Sveuilite u Zadru

Odjel za izobrazbu uitelja i odgojitelja

Kolegij: Stilogenost jezinih sredstava






Stil i tehnika moderne proze
(seminarski rad)







Profesor: dr. sc. Tihomil Matrovi Studentica: Danijela Bonjakovi,
4.god., RN

U Zadru 7. lipnja 2014.

2

SADRAJ

1. Uvod................................................................................................................................3
2. Roman toka svijesti.........................................................................................................4
3. Egzistencijalistiki roman...............................................................................................7
4. Roman apsurda................................................................................................................7
5. Moderni roman u hrvatskoj knjievnosti........................................................................8
6. Zakljuak.......................................................................................................................11
7. Literatura.......................................................................................................................12
















3

1. Uvod
20. stoljee donjelo je znatne promjene u drutvu, u znanosti, u umjetnosti pa tako i u
knjievnosti. Tradicionalna proza tj. tradicionalni roman ustupa mjesto modernom romanu.
Vrste modernog romana koje se tada javljaju, a o kojima e biti rije u ovom seminarskom
radu jesu: roman toka svijesti, egzistencijalistiki roman, roman filozofije apsurda.



















4

2. Roman toka svijesti
U 20. stoljeu tradicionalni roman ustupa mjesto modernom romanu romanu toka svijesti.
Takvom ustupu pridonijele su tadanje znatne promjene u drutvu, u znanosti, umjetnosti, a
posebice u knjievnosti.
U svome poznatom eseju Moderni roman iz 1919. godine , engleska pjesnikinja i
spisateljica Virginija Woolf kae: Istraite za trenutak svijest jednog obinog ovjeka u toku
jednog obinog dana. Ta njegova svijest prima bezbroj dojmova trivijalnih, fantastinih,
letiminih ili pak onakvih koji se otrinom elika uree u svijest. Dolaze sa svih strana kao
neprestan pljusak bezbroja atoma. I kako padaju, tako se ugrauju u ivot ponedjeljka ili
utorka, akcent pada drukije nego prije. ...ivot nije niz drhtavih simetrino poreanih
svjetiljaka, ve je ivot sjajna aureola, poluprovidna masa koja nas okruuje od poetka
svijesti do kraja. Zar nije zadatak romanopisca da prikae taj promjenljivi, taj nepoznati i
neogranieni duh, makar razotkrivao bilo kakve stranputice i zamrenosti, i da ga prikae sa
to manje stranoga i izvanjskoga? ... Biljeimo atome onim redom kako padaju, nabacimo
konture, makar koliko naizgled bile nepovezane i razjedinjene, konture to ih svaki dogaaj
urezuje u nau svijest! Ne prihvaajmo kao gotovu injenicu da ivot potpunije bivstvuje u
onome to se obino smatra velikim nego u onome to se obino smatra malenim... Ono
najinteresantnije za moderne lei po svoj prilici u mranim predjelima psihologije. Istie se
neto to se dosad ignoriralo. I odmah postaje nudan drukiji obris forme, nama teko
shvatljiv, a naim prethodnicima potupno neshvatljiv.
elja da se zagleda u mrane predjele psihologije posebno je ojaala pod utjecajem S.
Freuda i njegova Uvoda u psihoanalizu (1910), te isto tako pod utjecajem amerikog
psihologa Williama Jamesa i njegovih Osnova psihologije (1890). S. Freud otkrio je
znaenje nesvjesnog u lijeenju psihoneuroza, a W. James bitnu osobinu svijesti da je ona tok
(stream of thought) u kojemu se pojedinani doivljaju mogu samo vjetaki izdvajati. Dakle,
W. James podrazumijevao je da svijeu neprekidno prolazi struja misli, osjeaja, dojmova i
najee nevezanih zamisli koje tvore unutarnji ivot ovjeka.
Osnovno pitanje romana toka svijesti sastoji se u prikazivanju unutranjega proivljavanja
lika. Takvo prikazivanje tei potpunijem, dubljem i realnijem prikazu osjeta, predodbi, slika
i mate, pojmova i intuicija, a isto tako i prikazivanju naina na koji se meu ovim sadrajima
oblikuju asocijativne veze i simboli.
5

Pisci romana toka svijesti upoznali su, osim Freudovih ideja o psihoanalizi i podsvjesnom i
Jamesove ideje o struji svijesti, te Bergsonove ideje o trajanju, a zatim i egzistencijalizam i
filozofiju apsurada.
Brojni pisci tradicionalne knjievnosti najavili su pisce romana toka svijesti. E. A. Poe i H.
James kod Amerikanaca, L. Sterne i J. Conrad kod Engleza, D. Diderot, J.J. Rousseau i G.
Flaubert kod Francuza, te L.N. Tolstoj i F. M. Dostojevski kod Rusa pridonjeli su svaki na
svoj nain preobraaju tradiocionalnog romana. Prvi roman toka svijesti nastao je u
Francuskoj kao djelo Eduarda Dujardina (Diardena) Lovorike su posjeene, 1887.
1915. godine objavljen je u Engleskoj roman Hodoae D. Richardsona, a godinu dana
kasnije Mladost umjetnika J. Joycea. Taj irski knjievnik, najistaknutij je svjetski pisac
romana toka svijesti. Mladost umjetnika (1916) donosi oznake modernog romana, ali je
djelo pisano u treem licu, a tehnika nije direktni unutranji monolog. 1922. izlazi njegov
roman Uliks u kojem dosljedno prmijenjuje ideje o struji svijesti i o njezinoj osnovnoj
tehnici dostiu u direktnom unutranjem monologu ovoga romana vrhunac razvoja. U
Uliksu svijest likova tee i italac je u najdirektnijem kontaktu s tim tokom. Misao i
postupci likova odvijaju se kako ih je zamislio nevidljivi stvaralac. Joyceov ovjek u
beznaajan je i malen, a prikazan je u svom jednostavnom bitisanju i lutanju Leopold
Bloom.
U tome je romanu toka svijesti iznesen najuveniji direktni unutranji monolog, osnovna
tehnika romana toka svijesti. Na 45 stranica originalnog izdanja, a u 8 reenica prikazuje se
struja svijesti Molly Bloom dok lei prije spavanja pored svoga mua Leopolda Blooma koji
je kasno doao kui i prekinuo joj san. Za razliku od indirektnog unutranjeg monologa, u
kojem je pripovjeda jo prisutan, i solilokvija, u kojemu se pretpostavlja da lik nekome pria
o svome doivljaju, direktni unutranji monolog iskljuuje i pripovjedaa i sluaoca ili itaoca
ili pak lik ostaje sam sa svojim proivljavanjem : Da jer nikada jo nije takvo to uinio da
trai da mu se doruak donesem u krevet od onoga vremena u hotelu City Arms gdje bi se
esto izleavao i prenemagao se izigravajui otmjena gospodina samo da bi u oima one
stare koze izgledao to interesantniji uvjeren da emo togodod od nje batiniti a ni cvonjka
nam nije ostavila ve sve dala za mise za spas svoje due te bila krina kakve nema i zaista
strahovala da potroi 4 penija za pirit za gorenje priala mi o svim bolestima i boljkama i
bez prestanka baljezgala o politici i potresu i smaku svijeta ....
6

Da bi bili objektivni u prikazivanju rastrganih psihikih procesa svojih linosti, u romanu
struje svijesti primjenjuju se naela slobodne psiholoke asocijacije, tj. sposobnosti da nam
jedna stvar preko pamenja, ula ili mate sugerira neku drugu. Prikazujui kretanje i
krivudanje toka svijesti u vremenu i prostoru, pisci se slue i standardnim retorikim
figurama, kao i nekonvencionalnim impresionistikim slikama i simbolima. Okretanje
individualnoj psihologiji, tj. prenoenje osnovne radnje u unutranjost, dovodi do razrada
tehnike kojima se eli to bolje prikazati asocijativni mozaik misli, osjeaja i dojmova likova,
upotrebe lajtmotiva i psihoanalitikih metoda.
Posuuju se i neki filmski postupci: montaa; ponavljanje kadrova, krupni plan, skraivanje
prizora, postupno zatamnjenje predmeta, ali i mehanika sredstva: tipografska pomagala i
interpunkcija zagrade, znakovi izostavljanja, kurziv.

Rekli smo dakle, da u izgradnji lika modernog romana sudjeluje osima slobodnih asocijacija i
filmska tehnika: retrospektivna montaa, flesh-back, usporavanje, zatamnjivanje, veliki
planovi, zaokruivanje najistaknutije slike manje znaajnima, brzo izmjenjivanje slika. Cilj je
takve tehnike da se pokau razliiti aspekti likova i zbivanja, njihova sloenost, simultanost s
ostalim zbivanjima u njima i oko njih. W. Faulkner u svojim direktnim unutranjim
monolozima oznauje i nivo svijesti razliitim postupcima, a isto tako i razliita vremena
slobodnih asocijacija. Odsutsvo interpunkcije kod njega ukazuje na dublje slojeve
podsvjesnog toka, a kurziv prijelaz na nov isjeak vremena u miljenju lika.
U modernom romanu toka svijesti vrijeme, mjesto i zbivanja stapaju se u svijest lika u
posebno jedinstvo. U modernom romanu zanimljiva je takoer jo jedna tehnika kojoj je svrha
da nadoknadi potisnutu fabulu i njezino odvijanje u vremena. To su paralelizmi i kompozicije
modernog romana s muzikim oblicima (sonatom, simfonjom), struktrom velikih djela
prolosti, ljudskim tijelom, bojama, razim znanostima.





7

3. Egzistencijalistiki roman
U okviru egzistencijalizma, nove filozofije koju je pod utjecajem danskoga filozofa Soerena
Kierkegaarda (Kerkegora) i njemakih filozofa Heideggera, Jaspera i Husserla osnovao
francuski filozof Jean-Paul Sartre, nastaju roman i drama koji oznauju praktinu primjenu
filozofskih ideja toga pravca.
Osnovne ideje egzistencijalizma glase: egzistencija prethodi esenciji (biti). Ona je jedina
neposredno data, ali njezina datost izaziva tjeskobu i muninu.
U romanu Munina (1938) J. P. Sartre opisuje tu muninu, uas koji izaziva sluajnost
egzistencije. Taj osjeaj mora biti prevladan, a moe ga prevladati ovjekova sloboda koja se
manifestira u stvaralakom aktu. Djelovanjem ovjek prevladava egzistenciju i stvara svoju
esenciju. Dakle, ovjek je ono to sam od sebe stvori.

4. Roman filozofije apsurda
Polazei od Sartreova agzistencijalizma Albert Camus stvorio je vlastitu filozofiju apsurda.
Simbol apsurdnog ovjeka jest Sizif, lik Camusova eseja o apsurdu Mit o Sizifu (1942). U
njemu Camus iznosi svoje shvaanje teze: Treba zamisliti Sizifa kao sretna ovjeka, tj.
svjesna bezizlazne, apsurdne patnje u beskraju, uzaludnom naporu. Kad postane svjestan da
mu je napor uzaludan, Sizif nadvladava svemir koji ga mori, postaje jai od njega.
Nadalje, Camusov roman Stranac (1942) oblikuje apsurdnoga ovjeka prije osvjeivanja
apsurda. Meursault ivi kao da ivot nema nikakava smisla. Ubija ovjeka bez dubokog
razloga. Stranac je u svijetu i u drutvu, ne poznaje konvencionalne vrijednosti toga svijeta i
toga drutva. Osuen na smrt Mersault odbija religioznu utjehu i svoje zadnje trenutke
posveuje zemji: Mirisi noi, zemlje i soli osvjeavali su mi sljepoonice. udesni mir ovog
uspavanog ljeta ulazio je u mene kao plima...Kao da me ova velika srdba oistila od zla,
liila nade, pred noi punom, znakova i zvijezda, po prvi sam put otvarao srce njenoj
ravnodunosti svijeta. Doivljaj da je svijet tako slian meni, tako bratski na kraju, naveo me
da pomislim kako sam bio sretan i kako sam jo uvijek sretan.
8

Dakle, apsurd je prevladan jer je shvaen i prihvaen. U trenutku kada je Meursault spoznao
njenu razvnodunost smrti prestao je biti stranac u tome svijetu i prije smrti osjetio da je
sretan.
Drugi roman A. Camusa Kuga (1947), mitski je, alegoriki, a ipak realistiki roman u
kojem je epidemija kuge u gradu Oranu simbol moralnog i fizikog zla. Simol u sebi nosi
nacistiku okupaciju, logore smrti, grozne vizije atomskog rata, a zatim psihologiju pojedinca,
njegova egoizma, nepovjerenja, vjerskih zanosa, tenje za uitkom, nastojanje ljudi da
pobjegnu iz okuruenog podruja, sve u okviru ope strahote epidemije kuge. Ono to u
ovome romanu prevladava apsurd jest divna ljudska solidarnost koja se razvija iz pobune
protiv zla.
Traenje novih oblika u novim uvjetima dovelo je do uvjerenja da nijedan oblik romana ne
odgovara tadanjem vremenu. Flozofija apsurda dovodi i do pojma antiroman. Antiroman je
najbolje definirao J. P. Sartre istiui da se radi o negaciji romana samim romanom, ... o
pisanju romana o romanu u kojemu se nita ne zbiva niti se moe zbivati.

5. Moderni roman u hrvatskoj knjievnosti
Hrvatski se moderni roman poinje razvijati u vrjeme kada je oko 1930. godine u knjievnost
zavladala socijalna tematika. Desetak godina poslije eseja Modern roman V. Woolf, ciklusa
M. Prousta U traenju izgubljena vremena i Uliksa J. Joycea, a est godina prije
Munine J. P. Sartrea izlazi roman Povratak Filipa Latinovicza M. Krlee (1932).
Taj roman nosi oznake naeg modernog romana koji nastaje na realistikoj tradiciji
prodiranjem novih sadraja i nove tehnike. Na tematskoj osnovici konflikta izmeu umjetnika
i zaostale sredine poetski je stil M. Krlee anticipirao filozofiju apsurda A. Camusa i
egzistencijalizam J.P. Sartrea. Lik u romanu tei da prevlada apsurd, a ujedno trai da odredi
svoju bit. Roman Povratak Filipa Latinovicza je neprekidna introspekcija: Gdje nam je
dokaz da nae >>ja<< traje, da smo >>mi<< jo uvijek trajno i neprekidno >>mi<, gdje
nam je zapravo mjera? Da on kao subjekt nije otputovao definitivno iz ovih prljavih i
zaostalih prilika, kada je prije jedanaest godina posljednji put sjedio u ovoj smrdljivoj kavani
ekajui na svoj vlak?..

9

Na pojedine rijei, tonije na rije frajle pokreu se u Filipovoj svijesti davne asocijacije iz
kojih se razvija esej: Filip je osjeao kako se u njemu ire krugovi asocijacija: te asocijacije
rastu do oluje, fo furioznog fijuka prenapete vidovitosti koja obino svojim intenzitetom
unitava sve jegove stvaralake klice u zametku..... Introspekcija, indirektni unutranji
monolog, esej i poetiziran stil postavljaju Krleu meu prve pisce hrvatskog modernog
romana.
Nadalje. Meu stvaraocima moderne hrvatske proze istie se Ranko Marinkovi (proza
Ruke, roman Kiklop). Duboko poniranje u ivot lika zamjenjuje kod njega objektivno
vrijeme i prostor tradicionalne fabule, a israivanje individualne svijesti u okviru malih
sredina i velikih zbivanja prelazi u njegovu djelu u intelektualizirani esej, mnogoznanu
metaforiku i simbol.
Proljea Ivana Galeba, Vladana Desnice, roman je introspekcije, indirektnog i direktnog
unutranjeg monologa, solilokvija koje uvode asocijacije, a u njegovoj osnovici stoji
filozofija apsurda. U dijelu tog istog romana, pronalazimo esej koji kao svojevrstan manifest
modernog romana uvelike podsjea na esej V. Woolf :
Da ja piem knjige, u tim se knjigama ne bi dogaalo ama ba nita. Priao bih i priao to
mi god na milu pamet padne, povjeravao itaocu iz retka u redak sve to mi proe milju i
duom. askao bih s njima. Ako uope ima poezije, tad je poezija ono na to naa misao i
naa senzibilnost naiu lutajui pustopaicom.Upregnute pod bilo to, voene bilo kojom
ucrtanom stazom i uperene na bilo kakvu poantu, one teko nailaze na pravu poeziju. Punio
bih mu ui svojekakvi buncanjem i matanjima.
Za moj ukus osnovni je nedostatak novije literatura ba to t je nedovoljno
intelektualistika. ovjek se, naime, po sveopem priznanju, u toku vjekova i tisuljea, jako,
jako razvio, cerebralizirao. I kao to je nekad davno, u glavnom, sjekirom od kremena ubijao
sobove, tako on danas, u glavnom, misli, dube, kopka, analizira se. Pa zato kao to je nekad
prikazivati ovjeka znailo u glavnom prikazivati ga kako lovi sobove, danas prikazivati
ovjeka moralo bi u glavnom znait prikazivati to i kako on razmilja. A kad umjetnost to ne
ini, ili ne ini u dovoljnoj mjeri, ona oevidno podbacje u poreenju s umjetnou peinskog
ovjeka.


10

Atrofiju fabule, subjektiviranje vremena, introspekciju, asocijacije kao pokreta eseja i
intelektualiziranje u prozama, emocije koje ritam i metaforika poezije unose i u suvremenu
prozu. Tehnika unutranjeg direktnog i indirektnog monologa, filmska tehnika projekcija
sjeanja obiljeje su hrvatske suvremene proze koja u uvjetima slobode umjetnikog stvaranja
moda po prvi puta, nije zaostajala za tendencijama europske pa ni svjetske knjievnosti.



















11

6. Zakljuak

Za razliku od ovjekova biolokoga bia, drutveno se bie ovjeka bre mijenja, a
time se raa i nastojanje da se iz jezika i iz stila izbiju nove ekspresivno-impresivne
vrijednosti, koje e snanije izraavati nove pojave i jae djelovat na izmijenjeno
drutveno bie.
Nastojanje da se nova misao i nov osjeaj izraze na nov nain stvaralaki je akt, a
prolost i budunost jezika i stila prelamaju se upravo u tome nastojanju. Nov izraz
interpolira se u stari u borbi za osvajanje misli i osjeaja koje treba izraziti. Zato je
svaka dobra proza kvalitativno nov pokuaj. Tradicionalna sredstva postaju
nedovoljna da se izraze novi sadraji.
Objektiviranje unutranjega proivljavanja ovjekova, prevoenje vizualnosti u
akustinost, akustinosti i vizualnosti u pokret, ritam, nastojanje da znaenje rijei
bolje ujemo u njezinu zvuku, osloboenje rijei od njezina tradcionalnog znaenja i
izbijanja novoga, uklanjanje vjetakih pregrada koje misli i osjeaju stavljaju
interpunkcija, red rijei i reenica stilske su oznake suvremene proze.

















12

7. Literatura

1. Antica Anto, Osnove lingvistike stilistike, Zagreb, 1974.