12

Među rijetkostima kakve su se pojavljivale na periferijama marksizma, Blohovo spisateljstvo je

vjerovatno najveća filozofska ekstravagancija. On je jedini koji je pokušao da na nasljeđenoj
doktrini dogradi kompletnu metafiziku, kosmologiju i spekulativnu kosmogoniju u gnostičkom i
apokaliptičkom stilu, koristeći se najrazličitijim izvorima.

1. Osnovna djela
Znatan dio Blohovih tekstova sastoji se iz jedno ili nekoliko rečeničnih u sebe zatvorenih
aforizama. Mnogi od tih aforizama zapravo su sažeti sadržaji cijele Blohove filozofije. Evo
primjer:

„Čovjek je ono pred čim je još mnogo šta. On se u svojem radu i posredstvom njega vazda
nanovo preoblikuje. On se svagda ponovo nalazi na granicama koje to više nisu, i čim ih upozna,
on ih prekoračuje. Ono pravo u čovjeku kao i u svijetu izostaje, čeka, boravi u strahu da će biti
osujećeno, boravi u nadi da će uspjeti.

„Zarana se hoće k sebi. Ali mi ne znamo tko smo. Izgleda jasno samo to da niko nije ono što bi
htio ili mogao biti. Vazda se pokušavalo živjeti primjereno sebi“.

„Ja jesam. Ali ja nemam sebe. Stoga mi tek bivamo. Jesam je unutra. Sve što je unutra tamno je.
Da bi sebe vidjelo i to što je uokolo, ono mora izići.“

Cijeli svijet, a posebno čovjek, nijesu završne i i sadrže razne mogućnosti. Nikakvi objektivni
izvan čovjeka djelujući zakoni ne garantuju koja će se mogućnost konačno realizovati. Jedna je
totalno uništenje, druga – savršenstvo. Savršenstvo se zasniva na istovjednosti empirijskog
postojanja sa skrivenom „suštinom“ čovjeka i svijeta; ne može se, međutim, govoriti o „povratku“
sebi, budući da ta riječ sugeriše da se savršenstvo nekada u nekom zlatnom vijeku, već bilo
realizovalo.

Naša suština s kojom trebalo ili može da se identifikujemo tek očekuje ispunjenje. Da li će se
ispuniti – to zavisi od ljudske volje i od naše vještine da stalno prekoračavamo granice koje nam
život postavlja, za to je potrebna stalna pozitivna orijentacija ka budućnosti, dakle nada. Ali nada
nije samo – mada je i to – afekat; u njoj se takođe sadrži posebna vrsta znanja: nada nam otkriva

1
svijet kakav istinski može da bude. Štaviše: nada je kvalitet cijelog bića: u ljudskom afektu dolazi
do izražaja težnja ka dobru i ka savršenstvu, koje oživljava cijeli universum. Kroz ljudsku aktivnost
ispunjava se kosmičko predodređenje. Ono čega još nema, budućnost, nije prosto-naprosto
ništa, nego ima vlastiti osobiti ontološki status kao realna mogućnost, skrivena u stvarima i u
ljudskom odnosu prema svijetu. Ona je pozit filozofiji da iz uspavanosti budi taj utopijski
potencijal u čovjeku.

2. Mali i veliki snovi na javi

Od početka istorije ljudi su uvijek maštali o boljem i ljepšem životu. Te utopije anticipacije
nalazimo još u dječijim maštanjima, u narodnim bajkama i legendama.

Na najnižem nivou ti snovi na javi odnose se jednostavno na neodložnu privatnu sreću: maštanje
o bogatstvu, slavi, seksualnom zadovoljenju; u takvim maštanjima ljudi ne žele promijeniti
svijest. Na višem nivou, međutim, u revolucionarnim utopijama riječ je o boljem svijetu.

Drugim riječima, utopija u pozitivnom smislu, ili, kako to hoće Bloh, „konkretna utopija“, jeste
očekivanje apsoluta savršenstva, hegelovskog završetka istorije; jeste volja koja ima za predmet
Totum ili Ultimatum ili eshaton. Bloh često ponavlja da postoje samo dvije mogućnosti, sve ili
ništa, apsolutna destrukcija i ništavilo ili apsolutno savršenstvo, ništa posredno. „I ništa je
utopijska ktaegorija, premda krajnje protuutopijska...ničega „ima“ – upravo kao i pozitivingo
utopikuma: zavičaja ili onog svega – jedino kao objektivne mogućnosti“.

Heimat znači isto što i biće-po-sebi, stanje potpunog pomirenja čovjeka sa sobom i svijetom,
prevladavanje svake negativnosti, kraj „alijenacije“, konačno stanje ( Endzustand). Bloh naglašava
da utopijska volja ni u kom slučaju nije beskonačna težnja ili beskonačni napredak: ona hoće
faktičko ispunjenje u konačnom vremenu.

Utopijska maštanja mogu se pratiti u poeziji i drami, u muzici i u slikarstvu. Postoje arhitektonske
utopije, geografske utopije; postoje medicinske utopije – maštanja o vječnoj mladosti i konačno
pobjedi nad bolešću i fizičkom nemoći. Takođe i sport je područje utopije: i ovdje kao da ljudi
žele prekoračiti granice kakva priroda nameće ljudskom tijelu.

Prema Blohu, čovjek je po prirodi utopijski orijentisano biće, koje anticipira budućnost u nikad
neumirućujoj nadi, biće koje vjeruje u savršeni svijet.

2
Bloh tvrdi da je gotovo cijela evropska filozofija do Marksova vremena, umjesto da gaji
futurističku orijentaciju, što treba ukoriti, okretala pogled u prošost; zadovoljavala se
interpretacijom gotovog svijeta, umjesto da planira bolji svijet i da ljude uči kako da ga stvore.

„Jer ultimatum se u čitavoj židovsko-kršćanskoj filozofiji, od Filona i Augustina do Hegela, odnosi

isključivo na neko primum, a ne neko novum: uslijed toga se to posljednje pojavljuje jedino kao
polučeni povratak nekog već dovršenog, izgubljenog ili otuđenog prvog.“ Prije Marksa filozofija
je, doduše, znala Ultimatum, ali nije znala istinske novosti u svijetu, budući da je već u početku
pretpostavljala aktualizovani apsolut. Izbavljenje ili savršenost pojavljivali su se, dakle, kao
povratak izgubljenom raju, a ne kao osvajanje mogućeg raja.

Iz nekih Blohovih konstantacija čini se da proizlazi da nije samo filozofija nego i cijelo ljudsko
znanje do Marksovog vremena bilo vezano uz slavljenje prošlosti, a ne da anticipira budućnost.
Kapitalizam je posebno ojačao tu orijetnaciju, budući da je sve stvari preobrazio u robu, a samim
tim doveo je do „reifikacije“ misli: i tako se reifikovana misao, svedena na robnu formu, izražava
kao kult činjenice ili „puzeći empirizam“. U tom Bloh približno ponavlja misli Lukača i
Frankfurtske škole. „Fetišizam činjenica“, „plitki empirizam“, ne znaju za fantaziju i ne umiju se
uzdići do shvatanja „cjeline“, prikovani za „izolovane“ pojave nisu u stanju u procesima
razlikovati ono što se događa na osnovu „suštine“ svijeta.

Nešto više pažnje on posvećuje psihoanalizi, koja se takođe, u njegovoj futurističkoj perspektivi,
pojavljuje kao par excellence negacija budućnosti. Slučaj psihoanalize za Bloha je važan, ukoliko
on hoće da zamijeni kategoriju „onoga šta je nesvjesnost“ – pojmom „Onoga što je još-ne-
svjesno“, što u nama drijema kao anticipacija, ali nije moglo da se artikuliše.

Nesvjesno nastaje iz naslaga prošlosti i ništa novo ne sadrži. Pojavljuje se ta prošlosna

orijentacija u Junga, tog „psihoanalitičnog fašiste“, koji čitavu ljudsku psihiku redukuje na
kolektivnu predistoriju.

Frojd je bio liberal, htio je, dakle, osvijestiti ono što je potisnuto u podsvjesti, dok Jung naprotiv
želi ono što je svjesno potisnuti u podsvijest.

Ipak, u cjelini sve forme psihoanalize imaju retrospektivnu orijentaciju, što se objašnjava time da
one izražavaju svijest buržoazije, klase bez budućnosti.

3
Revolucionarne utopije starih vijekova ispoljavale su ljudsku želju, pa čak i ljudsko znanje, o
mogućoj savršenosti. Drugačije stvar stoji s utopijama koje su došle poslije Marksa: one su bez
izuzetka reakcionarne. Ipak „sloboda kao utopija zapadnog kapitalizma jeste kloroform.“

3. Marksizam kao „konkretna utopija“

Marksizam je, po Blohovom mišljenju, izvršio „otkriće“ prema kom je konkretna praksa najtješnje
povezana s traženim modusom objektivno-realne mogućnosti.

Marksizam je sveobuhvatna utopija, ali za razliku od maštanja prethodih vijekova, on je

konkretna, a ne apstraktna utopija. Opis falangista ili Nove Harmonije primjeri su apstraktne
utopije; Marksova konkretna utopija ne sadrži nikakva tačna predskazanja u pogledu budućeg
društva, starim fantazijama suprostavlja „aktivno-svjesno sudjelovanje u istorijski-imanentnom
procesu revolucionarne preinake društva“.

„Konkretni“ karakter utopije sastoji se, dakle, u tome što ne možemo ništa posebnije reći o
njenom sadržaju. Zaista klasični primjer lucus a non lucendo.

U suštini, najviše dobro ili Totum, koje je, kao što Bloh tvrdi, naučno ispitano, poznato nam je iz
njegovih djela isključivo pomoću nekoliko izraza uzetih od Marksa: to će biti besklasno društvo
koje ne zna za alijenaciju, carstvo slobode itd. Biće takođe pomirenje čovjeka s prirodom; Bloh
više puta citira ovih nekoliko misli iz 1844. godine.

Marksizam je čin nade koja istovremeno sadrži znanje o anticipiranom svijetu i volju za izgradnju
tog svijeta; ta volja i to znanje imaju svoj korelat u samoj stvarnosti, ali u onoj stvarnosti koja se
empirijski ne vidi, a koja ipak kao „esencijalna“ ima viši stepen realnosti nego ono što se
naočigled može konstatovati. Takođe, za razliku od empiristički orijentisane filozofije, marksizam,
istinski shvaćen, jeste takođe ontologija onoga čega još nema. „Očekivanja, nada, intencija
prema još nepostaloj mogućnosti: to nije samo temeljna crta ljudske svijesti, nego je, na
konkretan način ispravljeno i pojmljeno, temeljnim određenjem unutar sveukupne objektive
zbilje.

Tako ono još-ne-svjesno u čovjeku potpuno pripada još-ne-postalomu, još-ne-iznesenomu, još

neizmenifestiranom u svijetu.

4
Otuda u Bloha imamo ovaj karakteristični, neoplatonsko-hegelovske provenijencije, pojam ne-
empirijske stvarnosti, koja međutim niti je već negdje aktualizovano savršenstvo, niti je prosto-
naprosto proizvoljno izmišljena prema normativnim zahtjevima, nego je anticipirana, prema
neočigledna u empirijskom svijetu. Bloh se na ovom pitanju ne poziva na Hegela niti na
neoplatoničare, nego prije na aristotelovski pojam entelehije i na „stvaralačku materiju“
aristotelovaca. Svijet, kako vjeruje, ima neku vrstu imanentne svrhovitosti, na osnovu koje iz sebe
oslobađa pune forme, koje nekako pokušavaju izaći na površinu iz njegovog nesavršenog oblika.
Te forme imaju ujedno „prirodni“ i normativni karakter.

Međutim, nije dovoljno reći da je „suština univerzuma“ u stanju „još-ne-pojavljenosti“, da su

mogućnosti koje u njoj leže tobože zadatak bića, njegova skrivena želja, njegova „objektivna
fantazija“. Uz toj e važno da se ovaj zadatak može izvršiti samo ljudskom voljom i sviješću, a ne
na osnovu kosmičkih zakona; drugim riječima – ljudska vrsta, obdarena voljom i sviješću, nije
samo izvršilac kosmičkih planova, nije samo oruđe kojim se služi tajanstveno, sebe nesvjesno
Proviđenje, nego je takođe biće sposobno za izbor; zato je ljudska volja u stanju da universum
dovede do savršenstva ili do uništenja i konačni rezultat dvočlana alternativa: sve ili ništa nije
zagarantovano. Otuda i čovjek ako neki predvodnik svijeta, nosi na plećima biće, a ne samo
ljudsku istoriju. Tvrdi da je, prema Marksu, „čovjek korijen svih stvari“.

Kao što je o tom već bilo govora u vezi s Lukačem, osobitost te tradicije jeste gubitak granice
između predviđanja budućnost ii njenog stvaranja. To je osobina po kojoj se razlikuju proroci od
naučnika. On ne pretenduje na to da može imati znanje o budućnosti, jer se takvo znanje ne
može imati, nego samo da može s većim ili manjim stupnjem vjerovatnoće događaje predviđati.
Prorok, međutim, ništa ne predviđa; izvor njegovog poznavanja budućih stvari, nisu prošle stvari,
nego upravo buduće stvari, nekako već na tajanstven način prisutne, koje već imaju određen
vlastiti ontološki status. Bloh govori o stvarnosti koje „još“ nema, ali jasno razlikuje, naglašavajući
ovo „još-ne“ od čiste negacije ili nedostatka. „Ne“, kako kaže, doduše jeste nedostatak, ali jeste
nedostatak nečega i samim tim jeste težnja ka tom nečemu, zato jeste stvaralačko.

Riječ je o tome da je kapitalizam stvorio tehniku zasnovanu na samo „kvantitativnom“ shvatanju

prirode i na njenom mehaničkom shvatanju, gubeći „kvalitativan“ prilaz.

„Neeuklidovska tehnika“ povratiće čovjeku intimnost s prirodom i „kvalitativan“ odnos prema

njoj, za što „apstraktni kapitalizam“ nije sposoban. Nema takođe razloga biti zabrinut zbog
zakona rastuće entropije, pošto će buduća ljudska praksa riješiti tu stvar.

5
 4. Smrt kao antiutopija. Boga nema, ali će biti
Blohove najsmjelije anticipacije pojavljuju se, međutim, u njegovim razmišljanjima o smrti i o
„subjektu prirode“. Pitanju smrti posvećen je veći odjeljak u III tomu Princip nada.

Bloh dolazi do sljedećih zaključaka. Vjera tradicionalnih religija u besmrtnost ili u seobu duša
jeste čisto fantaziranje, ali u njoj se takođe pojavljuju utopijska volja i ljudsko dostojanstvo. S
druge strane, „za dijalektičko-materijalističku spoznaju... svijet se ne svršava s Njutnovom
mehanikom“. „Dijalektički materijalizam, naprotiv, za razliku od mehaničkog, ne poznaje nikakve
pregrade u svojem ovostranomu; ne poznaje dakle ni neko unaprijed ugotovljeno ništa jednog
poretka što ga tobože hoće priroda... Humaniziranje prirode krajnji je utopijski cilj njegove
prakse...

Ako se Blohovo izlaganje u ovoj stvari uopšte može razumjeti, valjda bi se moglo ukratko
rezimirati u sljedećem: sve što su tradicionalne religije ljudima obećavale u pogledu besmrtnosti
prazno je, ali mi, kada izgradimo komunizam, nekako ćemo izaći na kraj i sa pitanjem smrti. To je
možda najlakomislenije obećanje koje je ikad dato u ime bilo kakvog političkog pokreta. Ravna
mu je možda samo sljedeća i već konačna utopijska nada: stvaranje Boga.

Jezgro svih religija jeste postignuće kraljevstva apsolutnog ljudskog savršenstva, zato kada se
intencije religije konačno razviju, pokazuje se da ona zahtijeva ukidanje Boga kao bića koje
ograničava čovjeka – a nedostatak bilo kakvih granica za ljudsko savršenstvo bio je
intencionalno sadržan u religijskim utopijama; u tome, kako se čini, Bloh jednostavno ponavlja
Fojerbahovu misao: istina religije jeste ateizam, ako se izrazi tačno ono do čega je ljudima u
religiji stalo, pokazaće se da im je stalo do nečega što zahtijeva nepostojanje Boga.

A pravi materijalizam, dijalektički, dokida upravo transcedentnost i realnost svake hipostaze

boga.

Religija se, dakle, kaže Bloh, ne završava prosto-naprosto nepostojanjem religije, nego od njih
ostaje nasljeđe u obliku konačnog problema najsavršenijeg bića; nema doduše neba kao
gotovog „drugog svijeta“, nego je zadatak stvaranja ove zemlje i novog neba.

On ne misli da je svijet mašina za proizvodnju najvišeg bića, nego da nakon uklanjanja Boga
ostaje „totalni sadržaj nade“, koja je do sada istupala pod imenom Boga. Ovi magloviti izrazi

6
znače možda samo to da će se vjerovatno u komunizmu pojaviti najsavršenije biće. Na drugom
mjestu to najsvršenije biće naziva se „mogućim subjektom prirode“.

„Zbiljska geneza nije na početku, nego na kraju“.

5. Materija i materijalizam
Produžetak dijalektičkog materijalizma, pretpostavlja materijalizam u Engelsovom smislu, a to
znači princip „objašnjenja svijeta iz njega samog“ i ne traži nikakvu drugu stvarnost nego
materijalnu.

Stvaralačke materije, koji je u tradiciji aristotelizam, materije-procesa, materije koja sama sadrži
diferencirane forme i stalno je „u mogućnosti“ daljeg razvoja; bilo šta novo da u svijetu nastaje,
ne pojavljuje se uslijed djelovanja druge, izvan svijeta postojeće sile, nego je ispoljavanje
potencija zasluženih u samoj materiji.

Definicija materije: „Ona nije mehanička klada nego kako bivstvujuće prema mogućnosti, tako i
bivstvujuće u mogućnosti.

Mogući supstrat dijalektičkog procesa.

„Materija“ dakle, po Blohovom shvatanju, ne karakterišu nikakve fiizčke osobine, nego

jednostavno sama činjenica „stvaralaštva“ ili imanentne svrhovitosti. Lako je zapaziti da u takvom
slučaju „materijalizam“ ne označava ništa drugo do tvrdnju da je svijet uopšte sposoban za
promjene i iz sebe može oslobađati razne neočekivane novosti. Materija je drugi naziv za
označavanje „svega“ i ima sve božanske atribute osim pune aktualnosti.

Izraz da „je sve materijalno“ postaje tautologija, pošto materija znači isto što i „sve“ – ne samo
sve što je aktualno nego i sve što je moguće.

U suštini, ovdje nije riječ o „materijalizmu“ nego o monizmu, a to znači o tvrdnji da sve moguće
pojave, uključujući i ljudsku subjektivnost i njene prozivode, imaju samo jedan „supstrat“, a ne
više.

7
Prvo, kosmos ne samo što u sebi sadrži imanentnu svrhovitost, nego barem i viši stadijuma
evolucije, ostvaruje svoje „utopijske“ potencije ili takođe aktualizuje svoje samo-anticipacije, s
neophodnim sudjelovanjem ljudske subjektivnosti.

Čovjek je vođa stvaranja. Ono što je u nama još-ne-svjesno, način u korelaciji s ovim „još-ne“
same prirode; kroz naše vlastite napore, koje ovom subjektivnom „još-ne“ kroz treba da daju
oblik explicite, ispoljava se suština svijeta. Samim tim čovjek ne može računati na to da će mu
nekakvi zakoni evolucije koji djeluju bez obzira na to da li su ili nijesu osviješćeni osigurati bolji
svijet. U političkoj teoriji to označava da budući savršeni svijet može biti samo djelo svjesne
čovjekove volje. I tako Bloh metafizički obrazlaže svoju kritiku „fatalizma“ ili determinizma, koji je
vladao u doktrinama II internacionale, i takva je metafizička osnova njegovog pristupa
Lenjinovom marksizmu, dakle marksizmu koji revolucionarnoj volji pripisuje odlučujuću ulogu u
revolucionarnom procesu.

Drugo, ista ta metafizika pruža argumente protiv revizionizma. Jer ako se budućnost svijeta
sadrži u alternativi „sve ili ništa“, onda je jasno da ako ne želimo totalnu destrukciju čovječanstva
i universuma, moramo optirati za „sve“; uopšte svijet ne razumijemo drugačije do u kretanju, u
perspektivi konačne savršenosti. Otuda i metafizika, a samim tim i društveno djelovanje, mora
uključivati eshaton, cjelovito, potpuno i neizbježno ispunjenje kosmičkih namjena, sintezu svih
bića. Zato je marksizmu suprotan revizionistički (tj. Bernštajnov) program postepenih reformi ili
popravki lišen horizonta potpune savršenosti.

6. Prirodno pravo
Razmišljanje o toj temi nalaze se u raznim njegovim tekstovima, a najopširnije su razvijena u
knjizi Prirodno pravo i ljudsko dostojanstvo. Da postoje određena ovlaštenja koja čovjeku
pripadaju na osnovu prirode i da nikakvo pozitivno pravo ta ovlaštenja ne može oduzeti, ako ne
treba da prestane biti pravo u istinskom smislu – ta je misao, počevši od antičkog doba, odigrala
veliku ulogu u istoriji utopijske misli. Iz nje je izrasla teorija društvenog ugovora i ideja
punopravnosti otpora protiv tiranske vlasti kao i princip suverenosti naroda.

Teorije prirodnog prava sadržale su takođe anticipaciju najvišeg dobra i utoliko pripadaju istoriji
utopije. Iz Prirodnog prava i ljudskog dostojanstva takođe saznajemo da socijalistička utopija
uključuje one „buržoaske“ slobode kao što su sloboda riječi, štampe i udruživanja. Istovremeno
ističe Bloh da „istinska“ sloboda pretpostavlja ukidanje države i da se tek u društvu bez države
socijalistički ideali mogu ostvariti. Tamo će takođe biti uklonjen svaki konflikt između jedinke i

8
kolektiva, sloboda ljudi i njihova sreća neće se međusobno ograničavati, zavladaće sveopšte
bratstvo, a prinuda neće više biti potrebna.

7. Blohova politička orijentacija

Ne samo od časa dobrovoljnog naseljanja u Istočnu Njemačku nego još od 30-ih godina nije
bilo sumnje u to da se Bloh, mada vanpartijac, potpuno politički identifikovao sa staljinizmom.

Bila bi, međutim, nepravda tvrditi da je identifikacija Bloha sa lenjinizmom kao političkom
doktrinom i sa staljinizmom kao političkim sistemom bila organski ugrađena u njegovu
metafiziku. Iz te metafizike nisu proizlazile nikakve određene političke konsekvencije ili direktive
za praktično angažovanje i ne bi ih niko iz nje mogao izvesti, ako bi se iz knjige Princip nada
naprosto izbacili lojalistički i neposrdno politički fragmenti.

Međutim, podjednako u slučaju Hajdegera kao i Bloha takva odbrana nije efikasna, jer za njih
same, i s obzirom na smisao kakav su oni pripisivali svom djelu, metafizika ili filozofska
antropologija trebale su da imaju praktični smisao, trebale su da nas uče ne samo o tome šta je
svijet nego i o tome – kako treba živjeti, i čime se služiti da bi se živjelo u skladu s ljudskim
dostojanstvom.

Ipak oni su slični u tome što bi oba htjeli izgraditi metafizički temelj za praktični život u svijetu,
ne samo za kontemplaciju, pri čemu oba radi toga grade čisto formalne, ali suviše maglovite
kaotegorije, koje se potom mogu praktično primjenjivati na proizvoljan način.

8. Zaključak i komentar
Kao i mnogi marksisti, Bloh ne ulaže mnogo truda da bi argumentovao bilo kakvu svoju tvrdnju,
nego je jednostavno saopštava; kada (i to rijetko) hoće da da neki argument, rezultat je uopšte
samo svjedočanstvo njegove logičke bespomoćnosti. Čitalac koji se trudi da pronikne u smisao
Blohovih tvrdnji, najčešće se uvjerava da ima posla sa zdravorazumskim banalnostima ili s
tautologijama, zaogrnutim nesnosno i beskorisno zamršenom verbalnom formom.

Nedostatak analitičkih sposobnosti u Bloha podignut je uostalom na rang teorijske vrline u svim
njegovim djevoima.

9
Ono što diskvalifikuje Blohovu filozofiju nije njena pogrešnost, nego njena jalovost. Nema,
sigurno, ničeg sablažnjujućeg u fantazijama o boljoj budućnosti ili u maštanjima o svemoćnoj i
na sreću ljudi primjenjivanoj tehnologiji. Mana fantastičnih Blohovih projekcija nije u tome što se
ne zna kako te projekcije ostvariti, nego što se ne zna o čemu je u njima uopšte riječ.

Za Bloha, dakle, nije karakteristično fantaziranje o boljoj budućnosti, nego, prvo, nedostatak
sadržaja u tom fantaziranju, drugo, uvjerenje da se to fantaziranje može i treba da razvuče sve
do konačne savršenosti (filozofija treba da obuhvati cijelo buduće vrijeme), treće, pretenzije da
su ove otrcane fraze viša forma naučnog mišljenja, za koju nisu sposobnosti poštovaoci činjenica
i pristalice formalne logike.

U Blohovoj misli pomiješane su najrazličitije tradicije: neoplatonska gnoza, renesansni

naturalizam i njegova produženja, modernistički okultizam, marksizam, romantični
antikapitalizam, kosmički evolucionizam, teorije Nesvjesnog.

Cijelo Blohovo filozofsko spisateljstvo organizovano je oko te jedne ideje: da se pojam „Nade“
pretvori u metafizičku kategoriju, i da se od nade stvori kvalitet bića.

Premda se ovaj zahvat – ontologizacija nade – ni na kakav način ne može izvesti iz marksističkih
izvora, Bloh je u jednom aspektu doprinio boljem osvjetljavanju smisla marksizma: izvukao je iz
njega skriveni (skriveni i za samog Marksa) neoplatonski korijen.

Taj motiv jeste vjera u buduće poistovjećenje suštine (autentične) čovjeka s empirijskim
postojanjem, to jest jednostavno obećanje eritis sicut dei.

Za Bloha, religija ima trajni i neuništivi korijen koji se na neki nedefinisan način mora sačuvati u
futuruističkom marksizmu. Nema, dakle, govora o tretiranju religije kao zbira sujevjerja koja se
mogu objašnjavati mrakom minulih vjekova ili traženjem iluzorne utjehe od strane negativnih
ljudi.

10