INTERNACIONALNI UNIVERZITET U NOVOM PAZARU

Departman za filologiju

Smjer za bosanski jezik i bošnjačku književnost

Diplomski rad

Tema: Priče kod vode Ćamila Sijarića (književno-

umjetnička analiza)

Mentor: Prof. dr. FEHRATOVIĆ Jahja Student: FAKOVIĆ Mirzet

Decembar, 2020. godine

 UVOD

Svojom književnošću smatramo one književne tekstove u kojima pronađemo svoj

identitet. Isčitavajući prebogati književni opus Ćamila Sijarića, uviđamo da je to onaj identitetski
kod kome pripadamo. Upravo ovaj elemenat je ona posebna veza koja je učinila da se pojavi
posebno interesiranje za izučavanje književnog opusa Ćamila Sijarića. Na predavanjima iz
predmeta Sandžačke književnosti upoznajemo se sa jednim malo manje poznatim ciklusom
pripovjedaka, i u saradnji sa profesorom prof. dr. Jahjom Fehratovićem zaključujemo da bi ove
pripovjetke bile zanimljiv materijal za naučnu književno-umjetničku analizu.

Nakon prvih upoznavanja sa materijalom kojeg treba tumačiti uviđamo da su pripovjetke

povezane u jednu cjelinu na najmanje dva unutrašnja načina, pa ćemo se time baviti kako bi smo
detaljno objasnili i definisali ovu književnoteorijsku pojavu.

Sljedeće što primjećujemo jeste dominantnost motiva vode u ovim pripovjetkama, tako
da hipotetički zaključujemo da je ovo jedan izuzetno dominanatan motiv u književnom opusu Ć.
Sijarića, kao i književnosti uopće. Istražit ćemo prisutnost ovog motiva u Sijarićevim
pripovjetkama kao i prisutnost ovog motiva kako u bošnjačkoj tako i u svjetskoj književnosti.
Također, bavit ćemo se i motivom govorenja, ljuckom potrebom za pričanjem, kao uzrokom
nastanka književnih djela. Javne česme su bile mjesto susretanja ljudi tako da je nezaobilazan
motiv susretannja kao pokretač pričanja priča.

U ovim pričama susrećemo se sa zanimljivim likovima, raznovsrnog društvenog,

intelektualnog i kulturnog nivoa, što se čini izuzetno primamljivim za dublje promatranje i
analiziranje, sa posebnim osvrtom na lična imena koja se pojavljuju u ovim pripovjetkama.

Analitičko-sintetičkom metodom analizirat ćemo samo književno djelo, dok metodom

komparacije istražit čemo prisutnost ovih motiva u usmenoj književnosti kao i kod drugih
bošnjačkih i svjetskih pisaca.

2
 UOKVIRENE I POVEZANE PRIČE

Od kako su se novele počele slagati u knjige postoji tendencija da se individualne priče

povežu u veće cjeline. Za razliku od običnih zbirki priča, u takvim kjigama priče su međusobno
tako povezane da ih čitalac doživljava ne samo svaku za sebe već i kao organske dijelove jedne
veće cjeline. Jer, kada se ličnosti, ambijent i motivi u varijacijama ponavljaju iz priče u priču,
onda se kod čitaoca javlja osjećaj cjelovitosti koji knjigu koju čita približava romanu. Uostalom
neki romani su nastali na takav način. (Najpoznatiji slučaj je možda Junak našeg doba M. J.
Ljermontova). To grupisanje priča u jedinstvenu knjigu u historiji književnosti ostvarivalo se na
dva nuačina: unutrašnjim povezivanjem i spoljašnjim uokviravanjem.

U prvom slučaju priče su međusobno povezane ili jednim istim glavnim junakom
(Doživljaji Nikoletine Bursaća Branka Ćopića), ili jednim istim seoskim ili urbanim
ambijentom (Dablinci Džejmsa Džojsa), ili slikama iz života jedne iste porodice (Krležine priće
o Glembajevima), ili istom tematikom (Kišova Grobnica za Borisa Davidoviča). Ta vrsta
povezivanja zasebnih priča omogućava autoru da onaj kondezovani momenat koji karakteriše
novelu razvije u širi prikaz jedne ličnosti, jedne sredine ili jednog vremena.

U drugom slučaju priče su u knjigu povezane jednom okvirnom pripoviješću. Tim

postupkom objedinjene su priče u 1001 noći: moćnomm caru Šahtijaru Šeherzada svake noći
priča po jednu priču, ali nijednu ne završava iste noći već je nastavlja sledeće noći, kada
započinje novu još zanimljiviju priču odlažući tako iz noći u noć svoje pogubljenje. Takvim
postupkom i Bokačo je povezao priče u Dekameronu: grupa od deset mladih ljudi izbjegla je iz
Firence, u kojoj vlada kuga, pa se razonođuje tako što svako od njih u jednomm danu priča po
jednu priču. Taj postupak uokviravanja često je konvencionalni izgovor za udruživanje
međusobno različitih priča, ali je i izraz fascinacije autora raznovrsnim mogućnostima
strukturiranja narativa. 1

Ako na osnovu ove naučne definicije posmatramo Ćamilove Priče pokraj vode jasno
možemo vidjeti da su one međusobno povezane unutrašnjim elemementitma koji ih povezuju i
koji se u svakoj priči javljaju pa tako priče, iako različite tematike, čine jednu cjelinu.
Uvezivanje ovih priča postignnuto jedinstvom naratora, koji je istovremeno junak svake priče,
1
LEŠIĆ Zdenko, TEORIJA KNJIŽEVNOSTI, Službeni glasnik, Beograd, 2008. godina, str: 335

3
također jedinstvom mjesta gdje se priče zbivaju. Naime, đak, srednjoškočac kome letnji seoski
poslovi padaju veoma teško, provodi vrijeme kod seoske vode, pokraj druma, tuda prolaze
putnici namjernici koji se zaustavljaju kako bi se okrijepili hladnom vodom, i seljani koji dolaze
sa livada i njiva kako bi na trenutak uzeli svežine i odmora sa seoskog izvora. Ovdje taj izvor
pitke vode postaje mjesto susretanja različitih ljudi koji pričaju različite priče iz svoga života. U
nekim pričama je đak-narator učesnik a u nekim je nijemi posmatrač koji nama pripovjeda
događaj ili priču. Seoski izvor prestavlja mjesto susretanja koje kao mjesto nastajanja priča
povezuje svih osam priča u jednu veću cjelinu relativno čvrste kompozicijske povezanosti.
Međusobno povezivanje se još ostvaruje jedinstvom naratora, u svim pripovjetkama, koji priča
svoju priču ili tudju priču prisvaja i priča kao svoju. Taj motiv usvajanja tuđih priča kao da su
svoje se indirektno nagovještava u prvoj priči Propast Dujšića, gdje narator sluša covjeka koji
priča tuđu priču.

„Ja sam zborio tuđe riječi“ velim mu i jedva čekam da odem od česme.

„Pa i ja zborim tuđe riječi“ veli on meni. „i toliko puta sam ih izrekao da mi se više ne
čine tuđe, nego moje“.2

2
SIJARIĆ Ćamil, NA PUTU PUTNICI, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1981. godina, str: 169.

4
 MOTIV VODE

Voda u islamu
Kao prirodni elemenat i sastavni dio ljudskog bića, voda je od prvih postojanja ljudske
zajednice bila najvažnija ljudska potreba. Tako su prva naselja i civilizacije nastajali pored
velikih rijeka. Različite kulture su različito gledale na potrebu vode i njenu bitnost, ali ako
promišljamo u kontekstu Ćamilovih junaka sa Bihora koji su u velikom procentu pripadnici
islamske vjere i tog kulturnog koda trebamo spomenuti bitnost vode kod muslimana. Ako
pratimo razvoj ljudske misli i civilizacije, prema islamskom učenju imamo određene kategorije u
razvoju. Prof. dr. Sead Šemsović nalazi da imamo ćetiri kategorije.

„...imamo četiri osnovna stepena sazrijevanja, tj. kategorije znanja:

1. nuhovska,

2. ibrahimovska,

3. musaovska,

4. isaovska.

U sve ove četiri kategorije znanja mi prepoznajemo vodu.“3

Znamo da je narod poslanika Nuha, alejhi selam, bio kažnjen ogromnim potopom, gdje
voda nije ostavila ništa suho, osim malobrojne skupine koja je bila poslušna Nuhu, a.s. Voda je
istovremeno bila i kazna i način pročišćenja ljudske civilizacije.

„Tako će se u nuhovskom razumijevanju vjerovanja pojaviti voda koja simbolizira

čišćenje.“ 4

Ibrahim, alejhi selam, je zbog ustrajnog pozivanja u monoteizam bio osuđen na bacanje u
rasplamsalu vatru.

„U ibrahimovskom prepoznaćemo simbol vode u jednoj kratkoj priči koja kaže da su sve
životinje nosile vodu kako bi gasile vatru u koju je bačen Ibrahim. U jednoj varijanti kaže se da

3
Prof. dr. ŠEMSOVIĆ Sead, Simbol vode u bošnjačkoj tradiciji, dostupno na: http://kcnovipazar.com/simbol-vode-u-
bosnjackoj-tradiciji-i-knjizevnosti-prof-dr-sead-semsovic/
4
Ibid.

5
je to bila žaba, u drugoj varijanti mrav koji je upitan, kada je nosio vodu, zašto on nosi kad ne
može ugasiti, a on odgovara: „Neću biti pitan zašto nisam ugasio, već zašto nisam gasio.“”5

Život i misija Musa, alejhi selama, su bili obilježeni mnoštvom događa vezanim za vodu.
Na samom početku njegovog života nalazimo da je voda bila jedini način spasenja njegovog tek
započetog života. “Kada smo majku tvoju nadahnuli onim što se samo nadahnućem stiče:
“Metni ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti, pa će ga imoj i njegov
neprijatelj prihvatiti.”6 U ovom kontekstu tekuća voda simbolizira izlaz iz naizgled nemoguće
situacije. Također simolizira i znanje koje vodi ka izlazu. Nakon ovog iskušenja Musa, a.s., se
nalazi pred još jednim iskušenjem, jednom velikom vodom, morem. Ali ovog puta on mora
spasti sebe i narod koji predvodi. More je ovog puta velika prepreka, ali on je nadahnut i udarit
će štapom i ta velika prepreka će postati izlaz i zaštita od faraonove vojske koja mu je za petama.

“U isaovskoj kategoriji – vodu ćemo prepoznati u susretu Isaa, a.s., sa Jahja, a.s.,
Prilikom tog susreta na rijeci Jordan dolazi do pomaganja – prethodni poslanik pomaže
novoprispjelom poslaniku da ispuni svoju misiju.”7

“Možemo zaključutu da voda simbolizira MUDROST, simbolizira ZNANJE, simbolizira

PREPREKU, simbolizira IZLAZ IZ PREPREKE i smbolizira PROTOK NEČEGA.” 8

Znanje je kao voda, ako teče ono može koristiti, a znanje teče ako se prenosi na druge.
Vode mogu biti prepreke ali ako posjedujemo mudrost te prepreke možemo preokrenuti u svoju
višestruku korist. Prvi vijekovi historije islama bili su obilježeni dominiranjem islamske culture
i civilizacije, a dominirali su zato što je ta civilizacija bila je darovana znanjem i mudrošću koju
su crpjeli sa svih strana svijeta. U prethodnom izlaganju vidimo da nas islamsko znanje
simbolom vode upućuje na mudrost, znanje i neminovno proticanje svega na ovom svijetu.
Upravo zbog ovoga islamska kultura i civilizacija biva čvrsto vezana za vodu.

“Vodu ćemo, također, prepoznati u cijelom nizu različitih situacija ili pojava, i u tradiciji
i u književnosti. Kada se radi o arhitekturi urbaniteta – dolaskom Osmanlija gradovi su počeli
mijenjati izgled. U srenjovjekovlju, bilo na prostoru Srbije, Bosne ili Hrvatske, grad je uvijek na

5
Ibid.
6
Kur'an, sura Ta-ha, 38. i 39. ajet.
7
Prof. dr. ŠEMSOVIĆ Sead, Simbol vode u bošnjačkoj tradiciji, dostupno na: http://kcnovipazar.com/simbol-vode-u-
bosnjackoj-tradiciji-i-knjizevnosti-prof-dr-sead-semsovic/
8
Ibid.

6
nekim nepristupačnim mjestima. Dolaskom Osmanskog carstva, gradovi se oformljavaju na ušću
rijeka ili na raskrsnici puteva. Što znači da se oni „izmještaju“ u niziju i bivaju vezani za
postojanje vode u blizini. Zato će evropska nauka o Orijentu kazati da su Osmanlije na prostor
Balkana donijeli: novu vjeru za taj prostor – islam, tri orijentalna jezika – arapski, turski i
perzijski, orijentalno-islamsku kulturu i, kako će evropski naučnici reći, kult vode. U islamu
nema ničega ni kultnog ni okultnog, već je iz pozicije evropske tradicije naša briga o vodi
izgledala kao kult. Zato jer nastaju javne česme, jer se prave šadrvani i hamami. Dakle, najmanje
tri sasvim nova arhitektonska objekta koja se nalaze u urbanom prostoru grada, ne ona lična koja
se grade u avlijama. Taj doživljaj evropskog čovjeka prema orijentalnoj tradiciji bit će način da
se razumijeva naš odnos prema vodi kao kultu.”9

U smislu gore rečenog, i same građe koju analiziramo, jasno pronalazimo refleksiju
islama na nastajanja javnih česama, takva jedna je i seoska česma pokraj koje se zbivaju priče
koje nam Ćamil priča. Ovdje je bitno naglasiti da Ćamilovi likovi nisu opisani kao revnosni
muslimani, ali je islam osnova njihovog kulturnog identiteta. Naravno, kod česme iz ciklusa
pripovjedaka Priče pored vode zapažamo taj ruralni seoski ambijent, pa tako se ona razlikuje od
česama sa kojim se susrećemo u urbanim ambijentima. Ona nije uređena kamenim zidovima iz
kojih izlazi voda, već je to jedna jednostavna naprava sa istim ciljem, da se prolaznik omije i
napije, da se životinja napije i nastavi dalje.

“Imali smo dobru vodu kraj sela. Kroz visok direk išla je česma, a niz česmu trčala voda
– padala je dolje u korito, uvjek puno.”10

Simbol vode u Ćamilovim pripovjetkama

Gotovo u svim književnim djelima Ćamila Sijarića susreću se elementi panteističke
senzualnosti u kojoj prirodni i ljudski svijet postaju nerazlučivi činioci živog jedinstva:
spiritualnog i biološkog, zemaljskog i nebeskog. Tlo kod Sijarića predstavlja složen mozaik
geografskih kompleksa, različitih istorijskih situacija i kulturnih tipova koji ga prožimaju i čine
veoma raznolikim u srodnom i jedinstvenom: u nečemu što ima zajedničku osnovnu supstancu.
Novija književno-istorijska misao sa učenjem o slojevima bića umjetničke tvorevine govori da
asimilacija duhovnih osnova nekog regiona i njegovog kulturnog habitusa (folklora, istorije i

9
Ibid.
10
SIJARIĆ Ćamil, Na putu putnici, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1981. godina, str: 167.

7
pejzaža) može biti put za ostvarivanje specifičnog umjetničkog djela, ali, istina, ne i uslov
njegove vrijednosti. Vrijednost mu se otkriva u korelativnosti svih odnosa i slojeva u njemu, pa i
onog regionalno-kulturnog i istorijskog. Kao potku za umjetničku stilizaciju svojih pripovijesti i
romana Sijariću često služe folklor, legende, istorijske teme i umjetnička transformacija
prirodnih fenomena.

Kao što je već rečeno, priroda je kod Sijarića i dekorativni i konstitutivni element, a to
znači da se njena uloga (npr. u pripovijetkama Bunar, Voda Promuklica, Zemlja, Put)
preobražava od značaja medija i atmosfere radnje do semantike opšteg organizacionog simbola.
11

Kao što smo gore naveli priroda igra značajnu ulogu pri izgradnji likova i ambijenta u
Ćamilovim pripovjetkama. Voda je jedan od važnijih prirodnih elemenata koja služi kao motiv
ili osnova na kojoj se gradi priča ili je pak simbol koji se upotrebljava sa ciljem predstavljanja
složenijih promiljanja. U Pričama pokraj vode voda predstavlja veliko seosko dobro, mjesto
susretanja ljudi i mjesto zbivanja, ovom slikovitom predstavom zbivanja i pričanja pored vode
Ćamil opisuje sandžačko selo, a najbolje ovu sliku može shvatiti onaj koji je živio na selu, kolika
je bitnost izvora pitke vode za jedno selo ili zaseok. Ovaj simbol, gdje voda tj. česma predstavlja
mjesto okupljanja, javlja se u narodnim sevdalinkama kao mjesto rađanja ljubavnih osjećanja, i
susretanja zaljubljenih parova ali i prevara.

Mila majko, šalji me na vodu

Mila majko, šalji me na vodu,

Jer me moj dragi kraj izvora čeka:
- Hajde kćeri al’ se brzo vrati
Uzaludu vremena ne trati!

Izvoru hita djeva ponosita.

Bl’jedi je mjesec zamišljeno gleda:
- Oj, djevojko, ti si puna čara,
Al’ tebe dragi kraj izvora vara.12
11
Faruk DIZDAREVIĆ, Simbolika prirode i prirodnih pojava u književnom djelu Ćamila Sijarića, Almanah, Podgorica, 2005.
godina, str: 36.
12
Vehid GUNIĆ (priredio), Sevdalinke, Planjax, Tešanj, 2003. godina, str: 260.

8
 U ovoj narodnoj sevdalinci se na jezgrovit način daje jedan sličan ambijent kao
Ćamilovim pričama. Iako se za sevdalinku kaže da je urbana pjesma, iz ovog zaključujemo da je
taj lokalitet česme i zbivanja oko nje prisutan u životu naroda pa tako i u književnom produktu
tog naroda.

Velika bitnost vode u islamskom načinu vrednovanja i razmisljanja, i prisustvu tog

motiva u orijentalnoj muslimanskoj književnosti inspirirala je velikog H. Hajnea da napiše
pjesmu Azra. A kada pročitamo i zamislimo romantičarsku sliku koju nam daje ova pjesma,
vidimo koliko je zanimljiv primamljiv ovaj motiv.

AZRA

Kraj tanana šedrvana

Gde žubori voda živa
Šetala se svakog dana,
Sultanova ćerka mila.

Svako veče jedno mom

dolazilo tu da šeta,
Kako vreme prolazilo;
Sve je bleđe, bleđe bilo.

Pitala ga jednog dana

Sultanova ćerka mila:
„Kazuj robe, odakle si,
iz plemena kojega si?“

„Ja se zovem El Muhamed

iz plemena starih Azra
Što za ljubav život gube
I umiru kada ljube.“13

Ćamil je o vodi pisao puno, i ona je prisutna u njegovom opusu u raznim oblicima, ona je
nekada opsesivni cilj kao u priči Bunar, Džimšir Tuhovac sav svoj imetak potroši kako bi u
bezvodnimm pešterskim poljima pronašao vodu, koju svaku noć u snu sanja. Sama potraga za
vodom, bezuspješno kopanje bunara i osluškivanje zemlje predstavlja osnovu za slikanje šireg

13
https://www.scribd.com/document/359619894/Hajnrih-Hajne-Azra-docx

9
ambijnta. Na isti način česma u Pričama pokraj vode služi kao osnova za pričanje priča i slikanje
velikog broja likova.

„U prozi Bunar, čovjek je rastrošio svoj imetak i svoj život da je podari žednima, u Vodi
promuklici, tražio je iladž za svoju bolest.“14

U četvrtoj priči koja se zove Putnik15, Ćamil opisuje kakva je to voda, mala, kratkog toka
svega stotinak metara i onda nestaje, ponire u zemlju. Ovim se simbolizira kratkoća i
jednostavnost ljudskog zivota. Ti seljani koji žive pored te vode, a i svi ostali ljudi, isto kao ta
voda imaju relativno kratak tok. Taj motiv nestajanja i poniranja vode javlja se jos u priči Voda
promuklica gdje ostarjeli domaćin pomoću nje pokušava naći lijek za svoju bolest. U toj
njegovoj tvrdoglavoj nakani on je u stanju, poput Džimšira, žrtvovati i svoj imetak i svoj ugled
kako bi ntjerao vodu da se opet pojavi. Samo nestajanje vode on shvata kao kaznu. Motiv
poniranjaa i nestajanja vode susrećemo u naslovu romana Ponornica, S. Kulenivića, gdje on
motivom poniranja i nestajanja vode ukazuje na rastakanje i nestajanje jedne porodice, jednog
načina života i vrednovanja kod Bošnjaka.

Prilikom razgovora kojeg je vodila Prof. dr. Hasnija Muratagić Tuna, na njen komentar
da se od njegove poezije posebno izdvajaju po ljepoti pjesme o kiši Ćamil je rekao:

„A čovjek najjače živi kad su najveće kiše. U njemu se tada rađa nešto veliko. Ja sam
često po kiši hodio sam po šumama. Osjećao sam se vitak i prav. Osjećao sam da rastem. Tada
sam još rastao. Voda me mnogo zaokuplja. Valjda zbog toga što je čovjek s njom najbliži. Ona
me podsjeća na život. Jedna rijeka, jedan čovjek, jedan život. Vode i ljudi odlaze, gube se,
nestaju, protiču.”16

Ako govorimo o vodi kao simbolu proticanja ljudskog života, u priči Putnik17 se na
maestralan način od samog naslova pa do kraja predstavlja sličnost putovanja vode i čovjeka na
zemaljskom životu. U početku se opisuje voda koja sva toči, trči i najednom nestaje, završava se
njen tok. A u drugom dijelu se govori o večitim putnicima, Cigankama koje su svratile na vodu.
14
HASANBEGOVIĆ Fatima, Umijeće pripovijedanja Ćamila Sijarića, str: 10. (Objavljeno kao predgovor sabranih pripovjedaka
pod naslovom Miris lišća orahova, SIJARIĆ Ćamil, Preporod, Sarajevo, 2004. godine)
15
SIJARIĆ Ćamil, Na putu putnici, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1981. godina, str: 202.
16
KOD, Časopis za kulturu, književnost i nauku, broj 4, Podgorica 2013., str: 20.
17

10
Tu se pojavljuje još jedan putnik koji ulazi u razgovor sa cigankama. Na jednom se krene zbivati
psihološka borba između njega i onoga što mu ciganka proriče, čovjek toliko povjeruje da biva
zarobljen iako na kraju saznaje da se proricanje odnosilo na samu ciganku. Ovdje na slikovit
način prikazana grčevita borba za život, i neumoljivo nastupanje smrti.

Oni koji ne umiju da vole neka na Unu dođu – i zavoljet će; oni koji ne umiju da pjevaju,
neka na Unu dođu – i propjevat će; oni koji ne zbore – prozborit će kraj Une, oni koji ne čuju –
pročut će kraj Une, oni koji ne vide – progledat će kraj Une! 18

U svojim Zapisima o gradovima Ćamil je fascinirano govorio o rijekama, posebno je

zanimljiv opis rijeke Une, gdje on inspirativno govori o rijeci koja svojom ljepotom liječi, koja
svpjom ljepotom budi ono umjetničko u čovjeku. Iako je ovo putopis on na izrazito umjetnički
način govori o ovoj rijeci što možemo naslutit iz gore navedenog citata. U daljem opisu govri o
dugoj historiji Une kao granice među dva carstva. Rijeke i vode u književnosti često
simboliziraju granicu, koju kada prođemo sve se mijenja, kao što u geografskom kontekstu
predstavljaju prirodne granice. U romanu Pobune, bošnjačkog pisca D. Sušića, susrećemo se sa
ovim motivom, u poglavlju Preko mutne vode, Abdullah Pilavija, potomak slavnih junaka, koji
su čak služili Mehmed-pašu Sokolovića, nalazi se pred izazovom da pregazi mutnu nabujalu
rijeku kako bi u bijegu spasio svoj život, ova mutna voda predstavlja fizičku prepreku, ali ona
također simbolizira mutne vode i iskušenja Drugog svjetskog rata pred kojim se našao jedan
begovski sin. Pored ovoga ova mutna voda i prelazak preko nje označava prelazak na jedan novi
sistem vrjednovanja, prelazak iz sistema u kojem je on bio begovski sin u sistem gdje će biti
komunistički oficir veteran oslobodilačkog rata.

Ako govorimo o prisutnosti motiva vode u novijoj sandžačkoj književnost, vrijedi

spomenuti radi komparacije motiv vode kod jednog suvremenog bošnjačkog pisca Enesa
Halilovića, koji se u romanu Ep o vodi na jedan lucidan način služi ovim motivom kao mjestom i
razlogom nastanka naselja u kome se odvija dalja radnja romana, i preplitaanje realnog i
shvatljivog svijeta sa mističnim i teško shvatljivim pojavama u romanu.

„U ime Boga“, reče neki čovjek, kad stiže na ravničak između dva brda. Zastade pokraj
vode, pa udari krampom u zemlju.“19

18
SIJARIĆ Ćamil, Zapisi o gradovima, NIP „ZADRUGAR“, Sarajevo, 1976. godina, str: 77.
19
HALILOVIĆ Enes, Ep o vodi: Mitološki vodič do potopa i nakon njega, Albatros Plus, 2012. godina, str: 11.

11
 Ako na motiv vode u književnosti posmatramo kao na granicu koja ljude odvaja po
određenom principu, moramo spomenuti fascinantnu pjesmu Modra Rijeka M. Dizdara, koji u
pjesmi govori o našem sigurnom putovanju ka vječnosti. Rijeka predstavlja granicu između
ovozemaljskog i onozemaljskog života, na isti način kako se opisuje rijeka Stiks u zagrobnom
životu, preko koje Had prevozi ljude u podzemni svijet.

Svi smo mi putnici, svi putujemo nekuda, ciganke imaju svoj prosjački put, Džimšir i
Avram su putnici prema vodi, ma koliko im prepreke bile velike, a sva ta putovanja vode jednim
istim putem, putem nestajanja nas, svi ćemo nestati kao što ponire Ćamilova Dobra voda.

PRIRODNA POTREBA ZA PRIČANJEM

Čovjekov najuzvišeniji produkt, i najvredniji dar od Boga jeste produkt izgovorene i

zapisane misli. Od prvih civilizacija pa sve do nas, ljudi su promišljali a onda pričali o svojim
okruženjima, životima i sudbinama. Plod te prirodne potrebe da se izgovorenom i prenesenom
riječju ostavi trag postojanja određene generacije ili naroda jesu univerzalna djela svjetske

12
književnosti. O ljudskoj potrebi za pričanjem nam u svojoj besjedi prilikom dodjele Nobelove
nagrade, govori Andrić, gdje kaže: „Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima
života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela
modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim
centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima.
Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i
pričanjem ostaje, a priča teče dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da
čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča samo sebi, u milion varijanata, uporedo
sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču.”20

Ako pogleamo sam naslov ciklusa pripovjedaka kojima se bavimo, prva riječ jeste priče,
pa nam se jasno kazuje da slijedi pričanje, govorenje o određenim temama, sudbinama i
događajima. A u prvim pripovjetkama vidimo istaknutost ovog motiva kao uzrok nastanka ovih
pripovjedaka. U prvoj priči Propast Dujšiča susrećemo se sa junakom Dautom Dujšićem koji
priča svoju životnu priču, kako je bio veliki čovjek, velikog bogatstva, priča priču kako je to
bogatsvo nestalo pa tako i nestala njegova moć, ugled i ljepota. A nama đak priča njegovu priču.
Mi, dakle, ili pričamo svoju ili tuđu priču, pričajući tuđu priču usvajamo je kao svoju.

„Ja sam zborio tuđe riječi“ velim mu i jedva čekam da odem od česme.

„Pa i ja zborim tuđe riječi“ veli on meni. „i toliko puta sam ih izrekao da mi se više ne
čine tuđe, nego moje“.21

Ovdje nam pisac na prefinjen način, a i samom koncepcijom pripovjedaka, ukazuje na

samu ulogu pisca. Ako izuzmemo prizvuke autobiografskog elementa kod naratora ovih priča,
zapažamo piščevo ukazivanje na položaj pisca u nastajanju priča. U okviru ovih osam
pripovjedaka, prema odnosu naratora i same priče, imamo tri vrste:

- prva vrsta jesu pripovjetke u kojima je narator samo posmatrač koji nam priča ,
- u drugima je učesnik,

20
ANDRIĆ Ivo, O priči i pričanju, Najlepše srpske besede/ izbor sačinio, priredio i predgovor napisao ĐORĐEVIĆ Milentije,
Prosveta, Beograd, 1998. godina, str: 359.
21

SIJARIĆ Ćamil, Na putu putnici, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1981. godina, str: 169.

13
 - dok u trećoj vrsti priča narator je samo učesnik u stvaranju tuđe priče, dakle njegovo
učešće je evidentno ali pak ne tako direktno kao u pričama gdje narator nama priča
svoju priču.

Ovim se na jedan umjetnički način prikazuje odnos pisca i stvarnosti. Dakle pisac priča
svoju ili tuđu priču, ili pak tuđu priču obradi i ispriča kao svoju. Kada nam Ćamil govori odnosu
pisca i stvarnosti valja spomenuti prijateljski odgovor koji nam se daje na pitanje: „Da li Hasan,
sin Huseinov“, iz istoimene pripovjetke, „priča istinite ili izmišljene priče?" Pa nam se daje
odgovor: „ono što bi u njegovoj priči, moglo biti istina učini vam se da je izmišljeno, a ono što je
izmišljeno učini vam se da je istina, i vi nikad niste ni ovamo... ni onamo... nego u rukama
Hasanovim“ 22

Kako bismo bolje razumjeli Ćamilov odnos prema pisanoj riječi i shvatnje njegove
poetike u najširem simslu, a i samih priča kojim se bavimo, posebnu pažnju dajemo pripovjetci
Hasan sin Huseinov.

S pravom možemo reći da je ova pripovjetka duhovni etimon njegovog pripovjednog čina
i ključ za odgonetanje njegove poetike. Riječ je o svojevrsnom eseju o umjetniku-pripovjedaču i
značaju njegovog stvaralačkog čina u životu. To je, rekli bismo, i zavjetna priča i pripovjetka
epitafu kojoj je ostvaren i portre i auto portre umjetnikai donesen upečatljiv osvtrt na tok
pripovjedanja do Bijelog Polja do bijelog nišana.23

Andrić je u svojoj besedi u povodu dodjele Nobelove nagrade pokušao dati odgovor na
dva pitanja, prvo ptanje jeste zašto ljudi pričaju priče, a drugo pitanje na koje odgovara jeste
sažet opis njegove poetike. Na sličan način, u obliku pripovjetke Ćamil govoreći o Hasanu, sinu
Huseinovom, daje autoportret pisca, ali, obzirom na njegovo oslanjanje na narodna predanja on
daje portret narodnog pripovjedača, pa nam odgovara i istovremeno Hasanaove vještine
pripovjedanja postavlja kao nivo na koji način valjano treba biti ispričana jedna priča. Također
daje nam se odgovor zašto se priča, za njega je pričanje da se dva puta živi.

„Nije važno je li ono što se priča istina - da poduči ili izmišljeno - da zabavi, nego da se
pričajuči i slušajući dva puta živi.“
22
SIJARIĆ Ćamil, Miris lišća orahova, Preporod, Sarajevo, 2004. godine, str: 346.
23
HASANBEGOVIĆ Fatima, Umijeće pripovijedanja Ćamila Sijarića, str: 15. (Objavljeno kao predgovor sabranih pripovjedaka
pod naslovom Miris lišća orahova, SIJARIĆ Ćamil, Preporod, Sarajevo, 2004. godine)

14
 Hasan je narodni pripovjedač koji u sarajevskom hanu Kolobara gradi priču i njenom
magijom zaokuplja slušaoce. A priča je i poučna, i zabavna, ali samo na prvi pogled. Njena je
funkcija da se dva puta živi. To je „igra sa smrću“ ili „igra za život“ koju je ostvarila i
Šeherzada, a prihvatio istočni mag i narodni pripovjedač, na kojim iskustvima je uobličavao
svoje prozno djelo, također, Ivo Andrić.24

MJESTO SUSRETANJA

Kada krenemo sa čitanjem zbirke pripovjedaka Priče pored vode, jedan od prvih motiva
kojeg susrećemo jeste motiv susretanja ljudi kako bi pričali svoje priče, tj. kako bi pričali o sebi i
svom životu. Ovaj motiv je izuzetno bitan i naglašen u svih osam pripovjedaka iz ovog ciklusa, i
predstavlja nit koja se neprestaano provlači, i na taj način uvezuje različite priče u jednu cjelinu.
Na seoskom izvoru, pokraj puta, napravljrna je jednostavna česma, koja predstavlja mjesto
okupljanja i susretanja ljudi, ljudi jedni drugima dolaze iz različitih potreba i pobuda, i pričaju
priče, a đak-narator nam o tome priča. Od praiskona pa do danas, ljudi su bili upućeni jedni na

24
Ibid, str: 17.

15
druge, različiti motivi su ih okupljali, a često je čovjek sam gradio motiv koji bi okupljao ljude.
Da nije tog susretanja i potrebe za time, ljudska civilizacija nebi ostvarila nikakav napredak.

U prvoj priči đak se susreće sa Dautom Dujšićem koji priča njegovu i sudbinu njegova
dva brata Osmana i Mustafe, u drugoj priči ostvaruje se susret sa krupnim tobdžijom, koji priča
opet svoj život, žali za prošlim vremenima i jadikuje nad svojom trenutačnom stvarnošću. U
trećoj priči ostvaruje se kontakt između đaka i čovjeka koji nosi kamen, a plod ovog susreta jeste
počna priča iskazana natpisom na arapskom jeziku koji poručuje da čovjek ništa ponijeti ne može
sa ovog svijeta. U četvrtoj priči se govori o susretu putnika i četiri ciganke, a nartor prisustvuje i
pokušava da bude što manje uključen u razvoj događaja. Također, u petoj priči govori se susretu
konjanika sa đakom, dok u šestoj priči se govori čudnom suretu ćutljivog prolaznika koji se ni
vode ne napi i đaka, a skoro istovremeno se na tom mjestu pored vode odvija svađa između muža
i žene a onda se u tu svađu ukljućuju njena braća. U sedmoj prići dolazi do kontakta naratora sa
čovjekom kome je učinjena nepravda od strane žandarma, dok se u osmoj priči opisuje susret
dobrog ćovjeka i đaka-naratora. Svaki susret daje neki plod, dobar ili loš, ali jedan od najboljih
plodova jesu priče koje su pri tom susretanju nastale.

ANALIZA LIKOVA

Govoreći o svojim likovima Ćamil je rekao: „Moji ljudi su živi, snažni, vrlo vezani
za zemlju, a bogami za njene okrutne zakone. Folklorni elementi su vrelo sa kojih se napajam. U
meni neprekidno odzvanja huka planina koje je pritisla kiša, snijeg, mećava. Ja čujem vodo
promuklice, žubor planinskih rijeka, eho dubokih pećina, vidim nebo sjajno, mliječnu bjelinu, i
mjesec što plovi iznad moje glave. Osjećam miris lišća. Ali znam, slušao sam od svojih stričeva
brojne legende i vjerovanja, pa čovjeka kojeg predstavljam čitalačkoj publici, ne mogu odvojiti

16
od svijeta u kojem se bori za goli opstanak, a u sušini u svakom svijetu se pojedinac bori za
nekakav opstanak.“25

Narator – đak srednjoškolac na letnjem raspustu u svom rodnom mjestu priča nam priče
i događaje koji se zbivaju pored seoske česme. Seoska česma je mjesto bježanja od ustaljenih
letnjih seoskih poslova, mjesto na kome seosko đače uživa u hladovini i ljepoti seoskog izvora
ogledajući se u malom ogledalcetu dok češlja svoju kosu. Njemu teško padaju seoski poslovi, a
susretanje sa prolaznicima kod Dobre vode mu biva puno zanimljivije od skupljanja sijena na
livadi. Nigdje se direktno ne upućuje da je taj đak upravo sam pisac koji se sjeća dešavanja i
razgovora pored Dobre vode koju je narod kasnije prozvao Ćamilova voda. Ali svaki uvod i
početak nove priče daje nam taj autobiografski karakter naratora. U četvtoj priči pod naslovom
Putnik govoreći o žuboru vode i njenoj ljepoti i osobinama, Ćamil nam jasno daje ime vode –
„ime joj je Dobra voda“,26 što nam jasno daje do znanja da se govori o lokalitetu iz Ćamilovog
zavičaja.

Daut Dujšić – u prvoj priči narator se susreće sa starim trgovcem i veleposednikom

Dautom Dujšićem koji je naslijediio ogromno bogastvo od svog oca zajedno sa braćom
Mustafom i Osmanom. Narator ga opisuje kao staru knjigu, čije su korice izlizane ali ipak se
vide tragovi starog bogastva i ugleda iza kojih se kriju velike tajne. Daut govoreći o svom životu
kaže da su ga upropastile knjige i njegov brat Mustafa koji je u njima nalazio razne neplaćene
dugove svoga oca. Pisac slikajući krakter ovog lika govori o svim onim porodicama sinovima
koji su naslijedili velika bogastva a postali siromasi, jer nisu bili sposobni nositi se iskušenjem
bogastva. Daut predstavlja onaj sloj ljudi koji na bogastvo gledaju kao na jedinu mogućnost kako
bi zavrrijedili poštovanje drugih ljudi. To vidimo u dijelu kada Daut savjetuje Mustafu da ne daje
pare.

„Udarao si se po obrazu; šta će ti obraz kada groša nemaš“27

Za razliku od Osmana i Mustafe on je zadržao njegovu trećinu bogastva čak i veći dio
Mustafinih novaca. On je pošten onoliko koliko mu to poštenje ne ugrožava imetak, dok su
njegova braća toliko poštena da čak nisu ni prihvatili oprost duga, njih je oprost duga ubio. Iako

25
KOD, Časopis za kulturu, književnost i nauku, broj 4, Podgorica 2013., str: 20. Dostupno na:
http://sandzackaknjizevnost.com/camil-sijaric-tamo-gdje-se-tesko-zivi-lijepo-se-govori/
26
SIJARIĆ Ćamil, Na putu putnici, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1981. godina, str:202.
27
SIJARIĆ Ćamil, Na putu putnici, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1981. godina, str: 173.

17
je zadržao veći dio novca on nije mogao povratiti prijašnje bogastvo, već je toliko osiromašio da
se na njemu jedva vide tragovi prijašnjeg bogastva. To je jedan ostarjeli trgovac, slabog
obrazovanja, to vidimo iz njegvog ophođenja prema knjizi, kao nečemu opasnom, nečemu sa
ćime treba rukovati neko uzvišen kako ga knjiga nebi uništila kao Mustafu.

Tobdžija Husein – čovjek ogromne tjelense konstrukcije, bivši tobdžija u Osmanskoj

vojsci. Služio je sedam godina uz topove. Nakon povratka u svoje rodno mjesto bi unajmljen na
imanju hodžinice Mejreme, male sićušne ali izuzetno opasne žene koja uspijeva kontrolisati
ogromnog Huseina bez imalo muke. Često se moežemo susresti sa pričama mnogih ljudi koji
govore o svojim podvizima iz mladosti, kada su bili junaci, mladi vojnici, moćni momci, a
trenutna situacija kazuje sasvim drugačije. Husein pripada toj skuoini ljudi u našem narodu, koji
se sjećaju i pričaju o svojim junaštvima, mada je jedino junaštvo bila njihova mladost. Sve na
Huseina je veliko, njegove ruke njegova pleća, njegova snaga, tolika da može podići konja, a
veliki je i on u svojim pričama. Kada govorimo o njegovom saadašnjem stanju, iako ogorčen na
hodžinicu Mejremu on ne pristaje biti dio putujućeg cirkuza već se odlučuje vratiti se na svoje
radno mjesto, što nam govori da ipak njegovo dostojanstvo ima nivo ispod kojeg nebi išao. O je,
možda, nekada bio veliki, dok je bio tamo daleko, ali je njemu selo dalo svoju malehnu mjeru,
malo je to mjesto da bi razumjelo njegova velika junaštva. Hasan nešto poput vojnika iz
Ćamilove pjesme.

DOĐE NAŠ RATNIK IZ RATA U GRČKOJ

Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj

I donese grčku tepsiju i po tijelu

rane

Žene mu rekoše da mu tepsija

Iz Grčke ne valja, jer je plitka.

Mi mu rekosmo da mu ni rane

Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.

18
  

Rekosmo mu:

Mi bismo ti kod kuće zadali dublje

Rane.28

Čovjek sa kamenom – u trećoj priči narator se susreće sa čovjekom koji nosi kamen oko
svoga vrata. On je sebi zadao misiju da što više ljudi vidi natpis sa kamena koji iza sebe krije
veliku priču. On naratoru priča priču da je nekeda postoja carski slušbenik Mursel ili Mulkim,
koji je optužen za uzimanje prekomerne poreze i namete narodu, osuđen na smrt nareedio je
sligama da mu sačine nadgrobni spomenik i kroz ploču proture ruku a napišu natpis na arapskom
što na našem jeziku znači „ništa ponio nisam“. Ovaj čovjek je sebi zadao težak zadatak da
cijelog života nosi ovaj kamen kako bi što više ljudi vidjelo poruku da niko ništa sa ovog
životnog putovanja nije ponio.

Večiti putnici – cigani su večiti putnici isto kao i voda, nikada nisu na jednom mjestu
uvjek nekuda teže, nekuda putuju. U Ćamilovim djelima likovi cigana su često prisutni, oni
nemaju neku moć odlučivanja ali su neizostavni dio siromašnog i obespravljenog dijela društva,
susrećemo ih u romanima i pripovjetkama, u romanu „Kuću kućom čine lastavice“ oni su
posmatrači svečanog ispraćanja u vojsku a pisac za njih kaže:

„I već sutra nad nji eda da ma će visiti neka druga gora – i mirisaće

neka druga zemlja, grijaće ihneko drugo ugljevlje i grgoriće neka druga voda.“29

U pripovjetci Put slika puta u zavijanoj planini pruža se kao beskraj čovjekovog bola u
kome nema predaha, niti izgleda da se okonča. Grupa Cigana - svirača sa svojim instrumentima
nosi u sebi svu toplinu snova o domu, ali u mračnoj planini njihovi instrumenti podrhtavaju kao

28
SIJARIĆ Ćamil, Dođe naš ratnik iz rata u grčkoj
http://sandzackaknjizevnost.com/camil-sijaric-dode-nas-ratnik-iz-rata-u-grckoj/

29
Ćamil SIJARIĆ, Kuću kućom čine lastavice, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991, (Izabrana djela Ćamila Sijarića I-X: knjiga: 2)
str: 157.

19
žalosne kantilene na bespuću života. To je metafora o onim usamljenicima koji nikad ne stižu na
kraj svog puta.30
U četvrtoj priči Putnik, kod vode dolaze četiri ciganke kako bi se odmorile i u tom
trenutku dolazi neimenovani putnik, gdje se ostvaruje napet razgovor između putnika, ciganke i
đaka. Ciganka proriče smrt putniku, a neimenovani putnik s Pešteri pronalazi se u tom
proricanju, strahuje i grčevito se bori ali biva zarobljen u tom njenom proricanju jer „...smrt je
najbliža na putu“31. Na kraju slično kao u pripovjetci Put, ta ista ciganka ostaje mrtva pored
puta, dok ostale tri nastavljaju svoj put.

Konjanik – ljudi cijene druge ljude na osnovu svojih osobina, jer ih svojim pogledom na
svijet gledaju. Dobar čovjek će uvjek prvo ugledati dobro u drugim ljudima dok će loš ćovjek
tražiti prvo loše osobine u ljudima, osobine slične onima koje sam posjeduje i na osnovu toga
prosuđivati o njemu. U petoj priči pored vode vodi se razgovor, mada bolje reći monolog
konjanika, dok narator sluša njegovo kazivanje sa minimalnim učešćem. Konjanik posmatra
prave đačke noge i govori da one ništa ne vrijede jer nema nikakvih tragova jahanja, njegove
noge su potpuno prave. Ovdje nam pisac govori o onim ljudima koji su zarobljeni u svom
vremenu i načinu promišljanja i samo na taj način cijene ljude oko sebe. Kojnanik priča priču o
čovjeku koga su krive noge konjanika spasile smrti. Konjanik vidi u drugim ljudima samo
konjanika ili uopće ne vidi čovjeka vrijedna pomena.

Meleć – u sedmoj priči pod naslovom Koraci susrećemo se se sa jednim siromašnim

čovjekom kome je učinjena nepravda od strane žandarma. Bezrazložno je pretučen i želi da
napiše žalbu kako bi žandarmi bili propisno kažnjeni. Njega su uputili na seosko đače koje se po
vaz dan umiva na česmi. U ovoj priči nam autor govori i daje vremenski okvir radnje između dva
svjetska rata, baš onda kada je i Ćamil bio đak. Također, kratko ali upečatljivo se dotiče sudbine
svih onih malih ljudi koji su u tom vremenu šutke trepeli nasilje žandarma.

„...šum ostaje za obuvenim, a bosi svijetom nečujno prohode“32

Na kraju, ovaj tihi slabašni čovjek, odustaje od već napisane žalbe i tiho odlazi da previja
svoje rane i liječi ih pored one iste rijeke gdje ih je i dobio. Ova priča nam govori nemoći malog

30
Faruk DIZDAREVIĆ, Simbolika prirode i prirodnih pojava u književnom djelu Ćamila Sijarića, Almanah, Podgorica, 2005.
godina, str: 38.
31
SIJARIĆ Ćamil, Na putu putnici, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1981. godina, str: 210.
32
Ibid, str: 226.

20
siromačnog čovjeka da traži i bori se za pravdu, već slabima ostaje samo da tiho trpe bol dok ne
prođe. A oni jaki moćni oni mogu graduti buku i svojim glasom i svojim korakom.

„Znao sam – po tutnju koraka, prije nego što bih ikog vidio, ko dolazi. Sem bosih. Oni su
dolazili bešumno. Tiho, tiho. I isto tako odlazili. Tiho.“33

Dobar čovjek – u osmoj, i poslednjoj priči ovog ciklusa kod izvora se susrećemo sa
jednim neimenovanim putnikom, tihe naravi skromnih osobina, skromnih potreba¸ on je
paradigma dobroga čovjeka, kada opisuje sebe on kaže da ima svega po malo i više mu ne treba.

Analiza imena likova

Imena likova u ovom ciklusu pripovjedaka igraju veoma bitnu ulogu, kao i nazivi za one
likove koji nisu imenovani ličnim imenima več općim nazivima. Koristeći se načinom
analizranja imena u naučnim radom „LIČNO IME U SIJARIĆEVOM ROMANU ‘BIHORCI’“34,
potrudit ćemo se analizirati imena likova koja se spominju u ovim pripovjetkama. Prije svega
trebamo naglasiti da Ćamil kao prefinjen pisac pri imenovanju svojih likova daje imena koja će
biti u skladu sa karakterom samih likova, također, i sa ambijentom u kome ti likovi bivstvuju,
kao i drštvenim staležom kojem pripadaju. Daut Dujšić, lik iz prve prče, je jedini u ovim
pripovjetkama koji ima svoje ime i prezime, što na veoma prefinjen način pokazuje da je to
čovjek koji ima izuzetno čuveno i plemenito porijeklo, da je to bio neko čije se ime i prezime
spominjalo sa velikim poštovanjem kao i imena njegove braće Osmana i Mustafe. Husein ima
jednu svoji veliku životnu osobinu a to je da je bio tobžija, ovo njegovo vojničko zanimanje koje
je on često naglašavao postalo je njegova najbitnija osobina, i na neki način njegovo prezime.
Samo njegovo ime nam daje vizuelni opis da je to neko stamen i veliki kao štomože biti jedan
tobdžija. Zanimljiv je staleški odabir imena u trećoj priči, iako je na neki način prisutno
poigravanje imena, jer se ne zna tačno ime aktera priče, ali se jasno može uočiti razlika u
imenima između imena vezira Muresel ili Mulkim, i imena njegovog sluge koji se zove Ibiš ili
Durmiš. Jer ime Mursel je veoma prefinjeno da bi se srelo kao ime sluge već kako ime vezira
koji je poslan izdaleka. Dok je ime Ibiš ili Durmiš lahko srestu u Bihoru i ono odgovara
lokalitetu i staležu kome on pripada. Obrnuta raspodjlea imena nebi bila stilski ujednačena.

33
Ibid, str: 229.
34
PECO Asim, Izabrana djela, knjiga VI, Bosansko filološko društvo, Sarajevo 2007. (Dostupno
na:_http://sandzackaknjizevnost.com/asim-peco-licno-ime-u-sijaricevom-romanu-bihorci/ )

21
 „Ne samo da Bihorcima ne bi pristajalo lično ime Ahmed Nurudin, nego toj sredini ne bi
pristajao ni način njegovog razmišljanja. A ako bi se, ipak, Ahmed Nurudin i smjestio u Bihor i
među Bihorce, on tu ne bi imao sagovornika.”35

Dobra voda predstavlja mjesto na kome ljudi zastanu kažu po koju rijeć i odu, neki se
prestave kao što je to uradio Daut i Meleć pa znamo njegovo ime i prezime, neke sam narator
poznaje pa ih imenuje kao što je primjer Huseina, dok druge imenuje po njihovoj najbtinijoj
karakteristici, kao što je to primjer čovjeka sa kamenom, putnika, i konjanika, i dobrog čovjeka
dok se za ciganke upotrebljava njihovo etničko ime koje u većini slučajeva isključuje potrebu
spominjana i imenovanja njihovih ličnih imena. Posebna vrsta su imena koja pričaju sagovornici
i ona su data na poseban način. Neimenovanje ličnim imenima mnoge likove možemo objasniti
na dva načina. Kopozicijskom odlikom da se radi o pripovjetkama i nemogućnosti proširivanja
priče kako bi oni dobili svoja imena. Ovu pojavu možemo objasniti i činjenicom da se radnja
zbiva pokraj seoske vode i glavnog puta i da to predstavlja samo mjesto krakog predaha pa i nije
bitno kako se ko zove. Na kraju najbitnija karakteristika naratora jeste da je u trenutku slušanja
pripovjedaka bio đak, pa je bilo nepotrebno davati mu lično ime, jer su za njega svi znali da je
đak što se najbolje vidi u govoru Meleća kada govori da su ga uputuli da kod ćesme ima žak koji
umije sastavtit žalbu. Ovim stilskim postupkom pisac želi da nas zaintrigira da je taj đak možda
baš on, ali ga ne imenuje jasno pa tako sebe lično udaljava u nekoj meri, priče čini manje
autobiografskim a više univerzalnim.

Odabir ličnih imena u nekom književnom djelu predstavlja postuupak strastanja sa

osobinama kojima autor odlikuje likove. Pravilno odabrana imena na osnovu gore navedenih
karakteristika daju nam prirodnost likova u odnosu na vrijeme i prostor u kom obitavaju

35
Ibid.

22
 ZAKLJUČAK

U ovom radu bavili smo se književno-umjetničkom analizom zbirke pripovjedaka Priče

kod vode sandžačko-bošnjaćkog pisca Ćamila Sijarića. Na početku smo istražili na koji način su
to povezane ove pripovjetke u jednuveću cjelimu, i utvrdili da ih povezuju dva unutarnja
elementa: jedinsstvo naratora i jedinstvo mjesta na kome se priče zbivaju. U svim pričama đak je
narator, koji priča priče koje je čuo ili događaje koje je vidio kod vode.

Nakon toga istraživali smo i analizirali motiv vode u ćamilovim pripovjetkama i

zaključili da je voda za Ćamila jedan veoma prisutan konstitutivni elemenat pri izgradnji
ambijenata u kom obitavaju zivoti likova o kojima Ćamil govori u ovim pripovjetkama kao i u
pripovjetkama: Voda promuklica, Bunar...

23
 Istražili smo bitnost vode u islamskoj kuturi i civilizaci i njenu refleksiju na književnost
uopće, i utvdili da voda u životu muslimana ima skoro kultni značaj, ali obzirom da u islamu
nema ničeg kultnog i okultnog moežemo reći da je ona najbitniji faktor u svakodnevnom životu
jednog muslimana, pa je taj status vode utjecao na usmenu i pisanu kjiževnost muslimana. A
prisutnost ovog motiva je fascinirala i velikog Hajnea da napiše pjesmu Azra.

Pored motiva vode, motiv pričanja priča je najupečatljiviji motiv u Pričama kod vode, a
mi smo istražili kako na to gledaju Ćamil Sijarić i Ivo Andrić, i utvdili da je to osnovna ljucka
potreba od prvih dana postanka, i da je to jedini način da se, makar, dva puta živi. U okviru ovg
poglavlja definisali smo odnos naratora prema onome o čemu govori, i zaključili da imamo tri
vrste prisustva naratora: prva vrsta jesu pripovjetke u kojima je narator samo posmatrač koji nam
priča, u drugima je učesnik, dok u trećoj vrsti priča narator je samo učesnik u stvaranju tuđe
priče, dakle njegovo učešće je evidentno ali pak ne tako direktno kao u pričama gdje narator
nama priča svoju priču.

Javne česme su mjesta na kojima su se ljudi susretali, a iz tih susreta nastale su i prenijete
mnoge priče, što je bio zaključak četvrtog poglavlja.

U poslednjem poglavlju smo analizirali liikove sa kojima se susrećemo u ovoj zbirci

pripovjedaka, i zaključili da su to veoma raznoliki likovi, veoma različitih karaktera, bez neke
osnovne linije povezivanja, što i priliči lepezi likova koje možemo sresti na seskom izvoru pored
vode. U okviru ovog poglavlja analizirali smo lična imena koja se pojavljuju.

LITERATURA

 ANDRIĆ Ivo, O PRIČI I PRIČANJU, Najlepše srpske besede/ izbor sačinio,

priredio i predgovor napisao ĐORĐEVIĆ Milentije, Prosveta, Beograd, 1998.
godina.

 DIZDAREVIĆ Faruk, SIMBOLIKA PRIRODE I PRIRODNIH POJAVA U

KNJIŽEVNOM DJELU ĆAMILA SIJARIĆA, Almanah, Podgorica, 2005. godina.
 GUNIĆ Vehid (priredio), SEVDALINKE, Planjax, Tešanj, 2003. godina.

24
 HALILOVIĆ Enes, EP O VODI: Mitološki vodič do potopa i nakon njega,
Albatros Plus, 2012. godina.

 HASANBEGOVIĆ Fatima, UMIJEĆE PRIPOVIJEDANJA ĆAMILA SIJARIĆA

(Objavljeno kao predgovor sabranih pripovjedaka pod naslovom MIRIS LIŠĆA
ORAHOVA, SIJARIĆ Ćamil, Preporod, Sarajevo, 2004. godine)
 KUR'AN.
 LEŠIĆ Zdenko, TEORIJA KNJIŽEVNOSTI, Službeni glasnik, Beograd, 2008.
godina.
 PECO Asim, IZABRANA DJELA, knjiga VI, Bosansko filološko društvo,
Sarajevo 2007. (http://sandzackaknjizevnost.com/asim-peco-licno-ime-u-
sijaricevom-romanu-bihorci/ )

 Prof. dr. ŠEMSOVIĆ Sead, SIMBOL VODE U BOŠNJAČKOJ TRADICIJI,

(http://kcnovipazar.com/simbol-vode-u-bosnjackoj-tradiciji-i-knjizevnosti-prof-
dr-sead-semsovic/ )
 SIJARIĆ Ćamil, DOĐE NAŠ RATNIK IZ RATA U GRČKOJ,
http://sandzackaknjizevnost.com/camil-sijaric-dode-nas-ratnik-iz-rata-u-grckoj/
 SIJARIĆ Ćamil, KUĆU KUĆOM ČINE LASTAVICE, Veselin Masleša, Sarajevo,
1991. godina (Izabrana djela Ćamila Sijarića I-X: knjiga: 2).
 SIJARIĆ Ćamil, MIRIS LIŠĆA ORAHOVA, Preporod, Sarajevo, 2004. godine.
 SIJARIĆ Ćamil, NA PUTU PUTNICI, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1981.
godina.

 SIJARIĆ Ćamil, TAMO GDJE SE TEŠKO ŽIVI LIJEPO SE GOVORI, Kod,

Časopis za kulturu, književnost i nauku, broj 4, Podgorica 2013., str. 16-25(
http://sandzackaknjizevnost.com/camil-sijaric-tamo-gdje-se-tesko-zivi-lijepo-se-
govori/ )
 SIJARIĆ Ćamil, ZAPISI O GRADOVIMA, NIP „ZADRUGAR“, Sarajevo, 1976.
godina.

25
 SADRŽAJ

UVOD...........................................................................................................................................................2
UOKVIRENE I POVEZANE PRIČE...................................................................................................................3
MOTIV VODE...............................................................................................................................................5
Voda u islamu..........................................................................................................................................5
Simbol vode u Ćamilovim pripovjetkama................................................................................................7
PRIRODNA POTREBA ZA PRIČANJEM........................................................................................................12
MJESTO SUSRETANJA................................................................................................................................15
ANALIZA LIKOVA........................................................................................................................................16

26
 Analiza imena likova..............................................................................................................................20
ZAKLJUČAK................................................................................................................................................23
LITERATURA...............................................................................................................................................24
SADRŽAJ....................................................................................................................................................26

27