Georg Philipp Telemann – Sonate za flautu

(Magdeburg, 14. travnja 1681. - Hamburg, 25. lipnja 1767.)

G. Ph. Telemann bio je njemački kompozitor i multiinstrumentalist, suvremenik i blizak

prijatelj J.S. Bacha i F. Handela. Još od najranije dobi pokazao je izraziti glazbeni talent – do
desete godine života naučio je svirati violinu, flautu, citru i čembalo, te je sa dvanaest godina
skladao svoju prvu operu, Sigismundus. Porijeklom iz crkvenjačke obitelji (otac je bio
svećenik i majka kćer svećenika), zabranjeno mu je baviti se glazbom kao profesijom i
upisuje pravo u Leipzigu. Usprkos neodobravanju obitelji, Telemann se nastavlja baviti
glazbom i to upravo u Leipzigu, gdje osniva studentsko društvo Collegium Musicum s kojim
održava mnoge koncerte, te u čijem je radu sudjelovao i sam Bach. Pisao je opere za
Leipziško kazalište, 1702. postao dirigent u Opernhaus auf dem Brühl u Leipzigu, te je 1704.
postavljen za orguljaša u Neukirche. Uskoro ulazi u konflikt s Johannom Kuhnauom,
kantorom crkve sv. Tome, jer je zapošljavao mnoge studente, među njima i Kuhnauove
studente, u svojim projektima.

Telemann napušta Leipzig 1705., nakon što je pozvan da bude kapelmajstor na dvoru grofa
Erdmanna II od Promnitza (današnja Poljska). Tamošnju mu karijeru nakon samo godinu
dana obustavlja napad od strane švedske vojske, te se dvor raspušta. Nakon toga ulazi u
službu vojvode Johanna Wilhelma u Eisenachu. Mnoge njegove kantate, sonate i koncerti
nastali su upravo tamo. Godine 1709. ženi se za Amalie Louise Juliane Eberlin, dvorsku damu
grofice od Promnitza te 1711. dobivaju kćer, no Amalie uskoro umire od posljedica poroda
zbog čega Telemann pada u depresiju.

Nepunih godinu dana nakon smrti žene seli u Frankfurt i postaje ravnatelj i kapelmajstor u
franjevačkoj crkvi te crkvi sv. Katarine. Kao i u Lepizigu, ima veliki utjecaj na lokalnu
glazbenu scenu – sklada za dvije velike crkve, građanske svečanosti, te za razne ansamble i
glazbenike. Tri godine nakon smrti prve žene, 1714. oženio je Mariu Catharinu Textor, kći
frankfurtskog vijećnika, te postao kum Bachovom sinu, Carlu Philippu Emmanuelu. Njegov
drugi brak iznjedrio je čak devetoro djece, i bio mu je osobni izvor velike sreće, što je
pomoglo njegovoj produktivnosti u skladanju. U to doba počeo je raditi kao Kapellmeister
von Haus aus za naručitelje iz Eisenacha, te je u kasnijem frankfurtskom periodu skladao svoj
inovativni koncert za violu u G-duru, dvostruko dulji od njegovih uobičajenih violinskih
koncerata.
1721. dobiva poziv da radi kao kantor Johanneum latinske škole(gimnazije),ravnatelj glazbe u
pet najvećih crkava u Hamburgu te ravnatelj opere. Njegove prve godine tamo su bile
turbulentne – crkveni službenici su se bunili protiv njegove svjetovne glazbe i aktivnosti,
smatrajući da su previše distrakcirajuće za građane i samog Telemanna; njegova žena ga je
počela varati te je zapala u velike kockarske dugove, iz kojih se jedva izvukao uz pomoć
prijatelja, te do 1736. više nisu živjeli zajedno. U kasnijem hamburškom periodu, preselio se
na 8 mjeseci u Pariz i tamo ostao očaran Rameauovom operom Castor et Pollux. Otada u
svoja vokalna djela uključuje francuski operni stil. Nakon 1740-tih osjetno manje sklada.
1755. mu umire najstariji sin te unuka odgaja već ostarjeli Telemann. Iako mu vid slabi i
muče ga mnogi zdravstveni problemi, i dalje sklada gotovo do svojih posljednjih godina.
Umire 1767., najvjerojatnije od srčanih i/ili plućnih problema. Za sobom je ostavio
impresivan opus od 3000 kompozicija, od kojih je pola izgubljeno i većina nije izvođena od
18. stoljeća. Skladao je 1,043 kantata, 600 suita i koncerte s inovativnim kombinacijama
instrumenata. Bio je cijenjen među kolegama i kritičarima – Marpurg, Mattheson, Quantz i
Scheibe su ga navodili kao primjer, a Bach i Handel su kupovali i proučavali njegova djela.
Telemannovo mjesto u Hamburgu naslijedilo je njegovo kumče, C.Ph.E. Bach.

6 trio sonata

1. Trio Sonata, TWV 42:B1 u B duru za obou, violinu i continuo

2. Trio Sonata, TWV 42:a1 u a molu za alt blok flautu, violinu i continuo
3. Trio Sonata, TWV 42:G1 u G duru za poprečnu flautu, violinu i continuo
4. Trio Sonata, TWV 42:D1 u D duru za 2 violine i continuo
5. Trio Sonata, TWV 42:g1 u g molu za violinu, basse de viole i continuo
6. Trio Sonata, TWV 42:F1 u F duru za violinu, fagot ili violončelo i continuo

Skladana 1718., ova zbirka trio sonata pisana je pretežno talijanskim stilom. Svaki trio
zahtjeva drugačiju kombinaciju instrumenata (violina sa oboom, blok flautom, flautom,
drugom violinom, viola da gambom, fagotom ili violončelom). Trio 2 sastavljen je od 4
stavka: Affettuoso, Vivace, Grave i Menuet. Prvi stavak pisan je po uzoru na operne arije,
gdje alt blok flauta preuzima ulogu pjevača dok violina glumi pratnju ostinatnim ritmom.
Treći trio, također četverostavačan (Affetuoso – Vivace – Largo – Vivace), prvi je komad
specifično za poprečnu flautu objavljen u Njemačkoj. Također, sonate iz ove zbirke su jedne
od najranijih tiskanih sonata koje imaju stavke u ritornelnom obliku.
6 sonata bez b.c. za dvije flaute, violine ili blokflaute, TWV 40:101-106

1. Sonata in G, TWV 40:101

2. Sonata in e, TWV 40:102
3. Sonata in D, TWV 40:103
4. Sonata in b, TWV 40:104
5. Sonata in A, TWV 40:105
6. Sonata in E, TWV 40:106

Sonate iz ove zbirke, objavljene 1727., jedne su od najizvođenijih instrumentalnih dueta iz 18.
stoljeća. Funkcioniraju s mnoštvom instrumenata, što ih čini toliko podatnima i „svirljivima“.
Svih šest dueta prati četverostavačnu formu, gdje spori stavak vodi u fugu, nakon koje slijedi
polagani stavak u affetuoso stilu i na kraju, plesni zadnji stavak. Telemann se pobrinuo da
obje dionice budu ravnopravne i jednako kvalitetne, čak toliko da su i sekvence podijeljene
između dva glasa sa čestim promjenama.
Zbirka je dobila pozitivne kritike još za Telemannovog života. Teoretičar W.F. Marpurg
naveo je druge stavke dueta u E duru i e molu kao dobre primjere dvostrukih fuga, dok je
Quantz spomenuo Telemannove duete kao uzor u predgovoru u svojoj zbirci Sei duetti a due
flauti traversi, te uključio isječke iz prva tri dueta u svojoj knjizi Solfeggi. Quantzova teorija
bila je da su dueti „najprikladniji i najkorisniji komadi za učenje glazbe“. S obzirom da je
zbirku posvetio plemićima Georgeu Behrmannu i Pierreu Ditericu Toenniesu (amaterski su
svirali flautu, lutnju, blokflautu i fagot), moguće je da je zbirku napisao, između ostalog, iz
pedagoških razloga.

12 Sonate Metodiche (12 metodičnih sonata) za violinu (ili flautu) i continuo 1728/1732

1. Sonata in g, TWV 41:g3 7. Sonata in h, TWV 41:h3

2. Sonata in A, TWV 41:A3 8. Sonata in c, TWV 41:c3
3. Sonata in e, TWV 41:e2 9. Sonata in E, TWV 41:E5
4. Sonata in D, TWV 41:D3 10. Sonata in B, TWV 41:B5
5. Sonata in a, TWV 41:a2 11. Sonata in d, TWV 41:d2
6. Sonata in G, TWV 41:G4 12. Sonata in C, TWV 41:C3
Danas poznata kao jedna zbirka, ovih 12 sonata originalno je bilo objavljeno u 2 zbirke sa 6
sonata - Sonate Metodiche (1728) i Continuation des Sonates Méthodiques (1732). Muzikolog
Frederick Neumann tvrdi da je ova zbirka „najvrjedniji udžbenik stila kasnog baroka“, što
potvrđuje činjenica da sonate dolaze u verziji sa ukrasima i bez, tako da glazbenik
istovremeno dobiva elegantan primjer slobodne ornamentacije te ima priliku isprobavati svoje
vlastite ornamentacije na baznoj verziji. J.J. Quantz je detaljno analizirao i dao točne naputke
kako bi se, na kojem mjestu i u kojem slučaju ukrasi trebali i ne bi smjeli izvoditi. Sam
Telemann je za Sonate metodiche izjavio da je „vrlo korisna za one koji žele naučiti pjevnu
ornamentaciju“
Svaka sonata pisana je u različitom tonalitetu – neki od njih(E dur, c mol) bili su vrlo
nezgodni na traverso flauti. Prva zbirka stilom je slična zbirci Essercizii musici, te u mnogim
brzim stavcima korišten je da capo oblik. Druga zbirka, posvećena braći Burmeister
(amaterski violinisti koji su godinama maltretirali Telemanna da napiše nastavak Sonate
metodiche), također u posveti spominje da su nove sonate u „pjevnom stilu“. Svaka sonata u
drugom svesku ima jedan ili dva stavka „viška“. Brzi stavci su češće u dvodjelnoj formi, a
samo jedan stavak (u sonati 6, treći stavak) je u da capo obliku, dok se sporim stavcima
proširuje stil – u prvom su bili većinski „konzervativni“ talijanski adagii, dok u drugom
svesku dolaze i u obliku Sarabande, Siciliane i Andantea s ostinatnim basom.

Izvori :
Eighteenth-Century Flute Music
Autor(i): John P. Harthan
Izvor: Music & Letters, Vol. 24, No. 1 (Jan., 1943), pp. 35-42
Izdavač : Oxford University Press
URL: https://www.jstor.org/stable/728609
Pristup: 13-11-2019 11:27 UTC

Music for a Mixed Taste - Style, Genre, and Meaning in Telemann’s Instrumental Works
Autor(i): Steven Zohn
Izdavač : Oxford University Press, Copyright © 2008
ISBN 978-0-19-516977-5

Georg Phillip Telemann

Autor(i): Walter G. Bergmann
URL : https://www.britannica.com/biography/Georg-Philipp-Telemann
Pristup: 13-11-2019 11:27 UTC

IMSLP
https://imslp.org/wiki/6_Trio_Sonatas_(Telemann,_Georg_Philipp)
https://imslp.org/wiki/6_Sonatas%2C_TWV_40:101-106_(Telemann%2C_Georg_Philipp)
https://imslp.org/wiki/12_Sonate_Metodiche_(Telemann%2C_Georg_Philipp)