Francesco Guala

FILOZOFIJA EKONOMIJE

MODELI, UZROČNOST, PREDVIĐANJE

Prevela:

Višnja Golac, prof.

Stručna redaktura i predgovor:

Prof. dr. sc. Vladimir Čavrak

Politička kultura, nakladno-istraživački zavod, Zagreb, 2010.

1
Sadržaj
PREDGOVOR ............................................................................................................................... 4

Uvod ........................................................................................................................................... 9

Prvo poglavlje ........................................................................................................................... 15

Dva problema indukcije ........................................................................................................ 15

Drugo poglavlje ......................................................................................................................... 31

Mill i deduktivna metoda a priori .......................................................................................... 31

Treće poglavlje.......................................................................................................................... 45

Modeli .................................................................................................................................... 45

Četvrto poglavlje....................................................................................................................... 62

Idealizacija i apstrakcija ......................................................................................................... 62

Peto poglavlje ........................................................................................................................... 75

Friedman i irealističnost pretpostavki .................................................................................. 75

Šesto poglavlje .......................................................................................................................... 91

Predviđanje i uzročnost ......................................................................................................... 91

Sedmo poglavlje ..................................................................................................................... 104

Ekonomski imperijalizam ..................................................................................................... 104

Osmo poglavlje ....................................................................................................................... 123

Popperov falsifikacionizam .................................................................................................. 123

Deveto poglavlje ..................................................................................................................... 136

Duhemov problem ............................................................................................................... 136

Deseto poglavlje ..................................................................................................................... 152

Dogmatizam u znanosti ....................................................................................................... 152

Jedanaesto poglavlje .............................................................................................................. 166

Predviđanje i empirijska provjera ........................................................................................ 166

Dvanaesto poglavlje ............................................................................................................... 185

Eksperimenti u ekonomici ................................................................................................... 185

Trinaesto poglavlje ................................................................................................................. 202

2
 Ekonometrijski snovi ............................................................................................................ 202

Četrnaesto poglavlje ............................................................................................................... 220

Metodologija za dvadesetprvo stoljeće ............................................................................... 220

Bibliorgafija ............................................................................................................................. 227

Kazalo imena........................................................................................................................... 255

Putevi civilizacije ..................................................................................................................... 262

3
 PREDGOVOR

Znanje o ekonomiji nije samo akademsko pitanje nego ima i jako važne
praktične implikacije. Ekonomska znanost je po mnogim mišljenjima jedna od
znanosti koje najizravnije utječu na svakodnevni život. Na temelju znanja kojim
„raspolaže“ ekonomska znanost, na temelju teorija i modela koje ona
„konstruira“, dnevno se na različitim razinama donose konkretne odluke koje
mogu imati dobre ali i loše posljedice po život ljudi. Ekonomska politika
utemeljena na „lošim“ teorijama i modelima može imati pogubne posljedice za
pojedince i čitava društva poput rasta nezaposlenosti ili osiromašenja raznih
društvenih slojeva. Pogrešne teorije i loši modeli sugeriraju i pogrešne reforme.
Glavni je problem što su to nerijetko one teorije koje se podučavaju u sustavu
obrazovanja.
Zbog toga je opravdano stalno postavljati pitanje o prirodi, i granicama
ekonomskog znanja. Ili, možda treba biti još precizniji pa reći, o granicama
„neznanja o granicama našeg znanja“ (Hutchinson). Kako ekonomisti mogu
znati da posjeduju „pravo“ ili pouzdano znanje? Kako ekonomisti dolaze do
ekonomskih zakona, teorija i modela i kako se može provjeriti njihova
valjanost? Kakva je uloga pretpostavki modela i teorija u pogledu i/realističnosti
tih modela? Mogu li se irealni modeli koristiti za projekcije u realnom svijetu?
Znaju li ekonomisti uvijek prave uzročno-posljedične veze između ekonomskih
varijabli? Kako znaju da su te veze prave? Kako znaju da su izabrali prave
varijable? Na koncu, zašto ekonomska znanost, ako je prava znanost, ne može
predvidjeti dolazak ekonomske krize i ponuditi na vrijeme preporuke za
spriječavanje nastanka ekonomske krize? Zašto se ekonomisti međusobno ne
slažu ako raspolažu sa „zajedničkom“ teorijom i empirijom, odnosno zašto za
iste probleme nude različite teorije?
Na ova i brojna druga dubinska pitanja pokušava odgovoriti filozofija
ekonomije, znanstvena disciplina koja postoji od kada postoji i znanost
ekonomije ali je u zadnjih nekoliko desetljeća u velikom zamahu. Francesco
Guala nas u svojoj knjizi vodi preko ovih pitanja do mogućih odgovora na
jednostavan i pristupačan način koji je razumljiv ne samo akademskim
ekonomistima nego i praktičarima. Svoje izlaganje ograničava podnaslovom na
modele, uzročnost i predviđanja jer su ta pitanja metodološki usko povezana.
Guala svoju priču započinje s još uvijek neriješenim pitanjima tzv. dva
problema indukcije (praktični i logički), koja su postavili klasičari; John Stuart

4
Mill i David Hume. Ekonomski sustav je složen, pun uzročnih čimbenika i veza
koje međusobno djeluju i mijenjaju intenzitet utjecaja a bez mogućnosti
izvođenja kontroliranog eksperimenta poput onih u prirodnim znanostima. Ovo
danas više nije do kraja točno jer se zadnjih desetljeća intenzivno razvija
posebna disciplina, eksperimentalna ekonomija, kojoj je Guala jedan od
utemeljitelja sa svojom knjigom, The Methodology of Experimental Economics
(Cambridge University Press, 2005.). Humov logički problem indukcije i danas je
aktualan bez obzira na postojanje moćnih ekonometrijskih i matematičko-
statističkih alata koji stoje na raspolaganju suvremenim ekonomistima. Ako i
pretpostavimo da smo uspjeli otkriti snažnu korelaciju između dvije ekonomske
varijable kako možemo znati da će ona opstati u budućnosti? Možemo samo
vjerovati da će ona biti postojana u budućnosti ali ima previše slučajeva koji to
opovrgavaju. Time vjerovanje i dalje ostaje izvan domene znanosti a Humov
logički problem indukcije ostaje neriješen.
Guala poklanja dužnu pozornost i problemima neizvjesnosti i
pretpostavci o racionalnom ponašanju čovjeka koji maksimizira ekonomske
koristi u svakoj situaciji (homo oeconomicus) a što dodatno komplicira teorijska
ekonomska razmatranja i osobito praksu. Proizlazi da su uzroci ekonomskih
pojava ljudski osjećaji i vanjske okolnosti koje čovjeka potiču na akciju. U osnovi
klasičnih ekonomskih teorija i modela nalazi se idealan čovjek koji je uvijek i
svagdje racionalan. Ova apstrakcija je korisna da bi se mogao stvoriti neki
model ali u realnom životu je teško utvrditi što je pravi uzrok nekog ponašanja
ili akcije pojedinca ili skupine. Da bi pomoću modela pokušali tražiti „prave“
uzroke nužno je koristiti pretpostavku „ceteris paribus“ što je redovita
pretpostavka brojnih ekonomskih modela. Za udžbeničke modele to je veoma
koristan pristup ali što se događa kada ova klauzula nije zadovoljena a to je
gotovo uvijek u realnosti? Tada govorimo o „zakonima tendencije“. Pri tome
ekonomisti koriste i pretpostavku aditivnosti. Za razliku od klasične fizike koja
operira s paralelogramom sila, u ekonomiji se kompozicija uzroka ljudskog
ponašanja događa u umu pojedinca a agregacija nije jednostavna suma
individualnih kompozicija.
Uočavajući ograničenja ekonomskih teorija u novije vrijeme ekonomisti
pokazuju veću strast prema modelima. Ali ni u tom pogledu stvari nisu puno
lakše niti jednostavnije. Guala taj dio razmatranja ilustrira sada već klasičnim
radom Georga Akerlofa, The market for Lemons: Quality Uncertainty and the
Market Mechanism (1970) za koji je zajedno s A.M. Spenceom i J.E. Stiglitzom
dobio Nobelovu nagradu 2001. godine a koji uvode puno realniju pretpostavku
„asimetričnosti informacija“ i metodu misaonog eksperimenta. Modeli, bez

5
obzira bili oni apstraktni ili konkretni, uvijek predstavljaju pojednostavljenu i
idealiziranu sliku stvarnosti. Zbog toga je uvijek prijeporno pitanje njihove
valjanosti kada se koriste za predviđanja u realnom svijetu koji se razlikuje od
apstrakcije i idealizacije.
Pedesete godine prošlog stoljeća obilježila je ekonomska metodologija
Miltona Friedmana (The Methodology of Positive Economics, 1953.) koja je u
svojoj osnovi strogo anti-millovska. Friedman se uopće ne opterećuje
problemom realističnosti pretpostavki ekonomskih teorija i modela. On drži da
model treba isključivo vrednovati prema njegovoj sposobnosti predviđanja. Za
razliku od realista u millovskom smislu, Friedman je instrumentalist koji se s
Millom slaže da je nemoguće ostvariti apsolutnu realističnost ali za razliku od
njega drži da realističnost pretpostavki nije pokazatelj valjanosti neke teorije,
odnosno da je važna samo sposobnost predviđanja. Međutim Friedman ne
odgovara na pitanje što se dođađa kada model zbog promjene strukture ne
ponudi dobro predviđanje, osim što ga tada treba napustiti. Ali tko će biti
odgovoran za praktične posljedice pogrešnih politika poduzetih na temelju
pogrešnih modela?
Osim toga, sposobnost predviđanja je previše ograničen cilj za
ekonomsku znanost jer se radi o tome da ona mora ponuditi i konkretno
djelovanje, konkretnu intervenciju u realne odnose i događaje. Ekonomist je
poput liječnika koji ne želi pacijentu najaviti da ima 50 posto vjerojatnosti da će
se razboliti nego će nas uputiti kako da spriječimo ili liječimo bolest. Ekonomist
ne želi samo pasivno predviđati buduće događaje nego želi dati ekonomske
naputke i kao aktivni sudionik nastoji poboljšati društvo.
To znači da se unatoč Friedmanovom elegantnom rješenju opet moramo
vratiti pitanju utvrđivanja čvrstih korelacija između ekonomskih varijabli kako bi
na temelju poznavanja stvarnih uzroka mogli upravljati posljedicama. U tom
smislu se moramo otvoreno suočiti s problemom lažnih korelacija. Kako kaže
Guala, da bismo dobili kauzalnu efikasnost, moramo krenuti od analize koja je
precizna s uzročnog aspekta. Za intervenciju u stvarnost, međutim od manje je
važnosti utrđivanje postojanja uzročnih veza samo u nekom modelu, značajnije
je pitanje može li se takvo što ostvariti u stvarnom svijetu? Dakle, jedno je
tvrditi da je cilj znanosti predviđanje a drugo je pitanje, mogu li se predviđanja
koristiti za provjeru valjanosti teorija koje pretendiraju na prikazivanje stvarnih
mehanizama realnog svijeta.
Tu Guala u priču uvodi K. R. Poppera koji se usprotivio Friedmanovom
instrumentalizmu i privukao pozornost na važnost predviđanja u svrhu provjere
znanstvenih teorija. Popper pokušava riješiti dva velika problema: Kantov

6
problem razgraničavanja i problem Humove indukcije. Uvodi deduktivnu
metodu opovrgljivosti kao kriterij razgraničavanja između znanosti i pseudo-
znanosti. Za razliku od induktivista koji da bi provjerili neku teoriju moraju
skupiti neograničenu količinu empirijskih činjenica, Popperov falsifikacionizam
drži da je dovoljan samo jedan nepovoljan opažaj da bi se neka teorija opovrgla.
Zbog toga se smatra da je Popperov najvažniji doprinos u pokušaju da se
dokaže kako znanstvena metoda može biti temeljena isključivo na dedukciji.
Ako su neki modeli ili teorije opovrgnuti pomoću Popperove deduktivne
logike možemo samo tvrditi da su opovrgnuti ali ne možemo tvrditi zbog kojeg
elementa ili veze. Što je lažno? Popper ne uspijeva riješiti jedan stariji problem
koji se u literaturi naziva Duhem-Qiunov problem. Radi se o tome da većinu
teorija čini spoj hipoteza, ne samo jedna hipoteza; ako je teorija opovrgnuta
(pobijena), koja je od mnogih udruženih hipoteza pogrešna?
Thomas Kuhn tvrdi da u znanosti obično nema mjesta opovrgljivosti niti
kritici. Najveći dio znanstvene djelatnosti sastoji se u radu u okvirima tzv.
„normalne znanosti“ koja se odvija unutar paradigme. Kako nije moguće
precizno odrediti razliku između stvarne opovrgljivosti i one koja to nije,
znanost se, po Kuhnu, kreće skokovima iz jedne u drugu paradigmu. Te skokove
on naziva „znanstvenim revolucijama“ a one su često potaknute i izvan-
racionalnim faktorima. Istovremeno postojanje i koegzistencija različitih
paradigmi (poput keynesianisma i monetarizma) dovodi u pitanje ideju linearne
izmjene u slijedu; paradigma 1 – znanstvena revolucija – paradigma 2.
Rješenje prethodnog problema ponudio je Imre Lakatoš. Popperov
„naivni“ falsifikacionizam koji se utemeljuje na pobijanju i opovrgavanju te
Kuhnove skokovite „znanstvene revolucije“ zamijenio je idejom natjecanja
između različitih istraživačkih programa. Popperovu igru u dvoje (jedna teorija,
jedan dokaz) zamijenio je igrom u troje; dva istraživačka programa i empirijski
dokaz. U konkurenciji dva istraživačka programa pobjeđuje onaj koji se u
povijesnom smislu pokazao uspješnijim. Provjeru se može obaviti u „bazi
podataka“ povijesti znanosti. Lakatoš nudi povijesni a ne logički kriterij
opovrgljivosti. Da bi se procijenio neki istraživački program treba provjeriti
njegove prediktivne uspjehe, a ne njegovu opovrgljivost. Međutim, ideja
natjecanja kao način vrednovanja superiornosti teorija suočena je sa najmanje
dva problema; tko određuje pravila igre u natjecanju i što znači „bolji“
istraživački program? Pobjednik može biti onaj koji uspije uvjeriti veći broj ljudi
ili jednostavno tko uvjeri suce.
Posebno poglavlje Guala posvećuje razvoju eksperimentalne ekonomije
koja je potaknuta alatima teorije igara. Međutim i ovaj zanimljiv pristup nije bez

7
ograničenja iako nudi neke veoma zanimljive rezultate. Eksperimentalni su
rezultati pokazali da nisu sve institucije jednako efikasne u dovođenju tržišta u
ravnotežu. Štoviše, čini se da su tržišta „krhki sustavi“ i da male promjene u
pravilima (regulaciji) mogu imati drastične posljedice na distribuciju dobara i
određivanje cijene. Široko polje primjera nude različite situacije u tranzicijskim
zemljama.
Među važne teme filozofije ekonomije, Guala ubraja i napredak
ekonometrije te matematizaciju ekonomije kojima također pristupa kritički te
se ograđuje da u knjizi obrađuje tek dio onog što pripada brzorastućoj disciplini,
filozofija ekonomije.
Ova će knjiga svojim sadržajem popuniti prazninu u domaćoj bibliografiji
s područja ekonomsko-filozofske literature te će pridonijeti povećanju
razumijevanja temeljnih pitanja ekonomske teorije i prakse. Knjiga je
namijenjena studentima ekonomskih fakulteta ali u njoj će zanimljivo štivo
pronaći i drugi čitatelji koji se zanimaju za recentne teorije i metodologije
ekonomije. Njezin jednostavan jezik i stil, te preglednost i konciznost izlaganja
materije privući će širok krug zainteresiranih kojima će ona biti od velike koristi
za razumijevanje fenomena ekonomske teorije i prakse.
Francesco Guala je filozof znanosti koji se posebno bavi temeljnim
filozofskim i metodološkim pitanjima ekonomije i društvenih znanosti.
Predavao je filozofiju na Sveučilištu u Exeteru a trenutno je izvanredni profesor
na Sveučilištu u Milanu. Objavio je preko šezdeset znanstvenih i stručnih
članaka i knjiga. Među najznačajnije njegove radove treba svakako ubrojiti
slijedeće: „The Methodology of Experimental Economics“ (Cambridge University
Press, 2005. i „L'economia cognitiva sperimentale“ („Eksperimentalna
kognitivna ekonomija“) Universita Bocconi Editore, 2005, (uredio zajedno sa M.
Motterlinijem).

Prof. dr. sc. Vladimir Čavrak

8
 Uvod
Ekonomija i metodologija
Da klokani nemaju rep, pali bi na tlo.

David Lewis, filozof

Da moja baka ima kotače, bila bi tramvaj.

pijemonteška narodna mudrost

Privatizacija javnih usluga bila je jedan od najzanimljivijih političko-

ekonomskih pojava u posljednjih dvadeset godina. Javna poduzeća, utemeljena
i financirana od države (željeznica, vodoopskrba, električna energija, itd.)
privatizirana su, ponekad s odličnim a ponekad s prijepornim rezultatima.
Glavni argument u prilog privatizaciji polazi od pretpostavke da su privatna
poduzeća efikasnija/djelotvornija od javnih/državnih. S društvenog gledišta
bitno je to da se dobit barem djelomično prenosi s poduzeća na potrošače, u
obliku nižih cijena i boljih usluga. Mehanizam koji omogućava taj prijenos (ili
podjelu zarađene dobiti kroz snižavanje cijena) je tržišna konkurencija.
Ma koliko se često govorilo o „liberalizaciji“ i „privatizaciji“ kao o
sinonimima, važno je zapravo razlikovati ta dva pojma. Privatizacija se odnosi
samo na promjenu tipa/vrste vlasništva nad poduzećima, dok liberalizacija
pretvara „zatvoreno“ ili monopolističko tržište u konkurentno. Ekonomska je
teorija (od Marshalla na dalje) tradicionalno prikazivala konkurentna tržišta kao
tržišta napučena???/ velikim brojem poduzeća. Temeljna/glavna je zamisao da
disperziranjem tržišne moći niti jedno poduzeće nije u stanju samo određivati
cijene (u svoju korist).

9
 Tradicionalna teorija konkurencije postavlja ozbiljne probleme pred
vladu koja namjerava privatizirati neku javnu uslugu. Mnoga tržišta imaju
strukturu koja u načelu čini nemogućim supostojanje velikog broja poduzeća.
Očiti primjeri su upravljanje vodovodima ili pak nemogućnost protoka velikog
broja vlakova na istoj liniji. Ako privatizacija može dovesti do privatnog
monopola, zašto bi se dakle te djelatnosti trebale privatizirati? Domišljat,
odgovor proizlazi iz takozvanog modela konkurentnog tržišta (u smislu da
„može biti uspostavljena konkurencija „.
Ovaj model plod je rada brojnih ekonomista, među kojima posebno
Wiliama Baumola, Johna Panzara i Roberta Williga. Priča počinje ovako:
zamislimo tržište na kojem poduzeća (bilo već postojeća bilo ona koja bi mogla
nastati u budućnosti) imaju identične funkcije troškova (ili imaju pristup istim
načinima proizvodnje). Zamislimo i da poduzeća mogu ulaziti i izlaziti s tržišta
po vlastitoj želji, budući da za ulazak nije potrebno snositi nikakav nepovratni
trošak. Takvo bi tržište bilo nevjerojatno fleksibilno: čim bi se ukazala i
najmanja mogućnost zarade, novo poduzeće pojavilo bi se na tržištu, ubralo
dobit i nestalo čim bi izvor zarade presušio. Dakle, moguće je dokazati da ako
na savršeno konkurentnom tržištu postoji ravnotežna cijena (tj. cijena kakva
neće potaknuti nijedno poduzeće da poveća ili smanji proizvodnju), ona mora
imati sljedeće karakteristike:
1. Ravnotežna cijena jednaka je prosječnom trošku, to jest profit svih
poduzeća jednak je nuli.
2. Ta cijena ne uključuje proizvodne neefikasnosti unutar pojedinih
poduzeća, u smislu da sva ta poduzeća proizvode uz minimalne moguće
troškove proizvodnje.

10
 3. Struktura tržišta je efikasna, u smislu da se proizvodnja odvija uz najmanji
mogući trošak.
Radi se o zanimljivom rezultatu, ne samo zato što se čini da podupire
tradicionalnu teoriju da slobodno tržište stvara efikasnost, već i stoga što je ta
tema toliko općenita da se može primijeniti na tržišta na kojima je konkurencija
više virtualna nego stvarna. Dovoljno je samo da jedno novo poduzeće zaprijeti
ulaskom pa da sva postojeća poduzeća na tržištu postanu efikasna. Konkretno,
moglo bi dakle biti dovoljno da država odobri mogućnost ulaska na tržište više
konkurentskih poduzeća, da bi se poboljšala efikasnost usluga i korist od tog
poboljšanja prenijela na potrošače.
Postoji međutim jedan problem: savršeno konkurentna tržišta ne postoje.
To kaže i Baumol (1982.,2):, „treba razjasniti činjenicu da savršeno konkurentna
tržišta ne postoje u stvarnom svijetu“ i da pojam „savršene konkurentnosti ne
služi prvenstveno da opiše stvarnost“, već djeluje kao “orijentir“ pri uređivanju
tržišta na „poželjan“ način.
Što znače ovi izrazi? Kako funkcionira, “orijentir“ i kako irealni model može
biti korišten za ciljeve ekonomske politike u stvarnom svijetu? Kao dobar
Piemontez, pokušavajući zamisliti što bi se moglo dogoditi da moja baka ima
kotače, sklon sam zaključku da ne bismo daleko stigli. Pa ipak, ideja da je za
opravdanje intervencije ekonomske politike u stvarni svijet potreban određeni
pomak u nestvarni svijet modela, jednom profesionalnom ekonomistu ne
izgleda nimalo neobičnom.
Prva je dakle tema ove knjige stvaranje ekonomskih modela; a posebno
ćemo se usmjeriti na epistemološke probleme koje potiče ovaj postupak, vrlo
raširen u znanostima (društvenima i ostalima). Ekonomisti najčešće uporabu
modela opravdavaju samo vrlo neodređenim izjavama poput onih Baumolovih

11
(„to je irealan, ali koristan model“, „polazna točka za razmišljanje“, „prva
aproksimacija“, itd.) Prema jednoj utvrđenoj tradiciji – tzv. „Čikaškoj
metodologiji“- model , u suštini, mora biti koristan za predviđanje ekonomskih
pojava. Prema Miltonu Friedmanu, autoru vrlo poznatog metodološkog eseja
kojeg ćemo detaljno raspraviti u petom poglavlju, predviđanje predstavlja
jedini cilj ekonomske znanosti, a postizanje tog cilja opravdava svako sredstvo,
uključujući i korištenje izrazito irealnih ili idealiziranih modela.
Nedvojbeno je da je predviđanje izrazito važan cilj u društvenim
znanostima, koje su bile i oštro kritizirane zbog njihove nesposobnosti da
predvide epohalne događaje poput Velike Depresije ili pada sovjetskog imperija
(ekonomija tu nije usamljena; ni ostalim društvenim znanostima ne ide bolje u
smislu sposobnosti predviđanja). Ali je li predviđanje jedina svrha znanosti? I
možemo li se zadovoljiti bilo kojom vrstom predviđanja ili su neka predviđanja
važnija od drugih.
Jedna vrsta predviđanja poprima zasigurno posebno i izuzetno obilježje:
predviđanje posljedica intervencije ekonomske politike. Drugim riječima,
ekonomist se često ne ograničava samo na pasivno anticipiranje onog što će se
dogoditi u budućnosti, nego i sugerira zahvate kojima bi se mogli spriječiti ili
izazvati određeni događaji (izbjeći ekonomsku krizu, potaknuti rast, itd.)
Uzročnost je dakle osobito važna jer samo model koji u sebi sadrži prave
uzročno-posljedične veze koje postoje među ekonomskim varijablama u
stvarnom svijetu, može dati preporuke učinkovite za ekonomsku politiku. Vratili
smo se dakle problemu realizmu modela od kojeg smo krenuli.
Modeli, uzročnost i predviđanje potiču usko povezana metodološka pitanja,
zamršeno klupko koje ćemo nastojati razmrsiti malo-pomalo kroz ovu knjigu. O
tim se pitanjima naširoko raspravljalo u filozofiji ekonomije, disciplini koja je

12
nakon mnogih desetljeća uspona i padova, nedavno doživjela pravi boom. Iz
hobija postarijih ekonomista sklonih refleksivnim raspoloženjima, filozofija
ekonomije pretvorila se u izuzetno živo i specijalizirano polje interdisciplinarnih
istraživanja. Ali, ovo nije knjiga namijenjena stručnjacima. Naprotiv, želio bih
pokušati uvjeriti čitatelje da se filozofija ekonomije suočava s problemima koji
imaju veliku važnost za sve nas. Ekonomska teorija je jedna od znanosti koje
najizravnije i najustrajnije utječu na naš svakodnevni život. Toliko smo navikli
veličati prednosti koje nam pruža fizika – sa svojim laserskim zrakama,
atomskim bombama, mikrovalnim pećnicama i svom onom zadivljujućom i
zastrašujućom tehnologijom – da često zaboravljamo koliko su u našem životu
važne društvene znanosti. Loša reforma ili pogrešni ekonomski manevar
potezimogu imati pogubne posljedice. Mogu strmoglaviti u nezaposlenost ili
bijedu cijele društvene slojeve. Mogu izazvati oskudicu koja ubija na tisuće
djece, kao što se još uvijek često događa u zemljama u razvoju i kao što se u
prošlosti događalo i u zemljama potencijalno bogatim resursima, kao što su
Kina i Sovjetski Savez. Vrlo često pogrešne teorije sugeriraju pogrešne reforme,
a to su one iste teorije koje se razrađuju na ekonomskim odsjecima naših
fakulteta. Navikli smo okrivljavati političare za velike katastrofe u povijesti. To
je djelomično točno, jer u načelu, odgovornost za ekonomske politike jest
njihova. Ali zaboravljamo da su političari često bili pod utjecajem loših
znanstvenika ili jednostavno znanstvenika koji su se oslanjali na društvenu
znanost svog vremena – koja je nažalost bila loša znanost.
Svoj put podijelio sam na četrnaest etapa. Važno je naglasiti da je
knjiga koncipirana pomalo kao turistički vodič kojem je glavna svrha pomoći
čitatelju da si prokrči put kroz jednu prilično opširnu i složenu literaturu.
Oslanja se na jedan vrlo jasan stav i ne teži k tomu da obuhvati cjelokupno

13
istraživanje o metodologiji ekonomije (kada se posjeti Firenca, ne može se
vidjeti sve, pa niti u petnaest dana). Vodič konačno ne može i ne smije
zamijeniti neposredno proučavanje izvornih tekstova, već jednostavno treba
služiti kao korisna nadopuna. Umjesto da ispunim tekst bibliografskim
referencama, odlučio sam na kraju svakog poglavlja navesti literaturu vezanu uz
teme o kojima se u tom poglavlju raspravlja.
Označio sam zvjezdicom (*) svoje omiljene tekstove i one koje smatram
obaveznima za studente jednog uvodnog sveučilišnog kolegija. Tekstovi
dostupni na talijanskom jeziku označeni su kružićem (⁰). Na kraju knjige nalazi
se i sažetak bibliografije svih citiranih tekstova te ostali izvori, relevantni za
teme koje se obrađuju u raznim poglavljima.
________________________________________________________________
Preporučena literatura

O teoriji konkurentnih tržišta treba pogledati već citirani Baumolov članak

[1982.], dok je knjiga Vickersa i Yarrowa [1988.] posvećena ekonomskoj teoriji
privatizacije općenito. Pregled najvažnijih ideja tzv. stanfordske škole može se
naći u uvodnoj knjizi Patricka Suppesa [1984.]; a treba usmjeriti pozornost i na
N. Cartwrighta [1999., posebno na uvod], Hackinga [1983.], Dupréa [1993.],
Morrisona [2000.] i Galisona [1987.].

14
 Prvo poglavlje

Dva problema indukcije

Argumenti koje ekonomisti koriste da bi podržali određene ekonomske

često proizlaze iz analize krajnje nestvarnih situacija, kao što je „savršeno
konkurentno tržište“. Takva nas argumentacija zbunjuje, jer smo skloni
vjerovati da se dobra ekonomska politika mora temeljiti na činjenicama, na
analizi svijeta onakvog kakav on doista jest, a ne svijeta zamišljenog u glavi
nekog ekonomista. Takav način razmišljanja je svediv na jednu fascinantnu
tradiciju u zapadnoj filozofiji, poznatu kao empirizam. Radi se o vrlo staroj ideji,
koja je od Grka, pa preko velikih umova sedamnaestog stoljeća (s ponekom
izmjenom), stigla do nas. Dio njene draži predstavlja činjenica da je velikom
teoretskom napretku na polju fizike, a posebno moderne astronomije,
prethodilo intenzivno promatranje i prikupljanje velikog broja podataka o
kretanju zvijezda i planeta Sunčevog sustava.
Vrlo shematski, veliku znanstvenu revoluciju je moguće ispripovijedati na
sljedeći načini: u kasnom šesnaestom stoljeću, danski astronom Tycho Brahe
otkriva brojne činjenice o kretanju planeta i zvijezda. Početkom sedamnaestog
stoljeća, koristeći te podatke, Johannes Kepler opisuje matematičkim (bolje
rečeno geometrijskim) terminima putanju planeta koji se kreću oko Sunca.
Gotovo u isto vrijeme Galileo Galilei počinje vršiti pokuse o kretanju tijela u
blizini Zemljine površine i pokušava oblikovati svoja razmatranja u jednostavne
„zakone“. Pred kraj sedamnaestog stoljeća, Isaac Newton objedinjuje

15
Keplerove i Galilejeve rezultate, formulirajući univerzalni zakon gravitacije,
jedan od temeljnih principa nebeske mehanike (ili „klasične mehanike“ kako je
obično danas nazivaju).
Najveći broj znanstvenika (a i mnogi od nas, u osnovnoj i srednjoj školi) čuo je
tu priču, a i knjige s područja popularne znanosti često donose ovu pripovjednu
shemu. Danas se povjesničari slažu oko činjenice da se tu radi o vrlo
pojednostavljenoj priči, koja je i velikim dijelom i netočna. Ali, za nas je ona
bitna, jer sadrži jednu vrlo važnu filozofsku ideju: empirističku ideju da se
(dobra) znanost mora temeljiti na iskustvu. To nije banalna ideja. Ona se, na
primjer, protivi postavci prema kojoj znanost treba biti povezana s vladajućom
političkom ideologijom (vrlo često pravilo u diktatorskim režimima), ili pak da
mora slijediti vjerske propise (ta je teza prevladavala u Keplerovo i Galilejevo
vrijeme, a i danas je prizivaju fundamentalisti svih vjera). Ali, empirizam se
suprotstavlja i ideji da znanost može biti utemeljena na vrlo općenitim
metafizičkim principima ili na čistoj intuiciji. Ovakav stav je prilično raširen u
društvenim znanostima: mnogi ekonomski teoretičari tvrde da empirijski
podaci nude puno zamršenije, neodređenije i nepouzdanije formule od onih
koje se mogu dobiti iz „čiste teorije“, temeljene na intuiciji znanstvenika.
Taj stav i nije baš tako neobičan, ako pomislimo na nevjerojatne poteškoće
s kojima se mora suočiti empirijski ekonomist. Njegov bi se posao trebao
približno odvijati u dvije faze:
1. Prikupljanje podataka o ekonomskim varijablama ili činjenicima kojima se
bavimo (bruto domaći proizvod (BDP), porezi, nezaposlenost, kamatne stope,
itd.)
2. Korištenje ovih podataka da bi se formulirali opći principi (ekonomski
„zakoni“).

16
Ovaj postupak je poseban slučaj induktivnog zaključka, koji se naziva indukcija
nabrajanjem.
Indukcija nabrajanjem je izvođenje posebnih činjenica na temelju općih
principa ili teorija.
Na primjer:
Premise
u 1978. porezi su se smanjili a BDP je porastao;
u 1979. porezi su porasli a BDP se smanjio;
u 1980. porezi su se smanjili a BDP je porastao;
…
Konkluzija
porezi i BDP su u inverznom odnosu

Ako pretpostavimo (ali ne i potpuno prihvatimo) da jedan takav primjer

adekvatno opisuje ono što rade ekonomisti, induktivni postupak se suočava s
dva velika problema: jednim logičkim i jednim praktičnim. Želio bih krenuti od
ovog drugog, koji se veže uz ime velikog engleskog filozofa i ekonomista
devetnaestog stoljeća, Johna Stuarta Milla.
Praktični problem indukcije proizlazi iz činjenice da na prvi pogled ne postoji
mnogo empirijskih pravilnosti koje bi se mogle nazvati „znanstvenim
zakonima“. Ovaj je problem posebno naglašen na području ekonomije: ako se
ograničimo na promatranje ekonomskih pojava „površinski“, vrlo je teško od
prve prepoznati pravilnosti koje su pouzdane za predviđanje budućnosti.
Mnogi, na primjer, nastoje svakodnevno predvidjeti cijene dionica na burzi.
Neki ulagači čak pokušavaju postaviti jednostavne matematičke formule
kojima bi mogli predvidjeti kretanje cijena na temelju drugih ekonomskih
varijabli. Kad bi netko ikada uspio u takvom pothvatu, postao bi neizmjerno

17
bogat: bilo bi dovoljno kupiti dionice kojima raste vrijednost i prodati ih nakon
nekoliko mjeseci po višoj cijeni.
Problem je u tome što se cijene na burzi ne kreću po pravilnim putanjama.
Neko vrijeme rastu, zatim padaju, ponovno rastu, i tako dalje. Nepredviđeni
događaji, kao što je ekonomska kriza u nekoj dalekoj zemlji ili rat, mogu
prouzročiti pad vrijednosti dionica, kojeg većina ljudi (uključujući i ekonomiste)
ne može unaprijed uočiti. Ekstremno promjenjivo kretanje cijena na burzi
vidljivo je iz grafikona iz „Financial Timesa“, koji pokazuje kretanje cijena na
Londonskoj burzi u kratkoročnom i srednjoročnom razdoblju. (sl.1.1).
Je li moguće predvidjeti što će se dogoditi sutra na temelju onoga što se
dogodilo jučer? Teško, čini se. Naravno, mi ne moramo predviđati buduću
vrijednost neke ekonomske

sl.1.1. Kretanje cijena na Londonskoj burzi (2000-2005.)

varijable koristeći samo njene prošle vrijednosti. Možemo koristiti i druge

informacije, na primjer odnose između te varijable i drugih ekonomskih varijabli

18
ili činjenica. Ali nažalost, čak i kad se poveća broj varijabli u igri, situacija ne
postaje nimalo bolja. Ako usporedimo kretanje burze s kretanjem bogatstva
zemlje (što je izraženo BDP-om per capita), kao na sl. 1.2 , još se uvijek ne
primjećuju sustavni odnosi.
Zbog čega ovo pomanjkanje pravilnosti ili zakonitosti povezivanja? Ako je
fizika ostvarila svoj veliki napredak na promatranju kretanja planeta, zašto to
ne može i ekonomija? Na to pitanje postoje barem dva prihvatljiva odgovora, a
oni se kreću u potpuno različitim smjerovima. Prvi je možda taj da je ekonomija
„znanost“ potpuno različita od fizike. Možda ponašanje ljudskih bića ne slijedi
rigorozne i univerzalne zakone kao što su oni fizikalni.

Sl. 1.2 Kretanje burzovnog indeksa i BDP per capita (2000-1005.)

19
Možda nas i sama ideja traženja takvih veza skreće s pravog puta. A drugi pak
odgovor proizlazi iz pretpostavke da postoje ekonomski zakoni, a kako se uvjeti
u kojima oni djeluju neprestano mijenjaju, ti se zakoni ne mogu nikada očitovati
na isti način. Drugim riječima, društveni znanstvenici ne proučavaju sustave kao
što je Sunčev. Kretanje planeta je godinama uvijek isto, izrazito pravilno.
Sunčev sustav je jednostavan i stabilan – s malim brojem planeta, koji se vrlo
rijetko susretnu. Ekonomski je sustav, naprotiv, vrlo složen, pun uzročnih
faktora koji međusobno djeluju i neprestano mijenjaju intenzitet. Prikupljanje
statističkih podataka ne govori nam mnogo, jer se osnovni mehanizmi
neprestano mijenjaju. Moramo slijediti jednu drugu metodu.
Ova razmatranja možemo pronaći u misli slavnog filozofa i ekonomista,
Johna Stuarta Milla. On je bio jedan od najvećih intelektualaca devetnaestog
stoljeća. Vrlo ga je teško smjestiti u neku suvremenu kategoriju: bio je filozof,
logičar, ekonomist, političar, te jedan od prvih pobornika feminizma u povijesti.
Bio je čudo od djeteta i već je u trinaestoj godini pročitao jednu cijelu raspravu
o političkoj ekonomiji. Njegov je otac prijateljevao s Davidom Ricardom,
najvećim ekonomistom tog doba. Millov najveći doprinos ekonomskoj teoriji su
Načela političke ekonomije , iz 1848. Milova ekonomska teorija bila je različita
od današnje. Po mnogim obilježjima pripada još tradiciji „klasične ekonomije“,
paradigmi koja je već odavno zamijenjena „marginalističkom“ ili
„neoklasičnom“ teorijom. Ipak, Millove ideje su još i danas aktualne i mogu se
primijeniti i na suvremenu ekonomsku teoriju. To ćemo detaljno ispitati u
sljedećem poglavlju, a sada bih se želio usredotočiti na praktični problem
indukcije u onom obliku u kojem ga je postavio Mill. On polazi od tvrdnje da u
društvenim znanostima nije moguće izvesti kontrolirane eksperimente. (Ta
tvrdnja odražava stanje ekonomske znanosti u vremenu u kojem je on pisao, a

20
danas je ona djelomično prevladana razvojem takozvane „eksperimentalne
ekonomije“. O tome ćemo govoriti kasnije, u XII poglavlju). U znanostima koje
koriste eksperimentalnu metodu, prema Millu, moguće je uspoređivati ono što
se događa kada se samo jedan uzročni faktor – među svim onima koji su
potencijalno važni - promijeni po izboru eksperimentatora. Na taj se način
posljedica može bez greške pripisati tom jedinom faktoru.
Ali rijetko se taj eksperiment može provesti u moralnim (danas ih nazivamo
„društvenim“) znanostima, i to zbog mnogostrukih okolnosti koje na njega mogu utjecati, a i
zbog malih mogućnosti da unosimo izmjene u eksperiment. […] Na primjer, kako možemo
dobiti točan podatak o učinku restriktivne trgovinske politike na nacionalno bogatstvo?
Moramo pronaći dvije zemlje istovjetne u svakom pogledu i koje u jednakoj mjeri posjeduju
sve ono što doprinosi nacionalnom bogatstvu, te koje primjenjuju jednaku politiku u svim
svojim ostalim poslovima, a razlikuju se samo u sljedećem: jedna od njih primjenjuje sustav
trgovinskih restrikcija, a druga slobodnu razmjenu. […] Ali uzmimo u obzir koliko su
neizmjerno različite i mnogobrojne okolnosti koje posredno ili neposredno utječu, ili mogu
utjecati, na količinu nacionalnog bogatstva i zapitajmo se kolike su mogućnosti da se, kroz
dugi niz godina, pronađu dvije zemlje koje se podudaraju u svim slučajevima, osim jednog
[Mill 1836; tal… ]

Zbog ovog metodološkog ograničenja, prema Millu, nije moguće iz posljedica

(relacija i korelacija između promatranih događaja) procijeniti koji su uzroci do
njih doveli. Mnogi su drugi nakon Milla zaključili da postoji malo zakonitosti
povezivanja koje se mogu neposredno promatrati u društvenim znanostima.
Moglo bi se također ustvrditi da, u određenom smislu, postoji previše
statističkih korelacija i veza među varijablama (ekonomskim i ostalim) i da je
često teško prepoznati one koje su doista zanimljive. Uzmimo paradoksalan
primjer kojeg je prikazao jedan suvremeni ekonomist, David Hendry.
Uspoređujući podatke o rastu cijena u Velikoj Britaniji s podacima o

21
kumulativnoj količini kiše koja je pala u Škotskoj posljednjih desetljeća, otkriva
se da postoji nevjerojatna veza između ovih dviju varijabli. Ali još više
iznenađuje činjenica da, ako promatramo statističku korelaciju između rasta
cijena i jedne prividno puno prihvatljivije varijable kao što je količina novca u
opticaju u britanskoj ekonomiji, otkrivamo da je ona puno nestabilnija. Pa ipak
nitko i ne pomišlja na to da rast cijena objasni količinom kiše, ili obrnuto; i nitko
se ne nada da će se u narednim godinama, zahvaljujući globalnim klimatskim
promjenama koje zahvaćaju naš planet, smanjiti inflacija.
Ako nam se ovaj primjer čini nestvarnim, prisjetimo se da je, prije samo
stotinjak godina, veliki ekonomist Stanley Jevons (jedan od očeva neoklasične
teorije) pokušao objasniti ekonomske cikluse dovodeći ih u vezu s pjegama koje
se mogu vidjeti na Sunčevoj površini. On smatra da bi Sunčeve pjege (koje
emitiraju zračenja koja dopiru do Zemlje), mogle utjecati na poljoprivrednu
proizvodnju i na temelju toga bi se mogla objasniti izmjena faza ekonomskog
rasta i stagnacije. U Jevonsovo doba ova se teorija nije činila neobičnom, jer su
tada mnogi ekonomisti smatrali da je poljoprivredna proizvodnja glavni faktor
koji utječe na ekonomski rast. Danas, naprotiv, samo malobrojni vide valjanu
uzročno posljedičnu vezu između kiše i cijena, ali je moguće stvoriti teoretske
modele koji pokazuju kako je (vjerojatno) količina novca u opticaju jedan od
raznih uzroka inflacije. Količina kiše i cijene su statistički povezani samo utoliko
što svake godine dosljedno rastu na više ili manje postojan način. Postoje i
mnoge druge slične varijable, kao što su broj dana plime u Veneciji i broj
prodanih klimatizacijskih uređaja u Kaliforniji (i jedno i drugo je u porastu); broj
kineske djece rođene u jednoj godini i broj katoličkih svećenika zaređenih u
Italiji (oba u opadanju); i tako dalje. Vratit ćemo se toj temi – razlikovanju
uzročnih veza i slučajnih povezivanja – nešto kasnije. Za sada, pogledajmo

22
paradoksalnu situaciju u kojoj se nalazi „bezazleni“ empirist koji se hvata u
koštac s ekonomijom. S jedne strane ima previše veza među varijablama; a s
druge strane ih je premalo, u smislu da je većina njih nezanimljiva ili slučajna.
Kako razlikovati „dobre“ od „loših“ veza? I kako naći „bolje“?
Problem po Millu proizlazi iz činjenice da se svijet čini zamršenim nama,
sitnim ljudskim bićima, koji ne posjedujemo cjelovitu sliku situacije u kojoj se
nalazimo. To je „praktičan“ problem, jer da je svijet jednostavniji (da ima, na
primjer, manje uzročnih faktora) ili da imamo bolji ključ za pristup (da možemo
vršiti kontrolirane eksperimente), mogli bismo, u načelu, potpuno upoznati
društveni svijet. Isti je problem opisan u priči, koja je među filozofima poznata
kao „Russellovo pile“: seljak donosi hranu svojim pilićima svakog jutra točno u
osam sati. Naviklo na taj običaj, svaki put kad ugleda seljaka, pile mu potrči
ususret očekujući hranu. Ali jednog jutra, u osam, pile ga ugleda, krene prema
njemu, a seljak ga zgrabi i zakolje. Pouka: pile je vjerovalo u jednu snažnu
korelaciju (seljak+osam ujutro=hrana), ali da je imalo širu sliku situacije, da je
znalo zbog čega mu seljak donosi hranu – možda bi uspjelo izbjeći svojoj
sudbini (kao što su to uspjele protagonistice filma Pobuna u kokošinjcu).
Drugim riječima, nije prirodni zakon to što seljaci uvijek donose hranu
kokošima u osam ujutro. Ali je točan princip (uzročni) da seljaci obično hrane
kokoši da bi ih pojeli ili prodali na tržnici. Da bismo mogli donositi pametne
odluke, dakle, trebamo poznavati uzroke pojava, skrivene pod površinom
zakonitosti povezivanja. Ali što učiniti da bismo otkrili uzročne mehanizme koji
ovise o ekonomskim pojavama? To nije lako: „praktični“ problem indukcije
ugrađen je u naša fizička i spoznajna ograničenja.

23
 Ovo što je do sada rečeno moglo bi biti dovoljno da nam barem
djelomično dočara ideju Millovih bojazni. Na praktični problem indukcije vraćat
ćemo se često tijekom ove knjige i nastojat ćemo istražiti nekoliko rješenja.
Drugi problem indukcije – „logički“ problem – potječe iz djela jednog
drugog velikog ekonomista-filozofa, Davida Huma. Suvremenik Adama Smitha,
općenito se smatra utemeljiteljem moderne ekonomije. Kao i kod Smitha i
Milla, teško je razlučiti njegovo filozofsko djelo od znanstvenog. Iako je danas
poznatiji kao filozof, Hume je izuzetno mnogo pridonio proučavanju
monetarnih tokova u ekonomiji, a za života je bio slavan kao povjesničar i
esejist.
Humeov problem može se formulirati na sljedeći način: pretpostavimo da
smo otkrili snažnu korelaciju između dvije ekonomske varijable ili činjenice:
kako ćemo znati da će ona opstati i u budućnosti? Odgovor je, dakako, da ne
možemo biti sigurni. Svakako je moguće, u načelu, da se jednog dana i porezi i
BDP povećaju, iako su te dvije varijable uvijek bile u inverznom odnosu; ili da ja
skočim s prozora moga ureda i da se, lepršajući, živ i zdrav prizemljim. Ovaj bi
se neobični događaj u principu mogao zbiti bez nekog posebnog razloga, nego
jednostavno zato jer će toga dana prestati vrijediti zakon gravitacije. Ali budući
da nam se ta mogućnost čini u najmanju ruku nevjerojatnom, ako ne i potpuno
apsurdnom, bilo bi dobro preoblikovati pitanje na drukčiji način: zašto
vjerujemo da će prirodni zakoni u budućnosti uvijek vrijediti (iako s čistog
logičkog aspekta ne možemo u to biti potpuno sigurni )?
Humeov odgovor je da vjerujemo u postojanost prirodnih zakona i
vjerujemo da će svijet nastaviti funkcionirati onako kako je to uvijek činio, jer
prihvaćamo da je priroda postojana. Shema koja proizlazi iz naših svakodnevnih
razmišljanja je sljedeća:

24
 Priroda je postojana  zakon gravitacije vrijedit će i za pet minuta ako skočim kroz
prozor razbit ću se  bolje da siđem dizalom.

Ovo očito samo premješta problem na drugu razinu, ali ga ne otklanja u

potpunosti: zašto vjerujemo u postojanost prirode? Zato jer smo primijetili da
iza događaja A slijedi događaj B – barem do sada je bilo tako, i to u većini
slučajeva. (Toliko smo uvjereni u valjanost tog principa postojanosti, da kad ga
ospori neki dokaz, krećemo u potragu za „skrivenim ili dubljim faktorima“ koji
bi nam mogli objasniti tu anomaliju.) Ali moramo biti svjesni činjenice da u
ovom trenutku riskiramo ulazak u začarani krug. Da bismo dokazali postojanost
prirodnih zakona nećemo se jednostavno pozvati na činjenicu da su se oni
uvijek iznova potvrđivali kroz iskustvo (do sada), jer uvijek postoji mogućnost
da od sutra prestanu vrijediti. I zbog toga koristimo princip postojanosti
prirode. Ali da bismo dokazali princip postojanosti, pozivamo se na činjenicu da
se on uvijek iznova potvrđivao kroz iskustvo (do sada)! Da bismo dokazali
indukciju na razini znanstvenih zakona, drugim riječima, koristimo indukciju na
višoj razini. I nađemo se na točki od koje smo i krenuli: kako dokazati indukciju?
U osamnaestom stoljeću Hume zaključuje ovo razmatranje jednom vrlo
radikalnom tvrdnjom: u prirodne zakone do kojih smo došli indukcijom
vjerujemo samo iz navike. Naše svakodnevne odluke temelje se na tradiciji, na
pravilnostima u događajima koje smo navikli svakodnevno promatrati.
Budući da se čini kako se prijelaz s dojma ( koji se nalazi u sjećanju ili osjetima) na ideju o
nekoj stvari (koju zovemo uzrok ili posljedica) temelji na prethodnom iskustvu i na sjećanju
na njihovo neprestano povezivanje, postavlja se pitanje da li iskustvo proizvodi takvu ideju
putem uma ili putem mašte; da li nas na taj prijelaz potiče razum ili pak neka određena
asocijacija i povezanost percepcija. Ako nas određuje razum, on će postupati po sljedećem

25
principu: događaji o kojima nismo imali nikakvih iskustava moraju nalikovati onima o kojima
smo imali iskustvo, a tijek prirode se nastavlja u svakom slučaju. (…)
Naša prethodna metoda razmatranja nas može lako uvjeriti da ne mogu postojati tvrdnje
koje su dovoljno čvrste da posvjedoče da oni događaji o kojima nismo imali nikakvih
iskustava nalikuju onima o kojima smo imali iskustvo. Moguće je barem zamisliti neku
promjenu u tijeku prirode: to je dovoljno da bi se dokazalo da promjena nije apsolutno
nemoguća. […]
Tako, jedina veza među stvarima koja može odvesti dalje od neposrednog dojma, sjećanja
ili osjeta, jest ona uzročno - posljedična, i to stoga što je ona jedina na kojoj možemo
temeljiti ispravan zaključak. Ideja uzrok - posljedica proizlazi iz iskustva, koje ju obavještava
da su određene stvari, u svim prethodnim slučajevima bile povezane. I kako se jedna slična
stvar pojavi u našoj svijesti , odmah se s njom povezuje i postojanje one druge, njoj slične,
koja ju je obično pratila [Hume 1740 tal. prijevod…].

Prema Humeu, dakle, ne postoji način da se racionalno dokaže

induktivna metoda – tu je jednostavno riječ o sklonosti naše psihe da se
pouzdaje u asocijacije iz prošlosti. Radi se o veoma značajnom zaključku. Iako
se čini razumnim pouzdati se u indukciju prošlost- budućnost, to se ne može
dokazati. Moramo prihvatiti iracionalnu potrebu da se uzdamo u induktivnu
metodu.
Zbog ove teze, Huma se često svrstava među skeptike. Skepticizam je,
općenito govoreći, sklonost osobe da u nešto sumnja. Možemo biti skeptici po
pitanju postojanja duhova ili moje sposobnosti da napišem knjigu, i tako dalje.
Ali Hume je bio filozofski skeptik: dovodio je u pitanje mogućnost racionalne
znanstvene spoznaje. Problem je u tome što znanost smatramo jednim od
najracionalnijih djelovanja koje je čovjek u stanju pojmiti – svakako racionalnije
od, na primjer, politike ili magije. Ako znanost nije racionalna, što bi se drugo
moglo nazvati racionalnim? A u svakom slučaju, osim u čistu znanost, u

26
svakodnevnim odlukama želimo se pouzdavati u dobre praktične principe.
Primijenjena znanost daje nam upute kako djelovati da bismo postigli određene
ciljeve. Ako trebam investirati tisuću eura na tržište dionica, želim, iz razumljivih
razloga, izabrati vrijednosnice za koje mislim da će mi se najviše isplatiti. Ne
želim birati naslijepo, ili naprosto slijediti tradiciju („moj otac je uvijek kupovao
dionice FIATa, pa ću i ja tako učiniti“).
Hume dakle, postavlja jedan veliki filozofski problem. Iako izgleda da je vrlo
daleko od naših svakodnevnih preokupacija, logički problem indukcije je jedan
od najfascinantnijih i najsloženijih filozofskih problema svih vremena. Neki ga
čak smatraju problemom par excellence filozofije spoznaje. I doista, mnogi su
ga filozofi kroz stoljeća pokušavali riješiti. Vratit ćemo se na logički problem
posebno u osmom poglavlju, gdje ćemo se pozabaviti misli Karla Poppera,
filozofa koji je poznat po tome što je predložio dovitljivo rješenje Humeovog
problema. U ovom trenutku želio bih prodiskutirati dva problema indukcije
(praktični i logički) s namjerom da se osvrnem na neke njihove sličnosti i razlike.
Prije svega jedna terminološka opaska. Moje su kvalifikacije i podjele
djelomično proizvoljne: i „praktični“ problem ima jednu logičku komponentu, u
smislu da naglašava potrebu razrađivanja „induktivne logike“ da bi se izveli
pouzdani zaključci iz empirijskih podataka za utvrđivanje znanstvenih
zakonitosti. U prošlom je stoljeću ovaj problem bio predmetom interesa
mnogih filozofa i matematičara, a o tome ćemo imati priliku govoriti nešto
kasnije. I ako taj projekt i jest uspješan, ostaje otvorenim pitanje koje je
postavio Hume, a to je problem temeljenja indukcije na racionalnim osnovama.
„Logički problem“, u smislu u kojem koristim taj pojam, je problem kako
dokazati (logičkim argumentima, ne cirkularno) induktivnu metodu, kakva god
ona jest.

27
 Podsjetimo da i Mill i Hume izlažu problem koristeći pojmove uzroka i
posljedice. Za Milla praktični je problem prvenstveno otkriti duboke uzroke
društvenih pojava polazeći od promatranja njihovih posljedica
(„površne“korelacije ili zakonitosti povezivanja). A Hume si međutim postavlja
jedno radikalnije pitanje. Kad bi i bilo moguće otkriti prave prirodne zakone,
pita se on, kako bismo mogli znati da će sutrašnje posljedice proizlaziti iz
današnjih uzroka, upravo onako kako jučerašnje posljedice proizlaze iz
prekjučerašnjih uzroka? Ili, drugim riječima, kako možemo znati da će iste
posljedice i dalje proizlaziti iz istih uzroka, kako se uvijek događalo?
Odgovor koji daje Hume na to pitanje – da prirodni zakoni i uzročne veze
jednostavno proizlaze iz promatranja postojanih veza među događajima – vrlo
se često koristio da bi se dovela u pitanje legitimnost samog pojma uzročnosti.
U raznim fazama svoga djelovanja Hume tvrdi da se čini da pojam uzročnosti
implicira prisutnost nečeg tajnovitog, neke nužne „spone“ među događajima.
Ali taj je dojam pogrešan, uzročna veza je iluzija naših osjeta, dojam koji mi
oblikujemo na temelju navike da promatramo dva redovito povezana događaja.

Svi događaji izgledaju potpuno nepovezani i odvojeni. Jedan događaj slijedi drugi, ali
ne možemo nikada primijetiti ikakvu sponu među njima. [Hume 1748.; tal…]

Humeov skepticizam prema indukciji zapravo bi mogao biti samo

posljedica njegovog skepticizma prema uzročnosti. (Hume u svojim raspravama
ne govori izravno o „indukciji“, taj je izraz ušao u filozofsku terminologiju tek
kasnije). U prirodi ne postoji uzročnost, već mi sami pripisujemo taj pojam
događajima koji su u stvarnosti „nepovezani“. Ovo tumačenje ipak nije tako
banalno, jer Hume (kao, uostalom, i svi ostali znanstvenici) kontinuirano koristi

28
kauzalni jezik, i to na način koji pretpostavlja jednu puno čvršću koncepciju od
obične povezanosti među određenim događajima.
S toga se gledišta Hume „ekonomist“ ponaša poput Milla. Mill govori o
uzrocima i posljedicama kao o nečemu što stoji „iza“ neposredno vidljivih
zakonitosti povezivanja. Skriveni uzroci objašnjavaju vidljive pravilnosti i nisu
na njih svedivi. Problem indukcije, prema njemu, proizlazi iz bojazni da će se
ekonomske pojave ponašati u budućnosti na neočekivan način iz vrlo jasnih
razloga: zbog neke promjene u „dubokim“ uzročnim mehanizmima koje nismo
u stanju predvidjeti. A Hume „filozof“ se pita: kako možemo znati da se
prirodni zakoni neće promijeniti bez nekog posebnog razloga? Sunce je do sada
izlazilo svaki dan; ali zašto smo tako sigurni da će izaći i sutra? Humea ne brine
činjenica da, na primjer, „crna rupa“ („jedan skriveni uzrok“) bez našeg znanja
može progutati Sunce. Ovo bi mogao biti još jedan primjer Millovog praktičnog
problema indukcije. Hume međutim strahuje da Sunce neće izaći i točka, bez
nekog posebnog razloga. Zašto smo tako sigurni da prirodni zakoni neće
prestati važiti već od sutra ujutro?
U ovom trenutku bilo bi preuranjeno nastojanje da se detaljno analizira
problem indukcije u njegovim različitim verzijama, ili problem uzročnosti. Vratit
ćemo se na oba nešto kasnije, kada budemo spremni da ih kritički preispitamo.
U međuvremenu bih želio detaljnije opisati metodologiju ekonomije Johna
Stuarta Milla, i takozvanu deduktivnu metodu a priori.
_________________________________________________________________
Preporučena literatura

Postoje mnogobrojni uvodi u problem indukcije: Chalmers [1982/1999.°, pogl.4] nudi dobro
polazište, dok se članak Bertranda Russella [1912.°] još i danas smatra klasikom. Savjetujem

29
da se svakako pročitaju originali: Hume [1740.*° knjiga I , dio III] i Mill [1836. *°] su izvrsni
zbog svoje jasnoće i dubine. Skyrms [1966.°] pretresa Millov induktivizam, u kontekstu
suvremene rasprave o induktivnoj logici. Tipičan primjer kratke induktivističke povijesti se
nalazi kod Feynmana [1965.°], dok Shapin [1996.°] pokušava srušiti neke mitove o
znanstvenoj revoluciji. Paradoksalni primjer o korelaciji između kiše i inflacije je preuzet od
Hendrya [1980.] O uporabi kauzalne terminologije u Humeovim ekonomskim raspravama
vidi Hoovera (2001a , pogl. 1).

_________________________________________________________________

30
 Drugo poglavlje

Mill i deduktivna metoda a priori

John Stuart Mill napisao je jednu od najvećih rasprava devetnaestog

stoljeća, Načela političke ekonomije. Iako se Millova ekonomska teorija u
današnje vrijeme malo proučava i općenito nema neku posebnu važnost,
njezina razmatranja o metodi još su uvijek aktualna i omogućavaju
razumijevanje nekih temeljnih aspekata ekonomske znanosti kako se ona danas
prakticira. Najvažniji izvor o Millovoj metodi ekonomije je esej iz 1836., O
definiciji političke ekonomije i prikladnoj metodi istraživanja. Mill, podsjetimo,
polazi od tvrdnje da su veze zanimljive sa znanstvenog stajališta gotovo uvijek
„sakrivene“ u mnoštvu nepravilnih pojava. Na površini se čini da se ekonomske
činjenice mijenjaju na kaotičan i nerazumljiv način. Ali, zađemo li u dubinu,
možemo otkriti prave uzroke ekonomskih pojava.

Problem je u tome što su uzroci ekonomsko-društvenih pojava mnogobrojni

i raznovrsni: politički događaji, vjerski pokreti, prirodne katastrofe, tehnološki
razvoj, epidemije – svi ovi događaji mogu utjecati na proizvodnju i na razmjenu
dobara, ponekad i istovremeno. Budući da ne možemo sve ove pojave proučiti
istodobno, znanost se organizirala na način da je posao podijelila na discipline i
poddiscipline. Svaka disciplina, prema Millu, proučava jednu određenu vrstu
uzroka. Iz praktičnih razloga, potrebno je pojedinu vrstu uzroka proučavati
“izolirano“ od ostalih, na način da se njegove „čiste“ posljedice mogu
prepoznati. Nadalje, moramo pokušati shvatiti na koji se način pojedini uzroci
međusobno kombiniraju. Taj se postupak ponekad naziva metodom analize i
sinteze: jedan složen problem podijeli se na jednostavnije dijelove (analiza),

31
pod-problemi se rješavaju pojedinačno, a zatim se dobivena rješenja ponovno
kombiniraju da bi se vratilo na cjelinu (sinteza).

Sl. 2.1 Društvene znanosti prema Millovom shvaćanju

Mill kaže:
Kada jedna posljedica ovisi o skupu uzroka, ti se uzroci trebaju proučavati svaki
zasebno i njihove zakonitosti treba istraživati odvojeno, ako želimo, preko uzroka, doći do
mogućnosti da predvidimo ili provjerimo posljedicu; jer se zakonitost posljedice sastoji od
zakonitosti svih uzroka koji je određuju. [Mill, 1836. tal…]

Na slici 2.1 pokušao sam shematski prikazati taj postupak na području

društvenih znanosti. Neke se discipline djelomično preklapaju, a djelomično
proučavaju različite aspekte društva. Ali niti jedna od njih nam ne nudi globalno
gledište u odnosu na društvene pojave. Prema toj shemi, čime se bavi
ekonomija?

Ona se bavi [čovjekom] samo kao subjektom koji želi posjedovati bogatstvo, i koji
je u stanju prosuditi komparativnu efikasnost sredstava koja mu služe da bi postigao taj cilj.
Ona predskazuje samo one pojave koje nastaju kao posljedica težnje za bogatstvom. Ne

32
uvažava niti jednu drugu ljudsku strast ili motivaciju; osim onih koje se mogu smatrati
principima koji su u trajnoj suprotnosti sa željom za bogatstvom, kao što je averzija prema
radu […] Oni se uzimaju u obzir, u stanovitoj mjeri, zbog toga što ne samo da povremeno
dolaze u koliziju, kao ostali, s težnjom za bogatstvom, već je uvijek prate kao zapreka ili
smetnja i s njom su neraskidivo povezani [Mill,1836. tal…].

Ekonomija se, drugim riječima, bavi proučavanjem čovjeka kao

maksimizatora svoga blagostanja, i faktora (averzije prema radu, na primjer)
koji se sustavno kombiniraju s tom težnjom. Model čovjeka kojeg dobijemo ako
izoliramo ovu njegovu motivaciju poznat je pod nazivom homo oeconomicus i
još se danas koristi u većini takozvanih neoklasičnih teorija.
Ali, ovdje se spontano nameće jedno pitanje: kako znamo da je čovjek
doista u potrazi za najvećim osobnim blagostanjem? Srećom, tvrdi Mill,
društveni znanstvenici imaju povlašten pristup uzrocima društvenih pojava:

Uzroci [ekonomskih pojava] su ljudski osjećaji i vanjske okolnosti koje ih potiču

[1836;tal…].
Čovjekove želje i način ponašanja na koje ga one navode pripadaju polju opažanja.
Možemo također promatrati što je to što izaziva te želje. Svatko može u sebi sakupiti najveći
dio elemenata te spoznaje [1836.,tal…].

Ekonomisti dakle imaju povlasticu neposrednog pristupa uzrocima pojava

koje proučavaju. To mogu ostvarivati zahvaljujući psihološkoj introspekciji. Nije
moguće „osjetiti“ ono što bi učinila zraka svjetlosti kad bi se reflektirala preko
leće ili prizme. Ali je moguće „osjetiti“ ili staviti se u kožu ljudskog bića i
zamisliti što će ono učiniti kad uđe u dućan da kupi neki predmet. Ova je
metoda surogat za kontrolirani eksperiment, u smislu da je moguće zamisliti
ponašanje čovjeka „u izolaciji“, kad ga određuje samo jedna ili mali broj

33
motivacija odjednom. U slučaju ekonomije, naravno, glavna je motivacija želja
za povećanjem svog osobnog blagostanja.
Na slici 2.2 pokušao sam prikazati analogiju između Millove metode i
kontroliranog eksperimenta. U kontroliranom eksperimentu (lijevo)
znanstvenik fizički ili materijalno eliminira moguće ometajuće uzroke,
pojednostavnjujući okolnosti i adekvatno podešavajući laboratorij. U
„mentalnom eksperimentu“ kao što je Millov, izolacija je misaona a ne stvarna.

Sl. 2.2. Eksperimentalna izolacija i teoretska izolacija

Znanstvenik zamišlja što bi se moglo dogoditi u situaciji koja je puno manje

složena od onih koje obično susrećemo u stvarnom svijetu. (Kao što ćemo
vidjeti, ovu metodu još i danas u velikoj mjeri upotrebljavaju teorijski
ekonomisti pri izrađivanju modela.)
Introspekcija je međutim samo prvi korak u metodi Johna Stuarta Milla.
Nakon što prepozna uzroke ekonomskih pojava, društveni ih znanstvenik treba
iskoristiti – zajedno s ostalim pretpostavkama iz pozadine, kao što su okolnosti
u kojima osoba treba djelovati – da bi iz njih izveo vidljive ekonomske
posljedice. Očito je da, ako su uzroci mnogobrojni i složeni, posljedice neće
odraziti niti jedan uzrok izolirano, već kombinaciju utjecaja svakog od njih.
Odatle proizlazi poteškoća da se na temelju posljedica dođe do uzroka – Mill
smatra da je ova metoda potpuno promašena, te da je treba zamijeniti

34
takozvanom deduktivnom metodom a priori. Ona se može shematski prikazati
na sljedeći način:

( Introspekcija) => ekonomski uzročni zakoni => (dedukcija) => ekonomske posljedice

U ovom trenutku treba razjasniti terminologiju. Dedukcija je način

zaključivanja u kojem ako su premise istinite, i zaključak mora biti istinit.
Tipičan je primjer zaključivanje koje ide od općeg ka posebnom: ako su svi
labudovi bijeli, tada i labud u mom vrtu mora biti bijel. Ako je općenito istinita
tvrdnja da kada cijena nekog dobra raste, potražnja opada, možemo zaključiti
da će, ako General Motors ove godine poveća cijene automobila, prodaja
opasti.
U prethodnom poglavlju susreli smo se s enumerativnom indukcijom,
postupkom koji polazi od posebnog da bi došao do općeg. Na primjer, iz
sljedećih premisa:
1. General Motors je podigao cijene u 1978. i prodao manje automobila.
2. Toyota je podigla cijene u 1987. i prodala manje automobila.
3. Renault je podigao cijene u 1992. i prodao manje automobila.
Moguće je (induktivno) općenito zaključiti da „ako cijene rastu, potražnja
opada“. Enumerativna indukcija ipak nije jedina vrsta induktivnog zaključivanja;
ono što je približava ostalim vrstama indukcije jest to što ona proširuje
zaključivanje, u smislu da konkluzija nadilazi premise (ili ima više sadržaja od
njih). Evo, dakle, specifične razlike, vrlo općenito govoreći, između indukcije i
dedukcije: kod dedukcije sadržaj konkluzije je već uključen (ili logički impliciran)
u premise; kod indukcije to nije tako. Induktivno zaključivanje može dovesti do
pogrešne konkluzije i u slučaju kada se polazi od istinitih premisa, dok kod

35
deduktivnog (valjanog) zaključivanja to nije moguće. To, naravno, ne znači da je
dedukcija jednostavna ili da su sve dedukcije banalne. Često se konkluzija može
deduktivno izvesti iz premisa koje na prvi pogled s njom nemaju nikakve veze.
Matematika i teorijska znanost se velikim dijelom sastoje od teškog posla
izvođenja iznenađujućih ili složenih implikacija, na temelju jednostavnijih i
manje problematičnih aksioma i premisa.
Drugi pojam koji zahtijeva objašnjenje jest a priori. „A priori“ na latinskom
znači doslovno „od prije“ i uglavnom se koristi da bi se naznačilo da je neka
prosudba donesena prije nego što se ispitao neki empirijski dokaz. U Millovom
slučaju to poprima malo drugačije značenje - „razmišljati od uzroka prema
posljedicama“. Pojam suprotan od a priori je, logično, a posteriori, koji je prema
Millu, u slučaju ekonomske znanosti potpuno beskoristan. Metodu a posteriori
ne možemo koristiti iz istih razloga iz kojih ne možemo koristiti indukciju: ima
jako puno povećanja cijena koja ne izazivaju pad potražnje. (To se može
dogoditi ako je povećanje cijena popraćeno promjenom sklonosti potrošača.)
Još jednom: nema pouzdanih pravilnosti na razini ekonomskih pojava.
To ipak ne znači da u Millovoj metodologiji promatranje ekonomskih pojava
nema nikakvu ulogu. Zadnji stadij deduktivne metode a priori sastoji se upravo
u uspoređivanju zaključaka dobivenih izvođenjem iz glavnih uzroka s
empirijskim dokazom:
1. Otkrivamo uzroke ekonomskih pojava putem introspekcije.
2. Izvodimo ekonomske posljedice iz ekonomskih uzroka.
3. Uspoređujemo na takav način dobivene posljedice s pojavama iz stvarnog
svijeta.

36
 4. Ako se posljedice koje proizlaze iz glavnih uzroka slažu s pojavama, dobro;
ako ne, znači da smo zaboravili uzeti u obzir neki „manje važan uzrok“ ili
„ometač“.
Važno je naglasiti da točka 4, empirijska provjera, nije usmjerena na provjeru
valjanosti ekonomske teorije:
Pod metodom a priori podrazumijevamo […] razmatranje koje ovisi o poziciji
hipoteze; provjeriti a posteriori samu hipotezu , tj. ispitati da li su činjenice svakog realnog
slučaja s njom u skladu, ne ulazi u zadatak znanosti, već njene primjene [Mill, 1836., tal…].

Za Milla se empirijski dokaz ne može koristiti da bi se provjeravali temeljni

uzročni principi ekonomske teorije. Već znamo, zahvaljujući introspekciji, da su
oni točni. Dokaz služi samo tome da provjerimo da li smo uzeli u obzir sve
relevantne faktore u pojedinoj situaciji koja nas zanima. Budući da je svaka
situacija na neki način drugačija od ostalih, radi se o vrlo važnom i ne banalnom
koraku. Ali on pripada više „primijenjenoj“ nego „čistoj“ znanosti.
Vratimo se još jednom problemu od kojega je Mill krenuo: praktičnom
problemu indukcije. Upravo zbog toga što je društveni svijet krajnje složen,
ekonomist treba pojednostavljivati, svodeći problem na njegove glavne
elemente. A zatim se treba prisjetiti da ponovno uspostavi kompleksnost
ekonomskih pojava uvodeći „ometajuće uzroke“ i izuzetke koji obilježavaju
svaki specifični slučaj. Ovaj postupak djelomično odražava još uvijek važeću
razliku između teorijskih i „primijenjenih“ znanstvenika, gdje se prvi bave
općenitijim i apstraktnijim aspektima svoje discipline, onima koji su zajednički
većini konkretnih slučajeva. Primijenjeni znanstvenik je, međutim, posvećen
proučavanju osobitosti koje obilježavaju razne konkretne situacije (osobitosti
tržišta rada u Italiji, na primjer, u odnosu na tržište ribe u Japanu). Primijenjeni
znanstvenik koristi tehnike koje mu stavlja na raspolaganje teoretičar, ali ih

37
mora znati prilagoditi specifičnom slučaju. A neuspjeh neke primjene sam po
sebi ne govori mnogo o općim principima, jer oni mogu biti potpuno točni na
apstraktnoj razini, ali loše primijenjeni na konkretnoj.
Prije nego završimo s Millom, potrebno je uvesti još jedan ključni pojam
njegovih filozofskih postavki – ideju zakona ceteris paribus. Millova je ideja da
teorijski ekonomist (za razliku od primijenjenog) ne treba nužno poznavati sve
nebitne uzroke koji mogu „omesti“ ili se mogu uplesti u one glavne. On ih
može zanemariti, ignorirati ili pak razmišljati kao da su oni fiksni ili stabilni. Taj
način razmišljanja još uvijek koriste ekonomisti u slučajevima kada na primjer
tvrde da njihovi principi i teorijski modeli vrijede samo ceteris paribus, „ako su
ostali faktori nepromijenjeni“. Na primjer:
„ Ako potražnja za nekim dobrom raste, raste i cijena - ceteris paribus. „

Taj temeljni princip ekonomske teorije je jedan „zakon ceteris paribus“, ili
zakon s „klauzulom ceteris paribus“. U udžbenicima se princip ilustrira
grafikonima kao na slici 2.3. Slovo p obilježava razinu cijena; na ordinati, q
prikazuje količinu dobra razmijenjenog na tržištu. D i S su funkcije potražnje i
ponude. Točka u kojoj se one sijeku zove se ravnotežna cijena, i predstavlja
predviđanje modela.
Neki od „ostalih faktora“ na koje se odnosi klauzula ceteris paribus zorno
su prikazani na ovom jednostavnom modelu: ako je ponuda (S)
nepromijenjena, kada se krivulja potražnje premješta s D1 na D2, ravnotežna
cijena doista raste. Ali ostali relevantni uvjeti - kao što su postojanje nekog
konkurentnog tržišta ili činjenica da pojedinci maksimaliziraju samo svoje
profite a ne nešto drugo - „sakriveni“ su , takoreći, „iza“ grafikona na slici.

38
Budući da popis relevantnih faktora može biti jako dugačak, klauzula ceteris
paribus je vrlo pogodna za analitičke ciljeve.

Sl. 2.3 Model potražnje i ponude

Naglasimo da klauzula postavlja jedno (iako ne potpuno precizirano)

ograničenje valjanosti ekonomskih zakona: kada klauzula nije zadovoljena,
zakon ne opisuje ono što se događa u ekonomiji. Usprkos tome, Mill je mislio
da ekonomski zakoni u stanovitom smislu mogu biti posve općeniti. Oni, prema
Millu, vrše zapravo svoj utjecaj uvijek i posvuda. Koliko god u praksi njihovu
posljedicu mogu sakriti ili eliminirati drugi „nebitni“ uzroci, u teoriji su oni
stvarni kao zakoni tendencije.
Treba naglasiti da ovaj pojam „tendencije“ nije onaj kojeg koristimo u
matematici kada kažemo da određena vrijednost „teži iksu“ ili da neka varijabla
poprima graničnu ili beskonačnu vrijednost x . U svakodnevnom govoru također
kažemo da nešto „teži ka…“ u smislu da će prije ili kasnije dostići neku
određenu vrijednost ili neko određeno mjesto. Za Milla, naprotiv, ako X teži
tome da prouzroči Y, može se dogoditi da on nikada ne uspije postići da se Y
doista i dogodi – uvijek može postojati neki drugi faktor koji će spriječiti
događanje Y-a .

39
 Jedan primjer iz medicine može nam pomoći da bolje shvatimo: uzročnik
„pušenje izaziva rak, ceteris paribus“ može se shvatiti kao zakon tendencije po
Millu. Vjerojatnost pojave raka na plućima povećava se pušenjem, ceteris
paribus. Ali to ne znači da će se svi oni koji puše prije ili kasnije razboljeti od
raka. Kod onih koji se bave sportom, na primjer, posljedice pušenja će se
djelomično ili potpuno uravnotežiti zbog tjelesne aktivnosti. Ili pak, tko pogine
mlad u automobilističkoj nesreći, svakako neće dobiti rak – jer za to nema
vremena. Faktor „preuranjena smrt“ djeluje kao prevencija protiv raka
(naravno ne onakva kakvu bi savjetovali liječnici). Konačno, treba podsjetiti da
su mnogi uzročni odnosi vjerojatnosni: tvrditi da X povećava vjerojatnost Y-a
znači da se u nekim (ili mnogim) slučajevima Y neće dogoditi. (Zato je pogrešno
navoditi primjer pradjeda koji je kao strastveni pušač živio 95 godina kao
protuprimjer tvrdnji da pušenje uzrokuje rak. Sam po sebi, protuprimjer ne
dokazuje baš ništa ) .
Pri formulaciji pojma „zakona tendencije“ Mill je imao na umu klasičnu
mehaniku. Sila gravitacije djeluje na projektil i kada on leti prema nebu. Iako ga
sila gravitacije „vuče“ prema dolje, jedna puno jača sila ga „gura“ prema gore.
Ideja je da se ekonomski i društveni uzroci zbrajaju kao i sile klasične fizike. Još
jedan način formuliranja ove iste ideje sadržan je u postulatu da su odnosi
između različitih ekonomskih varijabli linearni, iako Mill nikada ne koristi tu
terminologiju. Uzmimo za primjer jednadžbu:

y = 3x1 + x2 - 5x3

40
 Ovdje svaki uzročni faktor (predstavljen pomoću neke varijable x1 , x2 ili x3)
na desnoj strani jednakosti „gura“ faktor y u istom smjeru i s istom silom,
neovisno o doprinosu ostalih faktora. Faktor x1, na primjer „gura“ u pozitivnom
smjeru (pridonosi rastu vrijednosti y-a) sa silom tri puta svoje vrijednosti,
neovisno o činjenici da li x2 ili x3 pridonose u pozitivnom ili negativnom
smjeru. Slučajevi ne-zbrajanja su međutim:

y = (3x1) (-6x2)
y = (3x1) (6x2)
Ovdje x1 „gura“ u pozitivnom smjeru samo kada je i x2 pozitivan; inače će
„vući“ u suprotnom smjeru. Napomenimo da su neki fizikalni zakoni ne-
aditivni: dva električna naboja se, na primjer, privlače silom proporcionalnom
umnošku naboja (i obrnuto proporcionalnom njihovoj udaljenosti) ako su
suprotnog predznaka, ali se odbijaju, kad su oba pozitivna ili oba negativna. Na
kojim dakle osnovama Mill može tvrditi da su svi ekonomski zakoni aditivni ili
imaju stalne tendencije? To je pitanje još uvijek aktualno, jer je primjena
aditivnosti ili linearnosti vrlo raširena u modelima društvenih znanosti, a
posebno u ekonomiji. Aditivne jednadžbe imaju brojne prednosti, a zbog
njihove jednostavnosti lako ih je koristiti u operacijama kao što su statističke
regresije. Moderni ekonomisti obično prihvaćaju upotrebu aditivnih modela iz
sasvim praktičnih razloga i svjesni su da sustavi koje oni proučavaju mogu i ne
opravdati tu primjenu.
Prihvaćanje aditivnosti je korisno jer rješava jedan dosta težak problem:
nemamo zapravo pojma kako se razni aspekti ljudskog ponašanja povezuju
jedan s drugim. Ne znamo, na primjer, da li će jedan vrlo religiozan poslovni
čovjek propustiti priliku za zaradom odbijajući ponudu da radi na blagdan. Ne

41
znamo kombinirati posljedice religioznosti s posljedicama težnje za profitom. U
klasičnoj fizici postoji vrlo precizan zakon kombiniranja sila, zakon
paralelograma (sl. 2.4). Radi se o zakonu koji je eksperimentalno provjeren i
potvrđen na temelju empirijskih podataka, za razliku od nagađanja Johna
Stuarta Milla i njegovih sljedbenika.

Sl. 2.4 Kompozicija sila putem principa paralelograma

Mill nažalost ne uspijeva dati uvjerljivo opravdanje za tvrdnju prema kojoj

su temeljni zakoni ekonomije aditivni zakoni ili zakoni tendencije: ograničava se
samo na tvrdnju da, dok u nekim disciplinama, kao što je na primjer kemija,
posljedica svakog faktora ovisi o kontekstu i drugim uzrocima u igri, u
ekonomiji se to ne dešava: „[slučaj] kompozicije uzroka, je najopćenitiji; dok
su drugi slučajevi iznimni.“ [Mill 1848. 3.6.2]. U Logici, Mill pokušava dati jedno
sofisticirano objašnjenje, pokušavajući dokazati da je postojanje zakona
tendencije posljedica same prirode društvenih pojava.
Ljudi su, međutim, u društvu ipak samo ljudi; njihovi postupci i strasti slijede
zakone individualne ljudske prirode. Ljudi se, u skupini , ne pretvaraju u neku drugu vrstu
tvari, s različitim svojstvima – onako kako su vodik i kisik različiti od vode […] Ljudska bića u
društvu nemaju drugih svojstava osim onih koja proizlaze iz prirodnih zakona pojedinca, i
svediva su na njih. U društvenim pojavama kompozicija uzoraka je univerzalni zakon
[Mill,1843.].

Ali ovaj nas argument ne zadovoljava. Prvo, on polazi od tvrdnji koje nisu
dokazane – da ne postoji bitna razlika između individualnog ponašanja „u

42
izolaciji“ i onog u društvu. Ali prije svega, on premješta razinu diskusije na jedan
drukčiji, irelevantan plan: sjetimo se da se problem kompozicije uzroka
pojavljuje prvenstveno na razini motivacije individualnog djelovanja.
Kompozicija se, drugim riječima, treba dogoditi prije svega u umu svakog
pojedinca; agregacija na društvenoj razini je sljedeći korak koji moramo učiniti
nakon što smo uspjeli utvrditi posljedicu povezanu s mnogobrojnim uzrocima
(motivacijama, željama) na „mikro“ razini. A Mill nam ne pokazuje kako se do
tog rezultata može doći.
U nekim dijelovima Logike Mill govori o „društvenoj superznanosti“ koja se
zove etologija (ne smijemo je zamijeniti s etologijom u suvremenom značenju)
kojoj pripisuje specifičnu zadaću da analize različitih znanstvenih poddisciplina
(ekonomije, političkih znanosti, moralnih znanosti, religijske znanosti, itd.)
sintetizira u jedan jedinstveni teorijski okvir. Iako Mill nije uspio napisati ništa
konkretno o etologiji, njegov je projekt živio dugi niz godina. Drugi veliki
društveni znanstvenici sanjali su o to tome da ujedine spoznaje iz raznih
društvenih znanosti u jedan koherentni okvir. Vilfredo Pareto, na primjer,
poznat prvenstveno po svom doprinosu teoriji opće ravnoteže i ekonomiji
blagostanja, pred kraj svoje karijere napustio je čisto ekonomsko istraživanje
da bi se posvetio ambicioznom projektu objedinjenja. Njegova „super znanost“
dobiva ime „sociologija“,a Paretov se doprinos može pronaći na tisućama
stranica njegovog posljednjeg velikog djela, Traktata opće sociologije [1916.]
Utjecaj Millovog i Paretovog viđenja danas je prilično kontroverzan. Ideal
objedinjenja znanosti (uključujući i društvene) živi i još uvijek nadahnjuje
mnoge istraživačke programe. Ako međutim promatramo stvarni razvoj
znanstvenog istraživanja, primjećujemo da se ono razvija više podjelom nego
spajanjem, s novim poddisciplinama koje se neprestano granaju iz izvornog

43
debla i koje su definirane novim metodama, novim teorijama, novim
modelima. Nedvojbeno je točno da neki pristupi u društvenim znanostima –
kao što je teorija igara, da spomenemo jedan dobro poznat primjer –
„objedinjuju“ jezike raznih disciplina (od ekonomije do političkih znanosti, do
vojne strategije i ostalih). U ovim se slučajevima ipak radi o objedinjavanju koje
je različito od onog po Millu ili Paretu – mogli bismo ga nazvati
objedinjavanjem po „kolonizaciji“, a ne po kombinaciji: neka disciplina nastoji
proširiti svoje polje djelovanja zamjenjujući se s nekom bliskom disciplinom,
umjesto da traži sintezu rezultata iz dva programa istraživanja. Ovi
„imperijalistički“ programi u društvenim znanostima činjenicu da koriste
nepotpune ili jako idealizirane modele često smatraju odlikom, umjesto da
budu duboko svjesni ograničenja apstraktnog ili parcijalnog pristupa
proučavanju društva. O tome ćemo govoriti kasnije, osobito u sedmom
poglavlju. U ovom trenutku treba anticipirati da je pristup „imperijalista“
antitetičan u odnosu na Millov pristup i pristup njegovih sljedbenika.
_________________________________________________________________
Preporučena literatura
Osim već citiranog eseja o metodi [Mill1836. *°], savjetuje se Millovo štivo [Mill1843.° knjiga
6]. Metodološku literaturu devetnaestog stoljeća millovske orijentacije (prije svega u
anglosaksonskoj tradiciji) nalazimo kod Blauga [1980/1992. pogl. 3]. Jedna Millova
interpretacija u modernom obliku sadržana je u izvrsnoj Hausmanovoj knjizi [1992.a*
osobito pogl. 8]. Vidi također Hausmana [1981.b] i de Marchija [1986;2002.]. O zakonima
ceteris paribus u ekonomiji, usp. Hausman [1989.;1990.] i N.Cartwright [1999. pogl. 6] O
zakonima tendencije vidi N.Cartwright [1989.], Hausman [1992.a], i Lawson [1997.]. O
problemu Kompozicije uzoraka N.Cartwright [1994.] i Hausman [1995.]. O Paretu, usp. Guala
[1998.] i Bruni i Guala [2001.].
_____________________________________________________________

44
 Treće poglavlje

Modeli

Mill je pisao u devetnaestom stoljeću, kada je ekonomija bila puno

drugačija nego što je to danas. U posljednjih dvadeset godina došlo je međutim
do prave renesanse millovske filozofije ekonomije. Dan Hausman je, osobito u
svojoj knjizi The Inexact and Separate Science of Economics (1992.), predložio
jednu „moderniziranu“ verziju Millovih ideja, što je izazvalo vrlo široku
raspravu. Ali i drugi filozofi kao što je Nancy Cartwright , te povjesničari
ekonomije kao, na primjer Neil de Marchi, također su doprinijeli ponovnom
rađanju interesa za Millove ideje. Onaj tko bi želio obraniti neo–millovsko
stajalište, dužan je pak pokazati na koji način jedna metodologija
devetnaestog stoljeća može na adekvatan način objasniti znanstvenu praksu
ekonomista dvadesetog stoljeća.
Jedna od najvažnijih Millovih tvrdnji je da se ekonomisti nalaze u velikim
teškoćama kada pokušavaju polaziti od empirijskih pojava prema teorijskim
principima; obrnuti put (iz teorija u činjenice) je međutim puno sigurniji i
lagodniji. Ali što je ekonomska teorija danas? To je važno pitanje, jer se
ekonomska teorija korjenito promijenila ne samo po svojim sadržajima u
odnosu na Millovo vrijeme, već i po svojoj formi. Drugim riječima, sam pojam
teorije je jako različit od ideje devetnaestog stoljeća.
U svakodnevnom govoru riječ „teorija“ upotrebljava se na razne načine.
Kažemo, na primjer, „to je samo teorija“ da bismo izrazili da neka ideja ili
argument nema uporište u empirijskom dokazu (drugim riječima, to je jedna
nedokazana pretpostavka.) Ili pak koristimo pojam „teoretski“ kao suprotnost

45
nečem „konkretnom“, da bi obilježili nešto apstraktno, spekulativno, vrlo
općenito. Ako sa svakodnevnog jezika prijeđemo na jezik ekonomista, značenje
pojma „teorija“ postaje nešto (ali ne sasvim) jasnije. Za vrijeme studija
ekonomije upoznajemo se s postojanjem „teorije potrošača“, „teorije
poduzeća“, „teorije igara“, „teorije opće ravnoteže“ i tako dalje. Općenitije,
ekonomisti se vrlo često referiraju na „ neoklasičnu teoriju“ ili na „kejnezijansku
teoriju“ da bi označili skupinu ili niz specifičnijih teorija (teorija potrošača,
poduzeća, itd.).
Ta neprecizna uporaba pojma „teorije“ može se, po mom mišljenju,
objasniti činjenicom da teorija nije glavno sredstvo pomoću kojega ekonomisti
izražavaju svoje ideje. Ekonomisti se prvenstveno posvećuju izrađivanju
modela. Strast prema modelima je tako snažna da je postala predmetom
podsmjeha i među samim ekonomistima. Veliki kejnezijanski ekonomist Axel
Leijonhufvud je napisao jednu zanimljivu parodiju iz akademskog života
ekonomista, u obliku antropološke studije jednog primitivnog plemena,
„Econa“:
Mladi Econ, ili „dr“, ne biva primljen u društvo odraslih sve dok ne izradi jedan „modl“,
čime bi pokazao određeni stupanj spretnosti kojeg stariji pripadnici „dipa“ u kojem je na
pripravničkom stažu, smatraju prihvatljivim. Status odrasle osobe dodjeljuje se kroz jedan
komplicirani obred koji se razlikuje od sela do sela. U većim selima, (običaji u ostalim
udaljenijim selima su puno nejasniji) mladić mora neprestano dokazivati spretnost u
izrađivanju takvih predmeta. Ako ne uspije u tom zadatku, biva izbačen iz „dipa“ i ostavljen
da umre u divljini.
Riječ „modl“ izvorno označava naprosto jedan konkretan predmet. Međutim, ako ga
znanstvenik promatra samo u tim okvirima, neće moći razumjeti neke temeljne aspekte
društvene strukture Econa. „Modl“ se razvio u jedan apstraktan pojam koji kod Econa vlada
percepcijom svih vrsta društvenih odnosa – bilo da se radi o odnosima s drugim plemenima,

46
s drugim kastama, ili statusnim odnosima unutar vlastite kaste. Tako, kad nekom strancu želi
objasniti zašto tako malo drži do Sociola i Polita, Econ će odgovoriti da „oni ne izrađuju
modle“. (Leijonhufvud, 1973., 329-330).

Student ekonomije dakle uči interpretirati, upotrebljavati, analizirati modele:

model ponude i potražnje, model IS-LM, model Neshove ravnoteže, model
zatvorenikove dileme, itd. U ekonomiji teorija je jedan složeni entitet, skup
modela koje objedinjuje zajednička temeljna ideja. Ta tema može biti neki skup
pojava kojeg razni modeli žele objasniti; ili (kao u slučaju teorije igara) može
jednostavno biti skup analitičkih tehnika ili teorijskih postavki, „analitički stil“
kojeg prihvaćaju svi teorijski modeli. Ponekad postoji kombinacija dvaju
slučajeva: teorije kao skupa modela koji imaju istu domenu primjene i isti
analitički stil. Koristeći terminologiju Ludwiga Wittgensteina, znanstvena teorija
je niz modela s određenom „obiteljskom sličnošću“.
U ovom ćemo poglavlju proučiti jedan ekonomski model, s ciljem da mu
istaknemo bitna obilježja. Model koji ćemo uzeti kao primjer ima dvostruku
prednost, a to je da je vrlo poznat i vrlo jednostavan: radi se o „tržištu krntija“
Georgea Akerlofa. Evo kako sam Akerlof uvodi model u svom slavnom članku
iz 1970.:
Ovaj članak dovodi u vezu kvalitetu i neizvjesnost. Postojanje dobara razne kvalitete
postavlja zanimljive i za teoriju tržišta važne probleme. S jedne strane, interakcija između
razlika u kvaliteti i neizvjesnosti može objasniti postojanje važnih institucija na tržištu rada. S
druge pak strane, članak predstavlja snažni pokušaj da se strukturira izraz: „sklapati poslove
u nerazvijenim zemljama je teško“; a posebno predlaže strukturu kojom bi se utvrdili
ekonomski troškovi nepoštenja. (Akerlof 1970.; tal…)

Akerlof želi proanalizirati dvije tvrdnje: da postojanje razlika i

neizvjesnosti kvalitete nekog proizvoda mogu objasniti važne institucije tržišta
rada. I da nepoštenje ima „ekonomske troškove“. Obratimo pozornost na

47
neodređenost ovih dviju teza, posebno druge. Akerlof je toga svjestan i
zapravo kani „ dati strukturu“ tim tvrdnjama. Što to znači? Vjerojatno (a vidjet
ćemo kasnije da li je ta hipoteza točna) namjerava pokazati na koji način one
mogu biti istinite, nudeći detaljan opis tipa okolnosti u kojima se one ostvaruju,
ili tipa mehanizma koji stvara ekonomske troškove nepoštenja ili rađanje
institucija o kojima govori.
U nastavku članka, ubrzo uočavamo da Akerlof pristupa problemu
koncentrirajući se na jedan vrlo poseban slučaj. On se pita: zašto postoji tako
velika razlika između cijene novog i rabljenog automobila (čak i ako je rabljeni
star samo par dana ili par mjeseci)? Jedan naizgled prihvatljiv odgovor bio bi taj
da sama činjenica da posjeduju novi auto kupcima stvara osjećaj „radosti“ ili
zadovoljstva. Ali Akerlof predlaže jedno alternativno rješenje: možda „čista
radost“ i nema neki utjecaj, možda razlika u cijeni ovisi o kombinaciji triju
faktora: razlika u kvaliteti, neizvjesnosti i nepoštenja.
U ovom trenutku Akerlof traži od čitatelja da zamisli jednu vrlo irealnu
situaciju. Zamislimo da postoje samo četiri vrste automobila : novi, rabljeni,
dobri i loši („krntije“ ili „lemons“, u američkom žargonu). Ako posjeduješ
automobil već neko vrijeme, znaš o kakvom se autu radi – je li krntija ili nije.
Ali kada namjeravaš kupiti rabljeni auto, to ne možeš znati. Ova pojava poznata
je kao „asimetričnost informacija“ između kupca i prodavatelja. Treba reći da je
Akerlofov članak povijesno važan, jer su tradicionalni ekonomski modeli (prije
Akerlofa) bili skloni prihvaćanju pretpostavke da svaki ekonomski akter
(pojedinac ili poduzeće) posjeduje savršenu informaciju o situaciji u kojoj
djeluje, i da dakle svi akteri imaju na raspolaganju jednaku količinu i kvalitetu
informacija. Akerlofov model je, napuštajući ovu postavku, pridonio stvaranju
jednog novog programa istraživanja, takozvane „ekonomije informacije“.

48
Zahvaljujući toj inovaciji Akerlof je kasnije dobio Nobelovu nagradu zajedno s
Michaelom Spenceom i Josephom Stiglitzem.
Ali vratimo se modelu: usprkos postojanju različitih kvaliteta automobila, na
Akerlofovom tržištu rabljeni se automobili prodaju svi po istoj cijeni, jer kupci
ne znaju razlikovati dobar auto od „krntije“. Problem kojeg Akerlof namjerava
riješiti je sljedeći: po kojoj se cijeni prodaju rabljeni automobili? Do rješenja se
dolazi jednom jednostavnom analizom ravnoteže između potražnje i ponude.
Osnovna ideja , za ne-ekonomiste, može se prikazati pomoću slike 3.1

Sl. 3.1 Potražnja i ponuda rabljenih automobila

Strelice prikazuju uzročne veze između cijene, kvalitete proizvoda,

ponuđene količine proizvoda na tržištu i tražene količine. Ili pravilnije:

Q d = D (p,μ )
μ = μ (p)
S = S (p)
Gdje je Q d , tražena količina, funkcija tržišne cijene (p) i prosječne kvalitete
proizvoda (μ). D (.) je nazvan funkcijom potražnje. Kvaliteta je, pak, funkcija
cijene, kao i ponuđena količina (S). Obratimo pozornost dakle na centralnu
funkciju tržišne cijene u određivanju kvalitete, ponude i potražnje. Zapravo i
kupac i vlasnik rabljenih automobila odlučuju da li da kupe (prodaju) neki
automobil ovisno o cijeni. Ali vlasnik rabljenog automobila treba imati na umu i

49
stupanj kvalitete svog auta. Uz neku određenu cijenu može se sklopiti dobar
posao ako je tvoj auto krntija, ali i vrlo loš ako je u dobrom stanju. Zbog toga
kvaliteta rabljenih automobila koji su raspoloživi na tržištu (μ ) bitno ovisi o
cijeni razmjene: „miks“ dobrih/loših automobila ponuđenih na tržištu ovisi o
tome koliko se može zaraditi od njihove prodaje. Po definiciji, tržišna ravnoteža
postoji kada je količina ponuđenih rabljenih automobila jednaka količini
traženih: kada je S (p) = D (p,μ ), za ravnotežnu tržišnu cijenu p. U ravnoteži
nema kupaca koji su spremni platiti veću cijenu da bi kupili jedan automobil
više; niti ponuđača koji su je spremni smanjiti da bi prodali jedan automobil
više.
Još nismo objasnili zašto bi kupci trebali kupovati rabljene automobile, i
zašto bi onaj tko posjeduje rabljeni automobil trebao prodati taj automobil.
Bez pretjeranog istraživanja psihologije pojedinca, možemo jednostavno
ustvrditi da onaj koji kupuje ima „jaču“ želju za posjedovanjem automobila od
onoga koji ga prodaje. Ekonomisti, u žargonu, tvrde da onaj tko kupuje crpi više
koristi iz posjedovanja tog dobra nego što to čini prodavatelj. Drugim riječima:
prodavatelj ga se želi riješiti u zamjenu za novac, kupac ga želi posjedovati i
odreći se dijela svog novca.
Akerlof preciznije formulira ovu ideju tvrdeći da je korisnost za kupce (U2)
jednaka 1,5 od korisnosti za prodavatelje (U1) .

U1 = M + Σxi
U2 = M + Σ3/2xi

Simbol M predstavlja ukupnu količinu dobara koje posjeduje neki

pojedinac, isključujući automobil. Σxi je broj koji označava razinu kvalitete

50
posjedovanih automobila. Prva skupina pojedinaca („prodavatelji“) posjeduje
ukupan broj N automobila, promjenjive kvalitete koja se kreće između nule i
dva: 0< xi > 2. Akerlof također traži da zamislimo da je kvaliteta statistički
ravnomjerno distribuirana.
Pojedinci iz druge skupine (kupci) međutim ne posjeduju automobil. Iako
kupac ne poznaje kvalitetu automobila kojeg namjerava kupiti, on poznaje
prosječnu kvalitetu automobila na tržištu, μ . (Možemo zamisliti , na primjer, da
je pitao neke svoje prijatelje da li su zadovoljni svojom kupnjom ili su dobili
„krntiju“). U ovom smo trenutku spremni započeti s analizom ponude i
potražnje.

Potražnja
(1) Ako je p < m (ako je prosječna kvaliteta viša od tržišne cijene) ,onda je D1 = Y1/p.

Ili: potražnja raste s porastom prihoda pojedinaca iz prve skupine (Y1), a

opada s porastom cijene rabljenih vozila.

(2) Ako je p > m (ako je prosječna kvaliteta niža od cijene) tada je D1 = 0.

Drugim riječima, ako je cijena u odnosu na prosječnu kvalitetu automobila

na tržištu previsoka, nema potražnje – nitko ne želi kupiti rabljeni automobil po
pretjeranoj cijeni.

(3) Ako je p < 3m/2, onda je D2 = Y2 /p.

51
 Ova je situacija analogna prvoj, s tom razlikom da pojedinci iz druge skupine,
„kupci“ , izvlače više koristi iz činjenice da posjeduju rabljeni auto. Oni su dakle
spremni kupiti i po cijenama malo višima nego pojedinci iz prve skupine.

(4) Ako je p > 3 μ/2, onda je D2 = 0

Ponovno se radi o situaciji analognoj (3), modificiranoj da bi se uzeli u obzir

sklonosti pojedinaca iz druge skupine.

Ponuda

(5) Ako je p < 2, onda je S1 = Np/2

Kad bi se, znači, svi automobili prodali po cijeni najboljih automobila (p=2),
„prodavatelji“ bi bili spremni prodati sve automobile koje posjeduju (N) ; kada
cijena opada, oni su spremni prodati samo dio od N proporcionalan s p.

(6) S2 = 0

Druga skupina ne posjeduje automobile pa dakle ne može ponuditi niti jedan.

Koristeći relacije (1) –(4) moguće je odrediti ukupnu potražnju.

(7) Ako je p < μ, onda je D (p, μ) = (Y 1 + Y2)/p [ iz (1) i (3) ].

(8) Ako je μ < p < 3 μ/2 onda je D (p, μ) = Y2/p [ iz (2) i (3)].
(9) Ako je p > 3 μ/2 , onda je D (p, μ) = 0 [ iz (2) i (4)].

52
 Iz ove kratke analize moguće je dakle izvesti tri moguća slučaja, (7), (8) i (9),
prema vezi koja postoji između cijene i prosječne kvalitete rabljenih
automobila. U kojem će se slučaju pojaviti „tržište krntija“? U Akkerlofovu
modelu prosječna kvaliteta je μ = p/2 za svaku cijenu p. Da bi smo to shvatili,
pogledajmo sliku 3.2. Moguće cijene su prikazane na ravnoj liniji od nule do dva
(mjerna jedinica je, naravno, proizvoljna, ali iz razumljivih razloga prikladno je
izabrati neku koja će odražavati mjeru kvalitete rabljenih automobila). Ako je
cijena jednaka p, tada oni koji posjeduju automobil kvalitete između p i 2
povlače svoje automobile s tržišta, jer smatraju da ih se ne isplati prodavati po
toj cijeni. Ali ako povučemo s tržišta sve „najbolje“ automobile, prosječna
kvaliteta opada. Budući da nas je Akerlof uputio da zamislimo da je kvaliteta
ravnomjerno distribuirana , prosječna kvaliteta opada sa 2/2 = 1 na p/2.

Sl. 3.2 Odnos između cijene i kvalitete rabljenih vozila

Ali obratimo sada pozornost na činjenicu da ako je općenito μ = p/2,

onda je p = 2 μ, ili p > 3 μ/2. A vidjeli smo [relacija (9) ] da kada je p > 3 μ/2,
potražnja je jednaka nuli – nitko ne želi kupiti rabljeni automobil. Radi se bez
sumnje o vrlo iznenađujućem zaključku: na ovom tržištu nema razmjene. Ali
mehanizam je neumoljiv: ako se vratimo na sliku 3.2, možemo primijetiti da
kada prosječna kvaliteta padne na μ = p/2 kupci više nisu spremni platiti p/2 za
automobil koji vrlo vjerojatno vrijedi manje. Spremni su platiti samo p/4. U tom
slučaju vlasnici automobila kvalitete između μ i μ/2 više nisu spremni
prodavati, pa prosječna kvaliteta automobila na tržištu opada na μ/2. Naravno,

53
mehanizam se ponavlja, s cijenama koje opadaju na p/8, i tako do nule. U ovom
trenutku nitko više ne želi prodavati ni kupovati rabljene automobile.
Ako je Akerlofovo razmišljanje točno, ne bi trebalo postojati niti jedno
tržište rabljenih automobila. Ali (u stvarnom svijetu) tržište rabljenih
automobila postoji! Ima nešto čudno u ovom modelu. Akerlofovo tržište krntija
ne može biti realističan prikaz tržišta rabljenih vozila. Ali što onda jest? Vratimo
se na početak članka. Akerlof kaže kako želi „ponuditi strukturu“ kojom bi
prikazao dvije tvrdnje :
a) razlika u kvaliteti + asimetrija informacije  važne institucije tržišta rada;
b) nepoštenje  ekonomski troškovi
Iz onoga što smo do sada vidjeli, on je jasno dao primjer kako druga tvrdnja
može biti istinita: razmjene po Akerlofovom modelu imaju tendenciju nestanka
jer vlasnici „krntija“ jedva čekaju da ih se riješe po cijeni višoj od njihove
vrijednosti - ili se barem kupci boje da bi se to moglo dogoditi. Na kraju zbog
nepoštenja manjine nitko ne dobiva ništa. „Nepoštene razmjene teže k tome da
izguraju s tržišta one poštene“, kaže Akerlof. Ali još nismo pronašli ništa u vezi s
točkom a). Zbog toga moramo pogledati završetak zadnjeg dijela:
Zbog borbe protiv posljedica neizvjesnosti kvalitete nastaju brojne institucije. Jedna
od najpoznatijih je garancija […] koja kupcu jamči uobičajenu kvalitetu. […] rizik snose i
prodavatelj i kupac.
Drugi primjer institucije koja se bori protiv posljedica neizvjesnosti kvalitete su brand
proizvodi. Brandovi ne samo da ukazuju na kvalitetu već i omogućavaju kupcu da bude
obeštećen ako kvaliteta ne odgovara očekivanoj, jer si u tom slučaju kupac može prištedjeti
dodatnu kupovinu […].
Lanci – na primjer lanci restorana i hotela – slični su brand proizvodima. […] I koncesije
radnih dozvola u nekim profesijama smanjuje neizvjesnost kvalitete; na primjer, za liječnike,
odvjetnike i brijače predviđene su posebne radne dozvole [Akerlof 1970.; tal…].

54
 Poruka je, čini se, sljedeća:
● kad ove institucije ne bi postojale (kao u Akerlofovom modelu), ne bi bilo
razmjene dobara, a to bi značilo ekonomske troškove za sve;
● ali te institucije postoje;
● dakle, vjerojatno postoje upravo zato da bi omogućile razmjenu.
Ukratko, Akerlof pripovijeda jednu priču kojom želi objasniti
funkcioniranje onih (mnogobrojnih) tržišta koje karakterizira asimetrija
informacija. On predlaže jednu hipotezu u vezi s troškovima asimetrije i u vezi
s ulogom različitih institucija u sprečavanju nastajanja takvih troškova. Ali
njegova se hipoteza temelji na analizi jednog modela: tržišta krntija. Izuzetno je
važno ne pobrkati model sa stvarnim tržištem rabljenih automobila: Akerlof ne
opisuje funkcioniranje stvarnog tržišta (američkog, engleskog ili talijanskog, na
primjer), već jednog „tržišta-igračke“, koje zove „tržištem krntija“. Na pravom
tržištu ne postoje samo četiri vrste automobila. Ne postoje samo dvije skupine
pojedinaca. Nije točno da neke osobe imaju sve automobile, a druge ih nemaju.
Zbog toga bi bilo potpuno nevjerojatno da Akerlof opisuje stvarno tržište. On
opisuje jedno, da tako kažemo, znanstveno-fantastično tržište. U svom članku
jasno signalizira u kojem trenutku prelazi s pisanja o stvarnom svijetu na analizu
modela:

Da bismo razradili ova razmatranja koristimo kao primjer tržište automobila. Treba
naglasiti da je ovo tržište izabrano zbog njegove konkretnosti i lakoće razumijevanja a ne
zbog njegove važnosti ili realnosti. [Akerlof 1970; tal…]

55
 Njegov se postupak može shematski prikazati kao na slici 3.3. Stvarni svijet
je izvor pitanja koja motiviraju cijelu analizu. Ta pitanja međutim ne nalaze
odgovor u proučavanju stvarnosti već u proučavanju modela.
Ekonomija nije jedina znanost koja se služi modelima. Fizika, biologija i
mnoge druge znanstvene discipline neprestano ih koriste. Prikaz atoma kao
sustava planeta (elektrona) koji kruže oko Sunca (jezgre) je model kojeg smo svi
susreli u osnovnoj ili srednjoj školi. Ili, sjetimo se harmoničkog oscilatora, još
jednog modela koji je vrlo koristan u razumijevanju brojnih fizikalnih pojava.

Sl. 3.3 Veza između modela i stvarnog svijeta

Nabrojili smo mnoštvo primjera, ali nismo rekli ništa o prirodi modela. Što
je model? Model je predmet i može biti apstraktan ili konkretan. Akerlofov je
model apstraktan, jer postoji samo u glavi svoga tvorca i onoga tko čita njegov
članak. Ali znanstvenici često koriste konkretne modele. Jedan od najpoznatijih
konkretnih modela je dvostruka kartonska spirala koju su konstruirali Watson i
Crick da bi prikazali strukturu DNA. U ekonomiji, Alban Phillips je poznat po
spravi od cijevi, ventila i obojene tekućine koju je koristio da bi studentima LSE
ilustrirao složene odnose među makroekonomskim varijablama u
kejnezijanskoj ekonomiji (sl. 3.4).
Razumljivo, jedan dobar model trebao bi na neki način biti sličan entitetu
(ili skupu entiteta) koji je proizveo polaznu potražnju. Na primjer: na tržištu
krntija postoje kupci, prodavatelji i rabljeni automobili, kao na pravom tržištu.
Radi se, naravno, o izmišljenim prodavateljima, kupcima, autima itd., ali oni na

56
neki način nalikuju stvarnima. Naravno da se dobar model mora i na neki način
razlikovati od entiteta kojeg želi prikazati. Uglavnom, modeli su jednostavniji od
stvarnog svijeta. Manje su složeni i lakše je njima „rukovati“. Ako je entitet koji
nas zanima jako velik (kao neka ekonomija ili neka galaksija) model će biti manji
od originala. Ako je entitet jako malen (kao subatomska čestica ili neka stanica)
model će biti veći od originala. Modeli moraju imati „prave“ dimenzije i stupanj
složenosti , prave za nas koji ih želimo koristiti.

Sl. 3.4. Phillipsova sprava (Izvor: https://ub.vu.nl/nl/collecties/erfgoed-en-

collecties/topstukken/academisch-erfgoed-collectie/ecocirc/index.aspx

Kako se koristi model? Prema nobelovcu za ekonomiju, Robertu Lucasu,

jedna od funkcija teorijske ekonomije – jest da ponudi potpuno artikulirane umjetne
ekonomske sustave koji bi mogli služiti kao laboratoriji u kojima bi se ekonomske politike,
prohibitivno skupe u stvarnom svijetu, mogle provjeravati uz niže troškove. [Lucas, 1982.
tal…]

57
 Model je dakle prije svega rijetko nešto što bi se moglo proučavati ili
jednostavno promatrati iz daleka. Najvećim se brojem modela može (ili mora)
„manipulirati“.

„Manipuliranje“ modelom služi da bismo vidjeli „što se događa ako…“ se izvode

određene operacije ili se uvode neke promjene u sam model. Napisao sam
„manipuliranje“ pod navodnicima jer se često ne radi o fizičkom zahvatu
izvedenom na nekom materijalnom predmetu. Akerlof ne izrađuje neko stvarno
tržište malih dimenzija s kojim bi eksperimentirao. On samo zamišlja njegovo
postojanje, i tako, koristeći neka jednostavna pravila računanja, pokazuje na
papiru posljedice situacija koje je postavio. Do posljedica se dolazi putem
deduktivnog razmišljanja. Matematika ima središnju ulogu u ekonomiji upravo
stoga što omogućava „manipuliranje“ i „igranje“ s apstraktnim modelima.
Premise i postavke iz Akerlofovog razmatranja, poprimaju dakle oblik
opisa bitnih aspekata modela. Zaključci, međutim, opisuju stanje u kojem se
model nalazi nakon što je bio aktiviran njegov unutarnji mehanizam. Među
pretpostavkama, na primjer, Akerlof zamišlja da su akteri maksimizatori vlastite
korisnosti; da postoje samo dvije skupine pojedinaca; da prva skupina
posjeduje sve automobile za prodaju; da druga skupina ne poznaje kvalitetu
kupljenog proizvoda; i tako dalje. Zaključak je da je ravnotežna cijena jednaka
nuli, ili da nema razmjene.
Treba naglasiti da Akerlof dokazuje jedino da zaključak slijedi iz ovih
pretpostavki; na kraju razmatranja saznajemo da bi zaključak bio točan kad bi
pretpostavke bile točne. Ali se uglavnom ne čini da su pretpostavke točne, one
ne opisuju točno stvarni svijet. Tako ni zaključak (koliko znamo) nije točan u

58
odnosu na stvarni svijet. On je točan u modelu, u fantastičnom svijetu kojeg je
izmislio Akerlof.
Ali, naravno, prije ili kasnije želimo izaći iz svijeta modela! Za rješavanje
takve vrste problema, filozof znanosti Ronald Giere predlaže razlikovanje triju
elementa u znanstvenoj teoriji:
1. Teorijski modeli (apstraktni ili konkretni) .
2. Tvrdnje (pretpostavke,zakoni,principi, teoremi) koje znanstvenici koriste
za opisivanje modela.
3. Teoretska hipoteza koja povezuje 1 i 2 sa stvarnim svijetom.
Teoretska hipoteza, na primjer, može imati sljedeći oblik: „američko tržište
rabljenih automobila ima strukturu sličnu Akerlofovoj strukturi tržišta krntija“.
Naravno, tvrdnja da je A slično B ne objašnjava baš mnogo, jer, kako znamo,
svaki entitet jednak je nekom drugom s određenog gledišta (treba samo
temeljito potražiti sličnost). Svaka teoretska hipoteza dakle mora specificirati u
kojim aspektima postoji sličnost i koji je stupanj sličnosti (ili približnosti)
između modela i stvarnog svijeta. Uglavnom je teško a priori definirati pojam
„sličnosti“ između modela i entiteta iz stvarnog svijeta, jer različiti modeli mogu
nalikovati svijetu na različit način. Nitko ne tvrdi da postoji univerzalna teorija –
koja bi bila primjenjiva na sve slučajeve – odnosa između modela i stvarnosti.
To opet ne znači da je Giereova distinkcija beskorisna. Naprotiv, ona rješava
jedan bitan problem u interpretaciji znanstvenih teorija. Intuitivno, znanost bi
nam trebala pomoći da otkrijemo istinu u odnosu na neke aspekte stvarnosti.
Ali doslovno shvaćene, teoretske tvrdnje ne mogu opisati stvarni svijet. Zakoni
klasične mehanike, na primjer, primjenjuju se samo na bezdimenzionalne
point-mase, ili na savršeno čvrste predmete, dok je stvarni svijet, kao što
znamo, sačinjen od predmeta koji su fleksibilni, podatni i razvučeni u prostoru.

59
Modeli opće ravnoteže opisuju ekonomije u kojima postoji bezbroj savršeno
racionalnih aktera, dok u stvarnim ekonomijama postoji ograničen broj aktera
(ponekad

Sl. 3.5 Semantički pristup znanstvenim teorijama

relativno malen) s vrlo snažnim kognitivnim i kalkulacijskim ograničenjima.

Rješenje je u prihvaćanju činjenice da zakoni (principi, aksiomi, tvrdnje)
znanosti ne opisuju neposredno stvarni svijet. Opisuju modele koji se kasnije
koriste za razumijevanje, objašnjavanje, predviđanje pojava iz stvarnog svijeta.
Ova „ teorija znanstvenih teorija“ poznata je kao „semantički pristup“
(Semantic View of Theories) i uživa veliku popularnost među filozofima
znanosti. Ona također uključuje, barem djelomično, način na koji ekonomisti
govore o „ekonomijama - modelima“, o rezultatima koji su „točni u nekom
modelu“ ili u skupu modela, i tako dalje. Da rezimiramo:

a) modeli su apstraktni ili konkretni predmeti ili entiteti;

b) ekonomski teoretičari najviše analiziraju ekonomije-modele;

60
 c) pretpostavlja se da nam te analize pomažu da shvatimo ekonomije
stvarnog svijeta.

Za empiriste je krucijalna točka c). Na koji nam način modeli pomažu da

shvatimo stvarnost? To ćemo razmatrati od sljedećeg poglavlja nadalje.
___________________________________________________________________________

Preporučena literatura
Izvorni Akerlofov članak [1970.] razumljiv je i ne-ekonomistima.
U tumačenju tržišta krntija u mnogim sam crtama slijedio Sugdena [2000.*].
Najjednostavniji prikaz semantičkog pristupa nalazimo kod Gierea [1979/1997.*°], ali može
se pogledati i Suppes [1969.], van Fraassen [1980.], Giere [1988.°] i Suppe [1989.]. O
porijeklu i povijesnom razvoju semantičkog pristupa pogledajte Suppea [1974.]. Hausman
[1992., pogl. 5]. primjenjuje jednu varijantu ove teorije znanstvenih modela („predikativni
pristup“), posebno na ekonomiju. Morgan i Morrison [1998.], Huges [1997.], i Morgan
[1998.,2001.] naglašavaju „manipulativni“ aspekt modela. O „Phillipsovoj spravi“ pogledajte
Morgana i Boumansa [2004.]. O matematičkim modelima u znanosti općenito, s povijesno-
filozofskog aspekta, usp. Israel [1996.].
___________________________________________________________________________

61
 Četvrto poglavlje

Idealizacija i apstrakcija

Filozofi znanosti su se opirali prihvaćanju važnosti modela u znanosti. Dugo

su vremena ostali vjerni ideji da znanstvene teorije teže uključivanju prirodnih
zakona. Prema tom gledištu modeli naprosto ilustriraju funkcioniranje zakona u
posebnim okolnostima, u vrlo jednostavnim sustavima koji su uspostavljeni
zbog didaktičkih i istraživačkih ciljeva. Modeli bi mogli biti korisni, ali s
filozofskog stajališta, ne osobito značajni instrumenti. Iako se ta ideja možda
može primijeniti na neka područja prirodnih znanosti, ona ne uključuje one
znanosti (a ima ih mnogo) koje ne teže otkrivanju univerzalnih zakona.
Ekonomija je nedvojbeno jedna od njih. Ekonomski model nije prvi korak prema
otkriću univerzalnih zakona. On je prije svega pokušaj da se prikaže neki
ekonomski mehanizam na određenoj razini apstrakcije.
Ali kakva vrsta mehanizma? Na prvi pogled se čini da modeli prikazuju
imaginarne stvarnosti koje imaju vrlo malo dodira sa svijetom u kojem živimo.
Tvorac modela od nas traži da zamislimo jednu znanstvenofantastičnu
stvarnost i to preko niza nestvarnih pretpostavki, da pratimo, dakle, odvijanje
događajâ. Kad bi bio istinit X, Y, W, itd., tada bi bio istinit i Z. Ali problem je u
tome što X, Y, i Z nisu istiniti – barem ne u svijetu u kojem živimo. Radi se o, za
empirista, vrlo teškom problemu, prema kojem bi se znanost trebala kretati
uvijek u bliskom dodiru s činjenicama: u protivnom je prihvaćanje modela
falsificiranje , ako se želimo izraziti filozofskim rječnikom.

62
 U jednom određenom smislu, čitava znanost (a ne samo ekonomija) ima
posla s pitanjima falsifikata. Ekonomist se pita što bi se moglo dogoditi ako
kamatnu stopu smanjimo za 1%; biolog, što bi se dogodilo kad bismo unijeli
mutaciju u gen X; i tako dalje. David Lewis, jedan od najutjecajnijih filozofa u
posljednjih pedeset godina, tvrdio je da se čitava znanost sastoji u odgovaranju
na pitanja tipa „bi li klokani pali da nemaju rep?“ Važno je, međutim, jasno
razlikovati filozofske probleme potaknute takvim falsificiranim tvrdnjama od
metodoloških pitanja koje se odnose na upotrebu modela. Jezični filozofi su se
stoljećima borili s problemom razrađivanja interpretacije (ili „semantike“)
falsificiranih tvrdnji, sve dok Lewis i još neki nisu pronašli pravo rješenje.
Pretpostavimo da bi odgovor na Lewisovo pitanje bio:
„ da, klokani bez repa bi pali“. Kako možemo znati da li je ova tvrdnja točna ili
pogrešna? Prema Lewisu, ukratko ova je tvrdnja točna samo kad bi, u jednom
mogućem svijetu, u svemu sličnom našem, osim u činjenici da klokani nemaju
rep, oni doista pali na tlo.
Lewis je poznat po svojoj realističkoj interpretaciji mogućih svjetova: ovdje se
jednostavno ne bi trebalo raditi o mentalnim eksperimentima, nego o pravim
svjetovima,„paralelnima“
s ovim u kojem živimo. Ali, preskočimo ove metafizičke zgode. Želim naglasiti
nešto drugo. Važan kriterij sličnosti između našeg svijeta i svijeta klokana bez
repa je činjenica da oni dijele iste prirodne zakone. U protivnom ne bismo mogli
odgovoriti na pitanje od kojeg smo pošli: kad, na primjer, u svijetu klokana bez
repa ne bi postojala sila gravitacije, klokani sigurno ne bi pali. Ali tada Lewisova
interpretacija pretpostavlja koncept prirodnog zakona. I nije dakle od prevelike
pomoći za razumijevanje uloge modela u jednoj disciplini kao što je ekonomija
koja, kako smo već rekli, ne ovisi o postojanju univerzalnih zakona i ne traži ih.

63
 Osim toga, ako su pitanja koja postavljaju ekonomisti slična onima o
klokanima (što će se dogoditi ako uvedemo ekonomsku politiku X ?), s njima se
treba suočavati razrađujući modele koji se ne ograničavaju na promjenu samo
jednog aspekta stvarnog svijeta, nego su stvoreni istovremenim uvođenjem
brojnih pretpostavki. A te su pretpostavke vrlo osobite: one su često distorzije
do kojih dolazi kad uvećavamo ili umanjujemo neke elemente svijeta u kojem
živimo. To je kao da se pokuša, po analogiji, shvatiti što bi se dogodilo klokanu
bez repa, i to tako da se izradi model klokana, manji od stvarnog, i još bez
gornjih udova, s pretjerano teškom glavom, s plastičnom dlakom, koji ne skače,
i tako dalje. Zašto Akerlof zahtijeva da zamislimo jedan fantastičan svijet u
kojem su svi pojedinci neosjetljivi na rizik? Zašto traži da zamislimo da postoje
samo četiri vrste automobile i dvije skupine pojedinaca? Zašto baš ove
pretpostavke, a ne neke druge? Koju prednost ima ovaj mogući svijet u odnosu
na druge koje bismo mogli prikazati pomoću modela? Pristup Lewisovim
falsifikatima ne pomaže nam odgovoriti na ova pitanja.
Moramo se dakle suočiti s pitanjem modela iz jednog drugog kuta.
Stvaranje modela slijedi vrlo precizna pravila. Prvo od njih je da zamišljeni svijet
treba biti jednostavniji od stvarnog. Alan Gibbard, filozof, i Hal Varian,
ekonomist, pokušali su prepoznati specifičnu jednostavnost znanstvenih
modela koristeći pojam karikature:

Karikature […] teže „stvaranju dojma“ o nekom aspektu ekonomske stvarnosti tako da je
ne opisuju na neposredan način, već pretjerano naglašavaju – do apsurda - neke posebne
aspekte ekonomske situacije. […]
Često se izabiru postavke nekog modela ne da bi se približila stvarnost, već da bi se
preuveličao ili izolirao neki aspekt stvarnosti [Gibbard i Varian 1978., 665 i 673].

64
 Tajna formula za izradu dobrog modela bi, dakle, bila sljedeća:

pojednostavljenje = pretjerivanje + izolacija

Je li moguće primijeniti ovu shemu na Akerlofovo „tržište krntija“? Evo

popisa operacija koje je Akerlof izveo da bi pojednostavnio svoj model:
Pretjerivanje Izoliranje
1. Kvaliteta je ravnomjerno raspodijeljena 15. Svi akteri maksimiziraju vlastitu korisnost
2. Korisnost raste linearno s brojem (kod modela nema altruizma)
posjedovanih 16. Korisnost je funkcija isključivo kvalitete
automobila automobila (ne postoji „čista“ radost
3. Ekonomski akteri ne griješe posjedovanja)
4. Postoje samo 4 vrste automobila 17. Potražnja ovisi samo o cijeni i kvaliteti
5. Kvaliteta se mjeri na ljestvici od 0 do 2 18. Ponuda ovisi samo o cijeni
6. Postoje samo dvije skupine aktera 19. Ne postoje institucije koje uravnotežuju
7. Svi automobili pripadaju prvoj skupini asimetriju informacija (garancije,brandovi.
aktera itd.)
8. Akteri iz prve skupine poznaju kvalitetu
automobila
9.Akteri iz druge skupine ne poznaju
kvalitetu automobila
10. Akteri iz druge skupine točno poznaju
prosječnu kvalitetu automobila
11. Akteri iz druge skupine crpe iz
posjedovanja automobila točno 1,5
korisnosti od korisnosti koje uživaju akteri iz
prve skupine
12. Cijene su poznate svima
13. Ne postoje troškovi transakcija
14. Rezultat: nema razmjene

Ove sam pretpostavke klasificirao prema kategorijama koje su predložili

Gibbard i Varian, a ostali usvajaju malo drugačiju terminologiju. Nancy
Cartwright [1989.] koristi pojmove idealizacije i apstrakcije, koje po mom
mišljenju bolje obuhvaćaju postupke koji se primjenjuju pri izradi modela.

65
 Idealizacija je pomaknut ili pretjeran prikaz jednog aspekta stvarnosti. U
karikaturama se to postiže mijenjanjem dimenzija nekog tjelesnog obilježja.
Prisjetimo se velikih ušiju koje su koristili karikaturisti da bi nacrtali Tonya
Blaira, mršavosti poput kostura kojom prikazuju Piera Fassina, ili pretjeranu
debljinu Giuliana Ferrare. U slučaju modela, postoji jedna bitna razlika: dok
karikaturist prikazuje jednu posebnu osobu, tvorac modela nastoji prikazati
čitavu vrstu predmeta ili pojava iz stvarnog svijeta (u našem slučaju ekonomijâ).
Zašto dakle koristiti idealizaciju? Tvorac modela treba pronaći jedinstveni prikaz
koji bi odgovarao cijelom nizu pojava koje vjerojatno imaju i vrlo različite
karakteristike. To je kao da pokušamo prikazati prototip jednog Talijana:
postoje mnogi modeli u tom smislu, od toga da svira mandolinu, do toga da
jede špagete, da je latin lover. Koja god se karakteristika izabere da bi se
prikazao prosječni ili tipični Talijan, u svakom će se slučaju raditi o pretjerivanju,
u smislu da se jedna ili više karakteristika pojačavaju, druge pak umanjuju, i na
taj se način osobnost mnogih pojedinačnih Talijana deformira. Ali biranje jedne
vrste karikature, a ne neke druge, uglavnom ovisi o svrsi karikature: koja se
poruka želi prenijeti ?
I tvorac modela se mora zapitati nešto slično. Koji je cilj modela? Koja
se pojava želi istraživati? Što se želi dokazati? Odluka da se promijeni stvarnost
na tako osobit način je potpuno u funkciji svrhe modela. Neke takve distorzije
imaju za cilj pojednostaviti matematičke dokaze. Druge pak služe da bi
zaključak učinile razumljivijim, tako da se može shvatiti na prvi pogled.
Ponekad je moguće idealizacijom potpuno eliminirati jedno obilježje ili
osobinu iz stvarnog svijeta, dodjeljujući na primjer neku ekstremnu vrijednost
(nulu ili beskonačno) jednoj varijabli modela. Prema poljskom filozofu Leszecku
Nowaku proces idealizacije funkcionira ovako: zamislimo da želimo uočiti vezu

66
između različitih varijabli ili osobina, koje ćemo nazvati Y i X1…..,Xn . Da bi
pojednostavnio, tvorac modela počinje analizirati vezu između Y (zavisna
varijabla) i nekih nezavisnih varijabli X1…., Xm (m < n), određujući da ostale
varijable poprimaju nerealne vrijednosti. Dobit ćemo, dakle, u prvoj
aproksimaciji, model koji je jako idealiziran, poput sljedećega:
M1: ako je Xm+1 = 0 & Xm+2 = 0 & … & Xn = 0,
onda je Y = fm ( X1,…,Xm)

Stvaraju se dakle sljedeći modeli „otpuštanjem“ pretpostavki idealiziranih

u M1, a ovaj postupak Nowak naziva „konkretizacijom“. Na primjer:
M2: ako je Xm2 = 0 & … & Xn = 0
onda je Y = fm+1 ( X1,…,Xm, Xm+1) =
= g [fm ( X1,…,Xm), ], h (Xm+1)

U modelu M2 funkcija fm+1 je dobivena kombinacijom (preko g) „ stare “

funkcije fm s h, funkcijom koja izražava utjecaj faktora Xm+1 (nakon što je
„dezidealiziran“) na zavisnu varijablu Y. Funkcija g je dakle pravilo koje
omogućava kombiniranje novog faktora sa starima – „kombinacija uzroka“,
draga Johnu Stuartu Millu.
Na isti način mogu se izraditi i kompleksniji modeli (M3, M4, itd.). Ključni je
moment da prema Nowaku idealizirani model sadrži in nuce1 sve nezavisne
faktore i varijable koji utječu na zavisnu varijablu Y, iako su nekima od njih
pridružene vrlo specifične vrijednosti. Ali u stvarnosti se takav slučaj ne
događa gotovo nikada. Svi znanstveni modeli su jako nepotpuni, u smislu da se
neke varijable ili uzročni faktori ne pojavljuju. Kad se to dogodi, pravilnije je

1
U suštini (nap.prev.)

67
govoriti o apstrakciji nego o idealizaciji. Apstrakcija (od latinskog ab-trahere,
„odnijeti, iznijeti“) ili „izolacija“ ima također za cilj idealizaciju, ali
pojednostavnjuje eliminacijom nekih aspekata stvarnog svijeta. I dok
idealizacije prikrivaju stvarnost mijenjajući je, apstrakcije je prikrivaju potpuno
ignorirajući neke pojave ili osobine predmeta o kojima se radi. Treba označiti
razliku između ta dva postupka, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog činjenice
da katkada nenamjerno zanemarimo pojave ili osobine – jednostavno zato što
ne znamo da postoje ili smo to zaboravili. I dok idealizacija djeluje kao
upozorenje tvorcu modela (on neprestano dobiva informacije o postojanju
falsifikata stvarnosti), prilikom apstrahiranja je lako zaboraviti da su neki
aspekti potpuno odsutni iz modela.
Rekli smo, dakle, da su simplifikacije djelotvorne u istraživanju ili dokazivanju
neke teze korištenjem modela. Akerlof tvrdi nešto slično u svom eseju:

Primjer rabljenih automobila pogađa bit problema [1970; kurziv dodan u tal…]

Što znači ta rečenica? Čini se da Akerlof govori o „biti“ u gotovo

aristotelovskom smislu, kao o osobini nekog predmeta, koja je uvijek prisutna,
usprkos slučajnim osobinama koje je prate u raznim okolnostima. U slučaju
modela, ideja je da simplifikacije nemaju važnost, sporedne su u smislu da ne
utječu na glavni rezultat do kojega se želi doći. Zapravo je točno da se od nekih
idealizacija tržišta krntija može odustati, a da se time ne utječe na glavni
rezultat. Uzmimo, na primjer, pretpostavku broj 5 (kvaliteta automobila varira
od nula do 2): očito je da se ništa ne mijenja ako izaberemo različite brojeve (od
0 do 100, ili od -12 do +15).

68
 U slučaju ostalih pretpostavki, sam nas Akerlof uvjerava da se one mogu
bez opasnosti mijenjati. Na primjer: pretpostavka broj 2 tvrdi da su akteri u
modelu neutralni na rizik. To znači da se nisu spremni „kladiti“ na neki
automobil ako su izgledi loši. U stvarnom životu, u nekim se situacijama
izlažemo riziku (na primjer, odlazeći u kasino ili kupujući loto listić), dok se u
drugima opet štitimo od njega (kada kupujemo police osiguranja). Kad su iznosi
u igri niski, možemo biti spremni na klađenje iz čistog zadovoljstva koje nam
pruža igra. (Sve igre na sreću funkcioniraju manje-više prema tom principu, u
protivnom lutrije i kockarnice ne bi mogle izmamiti novac od kladilaca).
Dakle, slijedom ovakvog razmišljanja, neki bi pojedinci mogli biti
spremni na kupnju rabljenog automobila iako su izgledi loši, kada je iznos
uloženog novca skroman. Stvar je u tome da se u svakom slučaju rezultat
tržišta krntija ne bi puno promijenio: trebalo bi samo kombinirati posljedicu
asimetrije informacija s posljedicom drugih faktora, kao što je nesklonost riziku.
U takvom bi slučaju tržište „presušilo“, ali ne bi potpuno nestalo – jedna
minimalna razina razmjene bi preživjela, za kvalitetne i jeftine automobile (Sl.
4.1).
Isti način razmišljanja primjenjuje se i na pretpostavku 1: zamislimo da
kvaliteta nije ravnomjerno distribuirana, već je asimetrična u odnosu na krajnje
točke segmenta kvaliteta/cijena.

SL. 4.1 Razina razmjene s akterima sklonima riziku

69
U takvoj bi situaciji bilo teže izračunati prosječnu kvalitetu μ, ali rezultat modela
bi i dalje bio valjan.
Ipak, nakon što ublažimo ovu pretpostavku, rezultat koji proizlazi iz modela
(nema razmjene) vrijedi apsolutno samo za neke specifične parametre funkcija
korisnosti, za jedan određeni radijus cijena. Na primjer, u slučaju prikazanom na
slici 4.2, kada se p jako približi nuli, proporcionalno raste broj dobrih
automobila a opada broj loših, i ako smo indiferentni na rizik može biti
probitačno krenuti u kupovinu.
Akerlof eksplicitno tvrdi da se posljedice stava prema riziku kombiniraju s
posljedicama asimetrije informacije:
Na ove funkcije korisnosti, potrebno je dati tri komentara: 1) u odsutnosti linearne
korisnosti, (npr,s logaritamskom korisnosti) nepotrebno se uplićemo u algebarske
komplikacije; 2) korištenje linearne korisnosti omogućuje fokusiranje na posljedice asimetrije
informacija: s konkavnom funkcijom korisnosti moramo paralelno promatrati uobičajene
posljedice varijacije neizvjesnosti rizika i posebne posljedice koje namjeravamo ovdje
prodiskutirati;

4.2 Asimetrična distribucija kvalitete rabljenih automobila

3) U1 i U2 imaju neobičnu karakteristiku da drugi automobil, ili čak automobil k, dostiže istu
količinu korisnosti kao i prvi. Još se jednom žrtvuje realizam da bi se izbjeglo skretanje sa
željenog fokusa (Akerlof 1970.; tal…)

70
 Akerlof želi reći da asimetrija informacija dovodi do smanjenja razmjene iako
nije jedini faktor u igri; i stav prema riziku i raspodjela kvalitete imaju svoju
ulogu. Najeklatantnija posljedica asimetrije informacija ipak se može uočiti u
kontekstu aktera koji su indiferentni na rizik i s ravnomjernom distribucijom
kvalitete: u tom slučaju nema razmjene.
U modelu Akerlof, da tako kažemo, „stavlja u zagradu“ posljedice stava
prema riziku i distribuciji kvalitete, s ciljem dobivanja jednog pretjeranog i vrlo
zbunjujućeg rezultata: nestanka tržišta. Ali u stvarnom svijetu ove dvije
„ometajuće varijable“ su gotovo sigurno aktivne. Akerlof sugerira da je, u
načelu, moguće prepoznati njihove posljedice na razmjenu, iako model može
izgledati pomalo složenim. Ali to nije potrebno činiti eksplicitno, jer srećom,
asimetrija informacija „gura“ uvijek u istom smjeru, uvijek teži smanjenju razine
razmjena, bez obzira na ostale faktore iz okoline.
Ova se analiza u potpunosti podudara s millovskom idejom o „zakonima
tendencije“. Iako formalni modeli nisu korišteni u Millovo vrijeme, čini se da
današnji ekonomisti ne razmišljaju na puno drugačiji način. I oni su u potrazi za
„tendencijama“, za uzročnim faktorima koji pridonose stvaranju određene
posljedice bilo da djeluju izolirano ili su u kombinaciji s drugim ometajućim
faktorima.

71
Sl. 4.3 Neki od faktora koji utječu na razinu razmjene

Kako možemo otkriti ove zakone tendencije? U maloprije proučenom

slučaju, prihvaćajući pretpostavku o indiferentnosti u odnosu na rizik. Kada
ekonomisti otkriju da neka posebna pretpostavka nije važna za rezultat,
ustvrđuju da je rezultat neosjetljiv u odnosu na neke promjene u idealizaciji
modela. Robert Sugden [2000.] naglašava taj moment u jednom članku o
interpretaciji ekonomskih modela. Ali Sugden napominje i to, što je po mom
mišljenju točno, da takva vrsta postupka može samo pokazati neosjetljivost
rezultata kada se premještamo s jednog modela na drugi (ili na drugu vrstu
modela). Problem je u tome što naposljetku želimo prijeći iz svijeta modela u
stvarni svijet.
Sugden tvrdi da se ovaj posljednji korak može napraviti samo ako su
pretpostavke, modela vjerojatne. U određenom smislu je i ovo jedna tvrdnja na
Millovom tragu: sjetimo se da za Milla introspekcija ima vrlo važnu ulogu u
dokazivanju postavki ekonomske teorije. Introspekcija je psihološki proces
poistovjećivanja, pomoću kojeg se pokušavamo staviti u kožu drugih osoba i
zamisliti koji to osjećaji, motivacije itd.,mogu vjerodostojno ući u igru u
određenoj vrsti situacije.

72
 Sugden predlaže analogiju s književnim djelima, jer je vjerodostojnost
važan kriterij i u stvaranju jedne lijepe fabule romana. Ako su likovi previše
čudni, roman često ne funkcionira, u smislu da se čitatelj ne prepoznaje u radnji
i ne zna kakve zaključke da iz nje izvuče. Najbolje romane karakterizira pažljiva
kombinacija „pravih“ likova koji djeluju u „prikladnim“ situacijama. Lik je
„pogođen“ ako ujedinjuje elemente koji su poznati čitatelju (te se on
poistovjećuje s likom) i neke, na određeni način prenaglašene elemente (koji
služe da bi jasnije istakli poruku romana, ili da bi pripovijedanje učinili
živahnijim: izuzetna hrabrost ili kukavičluk, podmuklost ili altruizam, itd.). I
kontekst mora sadržavati kombinaciju situacija koje su čitateljima poznate i
onih „ekstremnih“ (moralne dileme, tragične odluke, veliki povijesni događaji).
Kada ti elementi nisu uravnoteženi, roman postaje nerealističan ili previše
didaktičan, kao neka sapunica; ili smiješan, nenamjerno ili namjerno (kao u
komedijama).
Problem je da pozivanje na vjerodostojnost ili uvjerljivost izaziva jednu
više nego opravdanu bojazan: radi se o nejasnim pojmovima, koji su dakle
neizbježno subjektivni. Ono što je vjerojatno za mene, može biti manje
vjerojatno za nekog drugog. Kako možemo znati da je neki model izrađen na
adekvatan način? Kako možemo biti sigurni da nas naša intuicija neće navesti
na pogrešku? Tipičan odgovor empirista je da treba kontrolirati model
uspoređujući ga sa stvarnim faktorima. Ali kako to izvesti? Postoje mnogi
pristupi tom pitanju i nastavak ove knjige je posvećen razradi onih najvažnijih.
U sljedećem poglavlju želim rasvijetliti jedno moguće rješenje koje je u
mnogočemu suprotno millovskom, a to je prijedlog velikog suvremenog
ekonomista Miltona Friedmana.

73
________________________________________________________________
Preporučena literatura
Osim već citiranih Akerlofa [1970.°] i Sugdena [2000*.], pogledajte osobito Gibbarda i
Variana [1978.*].
O idealizaciji, izolaciji, apstrakciji , usp. Pareto [1907.], Nowak [1980.], Hamminga i de Marchi
[1994.], Mäki [1992.*;1994.], N. Cartwrigt [1989., pogl.5; 1994.] i Mc Mullin [1985.].
Terminologija (idealizacija, apstrakcija, izolacija, itd.) koja se koristi u ovoj knjizi nažalost nije
ujednačena, ali nakon što je razjašnjeno značenje raznih korištenih termina, nije se teško
snaći. Morgan [2004.] kritizira ideju da se stvaranje modela sastoji u distorzijI ili eliminaciji
svojstava neke stvarne ekonomije. Postoje dvije glavne falsifikacijske teorije koje nalazimo
kod Lewisa [1976.]. i Stalnakera [1968.]. Kritika falsifikacijske interpretacije znanstvenih
modela preuzeta je od N. Cartwright [1999., pogl. 4].

74
 Peto poglavlje

Friedman i irealističnost pretpostavki

Autori koje smo do sada susreli (John Stuart Mill, Gibbard i Varian,
Sugden) slažu se oko jedne važne metodološke teze: ekonomski modeli moraju
se vrednovati ispitivanjem njihovih pretpostavki. Prema Millu, možemo reći da
li je jedan model valjan ili nije zahvaljujući introspekciji. Drugi pak tvrde da
pretpostavke moraju biti vjerodostojne, vjerojatne, da moraju biti „dobre
karikature“ i tako dalje. Više od jednog stoljeća (otprilike od polovice
devetnaestog do polovice dvadesetog) ekonomisti su uglavnom bez problema
prihvaćali to gledište. Ali od pedesetih godina metodologijom ekonomije
vladao je jedan strogo anti-millovski nazor, kojeg je uveo i branio poznati
makroekonomist Milton Friedman.
Friedman je bio izuzetno utjecajan društveni znanstvenik, osobito
zahvaljujući svojim studijama o monetarizmu (koje su mu donijele Nobelovu
nagradu 1976.), ali i svojim pisanim raspravama političkog karaktera. Bio je
pobornik radikalnog liberalizma i njegovo se ime često povezivalo sa
stvaranjem tačerijanske i reganovske „nove desnice“. Sa znanstvenog aspekta
Friedman i njegovi učenici čikaške škole ponudili su teorijske instrumente da bi
nadvladali kejnzijanske politike koje su snažno utjecale na državne intervencije i
koje je nakon Drugoga svjetskog rata prihvatila većina zapadnih zemalja. Ali to
izlazi iz okvira teme ovog poglavlja. Ovdje ćemo govoriti o Metodologiji
pozitivne ekonomije [1953.] – najutjecajnijem metodološkom eseju u povijesti

75
ekonomije, jedinom kojega u svojoj karijeri prije ili kasnije pročitaju svi
ekonomisti.
Da bismo razumjeli značenje Friedmanovog eseja, moramo ga smjestiti u
poseban povijesni kontekst. Kao što smo rekli, za Milla i njegove sljedbenike
ekonomska je teorija istinita u apstraktnom smislu, u smislu da njena osnovna
načela opisuju temeljne uzročne mehanizme ekonomskih pojava. Osim toga,
naše povjerenje u istinitost ekonomskih zakona oslanja se na moć introspekcije
– ekonomija se temelji na načelima koja smatramo psihološki vjerodostojnima
ili intuitivno istinitima. Povjerenje u ortodoksnu ekonomsku teoriju je međutim
tridesetih i četrdesetih godina dovedeno u pitanje, i to preko niza studija
posvećenih istraživanju procesa ekonomskog odlučivanja u stvarnom svijetu.
Jednu su takvu studiju 1939. objavili Robert Hall i Charles Hitch, ekonomisti s
Oxforda, i u njoj prikazali rezultate upitnika o procesu formiranja cijena unutar
poduzeća. Čini se da većina menadžera slijedi jedan krajnje pojednostavljen
postupak kalkulacije, koji bitno zanemaruje maksimiziranje profita. Općenito,
cijena se izračunava tako da se jediničnom trošku proizvodnje (cijena rada po
svakoj jedinici proizvedenog dobra, u fiksnom opsegu) doda određeni postotak
- koji varira prema industrijskim granama – za pokrivanje fiksnih troškova, plus
cca. 10% za ostvarivanje profita:

cijena = jedinični trošak + X% fiksnih troškova + 10% profita

Ova je formula puno jednostavnija od one koju nudi neoklasična teorija koja
se temelji na pretpostavci da poduzeća teže maksimiziranju profita. Prema
rezultatima studije R. Halla i C. Hitcha, menadžeri ne utvrđuju opseg u kojem su
troškovi proizvodnje pokriveni: tržišna se cijena ne uzima kao „podatak“ prema

76
kojem se određuje optimalna razina proizvodnje, i tako dalje. Menadžeri
poduzeća kao da ne razmišljaju na način kako je implicirano u teoriji. Ali
psihološki mehanizmi su različiti od onih iz teorije, i slijedeći doslovno Millovu
teoriju metodologije morali bismo zaključiti da teoriju treba odbaciti, jer su
pretpostavke pogrešne.
Ovaj je zaključak, kako se može i zamisliti, izazvao dosta prijepora među
neoklasičnim ekonomistima. Do jednog je takvog spora došlo polovinom
četrdesetih godina, u Sjedinjenim državama, na stranicama „American
Economics Review“ – bio je to takozvani „marginalistički spor“, također oko
deskriptivne točnosti temeljnih načela neoklasične teorije. Metodološki esej
Miltona Friedmana iz 1953. treba shvatiti kao reakciju na te događaje. Njegova
glavna poruka je da je Millova metodologija potpuno pogrešna: ekonomski
modeli trebaju biti vrednovani u svjetlu njihove sposobnosti predviđanja, a ne
njihovih pretpostavki.
Ova se teza može iskoristiti za spašavanje ekonomske teorije, uz sljedeći
argument: može biti da menadžeri i ne nastoje maksimizirati profite, ali to
nema neku osobitu važnost ako su tržišne cijene onakve kakve bi bile da
menadžeri maksimiziraju profite. Uskoro ćemo vidjeti kako Friedman
potkrepljuje taj argument ukazujući na mehanizam koji bi trebao omogućiti da
se tržišne cijene približe onima koje predviđa teorija konkurentne ravnoteže. Za
sada je bitno naglasiti da je za Friedmana važno imati teoriju kojom bi se moglo
točno predviđati, neovisno o tome da li se ona temelji na realističnim
pretpostavkama ili ne. Pri formuliranju tog argumenta Friedman uvodi poznati
primjer igrača biljara:

77
 Promotrimo primjer predviđanja poteza jednog vještog igrača biljara. Zvuči razumno
[ustvrditi] da ćemo imati izuzetno točna predviđanja ako pretpostavimo da će igrač povući
poteze kao da poznaje složene matematičke formule koje pokazuju optimalni put kugle, kao
da može odoka precizno odrediti kutove, itd., opisati položaj kugli, munjevito računati na
temelju formula i onda postići da kugle slijede točno određene putanje. [Friedman, 1953;tal.
pr. 1996.].

Naravno, sve su ove pretpostavke nerealistične: igrači biljara koriste

intuiciju i uvježbanost, a ne fiziku i matematiku. Pa ipak, predviđanja koja
proizlaze iz jedne takve teorije bila bi najčešće točna. Analogija s ekonomskim
svijetom je sljedeća:

U jednom širokom skupu okolnosti pojedina se poduzeća ponašaju kao da nastoje

racionalno maksimizirati očekivanu dobit. [...]. i kao da znaju sve potrebne podatke da u
tome uspiju [1953;tal. pr. 1996., 112-113].

Hipoteza o maksimizaciji profita je dakle valjana ne zato što bi

menadžeri poduzeća svjesno nastojali maksimizirati profit. Štoviše, kad
menadžeri ne bi koristili pravila ponašanja koja efektivno vode do
maksimizacije profita, poduzeća bi uskoro izgubila znatne tržišne kvote,
resurse, i na kraju bi ih eliminirala konkurencija. Drugim riječima, samo jedan
mehanizam analogan prirodnoj selekciji omogućava da jedino onaj tko se
ponaša kao da maksimizira profit može ostati u igri.
Friedman nudi brojne argumente u prilog tezi prema kojoj provjera neke
teorije ili modela mora zanemariti valjanost pretpostavki. Ograničit ću se samo
na najvažnije:

78
 1. Nemoguće je postići apsolutnu realističnost.
2. Realističnost pretpostavki nije pokazatelj valjanosti neke teorije.
3. Važna je jedino sposobnost predviđanja.

Načinio sam popis obrnutim redom vjerodostojnosti, tako da najprije

prodiskutiram prihvatljivije argumente, a zatim one manje uvjerljive.

1. Nemoguće je ostvariti apsolutnu realističnost. U tome se Friedman i Mill

potpuno slažu. Sjetimo se da Mill polazi upravo od tvrdnje da je stvarnost
previše kompleksna a da bismo je mogli opisati u svim njenim detaljima.
Moramo nužno izabrati aspekte za koje smatramo da su zanimljiviji ili važniji.
Mill formulira ovu ideju u okviru metode analize i sinteze: trebamo se
usredotočiti na strogo „ekonomske“ uzroke, a ostale uzročne faktore trebamo
prepustiti drugim društvenim znanostima ili primijenjenoj znanosti. Čini se da
Friedman postavlja problem još općenitije: svaki opis mora selekcionirati i
apstrahirati. I u svakodnevnom životu, u opisivanju nekog predmeta, među
svim njegovim karakteristikama biramo one koje nam izgledaju najrelevantnije:
stolac je plav i crn; nogometaš je nizak i brz; prijatelj je velikodušan i
simpatičan, i tako dalje. Nikada ne dajemo potpuni opis nekog predmeta, osobe
ili situacije, jer je to nemoguće učiniti. Zaključak je, prema Friedmanu, da je
zbog toga glupo vrednovati neku teoriju u smislu veće ili manje realističnosti:
opis treba biti koristan, zanimljiv, zabavan, već prema njegovoj svrsi .

2. Realističnost pretpostavki nije pokazatelj valjanosti neke teorije. Friedman

ne negira da realističnije pretpostavke mogu dovesti do preciznijih
predviđanja. On, štoviše, tvrdi da je u načelu bolje koristiti jednostavne teorije

79
koje objašnjavaju i predviđaju puno toga, i da nas to, naravno, može navesti da
žrtvujemo preciznost pretpostavki na kojima se teorija temelji.

Hipoteza je valjana ako „objašnjava mnogo s malo“, ili ako izdvaja opće i bitne
pojedinosti iz mase kompleksnih i beznačajnih okolnosti koje okružuju pojavu koju
objašnjavamo i ako omogućava formuliranje valjanih predviđanja temeljeći se samo na tim
pojedinostima. [1953;tal. pr. 1996., 105].

Na istoj stranici se nalazi jedan od najdiskutiranijih i najprovokativnijih

paragrafa cijelog eseja:
Može se konstatirati da doista važne i signifikantne hipoteze imaju kao postavke krajnje
netočne prikaze stvarnosti i da, u pravilu, što je značajnija teorija, to su (u tom smislu)
irealističnije pretpostavke. [1953;tal. pr. 1996., 105].

Veoma je važno ovu tvrdnju pravilno interpretirati. Friedman želi reći da

je, pri jednakoj sposobnosti predviđanja, uvijek bolje izabrati jednostavniju
teoriju. Ova posljednja je dakle, „signifikantnija“ u vrlo specifičnom smislu:
postiže jednake ili bolje rezultate koristeći manje teorijske i kognitivne resurse.
Friedman ne kaže da doista postoji inverzan odnos između irealističnosti
pretpostavki i sposobnosti predviđanja (realističnije teorije predviđaju manje
precizno; manje realistične teorije predviđaju preciznije).

3. Važna je samo sposobnost predviđanja. I prvi i drugi argument

temeljimo na pretpostavci da je glavni cilj ekonomskih teorija predviđanje
ekonomskih pojava.

80
 Konačni cilj neke pozitivne znanosti treba potražiti u razvoju jedne „teorije“ ili
„hipoteze“ koja bi proizvodila valjana i signifikantna predviđanja […] još neistraženih pojava
[1953;tal. pr. 1996., 97].
Kao skup hipoteza, teoriju treba vrednovati prema njenoj sposobnosti predviđanja za
vrstu pojava koje želi „objasniti“. […] Jedina relevantna provjera valjanosti hipoteze je
usporedba njenih predviđanja s iskustvom [1953;tal. pr. 1996., 98].

Friedman tvrdi da su modeli i teorije naprosto instrumenti za predviđanje

budućnosti. To je gledište poznato kao instrumentalizam: znanost ne pokušava
objasniti duboke mehanizme ili skrivenu strukturu stvarnosti. Zbog toga je riječ
„objasniti“ u Friedmanovu citatu pod navodnicima: jer se nema što objasniti, u
užem smislu. U najboljem slučaju znanstvenik može dokazati da određeni
model nudi dobra predviđanja, pa dakle model „objašnjava“ podatke samo u
tom vrlo oskudnom smislu. Suprotnost instrumentalizmu je realizam: realisti
vjeruju da se znanost može i mora posvetiti otkrivanju prave strukture svijeta
(prirodnog ili društvenog). Entiteti opisani u najboljim teorijama – atomi, crne
rupe, ili homo economicus -, kaže realist, vjerojatno doista postoje. I oni nisu
samo korisni instrumenti za predviđanje pojava. Za modernog instrumentalista
(kao što je filozof Bas van Fraassen) atomi možda postoje, a možda i ne – ali
koga briga? Instrumentalist je agnostik prema takvim stvarima. (Kao što se
agnostik u vjerskom smislu razlikuje od ateista i od vjernika, tako se znanstveni
agnostik razlikuje od ne-realista i realista.)
Napomenimo da spor između realista i instrumentalista nije strogo filozofska
prepirka. Mnogi znanstvenici su realisti, drugi su opet instrumentalisti. Einstein
je bio instrumentalist što se tiče kvantne mehanike, ali realist što se tiče teorije
relativnosti. Prvi veliki instrumentalist modernog doba bio je znanstvenik-
biskup Osiander, autor jednog poznatog predgovora (1543.) Kopernikovog De
revolutionibus orbium celestium. Osiander prikazuje heliocentričnu teoriju kao

81
jednostavni instrument računanja koji nema nikakve veze s pravom strukturom
Sunčevog sustava. Sunčev sustav je točno onakav kako ga opisuje Biblija, i u to
možemo biti sigurni zahvaljujući sakralnim tekstovima. Ali iz praktičnih i
društvenih razloga (da bi na primjer točno odredili datum Uskrsa) praktično je
koristiti kopernikanski sustav usprkos tome što on opisuje jednu izmišljenu
stvarnost. Naravno, tko se nije slagao s Osianderovom interpretacijom i uzimao
Kopernika previše ozbiljno, izlagao se opasnosti, kao što pokazuje Galilejev
slučaj.
Prepirka između realista i instrumentalista je dakle vrlo stara i vrlo poznata
i još uvijek traje. U ekonomiji, Friedmanov esej je potaknuo široku raspravu, a
njezin se velik dio može smjestiti u ovakav širi kontekst. Postoje međutim i
bitne razlike između specifičnog problema realizma u ekonomiji i realizma
općenito. Prije svega, nije jasno da li su entiteti kojima se bavi ekonomska
teorija direktno neuočljivi kao oni iz fizike i drugih prirodnih znanosti. Što se nas
međutim tiče, nije nužno ulaziti u detalje ove rasprave. Literatura posvećena
Friedmanu je vrlo opširna i bilo bi je nemoguće ovdje rezimirati u cijelosti.
Držim da je puno zanimljivije pokušati shvatiti da li je Friedmanovo mišljenje,
barem u glavnim crtama, obranjivo. Općenito, mislim da nije, kao što pokazuje
jednostavni argument Dana Hausmana.
Rečeno je da je Friedmanovo mišljenje, osobito njegova tvrdnja prema kojoj
se pri vrednovanju jedne teorije ne treba obazirati na realističnost
pretpostavki, temeljeno na tri teze. Dok se prva čini razumnom druga i treća su
sporne. Friedman želi doći do ovog zaključka: „za vrednovanje neke teorije
nebitno je da li su njene pretpostavke realistične ili nisu“. On do toga dolazi
slijedeći ovaj put [usp. Hausman 1992c,71]:

82
 a) Dobra teorija nudi valjana i signifikantna predviđanja s obzirom na vrstu pojava koje želi
objasniti (ekonomski rast, formiranje cijena, itd.)
b) Jedini kriterij za procjenjivanje kvalitete neke teorije ili modela je njena sposobnost da
ponudi valjana i signifikantna predviđanja s obzirom na vrstu pojava koje želi „objasniti“.
c) Stoga su sve ostale činjenice , uključujući i realističnost pretpostavki, irelevantne za
procjenu.

Očito je da c) slijedi iz b) na vrlo jednostavan način. Problem je b). Odakle

dolazi? Čini se da Friedman sugerira da proizlazi iz a). Podsjetimo se da je a)
posljedica instrumentalističkog poimanja znanosti, koje prihvaća Friedman:
teorije su instrumenti za predviđanje, i točka. Radi se o jednoj sofisticiranoj
filozofskoj ideji i ne treba se upuštati u kritiku koja bi nas odvela predaleko od
teme ove knjige; za sada je prihvatimo kao dobru. U svakom slučaju činjenica je
da i ako prihvatimo a) nismo prisiljeni prihvatiti b).
Hausman iznosi jednu pojašnjavajuću analogiju. Zamislimo da nas u
trenutku kupnje rabljenog automobila zanima samo njegova pouzdanost i
njegova sigurnost (ovdje se naravno radi o pojednostavljenju: mnoge ljude
zanima i estetika, snaga, ugled zbog posjedovanja određenog automobila, itd.).
Sigurno nas u trenutku kupnje automobila zanima da li je on u prošlosti bio
pouzdan i siguran. Ali ne radi se o jedinoj stvari koja nas zanima. Vjerojatno je
da ćemo barem odvesti auto nekom dobrom mehaničaru da pogleda motor i
vidi da li je u dobrom stanju.
Po analogiji, Friedman međutim tvrdi da provjera kvalitete „unutarnjih
mehanizama“ automobila nema nikakvog smisla. U tablici 5.1 prikazao sam
Friedmanov argument i onaj analogni, koji je stvorio Hausman.
U slučaju automobila, vrlo je lako shvatiti pogrešku u razmišljanju.
Zamislimo da želimo kupiti automobil koji ćemo koristiti pretežito na selu. Auto

83
je rekorder u pouzdanosti (nikad se nije pokvario), ali je korišten najviše u
gradu. Bi li bilo razumno u takvim okolnostima, u trenutku kupovine oslanjati
se samo na prošle performanse automobila? Ili zamislimo

Tab. 5.1
_________________________________________________________________
Auto Teorija/model

_________________________________________________________________
Svrha i funkcija Pouzdan i siguran prijevoz Pouzdana predviđanja

Kriterij procjenjivanja Pouzdanost i sigurnost Pouzdanost u donošenju

predviđanja (SAMO) u prošlosti (SAMO) u prošlosti

da je u trenutku prodaje automobila vlasnik promijenio neke dijelove, na

primjer tip ovjesa ili je automatski mjenjač zamijenio ručnim. Koliko u tom
slučaju znači prošlost da bi se predvidjele buduće performanse automobila?
U prvom slučaju su vanjske okolnosti u kojima je automobil (ili
model) bio korišten različite od onih u kojima će biti korišten u budućnosti. U
drugom slučaju smo intervenirali da bismo modificirali strukturu modela/auta.
Poanta je u tome da bi u oba slučaja prošlost mogla biti varljiva kao pokazatelj
budućih performansi. Stoga bi bilo glupo osloniti se samo na nju, bez korištenja
ostalih izvora informacija. Kako tvrdi Hausman, puno je mudrije „baciti pogled
pod poklopac motora“ da bi se provjerilo u kakvom je stanju motor. Izvan
metafore, jedan model je izrađen od više elemenata koji su „montirani“ prema
vrlo preciznom planu. A možda nas zanima samo rezultat predviđanja modela,

84
ali to ne znači da nije važno shvatiti kako funkcioniraju pojedini dijelovi; koliko
su stabilni, kako su montirani, itd.
Analogija model/motor automobila stara je više od pola stoljeća. Još ga
jedan nobelovac, Trygve Haavelmo, koristi za ilustraciju problema koji nas
zanima.

Kad bismo trebali provesti jedan niz kontrola brzine s nekim automobilom, vozeći
ravnom i suhom cestom, mogli bismo biti u stanju nacrtati vrlo točnu funkcionalnu vezu
između pritiska na papučicu gasa (ili udaljenosti papučice od poda automobila) i
odgovarajuće brzine automobila. Poznavanje ove veze moglo bi biti dovoljno da taj
automobil vozimo zadanom brzinom. Ali kad netko ne bi znao ništa o automobilima, a želio
bi shvatiti kako funkcioniraju, ne bismo mu smjeli savjetovati da gubi vrijeme mjereći jednu
takvu vezu. Zašto? Zato što 1) takva veza ostavlja cijeli unutarnji mehanizam automobila
zavijen u potpunu tajnu, i 2) takva bi se veza mogla prekinuti u svakom trenutku, čim bi
došlo do kakve smetnje ili promjene u radu automobila. Naglasimo da takva veza ima vrlo
malu autonomiju, jer njeno postojanje ovisi o istodobnom djelovanju brojnih drugih veza,
od kojih su neke prolaznog karaktera. S druge strane, opći zakoni termodinamike, dinamike
funkcioniranja, itd. su vrlo autonomne veze s obzirom na mehanizam automobila, jer te veze
opisuju funkcioniranje nekih dijelova mehanizma nevezano s onim što se događa u drugim
dijelovima. [Haavelmo 1944., 28].

Za Haavelmoa, dakle, model koji točno predviđa, pa i na dugi rok, nije

pouzdan ako ne uključuje autonomne i „pouzdane“ veze. Veza je pouzdana
ako ostaje valjana i kad se promijene drugi uvjeti iz pozadine, ili kad se model
„montira“ ili „demontira“ da bi se koristio u drugoj domeni aplikacije. Primjer
nepouzdanog modela je načelo: „kad barometar pokazuje kišu, počet će
kišiti“. To načelo se može koristiti za predviđanje meteoroloških prilika, ali
samo ako unutarnji mehanizam barometra funkcionira na primjeren način.

85
Ako barometar udarimo čekićem (drugim riječima, djelujemo na njegove
unutarnje mehanizme), veza više nije valjana.
Haavelmo anticipira za skoro deset godina Friedmanov esej, koji se rađa,
u određenom smislu, već obilježen problemom „postojanosti“. Ali još više
začuđuje činjenica da se Friedmanove metodološke ideje mogu kritizirati
korištenjem argumenta kojeg je izmislio sam Friedman. Vratimo se natrag u
šezdesete godine. Kejnzijanske ekonomske politike tog doba koristile su
empirijsku vezu koju je otkrio novozelandski (naturalizirani Englez) ekonomist
Alban Phillips - onaj koji je izmislio „Phillipsovu spravu“, da se lakše snađemo.
Proučavajući britansku ekonomiju desetljećima, Phillips je otkrio da postoji
inverzna statistička veza između razine nezaposlenosti i stope rasta plaća: kad
je rast plaća visok, nezaposlenost teži opadanju; kada plaće opadaju,
nezaposlenost raste.
Ovu statističku vezu je moguće objasniti korištenjem kejnzijanskih
makroekonomskih modela. Ideja je jednostavna: zamislimo da smo u periodu
niske nezaposlenosti. Da bi zaposlila nove radnike, poduzeća su prisiljena
povećati plaće. Kada je nezaposlenost visoka, međutim, događa se sljedeće:
poduzeća mogu smanjiti plaće, dakle i inflaciju. Mnogi ekonomisti, među
kojima Samuelson, Lipsey i Solow, sugeriraju korištenje Phillipsove krivulje u
svrhu ekonomske politike: ona implicira da je moguće „zamijeniti“ nisku
zaposlenost s visokom inflacijom. Budući da se smanjenje nezaposlenosti
gotovo jednoglasno smatra jako važnim ciljem, gledano s društvenog aspekta,
radi se o izuzetno zanimljivom rezultatu.
Trade-off politiku između inflacije i nezaposlenosti godinama su doista
primjenjivale mnoge vlade. Ipak, šezdesetih i sedamdesetih godina skupina
ekonomista na čelu s Friedmanom i Phillipsom ustvrdila je da je „zamjena“

86
između inflacije i nezaposlenosti trik kratkog vijeka. Robert Lucas, osobito, u
jednom eseju iz 1976. tvrdi da veza koju je otkrio Phillips ne može opstati pred
opetovanim državnim intervencijama (ona nije stabilna pri intervencijama
ekonomske politike). Vezu između nezaposlenosti i inflacije moguće je vrlo
općenito prikazati na sljedeći način:

ut+1 = f (u1, p1, Θ)

gdje je:
u1 = razina nezaposlenosti u trenutku t;
p1 = razina inflacije u trenutku t;
Θ = konstantni parametri koji definiraju funkcionalnu vezu f.

Funkcija f je, prema Phillipsu i drugim kejnzijanskim ekonomistima, stabilna i

čvrsta, u smislu da se ne mijenja kad se mijenjaju ostale okolnosti iz okoline
ekonomskog sustava. Ali ona mora prije svega „opstati“ uz državnu
intervenciju, uz poremećaje sustava koje unosi ekonomska politika. Lucasov
argument (poznat kao „Lucas Critique“, Lucasova kritika) temelji se na mišljenju
da funkcija f može biti stabilna samo ako radnici pate od takozvane monetarne
iluzije – ako vjeruju da su bogatiji samo zato što imaju veće plaće, ignorirajući
činjenicu da će i cijene rasti i tako „nagrizati“ rast plaća.
Budući da Lucas tvrdi (slijedeći Friedmana) da su ljudi uglavnom racionalni,
iz toga slijedi da ih je nemoguće „kontinuirano obmanjivati“ („you can't fool all
people all the time“, prema jednoj američkoj poslovici koja je postala slogan
anti-kejnzijanskih ekonomista). Kad ljudi shvate da su bili prevareni (da su
radili više za istu plaću, u smislu kupovne moći) reagirat će zahtijevajući još
veće plaće da bi kompenzirali očekivanu razinu inflacije. Da bi imala efikasnu

87
ekonomsku politiku, država je dakle prisiljena ljude „iznenaditi“, stvarajući sve
više razine inflacije.
Općenitije, Lucasov argument je usmjeren na tezu prema kojoj parametri Θ
nisu stabilni, nego su oni sami jedna varijabla Θ = g (λ,G) gdje λ predstavlja
očekivanja ljudi, a G je intervencija države. Prema Phillipsu i kejnzijancima,

Ali nakon nekog vremena ljudi nauče predviđati intervenciju vlade i inflaciju:

Pouka je da se Phillipsova krivulja može koristiti kroz neko vrijeme da bi se

predvidjele posljedice kejnzijanskih politika, ali je predodređena na neuspjeh
čim ljudi nauče predviđati posljedice samih politika, ili kada one sadrže
pretpostavke ekonomskog modela. Ova je pojava, čini se, potvrđena a
posteriori kroz podatke iz sedamdesetih i osamdesetih godina kako pokazuje
slika 5.1. Od 1973. Phillipsova krivulja se na grafikonu brzo premješta na desno
i prema gore, a ta je pojava poznata pod imenom „stagflacija“ (sve veće razine
inflacije i nezaposlenosti).
Nije mi namjera ovdje razriješiti spor o Phillipsovoj krivulji. Prema
kejnzijancima, koji se nikada nisu priklonili zaokretima Friedmana, Lucasa i još
nekih, stagflaciju sedamdesetih je trebalo objašnjavati kao posljedicu jednog
niza političkih događaja egzogenih sustavu, osobito dviju velikih naftnih kriza

88
koje je izazvao kartel OPECa. Prema ovoj rekonstrukciji, racionalna očekivanja
bi mogla imati sporednu ulogu u stvaranju stagflacije.

Sl. 5.1 Stopa inflacije i nezaposlenost u SAD 1955 – 2003.

Predmet koji nas zanima je čisto metodološki. Razmatranja čikaške škole

slijede jednu sasvim drugačiju strategiju – dapače, suprotnu - u odnosu na onu
koju predlaže Friedman u slavnom eseju iz 1953. Lucasova kritika je uvjerljiva,
jer nam se čini nevjerojatnim da se može kontinuirano obmanjivati radnike, a
da oni to ne primijete. Kritika je, drugim riječima, usmjerena na upravo neke
pretpostavke (kao što je monetarna iluzija) koje nalazimo u kejnzijanskim
modelima i koje se koriste da bi se objasnila Phillipsova krivulja. Ovo je važna
točka, jer da je Friedman dosljedno slijedio vlastitu metodologiju, već bi bio

89
trebao do kraja sedamdesetih prihvatiti Phillipsovu krivulju kao dobar
instrument predviđanja. Konačno, do tada je ona prilično precizno predviđala
vezu između inflacije i nezaposlenosti. Friedman je međutim počeo kritizirati
kejnzijanske politike i govoriti o neuspjehu Phillipsove krivulje, puno prije nego
li se to uistinu i dogodilo. A argument koji on koristi je točno onaj argument
koji se temelji na realističnosti ili vjerojatnosti postavki. Friedman „ekonomist“
izdao je učenje Friedmana „metodologa“.
_________________________________________________________________
Preporučena literatura

Nakon svog poznatog eseja, Friedman [1953*°] se više nije eksplicitno bavio metodološkim
pitanjima, osim u jednom kratkom intervjuu [Hammond, 1992.]. Esej iz '53. je izuzetno
bogat, (i kontradikcijama), što može objasniti i njegovu popularnost i pojavu obilate
literature, s kritikama i tumačenjima, koju je izazvao. Među klasicima, treba citirati Nagela
[1963.], Bolanda 1979.], i Musgravea [1981.]. Najbolji pokušaj dosljedne rekonstrukcije
Friedmanove filozofije u cjelini nalazimo kod Hirscha i de Marchija [1990.], dok se moje
najdraže kritičke rasprave mogu naći u kratkom Hausmanovom eseju [1992.c*], često
citiranom u ovom tekstu, i kod Mongina [1988.a]. Jedan odličan uvod u problem
znanstvenog realizma je Psillos [1999.]; o razlikama između problema realizma u ekonomiji i
u društvenim znanostima, usp. Mäki 1996.] i Hausman [1988.b]. O sporu u vezi s
formiranjem cijena i rađanju Friedmanovog instrumentalizma, pogledati Mongina [1986.].
Najvažniji članci u sporu o Phillipsovoj krivulji su Phillips [1958.], Friedman [1968.] i Lucas
[1976.].
___________________________________________________________________________

90
 Šesto poglavlje

Predviđanje i uzročnost

U prethodnom smo poglavlju vidjeli da nije baš mudro ocjenjivati

model samo na temelju uspješnosti predviđanja, jer veze na kojima se bazira
mogu nenadano nestati zbog neke promjene na razini nekih puno dubljih
ekonomskih mehanizama. Taj problem je bio dobro poznat utemeljiteljima
ekonometrije, koji su upravo i naglašavali potrebu izrade modela koji se
temelje na čvrstim vezama. Vidjeli smo da Lucasova kritika koristi upravo ovu
distinkciju između “dubokih“ (čvršćih) i „površinskih“ veza (kao što je
Phillipsova krivulja) koje se mogu prekinuti kad se promijene ekonomski uvjeti.
Još jednom, općenitije rečeno, ovdje smo se našli pred praktičnim problemom
indukcije Johna Stuarta Milla: svijet je složen, a empirijske veze nisu baš
pouzdane kada ne odražavaju dublje posljedice ekonomskih pojava.
Nakon što na trenutak zanemarimo razlike između Friedmana i Milla,
probleme na koje nailazi čikaška metodologija možemo iskoristiti da bismo
artikulirali jednu vrlo općenitu i vrlo važnu filozofsku tezu: moć predviđanja
predstavlja jedan isuviše ograničen cilj za ekonomsku znanost. Znanost nije
usmjerena samo na predviđanje, nego i na djelovanje na pojave (prirodne,
društvene, itd.). Ne radi se nipošto o novoj ideji; napomenimo samo jedan
poznati primjer: takav stav je zdušno branio i Karl Marks. Nije nužno biti
marksist da bi se vrednovala njena valjanost. I oni koji se bore protiv državne
intervencije i politika socijalističkog tipa, zagovarajući na primjer liberalizam
tipa laissez faire, koriste društvene znanosti u svrhu reformiranja aktualnih

91
društvenih institucija. (Kada tvrde da instituciju slobodnog tržišta treba
pretpostaviti ostalim mehanizmima raspodjele bogatstva, na primjer).
Problem je u tome što, da bismo stvorili uvjete koje smatramo poželjnima,
često moramo intervenirati. Ali prilikom intervencije (po definiciji) se mijenjaju
neki društveno-ekonomski faktori ili uvjeti te se nužno ometaju empirijske
pravilnosti ili veze među varijablama koje su do sada bile pouzdane za
predviđanje budućnosti. Od trenutka kad se dogodi intervencija, takve veze
neće više biti pouzdane. Sjetimo se primjera automobila: da bismo mu
poboljšali funkcionalnost možemo modificirati motor; ali će se zbog toga neke
veze (na primjer ona između potrošnje, brzine i prijeđenih kilometara)
promijeniti i neće više biti pouzdane za predviđanje.
Uglavnom, da bi se interveniralo na efikasan način nije dovoljno pouzdati se
u korelacije među varijablama: potrebno je poznavati uzroke pojava koje nas
zanimaju. Tijekom prošlog stoljeća, pojam kauzalnosti je u filozofiji i u
društvenim znanostima bio na veoma lošem glasu. U filozofiji je kroz dugi niz
godina dominirao program istraživanja usmjeren na „reduciranje“ pojma
uzroka, to jest njegovo redefiniranje korištenjem elementarnijih i manje
problematičnih ili manje metafizičkih pojmova, kao što su zakonitosti
povezivanja ili statističke korelacije. Ovaj program ima korijene u Humeovoj tezi
koju sam ilustrirao u prvom poglavlju, a koju su tijekom prošlog stoljeća oživjeli
i obnovili u raznim oblicima neki utjecajni filozofi (Bertrand Russell, Carl
Hempel, Karl Popper) i znanstvenici (Karl Pearson, jedan od očeva moderne
statistike, na primjer).
Neohumeovski neprijateljski stav prema pojmu kauzalnosti prevladavao je
kroz mnoga desetljeća i među znanstvenicima i među filozofima. Ali ideju
kauzalnosti nije lako uništiti, jer ona se obilno koristi kako u našim

92
svakodnevnim razmišljanjima tako i u samoj znanosti. To opiranje pojma
kauzalnosti da bude eliminiran iz znanstvenog diskursa možemo vrlo lako
objasniti: postoje duboke intuitivne razlike između kauzalnosti i drugih pojmova
koji bi je željeli istisnuti. Uzmimo, na primjer, uspjeh predviđanja, srž
Friedmanove metodologije. Točno je da poznavanje uzroka podrazumijeva
određenu sposobnost predviđanja: ako znamo da X prouzrokuje Y (u
određenim okolnostima) , onda ćemo moći predvidjeti da će se Y dogoditi svaki
puta kad uočimo događanje X-a (i ostalih relevantnih okolnosti). Ali suprotno
ne vrijedi: sposobnost predviđanja ne podrazumijeva poznavanje uzroka.
Znamo, na primjer da postoji čvrsta korelacija između cijepljenja i
neobolijevanja od ospica. Jedno bi nam se takvo objašnjenje, dakle, činilo
ispravnim u mnogim kontekstima:

1. Ako je neko dijete bilo cijepljeno, vjerojatnije je da se neće razboljeti od ospica nego
dijete koje nije bilo cijepljeno.
2. Andrija je bio cijepljen.
3. Andrija se nije razbolio od ospica.

Ovo objašnjenje koje se temelji na jednoj statističkoj korelaciji pruža i

jednu informaciju uzročnog tipa. Roditelji nekog djeteta mogu efikasno
„intervenirati“ tako da ga cijepe i na taj način smanje mogućnost da se ono
razboli od ospica. Ali uzmimo sljedeći primjer:

4. Ako se neko dijete nije razboljelo od ospica, veća je vjerojatnost da je bilo cijepljeno u
odnosu na dijete koje se razboljelo od ospica.
5. Andrija se nije razbolio od ospica.
6. Andrija je bio cijepljen.

93
 Ova inferencija temelji se upravo na istoj statističkoj vezi - tvrdnja 4 je
ustvari simetrična u odnosu na 1 i statističke korelacije su simetrične: ako je
vjerojatnost X-a dano Y veća u odnosu na vjerojatnost X-a dano ne-Y, onda će
biti istinito i suprotno:

P(X|Y) > P(X|-Y) ako je i samo ako je P(Y|X) > P(Y|-X)

Ali, intuitivno, ne razboljeti se ne objašnjava biti cijepljen protiv

ospica. Osim toga, izbjegavši obolijevanje, Andrija ne povećava vjerojatnost da
je bio cijepljen. Drugim riječima, objašnjenje i strategija intervencije kao da idu
pod ruku, ali predviđanje slijedi jednu drugačiju logiku. Dok shema 1-3, čini se,
nudi efikasan recept za dobivanje određenog rezultata, 4-6 ga ne nudi.
A ipak, jedan društveni znanstvenik kao što je Friedman nije u stanju
razlikovati ta dva slučaja. S obzirom na to kako stvari stoje, korelacija između
neobolijevanja i cijepljenja može se koristiti za predviđanje, jednako kao i
(simetrična) korelacija između cijepljenja i neobolijevanja. Ali predviđanje nije
jedini, a vjerojatno niti glavni cilj znanosti. Intervencija, sposobnost davanja
efikasnih preporuka ekonomske politike jednako je važna, ako ne i važnija. I
postoji jedna duboka asimetrija između sposobnosti intervencije i
sposobnosti predviđanja.
Da bismo shvatili ovu ideju, potrebno je moći razlikovati „dobre“ od „loših“
korelacija – onih koje su pouzdane za ciljeve intervencije i onih koje to nisu. U
statistici je taj problem poznat kao problem lažnih korelacija. Korelacija je
„lažna“ ako ne odražava uzročnu vezu između varijabli o kojima se radi.
Napomenimo da se ovdje radi o malo drukčijem problemu od onog o kojem

94
smo prethodno raspravljali. Tamo sam se koncentrirao na asimetriju između
faktora koji su stvarno povezani uzročno-posljedičnom vezom: bit je u tome da
ako X uzrokuje Y, to uglavnom ne implicira da Y uzrokuje X. (To se događa
samo u vrlo specifičnim slučajevima, kad su dva faktora ili varijable dio
„kauzalnog lanca“). Problem kojeg ćemo sada prodiskutirati tiče se međutim
varijabli koje nisu povezane nikakvom direktnom uzročnom vezom, a ipak su u
korelaciji sa statističkog aspekta. Najpoznatiji primjer je s medicinskog
područja. Statistički postoji snažna korelacija između konzumiranja kave i
razvoja raka na plućima: vjerojatnost da će se razboljeti od tumora na plućima
puno je veća među velikim konzumentima kave nego među onima koji je piju u
malim količinama. U simbolima:
P(Can|Caf) > P(Can|- Caf)

S druge pak strane prestanak pijenja kave ne smanjuje vjerojatnost

obolijevanja od raka; ili, drugim riječima, veza između tumora i kave ne može se
koristiti za intervenciju. Zašto? Razlog je taj što je rak na plućima uzrokovan
(između ostalog) pušenjem.

Sl. 6.1 Uzročne i lažne veze

95
A strastveni kavopije su često i strastveni pušači. Statistički, pijenje velikih
količina kave je povezano s pušenjem velikog broja cigareta. Prava kauzalna
struktura je prikazana na slici 6.1, gdje iscrtana linija prikazuje lažnu vezu, a
strelica pravu uzročnu vezu.
Vjerojatnosne veze između tih varijabli moguće je prikazati na sljedeći
način:
a) P (Can|Fum & Caf) > P (Can-Fum & Caf)
b) P(Can|Fum & - Caf) > P (Can-Fum & - Caf)
c) P(Can|Fum & Caf) = P (Can|-Fum & Caf)
d) P(Can-Fum & - Caf) = P (Can|-Fum & - Caf)

Veze a) i b) pokazuju da uzimajući u obzir oba moguća uzroka raka

otkrivamo da faktor pušenje (Fum) povećava vjerojatnost razvijanja raka na
plućima (Can) i u podskupini kavopija (Caf) i u podskupini ne-kavopija (-Caf).
Veze c) i d) međutim pokazuju da pijenje kave ne povećava broj oboljelih od
raka niti u podskupini pušača niti u podskupini nepušača. U žargonu se kaže da
pušenje „skriva“ (screens off) korelaciju između kave i raka.
Lažna korelacija između kave i raka može se objasniti na mnogo načina.
Prvo, može proizlaziti iz jednog nama nepoznatog zajedničkog uzroka koji
potiče pojedince da piju mnogo kave i u isto vrijeme puno puše. Taj zajednički
uzrok može biti na primjer stres ili neki još kompliciraniji mehanizam (previše
posla potiče na pijenje velikih količina kave, ali stvara i stres koji, opet, potiče
na pušenje). Za one koji vjeruju u biološki determinizam, skriveni faktor (X, na
slici 6.2a) mogao bi biti i genetskog tipa. Jedan alternativni mehanizam prikazan
je na slici 6.2b: ovdje baš pušenje direktno uzrokuje konzumiranje kave i /ili
obrnuto (u cigareti se više uživa uz dobru kavu, kako se često kaže). Ili, možda

96
je neka lažna korelacija potpuno slučajna. Već smo susreli takav primjer kad
smo govorili o korelaciji između porasta cijena u Velikoj Britaniji i kumulativnoj
količini kiše koja je pala u Škotskoj. Kao što je pokazao ekonomist David Hendry
ta korelacija je čak puno snažnija od one između razine cijena i ekonomski
vjerodostojnijih varijabli kao što je količina novca u opticaju u Velikoj Britaniji.
Ali razlog je očit: radi se jednostavno o dvije količine koje rastu na manje ili više
pravilan način, godinama, zbog potpuno neovisnih uzroka (sl.62c).

Sl. 6.2a Zajedničkii uzrok

Sl.6.2b Uzajamni utjecaj

97
Sl.62c Slučajna korelacija

Napomenimo da relevantnost ovih primjera nadilazi puku statističku analizu. U

ovom slučaju statistika je stavljena u službu otkrivanja uzroka. Metoda je vrlo
poznata i ima široku primjenu u svakodnevnom životu: ako želimo otkriti da li je
električni toster uzrok kratkog spoja, moramo usporediti ono što se događa
kad je toster isključen (upalimo svjetlo, na primjer) s onim što se događa kad je
uključen (nestane svjetla). Vrlo je bitno da dok se bavimo varijablom tostera svi
ostali uzroci kratkog spoja ostanu „nepromijenjeni“. U protivnom, ako ima
svjetla dok su toster i hladnjak isključeni, a nestane ga dok su toster i hladnjak
uključeni, nemoguće je odrediti da li je incident izazvan tosterom ili
hladnjakom.
Upravo zbog toga se statistička (i kauzalna) analiza obično provodi pažljivom
podjelom stanovništva na razne homogene kategorije (svi pušači – kavopije na
jednoj strani, pušači ne-kavopije na drugoj, i tako dalje, kao u vezama a)-d)).
Korelacija pokazuje uzročnu vezu samo ako su ostali mogući faktori fiksni. Ako
istovremeno varira previše faktora, teško je koristiti korelacije da bi se otkrili
uzroci. Možemo generalizirati ova razmatranja kako bismo formulirali kriterij
uzročnosti :
(CC) X uzrokuje Y ako i samo ako je P(Y|X) > P(Y|-X) u nekom skupu okolnosti
homogenih s uzročnog aspekta

98
 Ovaj kriterij – prvotno predložen u filozofiji znanosti Nancy Cartwrigt -
jednostavno kaže da neki uzrok povećava vjerojatnost svoje posljedice kad su
ostali uzroci „iz pozadine“ stabilni. Ili, drugim riječima, da bi se otkrilo da li X
uzrokuje Y, treba usporediti situacije X i
- X u inače homogenim okolnostima.
U ovom trenutku se treba vratiti na koncept zakona ceteris paribus kojeg
smo uveli u drugom poglavlju. Zakon ceteris paribus precizno opisuje vezu
između dva ili više faktora ili varijabli, pretpostavljajući da ostali faktori „iz
pozadine“ nisu podložni promjenama. Izrada modela je vrlo korisna za
utvrđivanje veza takve vrste, jer je, razmišljajući o modelima, moguće pokušati
zamisliti „što će se dogoditi ako…“ neki faktor mijenjamo, ostavljajući ostatak
sustava nepromijenjenim. (Kao što smo vidjeli, pri izradi ekonomskih modela
mnoge faktore čak ignoriramo. U stvarnom svijetu ceteris nisu gotovo nikad
paribus, što objašnjava strast za modelima koja nadahnjuje ekonomiste. Ali ono
što u ovom poglavlju svakako želim naglasiti jest činjenica da je zakon ceteris
paribus obično jedan uzročni zakon, iako se društveni znanstvenici ponekad
skanjuju koristiti pojmove kao što su „uzrok“ i „posljedica“.
Da bismo shvatili ulogu modela u otkrivanju mogućih uzročnih zakona,
vratimo se Akerlofovu „tržištu krntija (pogl. III). Akerlof, ako se sjećate, izrađuje
vrlo jednostavnu ekonomiju - model; zatim pokazuje da je informacija
asimetrična, ne dolazi do nikakve razmjene (tržište nestaje). Na kraju navodi da
se neke institucije kao što su brandovi, jamstva kvalitete, itd. mogu koristiti da
bi se eliminirali troškovi asimetrije. Ali kako znamo da je asimetrija informacija
uzrok nestanka razmjene? U drugom dijelu svoga članka Akerlof to analitički
objašnjava mijenjajući samo jedan aspekt svog modela – pokazujući, drugim

99
riječima, što se događa kada prodavatelji i kupci posjeduju točno istu vrstu
informacije. Moguće je konkretno pokazati da je u takvim uvjetima ravnotežna
cijena različita od nule. Akerlof praktički mijenja samo jedan faktor održavajući
sve ostale faktore (elemente modela) potpuno identičnima. Ovaj postupak mu
omogućava da pokaže kako do razlike između prvog tržišta (na kojem se ne
događa nikakva razmjena) i drugog (gdje postoji nešto razmjene) dolazi zbog
različite kvalitete informacije. Akerlof, drugim riječima, pokazuje postojanje
uzročne veze u svom modelu, u izmišljenom svijetu koji je on sam stvorio.
Sljedeći je korak, naravno, pitanje da li ta veza postoji i u stvarnom svijetu.
Akerlof ne odgovara na to pitanje, ali implicite pokazuje put drugim
ekonomistima i ekonometričarima koji posjeduju adekvatne instrumente
(empirijske podatke) da bi se s njim mogli suočiti.
Problem je u tome što u stvarnom svijetu mogu postojati uvjeti ili
mehanizmi iz pozadine za koje Akerlof ne zna i koji interferiraju s uzročnom
vezom između informacije i razine razmjene. Važno je primijetiti da su uzročni
zakoni drugačiji od zakonitosti povezivanja i zbog činjenice što se ne očekuje da
budu valjani u svim okolnostima – oni nisu nužno univerzalni. Kada ekonomisti
kažu da porast cijena izaziva pad potražnje, ne tvrde da je ta veza univerzalno
valjana. Ideja je da se to događa u povoljnim okolnostima, kada su ostali
uzročni faktori stabilni i kada ostali temeljni mehanizmi iz pozadine
omogućavaju normalno funkcioniranje „zakona potražnje“.
Radi se o važnom problemu, a već ga je prepoznao Haavelmo, u
usporedbi funkcioniranja ekonomije s funkcioniranjem automobila. Ako nema
goriva u spremniku, veza između pritiska na papučicu gasa i brzine automobila
se prekida. Na sličan način su i uzročni zakoni društvenih znanosti samo
parcijalno neosjetljivi na promjene u dubljim mehanizmima stvarnosti. To nas

100
ne treba čuditi, budući da se društveni i ekonomski entiteti „oslanjaju“ na
ostale psihološke, biološke, kemijske i fizikalne entitete i zakone. Promjene na
„nižim katovima“ izazvale bi vjerojatno promjene na višim katovima zgrade
koja se zove znanost.
To međutim ne znači da su društvene i ekonomske znanosti manje
„znanstvene“ od biologije ili fizike. Često čujemo kako ekonomija ne može težiti
k pravoj znanstvenosti, zbog nedostatka zakona koji bi bili isključivo ekonomski.
Ovaj argument ima smisla samo ako pojam znanstvenog zakona ograničimo na
konstantno i univerzalno povezivanje među događajima. Ali postoje dobri
razlozi da ne poduzmemo taj korak: iako povezivanje može biti korisno za
predviđanje određenih događaja, na kraju se ipak okrenemo znanosti da bismo
intervenirali i modificirali stvarnost. A da bismo modificirali stvarnost, uzročni
su zakoni puno korisniji nego zakonitosti povezivanja. Statistička korelacija
između kave i raka na plućima može se koristiti da bi se predvidjelo koliko će se,
na primjer, osoba razboljeti od raka sljedeće godine na temelju konzumiranja
kave ove godine. Ali, ona se ne može koristiti za liječenje ili prevenciju raka na
plućima. Ekonomist je pomalo poput liječnika. Ne želi samo predviđati buduće
događaje (ekonomsku krizu, na primjer) kao pasivni i nezainteresirani
promatrač. On također želi dati ekonomske naputke da bi poboljšao naše
društvo – da bi povećao bogatstvo i smanjio siromaštvo, da bi pravednije
preraspodijelio bogatstvo, ili da bi spriječio ekonomsku krizu. Na isti nam način
liječnik ne želi samo najaviti da imamo deset ili pedeset posto vjerojatnosti da
se razbolimo, nego nas i uputiti kako da spriječimo ili liječimo bolest. Ako su
uzročni zakoni jako općeniti, tim bolje: imat ćemo na raspolaganju valjane
upute u raznim okolnostima. Ali bolje je i da postoje uzročni zakoni koji su
valjani samo u jednoj ograničenoj domeni nego da ih uopće nema. Konačno,

101
domena ekonomskih zakona ovisi o tome kako je uređen svijet i kako je
organizirano naše društvo – radi se o empirijskom, a ne filozofskom ili
metodološkom pitanju.
Prije nego što završimo ovo poglavlje treba svakako proučiti jedan temeljni
problem kauzalne analize. Postoji bitna razlika između analize modela i analize
stvarnog svijeta. U modelu znanstvenik ima veliku vjerojatnost da otkrije
uzroke pojave koja ga zanima, budući da je on sam, takoreći vlastitim rukama
stvorio model. Mogući uzroci dio su teorijskih postavki koje se koriste da bi se
„zamislio“ nestvarni svijet samog modela. Zbog toga je lako dokazati
relevantnost jednog faktora održavajući doista sve ostale uzroke konstantnima.
U stvarnom je svijetu puno teže provesti taj postupak, jer znanstvenik nema na
raspolaganju kompletan popis „ostalih faktora“ koje mora imati u vidu tijekom
statističke analize. Ali bez tog popisa teško je sa sigurnošću zaključiti da je
pojedini faktor uzrok određene pojave. U načelu, uvijek postoji vjerojatnost da
je pravi uzrok jedan nama nepoznat faktor i da je veza koju smo mi uočili lažna,
kao u slučaju kave i raka na plućima.
Nancy Cartwright je ovaj problem sintetizirala u vrlo efikasan slogan: no
causes in, no causes out ( nema posljedica na ulazu, nema posljedica na izlazu).
Bez dobrog uzročnog poznavanja pozadine nije moguće otkriti daljnje uzročne
veze. Ova je činjenica implicite prepoznata u formulaciji kriterija (CC), koji
zahtijeva da pozadinske okolnosti budu homogene s kauzalnog aspekta. Naša
se istraživanja u znanosti i u svakodnevnom životu doista oslanjaju na jednu
baštinu koju uzimamo zdravo za gotovo, a koja nam omogućava da se
„penjemo“ ljestvicom znanja korak po korak. Naravno, možemo kasnije i otkriti
da su prve stepenice bile trule i tresnuti o pod. Ovaj je problem mučio mnoge
filozofe i znanstvenike, a dobro je poznat i ekonomistima. John Maynard

102
Keynes ga, na primjer, ističe već tridesetih godina, u jednoj svojoj poznatoj
recenziji djela Jana Tinbergena, jednog od očeva ekonometrije. Kasnije (XIII
pogl.) ćemo vidjeti kako mu možemo pristupiti na konstruktivan način. Za sada
ga samo imajmo na umu, jer on predstavlja jedan od najizazovnijih i najvažnijih
problema filozofije znanosti i metodologije ekonomije.
________________________________________________________________
Preporučena literatura
Uvod u osnove kauzalnog razmišljanja nalazimo kod Gierea [1979/1997.*,pogl. 7]. O
reduciranju pojma uzroka u statističkoj korelaciji vidi i Papineaua [1978.,pogl. 3] i na
talijanskom Humphreysa [1988.°]. Otac modernih pokušaja eliminacije pojma uzroka iz
znanstvenog rječnika je Russel [1912.°], ali vidi i Hempela [1965., 47-69] i , u ekonomiji,
Grangera [1980.]. Suvremenoj raspravi o kauzalnosti u ekonomiji najviše su doprinijeli N.
Cartwright [1989.,1999.], Hoover [2001.a,2001.b.] i Hausman [1989.,1990.,1998.a]. Nancy
Cartwright predlaže kriterij (CC) [1983.,pogl. 2], a most između filozofske i ekonomske
literature nalazimo u Vercelliju [1988.°]. Klasični argument prema kojem ekonomija ne može
biti znanost zbog nedostatka univerzalnih ekonomskih zakona nudi Rosenberg [1992.].
Važnost postojanja čvrstih i „autonomnih“ veza u ekonomskim modelima naglašavaju
„očevi“ ekonometrije – usp. Frisch et al. [1948.], Aldrich [1989.] i Engle et al. [1983.] - ali
treba pogledati i djela o kauzalnim strukturama Simona [1953.] i Simona i Reschera [1966.].
Kritika Tinbergena, citirana na kraju poglavlja nalazi se kod Keynesa [1939.].
___________________________________________________________________________

103
 Sedmo poglavlje

Ekonomski imperijalizam

U prethodnom poglavlju ustvrdio sam da nas kao znanstvenike (a i kao

građane koji koriste znanost) ne zanima samo predviđanje, nego i
interveniranje. Želimo upoznati uzroke društvenih i prirodnih pojava. U ovom
trenutku moglo bi biti korisno dati usporedbu između dvije vrlo različite
koncepcije ekonomske znanosti, koje možemo povezati s Millovim realizmom i
Friedmanovim instrumentalizmom, tim redom:
Tab. 7.1

_________________________________________________________________
Mill Friedman
___________________________________________________________________________
Modeli moraju sadržavati glavne Modeli moraju biti korisni za
predviđanje.
uzroke ekonomskih pojava.

Samo „ekonomski“ uzroci (na primjer, želja U načelu, ekonomska teorija nema
ograničenja
za povećanjem vlastitog blagostanja) ne iscrpljuju primjene. Njena se domena
prostire dotle
sve faktore, relevantne za razumijevanje društvenih dokle je u stanju davati točna
predviđanja.
pojava. Oni nude točan, ali parcijalni opis
ljudskog djelovanja. Ekonomija dakle ima ograničenu
domenu djelovanja i mora biti potpomognuta drugim
znanstvenim disciplinama.

104
 Tablica 7.1 sintetizira Millove i Friedmanove ideje o realističnosti modela i o
domeni ekonomske teorije. Ta su dva pitanja usko povezana. Instrumentalist
razmišlja više-manje na sljedeći način: ekonomska teorija ne opisuje precizno
čak niti funkcioniranje tržišta; stoga, ako ona uspijeva predvidjeti ono što se
događa u drugim kontekstima, zašto je ne koristiti? Ako je neka teorija ili neki
model samo običan instrument, treba ga koristiti gdje god može biti koristan
(onako kako ponekad možemo upotrijebiti odvijač da bismo otvorili konzervu
tunjevine – iako, strogo uzevši, odvijač je bio izmišljen za drugu namjenu).
Kao što smo vidjeli (VI pogl.), Friedman, kada se nalazi u koži ekonomista,
svoju metodologiju ne primjenjuje doslovno. Ali neki su njegove metodološke
ideje shvatili vrlo ozbiljno. Za njih se ekonomska teorija može primijeniti na
bilo što, može se koristiti na bilo kojem polju znanstvenog istraživanja, naravno,
samo ako nudi dobra predviđanja. Ovaj je stav doveo do niza „upada''
ekonomista na područja društvenih znanosti (ali i prirodnih, na primjer
biologije), za koje se nekad smatralo da su izvan njihovog djelokruga. Radi se o
pojavi poznatoj kao „ekonomski imperijalizam“, nesretnog izraza koji
odražava strah brojnih društvenih znanstvenika da će ih „kolonizirati“
nametljiva sestra.
Ekonomski imperijalizam je relativno nov pojam. Većina ekonomista
devetnaestog stoljeća imala je tipično millovsko poimanje domene primjene
ekonomske teorije. Alfred Marshall, na primjer, krajem devetnaestog stoljeća
definira ekonomiju kao

Proučavanje čovječanstva zauzetog svakodnevnim poslovima; ona ispituje onaj dio

individualnog i društvenog djelovanja koji je najuže povezan sa stjecanjem i korištenjem
materijalnih uvjeta blagostanja.

105
 Napomenimo kako ta definicija još veže ekonomiju uz jednu vrlo određenu
vrstu pojava: onih koje proizlaze iz ljudske želje za povećanjem svog
materijalnog blagostanja. Stvari se počinju mijenjati početkom dvadesetog
stoljeća, kada Pareto uvodi jedno puno općenitije i apstraktnije poimanje
ekonomske znanosti:

Proučit ćemo logične postupke, koji se ponavljaju u velikom broju, a koje ljudi poduzimaju
da bi si pribavili stvari koje zadovoljavaju njihove želje . [Pareto, 1906., pogl. 3, dio 1].

Ekonomija se ovdje poistovjećuje s proučavanjem određene vrste

ponašanja („logičnog“ ili racionalnog ponašanja, kako bismo danas rekli) a ne
neke određene vrste pojava. Paretovska definicija, drugim riječima, sugerira
da se bilo koja pojava može proučavati pomoću „ekonomske“ metode, pod
uvjetom da je proizvod racionalnog izbora pojedinaca. Tridesetih godina Lionel
Robbins, veliki Paretov štovatelj, još više generalizira taj pristup, predlažući
definiciju koja i danas ima velik utjecaj. Ekonomija postaje

znanost koja proučava ljudsko ponašanje kao odnos između ciljeva i oskudnih sredstava koja
imaju alternativne upotrebe [Robbins, 1932.;tal… 16].

Razlika između Pareta, Robbinsa i njihovih suvremenih sljedbenika je u tome

što su Pareto i Robbins još po mnogim stavovima realisti devetnaestog stoljeća.
Pareto, na primjer, često naglašava da nije dovoljno da se osobni izbori opisuju
„kao da“ su racionalni. Bitno je da oni doista budu takvi.

106
 Postoje određene konkretne pojave u kojima ekonomski aspekt prevladava nad svim
ostalima, pa se za te pojave mogu, uz blagu pogrešku, promatrati samo rezultati koji se
odnose na ekonomsku znanost. Postoje i druge konkretne pojave u kojima je ekonomski
aspekt beznačajan, i za te bi pojave bilo apsurdno promatrati samo rezultate ekonomske
znanosti; treba ih naprotiv zanemariti. [Pareto, 1906., pogl. 1, dio 27].

Ekonomija dakle u prvoj polovici dvadesetog stoljeća još nije znanost u kojoj
bi se bilo koja pojava mogla opisati u smislu individualne racionalnosti.
„Klasično“ gledište godinama supostoji s Paretovim i Robbinsovim, sve dok ,
šezdesetih godina , Gary Becker ne dovodi do konačnih zaključaka, takozvani
ekonomski pristup ljudskom ponašanju. Becker predlaže jednu osobitu
kombinaciju Robbinsa i Friedmana, dodajući primjeni modela racionalnog
izbora dozu instrumentalizma. Radi se o jednom eksplozivnom mixu, kako ćemo
kasnije vidjeti. Beckerovim riječima:

ljudsko ponašanje nije podijeljeno u zasebne odjeljke, ponekad temeljeno na maksimizaciji,

katkada ne, ponekad motivirano stabilnim preferencijama, drugi put opet labilnim, katkad
rezultira optimalnom akumulacijom informacija, drugi puta ne. Štoviše, čitavo ljudsko
ponašanje može se promatrati kao da uključuje sudionike koji maksimiziraju vlastitu korist
polazeći od stabilnog skupa preferencija i stvaraju optimalnu količinu informacije i ostalih
poticaja na različitim tržištima [Becker, 1976., pogl. 14, kurziv dodan].

Skrenimo pozornost na sličnost između Beckerovih i Friedmanovih ideja

(sličnost nije slučajna, budući da su obojica godinama radili na čikaškom
sveučilištu). Čitavo ljudsko ponašanje „može se promatrati kao da…“, itd.
Becker ne kaže da je čitavo ljudsko ponašanje doista motivirano težnjom za
maksimiziranjem individualne koristi. Irelevantno je da li je tako ili nije, sve dok
je korisno pretvarati se da je to istina. Korisno za što? Za predviđanje.

107
 Važni teoremi koji proizlaze iz ekonomskog pristupa pokazuju da on […] proizvodi puno
više od pukih tautologija, dobrim dijelom stoga što, kako sam prethodno napomenuo,
prihvaćanje stabilnih preferencija stvara polaznu bazu za predviđanje [individualnih] reakcija
na razne promjene [Becker, 1976., 7].

Neka preferencije koje prihvaćamo budu stabilne, neka se ne odnose na tržišna dobra i
usluge, kao što su naranče, automobili i medicinska pomoć, nego na […] temeljne aspekte
života - zdravlje, ugled, zadovoljstvo osjeta, dobronamjernost, ili zavist - koji nemaju uvijek
stabilnu vezu s tržišnim dobrima i uslugama [Becker, 1976., 5].

Ove su ideje privlačne za onoga tko je dugo proučavao ekonomsku teoriju.

Za ekonomista je zapravo prirodno interpretirati iz ekonomskog kuta probleme
koje ostali vide u nekom drugom svjetlu. Ali radi se i o jednoj opasnoj igri, jer je
svijet iz našeg svakodnevnog života na prvi pogled vrlo raznolik i složen, i ne
prilagođava se lako normiranju u jedan jedinstveni pojmovni okvir. Naše nam
iskustvo govori, na primjer, da su ljudi različiti i da se ponašaju na različit način,
prema okolnostima. Znamo da se i najagresivniji i najpohlepniji burzovni agent,
kada izađe iz ureda, može pretvoriti u blagog oca obitelji; ili da se osobe koje
inače ne bi ni mrava zgazile, pretvaraju u nasilnike kad sjednu na tribine
nogometnog stadiona. Kako se može objasniti ova raznolikost u ponašanju
pomoću malobrojnih teorijskih principa koji vrijede u svim okolnostima?
Postupak sljedbenika ekonomskog pristupa ljudskom ponašanju može se
sintetizirati u četiri koraka:
1. Pretpostaviti da su svi pojedinci uvijek racionalni i da imaju stabilne preferencije.
2. Specificirati razne predmete individualnih preferencija prema okolnostima.
3. Pokazati da model izrađen na temelju ovih postavki omogućava „objašnjenje“ nekih
važnih društvenih pojava.

108
 4. Formulirati predviđanja da bi se provjerio tako formuliran model.

Kao i obično, valja proučiti nekoliko konkretnih primjera. Namjerno sam

izabrao izrazito kontroverzne primjene ekonomskog pristupa ljudskom
ponašanju. Moj izbor motiviran je prvenstveno činjenicom da mnogi
predstavnici ekonomskog pristupa žele biti provokativni i kontroverzni –
djelomično naprosto da bi privukli pozornost široke publike, a dijelom da bi
zapanjili svoje kolege i pokazali ostalim društvenim znanstvenicima analitičku
moć ekonomske teorije. Ali s druge strane ovi primjeri stavljaju na vidjelo neke
temeljne probleme ekonomskog pristupa, koje ću prodiskutirati u nastavku
ovog poglavlja.
U jednoj knjizi iz 1993. – Private Choices and Public Health: The AIDS Epidemic
in Perspective – Thomas Philipson i Richard Posner izložili su ekonomsku analizu
uzroka širenja Aidsa. (Posner je ekonomist-pravnik s čikaškog sveučilišta,
poznat po uvođenju ekonomskog pristupa u studij prava.). Ključna je ideja da
se zamisli postojanje jednog „tržišta seksa“. Pojedinci na tom zamišljenom
tržištu daju svoje usluge u zamjenu za zadovoljstvo ili za nagradu, ali korisnost
koja proizlazi iz razmjene ovisi djelomično o kvaliteti „proizvoda“ kojeg nudi
partner – kvaliteta je često nepoznata do završetka razmjene, kao na
Akerlofovom tržištu krntija. Ponekad seksualna usluga skriva i smrtonosnu
„krntiju“: virus Aidsa.
U tom su modelu pojedinci predstavljeni kao potpuno egoistična
(zainteresirana samo za vlastiti užitak) i racionalna bića. Philipson i Posner tvrde
da ona, na temelju raspoloživih informacija, procjenjuju kolika je vjerojatnost
da se zaraze, te djeluju na najprimjereniji način kako bi došli do svog cilja
(maksimalna nagrada uz minimalni rizik). Koristeći ove postavke, i još neke koje

109
ovom prigodom ne želim opisivati, Philipson i Posner formuliraju jedno
zapanjujuće predviđanje: da će povećanje broja testiranja na HIV (virus koji
prema većini istraživača izaziva AIDS) dovesti do širenja epidemije. Zašto?
Razmišljanje je vrlo jednostavno: ako znaš da si seropozitivan nemaš više što
izgubiti, a prakticiranjem „rizičnog seksa“ (za kojeg se tvrdi da je bolji od
„sigurnog“) možeš samo dobiti. „Troškovi tranzicije“ rizičnog seksa, u
ekonomskom žargonu, jednaki su nuli za seropozitivne osobe.
Jasno je da je odlučujuća postavka da bi se dobilo ovo predviđanje
individualni egoizam. Kakav se empirijski dokaz nudi da bi se dokazala ta
postavka? Nikakav. Ideja, sukladna Friedmanovoj teoriji, je da nije legitimno niti
zanimljivo ocjenjivati ekonomski model na osnovi njegovih temeljnih postavki.
Jedini kriterij ocjene modela je njegova moć predviđanja. Ali naglasimo
sljedeće: 1) da bi se provjerilo predviđanje modela trebalo bi pokušati
reducirati broj testiranja na HIV i pratiti što se događa – što je opasna politika,
barem u slučaju kad bi model Philipsona i Posnera bio pogrešan; 2) postavke
modela su u suprotnosti s nekim našim čvrsto ukorijenjenim idejama, kao na
primjer da je afektivno ponašanje, koje je često povezano sa spolnim, velikim
dijelom iracionalno, i da na tom području moralna i društvena načela vjerojatno
znatno utječu na individualni izbor. Ali Philipson i Posner sve to ignoriraju i žele
isprovocirati čitatelje jednim šokantnim političkim prijedlogom: zabraniti ili
barem ne olakšavati testiranje na HIV javnim financiranjem.
Drugi se primjer tiče samog Garya Beckera i njegove super-slavne i
kontroverzne ekonomske analize obitelji [Becker, 1976., pogl. 9-11;1981.],
koja mu je donijela Nobelovu nagradu za ekonomiju 1992.godine. Beckerovo
djelo je izuzetno inovativno, budući da tradicionalna ekonomska teorija teži
prikazivanju obitelji kao jedinice potrošnje. Beker međutim predlaže da je se

110
tretira kao proizvodnu jedinicu – drugim riječima, kao poduzeće. Pretpostavka
je da ljudi ne zasnivaju obitelj iz čistog zadovoljstva, već da bi proizvodili
potrošna dobra. Među tim dobrima središnju ulogu igraju djeca. Proizvodnja
djece visoke kvalitete (dobro odgojene, obrazovane, zdrave) je međutim vrlo
skupa. Što, prema Beckeru, objašnjava statistički mjerljiv inverzni odnos između
kvantitete i kvalitete djece (obitelji s mnogo djece sklone su proizvoditi djecu
„niske kvalitete“, dok su djeca kojih je u obitelji malo,„visoke kvalitete“).
Pogledajmo kako se ovdje ignoriraju mnogi faktori koji se tradicionalno
koriste da bi se objasnile diferencijalne stope nataliteta – vjerska uvjerenja,
načini kontracepcije, ženski rad, kulturološka nasljeđa koja diktiraju rađanje
velikog broja djece ili djece određene vrste (muškog spola, na primjer), i tako
dalje. Ovi se detalji smatraju potpuno nevažnima, i opet se sav teret ocjene
modela prebacuje na predviđanje. Rezultat je, kao i obično, provokativan:
politike senzibilizacije na kontracepcijska sredstva i njihovo širenje, koje
provode vlade zemalja poput Indije, u svjetlu Beckerove analize čine se
varljivima. Važni su ekonomski poticaji.
Na ekonomsku analizu obitelji vratit ćemo se kasnije. U ovom ćemo se
trenutku zaustaviti na nekim općim aspektima koji su zajednički ovim
primjerima. Prisjetimo se da se prvi korak ekonomskog pristupa sastoji u
prihvaćanju činjenice da pojedinci maksimiziraju nešto, bez navođenja što – ili,
preciznije, da pojedinci maksimiziraju svoju korist, bez navođenja što je objekt
funkcije koristi. Kruške? Banane? Seks? Novac? Kvaliteta djece? Ovisi o
kontekstu. Ova je strategija potpuno legitimna, budući da sve znanstvene
teorije rade nešto takvo. Uzmimo idealnu teoriju plinova, na primjer: PV=rT
(temperatura je proporcionalna produktu između volumena spremnika i tlaka
plina; r je specifični parametar koji ovisi o vrsti plina). Teorija u svojoj

111
najopćenitijoj varijanti nameće ograničenja na vezu između varijabli, ali ne kaže
kojom vrijednošću treba zamijeniti P,V, itd. Da bi teoriju učinili djelotvornom
treba izmjeriti te vrijednosti, na način da se odredi vrijednost ostalih varijabli.
Nešto se slično događa u ekonomskoj teoriji individualne racionalnosti, koja
koristi ovakve principe:

(Tranzitivnost) : (x>y) & (y>z)  (x>z)

Princip tranzitivnosti tvrdi da ako pojedinac preferira x u odnosu na y i y u

odnosu na z, tada mora preferirati i x u odnosu na z. Ali on ne navodi što točno
preferira taj pojedinac. Da bismo zaključili da Ivan preferira jabuku u odnosu na
krušku, trebamo na primjer znati da on preferira jabuku u odnosu na bananu, a
bananu u odnosu na krušku. Ipak, napomenimo da Becker i njegovi sljedbenici
ne poduzimaju ovaj preliminarni korak „mjerenja“ ili promatranja individualnih
preferencija - ne započinju sakupljanjem empirijskih podataka o individualnim
preferencijama. Oni započinju upravo prihvaćanjem ili pretpostavljanjem
određenog tipa individualnih preferencija, pretpostavljajući da, na primjer,
roditelji žele proizvesti djecu „dobre kvalitete“. Zatim pokazuju da je, koristeći
ovu pretpostavku i ostale pretpostavke iz pozadine, moguće izvesti zaključke
koji se slažu s postojećim empirijskim dokazom.
Ali ovaj rezultat je relativno lako dobiti – ili se barem gotovo uvijek do
njega može doći uz malo spretnosti i mašte. Bilo koja vrsta empirijskog dokaza
može se naknadno prilagoditi na razne načine. Uzmimo poznati primjer koji je
dao Amartya Sen: zamisli da si na večeri kod prijatelja sa svojim prijateljem
Ivanom. Domaćini nude Ivanu košaricu voća s 2 kruške i 3 banane. Ivan uzima
jednu krušku. Sljedeću večer ste na večeri kod drugih prijatelja i domaćini nude

112
Ivanu košaricu s 1 kruškom i 3 banane. Ovaj put Ivan bira bananu. Uzevši da su
Ivanove preferencije stabilne (to jest da se ne mijenjaju iz dana u dan), Ivanovo
ponašanje izgleda iracionalno, u smislu da su njegove preferencije, čini se,
netranzitivne. Ali privid vara. Jedan bitan element se promijenio od prve večeri:
dok je tada Ivan mogao izabrati krušku a da ne ispadne neodgojen, druge večeri
bi mu bilo neugodno uzeti zadnju krušku koja je ostala na stolu. Ako
redefiniramo njegove preferencije uključivši faktor „dobrog odgoja“ možemo
ponovno uspostaviti njegovu racionalnost na ovaj način:

(kruška i dobar odgoj) > (banana i dobar odgoj) > (kruška i loš odgoj) > (banana i loš odgoj)

Ovaj je potez uvijek, u načelu, moguć, i ako ga spretno koristimo, svaki (ili
gotovo svaki) tip ponašanja možemo „racionalizirati“ ili ga učiniti sukladnim
raspoloživom dokazu. Ali ekonomska teorija, kada se koristi na ovaj
oportunistički način, kao da je lišena sadržaja – što je u najmanju ruku
zabrinjavajuća činjenica.
Ekonomska teorija shvaćena u tradicionalnom smislu je međutim sve
samo ne površna, jer ekonomisti u svoje modele gotovo uvijek uvode vrlo
čvrste postavke: da pojedinci žele imati veće prihode, da ne brinu o prihodima
drugih, da granična korisnost prihoda opada, i tako dalje. Radi se o bitnim
pretpostavkama, iz kojih se mogu izvesti precizna predviđanja. Ali ekonomski
pristup ljudskom ponašanju potaknut je uvjerenjem da su takve pretpostavke
previše restriktivne i da ograničavaju primjenu ekonomske teorije na
područjima različitim od onih tradicionalnih (funkcioniranje tržišta). I tako, da
bi dobili više manevarskog prostora, Becker i njegovi sljedbenici riskiraju

113
svođenje ekonomske teorije na jedan niz analitičkih tehnika koje „objašnjavaju“
(u instrumentalističkom smislu) sve i ništa.
Ove napomene su neophodne da bi se moglo točno razumjeti kakva je to
vrsta programa istraživanja ekonomski pristup ljudskom ponašanju. On se često
označava kao paradigmatski primjer redukcionizma na polju društvenih
znanosti. Redukcionistički programi, vrlo općenito, teže upravo „reduciranju“
svijeta, sa svom njegovom neizmjernom raznolikošću, na jedan mali broj
entiteta, svojstava i znanstvenih zakona. Radi se o strategiji koja je stara koliko i
čovjek (prvi filozof-znanstvenik u povijesti, Tales, tvrdio je da je čitav svijet
sazdan od vode), ali koja se pokazala osobito plodnom tek kroz veliku
znanstvenu revoluciju u sedamnaestom stoljeću. Galileo Galilej i John Locke
poznati su po tome što su uveli temeljnu filozofsku distinkciju između
„primarnih“ (težina, ubrzanje, masa, itd.) i „sekundarnih kvaliteta“ (boja, miris,
zvuk) predmeta iz našeg iskustva. Primarne kvalitete su jedina objektivna
svojstva koja su potrebna da bi se objasnila čitava stvarnost, dok su sekundarne
kvalitete samo iluzije naših nesavršenih i ograničenih osjetila. Privlačnost ove
distinkcije očito leži u nadi da se mnogobrojne raznolike pojave mogu objasniti
pomoću malog broja vrlo jednostavnih principa.
Redukcionizam se često izjednačava sa samom metodologijom znanosti.
Iako se radi o vrlo dvojbenom izjednačavanju, znanstvenici često izriču
tvrdnje poput: “ ljudska su bića samo atomi“, „ono što jesmo i što činimo
određuju naši geni“, i tako dalje. Kad čujemo takve tvrdnje, bilo bi ipak dobro
da se prisjetimo da je redukcionizam prije svega jedan program istraživanja i da
koliko god bio priznat zbog svog uspjeha na mnogim područjima znanosti, u
brojnim je slučajevima slabo potkrijepljen (o čemu se međutim gotovo nikada
ne govori). Jedan kompletan pogled na znanost, samo za početak, otkriva da

114
se ona progresivno ne reducira i ne unificira oko sve jednostavnijih i
elementarnijih teorija. Naprotiv, istraživanja se sve više granaju, stvarajući
nove i sve specijaliziranije discipline, koje se bave sve specifičnijim pojavama.
Među tehnikama koje se koriste u disciplinama i njima bliskim pod-disciplinama
(teorije, modeli, instrumenti) postoji određena sličnost, ali se u mnogim
aspektima i razlikuju te vrlo rijetko možemo naići na „super teoriju“ koja je u
stanju na sustavan način opisati te razlike.
Stvari postaju još složenijima kad s prirodnih znanosti prijeđemo na
društvene. Intuitivno se čini očiglednim da slučaj u kojem neki trgovac pruži
ruku kupcu ne može biti sveden na puko kretanje atoma. Ne postoji fizikalni
opis onoga što se događa - koji bi posvjedočio da oni, na primjer, „sklapaju
posao“. Činjenica da volim gledati nogomet na televiziji teško se može objasniti
mojim genetskim nasljeđem – postoji čisto društveno, puno vjerodostojnije
objašnjenje mog ponašanja (nešto što ima veze s činjenicom da sam muškarac,
Talijan, živim u dvadesetprvom stoljeću).
Problem je u tome što smo neprestano bombardirani obećanjima o objašnjenju
društvenih pojava na temelju fizičkih ili bioloških osobina, ali vrlo smo rijetko
obaviješteni o brojnim neuspjesima na tom polju. Jedna se jednostavna
korelacija između gena i određenog tipa ponašanja (posebno ako se radi o
nekom skandaloznom ponašanju, nečim što ima veze sa seksom ili nasiljem)
odmah objavi u medijima, ali nitko, nakon nekoliko mjeseci ili nakon godine
dana, ne izvijesti o otkriću da su nova istraživanja isključila postojanje uzročne
veze između gena i ponašanja.
U svakom slučaju, redukcionistički programi mogu biti podijeljeni u dvije
velike kategorije: „vertikalni“ i „horizontalni“ redukcionizam. Vertikalni
redukcionizam je pokušaj da se „makro“ pojava svede na „mikro“pojavu. Tipični

115
primjeri su reduciranje svojstva kao što je volumen, tlak, itd. na interakciju
među molekulama od kojih se sastoji plin (reduciranje termodinamike na
statističku mehaniku); ili reduciranje veza između BDP-a, nezaposlenosti,
inflacije i drugih makroekonomskih varijabli, na interakciju između racionalnih
pojedinaca (reduciranje s makro na mikroekonomiju). Ekonomski imperijalizam
na Beckerov način je međutim horizontalnog tipa. U tom se slučaju radi o
širenju neke discipline na njoj srodna polja. Prijelaz s analize političkog tipa, na
primjer, na analizu ekonomskog tipa ne implicira nužno skok na razini analize
(iako se u nekim slučajevima to i događa). Ušteda se ostvaruje eliminacijom
cijelog niza uzročnih faktora prethodno obrađenih kroz koloniziranu disciplinu
(iracionalnost, ideologija, društvene norme, itd.)
Ekonomski imperijalizam nije novost – Marxov je povijesni materijalizam, na
primjer, poznat kao redukcionistički. Ali Marxov redukcionizam je vrlo različit
od Beckerovog. Marx promiče jednu jasnu teoriju prema kojoj oblici
proizvodnje u svakom povijesnom trenutku određuju sve ostale društvene
institucije i kulturne proizvode. Imperijalizam ekonomskog pristupa ljudskom
ponašanju istančaniji je i nejasniji. On se ne temelji na doktrini koja je
definirana u odnosu na vrstu faktora ili motivacija koje utječu na ljudsko
ponašanje. Objedinjujući aspekt ovog pristupa nalazi se na formalnoj i
metodološkoj razini, budući da je svim primjenama zajednički skup tehničkih
instrumenata i analitičkih modela koji se zatim primjenjuju ad hoc na razne
situacije i razne društvene pojave. Ova oportunistička strategija je bila vrlo
uspješna, a dio njenog šarma proizlazi iz uporabe prilično kompleksnih i
sofisticiranih matematičkih modela koji daju ekonomskom pristupu ljudskom
ponašanju auru znanstvenosti koja nedostaje, često smišljeno, u ostalim

116
programima istraživanja u društvenim znanostima (i matematika često
pridonosi prikrivanju najspornijeg sadržaja tih primjena).
Imajući na umu ova vrlo općenita razmatranja, vratimo se Beckerovoj
analizi. Primjenjujući ekonomski pristup na fenomen poligamije, Becker uvodi
jedan vrlo intrigantan model. Analiza polazi od ideje da kad bi svi muškarci bili
identični u smislu produktivnosti, sve bi obiteljske zajednice trebale biti
dobrovoljno i isključivo monogamne. Razlog tome je jednostavan: niti jedna
žena ne bi imala interesa priključiti se već formiranom paru, jer bi tada mogla
koristiti samo jedan dio proizvodnih kapaciteta (bogatstva, inteligencije, radnih
sposobnosti) svoga muža za rađanje djece visoke kvalitete. Bolje se udružiti sa
''slobodnim'' čovjekom jednake produktivnosti. Kada međutim muškarci ne bi
bili jednaki, Becker pokazuje da bi poliginija (oblik poligamije u kojem se više
žena udaje za jednog čovjeka) postala najefikasniji oblik proizvodnje. Ukupni je
proizvod ustvari veći kada se, pridruživanjem jedne žene više obitelji u kojoj je
muškarac vrlo sposoban, dobije bolji proizvod od onoga koji bi se dobio
stvaranjem nove obitelji sa slobodnim, ali manje sposobnim čovjekom. U
ekonomskom žargonu, žena ima veću proizvodnu maržu (to jest kvalitetniju
djecu) kao druga žena u jednoj visokoproduktivnoj, nego kao prva u nekoj
slabo produktivnoj obitelji.
Sam jezik kojega koristi Becker kao da je smišljen da bi povrijedio ljudsku
senzibilnost. Govoriti o djeci kao o proizvodima, vrednovati svog partnera na
temelju njegove produktivnosti, itd. vrijeđa neka čvrsto ukorijenjena uvjerenja
našeg društva. Ali znanost se, zna se, često sudara sa zdravim razumom.
Problem je međutim u tome što se, čim se zađe malo u dubinu, otkriva da s
epistemološkog aspekta (onoga koji nas ovdje najviše zanima) ekonomski
pristup ljudskom ponašanju čini vrlo diskutabilnim. Sjetimo se da je Beckeru i

117
njegovim sljedbenicima stalo da se predstave kao empiristi (friedmanovskog
tipa, prije svega) pa nastoje potkrijepiti svoje ideje pomoću empirijskih dokaza.
Potvrde o ispravnosti Beckerovih ideja o poligamiji proizlaze iz proučavanja
društava u kojima je poligamija dopuštena ili se tolerira (neke arapske zemlje,
Mormoni u SAD-u , Indijanci Xavante, itd.) U svim tim društvima, kako nas
upućuje Becker, bogatiji i uspješniji muškarci žele imati veći broj žena. Na
temelju tog otkrića Becker izvodi osobito čvrste zaključke:

Propadanje poliginije se obično ''objašnjava'' vjerskim i pravnim ograničenjima protiv

poliginije za koja se smatra da su bila motivirana željom da se spriječi iskorištavanje žena. Ali
zakoni koji sprečavaju muškarce da se ožene s više od jedne žene pogoduju ženama onoliko
koliko južnoafrički zakoni koji ograničavaju broj crnih radnika u odnosu na bijele, pogoduju
crncima. Naravno, zakoni protiv poliginije smanjuju ''potražnju'' za ženama i tako smanjuju
njihov udio u obiteljskoj proizvodnji a povećavaju udio muškaraca [Becker, 1976., 240-241].

Što znače navodnici uz ''objašnjava'' i ''potražnju''? Prvi navodnici sugeriraju

da tradicionalne teorije ne objašnjavaju baš ništa, a drugi pak da se Beckerovo
objašnjenje koje se temelji na pojmu potražnje i ponude muževa ne smije
shvatiti doslovno. U stvarnom svijetu ne postoji nikakva potražnja za ženama u
pravom smislu. Sve je to naravno u skladu s instrumentalističkim duhom
čikaške metodologije:

Ekonomski pristup ne pretpostavlja da su donositelji odluka nužno svjesni svojih

napora usmjerenih na maksimizaciju [Becker, 1976., 7].

Ali problem nije samo u tome što se u prediktivne svrhe koristi fikcija. Vidjeli
smo da Becker povlači analogiju između zakona protiv poligamije i

118
segregacijskih zakona. I izričito tvrdi da zakoni protiv poligamije idu protiv
interesa žena. Ovdje imamo jedan provokativan politički prijedlog in nuce:
treba ukinuti zakone protiv poligamije. Ali ako malo razmislimo o dokazu koji
Becker nudi da bi potvrdio svoju analizu, vidimo da u društvima koja spominje
kako bi potvrdio svoju teoriju, poliginiju uvijek prati institucija dogovorenog
braka. Becker se pretvara da to ne zna i sve to ignorira. Ali naravno, ako su
brak dogovorili roditelji (obično otac), kakvog ima smisla opisivati ponašanje
neke žene u smislu slobodnog izbora da uđe u jednu produktivniju obitelj? I
kakvog dakle ima smisla reći da se zabrana poligamije protivi interesima žena?
Temeljna misao Beckerovog izlaganja je tvrdnja da bi žene željele ući u
uspješnu obitelj kao druga (treća, četvrta…) supruga, ali zakoni (u Americi i
ostalim zapadnim zemljama) ih sprečavaju u zadovoljavanju njihovih
preferencija. Feministice i svi oni koji se protive poligamiji, dakle, ne brane
prave interese žena. Becker je svjestan činjenice da je ideja potražnje i ponude,
čak i slobodnog izbora, na tržištu braka samo jedna velika fikcija (zbog toga
riječ ''potražnja'' stavlja pod navodnike). Pa ipak on svejedno pokušava
istovremeno i sačuvati tortu i pojesti je, kako kaže jedna engleska poslovica.
Nažalost, ne može se istodobno a) odbijati korištenje modela s realističkim
postavkama, a zatim b) i onda još željeti davati savjete iz socijalne politike.
U petom i šestom poglavlju smo vidjeli da je za interveniranje u stvarnom
svijetu potrebno pouzdavati se u modele koji su realistični s uzročnog aspekta.
Napomenimo da nije problem nedostatak realizma, sam po sebi. Svi znanstveni
modeli su nužno irealistični, barem djelomično. Smisao je da nije legitimno
ignorirati te aspekte stvarnog svijeta, koji imaju ključnu ulogu (društvene
norme, individualne preferencije, institucije, itd.) u stvaranju pojave koju

119
proučavamo. Da bismo dobili kauzalnu efikasnost, moramo krenuti od analize
koja je precizna s uzročnog aspekta.
Irelistični opisi su posebno opasni kada deformiraju stvarnost u ideološkom
smislu. Na primjer: to da pojedinci nisu zainteresirani za brak kao takav, već
jedino zbog njegovih ''proizvoda'' sukladno je s je viđenjem tržišne razmjene iz
ekonomske teorije. Ali je sukladno i s principom prema kojem ljudi ne vole
svoje bližnje, u društvenom životu nema altruizma, a to predstavlja jedno
krajnje cinično viđenje suživota i čovjeka općenito. Osim toga, ideja (koju
Becker eksplicitno uvodi) da su žene zainteresirane samo za kuću i djecu
odražava jedan vrlo zastario i diskutabilan pogled na odnos muškarac-žena. Ali
opet se insinuira ideja da je podjela dužnosti koja prevladava u našem društvu
pitanje izbora a ne tradicijskog nasljeđa i društvenih normi koje je moguće
prevladati.
Popis primjera mogao bi se nastaviti. Neki zaključci pobornika ekonomskog
pristupa ljudskom ponašanju su uvredljivi; drugi su pak politički obojeni.
Vjerojatno nije slučajno da Philipson i Posner prikazuju ljudske izbore na
''tržištu seksa'' kao da ih diktiraju isključivo egoistični razlozi, da bi zatim
zaključili da su politike državne intervencije pogrešne. Možda nije slučajno da
se žene prikazuju kao da su slobodne da se udaju za poligamista, iako je često
ta sloboda senzacionalno lažna: može poslužiti za borbu protiv određene vrste
zakona u obranu žena.
U ovom trenutku bi bilo dobro naglasiti dvije stvari: prvo, ne želim tvrditi
da bi se ekonomija trebala kloniti političkih rasprava. Naprotiv: s obzirom na
srodnost između znanstvenih problema kojima se bave ekonomisti i problema
o kojima se raspravlja u političkoj areni, neizbježno je suočavanje ekonomista s
ovom posljednjom. Ali to trebaju činiti otvoreno, bez skrivanja iza vela

120
preciznosti predviđanja ili neke druge pseudo-metodološke ideje. U slučaju
poligamije, na primjer, Becker navodi razloge u korist slobode izbora i protiv
zakonskih normi na polju braka. Mislim da se mnogi (uključujući i pisca ovog
djela) slažu da je u tim stvarima bolje ograničiti broj propisa koji dolaze
''odzogo''. Ali ovu tezu podupiru (i trebaju je podupirati) argumenti političke
naravi, s čime znanost ima malo ili uopće nema veze. Ali Becker ne želi ulaziti u
političku arenu, i kao što smo vidjeli, ne uzima ozbiljno izlike aktualnog
zakonodavstva koje se temelje na želji da se stane na kraj iskorištavanju žena.
Slijedom toga, da bi dokazao svoju tezu, zapada u jednu pseudoznanstvenu
argumentaciju. Radi se, uostalom, o vrlo jednostavnom problemu. Ekonomisti
neprestano govore o slobodi, ali u trenutku kada trebaju dokazati svoju strast
za slobodom, uplaše se i nude čisto praktična objašnjenja: da je sloboda dobra
ako je u funkciji ekonomske efikasnosti, i slično. Uglavnom nastoje izbjeći
moralne i političke rasprave, i tu griješe.
Druga je važna misao da, naravno, nisu sve primjene ekonomskog pristupa
ljudskom ponašanju apsurdne kao primjeri koje sam naveo u ovom poglavlju.
Neki su rezultati ekonomskog pristupa vjerojatno valjani i sigurno vrlo zanimljivi
(inače se ne bi mogla objasniti sva pozornost koja im se pridaje). Nitko ne
negira da ekonomski faktori igraju važnu ulogu u obitelji ili u zdravstvu. Ali
smiješno je a priori prihvatiti da prilikom proučavanja tih pojava treba potpuno
ignorirati društvene norme, iracionalno ponašanje, etiku i tako dalje. I vrlo je
diskutabilno prihvatiti da je analiza bazirana na slobodnom izboru u tržišnim
uvjetima korisna za razumijevanje tako udaljenih i raznovrsnih pojava. Smiješna
metodologija nažalost nužno proizvodi (neke ili mnoge) smiješne rezultate i
primjeri navedeni u ovom poglavlju trebali su poslužiti za ilustraciju te činjenice.

121
 Zaključak: ako želiš biti dosljedni instrumentalist moraš se odreći davanja
savjeta iz ekonomske i društvene politike. Stvarni svijet je složen. Neke pojave
se mogu uspješno proučavati korištenjem isključivo instrumenata ekonomske
teorije (ponašanje tradera na financijskim tržištima, na primjer). Ali ostala
područja društvenog života čini se funkcioniraju na temelju vrlo različitih
mehanizama. Friedmanova metodologija i metodologija čikaške škole je u
najmanju ruku dvojbena, ali je, srećom, Friedman u svojem znanstvenom
djelovanju ne slijedi doslovno. Oni koji primjenjuju njegovu metodologiju
doslovno, kao Becker i njegovi sljedbenici, mogli bi prouzročiti puno veću štetu.
_______________________________________________________________
Preporučena literatura
Što se tiče ekonomskog imperijalizma, osim u tekstu citiranih djela [Philipson i Posner, 1993.;
Backer 1976.°; 1981. ] vrijedi pročitati Stiglera[1994.] i Lazearov novi apologetski pregled
[2000.]. Mäki [2001.a] analizira razne verzije ekonomskog imperijalizma i raspravlja o
njihovim motivacijama. Među kritičarima, pogledajte vrlo utjecajni Senov članak [1977.*] o
oskudnosti ekonomskih modela ljudskog ponašanja, napad Greena i Shapira [1994.] na
korištenje teorije racionalnog izbora u političkim znanostima i sljedeću raspravu u Friedmanu
[1996.]. Neke teme i primjeri ovog poglavlja preuzeti su od Dupréa [2001.a*, pogl. 6], ali za
općenitiju kritiku redukcionizma i programa unifikacije znanosti usp. Dupréa [1993.],
N.Cartwright [1999.]i Feyerabenda [2001.°]. O nejedinstvu znanosti pogledajte i Suppesa
[1984.] i Galisona i Strumpa [1996.]. O mogućnosti redefiniranja preferencija osim Sena
[1993.] pogledajte Gualu [2005.b].

______________________________________________________________

122
 Osmo poglavlje

Popperov falsifikacionizam

I vrlo irealističke teorije se mogu koristiti za interpretiranje empirijskog

dokaza, a ponekad čak i za dosta precizno predviđanje budućih događaja. Ali
ako namjeravamo intervenirati da bismo promijenili stvarnost trebamo imati
ispravno viđenje barem glavnih uzroka pojava koje nas zanimaju. Zato moramo
razlikovati prave uzročne faktore od ''lažnih'' empirijskih pravilnosti. Do sada
smo međutim vidjeli samo kako se može dokazati postojanje uzročnih veza u
nekom modelu. A zanimljivo pitanje je da li se takvo što može ostvariti u
stvarnom svijetu.
U načelu, mogli bismo postupiti na sljedeći način: zamisliti jedno stvarno
tržište na kojem postoji asimetrija informacija; uvesti instituciju koja je u stanju
smanjiti asimetriju; na kraju provjeriti da li, nakon uvođenja te institucije, dolazi
do povećanja razine razmjene na tržištu. Naravno, treba se nadati da u
međuvremenu niti jedan drugi faktor neće biti promijenjen, jer u protivnom ne
možemo znati da li rezultat (razliku između promatrane razine razmjene)
možemo pripisati svojoj intervenciji (novoj instituciji) ili ne.
U ovom trenutku instrumentalist bi mogao odgovoriti: ali to je upravo ono
što nam sugerira Friedman! Radi se svakako o izvođenju predviđanja (''ako se
reducira asimetrija, raste razina razmjene'') iz modela, te provjeri da li se ono
podudara s dokazom dobivenim na terenu. Ovaj odgovor međutim kvari jedna
teška zabuna: jedna je stvar reći (kao što čini Friedman) da je sam cilj znanosti

123
predviđanje; a druga opet reći (kao što to čine mnogi drugi znanstvenici i
filozofi ne-instrumentalisti) da se predviđanja mogu koristiti za provjeru teorija
usmjerenih na prikazivanje stvarnih mehanizama realnog svijeta. U oba su
slučaja predviđanja važna, ali samo instrumentalisti Friedmanovog tipa tvrde da
su ona sama sebi svrha. Za ostale društvene znanstvenike predviđanja su samo
jedna metoda za provjeru teorija i modela.
Ova dva gledišta je moguće prikazati kroz tabelu:

Tab. 8.1
Instrumentalizam Realizam
Cilj znanosti Predvidjeti Dobiti istinita saznanja
Metodologija Koristiti predviđanja za provjeru Koristiti predviđanja za provjeru
da li su teorije/modeli korisni da li teorije/modeli obuhvaćaju
(pouzdani, točni s aspekta temeljne ekonomske
predviđanja). mehanizme.

Jedan je filozof posebno poznat po tome što se žestoko usprotivio

instrumentalizmu i što je privukao pozornost na važnost predviđanja u cilju
provjere znanstvenih teorija. Radi se o autoru koji je snažno utjecao na
ekonomiste i ekonomske metodologe i koji, upravo iz tih razloga, u ovom
trenutku predstavlja dobru polazišnu točku u našem istraživanju realizma: Karl
Popper.
Život Karla Poppera, kao i životi mnogih drugih židovskih intelektualaca
njegove generacije, bio je obilježen tragedijom Drugoga svjetskog rata. Nakon
nacističke okupacije, prisiljen na bijeg iz Austrije, emigrirao je najprije na Novi
Zeland, a zatim u Veliku Britaniju, na London School of Economics, gdje je dao
svoj doprinos stvaranju jednog od najznačajnijih odsjeka za filozofiju znanosti
na svijetu. Politički sukobi dvadesetog stoljeća utjecali su i na njegovu filozofsku

124
misao, koja se u mnogim aspektima može iščitavati kao jedna duga bitka protiv
totalitarističkih ideja ekstremne desnice i ekstremne ljevice (nacizma i
komunizma). Živio je 92 godine, a njegove su ideje bile vrlo utjecajne (a po
mnogim aspektima to su još i danas), posebno u Europi.
Tab 8.2
Znanost Pseudo-znanost
Prave znanstvene teorije formuliraju smjele Teorije poput Marxovih i Freudeovih, naprotiv,
pretpostavke u vezi sa strukturom stvarnosti. kao da su u stanju prilagoditi se i sve objasniti.
Proizlaze riskantna predviđanja, koja mogu biti Uvijek su potvrđene empirijskim dokazom, jer se
– i zapravo vrlo često i jesu – pogrešna. Takve svaki slučaj može uklapati u njihov pojmovni
teorije predviđaju mnogobrojne još neuočene okvir. Malo previđaju, a ako i pogriješe, njihovi ih
događaje i pojave a kada ne uspiju u tom pobornici vrlo rijetko napuštaju.
predviđanju, zamjenjuju se boljim teorijama.

U svojoj intelektualnoj autobiografiji Popper tvrdi da je svoje glavne filozofske

teze razvio na pokušaju da riješi dva velika problema: Kantov problem
razgraničavanja i problem Humeove indukcije. Problem razgraničavanja star je
gotovo koliko i sama filozofija. Radi se o pokušaju razlikovanja pravog
znanstvenog znanja od pseudo-znanstvenih doktrina i ''snova metafizike''.
Popper pripovijeda da je u mladosti bio fasciniran socijalističkim doktrinama i
(tada vrlo modernim) Freudeovim i Adlerovim psihološkim teorijama. Tih je
godina fizika grabila naprijed velikim koracima i Popper je počeo zamjećivati
duboke razlike između Marksovih, Freudeovih i Adlerovih ideja s jedne strane, i
novih fizikalnih teorija usmjerenih na prevladavanje njutnovske klasične
mehanike s druge strane. Popper nam još pripovijeda i da je na to pitanje
pronašao odgovor, na kojem će izgraditi cijelu svoju filozofsku karijeru, 1919.
godine (sa samo sedamnaest godina!).
Ovo neslaganje se može potkrijepiti s mnogo konkretnih povijesnih primjera.
Godine 1918. fizičar Arthur Eddington je krenuo s jednom istraživačkom

125
ekspedicijom u zapadnu Afriku gdje se očekivala pomrčina Sunca. Za vrijeme
pomrčine fotografirao je položaj nekih zvijezda. Te su fotografije kasnije
upotrijebljene za provjeru Newtonovih i Einsteinovih teorija gravitacije.
Zanimljivost ovih promatranja leži u činjenici da te dvije teorije nude
predviđanja koja su različita u odnosu na kut skretanja svjetlosti u blizini
predmeta velike mase, kao što je Sunce. Za vrijeme pomrčine je moguće
promatrati smjer iz kojeg nam dolazi svjetlost neke zvijezde koja se nalazi više
ili manje iza Sunca (u normalnim okolnostima je to nemoguće, jer nas
zasljepljuje sunčeva svjetlost). Dok Zemlja mijenja položaj, moguće je uočiti
smjer iz kojeg dolazi svjetlost kada nema velike mase između nas i zvijezde i
tako izračunati kut skretanja uzrokovan prisutnošću Sunca. Rezultat ovih
eksperimenata (koji su zapravo bili puno složeniji nego što se to može činiti iz
ove jednostavne rekonstrukcije) je bio da je kut skretanja svjetlosti puno sličniji
onome kojeg je predvidio Einstein nego onome iz njutnove teorije. Ovaj je
rezultat dao jednu od prvih velikih potvrda nove opće teorije relativnosti, a u
isto vrijeme značio je i veliki neuspjeh za njutnovu teoriju, koju je tada ubrzo i
napustio najveći dio znanstvene zajednice.
Da bismo shvatili razliku u ponašanju ''pseudoznanstvenika'', uzmimo
Freudeovu teoriju Edipovog kompleksa. Ako se neki pacijent na psihoanalizi
sjeća epizoda dječje ljubomore u odnosu na majku i neprijateljstva u odnosu na
oca, teorija se potvrđuje. Ako on međutim ne dozove u sjećanje takva iskustva,
psihoanalitičar može ustvrditi da se radi o ''potiskivanju'' ili da pacijent odbija
razgovor o tome zbog transfera prema samom psihoanalitičaru. Dakle, teorija
se stalno potvrđuje, bez obzira na ono što se promatra.

126
Sl. 8.1 Eddingtonova promatranja (dimenzije nebeskih tijela i udaljenosti nisu u pravom
odnosu).

Slični slučajevi mogu se pronaći u povijesti mnogih teorija u društvenim

znanostima: za uvjerenog marksista, bune u Pragu i Budimpešti nisu
protuprimjeri marksističkoj teoriji (prema kojoj u komunističkom društvu ne
može doći do narodnih revolucija), nego kontrarevolucionarne epizode koje su
umjetno izazvali kapitalistički ''agitatori''. U svim tim slučajevima, teoriju
(interpretiranu srazmjerno fleksibilno) nije moguće opovrgnuti i ona može naići
samo na potvrde, bez obzira na događaje. Vrlo je jasan kontrast u odnosu na
suvremenu fiziku, koja se, formulirajući precizne pretpostavke i prkoseći
pravorijeku iskustva, izlaže mnogim prigovorima.
U svom prvom djelu iz 1934., Logika znanstvenog otkrića, Popper koristi
ovo jednostavno razmišljanje da bi definirao kriterij razgraničavanja između
znanosti i pseudo-znanosti. Popper tvrdi da njegov kriterij mora biti sukladan
sljedećem ''principu empirizma'': ''u znanosti jedino promatranje i eksperiment
mogu odrediti da li će se prihvatiti ili odbaciti neka znanstvena teorija“[Popper
1963.,54].
Ali koja je doista uloga promatranja u znanosti? Kao što smo vidjeli u
prvom poglavlju, naše teorije ne mogu nastajati iz opažljivih podataka zbog
problema indukcije. Popper je bio osobito zaokupljen problemom u njegovoj

127
hjumovskoj varijanti – ''logičkim'' problemom indukcije. Ponovimo ukratko
razliku: Millov ''praktični'' problem nastaje iz naših ljudskih ograničenja u
istraživanju jedne krajnje složene stvarnosti – iz činjenice da nam u svakom
trenutku može promaći neki detalj (uzročni faktor, na primjer) i to nas može
dovesti u zabludu. Hume naprotiv nije bio zaokupljen našim ljudskim
ograničenjima, već činjenicom da neprestano koristimo svoje teorije za
predviđanje budućnosti, uzdajući se u pretpostavku (nedokazivu ne-
induktivnim putem) da će budućnost uvijek biti slična prošlosti. Humeov
problem kao da sugerira da znanost ne može biti racionalna djelatnost. Budući
da se naša vjerovanja (ili naše teorije) ne mogu temeljiti na iskustvu, Hume
sugerira da se naposljetku ona oslanjaju na našu naviku – jedan iracionalni
psihološki mehanizam.

I nakon što nas je iskustvo poučilo o njihovoj stalnoj povezanosti, nemoguće se zadovoljiti
razlogom zbog kojeg bismo trebali proširiti to iskustvo izvan onih posebnih slučajeva koji su
slučajno postali predmetom naših promatranja.[Hume, 1740., knjiga I ,dio III, odl.VI].

Humeov izazov je logičkog tipa (''nemamo nikakvog razloga…''):

induktivna metoda može biti logički opravdana samo korištenjem same
indukcije. Ali u tom slučaju, ako znanost usvaja induktivnu metodu, ne može
biti racionalna; i obrnuto, ako je racionalna ne može koristiti indukciju. Da bi
obranio racionalnost znanosti, Popper pokušava dokazati da njoj nije potrebna
indukcija. Drugim riječima, Popper se slaže s negativnim dijelom (pars
destruens) Humeovog razmatranja, ali se ne slaže s njegovim rješenjem.
Za Poppera se znanost ne može temeljiti samo na navici. Kritika
humeovog rješenja koristi jedan spretan argument kantovskog tipa: veze i

128
pravilnosti koje opažamo u prirodi, i na kojima se prema Humeu temelje naša
vjerovanja, nisu ''dane''. Neka nam pojava izgleda pravilnom samo kad je
promatramo s određenog stajališta. Mi sami interpretiramo opažajni kaos naših
osjetila i pokušavamo pronaći neki red u očitoj zbrci pojava. Popper ovo
razmatranje prikazuje vrlo općenito, tvrdeći da promatranje (znanstveno i
svakodnevno) zahtijeva korištenje teorija da bi se interpretirali događaji.
Teorije nam pokazuju što treba tražiti (koja je vrsta entiteta, svojstva ili pojave
zanimljiva) i upućuju na to kako promatrani događaji mogu biti povezani jedan
s drugim. Na neki smo već način susreli razne varijante ovog razmatranja, od
Millovih razmišljanja o poteškoćama koje susrećemo pri otkrivanju zanimljivih i
korisnih veza putem čistog empirijskog istraživanja, do problema na koje nailazi
znanstvenik koji mora koristiti uzročne spoznaje ''iz pozadine'' da bi otkrio
nove uzročne veze (no causes in, no causes out).
Popperovo razmišljanje se razvija na sljedeći način: najprije dolaze teorije,
vrlo općenite pretpostavke u vezi s mehanizmima koji vladaju stvarnošću. Bez
teorije ne može biti promatranja empirijskih pravilnosti, jer veze izgledaju
sigurnima samo s teorijskog aspekta. Znanost postupa na način da sustavno
provjerava postojeće teorije, s ciljem da eliminira one lažne (ili one koje su u
suprotnosti s empirijskim opažanjima) i da sačuva one koje još nisu opovrgnute.
Radi se o metodi pretpostavki i pobijanja.
Ali u kojem smislu metoda pretpostavki i pobijanja (na koju ću se kasnije
vratiti) rješava problem indukcije? Popper primjećuje da s logičkog gledišta
postoji snažna asimetrija između uporabe empirijskog dokaza za provjeru
teorija i korištenja tog istog dokaza za njihovo opovrgavanje: budući da se
znanstvene teorije sastoje od univerzalnih zakona tipa

129
 Za svaki entitet X (iz prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti) , ako X ima svojstvo P, onda X ima
i svojstvo Q,

da bi se provjerila neka teorija bilo bi potrebno sakupiti neograničenu količinu

za nju povoljnih empirijskih podataka (što je, naravno, nemoguće). Međutim,
dovoljan je samo jedan nepovoljan opažaj da bi je se opovrglo. Drugim
riječima, dovoljno je pronaći samo jedan entitet koji posjeduje svojstvo P , ali
ne i svojstvo Q. Postoji jedan primjer koji može objasniti razna logička svojstva
verifikacije i opovrgavanja. Zamislimo da teorija o kojoj raspravljamo sadrži
sljedeću tvrdnju: “Sve molekule DNA imaju strukturu dvostruke spirale“. Da bih
je provjerio mogu promatrati stanicu amebe i otkriti da DNA pokazuje
dvostruku spiralu. Mogu promatrati i stanicu miša i otkriti da DNA ima
dvostruku spiralu; i tako dalje. Ali koliko god rezultata sakupio, uvijek će
postojati vjerojatnost da neke još neispitane stanice imaju strukturu trostruke
spirale. Teorija dakle nikada ne može biti do kraja provjerena. Kad bih otkrio da
stanice mog hrčka imaju strukturu trostruke spirale, taj jedini rezultat bi bio
dovoljan da dokažem da je teorija pogrešna.
Preko ovakvih razmatranja Popper stiže do formulacije svog rješenja
Kantovog problema: opovrgljivost je kriterij razgraničavanja između znanosti i
pseudo-znanosti. Na taj je način i Humeov problem, ako ne riješen, barem
raščlanjen: drugim riječima, problem je jasan i nerješiv (prema Popperu,
indukcija se ne može racionalno dokazati), ali, srećom nije nam potrebna
indukcija da bismo se bavili znanošću. Metoda znanosti je u potpunosti
deduktivna, koristi opovrgljivost i ne teži logičkom dokazivanju istinitosti
znanstvenih teorija.

130
 U ovom je trenutku važno naglasiti razliku između tvrdnje da je neka teorija
opovrgljiva i tvrdnje da je ona opovrgnuta. Opovrgljiva teorija je ona teorija za
koju se može dokazati da je lažna na temelju empirijskog promatranja. Prema
Popperu sve uistinu znanstvene teorije moraju biti opovrgljive i zato trebaju
davati točna i jasna predviđanja u vezi s događajima opažljivim u budućnosti.
Teorija je međutim opovrgnuta kada se ona doista provjerava s empirijskog
stajališta i kada griješi u predviđanju nekog budućeg događaja. Mnoge su
znanstvene teorije bile opovrgnute (Newtonova, na primjer), i nisu zbog toga
pseudo-znanstvene. One su svoj posao radile posve legitimno. Štoviše, prema
Popperu u svjetlu povijesti znanosti, imamo čvrstih razloga vjerovati da će sve
znanstvene teorije završiti kao Newtonova. Najveći se broj teorija prije ili
kasnije (možda nakon mnogo stoljeća) pokazao nesposobnim da predvidi
određene pojave. Ali to prema Popperu nije problem, pod uvjetom da ih
možemo zamijeniti drugim teorijama koje su u stanju svjedočiti o do sada
promatranim događajima i predvidjeti nove, a zatim i njih izložiti empirijskoj
provjeri. Povijest znanosti (prave znanosti, da budemo precizniji) karakteriziraju
upravo takvi pomaci prema sve ''boljim'' teorijama (u upravo navedenom
smislu).
Važno je napomenuti da je asimetrija između opovrgavanja i verifikacije ili
potvrde jedno dosta banalno logičko pitanje, vrlo dobro poznato i prije
Poppera. Najvažniji Popperov doprinos sastoji se u pokušaju da dokaže kako
znanstvena metoda može biti temeljena isključivo na dedukciji – kako je
moguće baviti se znanošću bez indukcije. Ovo je veliki Popperov filozofski
projekt, i kad malo razmislimo shvaćamo da se radi o jednom izuzetno
ambicioznom i kontraintuitivnom projektu, koji je u čistoj suprotnosti s našim
svakodnevnim postupcima. Popper tvrdi da prethodna opažanja ne znače ništa,

131
da se u vrednovanju neke teorije ne smijemo nikako obazirati na (one
mnogobrojne ili malobrojne) slučajeve u kojima je ona bila ispravna. Važna su
samo opovrgavanja.
Metoda pretpostavki i pobijanja razvija se kroz sljedeće korake:
1) Predlaže se jedna smiona znanstvena teorija (teorija koja implicira nova,
precizna i čak kontraintuitivna predviđanja).
2) Predviđanja iz teorije se empirijski verificiraju.
3) Ako su opažanja sukladna s predviđanjem, teorija se privremeno prihvaća.
4) U suprotnom, opažanja je opovrgavaju i zamjenjuje se novom teorijom
koja također treba biti strogo provjerena (ponavljaju se dakle koraci 1-3).

Ključni su koraci, jasno, prvi i zadnji: pretpostavka i pobijanje.

U ovom trenutku možemo povući nekoliko usporedbi između
Friedmanovih i Popperovih metodologija. Obojica naglašavaju važnost
predviđanja, ali tamo gdje za Poppera opovrgavanje pokazuje da je neka teorija
lažna, Friedman samo zaključuje da se radi o teoriji s ograničenom domenom
aplikacije. Ta razlika između pristupa realista i instrumentalista detaljno je
proanalizirana u trećem poglavlju treće važne Popperove knjige, Pretpostavke i
pobijanja [1963.] Instrumentalista ne zanima istinitost ili pogrešnost neke
teorije – jer nema smisla tvrditi da je neki instrument (na primjer čekić) istinit ili
lažan. Instrument može biti samo više ili manje koristan, dopadljiv, ili kakav
mu već epitet dodijelili, pod uvjetom da je relevantan s praktičnog gledišta.
Zbog toga jedan falsifikacionist poput Friedmana ne može na ispravan način
govoriti o opovrgavanju. Važno je naglasiti ovu pojedinost, jer u nekim
aspektima postoje brojne sličnosti između Friedmanovog metodološkog eseja i
Popperovih ideja. Sam Friedmanov jezik je na trenutke vrlo popperovski, što

132
vjerojatno duguje utjecaju njihovih druženja na Mont Pelerin Society nakon
drugoga svjetskog rata.
Logika znanstvenog otkrića u to vrijeme još nije bila prevedena na engleski
jezik, što može objasniti nedostatak jasnih referenci u Friedmanovom eseju iz
1953. na Popperova djela. Usprkos ovim površnim sličnostima, Popperove i
Friedmanove ideje pripadaju dvoma različitim svjetovima.
Želio bih zaključiti s nekoliko objašnjenja općeg karaktera o Popperovoj
filozofiji. Falsifikacionizam metodologija znanosti koja se temelji na
pretpostavkama i pobijanjima – je specifična primjena jedne puno općenitije
filozofske pozicije, poznate kao falibilizam. Prema Popperu i falibilistima
općenito, nikada ne možemo sa sigurnošću znati da smo u pravu ili da smo
otkrili istinu. Možemo samo sigurno znati da smo pogriješili. Zbog toga se
falibilist (znanstvenik, ali i moralist, političar itd.) uvijek trudi da eliminira što
veći broj mogućih pogrešaka. U znanosti se to događa pomoću eksperimenta i
empirijskog promatranja, ali na ostalim poljima ljudskog djelovanja eliminacija
pogreške provodi se uglavnom korištenjem kritike. Važno je stoga da pojedinci
(znanstvenici ili građani) mogu slobodno kritizirati općeprihvaćene ideje, jer
samo takvim kontinuiranim nastojanjima da dokažemo pogrešnost naših ideja i
najelementarnijih postupaka možemo napredovati. Time se može objasniti i
relativan uspjeh demokratskih društava u odnosu na ona totalitarna: puno je
teže eliminirati pogrešku u ovim posljednjima, gdje se za neke ideje i neke
osobe smatra da su iznad racionalne kritike.
Ne radi se tu o nekom osobito originalnom stavu (on odražava, na primjer,
ideje Johna Stuarta Milla - opet on!- iz njegovog poznatog Eseja o slobodi), ali
ga je važno spomenuti da bi se razumjela uska povezanost Popperovih ideja na
polju znanstvene metode i njegove političke filozofije. Da bismo mogli u

133
potpunosti procijeniti falsifikacionalizam, trebamo ga smjestiti u povijesni okvir
velikih promjena koje su se dogodile u prvoj polovici dvadesetog stoljeća.
Popper je živio u vremenu brojnih revolucija. Znanstvenih, koje su dovele do
napuštanja teorija koje su stoljećima smatrane istinitima, kao što je
Newtonova nebeska mehanika i euklidska geometrija, u korist vrlo
kontraintuitivnih teorija sa šokantnim implikacijama (mogućnost putovanja
kroz vrijeme, ideja zakrivljenog prostora, i sl.) Metafizičkih, koje će dovesti u
pitanje temeljne i vrlo općenite principe kao što je kauzalni determinizam.
Kulturnih, kao što je zalaz religije i ''smrt Boga'', napuštanje koncepta čovjeka
kao racionalnog bića nakon otkrića podsvijesti. Političkih, s padom mnogih
carstava, općim pravom glasa, boljševičkom revolucijom i velikim pokoljima u
dva svjetska rata. I konačno, društvenih, kao što je emancipacija žena, pad
aristokracije, brzi gospodarski napredak praćen ozbiljnim krizama poput Velike
depresije tridesetih godina.
Tih je godina sve bilo u pokretu i ono što se možda činilo sigurnim u jednom
određenom trenutku, ubrzo bi bilo okrenuto naopačke. U toj velikoj zbrci
Popper ipak želi spasiti zrnce racionalnosti u ljudskom djelovanju. Za njega
znanstvena metoda predstavlja paradigmatski primjer kako se suočiti s
problemima iz našeg svakodnevnog života: ništa ne prihvaćati zdravo za
gotovo, biti uvijek spreman na preispitivanje vlastitih i tuđih ideja. Dogmatizam
(ili otpor prema kritici) s ovog gledišta predstavlja glavnog neprijatelja napretka
i treba se boriti protiv njega pod svaku cijenu.
Falibilizam je vjerojatno jedan dodatni razlog koji objašnjava veliku simpatiju
akademske zajednice prema Popperu i njegovim idejama. Slika znanosti koju
reflektira falsifikacionizam je vrlo romantičan. Znanstvenik je shvaćan kao
mislilac koji se uporno predaje otkrivanju tajni prirode, ali na kreativan i

134
odvažan način. Znanstvenik falsifikacionist nije jedan dosadni sakupljač
podataka, već istraživač posvećen relativiziranju onoga što ostali smatraju
sigurnim. Sve je to, zajedno s njegovim političkim idejama, proslavilo Poppera i
među ekonomistima. Nije rijetkost čuti nekog ekonomista kako tvrdi da
znanstvena metoda više nije problem, da ekonomisti slijede pravila
falsifikacionizma i da ih to čini izvrsnim znanstvenicima. Nažalost, stvari nisu
tako jednostavne, a da bismo to shvatili, trebamo zaroniti dublje ispod površine
Popperove filozofije.

_________________________________________________________________
Preporučena literatura

Popper je izvrstan pisac i njegove su knjige uglavnom razumljive i nestručnjacima.

Savjetovao bih da se krene od eseja Pretpostavke i pobijanja [Popper1963.=°,pogl.1] ali
pogledajte i najrigoroznije i najsistematičnije razlaganje o opovrgljivosti u Popperu
[1934/1959.°] Vrlo je bogata i sekundarna literatura; moji najdraži uvodi su Chalmers
[1982/1999.°,pogl. 4-7], Gillies i Giorello [1995.°] i Monterllini [1998.°]. O primjeni
falsifikacionizma u ekonomiji, pogledajte Handsa [1985.a]; Caldwella [1991.a]; Hausmana
[1992.a,pogl.10] i eseje u de Marchiju [1988.b]. O falsifikacionizmu i instrumentalizmu ,
pogledajte pogl. 3 Poppera [1963.*°]. Vezu između Popperovih i Friedmanovih ideja kratko
je prodiskutirao sam Friedman u Hammondu [1992.]. O znanstvenosti marksističke
ekonomske teorije s popperovskog gledišta, usp. Blauga [1990.c].
___________________________________________________________________________

135
 Deveto poglavlje

Duhemov problem

Popper se nije mnogo bavio metodologijom ekonomije. Njegova su djela

posvećena pretežito metodi prirodnih znanosti – što je potpuno razumljivo, jer
su se obično one uzimale kao paradigmatski primjer ''dobre'' znanstvene
prakse. Interes za falsifikacionizam u društvenim znanostima je ipak s
vremenom porastao paralelno s Popperom i njegovim idejama. Popperova
filozofija predstavlja sasvim osobit izazov za ekonomista. Falsifikacionizam
utvrđuje jedan vrlo precizni kriterij za razlikovanje prave znanosti od pseudo-
znanosti. Taj kriterij nije osobito koristan kad se radi o vrednovanju disciplina
koje su smještene vrlo jasno s jedne ili druge strane linije razgraničavanja. Svi se
slažemo da fizika ili kemija moraju stajati na strani znanosti; ako postoji nešto
što se naziva ''znanošću'', to svakako mora uključivati ove dvije discipline.
Moglo bi biti zanimljivo usporediti metodu koju zaista koriste fizičari i kemičari
s opovrgavanjem kao kriterijem razgraničavanja, ali u cilju provjere valjanosti
samog kriterija, a ne za vrednovanje znanstvenosti ovih dviju disciplina. Isto
vrijedi (mutatis mutandis) i za astrologiju i magiju. Ako ih kriterij ne klasificira
među pseudo-znanosti, onda nam se intuitivno čini da je upravo kriterij
pogrešan.
Teže je donijeti odluku kada moramo vrednovati discipline poput
psihoanalize, sociologije, ili upravo ekonomije. Na koju se stranu smještaju u
odnosu na liniju razgraničavanja? Pitanje nije samo akademsko, već je prepuno

136
praktičnih posljedica. Već sam spomenuo činjenicu da ekonomske teorije imaju
snažan utjecaj na naš svakodnevni život, na primjer kada se koriste za
opravdavanje intervencija ekonomske politike. Nećemo biti presretni kad
otkrijemo da se te intervencije oslanjaju na iste epistemičke temelje kao i vudu
ritual ili horoskop. Kada bi prevladalo ovo mišljenje, ekonomisti bi svakako
izgubili velik dio utjecaja i ugleda kojeg uživaju zahvaljujući svojoj reputaciji
znanstvenika. Reputaciji koja je stečena teškim radom, a ponekad i s malo
propagande (kao na primjer osnivanje Nobelove nagrade za ekonomiju). Je li
dakle ekonomija sličnija fizici ili astrologiji? Da bismo to otkrili, mogli bismo
pokušati usporediti Popperov kriterij razgraničavanja s praksom ekonomista –
metodom koju koriste u svom svakodnevnom radu. Na prijelazu s pedesetih na
šezdesete godine jedna se skupina ekonomista na čelu s Richardom Lipseyem i
Chrisom Archibaldom počela redovito sastajati na London School of Economics
da bi raspravljala, između ostalog, o primjeni Popperove filozofije na
ekonomiju. Na LSE kruže razne anegdote o Popperovom odnosu s njegovim
kolegama s odsjeka ekonomije. Prema jednoj od tih polu-legendi, Popper je
odbijao sudjelovati na sastancima zbog toga što nije podnosio dim cigareta (u
to su vrijeme izgleda svi pušili kao Turci za vrijeme seminara iz ekonomije). U
svakom slučaju, neki njegovi studenti su revno dolazili na sastanke. Glavni je
rezultat tih rasprava bio vrlo popperovski predgovor prvom izdanju knjige
Richarda Lipseya, An Introduction to Positive Economics [1963.] , vrlo uspješnog
udžbenika po kojem su studirale brojne generacije ekonomista. Od tog se
trenutka međutim oduševljenje Popperovim idejama počelo smanjivati, i to
zbog nekih problema koje su istakli Archibald i Lipsey. U ovom se poglavlju
želim zadržati prije svega na dva pitanja: problemu stohastičkih hipoteza i
problemu pomoćnih hipoteza.

137
 Problem stohastičkih hipoteza nastaje iz činjenice da se sve znanstvene
teorije u trenutku primjene ili empirijske provjere formuliraju u stohastičkim ili
probabilističkim terminima, s dodatkom '' greške procjene“. Uzmimo jedan vrlo
jednostavan model:
r = α1 Y + α 2 M

Ova jednostavna jednadžba tvrdi da je kamatna stopa (r) određena

dohotkom (Y) i količinom novca (M), prema jednoj funkcionalnoj vezi koju
definiraju parametri α1 i α2 . Prvi je problem taj da nije moguće empirijski
provjeriti ovu hipotezu prije nego što se definiraju dva slobodna parametra.
Uobičajena je praksa vrednovati parametre na temelju jednog dijela dostupnih
statističkih podataka i zatim na taj način dobiveni empirijski model (sa
definiranim parametrima) provjeriti na temelju preostalih podataka. Na
primjer: mogu se koristiti podaci koji se odnose na kamatnu stopu, dohodak i
novac u Velikoj Britaniji od 1960. do 1990. da bi se definirao model; nakon toga
se, koristeći podatke iz 1990-2003., provjerava ''predviđanje'' dobiveno iz
definiranog modela. Ali vrednovati slobodne parametre još uvijek nije dovoljno:
kad bi se provjeravalo predviđanje na temelju definiranog modela takvog kakav
jest, gotovo bi uvijek bio opovrgnut empirijskim podacima.
Radi se o problemu koji je zajednički svim empirijskim znanostima. Naše
teorije – upravo zato što su formulirane u vrlo preciznim matematičkim
terminima – nikada se točno ne podudaraju s opažanjima stvarnih pojava. Kad
bismo, na primjer, željeli provjeriti hipotezu da voda vrije na 100⁰C vršeći
opetovana mjerenja na različitim uzorcima destilirane vode, u različitim
spremnicima, koristeći različite termometre, teško bismo dobili uvijek iste
rezultate. Dobili bismo vrijednosti 100,01⁰C, 99,88⁰C, 101⁰C, 100,5⁰C , itd.

138
Razlog tome je što svaki instrument ima neka mjerna odstupanja, što uvjeti
''idealni'' za provjeru nisu nikada potpuno zadovoljeni, što voda nikada nije
savršeno destilirana, i tako dalje.
Iz tog razloga znanstvenik, da bi provjerio neku hipotezu, nikada ne koristi
samo jedno opažanje, već izračunava statistički prosjek svih opažanja u nadi da
će se odstupanja i pogreške u mjerenju međusobno kompenzirati. Nije rečeno
međutim da će prosjek biti točno 100⁰C: štoviše, vrlo je vjerojatno da će on
lagano odstupati od te vrijednosti, jer se pogreške ne kompenziraju precizno.
Da bi vodio računa o ''ostatku'', znanstvenik dodaje teoriji ili modelu granicu
pogreške, u obliku probabilističke varijable ili ''greške procjene“ (ε). Hipoteza
koju provjeravamo, strogo uzevši, nije dakle prethodno navedena jednadžba, a
niti ona „definirana“, već sljedeća stohastička jednadžba:

r = α1Y + α2M + ε

(S α1 i α2 označio sam “definirane“ parametre, a grčka slova

odgovaraju vrlo preciznim količinama koje su procijenjene na temelju
empirijskih podataka.) I stohastički faktor(ε) mora biti definiran, to jest
potrebno je dodijeliti neku definiranu vrijednost granici pogreške. Specifikacija
se ponovo vrši na temelju jednog dijela raspoloživih empirijskih podataka. U
ovom trenutku imamo predviđanje s preciznom probabilističkom distribucijom
koju možemo usporediti s preostalim podacima. Ako je empirijski dokaz
(vrijednost r-a) jako daleko od predviđene vrijednosti, ekonomist odlučuje da je
teorija opovrgnuta, u protivnom, on je privremeno prihvaća, onako kako
predviđa Popper.

139
 Ali kako točno odrediti što znači „daleko od predviđenog''? Problem je u
tome što stohastička hipoteza može biti kompatibilna s bilo kojom vrstom
empirijskog dokaza. Uzmimo na primjer neku grešku procjene „normalno“
distribuiranu (ili „gaussovski“, ili ''u obliku zvona'') oko predviđene vrijednosti.
(Normalne distribucije se često koriste jer olakšavaju statističko računanje s
raznih aspekata.) Kao što se može primijetiti iz slike 9.1
''repovi'' distribucije se približavaju, ali ni u jednom trenutku ne sijeku os x, ili
drugim riječima, ne isključuju niti jednu vrijednost navedene varijable.

Sl. 9.1 Rezanje repova u normalnoj distribuciji.

Da bismo izbjegli ovaj problem, odlučujemo ''odsjeći repove'' distribucije, kako

prikazuje slika. ''Odsjeći repove'', jednostavno rečeno, znači odlučiti da se
vrijednosti koje smatramo manje vjerojatnima na temelju ''greške procjene ''-
usprkos tome što su logički vjerojatne ili kompatibilne predviđanjima teorije – u
praksi zanemaruju. Po konvenciji, znanstvenici obično sijeku repove na 5 ili 1%
distribucije; što znači da ako promatrana vrijednost opada u središnjem dijelu
distribucije – koji čini 95 ili 99% mogućih opažanja – hipoteza ''prolazi'' na
statističkom testu. Ako međutim opada u lijevoj krajnjoj točki ili u desnoj

140
krajnjoj točki (gdje se nalazi 5 ili 1% najmanje vjerojatnih vrijednosti), hipoteza
se odbacuje na temelju dokaza.
To je pomalo kao gađanje mete strelicama: kako možemo razlikovati
odličnog strijelca od šeprtlje? I šampion može promašiti. Treba odlučiti i povući
liniju razgraničenja: ispod jednog određenog broja pogrešaka si šampion, iznad
si šeprtlja. Problem je što falsifikacionizam ne pokazuje kako povući tu liniju.
Popper, koji je bio svjestan tog problema, kaže da se radi o metodološkoj
odluci, a ne o logičkoj i da koliko god probabilističke tvrdnje bile u užem smislu
metafizičke (neopovrgljive), za znanost je korisno smatrati ih (metodološki)
opovrgljivima. U formulaciji ovog prividno razumnog prijedloga, Popper ipak ne
shvaća da žrtvuje jedan bitan element svoje filozofije znanosti. Jedna od
zanimljivosti falsifikacionizma je ideja da je znanstvena metoda sastavljena od
vrlo preciznih pravila, koja se mogu primjenjivati mehanički, korištenjem
deduktivne logike. Ali u praksi, kao što smo vidjeli, znanstvenici moraju donositi
djelomično proizvoljne odluke, koje liniju razgraničavanja između znanosti i
pseudo-znanosti čine u najmanju ruku pomalo nepreciznom. Ako neka hipoteza
ne prolazi na statističkom testu za 1%, već samo za 1,25%, što bismo trebali
zaključiti? Bismo li se ponašali na pseudo-znanstveni način kad bismo propustili
na testu tu hipotezu? Zašto ne? Konačno, razine od 5 do 1% su utvrđene
dogovorno. Nema ništa osobitog u ovim vrijednostima (osim što ih je lako
zapamtiti).
Napomenimo između ostalog i činjenicu da sjeći rubove na 5 ili na 1% ne
znači ponašati se ''agresivno'' ili ''odvažno“, kako tvrdi Popper. Upravo
suprotno: radi se o dogovoru usmjerenom na eliminiranje samo onih teorija
koje su manje vjerojatne s obzirom na podatke. Ova praksa umanjuje
vjerojatnost odbacivanja jedne istinite teorije (vjerojatnost ''pogreške'' prve

141
vrste, rečeno statističkim rječnikom), ali istodobno povećava mogućnost
prihvaćanja lažnih teorija (''pogreška druge vrste'').
Ali vratimo se sada korak unazad da bismo razmotrili jedan još općenitiji
problem. Kao što smo rekli, za provjeru neke teorije potrebno je definirati oblik
greške procjene. Koliko velika treba biti? S kojim tipom distribucije? Teorija
obično ne nudi takve upute. Ekonomist dakle treba empirijski definirati
stohastičku granicu, na temelju raspoloživih podataka. Radi se o jednom
katkada vrlo složenom procesu, temeljenom na vrlo osjetljivim postupcima koji
su također podložni pogreškama. Problem je dakle u tome da ako promatramo
opovrgljive podatke (u prethodno razrađenom, slabom smislu) ostaje nam
sumnja koju trebamo razriješiti prije nego li odbacimo teoriju: jesmo li sigurni
da je baš teorija pogrešna? A što ako je loše specificirana greška procjene?
Problem je u tome što ne provjeravamo jednu jedinstvenu teorijsku cjelinu,
već dva odvojena elementa: glavnu teoriju i grešku procjene. Ako se podaci ne
podudaraju s našim predviđanjima, ne znamo kojem od ta dva elementa
trebamo pripisati krivnju.

Sl. 9.2 Dvije mete za strelicu pobijanja

Ekonometričari obično rješavaju taj problem pretpostavljajući da je loše

specificirana stohastička varijabla simptom nepotpunog modela, ili postojanje
nekog ''ometajućeg faktora'' koji nije bio uzet u obzir. Gledano s logičkog
aspekta, ponovno se radi o jednoj proizvoljnoj odluci. Kriteriji koji se koriste

142
za definiranje prihvatljivosti neke stohastičke varijable su rezultat dogovora, a
ne diktata deduktivne logike kako bi želio Popper.
Ovaj je primjer u svakom slučaju jako pojednostavljen. Ustvari, za početak
bismo se trebali upitati da li su podaci koje koristimo za specificiranje
parametara i provjeru teorije ''pravi'' (reprezentativni za kategoriju koja nas
zanima, prikupljeni na ispravan način, itd.) I ovdje se radi o empirijskoj hipotezi
koju je teško provjeriti, jer ekonomske podatke obično prikupljaju nezavisni
statistički uredi i to u sasvim druge, neznanstvene svrhe. Osim toga, jedna
teorija je obično mnogo složenija od jednadžbe koju sam upotrijebio u svom
primjeru. Makroekonomski modeli koje koriste vlade i centralne banke da bi
predvidjele kretanje gospodarstva neke zemlje, na primjer, sastoje se od
desetaka simultanih jednadžbi i njima je moguće baratati samo pomoću
snažnih računala. Slika 9.3 je pokušaj da se barem djelomično prikaže složenost
problema.
U ovakvoj situaciji, koji bi element strukture trebao biti ''pogođen''
opovrgavanjem? Logika nam govori samo da je vjerojatno nešto pogrešno, ali
ne znamo točno što. Taj problem nije tipičan samo za društvene znanosti, već
pogađa i fiziku i druge prirodne znanosti.

Sl. 9.3 Višestruke mete za strelicu pobijanja (Duhemov problem)

143
Dok teleskopom promatramo položaj neke zvijezde, na primjer, moramo imati
u vidu pomak leća te dakle dodati grešku procjene. U osmom poglavlju sam
ukratko opisao slučaj Eddingtonovih promatranja za provjeru Einsteinovih i
Newtonovih teorija, ali se radilo o jednoj vrlo pojednostavljenoj priči. Zapravo
je pri analiziranju podataka Eddington otkrio da je jedan dio njih spojiv s
predviđanjem preuzetim iz Newtonove, a jedan dio s predviđanjem iz
Einsteinove teorije, što je izazvalo dosta problema. Na kraju je Eddington
uvjerio akademsku zajednicu da tu nepodudarnost treba objasniti
odstupanjem pojedinih fotografskih ploča koje su korištene u eksperimentu. Ali
kao što vidimo, takav se slučaj podudara s Popperovom metodologijom:
umjesto da prihvate podatke onako kako izlaze iz instrumenata promatranja,
znanstvenici kritički preispituju i podatke i instrumente i pripisuju im krivnju
zbog nepravilnih podataka kada se oni čine na neki način problematičnima.
Prvi koji je taj problem prepoznao, bio je Pierre Duhem, veliki fizičar, filozof
i povjesničar znanosti, 1906. godine. Logičkim jezikom rečeno, provjera neke
teorije sadrži uvijek ovakav izvod:

(1) Ako (H1 & H2& … & Hn & A1 & A2 &…Am) onda O

(2) ne – O
___________________________________________________

(3) Onda ne – (H1 & H2& … & Hn & A1 & A2 &…Am)

= ne - H1 ili ne - H2 ili … ili ne- Hn ili ne -A1 ili ne- A2 ili … ili ne- Am

''Rječnik'' za razumijevanje ove sheme je sljedeći:

(H1 & H2& … & Hn ) = teorija, to jest združivanje hipoteza zakona, principa,
jednadžbi, itd.

144
(A1 & A2 &…Am) = pomoćne hipoteze o funkcioniranju instrumenata,
prikupljanju podataka, definiranju slobodnih parametara i stohastičkih granica.

O = empirijska opažanja

Iznad vodoravne crte nalaze se premise suda, ispod crte konkluzija. A

konkluzija je logički nedefinirana: pomoću deduktivne logike možemo utvrditi
jedino da je jedan od elemenata za formuliranje predviđanja lažan, ali ne
možemo utvrditi koji. Radi se o jedno puno složenijoj shemi od one koja se
može naći kod Poppera. Prema njemu, logika znanosti može se shvatiti
pomoću sljedeće jednostavne sheme:

Ako H onda O
Ne – O
__________________

Onda ne - H

Ova je shema poznata kao modus tollens i s gledišta deduktivne logike

predstavlja jedno bez sumnje valjano razmišljanje. Ali je i krajnje nerealno
vjerovati da se složenost problema s kojima se susreću znanstvenici može
opisati tako banalnim obrazloženjem. Takozvana Duhemova teza (ili Duhem-
Quineova, prema američkom filozofu Willardu van Ormanu Quineu koji je
početkom pedesetih godina osvježio Duhemove ideje) izražava tu složenost na
puno precizniji način:

145
 DUHEMOVA TEZA: teorije i modeli ne ulaze u empirijsku provjeru izolirano, već su
sastavni dio jednog šireg skupa hipoteza i postavki. Kad neko predviđanje ne uspije, znamo
da barem jedan element iz skupa mora biti lažan, ali iz podataka ne možemo logički
zaključiti o kojem se elementu (ili elementima) radi.

Imajmo na umu da se ovdje opet nalazimo pred jednom (negativnom)

verzijom Millovog problema: pred poteškoćom da s praktičnog gledišta
prepoznamo duboke i temeljne mehanizme stvarnosti, zbog složenosti svijeta u
kojem živimo. U ovom se slučaju problem očituje u nemogućnosti da logički
opovrgnemo neku teoriju ili model. Popperov falsifikacionizam je već '' rođen
pobijen'', ako upotrijebimo jedan slikovit izraz Imrea Lakatosa: 1934., u
trenutku kada je objavljena prva Popperova knjiga već je postojalo jedno
razmatranje (iz 1906.) koje je dokazivalo da falsifikacionizam ne funkcionira. I
Popper još jednom u svojim djelima pokazuje da je svjestan Duhemovog
obrazloženja, ali istodobno odbija priznati njegove implikacije što se tiče
upotrebljivosti filozofije opovrgljivosti. Da bismo shvatili koliko je opasna
Duhemova teza, sjetimo se Popperovog ''principa empirizma'': želimo
vrednovati teorije isključivo na temelju logičkih ispitivanja i empirijskog
opažanja. Ali to se čini nemogućim. A i drugi je veliki popperovski projekt, ideja
stvaranja metodologije znanosti bez indukcije, čini se sasječen u korijenu.
Držim primjerenim zaključiti ovo poglavlje napomenom da je i sam Popper, u
rijetkim trenucima u kojima se posvećivao društvenim znanostima, predložio
metodološka pravila koja se loše slažu s njegovom falsifikacionizmom. Poput
Friedmanove, i Popperova metodologija pomalo pati od unutarnjih, prilično
ozbiljnih proturječnosti. Popperovska filozofija društvenih znanosti je gotovo
isključivo sadržana u njegove dvije ''ratne knjige'' – Bijeda historicizma [1957.]
i Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji [1945.] - koje su napisane tridesetih i

146
četrdesetih godina kao kritika autoritarnih filozofija komunizma i nacizma. U
tim esejima, te u jednom članku napisanom nekoliko godina kasnije, Popper
prikazuje analizu metodologije društvenih znanosti koju označava neobičnim
imenom ''situacijska logika''. Društvene znanosti, prema Popperu, objašnjavaju
pomoću korištenja modela, u skladu s onim što je rečeno u prethodnim
poglavljima ove knjige. Za Poppera je model jedna ''tipična situacija'' u kojoj
jedan ''tipičan akter'' treba donijeti jednu određenu odluku. Budući da je
nemoguće predvidjeti ili objasniti ljudsko ponašanje samo na temelju opisa
situacije u kojoj pojedinac treba djelovati, potrebno je dodati jedan odlučujući
mehanizam ili princip da bi se ''oživio“ model. Prema Popperu, u društvenim
znanostima ovu ulogu ima takozvani princip racionalnosti, prema kojem
pojedinci poduzimaju radnje koje smatraju najprimjerenijima svojim ciljevima i
situaciji u kojoj se nalaze, i na način kako je oni doživljavaju.
Radi se o minimalnom principu, kako i sam Popper priznaje, koji pretpostavlja
vrlo nisku razinu subjektivne racionalnosti. Ne predmnijeva se da su želje
pojedinaca na neki način ''ispravne'' (pod pretpostavkom da ima smisla
izražavati se tim pojmovima), niti da pojedinci imaju ispravnu percepciju
situacije u kojoj trebaju djelovati. Na taj način dakle najveći teret objašnjenja
pada na opis situacije, a ne na princip racionalnosti. Želimo svakako naglasiti
da prema tom gledištu u svakom objašnjenju postoje uvijek barem dva
elementa koja treba podvrgnuti empirijskoj provjeri: opis situacije i princip
racionalnosti. Sljedeći Popperov komentar posebno dobro osvjetljava to
pitanje:

ako provjeravamo neku teoriju i otkrijemo da je lažna, tada neizbježno moramo odlučiti koji
ćemo od njena dva sastavna dijela smatrati odgovornim za njen neuspjeh. Moja teza je

147
sljedeća: metodološki zdrava politika je odluka da ne smatramo odgovornim princip
racionalnosti, već ostatak teorije, to jest model [situacije] [Popper 1963/1994.tal…]

Popper ovdje implicitno priznaje važnost Duhemovog problema, dakle da

nam u većini slučajeva jednostavna shema modus tollens na kojoj se temelji
falsifikacionizam, ne pomaže da prepoznamo dio teorije kojeg trebamo odbaciti
na temelju empirijskog dokaza. U svakom slučaju moramo donijeti jednu izvan-
logičku (ili metodološku) odluku da bismo identificirali pretpostavke ili principe
odgovorne za empirijski neuspjeh. Dakle, prema Popperu princip racionalnosti
ne smije nikada biti odbačen zbog metodološke odluke. Kao i u slučaju
probabilističkih hipoteza, ovdje imamo posla s jednim principom u strogo
metafizičkom smislu, ali metodološki korisnim.
Radi se o jednom dosta pomnom opisu ponašanja ekonomista, koji u
najvećem broju slučajeva odbijaju napustiti model homo economicusa, tako
bitnog u njihovoj disciplini. Najčešće odlučuju napustiti poneku ''rubnu
pretpostavku '' i zamijeniti je onima koje svjedoče o raspoloživom dokazu. Ova
bliskost s metodom ekonomista vjerojatno nije slučajna, budući da je Popper
napisao Bijedu historicizma pod utjecajem ideja slavnog austrijskog ekonomista
(također naturaliziranog britanca) Friedricha von Hayeka. Ali ovdje nije
dovoljno samo istaknuti sličnost s metodom koju su doista koristili ekonomisti:
želimo se također zapitati da li postoje dobri razlozi za spašavanje principa
racionalnosti u slučaju empirijskih odstupanja. (Sjetimo se da Popper želi
spasiti racionalnost znanosti od Humeove kritike, naposljetku: otkriti ono što su
znanstvenici navikli činiti nije dovoljno za ovaj filozofski projekt.) Stoga, ono što
nalazimo u Popperovom djelu je u najmanju ruku nezadovoljavajuće:

148
može se činiti, tako, da u našem istraživanju najboljih teorija princip racionalnosti tretiramo
kao da je on logički ili metafizički princip koji izmiče pobijanju: kao neki a priori neopovrgljivi
ili valjani princip. Ali taj dojam je varljiv.[…] Glavni argument u prilog ovoj politici jest da je
model [situacije] puno zanimljiviji i informativniji i mnogo lakše provjerljiv od principa
primjerenosti naših postupaka. Učeći da to nije u strogom smislu istinito, ne postižemo velik
napredak: to već znamo. Tim više što je to, koliko god bilo pogrešno, još uvijek dovoljno blizu
istini: ako možemo svoju teoriju pobiti empirijski, tada će njezin krah biti definitivan i koliko
god bilo vjerojatno da je tome pridonijela pogrešnost principa racionalnosti, glavna će
odgovornost u pravilu pasti na model [situacije] [1963/1994; tal…].

Popper u ovom odlomku u suštini kaže: kako znamo da je situacijski model

lažan a princip racionalnosti istinit? Ne znamo. Ali bolje je napustiti situacijski
model, jer je princip racionalnosti približno istinit. Ali, lako je na to reći: kako
možemo znati da je on približno istinit? Moramo ga empirijski provjeriti, a
onda smo opet na početku! Radi se o očito cirkularnom argumentu, koji obilazi
glavno pitanje i ostavlja ga bez adekvatnog odgovora (što je vrlo neugodno za
jednog velikog filozofa kao što je Popper).
Iako nam Popper ne uspijeva pružiti niti jedan dobar razlog za prihvaćanje
njegove ''dobre metodološke prakse'', želim zaključiti poglavlje jednom
pozitivnom napomenom. Odmah nakon upravo citiranog odlomka Popper tvrdi:

osim toga, pokušaj da princip racionalnosti zamijenimo nekim drugim kao da našu izradu
modela čini potpuno proizvoljnom. I konačno, u prvom redu ne smijemo zaboraviti da se
provjera sastoji u tome da nađemo bolju između dviju suparničkih teorija, dviju teorija koje
vjerojatno imaju mnogo zajedničkih točaka. Jedna od tih zajedničkih karakteristika -
zajedničkih zapravo većini naših teorija - je upravo princip primjerenosti [1963/1994; tal…].

149
 Ovaj odlomak sadrži barem dvije ideje koje će imati izuzetno važnu ulogu u
postpopperovskoj metodologiji.: a) da kontinuitet između različitih modela
predloženih unutar programa istraživanja igra temeljnu ulogu u znanosti. Ne
želimo napredovati na slijepo ili proizvoljno. I b) da znanstveni napredak često
poprima jedan oblik natjecanja između raznih teorija, a ne usporedbe između
teorija i promatranja. Te ćemo ideje proučiti uskoro, kada se budemo bavili
Thomasom Kuhnom i metodologijom znanstveno-istraživačkih programa Imrea
Lakatosa. U narednim ćemo poglavljima vidjeti da strogi falsifikacionizam nije
samo metodološki neprimjeren, nego i povijesno opovrgnut – ne opisuje
adekvatno stav kojeg su se držali mnogi znanstvenici kroz povijest znanosti. Na
temelju tih problema pokušat ćemo saznati da li je moguće modificirati
falsifikacionizam, na način da se isprave njegove mane i riješi Duhemov
problem.
___________________________________________________________________________
Preporučena literatura
O povijesti širenja falsifikacionizma na LSE govori de Marchi [1988.a]. Među prvih
primjenama falsifikacionizma na ekonomiju usp. Klappholz i Agassi [1959.] i Lipseyevog uvod
[1963.°]. Problemi falsifikacionizma u ekonomiji prodiskutirani su u lijepom Archibaldovom
eseju [1967.*], a o teškoći empirijske provjere ekonomskih modela usp. na primjer Boland
[1989.pogl.7] i Backhouse [1997.pogl.11-12]. Duhem [1906.*°pogl.6] još i danas predstavlja
izuzetno poticajno štivo i toplo se preporuča. Gillies [1993.°pogl.10] detaljno ispituje
Duhemovu tezu, posebno se zadržavajući na razlici između duhemovske i Quineove verzije
[1953.], te na problemu stohastičkih hipoteza. Za povijesno-filozofsku rekonstrukciju
Eddingtonovih eksperimenata, pogledati Earmana i Glymoura [1980.] i Collinsa i Pincha
[1993.pogl.2]. Brojni članci raspravljaju o specifičnim ekonomskim verzijama Duhemovog
problema: na primjer Cross [1982.], Mongin [1988.b] i Sawyer et al. [1997.]. Metoda
situacijske logike je kratko prikazana u Popperu [1945.°pogl.14;1957.° pogl.4], a šire
razmotrena u Popperu [1963/1994.°;1967.] O dvije Popperove strane (falsifikacionista i

150
logičara-situacionista) usp. Koertge [1975.;1979.]. O povezanosti između Poppera i Hayeka
pogledaj, na primjer, Caldwella [1992.].
__________________________________________________________________________

151
 Deseto poglavlje

Dogmatizam u znanosti

Falsifikacionistički pristup pretjerano pojednostavljuje metodologiju

znanosti. Suprotno onome što sugerira Popper, svaka empirijska provjera
usmjerena je na skup hipoteza, a ne na pojedinačnu teoriju. Slijedom toga,
kada se neko predviđanje ne potvrdi, da bi prepoznao pogrešku, znanstvenik ne
može primijeniti jednostavna pravila deduktivne logike. Iz ovih razmatranja
možemo izvući barem dvije pouke:

PRVA POUKA: Falsifikacionizam je metodološki nemoguć. Empirijski dokaz i deduktivna

logika ne mogu nam (same) pokazati koju teoriju trebamo eliminirati na temelju neke
nepravilnosti.

Kako je spomenuto u prethodnom poglavlju, prva pouka je uključena u

takozvanu ''Duhemovu tezu''. Ali Duhem je bio i povjesničar znanosti, i njegov
doprinos ide zapravo iznad ante literam kritike falsifikacionizma (koja, sjetimo
se, još nije niti bila izmišljena). Drugi važan Duhemov doprinos je deskriptivnog
tipa: on primjećuje da ustvari znanstvenici ne napuštaju svoje modele ili teorije
(odmah) čim se pokažu odstupanja. Obično znanstvenici tvrdoglavo odbijaju
napustiti svoje teorije i vjeruju u njih još dugo vremena, pa i nakon što su bile
opovrgnute.

DRUGA POUKA : Falsifikacionizam je također opovrgnut s povijesnog gledišta.

152
 U povijesti ekonomije je lako naći primjere koji potvrđuju ovu drugu
Duhemovu ideju. Uzmimo kao primjer slučaj Phillipsove krivulje – hipotezu da
su inflacija i nezaposlenost u inverznom odnosu - što smo već kratko
prodiskutirali u petom poglavlju. Kada je sedamdesetih godina neočekivano
došlo do pojave stagflacije (istodobnog povećanja cijena i nezaposlenosti), neki
su ekonomisti, poput Friedmana, Lucasa i još nekih, interpretirali ovaj dokaz
kao definitivni dokaz nemoći kejnzijanske teorije koja je stvorena s ciljem da
objasni Phillipsovu krivulju. Ali kejnzijanci se svakako nisu predavali. Ustvrdili
su, štoviše, da nenadani rast inflacije treba pripisati jednom egzogenom šoku
koji je potpuno neovisan o makroekonomskim politikama tog doba. Šok je bilo
lako identificirati: naftna kriza ili još bolje naftne krize) izazvane sedamdesetih
godina odlukama OPEC-a (kartela proizvođača nafte) da drastično povećaju
cijenu sirove nafte. Naravno, takve isključivo političke odluke se ne mogu
predvidjeti ekonomskom teorijom. I iz istog razloga, prema kejnzijancima,
njihove posljedice ne opovrgavaju teorije.
Ključna je točka dakle, u središtu ovog poglavlja, da, suprotno onome što
tvrdi Popper, ekonomisti ne odbijaju dogmatizam, ne traže kritiku pod svaku
cijenu, ne odbacuju svoje teorije na prvi znak nepodudaranja s činjenicama.
Naprotiv, čini se da odvažno brane svoje ideje (kao uostalom i većina ljudi) i ne
vole da ih se kritizira. Iz ovog se slučaja mogu izvesti dva zaključka:
1. Ekonomisti nisu dobri znanstvenici – za razliku od, na primjer, fizičara ili biologa - jer su
podložni utjecaju, na primjer, političke ideologije (koja je ''lijeva'' za kejnzinijance,
''desna'' za čikaške monetariste, i tako dalje).
2. Popperovi kriteriji nisu razumni, i ekonomisti ih ne slijede jednostavno zato jer je to
nemoguće.

153
 Pravi je odgovor ovaj drugi. Da se razumijemo: ekonomisti jesu
djelomično pod utjecajem političke ideologije, kao što ćemo vidjeti kasnije. Ali
to ih ne čini lošim znanstvenicima, lošijim od njihovih kolega u prirodnim
znanostima. Početkom šezdesetih godina jedna je izuzetno važna knjiga
pokazala da su svi znanstvenici u svom radu nužno pod utjecajem izvan-logičkih
ili ''iracionalnih'' faktora, prema popperovskom drastičnom kriteriju
razgraničavanja. Ovdje mislim na knjigu Struktura znanstvenih revolucija
Thomasa Huhna [1962/1970.]. Kuhn je bio vjerojatno najveći povjesničar
znanosti svih vremena, a svakako najutjecajniji u prošlom stoljeću. Ustvari, kao i
kad se radi o svim velikim znanstvenicima, nazvati ga povjesničarom bilo bi
restriktivno. Za ilustraciju, Kuhn je bio jedini predsjednik History of Science
Association koji je uspio pridobiti filozofe i predsjedati i Philosophy of Science
Association. A njegova najznačajnija knjiga – ''Struktura'', kako se neformalno
naziva - još se i danas redovito pojavljuje na vrhu ljestvice najcitiranijih i
najprodavanijih eseja na svijetu. Kao i Popper i Duhem, on ne piše o društvenim
znanostima posebno, ali je njegov stav o znanosti općenito jako važan i za
razumijevanje metodologije ekonomije.
U svojoj knjizi Kuhn želi razviti jednu filozofsku temu pomoću povijesti
znanosti. Na početku tvrdi da povijest znanosti, onako kako se tumačila još
šezdesetih godina, nudi vrlo iskrivljeno viđenje istraživanja i da bi jedna
realističnija historiografija pridonijela ispravljanju nekih pogrešnih mišljenja
koje imamo o znanosti. Prije svega, Kuhn smatra da znanošću ne upravljaju
samo, niti pretežito, logika i promatranje. Da bi to dokazao, predlaže da se
promotri kako se odgajaju mladi znanstvenici. Mlade se ne podučava da
kritiziraju vladajuće uvjerenje, već, naprotiv da ga podržavaju pomoću
istraživanja koja su u skladu s duhom ortodoksnog programa istraživanja.

154
Znanost se, drugim riječima, temelji na dogmatizmu. Krucijalni pojam kojeg
uvodi Kuhn je pojam paradigme. Radi se o jednom složenom i vrlo bogatom
pojmu, ali on se može sažeto definirati kao korpus znanstvenih spoznaja plus
skup pravila za bavljenje znanošću.
Paradigma je, da se razumijemo, ono o čemu se svakodnevno predaje u
aulama svih znanstvenih fakulteta, ili ono što možete naći na stranicama nekog
udžbenika ili priručnika. Jedan student kroz program svog studija mora naučiti,
između ostalog:
1. Da je slijedeći određene strategije i koristeći određene instrumente
moguće riješiti mnoge znanstvene probleme.
2. Da se drugi, još neriješeni problemi, vjerojatno mogu riješiti na sličan
način.
3. Da drugi alternativni pristupi (paradigme) vjerojatno ne vode nikamo.
4. Da nije baš pametno kritizirati ili drastično mijenjati pravila igre.
5. Da se stvaranjem ugleda dobrog ''rješavača problema'' može izgraditi
uspješna znanstvena karijera.

(Ne prepoznajete se u ovom portretu? To nije ono što radite

svakodnevno kao mladi ekonomski istraživači?) Kuhn također naglašava da kad
bismo odbacivali dominantnu teoriju svaki puta kada primijetimo anomaliju,
morali bismo je praktički neprestano odbacivati. Kada studenti uče provoditi
neki eksperiment, na primjer, očekuje se da mnogi od njih neće uspjeti ponoviti
''pravi'' rezultat. Rezultati eksperimenata, drugim riječima, svakodnevno
proturječe teoriji, ali znanstvena zajednica zbog toga ne zaključuje da je teorija
lažna. Radije se prihvaća da su studenti nešto pogrešno učinili (iako često i nije

155
tako jednostavno prepoznati što) i savjetuje im se da ulože više napora ako ne
žele dobiti lošu ocjenu.
Kada se počinje studirati ekonomska teorija uči se analizirati određeni
problem na temelju paradigmatskog primjera ili modela. (Pojam ''modela'' ,
treba reći, ima jednu očiglednu normativnu konotaciju – model je također i
primjer kako se treba ponašati). Na primjer, uči se analizirati proces formiranja
cijena pretpostavljajući da potrošači imaju racionalne preferencije i da
racionalno reagiraju na promjenu cijene. Student koji na ispitu napiše da kupci
u supermarketu ne brinu o cijenama već da kupuju proizvode koji se više
reklamiraju, neovisno o varijacijama cijene, te da je slijedom toga ekonomska
teorija pogrešna, neće položiti, dobit će savjet da se upiše na psihologiju ili
sociologiju i neće dobiti Nobelovu nagradu!
U ovom trenutku se može reći da studenti ne predstavljaju
protuprimjer koji je relevantan za popperovsku metodologiju i da treba
razlikovati znanstveno obrazovanje od pravog istraživanja. Pravi znanstvenici
ozbiljno shvaćaju kritike, kada one dolaze od osobe koju cijene (od nekog
drugog ''pravog znanstvenika''). Ali sjetimo se prije svega da se povjerenje i
poštovanje vlastitih kolega stječe upravo višegodišnjim djelovanjem kao
''dobrog rješavača problema'' to jest radom unutar paradigme, bez njenog
dovođenja u pitanje. Zbog toga najveći dio istraživača nastavlja raditi manje –
više ono što su naučili kao studenti. Zatim, nije točno da znanstvenici rado
prihvaćaju kritike, pa makar dolazile i od njihovih najcjenjenijih kolega. Kratak
pregled povijesti znanosti otkriva da većina znanstvenika radije izmišlja izlike
nego da napusti svoju teoriju. Ova je činjenica poražavajuća za Popperov kriterij
razgraničavanja kao deskriptivni kriterij - to jest za njegove težnje da prepozna
razlike u stvarnom ponašanju znanstvenika i pseudoznanstvenika. Nisu samo

156
pseudo-znanstvenici poput Marxa ili Freuda, već i veliki geniji poput Newtona,
Pasteura, Bohra, smišljali izlike da bi spasili svoje teorije. Newtonova teorija, na
primjer, već od samog početka nije bila u stanju objasniti premještanje
Merkurovog perihela (Merkurove putanje oko Sunca, koja nije stabilna, već se
svake godine pomakne za određeni broj stupnjeva). Anomalija se ipak tolerirala
od 1687. do 1919., kada ju je Einstein uspio objasniti pomoću teorije
relativnosti – više od dvjesta godina.
Ali što se onda dogodilo s kritikom, pobijanjem, smjelim
pretpostavkama? Kuhn tvrdi da u znanosti obično nema mjesta opovrgljivosti
niti kritici. Najveći dio znanstvene djelatnosti sastoji se u odgonetanju zagonetki
(puzzle solving), ili u ''normalnoj znanosti'' (još jedan koristan termin koji uvodi
Kuhn) koja se odvija unutar paradigme. Ne može se ipak zanijekati da ponekad
(rijetko) znanost trpi nenadane i radikalne promjene. Ekonomija, na primjer,
danas nije onakva kakva je bila prije dvjesta, sto ili tek pedeset godina. Jasno, s
vremena na vrijeme znanstvenici ustvrde da empirijski podaci mogu opovrgnuti
neku teoriju i da zbog toga tu teoriju treba odbaciti i zamijeniti. Ali kako se
onda razlikuju prava opovrgavanja od ''lažnih'' koje ignoriramo? Kako
razlikovati ''pogrešan'' eksperiment od ispravnog? Kako razlikovati pogrešne
kritike od onih koje treba shvatiti ozbiljno?
Kuhn tvrdi na nije moguće precizno odrediti razliku (koristeći na primjer
kriterije logike) između stvarne opovrgljivosti i one koja to nije. Takozvane
''znanstvene revolucije'' su prema Kuhnu određene brojnim faktorima, od kojih
su mnogi izvan - racionalni: politički faktori, demografski (jedna generacija
znanstvenika koja ide u mirovinu ili umire, na primjer), društveni, vjerski, itd.
Ovo je možda najkontroverznija teza u prekrasnoj Kuhnovoj knjizi i izazvala je
brojne rasprave koje traju još i danas. Ideja da se znanost kreće u ''skokovima''

157
ili u iracionalnim revolucijama sudara se s uvjerenjem koje vlada u velikom
dijelu naše društvene prakse: povjerenje u racionalnost i u napredak znanosti.

Paradigma1 Paradigma2 Paradigma3

--------------------> --------------------> -------------------->

Normalna znanost Normalna znanost Normalna znanost
REVOLUCIJA REVOLUCIJA

Sl. 10.1 Razvoj znanosti prema Kuhnu

Ideju ne-racionalnosti je već u određenom smislu najavio Duhem. On tvrdi

da znanstvenici suočeni s nekom empirijskom anomalijom slijede ''zdrav
razum''. Radi se o ideji naslijeđenoj od Blaisea Pascala i njegovoj klasičnoj
distinkciji između esprit de géometrie i esprit de finesse (što nije slučajno, i
Pascal i Duhem su bili duboko religiozni). Tamo gdje ne može logika – u rješenju
Duhemovog problema, na primjer – u traženju izlaza pomaže nam esprit de
finesse. Kod korištenja bon sense ili esprit de finesse javlja se problem - tu se
radi o jednoj vrsti intuitivnog procesa nesvedivog na precizno formulirana
pravila koja bi mogla na algoritamski način upravljati našim izborom kao
znanstvenika suočenog s empirijskim dokazom.
Duhem ustvari govoreći o bon sense indirektno upućuje jedan izazov: je li
moguće naše intuicije preoblikovati u stroga metodološka pravila? Takvi
propisi ili pravila, da postoje, trebali bi nam pokazivati:

158
1. Kada usmjeriti strelicu opovrgavanja prema jednoj određenoj hipotezi ili
nekoj posebnoj pretpostavki modela (umjesto prema nekoj pomoćnoj
hipotezi, prema greški procjene, itd).
2. Kako razlikovati ''dobri'' dogmatizam od onog ''lošeg'' (i indirektno stvoriti
novi kriterij razgraničavanja koji je bolji od Popperovog).

Filozof koji je posvetio najviše energije bavljenju Duhemovim izazovom

bio je Popperov nasljednik na London School of Economics, Imre Lakatos.
Lakatos je imao izuzetno pustolovan život. Nakon jednog kontroverznog
iskustva u pokretu otpora za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Lakatos je
ostvario blistavu karijeru u vodstvu mađarske komunističke partije. Kao
žrtva jedne od mnogobrojnih unutarnjih čistki u partiji, Lakatos je proveo
nekoliko godina u jednom staljinističkom logoru za preodgoj, što nije
uspjelo utjecati na njegove političke stavove. Nakon što je oslobođen,
kratko je vrijeme radio kao bibliotekar i tada je počeo čitati liberalnu
filozofsku i političku literaturu, a posebno Popperova djela. Utjecaj te
literature bio je takav da je, nakon što se priključio mađarskom
reformističkom pokretu, Lakatos bio prisiljen na bijeg. Stigavši u
Englesku, stvorio si je akademsku karijeru proučavajući filozofiju na
Cambridgeu, a zatim predavajući na LSE. Umro je pedeset i dvije godine
nakon što je proizveo – u više od jednog desetljeća filozofskog djelovanja
– neke izuzetno važne doprinose filozofiji matematike i znanosti.
Lakatoseva filozofija je pokušaj da se spase neke od glavnih
Popperovih ideja, i to modifikacijom falsifikacionizma na temelju
Duhemovih i Kuhnovih kritika. Njegova je dakle metodologija jedan oblik
''sofisticiranog falsifikacionizma''. Lakatos polazi od Duhemove teze

159
 prema kojoj, ako se koncentriramo na jednu jedinu hipotezu, gubimo iz
vida najzanimljivije i najsloženije aspekte znanstvene metode. On
prihvaća i Khunovo učenje, te savjet da povijest znanosti shvati ozbiljnije.
Svi ovi elementi se kreativno kombiniraju u Lakatosevom sofisticiranom
falsifikacionizmu. Ključna točka Lakatoseve metodologije je ideja da
glavna jedinica vrednovanja u znanosti nije nikad jedna jedina teorija
nego ''istraživački program'' – ono što Duhem naziva ''skupinom''
hipoteza, modela, postavki, ali promatranih kroz njihov povijesni razvoj.
U povijesti znanosti postoje brojni primjeri istraživačkih programa:
kopernikanski program i ptolomejski u astronomiji; newtonovski i
kartezijanski u fizici; atomistički program i valni program u optici;
relativistički i klasični u modernoj fizici; i još mnogi drugi. I u ekonomiji je,
kao što ćemo vidjeti, lako prepoznati istraživačke programe u
Lakatosevom smislu. Jedan istraživački program sastoji se od brojnih
elemenata:
• Jezgre, skupa teorija, modela, postavki, hipoteza, vjerovanja, itd. koje znanstvenici
koji pristupaju istraživanju nisu spremni napustiti niti kad se nađu pred empirijskim
anomalijom.
• Zaštitnog pojasa, skupa pomoćnih postavki, hipoteza, itd. koje su znanstvenici
spremni napustiti ili ih modificirati da bi spasili jezgru od opovrgavanja.
• Negativne heuristike, ili skupa pravila koja sugeriraju znanstveniku kako ''skrenuti''
strelicu s opovrgljivosti prema zaštitnom pojasu u slučaju anomalija, protuprimjera, itd.
• Pozitivne heuristike, skupa pravila koja pokazuju kako modificirati zaštitni pojas na
način da se anomalije poprave u ''duhu'' istraživačkih programa.

Da bismo potpuno razumjeli značenje ovih pojmova, bilo bi dobro proučiti

jedan konkretan primjer iz ekonomije. Istraživački program koji danas

160
prevladava je neoklasična ekonomija koja se predaje na većini odsjeka
ekonomije u cijelom svijetu. Radi se o jednoj vrlo opširnoj teorijskoj strukturi
sastavljenoj od mnogobrojnih modela i aplikacija , koja se može rekonstruirati
na više načina. Ali moguće je ukratko prikazati neke njene bitne elemente:

Jezgra:
• Postoje ekonomski akteri.
• Akteri imaju racionalne preferencije.
• Svaki akter je nezavisni optimizator.
• Akteri donose odluke na međusobno povezanim konkurentskim tržištima.
Zaštitni pojas:
• Tehnike ekonometrijskih/statističkih mjerenja.
• Posebne karakteristike tržišta koja se ispituju.
• Postavke u vezi posebnih funkcija potražnje i ponude, ukusa, savršenog/nesavršenog
znanja, itd.
Negativna heuristika:
• Ako je neki rezultat u suprotnosti s modelom, provjeri podatke i statističko mjerenje.
• Potraži neslaganja i greške na tržištu.
• Provjeri da li je bilo ezogenih šokova ili drugih ometajućih faktora.
Pozitivna heuristika:
• Izradi matematičke modele i uvažavaj stroge zaključke koji iz njih mogu proizaći.
• Riješi modele pomoću analize ravnoteže.
• Specificiraj informaciju dostupnu akterima.

I tako dalje. Naravno sve to nije ništa drugo nego prijevod Kuhnovih ideja
na jedan pomalo drugačiji jezik: Lakatos je samo opisao na koji način
znanstvenici koji rade unutar nekog istraživačkih programa pokušavaju taj
program obraniti od empirijskih anomalija. Duhemov izazov još treba u
cijelosti razmotriti. Da bi to izveo, Lakatos mora ponuditi metodološka pravila

161
koja su izvan pojedinih istraživačkih programa i koja omogućavaju da se odluči
treba li taj program odbaciti ili ne. Ta će metodološka pravila postaviti razliku
između Lakatosevog ''sofisticiranog falsifikacionizma '' u odnosu na Popperov
''naivni'' falsifikacionizam, i još će napraviti jedan korak dalje u odnosu na
Duhemov bon sense.
Najvažnija ideja u Lakatosevoj filozofiji je da dinamika znanosti nije
regulirana mehanizmom pobijanja, nego natjecanja. Kao što smo vidjeli,
Popper već nagoviješta tu ideju u svojim tumačenjima metodologije znanosti i u
drugim fragmentima svojih rasprava, ali je nikad ne uspijeva do kraja objasniti.
Lakatos je međutim stavlja u središte čitave svoje filozofije. Prema Lakatosu,
neki istraživački program njegovi pobornici nikada ne napuštaju, osim ako ne
postoji ''bolji''. Znanstvenici ne odbacuju jezgru nekog programa ukoliko ne
postoji neka povoljnija alternativa na kojoj bi mogli raditi. ''Metodološka
opovrgljivost '' u Lakatosevom smislu je dakle uvijek barem igra u troje: dva
istraživačka programa i empirijski dokaz kojeg pokušavaju objasniti. (Za
Poppera, sjetimo se, igra je bila u dvoje: između neke teorije i dokaza.)

Istraživački program
-------------------------------------------------------------------------->
Istraživački program
-------------------------------------------------------------------------->
-------------------------------------------------------------->
--------------------------------------------------------------------------> Istraživački program
Istraživački program

SL. 10. 2 Razvoj znanosti prema Lakatosu.

Ali što točno znači ''imati bolju alternativu''? Da bi ovu ideju učinio
jasnijom, Lakatos razlikuje ''progresivne'' i ''regresivne'' istraživačke programe.
Ovdje se progres poistovjećuje s uspjehom predviđanja. A regres, međutim,

162
(sukladno Popperovim idejama) s jednostavnim prilagođavanjem već poznatih
činjenica okviru samog programa.
Razmišljajući o problemu Merkurova perihela i drugim sličnim
slučajevima, Lakatos primjećuje da svi istraživački programi – i oni najbolji –
moraju već od svog nastajanja koegzistirati s ''oceanom anomalija'', to jest s
brojnim činjenicama koje su prividno u suprotnosti s modelima samog
programa. Znanstvenici se ipak snalaze koristeći argumente ili postavke ad hoc
da bi objasnili anomalije, pretpostavljajući greške u mjerenju, ignorirajući
protuprimjere, ili se jednostavno nadajući da će oni jednog dana biti adekvatno
objašnjeni pomoću novih analitičkih tehnika. Bit je, prema Lakatosu, u tome da
je ovaj način upravljanja anomalijama prihvatljiv, štoviše nužan za napredak
znanosti, pod uvjetom da:
1. Se neke anomalije isprave i da se uspješno predvide novi slučajevi, barem ponekad.
2. Ne postoji nijedan drugi alternativni istraživački program koji bi bio uspješniji u
predviđanju novih slučajeva i u objašnjenju anomalija.

Kad ova dva uvjeta nisu zadovoljena iracionalno je – prema Lakatosevoj

metodologiji znanstvenih programa – nastaviti ''popravljati'' istraživački
program da bi ga učinili kompatibilnim poznatim slučajevima. Treba ga
odbaciti.
Najznačajnija Lakatoseva tvrdnja je da su tijekom povijesti znanosti
progresivni istraživački programi (prema upravo navedenim kriterijima)
nadvladali i zamijenili regresivne programe. Radi se o jednoj empirijskoj
tvrdnji, koja se dakle može provjeriti korištenjem povijesti znanosti kao
''baze podataka''. Vrijedi spomenuti dvije stvari: prvo, Lakatosevu tvrdnju
treba okvalificirati s napomenom da se očekuje da progresivni programi

163
zamijene regresivne samo u povijesti ''dobre znanosti'' – fizike, kemije itd.
Ekonomija i društvene znanosti se opet nalaze u sivoj zoni, u limbu između
znanosti i pseudo-znanosti, gdje se ne zna točno što se može očekivati.
Drugo, imajmo na umu da Lakatos nudi jedan novi kriterij razgraničavanja,
koji je bolji od Popperove opovrgljivosti. Radi se o povijesnom, a ne
logičkom kriteriju. Da bi se procijenilo da li je neki istraživački program
doista znanstven treba provjeriti njegove prediktivne uspjehe, a ne njegovu
opovrgljivost.
Ovo uvođenje povijesnosti u Popperov falsifikacionizam nije slučajno.
Lakatos je bio obrazovan u jednoj duboko hegelijanskoj i marksističkoj
kulturi. To njegovo nasljeđe obdaruje ga jednom osobitom senzibilnošću
prema povijesti, što međutim nedostaje Popperu. Prema Lakatosu kriteriji
racionalnosti ne mogu biti trenutačni: ne možemo znati sada da li je neki
istraživački program dobar ili loš. I tisućito opovrgavanje ili anomalija
obično je nedostatna da nam dâ siguran odgovor. Pobijanja se dakle
prepoznaju naknadnom pameću, u smislu da možemo reći da je neki
eksperiment opovrgnuo jednu teoriju samo nakon mnogo godina, kada
znanstvenici prestanu pokušavati riješiti te anomalije unutar programa i
počnu raditi na nekom boljem alternativnom programu. Možemo dakle
znati što je racionalno samo retrospektivno - a tu je ideju Lakatos izražavao
pomoću poznatog hegelijanskog aforizma: ''Minervina sova (simbol
razuma) započinje let u sumrak (na kraju povijesti)''.
Ova ideja, koliko god bila fascinantna, nije lišena poteškoća.
Sedamdesetih se godina sofisticirani falsifikacionizam našao u središtu
oštre rasprave između samog Lakatosa i sljedbenika ''antiracionalističkog''
pristupa koji se razvija od Humea preko Duhema, Kuhna i takozvanog

164
 ''drugog'' Wittgensteina sve do sociologije suvremene znanosti. Posebno je
vatren i poticajan bio spor o metodi između Lakatosa i njegovog velikog
prijatelja i Popperovog ''heretičnog'' učenika, Paula K. Feyerabenda. U ovoj
se knjizi nećemo baviti tim zgodama budući da su one imale relativno slab
utjecaj na metodologiju ekonomije. Prijeći ćemo međutim na kritičko
ispitivanje kriterija progresa, kojeg predlaže Lakatos – predviđanje novih
slučajeva - i zapitat ćemo se koje mjesto on zauzima u ekonomskom
istraživanju, a posebno u procesu empirijske provjere modela.
_____________________________________________________________
Preporučena literatura

Kuhnova i Lakatoseva pisana djela su neizostavna literatura: posebno Kuhn

[1962/1970.*°pogl.3-4 i Pogovor] o dogmatizmu u znanosti, i Lakatos [ 1978.a*°,
pogl.1] o metodologiji znanstvenih istraživačkih programa. Odličan predgovor raspravi
Kuhn - Lakatos nalazi se u Chalmersu [ 1982/1999.°, pogl.8-9], ali vidi i eseje u Hackingu
[ 1981.°] i knjigu Newton-Smith [ 1981.]. Distinkcija između logičkog i metodološkog
falsifikacionizma razložena je u Lakatosu [ 1978.a°, pogl.3]. O ''Duhemovom izazovu'' u
kontekstu Lakatoseve filozofije, usp. Moterllini [ 2000.° pogl.1.2-1.5]. Shematska
rekonstrukcija neoklasičnog istraživačkog programa temelji se na Weintraubu [ 1985.] i
Backhouseu [1991.]. Kuhnovo nasljeđe je osobito snažno u sociologiji suvremene
znanosti: usp. , na primjer, Barnes [1974.], Bloor [ 1976.°], i Latour [ 1986.°]. O
hegelijanskoj komponenti u Lakatosevoj filozofiji pogledaj Motterlinija [ 2000.]. O sporu
između Lakatosa i Feyerabenda, usp. Feyerabend [ 1975.°] i Lakatos i Feyerabend [
1995.°].

_________________________________________________________________

165
 Jedanaesto poglavlje

Predviđanje i empirijska provjera

Kako se vrednuje neka znanstvena teorija? Prema Popperu, dobra teorija

mora ''biti vrlo čvrsta“– to jest nuditi jako točna predviđanja, koja bi mogla biti
opovrgnuta činjenicama. Naravno, što je predviđanje točnije, to je teorija
opovrgljivija, u smislu da je puno veći skup događaja koji je potencijalno mogu
osporiti. Loše su teorije međutim uglavnom neodređene, i nekako kao da su
uvijek u skladu s promatranim događajima. Ovo gledište se sukobljava s
Duhemovom postavkom, prema kojoj niti jedna teorija nije opovrgljiva s
logičkog gledišta, budući da se uvijek može spasiti od pobijanja
prilagođavanjem neke pomoćne pretpostavke vezane uz tehniku mjerenja,
raspon pogreške, instrumente promatranja, i tako dalje. Prema Duhemu,
znanstvenici u načelu vrednuju neku teoriju uzdajući se u ''zdrav razum''. Kuhn
potkrepljuje Duhemovu postavku konstatacijom da je opovrgljivost pogrešna i s
povijesnog gledišta: dogmatizam predstavlja jedan izuzetno važan element u
znanosti kakva se prakticirala i kakva se još uvijek prakticira. Najveći dio
znanstvenog djelovanja ne mijenja status quo i velike konceptualne promjene
prava su rijetkost. Lakatos napokon priznaje da u znanosti postoji jedan
značajan kontinuitet, ali suprotno onome što tvrdi Kuhn, velike konceptualne
promjene su diktirane racionalnim promišljanjima, u smislu da su one
posljedica primjene metodoloških pravila koja se mogu normativno opravdati.
Kriterij vrednovanja istraživačkih programa je uspjeh u predviđanju još
neuočenih slučajeva; predviđanja su takoreći ''gorivo'' koje pokreće
istraživačke programe.

166
 Rasprava između Kuhna i Lakatosa (i njihovih sljedbenika) zaokupljala je
znanstvene filozofe nekoliko godina i dotakla je neke od najvažnijih problema
filozofije spoznaje. Ulog je, razumije se, vrlo visok. Znanost uživa velik ugled u
našem društvu, ugled koji se konkretno ogleda u svotama novca koje se svake
godine potroše na istraživanja, te u utjecaju kojeg znanstvenici imaju kao
savjetnici u vladama, poduzećima, sudovima i tako dalje. Sumnja u sam pojam
znanstvene racionalnosti kao da otvara vrata jednom relativističkom viđenju,
prema kojem bi najbolje teorije fizike trebalo staviti na razinu s astrologijom.
Ako nema distinkcije između dobre i loše znanosti, trebalo bi financirati, na
primjer, istraživanja u crnoj magiji isto onoliko koliko i ona u molekularnoj
genetici. (Usporedba može izgledati neobičnom, ali sjetimo se rasprave između
pobornika tradicionalne medicine i pobornika homeopatije: je li pravedno da
javno zdravstvo plaća homeopatsko liječenje? Ako ne, zašto? Zato što mu
nedostaje čvrst znanstveni temelj, kako tvrde njegovi protivnici? Ali koji je onda
točno kriterij distinkcije između prave medicinske znanosti i pseudo-znanosti?)
Da bismo shvatili raspravu između Kuhna i Lakatosa možemo povući
usporedbu sa sportom. Lakatos misli da znanost slijedi prilično precizna pravila,
manje ili više slična onima koja reguliraju nogometnu utakmicu: pobjeđuje onaj
tko zabije više golova, da bi se zabio gol lopta mora prijeći jednu određenu
bijelu crtu, loptu se ne smije dodirnuti rukama, itd. Za Kuhna su međutim
pravila znanosti puno nepreciznija – poput pravila: ''u utakmici pobjeđuje onaj
tko bolje igra''. Ali što znači ''bolje''? Onaj tko igra agresivniji nogomet?
Maštovitiji? O ovakvoj vrsti vrednovanja može se jako puno diskutirati. Jedan
nogometni susret koji je meni lijep nekom drugom može biti ružan, netko
može cijeniti snagu, a netko opet tehniku igre, i tako dalje. Teško je reći tko je
doista ''bolji'' a da se prije toga ne usuglasimo o jasno određenim standardima,

167
i tako na kraju ispadne pobjednik onaj tko uspije uvjeriti veći broj ljudi – ili
jednostavno tko uvjeri suce.
Kako sam naglasio u prethodnom poglavlju, i Kuhn i Lakatos pripisuju
veliku važnost ulozi povijesti u rješavanju filozofskih rasprava. Radi se o
zanimljivoj ideji jer ona sugerira da se filozofske teorije mogu empirijski
provjeravati, pomalo kao i one znanstvene. Ako povijest znanosti kontinuirano
osporava neku filozofsku tezu (kriterij razgraničavanja, na primjer), onda se čini
legitimnim zaključiti da tu tezu treba revidirati i zamijeniti nekom boljom.
Upravo tako, na primjer, Lakatos opravdava reviziju Popperovog logičkog
falsifikacionizma pomoću svoje metodologije znanstvenih istraživačkih
programa.
Lakatos nudi prilično precizan kriterij razgraničavanja koji se temelji na
predviđanju novih slučajeva. Možemo dakle koristiti povijest znanosti da bismo
provjerili da li najuspješniji istraživački programi (oni kojima se priklonila većina
znanstvenika u određenim povijesnim razdobljima) doista zadovoljavaju
Lakatosev kriterij. Ali koji istraživački programi? Razumije se da su najveći dio
pozornosti povjesničara i filozofa privukle prirodne znanosti. Radi se o
razumljivoj odluci, budući da je važno prije svega provjeriti valjanost kriterija
razgraničavanja u odnosu na discipline koje se hvale višim stupnjevima
znanstvenosti. Ali i ekonomisti su odmah pokazali zanimanje za raspravu
između Lakatosa i Kuhna, djelomično i zbog nekih sporednih razloga.
Sedamdesetih godina, na vrhuncu rasprave o falsifikacionizmu, ekonomija je
prolazila kroz veliku transformaciju. Ekonomska kriza širokih razmjera i
neuspjeh tradicionalnih modela u predviđanju te krize prouzročili su
premještanje intelektualne energije i resursa s kejnzijanskog istraživačkog
programa (koji je prevladavao nakon Drugoga svjetskog rata) na program

168
takozvane ''nove klasične ekonomije'', osuvremenjene verzije marginalističkog
ili neoklasičnog programa. U toj klimi znanstvene revolucije, mnogi su se
ekonomisti zapitali da li je to premještanje opravdano ili se može opravdati na
racionalan način ili je naprotiv određeno prvenstveno političkim i ideološkim
faktorima. Činilo se da su Lakatoseva filozofija i Kuhnove ideje nudile
instrumente da se tom pitanju priđe na filozofski sofisticiran način.
Pitanja koja su postavljali ekonomisti bila su radikalna: što radimo?
Proizvodimo li znanstvenu spoznaju ili nešto drugo? Jesmo li potpuno
zastranili? Do odgovora na to pitanje, prema Kuhnovoj i Lakatosevoj sugestiji,
moglo se doći istraživanjem povijesti ekonomije. Ideja je jednostavna: pažljivo
analizirajući povijest najznačajnijih konceptualnih revolucija u ekonomskoj
teoriji trebali bismo biti u stanju odrediti da li se one potvrđuju prema
kriterijima znanstvenosti koje su odredili filozofi znanosti. Postoje barem tri
revolucionarna momenta u povijesti ekonomije: rađanje klasične ekonomije s
Adamom Smithom; neoklasična revolucija s Jevonsom, Mengerom i Walrasom;
i kejnzijanska revolucija. (Naravno, moguće je prepoznati još sličnih momenata,
ako se počne istraživati na više ''mikro'' razini, ali u ovom trenutku te detalje
možemo zanemariti.) Svi su se ti momenti pomno proučavali i raspravljali, ali
usprkos tome nije došlo ni do kakvog konsenzusa o statusu ekonomije
(znanost ili pseudo-znanost?).
Razlog je u tome što usporedba s poviješću za metodologa ekonomije ne
može biti osobito korisna. Za Lakatosa i Kuhna, prisjetimo se, povijest je prije
svega neprocjenjiv izvor kritičkog materijala za poboljšanje filozofije znanosti. I
zahvaljujući upravo povijesti, metodologije koje previše pojednostavljuju, kao
Popperova, mogu se kritizirati, odbacivati i zamjenjivati nečim boljim. Ni sam
Lakatos u osmišljavanju svoje metodologije programa znanstvenih istraživanja

169
ne tvrdi da je pronašao konačnu istinu, već, štoviše, ohrabruje svoje kritičare i
sljedbenike da kritiziraju njegovu ideju te da je još poboljšaju. Uvijek, znači,
postoji mogućnost da na temelju kontrasta između povijesti znanosti i
metodologije odlučimo modificirati metodologiju. Ali ovo je rješenje
nedostupno metodologu ekonomije, jer je povijest njegove discipline previše
dvojbena da bi mogla utjecati na filozofsku raspravu. Ekonomija se, kako smo
već rekli, nalazi u limbu između znanosti i pseudo-znanosti, i ako se ne uklapa u
neko metodološko pravilo nikada se ne zna točno što treba zaključiti: je li
pogrešno pravilo, ili je ekonomija pseudo-znanstvena?
Da bismo riješili to pitanje moramo promijeniti perspektivu. Umjesto da se
pitamo da li se ekonomija prilagođava ili ne prilagođava kriterijima filozofa,
možemo se pitati što je kod ovih posljednjih toliko posebno. Zašto je važno da
neka znanstvena pretpostavka (teorija, model) bude u stanju predvidjeti nove
okolnosti? Zašto jedno dobro pogođeno predviđanje vrijedi više nego
sposobnost da se objasne već poznati događaji? U svojim najhegelijanskijim
trenucima Lakatos kao da tvrdi da je predviđanje važno naprosto zato jer
''dobra znanost'' predviđa uspješno, a ''loša znanost'' ne . Ali taj nas odgovor ne
zadovoljava. Kad bi to i bilo točno (kao što ćemo kasnije vidjeti, ova je tvrdnja
bila dovedena u pitanje), željeli bismo znati zašto i na koji način predviđanje
pridonosi znanstvenom uspjehu.
Važnost predviđanja je jedan od elemenata kontinuiteta između Lakatoseve
i Popperove filozofije. Popper naglašava važnost predviđanja iz sasvim
konkretnog razloga: bez odvažnih pokušaja da se predvide novi događaji ne
može biti opovrgljivosti. I budući da eliminiranjem pogrešnih teorija učimo,
jasno je da što više novih događaja neka teorija predvidi (što se više izlaže
pobijanju), tim bolje. U ovom bih se trenutku želio zadržati na jednom ključnom

170
aspektu filozofije opovrgljivosti, koji sam u prethodna tri poglavlja zanemario:
upravo na ovoj ideji o učenju kroz eliminiranje pogreške. Nema sumnje da vrlo
često učimo putem pokušaja i pogreški, i u znanosti, i u svakodnevnom životu.
Dodijeliti središnju ulogu (štoviše, ekskluzivnu) ovom postupku, međutim, za
Poppera ima osobito značenje: njega, sjetimo se, pokreće želja da dokaže da je
moguće prakticirati znanost bez indukcije. Samo takva strategija omogućava,
prema Popperu, da se izbjegne Humeov problem i spasi racionalnost
znanstvenog djelovanja.
Ideja da znanost uopće ne koristi indukciju je u najmanju ruku nejasna.
Opažanje vrlo čvrstih pravilnosti, ili činjenica da je neka znanstvena teorija
prošla kroz brojne empirijske provjere, svakako igraju jednu određenu ulogu u
tome da nas uvjere da je neka teorija vjerojatno ili približno istinita. Ali prema
Popperu, možda se radi o običnoj psihološkoj iluziji: s logičkog gledišta
možemo samo otkriti da je neka teorija lažna, ali da nikada ne dobivamo
potvrdu o njenoj valjanosti. Nažalost, taj se pristup suočava s jednim vrlo
ozbiljnim problemom: eliminacija lažnih teorija (iako je Duhemov problem bio
rješiv) je postupak koji se može provoditi unedogled, jer je broj teorija koje je
moguće izraditi da bi se objasnili poznati slučajevi, upravo logički neograničen.
Ali u stvarnom smo životu praktički prisiljeni izabrati koju ćemo teoriju koristiti,
barem onda kada moramo riješiti konkretne probleme kao što je izgradnja
mosta, lansiranje satelita ili intervencija na kamatnim stopama.
Treba dakle opravdati izbor neke znanstvene teorije, kakva god ona bila, iz
praktičnih razloga. Nije dovoljno jednostavno izabrati neku teoriju koja još nije
bila opovrgnuta – jer ih ima previše. U praksi, naravno, znanstvenici rade na
ograničenom broju teorija. Treba dakle pronaći argument koji bi dokazao da su
još neopovrgnute teorije na kojima u ovom trenutku rade znanstvenici na neki

171
način bolje od bezbrojnih drugih za koje oni ne znaju. Ali falsifikacionizam nam
ne dopušta da formuliramo takav argument, budući da nam nudi samo
negativne odgovore – poučava nas što je lažno, nikada što je (makar samo
približno ili vjerojatno) istinito.
Popperovi sljedbenici su se godinama mučili pokušajima da odgovore na
ovu primjedbu. Nakon mnogih konceptualnih obrata, koje ovdje neću
rekonstruirati, opće prihvaćeni zaključak je da izgleda da nije moguće baviti se
znanošću bez barem ''mrvice indukcije'', da upotrijebimo jedan poznati
Lakatosev izraz. Odluka da ćemo raditi na jednoj teoriji a ne na nekoj drugoj,
ako želimo biti racionalni, treba se temeljiti na barem jednom jednostavnom
induktivnom zaključku: od činjenice da se neka teorija dobro ponašala do sada
(da je, na primjer, preživjela mnoge pokušaje pobijanja, ili je predvidjela mnoge
nove situacije) do činjenice da će tako biti i u budućnosti.
Ovaj ustupak induktivizmu međutim uopće ne rješava naše probleme,
štoviše (ponovo) otvara nove. U filozofiji, kao i u znanosti, svaka konceptualna
promjena vodi otkrivanju novih zagonetki koje zaokupljaju nove generacije
filozofa. Prva zagonetka je stari Humeov problem: je li racionalno pouzdati se u
neku metodu (indukcija) koja se može dokazati samo cirkularno? Postoje razni
načini da se odgovori na ovo pitanje. Hume, naravno, kaže ne, a Popper ga
slijedi. Ali radi se o nesmotrenom potezu za jednog deduktivista kao što je
Popper, budući da ni valjanost deduktivne logike ne može biti dokazana na
necirkularan način (drugim riječima, bez korištenja deduktivne logike). To je
jedan prilično očigledan problem: da bi se potvrdio neki način argumentiranja
treba koristiti argumente, naposljetku! Jedini način da se neutralizira Humeova
kritika sastoji se u odbijanju traženja opravdanja indukcije, za kakvo se zalagao
škotski filozof – jer ga je nemoguće dobiti. U najboljem slučaju, moguće je

172
ilustrirati ili artikulirati jedan sustav pravila zaključivanja (deduktivnog ili
induktivnog) i pokazati kako ona dovode, u prikladnim okolnostima, do
dobivanja željenih rezultata. U našem slučaju, sjetimo se, u potrazi smo za
metodom otkrivanja uzročnih mehanizama koji se mogu koristiti za
interveniranje u ekonomske pojave. Ne radi se o nekom banalnom zadatku –
mnogi su se filozofi godinama suočavali s teškoćom artikuliranja pravila
induktivne metode – te dakle nema nikakve potrebe opteretiti se nemogućom
zadaćom koju nam je zadao Hume.
Drugi problem kojeg otvara povratak induktivizma je dakle potreba da ga se
preciznije definira, i da se pokaže povezanost između induktivne metode i
njenih rezultata (otkriće istinitih ili približno istinitih uzročnih teorija). Kao što
smo vidjeli, općeprihvaćeno mišljenje je da previđanje novih situacija signalizira
da se neka teorija nalazi ''na dobrom putu''. Zašto? Jedan respektabilan
odgovor, kojeg valja opširno citirati, dolazi od Pierrea Duhema
(opet on!):

Kad bi teorija bila jedan isključivo umjetni sustav, kada bismo u pretpostavkama na
kojima se ona temelji prepoznavali neke tvrdnje koje, spretno raspoređene, predstavljaju već
poznate eksperimentalne zakone, kad u njoj ne bismo naslućivali nikakav odraz pravih
odnosa koji postoje u stvarnostima sakrivenima od naših očiju, pomislili bismo da jedna
takva teorija treba od novog zakona očekivati poricanje, a ne potvrdu; i da bi bilo neobično
kad bi u oslobođenom prostoru među slučajevima prilagođenim drugim zakonima, do sada
priznati zakon pronašao već gotov slučaj u koji bi se točno uklopio; onda bismo bili ludi da
se odreknemo nade da će se to dogoditi. Kad bismo, naprotiv, u teoriji prepoznali prirodnu
podjelu, kad bismo osjetili da njeni principi izražavaju duboke i stvarne odnose među
stvarima, ne bismo se začudili kad bismo vidjeli da posljedice anticipiraju iskustvo i dovode

173
do otkrivanja novih zakona, i u tom bismo slučaju hrabro podržali takvu teoriju [Duhem
1906. tal…].

Duhem smatra da bi se dogodila nevjerojatna podudarnost kad bi neka

lažna teorija uspijevala kontinuirano uspješno predviđati postojanje novih
situacija ili pojava (pojava koje do sada nisu primijećene). Ali kad bi teorija bila
istinita, ne bi bilo ničega što bi nas trebalo čuditi. Radi se o argumentu kojeg još
i danas koriste filozofi znanosti – realisti, a koji je poznat kao ''argument ne-
čuda''. (Bilo bi čudo da neka potpuno pogrešna teorija stalno uspješno predviđa
nove pojave; ali čuda ne postoje; dakle, teorija ne može biti potpuno pogrešna.)
Duhem je bio jedan krajnje sofisticirani mislilac, i u ostalim dijelovima svoje
knjige Fizička teorija, koja me i nadahnula da napišem ovo poglavlje, razrađuje
teme koje su nadahnule brojne suvremene instrumentaliste, kao što je filozof
znanosti Bas van Fraassen. Ali budući da sam se u ovoj knjizi izbjegavao zadubiti
u egzegetska pitanja, rado prepuštam problem Duhemove dosljednosti
povjesničarima filozofije. Pitanje koje me zanima je veza između prediktivnog
uspjeha i istine prikazane pomoću argumenta ne-čuda. Nije teško prepoznati
vezu između prediktivnog neuspjeha i lažnosti:''slijediti“ činjenice, popravljajući
teoriju na temelju promatranja, relativno je lako. Lako i kada je teorija istinita i
kada je ona lažna. Nema dakle nikakvog ''iznenađenja'' u promatranju prema
kojem je neka lažna teorija u stanju objasniti poznate događaje – jer je ona bila
izrađena ili prilagođena upravo toj svrsi!
Izgraditi pozitivnu vezu (od prediktivnog uspjeha prema istini) je međutim
složenije. Ključni potez u kontekstu pitanja ne-čuda je izjava da je vrlo
nevjerojatno da je neka lažna teorija uspješna s prediktivnog gledišta. Radi se o
tvrdnji koju treba pažljivo definirati: u nekim slučajevima nije nezamislivo da

174
jedna lažna teorija bude u stanju predvidjeti budućnost. Uzmimo jedan već
obilno iskorišten primjer.: paradoksalni model Davida Hendrya prema kojem je
pridružena razina cijena u Velikoj Britaniji određena kumulativnom razinom
kiše koja je pala u Škotskoj. Kao što smo vidjeli, taj se model može koristiti da bi
se predvidjela razina cijena sljedeće godine, s relativno malom granicom
pogreške. A ipak je uzročni model kiša- cijene vrlo vjerojatno lažan.
Zašto smo skloni ne vjerovati u model kiša-cijene? Zašto se korelacija
između tih dviju varijabli može lako objasniti dokazivanjem da se radi o dvije
količine koje rastu na više ili manje pravilan način godinama, iz potpuno
neovisnih razloga. U takvom slučaju dakle prediktivni uspjeh nije dovoljan da bi
se potvrdila teorija. Pobornik prediktivnog uspjeha kao pokazatelja istine mora
okvalificirati svoju teoriju potvrde, na primjer, na ovaj način: ne vrijede sva
predviđanja u prilog nekoj teoriji. Predviđeni događaj mora biti ''doista'' nov; na
primjer, teorija mora predvidjeti novi događaj u kontekstu koji je drugačiji od
konteksta prethodnih eksperimenata ili opažanja.
Ovo pojašnjenje kao da sadrži važan element Hendryevog paradoksa. Za
uspješnu provjeru njegovog modela mogli bismo pokušati promijeniti razinu
cijena intervenirajući na kišu. Mogli bismo tako provjeriti da li je teorija
prediktivno efikasna u nekom ''zaista'' novom kontekstu, u kontekstu u kojem
smo aktivno intervenirali da bismo smanjili kišu. Ako kiša, kao što i sumnjamo,
nije uzrok inflacije, teorija ne bi smjela proći na toj vrsti provjere.
Ali zamislimo da možemo promijeniti količinu kiše nad Škotskom
(znanstveno-fantastična pretpostavka, za sada); moglo bi se dogoditi da upravo
u trenutku u kojem uspijemo smanjiti kišu, dođe do deflacije cijena iz potpuno
neovisnih razloga – na primjer kao posljedice ozbiljne krize potražnje. Teorija
kiša-cijene bila bi opet precizna s prediktivnog gledišta, ali ponovo na ''lažan''

175
način. Na način, drugim riječima, da nam ne govori ništa o svojoj pouzdanoj
točnosti.
Razlog je, razumljivo, taj što intervencija na kišu, ako se provodi istovremeno
s krizom potražnje, ne predstavlja kontrolirani eksperiment. Da bismo strogo
provjerili teoriju kiša-cijene trebali bismo intervenirati na kišu (hipotetski
uzrok), održavajući sve ostale relevantne faktore stabilnima. Kad bi se u tim
okolnostima korelacija između kiše i cijena prekinula (kad bi cijene nastavljale
rasti usprkos smanjenju kiše, na primjer) tada bismo doista mogli zaključiti da
model kiša-cijene ne sadrži pravu uzročnu vezu. Kad bi međutim korelacija
nastavila postojati, onda bismo doista dobili snažnu potvrdu valjanosti modela.
(Potvrdu koja međutim nema generičku sposobnost predviđanja razine cijena
na temelju kiše sakupljene u Škotskoj, kada ostale ceteris nisu paribus).
Održavajući stabilnima sve ostale moguće uzročne faktore koji mogu
pobrkati korelaciju između hipotetskog uzroka i njegove posljedice, drugim
riječima, nastojimo postupiti na način da premisa argumenta ne- čuda bude
zadovoljena. Želimo stvoriti situaciju u kojoj bi doista bilo krajnje nevjerojatno
(čak nemoguće) opažati činjenice koje su sukladne teoriji u slučaju da je ona
lažna.
Ovo jednostavno razmišljanje se može pretvoriti u jednu pravu teoriju
empirijske provjere na razne načine. Najpoznatiji i među znanstvenim
filozofima najpopularniji put je onaj kojeg predlaže takozvani ''bayesijanski
pristup''. Bayesianska teorija povezuje stupanj potvrde neke teorije s mjerom
vjerojatnosti. Prema teoriji vjerojatnosti, a posteriori vjerojatnost neke
pretpostavke (to jest njezina vjerojatnost nakon što je promatrana neka
empirijska pojava) ne može biti veća od njezine a priori vjerojatnosti (prije
promatranja pojave), osim ako je vjerojatnost opažanja te pojave, u slučaju da

176
je teorija lažna, manja od vjerojatnosti opažanja u slučaju da je istinita.
Preciznije:
(C) P(h\ e) > P (h) ako i samo ako je P (e\ h) > P(e \ - h)
Izraz P (h\ e) treba čitati kao '' vjerojatnost da je pretpostavka istinita,
smatrajući danim određeni skup empirijskog dokaza'' (kraće ćemo ga ponekad
zvati jednostavno '' a posteriori vjerojatnost od h''). Uvjet (C) se može formalno
izvesti iz aksiomâ izračuna vjerojatnosti, ali to neću detaljno objašnjavati. P(e \ -
h) se naziva ''vjerojatnost e u odnosu na ne-h'', i odgovara vjerojatnosti
opažanja jedne određene vrste slučajeva ili empirijskog dokaza (korelacija, na
primjer) u slučaju da teorija o kojoj se radi nije istinita. Uvjet (C) međutim ne
specificira konačni stupanj potvrde h-a na temelju e-a. Da bi odredili tu
vrijednost bayesijanci koriste Bayesov teorem, prijedlog izračuna vjerojatnosti
prema kojem
P (e\ h) P (h)
(B) P (h\ e) = --------------------
P (e)
Vrijednost koja nas zanima , P(e \ - h), je ''sakrivena'' u nazivniku ove
formule. Koristeći takozvani ''princip potpune vjerojatnosti'', zapravo je moguće
proširiti (B), kako slijedi:
P (e\ h) P (h)
(B*) P (h\ e) = ---------------------------
P (e\ h) P (h)+ P(e \ - h)P(-h)

Bayesov teorem tvrdi dakle da se stupanj potvrde h na temelju e povećava

s porastom vjerojatnosti e u odnosu na h, i s a priori vjerojatnošću h. Ali
smanjuje se s porastom a priori vjerojatnosti e.

177
 Što su te a priori vjerojatnosti? Radi se o vrijednostima vjerojatnosti
dodijeljenih nekoj pretpostavki prije promatranja empirijskog dokaza. Jedan od
najtežih problema bayesijanizma je upravo određivanje tih a priori
vjerojatnosti. U nekim je slučajevima doista moguće izračunati ove vrijednosti
korištenjem raspoloživih empirijskih podataka. Tipični primjeri u udžbenicima
su sljedećeg tipa: vjerojatnost da se izvuče bijela kuglica iz košare u kojoj je 6
bijelih i dvije crne kuglice, je, na primjer, ¾. Ali nažalost, znanstvene teorije nisu
kuglice izvučene ždrijebom iz košare. Kakvog ima smisla reći da postoji jedna
određena a priori vjerojatnost da je kejnzijanska teorija istinita? Da bi riješili taj
problem,mnogi bayesijanci povlače odvažan potez – interpretiraju vjerojatnosti
kao subjektivne stupnjeve vjerovanja. Uloga Bayesovog teorema je da, prema
ovoj interpretaciji, jednostavno dokaže da ako tvoja subjektivna vjerovanja
imaju jednu određenu strukturu prije opažanja empirijskih podataka, ona
moraju poprimiti neku određenu strukturu a posteriori. Određivanje stupnjeva
a priori vjerovanja, prema subjektivističkoj interpretaciji bayesijanskog
izračuna, ne ulazi u zadaću teorije potvrde.
Ali ovaj nas potez zbunjuje. Jesmo li uistinu spremni prihvatiti bilo koji
subjektivni stupanj vjerovanja, ma koliko budalast i neutemeljen bio?
Ekonomist koji dodjeljuje a priori vjerojatnost od 0,0000001 suparničkoj teoriji,
i samo zbog toga je smatra slabo potvrđenom usprkos tome što postoji dokaz
koji joj ide u prilog, ponaša se očito prilično iracionalno. Kuhn, drugim riječima,
ne bi imao što prigovoriti bayesijanskom pristupu, koji samo formalizira utjecaj
svih socioloških, ideoloških i iracionalnih faktora smještajući ih među a priori
vjerojatnosti. Ali s empirističkog gledišta naš dogmatski ekonomist nema
dobrih razloga (empirijskih razloga) da dodijeli tu vrstu a priori vjerojatnosti

178
suparničkoj teoriji. Adekvatna empirijska metodologija znanosti mora svjedočiti
o tom razmišljanju.
Zapravo, ako promatramo ponašanje znanstvenika, primjećujemo da
usprkos tome što oni često sa skepsom prihvaćaju rezultate koji su dobri za
suparničke istraživačke programe, i ne pomišljaju reći da ne vjeruju
eksperimentalnim rezultatima jer imaju negativne predrasude prema
suparničkim teorijama. Radije će reći: ne vjerujem u suparničku teoriju jer
empirijski podaci ne pokazuju nedvosmisleno njenu točnost – ili se mogu
objasniti na alternativan način.
Znanstvenici, drugim riječima, izvode intuitivnu distinkciju između
subjektivnih vjerovanja (metafizičkih, ideoloških) i objektivnog stupnja potvrde
u znanstvenoj teoriji. A institucije znanosti predviđaju postupke koji su
usmjereni na minimiziranje ili neutraliziranje utjecaja subjektivnih faktora kao
što su ponovljivost eksperimenata i uvjet stroge provjerljivosti svih znanstvenih
pretpostavki bez obzira na predrasude koje ima pojedini znanstvenik. Kako
možemo ove postupke uklopiti u našu teoriju empirijske provjere?
Najjednostavniji način ''desubjektivizacije'' bayesijanizma sastoji se u tome da
se ignoriraju problematični pojmovi Bayesovog teorema – a priori vjerojatnosti
– koncentriranjem na vjerojatnosti koje uživaju viši status (budući da obično
mogu biti definirane na ne-proizvoljan način). Ova razmišljanja nas prirodno
vode prema razmatranju sljedećeg kriterija potvrđivanja:

(L) e podupire neku pretpostavku h1 na višem stupnju u odnosu na njenu suparnicu h2

ako i samo ako je P(e\h1) > P(e\h2)

179
 Kriterij (L) (od ''Law of Likelihood'', zakon vjerojatnosti) nudi jedan
komparativni kriterij potvrđivanja. Osim toga, ima još i prednost da je
kompatibilan s logikom Bayesovog teorema: (L) po sebi ostavlja otvorenim
pitanje a posteriori vjerojatnosti h1 i h2, i bavi se samo (relativnim) utjecajem
dokaza na konkurentske pretpostavke.
Zakon vjerojatnosti se međutim treba suočiti s nekoliko prigovora.
Razmotrimo, na primjer, pretpostavku h3 = „neki zloduh je poželio smanjiti
inflaciju''. Ova pretpostavka je maksimalno potvrđena dokazom e = ''inflacija se
smanjila'', budući da je P(e\h) = 1. Ova pretpostavka bit će potvrđena barem
toliko koliko i konkurentske pretpostavke, koje god one bile. Što je, naravno,
neobično. Ovdje se pobornici zakona vjerojatnosti pozivaju na jednostavnost
svog prijedloga:

Pobornici vjerojatnosti mogu i moraju priznati da je pretpostavka o zloduhu neprihvatljiva i

apsurdna, iako joj je vjerojatnost jednaka jedan. […] Pobornici vjerojatnosti odbijaju prikazati
taj epistemički sud dodjeljujući pretpostavci [a priori] vjerojatnost. Epistemologija temeljena
na vjerojatnostima ima skromne ambicije: baza je prikazana na formalan način, ali
prihvatljivost nije [Sober 2002.,24].

Ova „minimalistička“ pozicija ostavlja otvorenim pitanje kako opravdati na

ne – subjektivan način neprihvatljivost demonske pretpostavke. A kad bismo to
i uspjeli učiniti, ostao bi nam neugodan osjećaj da smo isključili h3 na temelju
intuitivnih (ne baš jasno specificiranih) razmatranja koja nemaju nikakve veze s
empirijskim dokazom. Ali to nas ne zadovoljava; naprotiv, željeli bismo moći
reći da h3 nema nikakvu potporu dokaza e (''inflacija je porasla''), budući da to
nije tip pretpostavke koja se može provjeriti pomoću ovog tipa empirijskih

180
podataka. Da bismo provjerili takvu pretpostavku trebamo pomoć egzorcista, a
ne ekonomista!
Da bismo uobličili ove ideje moramo provesti jednu malu pojmovnu
revoluciju. Sjetimo se da bayesijanski filozofi znanosti poistovjećuju stupanj
potvrde s mjerom vjerojatnosti. Slijedom distinkcije koju je uveo Ron Giere,
možemo reći da takve teorije slijede informacijski pristup induktivnom
zaključku, u smislu da se stupanj potvrde temelji na mjeri količine informacije
koju nudi dokaz u vezi s točnošću neke pretpostavke. Za bayesijance se ta
mjera izražava u probabilističkim pojmovima. U teorijama koje pripadaju
pristupu provjere, međutim, vjerojatnosti se upotrebljavaju za mjerenje
svojstava nekog postupka provjere (umjesto stupnja potvrde neke
pretpostavke) kao, na primjer, snage i ozbiljnosti nekog testa. Najpoznatiji
primjeri su klasična statistička teorija (u tradiciji Neymana i Pearsona) i
Popperov falsifikacionizam .
Da bi se uklonili nedostaci principa vjerojatnosti potrebno je uvesti uvjet koji
bi povezivao provjeru ne samo s visokom vjerojatnošću opažanja dokaza kada
je pretpostavka istinita, nego i s niskom vjerojatnošću opažanja dokaza kada je
pretpostavka lažna. (Čitatelji koji poznaju tehnike klasične statistike trebali bi
ovaj kriterij smatrati potpuno prirodnim: radi se o vrlo poznatom principu
prema kojem treba nastojati minimizirati vjerojatnost da se učine pogreške
prve i druge vrste.
Prema teoriji strogosti provjere,

(S) e pokazuje h ako i samo ako su uvjeti provjere T takvi da je , u T, P(e\h) > P(e\-h)

181
 Ova formulacija, koju je prvotno predložila filozofkinja znanosti Deborah
Mayo [1996.], teži prihvaćanju intuitivne ideje da je postupak provjere dobar
ako i samo ako teži stvaranju jednog tipa dokaza (e) kada je pretpostavka
istinita, a neki drugi tip dokaza (-e) kada je lažna. Očito je da najveći dio
provjera u koje se pouzdajemo u svakodnevnom životu – od ispita na fakultetu
do testa na trudnoću – teži dobivanju takve vrste uvjeta. Postupak koji bi
zadovoljio uvjete specificirane u (S) je stroga provjera; i kada u takvim uvjetima
e pokazuje h, kažemo da je h ''prošao strogu provjeru''. Dokaz dakle ne
povećava ili smanjuje vjerojatnost ili stupanj potvrde pretpostavke: neka
pretpostavka može samo proći ili ne proći na više ili manje strogoj provjeri,
gdje se stupanj strogosti može često izmjeriti pomoću objektivnih vjerojatnosti.
Detaljna razrada teorije takve vrste ne ulazi u temu ove knjige koja nije i
ne želi biti esej o teoriji provjere. U sljedećem ću poglavlju objasniti jedan
konkretan primjer koji pokazuje kako ključne ideje pristupa stroge provjere
ostvaruju u praksi eksperimentalni ekonomisti. U zaključku ovog poglavlja valja
naglasiti kako su definicija uzročnosti koju smo uveli u šestom poglavlju, pojam
kontroliranog eksperimenta i maloprije spomenuti uvjet strogosti usko
povezani. Kontrolirani eksperiment sastoji se u operiranju jednim hipotetički
uzročnim faktorom na način da se svi ostali uzročni faktori iz pozadine održe
nepromijenjenima (osobito svi ostali pretpostavljeni uzroci posljedice o kojoj se
radi). On omogućava probabilističkoj vezi između hipotetičkog uzroka X i
posljedice Y da ostane netaknuta:

(CC) X uzrokuje Y ako i samo ako je P(Y\X) > P(Y\-X) u nekom skupu okolnosti koje su
homogene s uzročnog gledišta.

182
 Pretpostavka ''X uzrokuje Y'' dakle prolazi na maksimalno strogom testu
kada su X i Y u korelaciji a vjerojatnost opažanja takve korelacije, u slučaju da je
pretpostavka lažna, minimizirana pomoću eksperimentalnih postupaka koji
održavaju stalnima uzročne faktore iz pozadine. Zbog toga se strogost provjere
uvijek odnosi na neki specifični postupak T; za razliku od bayesijanizma za kojeg
utjecaj e na h ovisi najviše o subjektivnim vjerovanjima znanstvenika, pristup
koji se temelji na strogosti stavlja naglasak na važnost uvjetâ iz pozadine i
postupaka provjere. Bayesijanac je spreman ''probaviti'' svaki tip empirijskog
dokaza, dok strogost zahtijeva da dokaz, da bi bio doista informativan, bude
proizveden u „pravilnim'' uvjetima.
U ovom se trenutku možemo vratiti na temu ne-čuda od koje smo i krenuli.
Za Duhema je prediktivni uspjeh pokazatelj istine utoliko što bi samo jedna
čudesna podudarnost mogla objasniti kontinuirani uspjeh neke lažne teorije.
Duhem je djelomično bio u pravu, budući da je prediktivni uspjeh doista često
udružen sa strogošću provjere. Znanstvenici obično prvo skiciraju
eksperimentalne uvjete da bi postigli strogu provjeru za svoju teoriju, a zatim
promatraju dokaz. Ali ne uvijek: ponekad (rijetko) priroda proizvede za nas
''prirodne'' kontrolirane eksperimente koji se mogu koristiti za provjeru
pojedine pretpostavke ili teorije. Kada se to dogodi, moguće je da neka
pretpostavka prođe jednu vrlo strogu provjeru, a da nije bilo formulirano niti
jedno predviđanje: prvo se promatra dokaz, a zatim se formulira pretpostavka.
Prediktivni uspjeh je dakle nadpojava jedne dublje moći, strogosti empirijske
provjere.

183
_________________________________________________________________
Preporučena literatura

Postoje brojne povijesno-filozofske studije koje su bile potaknute sporom između Kuhna i
Lakatosa: vidi, na primjer, Blauga [1976.; 1987.°; 1990.b ], Handsa [1985.b; 1990. ], i na
talijanskom Giorella i Motterlinija [1995.°] o kejnzijanskoj revoluciji; Weintrauba [1985.],
Fishera [1986.], Bicchierija [1989.], Backhousea [1991.] i Salantija [1991.; 1993.] o
neoklasičnom i neowalrasovskom programu; Blaug [1990.c] o marksističkom istraživačkom
programu. Latsis [1976.] i de Marchi i Blaug [1991.] sadrže brojne eseje o primjenjivosti
metodologije znanstvenih istraživačkih programa na ekonomiju; za cjelokupan pregled vidi i
Blackhousea [1994.b] i Salantija [1994.;1995.°]. Osamdesetih godina bayesijanizam je bio na
pragu da postane ortodoksna teorija provjere, iako se sada čini da je na zalasku. Za
sveobuhvatnu obranu bayesijanskog pristupa usp. Howson i Urbach [1989.]; a najbolje se
kritike, po mom mišljenju, nalaze kod Salmona [1990.], Earmana [1992.], Worralla [ 1993.*] i
Mayoa [1996.]. O zakonu vjerojatnosti pogledaj primjer Hackinga [1965.], i Edwardsa [1987.],
te Forstera i Sobera [2004.]. Pristup temeljen na strogosti provjere ima svoje početke u
Giereu [1977.: 1983.], ali je u potpunosti razrađen u Mayou [1996.: 2005.*]. O nužnosti
indukcije u znanosti pogledajte Lakatosa [1978.a°, pogl.3], Watkinsov popperijanski odgovor
[1984.°] i Worrallov protuodgovor [1989.]. O ''pragmatičnom objašnjenju'' indukcije usp.
Carnap [1986., 265-267] i Salmon 1988.].

_____________________________________________________________

184
 Dvanaesto poglavlje

Eksperimenti u ekonomici

U prethodnom poglavlju smo vidjeli da se važnost predviđanja u svrhu

empirijske provjere znanstvenih hipoteza može objasniti pomoću pojma stroge
verifikacije. Hipoteza prolazi strogu verifikaciju kada dokaz nedvosmisleno

potvrđuje tu posebnu hipotezu, ili pak kad je vjerojatnost opažanja takve vrste

dokaza, u slučaju da je pretpostavka lažna, vrlo mala. Kriterij (S) izražava ovaj
prilično jasan princip s intuitivnog gledišta, koji međutim ima posljedice koje za
empirijski program nisu nimalo beznačajne. Prva je posljedica ta da određeni
skup podataka u pravilu može strogo provjeravati samo neku vrlo ograničenu ili
''lokalnu'' hipotezu. Razlog je jednostavan: podaci prikupljeni u nekom
eksperimentu ili nekoj pojedinačnoj opažljivoj situaciji su obično povezivi s
čitavim nizom teorija. Uzmimo, na primjer, Eddingtonova ispitivanja koja su
1918. dovela do napuštanja newtonovske teorije (pogl. VIII).
Za vrijeme pomrčine, Eddington je izmjerio kut skretanja svjetlosti neke
zvijezde u blizini jednog tijela velike mase (Sunca). Newtonova i Einsteinova
teorija nude predviđanja koja se razlikuju u odnosu na kut skretanja, a
vrijednosti koje je dobio Eddington su se pokazale oprečnima implikacijama
klasične mehanike. To ipak ne znači da bi pomoću njih bilo moguće strogo
verificirati opću teoriju relativnosti. Sjetimo se da prema kriteriju strogosti
verifikacije,

185
(S) e određuje h ako i samo ako su uvjeti provjere T takvi da je , u T, P(e\h) > P(e\ -h)

Ako je h opća teorija relativnosti, tada vjerojatnost opažanja e (onog

posebnog kuta skretanja), kada je h lažan, nije niska. E je naprotiv kompatibilan
sa širokim spektrom ne-newtonovskih gravitacijskih teorija. Ali ako je h
hipoteza da je kut skretanja svjetlosti u blizini Sunca jednak 1,75'' (plus-minus
neka određena granica pogreške), tada se h pokazuje strogo verificiranim (i
određenim) pomoću podataka koje je sakupio Eddington. Uglavnom, teško je
pomoću jednog jedinog eksperimenta/promatranja strogo provjeriti jednu
složenu teoriju kao što je teorija relativnosti; to je obično moguće samo tijekom
dugog niza promatranja od kojih svako provjerava jedan dio te teorije.
(Zapravo, rasprava o teoriji relativnosti se svakako nije iscrpila s Eddingtonovim
ispitivanjima; naprotiv, kroz mnoga su se desetljeća, a još se i danas mnoge
implikacije Einsteinove teorije i ostalih konkurentskih relativističkih teorija
eksperimentalno provjeravaju.)
Ova implikacija (S) je u očiglednom konfliktu s onim što je tvrdio, na primjer,
Lakatos. Za njega je uspjeh u predviđanju novih događaja u stanju poduprijeti
čitav istraživački program. Konflikt je, međutim, lako objasniti: za Lakatosa je
istraživački program takoreći objedinjen nizom ''metafizičkih'' odluka – na
primjer odlukom da se jezgra programa smatra neopovrgljivom i zaštićenom
od kritike. S ''makro'' gledišta je vjerojatno točno da na velika prebacivanja
interesa s jednog istraživačkog programa na neki drugi utječu i neempirijska
razmatranja. Ali to ne znači da je čitav istraživački program dobro potkrijepljen
dokazima i znanstvenici su toga svjesni. Raditi na nekom novom istraživačkom
programu znači upravo provjeravati njegove manje čvrste elemente na način da
se minimizira korištenje metafizičkih argumenata.

186
 Ova se razmatranja primjenjuju i na ekonomiju. Kako sam najavio u
prethodnom poglavlju, moguće je povući čvrste analogije između principa
strogosti, uzročnog razmišljanja i pojma kontroliranog eksperimenta:
kontrolirani eksperiment predstavlja idealnu situaciju za strogu provjeru
uzročnih hipoteza. Ekonomisti su stoljećima vjerovali da je u ekonomiji
nemoguće provoditi eksperimente (vidi na primjer Millovu tvrdnju, citiranu u
pogl. I) . Ali to zapravo već neko vrijeme više nije točno. Već se trideset godina
ulažu veliki resursi i energija u razvoj takozvane ''eksperimentalne ekonomije'',
primjene metode kontroliranog eksperimenta u laboratoriju, što je snažno
pridonijelo napretku prirodnih znanosti. Naravno, postoje ekonomske pojave
(kao, na primjer, veza između tehnološkog napretka i rasta, ili između količine
novca i inflacije) koje se, iz praktičnih razloga, ne mogu proučavati u
laboratoriju. Ali je nevjerojatno kako se s malo spretnosti mogu reproducirati i
proučavati u laboratoriju i pojave koje na prvi pogled nisu prikladne za
eksperimentalni pristup.
To naravno ne znači da je eksperimentalna ekonomija izuzeta od kritika ili
da rješava sve epistemološke probleme koji se pojavljuju kroz ovu knjigu.
Naprotiv, kao što sam upravo rekao, ona ima jasna ograničenja u primjeni, a
neki su njeni metodološki postupci otvorili nove probleme koji traže rješenje. U
ovom se poglavlju ne namjeravam međutim baviti takvim općim pitanjima, već
ću iskoristiti jedan poznati laboratorijski eksperiment da bih pokazao kako se
logika stroge verifikacije može konkretno primijeniti.
Razvoj eksperimentalne ekonomije je bio omogućen djelomično i
stvaranjem teorije igara. Sve do četrdesetih godina najveći dio ekonomskih
modela je prikazivao razmjenu u situacijama savršene konkurencije, kada je
broj aktera na tržištu vrlo velik (čak neograničen, zbog analitičkih razloga).

187
Takve je uvjete teško ostvariti u laboratoriju, gdje je zbog prostora i resursa
jedino moguće stvoriti tržišta s ograničenim brojem aktera. Teorija igara je
omogućila širenje teoretske analize na mnogo jednostavnije situacije razmjene
koje se mogu lako stvoriti u laboratoriju. Uzmimo ''zatvorenikovu dilemu“ –
možda najpoznatiji i najsporniji model u društvenim znanostima (i ne samo
njima) – prikazan na slici 12.1. Brojevi prikazuju payoffs ili zaradu igrača: (5,10)
znači da prvi igrač zarađuje 5 jedinica, dok drugi zarađuje 10. Igrači kreću
istovremeno, birajući strategiju između „ne surađuj“ i ''surađuj''. Radi se o
nekooperativnoj igri mješovitih motiva, budući da svaki igrač ima poriv da ne
surađuje, neovisno o potezu protivnika, ali nad rješenjem ne surađuj/ne
surađuj prevladava surađuj/surađuj u Paretovom smislu, te je dakle
neefikasno. Napomenimo da je ne surađuj/ne surađuj jedina ravnoteža igre
(''Nashova ravnoteža'', prema imenu matematičara i dobitnika Nobelove
nagrade za ekonomiju Johna Nasha): ako protivnik igra surađuj, optimalno je
igrati ne surađuj; ako protivnik igra ne surađuj opet je optimalno igrati ne
surađuj. Rješenje surađuj/surađuj, koliko god bilo superiorno s društvenog
gledišta, nestabilno je u odnosu na ne surađuj/ne surađuj.

Sl. 12.1.Zatvorenikova dilema

U kontroliranom eksperimentu mnogi igrači igraju zatvorenikovu dilemu sa

stvarnim novčanim poticajima (svaka jedinica payoffa zarađena tijekom

188
eksperimenta, na primjer, na kraju eksperimenta se pretvara u euro i anonimno
isplaćuje igraču). Logika zatvorenikove dileme nije jednostavna. Usprkos teoriji,
eksperimenti sa zatvorenikovom dilemom odigrani samo jednom (one shot),
pokazuju da je jedan znatan postotak igrača spreman na suradnju. Kako
objasniti tu pojavu?
Moguće je da eksperimentalni igrači slijede norme društvenog ponašanja
koje nalažu suradnju u situacijama tipa zatvorenikove dileme. Napomenimo da
u situaciji igre koja se beskrajno ponavlja, suradnja nije iracionalna. Štoviše,
stvoriti si dobar ugled, ''kooperativnog'' ili pouzdanog igrača može biti od velike
koristi (pomislimo samo koliko je to važno u poslovima). Možda
eksperimentalni igrači igraju dilemu u laboratoriju kao da je to igra koja se
beskrajno ponavlja: ne shvaćaju da se više neće naći u situaciji da surađuju s
istim igračima, da dakle nema smisla izgraditi ugled i da bi bilo u njihovom
interesu ponašati se kao free rider. (Kaže se da je free rider onaj tko nastoji
uživati neko dobro ili uslugu a da za to drugi snose troškove – kao onaj tko se
vozi autobusom, a ne plati.)
Ali postoje druge mogućnosti: može se dogoditi da se eksperimentalni igrači
ne ponašaju onako egoistično kako pretpostavlja ekonomska teorija i da, na
primjer, nastoje maksimizirati ne samo vlastiti profit već i (ili prvenstveno) tuđi.
Taj tip altruističkog ponašanja doveo bi do toga da se igra ''surađuj'' iako se zna
da bi onaj drugi mogao igrati „ne surađuj ''- štoviše, možda upravo zato što se
očekuje da je protivnik free rider. Ovo se objašnjenje međutim sudara s velikom
količinom eksperimentalnih dokaza; zapravo, kad se zatvorenikova dilema
opetovano igra jedan ograničen broj puta, postotak suradnje teži progresivnom
opadanju.

189
 Pojava „opadanje suradnje'' ponavljala se mnogo puta u situacijama
analognim zatvorenikovoj dilemi. Najraširenija varijanta je takozvana ''igra
javnih dobara''. Igra javnih dobara je, pojednostavljeno, zatvorenikova dilema s
više od dva igrača i s raznolikošću strategija koja je puno šira od jednostavne
alternative ''surađuj'' ili „ne surađuj ''. U svakom krugu svaki igrač raspolaže
svotom (na primjer, 50 bonova) koju treba raspodijeliti na dva ''bankovna
računa''. Prvi je račun ''privatni'' i jamči jednu jedinicu profita za svaki uloženi
bon (ako uložiš 50 bonova, zarađuješ 50). Drugi je račun ''javni'' i jamči jedan
dio profita (na primjer 50%) od ukupnog broja bonova koje su uložili svi članovi
skupine. Poanta je u tome da svi igrači uživaju profite s javnog računa, bez
obzira na to koliko su na njega uložili.
Na primjer, zamislimo da se skupina sastoji od četiri igrača, s 50 bonova po
glavi, i da javni račun jamči svima profit od 50%. Funkcija profita (πi) svakog
igrača dana je:
4
πi = 50 – gi + 0,5 Σ gj
j=1

gdje je gi broj bonova koji je igrač i uložio na javni račun, a (50 – gi ) je profit
od privatnog računa. Lako je shvatiti da je, kao u zatvorenikovoj dilemi, svaki
igrač motiviran da ništa ne ulaže na javni račun. Ako ostali igrači ulože sve
bonove koje imaju na raspolaganju, zapravo, naš igrač zaradi (150/2 ) + 50 =
125 bonova ako ne uloži ništa na zajednički račun, nasuprot (200/2) = 100
bonova ako ih i on sve uloži na javni račun, (199/2) + 1 = 100,5 bonova ako ih
uloži samo 49, (198/2) + 2 = 101 bon ako ih uloži 48, i tako dalje. S druge strane,
ako svi razmišljaju na taj način, nitko neće ništa uložiti na javni račun, i profiti će

190
za svakog igrača biti jednaki (0/2) + 50 = 50 bonova. Ovo posljednje je jedina
Nashova ravnoteža.
Postoje razne varijante u odnosu na ovu polaznu situaciju (nazvanu i ''igra
javnih dobara sa simetričnim igračima i linearnim payoffs'') koja je uostalom
prikladna za eksperimentiranje zahvaljujući svojoj jednostavnoj strukturi koja ju
čini lako razumljivom. Kao i u zatvorenikovoj dilemi, u igri javnih dobara kad se
igra samo jednom, opaža se nepravilna razina doprinosa javnom računu (u
prosjeku, oko 50% bonova koje posjeduje svaki igrač). Kad se međutim igra
opetovano igra opaža se pojava progresivnog smanjenja doprinosa, koji teže
opadanju prema nuli , ali je nikada ne dostižu –makar se igra ponavljala sto
puta zaredom.
Prema modelu homo economicus neoklasične teorije, u igri javnih dobara
koja se ograničeno ponavlja (to jest unaprijed određeni broj puta) svi igrači bi
trebali uložiti nula već od prvog kruga. I opet se radi o rezultatu koji se protivi
intuiciji, dobivenom pomoću zaključivanja ''obrnutom indukcijom'' (backwards
induction): u zadnjem krugu nema smisla održavati svoj ugled suradnika, jer
igra završava. Optimalno je dakle uložiti nula, ma što činili ostali. Ali ostali
znaju: u pretposljednjem krugu, dakle, za njih nema smisla održavati ugled
suradnika, jer znaju da ja u svakom slučaju neću surađivati. Isto razmišljanje se
primjenjuje na treći i četvrti krug od kraja i tako dalje, sve do prvog, s
rezultatom da nikada nije racionalno surađivati. Pa ipak, kao što smo rekli, u
eksperimentima se opaža jedna umjerena razina suradnje u prvim krugovima,
koja se zatim tijekom igre postupno smanjuje.
Činjenica da suradnja nije ''čvrsta'', nego s ponavljanjem teži smanjenju,
ipak sugerira jedno objašnjenje koje omogućava da se spasi pretpostavka free
riding-a. Možda eksperimentalni igrači uče pravila igre tijekom eksperimenta.

191
Dok na početku ne znaju koji je najbolji potez, malo pomalo kako napreduju,
nauče da postoji samo jedna ravnoteža i da je treba igrati. Ovo objašnjenje je
potaknulo stvaranje modela s ''pogreškom i učenjem'' u kojima pojedinci u
početku pridonose iznad Nashove ravnoteže, ali malo-pomalo se s njom
poravnavaju. Ako neki igrači čine pogreške, moguće je i da ostali pokušavaju
iskoristiti njihovo nerazumno ponašanje praveći se da surađuju u prvim
krugovima, a zatim ne surađujući u nekom odmaklom stadiju igre. Ova je
pretpostavka formalizirana zahvaljujući radu četvorice teoretičara igara
(Krepsa, Milgroma, Robertsa i Wilsona – '' četveročlana banda'') te ponudila
novi materijal za eksperimentalnu provjeru.
U jednom značajnom eksperimentu Jim Andreoni [1988.] je pokušao strogo
provjeriti i pretpostavku učenja i pretpostavku strateškog ponašanja Krepsa i
kolega. Andreoni je izradio dvije varijante igre javnih dobara u kojoj subjekti
raspolažu s budžetom od 50 bonova i igraju u deset krugova u skupinama od po
pet igrača. Prva varijanta se sastoji u formiranju skupina dvije vrste: ''partneri''
koji igraju uvijek s istim osobama i ''stranci'' koji u svakom krugu mijenjaju
skupinu. U skupini partnera ima smisla igrati strateški kako bi se ostale
pokušalo potaknuti da povjeruju u njihovu dobru volju za suradnjom. U
skupinama stranaca međutim nema smisla stvoriti ugled i racionalni igrači bi
stalno trebali ne surađivati. Međutim, u Andreonijevu eksperimentu stranci
zapravo ne pridonose značajno manje nego partneri, i taj rezultat pobija
hipotezu strateškog ponašanja (Sl. 12.2).

192
 Sl. 12.2 Doprinos partnera i stranaca u Andreonijevu eksperimentu

Hipoteza strateškog ponašanja se u takvom eksperimentu strogo provjerava,

jer se jedina razlika između dva eksperimentalna uvjeta (partneri i stranci)
sastoji u sastavu skupina. Dok bi u ''prirodnim'' okolnostima bilo krajnje teško
stvoriti takve dvije situacije, u laboratoriju ih eksperimentator može stvoriti
umjetno. Vjerojatnosti koje se pojavljuju u (S) odnose se dakle na vrlo preciznu
eksperimentalnu situaciju T i za razliku od onoga što se događa u pristupima
bayesijanskog tipa, ne koriste se za izračunavanje stupnja potvrde hipoteze.
One mjere jedino strogost samog eksperimentalnog postupka. Konkretno,
korištenjem prikladnih statističkih testova moguće je dokazati da se
pretpostavka strateške igre (prema kojoj bi razina doprinosa partnera trebala
biti viša od razine doprinosa stranaca) odbacuje s visokom razinom
signifikantnosti. Ili, drugim riječima, da bi bilo krajnje nevjerojatno uočiti neku
pojavu poput one prikazane na slici 12.2, u slučaju da je pretpostavka točna.

193
 Druga varijanta u Andreonijevu eksperimentu sastoji se u jednostavnom
prekidu na pola igre. Začudo, dovoljno je prekinuti igru nakon nekoliko krugova
pa da se doprinosi vrate na razine kakve su bile na početku utakmice. Pomisao
da do opadanja dolazi zbog učenja pokazuje se bezvrijednom: ili bolje, ako se
radi o učenju, onda je ono zaista jako krhko, s obzirom da je nekoliko minuta
pauze dovoljno da igrači ponovo upadnu u istu ''pogrešku''.
Valja u cijelosti citirati odlomak u kojem Andreoni ilustrira logiku svog
eksperimentalnog nacrta:
Eksperiment […] je usmjeren na odjeljivanje učenja od strateške igre. Nacrt je
suptraktivan: subjekti sudjeluju u jednom scenariju opetovane igre, ali su lišeni mogućnosti
strateškog igranja. Ako nema strateške igre, možemo izolirati hipotezu učenja. Zatim,
uspoređujući to s nekom drugom skupinom koja može igrati strateški, možemo razliku (ako
postoji) pripisati strateškoj igri [1988.; tal…]

Pripazimo na uzročni rječnik: ono što je ''izdvojeno' 'ili “sakriveno“ u nekom

kontroliranom eksperimentu posljedica je jednog uzročnog faktora iz skupa
ostalih faktora koji su obično ''pomiješani'' i koji imaju ''zamršene'' posljedice.
Takva razmišljanja stalno koriste znanstvenici koji se bave Duhemovim
problemom. Kako objasniti određeni eksperimentalni rezultat? Ako, kao
Popper, smatramo legitimnom jedino uporabu deduktivne logike, Duhemov
problem je zapravo nerješiv. Ali ako, kao većina znanstvenika, koristimo
prikladne induktivne zaključke, problem se može sagledati na konstruktivan
način (a s malo mašte i sreće) i riješiti. U eksperimentu je moguće dobiti
empirijske podatke koji otkrivaju jedno objašnjenje (među mnogima koja su
logički moguća) provjerom okolnosti iz pozadine i eventualnih ometajućih
faktora.

194
 Eksperimentalna metoda je maksimalno učinkovita kada se bavi uzročnim
pretpostavkama koje su ''lokalne'' ili ''niske razine'', a ne velikim teorijama ili
paradigmama. Izrada općenitijih modela ili teorija moguća je samo kroz jedan
dugotrajan istraživački program i nakon mnogobrojnih eksperimenata.
Andreoni je, na primjer, pokušao objasniti pojavu doprinosa u igrama s javnim
dobrima pretpostavljajući postojanje altruističkih igrača. U ostalim esejima je
čak pretpostavio i postojanje raznih vrsta altruizma i pokušao ih razlikovati
pomoću sofisticiranih eksperimentalnih tehnika. Danas je potvrđeno da
altruizam igra marginalnu ulogu u takvim eksperimentima. Igrači možda jesu
vođeni pravilima reciprociteta, koja nalažu da se pridonosi javnom dobru, ali
samo pod uvjetom da i ostali to rade. Reciprocitet je jedna izuzetno važna
institucija koja vlada brojnim društvenim i ekonomskim institucijama i jedna od
glavnih lekcija eksperimentalne ekonomije tiče se upravo važnosti institucija za
funkcioniranje tržišta.
Društvene institucije su raznovrsne. Neke od njih su vrlo transparentne i
lokalne. Institucije koje upravljaju razmjenom na New York Stock Excange-u, na
primjer, su sljedećeg tipa: napisana i precizno formulirana pravila koja je dužan
poštivati svatko tko želi obavljati razmjenu na tržištu dionica, pod prijetnjom
ozbiljnih, pa i kaznenih sankcija. Raznim tržištima vladaju razna pravila,
kodificirana na raznim stupnjevima preciznosti; ponekad nepisana, pa ih svi
sudionici u igri slijede po dogovoru ili tradiciji. (Ne očekuje se, na primjer, da će
tržište ribe u Bariju biti regulirano na jednako detaljnoj razini kao NASDAQ.)
Na suprotnoj strani spektra nalazimo vrlo općenita pravila koja se ne
primjenjuju na precizno definirane situacije, ali koja također mogu vrlo
odlučujuće utjecati na individualno ponašanje. Razmotrimo pravila kao što je
dati riječ, ne okoristiti se tuđom nesrećom, pravedno dijeliti ono što se zaradi u

195
skupini, kazniti onoga koji ne surađuje, i tako dalje. Ta pravila pripadaju
moralnom kodeksu brojnih, po mnogo čemu različitih društava, ali obično nisu
kodificirana u precizan sustav propisa i sankcija. Pa ipak, ona imaju veliku
važnost s ekonomskog gledišta. U slučaju ponavljanih igara s javnim dobrima
čini se da mnogi igrači ''nude'' ostalim subjektima suradnju u prvim
krugovima, ali su spremni ne surađivati ako suradnja nije obostrana.
Pravila pravičnosti (fairness) i recipročnosti čini se igraju važnu ulogu i u
jednoj drugoj vrsti eksperimenata, koji su posvećeni proučavanju pregovaranja.
I opet teorija igara u povijesnom smislu predstavlja polaznu točku za ova
istraživanja. Najjednostavniji model pregovaranja je takozvana ultimativna
igra, igra u sekvencama s dva igrača, u kojoj prvi igrač (''Jedan'') nudi drugom
(''Dva'') podjelu svote x na dva dijela (k, x - k). Ako Dva prihvati podjelu, svaki
dobiva onoliko koliko je predložio Jedan. U protivnom, ako Dva odbije, niti
jedan igrač ne zarađuje ništa (0,0). Ultimativna igra prikazuje neke bitne
karakteristike tržišne razmjene. Prema neoklasičnoj teoriji, razmjena stvara
blagostanje, u smislu da obje strane više vole razmijeniti svoja dobra nego
održati status quo. Jednostavno: svakog se jutra želim odreći 90 centi i dobiti
primjerak mojih omiljenih novina, dok se prodavač novina želi odreći jednog
primjerka u zamjenu za mojih 90 centi. Korist obojice je porasla nakon
razmjene, koja dakle stvara situaciju Pareto – superioriornu u odnosu na onu
koja je postojala prije razmjene.
''Višak'' koristi stvoren razmjenom može se međutim podijeliti na razne
načine, od kojih neki pogoduju samo jednoj strani u razmjeni. Kada neko dobro
ima fiksnu cijenu, pregovaranje poprima oblik ponude tipa ''uzmi ili ostavi''
(ultimatuma, drugim riječima). U takvim okolnostima prodavatelj (igrač Jedan)
ima interesa podići cijenu do maksimuma, ili ponuditi podjelu kolača (viška)

196
koja bi jamčila maksimalnu zaradu njemu samome, a minimalnu kupcu (igraču
Dva). Obično, ultimativna igra ima samo jednu Nashovu ravnotežu, gdje Jedan
nudi Dva-u neku količinu x – k = ε , pozitivnu, ali najbližu nuli. Dva prihvaća,
budući da je ε svakako veći od nule, pa mu se dakle ne isplati odbiti ponudu.
Ipak je svaka ponuda između 0 + ε i x – ε Pareto-efikasna.
Eksperimenti s ultimativnom igrom već su od početka proizvodili rezultate
koji su odstupali od teorije, s ponudama obično nižim od 70% svote koja se
treba dijeliti (x), dakle daleko od teoretskog predviđanja k 0 x – ε, i brojne
slučajeve odbijanja pozitivnih ponuda igrača Dva. Ovaj rezultat otvara dva
zanimljiva pitanja: prvo, treba naći objašnjenje zašto igrači ne igraju Nashovu
ravnotežu; drugo, treba objasniti zašto se mnogi parovi igrača usklađuju na
podjelama između (50%,50%) i (70%,30%). Prvi eksperimentatori, kao što je
Werner Guth, bili su skloni objašnjenju temeljenom na postojanju društvenih
normi koje djeluju kao ''žarišta'', to jest utvrđuju razinu ponude koju bi drugi
igrač trebao smatrati pravednom i razumnom. Pretjerano nepravedna ponuda
u korist Jednoga može prouzročiti da se Dva osjeti žrtvom nepravde i da zbog
toga odbije ponudu odričući se dijela vlastite zarade. Odluka da se drugom
igraču ponudi između 30% i 50% može ovisiti o interakciji između razmišljanja
o ''čistoj pravdi'' i strateškog pokušaja da se djelomično iskoristi vlastita moćna
pozicija.
Dokazano je međutim da je, uvođenjem elementa natjecanja među igrače
moguće uspostaviti tip ponašanja kojeg su predvidjeli neoklasični modeli. Alvin
Roth, Vesna Prasnikar, Masahiro Okuno-Fujiwara i Shmuel Zamir [1991.] su
proveli jedan eksperiment podijeljen u dvije faze. U prvoj se fazi prodavatelj
suočava s devet kupaca, koji predlažu različite podjele jedne fiksne svote (x = 10
dolara). Ako prodavatelj prihvati ponudu jednog kupca, 10 dolara se dijeli

197
onako kako je predložio kupac i svi ostali igrači zarađuju nula. Ako prodavatelj
odbije sve ponude, nitko ništa ne zarađuje. Standardni model predviđa da
prodavatelj dobije najveći komad “kolača“, a to je slučaj do kojeg dolazi u svim
zemljama u kojima je eksperiment bio ponovljen (Sjedinjene države, Japan,
Jugoslavija2 i Izrael) bez obzira na društveno-kulturni kontekst.
U drugoj fazi, međutim, igrači sudjeluju u ultimativnoj igri koja se ponavlja
deset puta, s deset različitih partnera. Rezultati ove faze eksperimenta su
radikalno drugačiji: ne samo da ponašanje uglavnom znatno odstupa od
predviđanja teorije, nego se i razine ponude i odbijanja značajno razlikuju
ovisno o nacionalnosti sudionika. Amerikanci i Jugoslaveni skloni su predložiti
pravednu raspodjelu (50%, 50%) češće nego što to čine Japanci i Izraelci, koji
međutim često nude svom partneru samo 40%. Izraelci su osim toga čini se
skloniji prihvatiti nepravedne podjele nego ostali. Najznačajniji se podatak, u
svakom slučaju, dobiva kad se uspoređuju rezultati dviju eksperimentalnih faza.
U prvoj fazi natjecanje između kupaca potiče sudionike da se ponašaju na način
kako predviđa teorija, dok u ultimativnoj igri kulturne norme pravednosti puno
značajnije utječu na eksperimentalne rezultate. Još jednom, čini se da okolnosti
u kojima se odvijaju pregovori, pravila i institucije koje upravljaju razmjenom,
bitno određuju individualno ponašanje. S jedne strane, pretpostavku da su
ljudska bića uvijek racionalni maksimizatori vlastite koristi, a da ta korist ovisi
jedino o dohotku, opovrgavaju eksperimentalni podaci. S druge pak strane,
neoklasična analiza potvrđuje se kada institucionalni mehanizmi „potiču“
igrače da usvoje ponašanje u skladu s onim koje pretpostavlja teorija. Na
temelju tih rezultata mnogi su se eksperimentalni ekonomisti u posljednje

2
Istraživanje je provedeno prije raspada Jugoslavije (nap. prev.)

198
vrijeme posvetili stvaranju sustava pravila ili institucija, koji bi omogućili
specifičnim tržištima da dostignu određene ekonomske i društvene ciljeve.
Ovaj eksperiment je osobito značajan s metodološkog gledišta, ne samo zato
što predstavlja dodatni primjer logike stroge verifikacije (dva eksperimentalna
uvjeta su identična, osim za instituciju koja upravlja razmjenom). On također
prikazuje napor kojeg ekonomisti ulažu da bi provjerili dvije apsolutno glavne
idealizacije u neoklasičnim modelima. Prva, koju smo već opširno raspravili, je
homo economicus, racionalni maksimizator vlastitog materijalnog blagostanja.
Druga, ne manje važna, tiče se mehanizma formiranja cijena na konkurentskim
tržištima. Klasična walrasijanska analiza ravnoteže pretpostavlja postojanje
izvikivača na dražbi koji ima zadatak da otkrije ravnotežnu cijenu putem
pokušaja i pogrešaka (tâtonnement). Kao što je poznato, walrasijanski izvikivač
objavljuje cijenu, bilježi količinu dobara koju su prodavatelji spremni prepustiti
po toj cijeni i količinu koju su kupci spremni kupiti. Ako je ponuda veća od
potražnje, izvikivač prepravlja cijenu na nižu, a ako je naprotiv potražnja veća,
cijena se podiže. Postupak se ponavlja sve dok se potražnja i ponuda ne
izjednače, utvrđujući tako ravnotežnu cijenu.
Walras je smatrao taj mehanizam idealizacijom procesa koji doista upravljaju
potražnjom i ponudom na stvarnim tržištima. Zapravo, niti jedno stvarno tržište
ne koristi baš walrasijanski sustav (iako neki koriste slične postupke), a
tâtonnement je prije svega metafora postupka rješavanja sustava simultanih
jednadžbi – postupak putem kojeg ekonomisti određuju ravnotežnu cijenu. Ne
možemo očekivati da će stvarne institucije tržišta uspjeti dobiti povoljne
rezultate idealne institucije koju je zamislio Walras. Eksperimentalni rezultati su
zapravo nedvosmisleno pokazali da sve institucije nisu u jednakoj mjeri efikasne
u dovođenju tržišta u ravnotežu. Štoviše, čini se da su tržišta ''krhki'' sustavi i da

199
male promjene u pravilima koja reguliraju razmjenu mogu imati drastične
posljedice za distribuciju dobara i određivanje cijena.
Lekcije eksperimentalne ekonomije pokazuju se dakle krajnje korisnima u
projektima ''ekonomskog inženjeringa''. Ekonomisti već godinama pomažu
vladama cijelog svijeta koje se suočavaju s promjenama sustava centralizirane
alokacije u tržišne sustave. Kao što pokazuju slučajevi Rusije i ostalih zemalja
bivšeg sovjetskog bloka, tranzicija prema tržišnim sustavima je krajnje delikatan
proces. Iskustvo poučava da recepti koji bi zadovoljili sve preferencije ne
postoje ili barem ne djeluju i da reforme treba pažljivo odmjeriti, od slučaja do
slučaja. Laboratorij omogućava usporedbu raznih institucija i oblikovanje novih
koje bi bile u stanju dobiti željene rezultate, prije nego što budu primijenjene u
''stvarnom svijetu''. Radi se o postupcima koji se koriste u svim znanostima,
gdje skok s modela na primjenu prolazi kroz brojne faze eksperimentalne
provjere i simulacije s prototipovima. NASA dobro pazi da ne lansira u svemir
pretjerano skupu sondu, prije nego li provjeri njenu čvrstoću i pouzdanost u
kontroliranim uvjetima.
Ostaje činjenica da se u mnogim slučajevima ove tehnike ne mogu koristiti
u razne praktične, etičke ili političke svrhe. Ekonomist često mora donositi
odluke bez pomoći eksperimentalnih tehnika i nema mogućnost da „stvori''
ekonomske institucije po svojoj želji. U svim ovim slučajevima ostaje otvoreno
pitanje Johna Stuarta Milla: što možemo naučiti iz promatranja ekonomskih
pojava? Je li moguće primijeniti princip strogosti verifikacije u
neeksperimentalnim uvjetima? Sljedeće je poglavlje posvećeno takvim, teškim,
pitanjima.

200
_________________________________________________________________
Preporučena literatura

Interpretacija Eddingtonovih eksperimenata na temelju principa strogosti nalazi se u

Mayou [1996.,pogl.8]. Za sveobuhvatno razmatranje metodologije eksperimentalne
ekonomije vidi Gualu [2005.a*, posebno pogl. 2-4], iz kojeg su izvedene ideje ovog poglavlja,
i simpozij o ''Journal of Economics Methodology''(tom 12, lipanj 2005.) . Motterlini i Guala
[2005.°] sadrži prijevod raznih eksperimentalnih, izuzetno utjecajnih eseja, uključujući
Andreonijeve [1988.°] i Rothove et al. [1991.°] ilustriranih u ovom poglavlju. Pretpostavka
strateškog ponašanja je formalizirana u Krepsu et al. [1982.] dok su pretpostavku učenja
ponudili razni autori, na primjer Palfray i Prisbey [1996.]. Eksperimenti o reciprocitetu su
mnogobrojni, ali citirajmo osobito Falka et al. [2003.] i Coxa [2004.]. Izvrsnu filozofsku
raspravu o važnosti društvenih normi u ekonomskom (i neekonomskom) ponašanju
nalazimo kod Bicchierija [2006.]. Prvi eksperimenti s igrom ultimatuma nalaze se u Guthu et
al. [1982.]. O interpretaciji walrasijanskog tâtonnementa usp. de Vroey [1998.], o
ekonomskom inženjeringu, vidi Gualu [2001.;2005.a, pogl.8].
__________________________________________________________________________

201
 Trinaesto poglavlje

Ekonometrijski snovi

Povijest ekonomije vrvi pesimističkim empiristima – znanstvenicima i

filozofima koji, poput Johna Stuarta Milla, vjeruju da se spoznaja treba temeljiti
na promatranju stvarnog svijeta, ali smatraju i da u ekonomiji nema uvjeta za
efikasno korištenje empirijskih podataka. Taj je stav dugo vremena bio
opravdavan objektivnim nedostatkom instrumenata koji bi bili pogodni za
analizu podataka. Iako statistika ima svoje početke već u sedamnaestom
stoljeću, ona se sve do prošlog stoljeća ograničavala na malobrojne
rudimentarne tehnike i, prije svega, nije imala gotovo nikakvu vezu s teorijom
vjerojatnosti. Od dvadesetih su godina dvadesetog stoljeća, najprije djela
R.A.Fishera, a zatim Jirzyja Neymana i Egona Pearsona dala statistici rigorozne
probabilističke temelje i po prvi puta povukla bitnu razliku između deskriptivne
statistike (koja se ograničava na sažimanje bitnih karakteristika nekog skupa
podataka) i inferencijalne statistike (koja teži donošenju zaključaka koji nadilaze
neki skup podataka). Samo se ova posljednja može koristiti za formuliranje
induktivnih zaključaka i činilo se da mnogo obećava društvenim znanostima, a
osobito ekonomiji.
Osnivanje Econometric Society-a 1933. godine simbolično je označilo
stvaranje istraživačkog programa usmjerenog na primjenu nove znanstvene
statistike na ekonomiju. ''Očevi'' ekonometrije – Moore, Mitchell, Frisch,

202
Tinbergen, Koopmans i još neki– morali su se odmah suočiti s jednim ozbiljnim
problemom: Fischerove metode su bile koncipirane (i objašnjene) samo u
kontekstu kontroliranih eksperimentalnih situacija. U neeksperimentalnim
uvjetima korištenje statističkog zaključka pronašlo je svoje opravdanje unutar
probabilističke paradigme tek 1944. zahvaljujući norveškom ekonomistu
Trygveu Haavelmou i njegovoj monografiji The Probability Approach to
Econometrics. Haavelmo je smatrao da novorođena ekonometrija može pomoći
ekonomistu na tri područja:
1. Otkrivanje teorijskih modela.
2. Mjerenje ekonomskih konstanti (ili određivanje slobodnih parametara
modela).
3. Provjeru ekonomskih teorija.

Konkretno, ekonometrija dvadesetog stoljeća će se prvenstveno

koncentrirati na pitanja mjerenja, zanemarujući otkrivanje, te pokazujući sve
veće razočarenje u odnosu na mogućnost empirijske provjere. U ovoj je
evoluciji važnu ulogu imao Cowles Commission, think thank, kojeg je financirala
vlada Sjedinjenih država u cilju postavljanja znanstvenih temelja ekonomskoj
teoriji. U početku među najžešćim pobornicima ''ekonomertijskog sna'',
ekonomisti Cowles Commissiona su se nakon drugoga svjetskog rata počeli od
njega sve više udaljavati, a tome je bio razlog i pojava velikih teoretičara kao što
su Ken Arrow i Gerard Debreu, koji su pridonijeli institucionalizaciji ekonomije
kao znanosti kojom vlada teorija, na štetu empirijskog istraživanja.
„Ekonometrija Cowelsa“ je jedan od prvih početaka paradigme koja je
prevladavala od pedesetih do sedamdesetih godina i koja se još uvijek
popularizira putem najvećeg dijela udžbenika. Iako je ovaj pristup bio na udaru

203
brojnih kritika, vrijedi se na njemu zaustaviti i ispitati njegove glavne aspekte.
''Udžbenička ekonometrija'' počinje modelom linearne regresije, kojeg
karakteriziraju sljedeće pretpostavke:
a) zavisna varijabla je linearna funkcija nekog skupa koji je definiran
nezavisnim varijablama i greškom procjene;
b) pogreške su simetrično distribuirane oko nule;
c) pogreške nisu autokorelirane i homoskedastične su (imaju istu
varijancu);
d) opažanja nezavisnih varijabli su fiksna u uzorcima ponovljenih podataka;
e) nema linearnih veza između nezavisnih varijabli i broj opažanja je veći od
broja nezavisnih varijabli.

Prva pretpostavka tvrdi da se teoretska veza koja nas zanima može

prikazati pomoću ovakve jednostavne jednadžbe:

y = a0 + a1 x1 + a2 x2 + … + an xn + ε

gdje je y zavisna varijabla , xi su nezavisne varijable , ai su parametri ili

koeficijenti za procjenu a ε je greška procjene. ''Kvalitativna'' veza među
varijablama je izvedena iz ekonomske teorije – koja određuje smjer uzročnosti
od xi prema y. Problem se sastoji u kombiniranju teorijskog modela s
empirijskim dokazom i stvaranjem adekvatnog ekonometrijskog modela.
Student ekonometrije ima na raspolaganju skup opažanja za svaku varijablu
(y, xi). Ovi opažajni podaci često donose brojne probleme. Oni, samo za
početak, ne odgovaraju uvijek neposrednim mjerenjima varijabli koje su
određene teorijskim modelom; ponekad se radi o podacima koje sakupljaju

204
državne ili privatne institucije u svrhe koje nemaju nikakve veze sa znanstvenim
istraživanjem; osim toga, obično su rezultat raznih procesa, a ne nekog
kontroliranog eksperimenta. Usprkos tim problemima, udžbenički pristup
nalaže da se krene od pretpostavljanja jedne visoko idealizirane situacije.
Uglavnom, pretpostavlja se da su svi nesistematski utjecaji na y obuhvaćeni u
x1,…,xn, a da ε služi samo zato da obuhvati nesistematske i slučajne utjecaje.
Točnije, pretpostavlja se da nesistematski utjecaji poprimaju oblik ''bijelog
šuma'' (white nois residuals), to jest nepristrane su (unbiased ), s minimalnom
varijancom (to jest imaju visok statistički koeficijent R² ) i konvergiraju prema
stvarnim vrijednostima procijenjene teorijske relacije.
Prvi značajan rezultat koji susrećemo u udžbeniku sastoji se u sljedećem
dokazivanju: kada su uvjeti a)-e) zadovoljeni, tada je obična metoda najmanjih
kvadrata (Ordinary Least Squares, OLS) ''najbolji linearni nepristrani
procjenitelj (Best Linear Unbiased Estimator, BLUE). Procjenitelj je formula ili
funkcija koja služi za pretvaranje opažljivih podataka u koeficijente
ekonometrijskog modela. Izbor pravog procjenitelja u pravom kontekstu je
izuzetno bitan, kao što možemo vidjeti iz sljedećeg elementarnog primjera.
Uzmimo aritmetičku sredinu, jednostavnu formulu koja uzorak podataka
pretvara u jedan pojedinačni parametar koji poprima njegove karakteristike.
Aritmetička sredina je adekvatna samo u određenim uvjetima: kad su opažanja
simetrično distribuirana, na primjer (-1, -1, -2, 0, 1, 1, 2), ona nam nudi korisne
informacije; dok za niz s opadajućom tendencijom (0, 1, 1, 3, 4, 5, 5, 7, 10,20,
30) korištenje prosjeka nema puno smisla.
Čitava udžbenička ekonometrija je u određenom smislu pokušaj da se
ponude rigorozni i efikasni kriteriji za istraživanje ''pravog'' procjenitelja u
kontekstu u kojem se to istraživanje vrši. Kada su pretpostavke modela

205
linearne regresije a) –e) zadovoljene, tehnika OLS predstavlja najboljeg
procjenitelja (BLUE), gdje je ''najbolji'' definiran isključivo na temelju statističkih
kriterija. Da bismo shvatili tehniku OLS zamislimo da se bavimo nizom opažanja
kao što su ona na slici 13.1 (da bismo pojednostavnili, ograničit ćemo se na
relaciju između dviju varijabli, x i y).

Sl. 13.1 Linearna regresija s dvije varijable

U principu bi bilo moguće povući beskonačno mnogo pravaca (ili funkcija) da

bismo prikazali te veze. Radi se o starom praktičnom problemu indukcije: s
gledišta deduktivne logike ograničen broj opažanja je poveziv s neograničenim
brojem teorija ili modela. Problem je uočiti razlike među tim
neograničenostima i izabrati one koje su pouzdane za predviđanje i ekonomsku
politiku. Tehnika OLS se sastoji u povlačenju pravca koji smanjuje prosječnu
udaljenost između opažajnih podataka i samog pravca. Radi se o čisto
formalnom kriteriju – ništa nam ne jamči da će tako procijenjena jednadžba biti
''neosjetljiva“ na promjene u uzorku podataka ili u uvjetima iz pozadine.
Štoviše, kako smo rekli, izbor ove tehnike temelji se na nizu pretpostavki
koje nisu beznačajne. Te se pretpostavke provjeravaju tijekom ''idealnog''

206
kontroliranog eksperimenta, u kojem se faktori koji izmiču provjeri distribuiraju
slučajno zahvaljujući tehnici randomizacije (na primjer: pridružiti slučajno –
pismo ili glava – skup pacijenata ''eksperimentalnoj skupini'' koja prima jednu
određenu terapiju ili ''kontrolnoj skupini'' koja je ne prima). Ekonomist koji se
bavi ne-eksperimentalnim podacima međutim ne može biti siguran da su ti
uvjeti zadovoljeni. Jasno, nakon što pomoću tehnike OLS procijeni jednadžbu,
nađe se pred ''ne bijelom'' greškom procjene. Udžbenik u ovom trenutku
savjetuje da se pokuša procijeniti jednadžba korištenjem OLS-u alternativnih
tehnika, od kojih svaka ''otpušta'' jednu od pretpostavki u vezi s
karakteristikama greške procjene. Posljednji dio ove knjige je stoga posvećen
opisu tehnika primjerenih svakom otpuštanju pretpostavki a)-e) , i pravi su
''priručnik'' za dobivanje BLUE procjenitelja u manje idealnim uvjetima.
Ovo što smo do sada rekli vrijedi u glavnim crtama i u slučaju kada (kako
se često događa u ekonometriji) model koji se ocjenjuje nije sastavljen od jedne
jedine jednadžbe, već od skupa simultanih jednadžbi koje prikazuju uzajamne
utjecaje između mnogobrojnih ekonomskih varijabli. U ovom trenutku moram
naglasiti da u istraživanju idealnog procjenitelja udžbenička ekonometrija
donosi ključnu metodološku odluku: ona tvrdi da je teorijski model bitno
pravilan i cjelovit i da se glavni problem sastoji u specificiranju ekonomskog
modela, to jest procjenjivanju slobodnih parametara teorije.
Pravilnost i cjelovitost teorijskog modela su ključne pretpostavke jer
predstavljaju surogat za eksperimentalnu provjeru klasične statistike. Samo ako
su svi glavni uzročni faktori bili obuhvaćeni u teorijskom modelu, legitimno je
očekivati „bijelu“ grešku procjene. Naravno, ovaj pristup ima smisla ako želimo
skup empirijskih podataka prilagoditi konceptualnoj shemi nekog određenog
modela. Model se nikada ne dovodi u pitanje, budući da se svaki neuspjeh

207
pripisuje karakteristikama greške procjene. Ispravljajući grešku procjene,
pomoću pokušaja se dolazi do identifikacije procjenitelja, a time i
ekonometrijskog modela koji bi bio u stanju zadovoljiti postavljene statističke
kriterije.
Ne iznenađuje činjenica da takav procjenitelj na kraju bude i pronađen;
prema duhovitoj izreci koja kruži među ekonomistima, „ podaci prije ili kasnije
moraju priznati, ako ih dovoljno dugo mučiš“ (ta se tvrdokorna upornost u
ekonomskom žargonu naziva „data mining“). On se može pronaći bez obzira na
pravilnost modela, kršenjem kriterija strogosti (S), koji je prikazan u
jedanaestom poglavlju. Kriteriji koji se koriste za pronalaženje „dobrog“ skupa
koeficijenata – ili dobrog procjenitelja su dakle prikladni za mjerenje ili
opisivanje, a ne i za provjeru teorije. Procijenjena funkcija predstavlja prije
svega sažetak veza koje postoje među danim varijablama, gdje se pod
„dobrim“ podrazumijeva štedljiv, uravnotežen, itd.
„Uspjeh“ se, dakle, skupo plaća. Ta evolucija ekonometrijskog projekta koji
ekonomiju temelji na empirijskom promatranju je za empirista prilično
razočaravajuća; statističke tehnike se primjenjuju ako pretpostavimo da je
teorijski model pravilan, ali tko nam kaže da on jest pravilan? Pitanje provjere
teorije se samo premješta na drugu razinu, ali se nipošto ne rješava. U disciplini
kojom vlada čista teorija taj se problem ne percipira uvijek u potpunosti, ali se
niti ne smije zanemariti u trenutku u kojem se ekonomska znanost koristi za
intervenciju.
Kako smo vidjeli u prethodnim poglavljima, učinkovito interveniranje
zahtijeva poznavanje uzroka. Kriteriji koji se koriste za vrednovanje jednog
„dobrog“ ekonometrijskog modela, prema udžbeničkom pristupu, nisu
međutim nikako prikladni za provjeru uzročnih hipoteza. Prema poznatom

208
modelu filozofa Nelsona Goodmana, zamislimo da u džepu imamo deset
kovanica od po 1 euro, jednu od 50 centi i jednu od 2 eura. Tvrdnja da su
„skoro sve kovanice u mom džepu od 1 eura“ je prilično točna i korisna u
približnom opisu situacije. Ona je ujedno i dobra procjena u smislu da se može
koristiti za predviđanje vrste kovanice koja bi mi se mogla naći u ruci ako
nasumce zahvatim u džep. Ali nije nipošto pouzdana kad bi se interpretirala
kao uzročna tvrdnja tipa: „kad bih u džepu imao kovanicu, ona bi bila od 1
eura“. Vrsta kovanice koja ulazi u moj džep ovisi o mnogo toga (na primjer, od
ostatka kojeg mi vrati prodavač novina) i kovanica ne postaje kovanicom od 1
eura u trenutku kada ulazi u moj džep. Na isti način, kriteriji kao što su veličina
varijance (R² ) ne govore nam ništa u vezi s postojanošću ekonometrijskog
modela.
Jedno od rješenja ove vrste problema, a već smo ga i spomenuli, sastoji se
u odvajanju faze mjerenja od faze provjere. Model može biti najprije
procijenjen na temelju uzorka podataka D₁, a zatim provjeren na temelju nekog
drugog uzorka D₂ . Metoda predviđanja „izvan uzorka“ provjerava pogreške do
kojih dolazi zbog idiosinkrazija nekog nužno ograničenog skupa podataka. Ako
su od 1930. do 1960. inflacija i nezaposlenost bile u inverznom odnosu, do toga
može doći zbog nekog posebnog skupa okolnosti koji nije predodređen da traje
vječno (kao uostalom i uspjeh). Ili, ako se vratimo na prethodni primjer,
koristeći procjene kovanica koje imam u džepu danas, da bih predvidio kakve
ću imati sutra, mogu se provjeriti eventualne idiosinkrazije koje proizlaze iz
činjenice da je danas prodavač novina imao za izvratiti samo kovanice od 1
eura.
Konvencija o podjeli uzorka podataka na dva dijela (jedan dio za procjenu,
drugi za provjeru) je dakle u skladu s kriterijem strogosti o kojem smo

209
raspravljali u prethodnom poglavlju: želimo koristiti postupke provjere koji
smanjuju mogućnost donošenja pogrešnih zaključaka. On međutim otvara
nekoliko prilično složenih pitanja. Tko nam jamči da je ekonomist bio pošten?
Prije nego li je izabrao regresora, mogao je baciti pogled na podatke uzorka D₂ i
tako si zajamčiti prediktivni uspjeh. Taj tip ponašanja (poznat kao „data
snooping“) vjerojatno se mnogo ne razlikuje od ponašanja ekonomista koji
neprestano iskušava razne procjenitelje na jednom jedinom uzorku dok ne
pronađe onoga koji funkcionira. Ostaviti znanost na milost i nemilost poštenju
pojedinih znanstvenika čini se u najmanju ruku riskantnim.
Ali pretpostavimo na trenutak da je ekonomist pošten. Nakon što je
naporno ocjenjivao model koristeći D₁, kako se često i događa, naiđe na
ekonometrijski model koji nema sposobnost točnog predviđanja izvan uzorka u
kojem je bio ocjenjivan. Što u tom trenutku mora učiniti? Radi se o jednom
klasičnom Duhemovom problemu. Pretpostavimo da je on hrabar do te mjere
da odluči napustiti taj teorijski model. Kojim bi ga drugim modelom trebao
zamijeniti? Popper nažalost nema baš puno odgovora. Kao i ostali filozofi
njegove generacije (posebno Hans Reichenbach) smatrao je da samo proces
objašnjenja i provjere teorija slijedi jasno definirana logička pravila. Procesom
otkrivanja (ili modificiranja modela), čini se, upravlja kreativnost znanstvenika,
pa se dakle ne može svesti na čvrsta metodološka pravila.
Lako je shvatiti da se radi o teško obranjivom stavu. Znanstvenik koji je u
potrazi za nekom novom teorijom ili modelom kojeg treba podvrgnuti provjeri
ne smije postupati naslijepo. Broj modela koji su kompatibilni s njemu
poznatim opažljivim podacima je, kao što znamo, neograničen. Ako odluči
prihvatiti neki model, mora imati dobrih razloga da vjeruje da je on blizu istine.
I ne pomaže – prema Kuhnu i Lakatosu – pozivati se na snagu tradicije i na

210
iracionalnu odluku da se prihvati „metafizička jezgra“ nekog istraživačkog
programa. U oba slučaja nedostaje dobar razlog (empirijski razlog) da bi se
vjerovalo u taj model.
Ovaj problem je rješiv samo ako pretpostavimo da među mnogobrojnim
modelima koji su logički kompatibilni s raspoloživim podacima, postoje neki
koji su i podržani tim podacima, dok neki nisu. U tom bi slučaju bilo racionalno i
opravdano prihvatiti neki model prve vrste u svrhu istraživanja. Slijedeći takvo
razmišljanje, mnogi su znanstveni filozofi napustili Popper- Reichenbachovu
distinkciju između otkrića i objašnjenja. Moguće je uostalom dokazati da se u
mnogim slučajevima u povijesti znanosti skup empirijskih dokaza koristio i za
izradu i za objašnjenje neke teorije.
Na prvi se pogled radi o jednom dvojbenom postupku: ako prvo pucam u zid,
a zatim nacrtam metu oko rupe, činjenica da se rupa nalazi u centru mete ne
predstavlja dokaz u prilog hipotezi da izvrsno gađam – meta je bila nacrtana
upravo s ciljem da rupa bude u centru, bez obzira na to da li sam uspješan ili
sam nespretnjaković. Analogno tome, ako se neki ekonometrijski model
ocjenjuje korištenjem uzorka D₁, činjenica da on može predvidjeti D₁ nimalo ne
čudi. To bi se dogodilo u svakom slučaju , i kada bi model bio istinit i kad bi bio
lažan. Da bi dokaz išao u prilog nekog modela ili neke teoretske hipoteze,
potrebno je dakle da on doista pokazuje pravilnost samog modela, to jest da je
nemoguće uočiti takvu vrstu dokaza u slučaju da je model lažan.
Tipičan slučaj koji zadovoljava taj uvjet je statistička hipoteza koja je
stvorena na temelju uzorka podataka. Kada neki istraživač tvrdi da je u trideset
američkih država jedan republikanski kandidat u prednosti pred demokratskim,
on se služi jednim uzorkom podataka da bi induktivno izveo tu hipotezu. Podaci
se u tom slučaju koriste i za identificiranje hipoteze i za njeno podržavanje. U

211
povijesti znanosti postoje brojni analogni slučajevi hipoteza i teorija koje su
otkrivene i (barem djelomično) objašnjene korištenjem dobro poznatih
empirijskih opažanja: Newton je izradio univerzalnu teoriju gravitacije koristeći
Keplerove zakone o kruženju planeta; Maxwell je koristio u to vrijeme dostupne
spoznaje o optičkim i elektromagnetskim valovima da bi definirao svoje slavne
jednadžbe, i tako dalje. Naravno, u mnogim su slučajevima ove teorije bile u
stanju ponuditi nova predviđanja o pojavama koje još nisu bile uočene
(predviđanja koja su naknadno potvrđena eksperimentalnim putem), ali ta
predviđanja predstavljaju jednu mogućnost više, što nikako ne umanjuje
vrijednost korištenja poznatih činjenica u opravdavanju izbora jedne od
mnogobrojnih raspoloživih alternativnih teorija.
Je li moguće postići nešto takvo u ekonomiji? Često ismijavamo ideju da je
moguće induktivno poći od podataka prema teorijama, nazivajući je „naivnim
empirizmom“ (i ja sam u uvodu upotrijebio izraz „naivni empirist“ kao prigodnu
kritičku metu). Pedesetih je godina jedna velika rasprava – takozvani „spor oko
mjerenja bez teorije“ – suprotstavila ekonomiste Cowles Commissiona-a
(posebno Tjallinga Koopmansa) i skupinu statističara i ekonomista na čelu s
Rutledgeom Viningom, pristaša pristupa proučavanja ekonomskih podataka,
koji bi maksimalno ograničio ovisnost o teoriji. Pobjeda Cowles-a, kao što smo
rekli, presudno je utjecala na tip ekonometrije koji je prevladavao šezdesetih i
sedamdesetih godina. I u filozofiji je dugo vremena prevladavala koncepcija
prema kojoj je teorija nužno primarna i presudno utječe na empirijsko
istraživanje. Karl Popper, jedan od pionira i na ovom području, običavao je
tražiti od svojih studenata da promatraju i zabilježe na papir ono što su vidjeli.
Studenti su, naravno, pitali: „što da promatramo?“, implicitno dokazujući

212
filozofsku tezu da promatranjem uvijek treba upravljati teorijska pretpostavka
koja bi barem odvojila ono što je važno od onoga što je nevažno.
Usprkos prividnoj sličnosti, važno je ipak naglasiti da je filozofska teza puno
nesigurnija i ne opravdava središnju ulogu koja je dodijeljena ekonomskoj
teoriji u udžbeničkoj ekonometriji. U svakodnevnom govoru pojam „teorija“
koristimo vrlo fleksibilno, da bismo izrazili apstraktna neformalna nagađanja,
ideje koje nisu potvrđene iskustvom, sve do skupova krajnje složenih i strogo
formuliranih principa kao što su oni iz kvantne mehanike. Kada ekonomisti
brane primat teorije, to se odnosi na svojstvo ovog drugog tipa dok je filozofski
argument intuitivno valjan samo ako pojam „teorija“ interpretiramo
neodređeno i neprecizno, kao u svakodnevnom životu. Uopće se ne
podrazumijeva da teorija u tehničkom smislu treba prethoditi promatranju;
štoviše, kao što smo vidjeli, pokazuje se nespojivim s empirijskim gledištem.
I slogan „no causes in, no causes out“, kojega smo susreli u šestom
poglavlju, treba interpretirati elastično. Uzroci „na ulazu“, koji su nam potrebni
da bismo, polazeći od empirijskih podataka, izveli uzročne zaključke, nisu nužno
oni iz ekonomske teorije. Naprotiv, upravo kombiniranjem teorijskih
informacija s ostalim uzročnim informacijama i s empirijskim podacima,
moguće je proizvesti novu znanstvenu spoznaju. Milton Friedman, u nekim
ulomcima prepunim kauzalnih pojmova, priznaje da se najbolji „prirodni
eksperimenti“ u ekonomiji mogu izvesti kombinacijom ekonomske teorije i
empirijskih podataka s povijesnim istraživanjem.
Kao što je poznato, moguće je izrađivati ekonomske modele u kojima uzročni
utjecaj teče od novca prema BDP-u, i druge u kojima se on kreće u suprotnom
smjeru. Statistički podaci sami po sebi pokazuju samo ko-varijance, ali ne
omogućavaju razlikovanje među uzročnim hipotezama. Ponekad međutim

213
jedan određeni povijesni događaj nudi ključ za vrlo učinkovito interpretiranje
podataka:
Rađanje sustava Federal Reservea nudi istraživaču novca zamjenu vrlo sličnu
kontroliranom eksperimentu kako bi mogao odrediti smjer utjecaja onoga što društveni
znanstvenik uopće može ostvariti […] Stvaranje sustava dalo je jednoj maloj skupini
pojedinaca moć, kojom su se koristili s vremena na vrijeme, da značajno i prepoznatljivo
promijene tijek događaja putem jednog namjerno uspostavljenog procesa –slijeda koji je
usporedan provođenju nekog kontroliranog eksperimenta [Friedman i Schwartz 1963.,668]

U ovom odlomku Friedman i Schwartz podvlače važnost „kirurških“

zahvata u svrhu uzročne analize. Kirurški zahvat upravlja varijablom „režući“
sve uzročne utjecaje izvan nje. Na taj način on omogućuje razlikovanje između
lažnih i pravih uzročnih veza, jer se samo ove posljednje pokazuju otporne na
zahvat. U slučaju kojeg su razmatrali Friedman i Schwartz zahvat je doista
kirurški samo ako Federal Reserve donosi odluke autonomno, to jest ako se
odupre utjecaju političkih stavova ili drugih društveno-ekonomskih faktora.
Radi se, očito, o važnoj pretpostavki, koja međutim također može biti
podvrgnuta empirijskoj provjeri.
Postoje mnogi slični primjeri. Godine 1980. i 1982. države Kenttucky i
Mitchigan su (tim redoslijedom) znatno povisile odštetu u slučaju nezgode za
neke kategorije zaposlenika (onih s višim plaćama). Pod pretpostavkom da se
radi o „kirurškom“ zahvatu, to jest da on u sustav nije unio druge značajne
promjene i da istodobno nije došlo do promjena u radnim uvjetima, moguće je
ne samo usporediti trajanje bolovanja zbog nezgoda prije i nakon uvođenja
novog režima, nego i povući usporedbu nakon zahvata između radnika koji su
se koristili odštetama i onih koji nisu.

214
 Zamislimo da prava uzročna veza između odšteta (x) i bolovanja (y)
odgovara sljedećem modelu:

M₁ : y = a + bx + ε
x=c+ω

U ovom slučaju x (odšteta) utječe na y (dužina bolovanja), ali ne i obrnuto; a,

b, c su fiksni parametri, a grčka slova prikazuju greške procjene. Uspoređujući
statistike x-a i y-a kroz godine, otkrivamo da postoji korelacija među dvjema
varijablama, koja je poveziva s ovim modelom, ali i sa sljedećim, gdje je uzročna
veza upravo inverzna:

M₂ : x = d + ey + η
y=f+ζ

Sl. 13.2 Isti zahvat u dvije različite uzročne strukture.

Kako razlikovati ova dva modela na temelju empirijskih podataka? Znamo

da je početkom osamdesetih godina (u trenutku t) došlo do zahvata na x-u. U
pravom modelu M₁ to znači da se povećao koeficijent c za određene kategorije
radnika; kad bi međutim bio istinit M₂ ovaj bi zahvat odgovarao promjeni u

215
jednom od parametara d, e. Znajući da je došlo do zahvata na x-u, možemo
pristupiti provjeravanju smjera uzročne veze izvodeći regresije y-a na x i x-a na
y, prije i nakon trenutka t. Posljedice ovih operacija možemo prikazati u
probabilističkim pojmovima, pojednostavljujući kako slijedi; pretpostavljamo da
je:
X = visoka odšteta
Y = dugotrajno bolovanje

Ali ako je M₁ pravi model (to jest X uzrokuje Y), tada trebamo očekivati da će:

Pt+1 (Y\X) - Pt+1 ( Y\-X ) = Pt-1 (Y\X) - Pt-1 ( Y\-X )

Pt+1 (X\Y) - Pt+1 ( X\-Y ) > Pt-1 (X\Y) - Pt-1 ( X\-Y )

Prva formula govori da nam regresija Y-a na X daje iste rezultate i prije i
nakon t; a druga međutim da regresija X-a na Y pokazuje jedan strukturni skok
u trenutku t. Razumljivo, nakon t se češće opažaju visoke odštete, s obzirom na
dugotrajno bolovanje, u odnosu na prije. Učestalost dugotrajnog bolovanja,
međutim, s obzirom na visoku odštetu, ostaje nepromijenjena. To je spojivo s
hipotezom da X uzrokuje Y, ali ne i obrnuto.
Kad bi, međutim, dugotrajno bolovanje uzrokovalo visoku odštetu (kao u
M₂), trebali bismo nakon direktnog zahvata na odštete (sl. 13.2) primijetiti
porast odšteta bez obzira na dužinu bolovanja (to jest, vjerojatnost dobivanja
visoke odštete s obzirom na dugotrajno bolovanje raste, ali raste i vjerojatnost
dobivanja visoke odštete i za one koji nemaju dugotrajno bolovanje; konačno,
prije i nakon t se ne primjećuju razlike u regresiji Y-a na X). U isto vrijeme bi se

216
mogao primijetiti pad učestalosti dugotrajnih bolovanja, s obzirom na visoke
odštete:
Pt+1 (X\Y) - Pt+1 ( X\-Y ) = Pt-1 (X\Y) - Pt-1 ( X\-Y )
Pt+1 (Y\X) - Pt+1 ( Y\-X ) > Pt-1 (Y\X) - Pt-1 ( Y\-X )
Zapravo, porast odšteta u Kentuckyju i Mitchiganu izazvao je povećanje
trajanja bolovanja, među radnicima koji su koristili novi režim. Ova se pojava
međutim pokazuje objašnjivom sa znanstvenog gledišta samo pod uvjetom da
se interpretira na temelju neke spoznaje iz pozadine – osobito zahvaljujući
našem poznavanju institucionalnih mehanizama koji upravljaju raspodjelom
odšteta i trenutka u kojem se dogodio „prirodni eksperiment“. Znamo da
eksperiment djeluje na X a ne na Y, znamo kada se dogodila promjena režima,
pa dakle možemo vrlo efikasno usporediti različite uzorke podataka.
Naravno, nemamo uvijek sreću da dođemo do ovakvih povijesnih i
institucionalnih podataka. A kada nemamo dovoljno informacija, nemamo
drugog izbora nego pouzdati se u teoriju. „No causes in, no causes out“: ako je
jedina uzročna informacija teorijska, ne možemo učiniti ništa drugo nego
mjeriti ili ocjenjivati teorijske modele, ali ih zapravo ne smijemo dovoditi u
pitanje. Da bismo provjerili teoriju ili da bismo koristili podatke u cilju
otkrivanja uzročnih veza, moramo proširiti izvore informacija i nadati se da će
neki prirodni eksperiment stvoriti dovoljnu varijaciju u empirijskim podacima
(varijaciju „pravog“ tipa) i tako nam omogućiti da izvedemo pouzdane uzročne
zaključke.
Od sedamdesetih su godina ekonomisti radili na prevladavanju paradigme
udžbeničke ekonometrije – paradigme koja je gotovo jednoglasno smatrana
nezadovoljavajućom, iako ona još uvijek utječe na ekonometrijsko učenje i
praksu. Među najpoznatijim alternativama koje su se razvile u ovom razdoblju,

217
vrijedi spomenuti pristup „ od općeg ka posebnom“ Davida Hendryja i škole
LSE; metodu vektorskih autoregresijskih modela (Vector Auto Regression, VAR)
Christophera Simsa; te bayesijanski pristup Edwarda Leamera. Na suprotnoj
strani spektra neki su ekonomisti razvili još radikalnije verzije pristupa Cowelsa:
prema metodi kalibracije Kydlanda i Prescotta, na primjer, polazna točka za
ekonometrijsko istraživanje je uvijek teorijski model kojeg treba ocijeniti (ili
„kalibrirati“) a zatim pokušati simulirati kretanje ekonomskih ciklusa.
Istovremeno, revival uzročnosti u filozofiji potaknulo je brojne filozofe da se
zainteresiraju za ekonometriju, a neki od njih su se posvetili razvijanju
algoritama za otkrivanje uzročnih veza polazeći od statističkih podataka. Ta
situacija „sretne anarhije“ u ovom trenutku čini ekonometriju jednim od
najživljih i najzanimljivijih polja istraživanja. Ako uzmemo u obzir nedavni snažni
razvoj eksperimentalne ekonomije i rađanje istraživačkih programa koji
pokušavaju sagraditi most između metode kontroliranog eksperimenta i
ekonometrijske metode, empirijski program u ekonomiji čini se živim i zdravim.
Još nemamo rješenja koja bi bila opća i koja bi vrijedila za problem Johna
Stuarta Milla u svim kontekstima; ali imamo razne instrumente koji izvrsno
funkcioniraju tu i tamo, gdje uvjeti dopuštaju njihovu primjenu. Veliki izazov se
sastoji u sakupljanju sve većeg broja takvih instrumenata, shvaćanju njihovih
ograničenja i nastojanju da ih se nadiđe maksimalno im povećavajući
potencijale.

218
_________________________________________________________________
Preporučena literatura

Morgan [1990.] je odličan uvod u povijest ekonometrije dok Spanos [2006.] i Hoover
[2006.] nude izvrsne prikaze u metodološkom smislu. Pet pretpostavki modela linearne
regresije u sličnim se oblicima nalaze u svim udžbenicima; u ovom sam ih slučaju preuzeo od
Kennedyja [1979., pogl.3]. Darnell i Evans [1990.*], Keuzenkamp [2000.], Stigum [2003.],
Backhouse [1997., pogl.11-13] i Meindinger [1994., pogl.7-8] sagledavaju ekonometriju sa
stajališta suvremene filozofije znanosti dok je Sutton [2000.] jedna lijepa filozofska refleksija
o ograničenjima standardnog pristupa i o tome kako ih s malo spretnosti nadvladati. O
korištenju poznatih činjenica za izradu i provjeru znanstvenih teorija, usp. Zahar [1983.],
Worrall [1985.] i Mayo [1996.,pogl.8-9]. O Data mining, snooping, hunting u ekonometriji vidi
Spanosa [2000.]. Prirodni eksperiment iz Kentucky-Mitchigana je proučen u Meyeru et al.
[1985.]. Ostali primjeri kako odrediti uzročni smjer se nalaze u Hooveru [2001.a, pogl. 8-10;
2001.b, pogl.4*]. Moderni pokušaji artikulacije pojma uzroka oko „kirurškog“ zahvata nalaze
se kod Woodwarda [1995.; 2003.] i Pearla [2000.]. O alternativama udžbeničkoj
ekonometriji spomenutim na kraju poglavlja, pogledaj Hendryja [2000.], Mizona [1995.].
Simsa [1980.], Leamera [1983.], Kydlanda i Prescotta [1991.] te Glymoura et al. [1985.].

_________________________________________________________________

219
 Četrnaesto poglavlje

Metodologija za dvadesetprvo stoljeće

Na kraju ovog putovanja stigao je trenutak da podvučemo crtu. Nit vodilja

knjige može se svesti na sljedeće pitanje: „Je li u ekonomiji moguće biti
empirist?“ Vidjeli smo da su se, počevši od Johna Stuarta Milla pa nadalje,
mnogi veliki ekonomisti propitkivali o ulozi empirijskog promatranja u
otkrivanju, mjerenju i verifikaciji ekonomskih teorija. Činjenica da je to pitanje
još uvijek aktualno svjedoči i o poteškoćama i sumnjama koje su redovito
pogađale empirijski program, a na neki način i o njegovoj neizbježnosti.
Tijekom knjige sam branio jednu nimalo originalnu tezu: tvrdio sam da
velike poteškoće na koje nailaze ekonomisti ne proizlaze iz kvalitativne razlike u
odnosu na ostale znanstvene discipline, već naprosto iz činjenice da oni moraju
proučavati vrlo složene pojave. Riječima ekonomista i filozofa Fritza Machlupa,

ne ograničava nas naša glupost, već prije svega nedostatak informacije, a kada smo prisiljeni
koristiti loše pretpostavke umjesto informacija, ne možemo imati puno uspjeha. Ali, gledano
s tog aspekta, postoji jedna značajna razlika između društvenih i prirodnih znanosti:
stručnjaci u prirodnim znanostima obično ne pokušavaju činiti ono što znaju da ne mogu
činiti; i nitko ne očekuje da to učine. Oni ne bi nikada pokušali predvidjeti koliko bi mrtvih
bilo u nekoj željezničkoj nesreći koja bi se mogla dogoditi u određenim okolnostima u
sljedećoj godini dana. Ne pokušavaju niti predvidjeti eksplozije i epidemije, poplave i lavine,
potrese i zagađenja koji će se dogoditi sljedeće godine. Od društvenih znanstvenika se, iz
nekog čudnog razloga, očekuje da predvide budućnost i da se osjećaju krivima ako u tome ne
uspiju [Machlup 1961.,14].

220
 Da bi vladali složenošću ekonomskog i društvenog svijeta, ekonomisti
koriste idealizirane modele koji pojednostavljuju stvarnost. Jedan od središnjih
problema metodologije ekonomije sastoji se upravo u nastojanju da se objasni
na koji nam način takvi modeli mogu pomoći da shvatimo stvarni svijet usprkos
(ili po) njihovoj irealističnosti. Kao što tvrdi Mill, „[metoda analize] neće imati
nikakvog smisla ako pretpostavljene okolnosti nemaju nikakve sličnosti s
realnima“ [1836.; tal…]. Problem ekonomista je u korištenju instrumenata koji
su dovoljno jednostavni da bi omogućili bavljenje problemima, ali ne toliko
jednostavni da bi nudili pogrešne recepte za predviđanje i interveniranje.
Za empirista opažanje predstavlja glavni instrument za kontroliranje da se
hipoteze, modeli i znanstvene teorije previše ne udalje od stvarnosti na koju će
se morati primijeniti. Empirist, dakle, treba nastojati objasniti kako se empirijski
dokaz može koristiti za verifikaciju i otkrivanje teorija. Ovaj stav nije
općeprihvaćen i u filozofiji društvenih znanosti postoje mnogi koji se s njim ne
slažu.
Za početak, mnogi filozofi i društveni znanstvenici negiraju da je razlika
između fizike i ekonomije samo pitanje stupnja. Prema jednom pristupu koji je
vrlo popularan osobito u sociologiji i u povijesnim i političkim znanostima,
znanosti o čovjeku se suočavaju s pojavama koje se bitno razlikuju od prirodnih.
Ljudi, za razliku od elektrona, imaju mogućnost slobodnog izbora i sposobnost
tumačenja stvarnosti prema vlastitim ciljevima. Ovaj „hermeneutički“ pristup
privukao je u ekonomiji određenu pozornost tijekom osamdesetih i
devedesetih godina, u obliku „retoričkog“ pristupa, kojeg je odlučno zastupao
povjesničar Donald McCloskey.
Prema jednoj drugoj verziji ovog pristupa, težnja da se ponude precizna i za
ekonomsku znanost univerzalno valjana metodološka pravila, osuđena je na

221
neuspjeh zbog sporedne i relativne prirode znanstvenih disciplina. Znanost
nužno odražava društvene predrasude svoga vremena. Jedina filozofska
metoda primjerena proučavanju ekonomske znanosti bila bi dakle ona
povijesna i kritička, koja teži demistificiranju društveno-političkih temelja
onoga što se danas smatra „objektivnim znanjem“.
Bez dubljeg ulaženja u bit ovih ideja, ograničit ću se na to da primijetim kako
obje pomiču fokus problema (što je ekonomija?), ali ne odgovaraju na glavno
pitanje koje postavljaju znanost i tehnika. U trenutku kada koristimo znanost da
bismo intervenirali u svijetu u kojem živimo (i ako se radi o prividno rutinskim
zahvatima kao što je promjena kamatne stope) želimo koristiti učinkovite
strategije. A strategija zahvata je učinkovita samo ako se temelji na objektivno,
barem približno, točnim uzročnim spoznajama. Distancirani stav relativista
pristaje akademskom istraživaču, ali ne može zadovoljiti građanina koji je
svakodnevno izvrgnut posljedicama potencijalnih pogrešaka – i uspjeha –
znanosti.
Tako je stav empirista, na način na koji se taj pojam podrazumijeva na
ovim stranicama, upravo stav nekoga tko si neprestano postavlja pitanje o
primjenjivosti i učinkovitosti znanstvene spoznaje, bez mijenjana diskursa i
pomicanja mete. Empirizam dvadesetprvog stoljeća jest i treba nužno biti
prilično različit od Baconeovog, Humeovog, Newtonovog, a također i Millovog,
Popperovog, te empirizma logičkih pozitivista. Problemi koje su istaknuli ovi
veliki filozofi i poteškoće na koje su naišli trebaju nam pomoći da shvatimo
kojim putem trebamo ići ne napuštajući početni program. Program koji je prije
svega normativan (kako možemo znanost učiniti učinkovitijom?), a zatim
znanstveni i epistemološki.

222
 Ponekad se čuje tvrdnja kako niti jedan filozofski argument nikada nije
riješio neki znanstveni spor. Zapravo su svi veliki ekonomisti - od Adama Smitha
do Johna Stuarta Milla, od Keynesa do Samuelsona, Friedmana, Hayeka i još
mnogih drugih – pisali knjige i filozofske članke koji su utjecali ne samo na
njihov rad, već i na rad njihovih kolega. Spomenuli smo utjecaj Popperovih ideja
na Miltona Friedmana i važnost Friedmana u objašnjenju ekonomskog
pristupa ljudskom ponašanju. Ali treba navesti i utjecaj Keynesovih filozofskih
studija na teoriju vjerojatnosti i na ekonomsku teoriju; logičkog pozitivizma na
formiranje teorije preferencija koje je otkrio Samuelson; a da ne govorimo o
dubokoj i neprijepornoj vezi između znanstvenih teorija mnogih ekonomista i
njihovih ideja političke i društvene filozofije.
Valja uostalom podsjetiti da metodologija nipošto ne predstavlja jedini
most koji spaja filozofiju i ekonomiju. Filozofija i ekonomija se susreću na tri
velika problemska područja – etici, racionalnosti i metodologiji. Već od svog
rođenja ekonomija se pokušavala istovremeno suočavati s pozitivnim i
normativnim problemima. Najpoznatiji argument u povijesti ekonomije,
„nevidljiva ruka“ Adama Smitha je upravo pokušaj da se dokaže da je jedna
određena vrsta ekonomske institucije, slobodno konkurentsko tržište, u stanju
stvoriti stanje stvari koje bi bilo na korist svim građanima. Ekonomisti su se
stoljećima trudili dokazati ograničenja i potencijale argumenta s jednog
pozitivnog gledišta – je li točno da konkurencija stvara povoljne posljedice i u
kojim okolnostima. Ali uz mnoge druge filozofe, bavili su se tim problemom i s
normativne strane pitajući se što znači „povoljan“ i da li je pojam „dobro“ iz
ekonomske teorije obranjiv s političkog i moralnog gledišta.
Jedan od uvjeta koji se općenito smatra nužnim da bi se dokazao teorem
nevidljive ruke je racionalnost ekonomskih aktera. Ekonomija je bila u stanju

223
doći do precizne i temeljite definicije jednog vrlo starog pojma – racionalnosti
– pojma kojeg su filozofi smatrali nestalnim i mnogolikim. Jedna od velikih
rasprava u filozofiji ekonomije odnosi se upravo na pitanje da li ekonomska
racionalnost obuhvaća normativnu ideju koja intuitivno upravlja našim
radnjama i našim razmišljanjima.
Svi ovi problemi, koliko god bili važni i zanimljivi, u ovoj su knjizi zanemareni,
jer zaslužuju puno dublje i zasebno razmatranje. Među ostalim temama
metodologije ekonomije koje sam zanemario, valja spomenuti matematizaciju
ekonomije i utjecaj ekonomskih faktora na samu ekonomsku znanost. Nisam
govorio o takozvanom „kritičkom realizmu“, filozofskoj struji koja dijeli neke
važne teze s tezama iz ove knjige, ali se od njih po mnogim aspektima i
udaljava (posebno po interesu za metafiziku i po empirijskom pristupu
metodologiji). Namjerno sam zanemario i „meta-metodološke“ probleme, to
jest raspravu o temeljima metodoloških teorija koje imaju za cilj opisati i
propisati ponašanje znanstvenika. Ovo izostavljanje nije motivirano slabim
interesom ili malom važnošću tih tema, već njihovom složenošću te nužnošću
da se raspoloživi prostor iskoristi na najbolji mogući način. Želim također
naglasiti da sam u knjizi usmjerio svoju pozornost na ekonomiju neoklasičnog
tipa, koja u današnje vrijeme prevladava u većem dijelu akademskog svijeta.
Ostale minorne škole mišljenja udaljuju se od neoklasične ortodoksnosti i sa
znanstvenog i s metodološkog gledišta, ali svaka od njih bi zavrijedila zasebnu
knjigu.

224
_________________________________________________________________
Preporučena literatura

Za čitatelje koji bi željeli istražiti ove teme, lingvističko/retorički pristup je doživio

razdoblje velike popularnosti nakon objavljivanja McCloskeyjeve knjige Retorika ekonomije
[1985.°]; usp. i Klamer et al. [1988.]; McCloskey [1994.], Mirowsky [1994.], a na talijanskom
Barrotta [1992.°]. Najvažnija primjena kritičkog realizma na ekonomiju nalazi se kod
Lawsona [1997.; 2003.]. O matematizaciji ekonomije pogledajte povijesne rekonstrukcije
Ingraoa i Israela [1987.°] i Mirowskog [1989.], te Weintraubove knjige [1985.; 2002.],
nedavni Blaugov esej [2002.] i simpozij objavljen u „Economic Journal-u“ (vol. 108, studeni
1998.). O ekonomiji znanosti pogledajte Sentov pregled [1999.] i eseje sakupljene u
Mirowskom i Sentu [2001.]. O problemima meta-metodologije se raspravlja u već citiranim
knjigama McCloskeya, te Hausmana [1992.a, pogl 14] i u Rosenbergu [1992., pogl.1-2]. Za
povijesno-filozofski pregled glavnih heterodoksnih istraživačkih programa u ekonomiji,
pogledajte izvrsnu knjigu Barrotte i Raffaellija [1988.°].
Da bi se stvorila ideja o najnovijem razvoju u metodologiji ekonomije, savjetujem da se
prelistaju zbornici Backhousea [1994.b], Backhousea et al. [1998.], Mäkija [2002.] i posebno
izdanje „Journal of Economic Methodology“ ( vol. 8, ožujak 2001.) posvećen prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti te discipline. O ontologiji ekonomije pogledaj Mäkija [2001.b], dok
su Anand [1993.], Bicchieri [1993.°] i Arrow et al. [1995.] odlični primjeri istraživanja o
konceptualnim temeljima ekonomskih teorija – osobito racionalnosti.
O politici teorije racionalnog izbora, usp. Sen [1977.°] i Root [1993.,pogl.5], a za analizu
ekonomije kao „političke filozofije napisane na matematičkom jeziku“ vidi Rosenberga
[1983.; 1992.]. Za opću raspravu o odnosu ekonomske teorije i etike , vidi Hausmana i Mc
Phersona [1996.] i Sena [1987.°].
Najbolji kratki pregledi filozofije i metodologije ekonomije su enciklopedijski članci Dana
Hausmana [1998.c; 2003.a; 2003.b°]; Handbook of Economic Methodology [Davis et al.1988.]
je također vrlo vrijedan izvor bibliografskih informacija (kojem je dodan i Davis et al. 2004.).
Među udžbenicima , Hands [2001.] je zasigurno najaktualniji i najpotpuniji i može se koristiti
kao priručnik na naprednoj sveučilišnoj razini. Ne gubi trku s vremenom ni stari Blaug

225
[1980/1992.]. Na talijanskom, već spomenuti Barrotta i Raffaelli [1998.°] je po mnogim
obilježjima komplementaran ovoj knjizi. Nema dovoljno antologija: najbolja je Hausmanova
[1984/1992.]; tri toma koje je uredio Caldwell [1993.] su korisni ali vrlo skupi; na talijanskom
stara zbirka koju je uredio Zamagni [1982.°] nudi prijevode nekih vrlo važnih članaka, dok
zbornici koje su uredili Galavotti i Gambetta [1988.°] i Sabattini [1995.°] sadrže najstručnije
doprinose.
Tko želi biti informiran treba svakako konzultirati stručni periodički tisak. Iako filozofija
ekonomije pronalazi svoj prostor u gotovo svim časopisima, i ekonomskim i filozofskim, dvije
su joj publikacije posvećene u cijelosti: Economics and Philosophy (Cambridge, Cambridge
University Press, od 1985.) i „Journal of Economic Methodology“ (London, Routledge, od
1994.). Na institucionalnoj razini, valja spomenuti International Network for Economic
Method (INEM, s jednom odličnom internetskom stranicom www.econmethodology.org.)
Na kraju, za one koji bi željeli proširiti radijus literature na filozofiju znanosti općenito,
Chalmers [1982/1999.°] i Gillies [1993.°] su izvrsni uvodi, dostupni i na talijanskom.
Antologija Boniola et al. [2002.°] sadrže brojne ključne tekstove filozofije znanosti prošlog
stoljeća. Na engleskom, savjetujem antologije koje su uredili Boyd et al. [1997.], Curd i Cover
[1998.], i Balashov i Rosenberg [2002.]; Papineau [1996.] sadrži izbor malih klasika
posljednjih dvadeset godina. Martin i McIntyre [1994.] je izvrsna i obimna antologija
posvećena filozofiji društvenih znanosti.
__________________________________________________________________________

226
 Bibliorgafija

Ahonen, Guy [1989.], On the Empirical Content of Keynes's General

Theory, u „Ricerche Economiche“, br. 43, str. 256-269.
- [1990.], Reply to D. Wade Hands' „Second Thoughts on „Second
Thoughts“: Reconsidering the Lakatosian Progress of The General
Theory“, u „Review of Political Economy“, br. 2, str. 94-101.
Akerlof, George [1970.], The Market for „Lemons“: Qualitiy Uncertainty
and the Market Maechanism, u „Quarterly Journal od Economics“, br. 84,str.
488-500 (tal. pr. Il mercato dei bidoni: l'incertezza della qualitá e il meccanismo
di mercato, u Racconti di un Nobel dell' economia, Milano, Universita Bocconi
Editore, 2003.).

Aldrich, John [1989.], Autonomy, u„Oxford Economic Papers“, br. 41, str.
15-34.

Anand, Paul [1993.], Foundations of Rational Choice under Risk, Oxford,

Oxford University Press.

Andreoni, James [1988.], Why Free Ride? Strategies and Learning in

Public Goods Experiments, u „Journal of Public Economies“, br. 37, str. 291-304
(tal. pr. Le ragioni del free riding: strategie e apprendimento negli esperimenti
con i beni pubblici, u Motterlini i Guala [2005.]).
- [1995.], Warm Glow vs Cold Prickle: The Effects of Positive and Negative
Framing on Cooperation in Experiments, u „Quarterly Journal of
Economics“, br. 110, str. 1-21.

Archibald, G. Christopher [1967.], Refutation or Comparison?, u „British

Journal for the Philosophy of Science“, br. 17, str. 279-296.

Arrow, Kenneth J., Enrico Columbatto, Mark Perlman i Christian Schmidt

(u redakciji) [1995.], The Rational Foundations of Economic Behaviour, London,
Macmillan.

Backhouse, Roger E. [1991.], The Neo-Walrasian Program in

Macroeconomics, u de Marchi i Blaug [1991.].
- [1994.a], The Laketosian Legacy in Economic Methodology, u Backhouse
[1994.b].

227
 - [1994.b] (u redakciji), New Directions in Economic Methodology, London,
Routledge.
- [1997.], Truth and Progress in Economic Knowledge, Cheltenham, Elgar.

Backhouse, Roger E., Daniel M. Hausman, Uskali Mäki i Andrea Salanti (u

redakciji) [1998.], Economics and Methodology: Crossing Boundaries, London,
Macmillan.

Backhouse, Roger E. i Andrea Salanti (u redakciji) [2001.],

Macroeconomics and the Real World, Oxford, Oxford University Press.

Balashov, Yuri i Alexander Rosenberg (u redakciji) [2002.], Philisophy of

Science, London, Routledge.

Barrota, Pierluigi [1992.], Gli argomenti dell' economia, Milano, Angeli.

- [1996.], A Neo-Kantian Critique of von Mises's Epistemiology, u
„Economics and Philosophy“, br. 12, str. 51-66.

Barrota, Pierluigi i Tiziano Raffaelli [1998.], Epistemologia ed Economia,

Torino, UTET.

Baumol, William J. [1982.], Consistable Markets: An Uprising in the

Theory of Industrial Structure, u „American Economic Review“, br.72, str. 1-15.

Becker, Gary M. [1976], The Economic Approach to Human Behavior,

Chicago, University of Chicago Press (tal. pr. L'approccio economico al
comportamento umano, Bologna, Il Mulino, 1998.).
- [1981.], A Treatise of the Family, Cambridge, Mass., Harvard University
Press.
Bicchieri, Christina [1989.], Progress without Growth? The Case of the
„Marginalist Revolution“ in Economics, u „Ricerche Economiche“, br. 43, str.
236-255.
- [1993.], Rationality and Coordination, Cambridge, Cambridge University
Press (tal. pr. Azione colletitiva e razionalità strategica, Milano, Feltrinelli,
1998.)
- [2006.], The Grammar of Society, Cambridge, Cambridge University
Press.

228
 Blaug, Mark [1976.], Kuhn versus Laketos or Paradigms versus Research
Programmes in the History of Economics, u Latsis [1976.]
- [1980/1992.], The Methodology of Economics, Cambridge, Cambridge
University Press.
- [1987.], Ripensamenti sulla rivoluzione keynesiana, u „Rassegna
Economica“, br. 51, str. 605-634 (engl. pr. Second Thoughts on the
Keynesian Revolution, u Blaug [1990.a]).
- [1990.a], Economic Theories, True or False?, Aldershot, Elgar.
- [1990.b], Reply to D. Wade Hands' „Second Thoughts on „Second
Thoughts“: Reconsidering the Laketosian Progress of the General
Theory“, u „Review of Political Economy“, br. 2, str. 102.104.
- [1990.c], A Methodological Appraise of Marxian Economics“, u Blaug
[1990.a].
- [2002.], The Formalist Revolution of the 1950s, u W.J. Samuels i J.E.
Biddle [u redakciji], The Blackwell Companion to the History of Economic
Thought, Oxford, Blackwell.

Bloor, David [1976.], Knowledge and Social Imagery, London, Routledge

(tal. pr. La dimensione sociale della conoscenza, Milano, Cortina, 1994.).

Böhm, S., C. Gehrke, H. Kurz i R. Sturn (u redakciji) [2002.], Is There

Progress in Economics?, London, Routledge.

Boland, Larry A. [1979.], A Critique of Friedman's Critics, u „Journal of

Economic Literature“, br. 17, str. 503-522.
- [1989.], The Metodology of Economic Model Building, London,
Routledge.

Boniolo, Giovanni, Maria Luisa Dalla Chaira, Giulio Giorello, Corrado

Sinigaglia i Silvano Tagliagambe (u redakciji) [2002.], Filosofia della scienza,
Milano, Cortina.

Boumans, Marcel i Mary S. Morgan [2000.], Ceteris Paribus Conditions:

Materiality and the Application of Economic Theory, u „Journal of Economic
Methodology“, br. 8, str. 11-26.
Boyd, Richard, Philip Gasper i J.D. Trout (u redakciji) [1997.], The
Philosophy of Science, Cambridge, Mass., MIT Press.

229
 Bruni, Luigino i Francesco Guala [2001.], Vilfredo Pareto and the
Epistemiological Foundations of Choice Theory, u „History of Political
Economy“, br. 33, str. 21-49.

Caldwell, Bruce J. [1982.], Beyond Positivism, London, Allen & Unwin.

- [1991.a], Clarifying Popper, u „Journal of Economic Literature“, br. 29,
str. 1-33.
- [1991.b], The Methodology of Scientific Research Programmes in
Economics: Criticisms and Conjectures, u Shaw [1991.].
- [1992.], Hayek the Falsificationist? A Reputation, u „Research in the
History of Economic Thought and Methodology“,br. 10, str. 1-15.
- [1993.] (u redakciji), The Philosophy and Methodology of Economics, vol.
3, Aldershot, Elgar.

Carabelli, Anna [1988.], On Keynes's Method, London, Macmillan.

Carnap, Rudolf [1968.], Instructive Intuition and Inductive Logic, u L.

Lakatos (u redakciji), The Problem of Inductive Logic, Amsterdam, North-
Holland.

Cartwright, Nancy [1983.], How the Laws of Phisics Lie, Oxford, Clarendon
Press.
- [1989.], Nature's Capacities and Their Measurement, Oxfords, Oxfords
Universitiy Press.
- [1994.], Mill and Menger: Ideal Elements and Stable Tendencies, u
Hamminga i de Marchi [1994.]
- [1995.a], Probabilities and Experiments, u „Journal of Econometrics“, br.
67, str. 47-59.
- [1995.b], Causal Structures in Econometrics, in Little [1995.].
- [1999.], The Dappled World: A Study of the Boundaries of Science,
Cambridge, Cambridge University Press.

Chalmers, Alan [1982/1999.], What Is Thing Called Science?, Buckingham,

Open University Press (tal. pr. Che cos'è questa scienza?, Milano, Mondadori,
1979.).

Coats, A.W. (u redakciji) [1982/1999.], Methodological Contoversy in

Economics: Historical Essays in Honour of T.W. Hutchison, Greenwich,JAI Press.

230
 Collins, Harry M. i Trevor Oinch [1993.], The Golem: What You Should
Know about Science, Cambridge, Cambridge University Press (tal. pr. Il Golem:
tutto quello che dovremmo sapere sulla scienza, Bari, Dedalo, 1995.).

Cox, James[2004.], How to Identify Trust and Reciprocity, u „Games and

Economic Behaviour“, br. 46, str. 260-281.

Cross, Rod [1982.], The Duhem.Quine Thesis, Lakatos and the Appraisal
of Theories in Macroeconomics, u „Economic Journal“, br. 92, str. 320-340.

Curd, Martin i J.A. Cover (u redakciji) [1998.], Philosophy of Science: The

Central Issues, New Yourk, Norton.

Darnell, Adrian C. i J. Lynne Evans [1990.], The Limits of Econometrics,

Aldershot, Elgar.
d'Autume, Antoine i Jean Cartelier (u redakciji) [1995.], L'économie
devient-elle une science dure?, Paris, Economica (tal. pr. Is Economics Becoming
a Hard Science?, Aldershot, Elgar, 1997.).

Davis, John B. [2003.], The Theory of the Individual in Economics, London,

Routledge.
- [2006.] (u redakciji), Recent Developments in Economic Methodology,
Cheltenham, Elgar.

Davis, john B., Alain Marciano i Jochen Runde (u redakciji) [2004.], The
Elgar Companion to Economics and Philosophy, Cheltenham, Elgar

Davis, John B., D. Wade Hands i Uskali Mäki (u redakciji) [1998.], The
Handbook of Economics and Methodology, Cheltenham, Elgar.

de Marchi, Neil B. [1986.], Mill's Unrevised Philosophy of Economics: A

Comment on Hausman, u „Philosophy of Science“, br. 52, str. 89-100.
- [1988.a], Popper and the LSE Economists, u de Marchi [1988.b].
- [1988.b] (u redakciji), The Popperian Legacy in Economics and Beyond,
Cambridge, Cambridge University Press.
- [1992.] (u redakciji), Post-Popperian Methodology of Economics,
Dordrecht, Kluwer.

231
 - [2002.], Putting Evidence in Its Place: John Stuart Mill's Early Struggles
with „Facts in the Concrete“, u Mäki [2002.].

de Marchi, Neil B. i Mark Blaug (u redakciji) [1991.], Appraising Economic

Theories, Aldershot, Elgar.

de Vroey, Michel [1998.], Is the Tâtonnement Hypothesis a Good

Caricature of Market Forces?, u „Journal of Economic Methodology“,br. 5, str.
201-202.

Dow Shelia [2002.], Economic Methodology: An Inquiry, Oxford, Oxford

University Press.

Duhem, Pierre [1906.], La théorie physique. Son objet et sa structure,

Paris, Chevalier et Rivière (tal. pr. La teoria fisica, Bologna, Il Mulino, 1978.).

Dupré, John [1993.], The Disorder of Things, Cambridge, Mass., Harvard

University Press.
- [2001.a], Human Nature and the Limits of Science, Oxford, Oxford
University Press.
- [2001.b], Economics without Mechanism, u Mäki [2001.b].

Earman, John [1992.], Bayes or Bust? A critical Examination of Bayesian

Confirmation Theory, Cambridge, Mass., MIT Press.

Earman, John i Clark Glymour [1980.], Relativity and the Eclipses: The
British Eclipse Expedition and Their Predecessors, u „Historical Studies in the
Physical Sciences“, br. 11, str. 49-85.

Edwards, A.W.F. [1987.], Likelihood, London, Johns Hopkins University

Press.

Eichner, A.S. (u redakciji) [1983.], Why Economics Is Not Yet a Science,

London, Macmillan.

Engle, Robert F., David Hendry i Jean-Francois Richard [1983.],

Exogeneity, u „Econometrica“, br. 51, str. 283-308.

232
 Falk, Armin, Ernst Fehr i Urs Fischbacher [2003.], On the Nature of Fair
Behaviour, u „Economic Inquiry“, br. 41, str. 20-26.

Feyerabend, Paul K. [1975.], Against Method, London, New Left Books

(tal. pr. Contro il metodo, Milano, Fetrinelli, 1979.).
- [2001.], Conquest of Abundance: A Tale of Abstraction versus the
Richness of Beign, Chicago, University of Chicago Press (tal. pr. Conquista
dell'a abbondanza, Milano, Cortina, 2002.).

Feynman, Richard P. [1965.], The Character of Phisical Law, London,

Penguin (tal. pr. La legge fisica, Torino, Boringheri, 1971.).

Fisher, R. [1986.], The Logic of Economic Discovery, New York, New York
University Press.

Fodor, Jerry A. [1974.], Special Sciences (Or: The Disunity of Science as a

Working Hypothesis), u„Synthese“, br. 28, str. 97-115.

Forster, Malcom i Elliot Sober [2004.], Why Likelihood?, u M. Taper i S.

Lee (u redakciji), The Nature of Scientific Evidence, Chicago, University of
Chicago Press.

Fox, Glenn [1997.], Reason and Reality in the Methodologies of

Economics, Cheltenham, Elgar.

Friedman, Jeffrey (u redakciji) [1996.], The Rational Choice Controversy,

New Haven, Yale University Press.

Friedman, Milton [1953.], The Methodology of Positive Economics, u

Essays in Positive Economics, Chicago, University of Chicago Press (tal. pr. La
metodologia dell'economia positiva, u Metodo, consumo e moneta, Bologna, Il
Mulino, 1996.).
- [1968.], The Role of Monetary Policy, u „American Economic Review“, br.
58, str.1-17.

Friedman, Milton i Rose Friedman [1980.], Free to Choose: A Personal

Statement, New York, Harcourt Brace (tal. pr. Liberi di scegliere, Milano,
Longanesi, 1981.).

233
 Friedman, Milton i Anna J. Schwartz [1963.], A Monetary History of the
United States 1867-1960., Princeton, Princeton University Press (parcijalni tal.
pr. La storia monetaria degli Stati Uniti, u Metodo, consumo e moneta,
Bologna, Il Mulino, 1996., str. 295-328).

Frisch, Ragnard, Trygve Haavelmo, Tjalling C Koopmans i Jan Tinbergen

[1948.], Autonomy of Economic Relations, Oslo, Memorandum fra
Universitetets Socialokonomiske Institut; pretisak u Hendry i Morgan [1996.].

Galavotti, Maria carla i Guido Gambetta (u redakciji) [1988.],

Epistemologia ed Economia, Bologna, CLUEB.

Galison, Peter [1987.], How Experiments End, Chicago, University of

Chicago Press.

Galison, Peter e Donald J. Stump (u redakciji) [1996.], The Disunity of

Science, Stanford, Stanford University Press.

Gibbard, Alane i Hal Varian [1978.], Economic Models, u „Journal of

Philosophy“, br. 75, str. 664-677.

Giere, Ronald N. [1977.], Testing vs. Information Models of scientific

Inference, u R.G. Colodny (u redakciji), Logic, Laws, and Life: Some Philosophical
Complications, University of Pittsburg Series in the Philosophy of Science, vol.
6, Pittsburg, University of Pittsburg Press.
- [1979-1997.], Understanding Scientific reasoning, New York, Harcourt
Brace.
- [1983.], Testing Theoretical Hypotheses, u J. Earman (u redakciji), Testing
Scientific Theotier, Minnesota Studies in the Philosophy of Science, vol.
10, Minneapolis, University pf Minnesota Press.
- [1988.], Explaining Science, Chicago, University of Chicago Press (tal. pr.
Spiegare la scienza, Bologna, Il Mulino, 1996.).

Gillies, Donald [1993.], Philosophy of Scinence in the Twentieth Century,

Oxford, Blackwell (tal. pr. u Gillies i Giorello [1995.]).

234
 Gillies, Donald i Giulio Giorello [1995.], La filosofia della scienza nel
ventesimo secolo, Roma-Bari, Laterza.

Giorello, Giulio i Matteo Motterlini [1995.], Programmi di ricerca,

valutazioni metodologiche e crescita della conoscenza in economia, u Sabattini
[1995.].

Glymour, Clark [1980.], Theory and Evidance, Princeton, Princeton

University Press.

Glymour, Clark, Richard Scheines, Peter Spirtes i Kevin Kelly [1987.],

Discovering Causal Structure, Orlando, Academic Press.

Glymour, Clark i Peter Spirtes [1988.], Latent Variables, Causal Models

and Overidentifying Constraints, u „Journal of Econometrics“, br. 39, str. 175-
198.

Granger, Clive W.J. [1980.], Testing for Causality: A Personal Viewpoint, u

„Journal of Economic Dynamics and Control“, br. 2, str. 329-352.

Green, Donald i Ian Shapiro [1994.], Pathologies of Rational Choice

Theory, New Haven, Yale University Press.

Guala, Francesco [1998.], Pareto on Idealisation and the Method of

Analysis-Synthesis, u „Social Science Information“, br. 37, str. 23-44.
- [2000.], The Logic of Normative Falsification: Rationality and Experiments
in Decision Theory, u „Journal of Economic Methodology“, br. 7, str. 59-
93.
- [2001.], Building Economic Machines: The FCC Auctions, u „Studies in
History and Philosophy of Science“, br. 32, str. 453-477; pretisak u Davis
[2006.].
- [2003.], Experimental Localism and External Validity, u „Philosophy of
Science“, br. 70, str. 1195-1205.
- [2005.a], The Methodology of Experimental Economics, Cambridge,
Cambridge University Press.
- [2005.b], Has Game Theory Been Refuted?, u „Philosophy of Science
Archive“, http://philsci-archive.pitt.edu/archive/00002366/.

235
 Guth, W.R. Schmittberger i B. Schwartz [1982.], An Experimental Analysis
of Ultimatum Barganing, u „Journal of Economic Behavior and Organization“,
br. 3, str. 367-388.

Haavelmo, Trygve [1944.], The Probability Approach to Econometrics, u

„Econometrica“, br. 12 (dodatak).

Hacking, Ian [1965.], Logic of Statistical Inference, Cambridge, Cambridge

University Press.
- [1981.] (u redakciji), Scientific Revolutions, Oxford, Oxford University
Press (tal. pr. Rivoluzioni scientifiche, Roma-Bari, Laterza, 1984.).
- [1983.], Representing and Intervening, Cambridge, Cambridge University
Press (tal. pr. Conoscere e sperimentare, Roma-Bari, Laterza, 1987.).

Hall, R.L. i C.J. Hitch [1939.], Price Theory and Business Behavior, u
„Oxford Economic Papers“, br. 2, str. 12-45.

Hamminga, Berte i Neil B. de Marchi (u redakciji) [1994.], Idealization. VI:

Idealization an economics, Posznan Studies in the Philosophy of the Sciences
and the Humanities, vol. 38, Amsterdam, Rodopi.

Hammond, J. Daniel [1992.], An Interview with Milton Friedman on

Methodology, u „Research in the History of Economic Thought and
Methodology“, br. 10, str. 91-118.

Hands, D. Wade [1984.], What Economics Is Not: An Economist's

Response to Rosenberg, u „Philosophy of Science“, br. 51, str. 495-503.
- [1985.a], Karl Popper and Economic Methodology, u „Economics and
Philosophy“, br. 17, str. 83-99.
- [1985.b], Second Thoughts on Lakatos, u „History of Political Economy“,
br. 17, str. 1-16.
- [1990.], Second Thoughts on „Second Thoughts“: Reconsidering the
Lakatosian Progress of The General Theory, u „Review of Political
Economy“, br. 2, str. 69-81.
- [1991.], Popper, the Rationality Principle and Economic Explanation, u
Shaw [1991.].
- [1993.], Testing, Rationality and Progress, London, Rowman & Littlefield.

236
 - [2001.], Reflection without Rules: Economic Methodology and
Contemporary Science Theory, Cambridge, Cambridge University Press.

Harding, Sandra (u redakciji) [1976.], Can theories Be Refuted?,

Dordrecht, Riedel.

Hausman, Daniel M. [1981.a], Capital, Profits and Prices: An Essey in the

Philosophy of Economics, New York, Columbia University Press.
- [1981.b], John Stuart Mill's Philosphy of Economics, u „Philosophy of
Science“, br. 48, str. 363-385; pretisak u Hausman [1992.b].
- [1984-1992.] (u redakciji), The Philosophy of Economics: An Anthology,
Cambridge, Cambridge University Press.
- [1989.], Ceteris Paribus Clauses and Causality in Economics, u PSA 1988.,
vol. 2, East Lansing, Philosophy of Science Association; pretisak u
Hausman [1992.b].
- [1990.], Supply and Demand Explanations and Their Ceteris Paribus
Clauses, u „Review of Political Economy“, br. 2, str. 168-187; pretisak u
Hausman [1992.b].
- [1992.a], The Inexact and Separate Science of Economics, Cambridge,
Cambridge University Press.
- [1992.b], Esseys on Philosophy and Economic Methodology, Cambridge,
Cambridge University Press.
- [1992.c], Why Look under the Hood?, u Hausman [1984/1992.;1992.b].
- [1995.], The Composition of Economic Causes, u „The Monist“, br. 78, str.
295-307; nova proširena verzija u Mäki [2001.b].
- [1988.a], Causal Asymmetries, Cambridge, Cmabridge University Press.
- [1988.b], Problems with Realism in Economics, u „ Economics and
Philosophy“, br. 14, str. 185-213.
- [1998.c], Economics, Philosophy of, u E. Craig (u redakciji), Routledge
Encyclopedia of Philosophy, London, Routledge, vol. 3, str. 211-222.
- [2003.a], Economics, Philosophy of, u E. N. Zalta (u redakciji), The
Stanford encyclopedia of Philosophy (jesen),
http://plato.stanford.edu/entries/economics/
- [2003.b], Filosofia dell'economia, u N. Vassallo (u redakciji), Filosofia delle
scienze, Torino, Einaudi.

Hausman, Daniel M. i Michaels S. McPherson [1996.], Economic

Analysis and Moral Philosophy, Cambridge, Cambridge University Press.

237
 Hausman, Daniel M. i Phillipe Mongin [1998.], Economists' Responses
to Anomalies: Full-Cost Pricing versus Preference Reversals, u J. Davis (u
redakciji), New Economics and Its History, History of Political Economy
Supplement, vol. 29, Durham, Duke University Press.

Hempel, Carl G. [1965.], Aspects of Scientific Explanation, New York,

Free Press (parcijalni tal. pr. Aspetti della spiegazione scientifica, Milano, Il
Saggiatore, 1986.).
Hendry, David F. [1980.], Econometrics – Alchemy or Science?, u
„Economica“, br. 47, str. 387-406.
- [2000.], Econometrics: Alchemy or Science?, 2. izdanje., Oxford,
Blackwell.

Hendry, David i Mary S. Morgan (u redakciji) [1996.], The Foundations

of Econometric Analysis, Cambridge, Cambridge University Press.

Hesse, Mary B. [1963.], Modles and Analogies in Science, London,

Sheed & Ward (tal. pr. Modelli e analogie nella scienza, Milano, Feltrinelli,
1980.).

Hirsch, Alan i Neil B. de marchi [1990.], MIlton Friedman: Economics in

Theory and Practice, Brighton, Harvester Wheatsheaf.

Hoover, Kevin D. [1994.], Econometrics as Observation: The Lucas

Critique and the Nature of Econometric Inference, u „Journal of Economic
Methodology“, br. 1, str. 65.80.
- [1995.], Is Macroeconomics for Real?, u „The Monist“, br. 78, str. 235-
257; pretisak u Mäki [2001.b].
- [2001.a], Causality in Marcoesonomics, Cambridge, Cambridge University
Press.
- [2001.b], The Methodology of Empirical Macroeconomics, Cambridge,
Cambridge University Press.
- [2002.], Econometrics and Reality,u Mäki [2002].
- [2004.], Lost Causes, u „Journal of the History of Economic Thought“, br.
26., str. 149-164.
- [2006.], The Methodology of Econometrics, in The Palgrove Handbook of
Econometrics. I: Theoretical Econometrics, u pripremi.

238
 Howson, Colin (u redakciji) [1976.], Method and Appraisal in the
Physical Sciences, Cambridge, Cambridge University Press (tal. pr. Critica
della ragione scientifica, Milano, Il Saggiatore, 1981.).

Howson, Colin i Peter Urbach [1989.], Scientific Reasoning: The

Bayesian Aproach, Chicago, Open Court.

Hughes, R.I.G. [1997.], Models and Representation, u „Philosophy of

Science“, br. 64 (dodatak), str. 325-336.

Hume, David [1740.], A Treatise of Human Nature, Oxford, Clarendon

Press, 1978. (tal. pr. Trattato sulla natura umana, Roma-Bari, Laterza,
1987.).
- [1748.], Enquiry Concerning Human Understanding, Edinburgh, Nelson,
1951. (tal. pr. Opere filosofiche. I: Ricerche sull'intelletto umano e sui
principi della morale, Bari, Laterza, 1957.).

Humphreys, Paul [1988.], Come interpretare i modelli causali, u

Galavotti i Gambetta [1988.].
- [1989.], The Chances of Explanation, Princeton, Princeton University
Press.

Hutchison, Terence W. [1938.], The Significance and Basic Postulates

of Economic Theory, New York, Kelley.
- [1988.], The Case for Falsificationism, u de Marchi [1988.b].

Ingrao, Bruna i Giorgio Israel [1987.], La mano invisibile, Roma-Bari,

Laterza (engl. pr. The invisible Hand, Cambridge, Mass., MIT Press, 1990.).

Israel, Giorgio [1996.], La visione matematica della realtà, Roma-Bari,

Laterza.

Kahn, Richard F. [1931.], The Relation of Home Investment to

Unemployment, u „Economic Journal“, br. 41, str. 173-198 (tal. pr. La
relazione tra investimenti e disoccupazione, u Cocorrenza, occupazione e
moneta, Bologna, Il Munlino, 1999., str. 77-106.).

239
 Kennedy, Peter [1979.], A Guide to Econometrics, Oxford, Black-well.

Keuzenkamp, Hugo A. [2000.], Probability, Econometrics, and Truth,

Cambridge, Cambridge University Press.

Keynes, John M. [1936.], The General Theory of Employment, Interest

and Money, London, Macmillan (tal. pr. Teoria generale dell'occupazione,
dell'interesse e della moneta, Torino, UTET, 1971.).
- [1939.], Professor Tinbergen's Method, u „Economic Journal“, br. 49, str.
558-569.

Kincaid, Harlod [1996.], Philosophical Foundations oft he Social

Sciences, Cambridge, Cambridge University Press.

Kitcher, Philip [1993.], The Advancement of Science, Oxford, Oxford

University Press.

Klamer, Arjo, [1984.], Conversations with Economists, Totowa,

Rowman & Allanheld.

Klamer, Arjo, Donald McCloskey i Robert M. Solow (u redakciji)

[1988.], The Consequences of Economic Rhetoric, Cambridge, Cambridhe
University Press.

Klant, Johannes J. [1984.], The Rules of The Game, Cambridge,

Cambridge University Press.

Klappholz, Kurt i Joseph Agassi [1959.], Methodological Prescriptions

in Economics, u „Economica“, br. 26, str. 60-74.

Klein, Lawrence R. [ 1996.], The Keynesian Revolution, London,

Macmillan.

Keortge, Noretta [1975.], Popper's Metaphysical Research Programme

for the Human Sciences, u „Inquiry“, br. 19, str. 437-462.
- [1979.], The Methodological Status of Popper's Rationality Principle, u
„Theory and Decision“, br. 10, str. 83-95.

240
 Koopmans, Tjalling C. [1947.], Measurement without Theory, u
„Review of Economic Statistics“, br. 29, str. 161-172.
- [1957.], Three Essays on the State of Economic Sciencs, New York,
McGraw-Hill.

Kreps, Daniel M., Paul Milgrom, John Roberts i Robert Wilson [1982.],
Rational Cooperation in the Finitely Repeated Prisoner's Dilemma Game, u
„Journal of Economic Theory“, br. 27, str. 245-252.

Kuhn, Thomas S. [1962/1970.], The Structure of Scientific Revolutions,

Chicago, University of Chicago Press (tal. pr. La struttura delle rivoluzioni
scientifiche, Torino, Einaudi, 1978.).
- [1974.], Second Thoughts on Paradigms, u Suppe [1974.]; pretisak u The
Essential Tension, Chicago, University of Chicago Press, 1977. (tal. pr. La
tensione essenziale, Torino, Einaudi, 1985.).

Kydland, Finn. E i Edward C. Prescott [1991.], The Econometrics of the

General Equilibrium Approach to Business Cycles, u „Scandinavian Journal of
Economics“, br. 93, str. 161-178.

Lakatos, Imre [1963-64/1976.], Proofs anf Refutations, u redakciji J.

Worrall i E. Zahar, Cambridge, Cambridge University Press (tal. pr.
Dimostrazioni e confutazioni, Milano, Feltrinelli, 1979.).
- [1978.a], The Methodology of Scientific Research Programmes:
Philosophical Papers, vol. 1, u redakciji J. Worrall i G. Curry, Cambridge,
Cambridge University Press (tal. pr. La metodologia dei programmi di
ricerca scientifici. Scritti filosofici 1, Milano, Il Saggiatore, 1985.).
- [1978.b], Mathematics, Science and Epistemology: Philosophical Papers,
vol. 2 , u redakciji J. Worrall i G. Curry, Cambridge, Cambridge University
Press (tal. pr. Matematica, scienza e epistemologia. Scritti filosofici 2,
Milano, Il Saggiatore, 1985.).

Lakatos, Imre i Paul K. Feyerabend [1995.], Sull'orlo della scienza, u

redakciji;. Motterlini, Milano, Cortina (prošireno englesko izdanje For and
Against Method, Chicago, University of Chicago Press, 1999.).

Larvor, Brendan [1988.], Lakatos: An Introduction, London, Routledge.

241
 Latour, Bruno [1986.], Science in Action, Cambridge, Mass., Harvard
University Press (tal. pr. La scienza in azione, Torino, Edizioni di Comunità,
1998.).

Latsis, Spiro (u redakciji) [1976.], Method and Appraisal in Economics,

Cambridge, Cambridge University Press.

Lawson, Tony [1997.], Economics and Reality, London, Routledge.

- [2003.], Reorienting Economics, London, Routledge.

Lazear, Edward E. [1983.], Let's Take the Con out of Econometrics, u

„American Economic Review“, br. 73, str. 31-43.

Leijonhufvud, Axel [1973.], Life among the Econ, u „Western

Economic Journal“, br. 11, str. 327-337.

Lewis, David [1976.], Counterfactuals, Cambridge, Mass., Harvard

University Press.

Lipsey, Richard G. [1963.], An Introduction to Positive Economics,

London, Weidenfeld & Nicholson (tal. pr. Introduzione all'economia, Milano,
Etas/Kompass, 1965.).

Little, Daniel (u redakciji) [1995.], On the Reliability of Economic

Models, Boston, Kluwer.

Lucas, Robert [1976.], Econometrics Policy Evaluation: A Critique, in K.

Brunner i A. Meltzer (u redakciji), The Phillips Curve and Labour Market,
Amsterdam, North Holland; pretisak u Lucas [1982.].
- [1982.], Studies in Business Cycle Theory, Cambridge, Mass., MIT Press
(tal. pr. Studi sulla teoria del ciclo economico, Milano, Giuffrè, 1986.).

Machamer, Peter, Lindley Darden i Carl F. Craver [2000.] , Thinking

about Mechanisms, u „Philosophy of Science“, br. 67, str. 1-25, „Southern
Economics Journal“, br. 17, str. 173-184; pretisak u Martin i McIntyre
[1994.].
- [1978.], Methodology of Economics and Other Social Sciences, New York,
Academic Press.

242
 Mackie, John Leslie [1974.], The Cement of the Universe, Oxford,
Clarendon Press.

Mäki, Uskali [1989.], On the Problem of Realism in Economics,

u„Ricerche Economiche“, br. 43, str. 176-198.
- [1992.], On the Method of Isolation in Economics, u „Posznan Studies in
the Philosophy of the Sciences and Humanities“, br. 26, str. 317-351.
- [1994.], Isolation, Idealism and Truth in Economics, u Hamminga i de
Marchi [1994.].
- [1996.], Scientific Realism and Some Peculiarities of Economics, u „Boston
Studies in the Philosophy of Science“, br. 69, str. 424-465.
- [2001.a], Explanatory Unification: Double and Doubtful, u „Philosophy of
the Social Sciences“, br. 31, str. 488-506.
- [2001.b] (u redakciji), The Economics World View, Cambridge, Cambridge
University Press.
- [2002.] (u redakciji), Fact and Fiction in Economics, Cambridge,
Cambridge University Press.

Mäki, Uskali, Bo Gustaffson i Christian Knudsen (u redakciji) [1993.],

Rationality, Institutions and Economic Order, London, Routledge.

Martin, Michael i Lee. C. McIntyre (u redakciji) [1994.], Readings in

the Philosophy of Social Science, Cambridge, Mass., MIT Press.

Marzola, A. E Silva F. (u redakciji) [1990.], John M. Keynes: linguaggio

e metodo, Bergamo, Lubrina (engl. pr. John Maynard Keynes: Language and
Method, Aldershot, Elgar, 1994.).

Mayer, Thomas [1993.], Truth versus Precision in Economics,

Aldershot, Elgar.

Mayo, Deborah G. [1996.], Error and the Growth of Experimental

Knowledge, Chicago, University of Chicago Press.
- [2005.], Evidence as Passing Severe Tests: Highly Probable versus Highly
Probed Hypotheses, u P. Achinstein (u redakciji), Scientific Evidence:
Philosophical Theories and Applications, Baltimore, John Hopkins
University Press.

243
 McCloskey, Donald N. [1983.], The Rhetoric of Economics, u „Journal
of Economic Literature“, br. 21, str. 481-517; pretisak u Hausman
[1984/1992.].
- [1985.], The Rhetoric of Economics, Madison, University of Wisconsin
Press (tal. pr. La retorica dell'economia, Torino, Einaudi, 1988.).
- [1990.], If You Are So Smart: The Narrative of Economic Expertise,
Chicago, University of Chicago Press.
- [1994.], Knowledge and Persuasion in Economics, Cambridge, Cambridge
University Press.

McMullin, Ernan [1985.], Galilean Idealization, u „Studies in History

and Philosophy of Science“, br. 16, str. 247-273.

Meidinger, Claude [1994.], Science économique: questions de

méthode, Paris, Vuibert.

Menger, Carl [1883.], Unterschungen über die Methode der

Sozialwissenschaften, und der politischen Oekonomie insbesondere, Leipzig,
Duncker & Humbolt (engl. pr. Problems of Economics and SociologyI,
Urbana, University of Illionis Press, 1963.).

Meyer, Bruce D., W. Kip Viscusi i David L. Durbin [1985.], Workers'

Compensation and Injury Duration: Evidence from a Natural Experiment, u
„American Economic Review“, br. 85, str. 322-340.

Mill, John Stuart [1836.], On the Definition of Political Economy and

the Method of Investigation Proper to It, in Collecetd Works of John Stuart
Mill, vol. 4, Toronto, University of Toronto Press, 1967. (tal. pr. Sulla
definizione di economia politica, u Saggi su alcuni problemi insoluti
dell'economia politica, Milano, ISEDI, 1976.).
- [1843.], A System of Logic, London, Longman Green, 1949. (tal. pr.
Sistema di logica deduttiva e induttiva, Torino, UTET, 1988.).
- [1848.], Principles of Political Economy, London, Parker (tal. pr. Principi di
economia politica, Torino, UTET, 1983.).

244
 Mirowski, Philip [1989.], More Heat Than Light: Economics as Social
Physics, Physics as Nature's Economics, Cambridge, Cambridge University
Press.
- [1992.], Against Mechanism, Totowa, Rowman & Littlefield.
- [1994.] (u redakciji), Natural Images in Economics Thought, Cambridge,
Cambridge University Press.
- [2002.], Machine Dreams: How Economic Thought Became a Cyborg
Science, Cambridge, Cambridge University Press.

Mirowski, Philip i Esther-Myriam Sent (u redakciji) [2001.], Science

Bought and Sold, Chicago, University of Chicago Press.

Mises, Ludwig von [1933/1976.], Grundprobleme der

Nationaloekonomie (engl. pr. Epistemological Problems of Economics, New
York, New York University Press, 1976.; tal. pr. Problemi epistemologici
dell'economica, Roma, Armando, 1988.).
- [1949.], Human Action, New Haven, Yale University Press. (tal. pr.
L'azione umana, Torino, UTET, 1959.).
- ]1962.], The Ultimate Foundations of Economic Science, Princeton,
Princeton University Press.

Mizon, Grayham E. [1995.], Progressive Modelling of Economic Time

Series: The LSE Approach, u K.D. Hoover (u redakciji), Macroeconometrics:
Developments, Tensions, and Prospects, Dordrecht, Kluwer.

Mongin, Philippe [1986.], La controverse sur l'enterprise (1940-1950.)

et la formation de l'irrealisme méthodologique, u „Economies et Sociétés,
série Œconomia“, br. 5, str. 95-151.
- [1987.], L'instrumentalisme dans l'Essai de M. Friedman, u „Economies et
Sociétés, série Œconomia“, br. 8, str. 73-106.
- [1988.a], Le réalisme des hypothèses et la „Partial Interpretation View“,
u „Philosophy of the Social Sciences“, br. 18, str. 281-325.
- [1988.b], Problèmes de Duhem en théorie de l'utilité espérée, u
„Fundamenta Scientiae“, br. 9, str. 299-327.
- [2002.a], La conception déductive de l'explication scientifique et
l'economie, u „Social Science Information“, br. 41, str. 139-165.
- [2002.b], Le principe de rationalité et l'unité des sciences sociales, u
„Revue économique“, br. 53, str. 310-323.

245
- [2006.], A Concept of Progress for Normative Economics, u „Economics
and Philosophy“, u pripremi.

Morgan, Mary S. [1990.], The History of Econometric Ideas,

Cambridge, Cambridge University Press.
- [1998.], Learning from Models, in Morgan e Morrison [1998.].
- [2001.], Models, Stories, and the Economic World, u „Journal of Economic
Methodology“, br. 8, str. 361-384.
- [2004.], Imagination and Imaging in Model Building, u „Philosophy of
Science“, br. 71, str. 753-766.

Morgan, Mary S. i Marcel Boumans [2004.], The Secrets Hidden by

Two-Dimensionality: Modelling the Economy as a Hydraulic System, u S. de
Chadarevian i N. Hopwood (u redakciji), Models: The Third Dimension,
Stanfrod, Stanford University Press.

Morgan, Mary S. i Margaret C. Morrison (u redakciji) [1998.], Models

as Mediators, Cambridge, Cambridge University Press.

Motterlini, Matteo [1998.], Karl Popper, Milano, Il Saggiatore

Flammarion.
- [2000.], Lakatos. Scienza, matematica, storia, Milano, Il Saggiatore.
- [2002.], Reconstructing Lakatos, u „Studies in History and Philosophy of
Science“, br. 33, str. 487-509.

Motterlini, Matteo i Francesco Guala (u redakciji) [2005.], L'economia

cognitiva e sperimentale, Milano, Università Bocconi Editore.

Musgrave, Alan [1981.], „Unreal Assumptions“ in Economic Theory:

The F-Twist Untwisted, u „Kyklos“, br. 34, str. 377-387.

Nagel, Ernest [1961.], The Structure of Science, New York, Harcourt

Brace & World (tal. pr. La struttura della scienza, Milano, Feltrinelli, 1968.).
- [1963.], Assumptions in Economic Theory, u „American Economic
Review“, br. 53 (proceedings), str. 211-219.

Nelson, Alan [1986.], New Individualist Foundations for Economics, u

„Nous“, br. 20, str. 469-490.

246
 Newton-Smith, William [1981.], The Rationality of Science, London,
Routledge.

Nooteboom, Bart [1986.], Plausibility in Economics, u „Economics and

Philosophy“, br. 2, str. 197-224.

Nowak, Leszlek [1980.], The Structure of Idealization: Towards a

Systematic Interpretation of the Marxian Idea of Science, Dordrecht, Reidel.

Nozick, Robert [1974.], Anarchy, State and Utopia, Oxford, Blackwell

(tal. pr. Anarchia, stato e utopia, Milano, Il Saggiatore, 2000.).

Palfrey, T.R. i J.E. Prisbey [1996.], Altruism, Reputation and Noise in

Linear Public Goods Experiments, u „Journal of Public Economics“, br. 61, str.
409-427.

Papineau, David [1978.], For Science in the Social Sciences, London,

Macmillan.
- [1996.] (u redakciji), The Philosophy of Science, Oxford, Oxford
University Press.

Pareto, Vilfredo [1906.], Manuale di economia politica, Milano, Società

Editrice Libraria.
[1907.], L`économie et la sociologie au point de vue scientifique, u
„Rivista di scienza“, 1907, str. 293 -312 (tal. pr. L'economia e la sociologia
da punto di vista scientifico, u Oeuvres complètes, vol. 22: Écrites
sociologiques mineurs, u redakciji G. Buisino, Genève, Librairie Droz,
1980.).
- [1916], Trattato di Sociologia generale, Firenze, Barbera (engl. pr. The
Mind and Society, New York, Dover, 1963.).

Pearl, Judea [2000.], Causality: Models, Reasoning and Inference,

Cambridge, Cambridge University Press.

Pettit, Philip [1995.], The Virtual Reality of Homo Oeconomicus, u “The

Monist“, br. 78, str. 308-329; pretisak u Mäki [200.1b].

247
- [2000.], Rational Choice, Functional Selection and Empty Black Boxes, u
„Journal of Economic Methodology“, br. 7, str. 33-57; pretisak u Mäki
[2002.].

Pheby, John [1988.], Methodology and Economics. A Critical

Introduction, London, Macmillan (tal. pr. Economia e filosofia della scienza,
Bologna, Il Mulino, 1991.).

Philipson, Thomas i Richard Posner [1993.], Private Choices and Public

Health: The AIDS Epidemic in Perspective, Cambridge, Mass., Harvard
University Press.

Phillips, Alban W.H. [1958.], The Relation between Unemployment and

the Rate of Change of Money Wage Rates in the United Kingdom, 1861-1957,
u „Economica“, br. 25, str. 283-299.

Pitt, Joseph C. (u redakciji) [1979.], Philosophy in Economics,

Dordrecht, Reidel.

Popper, Karl R. [1934/1959.], Logik der Forschung; prošireno englesko

izdanje, The Logic of Scientific Discovery, London, Hutchinson, 1959. (tal. pr.
Logica della scoperta scientifica, Torino, Einaudi, 1970.).
- [1945.], The Open Society and Its Enemies, London, Routledge (tal. pr. La
società aperta e i suoi nemici, Roma, Armando, 1986.).
- [1957.], The Poverty of Historicism, London, Routledge (tal pr. Miseria
dello storicismo, Milano, Feltrinelli, 1975.).
- [1963.], Conjectures and Refutations, London, Routledge (tal. pr.
Congetture e confutazioni, Bologna, Il Mulino, 1972.).
- [1963/1994.], Models, Instruments, and Truth, Popperova proširena
verzija [1967.], in The Myth of the Framework, u redakciji M. Notturno,
London, Routledge (tal. pr. Modelli, strumenti, e verità: lo status del
principio di razionalità nelle scienze sociali, u Il mito della cornice,
Bologna, Il Mulino, 1995.).
- [1967.], The Rationality Principle, u Popper Selections, u redakciji D.
Miller, Princeton, Princeton University Press, 1985.
- [1972.], Objective Knowledge, Oxford, Clarendon Press (tal. pr.
Conoscenza oggettiva, Roma, Armando, 1983.).

248
- [1976.], Unended Quest: An Intellectual Autobiography, London,
Routledge (trad. it. La ricerca non ha fine, Roma, Armando, 1976).

Psillos, Stathis [1999.], Scientific Realism: How Science Tracks the

Truth, London, Routledge.

Putnam, Hilary [1975.], Philosophical Papers. I: Mathematics, Matter

and Method, Cambridge, Cambridge University Press (tal. pr. Matematica,
materia e metodo, Milano, Adelphi, 1993.).

Quine, Willard O. [1953.], Two Dogmas of Empiricism, in From a

Logical Point of View, Cambridge, Mass., Harvard University Press (tal.pr. Due
dogmi dell`empirismo, u E. Mistretta (u redakciji), Il problema del significato,
Roma, Ubaldini, 1966.).

Rappaport, Steven [1998.], Models and Reality in Economics,

Cheltenham, Elgar.

Redman, Deborah A. [1991.], Economics and the Philosophy of Science,

Oxford, Oxford University Press.

Robbins, Lionel [1932.], An Essay on the Nature and Significance of

Economic Science, London, Macmillan (tal. pr. Saggio sulla natura e
l`importanza della scienza economica, Torino, UTET, 1947.).

Root, Michael [1993.], Philosophy of Social Science, Oxford, Blackwell.

Rosenberg, Alexander [1976.], Microeconomic Laws: A Philosophical

Analysis, Pittsburgh, University of Pittsburgh Press.
- [1979.], A Skeptical History of Microeconomic Theory, in Pitt [1979.].
- [1983.], If Economics Isn`t Science, What Is It?, u „Psihological Forum“, br.
14, str. 296-314; pretisak u Hausman [1984/1992.].
- [1992.], Economics: Mathematical Politics or Science of Diminishing
Returns?, Chicago, University of Chicago Press.

Roth, Alvin, Vesna Prasnikar, Masahiro Okuno-Fujiwara i Shmuel Zamir

[1991.], Bargaining in Market Behavior in Jerusalem, Lubljana, Tokio and
Pittsburgh, u „American Economic Review“, br. 81, str. 1068-1095 (tal. pr.

249
Contrattazione e comportamento di mercato a Gerusalemme, Lubiana, Tokio
e Pittsburgh, u Motterlini i Guala [2005.]).

Russell, Bertrand [1912.], On Induction, in The Problems of Philosophy,

Oxford, Oxford University Press, 1973., (tal. pr. Sull`induzione, u I problemi
della filosofia, Milano, Feltrinelli, 1959.).
- [1913.], On the Notion of Cause, in Mysticism and Logic, London, Allen &
Unwin, 1963. (tal. pr. Sul concetto di causa, u Misticismo e logica e altri
saggi, Milano, Longanesi, 1964.).

Sabattini, G. (u redakciji) [1995.], L`economia al bivio. Seminari sui

fondamenti dell`economia politica, Milano, Angeli.

Salanti, Andrea [1991.], Roy Weintraub`s Studies in Appraisal, u

„Economics and Philosophy“, br. 7, str. 221-234.
- [1993.], Lakatosian Perspectives on General Equilibrium Analysis: A Reply,
u „Economics and Philosophy“, br. 9, str. 283-287.
- [1994.], On the Lakatosian Apple of Discord in the History and
Methodology of Economics, u „Finnish Economic Papers“, br. 7, str. 30-
41.
- [1995.], Gli approcci metodologici in economia ispirati a Karl Popper e
Imre Lakatos: lo stato del dibattito, u Sabattini [1995].

Salanti, Andrea i Ernesto Screpanti [1997.], Pluralism in Economics,

Aldershot, Elgar.

Salmon, Wesley C. [1984.], Scientific Explanation and the Causal

Structure of the World, Princeton, Princeton University Press.
- [1988.], Rational Prediction, u A. Grünbaum i W.C. Salmon (u redakciji),
The Limitations of Deductivism, Berkeley, University of California Press.
- [1990.], Rationality and Objectivity in Science, or Tom Kuhn Meets Tom
Bayes, u C.W. Savage (u redakciji), Scientific Theories, Minnesota Studies
u the Philosophy of Science, vol. 14, Minneapolis, University of
Minnesota Press.

Samuels, Warren (u redakciji) [1990.], Economics as Discourse,

Dordrecht, Kluwer.

250
 Sawyer, K.R., Clive Beed i Harold Sankey [1997.], Underdetermination
in Economics. The Duhem-Quine Thesis, u „Economics and Philosophy“, br.
13, str. 1-23.

Sen, Amartya [1977.], Rational Fools, u „Philosophy and Public Affairs“,

br.6, str. 317-344 (tal. pr. Sciocchi razionali, in Scelta, benessere, equità,
Bologna, Il Mulino, 1986., str. 147-178).
- [1987.], On Ethics and Economics, Oxford, Blackwell (tal. pr. Etica ed
economia, Roma-Bari, Laterza, 1988.).
- [1992.], Inequality Reexamined, Cambridge, Mass., Harvard University
Press (tal.pr.. La diseguaglianza: un riesame critico, Bologna, Il Mulino,
1994.).
- [1993.], Internal Consistency of Choice, u „Econometrica“, br. 61, str. 495-
521 (tal. pr. Coerenza interna della scelta, u Razionalitá e libertà,
Bologna, Il Mulino, 2005., str. 109-144).

Sent, Esther-Myriam [1999.], Economics of Science: Survey and

Suggestions, u „Journal of Economic Methodology“, br. 6, str.95-124.
Shapin, Steve [1996.], Scientific Revolution, Chicago, University of
Chicago Press (tal. pr. La rivoluzione scientifica, Torino, Einaudi, 2003.).

Shaw, G.K. (u redakciji) [1991.], Economics, Culture and Education:

Essays in Honour of Mark Blaug, Aldershot, Elgar.

Simon, Herbert A. [1953.], Causal ordering and Identifiability, u Models

of Man, New York, Wiley, 1957. (tal. pr. Ordine causale e identificabilità, u
Causalità, razionalità, organizzazione, Bologna, Il Mulino, 1985.).
- [1969.], The Sciences of the Artificial, Cambridge, Mass., MIT Press (tal.
pr. Le scienze dell`artificiale, Bologna, Il Mulino, 1988.).

Simon, Herbert A. i Nicholas Rescher [1966.], Causes and

Counterfactuals, u „Philosophy of Science“, br. 33, str. 323-340.

Sims, Christopher A. [1980.], Macroeconomics and Reality, u

„Econometrica“, br. 48, str. 1-48.

251
 Skyrms, Brian [1966.], Choice and Chance: An Introduction to Inductive
Logic, Dickenson, Belmont (tal. pr. Introduzione alla logica induttiva,
Bologna, Il Mulino, 1974.).

Smith, Adam [1776.], The Wealth of Nations, London, Penguin, 1970

(tal. pr. Indagine sulla natura e le cause della ricchezza delle nazioni, Milano,
ISEDI, 1973.).

Sober, Elliot [2002.], Bayesianism - Its Scope and Limits, in R.

Swinburne (u redakciji), Bayes`Theorem, Proceedings of the British Academy
Press, vol. 113, str. 21-38.

Spanos, Aris [2000.], Revisiting Data Mining: „Hunting“ with or without

a Licence, u „ Journal of Economic Methodology“, br.7, str. 231-264.
- [2006.], Econometrics in Retrospect and Prospect, u The Palgrave
Handbook of Econometrics. I: Theoretical Econometrics, u pripremi.

Stalnaker, Robert [1968.], A Theory of Conditionals, u N. Rescher (u

redakciji), Studies in Logical Theory, Oxford, Blackwell.

Stegmüller, Wolfgang [1979.], The Structuralist View of Science, New

York, Springer Verlag.
Stigler, George J. [1984.], Economics - The Imperial
Science?,u„Scandinavian Journal of Economics“, br. 86, str. 301-313.

Stigum, Bernt P. [2003.], Econometrics and the Philosophy of

Economics, Cambridge, Cambrigde University Press.
Sugden, Robert [2000.], Credible Worlds: The Status of Theoretical
Models in Economics, u „Jounal of Economic Methodology“, br. 7, str. 1-31;
pretisak u Mäki [2002.].

Summers, Lawrence H. [1991.], The Scientific Illusion in Empirical

Macroeconomics, u „Scandinavian Journal of Economics“, br. 93, str. 129-
148.

Suppe, Fredrick [1974.] (u redakciji), The Structure of Scientific

Theories, Chicago, University of Illinois Press.

252
- [1989.], The Semantic Conception of Theories and Scientific Realism,
Urbana, University of Illinois Press.

Suppes, Patrick [1969.], Studies in the Methodology and Foundations of

Science, Dordrecht, Reidel.
- [1984.], Probabilistic Metaphysics, London, Blackwell.

Sutton, John [2000.], Marshall`s Tendencies. What Can Economists Know?,

Cambridge, Mass., MIT Press.

van Fraassen, Bas [1980.], The Scientific Image, Oxford, Oxford

University Press.

Vercelli, Alessandro [1987.], Keynes dopo Lucas: i fondamenti della

macroeconomia, Roma, Carocci.
- [1988.], Causalità probabilistica ed analisi economica: Suppes, Keynes, e
Granger, u Galavotti i Gambetta [1988.].

Vickers, John i George Yarrow [1988.], Privatization: An Economic

Analysis, Cambridge, Mass., MIT Press.

Walliser, Bernard [1994.], L`intelligence de l`économie, Paris, Jacob.

Ward, Benjamin [1972.], What`s Wrong with Economics?, London,

Macmillan.

Watkins, John [1984.], Science and Scepticism, Princeton, Princeton

University Press (tal. pr. Certezza e verità, Roma-Bari, Laterza, 1986.).

Weintraub, Roy E. [1985.], General Equilibrium Analysis: Studies in

Appraisal, Cambridge, Cambridge University Press.
- [1991.], Stabilizing Dynamics: Constructing Economic Knowledge,
Cambridge, Cambridge University Press.
- [2002.], How Economics Became a Mathematical Science, Durham, Duke
University Press.
Woodward, Jim [1995.], Causation and Explanation in Econometrics, u
Little [1995.].

253
- [2000.], Explanation and Invariance in the Special Sciences, u „British
Journal for the Philosophy of Science“, br. 51, str. 197- 254.
- [2003.], Making Things Happen: A Theory of Causation, Oxford, Oxford
University Press.

Worrall, John [1978.], The Ways in Which the Methodology of Scientific

Research Programmes Improves on Popper`s Methodology,u G. Andersson i
A. Radnitzky (u redakciji), Progress and Rationality of Science, Boston Studies
u the Philosophy of Science, Dordrecht, Reidel.
- [1985.], Scientific Discovery and Theory-Confirmation, u J.C. Pitt (u
redakciji ), Change and Progress in Modern Science, Dordrecht, Reidel.
- [1989.], Why Both Popper and Watkins Fail to Solve the Problem of
Induction, u F.D`Agostino i I.C. Jarvie (u redakciji), Freedom and
Rationality: Essays in Honour of John Watkins, Dordrecht, Kluwer.
- [1993.], Falsification, Rationality, and the Duhem Problem, u J. Earman,
A. Janis, G. Massey i N. Rescher (u redakciji), Philosophical Problems of
the Internal and External Worlds: Essays on the Philosophy of Adolf
Grünbaum, Pittsburgh, University of Pittsburgh Press, str. 329-370.

Zahar, Elie [1983.], Logic of Discovery or Psychology of Invention?, u

„British Journal for the Philosophy of Science“, br. 34, str. 243- 261.

Zamagni, Stefano (u redakciji) [1982.], Saggi di filosofia della scienza

economica, Roma, La Nuova Italia.

254
 Kazalo imena

Adler, A., 115

Agassi, J., 138
Akerlof, G., 43, 44, 46, 48-51, 53-55, 59, 62-65, 67, 90, 100
Aldrich, J., 93
Anand, P., 207
Andreoni, J., 177-179, 185
Archibald, C., 126, 138
Arrow, K.J., 188, 207

Backhouse, R.E., 138, 151, 169, 202, 207

Bacone, F., 205
Balashov, Y., 208
Barnes, S.B., 151
Barrotta, P., 207, 208
Becker, G., 97, 98, 101-103, 105-111
Bicchieri, C., 169, 185
Blaug, M., 39, 124, 169, 207, 208
Bloor, D., 151
Bohr, N., 143
Boland, L.A., 82, 138
Boniolo, G., 208
Boumans, M., 55
Boyd, R., 208
Brahe, T., 13
Bruni, L., 39

Caldwell, B.J., 124, 138, 208

Carnap, R., 169
Cartwright, N., 39, 41, 60, 67, 92, 93, 111
Chalmers, A., 26, 124, 151, 208
Collins, H.M., 138
Copernico, N., 74, 75
Cover, J.A., 208
Cox, J., 185

255
Crick, F., 51
Cross, R., 138
Curd, M., 208

Darnell, A.C., 202

Davis, J.B., 208
de Marchi, N.B., 39, 41, 67, 82, 124, 138, 169
de Vroey, M., 185
Debreu, G., 188
Duhem, P., 132-135, 137-140, 144-147, 150, 153, 157, 159, 160, 168, 179, 194
Dupré, J., 111

Earman, J., 138, 169

Eddington, A., 115, 116, 132, 138, 171, 172, 185
Edwards, A.W.F., 169
Einstein, A., 74, 115, 116, 132, 143, 171, 172
Engle, R., 93
Evans, J.L., 202

Falk, A., 185

Feyerabend, P.K., 111, 150, 151
Feynman, R., 26
Fisher, R., 169, 187
Forster, M., 169
Freud, S., 115, 143
Friedman, M., 67, 69, 71-76, 78-85, 95-97, 100, 111, 113, 114, 121, 122, 124,
134, 140, 197, 205
Frisch, R., 93, 187

Galavotti, M.C., 208

Galilei, G., 13, 14, 75, 104
Galison, P., 111
Gambetta, G., 208
Gibbard, A., 59, 60, 67, 69
Giere, A., 53-55, 93, 166
Gillies, D., 124, 138, 208
Giorello, G., 124, 169
Glymour, C., 138, 202

256
Goodman, N., 193
Granger, C.W.J., 93
Green, D., 111
Guala, F., 39, 111, 185
Guth, W., 182, 185

Haavelmo, T., 77, 78, 91, 188

Hacking, I., 151
Hall, R.L., 70
Hamminga, B., 67
Hammond, J.D., 82, 124
Hands, D.W., 124, 169, 208
Hausman, D., 39, 41, 55, 75, 77, 82, 93, 124, 207, 208
Hayek, F.A. von, 136, 138, 205
Hempel, C., 84, 93
Hendry, D., 19, 26, 88, 160, 161, 200, 202
Hirsch, A., 82
Hitch, C.J., 70
Hoover, K.D., 26, 93, 202
Howson, C., 169
Hughes, R.I.G., 55
Hume, D., 21-26, 84, 115, 117-119, 136, 150, 157-159, 205
Humphreys, P., 93

Ingrao, B., 207

Israel, G., 55, 207

Jevons, S., 19, 156

Kant, I., 115, 119

Kennedy, P., 202
Keplero, G., 13, 14, 195
Keynes, J.M., 93, 205
Keuzenkamp, H.A., 202
Klamer, A., 207
Klappholz, K., 138
Koertge, N., 138
Koopmans, T.C., 187, 196

257
Kreps, D.M., 177, 185
Kuhn, T., 137, 141-145, 147, 150, 151, 153-156, 164, 169, 194
Kydland, F.E., 201, 202

Lakatos, I., 133, 137, 145-151, 153-158, 169, 172, 194

Latour, B., 151
Latsis, S., 169
Lawson, T., 39, 207
Lazear, E.P., 111
Leamer, E., 200, 202
Leijonhufvud, A., 42
Lewis, D., 58, 59, 67
Lipsey, R., 78, 126, 138
Locke, J., 104
Lucas, R., 51, 79, 80-83, 140

Machlup, F., 203

Mäki, U., 67, 82, 111, 207
Marshall, A., 96
Martin, M., 208
Marx, K., 83, 105, 143
Maxwell, J.C., 195
Mayo, D., 166, 169, 185, 202
McCloskey, D., 204, 207
McIntyre, L.C., 208
McMullin, E., 67
McPherson, M., 208
Meidinger, C., 202
Menger, C., 156
Meyer, B.D., 202
Milgrom, P., 177
Mill, J.S., 15, 18-21, 24-39, 41, 62, 65, 66, 69,70, 72, 83, 95, 117, 118, 122, 172,
185, 187, 201, 203-205
Mirowski, P., 207
Mitchell, W.C., 187
Mizon, G.E., 202
Mongin, P., 82, 138
Moore, H.I., 187

258
Morgan, M.S., 55, 67, 202
Morrison, M., 55
Motterlini, M., 124, 151, 169, 185
Musgrave, A., 82

Nagel, E., 82
Nash, J., 174, 176, 177, 181, 182
Neyman J., 166, 187
Newton, I., 13, 115, 120, 122, 132, 143, 151, 171, 195, 205
Nowak, L., 61, 62, 67

Okuno-Fujiwara, M., 182

Osiander, A., 74, 75

Palfrey, T.R., 185

Papineau, D., 93, 208
Pareto, V., 38, 39, 67, 96, 97, 174
Pascal, B., 144
Pasteur, L., 143
Pearl, J., 202
Pearson, E., 166, 187
Phelps, E., 79
Philipson, T., 99, 100, 109, 11
Phillips, A.W., 51, 55, 78-80, 82, 83, 139, 140
Pinch, T., 138
Popper, K., 24, 84, 114, 115, 117-126, 128-136, 138-141, 143, 145, 147-150,
153, 155-158, 166, 179, 194-196, 205
Posner, R., 99, 100, 109, 111
Prasnikar, V., 182
Prescott, E.C., 201
Prisbey, J.E., 185
Psillos, S., 82

Quine, W.v.O., 133, 138

Raffaelli, T., 207, 208

Reichenbach, H., 194, 195

259
Rescher, N., 93
Ricardo, D., 18
Robbins, L., 97
Roberts, J., 177
Root, M., 208
Rosenberg, A., 93, 207, 208
Roth, A., 182, 185
Russell, B., 26, 84, 93

Sabattini, G., 208

Salanti, A., 169
Salmon, W., 169
Samuelson, P.A., 78, 205
Sawyer, K.R., 138
Schwartz, A.J., 197
Sen, A.K., 102, 111, 208
Sent, E.-M., 207
Shapin, S., 26
Shapiro, I., 111
Simon, H.A., 93
Sims, C., 200, 202
Sober, E., 169
Skyrms, B., 26
Smith, A., 21, 151, 156, 205, 206
Solow, R.M., 78
Spanos, A., 202
Spence, M., 44
Stalnaker, R., 67
Stigler, G.J., 111
Stiglitz, J.E., 44
Stigum, B.P., 202
Stump, D.J., 111
Sugden, R., 55, 66, 67, 69
Suppe, F., 55
Suppes, P., 55, 111
Sutton, J., 202

Talete, 103, 104

260
Tinbergen, J., 93, 187

Urbach, P., 169

van Fraassen, B., 55, 160

Varian, H., 59, 60, 67, 69, 74
Vercelli, A., 93
Vining, R., 196

Walras, L., 156, 184

Watkins, J., 169
Watson, J., 51
Weintraub, R.E., 151, 169, 207
Wilson, R., 177
Wittgenstein, L., 43, 150
Woodward, J., 202
Worrall, J., 169, 202

Zahar, E., 202

Zamagni, S., 208
Zamir, S., 182

261
 Putevi civilizacije

POVIJEST ANTIČKOG SVIJETA

Murray O., La Grecia delle origini
Davies J.K., La Grecia classica
Walbank F.W., Il mondo ellenistico
Ogilvie R.M., Le origini di Roma
Crawford M.H., Roma nell´etá repubblicana
Wells C.M., L`impero romano
Cameron A., Il tardo impero romano

Villar F., Gli indoeuropei e le origini dell`Europa. Lingua e storia

Bengtson H., L`antica Grecia. Dalle origini all`ellenismo
Orrieux C. e Schmitt Pantel P., Storia greca
Le Glay M., Voisin J.L. e Le Bohec Y., Storia romana

EUROPSKA CIVILIZACIJA U SVJETSKOJ POVIJESTI

Tabacco G., e Merlo G.G., Medioevo
Tenenti A., L`éta moderna
Villani P., L`éta contemporanea

SREDNJOVJEKOVNA POVIJEST
Azzara C., Le civiltá del Medioevo
Treadgold W., Storia di Bisanzio
Pacaut M., Monaci e religiosi nel Medioevo
Verger J., Gli uomini di cultura nel Medioevo

MODERNA POVIJEST
Spagnoletti A., Il mondo moderno
Hale J.R., L`Europa nell`etá del Rinascimento. 1480-1520
Shennan J.H., Le origini dello stato moderno in Europa (1450-1725)
Po-chia Hsia R., La Controriforma. Il mondo del rinnovamento cattolico 1540-
1770
McAlister L.N., Dalla scoperta alla conquista. Spagna e Portogallo nel Nuovo
Mondo 1492-1700

262
SUVREMENA POVIJEST
Vivarelli R., I caratteri dell`etá contemporanea
Lichtheim G., Le origini del socialismo
Lönne K.-E., Il cattolicesimo politico nel XIX e XX secolo
Formigoni G., Storia della politica internazionale nell`etá contempranea (1815-
1992)
Black J., Il mondo nel ventesimo secolo

EUROPSKI IDENTITET I INTEGRACIJE

Mikkeli H., Europa. Storia di un`idea e di un`identitá
De Giovanni B., La filosofia e l`Europa moderna
Olivi B. E Santaniello R., Storia dell`integrazione europea. Dalla guerra fredda
alla Constituzione europea

POVIJEST ITALIJE
Hyde J.K., Societá e politica nell`Italia medievale. 1000-1350
Hanlon G., Storia dell`Italia moderna. 1550-1800
Spagnoletti A., Storia del Regno delle Due Sicilie
Scirocco A., L`Italia del Risorgimento
Romanelli R., L`Italia liberale
Veneruso D., L`Italia fascista
Mammarella G., L`Italia contemporanea

Melis G., Storia dell`amministrazione italiana. 1861-1993

Calandra P., I governi della Repubblica. Vicende, formule, regole

POVIJEST FRANCUSKE
Le Roy Ladurie E., Lo Stato del re. La Francia dal 1460 al 1610
Le Roy Ladurie E., L`Ancien Régime. Il trionfo dell`assolutismo: da Luigi XIII a
Luigi XIV (1610-1715)
Le Roy Ladurie E., L`Ancien Régime. Il declino dell`assolutismo: l`epoca di Luigi
XV (1715-1770)
Sutherland D.M.G., Rivoluzione e controrivoluzione. La Francia dal 1789 al 1815
Barjot D., Chaline J.-P. E Encrevé A., Storia della Francia nell`Ottocento
Sirinelli J.-F., Vandenbussche R e Vavasseur-Desperries J., Storia della Francia
nel Novecento

263
POVIJEST ŠPANJOLSKE
Elliott J.H., La Spagna imperiale. 1469-1716
Hermet G., Storia della Spagna nel Novecento

POVIJEST NJEMAČKE
Schilling H., Ascesa e crisi. La Germania dal 1517 al 1648
Schilling H., Corti e alleanze. La Germania dal 1648 al 1763
Möller H., Stato assoluto o stato nazionale. La Germania dal 1763 al 1815
Lutz H., Tra Asburgo e Prussia. La Germania dal 1815 al 1866
Stürmer M., L`impero inquieto. La Germania dal 1866 al 1918
Schulze H., La Repubblica di Weimar. La Germania dal 1918 al 1933
Thamer H.-U., Il Terzo Reich. La Germania dal 1933 al 1945

POVIJEST AUSTRIJE
Evans R.J.W., Felix Austria. L`ascesa della monarchia asburgica
1550/1700
Bérenger J., Storia dell`impero asburgico 1700-1918

POVIJEST SREDNJOISTOČNE EUROPE

Wandycz P.S., Il prezzo della libertà. Storia dell`Europa centro-orientale
dal medioevo a oggi
Le Breton J.-M., Una storia infausta. L`Europa centrale e orientale dal
1917 al 1990

POVIJEST RUSIJE
Saunders D., La Russia nell`etá della reazione e delle riforme (1801-1881)
Rogger H., La Russia pre-rivoluzionaria (1881-1917)
Werth N., Storia della Russia nel Novecento. Dall`Impero russo alla
Comunitá degli Stati Indipendenti (1900-1999)

POVIJEST ENGLESKE
Brigden S., Alle origini dell`Inghilterra moderna. L`etá dei Tudor (1485-
1603)
Kishlansky M., L`etá degli Stuart. L`Inghilterra dal 1603 al 1714
Briggs A., L`etá del progresso. L`Inghilterra fra il 1783 e il 1867
Feuchtwanger E.J., Democrazia e impero. L`Inghilterra fra il 1865 e il 1914
Clarke P., Speranza e gloria. L`Inghilterra nel XX secolo

264
 POVIJEST SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA
Testi A., La formazione degli Stati Uniti
Bailyn B. E Wood G.S., Le origini degli Stati Uniti
Davis D.B., e Donald D.H., Espansione e conflitto: gli Stati Uniti dal 1820
al 1877
Thomas J.L., La nascita di una potenza mondiale: gli Stati Uniti dal 1877
al 1920
Parrish M.E., L`etá dell`ansia: gli Stati Uniti dal 1920 al 1941
Petrignani R., L`era americana. Gli Stati Uniti da Franklin D. Roosevelt a
George W. Bush

POVIJEST KINE
Roberts J.A.G., Storia della Cina
Bergére M.-C., La Cina dal 1949 ai giorni nostri

POVIJEST JAPANA
Bouissou J.-M., Storia del Giappone contemporaneo

POVIJEST INSTITUCIJA
De Benedictis A., Politica, governo e istituzioni nell`Europa moderna

EKONOMSKA POVIJEST
Cameron R. e Neal L., Storia economica del mondo
I. Dalla preistoria al XVII secolo
II. Dal XVIII secolo ai nostri giorni
Smil V., Storia dell`energia
Fourquin G., Storia economica dell`Occidente medievale
Malanima P., L`economia italiana. Dalla crescita medievale alla crescita
contemporanea
Hudson P., La rivoluzione industriale
Deane P., La prima rivoluzione industriale
Kemp T., L`industrializzazione in Europa nell`800
Foreman-Peck J., Storia dell`economia internazionale dal 1850 a oggi
Pollard S., Storia economica del Novecento
Gauthier A., L`economia mondiale dal 1945 ad oggi
Battilani P., Vacanze di pochi, vacanze di tutti. L`evoluzione del turismo
europeo

265
 Toninelii P.A., Nascita di una nazione. Lo sviluppo economico degli Stati
Uniti (1780-1914)
Romani M., Storia economica dell`Italia nel secolo XIX
Zamagni V., Dalla periferia al centro. La seconda rinascita economica
dell`Italia. 1861-1990
Giannnetti R., Tecnologia e sviluppo economico italiano. 1870-1990
Petri R., Storia economica d`Italia. Dalla Grande guerra al miracolo
economico (1918-1963)
Crepax N., Storia dell`industria in Italia. Uomini, imprese e prodotti
Maggi S., Storia dei trasporti in Italia

DRUŠTVENA POVIJEST
Burke P., Storia sociale della conoscenza. Da Gutenberg a Diderot
Graff H.J., Storia dell`alfabetizzazione occidentale
Huppert G., Storia sociale dell`Europa moderna
Houston R.A., Cultura e istruzione nell`Europa moderna
Gorman L., Media e societá nel mondo contemporaneo. Un`introduzione
storica
Macry P., La societá contemporanea. Una introduzione storica

POVIJESNA DEMOGRAFIJA
Livi Bacci M., Storia minima della popolazione del mondo

POVIJEST KULTURE
Colish M.L., La cultura del Medioevo (400-1400)
Bouwsma W.J., L`autunno del Rinascimento (1550-1640)
Burrow J.W., La crisi della ragione. Il pensiero europeo (1848-1914)
Bots H. e Waquet F., La Repubblica delle Lettere
Brown J.R., Storia del teatro
Sorell W., Storia della danza. Arte, cultura, societá
Briggs A. e Burke P., Storia sociale dei media. Da Gutemberg a Internet
Murialdi P., Storia del giornalismo italiano
Traniello P., Storia delle biblioteche in Italia. Dall`Unitá a oggi

FILOZOFSKA KULTURA
Armstrong A.H., Introduzione alla filosofia antica

266
Long A.A., La filosofia ellenistica. Stoici, epicurei, scettici
Rohls J., Storia dell`etica

KNJIŽEVNA KULTURA
Morpurgo Davies A., La linguistica dell`Ottocento
Lepschy G.C., La linguistica del Novecento
Reese M.M., Shakespeare. Il suo mondo e la sua opera
Freschi M., Thomas Mann
Wellek R., Storia della critica moderna
I. Dall`Illuminismo al Romanticismo
II. L`etá romantica
III. L`etá di transizione
IV. Dal Realismo al Simbolismo
V. La critica inglese 1900-1950
VI. La critica americana 1900-1950
VII. Germania, Russia ed Europa orientale 1900-1950
VIII. Francia, Italia e Spagna 1900-1950

ZNANSTVENA KULTURA
Hall A.R., e Boas Hall M., Storia della scienza
Worster D., Storia delle idee ecologiche

PSIHOLOGIJSKA KULTURA
Smith R., Storia della psicologica

SOCIO-ANTROPOLOŠKA KULTURA
Baert P., La teoria sociale contemporanea
Barnard A., Storia del pensiero antropologico
Poggi G., Émile Durkheim
Kaesler D., Max Weber

POLITIČKA KULTURA
Chevallier J.J., Le grandi opere del pensiero politico
Sola G., I paradigmi della scienza politica

EKONOMSKA KULTURA
Landreth H. e Colander D.C., Storia del pensiero economico
Gamble A., Friedrich A. von Hayek

267
 Guala F., La filosofia dell`economia. Modelli, causalitá, previsione

PRAVNA KULTURA
Hespanha A.M., Introduzione alla storia del diritto europeo
Kelly J.M., Storia del pensiero giuridico occidentale
Tarello G., Storia della cultura giuridica moderna. Assolutismo e
codificazione del diritto
Van Caenegem R.C., I sistemi giuridici europei. Storia e prospettive

268