1

Petar Koruni

JUGOSLAVENSKA/JUNOSLAVENSKA IDEJA
Sudbina jedne enciklopedijske studije iz 1988. godine
Autor je raspravu pod tim naslovom napisao 1988. godine za drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije. Meutim, u toj enciklopediji tada nije objavljena. Nakon 20 godina, tek je sada objavljuje. U prvom dijelu ovog priloga govori o razlozima zato je tada prekinuo suradnju u pripremi te enciklopedije i zato je povukao tu raspravu. Nasuprot tvrdnji, koja je prevladavala u historiografiji, da su hrvatski preporoditelji zastupali "jugoslavensku nacionalnu ideju" i da je ve ideologija hrvatskog preporodnog pokreta pod ilirskim imenom sadravala "junoslavensku nacionalnu ideju", tj. "misao o junim Slavenima kao jednoj naciji", da su dakle teili postizanju jugoslavenske "nacionalne" i unitarne drave, autor je tada zastupao gledite da su se hrvatski narodnjaci politiari ve za ilirskog pokreta, a napose za revolucije 1848./49. godine, posve jasno opredijelili za hrvatski nacionalni program, dakle za izgradnju moderne hrvatske nacije, da su, sukladno tome, prihvatili junoslavensko-austrijski politiki program. A to je program o preureenju Habsburke monarhije u srednjoeuropsku konfederaciju unutar koje bi postigli ujedinjenu Hrvatsku i potpunu nacionalnu samostalnost. Na drugoj strani, Srbija je zagovarala junoslavensko-balkanski program, koji je uskladila sa srpskim nacionalnim programom. A to su dva razliita politika programa i dva razliita cilja. Stoga je zakljuio da u 19. stoljea nije bilo izgleda da doe do pomirenja tih dvaju programa i da nastane nezavisna "nacionala" drava koja bi obuhvatila sve june Slavene. Zbog tih stavova, autora su tada napali u javnosti. Nakon ovog rada, autor e objaviti kritinu raspravu o tim sloenim povijesnim pojavama.

I. Uvod 1. Nastanak studije o jugoslavenskoj/junoslavenskoj ideji 1988. godine

Studiju pod naslovom Jugoslavenska/junoslavenska ideja,1 koju objavljujem u II. poglavlju ovog priloga, napisao sam 1988. godine. Do sada tu studiju nisam objavio. Bila je cenzurirana. Evo kako je nastala i to se s njom dogodilo te davne godine. U proljee 1988. godine Redakcija za zajednike tekstove drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije, koju je tada pripremao Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krlea" u Zagrebu (dananji Leksikografski zavod Miroslav Krlea), ponudila mi je da suraujem na pisanju nekoliko enciklopedijskih lanaka iz novovjekovne hrvatske povijesti za tu enciklopediju.

S gledita povijesti naroda: pojam jugoslavenski obuhvaa narode Jugoslavije, prije i poslije njezina nastanka 1918. godine, dok pojam junoslavenski obuhvaa (1) sve june Slavene i (2) dva ili vie junoslavenska naroda, ija meusobna suradnja nuno ne upuuju na buduu Jugoslaviju. Na primjer, kada je rije o meusobnim odnosima junoslavenskih naroda u Habsburkoj monarhiji do 1918. godine.

2 Pri prvom naem susretu, u prostorijama Leksikografskog zavoda, dvojica urednika s kojima sam razgovarao traili su da najprije napiem studiju o "jugoslavenskoj ideji".2 To je, prema njihovu uvjerenju, trebala biti zasebna studija, jer s objanjenjem jugoslavenske i junoslavenske ideje u raznim drugim prilozima (o ilirskom pokretu, narodnom preporodu, o Hrvatskoj, Jugoslaviji itd.), koji su objavljeni u prvom izdanju EJ, nisu bili zadovoljni.3 Nisam odmah pristao na to i, tovie, nastojao sam ih uvjeriti da ni u drugom izdanju EJ ne objave studiju o jugoslavenskoj ideji i ideologiji. Evo mog objanjenja. Tim sam se problemima bavio vie godina i relativno sam dobro poznavao kako o tome piu historiari u tadanjim jugoslavenskim republikama. Te smo probleme, razvoja jugoslavenske ideologije, razliito istraivali i tumaili. Nije bilo mogue zadovoljiti ne samo historiare u drugim republikama, napose srpske i slovenske, nego ni sve hrvatske historiare. Razliito smo tumaili nastanak i razvoj jugoslavenske ideje, primjenjivali smo razliite modele i postizali razliite rezultate istraivanja. Ta su istraivanja, s vremenom sve vie, bila proeta nacionalnim emocijama, a onda i razliitim pretjerivanjima. Napose smo teko naputali mnoge mitove i stereotipe o ulozi ideja i ideologija u povijesti, o sadraju i funkciji jugoslavenske ideje i ideologije u procesu nastanka Jugoslavije (prve 1918. i druge 1945. godine), o jugoslavenskoj ideji kao toboe "hrvatskoj nacionalnointegracijskoj ideologiji",4 o nastanku modernih nacija, o procesu izgradnje hrvatske nacije, o nastanku i razvoju zajednike jugoslavenske drave, o graanskom drutvu i procesima modernizacije, o Habsburkoj monarhiji kao tzv. "tamnici naroda" itd.5 U svakom sluaju, jugoslavenska/junoslavenska ideja bila je tema puna rizika i lako se moglo upasti u njezinu zamku: ta je ideja, u razliitim vremenima, od njezina nastanaka dalje od ilirskog pokreta do poetka 20. stoljea te u tzv. "staroj" i "novoj" Jugoslaviji, ali i u dravama koje su nastale nakon sloma zajednike jugoslavenske drave bila uglavnom
2

U pripremi drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije postojalo je pet urednika: glavni urednik EJ, zamjenik glavnog urednika EJ, glavni urednik Redakcije za zajednike tekstove, urednik struke i urednik struke centralne Redakcije. Ja sam tada suraivao s dvojicom urednika: T. Macanom i V. Viskoviem. 3 Ti su urednici toj temi pridavali veliku vanost. Odluka da se o tome pie donesena je u Redakciji za zajednike tekstove. Meutim, nisu imali jasnu predodbu o tome to bi sve i kako trebalo izloiti. 4 Usp. o tome: M. Gross, "O integraciji hrvatske nacije", te "Nacionalno-integracijske ideologije u Hrvata od kraja ilirizma do stvaranja Jugoslavije", u: Drutveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do poetka 20. stoljea, uredila M. Gross, Zagreb 1981, str. 175-190 i 283-306 i druge radove ove autorice o jugoslavenstvu. 5 O tome: P. Koruni, Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu 1835-1875. godine, Zagreb 1989; isti, Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije: Nacija i nacionalni identitet , Slavonski Brod 2006; isti, "Hrvatski nacionalni i politiki program 1848-49. godine", Povijesni prilozi 11, Zagreb 1992., 177-222; isti, "O podrijetlu hrvatske nacije u hrvatskoj politici u 19. stoljeu", Povijesni prilozi 12, Zagreb 1993., 133-228; isti, "Fenomen nacije: podrijetlo i razvoj", Historijski zbornik, Zagreb 2000, 49-99.

3 ispolitizirana tema, pod snanim utjecajem razliitih stereotipa i politikih ideologija. S tom su idejom, vie negoli i s jednom drugom temom, esto manipulirali mnogi pojedinci, elite, razliite interesne grupe i politike stranke i neke vlade u svojim projektima: politikim, ideolokim i nastavnim/obrazovnim. tovie, i oni koji su je istraivali, u posve razliitim vremenima i politikim i dravnim sustavima, esto nisu uinili, ili to nisu mogli, odmak od slubene politike i ideologije. To je "druga" strana jugoslavenske/junoslavenske ideje, to je njezina "drugotnost" o kojoj moramo, kada o tome raspravljamo, voditi rauna.6 Smatrao sam da je, zbog svega toga, nemogue udovoljiti svima, da je dakle o toj temi u tadanjim uvjetima nemogue postii konsenzus. A rije je o enciklopediji koja treba da obuhvati sve jugoslavenske narode i da svi oni budu zadovoljni s interpretacijom njihove nacionalne povijesti. Zato sam urednike tog Zavoda savjetovao da ne objave studiju o jugoslavenskoj/junoslavenskoj ideji, nego da prenesu razne tekstove iz prvog izdanja EJ u kojima se djelomino spominje i jugoslavenska ideja. Da prenesu te tekstove koji su, kazao sam, doista puni mitova i stereotipa, kao i nedokazanih tvrdnji, ali protiv kojeg tumaenja jugoslavenske ideologije nisu javno protestirali, jer su to objanjenje tzv. jugoslavenstva neki autori nekritino citirali, a drugi najee preuivali i posve ignorirali.7 Na tome smo tada ostali. No, kada smo se nakon tjedan dana ponovo sastali, ipak su uporno traili da se prihvatim pisanja teksta o jugoslavenskoj ideji. Kazali su mi da je to preporuka centralne Redakcije za zajednike tekstove drugog izdanja EJ, uz napomenu da jedna studija o jugoslavenskoj ideji, koju je napisao "netko" iz Beograda, nije prihvaena. Bio sam uvjeren da je tu studiju, koju ta Redakcija nije prihvatila, pisao V. Kresti. Nakon toga pristao sam da piem tu enciklopedijsku studiju, ali uz ove uvjete: prvo, da mi dopuste da slobodno i bez cenzure piem tekst o tome; drugo, da mi dozvole da kritiki pristupim dotadanjem pisanju o jugoslavenstvu; tree, da smijem, prema tome, napustiti neke mitove i stereotipe vezane uz jugoslavensku ideju, kao u svemu pozitivnu pojavu, na jednoj strani, i uz demonizaciju Habsburke monarhije na drugoj strani; etvrto, uz uvjet da pratim proces formiranja hrvatskog nacionalnog programa i proces izgradnje hrvatske nacije; peto, da pratim dakle proces izgradnje modernih nacija na tom prostoru koje, po mom uvjerenju, jugoslavenska ideja nije ni poticala ni ometala, niti je u 19. stoljeu, kada se formiraju te moderne nacije, jugoslavenskim narodima, pa ni hrvatskom narodu, na prvom mjestu bilo
6 7

O tome u temeljito govoriti u raspravi o ovoj temi koja slijedi poslije ovog rada. Usp. o tome bibliografiju na kraju ove rasprave.

4 stvaranje "jugoslavenske nacionalne drave", kako se o tome pisalo u mnogim tekstovima, nego prije svega izgradnja posebnih nacija i njihovih samostalnosti na svim podrujima ivota; esto, uz uvjet dakako da o tome piem s gledita razvoja hrvatskog nacionalnog i politikog programa, a time i procesa izgradnje moderne hrvatske nacije, koju u tome jugoslavenska ideologija u 19. stoljeu nije ometala, niti je to mogla. Znano sam da je to odve smion zahtjev. Nisam bio siguran da e ga prihvatiti. S njihove strane, ini se, bilo je vrlo riskantno da mi to dozvole. Taj sam zahtjev branio sa stajalita nepristranog istraivanja izgradnje modernog graanskog i industrijskog drutva, a time i procesa nastanka pojedinih modernih nacija. A, po meni, jugoslavenstvo u tome (u procesu izgradnje modernog drutva i moderne nacije) nije imalo nikakvu ulogu. Ako smo htjeli kritiki pisati o jugoslavenskoj/junoslavenskoj ideji, i ujedno o izgradnji modernih nacija u toj iroj regiji, koja obuhvaa razliita drutva i kulture, bilo je nuno, isticao sam, rijeiti se mnogih mitova i stereotipa i donijeti nove poglede. Bilo je to, u to vrijeme, smjelo i politiki vrlo neoprezno. No, ja se, kao nezavisan intelektualac, politikom nikada nisam bavio, iako sam politiku i tzv. politike sustave stalno kritiki promatrao i analizirao, pa sam slobodno iznosio svoja uvjerenja koja, uz ispravke nekih pojedinosti i teza, o kojima napokon moemo slobodnije i zrelije razmiljati i pisati, i danas zastupam.8 Nakon tjedan dana, tom sam urednitvu podnio nacrt studije o "jugoslavenskoj ideji". Urednitvu sam kazao da u pristupiti pisanju tog teksta tek onda kada i ako pristane na moje uvjete, iznesene teze i istraivake metode. Nakon kratkog vremena urednitvo me je pozvalo u Leksikografski zavod. Urednik, s kojim sam razgovarao, prihvatio je moje teze i moj teorijski i metodoloki pristup tim problemima. Kazao je da mogu pristupiti pisanju teksta o tome. tovie, tada smo se dogovorili o pisanju nekoliko enciklopedijskih tekstova. Nakon toga, pristupio sam najprije pisanju studije o jugoslavenskoj ideji/ideologiji. Opsenu studiju pod naslovom Jugoslavenska/junoslavenska ideja zavrio sam u dogovorenom roku. Urednitvu Leksikografskog zavoda predao sam je krajem srpnja 1988. godine. Nakon nekoliko dana pozvali su me u taj Zavod. Tada su mi dvojica urednika sugerirali da "ublaim" neke "pretjerane teze" u kojima nastojim dokazati da postoje dva razliita junoslavenska politika programa: junoslavensko-austrijski i junoslavensko8

Bio je to, lako je uvidjeti, odluniji pristup tom problemu. Ni danas meutim nisam siguran je li urednik T. Macan, s kojim sam najvie suraivao, bio svjestan koliku mi tada slobodu daje ili je to radio namjerno. No, injenica je da se on s mojim pristupom i tezama sloio, ali mi je vie puta isticao da nije siguran u to hoe li se s time sloiti i drugi urednici, lanovi Partije koji su po toj "funkciji" bili iznad njega i kontrolirali ga.

5 balkanski program. Nisu se suprotstavili mojim koncepcijama, ali su mislili da bi te tvrdnje mogle izazvati reakcije u drugim republikama i vjerojatno bismo imali problema. Prihvatio sam njihove sugestije, te sam za kratko vrijeme izvrio neke manje izmjene teksta. Tako preraenu studiju pod istim naslovom predao sam poetkom rujna 1988. godine. Prema dogovoru, trebalo je najprije da svi urednici Redakcije za zajednike tekstove EJ u svim republikama dobiju taj rukopis, da odrede recenzente i, nakon to dobijemo njihove recenzije, da me urednitvo iz Zagreba pozove na razgovor o daljnjoj sudbini odnosno doradi studije o jugoslavenskoj/junoslavenskoj ideji. Nuno je dakle imati na umu da je to bila, prema dogovoru s urednicima Redakcije, tek radnja verzija te enciklopedijske studije koju je, nuno je ponoviti, nakon konkretnih sugestija i primjedaba recenzenata iz svih tadanjih jugoslavenskih republika, trebalo doraivati, dopuniti, mijenjati ili kratiti. Meutim, dogodilo se neto posve neoekivano i neobino. Taj je rukopis odmah uzbudio neke zaposlenike i urednike (lanove Partije) u tom Leksikografskom zavodu. Tu su moju studiju fotokopirali u vie primjeraka i dali je na itanje mnogima, u tom Zavodu i izvan njega, koji nisu bili odreeni da daju recenziju za taj rad, niti su bili struni za to: tu su enciklopedijsku studiju dali na itanje/provjeru prije svega lanovima Partije. Umjesto da se taj rukopis o jugoslavenskoj/junoslavenskoj ideji uputi urednicima iz Redakcije za zajednike tekstove EJ u svim republikama, koji bi odredili recenzente, kako se to tada radilo, taj su moj rad poslali, izvan Zagreba i Hrvatske, samo generalu Fabijanu Trgi, direktoru Vojno-istorijskog instituta u Beogradu, koji se uglavnom bavio povijeu Drugog svjetskog rata 1941. 1945. godine; on se meutim vrlo odluno suprotstavio da se ta moja studija o jugoslavenskoj/junoslavenskoj ideji objavi u Enciklopedije Jugoslavije.9 Uz njegovu "preporuku", iz Beograda je uskoro stigao odgovor: u jednoj nepotpisanoj i nestrunoj recenziji trai se da taj tekst o jugoslavenskoj/junoslavenskoj ideji ne smije objaviti u EJ, jer taj rad "rui uvjerenje" o nastanku Jugoslavije kao "nacionalne drave", napose uvrijeeno uvjerenje o nastanku AVNOJ-ske Jugoslavije.10 Nakon toga, Redakcija za zajednike tekstove EJ, odnosno neki urednici (lanovi Partije) te Redakcije iz Zagreba,
9

Iako znam koji su zaposlenici i urednici u tom Zavodu tada to uradili, ipak ih ovdje neu navesti. Jedni su ve umrli, dok su drugi, nakon 1991./92. i kasnije, posve promijenili svoja uvjerenja. Neki su mi se ak kasnije i ispriali i pokuali krivnju prebaciti na "drugoga". No, injenica je da su to uradili lanovi Partije, koji su ujedno bili i lanovi/urednici Redakcije za zajednike tekstove drugog izdanja EJ. 10 Prema dogovoru s urednicima Leksikografskog zavoda, ja sam tu raspravu o jugoslavenskoj ideji trebao prikazati od njezina poetka do 1918. godine, s uvodom o razvoju meusobnih odnosa junoslavenskih naroda u ranijim stoljeima. Razumije se da se do 1918. godine ne moe naslutiti AVNOJ-ska Jugoslavija.

6 a da mene uope nisu obavijestili, niti sam ita o svemu tome znao, na svojoj sjednici od 12. listopada 1988. godine, u prostorijama Leksikografskog zavoda, u prisutnosti nekoliko novinara (iz Vjesnika i Veernjeg lista) grubo su osudili i nestruno ocijenili (s gledita politikih insinuacija i partijskih osuda) moju studiju o jugoslavenskoj i junoslavenskoj ideji, iznosei pritom vie neargumentiranih tvrdnji. S tom studijom, prema politikom naputku koji su dobili iz Beograda, ja ruim "dokazane teze" o nastanku Jugoslavije kao "nacionalne drave", a napose ruim dokaze o genezi nastanka AVNOJ-ske Jugoslavije i zato je treba odbaciti kao neznanstvenu. Novinari su tako intonirane nestrune obavijesti, koje su iznesene na toj sjednici Redakcije, posluno prenijeli u neka javna glasila (u Vjesniku, Veernjem listu i na radiju 13. listopada 1988. godine).11 Bila je to cenzura i vrlo jasna opomena jednog sustava Partije. O tome nema spora. Naime, da su ti urednici (lanovi Partije) kanili moju studiju samo odbiti i ne objaviti je u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije, bili bi to uinili bez tako grubog napada na mene u javnosti, jer autora prve studije o jugoslavenskoj ideji, koju su odbili, nisu javno napali, kao to nisu u javnosti izvrili napad ni na jednog drugog autora ije su radove odbili da objave. A takvih je bilo. Jasno je dakle da su na taj nain, tim agresivnim inom prema meni, pri emu im ja oito nisam bio puno vaan, eljeli upozoriti na stavove koje sam iznio u toj studiji te ih javno osuditi i cenzurirati, i upozoriti da se tako neto ne smije pisati. Bilo je to vrlo neugodno iskustvo, odraz jednog vremena i tog politikog sustava. Ja sam o svemu tome doznao tek iz novina. Razumije se da mi je sve to nanijelo moralnu i znanstvenu tetu, ali i dosta neugodnosti. No, ni nakon toga, nakon tih napada na mene, urednici iz te Redakcije nisu poduzeli uobiajeni civilizacijski korak. Umjesto da me pozovu i objasne o emu je rije, zato su sve to uinili tako neprofesionalno, oni su naprosto utjeli. Nakon toga, ja sam 24. listopada 1988. godine toj Redakciji uputio dopis u kojem sam traio da mi vrate rukopis i s njima prekinuo svaku daljnju suradnju.12 No, nakon to sam s Leksikografskim zavodom (na projektu pripreme drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije) prekinuo suradnju, neki su urednici, iz redova Partije, ipak htjeli imati pokrie znanstvene recenzije: moj su rukopis o jugoslavenskoj/junoslavenskoj ideji dali M. Gross i traili da ona dade svoje "miljenje" o toj enciklopedijskoj studiji. Iako je znala da sam ja u meuvremenu (tonije: dva tjedna prije no to je dobila tu moju studiju da
11 12

Usp. o tome: Vjesnik i Veernji list od 13. listopada 1988. Posjedujem taj dopis i druge dokumente vezano uz taj dogaaj.

7 je "provjeri") s Leksikografskim zavodom prekinuo suradnju, jer sam joj ja to kazao, ona je ipak 20. studenog 1988. godine urednicima tog Zavoda dala svoje miljenje/recenziju o tom radu. Smatrala je da se taj moj "prilog" o jugoslavenskoj/junoslavenskoj ideji ne bi smio uvrstiti u drugo izdanje EJ. Dala je odreene primjedbe, neke i opravdane, ali se prije svega nije sloila s mojom koncepcijom. Napominjem da ni ona nije uzela u obzir da je to tek radna verzija te enciklopedijske studije, iako je to dobro znala. Svjesno ili nesvjesno, ona je na taj nain podrala cenzuru tog rada, a time i osudu stavova koje sam tamo donio. Naime, moja istraivanja o tome o jugoslavenskoj ideologiji, izgradnji moderne nacije, o izgradnji moderne hrvatske nacije, o nastanku modernog graanskog drutva, o procesima modernizacije i transformacije tradicionalnog drutva, tj. o ulozi ideologija u svemu tome posve su se razlikovala i razlikuju se od gledita M. Gross. Ona idejama i ideologijama i razvoju tzv. nacionalne svijesti kod malobrojne elite daje veliko znaenje u izgradnji modernih nacija i modernog graanskog drutva. A ja proces izgradnje modernog svijeta (postupnu transformaciju tradicionalnog ivota stanovnitva i tradicionalnog drutva te nastanak novog modernog graanskog i industrijskog drutva i moderne nacije, nastanak dakle industrijske civilizacije) promatram sasvim drugaije.13 Taj proces transformacije tradicionalnog drutva a njegova osnovna obiljeja su: masovni ivot stanovnitva na selu, loi uvjeti stanovanja i prehrane ljudi, njihova masovna nepismenost, nerazvijenost kolstva i slaba razina ope edukacije za primjenu modernih tehnologija, opa zaostalost, podijeljenost na uske regije i pokrajine, slabe komunikacije, nepostojanje visoke graanske i nacionalne kulture itd. traim i nalazim na tom podruju realnoga ivota gdje ivi ta golema veina stanovnitva, a ne na podruju neivotnih fikcija: ne na podruju ideja i ideologija koje, uglavnom u novinstvu, izlae malobrojna elita. Stoga ni ja bilo ije istraivanje o jugoslavenskoj ideologiji, koje se temelji na nejasnoj i nedokazanoj tezi da je jugoslavenska ideja ujedno bila i "hrvatska nacionalno-integracijska ideologija" i da je doprinijela izgradnji moderne hrvatske nacije,14 nipoto ne bih preporuio da se objavi, iako smatram da svatko ima pravo na svoje miljenje. Meutim, ovdje je rije o izboru metode i podruja istraivanja rije je o izboru izmeu ideja i ideologije (svijeta fikcija) na jednoj ili, na drugoj strani, iz svijeta realnoga ivota stanovnitva na kojima moemo pratiti dugi
13

Usp. o tome: P. Koruni, Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije, navedeno djelo; isti, Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu 1835.-1875. godine, navedeno djelo. 14 Usp. djela navedena u biljeci br. 4; tu nedokazanu i nerazumljivu tezu ponavljaju i drugi historiari.

8 proces transformacije tradicionalnog ivota stanovnitva i njegovog tradicionalnog drutva te postupnu izgradnju moderne nacije kao posve nove ljudske zajednice, a time i moderne hrvatske nacije i modernog drutva u Hrvatskoj.15 U tom dugom procesu izgradnje moderne nacije i modernog graanskog drutva, jasno je da ni fikcije ni ideologije ni svijest ljudi ne igraju bitnu ulogu, niti to mogu. U tome se ni tada ni danas ne moemo sloiti.16 U meuvremenu je Leksikografski zavod angairao drugog profesora s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje sam i ja bio profesor, da napie tu studiju o jugoslavenskoj ideji za drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije. Ta je njegova studija o jugoslavenskoj ideji i objavljena u tom drugom izdanju EJ. U njegovom izlaganju tih problema, o nekim aspektima povijesnih pojava kod junih Slavena, ima i nekih dobrih zapaanja, iako i u tom sluaju, kada je rije o pojedinim razdobljima i problemima, uvijek itatelje treba uputiti na druge lanke iz povijesti junoslavenskih naroda koji su objavljeni u EJ, na lanke koje su pisali strunjaci/historiari iz pojedinih republika, koji su tu povijest prouavali i stoga je bolje poznaju. Meutim, u mnogim vanim aspektima, iz povijesnog i teorijskog i metodolokog podruja, o kojima ovisi cjelina pogleda na tu vrlo sloenu temu, napose na proces izgradnje modernih nacija, ipak se s njegovim gleditem, koje nalazimo ne samo u toj enciklopedijskoj jedinici, ve i u drugim njegovim radovima na primjer o postojanju "junoslavenske nacionalne ideje", s njegovom tezom da je ilirski pokret pod ilirskim imenom zastupao "misao o junim Slavenima kao jednoj naciji", o jugoslavenskoj ideologiji koja ima to "nacionalno" znaenje i tu "nacionalnu" funkciju, o utjecaju ideja i ideologija u nacionalno-integracijskim procesima, a time i u procesu nastanka modernih nacija, a napose s tezom o izgradnji moderne hrvatske nacije i modernih nacija na prostoru srednje i jugoistone Europe uope, s tezom o tzv. jezinoj i kulturnoj naciji itd. nisam ni tada ni danas mogao sloiti. Ali, ponavljam, svatko ima prava na svoje miljenje. Meutim, kada je rije o znanstvenom istraivanju, onda je to neto drugo. Tada se uvijek moramo opredijeliti za znanost i znanstveni pristup tom problemu, ako smo za to spremni.17 I ovdje je dakako rije o naem izboru znanstvene metode i podruja istraivanja: (1) podruja koje utjee na dugi proces transformacije tradicionalnog drutva i tradicionalnog
15

U 19. i 20. stoljeu nastaje najdublja transformacija ivota stanovnitva u njegovoj dugoj povijesti. Vano je odgovoriti na pitanje: koje pojave utjeu na tu transformaciju? A na to ne utjeu ni ideologije niti tzv. nacionalna svijest ljudi. Usp. o tome: Koruni, Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije, nav. djelo. 16 Usp. o tome: P. Koruni, Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije, navedeno djelo. 17 Usp. o tome: P. Koruni, Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije, napose uvod, nav. djelo.

9 ivota veine stanovnitva i (2) podruja na kojem stoga moemo, koliko nam to povijesni izvori doputaju, pratiti postupni proces nastanka modernog graanskog i industrijskog drutva i ujedno izgradnju moderne nacije kao posve nove ljudske zajednice. U svemu tome, kako je reeno, ideje i ideologije ne igraju bitnu ulogu. Ako nam to nije jasno, teko da moemo upoznati sadraj jugoslavenske/junoslavenske ideologije u 19. stoljeu. Jer, ako ideje i ideologije (tj. podruje fikcije) prihvatimo kao kljune osnovice u istraivanju procesa integracije i ujedno procesa modernizacije i transformacije tradicionalnog svijeta ivota stanovnitva, napose procesa nacionalne integracije, onda se slobodno preputamo mati i tada ideologiji moemo pripisati mnogostruko djelovanje. To se naalost i radi. Nakon svega, razumljivo je zato se dugo nisam mogao vratiti ovoj studiji i tek sada, nakon 19/20 godina, odluio sam da je objavim. A odluio sam se iz ovih razloga: prvo, da iznesem gledite o tome koje sam tada zastupao i, drugo, da najavim novu kritiku studiju o tim vanim povijesnim pojavama. Prema tome, da ponovo raspravljam o junoslavenskoj ideologiji, a time i o hrvatskom nacionalnom programu, izgradnji moderne hrvatske nacije i modernog graanskog drutva u Hrvatskoj, navelo me, prvo, zaobilaenje te teme, napose zadnjih petnaest godina; drugo, nedoreenost i ujedno ideoloka i politika pretjeranost u dosadanjem istraivanju tih sloenih povijesnih pojava; tree, spoznaja da danas o tome moemo slobodnije raspravljati, tj. spoznaja da nam tekst, u kojem kritiki raspravljamo o junoslavenskoj ideologiji, nee biti cenzuriran i proglaen politiki nepoudnim i, etvrto, jedan pokuaj da se postojanje te ideje i ideologije posve negira, pri emu je autor pokazao tragino nerazumijevanje hrvatske povijesti i tih problema uope.18

2. Izvornost i bt studije o jugoslavenskoj/junoslavenskoj ideji

Studija koju donosim u II. poglavlju nastala je, kako sam kazao, 1988. godine. Ovdje objavljujem prvu verziju te studije. Iako danas o nekim povijesnim pojavama prije svega o idejama i ideologijama te o nastanku i razvoju modernih nacija i modernog graanskog i industrijskog drutva, a time i o transformaciji tradicionalnog drutva i cjelokupnog ivota
18

W. B. Tomljanovich, Biskup Josip Juraj Strossmayer: Nacionalizam i moderni katolicizam u Hrvatskoj, Zagreb 2001. Autor negira postojanje jugoslavenske ideje i ideologije te junoslavenskog politikog programa u hrvatskoj povijesti u 19. stoljeu. No, jugoslavenska ideja i junoslavenski politiki program, napose unutar austrijske federacije, postoji u hrvatskoj politici. Ali sve to moramo drugaije istraiti. A autor ne razumije kljune probleme hrvatske povijesti 19. stoljea, koju valja promatrati u okviru modernizacijskih procesa. On to nije ni pokuao uiniti. Gotovo sve promatra kroz crkvenu povijest i ulogu "velikih" linosti.

10 stanovnitva zastupam drugaije stajalite, iako prema tome neke povijesne pojave i procese drugaije tumaim, ipak ovdje donosim taj tekst iz 1988. godine. Skoro dvadeset godina, iz vie razloga, ovu raspravu nisam uzeo u ruke, ne samo zbog ovoga to sam naveo u ovom uvodu. Posjedujem originalne stranice, koje sam dobio u Leksikografskom zavodu, na kojima su se tada pisali svi radovi za tu enciklopediju. Na tim je stranicama napisana i ta moja studija. Biljeke koje prate tekst o jugoslavenskoj/junoslavenskoj ideji tek ih sada donosim, jer enciklopedijske jedinice, razumije se, nemaju biljeke. Te biljeke ovdje pokazuju samo neke razlike izmeu moga gledita o nekim povijesnim pojavama i onih gledita koja su zastupana u enciklopedijskim jedinicama prije i kasnije, a preko njih i u mnogim udbenicima i studijama o jugoslavenskoj ideji. Koja su to gledita koja sam smatrao da ih moram iznijeti? Ukratko o tome. O svemu tome, ponavljam, danas bih drugaije pisao. To u i uraditi u najavljenoj raspravi. Razumije se da sam te davne 1988. godine pristupajui kritiki toj temi koliko sam mogao, a moja su se izlaganja dosta razlikovala od "slubenog" stava o jugoslavenskoj ideji esto pisao u "iframa" i da nisam mogao o tome pisati posve slobodno. No, ta se moja gledita (o junoslavenskoj ideji, hrvatskom nacionalnog programu, federalizmu itd.) mogu provjeriti u mojim radovima koji su nastali prije 1990./91. godine i kasnije. Meutim, ni ja nisam mogao djelovati (istraivati, misliti i obrazovati se) posve izvan vremena i prostora, pa se i kod mene, kao i kod svakog drugog istraivaa koji se bavi tom osjetljivom temom, mogu nai poneke nedoreenosti i nedosljednosti. Tada sam, koliko sam to mogao, nastojao biti kritian prema nekim nedokazanim tezama, te otkloniti neke mitove i stereotipe. Prvo, smatrao sam da je gotovo u svim radovima, u kojima se dijelom raspravlja o jugoslavenskoj i junoslavenskoj ideji/ideologiji, ali i u drugim tekstovima gdje se govori o hrvatskom narodnom preporodu, hrvatskom nacionalnom programu, ilirskom pokretu i ilirizmu, hrvatskim politikim strankama, izgradnji moderne hrvatske nacije itd. iskazano neizmjerno mnogo nejasnih pojmova, napose: o naciji i drutvu, o ulozi ideja i ideologije u procesima nastanka moderne nacije i modernog graanskog i industrijskog drutva. Drugo, u mnogim radovima (o jugoslavenstvu, ilirskom pokretu i ilirizmu, hrvatskom nacionalnom pokretu, hrvatskoj naciji itd.) iskazana je silna nekritinost i pretjerivanja. U tim se radovima ponavljaju mnogi mitovi i stereotipi, napose o samorazumljivosti nacije, o jugoslavenskoj ideji, a time i nastanku Jugoslavije, o Habsburkoj monarhiji kao "tamnici

11 naroda" itd. Posebno to nalazimo u radovima povjesniara i knjievnih historiara. Razlog tome lei u injenici to su znanstvenici, na razliitim podrujima, prouavajui porijeklo naroda i nacije, najee istraivali povijest nejasnih ideja i ideologija, povijest fikcija, a manje dugi proces primjene modernosti, tj. proces modernizacije: proces transformacije tradicionalnog drutva, a time i tradicionalnog ivota stanovnitva uope. Tree, s tim u vezi, u mnogim radovima nastojalo se dokazati da je u 19. stoljeu junoslavenskim narodima, prije svega onima iz Habsburke monarhije, na prvom mjestu i krajnji cilj bio stvaranje "jugoslavenske nacionalne drave". Pritom su se pojavila dva dominantna stereotipa: prvi, koji je demonizirao Habsburku monarhiju i, drugi, koji je u svemu nazirao Jugoslaviju kao krajnji cilj. Prema tom gleditu, ti su juni Slaveni zamiljali i nastojali postii jugoslavensku unitarnu "nacionalnu dravu", izlazak dakle iz Monarhije i odlazak na Balkan, u daleku europsku periferiju. To se ponavljalo zato jer su znanstvenici, kako je reeno, idejama i ideologijama i nacionalnoj svijesti pridavali pretjeranu vanost u izgradnji nacija. Nastojali su dokazati trajno postojanje "jugoslavenske nacionalne ideje" i ideologije, a time i postojanje tenje da se budua Jugoslavija formira kao "nacionalna" unitarna drava. Zbog toga oni nisu temeljitije istraili junoslavenski/austrijski politiki program (program austrijskog federalizma) u kojem se za revolucije 1848./49. godine i od 1860. gotovo kontinuirano do 1918. godine zahtijeva politiko sjedinjenje junoslavenskih naroda u Monarhiji, unutar te srednjoeuropske federacije. A to je program koji dakako ne predvia Jugoslaviju ni kao "krajnji cilj" niti kao "nacionalnu dravu".19 Uz to, kako sam ja shvaao, Jugoslavija 1918. godine nije nastala, niti je mogla nastati, kao nacionalna drava, ve samo i jedino kao vienacionalna zajednica. Jer su se pojedine nacije u junih Slavena, svaka napose unutar svojih sredina (jezinih, kulturnih, etnikih, privrednih, politikih, teritorijalnih, tradicionalnih itd.), u tijeku modernizacijskih procesa, izgraivale na posebnim vrijednostima, u razliitim ritmovima tih procesa. Ve do proglaenja Jugoslavije 1918. godine bez obzira na ideoloku i etniku neodreenost pojma "Jugoslavena" kao naroda koji tvore tri "plemena", bez obzira na vrlo izraeni srpski nacionalizam i hegemoniju junoslavenske nacije su se uglavnom formirale i nikakav unitarizam nije vie mogao uguiti ili negirati njihovu individualnost i njihove temeljne
19

O tome: P, Koruni, Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije, navedeno djelo; isti, Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu, nav. djelo; "Program konfederalizma u hrvatskoj politikoj i drutvenoj misli u 19. stoljeu", nav. djelo; isti, "Hrvatski nacionalni i politiki program 1848./49. godine", nav. djelo; isti, "Hrvatski nacionalni program i drutvene promjene za revolucije 1848/49. godine", nav. dj.

12 nove nacionalne jezgre (etnike, jezine, kulturne, obrazovne, politike, teritorijalne i drutvene uope) kao posve nove ljudske zajednice. Osim toga, u 19. stoljeu nije bilo izgleda da nastane nezavisna i slobodna Jugoslavija, kao zajednika "nacionalna drava" svih junih Slavena, to sam nastojao, otvoreno i u "iframa", pokazati u tom radu, napose isticanjem povezanosti hrvatskog nacionalnog programa (ujedinjene Hrvatske) i programa austrijskog federalizma, koji se zauzimao za opstanak Habsburke monarhije. Prema tome, u toj sam enciklopedijskoj studiji nastojao dokazati da su u 19. stoljeu postojala dva junoslavenska politika programa: prvi, junoslavenski/austrijski program, koji bi ujedinio u politiku zajednicu Hrvatsku, Sloveniju i srpsku Vojvodinu unutar austrijske konfederacije, a time i preureene Monarhije i, drugi, junoslavenski/balkanski program, koji bi ujedinio sve balkanske zemlje i narode. Bila su to dva razliita politika programa, koja nisu imala mnogo zajednikog: jedan je bio vezan za srednjoeuropski prostor, a drugi za Balkan; prvi je bio konfederalni i vienacionalni, dok je drugi teio nacionalnom unitarizmu, smatrajui da su Srbi, Hrvati i Slovenci tri "plemena" jednog naroda, dakako jedinstvenog jugoslavenskog ili srpskog naroda. tovie, ako imamo na umu srpsku tajnu politiku, koja se kasnije oitovala u javnosti, taj je drugi program u sebi sadravao srpsku hegemoniju i dominaciju Srba nad drugim narodima. etvrto, u mnogim se radovima stalno ponavljalo da je ve hrvatskim ilircima, nakon 1835. godine, koji su toboe zastupali "junoslavensku nacionalnu ideju", odnosno "misao o junim Slavenima kao jednoj naciji", krajnji cilj uvijek bio stvaranje jugoslavenske "nacionalne drave", a time dakako i "nacionalno" ujedinjenje svih junih Slavena. 20 Bio bi to, prema tome, jasno izraen politiki program i cilj, program o ujedinjenju svih junih Slavena u jednu novu "nacionalnu dravu". Meutim, do sada ni jedan poznati dokument to ne potvruje, a zacijelo tada takav program nije ni mogao nastati. To, da takav politiki program (o ujedinjenju svih junih Slavena u unitarnu "nacionalnu dravu") ne postoji, otvoreno sam izlagao ve 1985. godine na znanstvenom skupu u Zagrebu povodom obiljeavanja 150-godinjice poetka ilirskog pokreta. Iako su se neki sudionici tog skupa suglasili sa injenicom da takav politiki program nije pronaen, ipak su mi otvoreno prigovorili slijedee: mogu li tvrditi da oni (hrvatski preporoditelji ilirci) o "tome nisu mislili" i da nisu "zamiljali" takav "jugoslavenski politiki savez", a time i Jugoslaviju kao
20

Usp. o tome: Ni. S., Jugoslavenska (jugoslovenska) i junoslavenska (junoslovenska) ideja, Enciklopedija Jugoslavije, drugo izdanje, Zagreb 1989, str. 128-144.

13 "nacionalnu dravu". to su hrvatski ilirci "mislili", a napose o tom politikom programu i o "nacionalnom savezu" svih junih Slavena, kazao sam tada i vie puta kasnije studentima u seminarima, ne moemo znati nita pouzdano, jer povijesni izvri o tome ute. Ilirizam je bio i ostao iskljuivo jednostrani idejni kulturni program, koji je uz hrvatski nacionalni i graanski pokret koji je tada pokrenut: jezini, kulturni, obrazovni, privredni, politiki, nacionalni, socijalni itd. zastupao ideju o jezinom i kulturnom okupljanju svih junih Slavena u budunosti. Ali se na tom zamiljenom zajednikom projektu (izgradnje nove zajednike kulture) nita nije postiglo, niti se to moglo, jer su junoslavenski narodi, svaki u svojoj sredini napose, izgraivali moderni svijet na mnogim podrujima, u razliitim uvjetima. Ilirci su utemeljili hrvatski kulturni pokret: dali su osnovice standardizacije hrvatskog knjievnog jezika i zapoeli izgradnju visoke graanske i nacionalne kulture. Prema tome, bila je to i ostala pogrena interpretacija njihove djelatnosti, a time i procesa izgradnje moderne hrvatske nacije i modernog graanskog drutva u Hrvatskoj. Peto, s tim u vezi, napose sam smatrao neodrivom, i prije svega nerazumljivom, tezu da je jugoslavenska ideja ujedno bila hrvatska nacionalno-integracijska ideologija, koja je toboe poticala i omoguila integraciju hrvatske nacije. Da dakle jugoslavenska ideologija utjee na integracijske procese, napose nacionalne i drutvene, iako ideje i ideologije, iznesene u novinskim lancima, koji imaju kratko trajanje, u tim procesima modernizacije i integracije nemaju gotovo nikakvu ulogu. Uza sve to, tu teze, koje je u vie radova nastojala dokazati M. Gross, i do danas slijede neki hrvatski historiari. A to ue i nai studenti na studiju povijesti preko udbenika i literature u kojima se to navodi. Dakako, postoje jo mnoge teze i pretpostavke s kojima se nisam mogao sloiti, napose s tezom da su ideologije kljune za prouavanje procesa modernizacije i integracije. Jer je posve sigurno da ideologije, iznesene, ponavljam, uglavnom u novinskim lancima, ne utjeu niti mogu utjecati na transformaciju tradicionalnog ivota stanovnitva i pojavu modernog graanskog i industrijskog drutva, drutva industrijske civilizacije. Zato sam ve u disertaciji, koju sam djelomino preradio i zatim objavio, pratei razvoj hrvatskoslovenskih politikih veza i odnosa u 19. stoljeu, uz junoslavenski/austrijski program koji su tada zastupali hrvatski politiari, a utemeljili su ga na programu austrijske konfederacije, pokazao postojanje i razvoj hrvatskog nacionalnog programa, a sadravao je ove dugorone moderne graanske projekte koji su izvrili najdublju transformaciju hrvatskoga naroda u

14 njegovoj povijesti: politiki, privredni, kulturni, obrazovni, socijalni, nacionalni itd. Ti su projekti, u dugom procesu njihova ostvarenja, utjecali na transformaciju hrvatskog naroda, a time i na proces izgradnje moderne hrvatske nacije i modernog drutva u Hrvatskoj. Da bih pokazao da hrvatskim politiarima u 19. stoljeu nije bio krajnji cilj niti na prvom mjestu ujedinjenje svih junih Slavena izvan Habsburke monarhije i odlazak na Balkan, u tu daleku i nesreenu europsku periferiju, pratio sam i u mnogim primjerima u hrvatskoj politici dokazivao postojanje programa austrijskog federalizma, tj. postojanje zahtjeva za federalnim i/ili konfederalnim preureenjem te Monarhije. Rije je o programu u kojem javno iznose odluku hrvatskog naroda da ostane u toj srednjoeuropskoj dravi. To je junoslavenski/austrijski politiki program, koji je u hrvatskoj javnosti (od novinstva, preko politikih stranaka i politikog drutva do Hrvatskog sabora) iznesen za revolucije 1848. 49. godine, u kojem su zahtijevali sjedinjenje ujedinjene Hrvatske s ujedinjenom Slovenijom i srpskom Vojvodinom unutar nove austrijske konfederacije. A to je znailo da je njihov prvenstveni cilj bio da ostanu u toj srednjoeuropskoj dravi, unutar Habsburke monarhije, preureenoj u demokratsku i ravnopravnu vienacionalnu dravu, a ne izlazak iz nje i odlazak u daleku i zaostalo europsku periferiju, ne dakle odlazak na Balkan. Ve tada sam i u toj enciklopedijskoj jedinici, oslanjajui se na ta istraivanja koja su pokazala da su u hrvatskoj politici, od 1848./49. godine, prisutna dva meusobno povezana politika programa: hrvatski nacionalni i njemu kompatibilni konfederalni program napisao da su hrvatski narodnjaci smatrali da e se i drugi juni Slaveni, oni na Balkanu, s vremenom pridruiti toj civilizacijski naprednijoj sredini: Habsburkoj monarhiji, ali uz uvjet da se ona preuredi u novu demokratsku federaciju. Ali, ako se Monarhija ne uspije preurediti u demokratsku konfederaciju, ili ako doe do njezina sloma, onda su, u kriznim godinama, dva/tri puta u 19. stoljeu, pretpostavljali ujedinjenje svih junih Slavena, pa ak i svih balkanskih naroda, ali dakako u novu federaciju, a ne u neku "nacionalnu dravu". U svakom sluaju, jugoslavenska ideologija nije bila, niti je to mogla biti, neke vrste ideja i program o unitarnoj/nacionalnoj dravi, kako se to esto isticalo. Da bih to jo vie dokazao, na to su me upuivali mnogobrojni dokumenti (o hrvatskom nacionalnom programu i federalizmu) tada sam napisao i zatim 1989. godine objavio knjigu o tome pod naslovom: Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu 1835-1875: Studija o politikoj teoriji i ideologiji, u izdanju Globusa, Zagreb.

15 U toj sam knjizi dokazao postojanje hrvatskog nacionalnog programa i njegovu vrstu povezanost s konfederalnim programom, programom koji je zagovarao izgradnju hrvatske nacije i dakako hrvatske drave i njezino udruivanje u austrijsku federaciju ili, ako to ne uspije i ako propadne Habsburka monarhija, onda u buduu junoslavensku/balkansku federaciju. Ono to je nastalo 1918. godine, nije bio rezultat tih vizija iz 19. stoljea. Jer je 19. stoljee bio svijet humanih ideja i nadanja, dok je 20. stoljee bio svijet traginih ratova i nasilja. A Jugoslavija je i nastala u vihoru tih tragedija: na kraju Prvog svjetskog rata. Ta je knjiga postala udbenik na Fakultetu politikih znanosti i na Pravnom fakultetu u Zagrebu, i na njoj su se odgajale mnoge generacije studenata. Meutim, na Odsjeku za povijest filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje sam proao sve stupnjeve od asistenta do redovnog profesora u trajno zvanje, ta knjiga i njezine koncepcije nisu osobito prihvaene, osim kod malog broja studenata koji su tim problemima pristupili kritino. Tu je, kada je rije o istraivanju tzv. jugoslavenske ideje i ideologije, a time i izgradnje moderne hrvatske nacije, stalno prisutna koncepcije M. Gross. Drugi historiari (prije i kasnije, od F. iia, preko J. idaka do N. Stania) koji su se usput time bavili, ili su pokuali da se bave, nisu uinili neki vei metodoloki i teorijski pomak u tom istraivanju. Danas neki od njih nekritino slijede koncepciju M. Gross: ponavljam, slijede njezinu kljunu tezu da je jugoslavenska ideja bila ujedno i hrvatska nacionalno-integracijska ideologija koja je omoguila integraciju hrvatske nacije. A ona u ideologijama i u razvoju "nacionalne svijesti", trai i nalazi: nacionalno-integracijske procese, a time i nastanak modernih nacija i modernog drutva. No, ja te procese (ni integracijske ni nacionalne ni drutvene niti modernizacijske) ne nalazim u ideologijama i u "nacionalnoj svijesti".21

21

Usp. o tome radove navedene u bilj. br. 4, 5 i 19.

16

II. Studija o jugoslavenskoj/junoslavenskoj ideji iz 1988. godine:

JUGOSLAVENSKA/JUNOSLAVENSKA IDEJA22 Pojam koji u razliitim tekstovima nalazimo pod ovim nazivima: jugoslavenska ili junoslavenska ideja (ili ideologija ili "misao") te jugoslavensko i junoslavensko "pitanje". A rije je o ideji i/ili ideologiji razliitog sadraja i znaenja koja ukazuje na postojanje meusobnih komunikacija (odnosa, veza i suradnje) junoslavenskih naroda u prolosti: na njihovo svjesno nastojanje da se meusobno upoznaju, jedan drugome interesno priblie i meusobno udrue na razliitim podrujima, o ideji i ideologiji koju je, do poetka 20. stoljea, zagovarala malobrojna elita, najvie kod Hrvata.23 Promatrano s gledita jugoslavenske politike/dravne zajednice, pojam jugoslavenski (jugoslawisch, Yugoslav) odnosi se na osobine i sve ono to pripada jugoslavenskim narodima, te na razvoj njihovih meusobnih odnosa, koji nastaju prije i nakon stvaranja zajednike nezavisne drave (Jugoslavije) 1918. godine na podruju knjievnog jezika, kulture, intelektualnih dodira, privrede, pomaka ljudi i roba, koji nastaju tijekom politikih i drutvenih promjena i procesa. Dok termin junoslavenski (sdslawisch, South Slavic) obuhvaa sve June Slavene, njihov itav etniki i politiki prostor, te upuuje na pojavu i razvoj kulturnih, privrednih i politikih komunikacija dvaju ili vie junoslavenskih naroda u prolosti, prije i nakon 1918. godine. Pa ipak, gledajui povijesno, navedena terminoloka razlika nije posve tona, iako se nje moramo drati. Jer su, na primjer, hrvatski i slovenski intelektualci narodnjaci u 19. stoljeu, od 1848. godine dalje, pojmovima "jugoslavenski" i "Jugoslavija" (koju su ponekad zamiljali kao buduu nezavisnu vienacionalnu dravnu zajednicu) u veini sluajeva obuhvaali sve junoslavenske narode. Teorijske i metodoloke pretpostavke. Genezu i sadraj jugoslavenske ideologije, u najirem znaenju, valja promatrati unutar procesa relativno dugoga trajanja, koje iskazuje
22

Studija koja slijedi, ponavljam ovdje, napisana je davne 1988. godine za drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije. Ovom prilikom dodane su biljeke koje upuuju samo na neke razliite stavove. 23 Nema spora da su intelektualci (razliitog etnikog porijekla) u Hrvatskoj najvie zagovarali jugoslavensku ideologiju. Lako je to objasniti. Prvo, kako sam kazao, ta ideologija nije ometala izgradnju moderne hrvatske nacije i, drugo, na ovim su prostorima zagovarali uspostavljanje solidarnosti i meusobnih interesnih veza. To je bio poziv na izbjegavanje sukoba bilo koje vrste. No, o tome vie u najavljenoj raspravi.

17 drutveni, kulturni i politiki razvoj junoslavenskih zemalja, a izraena je (kod malobrojne elite) kao ideja o meusobnoj suradnji junoslavenskih naroda. Ako pak elimo pristupiti upoznavanju i odreenju temeljnih vrijednosti koje iskazuje sociokulturni i sociopolitiki program jugoslavenske ideje,24 nuno je najprije upozoriti na historiografske mogunosti takva zadatka. Danas raspolaemo plodnom historiografijom koja donosi goleme koliine podataka o pojavi i razvoju jugoslavenske ideje. Ali se ocjene o njezinu sadraju i njezinoj funkciji u radovima znanstvenika (povjesniara, knjievnih historiara, sociologa i pravnih teoretiara) uvelike razlikuju. Bez sumnje, za pokuaj sinteze razvoja jugoslavenske ideje, koju valja promatrati kao odraz socijalnih stanja i procesa, ali i romantiarskog zanosa, jo uvijek nedostaju mnogi preduvjeti. Nedostaju, prije svega, temeljni istraivaki radovi o genezi i sadraju jugoslavenske ideje, u kojima bi prouavali odnose drutvenih procesa i struktura te meusobne komunikacije drutvenih grupa: pojedinaca, elite i etnikih grupa u tijeku pomaka ljudi i roba i kultura na junoslavenskom prostoru do kojih ne seu povrna promatranja. Pristupajui izradi sinteze geneze i povijesnog znaenja junoslavenske ideje, i odreujui osnovne procese koje iskazuje razvoj razliitih drutava u junoslavenskih naroda u meusobnom odnosu, moramo zakljuiti da takav pokuaj, u dananjem trenutku historiografije, mora imati slabosti i praznine, kao posljedica nae teorijske i metodoloke istraivake nerazvijenosti, ali i neusklaenosti pristupa toj temi uope. Da bismo mogli istraiti procese pribliavanja (dodire, veze, suradnje, pomake ljudi i roba, uzajamnu ovisnost, solidarnost ili suprotnosti) junoslavenskih naroda u prolosti, na to nas upuuje stoljetna prisutnost tih tenji, iskazanih i kroz jugoslavensku ideju, nuno je imati u vidu dokazane injenice i primijeniti nove metodoloke postupke: prvo, moramo imati na umu da se jugoslavenska ideja, kao program i zahtjev za stvaranje vienacionalne kulturne i politike zajednice razliitog sadraja i opsega, pojavljuje tek u 19. stoljeu; drugo, da se jugoslavenska ideja javlja onda kada su u junih Slavena, u njihovom dugotrajnom povijesnom razvoju, sazreli drutveni procesi koji su vodili formiranju individualnosti junoslavenskih naroda i otvarali put integraciji posebnih junoslavenskih modernih nacija; tree, pri tom se junoslavenska ideja, razliitog sadraja, iskazuje kao jedan od podsustava politike ideologije, 25 koju zastupaju razliite grupe: pojedinci, elite,
24 25

Pod pojmom "jugoslavenska ideja" valja razumjeti: jugoslavensku i junoslavensku ideju i/ili ideologiju. Jugoslavenska ideja samo je dio ili podsustav hrvatskog politikog i nacionalnog programa, a ne samostalni politiki plan i program. Takvo jugoslavenstvo dakako ne moe imati nacionalno znaenje.

18 politike stranke i neke vlade u junoslavenskih naroda; etvrto, da bismo mogli upoznati temeljne vrijednosti jugoslavenske ideje, nuno je prouiti cjelokupnu politiku ideologiju (njezine dijelove i podsustave u meusobnoj ovisnosti) u pojedinih junoslavenskih naroda; peto, politiku pak ideologiju valja promatrati kao nacionalni program, kao sustav uvjerenja i ciljeva, kao podruje akcije i djelatnosti elite i politikih stranaka; esto, a to moemo upoznati jedino interdisciplinarnim i komparativnim prouavanjem. Imajui na umu da je jugoslavenska ideja kompleksna i slojevita tema, i da je moramo promatrati u okviru socijalnih procesa, nuno je u junoslavenskih naroda prouavati sva podruja drutvenoga razvoja u njihovoj uzajamnoj ovisnosti i suprotnosti meusobnih odnosa. Moramo pratiti one promjene i procese povijesnih pojava, koje ih meusobno razdvajaju ali dijelom i proimaju i spajaju. Uz to, potrebno je napustiti nekritino prihvaenu tezu da je sjedinjenje jugoslavenskih naroda bio nuni proces, ostvarenje Providnosti ili apsolutne ideje kao deterministiki hod progresa.26 I biti svjesni injenice da se formiranje individualnosti (jezine, kulturne, privredne, politike itd.) junoslavenskih naroda, a time i izgradnja njihovih zasebnih nacija, kao i pokuaj njihove suradnje u prolosti, raalo u procesima meusobnih (esto oprenih) interesa, spajanja i razdvajanja, koja i danas traju.27 Razumije se da ovdje, nasuprot takvom istraivakom programu, moemo iznijeti samo najosnovnije teze o razvoju i znaenju jugoslavenske ideje. Meutim, nuno je najprije odrediti vremenske i prostorne okvire koje namee pitanje poetka i razvoja procesa pribliavanja junoslavenskih naroda. Poznato je da su junoslavenski narodi u 19.
26

Usporedi o tome: F. ii, Jugoslovenska misao: istorija ideje jugoslovenskog narodnog ujedinjenja i osloboenja od 1790.-1918. godine, Beograd 1937; M. Ekmei, Stvaranje Jugoslavije 1790.-1918. godine, knj. 1-2, Beograd 1989; V. Bogdanov, Historijska uloga drutvenih klasa u rjeenju junoslavenskog nacionalnog pitanja, Sarajevo 1956; isti, Historija politikih stranaka u Hrvatskoj, Zagreb 1958. 27 Jugoslavenska ideja/ideologija nije bila jedinstvena niti sadrajno homogena. To nije sporno. Sporna je meutim teza, iskazana u historiografiji, da je ta "ideja" imala nacionalno znaenje, da je izraavala misao o nacionalnom jedinstvu junih Slavena, ali i "misao" da svi oni pripadaju jednoj naciji. O tome na poetku teksta o jugoslavenskoj ideji u drugom izdanju EJ pie slijedee: "U toku povijesti, jugoslavenska ideja je izraavala misao o suradnji ili jezinom, kulturnom, nacionalnom i dravnom jedinstvu junoslavenskih, odn. jugoslavenskih naroda, pri emu su oni shvaeni kao skup posebnih nacija ili kao jedna nacija." I autor te studije istie da postoje razliiti sadraji jugoslavenske ideje. To je jasno. Ali u tom tekstu vie puta istie da su s tom idejom, u posebnim sluajevima, napose hrvatski preporoditelji, zastupali "misao" o "nacionalnom jedinstvu" svih junih Slavena i tovie da su oni time shvaeni "kao jedna nacija". Meutim, ako imamo na umu gledite tih autora (M. Gross, N. Stania i onih koji ih slijede) da ideologije utjeu na nacionalno-integracijske procese, dakle na proces izgradnje nacije, da je jugoslavenska ideologija po njima takoer izraavala "misao" da junoslavenski narodi pripadaju "jednoj naciji", onda slijedi zakljuak da je jugoslavenska ideja poticala proces izgradnje posebne jugoslavenske (unitarne) nacije. A to nisu uspjeli dokazati. U jugoslavenskoj ideji nema nacionalnih osnovica, ak ni teorijski. U procesu izgradnje modernih nacija, ideologije uope, a jugoslavenska ideologija napose, nisu imale kljunu ulogu.

19 stoljeu uspostavili mnogobrojne i mnogostruke komunikacije, kao nikada ranije, i da su tek tada (njihovi malobrojni predstavnici: elite) svjesno teili meusobnom pribliavanju, suradnji i stvaranju zajednike kulturne i politike zajednice. Ali te procese ne moemo u potpunosti prouiti ako u junoslavenskih naroda ne ispitamo komparativno sve kljune osnovice tradicionalnih drutava, njihove raznorodnosti i razliitosti te slinosti i elemente spajanja i razdvajanja od srednjeg vijeka dalje. Jer, uza sve to to se jugoslavenska ideja javila tek u 19. stoljeu, ipak procese pribliavanja i elemente meusobnih drutvenih komunikacija (koje nastaju u tijeku stalnih pomaka ljudi, roba, trgovine, jezika, pisama, vjera i kultura) kod junoslavenskih naroda, ali i kod drugih neslavenskih i njima susjednih naroda, nalazimo od srednjeg vijeka dalje, iako u ranijim stoljeima u skromnom obliku, a tek su od humanizma i protestantizma jae izraene. No, najvie meusobnih komunikacija nalazimo od 18. stoljea dalje. Odreujui pak ovu temu prostorno, valja prouavati itav etniki i politiki prostor junih Slavena, u okviru irih regija. Upoznajmo stoga najprije geopolitiki smjetaj i neke elemente drutvenih komunikacija junih Slavena u vremenu koje prethodi svjesnom radu na njihovom meusobnom upoznavanju i suradnji. Drutvene i geopolitike odrednice. Ako usporedimo temeljne odrednice razvoja tradicionalnih drutava i kultura u junoslavenskih naroda, od srednjeg vijeka do kraja 18. stoljea, zamijetit emo da se one iskazuju prije svega u razliitostima i raznorodnostima povijesnih pojava: drutvene strukture te promjene i procesi pokazuju najee meusobne razdvojenosti, ali nalazimo i na neke pokuaje suradnje.28 Taj meuodnos razdvajanja i suradnje sve vie je prisutan od 16. stoljea dalje. A posebno je izraen u 18. stoljeu. Pod utjecajem sve jaeg razvoja robno-novanih odnosa, na prijelazu iz kasnofeudalnoga prema graanskom i kapitalistikom drutvu, i u tijeku prvih poetaka tzv. narodnih preporoda u drugoj polovici 18. stoljea, prije svega u junih Slavena u Habsburkoj monarhiji (Hrvata, Slovenaca i Srba), nastaju znatne drutvene promjene, iji itelji, poglavito na rubnim podrujima, uspostavljaju mnogostruke meusobne komunikacije, poglavito kulturne i gospodarske prirode. Nastaje intenzivniji pomak ljudi, roba, privrede, kultura.

28

Razliita tradicionalna drutva: Na tom irem prostoru srednje i jugoistone Europe postoje razliita tradicionalna drutva. Te su razlike napose izraene izmeu drutava na Balkanu i drutava u Habsburkoj monarhiji. Drugaiji je i ritam primjene modernosti, a time i proces/ritam transformacije tih tradicionalnih drutava i ujedno ritam izgradnje modernog graanskog i industrijskog drutva i modernih nacija. Tada nisam detaljnije objanjavao te razliitosti, jer to nije bila zadaa tog rada. O tome vie u najavljenoj studiji.

20 Meutim, geopolitiki smjetaj junoslavenskih zemlja i naroda uvjetovao je oblikovanje posebnih drava i povijesnih pokrajina, u kojima se iskazuju drutvene, politike i kulturne posebnosti. A uz izraenu prostornu/politiku raznorodnost, stalno su prisutni utjecaji strane politike i ekonomske moi: od Bizanta i Venecije, preko Osmanskog carstva do Habsburke monarhije. Njihovi su pritisci takoer utjecali vie na razdvajanje, nego na meusobnu suradnju junih Slavena. Dolaskom Turaka i stvaranjem Vojne krajine, odredilo je prostornu i politiku i drutvenu razdvojenost junoslavenskih naroda i zemalja, oblikujui se uglavnom i dalje unutar dvaju zasebnih interesnih podruja te drutvenih i politikih sustava: u Habsburkoj monarhiji (Slovenci, Hrvati i Srbi) i u Osmanskom carstvu (Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Bugarska). Ti e initelji odluno utjecati na itav kasnije drutveni i politiki i kulturni razvoj junih Slavena i na razvoj jugoslavenske/junoslavenske ideologije u 19. stoljeu. Osim toga, pod utjecajem geopolitikog smjetaja, a time i drutvenih i sociokulturnih posebnosti, razvijaju se i socioekonomske suprotnosti, u mnogobrojnim i sloenim prilikama. Otuda razliiti poeci i procesi i ritmovi modernizacije u 19. i 20. stoljeu na tim prostorima.29 Meusobni utjecaji i uloga drutvenih komunikacija. Uza sve geopolitike initelje, koji su june Slavene vie razdvajali a manje spajali, ipak su unutar podruja to su ih zapremali junoslavenski narodi bile razvijene meusobne drutvene komunikacije (putem stalnih pomaka ljudi, razmjene roba, privrede, kulture, jezika, pisama, vjere, intelektualnih dodira, razliite suradnje itd.), napose na rubnim podrujima, koje su se protezale itavim podrujem od Panonije do Jadrana, i od Alpa do juga Balkanskog poluotoka i Sredozemnog mora. A to su se vie pribliavali 19. stoljeu, veze su bivala viestruke i sve jae. Posebno su na meusobnu suradnju junoslavenskih naroda (na pojedince i grupe meu njima) utjecale kulturne i gospodarske komunikacije. Bez sumnje, sloeni geopolitiki smjetaj junoslavenskih zemalja i historijskih pokrajina, u procesima promjena povijesnih pojava dugoga trajanja od srednjeg vijeka dalje, iskazuju se u razliitim oblicima drutvenog, politikog i kulturnog ivota, koji su strukturirani u raznorodnim institucijama, dajui
29

Procesi modernizacije u 19. i 20. stoljeu na prostoru srednje i jugoistone Europe: Na tom irem prostoru do sredine 19. stoljea, a u nekim zemljama i due, postoje tradicionalna kasno-feudalna drutva, ije su osnove: masovni ivot stanovnitva na selu, masovna nepismenost ljudi, loi uvjeti stanovanja i prehrane, zaostala privreda i poljoprivreda, podijeljenost na uske regije i pokrajine, nepostojanje komunikacija itd. Poetak i ritam transformacije tih tradicionalnih drutava odgovara ritmu primjene modernizacije u pojedinim zemljama, primjeni modernih tehnologija u privredi, izgradnje visoke graanske kulture, razvoja kolstva itd. Bio je to vrlo dugi proces, koji je na tom prostoru imao posve razliite ritmove i razliite rezultate.

21 junoslavenskim narodima individualna obiljeja, esto vrlo razliita. Pa ipak, meu njima se tijekom dugoga vremena, poglavito od 16. stoljea dalje, sve vie pojavljuju strujanja gospodarskih i kulturnih komunikacija, a posebno intelektualnih dodira. I to znatno vie izmeu junoslavenskih naroda u Habsburkoj monarhiji.30 Privredne veze, te migracije stanovnitva na itavom podruju junih Slavena, a naroito zbog prodora Turaka, dovodile su do dodira stanovnitva, koje je potjecalo iz razliitih sredina junoslavenskog prostora, povezujui tako razliite vjere, obiaje, jezike i tradicionalne kulture. tovie, migracije stanovnitva, izazvane turskim provalama, utjeu na promjene drutvenih odnosa te na strukturu naselja i komunikacija, na primjer: u hrvatskim zemljama zbog migracije srpskog stanovnitva u 16. i 17. stoljeu. Te su migracije, posebno na rubnim podrujima pojedinih junoslavenskih naroda, utjecale na proces formiranja ispremijeanih etnikih zajednica na junoslavenskom prostoru i na meusobno upoznavanje i zbliavanje. Trgovake veze od srednjeg vijeka, a poglavito u 18. stoljeu, koje su se odvijale od balkansko-kontinentalnog dijela preko Podunavlja i Posavlja (u regijama uz tok Dunava i Save) do jadransko-mediteranskog prostora i obratno, nisu se ograniavale samo na prijenos razliite robe. Jer su trgovaka putovanja i migracije stanovnitva razvijala meusobne dodire predstavnika razliitih junoslavenskih naroda, te irila duhovni vidokrug. Ovo potonje, posebno je dolazilo do izraaja dodirima i vezama intelektualaca iz razliitih junoslavenskih sredina na stranim sveuilitima. Promatrajui zbliavanje i suradnju junoslavenskih naroda (pojedinaca i razliitih drutvenih grupa meu njima) do 19. stoljea, posebnu panju valja posvetiti gospodarskim i kulturnim komunikacijama. A od 15. stoljea dalje na junoslavenskom etnikom i politikom prostoru moemo zamijetiti vie smjerova kulturnih komunikacija, meu kojima posebno ove smjerove: jadransko-mediteranske, srednjoeuropsko-podunavske i balkanskokontinentalne meusobne intelektualne utjecaje. Sociokulturne pak komunikacije izmeu junoslavenskih zemalja i naroda moemo pratiti na primjeru irenja vjera, obiaja, tradicija, pismenosti; preko preuzimanja i irenja pisama: od beneventane i karoline do glagoljice, irilice i bosanice. Svi ti utjecaji i komunikacije ire se sustavnim vezama u pomacima ljudi (migracije, trgovina, razmjene i intelektualni dodiri) te zbliavanjem i dijelom spajanjem tradicionalnih drutava i kultura. Posebno je u 18. stoljeu intelektualna
30

Nije bilo potrebno posebno se zadravati na te opise, jer to nema puno veze s jugoslavenskom idejom. Ovdje je dovoljno da se itatelje uputi na povijest pojedinih naroda i zemalja u istoj enciklopediji.

22 suradnja bila vrlo iva u junoslavenskim zemljama u Habsburkoj monarhiji, koja se razvija pod utjecajem terezijanskih i jozefinskih reformi i poetaka modernizacijskih procesa. Upoznajmo stoga samo neke primjere oblika intelektualnih dodira i sociokulturnih komunikacija izmeu junih Slavena, koja nastaju u ozraju humanizma, reformacije i protureformacije sve do racionalizma i prosvjetiteljstva. U krugovima hrvatskih i slovenskih humanista i latinista promatrajui njihovo djelovanje u smjerovima jadransko-mediteranskih i srednjoeuropsko-podunavskih kulturnih komunikacija iskazuju se od 15. do 17. stoljea predodbe u kojima se oivljava ilirsko ime (u geografskom, jezinom, etnikom, povijesnom i diplomatskom znaenju) kao oznaka za neke dijelove junih Slavena, povezujui tako srodna narjeja i razliite etnike zajednice zajednikim ilirskim imenom. Drugim rijeima, oni ilirske nazive (Iliria, Iliricum, Iliri, Natio illyrica, ilirski jezik, lingua ilyrica) upotrebljavaju da bi oznaili prostor, njegovo stanovnitvo (etnos) i jezik tog stanovnitva; i to za odreenje ueg hrvatskog i ireg junoslavenskog teritorija, naroda, etnosa i jezika. A meu tim humanistima i latinistima istiu se: I. Vitez, I. esmiki, B. urevi, A. Vrani, M. Maruli, M. Vlai, F. Petri, J. igori, L. Crijevi, V. Pribojevi, I. Luci, M. Orbini i drugi. Ali je jo vei korak na praktinom podruju vjerske i pismene i jezino-knjievne suradnje dijela junoslavenskih naroda pokuao uiniti slovensko-hrvatski reformacijski krug, okupljen oko P. Trubara i I. Unganda u 16. stoljeu za vrijeme postojanja hrvatskoslovenske knjievne zajednice i junoslavenske tiskare u Urachu (1561.-64- godine) gdje su tampali knjige na latinici, irilici i glagoljici, koje su namijenili svim junim Slavenima. Te su intelektualne i kulturne komunikacije, te praktina suradnja i zajedniko djelovanje slovenskih i hrvatskih protestanata, od izuzetne vrijednosti u prouavanju pribliavanja junoslavenskih naroda, uza svu prostornu/vremensku ogranienost tog pokuaja. Promatrajui dakle navedene intelektualne i kulturne komunikacije u okviru ireg junoslavenskog prostora, kao proces dugoga trajanja i utjecaja, zamijetit emo da su hrvatski humanisti i latinisti, kao i slovenski i hrvatski protestanti, u svojim djelima iskazivali predodbu (razliitog sadraja) o jezinoj i etnikoj srodnosti junoslavenskih naroda. Od tada pa sve do 19. stoljea, ideja je o jezinoj i etnikoj srodnosti slavenskih naroda na jugu bila stalno prisutna u knjievnim, lingvistikim, geografskim i povijesnim djelima intelektualaca. Spomenimo najvanije predstavnike: U Hrvata, od V. Pribojevia i

23 M. Orbinija preko J. Kriania i P. Rittera-Vitezovia do M. Vrhovca; u Slovenaca, od P. Trubara, J. Dalmatina (u 16. stoljeu) do njihovih nastavljaa okupljenih oko . Zoisa (V. Vodnik, A. T. Linhart, B. Kopitar) krajem 18. i poetkom 19. stoljea; u Srba, D. Obradovi i J. Rai (u djelu "Istorija razliitih slovenskih naroda, poglavito Bugara, Hrvata i Srba", Be 1794. godine). Po irini i trajnosti utjecaja, njihova su djela, bez svake sumnje, imala izuzetne vrijednosti te su poticala daljnji razvoj intelektualnih komunikacija, i znatno pridonijela kulturnoj suradnji i idejnoj usmjerenosti intelektualaca narodnjaka u tijeku preporodnih pokreta i politikih akcija u junoslavenskih naroda u 19. stoljeu. Doba sazrijevanja: 19. stoljee. Promatrajui s gledita modernizacijskih procesa,31 devetnaesto stoljee je u razvoju junoslavenskih naroda granino doba sazrijevanja. A vri se, u nejednakim ritmovima razvoja, u tijeku sloenih kulturnih, ekonomskih, drutvenih i politikih promjena, koje vode do veeg stupnja formiranja pojedinih junoslavenskih naroda, do ujedinjenja segmenata tih naroda u kompaktne etnike zajednice i njihovih integracija u moderne nacije. Ti procesi, ije poetke pratimo od druge polovice 18. stoljea, jasno su izraeni u prvoj polovici 19. stoljea, upravo kada malobrojna elita tei meusobnoj suradnji junoslavenskih naroda. Imajui pri tom na umu jugoslavensku ideju, bolje reeno ideju o osnivanju junoslavenske vienacionalne zajednice razliitog opsega i sadraja, koja se u tom stoljeu, kako emo upoznati, pojavljuje i razvija kao integralni dio politikih ideologija (na razini dakle ideja, ideologija i zamisli), metodoloki je ispravno da polazimo od narodnih i nacionalnih individualnosti, od irih nacionalnih programa koji potiu i omoguavaju izgradnju zasebnih nacija. Tek zatim, poredbenim istraivanjem, moemo pratiti zasebne narodne i nacionalne integracijske i modernizacijske procese na junoslavenskom prostoru. Tada uoavamo da razliite etnike zajednice te narodi i nacije, koje su bile u veem poletu formiranja (slovenska, hrvatska, srpska i bugarska) iskazuju raznolikost drutvenih, ekonomskih, kulturnih i politikih struktura, te raznolikost i viestrukost povijesnih temelja i tradicija, na kojima su pojedini narodi na slavenskom jugu izgraivali svoju kulturnu i nacionalno-politiku individualnost, tj. zasebne nacije. Ako to imamo na umu, onda jugoslavenska ideja nema nacionalno znaenje.
31

Modernizacijski procesi nastaju u tijeku primjene modernih vrijednosti u zemljama na prostoru europske periferije, a prenose ih narodi tih zemalja iz naprednijih drutava Zapadne Europe: nastaju u tijeku primjene novih tehnologija u privredi, industrijalizacije zemlje, izgradnje visoke graanske i ujedno nacionalne kulture, osnivanja modernog kolstva i razvoja obrazovanja, izgradnje modernih komunikacija, izgradnje modernog graanskog i industrijskog drutva itd. U tijeku primjene tih modernih vrijednosti u nekoj zemlji, u tijeku tog procesa dugoga trajanja, nastaje proces transformacije tradicionalnog drutva i tradicionalne kulture.

24 U svakom sluaju, postojanje i njegovanje viestrukosti povijesnih tradicija te raznolikosti razvojnih pojava i procesa kod junoslavenskih naroda i nacija, kao i prisutnost razliitih i esto oprenih interesa i potreba, i dalje e se oitovati u pokuaju uspostavljanja meusobne suradnje, u procesu njihovog meusobnog razdvajanja/spajanja. Pa ipak, dva su povijesna initelja zahvatila itav junoslavenski prostor, koji e u 19. stoljeu djelomino utjecati, u tijeku uspostavljanja nekih oblika meusobne suradnje, na proces meusobnog pribliavanja nekih junoslavenskih nacija. A to su: prvo, organizirani pokreti (privredni, kulturni, politiki, nacionalni i socijalni, s posve razliitim ritmovima) kod junih Slavena i njihovo nastojanje za oslobaanjem od strane politike i ekonomske moi i podinjenosti, unutar Osmanskog carstva na jednoj i u Habsburkoj monarhiji na drugoj strani i, drugo, dugi proces preobrazbe tradicionalnih drutava kod pojedinih junoslavenskih naroda u smjerovima modernizacijskih tokova prema graanskom i kapitalistiko-industrijskom drutvu. U skladu s tim drutvenim procesima, koji se na tom prostoru odvijaju u posve razliitim ritmovima, junoslavenski narodi su uspostavili brojne meusobne komunikacije (osobne, intelektualne, kulturne, gospodarske i politike) koje ih sve vie pribliavaju, ali im tada, u 19. stoljeu, ne pruaju nikakvu garanciju za meusobno ujedinjenje.32 U tijeku spomenutih razvojnih tokova iskazanih preko uzajamne ovisnosti razvoja i stagnacije, na to utjee socioekonomska razina i razvijenost, visina akumulacije kapitala te razvoj i organizacija drutvenih snaga na junoslavenskom prostoru nastaju vani procesi relativno dugoga trajanja, koji zahvaaju cjelokupni drutveni ivot, a najoitiji su u ovim promjenama i pojavama: udruivanja segmenata pojedinih naroda (unutar njihovih etnikih, kulturnih i politikih granica) u jedinstvene i vee narodnosne/etnike cjeline, u cjelovite politike narode: bugarski, hrvatski, slovenski, srpski, crnogorski i makedonski; formiranja nacionalnih zajednica; integracije dakle pojedinih junoslavenskih nacija te formiranja njihovih posebnih nacionalnih drava. Razvojem tih sloenih socijalnih procesa, koji su u neujednaenim tokovima i strukturalnim razinama zahvatili sve june Slavene, pojedine su drutvene grupe (pojedinci, elite, interesne grupe, politike stranke, predstavnici nekih vlada, lanovi nacionalnih institucija) svjesno teile meusobnoj suradnji, upoznavanju i u budunosti pribliavanju junoslavenskih naroda. I to postupno: prvo, najprije meusobno okupljanje junih Slavena u Habsburkoj monarhiji, a tek zatim, ukoliko doe do raspada
32

Time sam jasno kazao da u 19. stoljeu nije bilo ni malo izgleda (ni politikih ni drutvenih ni privrednih niti bilo kojih drugih) da se svi juni Slaveni ujedine u posve slobodnu i nezavisnu dravu.

25 Monarhije, s onima izvan nje, s tim da su, na primjer hrvatski narodnjaci ve za revolucije 1848. 49. godine, smatrali da e se ovi potonji (juni Slaveni na Balkanu) s vremenom civilizacijski pribliiti toj srednjoeuropskoj zajednici, a ne obrnuto.33 Prema tome, tek u tijeku novih socijalnih promjena i procesa pri emu su vidljivi utjecaji tradicija, kulture, socioekonomskih initelja i suvremene politike pojavljuje se tzv. jugoslavenska ideja, koju, nema sumnje, moramo promatrati kao proces relativno dugoga trajanja u nastojanju da male junoslavenske nacije uspostave meusobnu suradnju. S gledita pak (ne)mogunosti njihova zbliavanja i sjedinjenja u 19. stoljeu, jer su se te ideje (o ilirstvu i jugoslavenstvu) uglavnom iskazivale deklarativno, bez obzira na njihovu realizaciju, nuno je poredbenim istraivanjem utvrditi slinosti i posebnosti ustrojstva kulturnog te drutvenog i politikog sustava u junoslavenskih nacija, koje se, u tijeku modernizacijskih tokova, neosporno formiraju na posve razliitim tipovima tradicionalnih drutava i u veini na tradicijama vlastitih (razliitih) povijesnih zajednica: i Hrvati i Srbi, i Bugari i Slovenci i Crnogorci. Nadalje, promatramo li sa stajalita sociopolitikih procesa, zamijetit emo da se junoslavenski narodi u 19. stoljeu "bude" (da organiziraju moderni privredni, kulturni, politiki, nacionalni pokret) u okvirima vienacionalnih i viekulturnih drava, posve razliitih drava i razliitih ritmova procesa modernizacije. U tijeku razvoja narodnih preporoda, kada, svaki narod napose i u posve drugaijim drutvenim i kulturnim i politikim uvjetima, poinju izgraivati modernu nacionalnu kulturu i privredu, u tijeku pojave poluslobodnih dravica (Srbije i Crne Gore), te organizacije politikih pokreta (u Hrvata, Slovenaca i Srba u Ugarskoj), junoslavenski narodi trae, svaki dakle u drugaijim uvjetima i mogunostima, promjenu tradicionalnih drutava i preureenje postojeih carstava: Osmanskog carstva i Habsburke monarhije. Pri tom su dakako svjesni da ti narodi posjeduju kulturnu i nacionalno-politiku individualnost. A ipak pojedinci, elite, neke politike stranke, poglavito u junoslavenskih naroda u Monarhiji, stvaraju nacionalni politiki program i izlau novu politiku ideologiju, ve za revolucije 1848./49. i nakon 1860. godine dalje, u okviru koje razvijaju koncepciju o

33

To su stajalite, koje se posve razilazilo od dotadanjih gledita o nastanku jugoslavenske drave, posebno smatrali udarom na genezu nastanka AVNOJ-ske Jugoslavije. Time sam napose ruio mit o Jugoslaviji kao krajnjem cilju svih nastojanja kod junih Slavena uope. Kako mi je reeno, to se nije smjelo objaviti, jer sam pokuao progovoriti "neovlateno", mimo onoga to je Partija doputala. Taj istup nije bio dozvoljen.

26 ogranienoj suradnji junih Slavena. Ne dakle i program o toj zajednici, program s jasnim ciljevima: koji bi prihvatili svi juni Slaveni u cilju ostvarenja zajednike drave. Ideju o junoslavenskom zajednitvu, razliitog sadraja i opsega, izraenu najee kao podsustav politike ideologije ili, bolje reeno, kao podsustav nacionalno-politikih programa, koju su u drugoj polovici 19. stoljea zastupali neki junoslavenski narodi (pojedinci i malobrojne grupe kod njih) ipak moemo promatrati i kao odluni zahtjev, koji je bio usmjeren na stvaranje nove junoslavenske kulture, novog drutva, na formiranje pojedinih nacija (bugarske, hrvatske, slovenske, srpske, crnogorske i makedonske) i na osnivanje junoslavenske vienacionalne federativne kulturne i dravne zajednice, kao na primjer unutar Habsburke monarhije za revolucije 1848./49. godine.34 Utemeljenje ideje o junoslavenskoj kulturnoj zajednici. Poetkom 19. stoljea dvije su povijesne pojave poticale, na ogranienom prostoru, meusobno upoznavanje i suradnju malih junoslavenskih naroda. A tu su: prvo, prvi i drugi srpski ustanak (1804. i 1815. godine) i, drugo, osnivanje Ilirskih provincija (1809.-1813. godine). Jer, borba srpskog a onda i crnogorskog naroda protiv turske politike moi, iskazane u vidu ustanikih akcija, kao i proces izgradnje srpske i crnogorske drave, imalo je odjek meu junim Slavenima. A unutar Ilirskih provincija, u toj novoj politikoj zajednici, ukljueni su dijelovi hrvatskog i slovenskog naroda, koji uspostavljaju mnogobrojne meusobne komunikacije: jezine, kulturne, privredne, institucijske, tj. nastaju ivlji pomaci ljudi, roba, kultura itd. Pa ipak, u konkretnom vidu, jugoslavenska ideje se kao odreeni program prvi put (u junih Slavena uope) javlja za vrijeme ilirskog pokreta, koji je, kao hrvatski nacionalni preporod, od 1835. do 1848. godine poticao promjene i procese na svim podrujima drutvenog, kulturnog i politikog ivota. Hrvatski su preporoditelji zastupali koncepciju, koja je u hrvatskoj sredini imala gotovo neprekidnu tradiciju od 15. do 19. stoljea, o jezinom i etnikom srodstvu junih Slavena. A ilircima se nametnula kao brana protiv agresivnog maarskog nacionalizma. Pretpostavku o etnikom i jezinom i kulturnom srodstvu i zajednitvu junoslavenskih naroda iskazivali su idejom o formiranju "ilirske narodnosti" i "ilirskim" imenom, koji su, promatramo li s gledita sociokulturnih i sociopolitikih procesa, u ideologiji ilirizma imali dvojaku funkciju: prvo, ideja o "ilirskoj narodnosti" je, u irem znaenju, sadravala program i viziju o stvaranju nove ilirsko34

Usp. o tome: P. Koruni, Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu, nav. djelo; usp. o tome i druge radove istog autora navedene u literaturi na kraju ovog rada.

27 junoslavenske kulturne zajednice, koja bi, preko jedinstvenog knjievnog jezika te knjievnosti i nove kulture, okupila itavo etniko podruje junih Slavena; drugo, u uem nacionalno-politikom i kulturnom znaenju, ilirsko je ime omoguavalo prevladavanje pokrajinske i jezine rascjepkanosti u Hrvata, tj. na hrvatskom prostoru. U svakom sluaju, polazei od kulturnog i etnikog/nacionalnog identiteta kao navie vrijednosti svakog naroda, hrvatski su ilirci preporoditelji ideju o ilirsko-junoslavenskoj kulturnoj zajednici, koja bi se, po njima, postupno izgradila zajednikim naporima svih junih Slavena, osnivali na kulturnom i narodno/nacionalnom pluralizmu. Istiui ideju "ilirske narodnosti" i "ilirsko ime", kao internacionalno prezime zajedniko svim junim Slavenima, zagovarali su udruenje svih junoslavenskih naroda u kulturni. Teili su dakle stvaranju ilirsko-junoslavenskog kulturnog zajednitva, kao vrste kulturne ("duevne") slavenske zajednice. S gledita modernizacijskih tokova, ta bi jezina i kulturna zajednica poticala nacionalne integracijske procese kod malih junoslavenskih naroda, te bi im bila moralni oslonac u borbi protiv stranaca i strane hegemonije. tovie, po njihovu uenju, kulturnim sjedinjenjem junoslavenskih naroda, i prihvaanjem zajednikog neutralnog ilirskog imena/prezimena,35 omoguilo bi se i ubrzalo konstituiranje i ouvanje hrvatske, slovenske, srpske i bugarske nacionalne kulture i politike posebnosti. Tako su politikom ideologijom i kulturnom vizijom, koju su utemeljili hrvatski preporoditelji, ve za razdoblje ilirskog pokreta inaugurirali (1) nacionalno naelo, kojim su dokidali drutvenu, jezino/knjievnu i pokrajinsku rascjepkanost hrvatskog naroda, i (2) ujedno razvili ideju o stvaranju posve nove vienacionalne ilirsko-junoslavenske kulturne zajednice. Uz to, ta je ideja u sebi sadravala mogunost da preraste u program za politiko sjedinjenje nekih junoslavenskih naroda. A tu su koncepciju o junoslavenskoj politikoj zajednici hrvatski ilirci, zajedno s bivim slovenskih ilircima te Srbima u Ugarskoj, izloili ve za revolucije 1848./49. godine. Prema tome, ideja o "ilirskoj narodnosti", koju su ilirci zagovarali poglavito u funkciji stvaranja zajednike junoslavenske kulture, nije imala ni nacionalno ni unitaristiko niti hegemonijsko obiljeje. Jer su oni, ve od poetka ilirskog pokreta, u junih Slavena izdvajali ova "rodoslovna" ("genetika") a u stvari nacionalna imena: hrvatsko, slovensko, srpsko i bugarsko. Pa zajednikom ilirskom nazivu/prezimenu

35

Ne dakle zajednikog nacionalnog imena. Time sam odbacio gledite da su ilirci zagovarali junoslavensku nacionalnu ideju i misao/program o junim Slavenima kao jednoj naciji. Bile su to dalekosene teze.

28 nisu rtvovali pojedinane nacionalne identitete ili nacionalne posebnosti u junoslavenskih naroda, koje su osnivali na posebnosti porijekla, prolosti, povijesti i tradicije.36 Izvan hrvatske sredine, ilirske su se ideje irile u Slovenaca, poglavito u pograninim podrujima tajerske i Koruke, koje su bile vie izloene njemakom pritisku. Ali je do 1848. godine veina napustila ilirizam, koji je u slovenskoj sredini takoer ubrzao razvoj svijesti o vlastitoj jezinoj i kulturnoj i politikoj individualnosti. U Srba pak ilirske su ideje uglavnom naile na otpor, dok manji odjek ilirizma nalazimo u Bosni i Makedoniji. Pa ipak, uza sve ogranieno irenje ilirskih ideja izvan hrvatske sredine, neosporno je da je ilirizam ubrzao proces meusobne suradnje i pribliavanja junih Slavena. Uspostavio je mnogobrojne intelektualne i kulturne komunikacije na irem junoslavenskom prostoru, te ujedno razvio proces svjesnog meusobnog upoznavanja i zbliavanja junoslavenskih naroda, koji se vie nee prekidati, uza svu stagnaciju/razvoj meusobne suradnje. Koncepcija o junoslavenskoj politikoj zajednici. Promatrajui jugoslavensku ideju s gledita politike i sociopolitikih procesa, s gledita ideje/programa o politikom udruenju junoslavenskih zemalja, valja spomenuti J. Drakovia. Polazei od naela narodnosti i u ime jezine i etnike srodnosti, on je jo 1932. godine u brouri Disertacija savjetovao hrvatske "poklisare" da kod kralja u Beu trae sjedinjenje hrvatskih i slovenskih pokrajina u jednu dravnu zajednicu: u "kraljevstvo Iliriko", kojemu bi se s vremenom pridruila Bosna i Hercegovina, tvorei zajedno "Iliriju veliku". Svjesni nemogunosti ostvarenja takvog politikog programa, ni hrvatski ni slovenski ilirci sve do revolucije 1848./49. godine ne trae sjedinjenje junoslavenskih naroda u neku zajedniku politiku i dravnu zajednicu. U ideologiji ilirizma takav politiki program jo nije pronaen. Za revolucije 1848./49. godine nastupa vano razmee u povijesti junoslavenske ideje i u procesu meusobnog pribliavanja i meusobne suradnje junih Slavena. Jer su tada Hrvati te Slovenci i Srbi u Ugarskoj pri put (u junih Slavena uope) donijeli odluku o meusobnom sjedinjenju u federativnu vienacionalnu junoslavensku politiku/dravnu zajednicu. U odreenju tog saveza polazili su dakle od potovanja nacionalne i politike individualnosti u junoslavenskih naroda. Uza sve postojanje ideolokih razlika, koje su u njih nastale kao odraz razliitih drutvenih sredina i tradicija, oni su junoslavenski savez
36

Drugaiju koncepciju zastupa autor jugoslavenske/junoslavenske ideje koja je objavljena u drugom izdanju EJ: "Ideologija hrvatskoga preporodnog pokreta, provedenog pod imenom ilirskog pokreta (1835-48) sadravala je junoslavensku nacionalnu ideju, tj. misao o junim Slavenima kao jednoj naciji".

29 zamiljali kao vienacionalnu i ravnopravnu zajednicu, kojoj je politika austroslavizma i federalizma odredila opseg a naelo prirodnog i narodnog prava sadraj.37 Najprije su slovenski narodnjaci i politiari, nasuprot velikonjemakoj ideji, u svom slovenskom nacionalnom i politikom programu Zedinjena Slovenija traili sjedinjenje ujedinjene Slovenije s Hrvatskom. Taj su zahtjev uputili i Hrvatskom saboru. A zatim su predstavnici Srba u Monarhiji na svibanjskom saboru u Srijemskim Karlovcima zahtijevali osnivanje srpske Vojvodine i njezino sjedinjenje s Hrvatskom. Uzimajui u obzir pristanak Slovenaca i Srba u Ugarskoj kao izraz "narodne volje" da s Hrvatima stupe u ravnopravnu politiku i dravnu zajednicu, Hrvatski je sabor 1848. godine, polazei od politike austroslavizma i federalizma, traio konfederalno preureenje Monarhije, te donio odluku da se u jednoj od njezinih federalnih jedinica okupi etniko podruje junih Slavena. Time je zahtjev za sjedinjenje ujedinjene Hrvatske s ujedinjenom Slovenijom i srpskom Vojvodinom u junoslavensku federativnu politiku zajednicu ("u blinji savez", osnovan "na temelju slobode i savrene jednakosti") dobio prvi put u povijesti dravnopravno znaenje. Pa iako do njegova ostvarenja tada nije dolo, ipak je odluka Sabora imala vano historijsko znaenje u daljnjem razvoju jugoslavenske/junoslavenske ideje.38 Promatramo li polazei od tih zasada, bjelodano je da su oni zahtjev za sjedinjenje Hrvatske sa Slovenijom i Vojvodinom u junoslavenski politiki/dravni savez osnivali na koncepciji o preureenju Habsburke monarhije u konfederalnu zajednicu ravnopravnih naroda, i to ne na historijskom ve na prirodnom i narodnom pravu te na jezinom i nacionalnom naelu. Prema njihovom oekivanju, taj bi junoslavenski politiki savez nastao u tijeku graanske i buroaske revolucije, a nakon ruenja feudalizma te nakon stvaranja austrijske konfederacije i u tijeku izgradnje graanskog i kapitalistikog drutva. A imao bi ovu zadau: rijeio bi nacionalno pitanje u malih junoslavenskih naroda u Monarhiji, te omoguio i ubrzao nacionalno-integracijske i modernizacijske procese; otvorio bi nadalje put konanom formiranju nacionalnih jedinica (Hrvatske, Slovenije i srpske Vojvodine) i oblikovanju modernog graanskog i kapitalistikog drutva. Prema njihovu gleditu, takav bi junoslavenski federativni savez (unutar austrijske konfederacije, osnovanoj na meunarodnom ugovoru jednakih drava lanica) titio male junoslavenske
37 38

P. Koruni, "Hrvatski nacionalni i politiki program 1848./49. godine", Povijesni prilozi 11, Zagreb 1992. Nakon tog zahtjeva Hrvatskog sabora, na koji se kasnije oslanjaju svi hrvatski politiari, vie se nije moglo govoriti o jugoslavenstvu kao "nacionalnoj" vrijednosti. A ipak to gledite i dalje mnogi zastupaju.

30 narode od njemake i maarske hegemonije: od germanizacije i maarizacije. Za postojei zakonski i dravnopravni poredak, bio je to zahtjev koji je pretpostavljao potpuni prevrat politikog i dravnog i institucionalnog i pravnog i drutvenog poretka. Takvu junoslavensku politiku koncepciju odluno su zastupali hrvatski liberali i demokrati: liberalno jezgro Narodne stranke, okupljeno za revolucije 1848./49. godine u Hrvatskom saboru, oko liberalnih zagrebakih listova (Slavenski Jug, Sdslawische Zeitung i Jugoslavenskih novina) i u politikom drutvu Slavenska lipa na slavenskom Jugu, i to sve do kraja 1850. godine, do zabrane svake politike djelatnosti. Slovenska pak liberalna inteligencija, okupljena oko svoga glasila Slovenija, slijedila je do potkraj 1848. godine tu junoslavensku koncepciju koju su zastupali i Hrvati, s kojima su 1850. godine preko zajednikog lista Sdslawische Zeitung (koji je izlazio u Zagrebu) uspostavili blisku suradnju. A tu su junoslavensku politiku zastupali i Srbi u Ugarskoj, uz jo vre povezivanje s Hrvatima, iako je, zbog pitanja pripadnosti Srijema i vjerskih razlika meu njima, dolazilo do meusobnog nepovjerenja. Uza sve to, jasno je da je tzv. jugoslavenska ideja 1848./49. godine prerasla u bitno novu kvalitetnu etapu. Jer, spomenuti zagovornici junoslavenskog zajednitva 1848. godine (1) polaze od spoznaje o postojanju pojedinanih nacionalnih i politikih individualnosti u junih Slavena; (2) zastupaju gledite da junoslavenska zajednica treba da bude politike i dravnopravne prirode i (3) neosporno su traili da u toj junoslavenskoj dravnoj zajednici, ako do nje doe, nove nacionalne drave (ujedinjena Hrvatske, ujedinjena Slovenija i srpska Vojvodina) zadre sve elemente nacionalno-politike samostalnosti, individualnosti i slobode.39 Pa ipak, u jednom sluaju hrvatski i srpski preporoditelji politiari zagovarali su poetkom revolucije 1848. godine politiko sjedinjenje svih junih Slavena. Meutim, povezivanje sa Srbijom nametnulo se u sluaju raspada Habsburke monarhije, to se njima poetkom revolucije inilo da taj proces nastaje. Pritom su Hrvati, a jo vie Srbi iz Ugarske, uspostavili mnogobrojne komunikacije s Kneevinom Srbijom, ija je vlada savjetovala meusobno povezivanje i sjedinjenje junih Slavena u Monarhiji. Bilo je to u skladu s politikom Srbije, koja je, u procesu stvaranja samostalne nacionalne drave, teite svoga drutvenog razvoja i politike djelatnosti imala na
39

Time sam nastojao pokazati da od tada nadalje jugoslavenska ideja nije sadravala "nacionalna" obiljeja, niti zahtjev za stvaranje unitarne jugoslavenske nacionalne drave. Naprotiv, oni su tim programom ve 1848. godine jasno izrazili zahtjev da trajno ostanu u austrijskoj konfederaciji kao novoj europskoj dravi.

31 Balkanu. Ta orijentacija Srbije, u kojoj su takoer sadrani elementi meusobnog upoznavanja i zbliavanja junoslavenskih naroda, izloena je u srpskom nacionalnopolitikom programu Naertanije, koji je 1844. godine sastavio I. Garaanin. Polazei od gledita da je "Srbija toliko mala da u tom stanju ostati ne sme", Garaanin je teio njenom proirenju na itavom etnikom podruju unutar Osmanskog carstva. Zbog toga srpska vlada uspostavlja meusobne odnose s junim Slavenima (u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji) u nastojanju da ih okupi u jednu cjelinu. U svakom sluaju, Naertanije nije sadravao program junoslavenske politike. Ali zato nije iskljuivao ideju meusobnog upoznavanja i pribliavanja junih Slavena, te suradnje meu njima. Jer je srpska vlada, drei se Naertanija, tada i slijedeih decenija, preko tajnih odbora i propagande, uspostavljala mnogobrojne komunikacije s junim Slavenima. Nakon sloma revolucije 1848./49. godine, pojedini su hrvatski te slovenski i srpski narodnjaci u Monarhiji, i za vrijeme neoapsolutizma, uza sve izraene razlike miljenja, nastajanje "junoslavenske zajednice" u kulturnom i politikom pogledu i dalje zamiljali kao dugotrajni etapni proces. Pri tom su hrvatski narodnjaci smatrali da stvaranje junoslavenske vienacionalne zajednice, ako do nje doe, treba da bude cilj zajednikog nastojanja svih junih Slavena. Da bi ostvarili taj konani cilj (osnivanje samostalne junoslavenske kulturne i politike zajednice) junoslavenski narodi svoju djelatnost treba da usmjere podjednako na kulturni i politiki plan. Prema toj ideji, etapnu junoslavensku politiku zasnovanu na dugi rok: od okupljanja junoslavenskih naroda u svoje nacionalne i politike zajednice, preko njihova meusobnog upoznavanja i zbliavanja i suradnje do ueg povezivanja unutar postojeih dravnih sustava: Habsburke monarhije na jednoj i Osmanskog carstva na drugoj strani treba da prati nastojanje za stvaranje zajednike junoslavenske kulture, koja bi june Slavene "u duhu" zbliila. Bio je to jednostrani program koji nije imao izgleda da se oivotvori. I doista, na tom zajednikom planu (okupljanja oko zajednikih institucija i projekata na podruju jezika, kulture, privrede, politikog programa, politike zajednice i politikih institucija, novinstva, kolstva itd.) junoslavenski narodi u 19. stoljeu nisu uinili nita, niti su to tada mogli. Razvoj jugoslavenske ideje i stvaranje programa junoslavenske politike u drugoj polovici 19. stoljea. Meusobna suradnja i pribliavanje junoslavenskih nacija u tom razdoblju valja promatrati takoer kao proces relativno dugoga trajanja, u kojem se iskazuje

32 znatno bri preobraaj tradicionalnih drutava u smjerovima modernizacije. U tijeku razvoja prema industrijskom i graanskom i kapitalistikom drutvu, u tijeku formiranja junoslavenskih nacija, na junoslavenskom prostoru se postupno smanjuju drutvene razlike, da bi se poetkom 20. stoljea pojavile slinosti u drutvenim strukturama. No, te su razlike, napose na podruju privrede i obrazovanja, i dalje ostale goleme: u tom razvoju prednjaili su junoslavenski narodi u Habsburkoj monarhiji. Tako je bilo i prilikom ujedinjenja 1918. godine. Otuda se u junoslavenskih naroda pojavljuju donekle zajedniki interesi i ciljevi, ali nailazimo i na stupnjeve stagnacije u suradnji te na pojavu meusobno razliitih interesa i sukoba, na primjer: hrvatsko-srpski sukob zbog prisvajanja bosanskohercegovakog etnikog i politikog podruja. Pa ipak, kao nikada ranije, junoslavenske nacije uspostavljaju tada mnogobrojne meusobne komunikacije (osobne, intelektualne, kulturne, politike i gospodarske) te donose prvi put programe zajednike junoslavenske politike, koji tada nisu ostvareni. U tom razdoblju razvoja jugoslavenske ideje, uoavamo dvije etape: prvu, od kraja 1860. do 1878. i, drugu, od 1878. do 1903. godine. U prvoj etapi, pojedini junoslavenski narodi (Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci, Makedonci i Bugari) u okviru svojih nacionalnih programa (politikih, privrednih, kolskih i obrazovnih, kulturnih, socijalnih itd.) tee postizanju nacionalno-politike individualnosti i osiguranju vlastite politike i dravne samostalnosti, koje ponekad, u kriznim trenucima, vide i u buduoj junoslavenskoj i balkanskoj zajednici. Nesumnjivo, rije je o razdoblju u kojem se pokuava formirati junoslavenski/balkanski pokret, koji tei osnivanju junoslavenske ili balkanske federacije, kao na primjer 1865./68. godine. Meutim, ta je etapa zavrila 1878. godine intervencijom velikih sila, kojom su razbile koncepciju da Balkan pripada balkanskim narodima. Tada, na temelju odluka Berlinskog kongresa, Srbija i Crna Gora postaju nezavisne, Austro-Ugarska je dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu koje time ulaze u austrougarski dravni okvir; uspostavljena je autonomna kneevina Bugarska i Istona Rumelija, dok je Rumunjska dobila nezavisnost. Od tada se sve mijenja. Uskoro Srbija potpada pod utjecaj austrougarske politike. Nakon toga, nestaje ope junoslavenske politike i mogunosti zajednikog politikog programa sve do poetka 20. stoljea. U Hrvata su od 1860. godine do kraja 19. stoljea jugoslavensku/junoslavensku ideju (razliitog sadraja) zastupali pojedinci te malobrojna elita unutar Narodnih stranaka, u svim hrvatskim pokrajinama. Vidjeli smo da su hrvatski preporoditelji politiari ve za

33 vrijeme revolucije 1848./49. godine izloili osnovna naela politike ideologije, koja se iskazuje u dva meusobno povezana politika programa: hrvatski nacionalni program (o ujedinjenoj Hrvatskoj) i program austrijske konfederacije. A na tome su, nakon sloma neoapsolutizma 1860. godine, osnivali kulturni i nacionalno politiki identitet hrvatskog naroda, tj. hrvatski nacionalni program, ije su ostvarenje vidjeli unutar austrijske konfederacije, ali i ideju o osnivanju junoslavenske vienacionalne zajednice. Zato ni tada jugoslavenstvo nema nacionalno obiljeje. Uza sve postojanje znatnih razlika miljenja, hrvatski su politiari u ovom razdoblju "jugoslovjenstvo" shvaali kao proces, u kojemu se iskazuje razvoj od neposrednog (pojedinane hrvatske, slovenske, srpske, bugarske, crnogorske i makedonske kulturne i nacionalno-politike individualnosti) prema opem i zajednikom vienacionalnom junoslavenstvu. A treba da se ostvari (na naelu federalnog pluralizma, koja omoguuje postojanje i ivot vie nacionalnih zajednica) u dvojakom vidu: 1. u obliku junoslavenske federativne dravne zajednice i 2. u obliku kulturne ("duhovne") federacije. Za razliku od hrvatskog nacionalnog programa, koji su uglavnom osnivali na hrvatskom dravnom pravu, oni su ideju o junoslavenskoj zajednici, kao i meusobnu suradnju, iskljuivo temeljili na prirodnom pravu i federativnom naelu. Ali su, ocjenjujui realno odnos drutvenih i politikih snaga u junoslavenskih naroda, nain i put nastajanja budue "jugoslovjenske zajednice" i sada zamiljali kao etapni proces. Po tom uenju, sredstva za ostvarenje tog cilja jesu kulturno zbliavanje i politiko sjedinjenje. Tijekom "duhovnog" zbliavanja junoslavenskih naroda trebalo je, kao krajnji cilj, utemeljiti jedinstveni knjievni jezik te zajedniku knjievnost i nauku. A u tome je odlunu ulogu trebalo da ima Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Politiko i dravno pak sjedinjenje junih Slavena, u novu vienacionalnu zajednicu, ostvarilo bi se tek u budunosti. Prije toga, svaki od junoslavenskih naroda morao bi se formirati, na temelju vlastite tradicije i etnikog naela, u posebne/individualne kulturne i nacionalno-politike zajednice. A to je uz stvaranje junoslavenske kulturne zajednice, koja moe prethoditi politikom interesnom udruivanju prva etapa na putu ostvarenja jugoslavenske ideje, a druga je: povezivanje junoslavenskih naroda u Habsburkoj monarhiji u federativnu zajednicu oko Hrvatske, na jednoj, i oko Srbije (izvan Monarhije, na Balkanu) na drugoj strani. Tek poslije toga, u sluaju raspada Habsburke monarhije i rjeenja istonog pitanja, moglo bi se osnovati nezavisnu federativnu junoslavensku dravu.

34 Zastupajui to gledite zajedno s mnogim narodnjacima, F. Raki je ve 1861. godine kao prvu idealnu etapu politikog zbliavanja junoslavenskih naroda oznaio dravno sjedinjenje Hrvata sa Slovencima i Srbima u Monarhiji unutar austrijske federacije. Bio je to junoslavenski/austrijski politiki program. Taj je program u Hrvata od revolucije 1848. sve do poetka 20. stoljea, a osobito 1865./67. godine, bio trajno prisutan. A ta je jugoslavenska koncepcija bila takoer u skladu s prijedlogom vlade Kneevine Srbije, koji je u kolovozu 1866. godine prihvatio biskup J. J. Strossmayer kao ugledni voa Narodnoliberalne stranke, o osnivanju "jugoslavenske drave nezavisne i od Austrije i od Turske". Jer je i taj prijedlog srpske vlade poivao na etapnoj junoslavenskoj politici. Smatrajui da zbog uvoenja dravnog dualizma predstoji skori raspad Monarhije i rjeenje istonog pitanja, ujedinjena je hrvatska Narodna stranka (Narodno-liberalna i Narodno-samostalna) poetkom travnja 1867. godine ugovorila s vladom Kneevine Srbije program zajednike junoslavenske/balkanske politike. Prema njemu, junoslavenska/balkanska "savezna drava", kao konani cilj svih junih Slavena i balkanskih naroda, trebalo je da se ostvari etapno. Prva akcija Srbije i Hrvatske trebalo je da bude usmjereno na oslobaanje Bosne i Hercegovine i njeno sjedinjenja sa Srbijom. Ali je Narodna stranka i tada zagovarala politiko povezivanje ne samo sa Srbijom i drugim balkanskim narodima, nego i sa Slovencima, i to zbog politikih i gospodarskih razloga. Meutim, srpska je vlada uskoro, u ljeto iste godine, napustila taj program zajednike junoslavenske i balkanske politike, iako je komunikacije s Hrvatima i drugim balkanskim narodima i dalje odravala. Od tada je hrvatska Narodne stranka bila primorana da nacionalnoj i junoslavenskoj politici odredi drugi smjer: vratila se politikom programu (nacionalnom i konfederalnom) iz revolucionarne 1848./49. godine. Pa ipak, neki su hrvatski politiari, u razdobljima krize, i dalje mislili da krajnji "idealni cilj" svih junoslavenskih naroda treba da bude njihovo sjedinjenje u zajedniku i nezavisnu junoslavensku federalnu dravu. Saimajui ta nastojanja, i polazei od uvjerenja o postojanju nacionalno-politikih individualnosti u junih Slavena, polazei dakle na prvom mjestu od hrvatskog nacionalnog programa (ujedinjene Hrvatske), M. Pavlinovi je 1869. godine jugoslavensku dravu (Jugoslaviju) zamiljao kao konfederalnu zajednicu ravnopravnih naroda. Ali su hrvatski politiari, u nedostatku zajednikog programa junoslavenske politike sa Srbijom, teili da najprije u

35 Austro-Ugarskoj okupe Hrvatsku, Sloveniju, Vojvodinu te (od 1878. godine) Bosnu i Hercegovinu u junoslavensku dravnu zajednicu unutar austrijske konfederacije. Meutim, svaka je politika akcija u tom smjeru ovisila o unutranjim prilikama i meunarodnim odnosima. U meunarodnoj krizi, koja je nakon Pruske pobjede na Francuskom 1870. uzdrmala opstanak Habsburke monarhije, hrvatska je Narodna stranka dala poticaj za sastanak junoslavenskih politiara u Sisku i u Ljubljani. Napokon su se u Ljubljani, od 1. do 3. prosinca 1870. godine, sastali hrvatski i slovenski politiari i jedan predstavnik Srba u Monarhiji, te donijeli zajedniku "Izjavu" tzv. junoslavenske politike. U njoj su ti politiari prvi put u povijesti na jednom organiziranom kongresu izrazili koncepciju o "jedinstvu junih Slavena" uope, i napose o vrlo bliskoj suradnji Hrvata, Slovenaca i Srba u Monarhiji, prema junoslavenskom/austrijskom programu, "na polju knjievnom, ekonomikom i politikom". Pa ipak, ne gubei ni pritom iz vida "ukupno jugoslavenstvo", tj. ideju o suradnji svih junih Slavena, M. Mrazovi je tada, kao stvarni voa hrvatske Narodne stranke, u uspostavio bliske veze s vladom Kneevine Srbije. Ali je tada J. Risti odgovorio Mrazoviu "da srpska vlada prihvata ideju junoslavenstva, ali sa svoje strane samo na Balkanskom poluostrvu". I zakljuio da je "preko" (u Habsburkoj monarhiji) "Hrvatska pozvana na ostvarenje ove ideje, srpska se vlada ne moe meati u te stvari". Prema tome, srpska je vlada u svojoj politici teila da okupi june Slavena izvan Monarhije oko Srbije, dok je junoslavenskim narodima u Austro-Ugarskoj savjetovala da se okupe u dravnu zajednicu oko Hrvatske. A u tom smjeru su, prema svemu sudei, tada i bile realne mogunosti svake takve konkretne politike. I tu su, kao i do tada, prisutna dva junoslavenska politika programa: prvi, junoslavenski/austrijski (o udruenju junih Slavena u Habsburkoj monarhiji) i, drugi, junoslavenski/balkanski program (o okupljanju balkanskih naroda oko Srbije). Ta je dva politika programa bio teko pomiriti. Pa ipak, prihvaajui, u postojeim prilikama, politiku koja zagovara sjedinjenje junih Slavena unutar Habsburke monarhije, neki su hrvatski politiari i dalje do kraja stoljea, nasuprot trajnoj opasnosti od politike Drang nach Osten i Magjarorszaga, napose u trenucima krize, slobodni razvoj junoslavenskih naroda vidjeli u buduoj jugoslavenskoj federativnoj zajednici. Pritom su, kao i do tada, zastupali naelo da su "jugoslavenski narodi" ("to sainjavaju Jugoslavenstvo") "potpuno meu se, u svakom smislu i u svaemu jednaka i ravnopravna". I tada je ta elita u Hrvatskoj, prema tome, ideju o "jugoslavenskoj

36 zajednici" osnivala na federativnom naelu i koncepciji o vienacionalnoj zajednici, te na ideji jednakosti i ravnopravnosti naroda. Ali su tu junoslavensku politiku, polazei od realnih odnosa snaga, takoer zasnivali na dugoronim ciljevima: od formiranja posebnih individualnih nacionalno-politikih i dravnih zajednica (tj. zasebnih modernih nacija) u junoslavenskih naroda, preko njihova okupljanja oko Hrvatske (unutra Austro-Ugarske) na jednoj, te okupljanje junih Slavena oko Srbije i Crne Gore izvan Monarhije na drugoj strani, do sjedinjenja svih "jugoslavenskih zemalja" u "nezavisnu, narodnu i dravnu zajednicu Jugoslavensku". Taj je program jugoslavenske politike, temeljen na ideji o narodnoj ravnopravnosti i federativnom naelu, koji je omoguavao razvoj svake nacije napose, iskljuivao hegemoniju jednog naroda nad drugim, a bio je dovoljno irok da omogui suradnju svih junoslavenskih naroda. Uza sve daljnje velike promjene u sadraju junoslavenske ideologije, taj je program junoslavenske politike funkcionirao i prilikom stvaranje Jugoslavije 1918. godine. Taj je program bio jednostran: dolazio je uglavnom s hrvatske strane, koji je uvijek polazio od hrvatskog nacionalnog programa, a time i od izgradnje modernog graanskog i industrijskog drutva i moderne hrvatske nacije. Nastojanja pak Srba za formiranjem srpske nacije i stvaranjem samostalne nacionalne drave, koji su na prvom mjestu teili proirenju svoga teritorija, odredila su u njih razvoj junoslavenske ideje. Jer, ako pri tom znamo da su srpsko etniko podruje i srpski narod podijeljeni unutar vie historijskih pokrajina i drava (u okviru Osmanskog carstva i Habsburke monarhije) jasno je da je problem udruivanja segmenata srpskog naroda u jedan politiki narod, u modernu srpsku naciju, bio daleko sloeniji negoli kod ijednog junoslavenskog naroda. Promatrajui s gledita primjene modernosti i modernizacijskih tokova i nacionalno-integracijskih procesa, vidljivo je da je problem srpske politike bio: kako unutar jedne politike zajednice ujediniti srpsku naciju. A upravo je to nastojanje u razdoblju 1860. do 1878. godine odredilo odnos Srbije prema junoslavenskom programu, koji je imao: srpsko-crnogorsku te srpsko-bugarsku i srpsko-hrvatsku osnovicu. Ma koliko da je u toj orijentaciji bila prisutna akcija Srbije "na Istoku" i njeno mogue teritorijalno proirenje, to je bio njezin glavni cilj, neosporno je da su Srbi svojom vanjskom politikom poticali meusobnu suradnju i meusobno upoznavanje junoslavenskih naroda. Srpska politika je prije svega teila rjeenju "istonog pitanja" i osloboenju Srbije ispod turske vlasti i njezinom teritorijalnom proirenju. I u tom su smjeru bile stvarne

37 mogunosti Kneevine Srbije: za njeno jaanje i mogue teritorijalno proirenje. Pri tom je samo sporadino raunala na pomo Hrvatske i Vojvodine (na Hrvate i Srbe u Monarhiji) dok Slovence i Sloveniju u svojim politikim planovima sve do poetka 20. stoljea nije uzimala u obzir. U skladu s tim, Srbija je za vrijeme Mihaila Obrenovia, od 1865. do 1868. godine, teila stvaranju balkanskog saveza drava i formiranju pokreta protiv turske politike moi na Balkanu. A polazei od koncepcije o formiranju tog saveza, srpska vlada je, u svojoj diplomatskoj aktivnosti, utjecala na stvaranje meudravnih ugovora Srbije s Crnom Gorom te Grkom i Rumunjskom, ali i s politikim predstavnicima u Hrvatskoj (ujedinjenom Narodnom strankom) i Bugarskoj. No, s gledita politikog junoslavenstva, Srbija je najtjenji savez ugovorila s Crnom Gorom. Prema tom ugovoru, trebalo je najprije stvoriti "veliku Srbiju", tj. osloboditi itav srpski narod u Osmanskom carstvu i ujediniti ga unutar Srbije. A zatim "i pod tim uslovom knjaz Crne Gore obeava da e Crnu Goru pridruiti i ujediniti s tom velikom dravom" - sa Srbijom. Pri tom je vlada Kneevine Srbije nastojala, u ugovoru s Grkom i Rumunjskom, dobiti dio Makedonije, te u daljnjoj akciji pridruiti Srbiji Bosnu i Hercegovinu i Staru Srbiju. Nastavljajui nadalje na tradiciji srpsko-bugarskih odnosa, srpska vlada je 1867. godine prihvatila prijedlog bugarskog "Dobrotvornog drutva". Prema tom ugovoru, srpski i bugarski narod bi se ujedinio unutar "jugoslavenskog carstva", sa zajednikom vladom. To bi "jugoslavensko carstvo" ukljuilo i Makedoniju, ali kao dio bugarske dravne polovice. Bila je to balkanska politika, koja je teila ujedinjenju svih balkanskih naroda u novu "saveznu dravu". Tu je, kako vidimo, i dalje bio aktualan junoslavenski/balkanski politiki program. U najuoj vezi s tom politikom Srbije "na Istoku", tj. na Balkanu, srpska vlada je poetkom travnja 1867. godine ugovorila spomenuti program junoslavenske/balkanske politike i s ujedinjenom hrvatskom Narodnom strankom. A prema njemu, ta "savezna drava" junoslavenskih/balkanskih naroda, kao praktini cilj njihove zajednike politike, trebala je da se ostvari etapno. Prva zajednika akcija Srbije i Hrvatske trebalo je da bude osloboenje Bosne i Hercegovine i njihovo pridruenje Srbiji. Ali je srpska vlada, vidjeli smo, uskoro i taj junoslavenski/balkanski program napustila. Time su sve do poetka 20. stoljea nestale mogunosti voenja junoslavenske politike irih razmjera. Jer iako je Srbiji, kao i Crnoj Gori, 1878. godine priznat dravni suverenitet, upravo je od tada u Srbiji zavladao snani utjecaj Austro-Ugarske. Zbog toga sve do poetka 20. stoljea Srbija ne

38 vodi odlunu junoslavensku/balkansku politiku, koja bi, prema spomenutim programima, obuhvatila sve june/balkanske narode i ujedinila ih u "saveznu dravu". Bio je to pokuaj da se i Hrvatskoj nametne junoslavenski/balkanski politiki program, koji je hrvatska Narodna stranka, u uvjerenju da se Austro-Ugarska raspada, dijelom prihvatila, ali nikada nije napustila kljune elemente tog programa: federalizam i nacionalnu samostalnost. Pojava pak i razvoj crnogorske drave, kao i postojanje posebnosti drutva te obiaja i institucija u njoj, utjecali su na formiranje crnogorskog naroda. Ali pri tom Crnogorci ipak stalno istiu blisko srodstvo sa Srbima i potiu suradnju sa Srbijom, te razvijaju svijest o pripadnosti srodnom srpskom narodu i zajednikoj srednjovjekovnoj srpskoj dravi. U Crnogoraca je ta tenja za suradnjom i povezivanjem sa Srbijom bila snano izraena. Zato su Crnogorci i Srbi uspostavljali mnogobrojne meusobne komunikacije: intelektualne, osobne, politike, meudravne i privredne. elja i nastojanje za stvaranjem crnogorskosrpskog zajednitva stalno su rasle, to je utjecalo na migracije Crnogoraca u Srbiju. A zatim dolazi i do stvaranja spomenutog meudravnog ugovora izmeu Crne Gore i Srbije. Pa ipak, zbog politikih suprotnosti izmeu srpske i crnogorske dinastije, te postojanja posebnosti drutava i institucija, i dalje se nastavlja razvoj posebnog/individualnog ivota u Crnoj Gori, odreujui tako nacionalnu samobitnost Crnogoraca. Pri tom je, tijekom razvoja crnogorsko-srpskih odnosa, u manjoj mjeri dolazila do izraza junoslavenska ideja, kao jasno izraen junoslavenski program. Ipak, promatrajui s gledita meusobnog upoznavanja i pribliavanja junih Slavena, neosporno je da su dugotrajni te sloeni i kompleksni odnosi izmeu Srbije i Crne Gore u 19. stoljeu bili veoma plodni, mnogostruki i izuzetno znaajni, napose za malu crnogorsku dravu. Meutim, po irini i trajnosti uspostavljanja meusobnih odnosa i komunikacija vieetnikih zajednica, na junoslavenskom prostoru uope, bosansko-hercegovako je podruje od posebnog znaenja za prouavanje procesa meusobne suradnje i zbliavanja malih junoslavenskih naroda. Jer se u samoj Bosni i Hercegovini razvijaju drutveni odnosi i uspostavljaju mnogostruke meusobne komunikacije triju vjerskih i etniko(narodno)-nacionalnih zajednica (Hrvata, Srba i Muslimana) dok se sama zemlja razvija na temeljima institucija vlastite drutvene i povijesne i tradicionalne zajednice. A istodobno Bosna i Hercegovina, kao sredinje pokrajine zamiljene "Jugoslovjenije" i kao vieetnika

39 zajednica, mnogobrojnim iniocima i povijesnim pojavama vezana i sa Srbijom i s Hrvatskom, postaju podruje oko kojeg se sukobljavaju interesi Srba i Hrvata. U konkretnom vidu, junoslavenska ideja se u Bosni i Hercegovini pojavljuje ve za vrijeme ilirskog pokreta, a zatim nakon sloma neoapsolutizma 1860. godine. Pod utjecajem jugoslavenske/junoslavenske ideje koju je irio najprije ilirizam, a od 1860. godine dalje J. J Strossmayer i F. Raki (koju su zagovarale hrvatske Narodne stranke) na jednoj, te pod utjecajem organiziranih akcija i propagande vlade Kneevine Srbije na drugoj strani, pojedinci i grupe bosansko-hercegovakih intelektualaca prihvaaju i zagovaraju ideju o stvaranju jugoslavenske drave, u kojoj bi Bosna i Hercegovina ipak bile posebna jedinica. A vidjeli smo da je, prema programu junoslavenske/balkanske politike koji je Srbija 1867. godine ugovorila s hrvatskom Narodnom strankom, upravo u Bosni trebao zapoeti oruani ustanak, koji bi zavrio osloboenjem i sjedinjenjem junoslavenskih i balkanskih naroda. U tom smislu, u Bosni se uspostavljaju tajne i javne veze i suradnja s najistaknutijim linostima, politiarima i dravnicima iz Hrvatske i Srbije. U isto vrijeme su hrvatske i srpske novine, bavei se Bosnom i Hercegovinom kao interesnim podrujem, svaka strana sa svoga interesnog i razliitoga gledita, imele odlunu ulogu u procesu meusobnog pribliavanja i suprotstavljanja triju etnikih zajednica: Hrvata, Srba i Muslimana. U mnogim pojedinostima drugaije, u Slovenaca je, kao i za revolucije 1848./49. godine, od 1866. dalje nacionalni program Zedinjene Slovenije bio jednim dijelom povezan s junoslavenskom idejom: pretpostavljajui federativno udruenje ujedinjenje Slovenije s Hrvatskom i preko nje sa srpskom Vojvodinom. Pri tom su Slovenci i Hrvati uspostavljali mnogobrojne meusobne komunikacije, tj. mnogostruku suradnju koja je ta dva naroda sve vie zbliavala. Polazei od tog nastojanja, a nasuprot historijskom pravu i na njemu osnovanom politiki tzv. Mariborskom programu iz 1865. godine, pojedini su slovenski narodnjaci 1866. zagovarali ujedinjenje segmenata slovenskog naroda (u jedan politiki narod) na temelju prirodnog i narodnog prava i etnikog naela u ujedinjenu Sloveniju, koja, kao posebna politika zajednica, treba da se sjedini s Hrvatskom, i preko nje s Vojvodinom, u "junoslavensku skupinu" unutar Monarhije. A zatim je taj program junoslavenske politike, kao i ideju o solidarnosti junoslavenskih naroda, F. Levstik izloio 1868. kao program novoga lista (Slavenski Jug) koji ipak nije pokrenut.

40 Posebno su Slovenci svoj odnos prema toj junoslavenskoj politici izrazili krajem 1870. godine, formulirajui s Hrvatima zajedniki program za dravnopravno sjedinjenje Slovenije s Hrvatskom. Prema dogovoru hrvatskih i slovenskih politiara u Sisku (od 7. do 8. studenog 1870.) ujedinjena Slovenija i ujedinjena Hrvatska ugovorile bi meusobno ravnopravni dravni savez. A zatim bi federacija Slovenije i Hrvatske ugovorile, kao posebno politiko tijelo, s Ugarskom realnu uniju, u okviru ire podunavske konfederacije. Prilikom pak spomenutog kongresa junoslavenskih politiara (hrvatskih i slovenskih i jednog predstavnika Srba iz Ugarske) u Ljubljani od 1. do 3. prosinca 1870. godine 40 slovenski su se politiari ("mladoslovenci" i "staroslovenci") kao i njihova glasila i neke politike institucije, jasno opredijelili za junoslavensku zajednicu, poblie neodreenog politikog sadraja. Prema spomenutoj "Izjavi" o "jedinstvu junih Slavena", Slovenci su, zajedno s Hrvatima i Srbima u Monarhiji, morali nacionalnu politiku uskladiti sa zajednikim junoslavenskim programom ("za obuvanje skupne koristi, svi e juni Slaveni monarhije habsburke raditi sporazumno u svakom pitanju, koje se tiu ma i posebnih njihovih posalah"). Drugi korak trebalo je da bude sjedinjenje Slovenije s Hrvatskom i Vojvodinom u junoslavensku dravnu zajednicu. Ali ta "Izjava" ne govori u kakvo bi ureenje stupio taj junoslavenski dravni savez: da li bi pristupio Cislajtaniji, Translajtaniji ili federativno ureenoj Monarhiji. Ne opredjeljujui se ni za jednu, u obzir su uzeli sve mogunosti. A istovremeno su naglasili poblie neodreeno "jedinstvo" svih junih Slavena. Kao i ranije, i tom je prilikom posebno izraena slovensko-hrvatska suradnja. Osim na javnim manifestacijama, uinjeno je to 1871. godine i preko zajednikog hrvatsko-slovenskog lista (Sdslawische Zeitung). A zatim su tu junoslavensku ideju, izraenu konkretno u junoslavenskom/austrijskom politikom programu koji je zagovarao ue politiko ujedinjenje Slovenije s Hrvatskom i Vojvodinom, unutar austrijske federacije, irila slovenska politika drutva u pojedinim slovenskim pokrajinama. Slovenci su tada, njihova malobrojna politika elita, posve jasno formulirali tzv. junoslavenski/austrijski program, program o sjedinjenju junoslavenskih naroda u novu junoslavensku/austrijsku politiku i dravnopravnu zajednicu, i to na temelju meunarodnog ugovora i naela ravnopravnosti naroda. Prema tome, takav bi junoslavenski/austrijski savez (dvaju ili vie junoslavenskih naroda unutar nove austrijske konfederacije, iskljuio hegemoniju jednog
40

O tome postoji opsena graa i literatura; usp. o tome literaturu na kraju ove rasprave.

41 naroda nad drugim. O tome govori izjava hrvatskih politiara iz kraja 1870. godine: "Mi sa Slovenijom hoemo da stupimo u junoslavenski savez. Bez Slovenije svi bi nai junoslavenski programi bili bez znaaja". Na tim temeljima i vrijednostima (nacionalnom programu, naelu o ravnopravnosti naroda, junoslavenskom federalizmu, uz program o austrijskoj konfederaciji), koje su zagovarali i hrvatski politiari, Slovenci su, uz razvijanje mnogostruke slovensko-hrvatske suradnje, i dalje zagovarali junoslavensku ideju. Kako iz dosadanje rasprave slijedi, bila su to dva razliita junoslavenska politika programa: prvi, junoslavenski/austrijski, koji je zagovarao politiko i dravno udruenje junih Slavena (Hrvata, Slovenaca i Srba) u Habsburkoj monarhiji unutar nove austrijske konfederacije i, drugi, junoslavenski/balkanski, koji je zagovarao politiko ujedinjenje junoslavenskih i balkanskih naroda u "dravni savez". To su dva razliita programa: prvi je pretpostavljao opstanak Monarhije kao srednjoeuropske drave, i njezino preureenje u demokratsku konfederaciju, a drugi se zalagao za ujedinjenje balkanskih naroda i zemalja, ali je prije svega vodio rauna o teritorijalnom proirenju Srbije. Meutim, polazei od gledita da predstoji skori raspad Habsburke monarhije, S. Mileti i M. Polit-Desani su 1870./71. godine u Zastavi, glasilu srpske liberalne stranke u junoj Ugarskoj i istonoj Slavoniji, odbacili junoslavenski/austrijski politiki program koji su zagovarali Hrvati i Slovenci krajem 1870. godine. Ipak je napredni list Panevac, u kojem je suraivao S. Markovi, podrao ljubljanski program iz 1870. godine, ali samo kao "grau za budunost". Prema tome, vjerujui u raspad Habsburke monarhije i stvaranje velike Njemake, i zagovarajui okupljanje Srba i Hrvata (iz Monarhije) oko Srbije, S. Mileti je odbacio federativno ureenje Austro-Ugarske i okupljanje junih Slavena u toj dravi u jednu jedinicu austrijske konfederacije, smatrajui da Slovence, kao i ehe, treba prepustiti njihovoj sudbini do konanog njemako-slavenskog sukoba. Zagovarajui, naprotiv, realnu junoslavensku politiku, tj. junoslavenski/austrijski politiki program, hrvatski i slovenski su politiari zahtijevali politiko/dravno okupljanje junoslavenskih naroda u Austro-Ugarskoj. Pri tom su bili uvjereni da e u budunosti doi i do suradnje (kulturne, privredne, politike) s junim Slavenima izvan Monarhije. Meutim, nakon uvrenja i stabilizacije dravnog dualizma 1872./73. godine, s prevagom njemake i maarske hegemonije u Monarhiji, dolazi do razdoblja suradnje i saveznitva izmeu Austro-Ugarske i Njemake. A istovremeno centri junoslavenstva, u

42 Monarhiji i izvan nje, ne pokazuju znakove prijanje inicijative. Pa ipak, i u tom razdoblju nalazimo nastojanja za meusobnu suradnju junoslavenskih naroda, a najvanije je pratiti, napose na njihovim rubnim/graninim podrujima, stalni pomak ljudi, roba i kultura. Bilo je to vano razdoblje uvrivanja i izgradnje junoslavenskih nacija, koje nastavljaju put, izraen preko uspona i stagnacije, meusobne suradnje i pribliavanja. Tek izbijanjem ustanka u Bosni i Hercegovini 1875. 1878. godine pojavljuju se izgledi za ponovo oivljavanje junoslavenske politike i rjeenje junoslavenskog/balkanskog pitanja. Hrvatska Narodna stranka je u prvim godinama tog ustanka, prema spomenutom programu iz 1867. godine koji je ugovorila sa srpskom vladom, javno i tajno podupirala Srbiju i Crnu Goru da oslobode Bosnu i Hercegovinu i pridrue ih Srbiji. A slino gledite zastupali su i slovenski listovi. Ali kada je postalo jasno da Srbija, zajedno s Crnom Gorom, nema dovoljno snage da odigra oekivanu ulogu balkanskog Piemonta u stvaranju jedne snane junoslavenske/balkanske drave na Balkanu, u hrvatskoj i slovenskoj politici dolazi do prihvaanja drugog mogueg rjeenja: programa o okupljanju junoslavenskih naroda i zemalja u Monarhiji, naroito nakon okupacije Bosne i Hercegovine: zagovaraju dakle i dalje junoslavenski/austrijski konfederalni politiki program. A budui da poslije Berlinskog kongresa (nakon 1878. godine) Srbija prestaje biti aktivni inilac u junoslavenskoj/balkanskoj politici, Slovenci i Hrvati nakon toga, ipak sporadino, Crnoj Gori pridaju znaenje junoslavenskog Piemonta. Pri tom je krajem 19. i poetkom 20. stoljea razvoj drutvenih struktura (na podruju kulture, privrede, politike itd.) u junoslavenskih nacija dobivao neka obiljeja koja su mogla pokrenuti intenzivniju meusobnu suradnju i potai mnogostruke meusobne komunikacije, to je moglo utjecati i na njihovo meusobno pribliavanje. Ali se u praktinom ivotu to nije osobito ostvarilo. Junoslavenska ideja poetkom 20. stoljea i nastanak Jugoslavije. Junoslavenska ideja o jezinoj i etnikoj srodnosti junih Slavena koja, s gledita politike, sadri dva razliita politika programa: junoslavensko-austrijski i junoslavensko-balkanski, prema kojoj junoslavenske nacije svoju slobodu i daljnji razvoj mogu postii, ukoliko doe do raspada Habsburke monarhije, u federalnoj junoslavenskoj dravnoj zajednici formirala se u 19. stoljeu. Iako se sadraj junoslavenske koncepcije, od generacije do generacije, stalno mijenja, ipak program federalizma, koji su zagovarali hrvatski i slovenski politiari, pokazuje da junoslavenska ideologija nije sadravala "nacionalnu" i unitarnu koncepciju.

43 Zato genezu tog programa, posve razliitih projekata i sadraja, kako kulturnog tako i politikog, valja promatrati preko uspona/stagnacije, na to utjeu vie vanjski initelji, a manje izraena i postignuta zajednika volja i akcija junoslavenskih naroda. U prilikama koje nastaju krajem 19. i poetkom 20. stoljea, jugoslavenska ideja je dobila novi polet te novo drutveno i politiko znaenje, a naroito tijekom Prvog svjetskog rata. Na to je utjecao daljnji proces drutvenih i ekonomskih struktura u junoslavenskih nacija, s posve razliitim ritmovima i dosezima razvoja, koje su se sada ipak bre razvijale u smjerovima modernizacije, ali svakako i meunarodni odnosi. Junoslavenske zemlje i junoslavenski narodi u Austo-Ugarskoj bili su na daleko veem stupnju razvoja i primjene modernizacije, napose na podruju privrede, komunikacija, obrazovanja i kulture. U tom se razdoblju, poetkom 20. stoljea, na junoslavenskom prostoru formirao politiki i drutveni kompleks: jo vie su se formirale pojedine junoslavenske nacije i nacionalne drave, te odlunije postavili zahtjevi za konano rjeenje nacionalnog pitanja, napose Makedonije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Jo prije su Kraljevina Srbija i Bugarska priznate kao suverene drave, a isto tako i Crna Gora, koja 1910. godine postaje takoer kraljevina. Bili su to znaajni inioci u daljnjem razvoju junoslavenske politike. Ali su unutranji sukobi u Srbiji i apsolutizam Obrenovia, kao i srpsko-bugarski rat 1885. godine, negativno utjecali na razvoj meusobne suradnje junih Slavena uope. Nasuprot pak velikosrpskim te velikobugarskim i velikogrkim pretenzijama na raun Makedonije, makedonski nacionalni pokret je, izraen preko nacionalno-revolucionarne organizacije i nacionalnog programa, stvorio temelje buduem razvoju makedonske nacije i individualnosti Makedonije kao posebne politike zajednice. Ali u tom pokretu ne nalazimo jasno izraenu junoslavensku politiku. Naprotiv, u Bosni i Hercegovini, nakon njezine okupacije 1878. godine, ideja da se stvori tzv. "bosanska nacija" tj. da se svi stanovnici, bez obzira na svoju etniku i kulturnu razliitost, identifikaciju s Bosnom kao politikom zajednicom propada, a tri se etnike zajednice (Hrvati, Srbi i Muslimani) dalje razvijaju, svaka zasebno i svi zajedno unutar posebnih okolnosti. Tu se, u njihovim sredinama, poetkom 20. stoljea javila ideja o junoslavenskoj zajednici. No, veliki utjecaji dolaze iz Srbije, na jednoj strani kod bosanskih Srba, a na drugoj iz Hrvatske, kod bosanskih Hrvata. Bili su to vie propagandni i ideoloki utjecaji, a manje kulturni i ekonomski.

44 Istodobno Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije a slino gledite iznose i druge socijaldemokratske stranke u toj iroj regiji (u BiH, Sloveniji i Dalmaciji, u Srbiji i Bugarskoj) zagovara "bratstvo junoslavenskih naroda". U isto vrijeme mlada generacija intelektualaca "naprednjaka", pod utjecajem ekih naprednjaka i Masaryka napose, u Hrvatskoj znatno utjee na razvoj "jugoslavenske ideje". Nasuprot stalnoj vanjskoj opasnosti, prije svega od maarizacije i njemakog "prodora prema Istoku", napredna je omladina polazila od prirodnog i narodnog prava, od prava svakog naroda na njegovo samoopredjeljenje, i isticala hrvatsko-srpsku suradnju, prije svega na podruju hrvatskih zemalja, te zagovarala tjenje povezivanje Hrvata, Slovenaca i Srba u Monarhiji. Priklonili su se i miljenju o tome koje su zastupale i socijaldemokratske stranke. Hrvatsko-srpska koalicija je tada, u svom programu, svakako zagovarala ire "junoslavensko zajednitvo", dosta openito, ali u praktinom politikom programu, u realnoj politici, zalagala se za politiko i dravno okupljanje junih Slavena u Monarhiji: Hrvatske, Slovenije i srpske Vojvodine. tovie, aneksijom Bosne i Hercegovine, taj je zahtjev postao aktualniji. Pa se ve 1912. godine, u dogovoru Hrvata i Slovenaca, zalau za trijalistiku koncepciju, prema kojoj bi se u jednoj politikoj jedinici okupile Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina. Taj se politiki program trijalizma, koji je negirao austro-ugarski dualizam, pojavio u Hrvatskoj kao otpor maarskoj hegemoniji. A rije je o sjedinjenju junoslavenskih naroda u Habsburkoj monarhiji u jednu politiku i dravnu jedinicu. Tu trijalistiu koncepciju odluno su zastupale graanske politike stranke u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Bio je to, kako vidimo, junoslavenski/austrijski politiki program, koji bi politiki ujedinio junoslavenske narode u Habsburkoj monarhiji. U Slovenaca je ve krajem 19. stoljea obnovljen nacionalni program Zedinjene Slovenije. A sve slovenske politike stranke u tom programu Sloveniju povezuju s Hrvatskom. Tako i slovenski liberali polaze od tradicije hrvatsko-slovenskih odnosa. Dok socijalisti zamiljaju da stvore "jedinstvenu" junoslavensku socijaldemokratsku stranku, slovenski klerikalci se oslanjaju na hrvatski dravno-pravni program (na hrvatsko dravno pravo) ukoliko im moe pomoi da postignu ujedinjenu Sloveniju i zagovaraju njezino politiko sjedinjenje s Hrvatskom. Uz to, hrvatski i slovenski politiari uspostavljaju mnogobrojnu suradnju i zajedniki trae rjeenje tzv. junoslavenskog pitanja. Jasno je da je to bio spomenuti junoslavenski/austrijski politiki program, kao jedino realni.

45 Nakon pak "majskog prevrata" 1903. i prestanka utjecaja Austro-Ugarske, u Srbiji se obnavlja ustavni i demokratski ivot, te se poinje ponovo iriti "jugoslavenska ideja", ipak preteno junoslavenske/balkanske orijentacije. Tu ideju o ujedinjenju zemalja junih Slavena, prije svega na Balkanu, zagovara malobrojna omladina i pojedini intelektualci okupljeni oko lista Slavenski Jug. Od graanskih politikih stranaka, samo su "samostalni" radikali u svoj program unijeli junoslavensku orijentaciju. Tek prvi balkanski rat donosi u Srbiji preokret u razvoju junoslavenske orijentacije. Nakon to je Srbija, zajedno s drugim balkanskim dravama 1912. godine zaratila protiv Turske, juni Slaveni u Monarhiji izraavaju solidarnost prema Srbiji i Crnoj Gori, ali i drugim dravama na Balkanu. Tek zatim se srpski dravnici okreu od uskog srpskog nacionalnog programa prema irem junoslavenskom, kojim su obuhvatili sve june Slavene, iako neodreeno. Ipak je sigurno da su srpski politiari i tada preteno zagovarali junoslavenski/balkanski program. Iz toga vidimo da krajem 19. i poetkom 20. stoljea "jugoslavensku ideju", razliitog sadraja i opsega, zastupaju pojedinci, elite i neke politike stranke u junih Slavena. No, ne nalazimo elemente i organizaciju junoslavenskog pokreta, ali ni jedinstvenog miljenja niti jedinstvenog politikog programa o tome. tovie, u njih je esto izraeno odbijanje junoslavenstva, napose kad je bilo neodreeno i nejasno. Jasnije su uvijek bili iskazani nacionalni programi, koji su teili samostalnosti pojedinih nacija. Suprotno "jugoslavenskoj ideologiji", koja nije bila ni u jednom primjeru jedinstvena, u politikom ivotu i dalje su se iskazivali dva odvojena junoslavenska politika programa, koja su bila, kako smo pokazali i u 19. stoljeu, vezana uz nacionalne programe: prvi, junoslavenski/austrijski (koji tei da okupi, u jednu federalnu jedinicu, june Slavene u Habsburkoj monarhiji) i, drugi, junoslavenski/balkanski, koji tei da okupi balkanske narode u savezu dravu. To su bila dva razliita politika programa, koja su se postupno ostvarivala, to se tie junih Slavena u Monarhiji, i prilikom raspada Austro-Ugarske 1918. godine. Zbog toga, ali i iz nezadovoljstva i protesta nacionalnom politikom na tim prostorima, razvio se poetkom 20. stoljea revolucionarni omladinski pokret, koji prihvaa nacionalno unitaristiko jugoslavenstvo, ipak razliitog sadraja. A cilj je toj omladini bio stvaranje "nezavisne Jugoslavije". Meusobno sline organizacije omladine, koja ipak ne zastupa neku jedinstvenu ideologiju, povezane su u Bosni i Hercegovini te u Hrvatskoj i Sloveniji. Pod utjecajem ruskih socijalista revolucionara, prihvatili su praksu individualnog terora.

46 Ipak tada posebno mjesto u irenju ideje o meusobnom pribliavanju junih Slavena pripada socijalistima i socijaldemokratskim strankama (SDS). Iako su sve SDS u junih Slavena pripadale istoj Internacionalni, i imale sline socioekonomske i sociokulturne programe, a time i nacionalne programe, ipak su meu njima postojale razlike u teorijskom odreenju nacije i njenog sociopolitikog razvoja. Tako SDS Hrvatske i Slavonije, u svojoj internacionalnoj orijentaciji uope i junoslavenskoj napose, prihvaa misao o hrvatskosrpskom "nacionalnom jedinstvu". Isto tako i SDS Bosne i Hercegovine prihvaa ideju o jednom narodu Srba te Hrvata i Slovenaca. Meutim, nasuprot tome, polazei od programa o balkanskoj "demokratskoj federaciji", a to je junoslavenski/balkanski politiki program, koji ima dugu tradiciju u srpskoj politici, srpska SDS prihvaa misao o srpsko-hrvatskom "nacionalnom jedinstvu", koji dokazi iz Hrvatske, "vie uzgredno" nego stvarno. Meutim, socijaldemokratske stranke junoslavenskih naroda u Austro-Ugarskoj, na zajednikoj konferenciji u Ljubljani 1909. godine, raspravljajui o tzv. "jugoslavenskoj pitanju", iskazale su misao o "jedinstvenoj naciji" junih Slavena uope, i to s gledita i kulturnog i politikog i dravnopravnog. Cilj im je bio formirati "jugoslavensku naciju" kao kulturno autonomne jedinice u buduoj demokratskoj konfederaciji naroda. Nema spora da su sline/razliite teze o hrvatsko-srpskom i uope junoslavenskom "nacionalnom jedinstvu", koji se najee iskazivao preko jugoslavenskog nacionalnog unitarizma, oteavale jasnu spoznaju o izgradnji moderne nacije i, u vezi s tim, ometale jasno odreenje individualnosti nacija u junih Slavena i njihova odnosa prema buduoj zajednikoj dravi, koja je mogla biti samo dravnopravna i federativna zajednica meusobno ravnopravnih naroda. A vidjeli smo da takvo odreenje politikog programa o sjedinjenju junoslavenskih naroda nastaje ve za revolucije 1848./49. godine. Prema tome, ideju o meusobnoj suradnji junoslavenskih naroda prihvatili su i irili poetkom 20. stoljea pojedinci i elite i neke politike stranke kod tih naroda. Meutim, sve do Prvog svjetskog rata, kao ni prije, junoslavenski politiki pokret nije organiziran. Junoslavenske nacije, nacije junoslavenskih naroda, jo uvijek nisu izrazile elju i volju, niti su to mogle, da prihvate jedinstveni junoslavenski politiki program, prema kojem bi razvile zajedniku akciju u cilju postizanja i organizacije zajednike drave: slobodne, vienacionalne, federativne i demokratske. I tek se za vrijeme Prvog svjetskog rata, koji je

47 prouzroio goleme tragedije i raspad Austro-Ugarske, pojavljuje zajedniki jugoslavenski politiki program i donekle mogunost njegova ostvarenja. Prvi svjetski rat je izbio 1914. godine, a povod njegovu poetku bilo je, nedvojbeno, i junoslavensko pitanje. Tijekom rata razvio se jugoslavenski pokret i pojavio jugoslavenski politiki program, iji su nosioci, u cilju rjeenja junoslavenskog pitanja u cijelosti, bili politiari i neki dravnici (malobrojna politika elita) naroda budue Jugoslavije. No, put do stvaranja jedinstvenog jugoslavenskog politikog programa nije bio ni malo lak ni jednostavan. Trebalo je pomiriti dva politika programa o sjedinjenju junih Slavena, dva programa koji su imali dugu tradiciju i svakako iskazivali posebne interese tih naroda: (1) junoslavenski/austrijski i (2) junoslavenski/balkanski. To nije bilo lako premostiti. Samo je tragedija Prvog svjetskog rata i raspad Monarhije otvarala takve mogunosti. Srpska vlada je tijekom tog rata iskoristila svoje prednosti (politike, dravne, organizacijske) te je junim Slavenima nametnula svoj plan ujedinjenja. Pritom je uglavnom odbacila tradiciju politikih programa koji su dolazili iz Monarhije: naelo demokracije i federalizma. Srbija se ve poetkom rata opredijelila za jugoslavenski politiki program, ali je u njemu prije svega vidjela mogunost ostvarenja nacionalnog programa: ujedinjenje svih segmenata srpskog naroda unutar jedne dravne zajednice. Bio je to zapravo ve poznati junoslavensko-balkanski program. Pa ipak, dva su vanjska initelja tada utjecala na srpsku vladu da javno iznese neto iri jugoslavenski politiki program, kojim je pokuala pomiriti dva spomenuta junoslavenska politika programa: junoslavensko-austrijski (federativni, vienacionalni, demokratski) i junoslavensko-balkanski (zapravo srpski nacionalni). A to su meunarodni odnosi i pregovori s emigrantima iz Austro-Ugarske, uglednim Hrvatima, Slovencima i Srbima iz Monarhije. U tzv. "jugoslavenskom programu", koji je 7. prosinca 1914. iznijela u Narodnoj skuptini (tzv. Nika deklaracija) srpska vlada je borbu za obranu i osloboenje Srbije najue povezala s "borbom za osloboenjem i ujedinjenjem sve nae neslobodne brae Srba, Hrvata i Slovenaca". Taj je politiki program srpska vlada dostavila i saveznikim vladama. Nakon toga Srbija je postala jedan od glavnih politikih centara junoslavenskog pokreta. Promatrajui meutim s gledita ratnih ciljeva Srbije, Nika deklaracija pretpostavlja, prvo, ostvarenje tradicionalne politike srpske vlade, a to je pridruenje Srbiji Bosne i Hercegovine i ujedinjenje s Crnom Gorom i, drugo, nakon raspada Austro-Ugarske, sjedinjenje svih junoslavenskih naroda u nezavisnu dravu. Time

48 je junoslavensko pitanje odmah dobilo meunarodno znaenje, budui da se ono kosilo s planovima i ratnim ciljevima velikih sila. Jer u poetku rata drave Antante nisu teile da razbiju Habsburku monarhiju, ve su nastojali da preurede srednju i jugoistonu Europu. Pobjedom pak centralnih sila (Njemake i Austro-Ugarske) junoslavensko pitanje bi ostalo nerijeeno. Sve je dakle bilo neizvjesno, napose za male slavenske narode u Monarhiji. Bez sumnje, u poetku rata sile Antante nisu namjeravale da u cjelini prihvate "junoslavenski program" kakav je ponudila srpska vlada u Nikoj deklaraciji. Naprotiv, pretpostavljala se samo mogunost ujedinjenja Srbije i Crne Gore, te posebno raspravljalo o sudbini svih austrougarskih Slavena, predviajui komadanje njihova teritorija. U svakom sluaju, sjedinjenje svih junoslavenskih naroda u nezavisnu junoslavensku dravu, u poetku rata, nisu u svojim planovima imale ni drave Antante niti drave centralnih sila. Zbog nepovoljnih prilika koje su vladale u junoslavenskim zemljama unutar AustroUgarske (vojni apsolutizam, politiki teror, oportunizam politikih stranaka), drugi centar junoslavenskog pokreta organizirala je politika emigracija izvan zemlje (u Italiji i Engleskoj) koja je predstavljala june Slavene u Monarhiji. Bili su to poglavito hrvatski politiari iz Dalmacije, koji su pred progonima emigrirali u Italiju, okupljeni oko F. Supila i A. Trumbia. U sluaju raspada Austro-Ugarske, oni su namjeravali pokrenuti akciju za okupljanje Hrvata te Slovenaca i Srba (iz Monarhije) u jednu junoslavensku dravnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Kako vidimo, pokuali su pomiriti spomenuta dva junoslavenska politika programa. U tom pogledu oni se obraaju srpskoj vladi i silama Antante. Pri tom su se sukobili s teritorijalnim pretenzijama Italije (na raun Dalmacije i Istre) te s politikom srpske vlade. Zbog toga je ve na poetku izbio sukob izmeu srpske vlade i pojedinih lanova Jugoslavenskog odbora, posebno s F. Supilom. U poetku rata pojavljuju se, kao i do tada, dvije koncepcije junoslavenske politike. U prvom sluaju, zagovara se uglavnom integralna Jugoslavija, koja bi obuhvaala i june Slavene iz Monarhije. U drugom, nastavljajui na tradiciji junoslavensko-austrijskog politikog programa, polazi se od zahtjeva za federativnim preureenjem Austro-Ugarske i trai sjedinjenje junih Slavena u Monarhiji, prije svega Hrvatske i Slovenije i BiH. Meutim, u Jugoslavenskom odboru sa sjeditem u Londonu, u instituciji koja se proglasila predstavnikim tijelom junoslavenskih naroda u Monarhiji, prevladava tenja za

49 cjelokupnim rjeenjem junoslavenskog pitanja. Pri tom je, poglavito kod F. Supila i A. Trumbia, prevladalo miljenje da je, u odbrani od teritorijalnih pretenzija Italije, politiko i dravnopravno povezivanje Slovenije s Hrvatskom nuno: "sve slovenske i hrvatske zemlje moraju biti u jednoj dravi, koja god bila". Zbog toga su Supilo i Trumbi traili uee Slovenaca u buduem sjedinjenju junoslavenskih naroda. Jer, po njima, etnike granice Slovenije, prema Italiji i Austriji, treba da budu granice budue Jugoslavije. U svakom sluaju, na razvoj junoslavenske politike, kako od strane Srbije tako i Jugoslavenskog odbora, te na razvoj tzv. jugoslavenske ideje (koju iznosi inteligencija, elite, razne interesne grupe i politike stranke u junoslavenskih nacija) u razdoblju Prvog svjetskog rata utjecali su: 1) meunarodni i meudravni odnosi snaga, napose velikih sila; 2) tradicija "jugoslavenske ideje", posebno tradicija junoslavenskih politikih programa, a to je, kako smo upoznali, junoslavenski/austrijski i junoslavenski/balkanski politiki program; 3) razina uspostavljenih komunikacija izmeu pojedinih junoslavenskih nacija; 4) razliite interesne grupe i razliiti interesi, prije svega gospodarski interesi. Tako se, na primjer, talijanska vlada nakon sklapanja ugovora Antante s Italijom (Londonski ugovor) suprotstavila da se Hrvatska i Slovenija, ali i Bosna i Hercegovina, pridrue Srbiji i Crnoj Gori. Jer je taj sporazum omoguavao Italiji teritorijalno proirenje na raun Hrvatske i Slovenije. Polazei od tih teritorijalnih pretenzija, Italija je jo 1918. godine, na konferenciji saveznika u Versaju, odricala Hrvatima i Slovencima te esima i Slovacima pravo na politiku i dravnu nezavisnost. Ali kada je sudbina Monarhije bila odluena, Italija je osigurala pravo da okupira dijelove Hrvatske i Slovenije. Nakon okupacije Srbije, srpska vlada je polazila od gledita da je srpska drava glavni i jedini oslobodilac i stvaralac budue jugoslavenske dravne zajednice. Protivno tome, Jugoslavenski odbor iskazivao je stav da jugoslavenska drava treba da nastane na naelu samoopredjeljenja i ravnopravnosti narod, uz priznavanje federativnog ureenja drave. Zbog toga je izmeu srpske vlade i Jugoslavenskog odbora i dalje dolazilo do sukoba. To su bila dva spomenuta junoslavenska politika programa koje je bilo teko pomiriti. U tome je srpska vlada pobijedila: ona je nametnula svoj politiki program. U Sloveniji i u Hrvatskoj je u zadnjih godina rata oivjela djelatnost junoslavenski orijentiranih politikih stranaka. Njihov je Jugoslavenski klub 1917. godine u bekom parlamentu iznio svoju tzv. Majsku deklaraciju u kojoj trai sjedinjenje svih zemalja u Monarhiji u kojima ive Hrvati

50 te Slovenci i Srbi u posebnu politiku/dravnu zajednicu, koja bi bila "slobodna svake nacionalne dominacije tuina i sagraeno na demokratskom temelju". Kako vidimo, bio je to junoslavenski/austrijski politiki program, koji i dalje ima brojne pristae. Krajem rata ta e dva politika programa pokuati pomiriti: srpska vlada i Jugoslavenski odbor. Na poziv srpske vlade, koja u tome iskazuje sve veu aktivnost, Jugoslavenski odbor je prihvatio poziv za pregovore na Krfu, iji je rezultat bio prihvaanje zajednike Krfske deklaracije, 20. srpnja 1917. godine. U njoj su srpska vlada i Jugoslavenski odbor prihvatili zajedniki jugoslavenski politiki program, prema kojem e budua jugoslavenska drava nastati na temelju samoopredjeljenja svih slobodnih i ravnopravnih jugoslavenskih nacija. Nakon toga, u slovenskim i hrvatskim zemljama se 1917. razvio masovni jugoslavenski ("deklaracijski") pokret, s tenjom za samoopredjeljenjem naroda, stvarajui nova narodna vijea. U isto vrijeme srpska vlada je, razvijajui "jugoslavensku politiku", unutar zemlje i na meunarodnom planu, prije i nakon proboja solunskog fronta, imala tekoe oko rjeenja makedonskog i crnogorskog pitanja. Uz to, na daljnji razvoj tog jugoslavenskog pokreta svakako utjee februarska i oktobarska revolucija u Rusiji, a zatim ulazak SAD u rat na strani saveznika, ali i aktivnost i pomo iseljenika iz junoslavenskih zemalja. U posljednjoj godini rata u junoslavenskim zemljama u Monarhiji sve vie jaa "jugoslavenski pokret", koji pokreu i podupiru razliite interesne drutvene grupe, stvarajui posebna narodna vijea, koja se 6. listopada 1918. godine udruuju u Narodno vijee Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, kojemu se pridruuje Hrvatsko-srpska koalicija te hrvatski i slovenski socijalisti. A zatim su 29. listopada iste godine izvrili odcjepljenje od Austro-Ugarske, te proglasili Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je, prema zajednikoj izjavi, "spremna stupiti u zajedniku dravu sa Srbijom i Crnom gorom", i to na federativnom naelu. Srpska vlada je, u naelu i prema vani, prihvatila postojanje tog centra koji su organizirali junoslavenski narodi iz Austro-Ugarske, i koji se zalae za ujedinjenja svih jugoslavenskih naroda, priznajui time, bar formalno, postojanje dvaju suvereniteta. Potom su uslijedili pregovori izmeu srpske vlade te Jugoslavenskog odbora i Narodnog vijea Slovenaca, Hrvata i Srba u enevi od 6. do 9. studenog 1918. godine. Ali je ipak neposredni sporazum o sjedinjenju junoslavenskih nacija postignut u pregovorima izmeu Beograda i Zagreba. Pa je 1. prosinca 1918. godine regent Aleksandar, nakon to je sasluao delegacije Narodnog vijea Slovenaca, Hrvata i Srba, a u ime kralja Petra I.

51 Karaorevia, proglasio "ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne drave Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca". Bio je to poraz junoslavensko-austrijskog politikog programa, koji je u hrvatskoj i slovenskoj politici imao dugu tradiciju, od 1848. sve do 1918. godine. Kljune osnovice tog programa bile su: nacionalna individualnost i posebnost svake nacije, federalizam, sloboda, napose graanske slobode, graansko drutvo, liberalna demokracija, solidarnost naroda i kultura i nacija te opstanak i daljnji njihov razvoj na prostoru srednje Europe itd. Nasuprot tome, ujedinjenje junih Slavena u jedinstvenu Jugoslaviju provedeno je prema tradiciji junoslavenskog/balkanskog politikog programa koji je njegovala srpska vlada. To je ujedinjenje proglaeno prema ideji jugoslavenskog nacionalnog jedinstva, koje tvore tri "plemena" jednog naroda: Srba, Hrvata i Slovenaca. Bilo je to od samog poetka u suprotnosti s postojeim stanjem: na tom su se prostoru ujedinile posebne i posve izgraene nacije, svaka s razliitim tradicijama i razliitim razinama primjene modernizacije, razliitim stupnjem privrednog i ekonomskog razvoja. Teko je bilo sve to pomiriti. To se moglo samo nametanjem diktature i hegemonije, koje su uskoro uslijedile. Literatura:41 Artukovi M., Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884-1902), Zagreb 1991. Artukovi M., Srbi u Hrvatskoj: Khuenovo doba, Slavonski Brod 2001. Baki I., Jugoslovenstvo od ideje do ostvarenja, Beograd 1985. Banac I., Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb 1988. Barac A., Knjievnost ilirizma, Zagreb 1954. Bartulica M., "Jugoslavenski revolucionarni omladinski pokret u austro-ugarskoj monarhiji 1908-1918.", Zadarska revija XIV, Zadar 1965. Biani R., Ekonomska podloga hrvatskog pitanja i drugi radovi, Zagreb 1995. Bogdanov V., Historijska uloga drutvenih klasa u rjeavanju junoslavenskog nacionalnog pitanja, Sarajevo 1956. Borko B., "Slovenci i jugoslavenstvo", Nova Evropa, knj. 25, Zagreb 1932. Bratuli V., "Hrvatski zastupnici u Istarskom saboru i Carevinskom vijeu 90-tih godina XIX. stoljea i suradnja junoslavenskih naroda", Jadranski zbornik III, 1968. Bubanovi F., "Dananji Hrvati i jugoslavenstvo", Jugoslav. Njiva, knj. 2, Zagreb 1924.
41

Knjige i studije o jugoslavenskoj ideji, ili vezano uz taj problem, koje su izile do 1988. godine bile su tada uvrtene u ovu literaturu. Ovom prilikom unesen je manji broj knjiga i studija koje su objavljene kasnije.

52 Budak N. (ur.), Etnogeneza Hrvata, Zagreb 1995. Ciliga V., "Narodna stranka i junoslavensko pitanje 1866-70.", Historijski zbornik XVII, Zagreb 1964. Cviji J., Balkansko poluostrvo i junoslovenske zemlje, Beograd 1966. ingrija M., Dubrovnik i hrvatsko pitanje, Dubrovnik 1939. izmi I., Jugoslavenski iseljeniki pokret u SAD i stvaranje jugoslavenske drave, Zagreb 1974. ubrilovi V., Istorija politike misli u Srbiji XIX veka, Beograd 1958. urin M., "Tri koncepcije jugoslavenstva", Nova Evropa, knj. 12, Zagreb 1925. Desnica U., Jugoslovenstvo kao narodnost, Split 1934. Deeli G., Hrvatska narodnost ili dua hrvatskog naroda, Zagreb 1879. Dolenc I., "Razvoj jugoslovanske misli pri Kreku", as XX, Ljubljana 1925-26. Dvornikovi V., Karakterologija Jugoslovena, Beograd 1990. Dugandija N., Jugoslavenstvo, Beograd 1986. Ekmei M., "Sudbina jugoslovenske ideje do 1914. godine", Politiki ivot Jugoslavije 1914-1945., Beograd 1973. Ekmei M., Ratni ciljevi Srbije 1914., Beograd 1973. Ekmei M., Stvaranje Jugoslavije 1790-1918., I-II, Beograd 1989. Federalizam i nacionalno pitanje, Beograd 1971. Gajevi D., Jugoslovenstvo izmeu stvarnosti i iluzije, Beograd 1985. Gross M., "Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoi I svjetskog rata", Historijski zbornik XXI-XXII, Zagreb 1968-69. Gross M., "Ideja jugopslovjenstva F. Rakoga u razdoblju njezine formulacije 1860-62. godine", Historijski zbornik XXIX-XXX, Zagreb 1976-77. Gross M., "Zur Frage der jugoslawischen Ideologie bei den Kroaten", u: Wandruszka A., Plaschka R. G. i Drabek A. M, Die Donaumonarchie und die sdslawischen Frage von 1848 bis 1918, Wien 1978. Gross M., "O ideolokom sustavu F. Rakoga", Zbornik JAZU 9, Zagreb 1979. Gross M., "O integraciji hrvatske nacije", u: Drutveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do poetka 20. stoljea, ur. M. Gross, Zagreb 1981. Gross M. i Szabo A., Prema hrvatskome graanskom drutvu, Zagreb 1992.

53 Hribar A., Jugoslavenska politika i hrvatsko pitanje, Beograd 1939. Ivanov (Deman M.), Junoslavensko pitanje, Zagreb 1918. Ilindenski zbornik 1903-1953, Skopje 1953. Jaki G. i Vukovi V., Spoljna politika Srbije za vlade kneza Mihaila. Prvi balkanski savez, Beograd 1963. Jankovi D., "Ideje unitarizma i federalizma pre stvaranja prve jugoslovenske drave", Federalizam i nacionalno pitanje, Beograd 1971. Jankovi D., "Jugoslovenstvo u Srbiji 1903-1912. godine", Anali pravnog fakulteta u Beogradu, Beograd 1969. Jankovi D., "Koncepcija srpsko-hrvatskog unitarizma u Hrvatskoj i Srbiji 1903-1918.", Zbornik radova pravnog fakulteta u Novom Sadu, Novi Sad 1970. Jankovi D., Jugoslovensko pitanje i Krfska deklaracija 1917. godine, Beograd 1967. Jankovi D., Srbija i jugoslovensko pitanje 1914-1915., Beograd 1973. Jelavich Ch., Junoslavenski nacionalizmi, Zagreb 1992. Jugoslavenski odbor u Londonu, Zagreb 1966. Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967. Kapidi H., Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom, Sarajevo 1969. Kermavner D., "Hegemonistina prekonstrukcija jugoslovanskega kongresa v Ljubljani leta 1870.", Zgodovinski asopis XVI, Ljubljana 1962. Kermavner D., "e nekaj gradiva o ljubljanskem kongresu leta 1870.", Zgodovinski asopis XVII, Ljubljana 1963. Kermavner D., I. Cankar in slovenska politika leta 1918., Ljubljana 1968. Kesi S., Odnosi izmeu radnikih pokreta u jugoslovenskim zemljama do 1914. godine, Beograd 1976. Koruni P., "Jugoslavenska ideja u hrvatskoj i slovenskoj politici za revolucije 1848-49. godine", Radovi Instituta za hrvatsku povijest, vol. 14, Zagreb 1981. Koruni P., "Jugoslavenska ideja u hrvatskoj politici 1866-68. godine", Zbornik JAZU, vol. 11, Zagreb 1982. Koruni P., "Jugoslavizam i sloboda u hrvatskom nacionalnom preporodu (ilirskom pokretu)", Zgodovinski asopis 4, Ljubljana 1987.

54 Koruni P., "Prilog poznavanju jugoslavenske ideje u hrvatskoj politici 1866-74.", asopis za suvremenu povijest III, Zagreb 1980. Koruni P., Jugoslavenska ideologija u hrvatskoj i slovenskoj politici: Hrvatsko-slovenski politiki odnosi 1848-1870. godine, Zagreb 1986. Koruni P., Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu 1835-1875. godine: Studija o politikoj teoriji i ideologiji, Zagreb 1989. Koruni P., "Program konfederalizma u hrvatskoj politikoj i drutvenoj misli u 19. stoljeu", Povijesni prilozi 11, Zagreb 1991. Koruni P., "Hrvatski nacionalni i politiki program 1848-49. godine", Povijesni prilozi 11, Zagreb 1992. Koruni P., "O podrijetlu hrvatske nacije u hrvatskoj politici u 19. stoljeu", Povijesni prilozi 12, Zagreb 1993. Koruni P., "Podrijetlo i integracija nacije kao znanstveni problem", Migracijske teme 3, Zagreb 1997. Koruni P., "Hrvatski nacionalni program i drutvene promjene za revolucije 1848-49. godine", Radovi 31, Zagreb 1998. Koruni P., "Fenomen nacije: podrijetlo, integracija i razvoj", Historijski zbornik LIII, Zagreb 2000. Koruni P., Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije: Nacija i nacionalni identitet, Slavonski Brod 2006. Kresti V., Srpsko-hrvatski odnosi i jugoslovenska ideja 1860-1873., Beograd 1983. Krizman B., Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske drave, Zagreb 1977. Krizman B., Hrvatska u prvom svjetskom ratu: Hrvatsko-srpski politiki odnosi, Zagreb 1989. Lovreni R., Geneza politike novog kursa, Zagreb 1972. Lukovi P., Stalie Slovencev do vstaje v Hercegovini i Bosni in do bosanskohercegovskega vpraanja v letih 1875-78., Ljubljana 1977. Malin F., Jugoslavenstvo kroz istoriju, Split 1925. Mamuzi I., "Ilirizam i Srbi", Rad JAZU, knj. 147, Zagreb 1933. Markovi L., Jugoslovenska drava i hrvatsko pitanje 1914-29. godine, Zagreb 1935. Matvejevi P., Jugoslavenstvo danas, Zagreb 1982.

55 Melik V., "Slovenci i jugoslovensko pitanje u doba Ujedinjene omladine srpske", Zbornik ujedinjene omladine srpske, Novi Sad 1968. Milosavljevi O., U tradiciji nacionalizma ili stereotipi srpskih intelektualaca XX veka o "nama" i "drugima", Beograd 2002. Milutinovi K., "Problematika ljubljanskog jugoslovenskog programa 1870. kod Srba i Hrvata", Zgodovinski asopis X-XI, Ljubljana 1956-57. Milutinovi K., "Prvi ideolozi federalistike misli kod Junih Slavena", Rad JAZU 330, Zagreb 1963. Milutinovi K., trosmajer i jugoslovensko pitanje, Novi Sad 1976. Mui I., Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, Split 1969. Nauni skup u povodu 50-godinjice raspada austro-ugarske monarhije i stvaranja jugoslavenske drave, Zagreb 1969. Novak V., "Jedno sporno pitanje iz srpsko-hrvatskih odnosa 60-tih godina prolog veka", Istorijski asopis, 1-2, Beograd 1949. Novak V., Antologija jugoslovenske misli i narodnog jedinstva, Beograd 1930. Novak V., J. J. trosmajer, apostol jugoslovenske misli, Beograd 1941. Paulova M., Jugoslavenski odbor: Povijest jugoslavenske emigracije za svjetskog rata 1914-1918. godine, Zagreb 1925. Pavlinovi M., "Razgovor o Slavenstvu, Jugoslavenstvu, Srbo-hrvatstvu, Srbstvu i Hrvatstvu", Hrvatski razgovori, Zadar 1877. Perovi B., Jugoslovenstvo i nacional-feudalizam, Beograd 1988. Petre F., Poizkus ilirizma pri Slovencih 1835-1849., Ljubljana 1939. Petrinovi I., Ante Trumbi: Politika shvaanja i djelovanje, Zagreb 1986. Petrinovi I., Politika misao Frana Supila, Split 1988. Pleterski J., "Politika novog kursa, jadranski kompromis i Slovenci", Jugoslovenski istorijski asopis 3-4, Beograd 1975. Pleterski J., "Zveza Vseslovenske ljudske stranke in Hrvatskre stranke prava v letih 1911-13.", Zgodovinski asopis 34, Ljubljana 1980. Pleterski J., Nacije, Jugoslavija, revolucija, Beograd 1985. Pleterski J., Prvo opredeljenje Slovenaca za Jugoslaviju, Beograd 1976. Pleterski J., tudije o slovenski zgodovini in narodnem vpraanju, Maribor 1981.

56 Politiki ivot Jugoslavije 1919-1945., Beograd 1973. Prijatelj I., Slovenska kulturnopolitina in slovstvena zgodovina 1848-1895. godine, knj. IV, Ljubljana 1955.-1966. Popovi P., Crna Gora u doba Petra I i Petra II, Beograd 1951. Radoji N., "S. Mileti o jugoslovenskom jedinstvu 1870.", Glasnik I, Novi Sad 1928. Rakovevi N., "Odnosi Crne Gore i Srbije u periodu 1912-14.", Velike sile i Srbija pred prvi svetski rat, Beograd 1976. Redi E., Prilozi o nacionalnom pitanju, Sarajevo 1963. Redi E., Austromarksizam i jugoslovensko pitanje, Beograd 1977. Redi E., Jugoslavenska misao i socijalizam, Sarajevo 1982. Stani N., Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji: M. Pavlinovi i njegov krug do 1869., Zagreb 1980. Stani N., Gajeva "Jo Horvatska ni propala" iz 1832-1833: Ideologija Lj. Gaja u pripremnom razdoblju hrvatskog narodnog preporoda, Zagreb 1989. Stani N., Hrvatska nacija i nacionalizam, Zagreb 2002. Stankovi ., Nikola Pai, saveznici i stvaranje Jugoslavije, Beograd 1984. Stankovi ., Nikola Pai i jugoslovensko pitanje, I-II, Beograd 1985. Stanojevi S., Borba Srba za srpsko-hrvatsko ujedinjenje, Beograd 1930. Strugar V., Jugoslovenske socijaldemokratske stranke 1914-18., Zagreb 1963. Strugar V., Socijaldemokratija o stvaranju Jugoslavije, Beograd 1965. Strugar V., Socijalna demokracija o nacionalnom pitanju jugoslavenskih naroda, Beograd 1956. Stvaranje jugoslovenske drave 1918., Zbornik radova, Beograd 1983. Sdland L. (I. Pilar), Junoslavensko pitanje, Varadin 1990. epi D., Supilo diplomat, Zagreb 1961. epi D., Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914-1918., Zagreb 1970. idak J., Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljea, Zagreb 1973., poglavlja u knjizi: "Prilog razvoju jugoslavenske ideje do I svjetskog rata", "Jugoslavenska ideja u hrvatskoj politici do I svjetskog rata", "Hrvatski narodni preporod - ideje i problemi", "Jugoslavenska ideja u ilirskom pokretu". idak J., Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848-49., Zagreb 1979.

57 idak J. i drugi, Hrvatski narodni preporod: ilirski pokret, Zagreb 1988. ii F., Jugoslovenska misao: Istorija ideje jugoslovenskog narodnog ujedinjenja i osloboenja, Beograd 1937. kerovu N., "Njego i jugoslavenstvo", Nova Evropa, knj. 11, Zagreb 1925. kiljan D., Govor nacije: Jezik, nacija, Hrvati, Zagreb 2002. Trgovevi Lj., Naunici Srbije i stvaranje jugoslovenske drave 1914-1920. godine, Beograd 1986. Ude L., "Slovenci in jugoslovanska ideja v letih 1903-1914.", Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967. Ude L., Slovenci in jugoslovanska skupnost, Maribor 1972. Velike sile i Srbija pred prvi svetski rat, Beograd 1976. Vlaji G., Jugoslavenska revolucija i nacionalno pitanje 1919-1927, Zagreb 1984. Vukovi V. J., "Nacionalno-revolucionarna akcija Srbije u Vojnoj granici", Zbornik Matice srpske, br. 9, Novi Sad 1954. Vukovi V. J., Politika akcija Srbije u junoslovenskim pokrajinama Habsburke monarhije 1859-74., Beograd 1965. Vujovi D., Ujedinjenje Crne Gore i Srbije, Titograd 1962. Zajc M., Gdje slovensko prestaje, a hrvatsko poinje. Slovensko-hrvatska granica u 19. i poetkom 20. stoljea, Zagreb 2008. Zeevi M., Slovenska ljudska stranka i jugoslovensko ujedinjenje 1917-21., Beograd 1973. Zwitter F., "Nekaj problemov okrog jugoslovanskega kongresa v Ljubljani leta 1870.", Zgodovinski asopis XVI, Ljubljana 1962. Zwitter F., "O razvoju trijalizma u okviru Habsburke monarhije", Nauni skup u povodu 50-god. raspada austro-ugarske monarhije i stvaranja jugosl. drave, Zagreb 1969. Zwitter F., O slovenskem narodnem vpraanju, Ljubljana 1990.