MUZIČKA AKADEMIJA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Odsjek za muzikologiju

Akademska godina 2016./2017., ljetni semestar

Kolegij: Teorija i povijest glazbene kritike

Nositelj kolegija: dr.sc. Dalibor Davidović

Predavač: Ivan Ćurković

Mirta Borovac

Johann Sebastian Bach: Prva suita za violončelo solo BWV 1007

Usporedba četiri različite izvedbe

Zagreb, 2017.
Sadržaj
UVOD......................................................................................................................................................3
JOHANN SEBASTIAN BACH.....................................................................................................................3
PRVA SUITA ZA VIOLONČELO SOLO BWV 1007......................................................................................4
O suiti.................................................................................................................................................4
IZVOĐAČI I INTERPRETACIJE SUITE.........................................................................................................5
John Williams.....................................................................................................................................5
John Feeley.........................................................................................................................................5
Ana Vidović.........................................................................................................................................6
Petrit Çeku..........................................................................................................................................6
USPOREDBA STAVKA..............................................................................................................................6
Preludij...............................................................................................................................................6
Courante.............................................................................................................................................7
Sarabande..........................................................................................................................................7
ZAKLJUČAK.............................................................................................................................................9
LITERATURA..........................................................................................................................................10
UVOD
Cilj ove seminarske radnje je predstaviti Prvu suitu za violončelo solo Johanna Sebastiana
Bacha u transkripciji za gitaru. Izabrane su četiri različite interpretacije od dva domaća i dva strana
izvođača koji izvode tri različite transkripcije Suita za violončelo solo BWV 1007. Samu temu sam
izabrala jer sam svirala gitaru i dosad nisam imala prilike pristupiti gitarističkoj literaturi na ovakav
način.

JOHANN SEBASTIAN BACH

Johann Sebastian Bach rođen je 21. ožujka 1685. godine u njemačkom gradu Eisenachu.
Osnovno obrazovanje stekao je u protestantskoj latinskoj školi u kojoj je usvojio temelje
humanističkog i teološkog obrazovanja. Pjevajući u školskom zboru, također je stekao prva znanja o
teoriji glazbe. Njegov otac, Johann Ambrosius, koji je djelovao kao dvorski i gradski glazbenik, dao
mu je prve poduke u sviranju violine, a glazbenom obrazovanju pridonio je i stric Johanna Sebastiana
Bacha, Johann Christoph, koji ga je podučavao sviranju čembala i orgulja.

Vrlo je rano ostao bez roditelja te se seli kod starijeg brata, Johanna Christopha, tada orguljaša
u Ohrdurfu i tu nastavlja učiti sviranje klavira i orgulja te stiče prva znanja o samom skladanju. 1700.
godine odlazi u Lüneburg jer ga brat više nije mogao uzdržavati i nastavlja obrazovanje u školi
samostana sv. Mihajla gdje je imao priliku se upoznati s vokalnom polifonijom prethodnih razdoblja te
vokalnu i instrumentalnu glazbu baroknih majstora. Kratko djeluje kao dvorski violinist i vjerojatno
orguljaš u Weimaru, ali 1703. godine kreće djelovati kao kantor i orguljaš u Arnstadtu. Budući da je
bio nagle naravi, svađa se s nadređenima i seli se u Mühlhausen i tamo se ženi s rođakinjom Marijom
Barbarom i tu ostaje godinu dana.

Vraća se u Weimar 1708. godine i tamo djeluje kao čembalist, orguljaš, član dvorskog
orkestra te kao skladatelj glazbe za orgulje i klavir. Titulu koncert majstora dobio je 1714. godine te je
s njom dobio i obavezu da svakog mjeseca piše nove skladbe za dvorsku kapelu. Do izražaja ponovo
dolazi njegova nagla narav; želio je biti imenovan dirigentom, no kako se to nije dogodilo, uvrijedio se
na kneza i napustio Weimar kako bi otišao u Köten u kojem je upravo i dobio poziciju dvorskog
dirigenta.

U Kötenu se najviše razvio i kao skladatelj i kao svirač zahvaljujući knezu koji mu je davao
više slobode u stvaranju. Svoje umijeće skladanja doveo je do majstorske razine. Ovo razdoblje
skladateljeva života obilježeno je ponajviše instrumentalnim i komornim djelima koja su nastala iz
izvođačkih potreba, ali i iz pedagoških potreba. Uz instrumentalna i komorna djela piše i svjetovne
kantate za potrebe dvorskih svečanosti, a od duhovnih skladbi u Kötenu nastala je veličanstvena Muka
po Ivanu. Nakon smrti Marije Barbare, 1721. godine ženi se Annom Magdalenom Wülcken,
pjevačicom na Kötenskom dvoru.

Želeći zaraditi veći honorar, 1723. godine stupa na dužnost Directora Musices u Leipzigu u
kojem će ostati do smrti. Djelovanje u Lepizigu znatno se razlikuje od djelovanja u Kötenu. U
Leipzigu morao je skladati isključivo za potrebe crkve sv. Tome i crkve sv. Nikole te većinom vokalnu
glazbu, za razliku od prethodnog namještenja gdje se bavio pretežito svjetovnom i instrumentalnom
glazbom. Uz obaveze skladanja, morao je voditi nastavu glazbe u školi, voditi zbor, tražiti i nabavljati
glazbene materijale, svirati na misama, vjenčanjima, pogrebima te na javnim i gradskim svečanostima.
Očekivao je bolje novčano stanje, ali očekivanja mu se nisu ispunila. No, u posljednjem razdoblju
stvaralaštva ipak je, uz sve ostale obaveze, napisao velika djela poput Magnificat, Muka po Mateju,
Misa u h – molu, drugi svezak Dobro ugođenog klavira, Goldberg varijacije, Umjetnost fuge, Muzička
žrtva. Poslije 1740. godine, Johann Sebastian Bach bavi se ponajviše tehničkim problemima i
sabiranjem svog skladateljskog opusa. 1749. godine se razbolio, a već krajem godine je izgubio vid.
Umro je 31. srpnja 1750. godine.

Johann Sebastian Bach jedan je od najproduktivnijih skladatelja svog doba, skoro više od pola
opusa je izgubljeno, ali čak i samo sa sačuvanim djelima konkurira svojim suvremenicima po opsegu.
Cijelo njegovo djelo može se smatrati sintezom kasnog baroka u Europi. Iako nije nikada napuštao
rodnu zemlju, proučavajući razne izvore i slušajući i primjenjujući vanjske utjecaje na njemačku
glazbu.

PRVA SUITA ZA VIOLONČELO SOLO BWV 1007

O suiti
Suite za violončelo solo nastale su u razdoblju kada je Johann Sebastian Bach djelovao kao
kapellmeister u njemačkom gradu Kötenu. U tom razdoblju pisao je najviše instrumentalna djela, ali i
kantate po narudžbi kneza. Tada piše i Sonate i partite za violinu solo, Brandenburške koncerte, prvi
svezak Dobro ugođenog klavira te Francuske i Engleske suite.

Sama riječ suita dolazi iz francuske riječi suite što u prijevodu znači slijed. Tako samo ime
upućuje na slijed, odnosno niz stavaka koji su većinom plesni stavci i koji su lagano suprotstavljeni
tempom. Najčešće su napisani u istom tonalitetu, osim stavaka u istoimenim tonalitetima i paralelnim
tonalitetima, no upravo isti tonalitet zaokružuje sve stavke u jednu cjelinu. U razdoblju glazbenog
baroka, suita je jedan od glavnih instrumentalnih oblika i u to vrijeme ustaljuje se temeljni niz od četiri
stavka, i to Allemande, Gigue, Courante, Sarabande uz koje se mogu dodati i drugi stavci plesnog
karaktera.

Šest suita za violončelo solo sastoje se od temeljnih stavaka i uz još dva dodana stavka:
preludijem kojim započinje svaka suita i stavkom umetnutim nakon sarabande. Prva suita sastoji se od
šest stavaka koji su svi osim prvog u baroknom dvodijelnom obliku.

Violončelo Gitara (arr. V. Stavci

Dešpalj)

Suita br. 1 G dur D dur Prelude, Allemande,

Courante, Sarabande,
Menuet I i II, Gigue

Suita br. 2 d mol a mol Prelude, Allemande,

Courante, Sarabande,
Menuet I i II, Gigue

Suita br. 3 C dur A dur Prelude, Allemande,

Courante, Sarabande,
Bourée I i II, GIgue

Suita br. 4 Es dur C dur Prelude, Allemande,

Courante, Sarabande,
Bourée I i II, GIgue
 Suita br. 5 c mol a mol Prelude, Allemande,
Courante, Sarabande,
Gavotte I i II, GIgue

Suita br. 6 D dur D dur Prelude, Allemande,

Courante, Sarabande,
Gavotte I i II, GIgue

Tablica 1. Pregled stavaka i tonaliteta

IZVOĐAČI I INTERPRETACIJE SUITE

John Williams
John Williams rođen je u Australiji, no kasnije se s obitelji preselio u London. Prve glazbene
poduke daje mu otac i kasnije odlazi na seminare kod značajnog gitarista Andresa Segovije. U
Londonu najprije studira klavir na Royal College of Music iz razloga što tada još nije postojao odjel za
gitaru. Po završetku studija pozvan je da tamo osnuje odjel za gitaru i otada djeluje kao pedagog.
Istaknuo se u kao promotor gitarističkog repertoara te kao veliki glazbeni pedagog, svoje učenike
potiče da više pažnje posvećuju interpretaciji. S Julianom Breamom dobitnik je nagrade Grammy za
najbolju izvedbu komornog djela. Pomaknuo je tehničke granice sviranja na gitari i podignuo je
očekivanja od samog instrumenta. Mnogi skladatelji pisali su skladbe upravo za njega pa tako i Leo
Brouwer. Svira na gitari Grega Smallmana, australskog graditelja gitara, koja je deblja i teža od
klasične španjolske gitare te ima pojačanu stražnju stranu s mrežnom konstrukcijom od ružinog drveta
te time dobiva okrugli i topli ton.

Snimka prve suite potječe iz 1982. godine te je prebačena u digitalni format s vinila te je iz tog
razloga kvaliteta snimke lošije. Aranžman je napravio John William Duarte, britanski skladatelj i
gitarist koji je i učio i surađivao s Johnom Williamsom. Od svih izvođača najprecizniji je u tempu i
najdosljedniji. Nijedan stavak nije prebrz ni prespor. Rijetko koristi rubato, tu i tamo koji ritardando.
Cijelo djelo izvodi kao veliku cjelinu, ne radi prevelike razlike između stavaka, kroz cijelu izvedbu
suite prisutna je velika motoričnost, iako na nekim dijelovima ubrzava, najviše u brzim stavcima pri
brzim pasažama. Ton mu je vrlo mekan, iako je snimka s vinila prebačena na digitalni format, no i
dalje se čuje lijepi ton uz malo vibrata. Basovi su dosta izraženi te čuvaju i dovode u prvi plan plesni
karakter. Cijelu suitu svira kao jednu skladbu, a ne kao više stavaka. Sličan karakter i sličan ton
pronalazi se u svim stavcima, osim u Sarabandi koja iskače, a i u Menuetu II u kojem promijeni boju
na tamniju kako bi više kontrastirao živahnom prvom Menuetu. Od ukrasa najviše se koristi triler,
mordant i cadenze (turn).

John Feeley
John Feeley glazbenu karijeru započeo je već sa sedamnaest godina, ali kao izvođač popularne
glazbe i svirač elektrićne gitare. Na sviranje klasične gitare potaknuo ga je odlazak na koncert Johna
Williamsa te se otada posvećuje sviranju klasične gitare. Nakon završenog studija u Dublinu, odlazi u
Ameriku i usavršava se kod velikih gitarista poput Davida Russela. 2006. godine doktorirao je na temu
„Klasična glazba za gitaru irskih skladatelja“. Veliku važnost pridaje tradiciji Irske i Škotske te
aktivno podržava irske skladatelje. Sam je izdao vlastite aranžmane narodnih melodija. Svira na gitari
Michaela O'Learyja. Po cijelom svijetu je poznat najprije kao izvođač i pedagog, ali i kao aranžer.
Upravo je on sam aranžirao prvu suitu koju izvodi.
 Sam njegov aranžman i interpretacija odskaču od drugih izvedbi: više je ornamentiran i
bogatiji akordima. Studijska snimka iz 2011. godine daje jasan ton gitare. Više se igra s dinamikom i
više izražava razliku između stavaka, karakterno i u tempu. Svaki stavak svira sam za sebe. Njegova
izvedba najduže traje i ornamentiranija je od ostalih izvedbi. Čini se da ponekad improvizira ukrase,
često koristi cadenza ili turn ukrase, ali pri ponavljanjima kao da ih izmijeni. Ovu tvrdnju treba
potvrditi gledanjem u note do kojih nažalost nisam mogla doći, ali ako ih i je zapisao, to bi značilo da
je ispisivao ponavljanja. Sam ton mu je mekan i nježan i vrlo jasan. Obilno se koristi vibratom i više
koristi efekte dinamike. Svojim načinom sviranja podsjeća na zvuk lutnje.

Ana Vidović
Za Anu Vidović slobodno možemo reći kako je „čudo od djeteta“ naših područja. Gitaru svira
odmalena, a već je s trinaest godina upisala gitaru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi profesora
Istvána Römera. 2005. godine odlazi na usavršavanje kod Manuela Barrueca na Peabody
Conservatory. Nastupala je na brojnim svjetskim pozornicama te je dobitnica brojnih nagrada. Svira
gitaru Jima Redgatea koja je napravljena isključivo za nju.

Njezina izvedba ove skladbe traje najkraće, odnosno svira cijelu skladbu u bržim tempima
nego ostali. Kao izvođačica, nikad mi se nije previše svidjela upravo iz razloga što sve svira savršeno i
brže nego ostali. Ovo je novija snimka, iz 2016., nisam nigdje pronašla je li izašlo na CD-u. Aranžman
Valtera Dešpalja najviše se svira na našim prostorima te je tako i hrvatska gitaristica se odlučila na
njegov aranžman. Aranžman je drugačiji od prethodna dva. Više je upotrebe drugog glasa, naročito u
Gigueu, ali nema toliko ukrasa kao aranžman Johna Freeleyja. Dešpalj se drži trilera i appoggiatura.
Ona kao i Williams svira više staccato nego legato, osim u sarabandi, gdje je jako izražen legato.

Petrit Çeku
Uz već spomenutu gitaristicu Anu Vidović, Petrit Çeku trenutno je jedan od najpoznatijih
gitarista s naših prostora. Rođen je na Kosovu gdje je i započeo glazbeno obrazovanje, a 2002. godine
dolazi u Zagreb na poziv profesora Xhevdeta Sahatxhije. Obrazovanje nastavlja na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu u klasi profesora Darka Petrinjaka te kasnije odlazi na usavršavanje kod Manuela
Barrueca na Peabody Conservatory u Baltimoreu, te je dobitnik brojnih nagrada i čest gost svjetskih
pozornica. Svira na gitaru Ross Gutmeier koja je lakša od klasične španjolske gitare te ona utječe na
njegov prepoznatljivi ton.

On kao i Ana Vidović svira aranžman Valtera Dešpalja. Iako je najmlađi izvođač od
prethodno navedenih, ističe se specifičnim tonom na gitari koji je „mekan“ i „taman“.

USPOREDBA STAVKA
Preludij
Kao što je već rečeno, Preludij je najizvođeniji stavak prve suite te u se već u njemu mogu
primijetiti razlike u interpretacijama. John Williams svira u preciznom i umjerenom tempu te se rijetko
služi rubatom. Aranžman J. W. Duartea sličan je originalnoj verziji za violončelo, jedna dionica u
kojoj je Williams vrlo uspješno stvara dojam više glasova, to jest polifonije koju je Bach i zamislio. U
Duarteovom aranžmanu dodani su basovi koji uz pravilno 'štopanje' doprinose plesnom karakteru te na
krajevima fraze dodaje akorde. Vibratom se služi na samom kraju stavka da istakne melodiju u
zamišljenom gornjem glasu te tako postigne vrhunac samog stavka.

U interpretaciji Johna Feeleyja čuju se razlike u odnosu na J. Williamsa. Za razliku od njega

obilno koristi rubato i time gubi motoričnost ritma, ton mu je tamniji u odnosu na J. Williamsa i pušta
basove da zvone, dok su u prvoj interpretaciji „štopani“. Cijeli stavak je odsviran više legato, note se
lijepe jedna za drugu i obilno se služi vibratom.

Ana Vidović koristi rubato, ali ne u tolikoj mjeri kao J. Feeley, no svira nešto brže nego ostala
dva izvođača. Kao i J. Williams, više svira staccato nego legato, a na višim tonovima dodaje vibrata
kako bi postigla ljepši ton kao i prethodna dva izvođača. Svira u bržem tempu nego ostala dva
izvođača.

Izvedba Petrita Çekua, iako tehnički odlično odsvirana, u tempu je poprilično nestabilna.
Rubato na skoro svakoj dobi koči razvoj stavka, ritamske figure se ponavljaju i prevelikom upotrebom
rubata gubi se motoričnost stavka. On se približio izvedbi J. Feelyja jer svira povezano i s puno
vibrata. Vjerojatno na takvu interpretaciju utječu i godine mladog glazbenika, više se usredotočio
interpretirati manje dijelove da nije obratio pažnju kako će oni zvučati kao cjelina.

Courante
John Williams i dalje svira u preciznom tempu, aranžman ostaje isti kao i u prvom stavku.
Izraženi basovi doprinose plesnom karakteru stavka. Ukrasi su izvedeni vrlo precizno i uredno, J. W.
Duarte nije komplicirao i dodavao puno ukrasa, obično su na dva tona, izmjenično. Tempo je umjeren,
njegova izvedba traje duže od ostalih.

Interpretacija Johna Feeleyja ornamentiranija je od ostalih i ovaj stavak svira u vrlo brzom
tempu te time postiže veći kontrast u odnosu na prethodni stavak i sljedeći stavak koji su spori. Ukrasi
su kompliciraniji i češći su nego u drugim izvedbama.

U odnosu na Johna Feeleyja, izvedba brzog stavka Ane Vidović nije toliko kontrastna u odnosu na
prethodni spori stavak. Iako sviraju u sličnom tempu, basovi nisu toliko izraženi kao pratnja, više je
naglasak na melodijskoj liniji. Ona također stvara dojam polifonije, iako se zbog prebrzog tempa
izgubio plesni karakter. Više je obratila pažnju na tehničke zahtjeve ovog stavka.

Petrit Çeku ovaj stavak svira s velikom lakoćom i zvuči jako prpošno, veselo i prozračno. U
ovom stavku se više ne služi rubatom u tolikoj mjeri te je precizniji u tempu, iako previše zaokružuje
fraze usporavajući na kraju svake što kvari cijeli opći dojam.

Sarabande
U ovom stavku nailazimo na vrlo različite interpretacije. Svi izvođači istaknuli su Sarabande
kao nježan i spori stavak cijele suite, ali svatko na svoj način. J. Williams i dalje ostaje dosljedan
početnom tempu, iako se više služi rubatom u ovom stavku, no puls se i dalje osjeti. Budući da je
stavak spor, više je i ukrašen. U ovom stavku si daje najviše slobode u interpretaciji i u njemu se
najviše osjeti karaktera razlika. Više se služi i vibratom te je cijeli stavak odsviran legato.

J. Feeley ovaj stavak svira sporije nego ostali. Kao i ostali stavci, tako je i Sarabande raskošno
ornamentirana. Pri ponavljanjima se čini kao da su ukrasi improvizirani, no bez gledanja u notni tekst,
ova tvrdnja ostaje samo pretpostavkom. Kod ove izvedbe problematično je što je vrlo spora i jako
duga te iako je vrlo ornamentirana i ukrasi su varirani pri ponavljanju, ipak je previše kontrastna u
odnosu na prethodni stavak koji je J. Feeley svirao brže od ostalih. Potpuno je izgubljen plesni
karakter stavka. Možda više nema funkciju plesa, no ipak bi trebalo zadržati taj karakter.

Ana Vidović, kao i John Williams, više se drži početnog tempa, uz rubato u skoro svakom
taktu, ali i dalje postoji motoričnost stavka bez previše izražaja. Ton ostaje sličan prethodnim
stavcima, dok su se ostali izvođači odlučili na nešto mekši i liričniji ton.
 Nije ga odsvirao presporo, zvuči jako lirično, sve je legato i puno vibrata. Do izražaja dolazi
divan ton karakterističan za ovog mladog gitarista. U odnosu na prethodni stavak, postigao je veliki
kontrast u stavcima.

Prelude Allemande Courante Sarabande Minuet Gigue

Ii
Minuet
II

John 02:32 03:38 02:54 03:32 03:06 01:47

Williams
(17:21)

John 02:37 03:49 02:36 03:54 03:33 01:37

Feeley
(19:43)

Ana 02:25 03:47 02:31 02:54 02:28 01:37

Vidović
(16:24)

Petrit 02:37 04:46 02:41 02:54 03:14 01:46

Çeku
(17:58)

Tablica 2. Usporedba trajanja stavaka i cijele suite

U priloženoj tablici može se iščitati kako je trajanje suite Ane Vidović najkraće, uzela je puno
brža početna tempa od ostalih izvođača, dok je John Feeley svirao cijelu suitu čak tri minute i dvadeset
sekundi duže, a Petrit Çeku i John Williams svirali su u sličnim tempima, najveća razlika u tempima
vidi se u Sarabande i Allemande. Zanimljiva je usporedba Ane Vidović i Petrita Çekua. Iako su kao
gitaristi prošli vrlo slično obrazovanje i oboje sviraju aranžman Valtera Dešpalja, ne čuju se sličnosti u
njihovoj interpretaciji, a niti u načinu sviranja. Ana Vidović više se usmjerava na tehničku stranu djela
i na virtuoznost, dok Petrit Çeku naglašava subjektivni doživljaj djela i daje si više slobode u
interpretaciji.

Problem većine gitarista, ali i violončelista, u izvođenju suita jest (pre)obilno korištenje rubata
i vibrata. U baroku, vibrato se više koristio kao efekt nego kao pravilo, tako da u povijesno osvještenoj
izvedbi nema razloga da se vibrato stalno koristi. Što se tiče ritmičkih modifikacija pri korištenju
rubata, opet treba imati mjeru jer se inače gubi motoričnost i karakter samog djela. No čini se da
današnja moderna praksa izvođenja se ipak oslanja na subjektivnu interpretaciju djela te na isticanje
virtuoznosti.

ZAKLJUČAK
Slušajući ove primjere, mogu zaključiti kako je izvedba Johna Williamsa najviše povijesno
osviještena jer prati karakter samog djela, i iako je kontrast između stavaka manje izražen nego kod
drugih izvođača, time dobiva efekt djela kao cjeline, a ne svakog stavka posebno. Kod njega mi se
izričito svidjela motoričnost, ostaje vjeran jednom tempu uz ukrase koji nisu prenapadni. Još jedna
karakteristika njegove izvedbe su „štopani“ basovi što pripomaže ostvarivanju dojma plesa. U tome
mu se najviše približila Ana Vidović, koja se također drži jednog tempa i poštuje motoričnost stavaka,
no ona cijelo djelo izvodi puno brže te time u nekim trenucima daje dojam kao da svira tehničke
vježbe. S druge strane John Feeley i Petrit Çeku daju više prostora samom izražaju; John Feeleyjeva
izvedba obiluje ornamentacijom i on inzistira na većim kontrastima između stavaka, no time gubi
cjelovitost djela, svaki stavak izdvaja. U interpretaciji Petrita Çekua čuje se mladenački izražaj koji
želi istaknuti ljepotu svake fraze i svakog tona, što u nekim stavcima više odgovara, a u nekim
stavcima koči sami razvoj skladbe.

Izrada ovog seminara puno me potaknula da se ponovo upustim u sviranje gitare i da, nakon
svog znanja što sam stekla tokom godina, zrelije i više kritično priđem djelima koja sam već svirala.
LITERATURA