelu Rasprave o metodi Descartes predstavlja svoj cilj koji se temelji na
spoznavanju istine uporabom uma koji je sposoban razlikovati istinu od zablude. On želi pronaći
metodu kojom bi na racionalan način spoznao istinu. Za Descartesa pojam istine nije ništa
partikularno, njezin pojam je „nešto naprosto univerzalno, nešto što cjelinom spoznaje vlada i prožima
je“.6

Prema njemu prvi korak kojim dolazimo do istinite spoznaje mora biti sumnja. Cassirer
objašnjava kakvu funkciju metodička sumnja treba ispuniti u Descartesovom sistemu tako što nam
pokazuje njezino duhovnopovijesno značenje. On objašnjava da sumnja izolira misleći subjekt kako bi
ga oslobodila od spona svijeta. Samim rođenjem u ovom svijetu mi smo vezani za njega, a našim
rastom i razvojem spone postaju sve čvršće. Onaj tko teži pravom i istinskom znanju mora se
osloboditi tih spona. Sumnja „vraća misleće ja na nj samo i ne ostavlja mu ništa osim njegove
samoizvjesnosti.“7 Tako je ja „osuđeno“ na osamljenost i tek mu u toj osamljenosti postaju jasne i
omogućene snage koje mu zaista pripadaju, a koje dolaze iz njega samoga. Samo oni koji posjeduju
zdrav duh mogu se probiti do istine. Također, samo oni koji eliminiraju učenja koja su im usađena
tijekom razvoja, kao i sliku svijeta koju su im stvorila osjetila, mogu napredovati do svoje biti i iz nje
dobiti pouzdano znanje o samima sebi.8

Descartes sumnju upotrebljava kao medij koji nam jedini omogućuje da dođemo do izvjesnosti. Za
njega je izvjesno da je upravo radikalna sumnja pravi i jedini izvor spoznaje.

„Princip dvojbe postaje zapravo sintetičkim principom izgradnje znanja za koji tvrdi da se iz
njega mogu steći daleko važnije i plodnije istine nego iz načela formalno-dijalektičke logike,
stava identiteta i proturječja.“9

Descartes želi odbaciti sve tvrdnje u čiju je istinitost moguće i malo posumnjati. To je jedini način da
se oslobodimo svih zabluda u koje smo bili zapleteni tijekom našeg obrazovanja. 10 Naime, kod
dijalektičkih školskih pravila se radilo o tome da se dani sadržaji znanja stave u odnos s drugima te da
se klasificiraju, dok se u Descartesovoj metodi fokus stavljao na to da se utemelji novo znanje. Prava
metoda mora posjedovati motiv mišljenja koje napreduje, koje polazi od najjednostavnijih elemenata
te produžuje sve do daljih i obuhvatnijih sinteza.11

6
Usp, Descartes, str. 7.
7
Ibid. str 18.
8
Ibid. str. 17-18.
9
Ibid. str. 19-20.
10
Usp. Filozofija znanosti s izborom tekstova, str. 10.
11
Usp. Descartes, str. 6.

4
2. GLAVNA PRAVILA METODE

Descartes je kritizirao vjerojatnosti izložene u knjigama te učenja koja su nam učitelji usađivali
kroz život, jer isključivanje vjerojatnosti i ograničavanje na područje stroge izvjesnosti smatrano je
glavnim karakteristikama Descartesove metode. 12 Wilson objašnjava da bi prema Descartesu
znanstveni napredak bio spor ako bismo dopustili da beskorisni stavovi iz prošlih razdoblja i naših
učitelja ugrožavaju našu spoznaju.

Descartes je htio stvoriti metodu koja bi dovela do istine tako što je predlagao da se prvo riješimo
pogrešaka. To se može postići samo ako odbijemo sve sudove u koje možemo sumnjati. Ovo je i
Descartesovo prvo pravilo koje navodi u Raspravi, a označeno je kao naredba: 13

„Prvo je pravilo bilo, da nikad ništa ne prihvaćam kao istinito, a da jasno ne spoznam, da je
takvo, to znači, da najbrižljivije izbjegavam svako prenagljivanje i neprovjereno donošenje
suda, i da u svojim sudovima obuhvaćam jedino ono, što je za moj duh tako jasno i
razgovijetno, da nemam nikakva povoda o tome sumnjati.“ 14

Ovako spoznajemo najopćenitije istine. No, pravi su problemi, s kojima se susrećemo pri našem
istraživanju, pretjerano komplicirani da bi razum mogao iznaći njihovo rješenje. Iz ovoga problema
proizlazi drugo pravilo metode-analiza, kojom ih pojednostavljujemo i svodimo na jednostavnije i
općenitije te samim time razumu pristupačnije probleme. Njihova rješenja spoznajemo kao posljedice
nepobitnih načela, a da bismo to postigli potrebno nam je treće pravilo metode-sinteza. U sintezi
elemente, spoznate tijekom procesa analize, povezujemo u cjelinu rješenja postavljenog problema.
Stoga cilj nam je da počnemo od izvjesnih i općih istina kao aksioma i deduciramo, jednako izvjesnim
koracima, rješenje izvornog problema.

Dakle, u Descartesovoj metodi fazom sinteze deduktivno razrješavamo postavljene probleme na

temelju skupa privilegiranih ideja, ideja koje smo spoznali jasno i razgovijetno. Na određen način,
ovakvo deduktivno rješavanje problema je poput matematičkog aksiomatskog sustava, primjerice
Euklidove geometrije. U njegovoj geometriji osnovni pojmovi, koji ne moraju biti definirani, i aksiomi
čine skup privilegiranih ideja iz kojih onda sve ostalo proizlazi logičkim izvođenjem. 15

Tijekom izvoda možemo se zabuniti i preskočiti jedan od koraka, što može prouzročiti gubitak
nekih od međučlanova izvoda. U tom slučaju gubimo iz vida evidentnost spoznaje zbog toga što je
spoznaja moguća samo kao cjelina. Dakle, spoznaja se gradi preko gore navedenih koraka, a svi koraci
bi se trebali iznova provjeravati ako želimo da naši zaključci budu plauzibilni. Rezultat može biti
siguran samo ako dedukciju provedemo strogo i u potpunosti. „Jer sve se u spoznaji drži na okupu kao
12
Ibid. str. 12.
13
Usp. Wilson, F. "René Descartes: Scientific Method", u: Internet Encyclopedia of Philosophy (online), ed: J.
Fieser/ B. Dowden, str. 12.
14
Usp. Descartes, Rene, Rasprava o metodi, Zagreb, Matica Hrvatska, 1951. str. 21-22.
15
Usp. Filozofija znanosti s izborom tekstova, str. 10.

5
da je povezano željeznim i čeličnim sponama. Ništa ne stoji za sebe nego svako pojedinačno zahvaća u
cjelinu; ono određuje tu cjelinu i od nje je uzvratno određeno.“ 16

3. PRIVREMENI, „PROVIZORNI“ MORAL

Rasprava o metodi naučava da izvjesnost koju možemo doseći u teorijskoj spoznaji, nikako ne
možemo ostvariti u području djelovanja. Za djelovanje vrijedi drugo mjerilo koje je nemoguće strogo i
točno odrediti kao u teorijskoj spoznaji. Dok u području teorijske spoznaje vrijedi pravilo metodičke
sumnje, zbog kojeg ne smijemo donositi odluke prije nego sve dobro proučimo i uvjerimo se da su nam
temelji za spoznaju čvrsti, u području djelovanja to se pravilo uzdržavanja od suda ne smije primijeniti.
U slučaju kada bismo takvo pravilo slijedili u našem djelovanju, ono bi bilo osuđeno na stagnaciju.
Tijekom spoznaje moramo se uzdržavati od suda prije kritičke prosudbe, procjenjivati sve razloge, a
djelovanje naprosto zahtijeva brzinu. Pri djelovanju uvijek moramo biti ustrajni u svojoj odluci. Čak i
kada ne možemo u potpunosti analizirati okolnosti, moramo se odlučiti za sljedeći korak. Naravno,
pritom ne možemo isključiti opasnost od zablude, no u ovom slučaju zabluda se pretpostavlja
oklijevanju koje nas može dovesti u još goru situaciju. Descartes je ovu svoju tvrdnju slikovito prikazao
u četvrtom dijelu Rasprave. Descartes kaže da se pri formiranju maksime ugledao na putnike, koji su
zalutali u šumi. Oni pritom ne smiju iskušavati u beskonačnost različite putove, već se trebaju odlučiti
za jedan i ustrajno ga slijediti. Iako, možda ti putnici neće stići tamo kamo žele, ipak će na kraju stići
nekamo, gdje će se osjećati bolje nego usred šume.

Ovaj moral Descartes naziva „provizornim“. Filozofski moral provizornom ne oduzima

značenje, naprotiv, maksima koja ističe odlučnost djelovanja potvrđuje se u utemeljenju Descartesove
moralne filozofije. Naime, čovjek koji stalno oklijeva i ne može se za ništa čvrsto odlučiti, nije
sposoban za „vrlinu“, niti će ikada biti zadovoljan sobom. 17

U ovom kontekstu nedostaje njegovo mišljenje o filozofskoj etici. Jer, s obzirom na moral
Descartes je još uvijek podložan vlasti konvencija i tradicija, onih tradicija i konvencija koje u području
znanja odbacuje. On ne poznaje ništa drugo osim „provizornog morala“ koji čovjeku nalaže da se
pokorava zakonima i običajima svoje domovine, što je ujedno i prvo pravilo morala. Do pravog rješenja
etičkog problema Descartes je dospio tek u pismima grofici Elizabeti, u kojima je utemeljio svoj nauk o
„najvišem dobru“.18

Cjelina Descartesovog spoznajnog nauka sadržavala je plan koji je trebao uključivati i nauk o
moralu. U Recherche de la Verite ističe da osim razlikovanja isitne i zablude, naglasak treba staviti i na
razliku između poroka i vrline. To razlikovanje se treba temeljiti „na uvidu u nužnost određenih
osnovnih moralnih principa“.19 Tek na ovaj način možemo postići unutarnji mir. U Descartesovom
16
Usp. Descartes, str. 8.
17
Ibid. str. 72-73.
18
Ibid. str. 93-94.
19
Ibid. str. 107.

6
spoznajnom nauku počinjemo od temeljnih istina, ali sam cilj je da dođemo do spoznaje najvišeg dobra,
čime se postiže kriterij za vođenje života.20

4. PRVO NAČELO SPOZNAJE

Descartes u četvrtom dijelu Rasprave započinje govorom o metodičkoj sumnji. Naime, kao što
smo već spomenuli, on je htio odbaciti sve stavove o kojima je mogao i najmanje sumnjati. 21 Wilson
objašnjava da, dok je Descartes mislio da je sve pogrešno, otkrio je jednu pretpostavku u koju nije
mogao sumnjati, a to je pretpostavka „ja mislim“. Dakle, zbog toga što je razmišljanje neka radnja,
shvatio je da kad misli, postoji. Ova istina, „mislim, dakle jesam“ je prvo načelo filozofije koje je tražio
jer je sigurna i pouzdana. Nadalje, shvatio je da je njegovo razmišljanje neodvojivo od njega, za razliku
od materijalnih stvari poput tijela. Iz ovoga izvodi zaključak da je on misleća supstancija, a ne
racionalna životinja, prema Aristotelovom mišljenju, već biće ili supstancija koja je u potpunosti
22
racionalna, u čijoj je biti samo da misli i pokušava shvatiti razloge za stvari. Ovo ja, tj. duša, zbog
koje i jesam, potpuno je različita od tijela te i da nema tijela, ona bi opet bila ono što jest. 23

Cassirer objašnjava da u ovom aktu samosvijesti postajemo svjesni svojega ja, a to ja

spoznajemo kao ograničeno, konačno i ovisno biće. Samim time što ja shvaća samo sebe, ono shvaća
ono što je njemu nadređeno, nešto moćnije od njega samoga i nešto čemu duguje svoje postojanje. To
moćno i njemu nadređeno biće jest Bog. On je prije svega tvorac toga ja, on ga je proizveo sa svim
svojim predodžbama, mislima i idejama. Sve te misli, ideje i predodžbe dolaze s Bogom u odnos, a taj
odnos možemo poimati kao onaj između učinka i njegovog uzroka. No, ukoliko u Bogu vidimo tvorca
naših predodžbi i ideja, utoliko možemo pretpostaviti da su te predodžbe i ideje lažne, jer Boga smo
definirali samo kao puku moć. Descartes je vjerovao da je u ideji „božanske istinoljubivosti“ –
„veracitas divina“ – „našao zadnji oslonac za svu ljudsku istinu“. 24 Descartes objašnjava da ono što se
naziva istinom i što se shvaća u jasnim i razgovijetnim idejama ne postoji kao samo za sebe bivstvujuće,
već posjeduje sekundaran bitak i izvedeno važenje. Stoga ono što jesu, „vječne istine“, osnovni principi
logike i aksiomi matematike, one to nisu po nekoj svojoj nutarnjoj nužnosti. Takva nutarnja nužnost
ovih istina leži samo u ljudskom duhu, ali ne i u božanskom, jer on te istine odabire svojom voljom.
Dakle, da ih je božanski akt stvaranja odlučio učiniti drugačijima, on bi to i učinio. Iz ovoga proizlazi da
je Bog tvorac esencije i egzistencije, istine i zbilje. 25 Sroga sve ono što shvaćamo jasno i razgovijetno je
potpuno istinito, a istinito je samo zato što Bog postoji te sve to dolazi od njega.

Ako u sebi pronalazimo neke ideje, koje su lažne i neistinite, onda izgleda da dolazi do neke
nedosljednosti. Ali, kaže Descartes, da takve pogreške ne dolaze od Boga, već od nas samih. S obzirom

20
Ibid. str. 107.
21
Usp. Rasprava o metodi, str. 31.
22
Usp. Scinetific Method, str. 9.
23
Usp. Rasprava o metodi, str. 33.
24
Usp. Descartes, str. 44.
25
Ibid. str. 43-45.

7
na to da se nalazimo u svijetu koji nas može obmanuti, mi često zaključujemo prije nego imamo sve
dostupne dokaze. Naša nas volja upravlja da sudimo, a takvi sudovi često nadmašuju ono što razum
može opravdati. Bog nam je dao ovu slobodnu volju, ali božja volja nije kriva za naše krive sudove, već
naša vlastita volja. Dakle, tako smo odstranili prividnu poteškoću nedosljednosti. 26

5. PROBLEMI IZ FIZIKE

Cassirer napominje da se sa svime što se dosad postiglo stojimo na tlu neoživljene prirode. No,
pokušamo li s te strane naći pristup organskoj prirodi, tj. svijetu života, pred nama stoji jedna
neprevladiva granica. Postavlja se pitanje može li se mnogolikost životnih formi i pojava izvesti iz
materije koja je tako jednolična da se po ničemu ne razlikuje od jednovrsne protežnosti geometrije, zar
se ne mora uvesti neki autonoman princip? Descartes se pri rješavanju ovog problema služi otkrićem
krvotoka Williama Harveya. Descartes u Harveyevom nauku ne vidi samo empirijsko, već i
principijelno postignuće. Krv je zauzimala važno mjesto u stajalištima biologije i fiziologije. Kao što je
Aristotel objasnio da se krv kuha u srcu iz tvari koje mu dovode žile, zatim ona protječe tijelom i
opskrbljuje ga hranjivim tvarima. Tako se sada taj proces uspio objasniti čisto mehanički. Prema tome,
činilo se da je osigurana vlast mehanizma nad cjelokupnom živom prirodom. Pojava života mogla se
svesti na opći fenomen kretanja te je iz njega u potpunosti pojmljena. Ovime se metoda, koja se je prije
protezala na geometriju i fiziku, sada mogla proširiti i na biologiju i medicinu. Carstvo Descartesove
univerzalne matematike sada se je protegnulo na ono oživljeno i neoživljeno, a oboje je podvrgnula
svojim strogim zakonima.27

6. ZAVRŠNI OSVRT NA DJELO

U šestom dijelu Rasprave Descartes je shvatio da je moguće doći do spoznaja koje nam mogu
biti od koristi u životu, te je zaključio da se njegova metoda ne treba zadovoljiti kontemplativnim
znanjem nego se treba uzdići do aktivnog. Umjesto spekulativne filozofije, koja se uči u školama, treba
se naći jedna praktična filozofija, pomoću koje onda možemo upoznati način djelovanja elemenata i
odnose tijela koja nas okružuju, a time i postati gospodarima i posjednicima prirode. Ovo vladanje i
posjedovanje prirode Descartes razumijeva drugačije od Bacona. Za Descartesa se bez samostalnog,
čisto teorijskog utemeljenja znanja ne može stvarno ovladati prirodom, a Bacon zahtijeva da aktivni dio
znanosti određuje njezin kontemplativni. No, Descartes nije razumijevao znanje u tom smislu
pragmatizma i utilitarizma. Njegov put će uvijek biti put cogita.

„Misleće ja mora u čistoj kontemplaciji uroniti u sama sebe kako bi od tog svojega vlastitog
središta moglo naći put do znanja o svijetu i do djelovanja na svijet. Poredak prirode može se

26
Usp. Scinetific Method, str. 10-11.
27
Usp. Descartes, str. 39-40.

8
 spoznati tek pošto se uspjelo sigurno utemeljiti poredak razuma. Jer u stupnjevanju spoznaje
intelekt je prvi i temeljan problem: o njegovoj spoznaji ovisi sve ostalo.“ 28

Nadalje, Cassirer smatra da je oblik prikazivanja kakav je u Raspravi dao Descartes, dakle u
obliku pripovijesti koja na prvi pogled više izgleda kao biografska nego sistemska, sadržan u tome
što se objektivan rezultat njegove misli ne može odvojiti od nalaženja te misli. Dakle, u ovom
dijelu smo vidjeli rezultat njegovog mišljenja tek kada smo vidjeli kako ono nastaje. U ovom dijelu
Descartes nije govorio samo o pitanjima i odgovorima, već je govorio i o svojim unutrašnjim
borbama, pobjedama i porazima.29

ZAKLJUČAK
28
Ibid. str. 25.
29
Ibid. str. 20.

9
 Na kraju možemo zaključiti da je Descartes svojom Raspravom o metodi htio otvoriti novi put
ka spoznaji istine, kreirajući jednu, univerzalnu metodu kojom bi se na ispravan način koristio um i
spoznala istina. Glavna teza koju je postavio u svom nauku jest da pravu istinu možemo spoznati samo
ako pogledamo unutar sebe zbog toga što se samo tamo nalaze prave istine te da odbacimo sve što smo
prethodno naučili. Prvi korak u njegovoj metodi jest radikalna sumnja koja nas oslobađa od spona
prethodnih učenja te nam pomaže da dođemo do izvjesnosti. Sumnja je za Descartesa jedini i pravi izvor
spoznaje. Descartesova težnja ka istini ovisi o prvoj očevidnoj istini „mislim, dakle, jesam“ koju je
postavio kao prvo načelo filozofije. Iz samosvijesti ja Descartes je dokazao da postoji neko više,
savršenije biće, Bog, koji nam daje vječne istine te odlučuje o tome kakve će one biti. Njegova metoda
se sastoji od toga da odbacujemo sve ono u što možemo i najmanje sumnjati, zatim da podijelimo
probleme na manje dijelove kako bismo ih lakše razriješili. Sljedećim korakom elemente koje smo
spoznali u prethodnom, povezujemo u cjelinu rješenja postavljenog predmeta.

Nadalje, uvidjeli smo da izvjesnost kakvu možemo postići teorijskom spoznajom ne možemo
tražiti u djelovanju, jer kod djelovanja proces sumnje i cjelokupni proces metode dovodi do stagnacije,
što u slučaju djelovanja nije poželjno. U slučaju djelovanja zahtijeva se određen stupanj čovjekove
odlučnosti te se ne prihvaća kolebanje, koje može dovesti čovjeka u opasnost.

Na primjeru s krvotokom vidjeli smo kako se ovladavanje prirode može postići mehaničkim
opisom procesa, što nam sugerira da je osigurana vlast mehanizma nad cjelokupnom živom prirodom.
Vidjeli smo da se život može svesti na opći fenomen kretanja i da se iz njega može pojmiti.

LITERATURA

10
Primarna literatura:

Descartes, R., Rasprava o metodi, Matica hrvatska, Zagreb 1951.

Specijalna izborna pomoćna literatura:

1.Cassirer, E., Descartes, Demetra, Zagreb 1997.

2.Wilson, F. "René Descartes: Scientific Method", u: Internet Encyclopedia of Philosophy (online), ed:
J. Fieser/ B. Dowden.

Opća pomoćna literatura

1.Lehrer, K., “Racionalnost” u: Epistemologija (ur. Greco i Sosa), Jesenski i Turk, Zageb 2004.

2.Lelas, S./Vukelja, T., Filozofija znanosti s izborom tekstova, Školska knjiga, Zagreb 1996.

11