Hrvatsko katoličko sveučilište

Odjel za povijest
Ilica 242

Povijesni materijalizam i marksistička historiografija – Jean Jaures

seminarski rad

Mentorica: izv. prof. dr. sc. Ines Sabotič

Studentica: Petra Juvan

Zagreb, studeni 2018.

Sadržaj
1. Uvod
2. Rasprava
2.1. Uzori
2.2. Marxov utjecaj na Jauresa
2.3. Utjecaj Francuske revolucije
2.4. Jauresov stil
3. Zaključak
4. Popis literature
1. Uvod

U ovom seminarskom radu nastojat ću, na temelju dijela uvoda iz djela Socijalistička povijest
francuske revolucije, koje je u svescima izlazilo od 1901. do 1908. godine, francuskog političara,
povjesničara i filozofa Jeana Jauresa, objasniti kako su marksizam i historijski materijalizam
utjecali na razvoj historiografije.

Jean Jaures rodio se 1859. godine u Castresu na jugu Francuske. Njegova se obitelj generacijama
bavila trgovinom suknom, pripadala je srednjem sloju. Jaures se počeo školovati kod seoskog
svećenika i u mjesnom liceju,1 a 1878. godine nastavio se školovati na pariškoj Escole Normale
Superieure koju završava kao treći na listi, iza filozofa Henria Bergsona2 Po završetku fakulteta
radio je kao profesor filozofije u Albi, a 1883. godine počinje predavati na fakultetu u Toulouseu.3

Kao republikanac je, 1885. godine, ušao u poslanički dom, u tom je periodu počelo njegovo
postepeno usvajanje socijalističkih ideja koje vidi kao razvitak republikanizma. Godine 1893. se,
tada kao socijalist, ponovno uspješno kandidirao za poslanički dom, no mandat gubi 1898. godine,
u samom jeku afere Dreyfus, a u parlament se ponovno vratio 1903. godine. Jauresovo
parlamentarno djelovanje uglavnom se temeljilo na sudjelovanju u debatama i govorima na
mitinzima. U vremenu svoje političke karijere napisao je velik broj djela povezanih sa
socijalističkim pokretom i ostalim političkim temama. Kolekciju pisama Les Preuves posvetio je
aferi Dreyfus, a 1898. godine, u periodu privremenog političkog umirovljenja, počeo je sastavljati
monumentalnu Socijalističku povijest Francuske revolucije koja će biti izdavana od 1901. do 1907.
godine. 4

Jean Jauresa ubio je nacionalistički fanatik 31.srpnja. 1914. godine u jednoj pariškoj kavani.5

Među ortodoksnim je marksistima pozicija Jeauresa kao teoretičara bila slaba. Prevladavalo je
mišljenje da je njegov marksizam bio sinteza raznih tradicija koje je smatrao ravnopravnim
marksizmu. Jaures se nije smatrao revizionistom, ali je isticao privrženost francuskim izvorima
socijalizma.6
Jaures je prihvaćao ideju o socijalizmu kao interesu čovječanstva, a ne samo kao partikularnu stvar

1 Konstantin Bastaić, ur. Jean Jaures i socijalizam, izbor rasprava, govora i članaka. Zagreb: Kultura, 1954., 14
2 Lešek Kolakovski. Glavni tokovi marksizma II. Beograd: BIGZ, 1983., 144
3 Jean Jaures i socijalizam, izbor rasprava, govora i članaka, 14
4 Encyclopedia Britannica. Jean Jeaures. (https://www.britannica.com/biography/Jean-Jaures), 11.11. 2018
5 Konstantin Bastaić, 18
6 Kolakovski , 141
radničke klase, branio je ideju političke samostalnosti proletarijata i vrijednost Marxove dijalektike
kao teorije prirodne evolucije.7 Ono po čemu se on razlikovao od marksista je mišljenje da će do
preobražaja iz kapitalizma u komunizam doći mirnim putem te da je suradnja s ostalim političkim
stranama poželjna i potrebna.8

Jauresovo političko djelovanje gotovo se u potpunosti poklapa s djelovanjem Druge internacionale

(1889. - 1914.). Period Druge internacionale može se smatrati zlatnim dobom marksizma, jer je
marksizam tada već jasno oblikovana doktrina, ali još nedovoljno kodificirana da bi onemogućila
diskusije. Nadalje, Drugu internacionalu odlikuje izrazita neovisnost radničkih partija koje su je
sačinjavale. Iako su sve radničke partije krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća nastale na
temeljima marksističke doktrine, one su nerijetko integrirale ostale socijalističke tradicije.
Francuska je partija, iako je njezin program napisan pod patronatom samog Engelsa9, tokom
vremena razbijena na frakcije koje su, uz marksizam, baštinile o ostale doktrine francuskih
socijalističkih pokreta – od Babeufa i Mablyja, preko Saint – Simona i Fouriera do Proudhona i
Blanquija.10 Upravo je takva pluralnost Internacinale, iako korisna u praktičnom smislu, jer je
partijama dozovljavala slobodu i širi prostor djelovanja u matičnim zemljama, uzrokovala ozbiljne
političke borbe između marksista i reformističkog smjera – oportunista i revizionista – što je
naposljetku dovelo do polaganog raspadanja Internacionale koje je kulminiralo okretanjem
partijskih vođa nacionalnoj politici početkom Prvog svjetskog rata.

U Drugoj internacionali marksizam ulazi u akademske krugove kao ozbiljna teorija. Marksizam je
dobio obrazovane teoretičare poput R. Luxembur, Plehanova, Bernsteina, Adllera i Bauera, kojima
su se suprotstavljali jednako teoretski potkovani kritičari Stambler, Struve, itd.

U polaznom tekstu, uvodu iz

Veoma plodonosan teoretičar marksizma bio je i Jaures, njegova misao, kao i misao njegovih kolega
zasigurno je utjecala na razvoj filozofije, ali i ostalih humanistički znanosti pa se vrijedi zapitati
kako je marksizam utjecao na razvoj historiografije.

7 Isto, 169
8 Hrvatska enciklopedija. Jean Jaures. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28829, 11.11.2018.
9 Encyclopedia Britannica. Socilaist party https://www.britannica.com/topic/Socialist-Party-France#ref141842
10 Jean Jaures i socijalizam, 5
2. Rasprava

2.1.Uzori

U polaznom tekstu Jaures navodi tri imena u kojima je pronašao nadahnuće u vremenu pisanja djela
– Marxa, Micheleta i Plutarha. Uloga Marxa kao svojevrsnog ideološkog učenja je jasna. U većem
dijelu polaznog teksta Jaures tumači Marxove teorije u čemu se ogleda njegova vezanost uz Marxa.

Jaures ističe Micheleta, francuskog povjesničara i esejista, predstavnika romantične historiografije.

Michelet, koji četrdesetih godina prihvaća demokratsko gledište, sanja o zajedničkoj borbi svih
ugnjetavanih naroda u Europi. Michelet prihvaća romantičarsko učenje o duši naroda kao
misterioznom, unutrašnjem i neprotumačivom geniju.11

U Jauresovoj definiciji čovjeka kao sile koja misli i koja je željna jedinstva i misterioznog svemira,
ogleda se utjecaj Micheletove ideje o duši naroda. Možemo pretpostaviti da je Jaures, prihvačajći i
inkorporirajući Micheletovu ideju, zadržao elemente idealističke filozofije koju su marksisti,
prihvačajući materijalistički smjer, odabacivali.

Michelet, koji je uviđao prednosti interdisciplinarnosti, erudicije, u shvaćanju i pisanju povijesti,

nastojao je povezati povijest sa srodnim disciplinama – arheologijom, lingvistikom, itd.12

Kao što Michelet vidi budućnost povijesti u povezivanju s ostalim znanostima, tako i Jaures nastoji
sintetizirati marksizam s različitim učenjima koja su utjecala na njega. Jauresova ideja o političkoj
samostalnosti proletarijata kao najveće društvene grupe, djelomično se ogleda u Micheletovom
zauzimanju za povijest običnog naroda.

Kao trećeg uzora, Jaures navodi grčkog povjesničara i filozofa Plutarha. Plutarhova filozofija bila je

11 Mirjana Gross. Suvremena historiografija – korijeni, postignuća, traganja. Zagreb: Novi liber, 2011., 152
12 http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=40552
bliska neoplatonizmu, no u nju je nastojao inkorporirati Aristotelova učenja. Što se tiče Platona, kao
izvorišta neoplatonizma, on je, iako idealist, svojom političkom filozofijom koju je iznio u Državi,
izvršio utjecaj na materijalista Marxa. Platon je, temeljem načela pravednosti, raspodijelio rad
prema sposobnosti, a društvo je podijelio u tri klase – proizvoditelji, čuvari, filozofi – od kojih je
svaka zadužena za obavljanje svoje društvene zadaće.13

Možemo pretpostaviti da su Plutarhovi Usporedni životopisi u kojma usporedno donosi biografije

jednog Grka i jednog Rimljanina, uspoređujući i njihove vrline i mane, utjecali na formiranje
Jauresove ideje o isticanju uzora koji su idejno i ideološki osjetno udaljeni. Moguće je da je Jaures,
ističući Plutarha kao uzora i nadahnuće, želio pokazati kako je baš poput Plutarha koji nastoji
povezati neoplatonistička i Aristotelova učenja te Marxa, koji uzor pronalazi u idealistu Platonu
moguće povezati i naizgled nespojive pravce unutar marksizma.

2.2. Marxov utjecaj na Jauresa

Najveći dio polaznog teksta Jaures je posvetio tumačenju Marxovih teorija – prije svega
materijalizmu i shvaćanju čovjeka kao bića prakse. Marxov materijalizam mogao bi se gledati kao
revolucionaran u povijesti filozofije. Marx je, za razliku od ranijih materijalista – prosvjetitelja i
Feuerbacha, koji su čovjeka izvodili iz anorganske prirode smatrajući ga pasivnim odrazom prilika s
iluzijom vlastite slobode - čovjeka smatrao aktivnim bićem u svojoj biti, bićem prakse koje se
uzajamno uvjetuje sa svijetom, a svjesnom proizvodnjom stvara svijet i sebe.14

Čini se da Marx razumije zašto su materijalisti iz prošlosti definirali čovjeka unutar materijalizma
kao neslobodno biće, jer čovjek se, do sazrijevanja vremena za preuzimanje kontrole nad
proizvodnjom, a koje u vremenu pisanja tog teksta još nije sazrelo, nije ni mogao razviti u aktivno
biće jer su sudbina i slijepi pokret ekonomskih oblika vodili ljudska društva. Moguće je da sudbina
u ovom slučaju označava sve sprege koje su, potpomognute kapitalističkim oblikom proizvodnje
(ekonomskim oblikom), zaustavljale čovjeka u oslobađanju od tiranije nesvjesnih snaga.

Marx ne negira da su se i u razdoblju koje naziva nesvjesnim, pojedini ljudi uzdigli do razine
intelektualne slobode, smatra da su takvi ljudi priprema za nadolazeće vrijeme i stvaranje novog
društva.

Spominjanjem ljudske misli koja izobličuje svijet, Marx se obračunava i s idealističkom

13 Boris Kalin. Povijest flozofije. Zagreb: Školska knjiga, 2010., 147
14 Isto, 329
filozofijom, odnosno idejom kao istinskim bitkom. Marxov čovjek je u svojoj biti (samo)djelatno
biće, sposobno svjesno mijenjati sebe i svijet oko sebe. Da bi došao do te razine, čovjeka samo
treba potaknuti, odnosno srušiti mu one sprege kojih se nesvjesno drži.

Teorija materijalističkog tumačenja povijesti, historijskog materijalizama, koju je Marx iznio i

razradio, a temelji se na postavci da način proizvodnje materijalnoga života uvjetuje razvoj
društvenog, polititičkog i kulturnog života, vidljiva je u

2.3. Utjecaj Francuske revolucije

Jaures ne poriče važnost Francuske revolucije na razvoj društva, međutim ne daje joj središnje
mjesto u procesu razvoja društva. Francuska revolucija, iako je ubrzala društvene procese koji će,
prema marksističkoj ideji, u svakom slučaju dovesti do raspada kapitalističkog društva, učvrstila je
položaj buržujske klase kao vladajuće klase kapitalizma i kao direktno suprotstavljene proletarijatu:
''Smatramo da je francuska revolucija bila golemi događaj i da je imala divnih plodova; no, nama,
ona nije konačan čin koji pretvara povijest isključivo u slijed događaja koji su uslijedili kao
posljedica tog čina.''

Jaures Francuskoj revoluciji daje ulogu početka perioda tzv. socijalističke povijesti, koja će završiti
proleterskom revolucijom tj. diktaturom proletarijata kao prijelaznog razdoblja iz kapitalističkog u
komunističko društveni sustav: ''Stoga ćemo nastojati da, u toj socijalističkoj povijesti koja ide od
buržujske revolucije do pripremnog razdoblja proleterske revolucije ništa ne oduzimamo od onoga
što čini ljudski život.''

2.4. Jauresov stil

Aktivistički način širenja ideja kao preteča institucionaliziranom često je korišten u širenju
marksističke ideje među ciljanim skupinama koja su trebale pokrenuti revoluciju – među radnicima

U Jauresovom stilu pisanja vidljiv je aktivistički i manifestalni karakter marksizma. Odabir glagola
kao što su željeti, nastojati, korištenje prvog lica množine i futura pokazuje nam kako bi ovaj tekst,
bez većih preinaka, mogao javno biti prezentiran širokim masama. Jauresov je stil, ako izuzmemo
dijelove teksta u kojima tumači Marxa, veoma jednostavan i shvatljiv.
I sam početak teksta počinje kao proglas, jasno i sažeto Jaures nas izvještava kome je i zašto
namijenjen ovaj tekst i koja je njegova funkcija: ''Želimo iz socijalističke perspektive ispričati
narodu, radnicima, seljacima, događaje koji su se odvili od 1789. do kraja XIX. stoljeća.''

Jean Jaurès, Histoire socialiste de la Révolution française (Socijalistička povijest Francuske

revolucije), Paris: Rouff, 1901-1908. Ulomak iz uvoda (vlastiti prijevod)

Želimo iz socijalističke perspektive ispričati narodu, radnicima, seljacima, događaje koji su se

odvili od 1789. do kraja XIX. stoljeća. Smatramo da je francuska revolucija bila golemi događaj i
da je imala divnih plodova; no, nama, ona nije konačan čin koji pretvara povijest isključivo u slijed
događaja koji su uslijedili kao posljedica tog čina. Francuska revolucija je posredno pripremila
pojavu proletarijata. Ostvarila je dva ključna uvjeta socijalizma: demokraciju i kapitalizam. No, ona
je zapravo omogućila uspon buržujske klase.

(...)

Marx je kroz jednu divnu stranicu objavio da su, do sada, sudbina i slijepi pokret ekonomskih
oblika vodili ljudska društva; institucije, ideje nisu bile svjesna djela slobodnog čovjeka, već odraz
nesvjesnog društvenog života u ljudskom mozgu. Mi smo, prema Marxu, još u prapovijesti. Ljudska
povijest uistinu će početi samo kada će čovjek, koji je pobjegao od tiranije nesvjesnih snaga, vladati
proizvodnjom svojim razumom i svojom voljom. Tada, njegov um neće više trpjeti despotizam
ekonomskih oblika koje je sam stvorio i vodio, i tada će slobodnim i izravnim pogledom promatrati
svemir. Prema tome, Marx uviđa razdoblje potpune intelektualne slobode gdje ljudska misao neće
više izobličiti svijet jer ju ekonomsko ropstvo neće više izobličiti. No, naravno, Marx ne dovodi u
pitanje da su se, u mraku nesvjesnog razdoblja, visoki umovi uzdigli prema slobodi; kroz njih se
čovječanstvo priprema i najavljuje. Na nama je da prikupimo te prve pojave života duha: one nam
omogućuju da predosjetimo veliki usijani i slobodan život komunističkog čovječanstva,
oslobođenog od svakoga ropstva, i koje će prisvojiti svemir zahvaljujući znanosti, akciji i snovima.
To je poput prvog drhtaja koji, u ljudskoj šumi, uzbuđuje samo nekoliko listova, ali koji najavljuje
nadolazeće snažne vjetrove i goleme potrese. Stoga će naša interpretacija povijesti biti
materijalistička s Marxom i mistična s Micheletom. Doista je ekonomski život bio temelj i pokretač
ljudske povijesti no, kroz sukcesivne društvene forme, čovjek, sila koja misli, teži punini života
misli, gorućem zajedništvu nemirnog duha, željan je jedinstva i misterioznog svemira.

(...)

Stoga ćemo nastojati da, u toj socijalističkoj povijesti koja ide od buržujske revolucije do
pripremnog razdoblja proleterske revolucije, ništa ne oduzmemo od onoga što čini ljudski život.
Nastojat ćemo razumjeti i prevesti fundamentalni ekonomski razvitak koji vlada društvima,
usijanom čežnjom uma prema potpunoj istini te plemenitim uzdizanjem individualne svijesti koja
prkosi patnji, tiraniji i smrti. Gurajući do ruba ekonomski pokret, proletarijat će se osloboditi i
postat će čovječanstvo. Treba prema tome postati čisto svjestan, u povijesti, i ekonomskog pokreta i
ljudske veličine. S rizikom da naše čitatelje pomalo iznenadimo različitošću velikih imena, željeli
bismo pod trostrukim nadahnućem Marxa, Micheleta i Plutarha pisati ovu skromnu povijest gdje će
svaki od aktivista koji u tome sudjeluje dodati svoju nijansu misli, gdje će svi staviti istu bitnu
doktrinu i istu vjeru.

Uzori
Marxov utjecaj na Jauresa
Utjecaj Francuske revolucije
Jauresov stil
3. Zaključak

Mijenjajući ulogu čovjeka u povijesti, marksističko je učenje zasigurno utjecalo na pravac kretanja
historiografije u drugoj polovici 19. stoljeća. Marksistički čovjek može svjesno mijenjati sebe i
prirodu oko sebe, čovjek nije sudbinski određen, on je sposoban djelovati.

Svojevrsnu fascinaciju čovjekom kao djelatnim bićem pokrenula je već Francuska revolucija, a
veliku važnost postigla je nakon revolucije 1848. godine.

Marksisti nisu jedini koji su uviđali važnost čovjeka, odnosno ljudi kao pokretačku snagu. Ista
tendencija vidljiva je i u romantičarskoj filozofiji, no tamo još uvijek prevladava idealističko
shvaćanje nematerijalnog genija naroda. Međutim, uviđanje da su masovna gibanja ljudi mogu
promijeniti tijek povijesti, vidljiv je i kod marksista, i kod romantičara.

Jaures, iako često nedovoljno cijenjen među teoretičarima marksizma, ukazuje na jasnu promjenu
koju marksizam unosi u historiografiju. Velik dio teksta Jaures posvećuje tumačenju Marxovih ideja
i njihovom inkorporiranju u interpretaciju povijesti. Sam naziv knjige Socijalistička povijest
francuske revolucije ukazuje nam na koje će se pojave u društvu autor usredotočiti.

Marksistička historiografija morala se otvoriti većem broju ljudi, ali ne samo kako bi ih obrazovala
nego i kako bi ih potaknula na djelovanje kako bi kao omasovljeni pokret utjecali na rušenje starog i
stvaranje novog društvenog uređenja.
4.Literatura

1. Bastaić, Konstanitn, ur. Jean Jaures i socijalizam – izbor rasprava, govora i članaka. Zagreb:
Kultura, 1954.
2. Gross, Mirjana. Suvremena historiografija – korijeni, postignuća, traganja. Zagreb: Novi liber,
2001.
3. Kalin, Boris. Povijest filozofije. Zagreb: Školska knjiga, 2010.
4. Kolakovski, Lešek. Glavni tokovi marksizma II., Beograd: BIGZ, 1983.
5. Encyclopadia Britannica, https://www.britannica.com/, 11.11.2018.
6. Hrvatska enciklopedija. http://www.enciklopedija.hr/, 11.11.2018.