Arhe, II, 3/2005.

UDK 141.7:316.26
Pregledni lanak

HRVOJE JURI
Odsjek za lozoju, Filozofski fakultet, Zagreb

UTOPIJA - ANTI-UTOPIJA - POST-UTOPIJA - UTOPIJA

ILI: UTOPIJA, FILOZOFIJA I DRUTVENI IVOT

Heretici su jedini (gorki) lijek od entropije ljudske misli.

Jevgenij Zamjatin

Apstrakt: U lanku se razmatra lozojska i drutveno-povijesna (ne)mo utopije, odnosno

utopijskog miljenja i njime nadahnute prakse, i to kako s pogledom unatrag, tako i s pogledom
unaprijed.
Polazei od opeprihvaenoga stava da je sukob utopistike i anti-utopistike koncepcije
oblikovanja drutvenoga svijeta u svakom smislu rezultirao porazom one prve, te da je time na-
stupilo post-utopijsko doba (koje moda koincidira i s famoznim krajem povijesti) ovdje se
nastoji propitati mogunost i potrebu povratka utopiji.
Bez obzira na ishod promiljanja o dopustivosti, a moda i o mogunosti te potrebno-
sti utopijskoga miljenja koje kao takvo smjera na izmjenu, a ne tek na interpretiranje svijeta
pokuava se prikazati i sadraj jedne (nove) utopijske vizije budunosti.
Kljune rijei: utopija, anti-utopija, post-utopija.

U onome to slijedi izloit u nekoliko misli o utopiji, lozojskoj i drutveno-po-

vijesnoj moi i nemoi utopije, o utopijskom miljenju i njime nadahnutoj praksi, a sve
to imajui u vidu pitanje: to utopija jo znai (ili moe znaiti) za lozoju i openito
za drutveni ivot?

***

Na poetku svoga teksta Utopija i samoobrana duha, slovenski teoretiar Rastko

Monik pie:
Utopija je diskreditirana. Pri samome spomenu te rijei disciplinirana korisnica i
korisnik vladajue ideologije moraju pomisliti na giljotinu i na Gulag.1
1
Rastko Monik, Utopija i samoobrana duha, u: Rastko Monik, Koliko faizma?, Arkzin, Zagreb, 1998/1999,
str. 31.

217
 Slino Moniku, ameriki teoretiar Russell Jacoby, u predgovoru svoje knjige Kraj
utopije, zapisuje:
Utopistiki duh osjeanje da bi budunost mogla nadii sadanjost iezao je.
(...) Rasprostranjeno je miljenje da je netko tko vjeruje u utopije krenuo ili pronai
ruak ili nekoga ubiti.2
Utopija je, dakle, diskreditirana; a ak je i utopijski duh iezao. U tom stanju, ono
to se neko nazivalo utopijom danas se uglavnom smatra ili adolescentskom zaba-
vom za mlade, gnjevne pankere ili izlizanim tlapnjama dokonih i dobro uhljebljenih
intelektualaca. U najboljem sluaju, utopija je teorijski neutemeljeno i bezopasno, a
praktiki neobavezno i neuinkovito matanje o drugaijem i boljem svijetu. No, sve
i ako se sloimo s time, ostaje pitanje: Smijemo li jo uvijek matati? I ako ipak smi-
jemo, dade li se iz toga izvui dalekosean zakljuak: da utopijsko matanje moe biti
od koristi i lozoji i drutvenom ivotu, te jo dalekoseniji zakljuak: da je utopijsko
matanje nuno i lozoji i drutvenom ivotu?
Na oba bih pitanja preliminarno dao potvrdan odgovor. No, prije denitivnog
odgovora, ukratko bih prikazao kako je dolo do toga da danas o utopiji govorimo kao
o pukom matanju, a onda bih pokuao obrazloiti zato usprkos dananjem utopisti-
kom pesimizmu treba braniti utopiju.

UTOPIJA

Najprije: to je to utopija?
Poetno bih rekao ovo: utopija je budunosna vizija jednog drugaijeg drutva,
odnosno jednog drugaijeg ureenja drutvenih odnosa.
Izraz utopija (engleski: utopia) dugujemo, kao to je poznato, Thomasu Moreu
i njegovoj istoimenoj knjizi,3 u kojoj on sugerira dvostruko itanje i razumijevanje te
(grke) rijei: kao prvo, eu-topia (tj. dobro mjesto) i, kao drugo, ou-topia (tj. ne-
mjesto ili nepostojee mjesto).
Stavljajui naglasak na ono prvo znaenje (eu-topia), ovdje u ostaviti po strani
tzv. negativne utopije (ili dis-topije), oslikane u nekim knjievnim djelima kao to
su Mi Jevgenija Zamjatina, Vrli novi svijet Aldousa Huxleya ili 1984. Georgea Orwella,4
te pod utopijom razmatrati samo tzv. pozitivne utopije.
Unutar pozitivne utopije razlikujem pak dvije vrste utopije. Prvu od njih nazvao
bih pasivnom utopijom. To su one utopijske koncepcije nerijetko iznesene meu
koricama jedne knjige i, kao takve, zaokruene i dovrene koje pruaju, dodue, jednu
utopijsku viziju budunosti, ali se ne brinu previe oko naina prelaska iz jednoga u dru-
go stanje, odnosno ne sugeriraju naine prelaska jaza izmeu zbilje i utopije. Pasivne
utopije za koje kao primjer mogu posluiti Platonova Drava ili renesansne utopije
poput Campanellinog Grada sunca5 i Moreove Utopije same sebe implicitno unapri-

2
Rasel Dekobi (Russell Jacoby), Kraj utopije, Beogradski krug, Beograd, 2001, str. 10.
3
Usp. Thomas More, Utopia, Everyman, London, 1994.
4
Usp. Jevgenij Zamjatin, Mi, Naklada Breza, Zagreb, 2003.; Aldous Huxley, Vrli novi svijet, Izvori, Zagreb, 1998.;
George Orwell, 1984., Alfa, Zagreb, 2001.

218
jed odreuju kao u-topije (ne-mjesta): kao ne-zna-se-kako ostvarive ili kao openito
ne-ostvarive.
Za razliku od ove prve utopije koja predstavlja dovrenu, zaokruenu utopijsku
koncepciju kod druge utopije radi se o jednoj drugoj, drugaijoj utopiji: ovdje se radi
o tekuoj, perspektivistikoj utopijskoj tendenciji. To je, dakle, jedna aktivna utopija,
koja smjera na ozbiljenje, koja misli ozbiljno; utopija koja sebe poima kao moguu,
ostvarivu, i upravo stoga djeluje na ozbiljenju (ili samo-ozbiljenju) ideje pri emu
svoje polazite, akcijske metode, a u odreenom smislu i ciljeve ini eksibilnima. Ovu
utopiju kao jedinu pravu utopijsku orijentaciju Karl Mannheim u svome djelu Ide-
ologija i utopija denirao je kao onu koja i transcendira stvarnost i, prelazei u djelo-
vanje, u isti mah djelomino ili potpuno razara postojei egzistencijalni poredak.6
Na temelju ovoga, sada bih proirio poetnu deniciju utopije, te rekao da utopija
pretpostavlja temeljitu kritiku postojeih drutvenih odnosa, koja za sobom povlai za-
htjev za njihovom korjenitom promjenom, kao i tome primjereno djelovanje.
Ovo dvostruko sueno znaenje utopije (pozitivna aktivna utopija) sada bih su-
zio jo jednom, te rekao da, govorei o utopiji, mislim prvenstveno na utopistike
tendencije lijeve provenijencije, u potezu od utopijskoga socijalizma, preko marksi-
zma i anarhizma, do svega onoga to je do danas nastajalo na tom tragu. Vjerujem da
je ovo posljednje suavanje pojma utopije opravdano; tim vie to preko suvremene
anti-utopijske kritike i ovodobnog proglaavanja kraja utopije vidimo da se utopijska
tendencija artikulirala u prvom redu (ako ve ne iskljuivo) u lijevom registru. Tek
tu, zapravo, poinje pria o utopiji, a sve prethodno moe se nazvati pred-povijeu
utopije.

OD UTOPIJE DO POST-UTOPIJE

Vratit u se sada tezi o kraju utopije.

Kako je uope dolo do toga da jedna budunosna tendencija, koja nadilazi zbilju,
pa i samu sebe, doivi svoj kraj? Odgovor je prilino jednostavan, ali ga ipak treba
navesti.
Poetak kraja utopije dogaa se s uobliavanjem i intenziviranjem anti-utopijske
kritike, koja je utopiju, utopijsku ideju, utopijsku orijentaciju, utopijsko miljenje itd.
podvrgnula kritici, vezujui je s kritikom totalitarnih reima koji su se deklarirali kao
marksistiki, a time, u odreenom smislu, i kao realizacije jedne utopijske ideje. To
e rei da poetak kraja utopije moemo locirati u fatalno povezivanje utopijskoga
miljenja i post-revolucionarnih dravnih tvorevina, koje se kako su pokazali upravo
neki marksistiki teoretiari ne smije vezivati niti uz Marxa, niti uz utopizam, nego
jedino uz Lenjina, Staljina, Maoa i druge sline prevoditelje i provoditelje utopij-
skog ideala. Cijenu tog fatalnog (i pogrenog!) povezivanja platila je utopijska misao u
cjelini, ma koliko i sama bila kritina prema takvim reimima. To se odnosi prije svega
na anarhizam, kao eminentno utopijsku ideju, koji ne samo da se jo nije diskreditirao,

5
Usp. Platon, Drava, Naklada Juri, Zagreb, 2001.; Tommaso Campanella, Grad sunca, Zora, Zagreb, 1953.
6
Karl Manhajm (Karl Mannheim), Ideologija i utopija, Nolit, Beograd, 1968, str. 157.

219
nego jo nije niti imao svoju povijesnu ansu da se diskreditira (izuzevi kratku epizodu
iz panjolskog graanskog rata, koja je bila suvie kratka da bismo izvodili neke zaklju-
ke iz toga).
No, smrt ili, bolje reeno, umiranje utopije nije se odvijalo pravocrtno. Anti-
utopijska kritika bila je praena utopistikim otporima, as slabljenjem, as ponovnim
oivljavanjem utopijskoga. Primjerice, itav opus njemakog lozofa Ernsta Blocha,
jednog od najznaajnijih lozofa dvadesetog stoljea, predstavlja napor oko promilja-
nja i premiljanja utopije u utopiji nesklonom vremenu.7 No, anti-utopizam sa svojim,
povijesno gledajui, zlonamjernim poetnim krivim povezivanjem konano je doveo i
do teze o kraju utopije, odnosno o poetku post-utopijskog vremena. Jer, zakljuak
je jasan: ako je utopijska ideja ozbiljena u Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima
irom svijeta, a za njima su ostajali samo novi represivni reimi sa svojim gulazima
i golim otocima, nakon propasti ovih reima nema vie nikakve sumnje: propala je i
utopija!
Vjerujem da je, po intonaciji ovih rijei, jasno da ne dijelim takvo miljenje. No,
uzmimo ipak da je doista nastupilo post-utopijsko doba, koje koincidira s famoznim
krajem povijesti poznata teza Francisa Fukuyame iz knjige Kraj povijesti i poslje-
dnji ovjek8 i povijesnom pobjedom liberalne demokracije, koja je donijela svijest
o tome da nema alternative, da stojimo pred izborom izmeu status quo i neega
goreg,9 da ivimo u vremenu i prostoru s onu stranu u-topijskog, u odreenom toposu,
u kojem je doista sve ve tu, prisutno, da znanost i tehnologija, liberalna demokracija i
kapitalistika ekonomija ine moguim ostvarenje svih ljudskih potreba i elja. I tada
jo uvijek ostaje pitanje: to nam je donio epohalni poraz utopije? Takoer i pitanje: Da
li je svijet postao bolji?
Radnici koji mjesecima rade bez naknade, seljaci koji radikalno osiromauju zbog
pritiska multinacionalnih kompanija, stanovnitvo zemalja involviranih u ratove za na-
ftu, kao i svi oni koji izlaze na parlamentarne izbore, ali s osjeajem gaenja znaju da
nije. Ali vie nema utopije. I vie nema nade. S krajem utopije uli smo u najbolji (i
jedini) od svih svjetova!
Odustat u sada od ironinog tona i iznijeti svoju tezu: Od svakovrsne propasti moe
nas spasiti samo jedno (novo) utopijsko miljenje, koje e, naravno, nadahnjivati tome
primjerenu akciju! Drugim rijeima, u povijesni niz utopija anti-utopija post-utopi-
ja, ja dodajem novi, etvrti element, naime (novu) utopiju.

OD POST-UTOPIJE DO UTOPIJE

Sada bih napravio rez i pokuao otii korak dalje od epohalnog razmatranja kra-
ja (ili smrti) utopije.
S tvrdnjom da je utopija mrtva u ovom asu ili jednom zauvijek mogli bismo
se sloiti (mada i onda vrlo teko) samo pod dva uvjeta. Prvi od njih jest da pratimo
7
Usp. tri djela Ernsta Blocha: Duh utopije, Beogradski izdavako-graki zavod, Beograd, 1982; Princip nada (I-
III), Naprijed, Zagreb, 1981; Oprotaj od utopije?, Izdavaki centar Komunist, Beograd, 1986.
8
Francis Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji ovjek, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1994.
9
Usp. Rasel Dekobi, Kraj utopije, str. 10-11.

220
jedino to se zbiva u tzv. akademskoj lozoji ili teoriji, na mjestima gdje se slubeno
(dakle, jedino) lozora ili teoretizira. Drugi uvjet pod kojim bismo se mogli sloiti
sa smru utopije jest da pratimo samo CNN ili druge komercijalne i dravne televizij-
ske i radijske stanice, da itamo samo najprodavanije i najpoznatije novine i asopise, i
openito da (zbog ljenosti ili primitivnog ataraksinog nagnua) vidimo jedino ono to,
htjeli-ne htjeli, ionako dolazi do nas.
Iza toga dakle, iza mainstream-teorije i udarnih vijesti, iza teorijskog i praktikog
establishmenta ivi (i to ne samo u smislu preivljavanja!), pa ak i iznova raste je-
dna (nova) utopijska ideja, kao i prakse koje moemo nazvati utopijskima (u prethodno
odreenom smislu).
U tom smislu, samo se na prvi pogled moe initi udnim to to postoji, primje-
rice, meunarodno, inae vrlo ozbiljno i aktivno, Drutvo za utopijske studije,10 kao i
itav niz teoretiara koji pojam utopije kritiki promiljaju, ali bez podsmijeha. Tako-
er, uz bok teorijskim koncepcijama po vanosti bih stavio arolike (sub-kulturne ili
kontra-kulturne ili alternativne) mase, koje su se pojavile na anti-korporacijskim,
anti-ratnim, ekolokim i drugim alter-globalistikim protestima irom svijeta, krajem
devedesetih godina dvadesetog stoljea i poetkom ovog stoljea, i artikulirale jedno
globalno nezadovoljstvo, kao i potrebu za globalnim promjenama. Koncept temporary
autonomous zones (TAZ), privremenih autonomnih zona, koji razrauje Hakim Bey
u Privremenim autonomnim zonama, ontolokoj anarhiji i poetskom terorizmu,11 kori-
stan je vodi u razumijevanju fenomena nove utopije.
Slino Beyu koji kae da TAZ-teorija shvaa da se to dogaa i da ne govorimo
o treba ili bit e, nego o ve postojeem pokretu12 ustvrdio bih kako utopijski duh
ne samo da nije ieznuo, nego je budunosno spreman za svoju budunost. Ustvrdio
bih i to da navodno globaliziranom i demokratiziranom, a zapravo rasturenom, poni-
enom i, konano, zabrinjavajue ugroenom svijetu famozni kraj utopije nije donio
nita dobro, te da je proglaenjem kraja utopije i poetkom post-utopijskog vremena
vrijeme svijeta ozbiljno skraeno.
S obzirom na ovo novo utopijsko miljenje i akcije koje se poduzimaju upravo u
utopijskom duhu, elio bih rei da smatram kako utopija nije diskreditirana, budui da se
ovdje ne radi ni o kakvom sentimentalnom nastavku diskreditiranih kvazi-utopijski obli-
kovanih teorijskih koncepcija i dravnih tvorevina, na koje se anti-utopistika kritika,
tako estoka u dvadesetom stoljeu, zapravo jedino usmjeravala govorei o utopiji.
Uz rizik da se moje rijei shvate kao patetine, ustvrdio bih kako u tome iako jo
uvijek u povojima vidim ansu za jedan drugaiji i bolji svijet.

***

Ta nova utopija, koja se tek raa, sebe e tek uz dozu ironije nazvati utopijom.
Akteri te nove utopije svjesni su utopistike tradicije (bez obzira na njezine prekse),
10
Vidi: Society for Utopian Studies, na: http://www.utoronto.ca/utopia/.
11
Hakim Bey, Temporary Autonomous Zone, Ontological Anarchy, Poetic Terrorism, na: http://www.evolutionzone.
com/kulturezone/bey/index.html.
12
Hakim Bey, Permanent TAZs, na: http://www.evolutionzone.com/kulturezone/bey/index.html.

221
ali nisu njome i obvezani. Ova utopija rije budunost pie s malim, a ne s velikim
B, a do budunosti joj je stalo mnogo vie nego onim utopijama koje su isporuivale
gotove slike budunosti. Govorei o revoluciji, o potrebi obuhvatne revolucije, novi
utopizam shvaa da je revolucija (iako jest prevrat i/ili zahtjev za prevratom) tako-
er proces tiha revolucija, odluna evolucija; da je revolucija neto to se ne moe
zbiti jedne noi u Oktobru. Ova utopija naih dana slinija je, konano, spontanitetu
ezdesetosme, negoli devetnaestostoljetnom utopistikom konceptu, iako se ve na
razini parola razlikuje i od ezdesetosmatva, pa umjesto Budimo realni traimo
nemogue! kae: Drugaiji svijet je mogu!. Pomak od nemogueg, kao principi-
jelno neostvarivog ali potrebnog, ka moguem, kao potrebnom i ostvarivom odlika
je dananjih, post-utopijskih utopija.
Moglo bi se, dakako, prigovoriti da ove ideje i ovaj duh, kao i nastajui pokret kroz
kojeg oni govore treba naprosto promatrati u kontekstu suvremenog drutvenoga akti-
vizma, i ne razmetati se s ionako izlizanom rjeju utopija. No, ta duhovna konstelacija
i aktivistika manifestacija utopijska je, kao prvo, po onome to je (ipak) vezuje s kla-
sinim utopizmom, a to su: temeljno nezadovoljstvo postojeim stanjem, bespotedna
kritika i zahtjev za radikalnom promjenom, kao i spremnost da se na tome aktivno djelu-
je. Kao drugo, ovdje ipak govorim o neemu utopijskom zato to se nada u fundamen-
talne promjene, koje su ovdje u pitanju nada u znaajan, ak bitan pomak, preskok, a
(zato ne?) i revoluciju u dananje vrijeme ini doista utopijskom, bez ikakvih negati-
vnih konotacija koje se danas ve rutinski pridaju tom izrazu.

***

Ukoliko bih trebao saeti osnovnu ideju tih post-utopijskih utopija, rekao bih da
one nastoje ponajprije oko uspostavljanja davno pokidanih socijalnih veza. Ali ono to
s obzirom na povijest utopizma ovdje predstavlja novost, jest to to se sada poja-
vljuje i ideja o potrebi uspostavljanja davno pokidanih prirodnih veza. Novo-utopijska
oiko-nomia zahtijeva re-deniranje i re-strukturiranje odnosa jednako u drutvenom
kao i u prirodnom oikosu.13
Kao ilustrativan primjer takvog jednog zahtjeva, osvrnut u se ovdje na jedan lanak
amerike teoretiarke i aktivistkinje Doyle Canning. Ona u svome lanku, naslovljenom
Klimatska promjena i socijalna promjena,14 polazi od oprimjerene konstatacije o opa-
snostima klimatskih promjena. Pitajui se o uzrocima klimatskih promjena, ukazuje na
povezanost ekoloke i socijalne sfere, te iz razmatranja klimatskih promjena naravno,
ne samo na razini igre rijei konano izvlai imperativ temeljitih socijalnih promjena.
Pritom je lanak, prije nego na meunarodne ekonomske i politike institucije, adresiran
na ekoloke i socijalne pokrete. Canning kae:
Izgraditi jedan pravi ekoloki pokret znailo bi otii dalje od pokreta usmjerenog
na jednu temu, zatitu okolia, u pravi drutveni pokret za promjenu sistema. Kao to
13
O pojmu oikos (kua, dom; kuanstvo, domainstvo; okoli) u kontekstu aktualne situacije ovjeanstva i Plane-
te, usp. moj lanak Etika i politika, bioetika i biopolitika, u: Socijalna ekologija (3/2002), str. 233-244.
14
Doyle Canning, Climate Change and Social Change, na: http://zena.secureforum.com/znet/sustainers/content/
2003-10/21canning_.cfm.

222
govori primjer ledenih bregova, drugaiji svijet ne samo da je mogu, on je vie nego
potreban. U izgradnju ekolokog pokreta ugraena je nunost sistemskog odgovora na
sistemsku propast Planeta, nunost sinergijskog djelovanja globalnih pokreta za mir,
globalnu pravdu, slobodu i izravnu demokraciju.
U sri novog pokreta u kojem, valja napomenuti, jednaku vanost imaju i teo-
retiari i aktivisti stoje utopijske ideje umnogome drugaije od onih klasino-
utopijskih. Ne ulazei u podrobniju analizu, ovdje bih samo brirao o kojim se to
novo-utopijskim novostima radi, odnosno u emu se to novi utopizam razlikuje od
starih utopizama.
Prije svega, radi se o ozbiljnoj namjeri da se razoblie vladajui diskriminacijski
obrasci, to ujedno znai i da humanizam konano preraste iz apstraktnog u konkretni
humanizam. Na toj podlozi izrasta jedan individualistiki stav, koji nije atomistiki,
nego anticipira i modele organizacije meuljudskih odnosa, ali i mnogo ire: svjetskih
odnosa, u onom smislu koji ukljuuje i prirodni i drutveni (dakle, ljudski) svijet. Taj
novi model organizacije protivi se svakovrsnoj hijerarhiji. Hijerarhijskom pogledu na
svijet, a onda i na organizaciju (u svakom smislu rijei) suproststavlja se mrea; dakle,
ne vertikalnost, nego horizontalnost, ne mo, nego odgovornost. A iz toga bi se mogla
izvesti i dva kljuna, nosiva pojma jedne, novoj utopiji odgovarajue, nove etike:
odgovornost (kao koncept koji tendira od pojedinanog ka opem), te solidarnost (kao
koncept koji tendira od opeg ka pojedinanom). Dakle, po strani od egoistinog kva-
zi-individualizma ili kvazi-altruistinog kolektivizma, ovdje se promovira odgovorni
individualizam ili, drugaije reeno, solidarni kolektivizam.
Nadalje, za razliku od starih utopijskih ili barem utopijski inspiriranih koncepcija,
u ovoj novoj nema vie bezgraninog povjerenja u znanost i tehnologiju (ili jedinstveni
znanstveno-tehnoloki pogon koji moemo nazvati tehno-znanost) kao sredstvo ljud-
ske emancipacije. Jer: moderna tehno-znanost sukladno svojoj biti, a takoer i zbog
povezanosti s vladajuim ekonomskim i politikim obrascima osobito u svom bio-in-
formatikom obliku, usmjerena je na daljnju, suptilniju, a time i opasniju manipulaciju,
a ne na emancipaciju. Uz to, u skladu s ranije spomenutim novim pogledom na umree-
nost prirodnih i drutvenih sistema, moderna tehno-znanost ne samo da ne predstavlja
odgovor i rjeenje, nego je glavna prijetnja promjenama koje se s ovog aspekta smatraju
nunima. Naravno, skepticizam u pogledu na znanost i tehnologiju podrazumijeva jedan
stav koji ne odbija rezultate znanstvenih i tehnolokih istraivanja u cjelini, ali jednako
tako ih niti ne prihvaa u cjelini. Prije se radi o odbijanju dominantnog tehno-znanstve-
nog pogleda na svijet, koji valja promatrati u uskoj vezi s dominantnim ekonomskim
i politikim globalnim sistemom, iako anarhistiki momenti ekonomske i politike
globalizacije na prvi pogled mogu sugerirati kako je centraliziranost Kapitala i Drave
stvar prolosti. Odbijanje/prihvaanje tehnologije u ovom novom smislu svoj paradi-
gmatski primjer nalazi u pristupu informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji, koju
novi utopisti permanentno otimaju iz ruku globalnih manipulatora i koriste kao glavno
oruje emancipacijske borbe.
No, odustajanje od bezgranine vjere u emancipatorsku mo znanosti i tehnologije
stavlja ovaj novi pogled pred nove izazove. Stoga se ovdje zagovarajui napredak, a
odustajui od onoga to se dosad iskljuivo smatralo napretkom shvaa kako na-
predak, kao kljuni pojam novovjekovne civilizacije, mora biti ponovno promiljen,

223
to znai da mora doi i do fundamentalnih, a ne samo kozmetikih, svjetonazorskih
promjena. Jedna od najdubljih pretpostavki tog novog svjetonazora jest skromnost, da-
kle: neto dijametralno suprotno od negdanje utopijske rasipnosti. Ova nimalo skromna
misao o skromnosti, koja bi trebala postati arite novog pogleda na svijet i novoga svi-
jeta, svoj nimalo nevaan izraz pronalazi i u postojeoj, narastajuoj, ali jo uvijek al-
ternativnoj kulturi recikliranja, to se ne smije brkati s ideolokim pojmom odrivog
razvoja, koji je postao instrumentom globalnog ekonomsko-politikog establishmenta,
odnosno izraz moi vidljivih i nevidljivih institucija novog svjetskog poretka, moi
koja nadilazi bioloke i socijalne moi ovjeanstva i Planete.

O UTOPIJI, FILOZOFIJI I DRUTVENOM IVOTU

U svome zagovoru utopije (nove utopije, povratka utopiji) slaem se s tvr-

dnjom Rastka Monika, kojom on zavrava ranije citirani tekst o utopiji, da je anti-
utopizam abdikacija duha i sukrivac koji doputa strahote sadanjosti, a da utopizam
nije samo samoobrana duha, ve je obrana duha prvi korak protiv sadanjosti i izvan
nje.15
Misliti utopijski (manhajmovski reeno: misliti transcendirajui stvarnost i po-
stojei poredak) znai misliti. Misliti utopijski a to znai: u bitnome revolucionarno
znai ozbiljavati bit ovjeka kao nedovrenog i nedovrivog bia. Svijest o tome
predstavlja svijest koja se protivi ontolokoj ljenosti i etikom cinizmu, koji su gla-
vna odlika naeg pragmatistikog doba, tj. doba pre-kasnog kapitalizma, Too-Late
Capitalism, kako ga naziva Bey.16
Utopijsko miljenje jest miljenje koje je eminentno budunosno. Ali: utopijsko
miljenje prvenstveno znai smisao koji pridajemo svojim dananjim akcijama! U tome
vidim pravu funkciju utopije, bez obzira na razliite izraze koje e ona postii u onome
to nazivamo drutvenim ivotom.

***

Ukoliko je danas utopija izjednaena s matanjem, odgovorit u sad na uvo-

dno postavljeno pitanje: Smijemo li jo uvijek matati? Odgovor glasi: ne samo
da smijemo matati, nego i moramo matati, moda i vie nego ikad prije, jer je
otpor vladajuem drutvenom obrascu danas manji nego ikad prije. Matati smijemo i
matati moramo, naravno, ukoliko pod matanjem ne mislimo na neto to je privatna
i slobodno-lebdea stvar jednoga ovjeka. Ernst Bloch je s pravom ukazao na opasnost
takvog suavanja utopije, kao generaliziranja pukih osobnih sanjarenja, kad je rekao
da je takav jedan utopijski svijet takoer mjesto onog wishful thinking najnie vrste
i apstraktnog utopiziranja, koje je rije utopija u ovom sluaju opravdano iznijelo na
lo glas: prazno slikanje praznih mogunosti i skoro uvijek u egoistikoj vezi, sa mnom,

15
Rastko Monik, Utopija i samoobrana duha, str. 42.
16
Usp. Hakim Bey, Permanent TAZs, na: http://www.evolutionzone.com/kulturezone/bey/index.html.

224
s mojom koristi ne mislei na druge.17 No, to nije ona utopija koju sam ovdje elio
razmatrati. Utopija, a osobito nova utopija je projekcija zajednike budunosti, koja
jest tu zbog budunosti, ali ak i prije toga: ona je tu da osvjetljava sadanji prostor i
vrijeme. Zadae i odgovornosti lozoje i lozofa koji se uvijek moraju probijati
do temelja postojanja u tom su smislu najvei i najtei. Drugi mogu, ali lozof mora
izlaziti, iz-skakati iz zbilje, iz drutveno zadanog mu okvira skrupulozne analize, te
razmiljati u hodu, u hodu ka budunosti da bi te budunosti uope bilo.
Jer: misliti znai misliti utopijski, misliti utopijski znai misliti iz zbilje, ali
ciljati iza i iznad nje. Misliti, dakle, znai: misliti s otporom, ne mirei se s postoje-
im, uvijek heretiki, moglo bi se rei. Ukoliko pretpostavimo da miljenju slijedi i
djelovanje, odnosno da jedno implicira drugo, lozofu e dovoljno upozorenje i stalni
podsjetnik predstavljati misao njemakog lozofa Ode Marquarda:
Filozoja je kad se misli usprkos.18
Adresirana na lozofe, ova misao se moe proiriti poznatom Marxovom jedana-
estom tezom o Feuerbachu, koja jest bila upuena lozoma, ali se nije ticala, niti se
danas tie samo lozofa. S njom u i zavriti ovo razmatranje odnosa utopije, lozoje
i drutvenog ivota, budui da jo uvijek ne nalazim bolje formuliranog zahtjeva upue-
nog ne samo lozoma, nego svim onima kojima je doista stalo do drugaijeg i boljeg
svijeta:
Filozo su svijet samo razliito interpretirali; meutim, radi se o tome da ga se
izmijeni.19

17
Ernst Bloh, Oprotaj od utopije?, str. 32.
18
Odo Marquard, Skepsis und Zustimmung, Philipp Reclam jun., Stuttgart, 1994., str. 7.
19
Karl Marx, Teze o Feuerbachu, u: Karl Marx & Friedrich Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1985., str.
343.

225