Naslov izvornika

Francesco Guala
FILOSOFIA DELL'ECONOMIA
Copyright © 2006 by Societa editrice il Mulino
Bologna '

Copyright© 2010. hrvatskog izdanja

Politička kultura, Zagreb
Sva prava pridržana Francesco Guala
ISBN 978-953-258-040-2
Biblioteka
UNIVERSITAS

Urednik
prof. dr. sc. Radule Knežević FILOZOFIJA EKONOMIJE

Prevela:
Višnja Golac, prof.

Stručna redaktura i predgovor:

Prof. dr. sc. Vladimir Čavrak

rft~ Politička kultura

~ nakladno-istraiivački zavod
Zagreb, 2010.
SADRŽAJ

Predgovor (Y. Čavrak) . ............................. 7

Uvod: Ekonomija i metodologija .................... 13

l. Dva problema indukcije ........................ 19
2. Mill i deduktivna metoda apriori ................ 32
3. Modeli ...................................... 44
4. Idealizacija i apstrakcija ........................ 58
5. Friedman i irealističnost pretpostavki ............ 68
6. Predviđanje i uzročnost ........................ 81
7. Ekonomski imperijalizam ...................... 91
8. Popperov falsifikacionizam .................... 106
9. Duhemov problem ........................... 117
10. Dogmatizam u znanosti ....................... 129
ll. Predviđanje i empirijska provjera ............... 140
12. Eksperimenti u ekonomici ..................... 155
13. Ekonometrijski snovi ......................... 169
14. Metodologija za dvadesetprvo stoljeće ............ 183

Bibliografija .................................... 189

Kazalo imena ................................... 207

5
 FILOZOFIJA EKONOMIJE
Ova će knjiga svojim sadržajem popuniti prazninu u do-
maćoj bibliografiji s područja ekonomsko-filozofske literatu-
re te će pridonijeti povećanju razumijevanja temeljnih pita-
nja ekonomske teorije i prakse. Knjiga je namijenjena stu-
dentima ekonomskih fakulteta ali u njoj će zanimljivo štivo
pronaći i drugi čitatelji koji se zanimaju za recentne teorije
i metodologije ekonomije. Njezin jednostavan jezik i stil, te
preglednost i kunciznost izlaganja materije privući će širok
krug zainteresiranih kojima će ona biti od velike koristi za
razumijevanje fenomena ekonomske teorije i prakse.
Francesco Guala je filozof znanosti koji se posebno bavi
temeljnim filozofskim i metodološkim pitanjima ekonomi-
je i društvenih znanosti. Predavao je filozofiju na Sveuči­
lištu u Exeteru a trenutno je izvanredni profesor na Sve-
učilištu u Milanu. Objavio je preko šezdeset znanstvenih i
stručnih članaka i knjiga. Među najznačajnije njegove ra-
dove treba svakako ubrojiti slijedeće: "The Methodology of
Experimental Economics" (Cambridge University Press,
2005. i "L'economia cognitiva sperimentale" ("Eksperimen-
talna kognitivna ekonomija") Universita Bocconi Editore,
2005, (uredio zajedno sa M. Motterlinijem).
Prof dr. sc. Vladimir Čavrak
12
Uvod
EKONOMIJA l METODOLOGIJA
Da klokani nemaju rep, pali bi na tlo.
David Lewis, filozof
Da moja baka ima kotače, bila bi tramvaj.
pijemonteška narodna mudrost
Privatizacija javnih usluga jedna je od najzanimljivijih po-
litičko- ekonomskih pojava u posljednjih dvadeset godina.
Javna poduzeća, utemeljena i financirana od države (želje-
znica, vodoopskrba, električna energija, itd.) privatizirana
su, ponekad s odličnim, a ponekad s prijepornim rezultati-
ma. Cfulyni_argument u_pdlag_privatizaciji_polazi od pr~t-)
postay~<u]a_ su privatna J,JOduz_eća_ !'@<~s-~ija oi_!_ir~<Lwl.h.
S društvenog gledišta bitno je to da se dobit barem djelo-
mično prenosi s poduzeća na potrgšače, u obliku nižih cije-
na i boljih v sluga. Mehanizam koji omogućava taj prijenos
(ili podjelu zarađene dobiti kroz snižavanje cijena) je tržišna
konkurencija.
Ma koliko se često govorilo o "liberalizaciji" i "privatiza-
ciji" kao o sinonimima, važno je zapravo razlikovati ta dva
pojma. Privatizacija se odnosi samo na promjenu tipa vla-
sništva nad poduzećima, dok liberalizacija pretvara "zatvo-
reno" ili monopolistička tržište u konkurentno. Ekonomska
je teorija (od Marshal!a na dalje) tradicionalno prikazivala
konkurentna tržišta kao tržišta s velikim brojem poduzeća.
Temeljna je zamisao da disperziranjem tržišne moći niti jed-
ll.Q poduzeće nijeJI stanju S;;tJIIJl..Qd.ređivati cijene.
Tradicionalna teorija konkurencije postavlja ozbiljne
probleme pred vladu koja namjerava privatizirati neku jav-
nu uslugu. Mnoga tržišta imaju strukturu koja u načelu čini
nemogućim supostojanje velikog broja poduzeća. Očiti pri-
mjeri su upravljanje vodovodima ili pak nemogućnost pro-
toka velikog broja vlakova na istoj liniji. Ako privatizacija
može dovesti do privatnog monopola, zašto bi se dakle te
13
 FILOZOFIJA EKONOMIJE
djelatnosti trebale privatizirati? Domišljat odgovor proizla-
zi iz takozvanog modela konkurentnog_!Ijišta (u smislu da
"može biti uspostavljena konkurencija"). ~----
Ovaj model plod je rada brojnih ekonomista, među koji-
ma osobito Wiliama Baumola, Johna Panzara i Roberta Wi-
lliga. Priča počinje ovako: zamislimo tržište na kojem po-
duzeća (bilo već postojeća, bilo ona koja bi mogla nastati u
budućnosti) imaju identične funkcije troškova (ili imaju pri-
stup istim načinima proizvodnje). Zamislimo i da poduzeća
mogu ulaziti i izlaziti s tržišta po vlastitoj želji, budući da za
ulazak nije potrebno snositi nikakav nepovratni trošak. Ta-
kvo bi tržište bilo nevjerojatno fleksibilno: čim bi se ukazala
i najmanja mogućnost zarade novo poduzeće pojavilo bi se
na tržištu, ubrala dobit i nestalo čim bi izvor zarade presu-
šio. Dakle, moguće je dokazati da ako na savršeno konku-
rentnom tržištu postoji ravnotežna cijena (ti.J;ijena-kakva
neru_q1aknuti nijedru:Lpoduzeće-.da-pcx<ećaili..smaoji proi-
zvodnjul,_ona mora imati sljedećakarakteristike:
~ l. RavnoteŽ~a- cijen"~ j~dnaka je prosječnom trošku, to
jest profit svih poduzeća jednak je nuli.
2. Ta cijena ne uključuje proizvodne neefikasnosti unu-
tar pojedinih poduzeća, u smislu da sva ta poduzeća proizvo-
de uz minimalne moguće troškove proizvodnje.
3. Struktura tržišta je efikasna u smislu da se proizvod-
nja odvija uz najmanji mogući trošak.
Radi se o zanimljivom rezultatu, ne samo zato što se
čini da podupire tradicionalnu teoriju da slobodno tržište
/ stvara efikasnost, već i stoga što je ta tema toliko općenita
da se može primijeniti na tržišta na kojima je konkurenci-
ja više virtualna nego stvarna. Dovoljno je samo da jedno
novo poduzeće zaprijeti ulaskom pa da sva postojeća podu-
zeća na tržištu postanu efikasna. Konkretno, moglo bi dakle
biti dovoljno da država odobri mogućnost ulaska na tržište
više konkurentskih poduzeća, da bi se poboljšala efikasnost
usluga i korist od tog poboljšanja prenijela na potrošače.
Postoji međutim jedan problem: savršeno konkurentna
tržišta ne postoje.
To kaže i Baumol (1982.,2):, "treba razjasniti činjenicu
da savršeno konkurentna tržišta ne postoje u stvarnom svi-
jetu" i da pojam "savršene konkurentnosti ne služi prven-
stveno tome da opiše stvarnost", već djeluje kao "orij~"
pri uređivanju tržiš~a na ~'PQ~e_ljB:I].'~način. \:.r--<-
14
Ekonomija i metodologija
Što znače ovi izrazi? Kako funkcionira "orijentir" i kako
irealni model može biti korišten za ciljeve ekonomske politi-
ke u stvarnom svijetu? Kao dobar Piemontez, pokušavajući
zamisliti što bi se moglo d.ngoditj da moja baka ima kota-
Č'!>-"kJJJn.. sam zaključku__da.n~JJismo. daleko. stigli._Eaipak,
ideja da je za opmx.d&!!ie in~cjje..cimuo]ll_ske politike u
st!'!'r.ai...svijet potreban. određ_eni pomak R nestv_arri[švijet
mo_dela, jednom profesionalnom.ekonmnistu_.J1e..i.zgle_da_ni-
malo neobičnom.
-P~a je dakle tema ove knjige stvaranje ekonomskih mo-
dela; a posebno ćemo se usmjeriti na epistemološke proble-
me koje potiče ovaj postupak, vrlo raširen u znanostima
(društvenima i ostalima). Ekonomisti najčešće uporabu mo-
dela opravdavaju samo vrlo neodređenim izjavama poput
onih Baumolovih ("to je irealan, ali koristan model", "pola-
zna točka za razmišljanje", "prva aproksimacija", itd.) Pre-
ma jednoj utvrđenoj tradiciji - tzv. "Čikaškoj metodologiji"
- model , u suštini, mora biti koristan za predvidanje eko,
nomskih pojava. Prema Miltonu Friedmanu, autoru vrlo po-
znatog metodološkog eseja kojeg ćemo detaljno raspraviti u
petom poglavlju, predviđanje predstavlja jedini cilj ekonom-
ske znanosti, a postizanje tog cilja opravdava svako sred-
stvo, uključujući i korištenje izrazito irealnih ili idealizira-
nih modela.
Nedvojbeno je da je predviđanje izrazito važan cilj u
društvenim znanostima, koje su bile i oštro kritizirane zbog
njihove nesposobnosti da pred vide epohalne događaje poput
Velike Depresije ili pada sovjetskog imperija (ekonomija tu
nije usamljena; ni ostalim društvenim znanostima ne ide
bolje u smislu sposobnosti predviđanja). Ali, je li predviđa­
nje jedina svrha znanosti? I možemo li se zadovoljiti bilo
kojom vrstom predviđanja ili su neka predviđanja važnija
od drugih.
Jedna vrsta predviđanja poprima zasigurno posebno i
izuzetno obilježje: predviđanje posljedica intervencije eko-
_nomske politike. Drugim riječima, ekonomist se često ne
ograničava samo na pasivno anticipiranje onog što će se do-
goditi u budućnosti, nego i sugerira zalwate kojima bi se
mogli spriječiti ili izazvati određeni događaji (izbjeći eko-
nomsku krizu, potaknuti rast, itd.). Uzročnost je dakle oso-
bito važna jer samo model koji u sebi sadrži prave uzročno­
posljedične veze koje postoje među ekonomskim varijabla-
IS
 FILOZOFIJA EKONOMIJE Ekonomija i metodologija

ma u stvarnom svijetu, može dati recepte učinkovite za eko- ea, ne može se vidjeti sve, pa niti u petnaest dana). Vodič ko-
nomsku politiku. Vratili smo se dakle problemu realnosti načno ne može i ne smije zamijeniti neposredno proučava­
modela od kojeg smo krenuli. nje izvornih tekstova, već jednostavno treba služiti kao ko-
Modeli, uzročnost i predvidanje potiču usko povezana risna nadopuna. Umjesto da ispunim tekst bibliografskim
metodološka pitanja, zamršeno klupko koje ćemo nastojati referencama, odlučio sam na kraju svakog poglavlja nave-
razmrsiti malo-pomalo kroz ovu knjigu. O tim se pitanjima sti literaturu vezanu uz teme o kojima se u tom poglavlju
naširoko raspravljalo u filozofiji ekonomije, disciplini koja raspravlja.
je nakon mnogih desetljeća uspona i padova, nedavno do- Označio sam zvjezdicom(*) svoje omiljene tekstove i one
živjela pravi boom. Iz hobija postarijih ekonomista sklonih koje smatram obavez nima za studente jednog uvodnog sve-
refleksivnim raspoloženjima, filozofija ekonomije pretvorila učilišnog kolegija. Tekstovi dostupni na talijanskom jeziku
se u izuzetno živo i specijalizirano polje interdisciplinarnih označeni su kružićem n. Na kraju knjige nalazi se i sažetak
istraživanja. Ali, ovo nije knjiga namijenjena stručnjacima. bibliografije svih citiranih tekstova te ostali izvori, relevan-
Naprotiv, želio bih pokušati uvjeriti čitatelje da se filozofija tni za teme koje se obrađuju u raznim poglavljima.
ekonomije suočava s problemima koji imaju veliku važnost
za sve nas. Ekonomskateorijajg jedna od znan()stil<_oj"_naj-
~ravnije i najustrajnije utječu_~_n_a_š__svakoclneY..n.i..žiwt. To- Preporučena literatura
liko smo navikli veličati prednosti koje nam pruža fizika- sa
svojim laserskim zrakama, atomskim bombama, mikroval- O teoriji konkurentnih tržišta treba pogledati već citirani Baumolov
nim pećnicama i svom onom zadivljujućom i zastrašujućom članak [1982.], dok je knjiga Vickersa i Yarrowa [1988.] posvećena ekonom-
tehnologijom- da često zaboravljamo koliko su u našem ži- skoj teoriji privatizacije općenito. Pregled najvažnijih ideja tzv. stanford-
ske škole može se naći u uvodnoj knjizi Patricka Suppesa [1984.]; a treba
votu važne društvene znanosti. Loša reforma ili pogrešni usmjeriti pozornost i na N. Cartwright [1999., posebno na uvod], Hackinga
ekonomski potezi mogu imati pogubne posljedice. Mogu str- [1983.], Duprća [1993.], Morrisona [2000.] i Galisona [1987.].
moglaviti u nezaposlenost ili bijedu cijele društvene slojeve.
Mogu izazvati oskudicu koja ubija na tisuće djece, kao što
se to još uvijek često događa u zemljama u razvoju i kao što
se u prošlosti događalo i u zemljama potencijalno bogatim
resursima, kao što su Kina i Sovjetski Savez. Vrlo često po-
J grešne teorije sugeriraju pogrešne reforme, a to su one iste
teorije koje se razrađuju na ekonomskim odsjecima naših
fakulteta. Navikli smo okrivljavati političare za velike ka-
tastrofe u povijesti. To je djelomično ispravno, jer u načelu,
odgovornost za ekonomske politike i jest njihova. Ali zabo-
ravljamo da su političari često bili pod utjecajem loših znan-
stvenika ili jednostavno znanstvenika koji su se oslanjali na
društvenu znanost svog vremena- koja je nažalost bila loša
znanost.
Svoj put podijelio sam na četrnaest etapa. Važno je na-
glasiti da je knjiga koncipirana pomalo kao turistički vodič
kojem je glavna svrha pomoći čitatelju da si prokrči put kroz
jednu prilično opširnu i složenu literaturu. Oslanja se na je-
dan vrlo jasan stav i ne teži k tomu da obuhvati cjelokupno
istraživanje o metodologiji ekonomije (kada se posjeti Firen-
16 17
 Prvo poglavlje

DVA PROBLEMA INDUKCIJE

Argumenti koje ekonomisti koriste da bi podržali određe­

ne ekonomske politike često proizlaze iz analize krajnje ne-
stvarnih situacija, kao što je "savršeno konkurentno tržište".
Takva nas argumentacija zbunjuje, jer smo skloni vjerovati
da se dobra ekonomska politika mora temeljiti na činjenica­
ma, na analizi svijeta onakvog kakav on doista jest, a ne svi·
jeta zamišljenog u glavi nekog ekonomista. Takav način raz-
mišljanja je svediv na jednu fascinantnu tradiciju u zapad-
noj filozofiji, poznatu ~~Q.J:.mpi.ri.zam... Radi se o vrlo staroj
ideji, koja je od Grka, pa preko velikih umova sedamnaestog
stoljeća (s ponekom izmjenom), stigla do nas. I.>.io_njene_dra-
žipredstavlja činjenica. da je_y~l.ikom..teoretskomnapretku
na.P.()ll1.1]1Zike:. a posebno moderne astronomije, prethodilo
inJ~l!zi.vno prorri:ItranF.i..prikup.\j;m.lli.xclikog broja podata-
k_ii_oJq·e.tanju..z~ planeta Sunčevog sustava.
Vrlo shematski, veliku znanstvenu revoluciju je mogu-
će ispripovijedati na sljedeći načini: u kasnom šesnaestom
stoljeću, danski astronom Tycho Brahe otkriva brojne činje­
nice o kretanju planeta i zvijezda. Početkom sedamnaestog
stoljeća, koristeći te podatke, Johannes Kepler opisuje ma-
tematičkim (bolje rečeno geometrijskim) terminima puta-
nju planeta koji se kreću oko Sunca. Gotovo u isto vrijeme
Galileo Galilei počinje vršiti pokuse o kretanju tijela u blizi-
ni Zemljine površine i pokušava oblikovati svoja razmatra-
nja u jednostavne "zakone". Pred kraj sedamnaestog stolje-
ća, Isaac Newton objedinjuje Keplerove i Galilejeve rezulta-
te, formulirajući univerzalni zakon gravitacije, jedan od te-
meljnih principa nebeske mehanike (ili "klasične mehanike"
kako je obično danas nazivaju).
Najveći broj znanstvenika (a i mnogi od nas, u osnovnoj
i srednjoj školi) čuo je tu priču, a i knjige s područja popu-
larne znanosti često donose ovu pripovjednu shemu. Danas
se povjesničari slažu oko činjenice da se tu radi o vrlo po-
jednostavljenoj priči, koja je velikim dijelom i netočna. Ali,
19
 FILOZOFIJA EKONOMIJE
za nas je ona bitna, jer sadrži jednu vrlo važnu filozofsku
ideju: empirističku ideju da se (dobra) znanost mora teme-
ljiti na iskustvu. To nije banalna ideja. Ona se, na primjer,
protivi postavci prema kojoj znanost treba biti povezana s
vladajućom političkom ideologijom (vrlo često pravilo udik-
tatorskim režimima), ili pak da mora slijediti vjerske dogme
(ta je teza prevladavala u Keplerova i Galilej evo vrijeme, a
i danas je prizivaju fundamentalisti svih vjera). Ali, empiri-
zam se suprotstavlja i ideji da znanost može biti utemeljena
na vrlo općenitim metafizičkim principima ili na čistoj intu-
iciji. Ovakav stav je prilično raširen u društvenim znanosti-
ma: mnogi ekonomski teoretičari tvrde da empirijski podaci
nude puno zamršenije, neodređenije i nepouzdanije formule
od onih koje se mogu dobiti iz "čiste teorije", temeljene na
intuiciji znanstvenika.
Taj stav i nije baš tako neobičan, ako pomislimo na ne-
vjerojatne poteškoće s kojima se mora suočiti empirijski
ekonomist. Njegov bi se posao trebao približno odvijati u
dvije faze:
l. Prikupljanje podataka o ekonomskim varijablama
ili činjenicama kojima se bavimo (bruto domaći proizvod
(BDP), porezi, nezaposlenost, kamatne stope, itd.)
2. Korištenje ovih podataka da bi se formulirali opći prin-
cipi (ekonomski "zakoni").
Ovaj postupak je poseban slučaj induktivnog zaključka,
koji se naziva indukcija nabrajanjem.
Igdukcija nahrajanjgll!Je izvoc!gnjJ:.npćih.pri""ipa ili teo-
r-ija-na temelju posebnih.tinjenica.
Na primjer:
Premise
u 1978. porezi su se smanjili a BDP je porastao;
u 1979. porezi su porasli a BDP se smanjio;
u 1980. porezi su se smanjili a BDP je porastao;
Konkluziju
porezi i BDP su u inverznom odnosu.
Ako pretpostavimo (ali ne i potpuno prihvatimo) da je-
dan takav primjer adekvatno opisuje ono što rade ekonomi-
sti, induktivni postupak se suočava s dva velika problema:
jednim logičkim i jednim praktičnim. Želio bih krenuti od
20
Dva problema indukcije
ovog drugog, kgji_1;e VAŽp ll Z j mg vgl:ikog_.e~kog filozofa i
ekonomista devetnaestog stoljeća, Johna StJ1arta Milla.
Praktični problem indukcije proizlazi iz činjenice da na
prvi pogled ne postoji mnogo empirijskih pravilnosti koje bi
se mogle nazvati "znanstvenim zakonima". Ovaj je problem
posebno naglašen na području ekonomije: ako se ograniči­
mo na promatranje ekonomskih pojava "površinski", vrlo je
teško od prve prepoznati pravilnosti koje su pouzdane za
predviđanje budućnosti. Mnogi, na primjer, nastoje svakod-
nevno predvidjeti cijene dionica na burzi. N eki ulagači čak
pokušavaju postaviti jednostavne matematičke formule ko-
jima bi mogli predvidjeti kretanje cijena na temelju drugih
ekonomskih varijabli. Kad bi netko ikada uspio u takvom
pothvatu, postao bi neizmjerno bogat: bilo bi dovoljno kupiti
dionice koiin1a raste vrijednost i prodati ih nakon nekoliko
~eseci po višoj .cijeni.
Proble~je ~_t 9.me š_tu...s.e..rijene na burzi ne kreću po pra-
vilnim puta_njama. N eko vrijeme rastu, zatim padaju, po-
novno rastu, i tako dalje. N epredviđeni događaji, kao što je
ekonomska kriza u nekoj dalekoj zemlji ili rat, mogu prou-
zročiti pad vrijednosti dionica, kojeg većina ljudi (uključuju­
ći i ekonomiste) ne može unaprijed uočiti. Ekstremno pro-
mjenjivo kretanje cijena na burzi vidljivo je iz grafikona iz
"Financial Timesa", koji pokazuje kretanje cijena na Lon-
donskoj burzi u kratkoročnom i srednjoročnom razdoblju.
(sl. U).
Je li moguće predvidjeti što će se dogoditi sutra na te-
melju onoga što se dogodilo jučer? Teško, čini se. Naravno,
mi ne moramo predviđati buduću vrijednost neke ekonom-
ske varijable koristeći samo njene prošle vrijednosti. Može-
mo koristiti i druge informacije, na primjer odnose između
te varijable i drugih ekonomskih varijabli ili činjenica. Ali
nažalost, čak i kad se poveća broj varijabli u igri, situaci-
ja ne postaje nimalo bolja. Ako usporedimo kretanje burze
s kretanjem bogatstva zemlje (što je izraženo BDP-om per
capita), kao na sl. 1.2, još se uvijek ne primjećuju sustavni
odnosi.
Zbog čega ovo pomanjkanje pravilnosti ili zakonitosti
povezivanja? Ako je fizika ostvarila svoj veliki napredak na
promatranju kretanja planeta, zašto to ne može i ekonomi-
ja? N a to pitanje postoje barem dva prihvatljiva odgovora, a
oni se kreću u potpuno različitim smjerovima. Prvi je mož-
21
 FILOZOFIJA EKONOMIJE Dva problema indukcije

7.000

6.500

6000

5500

5 000

4.500

4.000

3.500

3.000 2000 2001 2002 2003 2004 2005

2000 2001 2002 2003 2004 2005

Sl. Ll Kretanje cijena na Londonskoj burzi (~5.) SL 1.2 Kretanje burzovnog indeksa i BDP per capita (2000-1005.)

e
lvLJ 5 Hn l
da taj <iJ!.je ekonamija~3_!1f!n_QSt:'..potpu=različita_od fizike.
Možda.QQnašanje ljudskih bića n~. §lij<;di rigorozne Luniver-
zalne.zakorw kao što su.onHizikalffi.
Možda nas i sama ideja traženja takvih veza skreće s pra-
vog puta. A drugi pak odgovor proizlazi iz pretpostavke da
postoje ekonomski zakoni, a kako se mjeti u kojima oni dje-
luju neprestano mijenjaju, ti se zakoni ne mogu nikada oči­
tovati na isti način. Drugim riječima, društveni znanstveni-
ci ne proučavaju sustave kao što je Sunčev. Kretanje planeta
je godinama uvijek isto, izrazito pravilno. Sunčev sustav je
jednostavan i stabilan -s malim brojem planeta, koji se vrlo
rijetko susretnu. Ekonomski je sustav, naprotiv, vrlo složen,
pun uzročnih faktora koji međusobno djeluju i neprestano
mijenjaju intenzitet. Prikupljanje statističkih podataka ne
govori nam mnogo, jer se osnovni mehanizmi neprestano
mijenjaju. Moramo slijediti jednu drugu metodu.
Ova razmatranja možemo pronaći u misli slavnog filozo-
fa i ekonomista, Johna Stuarta Milla. Onje bio jedan od naj-
22
većih intelektualaca devetnaestog stoljeća. Vrlo ga je teško
smjestiti u neku suvremenu kategoriju: bio je filozof, logi-
čar, ekonomist, političar, te jedan od prvih pobornika femi-
nizma u povijesti. Bio je čudo od djeteta i već je u trinaestoj
godini pročitao jednu cijelu raspravu o političkoj ekonomiji.
Njegov je otac prijateljevao s Davidom Rira rd om, najvećim
ekonomistom tog"_9.9lla. Millov najveći doprinos ekonom-
skoj teoriji su Načela političke ekonomije, iz 1848. Millova
ekonomska teorija bila je različita od današnje. Po mnogim
obilježjima pripada još tradiciji "klasične ekonomije", para-
digmi koja je već odavno zamijenjena "marginalističkom" ili
"neoklasičnom" teorijom. Ipak, Millove ideje su još i danas
aktualne i mogu se primijeniti i na suvremenu ekonomsku
teoriju. To ćemo detaljno ispitati u sljedećem poglavlju, a
sada bih se želio usredotočiti na praktični p~oblem induk- .
cij'!..J.UlllOllUl_ll.JikJL\Lk9Jem_ga je postavio Mill. On polazi
od tvrdnje da u društvenim znanostima nije moguće izve-
sti kontrolirane eksperimente. (Ta tvrdnja odražava stanje.
23
 FILOZOFIJA EKONOMIJE
ekonomske znanosti u vremenu u kojem je on pisao, a danas
je ona djelomično prevladana razvojem takozvane "eksperi-
mentalne ekonomije". O tome ćemo govoriti kasnije, u XII
poglavlju). U znanostima koje koriste eksperimentalnu me:
tod u, prema Millu, moguće je uspoređivati ono što se događa
kada se samo jedan uzročni faktor- među svima onima koji
su potencijalno važni- promijeni po izboru eksperimentato-
ra. N a taj se način posljedica može bez greške pripisati tom
jedinom faktoru. - Jevons (jedan od očeva neoklasične teorije) pokušao objasni- \
Ali rijetko se taj eksperiment može provesti u moralnim (danas
ih nazivamo "društvenim") znanostima, i to zbog raznih okolnosti
koje na njega mogu utjecati, a i zbog malih mogućnosti da unosimo
izmjene u eksperiment. [ ... JNa primjer, kako možemo dobiti točan
podatak o učinku restriktivne trgovinske politike na nacionalno
bogatstvo? Moramo pronaći dvije zemlje istovjetne u svakom po-
gledu i koje u jednakoj mjeri posjeduju sve ono što doprinosi na-
cionalnom bogatstvu, te koje primjenjuju jednaku politiku u svim
svojim ostalim poslovima, a razlikuju se samo u sljedećem: jedna
od njih primjenjuje sustav trgovinskih restrikcija, a druga slobod-
nu razmjenu. [ ... J Ali uzmimo u obzir koliko su neizmjerno razli-
čite i mnogobrojne okolnosti koje posredno ili neposredno utječu,
ili mogu utjecati, na količinu nacionalnog bogatstva i zapitajmo se
kolike su mogućnosti da se, kroz dugi niz godina, pronađu dvije
zemlje koje se podudaraju u svim slučajevima, osim jednog [Mill
1836.].
Zbog ovog metodološkog ograničenja, prema Mill u, nije
moguće iz posljedica (relacija i korelacija između promatra-
nib događaja) procijeniti koji su uzroci do njih doveli. Mnogi
su drugi nakon Milla zaključili da postoji malo zakonitosti
povezivanja koje se mogu neposredno promatrati u društve-
nim znanostima. Moglo bi se također ustvrditi da, u odre-
đenom smislu, postoji previše statističkih korelacija i veza
među varijablama (ekonomskim i ostalim) i daje često teško
prepoznati one koje su doista zanimljive. Uzmimo paradok-
salan primjer kojeg je prikazao jedan suvremeni ekonomist,
David Hendry. Uspoređujući podatke o rastu cijen_auYelikoj
l
Bcitaniji.s podacima o kumulativnoj)<olj<'!ini kiše kpjaje pala
u ŠkoY;k_oj_po_s\i<č_clillih_desetljeća, otkriv:a_~ _<!a_poatoji_ne-
~na-vezai~m"_c.lu-'lvih dviju .varijabli. Ali još više izne-
nađuje činjenica da, ako promatramo statističku korelaciju
između rasta cijena i jedne prividno puno prihvatljivije va-
24
Dva problema indukcije
rij able kao što je količina novca u opticaju ll britanskoj eko-
nomiji, otkrivamo da je ona puno nestabilnlJa. PrupJl_luillko
i ne pomišlja na to da rast cijena objasni količ_inom_kišcjli
o~tko se ne nada da će se _u narednim, godi1_1ama,
zahvaljujući globalnim klimatskin1 promj~I!'-"Jwj<č__zahva­
ćaWuaš planet._smanjiti inflac;.ti<!:..
- Ako nam se ovaj primjer čini nestvarnim, prisjetimo sc
da je, prije samo stotinjak godina, veliki ekonomist Stanley,
ti ekonomske cikluse dovodeći ih u vezu s pjegama koje se '
mogu vidjeti na Sunčevoj površini. On smatra da bi Sunčeve
pjege (koje emitiraju zračenja koja dopiru do Zemlje), mogle
utjecati na poljoprivrednu proizvodnju i na temelju toga bi
se mogla objasniti izmjena faza ekonomskog rasta i stagna-
cije. U J evansovo doba ova se teorija nije činila neobičnom-,
jer su tada mnogi ekonomisti smatrali da je poljoprivredna
proizvodnja glavni faktor koji utječe na ekonomski rast. Da-
nas, naprotiv, samo malobrojni vide valjanu uzročno posije-
dičnu vezu između kiše i cijena, alije moguće stvoriti teoret-
ske modele koji pokazuju kako je (vjerojatno) količina novca_
u opticaju jedan od raznih uzroka inflacije. Količina kiše i
cijene su statistički povezani samo utoliko što svake godi-
ne dosljedno rastu na više ili manje postojan način. Postoje
i mnoge druge slične varijable, kao što su broj dana plime u
Veneciji i broj prodanih klimatizacijskih uređaja u Kalifor-
niji (i jedno i drugo je u porastu); broj kineske djece rođene
u jednoj godini i broj katoličkih svećenika zaređenih u Ita-
liji (oba u opadanju); i tako dalje. Vratit ćemo se toj temi-
razlikovanju uzročnih veza i slučajnih povezivanja - nešto
kasnije. Za sada, pogledajmo paradoksalnu situaciju u kojoj
se nalazi "bezazleni" empirist koji se hvata u koštac s ekono-
mijom. S jedne strane ima previše veza među varijablama;
a s druge strane ih je premalo, u smislu da je većina njih
nezanimljiva ili slučajna. Kako razlikovati "dobre" od "loših"
veza? I kako naći "bolje"?
Problem po Millu proizlazi iz činjenice da se svijet čini
zamršenim nama, sitnim ljudskim bićima, koji ne posjeduje-
mo cjelovitu sliku situacije u kojoj se nalazimo. To je "prak-
tičan" problem, jer daje svijet jednostavniji (da ima, na pri-
mjer, manje uz ročnih faktora) ili da imamo bolji ključ za pri-
stup (da možemo vršiti kontrolirane eksperimente), mogli
bismo, u načelu, potpuno upoznati društveni svijet. Isti je
25
 FILOZOFIJA EKONOMIJE
r problem opisan u pr.iči, k.oja je među filozofima poznata kao
\ "Rnsseliaya pile": seljak donosLhranu_svojim pilićima-sva­
i kog_jutra-točnn_u osam sati. Naviklo na taj običaj,__s~aki put
j kad ug!eslalleljaka, pile mu potrč(ususret očekuju~i l!r,.nu.
\ Ali jednog jutra, u osam, pile ga ugleda, krene prema njemu,
a seljak ga zgrabi i zakolje. Pouka: pile je vjerovalo_ u jed-
ntt_~nažnu korelaciju (seljak+osam :ujutro=hrana), ali da
jeimalo širu sliku situacije, daje_znalo zbog čega mu seljak
idonosi hranu - možda bi uspjelo izbjeći svojoj sudbini (kao
što S!!__t()_uspjele prptagonistis:e [IJ)Ila Pobuna u kokošinjcu).
Drugim riječima, nije prirodni zakanta-što s-eljaci uvijek
donose hranu kokošima u osam ujutro. Ali je točan princip
(uzročni) da seljaci obično hrane kokoši da bi ih pojeli ili
prodali na tržnici. Da bismo mogli donositi pametne odlu-
ke, dakle, trebamo poznavati uzroke pojava, skrivene pod
površinom za_k.onitostipovezjvanja. Ali što--..učiniti da bismo
otkrili uzročne mehanizme koji ovise o ekonomskim pojava-
ma? To nije lako: "praktični" problem indukcije ugrađenje u
naša fizička i spoznajna ograničenja.
Ovo što je do sada rečeno moglo bi biti dovoljno da nam
barem djelomično dočara ideju Millovih bojazni. Na praktič­
ni problem indukcije vraćat ćemo se često tijekom ove knjige
i nastojat ćemo istražiti nekoliko rješenja.
Drugi problem indukcije - "logički" problem - potječe iz
djela jednog drugog velikog ekonomista-filozofa, Davida Hu-
mea. Suvremenik Adama Smitha, općenito se smatra ute-
/ meljiteljem moderne ekonomije. Kao i kod Smitha i Milla,
teško je razlučiti njegovo filozofsko djelo od znanstvenog.
Iako je danas poznatiji kao filozof, Hume je izuzetno mnogo
pridonio proučavanju monetarnih tokova u ekonomiji, a za
života je bio slavan kao povjesničar i esejist.
Humeov problem može se formulirati na sljedeći način:
pretpostavimo da smo otkrili snažnu korelaciju između dvi-
je ekonomske varijable ili činjenice: kako ćemo znati da će
ona opstati i u budućnosti? Odgovor je, dakako, da ne može-
mo biti sigurni. Svakako je moguće, u načelu, da se jednog
dana i porezi i BDP povećaju, iako su te dvije varijable uvi-
jek bile u inverznom odnosu; ili da ja skočim s prozora moga
ureda i da se, lepršajući, živ i zdrav prizemljim. Ovaj bi se
neobični događaj u principu mogao zbiti bez nekog poseb-
nog razloga, nego jednostavno zato jer će toga dana prestati
vrijediti zakon gravitacije. Ali budući da nam se ta moguć-
26
Dva problema indukcije
nost čini u najmanju ruku nevjerojatnom, ako ne i potpuno
apsurdnom, bilo bi dobro preoblikovati pitanje na drukčiji
način: zašto vjerujemo da će prirodni zakoni u budućnosti
uvijek vrijediti (iako s čistoga logičkog aspekta ne možemo
u to biti potpuno sigurni)?
Humeov odgovor je da vjerujemo u postojanost prirod-
nih zakona i vjerujemo da će svijet nastaviti funkcionirati
onako kako je to uvijek činio, jer prihvaćamo da je priroda
postojana. Shema koja proizlazi iz naših svakodnevnih raz-
mišljanja je sljedeća:
Priroda je postojana 7 zakon gravitacije vrijedit će i za pet
minuta-7 ako skočim kroz prozor razbit ću se 7 bolje da siđem
dizalom.
Ovo očito samo premješta problem na drugu razinu, ali
ga ne otklanja u potpunosti: zašto vjerujemo u postojanost
prirode? Zatojer_smo primijetili da j za događaja A slijed j do- \
g~B -l;;;;:em~dQ._~ada je bj].o_tako, i to n yećini slučajeva.
(Toliko smo uvjereni u valjanost tog principa postojanosti,
da kad ga ospori neki dokaz, krećemo u potragu za "skri-
venim ili dubljim faktorima" koji bi nam mogli objasniti tu
anomaliju.) Ali moramo biti svjesni činjenice da u ovom tre-
nutku riskiramo ulazak u začarani krug. Da bismo dokazali
postojanost prirodnih zakona nećemo se jednostavno pozva-
ti na činjenicu da su se oni uvijek iznova potvrđivali kroz
iskustvo (do sada), jer uvijek postoji mogućnost da od sutra
prestanu vrijediti. I zbog toga koristimo princip postojano-
sti prirode. Ali da bismo dokazali princip postojanosti, pozi-
vamo se na činjenicu da se on uvijek iznova potvrđivao kroz
iskustvo (do sada)! l)a bismo dokazali-indukciju -na-razini
znanstven jb zakona, drll_gtnu:iječimai"· koristimo-.indukciju
na višoj razini. I n_JtQemO se na točki-od--koje smo-Lkren-:uli:
\ ki!]<o dokazati in_dukcjj)l?
U osamnaestom stoljeću Hume zaključuje ovo razmatra-
nje jednom vrlo radikalnom tvrdnjom: u prirodne zakone do
kojih smo došli indukcijom vjerujemo samo iz navike. Naše
svakodnevne odluke temelje se na tradiciji, na pravilnosti-
ma u događajima koje smo navikli svakodnevno promatrati.
Budući da se čini kako se prijelaz s dojma ( koji se nalazi u sje-
ćanju ili osjetima) na ideju o nekoj stvari (koju nazivamo uzrokom
27
 FILOZOFIJA EKONOMIJE
ili posljedicom) temelji na prethodnom iskustvu i na sjećanju na
;--hjihovo neprestano povezivanje, postavlja se pitanje da li iskustvo
J proizvodi takvu ideju putem uma ili putem mašte; da li nas na taj
·-,--prijelaz potiče razum ili pak neka određena asocijacija i povezanost
percepcija. Ako nas određuje razum, on će postupati po sljedećem
principu: događaji o kojima nismo imali nikakvih iskustava mora-
ju nalikovati onima o kojima smo imali iskustvo, a tijek prirode se
nastavlja u svakom slučaju. (. .. )
Naša prethodna metoda razmatranja nas može lako uvjeriti da
ne mogu postojati tvrdnje koje su dovoljno čvrste da posvjedoče
da oni događaji o kojima nismo imali nikakvih iskustava naliku-
ju onima o kojima smo imali iskustvo. Moguće je barem zamisliti
neku promjenu u tijeku prirode: to je dovoljno da bi se dokazalo da
promjena nije apsolutno nemoguća. [ ... ]
Tako, jedina veza među stvarima koja može odvesti dalje od
neposrednog dojma, sjećanja ili osjeta, jest ona uzročno - poslje-
dična, i to stoga što je ona jedina na kojoj možemo temeljiti ispra-
. yan zaključak. Ideja uzrok- posljedica proizlazi iz iskustva, koje ju
obavještava da su određene stvari, u svim prethodnim slučajevima
. ~ile povezane. I kako se jedna slična stvar pojavi u našoj svijesti,
odmah se s njom povezuje i postojanje one druge, njoj slične, koja
ju je obično pratila [Hume 1740.].
Prema Humeu, dakle, ne postoji način da se racionalno
dokaže induktivna metoda - tu je jednostavno riječ o sklo-
. nosti naše psihe da se pouzdaje u asocijacije iz prošlosti.
• Radi se o veoma značajnom zaključku. Iako se čini razu-
mnim pouzdati se u indukciju prošlost-budućnost, to se ne
može dokazati. Moramo prihvatiti iracionalnu potrebu da
se uzdamo u induktivnu metodu.
Zbog ove teze, Humea se često svrstava među skeptike.
Skepticizam je, općenito govoreći, sklonost osobe da u ne-
što sumnja. Možemo biti skeptici po pitanju postojanja du-
hova ili moje sposobnosti da napišem knjigu, i tako dalje.
Ali Hume je bio filozofski skeptik: dovodio je u pitanje mo-
gućnost racionalne znanstvene spoznaje. Problem je u tome
što znanost smatramo jednim od najracionalnijih djelovanja
koje je čovjek u stanju pojmiti -svakako racionalnijm od, na
primjer, politike ili magije. Ako znanost nije racionalna, što
bi se drugo moglo nazvati racionalnim? A u svakom sluča­
ju, osim u čistu znanost, u svakodnevnim odlukama želimo
se pouzdavati u dobre praktične principe. Primijenjena zna-
nost daje nam upute kako djelovati da bismo postigli odre-
đene ciljeve. Ako trebam investirati tisuću eura na tržište
28
Dva proh lema indukcije
dionica, želim, iz razumljivih razloga, izabrati vrijednosnice
za koje mislim da će mi se najviše isplatiti. Ne želim birati
naslijepo, ili naprosto slijediti tradiciju ("moj otac je uvijek
kupovao dionice FIATa, pa ću i ja tako učiniti").
Hume, dakle, postavlja jedan veliki filozofski problem.
Iako izgleda daje vrlo daleko od naših svakodnevnih preoku-
pacija, logički problem indukcije je jedan od najfascinantni-
jih i najsloženijih filozofskih problema svih vremena. N eki
ga čak smatraju problemom par excellence filozofije spozna-
je. I doista, mnogi su ga filozofi kroz stoljeća pokušavali ri-
ješiti. Vratit ćemo se na logički problem posebno u osmom
poglavlju, gdje ćemo se pozabaviti misli Karla Poppera, filo-
zofa koji je poznat po tome što je predložio dovitljivo rješenje
Humeovog problema. U ovom trenutku želio bih prodiskuti-
rati dva problema indukcije (praktični i logički) s namjerom
da se osvrnem na neke njihove sličnosti i razlike .
Prije svega jedna terminološka opaska. Moje su kvali·
fikacije i podjele djelomično proizvoljne: i "praktični" pro-
blem ima jednu logičku komponentu, u smislu da naglaša-
va potrebu razrađivanja "induktivne logike" da bi se izveli
pouzdani zaključci iz empirijskih podataka za utvrđivanje
znanstvenih zakonitosti. U prošlom je stoljeću ovaj projekt
bio predmetom interesa mnogih filozofa i matematičara, a o
tome ćemo imati priliku govoriti nešto kasnije. I ako taj pro-
jekt i jest uspješan, ostaje otvorenim pitanje koje je postavio
Hume, a to je problem temeljenja indukcije na racionalnim
osnovama. "Logički problem", u smislu u kojem koristim taj
pojam, je problem kako dokazati (logičkim argumentima, ne
cirkularno) induktivnu metodu, kakva god ona jest.
Podsjetimo da i Mill i Hume izlažu problem koristeći poj-
move uzroka i posljedice. Za Milla praktični je problem pr-
venstveno otkriti duboke uzroke društvenih pojava polazeći
od promatranja njihovih posljedica ("površne"korelacije ili za-
konitosti povezivanja). A Hume si međutim postavlja jedno
radikalnije pitanje. Kad bi i bilo moguće otkriti prave prirod-
ne zakone, pita se on, kako bismo mogli znati da će sutrašnje
posljedice proizlazi ti iz današnjih uzroka, upravo onako kako
jučerašnje posljedice proizlaze iz prekjučerašnjih uzroka? Ili,
drugim riječima, kako možemo znati da će iste posljedice i da-
lje proizlaziti iz istih uzroka, kako se uvijek događalo?
Odgovor koji daje Hume na to pitanje - da prirodni za-
koni i uzročne veze jednostavno proizlaze iz promatranJa
29
 FILOZOFIJA EKONOMIJE Dva problema indukcije

postojanih veza među događajima- vrlo se često koristio da
bi se dovela u pitanje legitimnost samog pojma uzročnosti.
U raznim fazama svoga djelovanja Hume tvrdi da se čini
da pojam uzročnosti implicira prisutnost nečeg tajnovitog,
neke nužne "spone" među događajima. Ali taj je dojam po-
grešan, uzročna veza je iluzija naših osjeta, dojam koji mi
oblikujemo na temelju navike da promatramo dva redovito
povezana događaja.
U ovom trenutku bilo bi preuranjen pokušaj da se detaljno
analizira problem indukcije u njegovim različitim verzija-
ma, ili problem uzročnosti. Vratit ćemo se na oba nešto ka-
snije, kada budemo spremni da ih kritički preispitamo. U
međuvremenu bih želio detaljnije opisati metodologiju eko-
nomije Johna Stuarta Milla, i takozvanu deduktivnu meto-
du a pri ori.
f;--~-_·

Svi događaji izgledaju potpuno nepovezani i odvojeni. Jedan do- Preporučena literatura
gađaj slijedi drugi, ali ne možemo nikada primijetiti nikakvu sponu
među njima. [Hume 17 48.] Postoje mnogobrojni uvodi u problem indukcije: Chalmers [1982/1999. 0 ,
pogl. 4] nudi dobro polazište, dok se članak Bertranda Bmsel'n [191 2. 0
]

još i danas smatr~J'-.l<isikom. Savjetujem da se svakako pročitaju originali:

Humeov skepticizam prema indukciji zapravo bi mogao
Hume [1740. *0 knjiga I, dio III] i Mill [1836. *0 ] su izvrsni zbog svoje jasnoće
biti samo posljedica njegovog skepticizma prema uzročnosti. 0
i dubine. Skyrms [1966. pretresa Millov induktivizam, u kontekstu suvre-
]

(Hume u svojim raspravama ne govori izravno o "indukci- mene rasprave o induktivnoj logici. Tipičan primjer kratke induktivističke
ji", taj je izraz ušao u filozofsku terminologiju tek kasnije). povijesti se nalazi kod Feynmana (1965. 0 ], dok Shapin [1996. 0 ] pokušava
U prirodi ne postoji uzročnost, već mi sami pripisujemo taj srušiti neke mitove o znanstvenoj revoluciji. Paradoksalni primjer o kore-
laciji između kiše i inflacije je preuzet od Hendrya [1980.] O uporabi kau-
pojam događajima koji su u stvarnosti "nepovezani". Ovo tu-
zalne terminologije u Humeovim ekonomskim raspravama vidi Hoovera
mačenje ipak nije tako banalno, jer Hume (kao, uostalom, i (2001.a, pogl. ll.
svi ostali znanstvenici) kontinuirano koristi kauzalni jezik, i
i to na način koji pretpostavlja jednu puno čvršću koncepci- '
ju od obične povezanosti među određenim događajima.
S toga se gledišta Hume "ekonomist" ponaša poput Milla.
Mill govori o uzrocima i posljedicama kao o nečemu što stoji
, ~'iza n neposredno vidljivih zakonitosti povezivanja. Skriveni
uzroci objašnjavaju vidljive pravilnosti i nisu na njih svedi-
vi. Problem indukcije, prema njemu, proizlazi iz bojazni da
će se ekonomske pojave ponašati u budućnosti na neočeki­
van način iz vrlo jasnih razloga: zbog neke promjene u "du-
bokim', uzročnim mehanizmima koje nismo u stanju pred-
vidjeti. A Hume "filozof' se pita: kako možemo znati da se
prirodni zakoni neće promijeniti bez nekog posebnog razlo-
ga? Sunce je do sada izlazilo svaki dan; ali zašto smo tako
- Sigurni da će izaći i sutra? Humea ne brine činjenica da,
na primjer, "crna rupan ('jedan skriveni uzrok") bez našeg
znanja može progutati Sunce. Ovo bi mogao biti još jedan
primjer Millovog praktičnog problema indukcije. Hume me-
đutim strahuje da Sunce neće izaći i točka, bez nekog poseb-
nog razloga. Zašto smo tako sigurni da prirodni zakoni neće
prestati važiti već od sutra ujutro?

30 31

Drugo poglavlje
MILL l DEDUKTIVNA METODA A PRI ORl
J ahn Stuart Mill napisao je jednu od najvećih rasprava de-
vetnaestog stoljeća, Načela političke ekonomije. Iako se Mi-
Ilova ekonomska teorija u današnje vrijeme malo proučava
i općenito nema neku posebnu važnost, njezina razmatra-
nja o metodi još su uvijek aktualna i omogućavaju razumi-
jevanje nekih temeljnih aspekata ekonomske znanosti kako
se ona danas prakticira. Najvažniji izvor o Millovoj metodi
ekonomije je esej iz 1836., O definiciji J2olitičmu:kon!2!JliJ.r i
p;jkladngj metodi istmživclnja. Mill, podsjetimo, polazi od
tvrdnje da su veze zanimljive sa znanstvenog stajališta go-
tovo uvijek "sakrivene n u mnoštvu nepravilnih pojava. N a
površini se čini da se ekonomske činjenice mijenjaju na kao-
tičan i nerazumljiv način. Ali, zađemo li u dubinu, možemo
otkriti prave uzroke ekonomskih pojava.
Problem je u tome što su uzroci ekonomsko-društvenih
pojava mnogobrojni i raznovrsni: politički događaji, vjerski
pokreti, prirodne katastrofe, tehnološki razvoj, epidemije -
svi ovi događaji mogu utjecati na proizvodnju i na razmje-
nu dobara, ponekad i istovremeno. Budući da ne možemo
sve ove pojave proučiti istodobno, znanost se organizirala
na način da je posao podijelila na discipline i poddiscipli-
ne. Svaka disciplina, prema MilJu, proučava jednu određe­
nu vrstu uzroka. Iz praktičnih razloga, potrebno je pojedi-
nu vrstu uzroka proučavati "izolirano" od ostalih, na način
da se njegove "čiste" posljedice mogu prepoznati. Nadalje,
moramo pokušati shvatiti na koji se način pojedini uzroci
"međusobno kombiniraju. Taj se postupak ponekad naziva
_ metodom analize i sinteze: jedan složen problem podijeli se
na jednostavnije dijelove (analiza), pod-problemi se rješava-
ju pojedinačno, a zatim se dobivena rješenja ponovno kom-
biniraju da bi se vratilo na cjelinu (sinteza).
Mill kaže:
Kada jedna posljedica ovisi o skupu uzroka, ti se uzroci trebaju
proučavati svaki zasebno i njihove zakonitosti treba istraživati od-
32
Mill i deduktivna metoda apriori
VJERSKI NAUK
.(1 ETIKA
DEMOGRAFIJA
(rELcK-o-"'o-M-{I_JA'I--,.....1.---,
SOCIOLOGIJA POLITIČKA
\._ '..----"1L.-,--.J TEORIJA
~----------------------
Sl. 2.1 ~e_znano_s~i prema Millovom shvaćanju
vojeno, ako želimo, preko uzroka, doći do mogućnosti da predvidi-
mo ili provjerimo posljedicu; jer se zakonitost posljedice sastoji od
zakonitosti svih uzroka koji je određuju. [Mill, 1836. tal ... ].
Na slici'2j)pokušao sam shematski prikazati taj postu-
pak na području društvenih znanosti. Neke se discipline
djelomično preklapaju, a djelomično proučavajl.!..IJlZličite as-
pekte-društva. Ali niti jeana od njih nam ne nudi.global-
no_gledište u odnosu.na dw...štyilllfl.POjave. Prema-t'\i-shemi,
čime se bavi ~~o~pE2ij~?
Ona se bavi [čovjekom J samo kao subjektom koji želi posjedo-
v_ati bogatstvo, i koji je u stanju prosuditi komparativnu efikasnost
-Sredstava koja mu služe da bi postigao taj cilj. Ona predskaz}J.je
samo_Ql].~_pojave koje_nastaju kao poslj~_dica.težnje za bogatstvom.
~- N:.~Y~#J!.Y~- !l_~ ti je~nu· drugu ljudsku __strast ili motivaciju; osim
Onih -~_oje __ ~e_mogu sffiatr'ati j):firlČipima koji su u trajnoj 15uprot-
nosti_ sa _željom za bogatstvom, kao što je a verzija prema radu [... J
O_!!i se uzimaju u obzir, u stanovitoj mjeri, ~bog toga štO n·esarno da
pommeOO dolaze u koliziju,. kao ostali, s težnjom za bogatstvom,
već_ je uvijek prate kao zapreka ili smetnja-is njom.su..neraskidivo
povezani [MiiUS36.]. ·
- --Ekonomija se, drugim riječima, bavi proučavanjem čo­
vjeka kao maksimizatora svoga blagostanja, i faktora (aver-
zije prema radu, na primjer) koji se sustavno kombiniraju s
tom težnjom. Model čovjeka kojeg dobijemo ako izoliramo
ovu njegovu motivaciju poznat je pod nazivom homo oecono-
33
 FILOZOFIJA EKONOMIJE
micus i još se danas koristi u većini takozvanih neo klasičnih
teorija.
Ali, ovdje se spontano nameće jedno pitanje: kako znamo
da je čovjek doista u potrazi za najvećim osobnim blagosta-
njem? Srećom, tvrdi Mill, društveni znanstvenici imaju po-
vlašten pristup uzrocima društvenih pojava:
Uzroci [ekonomskih pojava] su ljudski osjećaji
okolnosti koje ih potiču [1836.].
čovjekove želje i način ponašanja na koje ga one navode pripa-
daju polju opažanja. Možemo također promatrati što je to što iza-
ziva te želje. Svatko može u sebi sakupiti najveći dio elemenata te
spoznaje [1836.].
Ekonomisti dakle imaju povlasticu neposrednog pristu-
pa uzrocima pojava koje proučavaju. To mogu ostvarivati
zahvaljujući psihološkoj introspekciji. Nije moguće "osjetiti"
ono što bi učinila zraka svjetlosti kad bi se reflektirala pre-
ko leće ili prizme. Ali je moguće "osjetiti" ili staviti se u kožu
ljudskog bića i zamisliti što će ono učiniti kad uđe u dućan
da kupi neki predmet. Ova je metoda surogat za kontrolira-
ni eksperiment, u smislu da je moguće zamisliti ponašanje
čovjeka "u izolaciji", kad ga određuje samo jedna ili mali broj
motivacija odjednom. U slučaju ekonomije, naravno, glavna
je motivacija želja za povećanjem svog osobnog blagostanja.
Na slici 2.2 pokušao sam prikazati analogiju između Mi-
llove metode i kontroliranog eksperimenta. U kontrolira-
nom eksperimentu (lijevo) znanstvenik fizički ili materijal-
no eliminira moguće ometajuće uzroke, pojednostavnjujući
okolnosti i adekvatno podešavajući laboratorij. U "mental-
nom eksperimentu" kao što je Mill ov, izolacija je misaona a
ne stvarna.
Znanstvenik zamišlja što bi se moglo dogoditi u situaciji
koja je puno manje složena od onih koje obično susrećemo
u stvarnom svijetu. (Kao što ćemo vidjeti, ovu metodu još i
Sl. 2.2 Eksperimentalna izolacija i teoretska izolacija
34
Mill i deduktivna metoda apriori
danas u velikoj mjeri upotrebljavaju teorijski ekonomisti pri
izrađivanju modela.)
Introspekcija je međutim samo prvi korak u metodi Joh-
na Stuarta Milla. N akon što prepozna uzroke ekonomskih
pojava, društveni ih znanstvenik treba iskoristiti - zajedno
s ostalim pretpostavkama iz pozadine, kao što su okolnosti
u kojima osoba treba djelovati- da bi iz njih izveo vidljive
i vanjske ekonomske posljedice. Očito je da, ako su uzroci mnogobroj-
ni i složeni, posljedice neće odraziti niti jedan uzrok izolira-
no, već kombinaciju utjecaja svakog od njih. Odatle proizlazi
poteškoća da se na temelju posljedica dođe do uzroka -Mill
smatra da je ova metoda potpuno promašena, te da je treba
zamijeniti takozvanom deduktivnom metodom apriori. Ona
se može shematski prikazati na sljedeći način: -
(Introspekcija)=> ekonomski uzroćni zakoni=> (dedukcija)
= > ekonomske posljedice
U ovom trenutku treba razjasniti terminologiju. Deduk-
cija je način zaključivanja u kojem ako su premise istinite,
i zaključak mora biti istinit. Tipičan je primjer zaključiva­
nje koje ide od općeg ka posebnom: ako su svi labudovi bije-
li, tada i labud u mom vrtu mora biti bijel. Ako je općenito
istinita tvrdnja da kada cijena nekog dobra raste, potražnja
opada, možemo zaključiti da će, ako General Motors ove go-
dine poveća cijene automobila, prodaja opasti. •
U prethodnom poglavlju susreli smo se s enumerativnom ,
indukcijom, postupkom koji polazi od posebnog da bi došao
do općeg. N a primjer, iz sljedećih premisa:
l. General Motor&je-podigav~ne u 1978 i pmdruurla-
nj<Ullltul:lliLbila.
2. TQYQlll_je_pgđigla...cijene....J.Ll98.7 i prodala manje
a\!tQmubila.
3. Renauli_j_e_podi.ga.o_.c!illne u 1992. i prodao manje
~JJtomobila.
Moguće je (induktivno) općenito zaključiti da "ako cijene
rastu, potražnja opada". Enumerativna indukcija ipak nije
jedina vrsta induktivnog zaključivanja; ono što je približava
ostalim vrstama indukcije jest to što ona proširuje zaključi:.
vanje, u smislu da konkluzija nadilazi premise (ili ima više
sadržaja od njih). Evo, dakle, specifične razlike, vrlo opće­
nito govoreći, između indukcije i dedukcije: kod dedukcije
35
 FILOZOFIJA EKONOMIJE
sadržaj konkluzije je već uključen (ili logički impliciran) u
premise; kod indukcije to nije tako. Induktivno zaključiva­
nje može dovesti do pogrešne konkluzije i u slučaju kada se
polazi od istinitih premisa, dok kod deduktivnog (valjanog)
. zaključivanja to nije moguće. To, naravno, ne znači da je de-
~dukcijajednostavna ili da su sve dedukcije banalne. Često se
konkluzija može deduktivno izvesti iz premisa koje na prvi
pogled s njom nemaju nikakve veze. Matematika i teorijska
znanost se velikim dijelom sastoje od teškog posla izvođenja
iznenađujućih ili složenih implikacija, na temelju jednostav-
nijih i manje problematičnih aksioma i premisa.
Drugi pojam koji zahtijeva objašnjenje jest apriori. "A
priori" na latinskom znači doslovno "od prije" i uglavnom
se koristi da bi se naznačilo da je neka prosudba donesena
prije nego što se ispitao neki empirijski dokaz. U Millovom
-Slučaju to poprima malo drugačije značenje - "razmišljati
od uzroka prema posljedicama". Pojam suprotan od a pri ori
je, logično, a posteriori, koji je prema Millu, u slučaju eko-
nomske znanosti potpuno beskoristan. Metodu a postcrio-
ri ne možemo koristiti iz istih razloga iz kojih ne možemo
koristiti indukciju: ima jako puno povećanja cijena koja ne
izazivaju pad potražnje. (To se može dogoditi ako je poveća­
nje cijena popraćeno promjenom sklonosti potrošača.) Još
jednom: nema pouzdanih pravilnosti na razini ekonomskih
pojava.
To ipak ne znači da u Millovoj metodologiji promatranje
ekonomskih pojava nema nikakvu ulogu. Zadnji stadij de-
duktivne metode a priori sastoji se upravo u uspoređivanju
zaključaka dobivenih izvođenjem iz glavnih uzroka s empi-
rijskim dokazom:
l. Otkrivamo uzroke ekonomskih pojava putem intro-
spekcije.
2. Izvodimo ekonomske posljedice iz ekonomskih uzroka.
3. Uspoređujemo na takav način dobivene posljedice s
_pojavama iz stvarnog svijeta.
4. Ako se posljedice koje proizlaze iz glavnih uzroka sla-
žu s pojavama, dobro; ako ne, znači da smo zaboravili uzeti
__ u obzir neki "manje važan uzrok" ili "ometačl!.
. Važno je naglasiti da točka 4, empirijska provjera, nije
_usmjerena na provjeru valjanosti ekonomske teorije:
36
Mill i deduktivna metoda apriori
Pod metodom apriori podrazumijevamo( ... ] razmatranje koje
ovisi o poziciji hipoteze; provjeriti a posteriori samu hipotezu, tj.
ispitati da li su činjenice svakog realnog slučaja s njom u skladu, ne
ulazi u zadatak znanosti, već njene primjene [Mill, 1836.).
Za Milla se empirijski dokaz ne može koristiti za pro-
ujerauanje temeljnih uzročnih principa ekonomske teorije.
Već znamo, zahvaljujući introspekciji, da su oni točni. Dokaz
služi samo tome da provjerimo da li smo uzeli u obzir sve re-
levantne faktore u pojedinoj situaciji koja nas zanima. Bu-
dući da je svaka situacija na neki način drugačija od ostalih,
radi se o vrlo važnom i ne banalnom koraku. Ali on pripad~
više "primijenjenoj" nego "čistoj" znanosti.
Vratimo se još jednom problemu od kojega je Mill kre-
nuo: praktičnom problemu indukcije. Upravo zbog toga što
je društveni svijet krajnje složen, ekonomist treba pojedno-
stavljivati, svodeći problem na njegove glavne elemente. A
zatim se treba prisjetiti da ponovno uspostavi kompleksnost
ekonomskih pojava uvodeći "ometajuće uzroke" i izuzetke
koji obilježavaju svaki specifični slučaj. Ovaj postupak dj ec'
lomično odražava još uvijek važeću razliku između teorij-
skih i "primijenjenih" znanstvenika, gdje se prvi bave op-
ćenitijim i apstraktnijim aspektima svoje discipline, onima
koji su zajednički većini konkretnih slučajeva_ Primijenjeni
znanstvenik je, međutim, posvećen proučavanju osobitosti 1
koje obilježavaju razne konkretne situacije (osobitosti tr-
žišta rada u Italiji, na primjer, u odnosu na tržište ribe u--""
Japanu). Primijenjeni znanstvenik koristi tehnike koje mu
stavlja na raspolaganje teoretičar, ali ih mora znati prilago-
diti specifičnom slučaju. A neuspjeh neke primjene sam Po__
sebi ne govori mnogo o općim principima, jer oni mogu biti
potpuno točni na apstraktnoj razini, ali loše primijenjeni na
konkretnoj.
Prije nego završimo s Mill om, potrebno je uvesti još je-_ 1
dan ključni pojam njegovih filozofskih postavki - ~:J
k_QI!O ccfcri.s.pa.ribus. _M:illova je ideja da teorijski ekonomist
(za razliku od primijenjenog) ne treba nužno poznavati sve
nebitne uzroke koji mogu "omesti" ili se mogu uplesti u one
glavne. On ih može zanemariti, ignorirati ili pak razmišlja-
ti /wo da su oni fiksni ili stabilni. Taj način razmišljanja
još uvijek koriste ekonomisti u slučajevima kada na primjer
tvrde da njihovi principi i teorijski modeli vrijede samo ce-
37
 FILOZOFIJA EKONOMIJE
teris paribas, "ako su ostali faktori nepromijenjeni". Na
primjer:
" Ako potražnja za nekim dobrom raste, raste i cijena -ceteris
paribus."
Taj temeljni princip ekonomske teorije je jedan "zakon
ceteris paribus", ili zakon s "klauzulom ceteris paribus". U
udžbenicima se princip ilustrira grafikonima kao na slici
2.3. Slovo p obilježava razinu cijena; na ordinati, q prikazu-
je količinu dobra razmijenjenog na tržištu. D i S su funkcije
potražnje i ponude. Točka u kojoj se one sijeku zove se rav-
notežna cijena, i predstavlja predviđanje modela.
N eki od "ostalih faktora" na koje se odnosi klauzula cete-
ris paribus zorno su prikazani na ovom jednostavnom mo-
delu: ako je ponuda (S) nepromijenjena, kada se krivulja po-
tražnje premješta s D 1 na D 2 ravnotežna cijena doista ra-
ste. Ali ostali relevantni uvjeti- kao što su postojanje nekog
konkurentnog tržišta ili činjenica da pojedinci maksimalizi-
raju samo svoje profite a ne nešto drugo- "sakriveni" su, ta-
koreći, "iza" grafikona na slici. Budući da popis relevantnih
faktora može biti jako dugačak, klauzula ceteris paribas je
vrlo pogodna za analitičke ciljeve.
Naglasimo da klauzula postavlja jedno (iako ne potpu-
no precizirano) ograničenje valjanosti ekonomskih zakona:
· kada klauzula nije zadovoljena, zakon ne opisuje ono što se
događa u ekonomiji. Usprkos tome, Mill je mislio da eko-
nomski zakoni u stanovitom smislu mogu biti posve opće­
niti. Oni, prema Mill u, vrše zapravo svoj utjecaj uvijek i po-
svuda. Koliko god u praksi njihovu posljedicu mogu sakriti
ili eliminirati drugi "nebitni" uzroci, u teoriji su oni stvarni
kao zakoni tendencije.
p ne fizike. Još jedan način formuliranja ove iste ideje sadržanJ
·················-...
SJ. 2.3 Model potražnje i ponude
38
Mill i deduktivna metoda apriori
Treba naglasiti da ovaj pojam "tendencije" nije onaj ko-
jeg koristimo u matematici kada kažemo da određena vri-
jednost "teži iksu" ili da neka varijabla poprima graničnu ili
beskonačnu vrijednost x. U svakodnevnom govoru također
kažemo da nešto "teži ka ... " u smislu da će prije ili kasnije
dostići neku određenu vrijednost ili neko određeno mjesto.
Za Milla, naprotiv, ako X teži tome da prouzroči Y, može se
dogoditi da on nikada ne uspije postići da se Y doista i dogo-
di- uvijek može postojati neki drugi faktor koji će spriječiti
događanje Y:a.
Jedan primjer iz medicine može nam pomoći da bolje
shvatimo: tgr_očnik "pJJšenje jzaziva--t"ak,eeteris paribus"
može se shvatiti k ag zakon tendencije po Mill u. Vjerojat!lQSt
pOjave raka na pluć_illl_'LJlove_!;j!.va se_pušenjem,..ceteris..i-
bus. Ali to ne zn-ačr_da"ć_e_Stlvi oni koji Q!l_@.~e ili kasnije
razboljeti od ra.ka·." Kod onih koji se bave sportom, na pri-
mjer, posljedice pušenja će se djelomično ili potpuno urav-
notežiti zbog tjelesne aktivnosti. Ili pak, tko pogine mlad u
automobilističkoj nesreći, svakako neće dobiti rak- jer za to
nema vremena. Faktor "preuranjena smrt" djeluje kao pre-
vencija protiv raka (naravno ne onakva kakvu bi savjetova-
li liječnici). Konačno, treba podsjetiti da su mnogi uzročni
odnosi vjerojatnosni: tvrditi da X povećava vjerojatnost Y:a
znači da se u nekim (ili mnogim) slučajevima Y neće dogo-
diti. (Zato je pogrešno navoditi primjer pradjeda koji je kao
strastveni pušač živio 95 godina kao protuprimjer tvrdnji da
pušenje uzrokuje rak. Sam po sebi, protuprimjer ne dokazu-
je baš ništa). .
Pri formulaciji pojma "zakona tendencije" Mill je imao na
umu klasičnu mehaniku. Sila gravitacije djeluje na projektiL.
i kada on leti prema nebu. Iako ga sila gravitacije "vuče" pre-
ma dolje, jedna puno jača sila ga "gura" prema gore. Ideja fe'
da se ekonomski i društveni uzroci zbrajaju kao i sile klasi č-·
je u postulatu da su odnosi između različitih ekonomskih
varijabli linearni, iako Mill nikada ne koristi tu terminolo-
giju. Uzmimo za primjer jednadžbu:
y = 3x 1 + x 2 - 5x 3
Ovdje svaki uzročni faktor (predstavljen pomoću neke
varijable xI' x2 ili x) na desnoj strani jednakosti "gura" fak-
39
 FILOZOFIJA EKONOMIJE
tor y u istom smjeru i s istom silom, neovisno o doprinosu
ostalih faktora. Faktor x 1, na primjer "gura" u pozitivnom
• ·· ....
SmJeru (pridonosi rastu vrijednosti y-a) sa silom tri puta
svoje vrijednosti, neovisno o činjenici da li x2 ili x3 pridonose
u pozitivnom ili negativnom smjeru. Slučajevi ne-zbrajanja
su međutim:
y = (3x 1) (- 6x,J
y = (3x) (6x,J
Ovdje
• •
x 1 "gura" u pozitivnom smjeru samo kada je ix--\ 2
pozitivan; inače će "vući" u suprotnom smjeru. Napome-
nimo da su neki fizikalni zakoni ne-aditivni: dva električ­
na naboja se, na primjer, privlače silom proporcionalnom
umnošku naboja (i obrnuto proporcionalnom njihovoj uda-
ljenosti) ako su suprotnog predznaka, ali se odbijaju, kad ,
su oba pozitivna ili oba negativna. Na kojim dakle osnova-
ma Mill može tvrditi da su svi ekonomski zakoni aditivcl
. ili imaju stalne tendencije? To je pitanje još uvijek aktual-
no, jer je primjena adi tivnosti ili linearnosti vrlo raširena
u modelima društvenih znanosti, a posebno u ekonomiji.
Aditivne jednadžbe imaju brojne prednosti, a zbog njihove
jednostavnosti lako ih je koristiti u operacijama kao što su
statističke regresije. Moderni ekonomisti obično prihvaćaju
upotrebu aditivnih modela iz sasvim praktičnih razloga i
svjesni su da sustavi koje oni proučavaju mogu i ne oprav-
dati tu primjenu.
Prihvaćanje adi tivnosti je korisno jer rješava jedan dosta
težak problem: nemamo zapravo pojma kako se razni as-
pekti ljudskog ponašanja povezuju jedan s drugim. N e zna-
mo, na primjer, da li će jedan vrlo religiozan poslovni čo­
\jek propustiti priliku za zaradom odbijajući ponudu da radi
na blagdan. N e znamo kombinirati posljedice religioznosti
s posljedicama težnje za profitom. U klasičnoj fizici postoji
vrlo precizan zakon kombiniranja sila, zakon paralelograma
· (sl. 2.4). Radi se o zakonu koji je eksperimentalno provjeren
i potvrđen na temelju empirijskih podataka, za razliku od
nagađanja Johna Stuarta Milla i njegovih sljedbenika.
Mill nažalost ne uspijeva dati uvjerljivo opravdanje za
tvrdnju prema kojoj su temeljni zakoni ekonomije aditivni
zakoni ili zakoni tendencije: ograničava se samo na tvrdnju
da, dok u nekim disciplinama, kao što je na primjer kemija,
40
~~~Aw . .-.......................................___i____________________________________________________
Mill i deduktivna metoda apriori
___ ... -·· ········-·-- ...
··· ....
···--. _.. --··
·········· ....
··· ...... ····
SL 2.4 Kompozicija sila putt'm principa paralelograma
posljedica svakog faktora ovisi o kontekstu i drugim uzroci-
ma u igri, u ekonomiji se to ne dešava: "[slučaj] kompozici-
je uzroka, je najopćenitiji; dok su drugi slučajevi iznimni.",
[Mill 1848. 3.6.2]. U Logici, Mill pokušava dati jedno sofi-
sticirano objašnjenje, pokušavajući dokazati da je postoja-
nje zakona tendencije posljedica same prirode društvenih
pojava.
Ljudi su, međutim, u društvu ipak samo ljudi; njihovi postup-
ci i strasti slijede zakone individualne ljudske prirode. Ljudi se, u
skupini, ne pretvaraju u neku drugu vrstu tvari, s različitim svoj-
stvima- onako kako su vodik i kisik različiti od vode[ ... ] Ljudska
bića u društvu nemaju drugih svojstava osim onih koja proizlaze
iz prirodnih zakona pojedinca, i svediva su na njih. U društvenim
pojavama kompozicija uzoraka je univerzalni zakon [Mill, 1843.].
Ali ovaj nas argument ne zadovoljava. Prvo, on polazi
od tvrdnji koje nisu dokazane - da ne postoji bitna razlika
između individualnog ponašanja "u izolaciji" i onog u druš·
tvu. Ali prije svega, on premješta razinu diskusije na jeda~--'
drukčiji, irelevantan plan: sletimo__se_da_~e_rrgblem _kom-
pozicije uzroka pojayli_uj~_t:Yenstyeno na razi~ivacije
indjyjdualno~djflO~~_nja. Kompozicija se, drugim riječima,
treba dogoditi prije svega u umu svakog pojedinca; agregaci-
ja na društvenoj razini je sljedeći korak koji moramo učiniti
nakon što smo uspjeli utvrditi posljedicu povezanu s mno-
gobrojnim uzrocima (motivacijama, željama) na "mikro" ra-
zini. A Mill nam ne pokazuje kako se do tog rezultata može .
doći.
U nekim dijelovima Logihe Mill govori o "društvenoj su-
perznanosti" koja se zove etologija (ne smijemo je zamijeniti
s etologijom u suvremenom značenju) kojoj pripisuje speci-
fičnu zadaću da analize različitih znanstvenih poddisciplina
(ekonomije, političkih znanosti, moralnih znanosti, religij-
41
 FILOZOFIJA EKONOMIJE Mill i deduktivna metoda apriori

r:-:::·,..-:-"---. ----
ske znanosti, itd.) sintetizira u jedan jedinstveni teorijski Preporučena literatura
okvir. Iako Mill nije uspio napisati ništa konkretno o etologi-
ji, njegov je projekt živio dugi niz godina. Drugi veliki druš- Osim već citiranog eseja o metodi [Mill1836. * 0 ], savjetuje se Millovo
tveni znanstvenici sanjali su o to tome da ujedine spoznaje štivo [Mill1843. knjiga 6]. Metodološku literaturu devetnaestog stoljeća
0

millovske orijentacije (prije svega u anglosaksonskoj tradiciji) nalazimo

iz raznih društvenih znanosti ujedan koherentni okvir. Vii- kod Blauga [1980/1992. pogl. 3]. Jedna Millova interpretacija u modernom
freda Pareto, na primjer, poznat prvenstveno po svom do- obliku sadržana je u izvrsnoj HausmanovQj knjizi r1992.a"' osobito pogl. 8].
prinosu teoriji opće ravnoteže i ekonomiji blagostanja, pred Vidi također Hausmana [198l.b] i de Marchija [1986;2002.]. O zakonima
kraj svoje karijere napustio je čisto ekonomsko istraživanje ceteris paribus u ekonomiji, usp. Hausman [1989.;1990.] i N. Cartwright
da bi se posvetio ambicioznom · ktu objedinjenja. Njego', [1999. pogl. 6] O zakonima tendencije vidi N.Cartwright [1989.], Hausman
[1992.a], i Lawson [1997.]. O problemu Kompozicije uzoraka N.Cartwright
va "super znanostn dobiva ime sociologij , a Paretov se do-\ [1994.] i Hausman [1995.]. O Paretu, usp. Guala [1998.] i Bruni i Guala
prinos moža-pr-onaći- na tis11_Q__~~~anica ~jeg~vogposijed-] [2001.].
n.ifg velikog djela, Tmktata nuće sociologi;e fl 916.]. .--·
Utjecaj Mil!ovog i Paretovog viđenja danas je prilično
kontroverzan. Ideal objedinjenja znanosti (uključujući i
društvene) živi i još uvijek nadahnjuje mnoge istraživačke
programe. Ako međutim promatramo stvarni razvoj znan-
stvenog istraživanja, primjećujemo da se ono razvija više
podjelom nego spajanjem, s novim poddisciplinama koje se
neprestano granaju iz izvornog debla i koje su definirane
novim metodama, novim teorijama, novim modelima. Ned-
vojbeno je točno da neki pristupi u društvenim znanostima
-kao što je teorija igara, da spomenemo jedan dobro poznat
primjer - "objedinjuju" jezike raznih disciplina (od ekono-
mije do političkih znanosti, do vojne strategije i ostalih). U
ovim se slučajevima ipak radi o objedinjavanju koje je ra-
zličito od onog po Millu ili Paretu - mogli bismo ga nazvati
objedinjavanjem po "kolonizaciji", a ne po kombinaciji: neka
disciplina nastoji proširiti svoje polje djelovanja zamjenju-
• jući se s nekom bliskom disciplinom, umjesto da traži sin-
11
"tezu rezultata iz dva programa istraživanja. Ovi imperi-
jalističkin programi u društvenim znanostima činjenicu da
koriste nepotpune ili jako idealizirane modele često srna-
. traju odlikom, umjesto da budu duboko svjesni ograničenja
apstraktnog ili parcijalnog pristupa proučavanju društva.
· O tome ćemo govoriti kasnije, osobito u sedmom poglavlju.
U ovom trenutku treba anticipirati daje pristup "imperija-
lista" antitetičan u odnosu na Mil!ov pristup i pristup nje-
govih sljedbenika.

42 43