Hrvatsko katoličko sveučilište

Studijski odjel povijesti

Ilica 242, Zagreb

Matea Tumpa

A.G. Matoš – Boemski život

Seminarski rad iz predmeta „Kulturna povijest“

Mentor: dr. sc. Ines Sabotič

Zagreb,

6. travanj 2016.
Sadržaj:

1. Uvod...............................................................................................................................................3
2. Rasprava.........................................................................................................................................4
3. Zaključak........................................................................................................................................7
4. Literatura........................................................................................................................................8

1. Uvod
Tema ovog seminarskog rada je naslov putopisnog feljtona „Boemski život“ autora Antuna
Gustava Matoša, koji se nalazi u zbirci njegovih djela „Sabrana djela“, objavljenom u
Zagrebu 1973. „Boemski život“ nastao je u razdoblju hrvatske moderne, Matoš ga je napisao
za vrijeme svog boravka u Beogradu 1904. Kroz tri glavne teme opisat ćemo Matoševo
stajalište o boemskom životu, na koji je način povezano s Parizom te kako su boemi uopće
funkcionirali u društvu tokom tadašnjeg vremena, a odgovorit ćemo i na postavljeno
istraživačko pitanje.

Antun Gustav Matoš bio je hrvatski književnik koji je rođen 1873. u Tovarniku. Osnovnu
školu i gimnaziju pohađao je u Zagrebu, a htio je studirati na Vojnom veterinarskom fakultetu
u Beču, međutim nije mogao zbog nedovršenog srednjoškolskog obrazovanja. Neupisavši
fakultet, Matoš se posvetio pisanju i glazbi. Godine 1892. u „Viencu“ je objavljena njegova
prva pripovjetka „Moć savjesti“, a zbog vojne službe je 1894. otišao u Beograd gdje je radio
kao novinar i svirao violončelo u orkestru. Nekoliko godina je boravio i u Parizu gdje je
upoznat s novim pravcima u umjetnosti te je tada napisao i najveća djela svoje fikcijske proze.
Nakon boravka u mnogim europskim gradovima, vratio se u Beograd i u tom razdoblju su mu
objavljene dvije knjige. Matoš tada počinje pisati i pjesme koje su objavljivane u raznim
listovima i časopisima, a dio je objavljen posmrtno. Od 1908. vraća se i boravi u Zagrebu gdje
se bavi književnošću i političkim životom, a on sam je živio boemskim stilom života o kojem
ćemo nešto više reći u nastavku seminarskog rada, ali za početak, valjalo bi objasniti što je to
boema. Boema (bohema) je izraz koji dolazi od francuske riječi bohème, a karakterizira
intelektualce i umjetnike koji vode raskalašeni i nesređeni život te prosveduju protiv obaveza
koje nalaže društvo. U Francuskoj u srednjem vijeku boemima su nazivali Cigane jer se
smatralo da potječu iz Bohemije, pokrajine u Češkoj.1

Uz pripovjetke, koje je smatrao najvrijednijima, Matoš je pisao i putopise te feljtone. U

svojem je pisanju spojio lirski stil s reportažnim, historiografskim i društveno-kritičkim
opservacijama, a kao uzore je koristio američkog književnika E. A. Poea 2 i francuskog
pjesnika C. Baudelairea3 koji su se izrazito koristili simbolikom. Tematski se Matoševa lirika
kreće od simbolizacije krajolika do estetizacije smrti, starosti ili drugih pojava koje inače
1
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, bohema, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8415
(pogledano 6. lipnja 2016.)
2
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Poe, Edgar Allan, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?
id=48975 (pogledano 6. lipnja 2016.)
3
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Baudelaire, Charles, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?
id=6319 (pogledano 6. lipnja 2016.)
pobuđuju odbojnost i nelagodu, a nerijetko je dodavao satirične i humoristične elemente te
alegoriju. Matoš je poznat i po pisanju novela s karikaturnim i humorističnim tonom,
simbolizmom, a često su njezini protagonisti ili pripovjedači bili boemi, lutalice, sanjari,
umjetnici ili „autsajderi“. Pisao je i književne kritike i nerijetko je povlačio i političke teme
jer se i sam bavio politikom, bliskom Starčevićevom pravaštvu. Također, pisao je i o
istaknutim stranim piscima kako bi Hrvatsku približio europskoj i svjetskoj literaturi, a i sam
je znatno modernizirao hrvatsku književnost te su ga slijedili mnogi mlađi književnici. Matoš
je umro u Zagrebu 1914.4

Matoš svoja djela stvara krajem 19. st. i u predratnom razdoblju. U tom vremenu je Europa
na vrhuncu tehnoloških napredaka koji su posljedica industrijskih revolucija, a u pojedinim
državama raste osjećaj za nacionalizam. Čitavu Europu uz sav tehnološki napredak prati i
porat broja stanovništva, proces vesternizacije, kolonizacije itd.5

Analizirajući tekst „Boemski život“, kako bi ga bolje objasnili, možemo ga podijeliti na tri
glavne teme: Subjektivnost u pisanju o Parizu, Boemski talent u Matoševo vrijeme te
Boemska književnost i život boema. Kao istraživačko pitanje, na koje ćemo pokušati dati
odgovor, možemo postaviti: Zašto Matoš na početku „Boemskog života“ kritizira boemski
život kada je i sam živio jedan, a na kraju ga hvali?

2. Rasprava

Subjektivnost u pisanju o Parizu

Na samom početku svog „Boemskog života“ Matoš piše o Parizu, gradu boema, i na koji
način ga ljudi mogu doživjeti. Već smo u uvodu spomenuli kako je Matoš i sam živio
boemskim načinom života kao i činjenicu da je jedno vrijeme boravio u Parizu koji ga je
inspirirao za nastanak ovog teksta jer, kao što smo već rekli, u Parizu su se okupljali boemi pa
možemo reći da je taj grad bio „boemsko europsko središte“. On navodi da je taj grad uistinu
drugačiji od onih opisivanja koja se mogu naći u raznim literaturama o Parizu. Možemo reći
da Matoš želi poručiti čitateljima da nije isto kada čovjek čita o Parizu i kada je on stvarno

4
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Matoš, Antun Gustav, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?
ID=39480 (pogledano 4. travnja 2016.)
5
I.T. Berend, Ekonomska povijest Europe u dvadesetom stoljeću, Zagreb: 2011, 134-151.
tamo pa sam može iskusiti njegove čari. Svaki bi čovjek koji čita o Parizu trebao doći u Pariz
da osjeti „dušu“ toga grada. Razlog je taj što Matoš smatra da svatko ko piše o nečemo, piše s
nekom dozom subjektivnosti pa tako i oni koji su pisali o Parizu, pisali su na svoj način i
iznosili svoje doživljaje tog grada. Zbog toga smatra kako će čovjek najbolje doživjeti Pariz
ako ga sam ode posjetiti. „...i današnji Pariz nije Pariz jučerašnji,...“ govori o tome da, osim
subjektivnosti koju Matoš ne podržava, Pariz je grad koji se mijenja iz dana u dan, čak štoviše
iz sata u sat, nikada nije isti ni u jednom trenutku i svatko će ga doživjeti na drugačiji način,
jer možda ono što je netko nekad vidio u Parizu, u ovome trenutku više ne postoji, ili su se
pojavile neke nove stvari.6

Boemski talent u Matoševo vrijeme

Antun Gustav Matoš smatra kako boemi nisu više klasični romantičari kako ih se prije
karakteriziralo, a vezano uz to spominje i takve romantičare, francuske književnike Balzaca i
Murgera. Balzac je predstavnik romantizma 7, a Murger je poznat po svome djelu „La Vie De
Boheme“.8 Za razliku od navedenog, Matoš iskazuje da su boemi njegovog vremena bili
„bijedni umjetnici“ i pjesnici, a čak ih naziva i „carstvom bijednih umjetnika i pjesnika“ pa
možemo uvidjeti da ih je zaista bilo vrlo mnogo u to vrijeme. Navodi kako su prije njegovog
vremena boemi bili oni koji su, na način da „izigravaju“ ili glume nešto što nisu, dolazili do
moćnijih položaja u društvu, a oni su npr. bili ljubavnici vojvotkinje ili oni, kako ih on
opisuje: „...koji su prolazili život kao preobučeni statisti preko pozornice“. Također, i Matoš
sam priznaje da je živio boemskim životom, međutim piše kako su tadašnje bogatije žene i
„padale“ na boeme, odnosno kockare i „prozračnu gospodu koja prima honorare za ljubav“.
Za Matoša su boemi oblik nižeg sloja proletarijata, kako ih i sam naziva. Za primjer
nekadašnjeg boema naveo je Apolona, muze i boga, a sve s poantom kako bi naglasio da onaj
koji želi „postati bog“, odnosno viši sloj u društvu ili moćnik, ne smije „gladovati“, odnosno
živjeti raskalašenim životom koji bi ga do toga doveo, jer navodi kako je Apolon gladovao, a

6
Antun Gustav Matoš, „Boemski život“, U: Sabrana djela, Zagreb: 1973, 81.
7
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Balzac, Honere de, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?
id=5611 (pogledano 6. lipnja 2016.)
8
Enciklopedia Britannica, Henri Murger, http://www.britannica.com/biography/Henri-Murger (pogledano 6.
lipnja 2016.)
muze nikada nisu bile gladne te da „bog oduševljenja nije bog posta“. Matoš navodi kako
boemski život gotovo nikome nije donio ništa dobroga.9

Da su mnogi pjesnici živjeli kao boemi, možemo vidjeti u rečenici: „Već život Verlainea i
Baudelairea je pravo mučeništvo.“ i kako su mu navedeni francuski pjesnici bili uzori, Matoš
je i sam pošao za takvim stilom života. Piše o tome kako su mladi talentirani umjetnici
upropašteni alkoholom, siromaštvom i prostitucijum, što su sve odlike boemskog života.
Kako se i sam služio simbolizmom u svojim djelima, Matoš navodi kako je simbolizam vrlo
bitan u pisanju jer unosi život u djela te stvara potpuniji dojam: „...simbolizam i
impresionizam progutaše više života od Eiffelovog tornja ili Sueskog kanala.“ Da bi se
iznijela ljepota, potrebno je „gaziti po lešinama“.10

Matoš piše da je redovan život potreban kako bi se uspjelo u nečemu što čovjek radi i da se
samo tako može neometano doći do uspjeha, ali boemski život nije redovan već je totalna
suprotnost i smatra kako je takav način života uništio mlade talente koji su mogli postići
vjerojatno i svjetsku slavu i uspjeh, ali su krenuli boemskim putem. Navodi kako je u rijetkim
situacijama talent boema došao do izražaja i doživio uspjeh: „...boemi stvaraju relativno malo,
i najviše se odlikuju u radovima koji ne traže muku od godine dana.“, baš zbog toga što vode
„nesređeni“ i neredovan život koji ih sprječava u radu. Boemski ih je život sputavao u
razvijanju talenta jer je zahtjevao izuzetan napor, odnosno boemi su morali preživljavati na
razne načine pa su zbog toga imali malo kvalitetnih djela jer ih je život iscrpio i spriječio ih u
stvaranju. Matoš nabraja i francuske autore Becquea i de I'Isle-Adama koji imaju vrlo
siromašan broj kvalitetnih uradaka. Iznosi i kako nekim talentiranim boemima takav način
života nije dao niti da počnu stvarati neko umjetničko djelo i da ih je vrlo mnogo. Njegov
poznanik, M. Goldberg je, unatoč boemskom životu, uspio doći na književnu scenu te su mu
djela postala popularna. Međutim, kao problem vidi to da boem postane slavan najčešće
nakom smrti, jer kaže kako ni on sam ne zna da li je Goldberg u trenutku dok on ovo piše živ
ili mrtav. Nekako se, nakon svega ovoga, može steći dojam da je Pariz bio grad koji je tako
djelovao na umjetnike, da ih je „upropastio“ jer Matoš spominje „mnogobrojne žrtve pariškog
razvrata i mizerije“. Možemo to vidjeti i iz toga što se ovdje spominje još jedan Matošev
poznanik, M. Stephane, koji je uhvaćen dok je krao jer „umjetnik nije cikada koja živi od
uzduha i svjetlosti“. Pariz, kako vidimo, nije baš pružao veliku nadu umjetnicima u usponu ili
početnicima jer su, većinom, bili siromašni pa su, da bi došli do visokih položaja, bogatskva

9
Antun Gustav Matoš, „Boemski život“, U: Sabrana djela, Zagreb: 1973, 81.
10
Antun Gustav Matoš, „Boemski život“, U: Sabrana djela, Zagreb: 1973, 81-82.
ili slave, morali poći „za suknjom“. Odnosno, Matoš želi naglasiti da su tim umjetnicima put
do uspjeha bile bogate žene, ali su tim putem gubili svoju čast i ponos.11

Boemska književnost i život boema

Boemski život u Parizu je štetan i ne dopušta umjetnicima da razvijaju svoj talent. Matoš
navodi kako je utjecaj boemskog stila života na ljude štetan pa je tako štetan i za književnost
jer, kako djeluje na njih, tako se odražava i u njihovom pisanju. Za književnost nastalu na
osnovi boemskih utjecaja kaže: „Ona je leglo najužasnijeg, intelektualnog proletarijata,
gnijezdo intelektualne i socijalne anarhije,...“. U književnosti poeziju naziva paradoksalnom i
uspoređuje ju s prahom leptirovih krila, da na taj način dolazi u realnost. Matoš je i slikovito
opisao boema: „...biće crnih nokata, duge kose i masne brade,...,u širokom šeširu, u prljavoj
košulji.“ Po tom opisu možemo predočiti kako je jedan pariški boem izgledao i da je bio
veoma zapušten. Isto tako, navodi opis boema od strane francuskog pjesnika Moreasa: „On se
ne pere, jer čisti se ne peru.“ Piše kako boem ne vodi brigu o svojoj higijeni, da puno ljubi, a
malo jede, da mnogo puši i pije i voli diskutirati. Boem živi primitivnim životom pa ga Matoš
uspoređuje s degeneriranim amerikanskim divljakom.12

Matoša se, međutim, izrazito dojmila ta „agonija paradoksalne, slavne boeme“ u Parizu.
Rečenica: „...jer je najljepše, najtragičnije ono što umire“ pokazuje njegovu oduševljenost
teškim životom boema. Boem živi u „pariškoj šumi od kamena“ koja posjeduje mnoštvo
talenata i originalnosti. Na kraju ovog teksta, Matoš sa sjetom hvali boeme i boemsku
književnost za koju smatra da se još mora dosta proučiti. Tu spominje i kako nije nužno da
samo boemi umiru od siromaštva i gladi pa tako spominje i velikog kompozitora Lisinskog
koji je na kraju umro upravo od gladi. Matoš smatra i da su gotovo svi književnici bili boemi:
„Historija naše boeme bila bi, dakle, uglavnome historija naše književnosti.“13

3. Zaključak

11
Antun Gustav Matoš, „Boemski život“, U: Sabrana djela, Zagreb: 1973, 82.
12
Antun Gustav Matoš, „Boemski život“, U: Sabrana djela, Zagreb: 1973, 82-83.
13
Antun Gustav Matoš, „Boemski život“, U: Sabrana djela, Zagreb: 1973, 82-83.
Možemo zaključiti kako nam je Matoš na osnovu ovog kratkog teksta dao prilično dobar uvid
u boemski način života u Parizu te u njihovu književnost. Može se reći da je Pariz bio grad
koji je sputavao mnoge umjetnike zbog njihovog siromaštva i neimanja sredstava da postanu
uspješni u iskazivanju svog talenta. Vidimo i kako je Matoš nastojao biti objektivan jer je
kritizirao subjektivnost ljudi koji su prije njega pisali o Parizu na svoj način. Boemi su u
Matoševo vrijeme bili gotovo svi umjetnici i književnici koji su živjeli raskalašenim, često
nemoralnim, načinom života. Možemo čak reći da nisu živjeli nimalo jednostavan život i da
su bili pustolovi koji su ljubili „na svakom koraku“ bogate žene koje su im mogle omogućiti
više nego što su oni sami mogli. Što se tiče postavljenog istraživačkog pitanja, i nakon analize
teksta teško je dati pravi odgovor na njega jer, iako je Matoš bio boem, on u prvom dijelu
teksta kritizira boemski način života, njihovu književnost, a u drugom dijelu ih hvali i sam
sebe naziva boemom. Smatram da je on, na neki način, ponosan što je boem, da je iz takvog
načina života uspio izvući više dobrog, nego lošeg i da je zbog toga vrijednija njegova
pohvala boema, više nego njegova kritika. Možemo reći da je Matoš bio svjestan svog lošeg
načina života pa je i sam pisao kako loše utječe na čovjeka, ali naposlijetku on je bio jedan od
onih boema koji su se uspjeli probiti na književnu scenu.
4. Literatura

- Antun Gustav Matoš, „Boemski život“, U: Sabrana djela, Zagreb: 1973, 81-83.
- Enciklopedia Britannica, Henri Murger, http://www.britannica.com/biography/Henri-Murger
(pogledano 6. lipnja 2016.)
- I.T. Berend, Ekonomska povijest Europe u dvadesetom stoljeću, Zagreb: 2011.
- Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Balzac, Honere de,
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=5611 (pogledano 6. lipnja 2016.)
- Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Baudelaire, Charles,
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=6319 (pogledano 6. lipnja 2016.)
- Leksikografski zavod Miroslav Krleža, bohema, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?
ID=8415 (pogledano 6. lipnja 2016.)
- Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Matoš, Antun Gustav,
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39480 (pogledano 4. travnja 2016.)
- Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Poe, Edgar Allan,
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=48975 (pogledano 6. lipnja 2016.)