kola Anala

anali (l. annales, annus godina)

pl. godinjaci, letopisi.
kola Anala ili kola Annales je smjer historiografije utemeljen na radovima francuskih
povjesniara okupljenih oko asopisa Annales d'histoire conomique et sociale. Naziv "kola"
je donekle problematian budui da su teorijske i metodoloke pretpostavke smjera implicitno
definirane u samom asopisu, premda nema sistematskih teorijskih refleksija, tj. naputaka.
nesumnjivo je da su analisti utjecali na oblikovanje "nove historije".
anali (lat.). 1. Ljetopisi, godinjaci. 2. Zapisi o najvanijim pov. dogaajima to ih je za svaku godinu
biljeio pontifex maximus. 3. Srednjovj. knji.-pov. vrsta.

Razvoj
1. sijenja 1929. godine Marc Bloch i Lucien Febvre u Strasbourgu utemeljuju asopis
Annales d'histoire conomique et sociale. Time zapoinje prva generacija "kole Anala" koja
traje do 1945. godine. Prvi analisti bili su pod utjecajem sociologijskih koncepcija Emilea
Durkheima i kulturalistikih interpretacija povijesti Henria Pirennea. U povijesnim
istraivanjima zagovara se interdisciplinarna orijentacija na sociologiju, geografiju,
lingvistiku i socijalnu psihologiju.[1]
Drugu generaciju (1945.-1968.) karakterizira usredotoenost na civilizacije, histoire totale, te
irenje interesa na sva podruja materijalnog i duhovnog ivota (drutvo, ekonomija,
ideologija, religija, mentalitet). asopis se od tada naziva Annales. conimies. Socits,
Civilisations. Najvaniji predstavnik druge generacije je Fernand Braudel. Braudel je knjigom
Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II (prvi put objavljena 1949.) dominantni smjer
istraivanja okrenuo u smjeru geohistorije u ijem sreditu se nalazi odnos ovjeka i prirodne
okoline. Pritom je naglasio trodjelnu koncepciju povijesnih razina: a) geografsko vrijeme strukture dugog trajanja, odnosno gotovo nepokretno vrijeme geografske povijesti i prirodne
okoline; b) drutveno vrijeme - konjunkture, odnosno vrijeme relativno polaganih promjena
ekonomskih, drutvenih i politikih struktura; c) individualno vrijeme - dogaaj, osnosno
vrijeme politikih i ratnih zbivanja.[2]
Predstavnici tree generacije (1968.-1989.) su Jacques Le Goff, Pierre Chaunu, Louis Henri,
Philippe ries, Michel Vovelle, Emmanuel Le Roy Ladurie i Georges Duby. Ovu generaciju
karakterizira kritika Braudelovog invarijantnog i statinog strukturalizma, a podruja interesa
obuhvaaju odnos elitne i puke kulture, kolektivna ponaanja u svakodnevici ili izvanrednim
prilikama (sveanosti, rituali, pobune), historija marginalnih grupa, povijest svakodnevice i
materijalne kulture.
Zadnja, etvrta generacija svoje djelovanje zapoinje 1989. godine. Karakterizira ju povratak
Blochovim i Febvreovim polazitima, interes za historijsko-antropoloke teme (obitelj, ene,

privatni ivot), kulturne i simbolike reprezentacije, komparativnu historiju, te irenje

perspektive s francuskih nacionalnih na internacionalne teme.

24. 1902.
Lumville-en-Ornois ()
27. 1985.(83 .)
()

(. Fernand Braudel; Lumville-en-Ornois, 24. 1902 , 27.

1985)
. 1935. .
. 1937.

( 1934. ). II
II
.
. 1948.
VI
. 1956. VI .
1985.


, .
(1923 1949) ,
II, (19551979)
(1970 1985) .

.

.

.

II
II II (. Felipe II de Habsburgo, .
Filipe I), , 21. 1527. ,
13. 1598. , .
1556. , 1580.
60 .
I ,
, I .
I,
, , , ,
, , , , , , , ,
, .
1568.
,
.
,
, ,
.
,
1571. .
, - 1559.
,
II . , I ,
.
1588.
.
, II

 1581. ,
.
.
, ,
.