SVEUČILIŠTE U ZADRU

FILOZOFSKI FAKULTET U ZADRU

ODSJEK ZA KROATISTIKU

Distopija u romanu Anna

Niccolla Ammanitija

KOLEGIJ: Posthumanizam i roman

AK. GOD.: 2020/2021.
NOSITELJ KOLEGIJA: izv. prof. dr. sc. Miranda Levanat-Peričić
STUDENTICA: Andrea Šalić
 U Zadru, 2021.
SADRŽAJ

1. UVOD....................................................................................................................................3

2. DISTOPIJA I DISTOPIJSKI ROMAN.................................................................................4

3. ANALIZA DJELA................................................................................................................7

3. 1. Prostor....................................................................................................................8

3. 2. Dehumanizacija, nedostatak empatije, smrt...........................................................9

4. ZAKLJUČAK......................................................................................................................14

5. LITERATURA.....................................................................................................................15
1. UVOD

Posthumanizam se često definira kao termin koji se ponajviše veže uz redefiniranje pojma
ljudskog, odnosno u skladu s ontoepistemološkim, znanstvenim i biotehnološkim razvojem s
kraja dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća. Iz takve se perspektive pak predlaže
potpuna rekonfiguracija humanističkih znanosti koja bi dovela do toga da se čovjek ukloni iz
središta humanističkih istraživanja.1

Na sličan način pojedini suvremeni romani dotiču se tema koje tematiziraju nestanak čovjeka,
svojevrsnu krizu ljudskosti, kraj povijesti i otpor napretku. Niccoló Ammaniti u romanu
Anna bavi se upravo navedenim motivima. Prikazujući svijet devastiran virusom kolokvijalno
nazvanim Crvena koji pogađa samo spolno zrele osobe, dakle svu odraslu populaciju,
Ammaniti daje prikaz svijeta u kojem su ostala samo djeca čiji je životni vijek dovoljno dug
da upiju svijet u kojemu žive, ali prekratak da učine išta značajno. Preživljavanje je apsolutni
imperativ pa se vrijeme gubi u potragama za hranom, a sve ono što djecu čini djecom:
znatiželja, razigranost i nevinost nestalo je zajedno s odraslima i virusom koji ih je usmrtio.
No roman naizgled ne ostavlja mjesta nadi: svi su zaraženi, a vrijeme je najveći neprijatelj.
Djeca će odrasti, virus će se probuditi i naposljetku će umrijeti.

Već ovdje možemo zaključiti da je riječ o distopijskom romanu koji prikazuje ne tako daleku
budućnost. Stoga je tema ovoga seminarskoga rada dati kratak prikaz distopije i elemenata te
značajki distopijskog romana, ukratko prikazati sadržaj Ammanitijevog romana te ukazati na
elemente distopijskog u navedenom narativu.

1
Bosančić, B., Mičunović, M., Humanistika iz perspektive transhumanizma i posthumanizma u Anafora :
Časopis za znanost o književnosti, Vol. VII No. 2, 2020., str. 379.-380.;
2. DISTOPIJA I DISTOPIJSKI ROMAN

Distopiju bismo mogli opisati kao sliku društva koja se iz nekog razloga smatra nepoželjnom;
takvo je društvo obično smješteno u vrijeme i mjesto za koje je autor pretpostavio kako će ga
suvremeni čitatelj smatrati znatno gorim od društva u kojemu živi. No paradoksalno, od
samog su početka distopijski romani služili kao slika i kritika suvremenog društva i svijeta: u
najboljem slučaju oni iskazuju brigu za budućnost, dok u najgorem vjerno dočaravaju
okolnosti u kojima se autor nalazi. Osim što upozoravaju na moguće teškoće s kojima bi se
čovječanstvo moglo suočiti u bližoj ili daljoj budućnosti, distopijski su tekstovi i dokument
određena vremena.2

Pojam distopija u ruskoj se literaturi najčešće, pomalo pomodno, koristi kao istoznačnica za
pojam antiutopija. Međutim, neki istraživači, poput istaknute filozofkinje i sociologinje V. A.
Čalikove, ova dva pojma razlikuju: distopija je bliže realističkoj satiri koja uvijek posjeduje
pozitivno počelo, antiutopija modernističkoj, negativističkoj i otuđenoj satiri, „crnom
romanu“.

Distopiji se pripisuje mnogo mogućih začetnika, pri čemu se obično spor vodi između
Željezne pete Jacka Londona iz 1907. godine i romana Mi (J)Evgenija Zamjatina

S pojmom distopije usko je vezan pojam utopije: prvi put spomenut u Utopiji (1516.)
Thomasa Morea, ono označava savršeno, ali nepostojeće mjesto, svojevrsnu eskapističku
izmišljotinu. Prema autoru A. A. Hansen-Löveu, utopiju se mora uvesti argumentima i
intelektom, dok u apokaliptičkim naracijama ili antiutopijama najbolje funkcioniraju osjećaji.
Drugi će autori uspostavljati drugačije relacije: pojedini (G. S. Morrison) distopiju definiraju
kao bijeg u povijest, prema sukobima, nasuprot utopiji, koja je bijeg od povijesti; drugi
(Gordin, Tilley i Prakash) ističu kako distopija nije i ne može biti čista suprotnost utopiji jer
bi to bilo društvo u kojem ništa ne funkcionira, dok distopijska društva ipak funkcioniraju za
određeni krug ljudi. Zaključno, distopije su, dakle, utopije kvalitativno narušene, pošle po
krivu. Distopijska društva su veoma slična postojećima, ona su planirana, ali ne osobito
dobro ii pravedno.3

2
Malenica, Irena; Šmit Matek, Zdenka, Distopijsko tematiziranje budućnosti : od Zamjatina do Mlakića i
Popovića u : Tabula : časopis Filozofskog fakulteta, Sveučilište Juraja Dobrile u Puli, No. 15, 2018. str. 333.
3
Ibid.; str. 334.
Elemente ili značajke romana teško je ujednačiti, budući da se distopijski romani tematski
previše razlikuju da bi taksativno mogli navesti neke ujednačene značajke. Međutim, u
brojnim distopijskim romanima pojedine značajke se češće javljaju pa uvjetno možemo
govoriti o okvirnim ponavljajućim temama. Među njima se najčešće javlja neko, već
navedeno, utemeljeno društvo ili društveni poredak, ali izvrnut ili dotjeran do svojih
krajnosti; najčešće totalitarna zajednica, dakle s jednom partijom s jednim čovjekom na čelu
– vođom, koji posjeduje represivni aparat (najčešće policija ili vojska). Takva totalitarna
struktura drži monopol nad sredstvima informiranja i komunikacije, pa se njime širi i održava
vladajuća ideologija. Takva distopijska društva karakterizira visoka razina kontrole. Tu je
karakteristična i izražena društvena stratifikacija sa strogom hijerarhijskom strukturom.4 U
takvim društvima političku ideologiju može zamijeniti religijska, s manjim devijacijama u
navedenim postupcima.

Za distopijska društva karakteristično je da pojedinac žrtvuje svoj individualni interes i

slobodu za zajedničko, „više“ dobro. Distopija izravno prikazuje prisilnu solidarnost; takav
pristup, često i po cijeni nasilja ili zatvora, erodira svaku vrijednost iz čina solidarnosti. Kod
Huxleya se pak ide suprotnim smjerom: ne postoji strah od represivnog aparata, iako je
također riječ o totalitarnom društvu: ljudi su sretni jer su genetski određeni da vole svoj
posao, svoj život i sve što uz njega ide. Pojedinac je stvoren za svoju specifičnu svrhu u
državi. U takvom društvu je ljudima omogućena potpuna seksualna sloboda, iako je
pojedinac i tu lišen prava izbora iliti prave slobode jer se brak smatra nepoželjnim (kao i sve
aktivnosti koje stvaraju jake, ili bolje rečeno – ljudske, emocije poput čežnje, ljubomore,
straha, mržnje, itd.).

U pojedinim djelima čest je problem i odnos prema pojmu sreće (Huxley): da nam netko
oduzme pravo da budemo nesretni, bi li tražili to pravo natrag?; ili Zamjatinovo pitanje:
Sreća bez slobode ili sloboda bez sreće?5 Međutim, u većini distopijskih djela likovi su lišeni
sreće pa se težište premješta na strah: kako se strah u djelu manifestira, kako likovi reagiraju
suočeni sa strahom i sl. Osim toga, u drugim djelima težište može biti na nekoj drugoj
emociji, ali cilj je uvijek isti: ona postaje instrument kontrole, njezinom manipulacijom se
osigurava pokornost mase.

4
Mrak, M., Distopijski diskurs 20. stoljeća: Zamjatin, Huxley, Orwell. Diplomski rad, Rijeka, Filozofski
fakultet, 2019., str. 14.-17.
5
Ibid.
Posebno je značajan i povijesni revizionizam i jezik kao ključna značajka distopijskog
romana: primjerice, kod Orwella je to novozbor (novogovor) osmišljen kako bi udovoljio
ideološkim potrebama nove Partije koja je došla na vlast. Cilj novozbora jest osigurati
primjeren način izražavanja i promišljanja koji je u skladu s vladajućom ideologijom.
Povijesni revizionizam se odnosi na oblikovanje povijesti koji je u skladu s načelima
vladajuće ideologije. Nasilje se isto tako javlja u velikom broju distopijskih romana i to kao
instrument provedbe vladajuće ideologije. Predmet kažnjavanja pritom ne mora biti samo
tijelo, već i duša: ono podrazumijeva gubitak prava, najčešće slobode (ujedno psihičko i
duševno zlostavljanje, „pranje mozga“).

Raspad ili izobličenje tradicionalne strukture obitelji čest je motiv u distopijskim romanima.
Obitelj pritom možemo smatrati kao temeljnu jedinicu šire društvene strukture: pojedini
romani (Sluškinjina priča Margaret Atwood) izvrću strukturu tradicionalne obitelji, dok u
drugim romanima sam pojam obitelji je izostavljen ili pak zabranjen. Autori često rabe ovu
strategiju kako bi prikazali potpun kolaps modernog društva: sve su institucije uništene ili
izvrnute do točke neprepoznavanja.

Iako se sve značajke ne mogu nužno povezati s romanom Anna u ovakvoj strogoj
kategorizaciji, veliki broj ovih strategija možemo primijetiti na pojedinim razinama djela; one
su prilagođene temi, likovima, okolnostima, vremenu i mjestu radnje. U narednim
poglavljima analizirat ćemo na koji su način ove strategije primijenjene i/ili modificirane u
navedenom romanu.
3. ANALIZA DJELA

Roman Anna izdan je 2015. godine, a na hrvatski jezik preveden je 2020. godine.
Romaneskni je svijet poharao virus Crvena kojim je zaraženo čitavo čovječanstvo, ali virus
se „budi“ tek kada osoba spolno sazre. Stoga, u svijetu su ostala samo djeca, lišena nadzora
ili roditeljske ljubavi i brige.

Radnja romana prati istoimenu junakinju i njezina brata, Astora na opustošenoj Siciliji,
preživljavajući od dana do dana. O virusu saznajemo na samom početku romana, iz bilježnice
Važno koju je Annina majka ispunila s važnim informacijama nužnim za preživljavanje:

... Svi su zaraženi. Muškarci i žene. Mali i veliki. Zaražena su i djeca, ali virus miruje
i nema nikakvih posljedica. (...) Virus će se probuditi tek kad narastete. Anno, ti ćeš
narasti kad ti iz pipice poteče tamna krv. Astore, ti ćeš narasti kad ti iz tvrdog piše
izađe sperma, bijela tekućina.6

Annin jedini cilj i svrha jest zaštititi brata i preživjeti dovoljno dugo da ga osposobi za život u
praznom i opasnom svijetu. Nakon što se brat razboli, Anna odlazi u potragu za
antibioticima. Susreće se s Pietrom i drugom djecom, međutim ne stvara trajnije veze i brzo
se vraća u svoj dom. Tada otkriva da joj je brat otet te odveden u Grand Hotel Terme Elise,
gdje tzv. Medvjed vlada i održava polufunkcionalno društvo. Saznajemo da se djeca tamo
skupljaju radi Picciriddune, za koju se vjeruje da može izliječiti djecu od smrtonosnog virusa.
Tamo pronalazi brata, no on ne želi otići, vidjevši svijet i drugu djecu za koju je vjerovao
(zahvaljujući Anninim pričama) da ne postoje, odnosno da su njih dvoje jedini ostali živi.
Kasnije, tijekom tzv. festivala vatre i nereda koji je uslijedio, Pietro pronalazi Astora te troje
junaka odlaze iz Hotela. Njihov je daljnji plan uputiti se prema Mesini te prijeći kanalom u
Kalabriju, gdje vjeruju da su tzv. Veliki, odnosno odrasli ljudi preživjeli te da ih mogu
izliječiti. Tijekom putovanja Anna i Pietro stvaraju dublju vezu koja biva prekinuta njezinom

6
Ammaniti, N., Anna, Vorto Palabra, Zagreb, 2020., str. 38.;
mjesečnicom i njegovom smrću. Roman ima otvoren završetak: Anna, Astor i Maza (pas
kojeg je Anna pokušala ubiti, no koji je tijekom romana, spletom okolnosti, postao
neizostavan član male skupine) prelaze kanal i pronalaze tenisice za koje je Pietro vjerovao
da mogu izliječiti Crvenu.

3. 1. Prostor

Kao što je spomenuto, radnja romana je smještena na Siciliji. Glavna junakinja i veliki dio
radnje djela odvija se u urbanim središtima navedenog otoka. Takva su središta lišena struje i
vode, razrušena ili spaljena divljim požarima i pljačkama. Junaci su lišeni osobnih i digitalnih
veza koje su danas raširenije nego ikada prije. Njihov je svijet strogo omeđen, pri čemu ne
postoje odrasli ljudi koji bi mogli prenijeti iskustva, slike i doživljaje izvan njihovih granica.
Djeca su suočena s potpuno nepoznatim, dalekim i misterioznim svijetom koji će im zauvijek
ostati izvan domašaja. Ipak, prevladava nada da unutar tog ogromnog i misterioznog svijeta
postoje Veliki koji su preživjeli i koji su uspjeli pronaći lijek te je spas tamo negdje, daleko u
svijetu.

Uz to, često se javlja kontrast između puste, spaljene zemlje lišene boje i gradskih ulica gdje
iz pukotina na asfaltu zelenilo i nemilosrdna priroda polako preuzima čovjekovo strogo
uređeno naselje. Mogli bismo gotovo reći da je riječ o svojevrsnom gubitku čovjeka u borbi
protiv prirode, koja polako vraća sve ono što joj je oduzeto.

U potrazi za hranom, lijekovima i drugim potrepštinama, Anna često ulazi u stanove i kuće:
sva mjesta koja su djeci pružala dom i sigurnost ostala su razorena, opljačkana, prašnjava,
pljesniva i često okupirana kosturima, posljednjim ostatcima odraslih. Stanovi često
sadržavaju slike i predmete koji prikazuju stanje prije virusa, svojevrsni podsjetnik i kontrast
surovoj narativnoj sadašnjosti.
U opise krajolika pak autor nerijetko umeće stare panoe, reklame i natpise. Takvi panoi često
govore o svijetloj, sigurnoj i sretnoj budućnosti:

Prošli su pored panoa s reklamom za automobil na kojoj muškarac u odijelu i kravati

govori: Izaberi danas vlastitu budućnost.7
7
Ammaniti, N., Anna, Vorto Palabra, Zagreb, 2020., str. 61.;
 (...) Na zidu je plakat s plavušom pozivao: Osiguraj si s nama sigurnu budućnost.8

Reklame su ironične jer budućnost koja je dočekala čovječanstvo nije ona koju bi čovjek
izabrao, niti je sigurna. Isto tako, prikazuje nesrazmjer u čovjekovim potrebama, željama i
ambicijama prije i poslije virusa: automobil koji je gotovo lišen svoje utilitarne funkcije te
služi kao prikaz statusa i osiguranje usmjereno na budućnost koju nitko nije mogao očekivati,
niti se od nje osigurati. Reklame gotovo podrugljivo strše i navode čitatelja da se zapita što
uopće jest sigurna budućnost i možemo li je, te u kojoj mjeri, uopće birati.

Isto tako, česte su analepse koje nas vraćaju u razdoblje neposredno prije pandemije: daju se
prikazi pojedinih situacija kojima se ostvaruje kontrast između života i smrti, kako prostora,
tako i ljudi: svega što je ostavilo nekakav utisak na junake prikazane u romanu.

3. 2. Dehumanizacija, nedostatak empatije, smrt

Na samom početku romana Annu pronalazimo u bijegu i eventualnoj borbi protiv psa. Autor
prikazuje borbu gotovo objektivno: Anna je lišena afekta i jedini je prioritet preživjeti. Pas
više nije čovjekov najbolji prijatelj, već zvijer koju je nužno ubiti. Anna ne osjeća tugu ili
žaljenje, niti preispituje svoje postupke:

(...) Anna mu vrh kišobrana zari u vrat i mlaz krvi zali joj lice. Životinja je zaskvičala,
ali nije uzmaknula. (...) „Jača sam od tebe!“ Djevojčica ga pogodi u rebra i otvori
mu duboku crvenu ranu.9

Takva dehumanizacija i općeniti nedostatak empatije predominantan je motiv u cijelom

romanu vidljiv u nizu situacija. Smrt i pojam smrti pak ne izaziva nikakav učinak: primjerice:
kada Anna susretne blizance Michelini, pri čemu je jedan umro od posljedica virusa:

Vratili su se u trgovinu. „Što ću s Paolom?“

„Mrtav je. Ostavi ga ovdje.“

8
Ibid. str. 169.
9
Ammaniti, N., Anna, Vorto Palabra, Zagreb, 2020., str. 27.
Smrt je lišena obreda i svela se na svojevrsnu banalnost. Čak i tijela dragih osoba lišena su
„spokoja“, pa se tako kostur Annine majke nalazi u njihovoj kući, obojen i ukrašen bojama i
geometrijskim crtežima:
Svih je dvjesto šest kostiju koje su ga tvorile, od članaka na nožnim prstima do
lubanje, bilo ukrašeno, finim geometrijskim crtežima crnim flomasterom. Na čelo i
obraze bilo je naslagano prstenje i naušnice, a na očne duplje vrapčja gnijezda s
jajima prekrivenim sitnim mrljama.10

Posebno je naglašeno dječje egocentrično razmišljanje gdje je svatko prepušten samome sebi,
posebice zbog toga što je teško doći do hrane i vode, pa su nerijetke pljačke, tuče i ubojstva.
Mario Michelini, već spomenuti blizanac, ubija dijete bez razmišljanja. Naposljetku i on
umire od ruku modroputih, skupine djece pod vodstvom takozvanog Medvjeda.

Djeca su prikazana poput odraslih, pri čemu su najčešće preuzeli najgore navike i osobine:
piju alkohol, puše, surovi su i bezosjećajni te su prikazani nalik na životinje, poput
deevoluiranog oblika čovjeka: slika onoga što se dogodi kada ne postoje odrasli koji bi učili i
oblikovali umove u razvoju. Ponašaju se poput grabežljivaca, jedni su drugima neprijatelji.
Autor ih kroz Pietra gotovo izjednačuje sa psima:

„U četrnaest godina sve obave. Rode se, odrastu i umru. „ Čula je kako šmrca. „Na
kraju nije važno koliko je život dug, nego kako ga proživiš. Ako dobro proživiš čitav
život, kratak vrijedi koliko i dug. Zar ne?“11

Ipak, najznačajniji opis apsolutne dehumanizacije svakako je analepsa s naslovom Dvije

vrećice koja opisuje Pietra i Patrizia u njihovoj misiji da „potaknu“ dušu da napusti ljudsko
tijelo osobe koja pati od teških simptoma virusa:

Patrizio je bio na uzglavlju kreveta, ispod je bila Annaritina omršavjela lubanja, a u

rukama su mu bile vrećice, jedna u drugoj. Gledao je svog malog pomoćnika, koji je
stajao uz krevet i stezao tetinu ruku. „Sad ću joj ih staviti na glavu. Batrgat će se. Ti
se baci na nju i ne daj joj da se miče, stisni je iz sve snage i ne puštaj.“12

10
Ammaniti, N., Anna, Vorto Palabra, Zagreb, 2020., str. 37.;
11
Ibid.; str. 181.;
12
Ibid. str. 209.;
Kao posljedica te dehumaniziranosti dolazi do izvrtanja nekih uobičajenih očekivanja i
vjerovanja: često se može čuti izreka Djeca su budućnost. Međutim, autor postulira da u
ovakvom svijetu ne postoji budućnost jer unatoč tomu što su pošteđena virusa, spolno zrela
djeca umiru bez mogućnosti razmnožavanja: kraj je već napisan i djeca su u potpunosti
svjesna te činjenice. Autor se isto tako poigrava s motivom krvi: krv, kako u Bibliji tako i u
Stokerovoj Draculi, predstavlja život. Međutim, u Ammanitijevoj Anni krv predstavlja smrt:
kada djevojčica dobije menstruaciju, znači da je spolno zrela i da će umrijeti.

Unatoč tomu, autor ostavlja, iako malen, prostor za intimne veze i humanost: Anna je krvlju i
obećanjem majci vezana za svojega brata kojeg pokušava zaštititi od okrutnoga svijeta, iako
je i ta veza na trenutke klimava, što je posve razumljivo budući da je riječ o
trinaestogodišnjoj djevojčici i osmogodišnjem dječaku. Autor isto tako uspostavlja kontrast u
odnosu sa psom, Mazom: na samom početku romana Anna je umalo ubila psa, dok ga na
kraju spašava iz mora i vodi sa sobom na kopno. Isto tako, Anna otkriva što je to ljubav i iako
je bila kratkoga vijeka, bila je to jedina intimna veza s drugom osobom koja joj je značajno
proširila vidike.

3. 3. Dječja distopija – Grand Hotel Terme Elise

Kada su oteli Anninog brata, ona se uputila u potragu; putem je našla Pietra koji joj je
objasnio tko su modroputa djeca za koje je Anna vjerovala da su oteli njezina brata:

„Žive u hotelu. Najveći ih love i pretvaraju u roblje.“

„Zašto?“

„Za svetkovinu vatre. Imaju ih puno gore.“13

Prišavši hotelu, Anna dolazi u susret s Katiom, Fiamettom i Chiarom: u tom susretu iz
dijaloga likova saznajemo za Rosarija Barlettu zvanog Medvjeda koji je vođa hotela i koji
zapovijeda Modroputima. Saznajemo da vlast provodi kroz strah i nasilje te da u određene
dijelove hotela nije moguće doći bez posebne ogrlice. Isto tako saznajemo da Medvjed
organizira takozvanu svetkovinu vatre u kojoj planiraju spaliti Picciriddunu, osobu s
teškoćama u razvoju za koju su djeca vjerovala da je pobijedila virus te da može izliječiti
13
Ammaniti, N., Anna, Vorto Palabra, Zagreb, 2020., str. 87.
drugu djecu. Nešto ranije u romanu Mario Michelini spominje da je dovoljno ju poljubiti, no
Medvjed i njegova svita vjeruje da će njezin pepeo izliječiti djecu od virusa.

Ovdje možemo uočiti nekoliko značajki distopijskog romana: Medvjed vlada uz pomoć
malobrojne „elite“, odnosno djece kojima je simbol statusa i moći posebna ogrlica. Nakon
njih su djeca bez ogrlice, dok se na dnu nalaze modroputi, najmanja djeca koja služi kao
roblje. Riječ je dakle o svojevrsnoj hijerarhiji, iako labavoj, no i dalje donekle funkcionalnoj.

Iako djeca s ogrlicama u nekim instancama pokušava održati kakav-takav red, druga se djeca
ne mogu na njih osloniti za zaštitu ili pomoć. Oni su prvenstveno u službi svojevrsne
promocije Picciriddune, njihova izlječitelja. Tim rečeno, Medvjed održava kontrolu nad
djecom koristeći se nadom u izlječenje: kako bi uopće ušlo u hotel, dijete mora ostaviti nešto
korisno i važno. Dakle, dok će u drugim distopijskim romanima režim koristiti nasilje ili
apsolutni strah za uspostavljanje i održavanje vlasti, ovdje će vladajući Medvjed iskoristiti
nadu kako bi privukao što više subjekata i, uz kratak vatreni spektakl, lišio ih važnih resursa,
kao što je hrana, voda, baterije i slično.

Isto tako, kao što soma u Vrlom novom svijetu donosi osjećaj sreće i pacificira subjekte, tako
ovdje postoji opojno sredstvo, iako lišeno sofisticiranosti, čija je funkcija otupljenje i
umrtvljivanje osjećaja:

Tko je popio, ubrzo bi se zanjihao s glavom na prsima i rukama mlitavo obješenim uz

tijelo, uljuljkan zvukom bubnjeva. Jedan je hodao žmirećke, nije primijetio da je
došao do kraja podesta, na tren je ostao s nogom ispruženom u zraku i pao uz
provalu smijeha.14

(...) „Dijele to navečer. Svašta je unutra, alkohol, tablete, sedativi... Zovu to

Picciriddunine suze...“15

Isto tako smo spomenuli da je za distopijska društva karakteristično da pojedinac žrtvuje svoj
individualni interes i slobodu za zajedničko, „više“ dobro. Tako, kada Anna napokon nađe
brata, on odbija otići, čak prihvaćajući ime koje su mu dodijelili, čime se praktički odrekao
sestre, pa time i vlastite obitelji. Valja uzeti u obzir da je riječ o djeci te da čitanjem romana
ne možemo zaključiti razumiju li ta djeca pojam „višeg“ dobra, a isto tako valja uzeti u obzir

14
Ammaniti, N., Anna, Vorto Palabra, Zagreb, 2020., str. 109.;
15
Ibid., str. 111.;
zašto je Astor zanijekao svoje ime: vjerovao je da su on i njegova sestra jedini preživjeli te je
htio ostati među djecom, socijalizirati se, kao što bi djeca i trebala, ali ne u ovakvim uvjetima
i okolnostima.

Naposljetku nam valja ukazati na još jednu karakteristiku distopijskoga romana, a to je raspad
obitelji. Već od samog početka romana, obitelj kao društvena struktura ne postoji – ostala su
samo djeca koja zbog virusa ne mogu niti odrasti, niti formirati tradicionalnu obitelj. Ostali su
tek fragmenti, kao bratsko-sestrinska veza koju pratimo, ali koja naizgled puca kada junaci
dođu u kontakt sa skupinom u hotelu. Nakon što uspješno spase brata iz svojevrsnog ropstva,
Pietro, Anna i Astor i pas Maza formiraju vezu koja uvelike nalikuje nekakvoj tradicionalnoj
obitelji: muž, žena, dijete i pas. Međutim, autor ne ostavlja mjesta za emotivnu vezu čitatelja
i likova: Anna ubrzo dobiva svoju prvu menstruaciju, što pak signalizira da joj se smrt
ubrzano približava. Zatim Pietro stradava u prometnoj nesreći na motoru, no ubrzo se otkriva
da je po njegovom tijelu raširen osip – znak da je virus i kod njega već probuđen i
uznapredovao. Time, kao i na početku, ostaju brat i sestra, naizgled sami na svijetu, u potrazi
za Velikim: u potrazi za izlječenjem.
4. ZAKLJUČAK

Niccolo Ammaniti nam u ovom djelu daje prikaz zanimljive perspektive: na samom smo
početku suočeni s činjenicom da će svi likovi ubrzo umrijeti. Do kraja romana to postaje
sigurnost i iako je roman otvorena kraja, ne ostavlja previše mjesta nadi. No usprkos tome,
roman odiše njome: likovi svojom djetinjastom naivnošću, koliko god negirali, vjeruju u
svoju posebnost ili traže izvanjski tračak nade koliko god on bio besmislen ili apsurdan.
Takva je nada zarazna, pa se nerijetko i čitatelj uhvati u tlapnji za sretnim krajem.

Isto tako, autor daje surov prikaz djece bez odgoja, svodeći djecu, inače sliku nevinosti i
dobrote u današnjem društvu, na grabežljivce i životinje lišene empatije i zdravog razuma.
Okružena smrću i prepuštena samima sebi, djeca se pretvaraju u najgoru moguću sliku
čovječanstva na izdisaju.

No usred takvog prikaza Anna služi kao svjetionik nade da u tom surovom svijetu ipak
postoje pojedinci spremni spasiti ili barem očuvati tračak humanosti, uporno se boriti protiv
nesagledivih zapreka i neprestano tražiti neki drugi, bolji svijet.
5. LITERATURA

 Ammaniti, N., Anna, Vorto Palabra, Zagreb, 2020.;

 Bosančić, B., Mičunović, M., Humanistika iz perspektive transhumanizma i

posthumanizma u Anafora : Časopis za znanost o književnosti, Vol. VII No. 2, 2020.;

 Malenica, Irena; Šmit Matek, Zdenka, Distopijsko tematiziranje budućnosti : od

Zamjatina do Mlakića i Popovića u : Tabula : časopis Filozofskog fakulteta,

Sveučilište Juraja Dobrile u Puli, No. 15, 2018.

 Mrak, M., Distopijski diskurs 20. stoljeća: Zamjatin, Huxley, Orwell. Diplomski rad,

Rijeka, Filozofski fakultet, 2019.