GLAZBENA ŠKOLA BRKANOVIĆ

ZAGREB

"GITAROM KROZ STOLJEĆA"

Analiza skladbi završnog koncerta
ZAVRŠNI RAD

POLAZNIK: DINO KALČIĆ, gitara MENTOR: BRANKO PRALICA, prof.

Zagreb, rujan 2016.

 "GITAROM KROZ STOLJEĆA"

Za svoj završni koncert pripremio sam šest skladbi. Od toga je jedan preludij, jedna sonata,
dvije etide, dva stavka iz barokne suite i jedna moderna suita.

PROGRAM:
1. Fernando Sor (1778 – 1839): Etida op.35, br. 22, Allegretto
2. Heitor Villa – Lobos (1887 – 1959): Prelude Nᵒ 3, Andante
3. Heitor Villa – Lobos (1887 – 1959): Etude Nᵒ 8, Moderato
4. Johann Sebastian Bach (1685 – 1750): Suita za lutnju u c – molu, BWV 997
 Sarabande
 Gigue
5. Mauro Giuliani (1781 – 1829): Sonata op.15 u C – duru
1. Allegro con spirito
2. Adagio con grand espressione
3. Allegro vivace
6. Dušan Bogdanović (1955): Šest balkanskih minijatura
I. Jutarnje kolo
II. Žalopojka
III. Vranjanska
IV. Makedonsko kolo
V. Široko
VI. Sitni vez

2
 GITARA
POVIJESNI RAZVOJ INSTRUMENTA I NJEZINI PREDSTAVNICI

Gitara i njezin razvoj čvrsto su povezani i mnogostrukim vezama isprepleteni s lutnjom,

glazbalom s kojim dijeli sličnu ugodbu i tehniku sviranja. Arapsko osvajanje Iberijskog
poluotoka u 8. Stoljeću n.e., kada Arapi u Europu donose arapsku lutnju( oud), označava
početak razvoja žičanih instrumenata na tim prostorima koji će, naposlijetku, rezultirati
gitarom kakvu danas poznajemo.

Razvoj samog instrumenta možemo puno jasnije pratiti od 16. stoljeća. U to vrijeme u
Španjolskoj je vrlo popularna još jedna rođakinja gitare – vihuela, a knjige tabulatura za taj
instrument pisali su Luis Milán, Luis de Narváez, Enriquez de Valderrábano, Diego Pisador,
Miguel de Fuenllana i Esteban Daza. Ipak, jedno ime treba posebno istaknuti. To je Alonso
Mudarra, koji je 1546. u Sevilli tiskao Tres libros de musica en cifras para vihuela - prvu
objavljenu zbirku instrumentalne glazbe u Europi. U tom djelu sabrano je više od sedamdeset
skladbi za vihuelu solo, vihuelu i glas, harfu, orgulje te, po prvi put, i djela za četverostrunu
gitaru. Moramo znati da tada nisu postojali standardi u vezi s mnogim pitanjima, pa tako ni u
vezi s gradnjom instrumenta, ugodbom, brojem žica, vrstama tabulatura ili tehnikom sviranja.

Od kraja 16. pa do kraja 18. stoljeća vrlo omiljena bila je gitara s pet žica (od kojih su četiri
dvostruke) poznatija kao guitarra española. Gitara postupno, od instrumenta za pratnju, sve
više izrasta u instrument za koji se skladaju složenije forme, pa se i krug poklonika širi. Tako
gitaru sviraju, za gitaru skladaju i o njoj pišu: Adrian Le Roy, Guillaume Morlaye, Francesco
Corbetta, Carlo Calvi, Giovanni Battista Granata, Robert de Visée, Ludovico Roncalli, François
Campion i mnogi drugi. Nikako ne smijemo zaboraviti skladatelja, gitarista i orguljaša Gaspara
Sanza i njegovu zbirku za peterostrunu baroknu gitaru, Insrucción de música sobre la guitarra
española iz 1674., sa sedamdeset i sedam skladbi, uglavnom plesnih oblika, kao što su folia,
canario i españoleta.

Krajem 18. stoljeća napušta se upotreba tradicionalne tabulature u korist suvremene notacije,
a gitara dobiva šest jednostrukih žica.

3
Sljedeće stoljeće predstavlja živo razdoblje razvoja gitare. Tada nastaju brojne skladbe,
izvođači odlaze na koncertne turneje, a ozbiljno se podučava i tehnika sviranja. Bez obzira na
napredak u mnogim aspektima, u to vrijeme još uvijek nisu uspostavljeni svi tehnički standardi.
Vode se debate o tome treba li naslanjati prst na gornju ploču ili ne, svirati noktima ili bez njih.
Mnogi se ne slažu oko korištenja prstenjaka pri sviranju ili uporabe klupice za nogu. Puno
informacija o tim, ali i mnogim drugim temama naći ćemo u školama koje su napisali Carulli,
Carcassi, Aguado i Sor. Osim njih, u to vrijeme djeluju Gragnani, Matiegka, Molino, Giuliani,
Diabelli, Paganini, Legnani te Coste, Mertz i Regondi. Naravno, i tadašnji istaknuti graditelji
instrumenata su savjesno radili svoj dio posla. Najcjenjeniji među njima bili su René Lacote,
Louis Panormo i Johann Georg Stauffer.

Posebno je važno istaknuti 1852. godinu, kad se u Villarealu rodio Francisco Tárrega, skladatelj
i učitelj zaslužan za gitaru kakvu danas poznajemo. Uz to što je proširio tehničke i zvukovne
mogućnosti tog instrumenta i unaprijedio način sviranja, svojom suradnjom s Antoniom de
Torresom Juradom pridonio je gradnji prve gitare današnjih konstrukcijskih osobina i
dimenzija.

Tárregini učenici nastavljaju tamo gdje je on stao. Najistaknutije od njih pamtit ćemo po
njihovim slijedećim dostignućima:
- Miguela Llobeta, po njegovim skladbama i obradama, ali primarno kao prvog značajnog
koncertnog gitarista 20-og stoljeća;
- Emilia Pujola koji je napisao poznatu Escuela razonada de la guitarra;
- Daniela Fortea koji je izrastao u uglednog izdavača.

Godine 1913. svoj prvi profesionalni koncert održao je, tada dvadesetogodišnji, Andrés
Segovia. Nakon toga više ništa nije bilo isto: iako samouk, svojom neponovljivom karizmom,
umjetničkom snagom i tehničkim umijećem obilježio je svjetsku gitarsku scenu dvadesetog
stoljeća. Uz svoje brojne koncerte i snimke ostat će zapamćen i po tome što je poticao i
inspirirao mnoge ugledne skladatelje da pišu za gitaru: Mario Castelnuovo – Tedesco, Federico
Moreno Torroba, Manuel Ponce, Alexandre Tansman, Joaquín Turina samo su neka od imena
kompozitora koji su svojim djelima znatno proširili i obogatili gitarski repertoar, a gitaristima
omogućili da se, iz zagušljivih salona, presele pod svjetla velikih pozornica.

4
Do početka Drugog svjetskog rata Torresu se pridružuju Francisco de Simplicio i Hermann
Hauser, Manuel de Falla piše Homenaje pour le Tombeau de C. Debussy, Heitor Villa – Lobos
Dvanaest etida, Antonio José Sonatu, Agustín Barrios La Catedral, a Joaquín Rodrigo Concierto
de Aranjuez.

Od 1950. godine pa nadalje gitarska se scena toliko rasplamsala da valja izdvojiti samo
najistaknutije predstavnike:

- koncertne gitariste: Julian Bream, Alirio Diaz, Narciso Yepes i John Williams,
- graditelje: Robert Bouchet, Ignacio Fleta, José Ramírez i José Romanillos te
- skladatelje: Benjamin Britten, Alberto Ginastera, Hans Werner Henze, Frank Martin i
Toru Takemitsu.

5
 Fernando Sor
Etida opus 35, br. 22

Fernando Sor bio je španjolski skladatelj i gitarist (Barcelona, 14. veljače 1778. – Pariz, 10.
srpnja 1839.). Iako je najpoznatiji po svojim gitarskim kompozicijama, također je skladao i
opere, balete, djela za orkestar, solističke koncerte, gudačke kvartete, djela za klavir itd . U
njegovom bogatom gitarističkom opusu nalazimo skladbe različite tehničke i muzičke
zahtjevnosti, od jednostavnih etida za početnike do velikih sonata i tema s varijacijama te
raznih virtuoznih komada. Iako se tehnika gitare poprilično izmijenila od Sorova vremena,
njegova djela ostaju jedan od kamena temeljaca u izobrazbi i koncertnoj djelatnosti svakog
gitarista.

Etida op. 35, br 22 u h-molu iako, na prvi pogled, vrlo jednostavna, zbog svoje je melodijske
ljepote bila omiljeni dio repertoara slavnih gitarista poput Miguela Llobeta, Agustina Barriosa,
Andresa Segovie i mnogih drugih.
Etida je komponirana u formi trodijelne pjesme. Prvi dio sastavljen je od velike glazbene
periode koju čine dvije rečenice; prva završava na dominanti, a druga na tonici.
U drugom dijelu nalazimo još jednu veliku periodu, u kojoj prva rečenica započinje u osnovnom
tonalitetu i završava na dominanti, a druga započinje u istoimenom duru i isto tako završava
na dominanti. Nakon toga slijedi ponavljanje prvog dijela te kratka coda, koja potvrđuje
osnovni tonalitet.

6
 H. Villa – Lobos
Etude Nᵒ 8

Villa-Lobos, Heitor, brazilski skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog (Rio de Janeiro, 5. ožujka
1887. – Rio de Janeiro, 17. studenog 1959.). Jedan je od najistaknutijih skladatelja 20. stoljeća.
Istaknuti organizator glazbene nastave u Brazilu (utemeljio Muzičku akademiju), dirigent i
promicatelj brazilske glazbe. Stvorio je više od 2000 skladbi, obilno iskorištavajući brazilski
glazbeni folklor. Skladao je velika orkestralna djela (12 simfonija), koncerte, 9
suita Bachianas Brasileiras, 6 opera, 5 baleta, filmsku glazbu i dr.

Villa – Lobos 1920. godine upoznaje Segoviju, koji od njega naručuje jednu studiju za gitaru.
Villa – Lobos na narudžbu je uzvratio s dvanaest etida, skladanih između 1920. i 1929. godine,
koje će ući u povijest gitare zahvaljujući suvremenom pristupu instrumentu.

Etida br. 8 je složena trodijelna pjesma s uvodom , napisana u E –dur (cis-mol) tonalitetu,
mjera je ²₄, tempo – moderato (80 bpm = četvrtinka). Napisana je u Parizu, 1929. godine.

Etida započinje uvodom od četrnaest taktova. U petnaestom taktu počinje A dio koji se sastoji
od tri manja dijela – a, b, c – od 10, 8 i 5 taktova.

B dio (37. takt) ponavlja prvu temu A dijela kroz prva tri takta, gdje počinje novi materijal i
završava u 55. taktu sa agogičkom oznakom „rallentanda“.

U 56. taktu ponavlja se A dio, koji se sastoji od istog materijala, osim kraja (c dio), koji postaje
coda i traje četiri takta.

7
 H. Villa – Lobos
Prelude N° 3

Preludij je instrumentalni stavak, u početku solistički, slobodno improvizacijski oblikovan,

uvod u veće djelo ili samostalna skladba. Razvio se iz prakse „preludiranja“, improvizacija u 15.
i 16. stoljeću kojom se davala intonacija crkvenom zboru.
Od sredine 17. stoljeća sve češće postaje stavak koji stoji na početku suite ili prethodi fugi,
stvarajući s njom dvostavačni ciklički oblik.
U romantizmu, preludiji su vrlo često samostalne skladbe.

Preludij br. 3 je jedan od pet napisanih preludija Villa – Lobosa i posvećen je J.S. Bachu.
Napisan je u Rio de Janeiru 1940. godine.
Oblik preludija je dvodijelna pjesma, a napisan je u a – mol tonalitetu.
A dio svira se u umjerenom tempu – Andante, a B dio u puno sporijem tempu – Molto adagio
(dolorido).
Prvi dio je specifičan radi česte izmjene metrike svaka dva, tri takta. Izmjenjuje se dvodobna,
trodobna i četverodobna mjera. Sa ⁴₄ mjerom i dugim rallentandom i crescendom, u 23. taktu
započinje drugi dio, sastavljen od jedne velike periode, koja završava oznakom da capo a
segno, kojom se ponavlja cijeli preludij do označenoga mjesta,a zatim slijedi coda od jednog
takta koja potvrđuje tonalitet.

8
 J.S. Bach
Suita za lutnju u c- molu, BWV 997

Bach , Johann Sebastian njemački skladatelj i orguljaš (Eisenach, 21. ožujka 1685. – Leipzig,
28. srpnja 1750.). Jedan je od najistaknutijih skladatelja baroka. Veličina Bachova stvaralačkog
genija ogleda se u savršenoj ravnoteži polifono – melodijskog i homofono – harmonijskog
načina skladanja. Gotovo sva Bachova djela nastala su po narudžbi njegovih poslodavaca.
Skladao je svjetovna i duhovna djela. Njegov ogromni opus, od kojeg je sačuvana samo
polovina, obuhvaća sve glazbene oblike baroka, osim opere.

Suita je niz stiliziranih plesnih stavaka poredanih po kontrastima mjere, tempa i karaktera.
Najčešći slijed stavaka suite je: Allemande – Courante – Sarabande – Gigue.

Bachova suita u c – molu, BWV 997, vjerojatno je nastala nakon 1736. godine i sastoji se od
pet stavaka:
 Preludij
 Fuga
 Sarabande
 Gigue
 Double

Od pet stavaka, za završni ispit odabrao sam dva- Sarabande i Gigue.

Sarabande je ples koji je kroz povijest doživio vrlo dramatične promjene. Potječe iz Južne
Amerike i u 16. stoljeću dolazi u Španjolsku. U baroku sarabande postaje ozbiljni dvorski ples,
polaganog tempa i svečanog dostojanstvenog karaktera.

9
Sarabanda iz suite BWV 997 jednostavne je dvodijelne forme. Tematski materijal za ovaj
stavak Bach je preuzeo iz završnog zbora Muke po Mateju, „Wir setzen uns mit tränen nieder“.
Sastoji se od dvije osmerotaktne rečenice u svakome dijelu. Temeljna razlika prvog i drugog
dijela je u zvukovnom kontrastu tonaliteta. Razvoj svakog dijela zasniva se na postupnoj
promjeni tonaliteta.
Prvi dio započinje u osnovnom tonalitetu (a-mol), a završava u paralelnom duru (C – dur).
Drugi dio započinje u C – duru i završava u a –mol tonalitetu.

Gigue potječe od živahnog seljačkog plesa. Koristio se kao vesela glazbena kulisa u engleskom
kazalištu. Putujuća engleska kazališta prenose ga u Njemačku, Francusku i Italiju. Brzi ritamski
tijek i imitacije teme karakteristični su za gigue.

U Bachovom gigueu se motoričnost baroka osjeća kroz stalno ponavljanje ritamskih obrazaca.
Isto kao i sarabande, dvodijelne je forme. Prvi dio je sastavljen od šesnaest taktova, počinje u
osnovnom tonalitetu (a – mol) i završava u dominantnom (E – dur). Drugi dio započinje u
dominantnom i završava u osnovnom tonalitetu.

10
 Mauro Giuliani
Sonata op. 15

Mauro Giuliani bio je talijanski skladatelj, gitarist, violončelist i pjevač (Bisceglie, 27. srpnja
1781. – Napoli, 7. svibnja 1829.) Slovio je za jednog od vodećih gitarističkih virtouza početka
19. stoljeća. Tijekom svoje karijere, Giuliani, kao i ostali kolege gitaristi, nije se ograničavao
samo na skladanje i koncertiranje, već je mnogo vremena posvetio i pedagogiji.
Giuliani je bio plodan skladatelj: opus mu broji oko sto i pedeset skladbi. Skladbe su vrhunske
kvalitete, osobito sonate, komorna djela i koncerti za gitaru i orkestar (posebno prvi koncert
op. 30). Giulianijeva omiljena kompozitorska forma bila je tema s varijacijama, što je
odgovaralo ukusu tadašnje salonske publike.

Sonata M. Giulianija op. 15 u C-duru je višestavačna skladba koja se sastoji od tri stavka (BRZI
– POLAGANI – BRZI).
Prvi stavak napisan je u sonatnome obliku, drugi je složena trodijelna pjesma, a treći je stavak
rondo.

Prvi stavak je brzog tempa (Allegro con spirito) u ⁴/₄ mjeri.

U ekspoziciji nalazimo prvu temu, praćenu Albertinskim basom, koju čini mala glazbena
perioda. Druga tema počinje u tonalitetu dominante (G-dur) u 34. taktu. Te dvije teme
povezuje most modulacijskoga karaktera, koji nas uvodi u tonalitet druge teme. Druga tema
sastoji se od velike glazbene periode, a ekspozicija završava kodetom u 65. taktu, koja
potvrđuje tonalitet druge teme.
Provedba je središnji dio sonatnoga oblika i započinje u 78. taktu sonate. Unutar provedbe,
koja prolazi kroz razne tonalitete (E-dur; a-mol; A-dur), nalazimo potpuno novi glazbeni
materijal, nepovezan s temama iz ekspozicije.
Repriza započinje u 135. taktu sonate. Ovdje se ponavlja ekspozicija stavka bez modulacije,
dakle, dvije teme iz ekspozicije dolaze u isti tonalitet. Stavak završava codom.

11
Drugi stavak skladan je u polaganom tempu (Adagio con grande espressione), u G-dur
tonalitetu, ²/₄ mjera.
Sastoji se od tri dijela: A B A + coda.
A dio počinje temom od osam taktova (velika rečenica), koja završava na dominanti. Tema se
zatim ponavlja za oktavu više, sa završetkom na tonici. Zatim imamo drugi dio (15. takt), gdje
se pojavljuje nova melodija, praćena ostinatnim ritmom donjih glasova.
B dio započinje u D-dur tonalitetu (24. takt) i u njemu nalazimo raznovrstan tematski materijal.
Pedalni ton D prethodi povratku na A dio.
U 48. taktu započinje ponavljanje A dijela. Stavak završava codom koju čini novi melodijski
materijal s pratnjom Albertinskog basa.

Treći stavak je brzi stavak sonate, napisan u brzom tempu (Allegro vivace) u formi ronda. Vraća
se početnom tonalitetu sonate – C-duru. Izmjenuju se dvije mjere : ⅜ mjera i ²/₄ mjera.
Forma ronda je A B A C A + coda.
Prva tema, A, započinje velikom periodom u C – duru, nastavlja se velikom periodom u
dominantnom tonalitetu (G – dur) i ljestvičnom „pasažom“ modulacijskoga karaktera od četiri
takta, kojom se vraća prvoj frazi i C – dur tonalitetu.
U 63. taktu započinje prva epizoda, B, u paralelnome molu (a – mol), a u 108. taktu vraća se
prvoj temi, A, skraćenoj i tonalitetno izmijenjenoj, koja završava na dominanti (G – dur).
S umjerenijim tempom i promjenom mjere započinje druga epizoda, C, u 126. taktu, koja je
pod „utjecajem“ raznih motiva iz prvog i drugog stavka.
Vraća se početnom tempu i prvoj temi, A, u 170. taktu i završava codom, kojom potvrđuje
početni tonalitet, u 232. taktu.

12
 Dušan Bogdanović
Šest Balkanskih minijatura

Dušan Bogdanović, kompozitor i gitarist srpskog podrijetla, djeluje u SAD-u (rođen 1955.
godine).
Nakon završenog studija na Konzervatoriju u Ženevi, na kojem je studirao kompoziciju,
orkestraciju i gitaru, započeo je uspješnu koncertnu karijeru. Valja posebno istaknuti iznimno
hvaljeni recital kojeg je održao u Carnegie Hall-u 1977. godine. Predavao je na University of
Southern California, na San Francisco Conservatory, a trenutno predaje na Haude ecole de
musique de Geneve.
Surađivao je s mnogim istaknutim glazbenicima i ansamblima, poput De Falla Guitar Tria,
Elaine Comparone, Anthonyjem Coxom, Charlijem Hadenom i drugima.
Sudjelovao je u snimanju dvadesetak albuma koji stilski variraju od Bachovih sonata do
suvremene glazbe. Izdano je preko sto njegovih kompozicija.
Njegov teoretski rad uključuje studije vezane uz problematiku poliritmije i polimetrije,
renesansnog troglasnog kontrapunkta te multidisciplinarna istraživanja koja obuhvaćaju
glazbu, psihologiju, filozofiju i povijest umjetnosti.

Šest Balkanskih minijatura je suita nastala u vrijeme političkih nemira u istočnoj Europi. Da
citiram skladatelja: „Tragično je i ironično vidjeti raspad zemlje i naroda koji su svjesni
kulturnog jedinstva cijelog područja Balkana. Čini se da nam umjetnost, kao jedna od
univerzalnih ljudskih aktivnosti, i dalje pokazuje način usklađivanja i sinteze najrazličitijih
elemenata koji dolaze iz istog izvora. Tome duhu posvećujem ovu glazbu“.

Suita se sastoji od šest stavaka:

 Jutarnje kolo
 Žalopojka
 Vranjanska
 Makedonsko kolo
 Široko
 Sitni Vez

13
Svih šest minijatura istražuju harmonije i ljestvice karakteristične za područje Balkana, te se
igraju izmjenama složenih mjera. Forme minijatura su jednostavne i temelje se na ponavljanju
fraza, često u različitim harmonijskim kontekstima. Kao kontrast ritmičnosti Jutarnjeg kola,
Makedonskog kola i Sitnog veza, pojavljuju se melankolične Žalopojka i Vranjanska, te
improvizatorski obojena minijatura Široko. Tematsku zaokruženost cijelog ciklusa skladatelj je
postigao korištenjem istog motiva u prvoj i zadnjoj minijaturi.

14