1.

Kritika njemake kritike

Ono ime ulazimo u problematiku ovog poglavlja, tj. u problematiku
Marxovog i Engelsovog poimanja ideologije, tonije povijesti ljudske
drutvenosti, jest, mogli bi smo rei kritika same njemake kritike. Ovaj
uvid e nam pruiti pregledniju i jasniju sliku filozofske misli, iz koje se ipak
razvija i misao uope. Autori naime smatraju kako njemaka kritika nije
sve do svojih najnovijih napora napustila tlo filozofije. Daleko od toga da
istrauje svoje ope-filozofske pretpostavke, sva su njena pitanja izrasla na
tlu jednog odreenog filozofskog sistema i to Hegelova. Ova zavisnost od
Hegela razlog je, to nijedan od ovih novijih kritiara nije ni pokuao da
dade obuhvatnu kritiku Hegelova sistema, iako svaki od njih tvrdi da je
Hegela prevladao. Njihova polemika protiv Hegela i meusobno se
ograniava na to, da svaki izdvaja jednu stranu Hegelova sistema i ovu
onda upravlja kako protiv cijelog sistema, tako i protiv onih strana koje su
drugi izdvojili. Cijela njemaka filozofska kritika od Straussa do Stirnera
ograniava se na kritiku religioznih predodbi. Kao polazna toka sluila je
stvarna religija i prava teologija. U toku daljnjeg razvitka razliito se
odreivalo to je religiozna svijest, religiozna predodba. Napredak se
sastojao u tome, to su to tobonje vladajue metafizike, politike, pravne
i moralne i druge predodbe takoer subsumirane pod sferu religioznih ili
teolokih predodbi; to je politika, pravna, moralna svijest takoer
proglaena religioznom ili teolokom svijeu, a politiki pravni, moralni
ovjek, u posljednjoj instanci ovjek uope proglaen religioznim. Vlast
religije se pretpostavljala. Malo po malo, svaki je vladajui odnos bio
proglaen religijskim odnosom i preobraen u kult u kult prava, kult
drave itd. Svugdje se imalo posla samo s dogmama i vjerovanjem u
dogme. Svijet je u sve veoj mjeri kanoniziran. Ovaj pregled razvoja ideja i
predoavanja stvarnosti, vrlo nam je bitan u razumijevanju daljnje povijesti
misli, iz koje, kako emo u nastavku vidjeti, proizlazi i podjela rada i
poimanje drutvene zbilje. No, prvo emo promotriti razliku u strukturi
miljenja Hegelovih pristaa te njihovo poimanje svijesti.
Starohegelovci su sve shvatili im je to bilo svedeno na jednu Hegelovu
logiku kategoriju. Mladohegelovci su sve kritizirali, podmeui svemu
religiozne predodbe, ili su pak sve proglaavali teolokim. Mladohegelovci
su se slagali sa starohegelovcima u vjeri, da u postojeem svijetu vladaju
religija, pojmovi, ope. Samo se jedni bore protiv te vladavine kao protiv
uzurpancije, dok je drugi slave kao zakonitu.
S obzirom na to da
mladohegelovci smatraju predodbe, misli, pojmove i uope proizvode
svijesti, koju su oni sami osamostalili, pravim okovima ljudi, upravo kao to
ih starohegelovci proglauju pravim vezama ljudskog drutva, to je
razumljivo da mladohegelovci treba da se bore jedino protiv ovih iluzija
svijesti. lana svijest, Mannheim? Budui da su prema njihovoj fantaziji

odnosi ljudi, cjelokupno njihovo djelovanje, njihovi okovi i ograde proizvodi

njihove svijesti, to mladohegelovci postavljaju konzekventno na njih
moralni zahtjev, da svoju sadanju svijest zamijene s ljudskom kritikom ili
egoistikom svijeu i da na taj nain odstrane svoje ograde. Ovaj zahtjev
za izmjenom svijesti svodi se na zahtjev drugaije interpretacije
postojeega, tj. da se ono prizna pomou jedne druge interpretacije.
Mladohegelovski ideolozi su usprkos svojim, toboe svjetskopotresnim
frazama, najvei konzervativci. Ovdje se autori na neki nain ismijavaju
ideji te smatraju da najmlai meu hegelovcima nali pravi izraz za svoju
djelatnost, tvrdei da se bore samo protiv fraza. Oni samo zaboravljaju,
da samim ovim frazama ne suprotstavljaju nita osim fraza, i da ne
pobijaju stvarni svijet, ako se bore samo protiv fraza toga svijeta. Nijednom
od ovih filozofa nije uope palo na pamet da postavi pitanje o vezi
njemake filozofije s njemakom stvarnou, o vezi njihove kritike s
njihovom vlastitom materijalnom okolinom. Upravo u nastavku rada,
svjedoit emo dodirnim tokama, tonije povezanosti drutvene
stvarnosti i materijalne okoline istih, kao pokuaje autora da prikau
povezanost razvoja svijesti i materije, kao neega to vodi ovo drutvo na
ivotnom putu, a krajnji cilj, prema autorima, bi bila komunistika svijest i
komunistiko drutvo, no, do takve ideje, nije jednostavno doi.
2. Proizvodnja ideja,materijalna djelatnost i materijalni odnosi
jezik stvarnog ivota
Pretpostavke s kojima Marx i Engels poinju, potaknuti
materijalistikom teorijom Ludwiga Feuerbacha nisu proizvoljne, nisu
dogme, to su stvarne pretpostavke, od kojih se moe asptrahirati samo u
mati. To su stvarne individue, njihova djelatnost i njihovi materijalni
ivotni uvjeti kako zateeni, tako i njihovim vlastitim djelovanjem stvoreni.
Ove pretpostavke mogu se, dakle, konstatirati isto empirijskim putem.
Prva je pretpostavka cijele ljudske historije, naravno, egzistencija ivih
ljudskih individua. Ljude moemo razlikovati od ivotinja po svijesti, religiji
ili po emu god hoemo. Oni sami se poinju razlikovati od ivotinja onda,
kada ponu proizvoditi sredstva za ivot - to je korak koji je uvjetovan
njihovom tjelesnom organizacijom. Time to proizvode svoja sredstva za
ivot, ljudi proizvode indirektno i sam materijalni ivot.
to su individue, to zavisi dakle od materijalnih uvjeta njihove proizvodnje.
Ova proizvodnja nastaje umnoavanjem stanovnitva. Ono opet
pretpostavlja meusobni odnos individua. Oblik tog odnosa uvjetovan je
opet proizvodnjom. Prema tome, koliko su razvijene proizvodne snage
jedne nacije, pokazuje najoiglednije stupanj do kojeg je razvijena podjela
rada. Podjela rada kao indikator razvoja proizvodnih snaga. Nadalje,
podjela rada unutar jedne nacije dovodi najprije do odvajanja industrijskog

i trgovakog rada od zemljoradnikog, a samim tim i do razdvajanja grada

i sela i do suprotnosti njihovih interesa. Uslijed podjele rada razvijaju se
istovremeno unutar tih razliitih grana opet razliite grupe individua, koje
zajedniki djeluju u ovoj ili onoj grani. Ve tu dakle, svjedoimo pojavi
razliitosti miljenja uzrokovanih razdvajanjem trgovakog i industrijskog
rada.
Razliiti razvojni stupnjevi
podjele rada isto su toliko razliiti oblici vlasnitva, tj. svaki stupanj podjele
rada odreuje i uzajamni odnos individua u vezi s materijalom, oruem i
proizvodima rada.
Autori nadalje navodi oblike vlasnitva koja poznajemo, te kao prvi navodi
plemensko vlasnitvo u kojem narod ivi od lova, ribolova, stoarstva ili u
najboljem sluaju od zemljoradnje. Slijede antiko opinsko i dravno
vlasnitvo, te kao trei oblik feudalno ili staleko vlasnitvo. Ovom
feudalnom ureenju zemljinog posjeda odgovaralo je u gradovima
korporativno vlasnitvo, feudalna organizacija zanata. Glavni oblik
vlasnitva za vrijeme feudalne epohe sastojao se, dakle, s jedne strane iz
zemljinog posjeda i uza nj prikovana kmetovskog rada. Stanje je prema
autoru sljedee, odreene individue, koje na odreeni nain proizvode,
stupaju u odreene drutvene i politike odnose. Ovdje ve vidimo i razvoj
ideje historijskog materijalizma kojeg e formulirati Marx i Engels neto
kasnije. Proizvodnja ideja, predodbi, svijesti prije svega se neposredno
preplie s materijalnom djelatnou i materijalnim odnosom ljudi jezikom
stvarnog ivota. Ljudi su proizvoai svojih predodbi, ideja itd., ali stvarni,
djelatni ljudi, kakvi su uvjetovani odreenim razvitkom svojih proizvodnih
snaga i njima odgovarajueg odnosa do njegovih najudaljenijih formacija.
Svijest ne moe nikada biti neto drugo do svjestan bitak, a bitak ljudi je
njihov stvarni ivotni proces.
To znai da ne polazimo od onoga to ljudi kau, uobraavaju, predouju,
niti od reenih, miljenih, uobraenih i predoenih ljudi, da bismo odatle
stigli do tjelesnih ljudi; mi polazimo od stvarnih djelatnih ljudi, a iz stvarnog
procesa njihova ivota prikazujemo i razvoj ideolokih refleksa i odjeke tog
ivotnog procesa (371
Moral, religija, metafizika i ostala ideologija i njima odgovarajui oblici
svijesti ne mogu dalje zadrati privid svoje samostalnosti. Oni nemaju
povijest, nemaju razvitak, nego istie autor, ljudi koji razvijaju svoju
materijalnu proizvodnju i svoj materijalni odnos, mijenjaju zajedno s ovom
svojom stvarnou i svoje miljenje i proizvode svoga miljenja. To su
duhovne djelatnosti, usmjerene na zadau opravdanja poretka. Ideologija
je lana, fetiizirana svijest, koristei Marxov pojam. Ta lanost potjee iz
njene klasne uvjetovanosti, ona je izraz klasnih interesa. Vidjet emo

kasnije kako je fenomen lane svijesti, u donekle drugaijem obliku,

razradio i Karl Mannheim.
Ne odreuje svijest ivot, nego ivot odreuje svijest. 371

3. Podjela rada kao stvarna osnova ideologije

Najvea je podjela materijalnog i duhovnog rada razdvajanje grada i
sela. Suprotnost izmeu grada i sela poinje prijelazom iz barbarstva u
civilizaciju, iz plemenske zajednice u dravu, iz lokalne ogranienosti u
naciju i provlai se kroz cijelu povijest civilizacije. Zajedno s gradom javlja
se i nunost administracije, policije, poreza itd., samim time i politike
uope. Ovdje se najprije pojavila podjela stanovnitva na dvije klase, koja
se direktno osniva na podjeli rada i proizvodnim oruima. Grad predstavlja
ve injenicu koncentracije stanovnitva, orua za proizvodnju, kapitala,
uitaka, potreba, dok selo pokazuje upravo suprotnu injenicu, izolaciju i
osamljivanje. Suprotnost izmeu grada i sela moe postojati samo unutar
privatnog vlasnitva.
Ona je najgrublji izraz podreenosti individue podjeli rada, jednoj
odreenoj, njemu nametnutoj djelatnosti, potinjenosti, koja jednog
pretvara u ogranienu gradsku ivotinju, a drugog u ogranienu seosku
ivotinju, i svakodnevno ponovno proizvodi suprotnost izmeu njihovih
interesa. 398
Glavno je ovdje opet rad, sila nad individuama, i dokle god ona postoji,
tako dugo mora postojati privatno vlasnitvo.
Cjelokupni uvjeti egzistencije, uvjetovanosti, jednostranosti individua,
stopljeni su u krupnoj industriji i konkurenciji u dva najjednostavnija oblika:
privatno vlasnitvo i rad. Nadalje, podjela rada ve od samog poetka
ukljuuje u sebi i podjelu uvjeta rada, alata, materijala, a samim tim i
rascjepkanost akumuliranog kapitala na razliite vlasnike, a takoer i
rascjepkanost kapitala i rada i razliite oblike samog vlasnitva. to se vie
stvara podjela rada i to vie raste akumulacija, utoliko se otrije stvara
takoer i ova rascjepkanost. Sam rad moe postojati samo pod
pretpostavkom ove rascjepkanosti.
Ovdje se dakle pokazuju dvije injenice, prema Engelsu. Prvo, proizvodne
snage pojavljuju se sasvim nezavisno i otrgnuto od individua, kao poseban
svijet pored individua, a uzrok je toma taj, to individue, ije su one snage,
egzistiraju rascjepkane i u meusobnoj suprotnosti, dok se s druge strane,
meutim, ove snage stvarne snage samo u komunikaciji i povezanosti tih
individua. Dakle, na jednoj strani totalitet proizvodnih snaga, koje su
takorei usvojile predmetni oblik i za samu individuu nisu vie snage
individue, nego snage privatnog vlasnitva, te stoga snage individue samo

utoliko, ukoliko su oni privatni vlasnici. Ni u jednom ranijem periodu,

prema Engelsu, proizvodne snage nisu usvojile ovaj ravnoduni oblik s
obzirom na komunikaciju individua kao individua, jer je sama njihova
komunikacija bila jo ograniena. S druge strane, nasuprot ovim
proizvodnim snagama, nalazi se veina individua, od kojih su te snage
otrgnute i uslijed ega su te individue, liene svakog stvarnog ivotnog
sadraja, postale apstraktne individue, kojima je meutim, tek time
omogueno da stupe u meusobnu vezu kao individue.
Nadalje, rad kao jedina veza u kojoj se one jo nalaze s proizvodnim snaga
i sa svojom vlastitom egzistencijom, izgubio je kod njih svaki privid
samodjelatnosti i odrava njihov ivot na taj nain, to ga krljavi,
smatra autor. Dok su u ranijim epohama samodjelatnost i proizvodnja
materijalnog ivota bili podijeljeni na taj nain to su pripadali razliitim
osobama, a proizvodnja materijalnog ivota jo bila uslijed ogranienosti
samih individua podreeni nain samodjelatnosti, sada su se tako raspali,
da se uope materijalni ivot pojavljuje kao svrha, a proizvodnja ovog
materijalnog ivota, rad (koji je sada jedino mogui oblik, ali prema autoru
negativni oblik samodjelatnosti), kao sredstvo.

4. Proizvodne snage kao uvjet egzistencije

Sada smo prema Engelsu doli ve toliko daleko, da individue moraju
prisvojiti postojei totalitet proizvodnih snaga ne samo da bi dole do
svoje samodjelatnosti, nego i da bi uope osigurale svoju egzistenciju. Ovo
prisvajanje uvjetovano je najprije objektom prisvajanja proizvodnim
snagama, koje su se razvile u totalitet i koje postoje samo unutar
univerzalne komunikacije. Ovo prisvajanje mora ve s te strane imati
univerzalan karakter koji odgovara proizvodnim snagama i komunikaciji.
Samo prisvajanje ovih snaga nije nita drugo do razvijanja individualnih
sposobnosti, koje odgovaraju materijalnim proizvodnim oruima.
Prisvajanje totaliteta proizvodnih orua ve je stoga razvitak totaliteta
sposobnosti u samim individuama. Ovo je prisvajanje dalje uvjetovano
individuama koje prisvajaju. Naime, samo suvremeni proleteri koji su
potpuno iskljueni iz svake samodjelatnosti, mogu provesti svoju punu, ne
vie ogranienu samodjelatnost, koja se sastoji u prisvajanju totaliteta
proizvodnih snaga i u razvitku totaliteta sposobnosti, koji je tim odreen. U
svim dosadanjim prisvajanjima ostala je masa individua podreena
jednom jedinom oruu proizvodnje; u prisvajanju proletera mora masa
orua za proizvodnju biti podreena svakoj individui, a vlasnitvo svim
individuama. Moderna univerzalna komunikacija, tonije interakcije, ne
moe se nipoto na drugi nain podrediti individuama nego tako da se
podredi svima.

Prisvajanje je dalje uvjetovano nainom, kako mora biti izvreno. Ono

moe biti izvreno samo ujedinjenjem, koje karakterom samog
proleterijata moe biti opet samo univerzalno, i revolucijom, u kojoj se s
jedne strane rui mo dosadanjeg naina proizvodnje i komunikacije, a
takoer i mo drutvenog ureenja te ideologiju, a s druge strane se
razvija univerzalni karakter proleterijata i energija koja mu je potrebna za
provoenje prisvajanja, pri emu proleterijat skida sa sebe sve, to mu je
ostalo od dosadanjeg drutvenog poloaja.
4.1. Proleteri, ujedinite se.
Kad ujedinjene individue prisvoje totalne proizvodne snage, tada
prestaje privatno vlasnitvo. Individue koje nisu vie podreene podjeli
rada, filozofi su sebi predoili kao ideal pod imenom ovjek, a cjelokupni
proces koji je autor prikazao, oni su shvatili kao proces razvitka ovjeka,
tako da su dosadanjim individuama na svakom povijesnom stupnju
podmetali tog ovjeka i prikazivali ga kao pokretaku snagu povijesti.
Ovdje se ocrtavaju bitne Marxove ideje, te koncept otuenja, s kojim on i
obuhvaa ovaj cjelokupni proces, kao proces samootuenja ovjeka, a to
dolazi uglavnom odatle, to je prosjena individua kasnijeg stupnja razvoja
uvijek podmetana ranijim stupnjevima, a kasnije svijest ranijim
individuama. Takvim obrtanjem, koje ve od samog poetka apstrahira od
stvarnih uvjeta, bilo je mogue pretvoriti cijelu povijest u proces razvitka
svijesti.
Iz prikazanog shvaanja povijesti, prema Marxu, dobivamo slijedee
rezultate:
1) U razvitku proizvodnih snaga nastaje stupanj na kojem se pojavljuju
proizvodne snage i sredstva komunikacije, koje pod postojeim
odnosim ine samo zlo, koje nisu vie proizvodne snage, nego snage
razaranja (mainerija i novac); s tim je povezano to, da se pojavljuje
jedna klasa koja mora nositi sav teret drutva, a ne uiva njegove
koristi, koja se, istisnuta iz drutva, postavlja u suprotnost prema
svim ostalim klasama; klasa, koju sainjava veina svih lanova
drutva i od koje proizlazi svijest o nunosti jedne temeljite
revolucije, komunistika svijest, koja se, naravno, moe stvoriti i
meu drugim klasama pomou uvianja poloaja ove klase;
2) da se uvjeti unutar kojih mogu biti primijenjene odreene proizvodne
snage, uvjeti vladavine jedne odreene klase drutva, ija socijalna
mo, koja proizlazi iz njena posjeda, ima u svakom dravnom obliku
svoj praktini-idealistiki izraz i stoga se svaka revolucionarna borba
usmjeruje protiv klase koja je do tada vladala;
3) da je nain djelatnosti u svim dosadanjim revolucijama stalno ostao
netaknut i da se uvijek radilo samo o drugaijoj raspodjeli te

djelatnosti, o novoj podjeli rada na druge linosti, dok se

komunistika revolucija upravlja protiv dosadanjeg naina
djelatnosti, odstranjuje rad i ukida vladavinu svih klasa sa samim
klasa, jer revoluciju provodi klasa koja u drutvu vie ne vai kao
klasa, koja se ne priznaje kao klasa, ve je izraz raspadanja svih
klasa, nacionalnosti itd. unutar tadanjeg drutva; i
4) da je kako za masovno proizvoenje ove komunistike svijesti, tako i
za provoenje same stvari potrebno masovno mijenjanje ljudi, koje
se moe izvriti samo u jednom praktinom pokretu, u revoluciji; da
revolucija, dakle, nije potreba samo radi toga, to se vladajua klasa
ne moe drugaije boriti, nego i radi toga, to klasa koja obara, moe
samo u revoluciji postii to, da zbaci s vrata sve ono staro smee i da
se osposobi za novo osnivanje drutva. 421