Karl Marx (1818. – 1883.

Karl Heinrich Marx (Trier, (Njemačka) 5. svibnja 1818. – London, 14. ožujka 1883.),
njemački filozof, ideolog komunističkoga i socijalističkoga pokreta. Utemeljitelj komunizma.
Karl Heinrich Marx bio je utjecajan njemački filozof, politički ekonomist, te revolucionar,
osnivač Međunarodnog saveza radnika ili Prve Internacionale. Iako je doktorirao filozofiju,
puno se više bavio političkom aktivnošću i spisateljskom djelatnošću, a posebno
ekonomijom.
Težio je znanstvenoj analizi i kritici kapitalizma i smatra se jednim od najutjecajnijih
teoretičara socijalizma i komunizma. Marx se redovito, uz Émilea Durkheima te Maxa
Webera, navodi kao jedan od trojice principijelnih arhitekata modernih društvenih znanosti.
Marxa se ponekad opisuje kao jednu od najutjecajnijih ličnosti ljudske povijesti.
Marx slijedi, ali i prevladava, tri idejna izvora učenja. To su: klasični njemački
idealizam, posebice mladohegelovsko nasljeđe filozofije samosvijesti i slobode (samosvijest
je pokretačka snaga povijesti) i materijalistička filozofija Ludwiga Feuerbacha, zatim humane
ideje socijalista utopista, i naposljetku dostignuća klasika engleske političke ekonomije.
Marxov nauk
Obuhvaća: filozofiju prakse – opće filozofsko gledište o potrebi izmjene svijeta,
gledište novoga humanizma; materijalističko shvaćanje povijesti – historijski materijalizam,
shvaćanje povijesnog razvoja kao povijesti klasnih borbi uvjetovanih razvojem proizvodnih
snaga i njima odgovarajućih proizvodnih odnosa; kritiku političke ekonomije i učenje o
socijalističkom preobraženju modernoga industrijskog društva u slobodnu zajednicu
udruženih proizvođača, učenje o proleterskoj revoluciji i oduzimanju države.
Prevladavanje idealizma:
Dok idealizam čovjeka poima kao duh, duhovnost, svijest, samosvijest, a povijest kao
samorazvoj tog duha, odnosno ideje, Marx otkriva čovjekovu bit u sveukupnosti društvenih
odnosa.
Bitak je čovjekov, dakle, njegov stvarni životni proces. Smisao je filozofije u njezinu
ozbiljenju: ona treba voditi preobrazbi svijeta u duhu ostvarenja čovjekovih najviših ideala.
Marxova i Hegelova dijalektika
Hegelu je filozofija najviši oblik apsolutnog duha, završni čin samorazvoja i ujedno
samorefleksije ideje. Ideja spoznaje same sebe i post factum opravdava svoj logički put.
Marxu je filozofija misao obrata: zahtjev ostvarenja humanuma. Filozofija nije opravdanje,
nego kritika postojećega. Dijalektika je tada povijesno zbivanje bremenito novim, istinskom
budućnošću u duh slobode.
Pravdanje tradicionalnog materijalizma
Marxov novi materijalizam korjenito se razlikuje od tradicionalnog materijalizma,
prosvjetiteljskog i Feuerbachova, te je prema njima u kritičkom protustajalištu.
Središnji je problem dotadašnjeg materijalizma pojam materije – o čovjeku neovisne
neorganske datosti prirode podvrgnute mehaničkim zakonima. Materija je ono primarno, a
čovjek, čovjekov svijet i povijest uklapaju se u istu opću mehaničku zakonitost prirode.
Čovjek je onda samo pasivan odraz prilika, s varljivom iluzijom o svojoj slobodi. Marxov je
materijalizam – materijalizam sui generis: čovjeka on ne izvodi iz anorganske prirode, nego
ga određuje kao društveno biće, ukupnost društvenih odnosa, kao u svojoj biti aktivno biće,
koje svjesnom proizvodnjom stvara svoj svijet i sebe sama. Marxov je materijalizam prožet
aktivističkim stajalištem. Uviđanje materijalne osnove čovjekova života u odnosima
proizvodnje i ekonomskoj strukturi društva, dakle u društvenome biću čovjekovu, vodi
ujedno do zahtjeva revolucionarnog obrata u duhu humanističke vizije svijeta. Bloch je to
izrazio ovako: “Mjera svih stvari mora biti čovjek, a ne ekonomija. Ako su okolnosti one koje
čine čovjeka, onda okolnosti moraju biti učinjene ljudskim.”

Čovjek kao biće prakse

Marx čovjeka određuje kao biće koje je u svojoj biti biće prakse, a to znači djelatno,
samodjelatno biće. Čovjek mijenja svijet i u tom procesu mijenja i sama sebe; tako,
primjerice, razvija svoja osjetila i svoje duhovne sposobnosti te je sam svoje vlastito djelo.
Čovjek i svijet uzajamno se uvjetuju.
 Praksa – to je mijenjanje svijeta, jedinstvo čovjeka i prirode.
 Praksa znači svjesnu djelatnost pa je i teorija oblik prakse.
 Praksa je bit čovjeka, njegov način egzistiranja kao čovjeka.
 Čovjek je praksa.
 Marxovu filozofiju neki zato i nazivaju filozofijom prakse.

Otuđenje i razotuđenje
Dosadašnju čovjekovu povijest Marx vidi kao povijest čovjekova otuđenja. U kapitalističkome
društvu proizvođaču je otuđen proizvod njegova rada: taj se kao roba osamostaljuje i postaje
silom nad čovjekom i njegovom sudbinom. Time se čovjeku otuđuje i sam rad, te mu
proizvodna djelatnost postaje tuđom, teškom, mučnom; čovjek se tako otuđuje svojoj
ljudskoj biti, i otuđuje se konačno drugom čovjeku.
Čovjek je otuđeno biće: on je otuđen sebi kao biću mogućnosti, budućnosti i slobode, kao
stvaralačkome, svjesnome, povijesnome, društvenom biću, kao biću prakse. Razotuđenje
(dezalijenacija) jest uvjetovano ukidanjem privatnoga vlasništva nad sredstvima za
proizvodnju i ostvarenjem komunizma, društva u kojemu će čovjek doista biti biće zajednice,
gdje će čovjek čovjeku biti najviše biće i najviša potreba.
 Filozofija slobode

Marxova je filozofija dakle humanizam. Čovjek je sloboda!

U Marxa sloboda kao čovjekova bit znači stvaralaštvo; tj. određenje čovjekovo da nije samo
ono što već jest, nego da je on bitno biće mogućnosti, koje se svestrano razvija. Čovjek je
utoliko čovjek ukoliko teži da ostvari nešto više od postignutoga. Nije on zadovoljan
postojećim, nego ga teži kritički prevladati. U sadašnjici on teži budućemu: određen je iz
budućnosti – iz onoga što još nije, ali može i treba biti. Čovjek je stvaralac: on stvara novo;
svjesno proizvodi i mijenja svoj život i svoj svijet, misli i spoznaje, umjetnički oblikuje, ljubi,
umuje o smislu i gradi utopije nade. Tek slobodan razvij svakog pojedinca uvjet je slobodnog
razvoja za sve.
 Sloboda znači i odgovornost za ono što jest da jest i za ono što nije da nije. Jer “svijet
je poklon koji se ne može primiti samo upola” (L. Kolakowski).