SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
Novinarstvo-filozofija

POBUNA MASA
Seminarski rad

Student: Vojko Vrdoljak

Mentor: prof. dr. sc. Slavica Juka

Mostar, Veljača 2017.

1
SADRŽAJ

1. Uvod .....................................................................................................................................................2
2. Prolog za Francuze ...............................................................................................................................4
3. Pobuna masa .........................................................................................................................................5
3.1. Aglomeracija kao činjenica ...........................................................................................................5
3.2. Uspon povijesne razine..................................................................................................................5
3.3. Razina vremena .............................................................................................................................5
3.4. Rast života .....................................................................................................................................6
3.5. Jedan statistički podatak ................................................................................................................6
3.6. Počekat rasčlambe čovjeka mase ...................................................................................................6
3.7. Život plemstva i život puka; ili napor i inercija.............................................................................7
3.8. Zašto se mase u sve upleću i zašto se upleću nasiljem? ................................................................7
3.9. Primitivizam i tehnika ...................................................................................................................8
3.10. Primitivizam i povijest ................................................................................................................8
3.11. Doba "razmaženog dijeteta" ........................................................................................................9
3.12. Barbarstvo specijalizacije ............................................................................................................9
3.13. Najveća opasnost - država ........................................................................................................10
4. Tko vlada svijetom ..........................................................................................................................12
4.1. Tko vlada Svijetom......................................................................................................................12
4.2. Postavlja se pravo pitanje ........................................................................................................14
4.3. O pacifizmu ...............................................................................................................................14
5. Dinamika vremena ..........................................................................................................................15
5.1. Vladavina izloga .......................................................................................................................15
5.2. Mladost .......................................................................................................................................15
5.3. Muški ili ženski rod ..................................................................................................................16
6. Zaključak ..........................................................................................................................................17
7. Literatura ..........................................................................................................................................18

2
 1. UVOD

Jose Ortega y Gasset (1883-1955) španjolski je filozof i esejist. Rođen je u kulturnoj

građanskoj španjolskoj obitelji. Srednju školu pohađa kod jezuita, a filozofiju studira od 1898
do 1904. Na postdiplomskim studijima boravi u Njemačkoj u Marburgu od 1905 do 1909.
gdje se upoznaje i druži s najeminentnijim njemačkim filozofima poput Husserla i Hartmana.
Od 1910 postaje profesor metafizike na sveučilištu u Madridu gdje drži vrlo posječena
predavanja. Uključuje se u španjolski kulturni i politički život te pokreće časopis "Revija
Zapada" u koje nastoji uključiti sve važnije španjolske intelektualce. Španjolsku napušta s
početkom građanskog rata, a vraća se 1948 godine u Madrid gdje osniva Institut za
humanističke znanosti. Umire 1955 godine u 72. godini života.

Objevljuje knjige knjige iz filozofije, sociologije, sporta, te mnoge druge eseje.

Najznačajnija djela su mu ; "Što je filozofija", "Meditacije o Quijoteu", "Studije o ljubavi",
"Dehumanizacija umijetnosti", "Pobuna masa".

"Pobuna Masa najvažnija je Ortegina knjiga a i najslavnija; knjiga napisana na

španjolskom jeziku u 20. stoljeću"1. Ortega na više mijesta u knjizi tvrdi da to nije politička
knjiga kako to možda sugerira naslov, na način da bi se mogla shvatiti kao politički ideološka
knjiga, ali se može smatrati političkom ukoliko se politika sagleda kao širi društveni kontekst.
U njoj Ortega opisuje promjene u društvu koje on sagledava kroz pojam "čovjeka mase" . On
prati razvoj čovjeka mase i razvoj utjecaja mase na promjene u Zapadnom društvu na
prijelazu iz 19 u 20. stoljeće s obzirom na tadašnje krize poput prvog svijetskog rata,
ekonomskih kriza, tehnološkog napredka ili krizu ideje Evrope. Ta tematika ovu knjigu čini i
danas aktualnom i suvremenom te na nas stavlja zadatak daljnjeg stalnog proučavanja i
istraživanja, što je i cilj kojeg čemo barem približno pokušati ostvariti pomoću ovog
seminara.

1
ORTEGA y GASSET, Jose: "Pobuna masa", Zagreb, Golden Marketing, (2003.), str.7.

3
 2. PROLOG ZA FRANCUZE

U Prologu za Francuze Ortega koji je pisan 1937., (Pobuna masa pisana je 1930)
odmah započinje s "problemom" Europe sugerirajući da je ujedinjenje Europe ne samo
nužnost, nego i činjenica te da je samo pitanje vremena kada će doći i do stvarnog ujedinjenja
Evrope u nekakvu nadnacionalnu državu. Do tada Europa je prostor ravnoteža sila
prvenstveno velikih europskih nacija poput Njemačke , Francuske, Španjolske, Italije itd.
Ortega tvrdi da će do ujedinjena doći uvjetovano povijesnim realizmom odnosno stvarnim
uvijetima u kojim će se Evropa naći pa je i danas vrlo aktualan te tvrdi: "Dakle: kad se to
jednom pokaže, vjerovatnost opće europske države odmah će se nužno nametnuti. Prigoda
koja će dovršiti proces mogla bi biti bilo koja: primjerice čuperak nekog Kineza koji bi
provirio preko Urala ili velika erupcija islamske magme."2 Koliko je ova tvrdnja istinita,
odnosno koliko je propročki točna Evropa iće tek morati pokazati u nardnom peridu vezano
na migrantsku krizu koja pogađa Evropu.

Udrugom djelu prologa Ortega kritizira jedinstvenost na način da tvrdi da ta

jedinstvenost uništava onu individualnost i različitost koje stoje u temelju svih napredaka.
Upravo u toj homogenosti rađa se i čovjek masa, koji nije sposoban za više od prosječnosti, a
liberalistički individualizam smatra reliktom prošlih stoljeća, te postavlja tri teze; 1. od tome
da je taj individualistički libelazim pripada flori 18. stoljećča, 2. u 19. stolječu javlja se
kolektivizam koji preplavljuje "obzor" i 3. da je i ta je ideja francuskog porijekla. Simptom
tog kolektivizma i se ogleda u jezičnom jedinstvu te se navodi primjer vulgarnog latinskog
koji je bio prisutan u cjelom rimskom carstvu te je omogučavao razumijevanje komunikaciju
naroda rimskog carstva, ali taj jezik nije imao onu suptilnost koji je imao klasični latinski koji
je i bio u temelju rimske civilizacije, a koji je u usporedbi s njim to je tek jezik dijece bez
britkosti, jezik koji sve svodi na jednaku razinu i ubija plodnost raznolikosti.

Imperativ bavljenjem politikom danas se odnosi na svakog te danas svatko ima

odrđeno političko opredjeljenje, a koje svoj vulgaritet dobiva u onom određenju "ljevi ili
desni". Današnji pobunjeni čovjek njie sposoban za ono mišljenje ni za kakvu mogućnost
ozdravljenja - onog ozdravljenja potrebnog za buđenje individualnosti, a eventualno lječenje
općom revolucijom ima za rezultat samo dugotrajne periode tiranije. Ortega daje primjer
Francuske, a mi bi smo slobodno mogli i dodati primjer staljinističkih postrevolucionarnih
država, pa do ekstremnog primjera Sjeverne Koreje u kojoj se čovjek mase stopio s državom,
i izgubio ono malo individualnosti, pa može se reći i nestao u jednoj homogenoj amorfno-
dehumaniziranoj "masi". Revolucija se kao takva suprostavlja kontinuitetu i ne može biti
način na koji čovjek napreduje, jer je čovjek biće povijesti i ima povijesni um za razliku od
životinje. A taj čovjek za razliku od životinje ima prošlost i kad se rodi nije prvi čovjek , on
počinje s prethodnim iskustvom čovječanstva i to je najveće ljudsko blago, a svaka životinja
počinje sve ispočetka kao da nije bilo nijedne prije (npr. svaki tigar iznova mora početi biti
tigar).

2
Isto.str 37.

4
 3. POBUNA MASE

3.1. Aglomeracija kao činjenica

"Pobuna masa" je kriza u kojoj se danas nalazi Evropa. Ova kriza se maifestira u
aglomeraciji koja je kao nikada u povijesti dopustila javni život i omogućila ga svima. "Javni
život nije samo politički nego istodobno, ili čak i više, intelektualni, moralni, gospodarski,
vjerski. podrazumijeva sve zajedničke običaje, a uključuje i način odijevanja i zabave."3

Čovjek mase je onaj koji je u ovom društvenom uređenju zadovoljan s stanjem

prosječnosti koje postoji u anglomeraciji. Ono što odvaja pojedinca iz mase je pitanje
ocijenjivanja samog sebe - bez obzira na odgovor. Sama činjenica da pojedinac propituje
samog sebe izdvaja ga iz mase. Za izlazk iz stanja mase potreban je određena disciplina i rad
a Ortega to uspoređouje i s budističkim velikim kolima i malim kolima (Nahayana i
Himayona), odnosno oma u kojima su zahtijevi maksimalni i ona u kojima su zahtijevi
prosiječni. Otvara se i pitanje manjine koja se mora odvojiti od mnoštva i postati elita te se ne
smije dopustiti biti umotan u masu.

3.2. Uspon povijesne razine

Rimsko carstvo prvo je u povijesti omogučilo da masa zbaci elitu i zasjedne na vlast.
Ortega tvrdi da je aristokracija temelj društva, odnosno da društvo nije društvo ako izgubi
svojstva aristokracije, pri tome ne misli na kićeni aspekt nasljedne aristokracije. Dvije stavke
je nužno analizirati; 1. Mase na raspolaganju imaju repertoar onoga što je nekada bilo
rezervirano samo za elitu, te ; 2. Mase se ne podvrgavaju eliti, naprotiv potiskuju je i
zamijenjuju.
Potiskivanje i zamijena ne vrše se samo materijalnim već i pravnim alatima. Svaki pojedinac
danas je svijesan svojih ljudskih i građanskih prava, ali samo na razini srca, odnosno na
psihološkoj razini. Taj pojedinac je u jednakoj ravni s elitom. Upravo u činjenici da je
prosječnom čovjeku dostupno ono što je nekada bilo dostupno samo elitama, odnosno onim
elitama koje su stvarale povijest, podiže čovjeka mase u povjesnu razinu.

Ta nivelacija (elita = masa) je danas prisutna u Evropi dok je u Americi bila prisutna
od njenih samih početaka, pa se može krivo zaključiti da se Evropa amerikanizirala. Pojava
izjednačavanja je u Evropi posljedica dugotrajnog unutrašnjeg delovanja nakon dva stolječa
naprednječkih učenja i ideja.

3.3 Razina vremena

Vladavina masa je pozitivna ukoliko se radi o usponu povjesne razine, i ukoliko smo
svijesni da se današnji život odvija na višoj razini nego životi u prošlosti. Život može biti

3
Isto.str 60.

5
bolji, lošiji ili isti kao nekdašnji. Ukoliko društvo stagnira ili doživljava regresiju govori se o
dekadenciji, odnosno često se nostalgično govori o starim vremenima. Suprotno je ono
povijesno vrijeme koje za sebe misli da je doseglo ispunjenje, kojem su prethodna vremena
samo priprema za vrijeme potpunosti. Ono vrijeme u kojima nema sutra, koje je dovršeno je
takozvano moderno vrijeme. Razina našeg vremena karaktrizira melakoličnost , a opet se
naše vrijeme osjeća superiorno prošlim vremenima, a defacto je inferiorno samo sebi bez,
jasne vizije svoje sudbine.

3.4. Rast života

Svijet je narastao do fizičke razine njegove dostupnosti. Ta dostupnost nije samo

prostorna, ona se proteže i u prošlost i otkriva nam neotkrivene civilizacije. Pomoću ekrana
svijet nam je na dlanu. Rast svijeta nije samo povečanje njegovih dimenzija već i brzina,
dostupnosti, mogućnosti kupovine. "Svijet je repertoar naših mogućnosti"4. Izbor koji
današnji čovjek ima neusporediv je s onim u prošlosti, i to ne samo u izboru zanimanja već i u
izboru ideja, zananosti, zabave...

Postoji samo jedna aprolutna dekadencija, a to je ona koja se sastoji od od pada

vitalnosti. Ortega upozorava da današnje vrijeme sebe doživljava superiornijim od prošlih
vremena zanemarujući dostignuća povijesti. Ovo današnje vrijeme je vrijeme neslućenih
mogućnosti s nejasnom idejom što s time. Nužna je nesigurnost u budućnost, a ta nesigurnost
daje onu životnu vitalnost i budnost za razliku od učmale sigurne i predvidljive budućnosti.

3.5. Jedan statistički podatak

Izbor usmijerenja života svojstven je pojedincu rođenom u današnjem vremenu.

Moderan čovjek uvijek ima izbor pa i onda kad je riječ o okolnostima, a to vrijedi i za
kolektivni život. Masa vlada na način prihvačanja programa jedne ili druge manjine. Čovjek
mase nema životnih projekata, prepušta se struji iako su mu mogučnosti ogromne.

Od početka evropske povjesti u VI. stoljeću do 1800. godine broj stanovnika Evrope je
narastao od 180 miljuna, a od 1800. od 1914. do 460 miljuna. Upravo je taj enormni porast
stvara uvjete za nastanak čovjeka mase u 19. stoljeću. Ta masa ugrožava ona načela kojima
duguje život i ukoliko ona nastavi vladati doći će do regresije u barbarstvo.

3.6. Počekat rasčlambe čovjeka mase

Ortega se na početku ovog poglavlja pita kakav je čovjek mase? , zašto je takav?,
odnosno kako se razvio?.

4
Isto.str 79

6
 Današnji prosječni čovjek živi kao nikada do sada gospodrasku udobnost i rast
životnog standarda, postaje neovisan o tuđoj samovolji, život postaje udoban. Obični ljudi
prošlih vremena živjeli su život stroge sudbine kao niz zapreka koje je trebalo savladati,
odnosno, aktivnost tih ljudi bila ja svedena na osiguravanje bazične egzistencije. Današnji
čovjek je uvjeren u jednakost i jednakopravnost svih pred zakonom, a udobnost koju uživa, ne
ograničava samo na materijalno već na građansko i moralno. U temelju toga stoje liberalna
demokracija i razvoj tehnike. Čovjek mase je kao razmaženo djete zbog dvije stvari; njegove
životne želje su u slobodnoj ekspanziji i radikalno je nezahvalan prema svemu što je
omogučilo njegovu egzistenciju. Mase stečevine XIX. stoljeća, odnosno onako kako je to
stoljeće organiziralo život , te tekovine civilizacije ne vidi kao organizaciju već kao prirodno
pravo. Masa je neodgovorna te ne održava i ne njeguje te stečevine već ih odlučno zahtijeva
kao prirođena prava.

3.7. Život plemstva i život puka; ili napor i inercija

"A ako je tradicionalan dojam govoio: "Živjeti znači osiječati se ograničenim i,

isto tako, biti prisiljen računati s onim što nas ograničava", najnoviji glas viće:"Živjeti znači
ne nalaziti na ograničenja i zato znači mirno se prepustiti sebi samome. Praktično ništa nije
nemoguće, ništa nije opasno, i u načelu, nitko nikome nije superioran."5 Upravo u navedenom
citatu Ortega želi naglasiti koliko je čovjek masa nedostojan i nezahvalan poziciji u kojoj se
nalazi. Ortega i ovdje nastavlja s tumačenjem odnosa čovjeka mase prema superiornioj
instanci te naglašava da je taj čovjek samodostatan za razliku od odličnika ili čovjeka elite
koji svoj život upravlja određanoj superiornijoj instanci - odličnik želi transcendentirati stanje
u kojem se nalazi.

Ortegin plemić nije nekakav nasljedno politička persona, već onaj koji je svoj život
usmijerio na stalan napredak, stalno nadrastajući samog sebe . Taj se tako življeni život
radikalno suprostavlja onom inertnom životu koje proživljava masa. Čovjek mase djeluje
samo po inerciji odnosno onoliko koliko su ga okolnosti prisilile, dok plemić je u stalnom
procesu, stalnom treningu, on je asketa.

3.8. Zašto se mase u sve upleću i zašto se upleću nasiljem?

Hermtična duša je zatvorena duša, ona duša koja u sebi ne dopušta nikakav
intelektualni proces,već smatra za sebe da je potpuna, a njen vlasnik čovjek mase, smatra za
sebe da je potpun, savršen, bez potrebe da se usporedi ili traži potvrdu. Nekdašnji čovjek nije
sudjelovao u procesima, bilo kulturnim, politički ili umjertničkim, on je bio psaivni

5
Isto. str. 94.

7
promatrač. Današnji čovjek ima "mišljenje" o svemu, ali to mišljenje nema kvalitetu, to je
kavanska razina mišljenja o svemu. Odnos prema kulturi odnosno, kultura sama, traži pravila
a nedostatak tih pravila nužno vodi u barbarizam.

Ortega smatra izravnu akciju alatom kojim masa djeluje na okolinu, to je ona prva i
posljednja instanca koja stoji na raspolaganju masi, kojim masa nameće samu sebe
civilizaciji, a civilizacija je po Ortegi mogučnost suživota. Ovdje Ortega pomalo nespretno
stavlja znak jednakosti između fašizma i sindikalizma sugerirajući da su to novonastali
pokreti kojima je izravna akcija alat djelovanja. Riješenje vidi u liberalnoj demikraciji koja
je za njega najviši stupanj želje za zajedničikim životom, odnosno pravo koje većina daje
manjini.

3.9. Primitivizam i tehnika

"Pobuna masa može, zapravo biti prijelaz na novu organizaciju čovječanstva bez
premca, ali može biti i katastrofa ljudskog roda".6 Život je drama a to se najbolje osjeća u
trenutcima krize, i upravo mogučnost opasnosti mora buditi senzibilnost za odgovornost,
odnosno onu odgovornost prema simptomima sadašnjosti. To se posebno vidi u
nezainteresiranosti za civilizaciju uopće, postoji samo uživanje i konzumacija modernih
proizvoda civilizacije poput ljekova ili automobila. Usred civilizacije danas dominira
primitivan čovjek Naturmensch. I opet Ortega ponavlja; Taj Naturmensch ne vidi i ne osjeća
civilizaciju, on je konzumira bez ikakvog kritičkog osvrta. Tehnika koju nudi današnja
civilizacija nije nastala sama po sebi, ona je plod čiste znanosti i posljedično proizlazi iz
kulture, a to znači da tenika ne može opstati bez kulture. Primitivizam i barbarizam čovjeka
mase ogleda se upravo u odnosu prema empirijskim znanostima i njenim blagodatima. Masa
treba znanosti, kemiju, fiziku, biologiju, ali ne i filozofiju - ona je samodostatna u svojoj
beskorisnosti.

3.10. Primitivizam i povijest

Postoji mogućnost ostajanja u prirodi, odnosno prirodnom stanju, ali ukoliko živimo
civilizaciju potrebno ju je i održavati. Civilizacija kao umjetna ljudska tvorevina mora biti
održavana, ona treba i umjetnika i obrtnika. Čovjek mase civilizaciju doživljava spontanom,
odnosno prirodom i stavlja znak jednekosti između prirode i civilizacije. Civilizacija koliko je
naprednija traži i veću energiju za održavanje i za rješavanje problema. Jedan od medija,
odnosno tehnika koja stoji na raspolaganju za rješenje tih problema je i kultura povijesti, ali
barbarstvo i primitivizam mase odbcuju taj alat. Upravo su boljševizam i fašizam dva
primjera te povjesno kulturne regresije, ne u ideološkom smislu već anti-povijesnom smislu;

6
Isto. str. 105.

8
Sebe stavljaju na početnu točku povijesti zaboravljajući svu povijest prije svog dolaska na
scenu. Ruska revolucija nije donijela ništa novog, ponavlja one revolucionarne obrazce koji se
javljaju u svim revolucijama prije nje. „Boljševizam i fašizam dva su pseudosvitanja: ne
donose novo jutro, nego neko davno, već proživljeno; oni su primitivizam“7. Jedino rješenje
za Evropu je da se izvuče iz zagrljaja povjesne regresije, je u tome da joj sudbina dođe u ruke
stvarnih suvemenih ljudi, onih ljudi koji su se izdigli iz mase kreativnošću, inteligencijom i
koji razumiju povijest. Svako nerazumijevanje povijesti nužno vraća u igru iste povijesne
obrazce, pa se i kaže da se povijest ponavlja, odnosno povijest nam mora kao što Ciceron
kaže biti učiteljica života.

3.11. Doba "razmaženog dijeteta"

Običan čovjek danas vlada svijetom smatrajuči da je život lak, da je čovjek

intelektualno i moralno dovršen, i ne propituje samog sebe, a djeluje po principu izravne
akcije. Upravo tako se ponaša i razmaženo dijete, koje nasljeđuje svu moguću udobnost, a
nasljedstvo čovjeka mase je civilizacija. Plemić rođenjem je primjer čovjeka koji na
raspolaganju ima svedstva koji je stvorio neko drugi, i započinje neki tuđi život, život pretka,
a to je život koji mu oduzima svaku mogućnost za akciju, za životnu borbu i kreaciju vlastite
povijesti. Nasljedno plemstvo je dobar primjer kako takav život u obilju vodi u deformaciju.
Ortega smatra da je upravo obilje ono što stvara razmaženo djete, zakržljalog nasljednog
plemića, te na kraju stvar i čovjeka mase.

Čovjek mase razmaženo je djete današnjeg vremena, prihvača sve blagodati ne

razmišljajući kaoko je došlo do toga, npr. ne misli kako je nastao i kako je izrađen automobil,
telefon, ljekovi. Iz toga proizlazi njegov odnos prema civilizaciji, odnosno po mom mišljenju
nedostatku ikakvog odnosa prema civilizaciji, vremenu ili prostoru u kojem je i koji ga
okružuje. On je cinik i nihilist - nadrealist naspram umjetnosti a fašist u političkim
odnosima.

3.12. Barbarstvo specijalizacije

Ortega je prethodno postavio tezu da je civilizacija 19. stoljeća automatski stvorila

čovjeka mase. „Civilizavija iz XIX. Stoljeća, rekao sam može se svesti na dvije velike
dimenzije: liberalnu demokraciju i tehniku. Uzmimo sad samo potonju. Današnju tehniku
stvara spoj kapitalizma i eksperimentalne znanosti.“8 Upravo stanje tehničkog napedka
omogućuje i kvantitativno povečanje broja evropljana (danas je to porast ukupnog
stanovništva planeta). Prijašnje civilizacije imale su tehinku a ne znanost (npr. sjekira u
praljudi) ili su tehinčka dostignuća bila ograničena znanstvenim granicama tih vremena, ili

7
Isto. str. 116.
8
Isto. str. 125.

9
političko socijalnom organizacijom društva , pa npr. Rimljani nemaju potrebu za tehničkim
izumima u područjima gdje imaju dovoljno robovske radne snage.

„Pod pojmom „masa“ – upozorio sam na početku – ne razumije se posebno radnika;

masa ovdje ne označava društvenu klasu, nego vrstu ili način ljudskog postojanja...“9.

Prethodni citat možda i najbolje sažima Orteginu misao o masi, a „vladar“ te mase
više nije aristokrat, političar ili svećenik, to je nesumnjivo znanstvenik. Taj znanstvenik nije
više onaj renesansni čovjek širokih obzora, on je prosječan ali vrlo uspiješan u svojem uskom
krugu rada i djelovanja. Povijest empirijskih znanosti nam pokazuje to grananje u sve uže i
uže znanstvene specijalizacije. Takav specijaizirani znanstvenik, upravo zbog uspiješnosti u
svojoj uskoj specijalizaciji ne priznaje autoritet „više instance“,. Onako kako smo prije opisali
čovjeka mase, vidimo da je znanstvenik njen tipični predstavnik, samo uz dodatak da je on
barbarin svoje specijalizacije jer ne poznaje opću strukturu znanosti. Koliko je taj barbarizam
u znanosti danas otišao daleko možemo vidjeti upalimo li televizor i pogledamo nekoliko
rekalma za različite proizvode – sigurno ćemo čuti već standardu sintagmu; „Znanstvenici su
dokazali...“.

3.13. Najveća opasnost - država

Masa nema snagu da sama djeluje unutar društva. Ortega tvrdi da masa mora biti
usmjerena prema višoj instanci i upravljana od elite. Koja je to elita Ortega ne daje konkretan
odgovor, oni koji su „izabrani“ moraju biti sposobni usmjeravati masu i biti joj viša instanca.
Da bi ste to deslilo mora postojati određena autentična filozifija ugrađena u temelje društva.
Ta vladajuća filozofija ne treba na vlast dofesti filozofe, već joj je za vladanje dovoljno da
postoji.

Pobuna mase znači neprihvačanje svoje sudbine, a kad se masa pobuni počinje njeno
djelovanje. Izravna akcija način je djelovanja mase, a masa kad djeluje, djeluje nasilno, a alat
tog nasilja je linč. U vrijeme kad Ortega piše ovaj esej on tvrdi da je nasilje doseglo svoj
vrhunac (a tek sljedi drugi svijetski rat) i da nakon dostignutog vrhunca sljedi pad nasilja.

Država je replika znanosti na način na koji je znanost opisana u prethodnom poglavlju,

omogućava napredak ali i guši samu sebe. Današnja građanska država je država mase koja je
svojom liberalnom demokracijom i tehnikom zbacila plemstvo. Ortega na plemstvo koje
vlada do pojave mase gleda poprilično romantično dajući mu atribute intuitivnosti,
osječajnosti, odgovornosti, a eto vlast gubi zbog naivnosti i junaštva, odnosno nemogućnosti
da se suprostavi građanstvu koje je masovno i koristi tehnologiju - puška protiv mača.
Posljednje revolucije u Evropi su revolucije koje nastaju kao posljedica nejednakosti među
ljudima i javne moći. Kad dolazi do izjednačavanja vlasti i društava, revolucija više nije

9
Isto. str. 126.

10
moguća, moguć ja samo puč. Dobar primjer ove teze je Turska sekularna revolucija
predvođena Kemal Pašom i posljedično niz vojnih udara (pučeva), koji nastoje sačuvati
stanje izjednačenosti.

„Suvremena država najvidljiviji je i najpoznatiji proizvod civilizacije“10.Čovjek mase

prema državi se odnosi s divljenjem, zahtijeva od nje niz prava, a nije svijesan da je ljudska
tvorevina. Masa smatra državu svojim vlasništvom i rješenjem za mnoge teškoće i probleme
koji se javljaju. Čovjek mase krivo misli da je on država i stavljanjem jednakosti između sebe
i države, civilizaciju podvrgava državnom intervencionizmu.

Posljedica toga je da država na negativan način asimilira društvo i civilizaciju pa se

uzročno posljedična veza okreće, društvo počinje postojati za državu, a država više nije alat
društva. Da bi se održalo to stanje, birokratizira se svaki aspekt društva, a takva birokracija
guši svaku društvenu spontanost i kreativnost. Taj etatizam traži sve snažniju državnu
aparaturu i narod pretvara u hranu toj državi. Ortega daje primjer Musolinijeve formule: „Sve
za državu, ništa izvan države, ništa protiv države.“ Tim primjerom se vidi da je fašizam
tipični proizvod vladavine čovjeka mase. Mi bi smo mogli dati primjer Kenedijevog: „Ne
pitajte što država može učiniti za vas, već što vi možete učiniti za državu“, koji se uobičajeno
spominje kao njegova najvažnija izjava, a nama pokazuje primjer kojim država zadaje sebe
kao imperativ pojedincu. Najalarmantnija pojava koja se javlja u 20. stoljeću, je jačanje
policija i policijskih država, i to na način, da što je „država“ snažnija odnosno jednakija s
društvom to je razina upletenosti policije u sve stukture društva veća.

10
Isto. str. 134.

11
 4. TKO VLADA SVIJETOM?

4.1. Tko vlada svijetom?

„...pobuna masa isto je što i sjajan uspon koji je ljudski život doživio u naše doba. Ali
naličje iste pojave je strašno; gledano s te strane, pobuna masa je isto što i radikalna
demoralizacija čovječanstva“.11

Da bi se vladalo određenon skupinom ili narodom nije kako je općenitom mišljeno

potrebna sila, već je potreban sustav mišljenja i ideja. Taj sustav mišljenja je superioran i tvori
javno mijenje, tako da nema vladanja ili vlasti ako nema prevladavajučeg mišljenja. To
prevladavajuće mišljenje je takvo da je ono i mišljenje onih koji ne misle.

Razrađujući tezu o masi Ortega uspoređuje masu s djecom u učioni kada izađe učitelj,
djeca se ponašaju spontano i nepredvidljivo, nedostaje norma koju provodi učitelj pa djeca
prirodno čine nepodopštine. Tu tezu primjenjuje i na male narode koji "podižu glavu" i traže
svoje mjesto u povijesti Evrope u onom trenutku kad popusti stisak velikih, i to je po njemu
jedan od izvora nacionalizama.

Evropa zapada u dekadenciju i stari, njena "vlast" u svijetu opada što samo po sebi nije
problem, jer staro stari i dolazi novo. Problem je u tome, tko bi trebao doći na upražnjeno
mjesto Evrope. Rusija i Amerika (Moskva i New York) za to nisu sposobni, oni su ionako
samo kamuflirana Evropa koja se odmetnula od stare Evrope.

Demoralizacija koja nastaje u društvenom životu pretaće se i u život pojedinca.

Ukoliko ne potoji cilj u ljudskom životu dolazi do lutanja, takav život je raskliman. Isto važi i
za narode Evrope. Evropa je nakon prvog svijetskog rata popustila svoju vlast u svijetu, te je
na putu prema onoj dekadenciji koja je uništila Grčku i Bizant. Evropska dekadencija je prije
svega dijagnosticirana u samoj Evropi, u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj, ali bez jasne
definicije o kakvoj se krizi radi. Najčešće se definira kao ekonomska kriza. Ekonomske
granice velikih evropskih zemalja postaju i njihove političke granice, odnosno granice
njihovih nacionalizama. Evropa je skup preživjelih nacionalnih država, ideja i osjećaja, ali
opet Evropa je i jedno tijelo, i pitanje je da li će tavka Evropa uspijeti obraniti od tih
preživjelih ideja ili će kao i mnoge civilizacije dosada umrijeti, jer nije uspijela pronaći nove
koncepte osim nacionalnih država.

U antici Grci i Rimljani koji žive u gradovima. Te gradove ne čine skupovi kuća već
su definirani prije svega trgovima. Trgovi su svojom strukturom odvojeni od prirode ili sela,
oni su potpuno denaturalizirani ali zato su u potpunosti humanizirani, odnosn nema grada bez
trga. „Promatramo li povijesnu situaciju koja prethodi rađanju države, uvijek ćemo susresti
sljedeći shemu: nekoloko malih zajednica čija je socijalna struktura sastavljena kako bi
živjela zatvorena u sebe. Društvena forma svake od njih služi samo za unutarnji društveni

11
Isto. str. 139.

12
život“12. Život unutar takve zajednice je hermetičan i narušen je samo komunikacijom s
drugim takvim tvorevinama. Upravo neravnoteža između vanjskog i unutarnjeg života vodi
prema poništenju i promjeni ustaljenih unutarnjih normi. Upravo mogućnost promjene
unutarnje norme nužna je za preživljavanje neke državno-društvene strukture, jer u trenutku
kad se iscrpi mogućnost promjene, i kad nestane mašte, te kad se više ne mogu zamisliti nove
strukture i sheme dolazi do kraja civilizacije.

Da bi se čovjek pronašao, da bi pogledao istini u oći nužno je biti izgubljen, "...živjeti

znači osječati se izgubljenim - onaj tko to prihvati već se počeo pronalaziti, već je počeo
otkrivati svoju autentičnu stvarnost, kad je već na čvrstom tlu."13 Autentičnost izgubljenosti
jednaka ja u svim sferama ljudskosti pa i u politici i znanosti, s time da je politika realnija od
znanosti. Primjer autentičnosti kojeg Ortega navodi je Cezar, vladar koji je htio promjeniti
uobičajen konzervativan pristup, pa umjesto iz centra, vlast je htio prebacti na periferiju.
Pokušao je stvoriti novu socijalnu organizaciju. Rimljani koji su živjeli u gradu nisu mogli
prihvatiti takav skok, nije bilo mašte da vidi novu društvenu organizaciju - grad je bio
preopipljiv.

Nacionalna država se danas najćešće pokušava definirati "prirodnim granicama",

jezikom i krvlju. Ali država je više od tih triju elemenata, ona je fluidni organizam koi se
mijenja kroz povijest; u antici država je grčki grad ili rimski senat i birokracija, u srednjem
vijeku je kneževina ili kraljevstvo, a danas na zapadu država je jedinstvo javne vlasti i
zajednice kojom vlast upravlja. Europljanin mora biti usmijeren i otvoren za budućnost države
koja je u stvaranju, koja je budućnost, koja je fuzija, prirodnih granica, jezika i nacija, mora
biti otvoren za novu buduću paradigmu države.

Da bi nacija opstala mora imati jedan zajednički plan za budučnost, mora postojati
pristanak svih na zajednički život. Takva nacija nije i nemože biti statična, mora biti u procesu
ili stvaranja ili raspadanja, treće mogućnosti nema. Nacija se stvara u tri faze; prvo se na
području više naroda bliskih lingvistički, zemljopisno i etnički, stvara političko moralni
suživot, drugo; unutar tako postavljenih granica odnos prema drugim narodima postaje
neprijateljski, i pridonosi stvaranju nacionalizma, te na kraju; država se konsolidira i nastoji se
ujediniti u novu zajedničku državu, državu do do jučer neprijateljskih naroda. Ortega na to
proročki kaže : "Sad za "Evropljane" dolazi vrijeme u kojem se Europa može pretvoriti u
nacionalnu ideju".14

Tek što su se stvorile nacionalne države u Evropi stvara se nova državna tvorevina u
Evropi. Evropski narodi imaju i imat će uvijek različite duše, međutim duhovni okvir iz kojeg
crpe svoju snagu je zajedničiko europsko duhovno nasljeđe. Ideja nacije došla je do kraja i
ne postoji više način kojim bi se ta ideja mogla dalje relizitrati. Ortega vidi ideju ujedinjenja
Evrope kao jedinu opreku tad dolazećem boljševizmu u Rusiji i prijetnji da se on raširi
Evropom, te jedinu mogućnost za demoraliziranu i razvlašćenu Evropu.

12
Isto. str. 160.
13
Isto. str. 162.
14
Isto. str. 178.

13
 4.2. Postavlja se pravo pitanje

Pitanje demoralizacije je u sedištu Ortegine misli dane u ovoj knjizi. On ga vidi u prije
spomenutoj nezahvalnosti na tekovinama europske civilizacije: Novi Evropljanin, taj čovjek
mase nezahvalno konzumira sva prava koja su stećena stolječima a negira ikakvu svoju
obvezu prema tom živom nasljeđu. Ta negacija obveze prikriva se pozivom na neki novi
moral, međutim taj novi moral nije nikakav moral, to nije ni amoralnost, ta negacija morala je
ispražnjeno mijesto na kojem, je nekada stajao moral. "Čovjek masa još živi od onoga što je
njekao i što su drugi konstruirali i akumulirali. Zato se nije smijelo mješati njegov psihogram
s velikim pitanjem: od kojih temeljnih nedostataka pati suvremena europska kultura? Jer je
očito da, na kraju, od toga pati taj dominirajući ljudski oblik"15

4.3. O pacifizmu

Ortega poglavlje "O pacifizmu" započinje s radikalnom tezom: pacifizam koji je

Engleska prihvatila je pogršan, doživio je katastrofu, pa do toga da je cijela ideja pacifizma
pograšna. Ova teza je poprilično diskutabilna samo s aspekta Engleza i pacifizma u jednoj
rečenici, pa do vrlo smione tvrdnje da su Englezi prihvatili pacifizam?!. To moramo moći
pripisati Orteginoj crti "nostalgije" prema Englezima kao narodu koji još uvijek drži do
tradicija koje u suprotnosti s njegovom idejom mase.

Rat je ljudski proizvod i način je rješavanja problema između ljudi, čisti je ljudski
prizvod - nema rata među životinjama. Orega dalje nastavlja radikalno, te tvrdi da je rat
čovječanstvu donio jedno od najvećeg dostignuća ljudske civilizacije, a to je disciplina, naime
izvorište svake discipline je vojna disciplina. Čitatelj ne bi trebao previdjeti činjenicu da
Ortega ovakve teze o ratu piše iz Pariza 1937. godine, dovoljno daleko od Španjolske u kojoj
bijesni rat, a čitatelj koji je imao priliku emirijski doživjeti rat, uvjeren sam, da ni uz najveći
intelektualni napor u ratnim zbivanjima ne može vidjeti stvaranje tog velikog ljudskog
"dostignuća".

Mir nije jednostavna rupa koja nastaje nedostatkom rata. Mir traži istu dijelatnost kao
i rat, a to je da ga se stvara i gradi. To je i generalna zamijerka pacifistima; nije dovoljno
samo želja da bi se postigao mir, niti se mir postiže razoružavanjem ili zatomljavanjem strasti
koje vode u rat. Pacifistički projekti poput Lige naroda propali su prije nego što su i stvoreni,
a razlog je nesposobnost međunarodnog prava kao alata pacifizma da riješi ijedan konkretan
problem među državama. Pacifizmu nije dovoljno željeti mir, on ga mora stvrati predlažući i
radeći na novim oblicima zajedničkog života. Ukoliko sagledamo Evropske nacije samo kroz
pluralitet nacija, vidimo da među njima nema mira, na snazi je latentno ratno stanje.

15
Isto. str. 186.

14
 5. DINAMIKA VREMENA

5.1. Vladavina izloga

Kroz sva razdoblja povijesti otkad je novac izumljen tvrdi se ; čovjeka čini njegov
novac , novac posjeduje veću snagu nego koju bi trebao imati. Novac je svoju moć oteo
drugim odsutnim silama (rasa, vijera, politika...). Novac kroz povijest prolazi kroz različita
razdoblja u kojem njegova važnost više ili manje varira. Kad u određenim krizama drugi
društveni aspekti i društvene sile gube na značaju, novac kao značajni materijani princip
izbija na povrsinu: "Ili, drugim riječima: novac vlada samo kad nema drugih vladajućih
načela."16 Upravo vrijeme u kojem Ortega piše ovaj dodtatak, je za njega vrijeme krize
morala i nedostatka vrijednosti pa se kao jedino mijerilo nudi novac, odnosno mogućnost
kupovine koju nudi novac. U ovom se odlomku se ogleda suvremenost Orteginog mišljenja,
koji iako nije imenovao dobro definira današnje potrošačko društvo.

5.2. Mladost

"Po mojoj procijeni, jedno od najvećih socioloških otkrića do kojeg se došlo prije
tridesetak godina bilo je priznanje da je najprimitivnija društvena organizacija tek otisak
velikih životnih kategorija u zajedničkoj masi: splova i starosti."17 Današnje doba je doba u
kojem na prijestolje ljudske povijesti dolazi mladost. Do danas se u povijesti cijenila starost, a
mladi ljudi nisu zauzimali pozicije u društvu, a ako i jesu poput Napleona bili mladi, njihov
duh je bio usmijeren prema starosti i mudrosti koju donosi zrelost. Mladost se usmjeravala
prema odraslima, odjevla se poput odraslih, prihvaćala je pravila odraslih i u svim
segmentima života podčinjavala se starosti. Najveća moguća ambicija mladosti je bila postati
zrela, postati stara.

Danas je situacija upotpunosti suprotna, mladost želi vjećno biti mlada, ne želi nikada
ostarijeti, a starost i zrelost pokušava biti mlada. "Valja primjetiti da je u Europi današnja
društvena egzistencija organizirana tako da zadovoljno mogu živjeti samo mladi ljudi srednje
klase"18 Ta pobjeda mladosti najviše se ogleda u odnosu na tijelo. Tijelo se stavlja na prvo
mijesto, ono je oltar mladosti, duh Evrope okreće se tijelu. Ortega blagonaklono gleda na
slobodu i snagu koje daje mladost, ali je i zabrinut jer u kultu mladosti ne vidi onu pripremu
na starost koja neizbježno sljedi, odnodsno boji se da će mladost zrelost dočekati nespremnu.

16
Isto. str. 219.
17
Isto. str. 222.
18
Isto. str. 227.

15
 5.3. Muški ili ženski rod

Suvremena porijest generalno gledajući povijest je muškog roda. Žene koje se

pojavljuju u toj povijesti većinom su prolazne pojave koje potvrđuju očigledno pravilo. „Zbog
istinoljubljivosti, dakle, moram reći da sva muška razdoblja u povijestikarakterizira
nedostatak zanimanja za ženu.“19 Ulaskom žene u povijest, postavljenjem žene u središte
događaja ,nasuprot državi i crkvi po Ortegi stvara se klica onog što će se poslije nazvati
društvom.

Današnji mladi muškarac je gospodar svijeta. Moda se kao nikada do sad okreće
muškom tijelu, a žene kao nikada do sada, dive se ljepoti muškarca, kult muške ljepote nakon
antike opet je na tronu. Ortega pak odnose između muškosti i ženstvenosti promatra iz svog
vremena (El Sol, 3.srpnja.1927.), i dotadašnje povijesti, što se s današnje točke gledišta
(2017.) nemože uzeti bezrezervno, a upravo zbog kaotičnosti fenomologija koji se rađaju iz
problematike muško-ženskih odnosa i definiranja isth, a koji se danas ogledaju u pojmovima
kao što su: rod, spol, transrodnost, metro, nano i innih seksualizama.

19
Isto. str. 244.

16
 ZAKLJUČAK

Ortega u "Pobuni mase" analizira svijet ili preciznije rečeno Evropu u prvoj trećini 20.
stolječa. Iako je njegova analiza vremenski smiještena na početak prošlog stolječa, teme i
problematike koje otvara Ortega suvremene su i danas. Središnji pojmovi koje Ortega donosi
su čovjek mase i njegova pobuna. On problem čovjeka mase i njegovog odnosa prema
prostoru i vremenu postupno gradi i analitički razrađuje kroz prvi dio knjige (Pobuna mase),
dok u drugom dijelu knjige na više esejističko-književni način proširuje opseg problematike
na druge aspekte društvenih odnosa. Odgovor na pitanje tko je čovjek mase Ortega ne daje u
jednoj definiciji već se odgovor provlači kroz čitavo dijelo. Ukratko bi mogli reći da je čovjek
mase ona jedinka koja je demoralizirana i društveno i povjesno potpuno nesvijesna, bez
odgovornosti prema prošlom i budućem vremenu a usmijerena samo na sadašnjost. Tu
sadašnjost čovjek mase živi na način prepuštenosti protoku vremena na koji ne želi utjecati ni
na koji način, ali zahtijeva prava i materijalne udobnosti koje mu današnje vrijeme i
tehnologija pružaju. Pod pobunom te mase Ortega ne misli nekakav oblik građanske
neposlušnosti ili borbe za veća građanska ili ljudska prava. Sva prava koja čovjek mase ima,
smatra svojim prirodnim pravom koje ga pripada samim njegovim stupanjem na scenu
svijetske povijesti, tako da pobuna mase znači negiranje svih autoriteta elita, autoriteta
povijesti, zbacivanje s vlasti svih ideja koje bi zahtijevale od čovjeka mase izlazak iz svoje
udobnosti.

Ortega je zabrinut prije svega za Evropu koju smatra ključnom figurom svijetske
povijesti. Evropa po njemu mora biti vodeća u izgradnji svijetske povijesti, pa
europocentrično iz vidiokruga ispušta Islamski svijet i velike azijske civilizacije poput Indije
i Kine. Riješenje koje Ortega vidi za stanje u kojem se našla civilizacija je u dolasku nove
autentične filozofije na vlast: "...da je upravo ono refleksivno nagnuće koje prebiva u
djelatnosti filozofije snaga koja se može suprostaviti ortegijanski shvaćenom, djelovanju
"čovjeka mase". " 20. Način na koji bi filozofija trebala "vladati" nije onaj način kako je
pokušano s marksizmom u bivšim komunističkim zemljama, već je to ona filozofija koja će
biti temelj i pokretač civilizacije prema novom progresu. Ortega ne daje konkretno riješenje
niti postavlja filozofski sistem koji bi mogao iznijedriti tu filozofiju već imperativ rađanja te
filozofije vidi u izlasku svakog pojedinca iz stanja "čovjeka mase".

20
KRZNAR, Tomislav: "Čovjek mase" ili o ulozi filozofije u obrazovanju, Fiozofska istraživanja, br
140, God.35 (2015) Sv.4, str .655.

17
LITERATURA:

ORTEGA y GASET, Hose: Pobuna masa, Zagreb, Golden marketing, 2003.

KRZNAR, Tomislav: "Čovjek mase" ili o ulozi filozofije u obrazovanju, Fiozofska

istraživanja, br 140, God.35 (2015) Sv.4, str .655.

18