Piše: Tomislav Jakić

U noći od petka na subotu, 13. na 14.studenoga godine 2015. svjetla su se počela

gasiti u Evropi (nimalo slučajno koristimo frazu šefa britanske diplomacije s početka
Prvoga svjetskoga rata). Na sedam lokacija u Parizu, glavnome gradu druge
najznačajnije države Evropske unije, napali su teroristi, prema informacijama
dostupnima u trenutku pisanja ovoga teksta, pripadnici tzv. Islamske države.
Nepotpuna bilanca tih terorističkih napada bez presedana – više od 140 mrtvih i
mnoštvo ranjenih. Neposredna posljedica: proglašavanje izvanrednog stanja u
Francuskoj, zatvaranje francuskih granica, prekidanje prometa podzemne željeznice i
zatvaranje zračne luke francuske metropole, suspendiranje letova iz SAD u
Francusku, te gotovo tisuću i po vojnika sa strojnicama na ulicama Pariza. Uz
pojačane mjere sigurnosti na belgijsko-francuskoj granici.

Prve reakcije demokratskog Zapada bile su očekivane: zaprepaštenje, osuda i

poruka: neće nas oni terorizirati, niti ćemo mi pokleknuti. Zvuči dobro, još kada bi bilo
istinito. Jer, gorka je istina –nasuprot zvučnim frazama – da džihadisti već sada
itekako teroriziraju ne samo Francusku, nego širenjem atmosfere straha i
nesigurnosti cijelu Evropu, zapravo: cijeli svijet. I još nešto: taj je svijet već pokleknuo
pred prijetnjom s kojom se nije u stanju nositi, proglašavanjem izvanrednog stanja u
Francuskoj, izvođenjem vojske na ulice, prekidanjem vitalnih prometnih veza.
Pokleknuo je i prihvaćanjem, a sve u skladu sa zakonima demokracije, jačanja
ekstremne ksenofobične desnice kojoj nije na umu ništa drugo, nego dokidanje
demokracije pod firmom borbe za njezinu zaštitu (od drugih i drugačijih). Ono što,
međutim, taj svijet nije učinio, a sva je prilika da neće ni učiniti, to je prestajanje
saniranja simptoma i okretanje prema stvarnim uzrocima međunarodnog terorizma
koji je u liku tzv. Islamske države dobio svoju do sada najopasniju varijantu.
Zapad mora priznati da je sam stvorio monstruma koji se sada okreće protiv njega, a
zaogrnut plaštem vjerskog fundamentalizma. Zapad mora priznati da je ne samo
destabilizirao, nego i rušio, vojnom silom – izravno, ili isporukama oružja i novca
domaćim nezadovoljnicima, ali i stranim avanturistima, plaćenicima –  režime (istina
je: ne demokratske po zapadnim standardima, ali stabilne) što nisu bili po volji
nezajažljivim apetitima nadnacionalnih struktura gladnih energenata i željnih
gospodarenja njima. Zapad mora priznati da je mnogo spominjanu borbu protiv
međunarodnog terorizma godinama koristio za ostvarivanje svojih ekonomsko-
financijskih interesa, održavajući tek privid borbe za uspostavljanje demokracije u
državama kojima se do tada vladalo čvrstom rukom. I Zapad mora priznati da nije
učinio apsolutno ništa da bi spriječio stvaranje globalne opasnosti oličene u tzv.
Islamskoj državi, dapače da je ona dobrim dijelom njegov proizvod, jer je
neselektivno naoružavao svakoga tko je prihvaćao borbu protiv sirijskog predsjednika
Asada, čovjeka koji ljubomorno čuva naftne i plinske izvore u svojoj zemlji od ruku
globalnih energentskh tvrtki. Napokon, Zapad mora  priznati da i dalje ne čini ništa
kako bi  prekinuo trgovinu naftom tzv. Islamske države, koja je njezin bitan izvor
prihoda, kao ni naoružavanje pobunjenika u Siriji što ih naziva umjerenima, a koji u
pravilu – s modernim oružjem – prelaze džihadistima.

Hoće li Zapad sve to priznati?  Gotovo je sigurno da neće.

Hoće li Zapad prihvatiti rusko savezništvo, možda čak i vodeću ulogu u borbi protiv
međunarodnog terorizma, nakon što su ruski udari na ciljeve ISIL-a u Siriji u malo
više do mjesec dana postigli više od onih što ih SAD uz nekoliko saveznika vodi već
godinu dana? Hoće li Zapad pritisnuti Tursku koja je u dobroj mjeri odgovorna kako
za širenje oružane pobune protiv Asada u Siriji, tako i za višemjesečnu plimu
izbjeglica što iz kampova u Turskoj preplavljuje Evropu? Gotovo je sigurno da neće!
I što će se onda dogoditi? Što se događa s teškim bolesnikom kod kojega liječnici
uporno liječe simptome, ne prepoznajući, ili ne želeći prepoznati stvarne uzroke
bolesti? Jednostavno: bolesnik umire. Što će se dogoditi s projektom ujedinjene
Evrope i borbe protiv međunarodnog terorizma (samo) u režiji Zapada? I opet
jednostavno: ujedinjena je Evropa na najboljem putu da između svojih članica izgradi
utvrđene granice (ako ih već neće trajno zatvoriti), te da utvrdi vanjske granice,
pretvarajući se u „tvrđavu Evropu“, a borba protiv međunarodnog terorizma koja će
se i dalje ograničavati na suzbijanje terorističkih akata, ali se neće baviti njihovim
uzrocima, ostat će u konačnici neuspješna. Što drugim riječima znači da će teroristi
jačati, da će područje svojega djelovanja sve više prenositi u Evropu, pa i dalje.
Rječju: da će pobijediti.

Ima li na Zapadu državnika koji bi smogao hrabrosti prihvatiti te jednostavne i

nepobitne istine? Nema! Ovih dana preminuli iznimno popularni (zapadno) njemački
kancelar Helmut Schmidt prije nekoliko je godina (i to baš u razgovoru s ruskim
predsjednikom Putinom!) vrlo otvoreno rekao kako današnja Evropa nema državnika
od formata. Savršeno točno. „Mali“ državnici, zapravo političari-otpravnici poslova
nisu više od činovnika kojima nesmetano manipuliraju krupni kapital i financijski
centri, da vojno-industrijski kompleks (na kojega je poodavno, ali uzalud, upozorio
američki general-predsjednik Dwight Eisenhower!) i ne spominjemo.
Tko će, osim projekta ujedinjene Evrope, osim otvorenih granica i demokracije (što
će neminovno ustuknuti pred naletom desničara – nacionalista i šovinista) biti
najveća žrtva terorizma koji „gasi svjetla u Evropi“ (govori se već i o očekivanim
napadima u Londonu)? Bit će to upravo oni koji u tisućama i stotinama tisuća bježe
pred teroristima, tražeći utočište pred njima na Zapadu koji je te iste teroriste stvorio.
U noći nakon napada u Parizu planuo je izbjeglički kamp u francuskom obalnom
gradu Calaisu (prema nepotvrđenim vijestima zapaljen u znak odmazde), „potvrdu“
za svoju ksenofobnu politiku dobit će svi „a la Orban“ čija „moda“ podizanja nove
„željezne zavjese“ u obliku zidova i bodljikavih žica na granicama dobiva sve više
pristaša (pa i kod naših susjeda Slovenaca). Bit će to vjetar u jedra svima koji su
sumnjičavi, da upotrijebimo najblaži mogući izraz, prema svim ljudima druge nacije,
rase, vjere ili uvjerenja. Izbjeglice koji spašavaju gole živote počet će tretirati kao
potencijalne teroriste, bit će pooštrena politika davanja azila, ali i postupak prisilnog
vraćanja u zemlje iz kojih bježe (pa čak ako ih tamo čeka i nož ISIL-ovih koljača).
Evropa će tonuti sve dublje u novi mrak, tješeći se da time spašava svjetlo
demokracije. Na žalost, gasit će svjetla što su ih zapalili oni koji su nakon završetka
Drugoga svjetskog rata htjeli postaviti temelje jednoj novoj, drugačijoj i boljoj Evropi.
Čini se da smo od cilja ostvarivanja takve Evrope dalje nego i u jednome trenutku
otkako je osnovana Zajednica za ugljen i čelik, preteča ideje i prakse (koja se
pretvara u svoju suprotnost) Evropske unije.
Strah će zavladati Evropom. Nesigurnost će prevladati u svijetu. Različitosti koje su
nas mogle obogaćivati, pretvorit će se u nepremostive zapreke u međusobnim
odnosima naroda i država. Scenarij sudnjega dana? Ne mora biti, ako se Zapad
suoči s istinom o sebi i promašenosti svoje politike. Šanse za to su vrlo male, ali nisu
ipak isključene. Nadajmo se barem da nisu. Vjerujmo da će poneko svjetlo u Evropi
ostati upaljeno.