Iva Ajduk

Kroatistika i Španjolski jezik

ivaa0205@gmail.com

KONCEPT UTOPIJE ERNSTA BLOCHA

1
SAŽETAK:
Svrha je ovoga rada rasvijetliti filozofsku misao Ernsta Blocha koja se u njegovu djelu Duh
utopije posebno usmjerila na definiranje utopije i njenih značajki, s naglaskom na važnost
koncepta prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u čovjekovu umu te nade, koja je naposljetku
osnova utopije, koju pak Bloch dijeli na konkretnu i apstraktnu. Pri istraživanju oslanjala sam
se prvenstveno na navedeno Blochovo djelo, a potom i na sintezu njegovih filozofskih
postavki u knjizi i članku koji pruža i općenit pogled na povijest razvoja pojma „utopija“.
Zaključak se oslanja na Blochov središnji utopijski koncept, koncept nade, jer se naglašava i
njena aktualna važnost.

KLJUČNE RIJEČI: utopija, Ernst Bloch, marksizam, nada, ideologija

2
 Ernst Bloch, jedan od najvažnijih njemačkih filozofa 20. stoljeća, referira se ponajviše na
Karla Marxa u svom filozofskom pristupu. No premda mnogo spominje Marxa i nadovezuje
se na njegove ideje, neke bi se postavke njegove teorije, posebno one koje se tiču utopijske
misli, mogle promatrati i izvan marksističkih okvira.

U ovom ću se radu posvetiti konceptu utopije Ernsta Blocha s naglaskom na njegovo djelo
Duh utopije i mnoge ideje i teze koje su potekle iz njega i njegovih ostalih djela, a koje nisu
samo apstraktni filozofski koncepti nego i oni koji se mogu povezati s našim svakodnevnim
životom i egzistencijom, vezujući, primjerice, i doslovno “male stvari” uz tajnu života i
napretka.

1. Ernst Bloch

Ernst Bloch rođen je 1885. na Rheini. Od mladosti je bio zainteresiran za njemačku

idealističku filozofiju, ali uz materijalistički pogled na svijet, uvijek s vizijom nečega novog u
čemu se nalazi potencijal za napredak, a što ga je naposljetku izoliralo iz društvenih krugova
tog doba. (Muminović 1973: 31)

Bloch je studirao na sveučilištima u Münchenu, Berlinu i Würzburgu, a u širokom spektru

njegovih zanimanja najviše su se istakle socijalna filozofija i sociologija Simmela i Webera.
U zbirci Spuren (1930.) posebno govori o konceptima koje će kasnije još više razraditi –
konceptima nade i utopije. To je ujedno i razdoblje kada su lijeve snage u Europi ustuknule
pred desnima pa Bloch bježi u Švicarsku (1933.), potom u Prag, a poslije u SAD. 1938.
upušta se u debatu u kojoj daje na znanje da odbija materijalizam duhovnosti i nihilizam koji
se proširivao u tadašnjem režimu, pod staljinizmom. (Mikecin 1979: 5-7)

Muminović govori o anegdoti koja je označila smjer njegove filozofske misli u trenutku
kada je u rijeci koja se prelijeva vidio pretakanje znanosti i kulture iz jednog grada u drugi,
zajedno s novčanim vrijednostima industrijskog doba:

Prelazeći svakodnevno most što spaja njegov rodni grad s Mannheimom, dok je pohađao
manhajmsku gimnaziju, budući filozof zapažao je kako most spaja ne samo obale nemirne rijeke
nego i budućnost sa prošlošću, kako ruje krtica historije, izjednačujući mogućnosti ova dva grada,
ali i doživio alijenaciju proletarijata, što je s obzirom na sanjalačku prirodu njegova duha moglo

3
 voditi u snove o izgubljenoj sreći da se nije istovremeno sreo sa Marxovom mišlju, koja ga je
držala uz lijevo orijentirane snage ove oblasti. (id. 31)

Već tijekom studija došao je do otkrića o još-ne-svjesnom, koje će postati temeljem

njegove filozofije nade. To započinje njegovim dolaskom u München, kada ostaje
nezadovoljan stanjem filozofije na fakultetima.

Po dolasku u Berlin, gdje je njemački ekspresionizam bio u punom zamahu i on se počinje

za njega zanimati, ali za razliku od Lukáca, njega „oduševljava profetska nejasnoća izraza ove
orijentacije, kojom se postiže pojmovna ambivalentnost, a ne egzaktna krutost...“ (id. 33)

Od Lukácsa i njegovog stajališta razišao se u isto vrijeme kad vidno potresen tadašnjim
stanjem u svijetu piše članke koji odražavaju tu prazninu i nadu u bolje sutra. To su prvi
pisani začeci njegove utopijske misli. (id. 33)

2. Pojam utopije

Izraz „utopija“ potječe iz djela Thomasa Morea iz kojeg se može iščitati i dvostrukost te
riječi. „Eu-topia“ znači „dobro mjesto, a „Ou-topia“ „ne-mjesto“ ili „nepostojeće mjesto“.
„Utopija“ u suvremenoj raspravi o utopizmu ima značenje prvog pojma, dok su se negativne
utopije mahom opisivale u književnim djelima poput onih Georgea Orwella ili Aldousa
Huxleya. (Jurić 2003: 1143)

Kada je riječ o pozitivnoj utopiji, ona se pak može podijeliti na pasivnu i aktivnu. Pasivne
utopije zaokružene su i dovršene, ali ne nude način na koji bi se mogao premostiti jaz između
zbilje i utopije. Takve su utopije, primjerice, Platonova Država ili Moreova Utopija. („Same
sebe implicitno unaprijed određuju kao u-topije (ne-mjesta), kao ne-zna-se-kako ostvarive ili
kao općenito ne-ostvarive zamisli.“) (id. 1144)

Kod aktivne utopije, s druge strane, riječ je o utopiji koja ima tendenciju s perspektivom,
koncepciju budućnosti koja nije statična jer se aktivne utopije usredotočuju na prevladavanje
sadašnjeg stanja, „prije nego na dostizanje »zemaljskog raja« kojeg se nazire negdje na
povijesnom horizontu.“ (id. 1144) Aktivna utopija poima sebe kao moguću, uzima u obzir
povijest i način dostizanja cilja.

Kada se danas govori o utopiji, kako navodi Jurić, misli se na utopijski socijalizam,
marksizam i anarhizam, i time se pojam „utopije“ uvelike izolira od njenih drugih značenja,

4
pred-morusovskih i pred-modernih, ali i onih modernih koja se nadovezuju na ideal
socijalističkog društva. (id. 1144)

Stabilne su značajke pozitivnih utopija vjera u boljitak, napredak, i, nada, i mnogi kritičari
marksističke utopije, poput, primjerice, Jonasa, istražuju baš utopijski koncept nade, no
izrijekom njenu važnost ponajviše ističe Bloch.

Nada je uvijek prisutna u mislima o utopiji, ali one se razlikuju u tome ima li ta utopija
nekakvo uporište u sadašnjosti i je li ostvariva ili će pak nada odvesti u „ništa“ jer je svijet
kakvog zamišljamo ipak predaleko od onog kakav je trenutno i kakav se može ostvariti.
Ovisno o tome jesu li ostvarive ili nisu, Bloch dijeli utopije na konkretne i apstraktne.

Konkretne utopije imaju mogućnost ostvarenja između ostalog i zato što počivaju na
otkrivanju potencijala povijesne zbilje. Blochov pogled, dakle, nije samo pogled u budućnost
bez uzimanja u obzir prošlosti. (Muminović 1973: 145)

Apstraktne utopije, s druge strane, teže promijeniti zbilju, ali za to nemaju izgleda. (id.
145)

Bloch utopiju dovodi u vezu s ideologijom. Jedna je ideologija koja „dovršava postojeće“,
i ona počiva na pogrešnom doživljavanju povijesne zbilje kao nečega što vodi u jednu,
dovršenu, nepromjenjivu točku, a postoji i ideologija koja počiva na „velikim djelima
ljudskog duha“, na glazbi i umjetnosti, na uspostavi novog i ispoljavanju još-ne-svjesnog. I
ovo Bloch povezuje s marksizmom jer prvu ideologiju ocjenjuje onom vladajuće klase, a
druga ideologija je ideologija podčinjenih. (Muminović 1973: 146)

Ideologija vladajuće klase je „suma predstava kojima se opravdava i objašnjava društvo

pomoću lažne svijesti.“ Njena druga strana je u, kako smo spomenuli, ideologiji velikih djela, u
kojima se ideje nisu „blamirale“ (Marx) pa stoje na visini istinske svijesti, budućnosti. Takva je
ideologija proletarijata koja se odnosi „na pojmljeno kretanje i dokučene tendence zbiljnosti. (id.
146)

Promišljanjem tako o pojmovima ideologije i utopije koji naizgled nisu nužno povezani
uviđamo da se ipak nekako uvijek jedan uz drugog pojavljuju. Bivanjem dijelom određenog
društva mi uviđamo njegove manjkavosti, i, s obzirom na to da je u zdravoj prirodi čovjeka
uvijek težnja za progresom, mi ćemo promatrati svijet kojim kročimo i o njemu stvarati neke
predodžbe, a potom ćemo početi viđati i mogućnosti za napredak u tim manjkavostima i
ispunjavati se idejama o tome kako bi naše društvo trebalo izgledati. Ideje će se pomalo

5
pretvarati u ideologiju – skup ideja koje sačinjavaju naš čvrst stav o tome na koji bi način
društvo bilo najbolje što može biti.

Međutim, premda se utopija može dovesti u vezu s ideologijom što Bloch i čini u svojim
djelima ponajviše se referirajući na marksizam, u Duhu utopije on stavlja naglasak na
čovjekove unutrašnje procese, na želje i strepnje koji naposljetku konstruiraju misao o utopiji.

3. Duh utopije

Duh utopije djelo je koje Ernst Bloch koncipira od 1915. do 1917, a objavljuje u
Münchenu 1918. U njemu je vidljivo Blochovo razočarenje u tradiciju i manjkavost
socijalističkog duha koja, prema njegovom mišljenju, svjedoči o siromaštvu duha u ljudima.
(Muminović 1973: 41)
Sukladno tome, Bloch tvrdi da proživljene stvari i povijesni događaji na nama ostavljaju
trag, a pripadaju području „još-ne-svjesnog“. Kako bi se shvatio taj temeljni pojam ovog
Blochova djela, potrebno je naglasiti i njegovo viđenje sadašnjeg trenutka, koji je uvijek
nepotpun, jer izmiče čim se dogodi i traje prekratko da bi nam bio osvijetljen, da ga vidimo
onim što jest: „Kada se u stvari živi, kada je sam čovek u žiži svojih trenutaka svesno
prisutan? Ali ma koliko se to snažno osećalo, stalno izmiče ono tekuće, tmina svakog trenutka
kao ovaj što je, koji na to misli.“ (Bloch 1982: 234-235)
Bloch ustanovljuje i kategoriju „ne-više-svjesnog“. Ono objašnjava prolaznost trenutka i
mogućnost da ga, tek pošto je prošao, možemo promotriti, i paradoks toga da ga onda pak više
nećemo gledati istim očima: „...to što sam baš hteo i doživeo mogu videti tek onda kada je već
u nešto prošlo. No neprekidno se time menja i željni, zorni pogled, njegovi intuitivno spoznati
sadržaji tonu, i ja uskoro ne mogu više u doživljaju imati ni ono što je upravo prošlo.“ (id.
235)
To asocira na Freudov koncept nesvjesnog koje se odnosi na sve ono iz čovjekove
prošlosti ili svijesti što je potisnuo pa se izobličeno pojavljuje u snovima ili instinktivno, nama
samima nedokučivo dok se ne posvetimo odgonetavanju znakova tog simboličkog svijeta.
Prema Freudu je tako nesvjesno i ono što utječe na naše buduće radnje i formiranje našeg
identiteta. No Bloch se ne koncentrira na utjecaj ne-više-svjesnog na budućnost, već ga
dovodi u vezu s prošlošću, s proživljenim. (id. 235)
I čak i ako uzbudljivi životni trenuci uvijek proizvode u nama veselo iščekivanje zbog
toga što smo slične već proživjeli pa predviđamo ugodan osjećaj koji nas čeka, Bloch tvrdi da

6
ti trenuci koje anticipiramo sadrže malo prirode prošlosti, jer su usredotočeni na budućnost.
To su trenuci „još-ne-svjesnog“, odnosno, oni u kojima se nazire začetak nečeg novog, i
pomisao na njih puni nas iščekivanjem i očekivanjem:
U toj ljubavi i stvaranju mi život hvatamo za reč u onome što nam je obećao i nikada se to
„nesvesno“ potpuno druge vrste , to unapred usmereno življenje, nadanje i naslućivanje, to što iz
tmine teži svetlosti, to u stvari još ne svesno biće, kao „nesvesno“ potpuno druge strane i visoko
iznad ove, ne može redukovati na sentimentalni predeo proteklog... (id. 238-239)
U svojim daljnjim će radovima Bloch pokazati kako se „još-ne-svjesno“ pretače u
ljudskom umu u pojam utopije, no u Duhu utopije on posebnu važnost pridaje glazbi kao
istinskom pokazatelju onoga što osjećamo neobjašnjivo savršenim, kao da postoji da nam
pokaže da je i sama utopija jedna ostvariva, a nedokučiva mogućnost, zbog čega je „predmet
muzike ono što još nije – 'zemaljski nerealizirana utopija'.“ (Muminović 1973: 44)

4. Razvoj Blochova koncepta utopije

4.1. Važnost nade

Paradoksalnost Blochove utopijske misli ogleda se u prirodi trenutaka koji su već prošli i
nesumnjivo utječu na našu psihu, a prema njegovoj teoriji trebali bi se ostaviti po strani.
Također, trenuci koji još nisu nastupili i postoje tek u našim glavama, iako ih sačinjava nada
puni su i strepnje zbog loše tadašnje društvene situacije. Tu Bloch vidi problematičnost
odbacivanja marksizma kao nečega što nema budućnost i nije ostvarivo, kao nečega što je tek
„apstraktna utopija“, kako bi neki rekli. On tvrdi da se u ideji marksizma krije toliko
povijesno važnih, arhetipnih pojmova da on ne samo da je okrenut budućnosti već uzima u
obzir i prošlost. Oni koji ne vjeruju u marksizam pate od nedostatka imaginacije i vjere u
novo (Muminović 1973: 56):

Društvena pozadina je, prema Blochu, „konkretno-utopijska“, pa njenim preuzimanjem jačaju

pozicije čovjeka i revolucije. Nedostatak marksizma je nerazumijevanje mitosa – mitskih početaka
u zbiljskom, neshvaćanje dionizijskog sanjarenja, neosjećanje mitskog u onom revolucionarnom,
što dovodi do toga da buržoaski malograđanin u njemu vidi isključivo „ratio“ i „mechanei“ –
suprotne momente cjelini života. (id. 56)

Međutim, Blochova percepcija nije pesimistična ili optimistična; kada stavlja fokus na
pogled u budućnost on je tek svjestan da je takvog filozofskog stava kakvog jest jer su mu
dostupne ideje koje nisu dostupne ljudima koji žive samo u sadašnjosti, bez vizije, ljudima
koji s nepovjerenjem gledaju na promjenu, a samo neki sposobni su vidjeti svijet
neiskvarenim očima, zaroniti u mitsko i simbole. „...samo djeca, pjesnici, vidovnjaci i

7
mudraci čuju ponekad odjek iz obilja života, glas iz svijeta svjetske duše koji otuda dopire na
zemlju. Inače je pravilo da misao dolazi na mjesto opažaja, pojam na mjesto simbola.“
(Muminović 1973: 58) I Nietzsche je, na kraju krajeva, iako često shvaćen pesimistom,
gledao u budućnost. („...ono veliko što u njima Bloch vidi jest nemir koji tjera čovjeka onom
ljudskom...“) (id. 58)

Ključ za odgonetavanje paradoksalnosti (prošlosti koja ipak na nas ima utjecaj) nudi se u
Blochovu konceptu afektivnog svijeta, kojim naglašava važnost naših osjećaja kojima nešto
anticipiramo kao dobro ili loše. Ovdje se sjedinjuje tendencioznost još-ne-svjesnog i
čovjekove afektivne prirode koja uvijek traži neku izvanjsku „zakačku“ za osjećaje. Intelekt,
za razliku od afekta, procesuira „unutra“.

Afekte, međutim, slijedi otvoreno dinamičko Ja, smješteno u pozadini, zbog čega se ono
tamno doživljenog trenutka može otkrivati samo naprijed, što čini afektivni život približavanjem
intendirajućem 'samosusretu', smijeranjem nečemu spoljašnjem (ljubav za nešto, nada u nešto),
dok intelektualni procesi podliježu principu pred-metanja... (Muminović 1973: 70)

Afekti se, nadalje, dijele na „afekte obrane“ i „afekte približavanja“, a Bloch proširuje
klasifikaciju na afekte prema trajanju i ispoljavanju, odnosno, „osjećajne afekte“ (zavist,
pohlepa, poštovanje) i „afekte očekivanja“ (bojaznost, strah, nada, vjera). Kod afekata
očekivanja intenzitet je ispunjen, „intencija oskudna smislom“, oni su prepuni subjektova
uzbuđenja. Osjećajni su afekti, „lišeni budućnosti, izuzev one u kojoj se ne dešava ništa
novo.“ (id. 70)

Nadu, s druge strane, prožima intendirajuće, „u njoj je izvor snova, ispunjenih slika –
utopija – o boljem životu, onog još-ne-svjesnog koje sviće prema naprijed.“ (id. 71)

A kako trenutak nikada ne može biti viđen onime što jest te je tako potpuno nejasan,
anticipirajuće stanje u čovjeku, odnosno, nada, stvara se iz tamnih okolnosti u kojima se on
našao, iz „nejasnosti Sada i Ovdje“. Nada je zato pokazatelj da čovjek vjeruje u budućnost i
stoji pred njom o njoj se pitajući. Ona je jedan od najvažnijih faktora egzistencije. (id. 156)

Zato nada ima nesumnjivu važnost u Blochovoj filozofiji i u konstituiranju svijeta, i zato
on „dopušta“ čak i religiju – jer sadrži aspekt nade u bolje sutra. Bloch tvrdi da to nema veze s
istinom u religiji, s onime što sljedbenici neke religije štuju kao jedino ispravno i ne bavi se
posljedicama koje ta istina ima na kulturu i svijet, već ističe da svaka religija počiva na
pitanju o nepoznatom na čije mjesto dolazi nada. (id. 143)

8
 Anticipirajućom svijesti koja sadrži nadu dolazimo do pojma utopije. Utopija je, prema
Blochu, dakle, ono što još nije bilo, što je sadržano tek u još-ne-svjesnom, ali je na putu da se
ostvari. Ti komplicirano sročeni pojmovi mogli bi se objasniti kao stvarnost koja postoji u
glavi čovjeka, ali je i dalje „NE“ jer u stvarnosti ne postoji, no baš zato što sada postoji u
čovjeku možda će jednom sačinjavati opipljivu stvarnost.

No što se događa kada se zaista i ostvari ono čemu se nadamo? Javlja se glad. Budući da,
kako zatomljujemo svoju glad, mi se i mijenjamo i proširujemo, dolazi do
„samoproširivanja“, jer se zadovoljenjem starih rađaju nove potrebe. Ovdje se Blochovo
viđenje nagona razlikuje od, primjerice, onih modernističkih u književnosti, koji su više
koncentrirani na zadovoljenje i ponavljanje nagona uvijek u jednakoj mjeri, jer ondje je fokus
na ponovljivosti, a ovdje na proširenju i nadogradnji. Bloch tako i ovaj koncept dovodi u vezu
sa strukturom rada u marksizmu. („Pošto se kod čovjeka glad otklanja radom, a rad zasniva na
planiranju, radni proces stavlja u promet istinski ljudsko zadovoljenje potreba.“) (id. 163).

Bloch u nedostatku sadržanom u nagonu otkriva nadu, vjeru u budućnost. U malim

dječjim rukama koje se pružaju prema majci, primjerice, prisutan je nagon i želja za
zadovoljenjem potreba. A to su i trenuci veselja, jer sadrže iščekivanje lijepog budućeg
trenutka. Ovo životno veselje koje neprestano kola među nama Bloch vidi u svakodnevnim,
malim stvarima, koje težimo ispuniti i kojima se veselimo. Ti svakodnevni trenuci svjedoče o
našem nepresušnom kapacitetu za nadanje, dokaz su neiskorjenjive nade koja naposljetku
obećava bolje sutra. („Nedostatak i mogućnost njegova otklanjanja bude snove, ispunjavaju
nade, zadržavaju u čekanju na nekoga ili na nešto. Posvuda je težnja za promjenom, ulaganje
energije na očuvanju status quoa, radoznalost koja se mijenja sa godinama, ali nikada ne
iščezava.“) (id. 69)

Nedostatak se osjeća i u tijelu, a tijelo osjećamo samo kada smo gladni ili povrijeđeni. To
je podudarno s tezom da je sve ono što jest tek u svojoj manjkavosti. Tek tada, kada se
nalazimo u nedostatku, stvara se trenutak još-ne-svjesnog, koje u stvarnom svijetu izostaje, i
budi se nada. Nada se, dakako, može i razočarati, ali kako „svjetski proces nije izgubljen niti
dobiven, razočaranje nade može biti samo relativno“. (id. 102) Upravo u nadi, kako je to
Bloch kasnije objasnio, počiva utopija.

4.2. Konkretne i apstraktne utopije

9
 U knjigu „Oproštaj od utopije“ skupljena su i objavljena 1980. neka od predavanja Ernsta
Blocha. Djelo započinje predavanjem u kojem postaje jasno Blochovo negativno stajalište o
pesimističnom pogledu na život i svijet, u kojem kritizira filozofe koji su ga stavili u središte
svoje misli, posebno Schopenhauera. (Bloch 1986: 7-28)

To se stajalište rasvjetljava u sljedećem pogledu, gdje se Bloch podrobnije posvećuje

definiranju utopije, navodeći prvo da se u unutrašnjem toposu, u koji su smještene naše želje i
usmjerenost ka stvarima koje nas raduju, naziru dvije vrste budućnosti: prava i neprava. U
nepravoj budućnosti, kako navodi Bloch, čovjek je dospio tamo gdje je želio doći, ali mjesto
je ostalo tu. Ona se ostvari kada ostvarimo bilo koji cilj koji su ljudi već vjekovima
ostvarivali, bilo da je to lijeganje u postelju navečer ili, vjerojatno, postajanje poznatom
ličnošću. Postelja će i u budućnosti biti na istom mjestu, a našim proslavljanjem sebe svijet se,
vjerojatno, neće bitno promijeniti. (id. 33) Prava budućnost dana je kada ono što želimo i
čemu stremimo još ne postoji, a donijet će nešto novo u svijet. „Ovo još-ne-svesno je
mentalna reprezentacija još-ne-postaloga u spoljnjem svetu, nezavisnom od ljudi. To
reprezentuje ono što je mentalno. Još-ne nije ni ne, ni ništa, ni sve, ono ima ovaj vrlo čudni i
tajanstveni stepen relanosti još-ne-bivstva, koje je, međutim, nešto sasvim drugo od
nebivstva...“ (id. 34) Bloch navodi da su područja gdje nalazimo najviše još-ne-svjesnog
mladost, prekretnica vremena i produktivnost, jer to su trenuci u kojima osjećamo najviše
optimističnog stremljenja budućnosti ili anticipiranja novog vremena zbog promjene na
vidiku. (id. 35)

„Vanjski“ topos, s druge strane, predmet je želja i htijenja na višim razinama, „nešto što
treba da bude, u moralnom, verskom, estetskom pogledu, nešto što predstavlja kanon, ali
takav kanon čija dela leže u budućnosti, mada već vidimo obrise koji, međutim, nisu
ispunjeni.“ (id. 36)

Taj „vanjski“ topos ne mora biti opasan prostor ako ono što se u njemu odvija ostane
samo željeno, ali može biti štetno ako se realizira. To je neki povijesni trenutak promjene
kada je anticipacija neposredna, trenutak kada se apstraktna utopija može ostvariti te može
prerasti u nasilje ako izostane veza sa stvarnošću ili se o njoj ne promisli dovoljno. (id. 36-37)
Bloch potom ističe da su i „najluđe“ utopije bile donekle povijesno determinirane, određene
razdobljem nastanka, prirodom vremena u kojem su zamišljene. (id. 36-37) („...utopija –
shvaćena kao socijalna utopija koja je tu osnova – Engleza Thomasa Morusa u 16. veku
stavlja naglasak na slobodu, a utopija Španca Campanelle, sto godina kasnije, na red...“) (id.
51) Budući da su planovi utopija koji nastaju u umovima indivudua određeni povijesnim
10
trenutkom u kojem su se oni našli, samim time te utopije nisu nužno potpuno apstraktne. (id.
51)

Razlog što se marksistička utopija razlikuje od one Morea ili Campanelle je što ona nije
bila apstraktna jer se naslanjala na trenutni povijesni trenutak i tematizirala ga te čak
propagirala da se treba osloboditi uvjetovanosti povijesnog trenutka. („Ne treba ostvarivati
ideale nego osloboditi biće kojim je sadašnje društvo bremenito.“) (id. 51). Marksizam se
izjalovio, međutim, jer je poslije izostala promišljenost (koju je Bloch ranije spomenuo),
skrenulo se s puta, marksizam se razvijao „sasvim drugačije nego što je bilo predviđeno u
konkretno-utopijskom programu“. (id. 38)

U knjizi Immaginary Communities, u kojoj se osvrće na utopijske misli raznih autora,

Wegner navodi razlikovanje apstraktnih od konkretnih utopija prema Blochu. Pojašnjava
apstraktne utopije kao one koje nude lako zadovoljenje potreba koje nisu zadovoljene u
sadašnjosti. No apstraktne utopije ne sežu daleko. One nas stavljaju u dodir s trenutačnim
željama i samim time raspršuju nadu o nekom iskustvu potpune drugosti. Dok apstraktna
utopija sadrži želje, samo konkretna sadrži nadu. Paradoksalno, konkretna utopija tako raskida
sa sadašnjošću. Baš zato što u sebi ne sadrži tu ni manje ni više nego odsutnu sadašnjost, punu
želja i htijenja, koja je sastavni dio čovjekove nutrine. (Wegner 2002: 20-21)

Oproštajem od utopije, naposljetku, Bloch definira oproštaj od marksizma kao ljudski

zazor od konkretnih utopija, kao „oproštaj od svakog ozbiljnog socijalnog pokreta uopšte“. A
za čovjekovo zdravlje i općenito zdravlje društva nužno je imati neki daleki cilj, neko
stremljenje ka višem kako nas ni svakidašnje, trenutačne nedaće ne bi pokolebale. (Bloch
1986: 59) Bloch zaključuje značajnom rečenicom: „Zato nikad dovoljno konkretne utopije.“
(id. 60)

Budući da je svjestan postojanja različitih ideologija, Ernst Bloch svjestan je i postojanja

raznih utopija u obliku mogućnosti, ali time i toga da su neke od njih iz raznih razloga u
određenom trenutku u povijesti ostvarive, a druge su tek puka mogućnost koju treba
rezervirati za knjige ili ostaviti za neka druga vremena. Sukladno tome, i on se opredjeljuje za
utopiju na čijem se funkcioniranju potom utemeljuje i na koje se nadovezuje cijela njegova

11
utopijska filozofska misao - socijalističko društvo. Proučivši Blochove misli možemo se pitati
i bi li on možda, da je rođen u neko drugo doba, vrednovao drugačije ideje i bi li se njegov
koncept utopije temeljio na drugačijoj ideologiji. Ipak, neovisno o tome u kojem je razdoblju
djelovao, čini mi se da u svakom razdoblju nešto vrijedno uvijek možemo naći u Blochovoj
usmjerenosti na čovjekovu unutrašnjost i na onaj vječni dio nas koji nas usmjerava prema
napretku čak i u najgorim vremenima, a u čijem je temelju nada.

BIBLIOGRAFIJA:

Bloch, Ernst, Duh utopije, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1982.

Bloch, Ernst, Oproštaj od utopije?, Komunist, Beograd, 1986.

Jurić, Hrvoje, ''Utopija – anti-utopija – post-utopija - utopija'', u: Filozofska istraživanja,

Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2003., 1141-1156.

Mikecin, Vjekoslav, ''Živa baština Blochove filozofije nade'', u: Dossier o Blochu, Kulturni
radnik, Zagreb, 1979., str. 5-18.

Muminović, Rasim, Filozofija Ernsta Blocha, Institut za međunarodni radnički pokret,

Beograd, 1973.
Wegner, Phillip, Immaginary Communities, University of California Press, London, 2002.

12
13