SVEUČIČIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
Novinarstvo-filozofija

VOJNO NOVINARSTVO
Seminarski rad

Student: Vojko Vrdoljak

Profesor: Dr.sc. Iko Skoko

Mostar, rujan 2014.

1
SADRŽAJ

1 Uvod .................................................................................................................................... 3

2 Ukratko o razvoju vojnog novinarstva i ratne propagande ................................................. 2

3 Specifičnosti suvremenog ratnog izvještavanja .................................................................. 5

4 Karakteristike vojnog novinarstva ...................................................................................... 7

4.1 Primjer savezničkog vojnog novinarstva za vrijeme zaljevskog rata .......................... 8

5 Medijska propaganda i oružani sukobi ............................................................................. 11

5.1 Propaganda za vrijeme NATO-ove intervencije na SRJ (1999.)............................... 11

6 Važnost izvještavanja o zaštiti civila u ratu ...................................................................... 12

7 Zaključak ........................................................................................................................... 14

8 Literatura ........................................................................................................................... 15

2
1
1 Uvod

Vojno novinarstvo je posebna vrsta novinarstva koja ćija je najvažnija zadaća animirati
građane na obranu zemlje, na podnošenje žrtve. Specifičnosti vojnog novinarstva su ne samo
izvješčivanje već i propagandno djelovanje. Vojno novinarstvo njeguje tzv. Vruće žanrove
kao što su, fičeri, reportaže, raprorti i slikovno-govorne izvještaje s bojišta.

Vojno novinarstvo u malim i demokratskim zemljma koje ne vode agresivnu politikui iz nje
izvedene agresivne ratove, usredotočeno je na pripremanju naroda za obranu od moguće
agresije. U tom smislu mu je geslo „Si vis pacem, para bellum“ (ako hoćeš mir, spremaj se za
rat – obrambeni).Kao specijalizirano novinarstvo, vojno novinarstvo se zato posve iscrpljuje u
toj zadaći spremanja za obranu zemlje, a kad je agresija u tjeku, onda i za uspiješno
suprostavljanje njoj. 1

U miru vojno novinarstvo stavlja težište na domoljubje i na eventualnu obranu od

imaginarnog neprijatelja

Iz gore navedenog je jasno da je vojno novinarstvo u uskoj sprezi s propagandom, pa tako

pred čitatelja stavlja zadaću da bude maksimalno razborit i kritičan, a vojni novinari bi se
morali voditi općim novinarskim načelima (objektivnost, brzina, zanjimljivosti angažiranost)
uz poštivanje i posebnih načela kao što su; vojna tajna, odnos prema neprijateljskoj
propagandi i ukupni obrambeni značaj oružane sile za koju radi.

1
Marko Sapunar, Ivan Beš, Vojno komuniciranje, Hrvatsko vojno učilište, Zagreb, 1995, strana 35.

3
2 Ukratko o razvoju vojnog novinarstva i ratne
propagande

Ratno novinarstvo ima dugu tradiciju. U antičko doba ratna su izvješća pisali uglavnom
povjesničari. Još je Homer u Odiseji podrobno opisivao borbe. Tukidid (oko 460-396. prije
Krista), koji se trudio objektivno pisati, pokušao je doznati „istinu“ i o Peloponeskom 331
ratu. Nasuprot tome, Herodot iz Halikarnasa (484-425) u povijesne je zapise unosio vlastite
simpatije i antipatije (Sturminger 1960, 51), zbog čega ga nazivaju i glasnogovornikom Atene
(Viereck 1930, 16id). I vojskovođe poput Julija Cezara ili Aleksandra Velikog pisali su o
ratu. Prema Sturmingerovu mišljenju (1960, 386) Aleksandar Veliki osnovao je prvu
„postrojbu ratnih izvjestitelja“. Njezina izvješća, pisana s određenim ciljem, slala su se na
dvor u Makedoniju, ondje umnažala i širila radi propagande. Car Maksimilijan I. (1493-1519)
prvi je iskoristio izum tiska tako što je pokušao instrumentalizirati tiskane medije u kontekstu
ratnog izvještavanja. Jednostrani ratni izvještaji trebali su utjecati na opće raspoloženje u
carstvu, pri čemu su se koristile i novine Neue 332 Zeitungen (Wiesflecker 1986, 454). Isto
tako Maksimilijan je već tada znao kako valja komunicirati sa stanovništvom protivničke
strane. Pokušao je primjerice nahuškati građane Mletačke Republike protiv njihovih vođa jer
su blokirali križarski pohod protiv Turaka koji je Maksimilijan podupirao. Jedan od istaknutih
propagandista bio je i car Rudolf II. (1552- 1612), koji je širio jaku propagandu protiv Turaka
kako bi prikupio novac za postrojbe koje su se borile protiv njih. Rudolf II. prvi se koristio
periodičnim publikacijama kako bi upravljao javnim mišljenjem. Pomoću njih širile su se
priče o zvjerstvima turske vojske, a sultan je postao stiliziranom slikom neprijatelja. Unatoč
tome rat je dugo bio stvar tajne diplomacije. To se promijenilo s Napoleonom, koji je bio
svjestan važnosti javnog mišljenja pa je s ostatkom Europe vodio pravi propagandni rat. U
napoleonskim ratovima prvi put se vojska požalila na nekog novinara. U pismu od 21.
prosinca 1809. godine Duke Wellington je iz Badajoza priopćio ministru rata Lordu
Liverpoolu kako izvješća Henryja Crabbea Robinsona, novinara Timesa, tako iscrpno opisuju
rat da protivnik dobiva točne informacije o broju pukovnija, njihovu položaju, stupnju
naoružanja i borbenome moralu. Argument da protivnik dobiva informacije od masovnih
medija postao je standardnim obrazloženjem cenzure u ratno doba . Pojavom masovnih
tiskovnih medija u prvoj polovici 19. stoljeća, ponajprije dnevnih novina, ratno novinarstvo
doživjelo je kvalitativan skok. Krimski rat (1853-1856), koji se naziva prvim „novinarskim
ratom“, pratili su mnogi novinari. Prvi novinar koji se može smatrati profesionalnim ratnim

2
izvjestiteljem bio je William Howard Russell, kojega je izdavač Timesa 1854. godine poslao
na Krim. Svojim izvješćima Russell je izazvao javno zgražanje. Prvi put jedan je očevidac u
novinama opisao ratne užase: patnju i umiranje vojnika, strahote kolere itd. Čitatelji su dotad
znali samo za službena priopćenja. Russella su optuživali da je počinio veleizdaju jer je
protivnik iz njegovih izvješća doznao informacije o pojedinostima vojnih operacija.
Prigovarali su mu da je ruska tajna služba te informacije odmah kabelogramom poslala u
Moskvu i tako Rusima omogućila vojnu prednost. U Parlamentu su se vodile burne rasprave o
legitimnosti ratnog novinarstva. Pojavila se potreba za protumjerama uključivanjem
onodobnih odnosa s javnošću. Na Krim je 1855. godine poslan fotograf Robert Fenton kako
bi kamerom i pokretnom tamnom komorom snimio pozitivne strane rata.2

Važan oružani sukob koji su popratili mediji bio je i Zaljevski rat 1991. godine. Glavna
informacija koja se mogla čuti od televizijskih novinara bila je zapravo ta da informacija
nema. U tom se ratu novinarstvo kontroliralo uz pomoć tzv. pool-sustava. To znači da su
novinari dovedeni na određena mjesta ratnoga područja gdje im je dopušteno raditi pod
nadzorom. SAD je gotovo u potpunosti nadzirao informacije o Zaljevskom ratu. Zaljevski je
rat prvi rat koji se vodio u „realnom vremenu“, odnosno, novinari su zahvaljujući mobilnoj
tehnologiji mogli uživo izvještavati iz rata. Unatoč aktualnosti, odnosno javljanjima uživo s
mjesta događanja, gledatelji su dobivali samo čvrsto kontrolirane informacije, ali i mnoge
dezinformacije. Nakon Zaljevskog rata, počelo se kritički raspravljati o kvaliteti novinarstva i
upravljanju informacijama u ratu što je zahtijevalo promjenu u strategiji izvještavanja s
bojišta. 3

Prvi svjetski rat bio je važna faza u razvoju masovnih medija kao instrumenata masovne
propagande. Mnogo je novca uloženo u cenzuru, nadzor informacija i utjecaj na medije.
Osobito intenzivno koristila se priča o zvjerstvima. U jednoj od njih koja se proširila tvrdilo
se npr. da su Nijemci odsjekli ruke pedesetorici belgijskih izviđača. Svrha promidžbe bila je
stvoriti protunjemačko raspoloženje, i to osobito u SAD-u. Inače, najpopularnija priča o
zvjerstvima koju su izmislili Britanci bila je tzv . priča o truplima koju je proširio i Times (16.
travnja 1917), prema kojoj su se tijela poginulih njemačkih vojnika koristila za proizvodnju

2
Michael KUNCZIK , Astrid ZIPFEL, Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert,
Zagreb, 2006., str. 258.

3
Kristina Čirjak, „Izvještavanje u vrijeme rata“, < http://www.djecamedija.org/?p=2693 > (26. I. 2014.)

3
glicerina. U Drugom svjetskom ratu još je više novca uloženo u razvoj i usavršavanje ratne
propagande i nadzor medija (među ostalim uz pomoć ustanova kao što su ministarstva
propagande, propagandnih postrojbi koje su izvješćivale s bojišnica itd), a prvi put su se
znatno koristili i novi mediji - radio i film. Presudan događaj u povijesti ratnog novinarstva
bio je rat u Vijetnamu, prvi rat o kojem se iscrpno izvještavalo na televiziji i koji se zbog toga
drži prvim „ratom u dnevnoj sobi“. Vijetnamski rat je, osim toga, bio jedan od rijetkih u
kojem nije bilo vojne cenzure . Naprotiv , SAD je nakon 1964., kad se vojne aktivnosti ionako
više nisu mogle tajiti, u sklopu jedne kampanje za odnose s javnošću, pozvao novinare u
Vijetnam i pobrinuo se da rade u povoljnim uvjetima. No, tako velik broj novinara ubrzo je
izmaknuo kontroli. Ipak, još se relativno rijetko izvještavalo o brutalnosti rata, s jedne strane
zbog nepristupačnosti ratnih poprišta i problema s filmskim snimanjem, a s druge zbog slabog
zanimanja novinara za istraživačko novinarstvo. Izuzetak su bila izvješća (objavljena, doduše,
tek nakon godinu i pol ) o pokolju u My Laiju, u kojem su američki vojnici ubili civilno
stanovništvo jednog sela. Premda je bilo snimaka visoke simbolične vrijednosti koje su
prikazivale ratnu realnost, znanstvenici danas osporavaju mit da je proturatni pokret, koji je
naposljetku prisilio SAD da se povuče iz Vijetnama, nastao ponajprije zbog novinarskih
izvještaja o ratnim strahotama. To, ipak, ne mijenja činjenicu da je vojni vrh u vijetnamskom
ratu naučio da se mediji tijekom rata moraju nadzirati. Ta spoznaja posebice je primijenjena u
Falklandskom ratu (1982. godine), u kojem su se informacije mogle dobro kontrolirati već i
zbog zabačenosti ratnog poprišta. Specijalne postrojbe pratilo je 29 predstavnika medija, od
kojih ni jedan nije pripadao nekoj nebritanskoj organizaciji. Nije bilo satelitskog prijenosa
televizijske slike s Falklandskog otočja, a čak je i distribucija fotografija bila ograničena.
Vojni vrh instrumentalizirao je medije nadzorom informacija, a služio se i širenjem lažnih
vijesti. 4

4
Michael KUNCZIK , Astrid ZIPFEL, Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert,
Zagreb, 2006., str. 261.

4
3 Specifičnosti suvremenog ratnog izvještavanja

Novinari svojim izvještavanjem presudno utječu na oblikovanje javnog mnijenja za vrijeme

rata i krize, a to znači da je njihova primarna odgovornost prema javnosti. Obveza je svakog
novinara pridržavati se novinarske etike jer je ona temelj vjerodostojnog izvještavanja. Prema
Denisu McQuailu (1994.: 126) važnost novinarske etike ogleda se u odrednicama: istinitost i
točnost; nepristranost i poštenje; poštovanje osobnosti i privatnosti; neovisnost od interesnih
grupa; odgovornost prema društvu i društvenim dobrima; poštivanje zakona i morala,
pristojnost i dobar ukus. Medijska realnost koja se ne temelji na odgovornom izvještavanju
može imati za posljedicu pasivnost i nepoduzimanje odgovarajućih koraka na planu zaštite
ljudskih prava i etičkih načela za vrijeme ratnog izvještavanja. „Novinarov osjećaj za
građanska prava, čak i domoljublje, može dovesti u pitanje njegovu percepciju o tome kako je
najbolje ponašati se kao novinar. Prečesto, novinari susreću one koji zahtijevaju da znaju: vi
ste s nama ili ste protiv nas?“ (Allan i Zelizer, 2004.: 5). Prešućivanjem ili naglašavanjem,
drastičnim opisivanjem događaja ili njegovim uljepšavanjem, tumačenjem događaja s ciljem
propagande i slično, opet dovode u pitanje profesionalnu, ali i osobnu etiku svakog novinara.
Svaki bi ratni izvjestitelj trebao svakodnevno iznova preispitivati svoje djelovanje i na
svakom primjeru iznova utvrđivati svoje etičke kriterije. Živimo u vremenu u kojem se o ratu
i međunarodnim intervencijama ne može govoriti ako istovremeno ne govorimo o medijima
koji stvaraju našu stvarnost. „Kad bukne oružani sukob, usputnom promatraču nije uvijek
jasno da su zapravo počela dva rata – „stvarni rat“ i „medijski rat“. U stvarnim ratovima
umiru stvarni ljudi. U medijskim ratovima realnosti poput smrti i uništenja udaljene su od
opće javnosti koja ne sudjeluje u tim sukobima upravo zahvaljujući posredničkoj ulozi
medija.“ (Teylor, 2009.: 82). Komunikacijske tehnologije omogućuju brzo prenošenje slike
rata s različitih mjesta u ratnoj zoni (kopna, zraka, mora ili s pojedinog borbenog sustava). To
utječe na drugačije razumijevanje rata kao takvog načina rješavanja međunarodnih kriza i
izvještavanja o oružanom sukobu. Javnost je uglavnom usmjerena na televizijsko
izvještavanje „koje će donijeti bolju opskrbu spektakularnih scena i virtualnih slika bez krvi
od dugotrajnih i krvavih posljedica okupacije“ (Cottle, 2009.: 125). Često se problematizira
povećano zanimanje javnosti i gledanost informativnih emisija o ratnim intervencijama jer se
može raditi o motivima gledatelja sličnim kao u slučaju gledanja nekog filmskog spektakla.
Pada sumnja na realnost ratnih događaja jer sve to možemo u miru gledati kod kuće.
„Problem realnosti i imaginarnosti posebice se pokazuje kod fenomena rata i njegove

5
mediatizacije. Izvješćivanje o ratu obavlja se kao „show“, specifičan „reality show“, u kojemu
se isprepliću virtualnost i stvarnost. Na jednoj strani ljudi prate rat na TV-ekranu, po
mogućnosti udobno zavaljeni na kauču, što oduzima ratu njegovu tvrdu realnost. S druge
strane rat je više nego realan, takoreći hiperrealan, jer se čovjeku prikazuje u njegovoj
vlastitoj dnevnoj sobi. Mogli bismo reći da hiperrealizam graniči već s nadrealizmom – po
potrebi rat možemo isključiti pritiskom na puce i posvetiti se vedrijim stvarima. Slično je čak
i sa samim sudionicima u ratu.“ (Klun, 2000.: 84). Teško je postaviti granicu između divljenja
učinkovitoj suvremenoj tehnici i naoružanju i želji za informiranjem kako bi se zauzelo
mišljenje o događaju kojem na posredan način svjedočimo. Emocije tu granicu gotovo i ne
prepoznaju ukoliko se radi o nešto udaljenijem području oružanog sukoba za koji
procjenjujemo da neće imati utjecaja na naš život i rad. Medijska konstrukcija surove
realnosti oružanog sukoba može utjecati na javnost koja zahtijeva hitne mjere u rješavanju
krize. Primjerice, medijsko izvještavanje o pokolju albanskih civila u selu Račak na Kosovu
koji se dogodio 15. siječnja 1999. godine bili su povod za međunarodni pritisak na srbijansko
vodstvo. Izvještavanje o krizi na Kosovu i strahotama koje se tamo događaju, pridonijelo je
oblikovanju javnog mnijenja koje je političarima međunarodne zajednice bilo poticaj za
donošenje odluke o ratnoj intervenciji na Srbiju. Međutim, medijsko izvještavanje može se
koristiti u propagandne svrhe pa se u takvim slučajevima iskrivljena slika ratnih događaja
pokušava razotkriti objavljivanjem vijesti, videopriloga i komentara na internetskim
stranicama. Tako mogu biti dostupni videoisječci o različitim ratnim događajima zabilježeni
od civila iz ratnih područja i običnih vojnika. „Ove sirove slike rata pružaju pogled na rat iz
temelja, često otkrivajući egzistencijalne strahove, uzbuđenja i užase ratovanja kao i brutalnog
utjecaja na vojnike koji sudjeluju u tome i njihove spremnosti da se predaju medijskom
razmišljanju koje doprinosi slici rata kao zabavi. Indirektno, instiktivni prizori ratnog nasilja
danas su pristupačniji nego ikad prije kroz današnje globalne komunikacijske mreže i
komunikacijske tokove.“ (Cottle, 2009.: 126). Uspostavljanjem dvosmjerne komunikacije
preko interneta i korištenjem društvenih mreža mogu se rasvijetliti okolnosti nekog ratnog
događaja, a to sasvim sigurno doprinosi vjerodostojnosti ratnog izvještavanja. Suvremeni
ratovi idu prema tehnologijskoj perfekciji i virtualiziranju ratne stvarnosti.“ (Galović, 2001.:
10). Danas prevladava virtualna stvarnost koju nam donose nove medijske tehnologije.5

5
Josip Čerina, RATNO IZVJEŠTAVANJE U KONTEKSTU SUVREMENIH ORUŽANIH SUKOBA I NOVIH
MEDIJSKIH TEHNOLOGIJA, Zagreb, 2011., str. 104.

6
4 Karakteristike vojnog novinarstva

U plasmanu vojnih informacija najčešći žanr je vijest koja sažeto obavještava korisnike kada
gdje i kako se neki vojni događaj zbio.

Postoje u vojnom novinarstvu i takozvane poetizirane poruke u obliku pjesmica. One se svode
na parodiju, ismijavanje neprijatelja i zastrašivanje. Potom dolaze po frekvencij udarne riječi,
fraze, likovni sibbolin itd. Kad je riječo ratnoj propagandi onda se koriste rječi koje pozitivno
motiviraju kao što su sloboda bratstvo, jednakost, no kad je propaganda namjenjena
neprijatelju koriste se rječi poput, okupator, neprijatelj, koljači, izdajice...

Vojno novinarstvo po svojoj intenciji da postigne učinak kod publike je oblik uvjeravajućeg
novinarstva. Prvo je pravilo svakog uvjeravajućeg novinarstva da zadavolji potrebe onih
kojima je namijenjeno. U cjeloj dosadašnjoj vojno političkoj promidžbi najdalje su otišli
nacisti pa je Doob (1950) njihovu propagadu sveo u 19 pravila:

1) Promicatelj mora voditi računa o podacima dobivenim od istraživanja mnjenja i raznih

obavještajnih službi.

2) Propaganda se mora planirati i voditi samo iz jednog mjesta.

3) Svaka vojna promidžba mora doprijeti i do neprijatelja.kako bi ga uvjerila u beskorisnost

njegovih akcija.

4) Propaganda se uvjek mora služiti svježim objektivnim informacijama , ali ih interpretirati

u svoju korist.

5) Dobra promidžba mora biti sposobna pobuditi pozornost, frapirati novostima.

6) Jedino je vjerodostojnost odlučujući čimbenik o kojem će ovisiti hoće li promidžba biti

zasnovana na istini ili laži

7) Vlastitu promidžbu treba uvijek udešavati prema jačini neprijateljske promidžbe.

8) Dobro se koristiti cenzurom, ali samo u slučajevima ako se može objektivnim sustavima
onemogućiti prijam neprijateljskih poruka.

9) Kad je god to moguće valja se koristiti i materijalima neprijateljske promidžbe, naravno u

našoj interpretaciji.

7
10) Glasinama se treba vazada služiti a posebito kada bi istinita interpretacija bila štetna po
nas

11) U slučaju vlastitih gubitaka valja javljati dozirano. Tako i poraz može postati sastavni dio
„uspijeha“ ili barem prikrivanja neuspjeha.

12) Kada je neku informaciju teško prihvatiti najbolje ju je poduprijeti autoritetom.

13) U promidžbi je najvažnije biti prvi.

14) Retorika svake promidžbe mora recipijentima biti dobro prepoznatljiva.

15) Kad je rječ o propagandi prema vlastitom narodu valja izbjegavati lažne nade, jer je to
kontraproduktivno.

16) U skladu s time dobro je u promidžbi prema vlastitim građanima uvijek održavati
izvijesnu razinu straha.

17) Kad se stvari nepovoljno dovijaju, tada se treba koristiti idejama o „novom oružju“, pa
čak i proročanstvima o tome da će neprijatelj biti uništen vrhunaravnim silama.

18) Na početkupromiđbe prema neprijatelju ići laserirano, koncentrirano, i snažno kako bi se

neprijatelja onesposobilo za obranu.

19) Na kraju valja ipak biti svjestan činjenice da promidžba ipak ne može učiniti sve i da joj
je potrebna adekvatna materijalna i vojna akcija.

4.1 Primjer savezničkog vojnog novinarstva za vrijeme Zaljevskog

rata

Zaljevski rat je bio prekretnica u evoluciji oružanih sukoba u kojem je sofisticirana borbena
tehnika zauzela glavnu ulogu. Upotrebom takve borbene tehnike i primjenom nove doktrine
upotrebe snaga dovela je do toga da su gubici Savezničkih snaga svedeni na najmanju

8
moguću mjeru. Ratno izvještavanje bilo je zasnovano na informacijama prethodno
pripremljenih mobilnih timova koji su pratili kopnene postrojbe u akciji. Oni su se pripremali
za novinarsku misiju zajedno s postrojbom koju će pratiti na zadatku. „Odluka za umetanjem
novinara u američke i britanske vojne snage, kao način da se osigura da novinari mogu ‘biti
tu’ podigla je očekivanja da će buduće izvještavanje biti bolje, cjelovitije, punije i
pouzdanije.“ (Allan i Zelizer, 2004.: 5). Procjena vojnog vrha bila je da će se novinari iz
mobilnih timova neizbježno zbližiti s vojnicima jer su na „istoj“ zadaći što će pozitivno
utjecati na izvještavanje s bojišnice. Članovi mobilnih timova radili su po dogovorenim
smjernicama prije polaska na teren kako ne bi bilo otklona od dogovorenog načina
izvještavanja i ponašanja u ratnom okružju. Reporteri iz mobilnih timova su bili u obvezi
svoje tekstove i slike dati na pregled časnicima za odnose s javnošću kako bi oni odlučili što
se može poslati u press-centar u Rijadu (Saudijska Arabija) radi daljnje distribucije i
emitiranja. Vojska je takvim načinom pristupa bojištu stvorila dojam da se može neometano
izvještavati. Razlog je taj da je u ovom ratu prijavljen vrlo mali broj slučajeva vojne cenzure.
Od ratnih izvjestitelja iz mobilnog tima očekivalo se da „primjerak svojeg izvještaja daju
kolegama, što se kosilo sa srži novinarskog natjecanja za pronalaženjem uzbudljive nove
‘priče’, ali je bilo bolje od zabrane pristupa, izostavljanja novinara.“ (Teylor, 2009.: 79).
Novinarima koji nisu bili članovi odabranih mobilnih timova bio je zabranjen pristup bojištu,
čekali su informacije u vojnom press-centru. Medijsko praćenje pripreme operacije kopnenih
snaga, koja se odnosila na „omekšavanje terena“ učestalim djelovanjem zrakoplovnih snaga,
temeljilo se na informacijama i materijalima dobivenima izravno od vojske. Nakon
višetjednog bombardiranja pokrenuta je operacija kopnenih snaga pod nazivom „Pustinjska
sablja“ 24. veljače 1991. godine koja je imala za cilj oslobađanje Kuvajta. Združene kopnene
snage su se kretale toliko brzo da novinari iz mobilnih timova nisu uopće imali vremena
pripremiti i poslati primjerak izvješća za press-centar u Rijad. Tek nakon četiri dana počela su
pristizati izvješća s bojišnice tako da se izvještavanje svelo na prenošenje informacija s
konferencija za novinstvo iz Rijada. Vojska se na temelju iskustava iz prethodnih oružanih
sukoba odlučila za izravno obraćanje publici zaobilazeći tradicionalnu posredničku ulogu
novinara i tako postala glavnim kreatorom upravljanja javnim mišljenjem o ratu koji se vodi.
„Rat protiv Iraka 1991. godine bio je jedan od prvih televizijskih događaja u globalnom selu u
kojem je cijeli svijet gledao vojni spektakl (Kellner, 2004.: 136). Televizijsko izvještavanje u
prvom planu, odnosno 24-satno prenošenje stanja na bojištu, uglavnom je iz kuta zračnih
snaga. Prevladavale su snimke ratnog zrakoplovstva u akciji, njihovo djelovanje precizno
vođenim bombama i raketama koje pogađaju samo vojne ciljeve. Koalicijske snage su

9
pripremile materijale za televizijske novinare koji su i dalje osigurali njihovu dostupnost u
glavnim vijestima. Kako bi sve izgledalo normalno, organizirane su konferencije za novinstvo
na kojima su ratni zapovjednici izvještavali o stanju na bojištu i uspjesima na pojedinim
borbenim smjerovima. Informacije namijenjene javnosti su pozorno odabrane. Novinari su
mogli postavljati različita pitanja, a vojska je davala svoje odgovore. Kako se radilo o novom
modelu ratovanja i sofisticiranoj ratnoj tehnici, neupućeni novinari nisu ni imali pitanja za
koje vojska nije imala pravi odgovor te je time vojska dodatno učvrstila poziciju
vjerodostojnog izvora informacija. Na iračkoj strani, u Bagdadu je stranim novinarima bilo
dopušteno ostati. Vojni vrh je smatrao da će njihova nazočnost omogućiti izvještavanje o
masovnom uništenju javnih i gospodarskih objekata i civilnim žrtvama koje će zgroziti
svjetsku javnost, a to bi moglo pokrenuti proturatnu kampanju koja bi zaustavila
bombardiranje. Međutim, koalicijske snage su znale za to pa su posegnule za selektivnim
gađanjem ciljeva u samom gradu precizno vođenim raketama i bombama koje su gotovo
nepogrešivo pogađale odabrane ciljeve. Kako se isključivo radilo o vojnim ciljevima i
objektima koje je koristio politički vrh, novinarima je bio zabranjen pristup tim mjestima u
bojazni da bi javnost bila upoznata o uspješnom djelovanju savezničkih snaga, a to bi loše
utjecalo na moral vlastitih snaga. Procjena iračkih snaga da će koalicijske snage gađati civilne
objekte u Bagdadu pokazala se pogrešnom tako da iračka propaganda uopće nije došla do
izražaja.6

6
Josip Čerina, RATNO IZVJEŠTAVANJE U KONTEKSTU SUVREMENIH ORUŽANIH SUKOBA I NOVIH
MEDIJSKIH TEHNOLOGIJA, Zagreb, 2011., str. 107.

10
5 Medijska propaganda i oružani sukobi

Javnost se toliko oslanja na medije za vrijeme oružanog sukoba kako bi došla do informacija i
tumačenja složenih događaja koji su prethodili ratnom stanju i svakodnevnih ratnih događaja
dok oružani sukob traje. „Posljedica je toga da čovjek pojavu i događaj prihvaća kao stvarne
samo ako oni postoje u informacijskom prostoru.“ (Domazet-Lošo, 2010.: 24). Naglašena
ovisnost o informacijama koje posreduju mediji omogućuje zloupotrebu. Ukoliko se ne
poštivaju profesionalni standardi istinitog i nepristranog izvještavanja, novinari su vrlo blizu
propagandi u ratne svrhe.

5.1 Propaganda za vrijeme NATO-ove intervencije na SRJ (1999.)

Intervencija snaga NATO-a na području SR Jugoslavije pod nazivom „Saveznička snaga“

privukla je velik broj novinara. Vlasti SR Jugoslavije nisu se odlučile za izdavanje uredbe za
rad inozemnih i domaćih novinara. Smatrali su dovoljnim ograničenjem i pravilima rada koje
uređuje Zakon o javnom informiranju i samo proglašenje ratnog stanja. Početkom borbenih
akcija zrakoplovstva snaga NATO-a protjerani su mnogi strani novinari, a neki su završili u
pritvoru. Novinar Igor Kolovrat koji se zatekao u Beogradu, po utvrđivanju njegova identiteta,
dobio je nalog za napuštanje SR Jugoslaviju u roku od samo nekoliko sati (Mučalo, 1999.:
121). Antun Masle kojemu su izdane dozvole za rad u Crnoj Gori pritvoren je 20. travnja
1999. godine u Podgorici zbog navodne špijunaže. Zbog zdravstvenih problema prebačen je u
Klinički bolnički centar u Podgorici iz kojeg je uspio pobjeći 6. lipnja iste godine. „Od
početka slučaja oko mene, radilo se o otmici jer sam imao sve moguće papire, putovnicu,
akreditacije i sve što je trebalo, a kod uhićenja nisam doista ništa snimao. Oni su kasnije
izvadili taj film iz fotoaparata i razvili ga, ali na njemu nije bilo ničega što ima bilo kakve
veze sa špijunažom“.

11
6 Važnost izvještavanja o zaštiti civila u ratu

Protjerivanje i raseljavanje stanovništva u području zahvaćenom ratom česta su pojava,

nastaju velike patnje civilnog stanovništva, na rubu životne egzistencije i traju godinama.
Zaštita civila za vrijeme oružanih sukoba temelji se na četiri Ženevske konvencije iz 1949.
godine koje su i danas na snazi. Posebno valja istaći zajednički članak 3. ovih konvencija koji
„odražava humanitarna načela koja su temelj cjelokupnog međunarodnog humanitarnog
prava“. Zaštita vojnika i civila za vrijeme oružanih sukoba temelji se na „pravilima jus cogens
koja obvezuju sve strane u svim vrstama oružanih sukoba, uključujući i snage UN ili
međunarodne organizacije koja djeluje po ovlaštenju Vijeća sigurnosti“. (Degan, 2006.: 872).
Razlikovanje vojnika i osoba koje su izravno uključene u oružani sukob od civila je temelj
prava oružanog sukoba. Obvezno je poduzimanje svih raspoloživih mjera u zaštiti civilnog
stanovništva. U ratno vrijeme, ukoliko se za to pokaže potreba mogu se uspostaviti mjesta i
zone pod posebnom zaštitom. Niti jedna od zaraćenih strana ne smije koristiti to područje za
pripremu i izvođenje vojnih operacija, niti je smije jednostrano dokinuti. Tako su, primjerice,
u srpnju 1992. godine, za vrijeme Domovinskog rata uspostavljene tri UNPA zone koje su
trebale osigurati normalizaciju života na privremeno okupiranom području (Čerina, 2008.).
Iako se vjerovalo da će dolazak mirovnih snaga UN-a osigurati zaštitu civilnog stanovništva
na okupiranom području, to se nije dogodilo. Neprijateljske snage nastavile su progon
nesrpskog stanovništva i uništavanje njihove imovine. Vjerodostojno ratno izvještavanje
podrazumijeva istinito i objektivno izvještavanje o patnjama i stradavanju civilnog
stanovništva jer ratna propaganda upravo s takvim slikama može manipulirati javnošću.
„Suvremenom je novinarstvu izazov pronaći način da premosti često sukobljena
profesionalna, komercijalna i etička stajališta u vezi s pronalaženjem i prezentacijom vijesti,
istodobno prihvaćajući percepciju novi-narstva kao profesije s istaknutom društvenom
ulogom.“ (Sheridan Burns, 2009.: 8).

Primjerice, izvještaj u kojem se nepotrebne žrtve objašnjavaju kao neizbježne žrtve

„prijateljske vatre“ ili „kolateralne žrtve“. Jedan od novinskih izvještaja naslova „U zračnom
udaru NATO-a slučajno je ubijeno pet afganistanskih vojnika“ objavljen je na Index portalu
7. srpnja 2010. godine. Glasnogovornik NATO-a Josef Blotz izjavio je da je vjerojatni razlog
incidentu loša koordinacija između NATO-ovih snaga i afganistanske vojske. „Zrakoplovi
NATO-a greškom su bombardirali vojni položaj, što je rezultiralo pogibijom afganistanskih

12
vojnika“, potvrdio je Navruz Ali Mohamodza, policijski časnik pokrajine Gazni u kojoj se
napad dogodio. Objasnio je da su meta zračnog napada bili talibani koji su vrlo aktivni u tom
području. Značaj medijskog izvještavanja leži u pružanju informacija građanima zemalja čije
su snage uključene u misiju da donesu odluke o podržavanju potpore ratnoj intervenciji.
„Novi ratovi i danas proizvode ekstremne oblike nasilja, uglavnom povremeno te su
opskrbljeni jednostavnijim oružjem. Machete nastavljaju utjerivati zastrašujuće namete
(takse) u smislu masovne smrti i sakaćenja na kontinentima Afrike i Azije, dok paljba iz
pješačkog oružja, nevođene laserske bombe, ubijaju većinu ljudi u sukobima na našoj planeti
danas“. 7

7
Josip Čerina, RATNO IZVJEŠTAVANJE U KONTEKSTU SUVREMENIH ORUŽANIH SUKOBA I NOVIH
MEDIJSKIH TEHNOLOGIJA, Zagreb, 2011., str. 112.

13
7 Zaključak

Jasno je da novinar u svojem radu prilikom ratnog izvješćivanja mora biti objektivan, a isto
tako mora voditi računa i o dobrobiti svoje „strane“. Sve to novinara dovodi u svojevrstan
etički škripac iz kojeg se može izvući samo tako da se pridržava općih novinarskih načela te
etičkih kodeksa novinarske struke. Vojni novinar mora voditi računa i o tome da njegov rad
ima mjeru zdravog domoljublja te da njegova vojna promidžba ne preraste u ratno-huškaču
propagandu čak i u slučajevima vojnih sukoba.

Vojno novinarstvo, a pogotovo terensko ratno izvjestiteljstvo je i izrazito opasno zanimanje

tako da su napadi, otmice i nažalost ubojstva sastavni dio obračunavanja s nepoželjnim
novinarima. Najnoviji tužni primjeri snaknuća američkih novinara Jamesa Foleya i Stevena
Sotloffa uz to što su primjer zastrašivanja novinara, isto tako su i primjer neuspiješne
propagande koja je za cilj imala zastrašivanje neprijatelja a rezultirala je obrnutim efektom -
konsolidacijom svih svojih neprijatelja u svrhu uništenja organizacije koja je odslala
propagandnu poruku.

14
8 Literatura

- BAROVIĆ, Vladimir: „Objektivnost, novinarska etika i izvještavanje kriznim

situacijama“, MEDIJSKE STUDIJE MEDIA STUDIES, Novi Sad, 2011.
http://hrcak.srce.hr/file/130762
(26.08.2010.)
- ČERINA, Josip: „Ratno izvještavanje u kontekstu suvremenih oružanih sukoba i novih
medijskih tehnologija“, Hrvatsko sociološko društvo i Naklada Jesenski i Turk,
Zagreb, 2011. http://hrcak.srce.hr/file/136692
(12.02.2012.)
- ČIRJAK,Kristina:„Izvještavanje u vrijeme rata“, http://www.djecamedija.org/?p=2693
(26. I. 2014.)
- KUNCZIK, Michael, ZIPFEL, Astrid, „Uvod u znanost o medijima i komunikologiju“,
Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 2006.
- SAPUNAR, Marko, „Osnove znanosti o novinarstvu“, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb,
1994
- SAPUNAR, Marko, BEŠ Ivan, „Vojno Komuniciranje“, Hrvatsko vojno učilište „Petar
Zrinski“, Zagreb, 1995

15