Likovna umetnost

Ako elimo upoznati svijet likovnih umjetnosti, onda moramo pruiti povijest likovnih umjetnosti, estetiku
likovnih umjetnosti, materijalne (fizike) elemente likovnih umjetnosti. Prije toga morao nauiti kako treba
gledati likovno djelo: sliku, kip, zgradu. Najprije, dakle, trebamo nauiti umjetnost gledanja. Glavni i
osnovni instrument za gledanje likovnog djela jest ovjekovo oko. Ali oko i gledanje mora takoer biti
dovoljno likovno probueno i likovno obrazovano. To znai da moramo poznavati likovni jezik. Kao to je
pjesma umjetniko djelo koje je stvoreno pomou knjievnog osjeaja za jezik, tako su slika, kip i zgrada
umjetnika djela koja su stvorena pomou likovnog osjeaja za jezik crte, boje i oblika. Biti italac znai
biti upuen u elemente pomou kojih knjievnik pretvara rijei u pjesniki tekst. Biti gledalac znai biti
upuen u elemente s pomou kojih likovni umjetnik pretvara crtu, boju i oblik u likovni. Prema tome,
gledati u likovnom smislu znai isto to u knjievnom smislu znai - itati. Svrha je uenja likovnog jezika
da nauimo gledati - itati likovno djelo.
Svijet likovnih umjetnosti jest dio opeg svijeta umjetnosti kojemu pripadaju jo knjievnost, glazba,
gluma i ples. Knjievnosti je sredstvo izraza rije, glazbi zvuk, glumi rije i kretanje i plesu pokret.
Likovnim umjetnostima sredstvo izraza je lik ili oblik. Od toga svoga sredstva izraza - lika ili oblika - te
umjetnosti nose ime: likovne umjetnosti. Umjetnost kojoj je sredstvo izraaja u liku (ili obliku) zove se
likovna umjetnost. Tri su likovne umjetnosti, koje se izraavaju preko lika (ili oblika): slikarstvo (ili pitura),
kiparstvo (ili skulptura) i graditeljstvo (ili arhitektura).
Kao to onaj koji eli nauiti strani jezik, mora svladati njegova pravila, tako likovni umjetnik mora
svladati osnovne elemente izraavanja slikarskog, kiparskog i arhitektonskog jezika onaj koji se eli
njime izraavali ili eli shvatiti to se tim jezikom izraava. Uenje stranog jezika trai postupnost. Ta je
postupnost u likovnom jeziku jo sporija jer se jezik umjetnosti ne ui razumom, nego osjeajem. Za
strane jezike postoje gramatike, to jest pravila govora i pisanja. Ali za likovni jezik, kao i za bilo koji drugi
umjetniki jezik, nema gramatike ni pravila kako treba osjeati.
Likovno djelo: slika, kip ili zgrada jesu kao ovjek. Sastavljeni su od materijalnih ili fizikih likovnih
elemenata i od psihikih likovnih elemenata. Psihiki likovni elementi u slici, kipu, i zgradi jesu sve to
nije materijal. To su, znai, elementi likovnog duha koje je umjetnik unio u materiju i materijalizirao likovni
duh u slici, kipu ili zgradi.
Likovni tekst (likovna forma) je umjetniki govor crte, boje i volumena. U likovnom smislu gledati sliku,
kip ili zgradu znai itati likovni tekst. Likovni tekst je poetak i svretak, jedini umjetniki smisao likovnog
djela. Sve to je u slici, kipu, ili zgradi izvan likovnog teksta, a to znai: svaki likovni sadraj koji se ne
nalazi u crti, boji i volumenu - likovno ne postoji. Slika se ne slika, kip se ne modelira, zgrada se ne gradi
radi motiv, nego izkljuivo radi likovnog teksta (likovne forme). Stoga je likovno djelo samo onda
kvalitetno kada u njemu likovna forma (likovni tekst) nadvalada likovni motiv, a likovno je nekvalitetno
kada je likovni tekst ispod motiva.
Umjetnost (engl. = art; njem. = Kunst; franc. = art; tal. = arte, od lat = ars) je duhovno ovjekovo
stvaralatvo koje se moe iskazati na vie naina: knjievnost (rije sredstvo izraaja), glazba (zvuk
sredstvo izraaja), gluma (rije i pokret sredstvo izraaja), ples (pokret sredstvo izraaja) i tri likovne
umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo i arhitektura) kojima je lik (ili oblik) sredstvo izraaja. Umijee je duhvno
ovjekovo stvaralatvo koje se ne moe nauiti ni stei ve se s njim treba roditi. Znai da jedan neto
umije to drugi ne umije stvoriti (misli se na umjetniku stvaralaku mo ovjeka).
Umjetnost je duhovno stvaralatvo pomou kojega ovjek umije izraziti osobne osjeaje na vie naina.
Likovna umjetnost je duhovno ovjekovo stvaralatvo koje se izraava pomou tri umijea. Prema
starogrkoj teoriji imamo est naina (ili danas sedam) na koje ovjek izraava svoje osjeaje. Od est
(ili danas sedam) umjetnosti, tri su likovne: slikarstvo ili pitura, kiparstvo ili skulptura, graditeljstvo ili
arhitektura.
Likovno djelo se sastoji od materijalnih ili fizikih likovnih elemenata (lat. elementum = poelo; u likovnim
umjetnostima osnovni pojam, sastavni dio cjeline, odnosno kompozicije likovnoga djela) i od psihikih
likovnih elemenata, a izraava se preko likovnoga motiva (teme ili sadraja) i likovne forme (naina

izraaja likovnoga motiva).

Materijalni ili fiziki likovni elementi su vidljivo tijelo umjetnikoga djela, to jest materija/materijal pomou
kojega se slikar/kipar/graditelj kao umjetnik likovno izraava, to jest likovne tehnike (slikarske, kiparske i
graditeljske likovne tehnike).
Psihiki likovni elementi su dua umjetnikoga djela (likovna forma). Dijele se na tri skupine: glavni,
pomoni i ostali: glavni psihiki likovni elementi u slikarstvu (crta i boja) i glavni psihiki likovni element u
kiparstvu i arhitekturi (volumen), pomoni psihiki likovni elementi (simetrija, proporcija, ritam) i ostali
psihiki likovni elementi.
Likovni motiv (tema ili sadraj) jest ono to (?) je likovni umjetnik (slikar, kipar, arhitekt) prikazao na
likovnom djelu (slika, kip, zgrada). Prema motivu, likovno djelo (slika, kip, zgrada) moe biti prikazano ili
figurativno ili apstraktno.
Figurativna umjetnost je ona umjetnost koja ima motiv vidljive stvarnosti - vizualne realnosti - figuru koja
se moe prepoznati.
Apstraktna umjetnost (lat. abstrahere = odstraniti) je nefigurativna umjetnost, umjetnost u kojoj nije
prepoznatljiva figura (lik) nego je izraena od istih elemenata likovne kompozicije.
Likovna forma jest nain kako (?) je umjetnik izrazio/prikazao likovni motiv na svom umjetnikom djelu
(slika, kip, zgrada).
Crte je poetak ili temelj umjetnikog djelovanja u likovnim umjetnostima.
Lik (ili oblik) je nain ili sredstvo izraaja u likovnim umjetnostima. Od sredstva izraaja - lika/oblika likovne umjetnosti dobile su naziv: likovne umjetnosti. Za likovne umjetnosti postoje jo nekoliko naziva:
prostorne umjetnosti, vizualne umjetnosti, plastine umjetnosti, lijepe umjetnosti.
Prostorne umjetnosti nazivamo likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura) jer lik/oblik zauzima
odreeni prostor (dvodimenzionalni ili trodimenzionalni).
Vizualne umjetnosti ili umjetnosti oka nazivamo likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura) jer
lik/oblik doivljavamo/osjeamo gledanjem/okom.
Plastine umjetnosti nazivamo likovne umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura) jer lik/oblik ima svoju
povrinu ili plastiku/plastinost (ne misli se na plastiku kao industrijski materijal)
Tri likovne umjetnosti: slikarstvo ili pitura, kiparstvo ili skulptura, graditeljstvo ili arhitektura.
Slikarstvo ili pitura (lat. pictura; engl. picture; njem. Malerei; franc. peinture, lat. pittura) je likovna
umjetnost kojoj je temelj izraaja u crti i boji, to jest u/na plohi. Zato kaemo da je slikarstvo plono
likovno izraavanje ili dvodimenzijalna umjetnost jer se izraava na plohi koja ima dvije dimenzije: irinu i
duinu.
Slikar (ili hrvatski: liilac) je likovni umjetnik koji se slui materijalnim ili fizikim likovnim elementima
(tijelo umjetnikoga djela - materija/materijal) da bi na umjetniki nain izrazio psihike likovne elemente
(dua umjetnikoga djela - likovna forma).
Slika (gr. eikon; lat. pictura) je izraaj, proizvod ili produkt likovnoga umjetnika koji se bavi slikarstvom,
a zovemo ga slikar.
Slikati je umjetnika radnja (u infinitivu) likovnoga umjetnika kojega zovemo slikar.
Kiparstvo ili skulptura (lat: sculpere = sjei, rezati, klesati, tesati) je likovna umjetnost kojoj je temelj
izraaja u volumenu. Zato kaemo da je kiparstvo trodimenzionalna umjetnost jer ima tri dimenzije:
irinu, duinu i visinu.
Kipar je likovni umjetnik koji se slui materijalnim ili fizikim likovnim elementima (tijelo umjetnikoga
djela - materija/materijal) da bi na umjetniki nain izrazio psihike likovne elemente (dua umjetnikoga
djela - likovna forma).
Kip (od maarskog: kep = lik) je izraaj, proizvod ili produkt likovnoga umjetnika koji se bavi kiparstvom,
a zovemo ga kipar.
Modelirati (a ne kipariti) je umjetnika radnja (u infinitivu) likovnoga umjetnika kojega zovemo kipar.
Arhitektura (gr. arhitekton) je likovna umjetnost kojoj je temelj izraza volumena u prostoru. Zato kaemo
da je arhitektura trodimenzionalna umjetnost jer ima tri dimenzije: irinu, duinu i visinu. Graditeljstvo ili
arhitektura je umjetnost, a graevinarstvo je poduzetnitvo.

Arhitekt (graditelj - projektant ili diplomirani inenjer arhitekture - dipl. ing. arh. - dia) je likovni umjetnik je
likovni umjetnik koji se slui materijalnim ili fizikim likovnim elementima (tijelo umjetnikoga djela materija/materijal) da bi na umjetniki nain izrazio psihike likovne elemente (dua umjetnikoga djela likovna forma). Arhitekt ili graditelj je umjetnik, a graevinar je poduzetnik.
Zgrada je izraaj, proizvod ili produkt likovnoga umjetnika koji se bavi arhitekturom, a zovemo ga
graditelj ili arhitekt ili diplomirani inenjer arhitekture.
Projektirati je umjetnika radnja (u infinitivu) likovnoga umjetnika kojega zovemo graditelj ili arhitekt ili
diplomirani inenjer arhitekture. Projekt je idejni ili izvedbeni nacrt kao proizvod/produkt likovnoga
umjetnika, a prema projektu zgradu gradi graevinar kao poduzetnik.
Urbanizam (lat. urbs, urbis = grad, urbanus = gradski) gradogradnja; postanak i razvoj grada. Urbi et orbi
= Gradu (Rimu) i svijetu; Urbs aeterna = Vjeni grad (Rim).
Primijenjena umjetnost je umjetniko oblikovanje predmeta svakodnevne i praktine uporabe.
Primitivna umjetnost je tradicionalna (obiajna) umjetnost nastala kao narodna umjetnost.
Naivna umjetnost ili naiva ona je umjetnost koja se temelji na obiajima narodne umjetnosti dotinog
kraja (slino kao i primitivna umjetnost).
Akademizam je jednostrano, teoretski dovreno prilaenje pojedinim likovnim problemima.
Artizam (lat: ars, artis = umjetnost) je virtuozno svladavanje tehnikih i formalnih elemenata u umjetnosti.
Akademija (gr. Akademeia) je prvobitno naziv za kolu u blizini Atene u parku posveen uspomeni na
heroja Akadema koju je osnovao starogrki filozof Platon 387. prije Kr., a ukinuo je 529. poslije Kr.
bizantinski car Justinijan.. Danas rijei "akademija" ima vie znaenja: najvia znanstvena ustanova
neke zemlje (HAZU = Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) ; drutvo uenjaka, knjievnika i
umjetnika (HDLU = Hrvatsko drutvo likovnih umjetnika); visoka kola ili sveuilite (ALU = Akademija
likovnih umjetnosti); sveana priredba s koncertnim tokama, predavanjima i recitacijama.
Ars gratia artis znai: umjetnost radi umjetnosti (geslo amerike filmske kompanije Metro Goldwin
Meyer).
L`art pour l`art (franc./lar pur lar) znai: umjetnost radi umjetnosti, geslo umjetnikog smjera
larpurlartizma.
Ukus (lat. gustus = zadovoljstvo, uitak) u likovnim umjetnostima je estetska odrednica kojom se
izraava smisao za lijepo, odnosno sposobnost osjeaja umjetnikih vrijednosti. Kao subjektivno i
osobno osjeanje, ukus je uvjetovan priroenom naslijeenom sklonou i odgojem i obrazovanjem.
Objektivni kriteriji (prosudbe) ukusa su estetski. De gustibus (et coloribus) non est disputandum = o
ukusima (i bojama) se ne raspravlja.
Boja (hrv: krasa, mast, liilo; engl: colour; njem. Farbe; franc. coleur; tal. colore) osjeaj koji u oku stvara
svjetlost emitirana (odaslana) iz nekoga izvora ili reflektirana (odsijava) od povrine nekoga tijela.
Spektar (lat. spectrum) niz raznobojnih tonova koji nastaju rastavljanjem bijele svjetlosne zrake pri
prolazu kroz staklenu prizmu. Boje spektra spadaju u podruje svjetlosti i nalaze se unutar
elektromagnetskih frekvencija u valnim duinama od 400 do 700 milimikrona. Zrake krae valne duine
od spektralnih su: ultraljubiaste, rendgenske (x-zrake), radioaktivne (alfa, beta i gama zrake) i kozmike
zrake (ultra beta). Zrake due valne duine od spektralnih su: infracrvene (toplinske), radio i televizijske
zrake.
Valer (franc. valeur = vrijednost) je svjetlosna vrijednost, koliina i kvaliteta odlika, kakvoa) svjetlosti
koju neka povrina odbija. U likovnoj praksi (a naroito u slikarstvu) je jedno od osnovnih sredstava
likovnog izraaja, odnosno element likovne kompozicije.
Lavir (franc. lavis, od laver = prati) nastaje tako da slikar preko osuenoga crtea, naknadno prijee
nekom bojom. Crte laviran smeom bojom zove se: sepija (gr. sepia = sipa); crte laviran crnom
bojom zove se: grisaille (franc. grisaille/grizaj); crte laviran crvenom bojom zove se: sanguinia (lat.
sanguis, - inis = krv).
Gama (gr. gamma) u slikarstvu je prizvuk, odnosno dominacija (isticanje) jedne tonski stupnjevane boje
koja daje slici opi dojam (npr. zelena gama, crvena gama; topla gama, hladna gama).
Kroma (gr. hroma = boja) svojstvo (valer, gama, ton) ili zasienost boje. Meusobnim optikim

(svjetlosnim) mijeanjem triju primarnih (osnovnih) boja aditivne sinteze (RGB boje: Red = crvena,
Green = zelena, Blue = modra) pojaava se pojedinana valerska vrijednost i mijenja kromatska
zasienost boja (jer se aditivne boje zbrajaju). Meusobnim fizikim (pigmentalnim) mijeanjem triju
primarnih (osnovnih) boja supraktivne sinteze (CMYK boje: Cyan = modra, Magenta = crvena, Yellow =
uta, Black = crna; oznaka K = Keyline) umanjuje se pojedinana valerska vrijednost i mijenja se
kromatska zasienost boja (jer se pigment boje oduzima mijeanjem).
Intonacija (lat. intonare = podizati glas) u slikarstvu je opi koloristiki dojam postignut naglaavanjem
meusobno bliskih boja (tonova), odnosno naglaavanjem odreenih i za djelo bitnih tonova.
Nijansa (franc. nuance = preljev) je postupni prijelaz boje u boju. U krugu boja nijansa je meuvrijednost
dviju uzastopnih boja. U slikarskoj praksi nijansa je vidljiva razlika izmeu dva susjedna kromatska tona.
Pigment (lat. = pigmentum = boja) je organski (od ivotinja ili biljaka) ili anorganski (zemljani ili mineralni)
prah koji ima svojstvo prekrivanja neke podloge (bojanja).
Plenerizam (franc. plein + air = puni zrak) slikanje u prirodi (pod vedrim nebom i dnevnim svjetlom, za
razliku od ateliera).
Dekoracija (lat. decor) ures, ukras; ukraavanje predmeta umjetnikim elementima.
Interijer (franc. interieur, od lat. interior = unutranji) openito unutranji prostor; likovni motiv koji
prikazuje ivot u zatvorenom prostoru.
Eksterijer (franc. extrieur) vanjtina, vanjska strana; vanjski prostor u arhitekturi.
Otvorena faza u likovnoj praksi je vremenski razmak unutar kojega je omogueno razmazivanje boje
(premazanog sredstva), a ovisi o vrsti veziva (npr. razmak je dosta dui kod uljanih tehnika nego kod
vodenih tehnika).
Perfekcija (lat: perfectio, od perficere = dovriti) svretak, dogotovljenje, usavravanje, besprijekornost,
najvii domet, nepogrjenost; podii se na najvii stupanj, razviti se do najviih mogunosti.
Percepcija (lat. percipere = primiti u se) je opaanje, primanje dojmova, neposredni osjeaj predmeta i
pojava iz okolnog svijeta kao i doivljaja. Percepcija je organizirana cjelina razliitih osjeaja u kojoj svaki
osjetni podatak (vizualni, sluni, tjelesni ili neki drugi) ima svoje posebno znaenje (odreen je cjelinom i
djeluje na cjelinu).
Klasika (lat. classicus = star, drevan; u prenesenom znaenju: odlian, uzoran) je kulturno i duhovno
ostvarenje starogrke (u Periklovo doba, od 460. do 429. god. pr. Kr.) i starorimske umjetnosti (u
Augustovo doba, od 27. pr. Kr. do 14. god. poslije Kr.).
Antika (lat. antiquus = star, drevan) je razdoblje starogrke i starorimske kulturne povijesti (do 446., to
jest do propasti zapadnoga Rimskog carstva ili do 529. kada je bizantinski car Justinijan ukinuo atensku
filozofsku kolu).
Civilizacija (lat: civilis = graanski) cjelokupno materijalno ljudsko stvaralatvo.
Kultura (lat: cultos, ili culture, od colere = obraivati zemlju; tovati, astiti) cjelokupno duhovno ljudsko
stvaralatvo.
Tehnika (gr: techne = vjetina, umijee) sposobnost koritenja likovnih materijala u izradi i dovrenju
umjetnikoga djela.
Ikonologija (gr. eikon = slika + logos = rije, govor) znanost koja se bavi prouavanjem forme likovnoga
djela (a ne motiva; to jest prouava likovne elemete likovnoga djela jer za ikonologiju nije vana
objektivna stvarnost (likovni motiv, tema, sadraj) nego se prouava smisao poruke koju slika prikazuje.
Ikonografija (gr. eikon = slika + grafein = pisati) sliko-opis, opis slike; znanost koja se bavi
prouavanjem sadraja, smisla i simbolike prikaza likovnoga djela, to jest prouava nelikovne elemente
likovnoga djela (tko je tko i to je tko na slici): osnovni kompozicijski raspored likova (tko je lijevo, a tko
desno), prostor u kojemu se likovi nalaze (pejza, interijer) tipologija likova (bradati, produhovljeni),
odjea likova (kostim), atributi (znak raspoznavanja), boja (plavi plat, bijela haljina, zlatna aureola).
Metafizika (gr. meta = iza + fysis = priroda) je prvobitno Aristotelovo djelo koje je slijedilo iza djela Fizika
(gr. meta ta fizika), a raspravlja o bitku. Kasnije postaje zasebna filozofska disciplina protivna razvojnoj
dijalektici temeljna na pojedinanoj datosti i nepromjenjivosti elemenata, tvari i pojava. To statino,
natprirodno, nadnaravno, nadiskustveno (trascedentno) pokuali su neki likovni umjetnici u slikarstvu

(metafiziko slikarstvo).
Etika (gr. ethos = obiaj) nauka o moralu; znanost koja prouava i vrednuje moralna htijenja s
namjerom da ukae na prave i istinske vrijednosti.
Estetika (gr. aisthanomai = osjetni, opaajni) je filozofska disciplina koja ispituje lijepo, odnosno vrijedno
u umjetnosti, istrauje bitne preduvjete i kriterije umjetnikog doivljaja, stvaranja i prosuivanja, kao i
uope smisao, znaenje i bit umjetnikog. Dva su ishodita prouavanja estetike: Platonova spekulativna
(mislena) filozofija umjetnosti i Aristotelova empirijska (iskustvena) metoda.
Umjetnika ljepota je umjetnika "istina" koja se utjelovljuje u likovnom djelu, a u gledatelju stvara osjeaj
ugode (ah, nita, nita).
Ciklus (gr. kyklos = krug) je skup razliitih meusobno povezanih pojava ili procesa koji se ponavljaju ili
nastavljaju u izvjesnom vremenskom razmaku i sainjavaju zatvorenu cjelinu. U likovnim umjetnostima
ciklus je niz umjetnikih djela unutar zajednike teme ili likovnog sadraja kojim se nastoji rijeiti
odreeni likovni problem ili zaokruiti odreeno vremensko razdoblje.
Stil (gr. stylos = drak, pisaljka) je skup posebnosti umjetnikog djela po kojima se ono razlikuje od
drugih djela iste vrste. U irem smislu podrazumijeva i umjetniko razdoblje kao to je srednjovjekovno,
renesansno, barokno ili moderno. Stil moe oznaavati i likovni pravac ili smjer (kubizam, futurizam,
dadaizam, nadrealizam...).
anr (engl. genre; njem. Sittenbild; franc. genre; tal. genere) je stil, rod, vrsta, nain; likovni motiv koji
prikazuje prizore iz svakodnevnog ivota.
Umjetnik je ovjek koji se profesionalno bavi umjetnou (bilo likovnom ili nekom drugom) jer je za to
struno kolovan.
Amater (lat: amo, amare = ljubiti, voljeti; franc. = amateur = ljubitelj) ovjek koji se bavi umjetnou iz
ljubavi prema umjetnosti, a nije struno kolovan niti mu je umjetnost profesija.
Diletant (tal. dilettante, od lat. delectare = veseliti, radovati) je nadstrunjak, ovjek koji se bavi
umjetnou bez strune speme samo sebi za zadovoljstvo (amater).
Genij (lat. = genius) osoba izvanredne duhovne i umne sposobnosti kod koje je naroito istaknuta
inteligencija i natprosjena sposobnost za vei broj razliitih aktivnosti (umjetnikih, znanstvenih).
Talent (gr. = talanton; lat. = talentum) je neko starogrka novana jedinica i jedinica za mjerenje teine.
Talen(a)t je takoer duhovna sposobnost umno nadarena ovjeka u nekom podruju (umjetnikom,
znanstvenom).
Muza (gr. Musa) u starogrkog mitologiji svaka pojedina od devet boginja, keri Zeusa i Mnemosine
(boginje pamenja, pokroviteljice znanosti i umjetnosti): Talija = pokroviteljica komedije, Uranija =
pokroviteljica astrologije, Melpomena = pokroviteljica tragedije, Polihimnija = pokroviteljica lirske poezije,
Erato = pokroviteljica poezije, Klio = pokroviteljica povijesti, Kaliopa = pokroviteljica krasnoslovlja,
Euterpa = pokroviteljica glazbe, Terpsihora = pokroviteljica plesa. U svrhu lakeg pamenja imena svih
muza stvorena je mnemotehnika rije: TUMPECCET = tumpekcet.
Inspiracija (lat. inspirare = puhati u to ili na to) je umjetniko nadahnue, poticaj, trenutak kada razliita
podsvjesna zbivanja proimaju ovjeka za umjetnikim stvaralatvom.
Inteligencija (lat. intelligere = razabrati, razumijevati, shvaati) je sposobnost snalaenja, sposobnost
rjeavanja problema; pospjeuje razumijevanje likovnih datosti, potie stvaralatvo i uzrokuje kritinost.
Hobi (engl. hobby = razanoda) u likovnim umjetnostima podrazumijeva bavljenje likovnim djelatnostima u
slobodno vrijeme.
Donator (lat. donare = darovati; gr. ktetor = ktitor; mecena = dobroinitelj, prema: Gaj Cilnije Mecena, iz
1. st. pr. Kr., rimski bogata koji je pomagao pjesnicima i umjetnicima), darovatelj, osoba koja neto
poklanja (redovito umjetniku da se likovno izrazi).
Atelijer (franc. atelier = radionica) je radionica likovnog umjetnika.
Paleta (engl. pallet; njem. Malerscheibe; franc. palette; tal. tavalozza) tanka drvena (metalna ili plastina)
ploica na koju slikar postavi pigment boje za slikanje.
tafelaj (njem. Staffelei) stalak (drveni ili metalni, prenosivi ili fiksni) koji slui slikaru u izradi likovnih
djela.

Model (engl. model; njem. Modell; franc. modele; tal. modello) u irem smislu je objekt (ivi ili neivi)
prema kojemu se izvodi likovno djelo, a u uem smisli to je iva osoba koja pozira umjetniku.
Anfas (franc. en face = u lice) u likovnim umjetnostima poloaj figure (stav) ije je lice prikazano potpuno
frontalno (okrenuto prema gledatelju).
Profil (franc. profil) u likovnim umjetnostima poloaj figure (stav) ije je lice prikazano s bone strane (sa
strane).
Studija (engl. study; njem. Studie; franc. tude; tal. studio) u likovnim umjetnostima je temeljito izveden
pripremni rad za finalno (konano) ostvarenje umjetnikog djela.
Skica (engl. = sketch; njem. = Skizze; franc. = esquisse, croquis; tal. = schizzo) je jednostavna,
nedotjerana, brzo i s nekoliko osnovnih poteza postavljena likovna misao.
Shema (gr.) je jednostavna skica ili crte, pojednostavljeni prikaz kompleksne cjeline.
Anatomija (gr. anatemnein = rasjeckati) je nauka o grai i sastavu tijela ivih bia i njihovim organa.
Kod likovnih umjetnosti, anatomija (vitalna graa tijela) je nauka koja na temelju izuavanja grae
kostura, zglobova i miia omoguuje ispravno prikazivanje ljudskog tijela i njegovih proporcija u
mirovanju, kao i kod promjena koje nastaju prilikom razliitih pokreta.
Analiza (gr. analysis = razjanjenje, razlaganje, ralanjivanje) je nain odgonetanja vrijednosti
umjetnikog djela s namjerom da se tom djelu ocjeni umjetnika vrijednost.
Faktura je umjetniki rukopis, vidljivi znaci tehnike rada kod stvaranja umjetnikog djela.
Kanon (gr. kanon = pravilo, norma) je skup umjetnikih pravila o pomonim psihikim likovnim
elementima (simetrija, proporcija i ritam) koja vladaju u pojedinim razdobljima.
Katalog (gr. katalogos = popis, listina) je sustavni i struni popis umjetnikih djela koji sainjava stalni
fond pojedinih pinakoteka, galerija i muzeja (kao i biblioteka).
Monografija (gr. monos = sam, jedan, jedini + grafein = pisati) je pisana biografija (ivotopis) jednog
umjetnika redovito popraena reprodukcijama njegovih likovnih djela.
Likovna kritika (gr. krino = luim, biram, oitujem, sudim) je ocjena, analiza, umijee prosuivanja
likovnog djela (prijekor, zamjerka, pokuda, prigovor, osuda).
Dizajn (engl. design = skica, projekt, plan; tal. disegno = crte) je pojam s dvostrukim znaenjem.
Izvorna talijanska rije odnosi se na crte kao uzorak umjetnikog stvaralatva. Znaenje engleske rijei,
jer se odnosi na izvanjsko ureenje likova pa je ovaj pojam i naao na iroku primjenu u industrijskoj
proizvodnji.
Fotografija (gr. fos, fotos = svjetlost + grafein = pisati) viefazni postupak izrade slike izlaganjem
svijetloosjetljivih slojeva svjetlosnom ili nekom drugom zraenju.
Film (engl. film = tanka koica, opna, membrana, koprena, maglica, tanki sloj) tanka prozirna opna od
celuloita s presvlakom osjetljivom na svjetlost koja slui za fotografiranje ili za pravljenje
kinomatografijskoga snimka (foto-vrpca).
Ilustracija (lat. illustrare = osvijetliti, razjasniti) tumaenje pojedinih tekstovnih sadraja pomou likovnih
sredstava izraaja (vinjeta, inicijal, minijatura).
Plakat (nizoz. placken = lijepiti; engl. poster; franc. placard; tal. manifesto) pisana, crtana, slikana ili
tiskana obavijest obino umnoena i izloena na javnom mjestu.
Impresija (lat. impressio = utiskivanje) je neposredno doivljeni osjeaj, dojam, primarni svjesni sadraj
koji proizlazi iz osjetilno spoznajnog svijeta (umjetniki pravac: impresionizam; umjetnik: impresionist).
Ekspresija (lat. exprimere = prikazati, jasno izraziti) je osjeaj preko kojega umjetnik subjektivni (osobni)
doivljaj prikae na odreenom likovno djelu (umjetniki pravac: ekspresionizam; umjetnik:
ekspresionist).
Simbol (gr. symbolon) je figurativni ili apstraktni znak (antropomorfni: ovjek, zoomorfni: ivotinja,
grafiki: slovo, geometrijski znak) koji ili oznauje neki pojam ili na njega podsjea, jer je poticajan
(sugestivni) i prizivajui (evokativni) pojam. Simbol je posrednik izmeu ljudskog razumijevanja i
nerazumijevanja.
Znak (gr. semeion; lat. signum; engl. sign; njem. Zeichen; franc. signe; tal. segno) je obiljeje, signal,
nositelj je znaenja, odnosno predmet koji upuuje na drugi predmet (u filozofskom smislu). U likovnim

umjetnostima znak je (bez obzira na pripadnost) likovni element kompozicije.

Logotip (gr. logos = rije + typos = lik, trag) je zatitni znak vizualno osmiljen i prepoznatljiv kao nazivni
i likovni pojam odreene djelatnosti.
Memorandum (lat. memorandus = spomena vrijedan, znaajan) je slubeni list papira u ijem se vrhu
nalaze otisnut logotip kao zatitni znak, puni naziv odreene djelatnosti i adresa.
Monogram (gr. monos = sam, jedan jedini + gramma = slovo) skraenica, zatitni znak, prvobitno kao
jedno, a kasnije dva ili vie slova, koji oznauju im autora umjetnikoga djela.
Original (lat. origo, originis = podrijetlo, zaetak, postanak) je likovni izvornik (za razliku od kopije)
izraen od samog umjetnika
Kopija (lat. copia = zaliha, obilje) u likovnim umjetnostima je vjerna reprodukcija originala izvedena istim
materijalom i slinom ili identinom tehnikom.
Falsifikat (lat. falso = krivo + facere = nainiti) je preinaka (kopija, imitacija) umjetnikih djela (kao i
drugih predmeta) napravljenih radi prijevare, odnosno stjecanja materijalne koristi (totalni falsifikat).
Ki (engl. sketch; njem. Kitsch) jeftina, bezvrijedna nadriumjetnost dopadljiva ukusa. Obiljeje je
neukusnog umjetnikog obrta i uglavnom radova diletanata i amatera.
Izloba (engl. exhibition; njem. Ausstelung; franc. exposition; tal. mostra) u likovnim umjetnostima
oznauje javno izlaganje umjetnikih djela.
Bijenale (lat: bis = dvaput, jo, opet + annus = godina) je likovna izloba koja se redovito (tradicionalno)
odrava svake druge godine. Najpoznatiji bijenale u Europi odrava se u Veneciji od 1986. godine: La
Biennale di Venezia.
Retrospektiva (lat. retro... = nazad, unatrag + spectare = gledati, motriti) znai: osvrt, osvrtanje, gledanje
unazad, obaziranje na prolost. U likovnim umjetnostima oznauje izlobu koja obuhvaa likovna djela
jednog umjetnika ili grupe umjetnika nastalih unutar veeg vremenskog razdoblja (ili cjelokupnog
ivota).
Instalacija (lat. installare = postaviti) je u suvremenom umjetnikom izraavanju kombinirano likovno
djelo (skulptura, mobil slika...) postavljeno u prostor na nain da s tim prostorom sainjava smislenu
cjelinu.
Kolekcija (lat. colligere = skupljati) je skup istovrsnih umjetnikih skupocjenih predmeta.
Kolekcionar (ili kolekcionist) je sakuplja skupocjenih umjetnina.
Zbirka (lat. colectio) je zasebni skup umjetnikih djela pojedinih muzeja, galerija, pinakoteka, biblioteka i
kolekcionara.
Aukcija (lat. auctio, od augere = nadmetati se) je javna prodaja ili rasprodaja umjetnina putem
nadmetanja (pri kojoj umjetninu dobije onaj tko ponudi najvei iznos), draba, licitacija.
iri (engl. jury) grupa strunjaka odreenih ili izabranih za prosuivanje umjetnikog dojma pojedinih
likovnih djela (osobito pri odabiru za izlobu) ili za dodjeljivanje poasnih nagrada na izlobama ili
natjeajima.
Muzej (gr. museion) je ustanova ili zgrada u kojoj se pohranjuju, uvaju i izlau likovna umjetnika djela
kao i predmeti koji su vrijedni za prouavanje povijesti ovjeanstva.
Galerija (engl. gallery; franc. galerie; njem. Galerie; tal. galleria) je ustanova ili zgrada u kojoj se
pohranjuju, uvaju i izlau samo slikarska i kiparska umjetnika djela.
Pinakoteka (gr. pinax, pinakos = ploica, slika + theke = spremnica) je ustanova (ili zgrada) u kojoj se
pohranjuju, uvaju i izlau slike (samo slikarska likovna djela).
Restauracija (lat. restaurare = popraviti, obnoviti) ustanova ili udruga koja ima ulogu popravljanja i
ouvanja umjetnina.
Konzervacija (lat. conservare = sauvati, odrati) ustanova ili udruga koja ima ulogu zatite i odravanje
umjetnina.
Materijalni ili fiziki likovni elementi u slikarstvu
Materijalni ili fiziki likovni elementi su oni elementi koji slue da se likovni duh materijalizira i vidljivo

prikae. To su materijali pomou kojih umjetnik ostvaruje svoje likovno djelo. U slikarstvu emo ih
podijeliti na tri razliite tehnike: crtake tehnike, grafike tehnike i slikarske tehnike.
Crtake tehnike
Srebrenka je suha metalna crtaka pisaljka; sastoji od srebra i smjese olova i kalija, uloena u neki drugi
materijal radi lakeg crtanja (drvo ili patnet olovka). Ostavlja vrst, bistar i ist trag, ali slabo vidljiv trag
koji s vremenom potamni, oksidira. Osobito je bila omiljeni crtaki instrument umjetnicima za vrijeme
renesanse.
Olovka je suha crtaka pisaljka, osnovni crtai materijal. Sastoji se od uloka (srike, mine, punte) i
drvene ili metalne obloge (drala) koja titi pisaljku od lomljivosti, ruku od prljanja i omoguuje lake
rukovanje pisaljkom. Trag olovke je proziran i ist. Umjetnike olovke imaju svoju numeraciju slovnu i
brojanu vrijednost: slova i brojeve koji oznauju mekou ili tvrdou/krutost olovke. Tako kaemo da
postoji tri vrste olovaka: krute olovke = H, meke olovke = B i grafitne olovke = F.
Ugljen je najstariji crtaki materijal, ostavlja crn i mekan trag. Dobiva se tako da se tapii mekog drveta
pougljene, karboniziraju. Od olovke se razlikuje u tome to je meki i to ostavlja trag pranast i maglen.
Vrste ugljena za crtanje su: drveni ugljen (dobiven suhom destilacijom drveta, npr. od lipe ili vrbe), masni
ugljen (drveni ugljen umoen u laneno ili makovo ulje), preani ugljen (preana ugljena praina s malim
dodatkom veziva) i ugljene olovke.
Kreda je kalcijev karbonat, bijeli, sivkasti ili ukasti prah; suhi crtaki materijal izmeu ugljena i olovke.
Nezailjena kreda ostavlja trag kao ugljen, praan i maglen. Zailjena kreda ostavlja trag poput olovke,
jasan i otar.
Pero je crtaki materijal. Neko prirodni crtaki ili pisarski materijal: pero od guske, gavrana, labuda,
pero od trske (lat. = calamus). Danas kao industrijski metalni crtaki instrument pravi se od bronce ili od
obojane legure, od elika, zlata ili pozlaenog metala. Pero je pogodno za krasnopis - kaligrafsko pisanje
(kaligrafija: gr. kalos = lijep + grafein = pisati). Ostavlja tvrd i otar trag. Crte nainjen perom, bilo
ptijim ili metalnim, moe se lavirati. Lavris (franc. lavis, od laver = prati) nastaje tako da crta, kada se
crte osui, pomou kista i vode naknadno prijee smeom, crvenom ili crnom bojom. Crte laviran
smeom bojom zove se: sepia (sepija). Crte laviran crnom bojom (u sivo) zove se: grisaille (grizaj)
Crte laviran crvenom bojom zove se: sanguinia (sangvinja)
Kist ili pinel, kiica, etkica, je crtaki instrument i osnovni slikarski pribor. Sastoji se od snopa dlaica
prirodnog ili umjetnog podrijetla i drke/drala.
Airbrush (engl.) je zrani kist; moderna crtaka (i slikarska) tehnika. Naprava za prskanje boje zove se
aerograf, a radi pomou komprimiranog (stlaenog) zraka.
Trska je prirodni crtaki instrument od zailjene indijske bambusove stabljike. Ostavlja crte koji je u
svemu nalik na ptije pero, samo nema njegovu gipkost i otrinu.
Grafike tehnike
Grafika (gr. grafein = pisati, urezivati) je posebna vrsta likovnog izraaja koji ima odreeni postupak za
umnaanje crtea. Grafiar najprije pripremi podlogu - matricu (plou od drveta, bakra, cinka, kamena)
na kojoj naini grafiku podlogu kako bi crte umnoio na grafikim listovima u odreeni broj primjeraka
pomou grafikog valjka. Dakle, grafika je umjetniki rad koji se umnaa (multiplicira) tiskom u vie
primjeraka (a ne fotokopira).
etriri su vrste tradicionalnih/klasinih tiskovnih postupaka: visoki tisak, duboki tisak, ploni tisak i
propusni tisak.
Visoki tisak: tiskovna povrina na matrici je poviena (reljefna), a netiskovna povrina mehanikim ili
kemijskim putem udubljena; to jest, crte ostaje netaknut na povrini matrice, a udubi se/izree sva
povrina oko crtea. Originalne tehnike visokog tiska: drvorez, linorez, metalorez, visoki bakropis.
Duboki tisak: tiskovna povrina na matrici je udubljena mehanikim ili kemijskim putem, a netiskovna
povrina ostaje netaknuta; to jest, crte se udubi/izree, a ostala povrina matrice ostaje netaknuta
neizrezana/neudubljena. Originalne tehnike dubokog tiska: bakrorez, linorez.

Ploni tisak: tiskovna povrina na matrici nalazi se na istoj razini s netiskovnom povrinom. Originalna
tehnika plonog tiska: litografija.
Propusni tisak: sadri elemente izrade ablona. Originalna tehnika propusnog tiska: serigrafija ili
sitotisak.
Linorez je grafika tehnika visokog tiska kojoj je matrica od linoleuma. Na matrici se izrezuje ona
povrina koju koju elimo da se ne vidi na otisku. Samo otiskivanje izvodi se runo, trljanjem na
grafikom listu.
Drvorez ili ksilografija je najstarija grafika tehnika visokog tiska namijenjena za umnoavanje crtea
pomou drvene matrice. Crte je na drvenoj matrici reljefan, tiskovna je povrina poviena, a netiskovna
urezana, odnosno izdubljena.
Bakrorez je tvrda grafika tehnika dubokog tiska. Grafiar direktno na povrinu bakrene matrice pomou
metalnih iljastih dlijeta urezuje crte, zatim ga premazuje bojom i zajedno s vlanim grafikim listom
provue matricu kroz grafiki valjak.
Bakropis je grafika tehnika dubokog tiska. Grafiar pripremi matricu tako da je najprije ugrije (na
plamenu/vatri) i na nju namae tekui crni (asfaltni) vosak. Kada se vosak ravnomjerno razlije, onda
bakropisnom iglom (samo skida vosak) lagano urezuje crte u votanu povrinu. Zatim bakrenu matricu
stavi u otopinu/kiselinu za otapanje/nagrizanje metalnih povrina. Nakon to crte bude urezan pomou
otopine, opere se crni vosak i matrica se namae bojom za grafiku, poloi se na vlani grafiki list i
zajedno se provuku kroz grafiki valjak.
Litografija (gr. lithos = kamen + grafein = pisati) je grafika tehnika plonog tiska kada grafiar umnaa
svoj crte pomou kamene matrice.
Serigrafija (lat. sericum = svila + gr. grafein = pisati) je grafika tehnika propusnoga tiska; ablonski
tisak, mreasti tisak - svilotisak ili sitotisak. Matica kao nositelj tiskovne povrine sastavljena je od guste
mree (od svile, naylona, polyestera, perlona) koja je nategnuta/napeta na metalni ili drveni okvir.
Slikarske tehnike
Slikarske tehnike sastoje se od pigmenta boja (koje slikar nanosi na slikarsku povrinu), od tekuina
(kojima se boje razrjeuju), od kistova (kao alata kojim se nanosi boja), od podloge (na koje se boja
nanosi). Prema sastavu slikarske se tehnike uglavnom dijele na krute (pastel) i tekue (akvarel, gva,
tempera, ulje, freska, enkaustika).
Pastel je slikarska tehnika u kojoj se kao slikarsko sredstvo koristi suhi pigment u boji s neznatnom
koliinom veziva. Pastel je oblikovan kao pisaljka ili kreda. Nanosi se pisanjem, jagodicama prstiju ili
jastuiima za puder.
Akvarel (lat. aqua = voda) je slikarska tehnika vodenog slikanja jer se suhi pigment u boji mijea pomou
vode. Podloga se oslikava u prozranim tonovima poinjui od bjeline papira.
Gva (franc. = gouache) je slikarska tehnika vodenim bojama kod koje se pigment mijea s bijelom
bojom i vee za podlogu vodootpornim vezivom. Za razliku od trasparentnoga/prozirnoga akvarela u
kojemu ulogu bijele boje igra podloga (bijeli papir), gva je pokrivajua tehnika sadrajno bogata bijelim
pigmentom kao punilom.
Tempera (lat. temperare = mijeati) je slikarska tehnika koja se dobiva mijeanjem pigmenata boje s
razliitim vezivima. Kao prirodno vezivo koristilo se jaje (umanjak) ili smokvino mlijeko.
Uljene boje su slikarska tehnika u kojoj se pigment boje mijea s uljem. Uljno slikarstvo je slikarska je
tehnika pomou boja (pigmenata) pri emu se kao vezivo upotrebljava masno oksidirajue ulje (najee
laneno, makovo, orahovo, suncokretovo). Uljene su boje rastezljive, prilagodljive, pa se njima mogu
postii razliite likovne izraajne vrijednosti: pokrivenost, transparentnost, mat, sjaj, pastoznost,
reljefnost. Podloge uljnim bojama su: karton, platno, preparirana daska, ljepenka, staklo, metal... Uljene
slike se zatiuju verniranjem (lakiranjem).
Freska (tal: fresco = svjee) je zidna slikarska tehnika pomou pigmenta boje u prahu i posebnog veziva.
Dva su osnovna postupka rada: slikanje na svjeoj buci (buon fresco = prava freska) i slikanje na suhoj
buci (al secco = na suho). Postupak slikanja na svjeoj buci zahtjeva poznavanje buke i pigmenta u

prahu. Nakon nanoenja zadnjeg sloja buke (arricciato) za dnevni rad (giornata), prenosi se crte sa
ablona (koji je iupljikan na kartonu) pomou krede (sinopia). Dnevno se nanosi onoliko svjee buke
(intonaco) koliko umjetnik moe u jedan prekriti s bojom.
Mozaik (gr. mosaike tehne) je zidna slikarska tehnika slaganja raznobojnih kamenia u svjeu buku.
Umjetnik najprije pripremi buku na kojemu e nanositi raznobojne kamenie. Nakon nanoenja
zadnjeg sloja svee buke za dnevni rad, prenosi crte sa ablone pomou krede. Tek tada u svjeu
buku slae raznobojne kamenie. Danas, uz pomo raznih veziva - ljepila, mozaik se moe slagati u
sastavljenim dijelovima i direktno lijepiti na zid.
Vitra ili vitraj (franc. = vitrail) je zidna slikarska tehnika slaganja raznobojnog stakla. Dakle, kao osnovni
slikarski materijal koristi se obojano staklo ili staklo u boji. Kompozicija slike, koja obino ima prozorsku
namjenu, izvodi se prema crteu kojega redovito izradi sam umjetnik. Pri izradi vitraja, spajanje
raznobojnog stakla vri se pomou olovnih spojnica.
Tapiserija (franc. = tapisserie; tal. = arazzo, po francuskom gradu Arass) je slikarska tehnika koja se
izvodi tkanjem vunenih ili svilenih niti (tapiserija je umjetnost, a tapetarstvo je zanat).
Kola (franc. collage = lijepljenje) je slikarska tehnika koja nastaje ljepljenjem raznih komada papira,
tekstila, drveta, pijeska, razliitih predmeta na odreenu podlogu s namjerom postizanja odreene
likovne kompozicije.
Enkaustika (gr. enkaiein = paliti, ariti, ei) stara i naputena slikarska tehnika koja se izvodi na
podlozi za slikanje pomou vrueg voska i pigmenata boje. Obino su se pigment i vosak mijeali na
podlozi pomou zagrijanih lopatica, igala, tapia, koji su sluili za glaanja voska.
Akrilik (franc. = acrylic) univerzalna slikarska tehnika bazirana na akrilik vezivu. Akrilik bojama mogu se
postii osnovne vrijednosti ostalih slikarskih tehnika (prozirnost akvarela, punoa i pastelnost gvaa,
postojanost tempere, dubinska svjetlost ulja).
Materijalni ili fiziki likovni elementi u kiparstvu
Materijalni ili fiziki likovni elementi su oni elementi koji slue da se likovni duh materijalizira i vidljivo
prikae. To su materijali pomou kojih umjetnik izrauje svoje likovno djelo. U kiparstvu emo ih
prouavati preko kiparskih tehnika. Pod kiparskim tehnikama podrazumijevamo kiparski rad u razliitim
materijalima koji se upotrebljavaju od prapovijesti do danas bilo da su tradicionalni materijali i industrijski
materijali.
Glina je mekana i masna zemlja i osnovni kiparski materijal. Za modeliranje u glini kipar mora izraditi
kostur na kojega nabacuje mekanu i vlanu glinu koju oblikuje prstima ili kiparskim lopaticama. Gotovo
djelo u glini moe se pei (terakota) ili moe posluiti kao model za izradu odljeva.
Terakota (tal. = terracotta) peena zemlja; zajedniki je naziv za predmete od peene gline. Pomou
gline u postupku terakote nastala je umjetnika izrada raznih vrsta vaza lonarstvo.
Kamenina je porozna keramika bijele boje (mjeavina kaolina, kvarca i glinenca). Po finoi nalazi se u
sredini izmeu obine grube keramike (opeke, terakote) i porculana. Predmeti od kamenine prvo se
peku na temperaturi od 1100 do 1200 C stupnjeva potom se nabojavaju i peku na temperaturi od 970 do
1050 C stupnjeva. Poznata kamenina: fajansa (po talijanskom gradu Faenza) i majolika (tal. = maiolica,
prema panjolskom otoku Mallorca).
Keramika (gr. keramos = glina) je zajedniki/opi naziv za sve proizvode izraene od gline i otvrdnute
peenjem. Keramiki proizvodi se prethodno u meufazama peenja i naknadno zatiuju i dekoriraju
glazurama, emajlima i keramikim bojama.
Porculan je najfinija vrsta keramike. Razlikuje se tvrdi i meki porculan. Tvrdi ili pravi porculan se
proizvodi na bazi kaolina, pee se na temperaturi do 1500 C stupnjeva i premazuje/glazira ocaklinom.
Meki ili umjetni porculan proizvodi se bez upotrebe kaolina, mrvljenjem i mijeanjem vapnenca.
Gips (gr. = gypsos) je mineral, kalcijev sulfat, s manje ili vie vezane vode, obino bijele boje. Na trite
dolazi preraen (peen i mljeven) u obliku mekog, finog praha koji se pomijean s vodom pretvara u

plastinu masu i vrlo brzo stvrdnjava (bez promjene obujma). Idealan je materijal za lijevanje kipova,
reljefa, male plastike i za izraivanje modela, reljefnih otisaka i tukatura, a i za naknadno oblikovanje.
Za kiparsko modeliranje opotrebljava se alabasterski gips.
Kamen je prirodni kiparski materijal. Kamen se dijeli na: eruptivni (vulkanskog podrijetla), sedimentni
(vapnenac) i metamorfni (mramor). Bez obzira na ope ime, kamen redovito dobiva i dodatni naziv
prema mjestu (lat: cava = kava) gdje se vadi/bere iz zemlje. Prema krutosti/tvrdoi imamo: obini kamen,
mramor (gr. marmario = blistam), granit (lat. granum = zrno).
Drvo je prirodni kiparski materijal. Dijeli se na: crnogorino drvo (etinjae), bjelogorino drvo (liare) i
egzotino drvo.
Staklo (tal. = vetro, od lat. vitrum) kruta je i prozirna, amorfna i relativno vrsta tvar dobivena taljenjem
razliitih smjesa rudaa. Razlikuje se etiri vrste stakla: obino staklo, meko ili natrijevo staklo, tvrdo ili
kalijevo staklo kristalno ili olovno staklo. Staklo se oblikuje na vie naina: puhanjem, lijevanjem,
valjanjem, izvlaenjem... U kiparstvu se staklo upotrebljava kao staklena smjesa za modeliranje prozirnih
ili svjetleih kipova.
Kristal (gr.krystallos = led) je jednorodno tvrdo tijelo koje ima pravilan unutarnji raspored atoma i vanjski
oblik pravilnog mnogoplonjaka.
Bjelokost je kiparska tehnika kojoj je materijal od slonovih kljova. Bjelokost se ree kristalnim dlijetima.
Bronca (tal. = bronzo) kiparska tehnika sastavljena od legura bakra i kositra (olova, aluminija, eljeza,
nikla). Izvanredan je materijal za lijevanje kipova, male plastike, reljefa, kao i upotrebnih predmeta. Kipar
- broncist koji modelira u bronci najprije treba nainiti kip u nekom osnovnom kiparskom materijalu (glini
ili gipsu). Dakle za model u mekem materijalu najprije treba izraditi kostur (od drveta ili eljeza koje se
omota s jutom ili gazom). Na kostur se nabacuje mekanu i vlanu glinu ili gipsanu smjesu. Kad je
umjetnik izradio kip u naravnoj veliini, od nekog osnovnog kiparskog materijala, moe ga pripremiti za
izradu odljeva od bronce. Tada se obloi sadrom ili gumom (gumiarabika ili tragant guma) da bi se dobio
otisak - kalup. Kad se sadra ili guma, zavisi od ega se pravi kalup, stvrdne onda se kalup razdvaja od
modela. Model se ostavlja kao uzorak ili primjerak koji moe jo nekad posluiti. Sada se u otisak - kalup
lijeva jezgra (smjesa od praha opeke i sadre). Kada se jezgra stvrdne, kalup se odvoji od smjese opeke i
sadre. Nakon toga jezgra se oljuti ili isjee oko jedan ili vie centimetara. I ponovno se povrati u kalup.
Na kalup se montiraju cijevi kroz koje e se lijevati bronca. Izmeu kalupa i jezgre sada postoji praznina
u koji se lijeva vrela bronca. Kad se bronca osui, odvaja se kalup. Iz unutranjosti bronanog kipa izvadi
se jezgra da kip bude prazan. Nakon toga bronca se cizelira (uklanjaju se hrapavosti nastale pri
lijevanju) i patinira (razliitim kemikalijama i naknadno zatiuje votanom pastom ili lakovima kako ne bi
dolo do nepoeljne oksidacije.

Materijalni ili fiziki likovni elementi u arhitekturi

Materijalni ili fiziki likovni elementi u arhitekturi su oni elementi koji slue da se likovni duh materijalizira i
vidljivo prikae. Tri glavna imbenika u arhitekturi, likovna forma - umjetniki dojam, funkcija namjena,
konstrukcija odnos tereta i nosaa, ovise o graevinskom materijalu. Materijali su fiziko sredstvo
pomou kojih umjetnik izrauje svoje likovno djelo i ostvaruje formu, funkciju i konstrukciju.
Forma je nain kako je i na koji je nain arhitekt/graditelj izrazio/prikazao likovni motiv (sadraj/temu) na
svom umjetnikom djelu zgradi.
Funkcija (lat. fungi = vriti obavljati) je namjena radi koje arhitekt projektira zgradu, a graevinar kao
izvoa radova gradi zgradu. Funcija je vrlo vana jer arhitekt upravo poinje oblikovati svoje likovno
djelo prema namjeni.
Konstrukcija (lat. constructio, od construere = sagraditi, sazidati, stvoriti) u arhitekturi znai projektirati
zgradu tako da se uspostavi odnos tereta (krov) i nosaa (zid, stup), odnosno izmeu vertikalnih nosaa
i horizontalnog tereta.

Materijalne ili fizike likovne elemente u arhitekturi moemo podijeliti na graevinske tehnike
tradicionalnih materijala i graevinske tehnike industrijskih materijala.
Graevinske tehnike tradicionalnih materijala
Opeka je tradicionalni graevinski materijal od gline koja se stavlja u razliite kalupe i pee u posebnim
peima ili se sui na suncu. Glina je mekana i masna zemlja na bazi aluminijskih silikata nastala
raspadanjem stijena pod djelovanjem sokova prapovijesne vegetacije. Zbog svoje izvanredne
plastinosti, glina je osnovni materijal za dobivanje opeke.
Kamen je tradicionalni i prirodni graevinski materijal. Kamen se dijeli na: eruptivni (vulkanskog
podrijetla), sedimentni (taloeni - kao vapnenac ili krenjak) i metamorfni (preobraeni - najpoznatiji je
mramor). U arhitekturi se kamen koristi kao osnovni graevinski materijal, kao konstruktivni, nosivi i
zavrni ukrasni/dekorativni materijal. Moe biti obraen/klesan u pravilnim kvadratima kao i djelomino
obraen ili grubo obraen/klesani kamen - rustika (od lat. rusticus = seoski).
Drvo je tradicionalni i prirodni graevinski materijal. Dijeli se na: crnogorino drvo (etinjae),
bjelogorino drvo (liare) i egzotino drvo. U arhitekturi se drvo upotrebljava u obliku greda (vertikalnih
ili horizontalnih), prenosnica i dasaka.
Graevinske tehnike industrijskih materijala
Cement (lat. caementum = sjeeni zidarski kamen) je industrijski graevinski materijal, anorgansko
hidrauliko vezivo (jer otvrdnjava i pod vodom), osnovni sastav betona. Cement se dobiva tako da se
smjesa vapnenca i gline (tupina ili labor) pee do 145 C stupnjeva, zatim se hladi i melje u fini prah.
Pomijean u razliitim omjerima s raznim punilima (ljunkom, obinim pijeskom, mrvljenim kvalitetnijim
kamenom...) i vodom stvara smjesu cementnog betona (od lat. bitumen) kao graevinskoga materijala.
U graevinarstvu se beton upotrebljava redovito na dva naina: armirani beton (od franc. armer) koji se
dobiva kada se smjesa betona lijeva preko kostura od eljeznih ipki i prenapregnuti beton koji se
dobiva kada se smjesa betona lijeva preko napete eline mree.
Staklo je kruta i prozirna, amorfna i relativno vrsta tvar dobivena taljenjem razliitih smjesa rudaa.
Razlikuje se etiri vrste stakla: obino staklo, meko ili natrijevo staklo, tvrdo ili kalijevo staklo, kristalno ili
olovno staklo. U arhitekturi se staklo upotrebljava kao staklena opna u obavijanju vanjskog zida (uz
pomo aluminijskih okvira).
Aluminij (lat. = alumen) je kao industrijski graevinski materijal laka i vrsta srebrnastobijela kovina koja
slui ne samo za prozorska okna nego i kao pomagalo pri obavijanju opne vanjskog omotaa u
modernoj arhitekturi.
PSIHIKI LIKOVNI ELEMENTI U UMJETNOSTI
Likovno djelo se sastoji od materijalnih ili fizikih likovnih elemenata i od psihikih likovnih elemenata, a
izraava se preko likovnoga motiva (teme ili sadraja) i likovne forme (naina izraaja likovnoga motiva).
Materijalni ili fiziki likovni elementi su vidljivo tijelo umjetnikoga djela, to jest materija/materijal pomou
kojega se slikar/kipar/graditelj kao umjetnik likovno izraava, to jest likovne tehnike (slikarske, kiparske i
graditeljske likovne tehnike).
Psihiki likovni elementi su dua umjetnikoga djela (likovna forma). Dijele se na tri skupine: glavni,
pomoni i ostali: glavni psihiki likovni elementi u slikarstvu (crta i boja) i glavni psihiki likovni element u
kiparstvu i arhitekturi (volumen), pomoni psihiki likovni elementi (simetrija, proporcija, ritam) i ostali
psihiki likovni elementi.
Uz materijalne ili fizike likovne elemente, svako umjetniko djelo ima i psihike likovne elemente.
Psihiki likovni elementi nisu kao fiziki likovni elementi, nisu djelo prirode nego su u prvom redu djelo
ljudskog duha. Pomou psihikih likovnih elemenata umjetnik zasniva, stvara i dovrava likovno djelo.
Materijalni ili fiziki likovni elementi slue psihikim likovnim elementima da to zasnivanje, stvaranje i
dovravanje mogu ostvariti u likovno djelo. Bez psihikih likovnih elemenata, materijalni ili fiziki likovni

elementi ostali bi samo obina materija. Ali isto tako bez materijalnih ili fizikih likovnih elemenata nikada
se zasnivanje, stvaranje i dovravanje ne bi moglo likovno izraziti. Psihiki likovni elementi slue da
materijalne ili fizike likovne elemente oduhove u likovno djelo. Materijalni ili fiziki likovni elementi slue
da materijaliziraju psihike likovne elemente i vidljivo prikau likovni duh.
Likovni motiv (tema ili sadraj) jest ono to je likovni umjetnik (slikar, kipar, arhitekt) prikazao na likovnom
djelu (slika, kip, zgrada). Prema motivu, likovno djelo (slika, kip, zgrada) moe biti prikazano ili
figurativno ili apstraktno.
Figurativna umjetnost je ona umjetnost koja ima motiv vidljive stvarnosti - vizualne realnosti - figuru koja
se moe prepoznati.
Apstraktna umjetnost (lat. abstrahere = odstraniti) je nefigurativna umjetnost, umjetnost u kojoj nije
prepoznatljiva figura (lik) nego je izraena od istih elemenata likovne kompozicije.
Likovna forma jest nain kako je umjetnik izrazio/prikazao likovni motiv na svom umjetnikom djelu
(slika, kip, zgrada). Ako promatramo likovni motiv (temu ili sadraj) umjetnikoga djela (slike, kipa ili
zgrade) uoit e da je likovni motiv drugorazredne vanosti. Nije bitno to je umjetnik prikazao svojim
(slikarskim, kiparskim, arhitektonskim) djelom. Bitno je nain kako je umjetnik (slikar, kipar, arhitekt)
prikazao svoje likovno djelo. A to nain kako upravo je forma koju svaki umjetnik prikazuje na svoj
osobni umjetniki nain. Primjer: deset slikara dobiju zadatak da obrade jedna likovni motiv (npr:
zalazak sunca). Jedan likovni motiv naslikat e deset umjetnika. Vlastiti pristup likovnom motivu svaki e
slikar izraziti na svoj nain. Deset umjetnika naslikat e deset likovnih formi (a jedan je te isti likovni
motiv).
Psihike likovne elemente u umjetnosti dijelimo na tri skupine: glavni, pomoni i ostali.
Glavni psihiki likovni elementi u slikarstvu su crta i boja, u kiparstvu je oblik, u arhitekturi je oblik.
Pomoni psihiki likovni elementi u umjetnosti (u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi) su: simetrija,
proporcija, ritam.
Ostali psihiki likovni elementi u umjetnosti (u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi): ploha, svjetlo-sjena, ton,
kolorizam, jedinstvo, harmonija, ravnotea, kontrast, sinteza, kompozicija, perspektiva.
Psihiki likovni elementi (glavni psihiki likovni elementi, pomoni psihiki likovni elementi, ostali psihiki
likovni elementi) dio su vizualnog vidljivoga svijeta nae svijesti. Pomou njih, s jedne strane,
doivljavamo, a s druge strane, izraavamo ono to vidimo. Uz njihovu pomo likovno gledamo.
Zahvaljujui njima, u svojoj svijesti imamo ono to se obino naziva slikom svijeta.
Ono to nazivamo gledanjem, zapravo je doivljaj svijeta oko nas prikazan preko glavnih psihikih
likovnih elementima (u slikarstvu: crta i boja; u kiparstvu i arhitekturi: oblik). Kad ne bismo osjeali glavne
psihike likovne elemente (crtu i boju i volumen), nae gledanje ne bi bilo sistematizirano, odnosno na
vizualni odnos prema svijetu uope ne bi postojao. Gledati dakle znai: u vlastitoj psihi koordinirati u
likovnu predodbu impuls koji nam priroda s pomou glavnih psihikih likovnih elemenata (pomou crte i
boje i volumena) alje u osjet naeg vizualnog organa - oka.
Glavne i pomone psihike likovne elemente (kao i druge psihike likovne elemente) prouavat emo
kroz elemente forme, to jest naina likovnoga izraaja.

Glavni psihiki likovni elementi u slikarstvu

Crta
Crta (engl. = line; njem. = Strich; franc. = ligne; tal. = linea, od lat. = linea) je glavni psihiki likovni
element u slikarstvu; glavni je element kompozicije likovnog djela; najstarije je sredstvo umjetnikog
izraavanja. Ope obiljeje crte: dvodimenzionalna ( na odreenoj povrini slike) i trodimenzionalna (na
kipu ili zgradi), neprekinuta i isprekidana, geometrijski tona ili kaligrafska (povuena slobodnom rukom),

vodoravna, okomita ili kosa, ravna, nazubljena ili valovita... Optiki gledano, crta je zamiljena granica
koja dijeli dvije plohe ili dva volumena.
Stari grki matematiar Euklid definirao je crtu u svojoj knjizi o elementima: Crta je duina bez irine. U
prirodi ona objektivno ne postoji. Crta je proizvod naeg duha. Njezin likovni karakter zavisi od njezine
strukture (uska, iroka, prozirna, gusta, jednosmjerna...) i od njezina tijeka (statina, dinamina, prava,
ovalna, jednosmjerna, iskidana...).
Boja
Boja (engl. = colour; njem. = Farbe; franc. = couleur; tal. = colore) je osjeaj koji u oku stvara svjetlost
emitirana iz nekog izvora ili reflektirana od povrine nekog tijela. Boja je fizikalna osobina svjetlosti,
odreena frekvencijom titraja svjetla izazvanih impulsom izvora svjetlosti. Raznovrsne frekvencije
svjetlosti u ovjekovu vidnom organu - oku stvaraju utiske razliitih boja. Rastavljanjem sunane bijele
svjetlosti kroz prizmu, dobivaju se boje spektra. Prema stupnju loma redaju se homogene
(monokromatske) boje spektra (crveno, naranasto, uto, utozeleno, zeleno, modrozeleno, cijanovo
modrilo, indigo i ljubiasto). Ljudsko oko u itavom spektru razlikuje priblino 150 nijansa boja (razliitih
frekvencija titraja svjetlosti), dok najbolje zamjeuje razlike u nijansama u srednjem dijelu spektra (od
ute preko zelene do modre).
Spektar (lat. = spectrum) je niz raznobojnih pruga koji nastaje razlaganjem bijele svjetlosne zrake pri
prolazu kroz staklenu prizmu. Boje spektra spadaju u podruje svjetlosti i nalaze se unutar
elektromagnetskih frekvencija u valnim duinama od 400 do 700 milimikrona. Zrake krae valne duine
od spektralnih su: ultraljubiaste, rendgenske (x-zrake), radioaktivne (alfa, beta i gama zrake) i kozmike
zrake (ultra, beta). Zrake due valne duine od spektralnih su: infracrvene (toplinske), radio i televizijske
zrake.
U izvjesnom smislu boje nisu osobine tijela ili tvari ve su, openito uzevi, funkcija svjetla. Gdje nema
svjetla, nema ni boja (pa je svaki predmet, ukoliko nije samosvijetlee tijelo, u tami potpuno bezbojan).
Da su razliita tijela razliito obojana, dolazi otuda to je razliita njihova molekularna struktura. Razliita
tijela asorbiraju (upijaju) ovaj ili onaj sastavni dio upadnog svjetla, a reflektiraju (odraavaju) ostatak.
Prema tome kada se govori o boji tijela, to je onaj dio valova bijelog svjetla to ga tijelo odbacuje i koji
vie ne posjeduje. To je dakle spaeni dio svjetla, odsjaj.
U likovnoj praksi materijali su pigmentne boje: organske boje (vegetativne i animalne) i anorganske boje
(mineralne i umjetne). Organske boje mogu biti vegetativne i animalne. Vegetativne boje su boje biljnog
organskog sastava. Anorganske boje mogu biti mineralne i umjetne; mineralne boje dobivaju se
mljevenjem i peenjem minerala, umjetne boje se dobivaju mijeanjem razliitih sastava minerala.
U odnosu na vizualne (vidne) karakteristike, boje se dijele na kromatske boje i akromatske boje, koje u
razliitim kombinacijama rezultiraju optikim, simbolikim, subjektivnim, psiholokim, fiziolokim...
reakcijama.
Kromatske boje
Kromatske boje su boje spektra: primarne boje (uta, crvena i modra), sekundarne boje (naranasta,
zelena, ljubiasta) i tercijalne boje (boje dobivene mijeanjem izmeu primarnih i sekundarnih). To znai
da su od 12 boja (suneva) spektra: 3 primarne boje (uta, crvena i modra) + 3 sekundarne boje
(naranasta, zelena, ljubiasta) = 6 boja i 6 tercijalnih boja.
Primarne boje - prvorazredne osnovne boje: uta, crvena i modra.
Sekundarne boje drugorazredne sloene boje (dobivene mijeanjem) od primarnih boja: uta +
crvena = naranasta; uta + modra = zelena; crvena + modra = ljubiasta.
Tercijalne boje treorazredne - sloene boje koje nastaju meusobnim mijeanjem primarnih i
sekundarnih boja (ima ih 6 boja; jedino je problem u nazivlju tih boja, pa ih neemo ni nabrajati).
Akromatske boje
Akromatske boje su: bijela, crna i njihova mjeavina siva (i nisu boje spektra).
Tople i hladne boje
Boje se dijele i na tople boje i hladne boje. Iz svjetlosnih svojstava boja proizlazi stvarni svjetlosni efekt

neke boje i mogunost da se stvore razliite iluzije osvjetljenja. Za boje koje imaju visoku svjetlosnu
vrijednost, kaemo da su tople boje i da su otvorene i dinamine jer se kreu - pribliuju prema
promatrau. Za boje koje imaju nisku svjetlosnu vrijednost, kaemo da su hladne boje i da su zatvorene i
statine jer se kreu - udaljuju od promatraa.
Tople boje su: uta, crvena i naranasta.
Hladne boje su: modra, zelena i ljubiasta.
Komplementarne boje
Komplementarne boje (lat. complere = ispuniti, nadopuniti) dopunske boje, boje koje se nadopunjuju, to
jest kada dvije boje pomijeaju u jednakom omjeru, daju treu boju. Npr: crvena i zelena su
komplementarni par boja (crvena je primarna boja i njoj je komplementarna ona boja koja je dobiva od
preostale dvije primarne boje: uta + modra = zelena); uta i ljubiasta su komplementarni par boja (uta
je primarna boja i njoj je komplementarna ona boja koja je dobiva od preostale dvije primarne boje:
crvena + modra = ljubiasta); modra i naranasta su komplementarni par boja (modra je primarna boja i
njoj je komplementarna ona boja koja je dobiva od preostale dvije primarne boje: uta + crvena =
naranasta).
Anomalije boja bolesti boja
U ovjekovu oku (u mrenici) postoje dva tipa fotoosjetljivih stanica na svjetlo. To su tapii i unjii (ime
dolazi od razlika u obliku). Oko sadri do 7 milijuna unjia koji reagiraju na sjajno svjetlo (na kromatske
boje) i do 170 milijuna tapia koji reagiraju na nejasno svjetlo (na kromatske boje). Jednostavnije
reeno, to znai da sa unjiima vidimo svijet u boji a sa tapiima vidimo svijet crno-bijeli.
Daltonizam (prema engl. fiziaru Johnu Daltonu) je bolest oka koje ne razlikuje crvenu od zelene boje.
Kod ovjeka bolesnog od sljepoe za boje pomaknuto je zeleno vidno podruje u crveno. Kada je zeleno
pomaknuto u crveno i podraaji djeluju uvijek istovremeno. uveni engleski fiziar John Dalton ve je
1799. opisao pojavu sljepoe za boje, po njemu prozvane daltonizam, ali je prolo jo dosta vremena,
sve do 1875. dok je svijet priznao da ta sljepoa zaista postoji (Do tog priznanja dolo je povodom
eljeznike nesree u vedskoj kada je voa lokomotive zakleo da je vidio zeleni signal, iako je utvreno
da je bio upaljen crveni signal).
Disromati su slijepi samo na neke boje kao crveno-zelenu ili uto-modru.
Akromati su slijepi na sve boje i vide svijet u sivo.
Zanimljivosti o bojama
Zanimljivo je napomenuti da je u povijesti ovjeanstva rastao smisao za boje. U himnima Veda i Zend
Avesta, indijskim svetim knjigama, nikada nema spomena o modroj i zelenoj. U Pjesmi nad pjesmama, u
knjizi Starog zavjeta, spominje se bijela 18 puta, crna 15, zelena 33, crvena 29, uta 4 puta, ali modra se
uope ne spominje. Ni Homer, u svojim epovima, ne spominje modru, a zelenu spominje samo 2 puta,
prilino malo govori o crvenoj, ali o utoj govori 21 put, o bijeloj 21 put i o crnoj 49 puta. Grci su u
arhaikom razdoblju svoje kipove bojali crvenom bojom. U Ilijadi je nebeska duga crvene boje. Aristotel
tvrdi da je nebeska duga sastavljena od ute, crvene i purpurne boje. U itavoj klasinoj umjetnosti nema
imena za modru boju. Ni Kinezi, ni Veda, ni Biblija (koja nebo spominje 450 puta) nebo ne zovu modrim.
Starovisoki njemaki jezik ne spominje rije: blau = plav ("bla" znai taman, a od tog opeg pojma
odijelila se na engleskom rije "black" za crnu boju i u novonjemakom jeziku "blau" za modru boju).
Uloga boja u ljudskom ivotu
Tople boje djeluju pozitivnije i prihvatljivije, nemirne su i nadraujue. Hladne boje djeluju negativnije,
udaljujue, mirne su i tihe. Crvena se smatra najuzbudljivijom bojom, zelena je mirna boja, a modra i
ljubiasta su najvie potiskivane boje. Crvenu vie vole ene, a modru mukarci. ene su, openito,
osjetljivije na boje nego mukarci. Mukarci su, u postotku, deset puta vie slijepi na boje nego ene.
Svaka boja ima posebni psiholoki utjecaj na ovjeka mentalni i emocionalni.

Glavni psihiki likovni element u kiparstvu i arhitekturi

Oblik
Oblik (engl. = form; njem: Form; franc. = forme; tal. = forma) ili forma jest nain je na koji su dani razliiti
oblici modeliranja u kiparstvu. Pored ire definicije po kojoj je oblik (ili lik) cjelovitost koja je sadrana od
dijelova i uvjetovan tim sadrajem, odnosno rasporedom i meusobnim odnosom tog sadraja (cjeline i
pojedinih dijelova koji ine tu cjelinu), oblik je u uem smislu objekt likovne panje. U kiparstvu oblik je
trodimenzionalan (kip) i dvodimenzionalan (reljef). U kiparstvu oblik je trodimenzionalan (zgrada)

Pomoni psihiki likovni elementi u umjetnosti

Uz glavne (i ostale) psihike likovne elemente postoje i tri pomona psihika likovna elemenata koji su
regulatori (lat. regula = pravilo) umjetnikih djela (usklaivai), a to su: simetrija, proporcija i ritam.
Pomoni psihiki likovni elementi upravljaju umjetnikim osjeajem u trenucima kada se pomou
psihikih i materijalnih (ili fizikih) likovnih elemenata stvara likovno djelo. Zahvaljujui simetriji, proporciji
i ritmu, umjetniko djelo prestaje biti hrpa nabacanog materijala, ve se pretvara u umjetniki sustav i
tako postaje privlano oku gledatelja. Simetrija, proporcija i ritam uravnoteuju likovne elemente slike,
kipa i zgrade.
Simetrija
Simetrija (gr. syn = s, sa zajedno + metron = mjera; symmetria = sklad, pravi razmjer) pojava koja,
stvarajui osjeaj sredine, jednu cjelinu dijeli na dvije jednake polovine. Simetrija je regulator psihikih
likovnih elemenata (glavnih i ostalih) u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi.
Simetrija vodi slikara, kipara i arhitekta da pomou nje srede crte i boje (svoje slike) i oblik (svoga kipa i
svoje zgrade); pazi na olovku ili kist slikara da crtu ili boju nanosi tako da se statika i dinamika jedne
strane odraava na statici i dinamici druge strane slike, kontrolira kipara kada na lijevoj strani kipa
modelira ili klee da karakter rada (dodavanjem ili oduzimanjem materijala) ima vezu s karakterom rada
na desnoj polovici, prisiljava arhitekta kada zida na lijevoj strani zgrade da ne mijenja materijalni
postupak na desnoj strani zgrade. Ukratko, simetrija budno pazi da zgrada, kip ili slika ne postanu
beskonaan niz likovnih elemenata koji nestegnuti snagom sredita teku i lijevo i desno u beskraj ili opet
da lijevo ne povue desno sa sobom, a desno da ne povue lijevo (da umjetnik ne bi izgubio regulator
simetrije).
Na arhitekturi lako primjeujemo ulogu simetrije jer os redovito tee tono i simetrirani likovni elementi
stoje poredani g
tovo matematiki jasno. Kod kipara i slikara koji se slue motivom simetrija nije u tolikoj mjeri uoljiva,
to ne znai da je njezino djelovanje manje. Uloga je simetrije da sve crte i boje i oblike volumena tako
sredi da se crte, boje i oblici lijeve strane optiki uzrono poveu sa crtama, bojama i plohama volumena
desne strane. Tako je simetrija provela povezivanje na najjednostavniji nain: provela je jednakost lijeve i
desne strane.
Prenaglaena prisutnost simetrije u likovnom djelu nije sretno rjeenje. Stoga oni umjetnici koji imaju
istanan sluh za simetriranje paze da ublae pretvrdo oitovanje simetrije upotrebom asimetrije.
Proporcija
Proporcija (lat. proportio = sklad, srazmjer) u likovnim umjetnostima je koliinski osjeaj odnosa (omjera)
izmeu pojedinih dijelova i cjeline i pojedinih dijelova prema cjelini u arhitektonskom (zgradi), kiparskom
(kipu) i slikarskom (slici) djelu. Omjer se postavlja racionalno (smiljeno) ili nastaje intuitivno
(predosjeajno) i refleksno (spontano). Obino se proporcije izraavaju osnovnim veliinama, odnosno

dimenzijama: duinom, irinom ili visinom i dubinom.

Geometrijska proporcija (od tri likovne umjetnosti) najvie se iskazala u arhitekturi. Pomou geometrijske
proporcije stvoreni su piramidalni egipatski oblici u arhitekturi, kockasti mezopotamski oblici u arhitekturi,
trokutasti oblici grke i rimske arhitekture.
Uz geometrijsku proporciju postoji i emocionalna proporcija. Njom se slue umjetnici koji se ne ele
proporcijom kao regulatorom materijalnih (ili fizikih) i psihikih likovnih elemenata stvarati likovna djela
nego pomou osjeaja i srca (a na u zakonu geometrijske pameti).
Proporcija ima ulogu regulatora (kao i simetrija) materijalnih (ili fizikih) i psihikih likovnih elemenata.
U slikarstvu proporcionirati znai: imati sluh za omjer ravnog i ovalnog u tijeku crte, imati sluh za omjer
visine i irine plohe, imati sluh za omjer gradiranja (stupnjevanja) svjetla u chiaroscuro, imati sluh za
omjer visinu i dubinu u tonskom nainu slikanja. Osnovni zadatak slikarstva sastoji se u stvaranju
proporcionalnih odnosa izmeu boja: koloristika proporcija. Pomou koloristike proporcije slikar
usklauje dubinu i visinu pigmenata pojedinih boja.
U kiparstvu i arhitekturi proporcionirati znai: imati sluh za odnose oblika: izmeu punih i upljih oblika,
izmeu uzdignutih i uleknutih oblika, izmeu svijetlih i zasjenjenih oblika, izmeu statinih i dinaminih
oblika, i napokon imati sluh za odnos izmeu detalja i cjeline, imati sluh izmeu cjeline i detalja (da jedno
drugom likovno slui).
Prenaglaena prisutnost proporcije u likovnom djelu mnogi umjetnici izbjegavaju. Stoga oni umjetnici koji
imaju osobit sluh za proporciju paze da ublae naglaeno oitovanje proporcije upotrebom
disproporcije.
Idealna proporcija zove se zlatni rez (lat. = setio aurea) jer je uspostavljen idealni odnos izmeu dvaju
razliitih dijelova jedne cjeline. To je odnos: 1 : 1,6182. A vrijednost 1,6182 je aproksimativno (priblino)
stalni faktor (multiplikator, mnoitelj) u geometrijskog progresiji: ...8 - 13 - 21 - 34 - 55 - 89 - 144 - 233 377 - 610 - 987... poznatoj pod nazivom: Fibonaccijev niz (Leonardo Pisano, 13. stoljee) Pravilo zlatnog
reza je podjela kod koje se manji dio odnosi prema veem dijelu kao vei dio prema cjelini. Primijenjeno
na pravokutnik kod kojega je manja stranica A, a vea B, to bi znailo da je A : B isto to i B : (A + B), a
to je 1 : 1,6182. Zlatni rez je ka osnova za kompoziciju (format slike, tlocrt graevine) poznat
Egipanima, Grcima, renesansnim graditeljima (ukratko poznat je mistiarima, matematiarima i
umjetnicima svih povijesnih vremena). Izvori zlatnom rezu su proporcije prirodnih oblika, pa je morska
plivajua koljka Nautilus idealni primjer logaritamske (geometrijske, proporcionalne) ili spirale
konstantnih kutova (koje je izmjerio vicarski matematiar Jacob Bernoulli, 1691. godine).
Ritam
Ritam (gr. = rhytmos) je puls (ili bllo) likovnog djela (zgrade, kipa, slike).
ivot se sastoji od stvari i razlika izmeu stvari od kojih je satkan ritam ivota. Tako je i u umjetnikom
stvaralatvu. U likovnom djelu (u slici, u kipu, u zgradi) postoji regulator koji se zove ritam. Dok simetrija i
proporcija nalaze svoju ulogu u svjesnom (gotovo razumskom dijelu umjetnikove svijesti), ritam ima
korijen u elementarnom osjeaju, tako rei, u podsvjesnom dijelu umjetnikove osobe. Simetrija i
proporcija reguliraju likovno djelo statino, sabirno. Ritam likovno djelo regulira dinamino, rasprujue.
Bez ritma osjeaj za simetriju i proporciju bio bi mrtva shema. Ritam oivljuje ono to je simetrirano i
proporcionirano u likovnom djelu. Zato je ritam najdirektnija projekcija umjetnikove osobnosti.
Upravo po ritmu (puls ili blo) prepoznajemo svakog umjetnika. Jer sve se u umjetnikom izraaju moe
imitirati, ali ritam se ne moe imitirati (ne moe se tui ritam preuzeti na svom likovnom djelu). Svaki
umjetnik ima svoj ivac (nervni sustav) koji mu daje osobni ritam ivota.
Biti umjetnik ritma, znai: imati sluh za pravilno izmjenjivanje suprotnih dionica u psihikim likovnim
elementima (za slikarstvo: u crti i boju; za kiparstvo i arhitekturu: u obliku). Imati sluh za psihike likovne
elemente u slikarstvu znai: u crti imati sluh za izmjenjivanje kratkog i dugog, uskog i irokog, naglog i
polaganog, blijedog i tamnog; u boji imati sluh za izmjenjivanje visokog i niskog, kompaktnog i
raskomadanog, gustog i rijetkog, muklog i sjajnog; u obliku imati sluh za izmjenjivanje naglaenih i
nenaglaenih dijelova kipa ili zgrade.

Pomoni likovni elementi kao regulatori umjetnikog stvaralatva u likovnom djelu izmjenjuju se
dijalektiki: simetrija i proporcija discipliniraju ritam, a ritam oivotvoruje simetriju i proporciju.

Ostali psihiki likovni elementi u umjetnosti

Volumen
Volumen (lat. volumen = zavoj, svitak) je obujam, prostorni sadraj omeen plohama. Moe biti
jedinstven, zatvoren, statian, sastavljen od razliito usmjerenih dijelova. Kao psihiki likovni element u
kiparstvu i arhitekturi, doivljavamo ga ne samo vizualno nego i taktilno (moemo ga gledati i dodirnuti).
Ploha
Ploha je slikarski osjeaj za irinu i visinu. Na tom osjeaju irine i visine, to jest na osjeaju plohe likovni
su umjetnici stvorili slikarski izraaj koji nazivamo plono slikarstvo. Grki matematiar Euklid definirao je
plohu rijeima: Ploha je ono to ima samo duinu i irinu.
Plono slikarstvo je isti likovni jezik osnovan na umjetnikom osjeaju visine i irine bez ikakve potrebe
da se dodaje osjeaj dubine, to jest da se iz dvodimenzionalnog (plonog) prijee u nestvarno
trodimenzionalno (plastino) slikarstvo.
Svjetlo-sjena
Svjetlo-sjena (tal. = chiaroscuro/kajroskuro; franc. = clair-obscur/kleropskir) je sjenenje; meusobni
odnos svjetla i sjene, stupnjevanje boje u svrhu postizavanja trodimenzionalnosti likova koji nisu otro
odvojeni jedni od drugih.
Ton
Ton (gr. tonos = glas, znak, zvuk) je kvalitet svjetlosti i kvalitet pigmentarne povrine (boje). Moe biti
kromatski ton (od kromatskih boja, to jest boja spektra: primarnih, sekundarnih i tercijalnih boja) i
akromatski ton (od crne, bijele i sive boje). Zato kaemo da kromatska svjetlina ima ton u boji, a
akromatska svjetlina ima bezbojni ton.
Za slikarstvo moemo rei: ton je slikarski volumen. Stupnjevanjem jedne boje od svjetlije do tamnije
nijanse, slikar stvara iluziju zaobljenosti i plastinosti, to jest stvara treu dimenziju u kojoj mu ton
pomae. Na tom osjeaju stupnjevanja jedne boje (bilo da je kromatska ili akromatska), to jest na
osjeaju svjetlosne kvalitete umjetnici su stvorili slikarski izraaj koji nazivamo tonsko slikarstvo.
Kolorizam
Kolorizam je posebni nain slikanja bojama: valersko slikarstvo. Sposobnost ili vrednota boje da ve u
svojoj prirodi sadri stupnjevanje svjetla ili tame zovemo valer (franc. valeur = vrijednost): svjetlosna
vrijednost, koliina i kvaliteta (odlika, kakvoa) svjetlosti. Valer u slikarstvu jedno od osnovnih sredstava
likovnog izraavanja (uz chiaroscuro slikarstvo i tonsko slikarstvo), odnosno element likovne
kompozicije. Povrine koje vei dio svjetlosti reflektiraju (odbijaju) imaju vii valar nego povrine koje
vei dio svjetlosti apsorbiraju (upijaju).
Iskoritavajui valersku sposobnost boje, slikari su (uz chiaroscuro slikarstvo i tonsko slikarstvo) stvorili
nain slikanja koji se zove kolorizam. Tim plonim nainom uporabe boje stvorilo se novo rjeavanje
slikarskog oblika i prostora koje se zove moduliranje. Modulacija u slikarstvu znai postizavanje iluzije
volumena razliitim bojama, odnosno njihovim komplementarnim tonovima (tople boje vizualno pribliuju,
a njihove komplementarne vrijednosti, odnosno hladne boje udaljuju).
Slikanje bojama - kolorizam trai neobino osjetljivo oko za prirodu boje. Kolorizam se temelji na duhu
valera - u profinjenom otkrivanju sposobnosti da boje govore istim originalnim jezikom (bez chiaroscuro
naina i bez tonskog naina).

Prostor
Prostor u kiparstvu je nain na koji kipar rjeava trodimenzionalnu povrinu volumena u punoj plastici ili
dvodimenzionalnu povrinu u reljefu. Tako prostor postaje sastavni dio kompozicije oblika (kao glavnog
psihikoga likovnog elementa).
Prostor u arhitekturi je vanjski obujam materijala od kojega je zgrada izgraena, a oituje se u tri
dimenzije: irina, duina i visina.
Prostor u slikarstvu ostvaruje se na vie naina. Povijest likovne umjetnosti pokazuje da su u razliita
vremena slikari imali razliite predodbe o prostoru i da su upotrebljavali razliite naine da bi svoj likovni
osjeaj glavnih psihikih likovnih elemenata (crte i boje) izraavali u svijetu dvodimenzionalnog ili u iluziji
trodimenzionalnog naina slikanja.
Trea dimenzija u slikarstvu na plohi postie se dubinskim stupnjevanjem oblika na vie naina: linearna
perspektiva, prostorni kolorizam, poliperspektiva, imaginacija.
Iskoritavajui u prirodi optiku varku da se predmeti smanjuju to su dalji, slikari su izmislili optiku
piramidu. Taj geometrijski sistem koji omoguuje veliku mjeru iluzije dubine trodimenzionalnosti na slici,
sastoji se u tom da je osnova poloene piramide etverokut okrenut prema gledatelju, a vrh piramide
nalazi se na zamiljenom horizontu u toki zvanoj toka nedogleda. Iz toke nedogleda polaze crte
(rubovi zamiljene optike piramide) prema uglovima etverokuta koji je zapravo format slike koju slikar
slika. Sve se crte na okomitim stranicama piramide sve vie skrauju to su blie toki nedogleda, a sve
se crte na vodoravnim stranicama piramide suavaju to su blie toki nedogleda. Ovaj se sistem
slikanja zove: linearna perspektiva (budui da je optika piramida osnovana na sistemu prostornih
promjena vodoravnih i okomitih linija).
Nakon primjene linearne perspektive (renesansni umjetnici), moderni su umjetnici (osobito impresionisti)
pronali novi nain iluzije trodimenzionalnosti koja se zasniva na promjeni intenziteta linija i intenziteta
boja koji se zove: koloristika perspektiva. Koloristika perspektiva dobiva se na nain da slikar iluziju
dubine ne gradira bojom u njezinom tonu, nego jednu boju zamjenjuje s drugom bojom. To znai da su
slikari iskoristili sposobnost jednih boja da vuku planove slike naprijed (uta i crvena) a drugih da vuku
planove slika natrag (plava i zelena). Taj nain rjeavanja prostora posve optikim djelovanjem samog
sastava boje naziva se: prostorni kolorizam. Moderno je slikarstvo velik dio svojih tenji koncentrirao na
ispitivanju boje i njezinog originalnog karaktera da sama boja oblikuje prostor.
Za slikare koji su slikali metodom linearne (atmosferske) perspektive ili koloristike (impresionistike)
perspektive, moemo nai zajedniku karakteristiku: svi su slikali svoju prostornu predodbu s jedne
toke gledita. No, na poetku 20. stoljea, slikari (osobito kubisti) uveli su novu metodu u rjeavanju
prostora. Umjesto da objekt slikaju s jedne toke gledita, oni su objekt poeli slikati s vie toaka
gledita (stajalita). Ova nova prostorna metoda zove se poliperspektiva. Tako su kubisti umnaanjem
toaka gledita stvorili novu prostornu metodu koja je prekinula sa starim uzorkom gledanja prostornih
metoda osnovanih na promatranju s jedne toke gledita.
Kasnije su nadrealisti ukinuli svaku ulogu jedne ili vie toaka gledita (stajalita) pri sistematiziranju
prostora kada su upotrijebili novi regulator prostora koji se zove: imaginacija. Prostor promatran s toke
fantazije (umjesto s jedne ili s vie toaka gledita) nadrealistiki prostor zasniva se na slobodnom
vezivanju glavnih psihikih likovnih elemenata u slikarstvu (crta i boja).
Harmonija
Harmonija (gr. harmonia = sklad) je sklad dijelova jedne cjeline koji pobuuju osjeaj ugode (dok
disharmonija pobuuje osjeaj neugode. Harmonija je kombinacija dijelova likovne kompozicije koji su
po jednoj ili vie karakteristika (osobina) srodni. Dijelovi su u harmoniji slini ako su u jednom ili vie
elemenata (obliku veliini boji...).
Harmonija se nalazi izmeu dvije krajnosti: repeticija (ponavljanje) i diskord (nesklad), a povezuje ih i
znaaj tih krajnosti.

Jedinstvo
Jedinstvo je osnovno naelo (princip, polazite) psiholokog i sociolokog reda, pa tako i estetskog reda.
Jedinstvo je idejno osmiljena i provedbeno zaokruena kompozicija likovnih elemenata. Ovo proizlazi iz
konflikta (suprostavljanja) i dominacije (prevladavanja) pojedinih elemenata. Jedinstvo umjetnikog djela
je: cjelovitost (integritet), postojanost (konzistencija) i unutranja povezanost (kohezija) kompozicije.
Likovni elementi koji zbog svojih prirodnih posebnosti uzrokuju konflikt (veliko - malo, crno - bijelo,
crveno - plavo, glatko - hrapavo, vodoravno - okomito) kroz naglaeni kontrast i time ostvaruju preduvjet
zanimljivosti umjetnikog djela. Dominacija kao druga rezultanta (suprotna ravnotei) takoer ostvaruje
jedinstvo i to koliinskim pretvaranjem (kvantitetom) ili vrijednou (kvalitetom) pojedinih elemenata
likovnog djela. Tenja da se umjetnikim djelom cjelovito izrazi ideja nazivamo: jedinstvo ideje, a
osobitost izraavanja jedinstva ideje zovemo: jedinstvo stila.
Ravnotea
Ravnotea (engl. = balance; njem. = Gleichgewicht; franc. = equilibre; tal. = equilibrio) osnovno naelo
komponiranja likovnog djela kojim se postie jedinstvo elemenata kompozicije, a samim tim i ostvaruje
harmonija kao konana vrijednost. Postoje dvije vrste ravnotee: formalna ravnotea i neformalna
ravnotea. Formalna ravnotea je simetrija (npr. stojea ljudska figura u anfasu i u mirnom stavu),
neformalna ravnotea je asimetrija (npr. ljudska figura u kontrapostu - u pokretu)
Formalna ravnotea: uspostavljanje vizualnog odnosa izmeu jednog ili vie elemenata na jednoj strani
s jednim ili vie identinih (slinih) elemenata na drugoj strani.
Neformalna ravnotea: uspostavljanje odnosa izmeu razliitih, pa ak i kontrastnih elemenata tako to
e oni sainjavati smislene pojedinosti cjeline.
Kontrast
Kontrast (franc. = contraste, od lat. contra = protiv) znai oprenost, otro izraena protivnost, oita
razlika, isticanje kako kvalitativnih (vrijednosnih) tako i kvantitativnih (koliinskih) razlika izmeu pojedinih
likovnih elemenata. Kontrast izaziva i razvija interes, oivljuje likovno djelo i obogauje kompoziciju koja
u nedostatku kontrasta uglavnom djeluje jednolino i prazno. Iz kontrasta proizlazi i ritam (izmjenjivanje).
Kontrast se odraava na dva naina: sukcesivni kontrast i simultani kontrast.
Sukcesivni kontrast (lat. succesio = slijed) je uzastopni kontrast, naknadna pojava pozitivnog ili
negativnog lika zasebne svjetlosne vrijednosti. Npr. trenutanim pogledom na upaljenu arulju i
zatvaranjem oiju obnovit e se slika arulje (kao vizija u mraku). Drugi oblik sukcesivnog kontrasta je
negativni prekidni lik, odnosno pojava kontrasne svjetlosne ili kontrastne kromatske slike na neutralnoj
pozadini nakon dugog fiksiranja (gledanja) svijetlog prizora. Npr. nakon dugog gledanja u jako dnevno
svjetlo otvorenog prozora i naglog skretanja pogleda na tamniji unutranji zid sobe: na zidu e se pojaviti
kontrastna slika, svijetli okvir i tamna rupa prozora. Ovaj fenomen se zove: svjetlosni kontrast. A
kromatski kontrast nastaje pojavom kontrastne boje na neutralnoj pozadini nakon dugog fiksiranja
odreene boje (npr. zelena boja izaziva pojavu purpurno-ruiaste, ultramarin plava boja izaziva pojavu
naranaste, a ljubiasta boja izaziva pojavu iste ute boje).
Simultani kontrast (lat. simul = zajedno, istodobno) je istodobni kontrast, istovremeno je pojavljivanje
kontrastne boje uz odreenu obojanu povrinu, to jest kada se dvije boje postave jedna kraj druge,
izvest e u ljudskom oku treu boju koja postoji samo u prividu kao Simultani (kao i sukcesivni) kontrast
je koloristika optika varka, jer se ne deava stvarno na oslikanoj povrini nego je osjetilna reakcija oka
na pokuaj uravnoteenja percepcije (opaanja) dviju suprotnih boja. Npr. naranasti lik na neutralnoj
(sivoj) pozadini uzrokovat e privid kromatske plave (ultramarin) boje uz svoj rub i time e dobiti
zasieniju vrijednost.
Sinteza
Sinteza (gr. synthesis = sastavljanje) je postupak spajanja dijelova, odnosno odreenih pojedinosti u
jedinstvenu cjelinu. U likovnim umjetnostima je zastupljena u praksi (sinteza razliitih izraajnih

mogunosti), u tehnologiji (sinteza kemijskih elemenata u razliite spojeve: veziva, slikarske boje,
sintetike lakove, mase za lijevanje...), u tehnici (sinteza dviju ili vie srodnih ili razliitih tehnika kod
realizacije jednog djela), u teoriji (sinteza kao suprotnost analizi).
Sinteza se moe izraziti na dva naina: aditivna sinteza i suptraktivna sinteza.
Aditivna sinteza: (lat. additio = zbrajanje) optiko (svjetlosno) mijeanje boja kod kojega dobivena boja
ima veu valersku (svjetlosnu) vrijednost nego svaka pojedinana od pomijeanih boja (jer se svjetlosne
boje zbrajaju). Primarne (osnovne) boje aditivne sinteze su: RGB boje: Red = crvena, Green = zelena,
Blue = modra. Njihovim meusobnim mijeanjem dobivaju se sekundarne boje (drugorazredne, boje
drugog reda) aditivne sinteze. RGB model koristi se za prikaz boja na raunalnim monitorima i tv
ekranima u rasponu vrijednosti od 0 do 256 za svaku komponentu. Npr: ista green/zelena ima
vrijednost 256 kada red/crvena i blue/modra imaju vrijednost 0. Meusobnim mijeanjem triju primarnih
boja aditivne sinteze (jer se boje zbrajaju) dobiva se bijela boja: to znai da su sve tri vrijednosti
(green/zelena, red/crvena i blue/modra) postavljene na 256, a crna na 0.
Suptraktivna sinteza: (lat. subtrahere = oduzimanje) fiziko mijeanje boja (slikarsko mijeanje pigmenta
boja) kod kojega dobivena boja ima manju valersku vrijednost od pojedinanih pomijeanih boja (jer se
pigmnet boja oduzima). Primarne boje suptraktivne sinteze su ujedno i sekundarne boje aditivne sinteze:
uta crvena, i modra. Primarne (osnovne) boje supraktivne sinteze su: CMYK boje: Cyan = modra,
Magenta = crvena, Yellow = uta, Black = crna. (Iako je za crnu boju naziv black, koristi se slovo K za
crnu boju od rijei Keyline - tanka crna crta na raunalu oko crtea koja razdvaja boje). CMYK boje su
etiri osnovne boje za tisak, prisutne su u inkjet i laserskim pisaima. Meusobnim mijeanjem triju
primarnih boja supraktivne sinteze (jer se pigment boje oduzima) dobiva es/em/be boja - sivomaslinasta
boja: to znai da su sve etiri vrijednosti (cyan/modra, magenta/crvena, yellow/uta, black/crna) jednako
kvantitativno zastupljene.
Kompozicija
Kompozicija (lat. compositio = spoj, sastavak) je cjelokupna organizacija likovnog djela koje podlijee
vizualnim odnosima izmeu materijalnih (ili fizikih) i psihikih likovnih elemenata. Jedan od
najjednostavnijih regulatora vizualnog doivljaja jest geometrija. Geometrija likovnom djelu (slici, kipu ili
zgradi) daje likovni smisao (preglednost, red).
Vrste kompozicija: geometrijska (vodoravna i okomita kompozicija) i ritmika kompozicija (dijagonalna,
piramidalna, kruna, kompozicija po zakon kadra i idealna kompozicija).
Vodoravna kompozicija kada se pomou vodoravnog pravca vri raspored likovnih elemenata.
Okomita kompozicija kada se pomou okomitih pravca vri raspored likovnih elemenata.
Dijagonalna kompozicija kada se vri raspored likovnih elemenata iz desnog gornjeg kuta u lijevi donji
kut ili iz desnog donjeg kuta do lijevog gornjeg kuta.
Piramidalna kompozicija kada se raspored vri raspored likovnih elemenata u dva suprotna pravca lijeva
strana vue nalijevo, a desna strana vue nadesno ili gornje lijevo polje se sputa, a desno donje polje
se uzdie.
Kruna kompozicija kada se vri raspored likovnih elemenata kruno ili nalijevo ili nadesno.
Kompozicija po zakonu kadra kada se vri raspored likovnih elemenata prema veliini i obliku okvira,
odnosno zadane plohe.
Idealna kompozicija - zlatni rez - setio aurea - kada se vri raspored likovnih elemenata izmeu kojih je
uspostavljen idealni odnos.
Perspektiva
Perspektiva (lat. perspicere = vidjeti, razabrati) znai prikazivanje prostora; prikazivanje
trodimenzionalnih likova na ravnoj plohi tako da se stekne dojam dubine prostora. Perspektiva moe biti:
geometrijska ili linearna perspektiva, ptija perspektiva, ablja perspektiva, slikarska ili slobodna
perspektiva, atmosferska ili zrana perspektiva.
Geometrijska ili linearna perspektiva zasniva se na tvrdni da pravci paralelni, odnosno usporedni u

prirodi, na slici dolaze iz jedne zajednike toke kojoj mjesto moe biti izvan ili unutar same slike.
Ptija perspektiva zasniva se na tvrdnji da se likovi mogu gledati odozgo iz zajednike toke.
ablja perspektiva zasniva se na tvrdnji da se likovi mogu gledati odozdo iz zajednike toke.
Slikarska ili slobodna perspektiva zasniva se na tvrdnji da se toka gledita moe ostvariti svjetlo-tamnim
kontrastom ili toplo-hladnim odnosom boja.
Atmosferska ili zrana perspektiva zasniva se na tvrdnji da su prednji likovi (planovi) otri i jasni, a
pozadinski (stranji) likovi (planovi) slabije vidljivi i manje jasni (zamagljeniji).
Slobodne varijante perspektive su: razlomljena perspektiva i iluzionistika perspektiva.
Razlomljena perspektiva: zasniva se na tvrdnji da na jednoj plohi (ravnini) moe postojati vie toaka
gledita.
Iluzionistika perspektiva: zasniva se na tvrdnji da toka gledita ne mora biti projicirana na ravninu
(plohu) nego je pretpostavljena (predoena) na nekom od geometrijskih likova (stocu, valjku, kugli,
kosoj plohi...).
Krive predodbe o perspektivi su: vertikalna perspektiva, ikonografska perspektiva, simulativna
perspektiva.
Vertikalna perspektiva: zasniva se na tvrdnji da se likovi moraju poredati po visini, prednji ispod, a
stranji povie prednjih.
Ikonografska perspektiva: zasniva se na tvrdnji da se vanije figure prikau vee, a da se nevanije
figure prikau manje.
Simulativna perspektiva: zasniva se na tvrdnji da se glavni objekt prikae u drugom planu (u pozadini), a
da se sporedni objekt prikae u prvom planu (sprijeda).

VRSTE LIKOVNIH UMJETNOSTI

Vrste slikarstva
S obzirom na smjetaj imamo vie vrsta slikarstva: arhitektonsko slikarstvo i slobodno slikarstvo.
Slikarstvo moe biti vezano i za neke druge predmete osim zida: za pisani tekst (minijatura), za vaze...
Arhitektonsko slikarstvo ili zidno slikarstvo
Arhitektonsko slikarstvo (engl. wall painting; njem. = Wandmalerei; franc. = peinture murale; tal. pittura
murale) znai da je slika vezana uz arhitekturu (uz zid) i postaje njezin sastavni dio. Slika se u
arhitekturu moe uklopiti pasivno i aktivno.
Pasivno arhitektonsko slikarstvo: ako se slikarska kompozicija podvrgava zadanom arhitektonskom
prostoru (kadru) i sa svojim slikarskim elementima samo oblikuje povrinu zida: freska, mozaik, vitrail.
Freska (tal: fresco = svjee) je zidna slikarska tehnika pomou pigmenta boje u prahu i posebnog
veziva.
Mozaik (gr. mosaike tehne) je zidna slikarska tehnika slaganja raznobojnih kamenia u svjeu buku.
Vitra ili vitraj (engl. = stained glass; njem. = Glasmalerei; franc. = vitrail; tal. = vetrata) je zidna slikarska
tehnika spajanja raznobojnog stakla pomou olovnih spojnica.
Aktivno arhitektonsko slikarstvo: ako je slikarska kompozicija bitni inilac pri oblikovanju samog prostora
i volumena arhitekture: triptih, poliptih.
Triptih (gr. triptychos = trostruk) je trodijelna slikarska cjelina (redovito olatarna slika)
Poliptih (gr. poly = mnogo + ptyche = naslaga) je slikarska cjelina sloena iz vie od tri dijela (redovito
oltarna slika)
Knjino slikarstvo
Ukraavanje rukopisnih knjiga iluminaciju - obavljao je pisar (scritpor ili scriba) u skriptoriju (lat:
scriptorium = pisarnica, od scribo, ere = pisati). Kao podloga za knjino slikarstvo koristila se

pergamena (pergament, od gr. Pergamenon = antiki grad u Maloj Aziji, dananji turski grad Bergama)
poluproziran, elastian i vrst materijal od koe domaih ivotinja (magaradi, teladi, zeeva, srna...).
Koa se istila potapanjem u gaeno vapno, potom uvrivala pomou biljnih, mineralnih ili umjetnih
otapala, po potrebi izbjeljivala vapnom ili talkom, brusila, polirala i na kraju preparirala. Iluminacija se
koristila do Gutenbergova izuma pokretnih lijevanih slova (oko 1445. godine)
Iluminacija (lat. illuminare = osvijetliti, od in = u + lumen = svjetlo) je knjino slikarstvo, ukraavanje
rukopisnih knjiga ornamentima, vinjetama, inicijalima i minijaturama.
Minijatura (lat. miniature, od minium = rumenilo; crveni olovni pigment koji se proizvodi oksidacijom
rafiniranog olova u nekim peima) je jedan od elemenata iluminacije (uz inicijal i ornament), odnosno
obojen (slikovni) ukras u starim rukopisnim knjigama (kodeksima). Minijatura je mala slika koja
oslikava tekst. Kaligrafija (gr. kalos = lijep + grafein = pisati) je krasnopis ili umijee lijepoga pisanja
kojim se odlikovao pisar.
Inicijal (lat. initium = poetak) prvo poetno slovo nekog teksta sadrajno neodvojivo od tog teksta.
Likovno je posebno naglaeno (uveano i esto kolorirano), a zajedno s ornamentom (vinjetom) i
minijaturom tvori iluminaciju.
Ornament (lat. ornamentum = ukras) element ukraavanja u likovnim umjetnostima. Dijeli se na tri
osnovne grupe: biljni, ivotinjski i geometrijski ornament.
Vinjeta (franc. vignette = lozica) je mali ukras u obliku vinove loze.
Slobodno slikarstvo
Slobodno slikarstvo je ono slikarstvo koje nije vezano za zid ili neki drugi predmet (pisani tekst, vaza),
nego moe slobodno stati u prostoru ne ovisei (ni aktivno ni pasivno) o tom prostoru. Redovito se takvo
slikarstvo zove tafelajsko slikarstvo, a slika se zove tafelajska slika (prenosiva slika).
tafelaj (njem. Staffelei = nogare) je drvena (metalna ili plastina) konstrukcija koja slui kao nosilac,
odnosno stalak kod izrade prenosive slike.
tafelajska slika je prenosiva, odnosno pokretna slika neodreenih dimenzija napravljena na razliitim
podlogama (drvu, platnu, papiru, pergameni, papirusu, metalu, plastici, staklu...) koje prilikom crtanja
mogu (ali ne moraju) biti oslonjene na tafelaj.
Paleta (engl. = pallet; njem. = Malerscheibe; franc. = palette; tal. = tavolozza) je tanka ploica koja ima
prilagoeni oblik za dranje u ruci (s rupom za palac) a slui za razmazavanje, mijeanje i uzimanje boje
kistom ili lopaticom.
tafelajska slika
Tri su osnovna faktora (initelja, imbenika) u gradnji tafelajske slike: podloga, vezivo i pigment boje.
Uz ova tri osnovna faktora, vanu ulogu u vizualnoj vrijednosti tafelajske slike igra i okvir za sliku.
Podloga
Temelj, osnova, nositelj bojanog (pigmentalnoga) premaza zove se podloga (engl. base, support; njem.
Untergrund, Grundlage; franc. = base, support; tal. = supporti). U slikarskoj praksi se pod podlogom
podrazumijevaju isti materijali u slubi nanoenja slojeva pigmenta boje i veziva (kao to su kamen,
kost, papirus, pergament, papir, platno, zid, drvo, metal, plastika, kao i svi preparirani materijali
osposobljeni za prihvatanje slojeva boje). U gradnji tafelajske slike preparirana podloga je osnova
(temelj, grunt, fond) slike (moe biti bezbojna, bijela, pa ak i tonirana).
Preparacija (engl. laying the ground colour; njem. = Grundieren, franc. = preparer le fond; tal. =
mesticazione) je proces prireivanja slikarske podloge, odnosno nositelja slike, a ujedno je naziv
pripremljene podloge. Preparacija je slikarska osnova u funkciji adaptacije (prilagoivanja) slikarskog
sloja nositelju ili podlozi (platnu, papiru, drvetu, zidu...).
Impregnacija (lat. in = u + praegnanus = nosei) znai uvrivanje nositelja slike. Impregnacija je
izoliranje poroznih nositelja od prevelikog upijanja, a ima i funkciju zatite pred negativnim svojstvima
nekih veziva koji se nalaze u gornjim slojevima slike (bojama i lakovima). Drvene se podloge

impregniraju, odnosno uvruju, hidrofilnim vezivima, vodenim staklom, suivim uljima, voskovima,
prirodnim i umjetnim smolama.
Slikarsko platno (engl. = canvas; njem. = Leinen; franc. = taile; tal. = tela) je tkanje od lanenih,
konopljinih, jutenih, pamunih ili nekih drugih vlakana. Tkana podloga, taknje, tekstil (lat. textilis = takn,
takalaki), suvremeni je nositelj tafelajske slike (u likovnoj praksi prisutan od renesanse). Slikarske
vrste tkanja su: laneno platno (svijetle zelenkastosive boje), konopljino platno (srebrenosive boje), jutino
platno ((srebrenkaste boje) i pamuno platno (bijele boje). Lan (lat. = linum usitatisimum) industrijska
biljka s vie od sto poznatih vrsta od kojih se neke koriste u proizvodnji slikarskog platna (uljanih
medijuma, firnisa i emulzija, kao i u proizvodnji papirne pulpe - celulozne kae). Konoplja (lat. = cannabis
sativa) industrijska biklja iroke primjene u proizvodnji tkanja i papira (zbog velikog postotka celuloze).
Juta (lat. = corchorus capsularis) industrijska biljka primijenjena u proizvodnji tkanja i papira.
Vezivo
Vezivo (engl. = binder, painting medium; njem. = Bindermittel, Malmittel; franc. = connectiff, mdium; tal.
= connettivo, medium) je ona komponenta likovnog materijala koji ima funkciju (ulogu) vezivanja
(spajanja, ljepljenja, dranja na okupu) estica osnovnog slikarskoga materijala (pigmentne estice
boje).
U slikarskoj praksi vezivo moe biti: organsko vezivo i anorgansko vezivo.
Organsko vezivo moe biti: hidrofilno (vodootopljivo) i lipofilno (nevodootopljiva). Moe biti ivotinjskog ili
biljnog podrijetla. Organsko hidrofilno vezivo ivotinjskog podrijetla: glutin, tutkalo, albumin i kazein.
Organsko hidrofilno vezivo biljnog podrijetla: krob, dekstrin, poluceluloza, guma i lateks. Organsko
lipofilno vezivo: ulje, smola i vosak. Anorganska veziva: vapno, gips ili sadra, cement, glina, vodeno
staklo...
Medium (lat. medius = srednji) je vezivno sredstvo koje je dodaje boji iz vie razloga: zbog lakeg
premazivanja, zbog lazurnosti premaza, za dobivanje sjaja... Slikarski medijumi su: suiva ulja (laneno
ulje, terpentinsko ulje...), otopine prirodnih smola u uljima, otopine voska u uljima...
Pozlata (engl. = golding; njem. = Vergoldung; franc. = dorure; tal. = doratura) znai nanoenje zlatnih (i
drugih metalnih) folija (kao i u prahu istih metala) na paljivo pripremljenu osnovu (podlogu, preparaciju)
od papira, pergamenta, tekstila, kamena, stakla... Veziva za pozlatu (koja mogu biti sjajne ili mat) su:
poliment, mikstion, bijeli luk, bjelanjak, gumiarabika...
Zlatna folija (engl. = genuine gold foil; njem. = goldfolie; franc. feuille d`or veritable; tal. = foglio d`oro) list
pravog zlata veoma male debljine (ak do 0,00014 mm) koji se koristi kod pozlaivanja u tafelajskom
slikarstvu, zidnom slikarstvu i grafici. Zlatna folija, odnosno zlatni listii dolaze u prodaju uloeni izmeu
tankih listova fine pergame, a razlikuju se prema boji i kakvoi.
Karat (gr. keration = roga, sjemenka rogaa) je u antiko doba bio mjera za kvantitet (koliinu)
plemenitih kovina, a jedan karat imao je oko 0,2 grama teine. Danas je karat oznaka za kvalitet
(kakvou) plemenitih kovima. Oznaka zlata: 24-karatno zlato = 1000 istoe; 22-karatno zlato = 925;
18-karatno zlato = 750; 14-karatno zlato = 583 ( = promil - pro mile = tisueti dio).
Slikarska boja
Pigment (lat. pigmentum = boja) je prakasta tvar razliitog kemijskog sastava koja, pomijeana s
prikladnim vezivom, ima svojstvo bojanja, odnosno prekrivanja neke podloge. Pigmenti su fine neotopive
estice koje se u vezivu dispergiraju (raspruju). Prema podrijetlu mogu biti organski i anorganski:
organski prirodni (nastali taloenjem ivotinjskih i biljnih bojila), organski umjetni (nastali kemijskom
obradom razliitih spojeva), anorganski prirodni (ili zemljani, dobiveni kapanjem i obradom zemlje) i
anorganski umjetni (ili mineralni, dobiveni kemijskom reakcijom).
Al prima (tal. alla prima = od prve) je nain slikanja kod kojega se boja nanosi na slikarsku podlogu u
jednom izravnom namazu bez podslikavanja, postupnog doslikavanja i lazura.
Mokro u mokro poseban je postupak gradnje uljane slike kod kojega se podslikavanja ili doslikavanja
vre u svjeem premazu boje.

Impast (tal. impasto = mjeavina, smjesa) je debeli namaz boje koji se reljefno izdie s povrine slike.
Lazura (arap.azurar = nebesko plavetnilo) je transparentni (providni, prozirni) nanos boje u slojevima.
Sfumato (tal = sfumato) je meko slikanje magliastim tonovima.
Plenerizam (franc. plein + air = puni zrak) slikanje u prirodi pod vedrim nebom i punim svjetlom.
Verniranje (franc. vernissage = premazivanje firnisom) je postupak lakiranja gotove slike razliitim
firnisima (otopinama prirodnih smola u masnim i eterinim uljima, umjetnih smola u mineralnim uljima i
voskova u terpentinskom ulju ili benzinu). Verniranje se postie staklast, polusjajan ili mat premaz to
ovisi od subjektivne odluke umjetnika.
Fiksiranje (lat. fixus = vrst) sekundarno vezivo umjetnikog materijala (pigmenta boje) za slikarsku
podlogu. Fiksiraju se crtei ili slike izvedeni u nekoj suhoj tehnici (olovci, ugljenu, kredi, pastelu), a
ponekad akvarel, gva i tempera i ulje. Fiksiranje se izvodi otopinama prirodnih smola (damara, elaka,
mastiksa, kopala, sandaraka, kolofonija), bjelanevinastih ljepila (glutina, umanjka) i umjetnih smola.
Fiksativi na trite dolaze u obliku sprejeva ili su atelijerski proizvod pa se nanose puhaljkom (usnom
fiksirkom).
Okvir za sliku
Okvir (engl. = frame; njem. = Rahmen; franc. = cadre; tal. = cornice) obrub umjetnikog djela (slike,
crtea, grafike, reljefa, mozaika, vitraa...) kojega titi izolira, istie ga ili usklauje s prostorom.
Nainjem od drva, metala, plastike, kamena, eljeza, aluminija... U slikarstvu postoje dvije vrste okvira:
vanjski ukrasni okvir i nutarni klinasti okvir.
Klinasti okvir (engl. = frame; njem. = Keilrahmen, Blindrahmen; franc. = chassis a`clefs) je zapravo
podokvir, slijepi okvir, drvena konstrukcija koja odgovara potrebama elastinog, tkanog nositelja
(podloge). Klinasti okvir omoguuje uvrivanje tkanja (lanenog ili nekog drugog platna, kako
prepariranog tako i istog platna) u odgovarajui format (veliinu i oblik). Njegova konstrukcija spreava
deformacije platna, a zabijanjem klinova ga napinje do odgovarajue mjere.
Ukrasni okvir je vanjski obrub umjetnikoga djela (postavljen na klinasti okvir); moe biti samostalan ili s
paspart`u.
Paspart`u (franc. passe + partout = prolazi svuda) je u likovnoj praksi iroki okvir od tvrdog papira,
kartona ili ljepenke, esto presvuen platnom, a slui kod uokvirenja akvarela, crtea i grafikih listova
da bi se izbjeglo nalijeganje stakla na papir i stvorilo neutralno polje izmeu slike i okvira. Osnovna
odluka paspart`u kartona je gusta i homogena struktura (zbog mogunosti tonog rezanja) i relativna
otpornost na vlagu.

Vrste kiparstva
S obzirom na smjetaj imamo vie vrsta kiparstva: arhitektonsko kiparstvo i slobodno kiparstvo.
Kiparstvo moe biti vezano i za neke druge predmete osim zida, npr: oltar, portal, slavoluk, stup, vaza...
Arhitektonsko kiparstvo ili zidno kiparstvo
Arhitektonsko kiparstvo znai da je kip vezan uz arhitekturu (uz zid) i postaje njezin sastavni dio. Kip se
u arhitekturu moe uklopiti pasivno i aktivno; pasivno (polukip) ako je kip samo postavljen uz zid, a
aktivno (reljef) ako je kip postao sastavni dio zida.
Pokukip je kiparsko djelo modelirano (obraeno) samo s prednje strane s koje ga doivljavamo/gledamo
- en face (anfas), a postavljeno/vezano uza zid (pasivno).
Reljef (engl. relief; franc. relief; njem. Relief; tal. rilievo) je dvodimenzionalno ili plono kiparstvo, to jest
kiparsko djelo kod kojega figure (likovi) ne stoje slobodno u prostoru nego se u ravnoj plohi izdiu u
slabijoj ili jae naglaenoj ispupenosti. Razlikujemo dvije (glavne) vrste reljefa: niski reljef (bareljef) i
visoki reljef.
Niski reljef - bareljef (engl. Low-relief; franc. bas-relief; njem. Flachrelief; tal. bassorilievo) je nizak, plitak
reljef kod kojega se povrinski oblici u manjoj mjeri istiu iz kiparske povrine.

Visoki reljef je reljef kod kojega se povrinski oblici naglaeno istiu iz kiparske povrine.
Slobodno kiparstvo
Slobodno kiparstvo znai da kip postavljen slobodno u prostoru tako da ga doivljavamo/gledamo sa
svih strana i nije podreen/uvjetovan nikakvim arhitektonskim ili slinim elementima (kao zidu ili stupu),
osim, ako treba, postamentu (baza/stopa, podnoje, nosa).
Pokretno kiparstvo
Mobil (engl.) je pokretni kip ili kiparska konstrukcija s pokretnim dijelovima.

Konstruktivni elementi u arhitekturi

Konstruktivni elementi u arhitekturi, to jest suodnos tereta i nosaa, mogu se podijeliti na dvije skupine:
konstruktivni elementi u arhitekturi tradicionalnih materijala i elementi modernih konstrukcija.
Konstruktivni elementi u arhitekturi tradicionalnih materijala
Konstruktivni elementi u arhitekturi tradicionalnih materijala mogu se promatrati na okomitom nosau i
vodoravnom teretu. U nosa spada zid, stup i luk, kao i potporni stupovi i potporni lukovi.
Nosa
Zid je osnovni nosivi i konstruktivni element u arhitekturi tradicionalnih materijala. Moe biti izgraen od
drveta, opeke ili kamena. Ako je zid od kamena, moe biti izgraen od blokova pravilno klesanoga
kamena ili moe biti izgraen od neobraenoga kamena, to jest grubo klesanoga kamena, koji se zove
rustika (lat. rusticus = seoski).
Ralanjivanje nosaa zida vri se pomou stupa i luka.
Stup je ukrasni nosa krunoga oblika ili kvadratastoga oblika. Sastavljen je od tri elementa: baza
(postolje ili stopa), trup (tijelo stupa) i kapitel (glavica).
Baza redovito ima dva dijela: torus je etvrtana kamena ploa i trohinus je kruni kameni jastui.
Trup je bio okomito tijelo stupa. Moe biti razliite debljine (kao dorski trup koji je deblji pri dnu, a ui pri
vrhu); moe biti s gladak, to jest moe imati ravnu povrinu, ili moe biti iljebljen, to jest moe imati
plitke okomite ureze kanelire u povrini (franc. cannelle, cannelure = cijev, lijeb) koji se mogu
dodirivati i tvoriti otre rubove (kao dorski stup) ili koji se ne moraju dodirivati (kao jonski i korintski stup).
Kapitel se sastoji od dva dijela: ehinus je okrugli kameni jastui i abakus je ukrasni dio (kao dorski stup
koji je imao jednostavan abakus bez nekoga reljefnog ukrasa; kao jonski stup koji je imao abakus u
obliku uvojaka enske kose; kao korintski stup koi je imao abakus u obliku stiliziranoga akantova lia).
Stupovi mogu biti povezani izmeu sebe na dva naina: pomou polukrunoga luka arkada (lat. arcus
= luk) ili pomou vodoravne kamene grede - arhitrav (gr/lat. arhi... + trabs = greda).
Luk je ukrasni nosa polukrunoga oblika koji ralanjuje teret (svod i krov), to jest rasporeuje i prenosi
teret na stupove. Moe biti izveden na vie naina, a najpoznatiji je pravilni polukruni luk (romaniki luk)
i iljasti luk (gotiki luk). Pravilni polukruni luk ili romaniki luk upotrebljavao se u romanici (u europskoj
umjetnosti 11. i 12. stoljea), a iljasti luk ili gotiki luk upotrebljavao se u gotici (u europskoj umjetnosti
13. i 14. stoljea).
Potporni ili kontraforni sustav je nosiva konstrukcija sastavljena od potpornoga stupa i potpornoga luka
(gdje potporni luk izlazi iz potpornoga stupa i naslanja se na zid) koji pridravaju i podupiru zid i pomau
nosau u ralanjivanju tereta (svoda i krova).
Arkade su otvoreni i nadsvoeni trijem s nizom stupova povezanih s polukrunim lukovima (prema lat.
arcus = luk).
Kolonade su otvoreni i nadsvoeni trijem s nizom stupova povezanih s vodoravnom kamenom gredom
(prema lat. colona = stup).

Teret
Teret u arhitekturi tradicionalnih konstrukcija su svod i krov.
Svod je unutarnja gornja granica u arhitekturi tradicionalnih konstrukcija ija sigurnost ovisi o svodnoj
konstrukciji (bavastoj, krinoj, krino-rebrastoj, polukuglastoj) i nosau (zidu, stupu i luku). Svod moe
biti izveden na vie naina: bavasti svod, krini svod, krino-rebrasti svod, kupola.
Bavasti svod je izveden u polukrunom obliku (u obliku rasjeene bave) tako da se teret ravnomjerno
rasporeuje na dva nosaa (zida).
Krini svod nastaje krinim spajanjem dvaju bavastih svodova tako da se teret krino rasporeuje na
nosae (na etiri stupa), a upotrebljavao se u romanici (u europskoj umjetnosti 11. i 12. stoljea).
Krino-rebrasti svod nastaje tako da se bridovi krinoga svoda uvruju kamenim rebrima koji
preuzimaju teret i trino ga prenose na nosae (etiri stupa), a upotrebljavao se u gotici (u eurposkoj
umjetnosti 13. i 14. stoljea).
Kupola je svod u obliku uplje polukugle koji poiva na nosau, to jest na na stupovima - pilastrima (tal.
pilastro; etverobridni stup koji stoji uz sam zid ili je jednim dijelom svoje debljine ugraen u zid) ili na
zidu pomou pandantiva i trompa (franc. pendant - privjesak; graditeljska konstrukcija u obliku sfernih
trokuta na prijelazu s kvadratne osnove nosaa i krune osnove kupole; franc. trompe = varka;
graditeljska konstrukcija u obliku sfernih nia na prijelazu s kvadratne osnove nosaa i krune osnove
kupole).
Krov je vanjska gornja granica u arhitekturi tradicionalnih konstrukcija. Krov moe biti jednoslivni krov
(krov na jednu vodu), dvoslivni krov (krov na dvije vode) i vieslivni krov (krov na vie voda). Krov je teret
ija sigurnost ovisi o krovnoj konstrukciji (vodoravne grede, sliv kosih greda - sima, tjeme krova slime i
pokrov - kupa kanalica ili cigla mediteranka) i nosau (zid, stup, luk).
Nain otvaranja zida
Arhitektura je svojoj osnovni prostorni okvir ljudskoga ivota i likovna umjetnost volumena i prostora.
Razliitim ralanjivanjem i otvaranjem volumena povezuje se unutarnji i vanjski prostor. Ralanjivanje
tereta vri se pomou vrata i prozora.
Vrata su otvor u zidu kroz koji se ulazi u unutranji prostor zgrade. U arhitekturi tradicionalnih
konstrukcija vrata se sastoje od etiri dijela: prag, dva dovratnika i nadvratnik. Prag je donja vodoravna
kamena greda koja omeuje irinu otvora i spaja lijevi i desni nadvratnik. Dovratnici su dvije okomite
kamene kamene grede koji omeuju visinu otvora i redovito podravaju vratnice. Nadvratnik je gornja
vodoravna kamena greda koja omeuje irinu otvora i prihvaa nadvratnike.
Prozor je otvor u zidu kroz koji ulazi zrak i svjetlost u unutranji prostor zgrade. U arhitekturi
tradicionalnih konstrukcija postoji vie naina gradnje prozora: kvadratni prozor, pravokutni prozor,
pravokutni prozor s polukrunim zavretkom (romaniki i gotiki prozor), okrugli prozor (rozeta).
Kvadratni prozor ima prozorsko okno iste irine/duine sa sve etiri strane.
Pravokutni prozor ima prozorsko okno pravokutne irine/duine.
Pravokutni prozor s polukrunim zavretkom ima prozorsko okno pravokutne irine/duine, ali s gornjim
dijelom u obliku polukruga. Ako je polukrug pravilnoga oblika onda je to romaniki prozor, jer se
upotrebljavao u romanici (u europskoj umjetnosti 11. i 12. stoljea); ako je polukrug iljastoga oblika,
onda je to gotiki prozor, jer se upotrebljavao u gotici (u europskoj umjetnosti 13. i 14. stoljea). Prozor,
bez obzira je li romaniki i gotiki, moe biti ralanjen razdijeljen s jednom, dvije ili vie pregrada u
dva, tri ili vie prozorskih otvora.
Prozor ralanjen s jednom okomitom pregradom (kamenim ili drvenim stupiem) na dva okna/otvora,
zove se bifora (lat. biforium, biforis = dvokratan; prozor s dva otvora); prozor ralanjen s dvije okomite
pregrade (kamenim ili drvenim stupiima) na tri okna/otvora, zove se trifora (lat. triforium, triforis =
trokratan; prozor s tri otvora); prozor ralanjen s tri okomite pregrade (kamenim ili drvenim stupiima)
na etiri okna/otvora, zove se kvadrifora (lat. quadriforium, quadriforis = etverokratan; prozor s etiri
otvora).
Rozeta (lat. rosa = rua) je okrugli prozor (u obliku rascvjetale rue) koji je ralanjen razdijeljen s

jednom, dvije ili vie pregrada (kamenim ili drvenim stupiima).

Konstruktivni elementi u arhitekturi industrijskih materijala

Skeletna armiranobetonska konstrukcija je moderna konstrukcija u arhitekturi industrijskih materijala koja
se zasniva na uporabi stupova (kao okomite jezgre) i konzola kao horizontalnih nosaa. A. Ulbrich i
konstruktor M. Fijember projektirali su Vjesnikov neboder u Zagrebu koji je visok 67 m, a razdijeljen na
15 katova, tlocrtne dimenzije 14x36 m, debljina stupa 40x80 cm, pri vrhu 40x40 cm. Skelet od armiranog
betona samonosiva je konstrukcija sastavljena od vertikalnih i horizontalnih elemenata (stupovi i grede).
Pregradni zidovi nemaju konstruktivnu ulogu kao u arhitekturi tradicionalnih materijala, nisu nosai tereta
jer krov kao zaseban teret vie ne postoji. Skeletne konstrukcije omoguuju da se zgrada podigne do
eljene visine, da u njoj bude slobodnija organizacija prostora, koji sad vie nije sputan zidom kao
konstruktivnim imbenikom. Elementi skeletne konstrukcije sijeku se pod pravim kutom, to diktira da se
zgrada zatvori u obliku pravilnog geometrijskog tijela.
Vitoperna ljuska je moderna konstrukcija u arhitekturi industrijskih materijala koja nastaje ako se betonira
napeta elina mrea. Iskoritavajui elastinost elika do maksimuma (prethodno napinjanje u mreu) i
vrstou betona, oblikuju se vrlo tanke opne - ljuske najrazliitijih oblika (kao ravne, povijene...).

Likovni motiv
Motiv (lat. motus = kretnja) je poticajni razlog, povod, pobuda za umjetniko djelovanje, misao vodilja.
Ukratko reeno, motiv je ono to slika, kip i zgrada predstavljaju/prikazuju. Sve to umjetnik moe vidjeti
okom ili zamisliti matom moe biti likovni motiv.
Ako promatramo likovni motiv (temu ili sadraj) jedne slike, kipa ili zgrade, uoit e da je motiv
drugorazredne vanosti. Nije bitno to je umjetnik prikazao svojim likovnim djelom. Bitno je kako je
umjetnik prikazao svoje likovno djelo. A to kako upravo je forma (ili nain) koji svaki umjetnik prikazuje na
svoj nain. Primjer: deset umjetnika dobiju u zadatak da obrade jedna likovni motiv. Jedan likovni motiv
likovno e obraditi deset umjetnika. Vlastiti pristup likovnom motivu svaki e likovni umjetnik izraziti na
svoj nain. Deset umjetnika izrazit e deset likovnih formi. Kroz povijest likovne umjetnosti ustalilo se
nekoliko opih naziva za likovni motiv.
Portret (franc. portrait, od lat. protrahere = objelodaniti, objaviti) je likovni motiv koji prikazuje ljudsku
glavu. Portret moe biti monumentalan (spomeniki portret), reprezentativan (tipski motiv), intiman
(osobit motiv), prirodan (realistiki motiv), stiliziran (pojednostavljen motiv), karikaturalan (izoblien
motiv), samostalan (pojedinaan portret) i grupni (vie portreta zajedno). Portret moe prikazivati samo
ljudsko lice ili glavu, zatim i ljudski lik do prsiju/pojasa (ili ak i cijeli ljudski lik).
Autoportret (gr. autos = sam + franc. portrait = vjeran opis) je likovni motiv koji prikazuje samog
umjetnika (likovna autobiografija).
Karikatura (tal. caricare = pretjerati, natovariti) je likovni humoristiki motiv. Karikatura je redovito vezana
uz ljudski lik. Umjetnik namjerno deformira (izobliuje) stvarnost naglaavajui neka odreena obiljeja
(karakteristike) osoba, pojava ili dogaaja i to najee s namjerom da postigne dojam smijenoga
prizora. Karikatura je po obliku neprirodna - groteksna, a po namjeri izrugivaka - satirina.
Figura (lat. = figura) likovni motiv (kip ili slika) koji prikazuje kostimirani (obueni) ljudski lik (rjee
ivotinje ili nekog bia iz mitologije ili fantastike). Prema motivu, figura moe biti: genere (franc.
genere/anr) motiv iz svakodnevnoga ivota, povijesna figura (motiv iz povijesti nekog naroda),
mitoloka figura (motiv iz mitologije, npr. grke), religiozna figura (motiv iz neke religije), etnografska
figura (gr. ethnos = narod + grafein = pisati) kao figura s narodnom nonjom.
Animalizam (lat. animal, -is = ivotinja) je likovni motiv koji prikazuje ivotuju. Umjetnici koji rado slikaju ili
modeliraju ivotinje, zovu se animalisti.

Akt (engl. = nude; njem. = Akt; franc. = nu; tal. = nudo) likovni motiv koji prikazuje golo ljudsko tijelo.
Prouavanje i crtanje akta jedan je od temeljnih zadataka u obrazovanju likovnog umjetnika. Poluakt je
likovni motiv koji prikazuje polugolo ljudsko tijelo. Torzo (lat. = tursus, od gr. thyrsos = debeo, drak)
likovni motiv koji prikazuje (golo) ljudsko tijelo bez glave i ruku (ili i nogu). Naziv potjee od oteenih
antikih kipova iji su dijelovi tijela (kao glava, ruke ili noge) tijekom povijesnih zbivanja odvojeni
(razbijeni) od osnovne mase kipa. Mnogi kipari danas izrauju svoje likovne radove (osobito od
mramora) u obliku torza, bez ruku (ili glave), prema uzoru na klasine kipove.
Pejza (engl. = landscape; njem. = Landschaft; franc. = paysage; tal. = paesaggio) likovni motiv koji
prikazuje prirodu. Prema krajoliku/krajobrazu kojega prikazuje, pejza moe biti: planinski, umski,
poljski, rijeni. Ako je likovni motiv more onda se taj pejza zove marina. Prema vremenu u kojemu je
raen, pejza moe biti: proljetni, ljetni, jesenski, zimski, jutarnji, popodnevni, sutonski... Osim po mjestu
i po vremenu, pejza se dijeli i po nainu kako je oblikovan: vizualan pejza (nastao izravnim
promatranjem prirode) i matoviti pejza (nastao spajanjem mate i vizualnog dojma).
Mrtva priroda (engl. = still life; njem. = Stilleben; franc. = mature morte; tal. = natura morta) likovni motiv
koji prikazuje razne predmete, bilje i mrtve ivotinje (predmete svakodnevne uporabe, ubrano cvijee,
voe, povre, mrtve domae ili divlje ivotinje).
Interijer (franc. = interieur, od lat. interior = unutranji) likovni motiv u slikarstvu koji prikazuje ivot u
zatvorenom prostoru.

TISAK
Tisak (engl. print, printing; njem. Druck; franc. imprimerie; tal. stampa) je umnoavanje slike ili teksta
otiskivanjem pomou nabojane tiskovne matrice (klieja, fotolita).
Format (lat. formare = oblikovati) je u likovnim umjetnostima utvrena norma ili standardi papira
(fotografija, klinastih okvira...) Openito prihvaeno mjernilo u tehnici je njemaki sustav normi DIN
(Deutsche Industrienorm, koji se tumai i kao: Das ist Norm), ali ne i u proizvodnji umjetnikog papira.
Standardni formati obuhvaaju redove A (A0 = 841X1149), B (B0 = 1000X1414) C (C0 = 917X1297) i D
(D0 = 771X1090). Poveavanjem nazivnog broja formata (A1, B1, C1, D1) smanjuju se njegove
dimenzije tako to ga se sijee okomicom na sredini duih stranica, a stranice se odnose kao stranice
bilo kojeg kvadrata prema dijagonali tog kvadrata (a : b = a : d). Npr. A0 = 841X1149, dakle A1 =
594X841.
Standardni format rezanja norme/reda A
A0 A0 = 841X1149 mm
A0 = 2A1 A1= 594X841 mm
A0 = 2A1 = 4A2 A2 = 420x594 mm
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 A3 = 297X420 mm
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 A4 = 210X297 mm = raunalo i fotokopir
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 =32A5 A5 = 148X210 mm
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 =32A5 = 64A6 A6 = 105X148 mm = dopisnica i razglednica
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 =32A5 = 64A6 = 128A7 A7 = 74X105 mm = sliice
A0 = 2A1 = 4A2 = 8A3 = 16A4 =32A5 = 64A6 = 128A7 =256A8 A8 = 52X74 mm = dokumentarna
fotografija
Proizvodnja umjetnikog papira prilagoena je standardnim internacionalnim formatima klinastih okvira,
koji opet ovise o izboru slikarskog motiva. Npr. portret = 81X100 mm, pejza = 100X73 mm, morski motiv
(marina) = 100X65 mm. Ovi formati se temelje s malim odstupanjima na zlatnom rezu.
U odnosu na stalni koeficijent (stalni mnoitelj) progresije jedne stranice kvadrata u primjeni su formati:
kvadrat = 1:1, trion (1:1,154), kvadrigram (1:1,207), diagon (1:1,414), hemolion (1:1,5), auron (1:1,6182),

sikstion (1:1,732) i dvojni kvadrat (1:2).

Arak (lat. arcus = luk) je pravokutno obrezan list papira standarnog formata (A, B, C, D) ija se
maksimalna veliina (A0, B0, C0, D0) u tiskarskoj praksi naziva dvostrukim arkom. Tiskanjem i
presavijanjem jednog arka papira dobiva se 16 stranica knjige (tiskarski arak).
Gramatura je teina kvadratnog metra papira (ili kartona) izraena u gramima. Prema gramaturi je
izvrena i tipizacija papira: papir (od 20 do 150 grama u kvadratnom metru), polukarton (od 150 do 250
grama u kvadratnom metru) i karton (od 250 do 400 grama u kvadratnom metru).
Papirus (gr. = papyros) je najstariji neposredni prethodnik papira, a njegova uporaba datira jo iz
najstarijeg doba u povijesti Egipta. Iz ope uporabe nestaje u kasnoj antici kad ga postupno zamjenjuje
pergamena, iako se proizvodnja zadrala sve do 10. stoljea, a i danas se nudi kao turistiki suvenir.
Proizvodnja papirusa je vrlo jednostavna. Stabljika movarne biljke Cyperus papyrus iz podruja Nila
sijee se na kratke komade od kojih se odvaja mekana i vlaknasta srika. Ona se ree u tanke lisnate
trake, unakrsno slae, namae u vodi i gnjei udarcima i preanjem. U samom tretmanu (obradi) iz biljke
se izdvaja krob koji u dodiru s vodom prelazi u koloidnu otopinu, odnosno u krobno ljepilo, a ono
vezuje i uvruje listove papirusa.
Pergamena (gr. Pergamenon = antiki grad u Maloj Aziji, dananji turski grad Bergama) poluproziran,
elastian i vrst materijal koji se koristi kao podloga za pisanje, iluminaciju i slikanje. Dobiva se od koe
domaih ili divljih ivotinja (magaradi, teladi, zeeva, srna...) koja se isti potapanjem u gaeno vapno,
potom uvruje pomou biljnih, mineralnih ili umjetnih otapala, po potrebi izbjeljuje vapnom ili talkom,
brusi, polira i na kraju preparira.
Papir (engl. = paper; njem. = Papier; franc. = papier; tal. = carta) u tehnolokom smislu je tanka,
plosnata tvorevina napravljena isprepletanjem finih biljnih vlakanaca. Glavna komponenta papira je
celuloza (lat. cellula = elija; glavni sastavni dio stanine opne u biljaka) koje ima u razliitim biljkama u
razliitom postotku. Biljke se mehaniki (bruenjem, sjeckanjem, mrvljenjem i slino) i kemijski
(kuhanjem, bijeljenjem i slino) prerauju u kaastu masu - pulpu (poluproizvod) kojoj se zatim dodaju
vezivo (krob, dekstrin, tutkalo, lateks, sintetike smole...) i punilo (talk, glina, gips, kaolin), a ponekad i
pigmenti ili bojila. Papir se kao konani proizvod razlikuje prema sirovinama (krpeni, bezdrvni, celulozni,
kombinirani...), po teini, odnosno prema gramaturi (papir, polukarton, karton, ljepenka), po teksturi,
odnosno povrinskoj strukturi (obostrani glatki, jednostrani glatki, polumat, mat, hrapavi...), po nainu
proizvodnje (sulfitni, sulfatni, runi, kairani...), po namjeni (pisai, crtai, tiskovni, strojni, ambalani,
specijalni...) i po obliku (u koturima/balama i formatima).
Celuloza (lat. cellula = elija, stanica) je bijela vlaknasta tvar bez okusa i mirisa netopljiva u vodi i
organskim otapalima. Najvie je ima u pamuku (do 98%), zatim u lanu i konoplji (do 89%) i crnogorinom
drvetu (preko 50% tzv. drvna celuloza je najvanija sirovina u industrijskoj proizvodnji paoira).
Karton (franc. = carton; tal. cartone, od lat. carta = vrsti papir) je vrsti, debeli (do 3 mm) papir velike
gramature (od 200 do 600 grama u kvadratnom metru) koji je prean u jednom sloju.
Ljepenka (engl. = board, paperboard; njem. = Pappe; franc. = carton; tal. = cartone) je kruti debeli papir,
odnosno karton, sastavljen od vie slojeva papirne mase, gramature iznad 600 grama u kvadratnom
metru.
Kairanje (franc. cacher = kriti,zakloniti, prekriti) lijepljenje tankog papira na deblji papir, karton ili
ljepenku. Kairanje je i meusobno lijepljenje vie papira iste debljine, kao i pohranjivanje crtea i
grafikih listova umetanjem izmeu dva deblja papira ili kartona.
Knjiga
Knjiga (engl. = book; njem. = Buch; franc. = livre; tal = libro) grafiki oblikovana cjelina (od najmanje 49

listova meusobno povezanih i zatienih koricama). Stranice knjige su najee od tanjeg papira, a
korice od debljeg kartona ili ljepenke. Do 1450. godine tekst u knjigama je ispisivan rukom ili je kao i
slika otiskivan s drvoreznih ploa (inkunabule). Gutenbergovim izumom pokretnog lijevanog slova (oko
1445. godine) stvorena je mogunost bre izvedbe knjige (tipografska inkunabula).
Inkunabula (lat. in = u + cunabula = kolijevka) se zovu prve tiskane knjige (do 1500. godine). Postoje
dvije vrste inkunabula: tabularne (tiskane pomou drvoreznih ploa u kojima je urezan tekst za svaku
posebnu stranicu) i tipografske (tiskane pominim slovima po Gutembergovu postupku).
Tipografija (gr. typos = peat + grafein = pisati) je skup djelatnosti reproduktivne grafike na oblikovanju
sloga i u njegovom umnaanju (tiskana knjiga, novina...).
Knjigotisak (engl. = letterepress, printing; njem = Buchdruck; franc. = impression tipographique) je
najstarija tehnika umnoavanja teksta i slika s reljefnih tiskovnih matrica.
Ovitak (engl. = cover; njem. = Buchumschlang; franc. = couvre - livre; tal. = copertina) je zatitni omot
knjige, grafiki opremljen i ovijen prvenstveno oko tvrdo uvezanih knjiga. Pored zatitne svrhe ovitak ima
i reklamno-komercionalnu svrhu privlaenja panje potencijalnih kupaca. Moe biti jednobojan ili
viebojan, lakiran ili plastificiran, mat ili glanz.
Kliej (franc. = clich) matrica, kalup, obrazac, reproduktivni je tiskovni element visokog tiska u grafici.
Razlikuje se rasterski kliej (u autotipiji) kod kojega se prilikom snimanja originala stavlja mreica - raster
(izmeu originala i osjetljive ploe, u reprodukcijsku kameru) od klieja punih linija i ploha (u fototipiji)
kod kojega kao ekvivalent mogu posluiti ploe drvoreza, linoreza i visokog bakropisa. Autotipija je
fotokemijski postupak reproduciranja originala, a fototipija je fotomehaniki postupak.
ablona (engl. = stencil; njem. = Schablone; franc. = echantillon; tal. = campione) u irem smislu
oznauje uzorak ili kalup od razliitog materijala pomou kojega se neto umnoava ili reproducira. U
slikarskoj praksi to je patrona (engl. = pattern; njem. = Muster; franc. = patron, carton jours), odnosno
naroito izrezan karton ili neki suvremeni materijal koji se polae na zid ili neku drugu podlogu.
Raster (lat. rastrum = grablje) je sustav rasporeenih linija ugraviranih u staklenim ploama ili tokastih
linija otisnutih na folijama. Slui za razlaganje valerskih vrijednosti crno-bijelih originala i tonskih
vrijednosti kromatskih originala. Gustoa ukrtenih rasterskih linija ovisi o hrapavosti papira koji se koristi
u tisku. Novinski tisak obino koristi raster od 25 do 30 linija na jednom centimetru duine, a asopisi s
glatkim papirom koriste raster od 60 do 80 linija. Raster-ploe stavljaju se u reprodukcijsku kameru na
odreenoj udaljenosti od fotoosjetljive podloge, a rasterski filmovi neposredno na fotografski sloj.
Prea (engl. = press; njem. = Druckerpresse; franc. = presse; tal. = torchio, lat. pressus = stiskanje) je u
grafici stroj za tiskanje, utiskivanje i oblikovanje raznih grafikih proizvoda. U umjetnikoj grafici razlikuje
se: prea za visoki tisak (knjigotiskara s koljenastom polugom, skilografska cilindrina prea...), prea za
duboki tisak (kalkografska prea) i prea za litografiju (litografska prea).
Grafika
Grafika je umjetniki rad koji se umnaa (multiplicira) tiskom u vie primjeraka. etriri su vrste klasinih
tiskovnih postupaka: visoki tisak, duboki tisak, ploni tisak i propusni tisak.
Visoki tisak: tiskovna povrina na matrici poviena (reljefna) a netiskovna povrina mehanikim ili
kemijskim putem udubljena. Originalne tehnike visokog tiska: drvorez, linorez, metalorez, visoki
bakropis. Reproduktivne tehnike visokog tiska: tipografija, stereotipija, metalotipija, galvanoplastika,
fotocinkografija, autotipija, fototipija.
Duboki tisak: tiskovna povrina na matrici udubljena mehanikim ili kemijskim putem, a netiskovna
povrina ostaje netaknuta. Originalne tehnike dubokog tiska: nielo, bakrorez, suha igla, mezzotinta,
punktirane manire, graviranje u eliku, linoleum... Reproduktivne tehnike dubokog tiska: fotogravira,
heliogravira, elini tisak, bakrotisak.
Ploni tisak: tiskovna povrina na matrici nalazi se na istoj razini s netiskovnom povrinom. Originalne
tehnike plonog tiska: autolitografija, autografija, cinkografija, algrafija. Reproduktivne tehnike plonog
tiska: svjetlotisak, fotolitografija, ofset.
Propusni tisak: sadri elemente izrade ablona. Originalne tehnike propusnog tiska: ablona, serigrafija.

Reproduktivne tehnike propusnog tiska: sitotisak.

Naklada
Naklada (engl. = edition; njem. = Auflange; franc. = tirage; tal. = tiratura), je ukupan broj otiskanih
grafikih otisaka (grafikih listova, publikacija) namjenjenih tritu (tira, edicija).
U originalnoj grafikoj nakladi broj otisaka je limitiran (unaprijed odreen), odnosno obiljeen rednim
brojem otiska unutar ukupnog broja otisaka (npr. 5/60, znai da je peti otisak od ukupno ezdeset
otisaka iste grafike slike) i signiran (potpisan) od strane autora. U sluaju naknadnih otisaka dodaje se
godina tiska (uz godinu nastanka originalne tiskovne ploe).
Jukstapozicija (lat. iuxta = pored, pokraj + positio = poloaj) tiskanje dvaju tiskovnih teksotva (ili slikovnih
informacija) jednog uz drugi radi usporeivanja.
E. A (E .a; E. d. a; e. a - preuve d`artiste = otisak za umjentika) oznaka je na grafikom listu prije
naklade kojom umjetnik prezentira svoj rad usklaujui sve komponente grafike slike (tehniku, naziv,
broj otisaka).
Ex libris (lat. liber = knjiga) crte - tisak naljepljen na unutranjoj strani korica knjige i oznauje vlasnitvo
knjige obino simbolom, grbom, inicijalima (moe i opomenom, alom, stihom...).
Vodeni znak (engl. = watermark; njem. = Wasserzeichen; franc. = marque d`eau, filigrane, tal. = segno
dell`acqua, filigrana) je zatitni znak (slovo, ime, lik) u proizvodnji papira (manufakturnoj i tvornikoj).
Signatura (lat. signum = znak, signare = oznaiti) je oznaka, potpis, znak. U slikarstvu predstavlja autora
slike, obino inicijalima (ifrom, monogramom) ili punim imenom ili prezimenom. U grafici je rukom
ispisano ime i prezime (ili potpis) autora na otisku (na grafikom listu), po pravilu olovkom. Na reljefu i
kipu signatura je monogram urezan, uklesan ili izmodeliran na uzorku, odnosno na modelu za odljev.
Pinxit (lat. pingere = slikati) ili PINX, PING ili P, sastavni je dio signature (oznake) crtea, slike ili grafike a
pridodaje se inicijalima ili punom imenu autora, godini nastanka (informacijama o likovnom djelu).
Matrica
Matrica (franc. = matrice, od lat. mater = majka) u grafici oznauje tiskovnu plou, u tipografiji kalup od
slova, a u kiparstvu udubljeni kalup za reljefne otiske. Grafika tiskovna ploa moe biti od drva,
linoleuma, kamena, kartona, metala...
Grafiki list (franc. = preuve, estampe; njem. = Kunstblatt, Abzung, Abdruck; tal. = stampa,
impressione) je otisak s originalne tiskovne matrice, konani je cilj i rezultat likovne namjene.
Kalkografija (gr. halkos = bakar + grafein =pisati) je zajedniki naziv za grafike tehnike dubokog tiska ,
a prije svega gravire.
Kamenotisak (engl. = stone lithography, direct lithography; tal. = impressione litho) je grafika tehika
(litografija) kojoj je matrica iskljuivo litografska kamena ploa.
Oleografija (lat. oleum = ulje + gr. grafein = pisati) je viebojni litografski postupak ((kromolitografija) u
funkciji komercijalne imitacije unikata (npr. uljanih slika) primijenjen na hrapavaom papiru kojim se imitira
tekstura platna.
Serigrafija (lat. sericum = svila + gr. grafein = pisati) je sitotisak, svilotisak, mreasti tisak, ablonski
tisak. Grafika je tehnika propusnog tiska kod koje je nositelj tiskovne povrine gusta mrea od svile,
naylona, polyestera, perlona... napeta na metalni ili drveni okvir.
Ksilografija (gr. xylon = drvo + grafein = pisati) je grafika tehnika kojoj je matrica iskljuivo drvena
ploa.
Ofset (od engl. = set off = prenijeti, odvojiti) je reproduktivni indirektni (posredni) ploni tisak sa metalnih
ofest matrica. Ofset je kao grafika tehnika zapravo modificirana (preinaena) liotgrafija prilagoena
reproduktivnim i utilitarnim zahtjevima. Boju sa tiskovne matrice (cinane u ofsetnoj cinkografiji ili
aluminijske u ofsetnoj algrafiji) preuzima gumeni valjak i prenosi na papir. Tiskovna matrica moe se
obraditi i fotomehanikim putem (ofsetna fotolitografija). Zbog punoe otisnutih ploha, itljivosti rasterske
mree i prikladnosti za viebojni reproduktivni tisak ofset se koristi kod izrade kvalitetnih reprodukcija,

plakata, knjiga, ambalae i ilustriranih asopisa. Ofset tehnika je iroko primijenjena i u rotacijskom tisku
kod kojega je bimetalna, trimetalna ili kvadrimentalna tiskovna matrica privr
na na temeljni valjak.
PLAKAT
Plakat (hol. placken = lijepiti; engl. = poster; franc. = placard; tal. = manifesto) je pisana, crtana, slikana
ili tiskana obavijest obino umnoena i izloena na javnim mjestima. Plakatom se objavljuju razliite
obavijesti (dravne, politike, vjerske, kulturne, umjetnike, portske...). Sadraj i likovna obrada plakata
usmjereni su na to upadljivije djelovanje kako bi privukli panju prolaznika. Informacije su saete,
odnosno svedene na bitne elemente, vizualitet plakata je itljiv, odnosno prilagoen sredini i vremenu
nastanka. Plakat je vizualni dio propagande (obavjetavanja). Svoju vrijednost dobiva ako je
propagandni program uklopljen u umjetniki dio (umjetniki plakat).
FOOGRAFIJA
Fotografija (gr fos = svjetlost + grafein = pisati) je viefazni postupak izrade slike izlaganjem
svijetloosjetljivih slojeva svjetlosnom ili kojem drugom znaenju. Tri su faze postupaka: snimanje
(latentne slike), izrada negativa i izrada pozitiva. Fotografija je trajno fiksiranje objektivne stvarnosti
pomou specijalno konstruirane naprave (camere obscure). U praksi je itav niz foto-modela
primijenjenih u izradi slike: crtanje svjetlom (pokretanje izvora svjetlosti pred kamerom u zamraenoj
prostoriji), tehnika fotografija (smisleni izbor objekta, svjetlosti i kadra s naglaskom na elemente
kompozicije, planove kompozicije, perspektivu, otrinu... kao i izbor osjetljivosti, odnosno granuliranje
filma, osjetljivosti papira, odgovarajuih filtera, otvora zaslona, naina razvijanja...), fotogram
(osvjetljavanje perforiranih, prozirnih ili poluprozirnih predmeta na staklenoj ploi ispod koje se nalazi
fotopapir, razvijanje i fiksiranje, sve u zamraenoj prostoriji), foto-staklopis ili clich verre (radiranje
staklene ploe obojane svijetlonepropusnom bojom, kopiranje negativa na pozitiv foto-papiru, razvijanje i
fiksiranje), crtanje razvijaem i fiksirom (crtanje ili slikanje pomou kista ili pera i razvijaa na
osvijetljenom papiru, kopiranje u zatamnjenoj prostoriji na svijetloosjetljivom papiru i fiksiranje - obratnim
postupkom se dobije crte u negativu), crtanje na plastinim folijama (kontakt - kopiranje crtea i slika sa
prozirnih folija kod kojega toke, crte i pune povrine na foliji inverzijom na foto-papiru postaju bijeli
dijelovi), fotografika (pretvorba tonske fotografije u jako kontrastnu fotografiju viestrukim
presnimavanjem negativa na kontrastniji materijal, kopiranje na rasterski ili obini lim, komtakt - kopiranje
na sito, ofset plou, cinanu plou)...

DESIGN
Dizajn (engl. design = skica, projekt, plan; tal. disegno = crte) je pojam s dvostrukim znaenjem.
Izvorna talijanska rije odnosi se na crte kao uzorak umjetnikog stvaralatva. Znaenje engleske rijei,
jer se odnosi na izvanjsko ureenje likova pa je ovaj pojam i naao na iroku primjenu u industrijskoj
proizvodnji. Dizajniranje tako postaje smisleno, odreenim pravilima podreeno, oblikovanje upotrebnih
predmeta i vanjskog svijeta.

2. RAZRED
Periodizacija egipatskoga carstva
Povijest egipatskog carstva dijelimo na razdoblja pojedinih dinastija (vladalakih obitelji) prema
vremenskom slijedu kojega je utvrdio Maneton, egipatski sveenik iz 3. stoljea pr. Kr. Kroz dugo
vremensko razdoblje, od 4500. god. pr. Kr. do propasti carstva 332. god. pr. Kr., izmijenilo se 31.

dinastija.
Egipani su svoju zemlju nazivali Kemet (Mera ili Qemi, od egipatske rijei: kmt crna zemlja)
ili Deeret (egipatski: crvena zemlja, pustinja). Prema imenu gradaQebt, preko arapskoga imena Qubt,
nastala je Grka rijei Aigiptos. Kasnije su Arapi nazvali Egipane da su Kopti (arapski: koptos
Egipat), a Turci su Egipat zvali Misir (prema hebrejskom).
Mitologija
Egipatska mitologija (grki: mythos = rije, govor) igrala je odluujuu ulogu u svakodnevnom ivotu
drevnih Egipana. Predoavala je tajne stvaranja svijeta kao vjenog ciklusa (grki: kyklos = krug, kolo,
okrug) u kojemu se izmjenjuje ivot i smrt.
To su kozmogonijski mitovi (grki: kosmos = red, raspored, red u svemiru, svijet) o stvaranju svijeta. U
Egiptu se stvaranje svijeta poistovjeivalo s odvajanjem neba (Nut) od zemlje (Seb). Nebo - Nut
predouje se kao savijeni enski lik. Zemlja - Seb predouje se kao muki lik koji lei. Nut i Seb razdvaja
muki lik boanstva u koji oznauje atmosferu.
Drugu skupinu mitova sainjavaju povijesni mitovi. Glavne osobe povijesnih mitova su narodni junaci.
Narodni junaci ulaze u kozmogonijski ciklus i tako se ostvaruje sudbina svijeta i ljudi. Junak kree iz
obinog svijeta i svakodnevnog ivota u pustolovinu u kojoj e doivjeti izvanredne susrete i pobjede u
odluujuim bitkama. Nakon povratka u obini svijet i svakodnevni ivot, junaci zadivljuju svoje
suvremenike nadnaravnom snagom.
Bogovi se od ranih vremena prikazuju u tri varijante: kao ivotinje, kao ljudi i kao polu ljudi polu
ivotinje. Do sada nitko jo nije dao posve uvjerljivo objanjenje o tome koja je funkcionalna razlika
mogla postojati izmeu tako morfoloki razliitih duhovnih bia. Simbol koji odgovara
rijei "bog" (egipatski: neter, koptski: nute) jeratna sjekira jednostavna izgleda. Kako je rije o jednom
od najstarijih simbola, razlozi odabira ovog znaka za rije "bog" ostali su nepoznati. Moda je odabir
simbola sjekire za rije "bog", odnosno "neter", u vezi s ratnikom tradicijom pretpovijesnog razdoblja.
Nil
Nil je dar boji, a Egipat je dar Nila. Kroz pusto i neplodno afriko tlo svoju blagodat, koju moe dati
samo izvor ivotni, protegnula se duga ila kucavica - rijeka Nil, sve do Sredozemnog mora. Zalijevajui
svojim vodama i nanosei plodni humus, rijeka je stvorila plodnu dolinu (kako je naglaeno u Udbeniku
za drugi razred, koji je sastavio Radovan Ivanevi, Stilovi razdoblja ivot, I., na 51. stranici). Upravo
u toj plodnoj dolini rijeke Nil razvila se jedna od najznaajnijih kultura staroga svijeta. Rijeka je postala
simbolom ivota: suna vremenska razdoblja znaila su smrt i gubitak nebeskog blagostanja; kiovita
vremenska razdoblja znaila su da e natopljena zemlja uroditi blagostanjem (kao u Misiru - u Egiptu).
Uglavnom svi su gradovi nastali na desnoj obali Nila. Na suprotnoj, lijevoj obali rijeke (kako je navedeno
u Udbeniku na 53. stranici), nasuprot svakoga grada bio je grad mrtvih nekropola.
Faraon
Vladar naroda koji je ivio u plodnoj dolini rijeke Nil zvao se faraon (egipatski: per-aa velika kua,
palaa), vladar Egipta tijekom dinastikog razdoblja egipatske povijesti. Proglaen boanstvom, bio je
apsolutni gospodar zemlje, svega imanja i ljudi. Prema faraonskim obiteljima dinastijama prouava se
egipatska povijest, kako je opisao sveenik Maneton u 3. st pr. Kr.
Egipatska umjetnost

Urbanizam
Urbanizam (gradogradnja) je nauka koja prouava nastanak i razvoj grada. Egipatska kultura vezana je
za grad. Egipatski grad je otvoren, nema zidina, prostorno je organiziran u odnosu prema rijeci Nilu, pa
su ulice mijenjale smjer kako rijeka mijenja tok. Zgrade javnog ivota (hramovi, palae, dravni uredi)
nisu se gradile na jednom mjestu ve su razasute po itavom gradu.
Jedan od najznaajnijih egipatskih gradova bio je 'Grad sa stotinu vrata' - No-Amon (grki = Theba) koji
se, vjerojatno, sastojao od nekoliko gradova, to su se prostirali s obje strane Nila, u duini od 25 km. S
desne strane Nila nalazio se "grad ivih" (kako je naglaenu u Udbeniku na i 54. stranici), s lijeve strane
rijeke protezao se nekropolis - "grad mrtvih" (Dolina kraljeva i Dolina kraljica).
Arhitektura
Egipani su vjerovali da se nakon smrti zemaljski ivot nastavlja. Kao to su se morali truditi da preive
na zemlji, tako su se morali pripremiti za drugi ivot. Svatko prema svojim mogunostima i prema staleu
koji je imao u drutvu. Egipatska umjetnost kao i njihov ivot bio je proet idejom vjenosti. Najvea briga
posveivala se ivotu poslije smrti. I poslije smrti ivi "ka" (ovjeji duh) ali samo dotle dok je sauvano
ovjeje tijelo ili barem njegov lik. Da bi "produili" vijek trajanja, pokojnikovo tijelo (mumije) su
balzamirali. Zbog toga su manje panje posveivali kuama a mnogo vie svojim grobnicama. Nastojali
su pokojnikovo tijelo ili njegov lik sauvati to due, da bi mu olakali ivot poslije smrti. Osobito su
pokojnika "otpratili" s darovima da bi mu sud boanstava bio naklon. Tako nam je razumljivije zato je
egipatska umjetnost stvorila najvea djela upravo u gradnji hramova i grobnica.
Faraon kao boanstvo i apsolutni gospodar svih Egipana trebao je imati najljepi ispraaj i ivot poslije
smrti. Stoga je "vjeno poivalite" zauzimalo vano mjesto u ivotu. Graditeljstvo e doi do izraaja
upravo u gradnji grobnica kao vidljivom znaku nagrade za zemaljski ivot. Grobnice su se gradile da
vjeno traju. Sluile su kao neko ivotno osiguranje, bogatstvo se ulagalo u duhovni mir. Prema nainu
ukopavanje postoji vie vrsta grobnica.
Grobni humak: jednostavne grobnice u zemlji, grobnice obinog stanovnitva.
Mastaba: grobnice velikaa, niske i krnje piramide.
Piramide: grobnice faraona.
Grobnice uklesane u stijenama: grobnice faraona.
Za prouavanje egipatske arhitekture vani su hramovi i grobnice (osobito mastabe, piramide i
grobnice uklesane u stijenama). Ovaj nain graditeljstva (sakralni i funeralni) usko je povezan i s drugim
likovnim izraajima (kiparstvom i slikarstvom).
Mastabe
Mastaba je osnovni oblik egipatske grobne arhitekture. To je etverostrana krnja piramida s dvije
prostorije i hodnikom: gornja prostorija je za tovanje pokojnika i donja prostorija je za lijes (sarkofag).
Od jednostavne mastabe nastaje tzv. stepenasta piramida, kao to je kamena mastaba koju je gradio
arhitekt Imhotep za faraona osera u III. dinastiji. Zavrnu fazu razvoja grobne arhitekture predstavljaju
goleme piramide, karakteristine za arhitekturu Staroga i Srednjega kraljevstva (kao to je Keopsova,
Kefrenova i Mikerinova kod Gizeha i Snofruova kod Dahshura. Piramide su redovito bile povezane s
hramom u kojem se odravao kult pokojnika. Monumentalne piramide u Novom kraljevstvu vie se ne
grade; ponegdje se jo, dodue javljaju, ali su sasvim malih dimenzija.
Piramide
Piramide su oduvijek predstavljale zagonetku. Od jednostavnih mastaba, preko stepenastih piramida do

piramida ravnih povrina, tvrde egiptolozi, nastao je arhitektonski poduhvat svjetskih razmjera. Samo u
Gizehu (Gizi) izgraeno je 28 piramida, ime je razdoblje Staroga kraljevstva (III. i IV. dinastija, od 2686.
god. pr. Kr. do 2181. god. pr. Kr.) obiljeeno kao doba piramida. Tijekom Starog kraljevstva, svjedoe
piramide, dolazi do velikog napretka egipatskih graditelja koji su samo u stotinjak godina, od stepenaste
ozerove piramide u Sakkari (Slika i tekst u Udbeniku na 58. stranici), u nekoliko godina postigli
savrenstvo u gradnji piramida. Faraon Khufu (Keops, 2589. - 2566. pr. Kr.), Khafra (Kefren, 2558. 2532. pr. Kr.) i Menkaura (Mikerin, 2532. - 2503. pr. Kr.) izgradili su kompleks piramida na lokalitetu
Gizehu kraj Kaira.
Zanimljivo je da stari Egipani nisu napisali razlog podizanja ovako velianstvenih grobnica. Ve u
Tutankamonovo doba (oko 1350. god. pr. Kr.) piramide u Gizehu pripadale su davnoj prolosti i bilo je
izgubljeno sjeanje tko ih je i s kakvim namjerama izgradio. Piramide u Egiptu su jedino od sedam uda
Starog svijeta koje je ostalo sauvano i u ijim ljepotama jo uvijek uivaju brojni turisti. Egipatski su
vladari gradili grobnice u obliku piramida za zagrobni ivot. Najpoznatije piramide izgradili su, kako smo
naveli, u Gizehu nedaleko od Kaira tijekom 26. st. pr. Kr. faraoni Keops, Kefren i Mikerin (slika i tekst u
Udbeniku na 58. i 59. stranici).
Piramida (grki: pyramis, - idos) je nastala kao plod razvitka u gradnji mastaba. Da bi mastabe za
faraone izgledale velianstvenije, kako i dolikuje vladaru cijelog Egipta, poele su se graditi piramide
stepenastog oblika, kao piramida faraona osera, iz 2650. god. pr.Kr., blizu Saqqare, visoka 60 metara.
Za vladavine IV. dinastije prelo se na gradnju piramida glatkih povrina (kvadratina osnova s platem
od etiri jednaka trokuta). Tu spada kompleks piramida kao to su Keopsova, Kefrenova i Mikerinova, u
Gizehu blizu Memfisa.
Keopsova piramida. Najvia piramida ikada sagraena. Zbog svoje veliine dobila je naziv "Velika
piramida". Najstarije je i ujedno jedino do danas ouvano svjetsko udo. Nalazi se u Egiptu, u gradu
Giza, kraj Kaira. Izgraena je po nalogu faraona Keopsa, vladara IV. dinastije, oko 2560. pr. Kr. kao
njegova grobnica.
Tradicija gradnje piramida zapoela je u starom Egiptu kao varijanta mastabe, odnosno platforme koja
natkriva kraljevsku grobnicu. Vjeruje se da je izgradnja "Velike piramide" trajala oko 20 godina. "Velika
piramida" je iroka 230,5 metara, visoka je 145,75 metra (tijekom vremena sniena na 137 metara),
zauzima 52400 kvadratnih metara i oko 2,5 milijuna kubnih metara kamena. Bila je to najvia graevina
na Zemlji tijekom 4300 godina i nju su nadvisile tek graevine krajem 19. stoljea.
Kut stranica u odnosu na osnovicu iznosi 51 stupanj i 51 minutu. Svaka strana je orijentirana prema
jednoj od etiri strane svijeta. Horizontalni presjek graevine uvijek je kvadratan u bilo kojem dijelu, a
duina stranice osnovice iznosi tono 229 m. Cijela graevina se sastoji od priblino 2 milijuna kamenih
blokova od kojih svaki tei vie od dvije tone.
Sa sjeverne strane nalazi se ulaz u piramidu. Unutranjost piramide ima vie prolaza, galerija i hodnika
koji vode ili u glavnu odaju kraljevske grobnice ili u pomone prostorije. Kraljevska grobnica nalazi se u
sreditu piramide. Sarkofag je napravljen od crvenog granita, kao i zidovi grobnice.
Piramide su zahtijevale goleme trokove. Faraon, kao boanski sin, bio je posebno aen za ivota na
zemlji. Poslije smrti takoer je smatran boanstvom. Stoga se smatralo normalnim da mu se za ivot
poslije smrti osigura dostojno boravite. Piramide zadivljuju gledatelje svojom veliinom i jednostavnim
vanjskim oblikovanjem. No one nisu tako jednostavne kako na prvi mah izgleda. Na odreenoj visini
nalazi se ulaz u dugi hodnik koji vodi do velike dvorane gdje je bio sarkofag (grki: sarx = meso +
phagein = jesti) - lijes udubljen u kamenu s kamenim poklopcem u kojemu je poloeno pokojnikovo
mrtvo tijelo. Onda hodnici vode u druge prostorije, kao i u riznicu. Oko glavne piramide redovito se
nalaze manje piramide, sfinge, mastabe, kao i grobni hram.
Kefrenova piramida. Keopsov sin Kefren izgradio je, blizu oeve, svoju grobnicu - piramidu. Kefrenova
piramida iroka je 215,5 metara, visoka je 143,5 metra (tijekom vremena sniena je na 136 metara). Od
piramide je vodio 600 metara dugi hodnik do hrama. Hram je irok 44,80 metara. Uz hram se nalazi

velianstveni graditeljski objekt na kojemu se nalazi sfinga (grki: sphinks) - lav s ljudskom glavom,
duine 57 a visine 20 metara. Sfinge su postavljane kao uvarice faraonovih grobova.
Mikerinova piramida. Piramida faraona Mikerina nalazi se u blizini Kefernove, a visoka "samo" 65
metara.
Ostale piramide u Gizi. Uz Keopsovu i Mikerinovu piramidu se nalazi skupina manjih piramida.
Prozvane su Piramide kraljica. Vjerojatno su graene za ene iz faraonove obitelji. Ispred Kefrenove
piramide je podignut dvadeset metara visok kip sfinge - lika lava s ljudskom glavom.
Grobnice u stijenama
Osim u gradnji velianstvenih piramida, egipatsko graditeljstvo Novoga kraljevstva dolo je do izraaja u
podizanju grobnica uklesanih u stijenama. Kraljevske grobnice XVIII. dinastije gradile su se u
stijenama Doline kraljeva u potpunoj tajnosti da ostanu sauvane od pljaki. I tu su postojali
komplicirani sustavi hodnika i dvorana koje su prodirale u dubinu i do sto metara. Hramovi su bili
odvojeni - na slobodnom prostoru. Mnoge su grobnice kasnije opljakane ili im je kamenje upotrijebljeno
za neku drugu zgradu.
Ameriki egiptolog Howard Carter otkrio je, 4. studenoga 1922., grobnicu faraona Tutankamona u Dolini
kraljeva. Faraon Nebkheperre Tutankhamun bio je vladar XVIII. dinastije (vladar Novoga kraljevstva), a
pretpostavlja se da je vladao od 1347. do 1339. god. pr. Kr. Naslijedio je monoteistikoga vladara
Ahnatona. Umro je mlad, vjerojatno za vrijeme devete godine svoje vladavine. Howard Carter, voen
otkriem nekoliko predmeta koji su nosili Tutankamonovo ime, vjerovao je da se njegov grob (sarkofag i
mumija) krije negdje u Dolini kraljeva. Nasuprot grobnice Ramsesa VI., pronaao je netaknutu grobnicu
faraona Tutankamona. Po koliini i vrijednosti predmeta predstavlja izuzetno arheoloko i povijesno
otkrie. Iako je bio neznatan faraon, ipak njegova grobnica sadravala veliko bogatstvo. Tijelo mladoga
faraona ostalo je slabo sauvano zbog loeg (ili brzog) balzamiranja. Lice mu je bilo prekriveno zlatnom
maskom. Tijelo mu je bilo u kovegu od istoga zlata (oko 110 kg). Zlatni koveg leao je u dva vea
drvena kovega koji su bili obloeni zlatom i draguljima. Sva tri kovega smjetena su u veliki kameni
sarkofag (od crvenoga kvarca). U grobnici je pronaeno preko 3500 predmeta, uglavnom od istoga
zlata. Meu najznaajnije spadaju kraljevsko prijestolje, srebrna tuba, kao i posmrtna maska od istoga
zlata koja mu je prekivala lice.
Egipatski hramovi
Ono to nas zadivljuje kod egipatskih hramova jest njihova grandioznost - veliina koja ini ovjeka, u
usporedbi s hramom, silno malenim. U hramovima su vani stupovi koji su davali ljepotu. U poetku su ti
stupovi jednostavni. Kasnije stupovi dobivaju kapitele (lat. capitulum = glavica) ukraene isklesanim
liem ili cvijeem papirusa, lotosa ili palme, ponekad i enskim likom (kao to se vidi na stupovima,
odnosno kapitelima, u Udbeniku na 57. stranici). Stupovi su esto prekriveni reljefima (francuski: relief =
ispupenost) i hijeroglifima (staro egipatsko slikovno pismo u kojemu je za svaku rije postajao zaseban
znak). Iako su izgledali velianstveno, egipatski hramovi imaju graevinskih nedostataka. Redovito su
loe proporcionirani: visina im ne odgovara duini i irini. Budui da jo nisu uspjeli kamenom presvoditi
prostor izmeu dva stupa, ili dva zida, svodovi egipatskih hramova sagraeni su od drveta. Tako su,
osobito stupovi koji su se morali slagati jedan blizu drugog, previe zatvarali prostor, pritiu nutrinu, ne
daju dojam prozranosti ni prostorne slobode. Bez obzira na te nedostatke, koje e mnogi narodi rijeiti
na posebne naine, gradnja egipatskih hramova spada u vrhunsku arhitekturu.
Egipatski hramovi bili su velianstveni, iako mnogi nisu sauvani u cijelosti jer im je kamenje kasnije
iskoriteno u druge namjene. Svojom veliinom i dimenzijama (dug je 365 metara) zadivljuje Amonov
hram u Karnaku (zavren za vrijeme vladavine faraona Ramzesa II.). To je najvei hram koji je ikada
sagraen u Egiptu (pokriva oko 30 hektara povrine). Sastoji se od mnotvo portala, nadsvoenih
hodnika, dvorita, odaja, bazena s vodom. Glavna dvorana svetita, irine103 metra i dubine 52 metra,
sastoji se od 134 stupa poredanih u esnaest redova Osobito mu je ljepotu davao obelisk (grki:

obeliskos = raanj) - visoki etverostrani kameni stup, u pravilu monolitan /grki: monos = jedan, lithos =
kamen/ - iz jednog kamena. U hram je vodila aleja sfingi u duini od 400 metara, irine 20 metara. Hram
u Luksoru na suprotnoj obali Nila, s druge strane Tebe, neto je manji ali mu je pristup ljepi. Do hrama
se dolazi s dva kilometra dugom alejom sfinga.
Polupodzemni hram kraljice Hatepsut u Deir-el-Bahari (dananje arapsko naselje, zapadno od Tebe)
sagraen je za vrijeme XVIII. dinastije, oko 1500. pr. Kr. Hram je terasasto (na tri terase koje su
povezane rampama) usjeen u stijenu i lagano privija prema terenu. Dug je 280 metara (smatra se
najvelianstvenije djelo egipatske arhitekture). Posebnu mu ljepotu daje pozadina od strmih klisura koje
zatvaraju Dolinu kraljeva (kako se vidi na slici u Udbeniku na 57. stranici).
Hram u Denderi. Dendera je mjesto na zapadnoj obali Nila, oko 60 km sjeverno od Luksora. Ovo mjesto
(u izvornom staroegipatskom: Enet-te-neter, u grko/rimskom razdoblju: Tentyra ili Tenteris) bilo je
vjersko i kulturno sredite VI. nome (pokrajine) Gornjega Egipta. Zatitno boanstvo bila je boica
Hathor. Egipani su svojoj zatitnici Hathor u Denetri podigli hram poznat kao 'Dvorac Sistruma' (Per
Het-Heru Kua Hathor). Jedan je od najbolje sauvanih egipatskih hramova. Ovaj hram je izgraen za
vrijeme sljedbenika Horusa - faraona Keopsa (iz vrijeme IV. dinastije). Hram je kasnije dograivan, ruen
i ponovno graen. Dananji izgled hrama nastao je za vrijeme dinastije Ptolomejevia, oko 116. god. pr.
Kr. Na svodu jedne obredne dvorane nalazio se uveni znak zodijaka kojega su francuski vojnici, 1828.
Skinuli i odnijeli u Francusku (danas se uva u Louvreau u Parizu). Zodijak je uklesan kao reljef na
kamenoj ploi kvadratastoga oblika (2,55x2,35 m, a sredinji krug je promjera 1,55 m). Reljef prikazuje
mit o Ozirisu, a kruni dio, koji podravaju etiri boanstva i etiri para Horusa (boanstva sa sokolovom
glavnom), prikazuje dvanaest zodijakalnih znakova.
Kiparstvo
Kiparstvo je umjetnost koja nastaje oblikovanjem volumena. Po stupnju plastinosti (grki: plasso =
tvorim, oblikujem) dijeli se na punu plastiku - kip - statua (grki: statos = postavljen, stojei) i reljef
(francuski: relief = ispupenost) - duboki ili plitki.
Osim arhitektonskih ostvarenja, najvea slava egipatske kulture dola je do izraaja u kiparskoj
umjetnosti.
Egipatsko kiparstvo svjedok je likovne kulture koja je nastala u civilizaciji na podruju doline rijeke Nila.
Kao i graditeljstvo, proeto je istom idejom vjenoga ivota, pa je usko vezano za gradnju hramova i
grobnica.
Prema motivima, koje su prikazivali i formi na koji su nain izvedeni, kiparstvo moemo, radi lakeg
pregleda, podijeliti na nekoliko vrsta, bez obzira kojemu su carstvu ili dinastiji pripadali.
Kipovi egipatskih boanstava.
Kipovi faraona.
Kipovi velikaa.
Kipovi obinih ljudi.
Reljefi.
Dekoracija (latinski: decor = ukras, ures) i ornamenti (latinski: oranmentum = ukras, ures, ara) i
zlatarski zanat.
Opi dojam egipatskog kiparstva odavalo je tajnu posebnog kanona (grki: kanon = pravilo, propis) zakona o izradi kipova, kojega su se kipari drali. Kipove boanstava redovito prikazuju u ljudskom liku
sa ivotinjskom glavom, budui da su vjerovali da svako boanstvo ima i svoju ivotinju (to ne znai da
nema kipova boanstava samo u ljudskom liku). Najvei kipovi predstavljaju faraona. Susreemo i likove
velikaa i visokih dravnih slubenika (nadzornika, sudaca, pisara). U grobovima su pronaeni i kipovi s
likovima obinih ljudi, pa i robova. Kolosalne - velianstvene kipove boanstava i faraona izraivali su od

tvrdog kamena, na primjer od granita; kipove u naravnoj veliini od vapnenca, pjeanika, rjee od
drveta; male figurice radili su od gline i bjelokosti. Zanimljivo je da su oi umetali od posebnog, sjajnog
materijala, pa su kipovi djelovali kao da su ivi. Obine i male kipove redovito su obiavali obojiti.
Kipovi su izraivani da budu prebivalite pokojnikovog "ka" - pokojnikove due. Stoga su takvi kipovi u
mirnom stavu, bez ikakvog pokreta. Slinost s pokojnikom bila je oevidna, osobito u izradi glave. Ipak,
glava je bila bez tjelesnih mana, idealizirana (grki: eidos = lik ili oblik) - nain izraavanja odnosa prema
stvarnosti sa svrhom da se postigne ljepota i savrenstvo. Ruke su oputene i stisnute u aku ili
ponekad stavljene na grudi u znak potovanja prema boanstvu. Noga je redovito u iskoraku - izbaena
malo naprijed. Sve to daje dojam ukruenosti. Budui da se ovaj nain izrade ponavlja kod svakog kipa,
likovi djeluju jednolino. Jedino je u malim kipovima, koji su stavljani u grobnice, dranje je mnogo
slobodnije, jer likovi klee, ue, sagnuti su.
Takav opi dojam egipatskog kiparstva umnoio je na tisue slinih kipova, koji su se izmeu sebe
razlikovali tek u veliini, u materijalu i u uljepavanju lica. Ipak u sebi su sauvali mistinost tajanstvenost s kojom su kipari izrazili vjeru u ivot poslije smrti.
Ipak, najljepi su kipovi "Pisar" (danas se uva u Louvreu) i "Seoski knez" (danas se uva u muzeju u
Kairu). Sjedei skrtenih nogu, na kojima poiva papiros, pisar(kao "majstor svetih i tajnih slova")
izraen je bez mana, uljepan, a njegova glava sama je utjelovljena panja. Frontalna postava i
zanemarene pojedinosti, da bi dole do izraaja osnovne osobine ljudskoj lika, odraavaju ljepotu ovog
kipa. Trup tijela je vertikalan, nepomian volumen, a pokret ruku tako neznatan da ne doputa jai prodor
prostora. Obrisna linija kree se u dugim, ravnim i iroko zaobljenim potezima. To nije tek puki portret
pojedinca, nekog anonimnog egipatskog pisara, ve personifikacija (latinski: persona = osoba, facere =
uiniti) - prikazivanje pojava i ideja u ljudskom liku - jedne ope linosti, slube, dravnog ureenja.
Stoga piramidalna kompozicija, napete i glatke povrine, zatvorenost volumena i frontalni stav ine ovaj
kip maksimalno statinim.
I seoski knez je takoer pisar, bolje reeno nadzornik radova (Ljudi koji su ga otkrili nazvali su ga
"Seoski knez" jer je sliio njihovu seoskom knezu). To je upravo i najvea odlika ovoga kipa: njegov
realizam (latinski: res = stvar) - nain izraavanja ija se odlika da objektivno, onakva kakva jest, iznosi
stvarnost.
Unato veoma dugom vremenskom razdoblju, egipatsku kulturu karakterizira stalnost, neprimjenjivost
osnovnih znaajki. Izmeu likovnih djela iz bilo kojeg vremenskog razdoblja egipatske umjetnosti nema
velikih stilskih razlika. Jedini prekid dogodio se u vremenu XVIII. dinastije, za vladavine faraona
Amenofisa IV., kada se pokualo prekinuti s tradicijom - prolou da bi se ostvario jedan novi i ivlji
izraz.
Za prouavanje egipatske kulture znaajni su i reljefi s kojima su prekriveni zidovi grobnica. Oni
prikazuju gotovo sav ivot starog Egipta (rad na njivi, zanatlije, lov, ratovanje, gozbe, kune prizore).
Upravo ovim mnogobrojnim reljefima zahvaljujemo poznavanje egipatske kulture. Reljefi su redovito
obojeni u nekoliko osnovnih boja. Nemaju perspektive (kad ele izraziti dubinu, slau likove jedne iznad
drugih). Zato su stvorili svoju 'egipatsku perspektivu'. Redovito se dre zakona frontalnosti (latinski: frons
= elo, proelje) Glavu prikazuju u profilu - sa strane (talijanski: profilo = lice gledano sa strane), oko
prikazuju en face (francuski: en face - an fas = u lice), ramena i tijelo prikazuju en face, stopala prikazuju
u profilu. Ipak, egipatski reljefi puni su poetike i osjeaja, puni skrivenih drai i dubokog doivljavanja
prirode. Osjeamo da su, iako sakriveni u grobnicama, velianstvena umjetnika ostvarenja.
Obelisk
Obelisk (grki: obeliskos = raanj) je visoki etverostrani kameni stup, u pravilu monolitan (grki: monos
= jedan + lithos = kamen iz jednog komada), koji se prema vrhu lagano suuje i zavrava piramidalnim
iljkom. Grci su dali ime po izgledu, a egipatska rije za obelisk tekhennu znai obrana/zatita. Tako
bi se moglo rei da je obelisk - kameni uvar. Zapravo 'kameni uvar nikada se, u pravilu, nije

podizao usamljen kao jedan stup, nego u parovima, po dva stupa. Samo je jedan obelisk podignut bez
svoga para - onaj ispred Velikoga hrama u Karnaku (danas na Lateranskom trgu u Rimu), jer mu je
'parnjak', to jest blizanac, ostao u kamenolomu u Syeni (tako se pretpostavlja).
Veina obeliska potjee iz vremena Novoga kraljevstva (od 1575. do 1075. god. pr. Kr., to jest iz
razdoblje od XVIII. do XX. dinastije), a samo jedan, iskopan u Abu Simbelu, podignut je za vrijeme
Staroga kraljevstva (od 2675. do 2155. god. pr. K., to jest u razdoblju od III. do VI. dinastije).
Mnogi egipatski obelisci danas u ukras svjetskih gradova, kao to je Rim, Pariz, London, New York,
Carigrad.
Sfinga
Velika sfinga najvea egipatska sfinga (grki: sphinks = lavica s glavom ene) nalazi se usred
pustinjskoga pijeska u dolini Gize, nedaleko od Kefrenove piramide. Tajanstveni lik lavice s ljuskom
glavom, okrenutom prema izlasku sunca, isklesana je u ivoj stijeni. Na najviem dijelu dosee visinu od
20 metara, a dugaka je 73,50 metra. Sama glava, od vrha brade do ela, ima 10 metara, lice joj je
iroko oko 6 metara, a svaka apa protee se 15 metara ispred tijela. Ova uvarica vjerojatno je
najstarija sfinga i pretea je svih drugih kamenih lavica.
Splitske sfinge. Car Dioklecijan (284. - 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju
novoizgraenu palau u Splitu (oko 300 god.) dao ukrasiti sfingama koje su dostavljene iz Egipta.
Tijekom vremena mnoge su sfinge unitene ili premjetene na druga mjesta. Iako se pisalo da je krajem
19. st. u Splitu bilo tridesetak sfingi, ipak danas se zna samo za osam egipatskih sfingi (a jo se etiri
sfinge mogu povezati sa sfingama iz Dioklecijanove palae). U Dioklecijanovoj palai u Splitu na Peristilu
(pokraj zvonika sv. Duje) nalazi se najvea i najbolje sauvana egipatska sfinga od crnog
granita (duina 246 cm, irina 65 cm, visina 100 cm). Ovo je najvei primjerak sfinge tipa 'porte-vase'.
Ovaj tip sfinge ima na prednjem dijelu tijela dvije ispruene ljudske ruke (umjesto ivotinjskih nogu) koje
pridravaju vazu, odnosno posudu u kojoj su se pohranjivali i prinosili rtveni darovi. Ova sfinga
jedinstvena je i po tome to je jedini primjerak sfinge koja na postolju nosi ukrasni friz s kartuama
(franc. cartouche = ovalna ploa na staroegipatskim spomenicima s imenima faraona.
Slikarstvo
Slikarstvo (kao i arhitektura i kiparstvo) znaajan je doprinos za prouavanje egipatske kulture.
Promatrajui motiv, temu ili sadraj likovnoj izraaja, moemo zakljuiti da je nadahnuto idejom
prekogrobnog ivota, bez obzira je li prikazuje egipatsku mitologiju ili prizore iz svakodnevnog ivota.
Egipatsko slikarstvo usko je vezano za arhitekturu. I u slikarstvu su (kao i na reljefima) primjenjivali
'egipatsku perspektivu'. Da bi na slici (na dvodimenzionalnoj plohi) prikazali dubinu prostora, likove bi
postavljali jedne iznad drugih. Kada bi slikali ljudski lik, opet bi ga 'savili' prema zakonima 'egipatske
perspektive': lice u profilu, oko en face, ramena i tijelo en face, stopala u profilu.
Mnogi oslikani prizori bili su povezani s egipatskim slikovnim pismom hijeroglifima, bilo da su slikali na
kamenu, drvetu, na obukanom zidu ili na papirusu.
Papirus
Nekada je egipatska trska, svojim bujnim i visokim zelenilom, prekrivala iroka podruja uz rijeku Nil (a
danas se smatra skoro iezlom biljkom). Biljka latinskoga naziva Cyperus papyrus egipatska trska
ima vrstu trokutastu zelenu stabljiku promjera do 6 cm. Moe narasti do 5 m visine. Egipatska trska
najvie se koristila pri izradi podloge za pisanje papirusa. Papirus, ije ime potjee od egipatske
rijei 'pa-per' to znai 'od kralja' ili 'kraljevski', bio je dar Nila. Rijeka Nil ujedinila je dva Egipta (Gornji i
Donji Egipat), a simbol ujedinjenja bile su dvije (heraldike) biljke: papirus i lotos.

Hijeroglifi
Od Grka smo naslijedili ime za egipatsko pismo. Egipatsko pismo kao 'sveta urezana slova', Grci su
zvali 'hieroglifika' (grki: hiero = svet + glifo = dupsti, urezivati). Sami Egipani svoje pismo su
nazivali 'methut neter' to je znailo'rijei boga (Thota)'. Naime, prema predaji, Egipanima ovo pismo
predao bog Thot. Veina hijeroglifa prikazuju predmete, biljke, ivotinje, ljudske likove i dijelove
ljudskoga ili ivotinjskoga tijela (kako je opirno opisano u Udbeniku na 60. stranici).
Zbog teeg naina pisanja i zbog tvre podloge (drvo/kamen), hijeroglifi koji su se urezivali ili uklesavali
bili su jednostavnijeg izgleda tako da su se pisali samo glavni karakteristini dijelovi/elementi. Ovaj nain
pisanja zovemo hijeratsko pismo(grki: hieratikos, od hieros = svet + archo = vladam), to jest pismo
staroegipatskih sveenika (za razliku od demotskog ili pukoga pisma). Brzo itanje hijeratskoga pisma
moglo se stei tek dugotrajnim vjebanjem.
U elji da se pismo to vie pojednostavni, nastalo je demonsko pismo (grki: demos = zemlja, svijet,
narod), koje se koristilo u poslovne svrhe. Demonsko pismo bilo je narodno pismo koje se obino pisalo
u horizontalnim redovima, a italo se s desna nalijevo.
Kamen iz Rosette i odgonetavanje hijeroglifa
Godine 1798. Egipat je zauzeo francuski vojskovoa i dravnik Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.).
Godinu dana kasnije, u srpnju 1799., asnik njegove vojske Beauchard, u blizini lukoga sela Rashid, na
zapadnoj obali Nila, poznatijega kao Rozeta, sasvim je sluajno, kopajui rov, pronaao ravni kamen od
crnog bazalta na kojem su se nalazila tri natpisa. Gornji dio sadravao je 14 redaka hijeroglifskog teksta,
srednji 32 retka demotskog pisma, a donji 54 retka grkog pisma. Jedan asnik, koji je poznavao grka
slova, odmah je proitao grki natpis sljedeeg sadraja: U Memfisu su se 196. god. pr. Kr. sakupili
sveenici iz cijelog Egipta. Vijeali su o tome kakve e se poasti dati mladom faraonu Ptolemeju V. koji
je mnogo uinio za hramove i sveenike. Odlueno je da se u svakom hramu postavi po jedan kraljev kip
s ploom na kojoj e se na tri pisma ovjekovjeiti taj dogaaj.
Kamen iz Rozete danas uva u Britanskom nacionalnom muzeju u Londonu, jer su ga Francuzi kasnije,
gubitkom Egipta, morali predati Englezima.
Razvoj egiptologije u Hrvatskoj
U posljednjih 140 godina u Hrvatskoj je registrirano oko 4100 predmeta iz Egipta u raznim muzejskim
zbirkama. U XIX. stoljeu u Zagrebu nastaje jedna od najznaajnijih orijentalistikih muzejskih zbirki na
podruju jugoistone Europe. Rije je o zbirkama Narodnog muzeja, dananjeg Arheolokog muzeja u
Zagrebu, koje imaju oko 3100 predmeta vezanih uz prolost Egipta. Sr zbirke nastala je 5. kolovoza
1862, donacijom Mihaela Baria, svjetski poznate "zagrebake mumije" s njezinim lanenim povojem,
poznata kao Zagrebaka lanena knjiga - Liber linteus Zagrabiensis.

EGIPATSKA UMJETNOST pitanja i odgovori za brzo uenje

Dinastije, a ne stoljea
Povijest egipatskog carstva dijelimo na razdoblja pojedinih dinastija (vladalakih obitelji) prema
vremenskom slijedu kojega je utvrdio Maneton, egipatski sveenik iz 3. stoljea pr. Kr. Kroz dugo
vremensko razdoblje, od 4500. god. pr. Kr. do propasti carstva 332. god. pr. Kr., izmijenilo se 31.
dinastija.
Uloga mitologije u umjetnosti

Egipatska mitologija imala je odluujuu ulogu u svakodnevnom ivotu Egipana. Tumaila je tajne
stvaranja svijeta kao vjenog ciklusa u kojemu se izmjenjuje ivot i smrt. Egipani su prikazivali
mitoloke prizore na svojim kiparskim i slikarskim djelima. Kozmogonijski mitovi govore o stvaranju
svijeta. U Egiptu se stvaranje svijeta poistovjeivalo s odvajanjem neba (Nut) od zemlje (Seb). Nebo Nut u umjetnosti su prikazivali kao savijeni enski lik. Zemlja - Seb u umjetnosti se prikazuje kao muki
lik koji lei. Nut i Seb razdvaja muki lik boanstva u koji oznauje atmosferu. Povijesni mitovi govore o
narodnim junacima koji su postali narodne legende i preli u mitologiju, jer su postali besmrtni (kao
boanstva). Bogovi se u egipatskoj umjetnosti najee prikazuju u ljudskom liku sa ivotinjskom glavom
jer je svako boanstvo imalo atribut (zatitni znak) u obliku ivotinje.
Sveta Rijeka - boanski dar
Nil je dar boanski, a Egipat je dar Nila. Kroz pusto i neplodno afriko tlo svoju blagodat, koju moe dati
samo izvor ivotni, protegnula se duga ila kucavica - rijeka Nil, sve do Sredozemnog mora. Zalijevajui
svojim vodama i nanosei plodni humus, rijeka je stvorila plodnu dolinu. Upravo u toj plodnoj dolini rijeke
Nil razvila se jedna od najznaajnijih kultura staroga svijeta. Rijeka je postala simbolom ivota: suna
vremenska razdoblja znaila su smrt i gubitak nebeskog blagostanja; kiovita vremenska razdoblja
znaila su da e natopljena zemlja uroditi blagostanjem. Uglavnom svi su egipatski gradovi nastali na
desnoj obali Nila. Na suprotnoj, lijevoj obali rijeke, nasuprot svakoga grada bio je grad mrtvih
nekropola.
Faraon apsolutni vladar
Vladar naroda koji je ivio u plodnoj dolini rijeke Nil zvao se faraon. Proglaen boanstvom, bio je
apsolutni gospodar zemlje, svega imanja i ljudi. Prema faraonskim obiteljima dinastijama prouava se
egipatska povijest, kako je opisao sveenik Maneton u 3. st pr. Kr.
Urbanizam ili gradogradnja
Egipatska kultura vezana je za grad. Egipatski grad je otvoren, nema zidina, prostorno je organiziran u
odnosu prema rijeci Nilu, pa su ulice mijenjale smjer kako rijeka mijenja tok. Zgrade javnog ivota
(hramovi, palae, dravni uredi) nisu se gradile na jednom mjestu ve su razasute po itavom gradu.
Smisao grobne arhitekture
Egipani su vjerovali da se nakon smrti zemaljski ivot nastavlja. Egipatska umjetnost kao i njihov ivot
bio je proet idejom vjenosti. Najvea briga posveivala se ivotu poslije smrti. I poslije smrti ivi "ka"
(ovjeji duh) ali samo dotle dok je sauvano ovjeje tijelo ili barem njegov lik. Da bi "produili" vijek
trajanja, pokojnikovo tijelo (mumije) su balzamirali. Zbog toga su manje panje posveivali kuama a
mnogo vie svojim grobnicama.
Vrste vjenih poivalita
Grobni humak: jednostavne grobnice u zemlji za obinog ovjeka. Mastaba: grobnice velikaa, niske i
krnje piramide. Piramide: grobnice faraona. Grobnice uklesane u stijenama: grobnice faraona.Za
prouavanje egipatske arhitekture, a tako kiparstva i slikarstva, vani su hramovi i grobnice (osobito
mastabe, piramide i grobnice uklesane u stijenama).
Mastaba
Mastaba je osnovni oblik egipatske grobne arhitekture. To je etverostrana krnja piramida s dvije
prostorije i hodnikom: gornja prostorija je za tovanje pokojnika i donja prostorija je za lijes (sarkofag).
Od jednostavne mastabe nastaje tzv. stepenasta piramida, kao to je kamena mastaba koju je sagradio
faraon oser u III. dinastiji.
Piramida
Piramida je nastala kao plod razvitka u gradnji mastaba. Da bi mastabe za faraone izgledale
velianstvenije, kako i dolikuje vladaru cijelog Egipta, poele su se graditi piramide stepenastog oblika,
kao piramida faraona osera, iz 2650. god. pr.Kr., blizu Saqqare, visoka 60 metara. Od jednostavnih

mastaba, preko stepenastih piramida do piramida ravnih povrina, tvrde egiptolozi, nastao je
arhitektonski poduhvat svjetskih razmjera. Samo u Gizehu (Gizi) izgraeno je 28 piramida, ime je
razdoblje Staroga kraljevstva obiljeeno kao doba piramida. Piramide u Egiptu su jedino od sedam uda
Starog svijeta koje je ostalo sauvano do danas. Za vladavine IV. dinastije prelo se na gradnju piramida
glatkih povrina, kao to su Keopsova, Kefrenova i Mikerinova, u Gizehu blizu Memfisa.
Keopsova piramida
Keopsova piramida najvia je piramida ikada sagraena. Zbog svoje veliine dobila je naziv "Velika
piramida". Najstarije je i ujedno jedino do danas ouvano svjetsko udo. Nalazi se u Egiptu, u gradu
Giza, kraj Kaira. Izgraena je po nalogu faraona Keopsa, vladara IV. dinastije, oko 2560. pr. Kr. kao
njegova grobnica. Vjeruje se da je izgradnja "Velike piramide" trajala oko 20 godina. Unutranjost
piramide ima vie prolaza, galerija i hodnika koji vode ili u glavnu odaju kraljevske grobnice ili u pomone
prostorije. Kraljevska grobnica nalazi se u sreditu piramide. Oko glavne piramide redovito se nalaze
manje piramide, sfinge, mastabe, kao i grobni hram.
Kefrenova i Mikerinova piramida
Keopsov sin Kefren izgradio je, blizu oeve, svoju grobnicu - piramidu. Kefrenova piramida sagraena je
u sklopu hrama. Uz hram se nalazi Velika sfinga kao uvarica faraonova groba. Piramida faraona
Mikerina nalazi se u blizini Kefernove. Uz ove tri velike piramide nalazi se skupina manjih piramida.
Prozvane su Piramide kraljica. Vjerojatno su graene za ene iz faraonove obitelji.
Grobnice u stijenama
Ameriki egiptolog Howard Carter otkrio je, 4. studenoga 1922., grobnicu faraona Tutankamona u Dolini
kraljeva. Faraon Nebkheperre Tutankhamun bio je vladar XVIII. dinastije (vladar Novoga kraljevstva).
Umro je mlad, izmeu 17. i 19. godine ivota. Iako je bio neznatan faraon, ipak njegova grobnica
sadravala veliko bogatstvo. Lice mu je bilo prekriveno zlatnom maskom. Tijelo mu je bilo u kovegu od
istoga zlata (oko 110 kg). Zlatni koveg leao je u dva vea drvena kovega koji su bili obloeni zlatom i
draguljima. Sva tri kovega smjetena su u veliki kameni sarkofag. U grobnici je pronaeno preko 3500
predmeta, uglavnom od istoga zlata. Meu najznaajnije spadaju kraljevsko prijestolje, srebrna tuba,
kao i posmrtna maska od istoga zlata koja mu je prekivala lice.
Opi dojam egipatskoga hrama
Ono to nas zadivljuje kod egipatskih hramova jest njihova veliina koja ini ovjeka, u usporedbi s
hramom, silno malenim. U hramovima su vani stupovi koji su davali ljepotu. U poetku su ti stupovi
jednostavni. Kasnije stupovi dobivaju kapitele ukraene isklesanim liem ili cvijeem papirusa, lotosa ili
palme, ponekad i enskim likom. Stupovi su esto prekriveni reljefima i hijeroglifima. Iako su izgledali
velianstveno, egipatski hramovi imaju graevinskih nedostataka, jer im, na primjer, visina ne odgovara
duini i irini. Svodovi egipatskih hramova graeni su od drveta. Tako, osobito stupovi koji su se morali
slagati jedan blizu drugog, previe su zatvarali prostor, nisu davali dojam prozranosti ni prostorne
slobode.
Amonov hram u Karnaku
Amonov hram u Karnaku, zavren za vrijeme vladavine faraona Ramzesa II., zadivljuje veliinom i
dimenzijama (dug je 365 metara). To je najvei hram koji je ikada sagraen u Egiptu (pokriva oko 30
hektara povrine). Sastoji se od mnotvo portala, nadsvoenih hodnika, dvorita, odaja, bazena s
vodom. Glavna dvorana svetita (irine103 metra i dubine 52 metra) sastoji se od 134 stupa poredanih u
esnaest redova. Osobito mu je ljepotu davao obelisk
Hram kraljice Hatepsut
Polupodzemni hram kraljice Hatepsut u Deir-el-Bahari (dananje arapsko naselje, zapadno od Tebe)
sagraen je za vrijeme XVIII. dinastije, oko 1500. pr. Kr. Hram je terasasto (na tri terase koje su
povezane rampama) usjeen u stijenu i lagano se privija prema terenu. Dug je 280 metara i danas se
smatra da najvelianstvenije djelo sauvane egipatske arhitekture. Posebnu mu ljepotu daje pozadina od

strmih klisura koje zatvaraju Dolinu kraljeva.

Vrste egipatski kipova
Prema motivima, koje su prikazivali i formi na koji su nain izvedeni, kiparstvo moemo, radi lakeg
pregleda, podijeliti na nekoliko vrsta, bez obzira kojemu su carstvu ili dinastiji pripadali: Kipovi egipatskih
boanstava, kipovi faraona, kipovi velikaa, kipovi obinih ljudi; reljefi i dekoracija.
Opi dojam egipatskih kipova
Egipani su kipovi izraivali da budu prebivalite pokojnikovog "ka" - pokojnikove due. Stoga su takvi
kipovi u mirnom stavu, bez ikakvog pokreta. Slinost s pokojnikom bila je oevidna, osobito u izradi
glave. Ipak, glava je bila bez tjelesnih mana, idealizirana, to jest uljepavana. Ruke su oputene i
stisnute u aku ili ponekad stavljene na grudi u znak potovanja prema boanstvu. Noga je redovito u
iskoraku - izbaena malo naprijed. Sve to daje dojam ukruenosti. Budui da se ovaj nain izrade
ponavlja kod svakog kipa, likovi djeluju jednolino. Opi dojam egipatskog kiparstva odavalo je tajnu
posebnog kanona (pravila, propisa) i zakona o izradi kipova, kojega su se kipari drali.
Pisar i Seoski knez
Najljepi sauvani kipovu su: "Pisar" (danas se uva u Louvreu) i "Seoski knez" (danas se uva u
muzeju u Kairu). Sjedei skrtenih nogu, na kojima poiva papiros, pisar izraen je bez mana, uljepan.
Frontalna postava i zanemarene pojedinosti, da bi dole do izraaja osnovne osobine ljudskoj lika,
odraavaju ljepotu ovog kipa. Trup tijela je vertikalan, nepomian volumen, a pokret ruku tako neznatan
da ne doputa jai prodor prostora. Piramidalna kompozicija, napete i glatke povrine, zatvorenost
volumena i frontalni stav ine ovaj kip maksimalno statinim.
I Seoski knez je takoer pisar, bolje reeno nadzornik radova. Ljudi koji su ga otkrili nazvali su ga
"Seoski knez" jer je sliio njihovu seoskom knezu. To je upravo i najvea odlika ovoga kipa: njegov
realizam ili nain izraavanja ija se odlika da objektivno, onakva kakva jest, iznosi stvarnost.
Obelisk
Obelisk je visoki etverostrani kameni stup, u pravilu monolitan, kamen iz jednog komada, koji se prema
vrhu lagano suuje i zavrava piramidalnim iljkom. Obelisk je 'kameni uvar svetoga prostora, nikada
se, u pravilu, nije podizao usamljen kao jedan stup, nego u parovima, po dva stupa. Samo je jedan
obelisk podignut bez svoga para - onaj ispred Velikoga hrama u Karnaku (danas na Lateranskom trgu u
Rimu), jer mu je 'parnjak', to jest blizanac, ostao u kamenolomu u Syeni (tako se pretpostavlja). Mnogi
egipatski obelisci danas u ukras svjetskih gradova, kao to je Rim, Pariz, London, New York, Carigrad.
Sfinga
Svinga je likovno kiparsko djelo: tijelo lavice s glavom ene. Postavljane su kao uvarice svetoga
prostora. Postavljane su kao uvarice hramova i grobnica.
Velika sfinga
Velika sfinga najvea egipatska sfinga nalazi se usred pustinjskoga pijeska u dolini Gize, nedaleko od
Kefrenove piramide. Tajanstveni lik lavice s ljuskom glavom, okrenutom prema izlasku sunca, isklesana
je u ivoj stijeni. Na najviem dijelu dosee visinu od 20 metara, a dugaka je 73,50 metra. Sama glava,
od vrha brade do ela, ima 10 metara, lice joj je iroko oko 6 metara, a svaka apa protee se 15 metara
ispred tijela. Ova uvarica vjerojatno je najstarija sfinga i pretea je svih drugih kamenih lavica.
Splitske sfinge
Car Dioklecijan (284. - 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju novoizgraenu
palau u Splitu (oko 300 god.) dao ukrasiti sfingama koje su dostavljene iz Egipta. U Splitu se, od
tridesetak, danas zna samo za osam egipatskih sfingi (a jo se etiri sfinge mogu povezati sa sfingama
iz Dioklecijanove palae).
U Dioklecijanovoj palai u Splitu na Peristilu (pokraj zvonika sv. Duje) nalazi se egipatska sfinga od
crnog granita (duina 246 cm, irina 65 cm, visina 100 cm). Ovo je najvei primjerak sfinge tipa 'porte-

vase'. to jest na prednjem dijelu tijela ima dvije ispruene ljudske ruke (umjesto ivotinjskih nogu) koje
pridravaju vazu, odnosno posudu u kojoj su se pohranjivali i prinosili rtveni darovi. Ova sfinga
jedinstvena je i po tome to je jedini primjerak sfinge koja na postolju nosi ukrasni friz s kartuama
(ovalna ploa na staroegipatskim spomenicima s imenima faraona).
Slikarstvo
Slikarstvo (kao i arhitektura i kiparstvo) znaajan je doprinos za prouavanje egipatske kulture.
Promatrajui motiv, temu ili sadraj likovnoj izraaja, moemo zakljuiti da je nadahnuto idejom
prekogrobnog ivota, bez obzira je li prikazuje egipatsku mitologiju ili prizore iz svakodnevnog ivota.
Egipatsko slikarstvo usko je vezano za arhitekturu. I u slikarstvu su (kao i na reljefima) primjenjivali
'egipatsku perspektivu'. Da bi na slici (na dvodimenzionalnoj plohi) prikazali dubinu prostora, likove bi
postavljali jedne iznad drugih. Kada bi slikali ljudski lik, opet bi ga 'savili' prema zakonima 'egipatske
perspektive': lice u profilu, oko en face, ramena i tijelo en face, stopala u profilu.
Mnogi oslikani prizori bili su povezani s egipatskim slikovnim pismom hijeroglifima, bilo da su slikali na
kamenu, drvetu, na obukanom zidu ili na papirusu.
Papirus
Biljka latinskoga naziva Cyperus papyrus egipatska trska najvie se koristila pri izradi podloge za
pisanje papirusa. Papirus, ije ime potjee od egipatske rijei 'pa-per' to znai 'od kralja' ili 'kraljevski',
bio je dar Nila. Rijeka Nil ujedinila je dva Egipta (Gornji i Donji Egipat), a simbol ujedinjenja bile su dvije
(heraldike) biljke: papirus i lotos.
Hijeroglifi
Od Grka smo naslijedili ime za egipatsko pismo. Egipatsko pismo kao 'sveta urezana slova', Grci su zvali
'hieroglifika' (grki: hiero = svet + glifo = dupsti, urezivati). Egipani su svoje pismo nazivali 'methut neter'
to je znailo 'rijei boga (Thota)'. Naime, prema predaji, Egipanima ovo pismo predao bog Thot.
Veina hijeroglifa prikazuju predmete, biljke, ivotinje, ljudske likove i dijelove ljudskoga ili ivotinjskoga
tijela. Ovaj nain pisanja zovemo hijeratsko pismo (grki: hieratikos, od hieros = svet + archo = vladam),
to jest pismo staroegipatskih sveenika (za razliku od demotskog ili pukoga pisma). Brzo itanje
hijeratskoga pisma moglo se stei tek dugotrajnim vjebanjem. U elji da se pismo to vie
pojednostavni, nastalo je demonsko pismo (grki: demos = zemlja, svijet, narod), koje se koristilo u
poslovne svrhe. Demonsko pismo bilo je narodno pismo koje se pisalo u horizontalnim redovima, a italo
se s desna nalijevo.
Kamen iz Rosette i odgonetavanje hijeroglifa
U blizini lukoga sela Rashid, na zapadnoj obali Nila, poznatijega kao Rozeta, sasvim je sluajno
pronaen kamen od crnog bazalta na kojem su se nalazila tri natpisa. Gornji dio sadravao je 14 redaka
hijeroglifskog teksta, srednji 32 retka demotskog pisma, a donji 54 retka grkog pisma. Kamen iz Rozete
danas uva u Britanskom nacionalnom muzeju u Londonu, jer su ga Francuzi, gubitkom Egipta, morali
predati Englezima.
Razvoj egiptologije u Hrvatskoj
U posljednjih 140 godina u Hrvatskoj je registrirano oko 4100 predmeta iz Egipta u raznim muzejskim
zbirkama. U XIX. stoljeu u Zagrebu nastaje jedna od najznaajnijih orijentalistikih muzejskih zbirki na
podruju jugoistone Europe. Rije je o zbirkama Narodnog muzeja, dananjeg Arheolokog muzeja u
Zagrebu, koje imaju oko 3100 predmeta vezanih uz prolost Egipta. Sr zbirke nastala je 5. kolovoza
1862, donacijom Mihaela pl. Baria, svjetski poznate "zagrebake mumije" s njezinim lanenim povojem,
poznata kao Zagrebaka lanena knjiga - Liber linteus Zagrabiensis.

3. RAZRED

ROMANIKA prema udbeniku i jo vie

Vremenska razdioba
Kraj staroga vijeka ili antike i poetak srednjega vijeka ili medijeva moemo povezati s dva znaajna
dogaaja, jedan je politiki, a drugi je kulturni dogaaj. Politiki dogaaj ili propast zapadnoga Rimskoga
Carstva povezan je s godinom 476. kada je germanski vojskovoa Odoakar svrgnuo s vlasti
posljednjega rimskoga cara Romula Augustula i postavio sebe za kralja. Kulturni dogaaj ili obnova
klasine kulture povezana je s dva dogaaja koja su se dogodila iste godine, jedan se dogodio u
istonom dijelu Rimskoga Carstva, a drugi u zapadnom dijelu. Godine 529., u istonom dijelu Rimskoga
Carstva bizantinski car Justinijan ukinuo je atensku filozofsku kolu kao pogansku klasinu akademiju,
koju je osnovao starogrki filozof Platon 387. prije Kr. u Ateni u parku posveenom uspomeni na heroja
Akadema, a iste godine 529. u zapadnom dijelu Rimskoga carstva sv. Benedikt osnovao je na Monte
Cassino prvi monaki red u zapadnom dijelu kranstva - benediktince Ordo sancti Benedicti (OSB).
Sve antike klasine kulturne vrijednosti, koje je nauavala atenska filozofska kola, benediktinci su
preuzeli i dalje razvijali.
Zahvaljujui benediktincima kranska Crkva postala je glavni batinik i uvar antikih i klasinih
kulturnih vrijednosti, kao to je grki jezik, latinski jezik, rimsko pravo, civitet i univerzalizam. Kroz
kranstvo je ideja "Urbs Aeterna" - ideja antikoga "Vjenoga grada" nastavila ivot u srednjem vijeku u
ideji "Civitas Dei"- kranske "Boje drave".
Proces preobrazbe antikoga svijeta i postupni prijelaz u srednjovjekovno razdoblje trajali su nekoliko
stoljea, u razdoblju od 3. do 7. stoljea. Ti su procesi podjednako uvjetovani unutranjim promjenama
samoga antikoga drutva, kao i prodorima i naseljavanjima barbarskih naroda. Na batini rimske
civilizacije, na grko-rimskom kulturnom dostignuu, u tijeku nekoliko stoljea nastao je novi svijet srednjovjekovna Europa.
Povijesne okolnosti
Rascjepkanost europskoga teritorija u 12. i 12. stoljeu za vrijeme romanike (kako vidimo na crteu na
13. stranici), bila je velika prepreka za kulturno ujedinjenje. Iako je Karlo Veliki u 9. stoljeu ujedinio
zapadnoeuropske zemlje, u 11. stoljeu nastalo je preko 200 novih drava, samo na teritoriju dananje
Njemake ak 72 dravice.
Ne samo da je Europa razdijeljena razliitim dravama, nego je postojala i unutarnja razdioba koja je bila
prepreka susreta i irenja razliitih kulturnih dogaanja.
Tako moemo rei da je za vrijeme romanike, to jest u 11. i 12. stoljeu meu ljudima i dravama bilo
vie izraeno ograivanje i odvajanje nego povezivanje i ujedinjavanje. Jasno, ta meuljudska
podijeljenost odrazila se i na kulturnu razjedinjenost.
U arhitekturi, kao nositelju i pokretau likovne umjetnosti, jer su slikarstvo i kiparstvo bilo u slubi
arhitekture, vladao je zakon adicije ili zakon zbrajanja, zakon subordinacije ili zakon podreenosti i zakon
redukcije ili zakon oduzimanja (kako je naznaeno u Udbeniku od 13. do 17. stranice).
Umjetnost
Da bismo bolje upoznali srednjovjekovnu europsku umjetnost, razdijelit emo je prema ustaljenim
nazivima. Umjetnost srednjeg vijeka dijelimo na dva vremenska razdoblja: romanika i gotika. Romanika
je obiljeila 11. i 12. stoljee, a gotika 13. i 14. stoljee europske umjetnosti.
Srednjovjekovnu umjetnost 11. i 12. stoljea nazivamo romanika. Ime romanikadolazi od
pridjeva romanus = romanski (imenica: Roma, pridjev: romanus) koji se odnosi na rimski (imenica: Rim,
pridjev: rimski) i oznauje kulturne vrijednosti koje smo naslijedili od Rimljana (Romljana).

Iza tisuete godine, kada se seoba naroda stiala, kultura novih naroda, mogli bismo rei, bila je vie
rimskija nego za vrijeme Rimljana. Novi procvat rimske kulture nakon seobe naroda zato nazivamo:
romanika. Naziv romanika prvi je upotrijebio 1818. god. francuski arheolog Charles de Gervelle, da
bi oznaio kulturno razdoblje koje je nastalo iz romanske (Roma), to jest rimske (Rim) kulture.
Romanika je prvo jedinstveno stilsko razdoblje u srednjovjekovnoj europskoj umjetnosti i u sebi sadri
dvije pokretake snage: naslijee staroga vijeka i kransku teoloku nauku. Nakon to je car Konstantin
313. dao kranima slobodu, rimska kultura bila je potpunosti proeta kranskim sadrajem. Pogotovo,
nakon seobe naroda, europska kranska srednjovjekovna kultura obnovila je sve vrijednosti rimske
umjetnosti i stavila ih u slubu kranske nauke.
Meutim, prije nego prijeemo na pojedinano prouavanje likovne umjetnosti (kao to je arhitektura,
kiparstvo i slikarstvo), moramo protumaiti pojmove koji su zajedniki za sva tri likovna izraaja (kako to
predlae kolski udbenik Radovana Ivania: Stilovi - Razdoblja ivot, II.), a to su: zakon adicije ili
zakon zbrajanja, zakon subordinacije ili zakon podreenosti, zakon redukcije ili zakon oduzimanja.

Zakon adicije ili zakon zbrajanja

Zakon adicije (lat: additio = zbrajanje, dodavanje, sabiranje) ili zakon zbrajanjapodrazumijeva da je
jedno umjetniko djelo (zgrada, kip, slika) sastavljena od vie manjih dijelova koje prividno izgledaju kao
samostalne cjeline.
Zakon adicije ili zakon zbrajanja u arhitekturi podrazumijeva da je jedna vea graevina sloena
(komponirana) od vie manjih dijelova, a ti manji dijelovi, od kojih je sastavljena vea cjelina, izgledaju
kao da mogu samostalno postojati (kao to se vidi na tri crtea na 14. stranici u Udbeniku), iako je ta
samostalnost je dosta prividna (relativna) jer u stvarnosti pojedini manji dijelovi ovisni su od vee cjeline.
Tako, romanika crkva kao graevina, kako u tlocrtu (dva crtea na 15. stranici) tako i u stvarnosti (foto
prilog na 15. stranici), izgleda kao da je sastavljena od razliitih geometrijskih likova. Iako crkva,
arhitektonski, bilo da je promatramo izvana ili iznutra, izgleda kao jedinstvena graevina, jer su pojedini
dijelovi vjeto povezani, ipak nam samo manji dijelovi izgledaju prividno kao samostalne cjeline.
Temeljna mjera ili modul u tlocrtu postaje kvadrat u kojemu se kriaju glavna/srednja laa i transeptum ili
pobona laa (kao to smo opisali u idealnom izgledu romanike crkve).
Zakon adicije ili zakon zbrajanja u kiparstvu (kako je opisano na 16. i 17. stranici) podrazumijeva da
su kiparska djela, osobito reljefi (bilo da su od drveta ili od bronce), posloeni po jednakom/istom naelu,
to jest vie pojedinih manjih kiparskih povrina/dijelova sainjava veu kiparsku cjelinu ili kompoziciju
(kao to se vidi na 17. stranici).
Zakon adicije ili zakon zbrajanja u slikarstvu podrazumijeva zakon kompozicije gdje je slika kao
umjetnika cjelina sastavljena od manjih slika koje prividno izgledaju kao samostalne (15. 16.
stranica), a u stvarnosti izgledaju kao da se ne mogu odvojiti od cjeline (kao to se vidi na slici na 16
stranici).
Zakon subordinacije ili zakon podreenosti
Zakon subordinacije (lat: sub + ordo, ordinis = podreenost, podinjenost, podlonost, podvrgnutost)
ili zakon podreenosti u romanici podrazumijeva da je jedna od tri likovne umjetnosti (slikarstvo,
kiparstvo i arhitektura) bila nositelj umjetnikoga izraaja. U romanici je to bila arhitektura ili graditeljstvo.
To jest arhitektura je nositelj likovnoga izraaja, odnosno kako smo ve rekli, kiparstvo i slikarstvo bilo je
u slubi arhitekture (podreeno).
Romanika arhitektura dola je do izraaja u vodoravnoj postavi gradnje. To znai da se romaniki
smjer gradnje izrazio na vodoravan nain, jer je osnovna kompozicija romantike arhitekture

vodoravna. Ovaj umjetniki izraaj ili model gradnje ukraavala su kiparska i slikarska djela.
Nosilac romanike arhitekture je zid od pravilno klesanih kamenih blokova, Romanika je otvorila zid, to
jest ralanila/probila vanjsku zidnu povrinu, samo u najnunijim i to manjim otvorima (prozorima i
vratima), tako da u takvoj postavi kiparstvo i slikarstvo nije moglo doi do izraaja.
Romaniko kiparstvo je vie arhitektonsko kiparstvo, gdje je kip, vie reljefno doao do izraaja na
plonom ili plitkom reljefu, a manje na kipovima (vezanim za zid).
Romaniko slikarstvo je plono slikarstvo jer je podreeno zidu, odnosno arhitekturi, to jest izraeno je
plohom i linijom i skromne je palete, to jest skromno je u nijansama boja.
Zakon redukcije ili zakon oduzimanja
U sve tri likovne umjetnosti (a posebno u kiparstvu i u slikarstvu) u vrijeme romanike dola je do izraaja
zakon redukcije ili oduzimanja (lat: reducere = voditi natrag). U metodi redukcije neki prizor opisan u
Svetom pismu prikazan je u kraem sadraju slikovnoga govora (umjesto cijeloga sadraja), tako da se
opis reducira i pojednostavljuje, odnosno oslikava se likovni motiv/tema/sadraj saeto s najnunijim
likovima koji tumae dogaaj (a oni pretpostavljaju ostale subjekte dogaaja) s naznakama
prostora/ambijenta (kao mjesta radnje) i atributa (kao znaka raspoznavanja subjekta).
Zato moemo zakljuiti da je opi dojam romanikoga umjetnikoga djela, bilo da se radi o arhitekturi
(zgradi), kiparstvu (kipu) ili slikarstvu (slici), svedeno na jednostavnost.
Arhitektura
Opi materijalni napredak i sve povoljniji uvjeti ivota odrazili su se na naglom porastu stanovnitva u
europskim zemljama. Povoljne drutveno-ekonomske i politike okolnosti utjecale su na razvoj
srednjovjekovne arhitekture. Grad je u takvim uvjetima tijekom iduih stoljea postao glavni pokreta
opeg materijalnoga rasta. Gradovi su usporedno s privrednim i politikim usponom postali sve utjecajniji
i djelotvorniji i u kulturnim djelatnostima.
ovjek srednjovjekovne Europe bio je kranin u punom smislu rijei. Njegov ivot nije izlazio iz okvira
kranskoga svjetonazora. On se raao, ivio i umirao u okrilju Crkve i u okruju kranskoga nauka.
Zato je svoj ivotni prostor ispunio kranskom simbolikom.
U strukturi srednjovjekovnoga grada glavno mjesto zauzima crkva. Crkva je arite gradskoga ivota i
kruna srednjovjekovnoga grada. Crkva kao duhovna institucija usko je povezana uz svjetovno sredite.
Tako je svaki grad imao dva arita s kojima je odreena i obiljeena srednjovjekovna urbana
kultura: sakralna zdanja - crkve i komunalne palae - vijenice. U nastavku emo prouiti opi dojam
romanike crkve kao graevine.
Romanika arhitektura 11. i 12. stoljea izrasla je iz kulturne i drutvene, politike i ekonomske europske
stvarnosti. Europske drave i dravice, kao i grofovije i kneevine, kako smo vidjeli, bile su samostalne
drutveno politike zajednice. Tako moemo rei (kao to je navedeno u Udbeniku na 19. stranici) da je
romanika arhitektura odraz rascijepanosti i regionalnosti, to jest da svaka pokrajina ili regija ima svoj
model gradnje koji se, donekle, razlikuje od drugih modela.
Uz regionalnost, koju moemo tumaiti kao posebnost, romanika arhitektura dolazi do izraaja, kako
smo rekli, u tri naela/modula ili zakona gradnje: zakon adicije ili zakon zbrajanja, zakon subordinacije ili
zakon podreenosti i zakon redukcije ili oduzimanja.
Zakon adicije ili zakon zbrajanja podrazumijeva da je jedna vea graevina sloena (komponirana) od
vie manjih dijelova, a ti manji dijelovi, od kojih je sastavljena vea cjelina, izgledaju kao da mogu
samostalno postojati (kako smo ve razjasnili u uvodnom tekstu).
Zakon subordinacije ili zakon podreenosti podrazumijeva da je neka graevina, kao cjelina,
sastavljena do vie manjih dijelova (kako se vidi na tri slike pri dnu 19. stranice) ili je arhitektura kao

jedna od tri likovne umjetnosti postala nositelj umjetnikoga izraaja, a ostale dvije likovne umjetnosti
(slikarstvo i kiparstvo) su u slubi arhitekture (kako se vidi na slici pri vrhu 20. stranice na primjeru
portala).
Opi dojam romanike crkve
Romanika crkva ima sva glavna obiljeja starokranske crkve kao graevine koja je nastala u 4.
stoljeu, a to je u prvom redu latinski kri u tlocrtu (kri s jednim duim krakom ukopan u temeljima). U
crkvi je vidljiva dvostruka unutranja razdioba: apsida i laa. Apsida ili prezbiterij prostor je za oltar,
sveenika i posluitelje. Laa, navis ili naos, prostor je za vjernike. Razdiobu ova dva prostora inio je
archus triumphalis - trijumfalni luk koji se arhitektonski uklapao izmeu apside i lae (glavne ili
srednje). Romanike crkve graene su odpravilno klesanoga kamena.
Crkve su mogle biti trobrodne ili peterobrodne (zavisi koliko ima laa), s dvoslivnim krovom i zvonikom.
Uporaba kamena morala se uklopiti u arhitektonske zakone tako da liturgijski prostor bude u slubi
kranskoga obreda.
Opi dojam romanike crkve, zbog debljine zidova (dva, etiri, est pa ponegdje i osam metara irine)
davao je osjeaj silne snage, vrstine, muevnosti. Ljepota romanike arhitekture najvie se osjeala u
ralanjivanju kamene mase u odgovarajui prostor za kranski liturgijski obred tako da se cjelina dijeli
na jasno izraene dijelove, a ti se dijelovi meusobno pomau i slue glavnoj svrsi gradnje.
Glavni elementi bazilike su: longitudinalna laa (uzduna) trobrodna ili peterobrodna (kojoj je srednja
laa via od pobonih da bi kroz otvore na njegovu zidu iznad krovova bonih laa dolazilo
svjetlo), transept (poprena laa),polukruna apsida (prezbiterij) na istonom dijelu i atrij (predvorje)
na zapadnom dijelu.
Sredite kranske crkve kao graevine bio je oltar i oko oltara oblikovao se ostali liturgijski sadraj koji
je bio nuan za slavlje svete mise. U kranskim crkvama sa sveenikom koji prinosi nekrvnu rtvu na
oltaru sudjeluju i vjernici (za razliku od poganskih hramova).
Orijentacija kranske crkve (ad lucem) i dalje je uglavnom ostala starokranska gdje je oltar bio na
zapadnoj strani, a ulaz na istonoj. Orijentaciju kranske crkve odreivala je predaja da sveenik za
vrijeme posvetne molitve (misnoga kanona) mora gledati prema istoku. Budui da jo tada oltar nije bio
uza zid, a niti je ima arhitektonske i kiparske ukrase, to je sveenik stajao iza oltara i gledao prema
vjernicima, to jest prema ulazu (kao danas). To je znailo da je ulaz bio na istoku. Uskoro (ve u 12. st)
oltar je dobio arhitektonske i kiparske ukrase i sveenik je za vrijeme posvete stajao okrenut leima
prema narodu. To je znailo da od tada u gradnji novih crkva apsida mora biti na istonoj strani, a ulaz
na zapadu.
Romanika crkva (za razliku od starokranske koja je imala drveni i ravni svod) dobiva polukrune
kamene svodove: bavasti i krini svodovi.
Bavasti kameni svod optereenje je za nosive zidove. Pritisak na zidove bio je silno jak, pa su stoga
zidovi morali biti vrlo debeli. Da se donekle smanji pritisak svoda na nosive zidove, gradili su se krini
svodovi.
Krini svod se dobije tako da su nad kvadratom "ukrii" dva bavasta svoda, okomito jedan na drugi, pa
se zadre samo vanjski oblici bavastoga luka. Tako pritisak vie ne ide na cijelu plohu nosivoga zida
nego samo na etiri ugla kvadrata. A bilo je dovoljno da se ta etiri ugla naprave jaima i da oni preuzmu
teret krinoga svoda. To je znailo da se tu treba podignuti etiri stupa kvadratnoga presjeka. Bolje
reeno, cijela laa (bilo glavna ili pobona ili poprena) najprije se podijeli na pravilne kvadrate i u tim
kvadratima podignu se stupovi koji e podravati vanjske oblike krinoga svoda.
U veim crkvama (trobrodnim ili peterobrodnim) izmeu apside i glavne lae gradila se poprena laa transeptum (tako se u tlocrtu dobivao oblik kria). Kako su glavna (uzduna) i poprena laa bile
podjednako iroke, to su one u "kriitu" stvarale pravilan kvadrat. Taj je kvadrat ili kriite bio vrlo

vaan, jer je, u neku ruku, bio sredite crkve, i on je zbog toga postao osnovna mjera za itavu gradnju.
Ako se lijevo i desno od kriita doda po jedna "mjera sredinjega kvadrata", dobije se poprena laa
od tri polja ili, kako se slubeno u arhitekturi zovu, dobije se tri traveja (poprena laa tako ima tri "mjere
sredinjega kvadrata").
Da bi se dobila tona mjera glavne (srednje) lae, doda se u uzdunom pravcu od kriita prema izlazu
dvije, tri ili etiri "mjere sredinjega kvadrata", a na suprotnu stranu samo jednu "mjeru sredinjega
kvadrata" i na nju se doda polukruni prostor za apsidu (glavna ili uzduna laa tako ima etiri, pet ili
est polja ili traveja koje odreuju kvadratni nosivi stupovi na kojima poiva svod.
Pobone lae, koje su bono od glavne pa se tako i zovu, redovito su imale mjeru "pola kriita" ili
pola sredinjega kvadrata, u i toj mjeri morale se tvoriti dva mala kvadrata na kojima su poivala dva
krina svoda (u kvadratnoj duini srednje lae, znai bila su dva krina svoda pobonih laa). I za ove
kvadrate takoer se gradilo po etiri nosaa (koji su se s jedne strane spajali sa zidom i tek se malo
isticali izvan zida pa tako obiljeavali traveje pobonih laa, a s druge strane, do glavne lae, morali su
se graditi stupovi, pa je, gledano iz glavne lae, bilo dvostruko vie stupova, jer su se vidjeli i stupovi koji
nose svod glavne lae i stupovi koji nose svod pobone lae).
Za vrijeme romanike u uporabi je pravilni polukruni rimski luk kojega sada zovemoromaniki luk. Luk
se redovito naslanjao na stup koji je bio okrugli ili etvrtasti stup, bez obzira je li bio zidani, nastavljani ili
od jednoga komada.
Uporaba luka i kvadrata tako je, mogli bismo rei, bila osnova za gradnju romanikih crkava. Kamen i
sve njegove graevinske mogunosti kranski arhitekt je morao uklopiti u liturgijske zahtjeve. Kamen
ima svoju ljepotu, boju, i daje dojam topline i sigurnosti. Liturgijski obred ima svoje pokrete, glazbu, sveto
ruho i sveto posue. U crkvi su, dakle, vjernici sa sveenikom morali uspostaviti zajedniki suodnos sa
rtvom na oltaru.
Kvadratna osnova i pravilni polukruni romaniki luk, koji je bio u uporabi u gradnji crkve za vrijeme
romanikoga razdoblja, uvjetovali su da su se i svi drugi elementi crkve podreivali polukrugu ili
kvadratu, kao to su vrata i prozori. Osobito je portal - glavni ulaz koji je bio na srednjoj lai (od 12. st
na zapadnoj strani) posebno arhitektonski istaknut i kiparski ukraen. Iznad portala, na proelju crkve,
isticala se rozeta - okrugli prozor (redovito jedan).
Romanike crkve
Ve smo spomenuli da je regionalnost posebna znaajka romanike umjetnosti. Kao primjer
regionalizma za vrijeme romanike (Udbenik, 20. stranica) moe se usporediti tri graevinske kole u
Francuskoj, kao i primjer njemake i talijanske regionalne romanike arhitekture (21. i 22. stranica).
Francuska
Tri graevinske kole u Francuskoj: a) model gradnje crkava u pokrajini Akvitaniji, juno od Poitoua,
koje su krunoga tlocrta s velikim kupolama; b) model gradnje crkava u pokrajini Normandiji, na
sjeverozapadu Francuske, koje su jednostavnoga longitudinalnoga ili uzdunoga oblika, bez posebnih
ukrasa na proeljima; c) model gradnje crkava u pokrajini Poitou, koje su skoro u cijelosti ukraene
reljefnim ukrasima i okruglim tornjevima kao malim zvonicima. Meu poznatim romanikim crkvama u
Francuskoj spomenut emo tri graevine: benediktinski samostan i crkva na Mont-Saint-Michele,
hodoasnika crkva St-Sernin u Toulouseu i crkva St-Savin-sur-Gartempe.
Na Mont-Saint-Michele, u Francuskoj, sagraena je 966. godine benediktinska opatija sa
samostanskom crkvom na strmoj stijeni otoia to se 75 m izdie iznad mora, a udaljen je in periculo
maris oko tisuu metara od Kanala la Manche. Na brdu Svetoga Mihovila sagraeno je jedno od
najveih francuskih svetita.
Crkva St-Sernin u Toulouseu (crkva Sv. Saturnina u Tuluziji) u junoj Francuskoj jedna je od
hodoasnikih crkava jer se nalazila na "hodoasnikom putu". Poetak gradnje datira oko 1080. godine.

To je peterobrodna crkva u obliku latinskoga kria, a njezina poprena laa je trobrodna. Crkva je duine
115 m, a irine 64 m. U kriitu poprene i glavne lae sagraen je u 13. st visoki zvonik. U ovoj crkvi
romanika arhitektura dola je do punog izraaja u stupovima, lukovima, polustupovima i pilastrima, jer
su svi arhitektonski i ukrasni graevinski elementi spleteni u jedno logino povezano sveto zdanje.
Osobito polustupovi u glavnoj lai podiu graevinu uvis do krajnjih granica izdrljivosti i sav prostor
spajaju u bavasti kameni krov.
Crkva St-Savin-sur-Gartempe sagraena je oko 1095. i 1155. i tipini je primjer jednostavne romanike
arhitekture. Glavna laa poiva na oblim stupovima koji pomou lukova podravaju friz na kojemu poiva
kameni bavasti svod. Tako glavna laa nema prozore ni svoje osvjetljenje. Poboni brodovi su podignuti
skoro do iste visine i na njihovim vanjskim zidovima nalaze se veliki prozori koji osvjetljuju i poboni i
glavni prostor crkve.
Njemaka
Pokrajinske arhitektonske kole u Njemakoj regionalnoj romanikoj arhitekturi dole su do izraaja u
simetrinoj kompoziciji (21. stranica), kada je lijeva i desna strana crkve, osobito proelje (ulaz) i zaelje
(apsida) oblikovano podjednako s dosta slinim arhitektonskih rjeenjima. Meu poznate romanike
crkve u Njemakoj svakako spada katedrala u Mainzu i katedrala u Speyeru.
Katedrala u Mainzu trobrodna je crkva koja zadivljuje svojom ljepotom i veliinom kao i plastinom
ornamentikom. Ovu je crkvu dobrim dijelom gradio Henrik IV (poznat zbog sukoba s papom Grgurom VII.
i zbog Canose - zamak u Toskani gdje je "ludi kralj" u sijenju 1077. ipak pokleknuo pred papom).
Katedrala u Speyeru trobrodna je crkva sagraena od obraenoga crvenoga kamena. Gradnja je
zapoeta oko 1030., a crkva je zavrena tek vie od sto godina kasnije. Glavna laa sagraena je dosta
iroko i visoko jer je arhitekt, u poetku, predvidio drveni krov, ali je, kasnije, sagraen kameni krini
svod. Katedrala je duga 133 m, ima est golemih tornjeva, i bogato je ukraena plastinom
ornamentikom.
Italija
Talijanska regionalna romanika arhitektura dola je do izraaja (kako se vidi na 22. i 23. stranici) u
naelu plonosti. Kako znamo, arhitektura je umjetnost volumena u prostoru. Ali umjetnost na tom
volumenu oituje se ralanjivanjem ili otvaranjem zidne mase pomou prozora i vrata. U talijanskoj
regionalnoj romanikoj arhitekturi plonost zida ukraena je glatkim mramornim ploama ili plitkim
stupovima i lukovima, odnosno arkadama, koje izgledaju kao da su prilijepljene za proelje, a ponekad i
plitkim niama ili udubinama (kao to se vidi na slikovnim primjerima na 22. i 23 stranici). Meu poznate
romanike crkve u Italiji spomenut emo neke graevine kao to je crkva sv. Ambrozija u Milanu,
katedrala, baptisterij i zvonik u Pisi i katedrala Santa Maria Assunta u Sieni.
Crkva Svetoga Ambrozija u Milanu trobrodna je crkva s kupolom nad oltarom. Na ulazu se nalazi atrij
s duboko uvuenim arkadama. Srednja laa je dosta niska i iroka, a sastoji se od etiri kvadratna
traveja koja su razdvojena poprenim lukovima. Iako nema poprene lae, ipak je nad prvim travejem
podignuta kupola koja slui za osvjetljenje (jer glavna laa nema prozora). Budui da je duina traveja
glavne lae jednaka dvostrukoj duini traveja pobonih laa, u crkvi postoji sustav naizmjeninih stupova
(stupovi od glavne lae su deblji od stupova pobonih laa).
Katedrala, baptisterij i zvonik u Pisi. Ve sredinom 11. st (1164) u Pisi je poela gradnja romanike
katedrale (il Duomo - kako Talijani nazivaju katedralu) s Baptisterijem - krstionicom (1157) i glasovitim
kosim tornjem (1173). Taj neobini sakralni kompleks, sagraen na nanosima rijeke Arno. Taj dio grada to su ga tvore romaniko-gotika katedrala, baptisterij, toranj i groblje - za graane srednjovjekovne
Pise bio je sredite kranskoga ivota (slikovni prilog na 23. stranici). Romaniko-gotika peterobrodna
katedrala - il Duomo (kako Talijani nazivaju katedralu) - s trobrodnom poprenom laom, okrugli kosi
toranj - campanile sa est galerija, krstionica - baptisterio i u pozadini Campo Santo - groblje, okrueno
trijemom na nain klaustra, najznaajniji su predstavnici "pisanskoga stila" u kojemu se tradicije
starokranskih bazilika skladno stapaju s elementima lombardijske i bizantinske arhitekture. Katedrala u

Pisi u osnovi je crkva starokranskoga tipa sa velikim latinskim kriem u temeljima. U sredini, gdje se
kriaju glavna i poprena laa, podignuta je kupola. Katedrala je obloena bijelim mramornim ploama s
vodoravnim prugama tamnozelenoga mramora.
Katedrala Santa Maria Assunta u Sieni. U srcu grada sagraena je romaniko-gotika katedrala Santa
Maria Assunta na trgu Il Campo, gdje je kasnije sagraena i gotika gradska vijenica - Palazzo
Municipale s tornjem visokim 102 m.
panjolska
Santiago de Compostela. Sveti Jakov je prvi apostol muenik, pogubljen je 42. godine za vladavine
Agripe I. Prema tradiciji, sahranjen je u panjolskoj pokrajini Galiciji, kamo je stigao navijetajui
Evanelje. Pustinjak Paio je 813. godine primijetio svjetlee zvijezde na mjestu gdje je pronaeno tijelo
bez glave s natpisom: Ovdje lei Jakov, sin Zebedeja i Salome. Na tome je mjestu nastao Santiago de
Compostela, najglasovitije panjolsko srednjovjekovno hodoasniko mjesto. Nalazi se na krajnjem
zapadnom rtu Europe (Finisterre). Gradnja katedrale u Santiagu de Compostela zapoela je 1073.
godine. Unato kasnobaroknoj pregradnji glavnoga proelja, najznaajniji je spomenik romanike
arhitekture na Pirinejskom poluotoku.
Engleska
Katedrala u Durhanu, trobrodna je crkva, a zapoeta je oko 1093. godine na samoj granici sa
kotskom. Zbog duine (oko 122 m) ubraja se meu najvee crkve srednjovjekovne Europe. Glavna
laa podijeljena je na kvadratne traveje i zasvoena je pravilnim krinim svodom u sedam polja.
Pobone lae zasvoene su takoer krinim svodom, ali su polja manjih kvadrata. Tako u duini traveja
srednje lae sagraeno je dva krina svoda pobonih laa, pa se u glavnoj lai vide stupovi pobonih
laa kao neparni stupovi (to jest dvostruki jer se vidi stupovi i glavne lae i pobonih laa). U estetskom
pogledu, glavna laa ove crkve spada u najljepe u romanikoj arhitekturi jer udesna snaga
naizmjeninih stupova stvara izvanredan kontrast dramatino osvijetljenim povrinama krinoga svoda
koji je nalik na razapeto jedro.
Kiparstvo
Za vrijeme romanike, u 11. i 12. stoljeu, kiparstvo je dolo do izraaja u nekoliko naina modeliranja ili
oblikovanja likovnih djela. Najprije emo spomenuti da je romaniko kiparstvo zidno ili arhitektonsko
kiparstvo, to jest kip je bio vezan za arhitekturu/zid. Takvi kipovi su malobrojni, a bili su obraeni ili
modelirali samo sprijeda (samo onaj dio koji moemo vidjeti). Ipak je arhitektonsko ili zidno kiparstvo u
doba romanika najvie dolo do izraaja u reljefima kao dvodimenzionalnom kiparstvu. Bilo da je kip ili
reljef, romanika umjetnost djelovala je statino i mirno, najee frontalno, ukoeno, i postavljeno u
strogo odreeni prostor (slika na 24. stranici, kao i slike na 28. i 29. stranici).
Reljef, kao dvodimenzionalno kiparstvo, to se i podrazumijeva, bilo je plono kiparstvo. Tako moemo
rei da je plonost romanikoga reljefa, zbog plitkoe i naina obrade povrine, zapravo linearno
kiparstvo.
U linearnom kiparstvu, bilo da se radi o kipovima (vezanima za zid) ili reljefima (kao to se vidi na
slikovnom prilogu na 28. i 29. stranici) doao je do izraaja, kako smo ve rekli, zakon adicije ili zakon
zbrajanja koji podrazumijeva da su kiparska djela, osobito reljefi posloeni u nizu po jednakom/istom
naelu. Ovom zakonu adicije sada moramo pridodati i zakon kadra ili zakon okvira.
Zakon kadra ili zakon okvira znai da je romaniko kiparstvo, pogotovo reljefno kiparstvo, bilo
podreeno obliku arhitektonskoga okvira (kao to je navedeno na 27. stranici, pri dnu i na 28. i 29
stranici sa slikovnim prilozima). Bilo na portalima ili kamenim nadvratnicima ili na lukovima ili stupovima,
likovni motiv/scena koji se prikazuje, morao se prilagoditi prostoru. Ako je prostor odreen za reljef
uzdunoga oblika, onda e se likovi nanizati prema zakonu kadra u kojemu e doi do izraaja
vodoravna kompozicija. Tada e svi likovi postati slini (iste visine) i nanizani vodoravno po modelu

izokefalije (gr: izo + kefale = isti, jedna, slian + glava; nain figuralne reljefne kompozicije gdje svi likovi
imaju istu visinu glave, tako da ne pokrivaju jedni druge). Za ovakvu kompoziciju je nuno da se uklopi u
okvire prema zakonu kadra. Bilo na vodoravnoj kamenoj gredi (arhitravu), pravokutnom ili kvadratnom
obliku, na stupu (kao kapitel) ili u polukrunoj luneti (na portalu), reljefni niz je morao biti
uokviren/umetnut u prostor (kadriran) po zakonu kadra.
Romaniko kiparstvo osobito je dolo do izraaja u sakralnoj arhitekturi na crkvenim portalima (kao to
se vidi na 26. stranici). Zato je nuno prouiti koju je vjersku ulogu imalo sakralno kiparstvo ostvarenje
na portalu.
Portal
Portal je glavni ulaz u crkvu. Romaniki portal ima pravokutni oblik s oblim zavretkom koji se zove
luneta (luneta, negdje se kae lineta prema francuskom itanju, to jest mala luna - mjesec, u arhitekturi
polukruno polje ili okno iznad vrata, ili prozora).
Na portalu je izraena planimetrijska maketa (lat/gr: planus + metron = ravan + mjera; sastavljanje
pojedinih dijelova u jednu cjelinu) ili kranskoga kozmosa. Umjesto kupole (koja sadrava pola kugle) ili
apside (koja sadrava etvrtinu kugle), u portalu se koristi kruna luneta kao mjesto gdje se prikazuje
nebo. Kao jedinstveno kiparsko djelo, portal je oblikovan tako da ga je svaki vjernik jednostavno mogao
proitati i razumjeti prema zakonima vertikalne perspektive. Poetak prikaza ili itanja poinje s likom
Isusa Krista u tjemenu lunete (slika na 26. stranici pri vrhu). U sredini lunete najee se prikazuje
Posljednji sud gdje Isus Krist, kao Sudac - Pantokrator (gr: panto... + krateo = sve + vladar;
svevladajui, svemogui), u drutvu anela ili drugih likova (esto apostola ili evanelista), sjedi na
prijestolju u mandorli (tal: medula, bajam; elipsni kiparski ili slikarski kruni oblik koji simbolizira sunce,
odnosno dugine boje) i pokazuje svoje rane, a u rukama pridrava Knjigu ivota ili arma Christi atribute muke. Ispod Krista, kao Pantokratora, nalaze se sveci kao nebeska porota na Posljednjem sudu.
Red nie prikazuje sv. Mihovila Arhanela koji "vage" due, desno su od njega blaeni (u krilu
Abrahamovu), a lijevo su prokleti (odlaze u paklene muke). Posljednji red u luneti prikazuje kako mrtvi
ustaju iz groba. Na dovratnicima su apostoli, iznad apostola aneli tvore luk do vrha portala, a ispod
apostola su moralno-didaktike scene ili "ogledala vjere" (vjeronauni prizori ili odgojno obrazovni vjerski
prizori) i "ogledala prirode" kao kalendar - mjeseci u godini, kranske kreposti i mane, sedam slobodnih
umjetnosti (zapravo znanosti), prizori iz ivota teaka i plemia, scene raznih obrta i zanata.
Slikarstvo
Romaniko slikarstvo dolo je do izraaja na dva naina: kao zidno ili arhitektonsko slikarstvo (kada
je slika vezana za zid, kao to je freska, mozaik i vitraj) i kao slobodno slikarstvo (kada je slika
umetnuta u retabl iznad oltara ili u neki odreeni okvir). Zbog obilnosti kamenih povrina i manjka
svjetlosti, sakralno slikarstvo za vrijeme romanike u 11. i 12. stoljeu bilo je plono slikarstvo izraeno na
linearni nain u okomitoj ili vertikalnoj perspektivi pomou metode redukcije sa skromnom paletom boja.
Ploha je, kako smo uili u prvom razredu, slikarski osjeaj za irinu i visinu. Na tom osjeaju irine i
visine, to jest na osjeaju plohe likovni umjetnici stvorili su slikarski izraaj koji nazivamo plono
slikarstvo. Plono slikarstvo se zasniva na umjetnikom osjeaju visine i irine bez ikakve potrebe da se
dodaje osjeaj dubine, to jest da se iz dvodimenzionalnog (plonog) prijee u nestvarno
trodimenzionalno (plastino) slikarstvo.
Kada govorimo o linearnosti romanikoga slikarstva, mislimo na slikarski postupak kada je umjetnik
najprije nacrtao likovni motiv, to jest prizor, a zatim njegove povrine ispunio bojom ali tako da crte, kao
obris likova i predmeta, ostaje i dalje vidljiv. Plono slikarstvo suprotno je od slikarstva koje se zasniva
na sjenanju, a izvodi se pomou crta tamnijih i svjetlijih boja (hrv: svjetlo-sjena, sjenanje; tal:
chiaroscuro/kajroskuro; franc: clair-obscur/kleropskir; sjenanje je meusobni odnos svjetla i sjene,

stupnjevanje boje u svrhu postizavanja trodimenzionalnosti likova koji nisu otro odvojeni jedni od
drugih). Zato na linearnom crteu, za razliku od sjenanja (svjetlo/sjena - chiaro/scuro), lako
prepoznajemo omeenu povrinu i popunjenu plohu jednolinom bojom (kako se vidi u Udbeniku na
foto prilogu od 32. i 37. stranice).
U prikazivanju prostoru na plohi, romaniko slikarstvo je uvelo svoj model tako da se do izraaja doli
jednostavni primjeri perspektive kao to je vertikalna perspektiva (koja se zasniva na tvrdnji da se likovi
moraju poredati po visini, prednji ispod, a stranji povie prednjih) i ikonografska perspektiva (koja se
zasniva na tvrdnji da se vanije figure prikau vee, a da se nevanije figure prikau manje) i jednostavni
primjeri kompozicije kao to je geometrijska kompozicija (to jest vodoravna kompozicija kada se pomou
vodoravnog pravca vri raspored likovnih elemenata i okomita kompozicija kada se pomou okomitih
pravca vri raspored likovnih elemenata) i ritmika kompozicija (u koju spadaju dijagonalna, piramidalna,
kruna, kompozicija po zakon kadra i idealna kompozicija).

Romanika u Hrvatskoj
Romanika umjetnost u naim krajevima dola je preko benediktinaca koji su u Hrvatskoj u 11. stoljeu
imali preko etrdesetak samostana. Razvoj romanike kod nas je izraen razliito na dva podruja:
jadransko podruje (Istra, Primorje, Dalmacija) i kontinentalno podruje (vrlo oskudno). iritelji
romanike umjetnosti, osim benediktinaca, bili su hrvatski knezovi, kraljevi i plemstvo.
Arhitektura
Arhitektura, kao nositelj romanike umjetnosti, najvie je dola do izraaja u gradnji crkava, biskupskih
palaa i samostana, gradskih vijenica, komunalnih zgrada i trgova. Moemo rei, sve ono to se
dogaalo u kulturi u zapadnoj Europi, dogaalo se i u hrvatskim krajevima. Nakon razdoblja
starohrvatske umjetnosti i predromanike, u 11. stoljeu u Hrvatskoj nastali su brojni primjeri romanike
sakralne arhitekture u gradnji trobrodnih crkava. Na jadranskom podruju, koje obiluje kamenom i
kamenoklesarskim radionicama, u 11. i 12. stoljeu dolo je do gradnje velikih romanikih crkava (kako
katedrala tako i samostanskih, upnih i hodoasnikih crkva). Ove romanike crkve, prema obliku
gradnje, kao to je i normalno, koristile su starohrvatsko predromaniko nasljee.
Primjeri romanike arhitekture
Na zadarskom podruju spomenimo tri romanike crkve: katedrala sv. Stoije, crkva Svete Marije i
bazilika sv. Krevana. Uz ove tri crkve spomenut emo jo neke graevine na jadranskoj obali, kao to je
katedrala sv. Lovre u Trogiru, zvonik katedrale Marijina Uznesenja u Splitu, zvonik katedrale Uznesenja
Marijina u Rabu.
Katedrala sv. Stoije ili Anastazije u Zadru trobrodna je romanika graevina, sagraena u dva
navrata, u 12. i 13. stoljeu na mjestu starokranske bazilike. Kada je zadarski biskup Donat, poetkom
9. stoljea, dobio od bizantskog cara Nikifora (Nicefora) relikvije/moi srijemske muenice Stoije,
bazilika je dobila i njezino ime (do tada je bila bazilika sv. Petra). Sarkofag u kojemu se uvaju zemni
ostatci sv. Stoije, dao je izraditi zadarski biskup Donat, i uva se u katedrali na oltaru u sjevernoj apsidi.
U studenome 1202. grad Zadar osvojili su Mleani uz pomo vitezova IV. kriarske vojne. Tada je teko
stradala i katedrala. Obnova katedrale trajala je itavo 13. stoljee, a kad je njezina obnova dovrena,
ponovno ju je posvetio, 27. svibnja 1285. nadbiskup Lovro Periandar. Unutranjost katedrale podijeljena
je u tri lae. Sredinja laa tri puta je ira od pobonih, a odijeljena je kamenim stupovima. Prezbiterij je
povien, a ispod njega se nalazi kripta iz 12. stoljea. U prezbiteriju se nalaze korska sjedala u stilu
cvjetne gotike, nad glavnim oltarom je gotiki baldakin ili ciborij iz 1322., a iza njega je kameno prijestolje
- katedra za nadbiskupa. Prizemlje i prvi kat zvonika katedrale sagraeni su 1452., a gornji katovi su iz
1892. godine.

enski benediktinski samostan i crkva Svete Marije u Zadru nalazi se na istonoj strani nekadanjeg
rimskog foruma. Samostan je uz ve postojeu crkvu 1066. osnovala ika, pripadnica zadarske
patricijske obitelji Madijevaca i po majci sestra hrvatskog kralja Petra Kreimira IV. ikina ki Veenega
(Vekenega), kao poglavarica i prva ikina nasljednica na opatijskoj stolici, pridobila je 1105. godine
ugarsko-hrvatskoga kralja Kolomana (koji je okrunjen 1102. u Biogradu) da novano podupre dovrenje
trobrodne bazilike (iz 1091.) i podigne nove samostanske objekte. Uz kraljevu pomo uspjela je podii i
romaniki zvonik lombardskog tipa, koji nosi kraljevo ime (COL..OMA.NUS.REX) i godinu 1105. Na
zvoniku je na etiri kapitela uklesano Kolomanovo ime u spomen ulaska u Zadar 1102. godine.
Bazilika sv. Krevana u Zadru, posveena je kranskom mueniku i zatitniku grada Zadra. Bazilika i
zvonik do nje jedini su sauvani dio nekadanje benediktinske opatije, iz ranoga srednjega vijeka.
Bazilika je trobrodna romanika graevina podignuta u istom vremenu i u istim umjetnikim oblicima kao
i katedrala sv. Stoije. Godine 1175. posvetio ju je prvi zadarski nadbiskup Lampridije. Dvije skladne
kolonade dijele crkvu u tri lae. U dnu bazilike tri su polukrune apside. Bazilika sv. Krevana, zajedno
sa zadarskom katedralom sv. Stoije, predstavlja krunski primjer romanike umjetnosti u graditeljskom
nasljeu Dalmacije te visoku duhovnu razinu Zadra u 12. stoljeu.
Katedrala sv. Lovre u Trogiru (ili katedrala bl. Ivana Trogirskoga kako je vjernici zovu) sagraena je na
mjestu ranokranske bazilike. Gradnja je zapoela oko 1200., juni portal dovren je 1213., a 1240.
potpisao se majstor Radovan na zapadnom portalu; sredinom 13. stoljea ve su dovreni i svi njeni
zidovi. Sredinja laa nadsvoena je tijekom prve polovine 15. stoljea. Sa sjeverne strane katedrale
pridodaju se posebni volumeni krstionice (1467.), kapele sv. Jerolima (1438.), kapele bl. Ivana
Trogirskoga (1468.) i sakristije (1446. 500.). Katedrala se istie svojom istoom kamenih dijelova,
osobito veliinom glavne lae koja se uzdie nad bonim laama. Zvonik trogirske katedrale jedan je od
najzanimljivijih primjera rasta arhitektonskoga spomenika kroz kulturna razdoblja u Europi jer djeluje kao
presjek svih stilova to su se u Dalmaciji javljali od romanike, preko gotike i renesanse, do baroka.
Prizemlje se otvara s jednostavnim romanikim lukom (14. st.), prvi kat je u duhu rane gotike (15. st.),
drugi kat primjer je kiene kasne gotike jer je sav rastvoren u kamenoj ipki, trei je kat u oblicima
renesanse (kraj 16. st), a na vrhu su u doba baroka postavljena etiri kipa. Arhitektonsko-kiparsko djelo zapadni portal izradio je 1240. majstor Radovan (kao to smo opisali u tekstu o kiparstvu hrvatske
romanike pod naslovom: Majstor Radovan).
Zvonik katedrale Svete Marije u Splitu (ili sv. Duje kako kau vjernici) smjeten je u sredini
Dioklecijanove palae gdje se nalazi splitska katedrala Uznesenja Marijina, neko carski mauzolej.
Mauzolej je graen od masivnih kamenih blokova, izvana je oktogon visok 24 m; okruuje ga 28
mramornih stupova; zidovi su mu debeli 2,75 m. U ovom mauzoleju bio je pokopan car Dioklecijan u
porfirnom sarkofagu (umro je 313. god.). Na stepenicama, prije ulaza u katedralu, sagraen je zvonik u
romanikom stilu (prizemlje i kat), a dovren je u neoromanici na prijelazu iz 19. u 20. stoljee. Odmah
na ulazu postavljene su drvene vratnice iz orahovine, remek-djelo romanike umjetnosti koje je 1214.
izradio Andrija Buvina, Hrvat iz Splita (kao to smo opisali u tekstu o kiparstvu hrvatske romanike pod
naslovom: Andrija Buvina). Poludesno naprijed, u polukrunoj udubini, smjeten je stari oltar sv. Dujma,
zatitnika Splita u stilu kasne gotike, iz 1427. godine. Spliani su godine 1770. podigli novi oltar sv.
Dujma a u stari oltar pohranili su kosti sv. Arnira, splitskog nadbiskupa iz 12. stoljea.
Katedrala Uznesenja Marijina u Rabu (ex katedrala) nalazi se na kraju Gornje ulice, uz samostan koji
je sagraen na litici koja se strmoglavo sputa u more. Katedrala je trobrodna bazilika s polukrunim
apsidama i predstavlja rijedak primjerak romanike arhitekture iz 12. stoljea ija se proelja mogu
ubrojiti meu najljepa u Dalmaciji. U to doba Rab je bio znaajan grad i sjedite biskupije, pa je na
molbu ondanjeg biskupa novosagraenu crkvu osobno posvetio papa Aleksandar III 1177. godine na
svom povratku iz Zadra u Rim. Romaniki zvonik udaljen je od katedrale i dominira gradom, a spada u
najljepa zdanja kasne romanike Hrvatskoj. Unutranjost katedrale ima sve karakteristike trobrodne
predromanike bazilike.
Katedrala sv. Trifuna u Kotoru sagraena je 1166. kao trobrodna bazilika u romanikom stilu, s

primjesama bizantinske arhitekture. Svaka od tri lae zavrava svojom apsidom. Tijekom vremena vie
je puta obnavljana u renesansnom i baroknom stilu. U katedrali se uvaju relikvije sv. Trifuna, donesene
u Kotor 809. godine.
Katedrala sv. Jakova u ibeniku ne spada u romaniku graevinu jer je nastala u vrijeme renesanse
(nju emo, dakle, spomenuti kada budemo uili renesansnu umjetnost na hrvatskom tlu). Podignuta je
na junoj strani sredinjeg gradskog trga, na mjestu stare romanike crkve sv. Jakova. Gradnja nove
crkve i sadanje katedrale zapoela 1431. i trajala uz prekide do 1536. godine. ibenska katedrala je
trobrodna bazilika dimenzije 38 x 14 m i s najviom visinskom kotom od 38 m u vrhu kupole. Posveena
je 1555. godine.
Katedrala Marijina Uznesenja u Dubrovniku je trea ili moda etvrta crkva na istom mjestu. Uz
ruevine crkve (sv. Petra iz 7. stoljea, te uz prvotnu crkvu sv. Vlaha, dogradnjom s jedne i druge strane,
dolo se do nove katedrale sredinom 11. stoljea. U drugoj polovici 12. stoljea sagraena je romanika
bazilika Svete Marije (po predaji, darom Rikarda Lavljeg Srca), koja je u velikom potresu (1667.) potpuno
stradala. Dananja katedrala Uznesenja Marijina ili Velike Gospe sagraena je u baroknom stilu od
1672. do 1713. godine.
Katedrala sv. Vida u Rijeci sagraena je u baroknom stilu kada su isusovci poruili staru istoimenu
romaniku crkvicu i zapoeli graditi novu 1638. po nacrtu asnoga brata Jakova Briannija, rodom iz
Modene u Italiji. Skladan i jedinstven nacrt, saliven kao od jednog komada, kasnije nije zadovoljio
potrebe rijekih isusovaca pa su odluili, za svoje uenike, na katu sagraditi posebnu galeriju koja bi
tekla uokolo crkve, iznad vijenaca kapela. Da bi izveli novu galeriju, morali su povisiti crkvu i podignuti
kupolu, to je znailo mijenjanje proporcija crkvene arhitekture. Ako je barokna crkva sv. Vida, po
Bariannievu nacrtu bila niska i skladna, kasnije je pretvorena u visoku graevinu.
Katedrala Uznesenja blaene djevice Marije u Zagrebu (ili katedrala svetih kraljeva Stjepana i
Ladislava, kako se nekada zove) izgraena je uglavnom u neogotikom stilu. Izvana je duga 77 metara,
a iroka 48,20 metara. Visina tornjeva iznosi 108 metara. Unutarnja povrina iznosi 1617 m2 i moe
primiti vie od 5000 vjernika. Kada je grad Zagreb postao biskupijsko sredite (1094.), zapoela je
gradnja katedrale u romanikom stilu (zato je sada samo spominjemo), koje je zbog ratnih nedaa
sruena 1269. godine i na temeljima romanike sagraena nova katedrala u u gotikom stilu (kao to
emo spomenuti kada budemo prouavali gotiku).
Kiparstvo
Hrvatsko romaniko kiparstvo razvijalo pod utjecajem zapadnoeuropskoga kiparstva, ali s primjesama
hrvatske lokalne sredine. Meu najznaajnija kiparska ostvarenja spomenut emo drvene vratnice
splitske katedrale Uznesenja Marijina i kameni portal na katedrali sv. Lovre u Trogiru.
Andrija Buvina
Na glavnom ulazu u splitsku katedralu Uznesenja Marijina (ili kako je vjerniki puk zove, katedralu sv.
Duje) nalaze se dvokrilne drvene vratnice hrvatskoga kipara Andrije Buvine iz Splita, u dimenzijama:
5,30 m x 3,60 m). Ime autora i nadnevak postavljanja vratnica (1214.) i posveenje na blagdan sv Jurja
opisuje se u drevnom zapisu Historia Salonitana splitskog kanonika Tome Arhiakona.
Majstor Andrija Buvina vratnice je izradio u orahovom drvu. Na vratnicama je postavio dva krila s 28
kaseta (uokvirenih reljefnih polja) na kojima je prikazao prizore iz Isusova ivota (od Navjetenja do
Uzaaa). Reljef je izradio u duhu ranoromanikog stila, ali s primjesama i bizantske ikonografije.
Tako u prizoru Navjetenja postavio je likove Marije (u trenutku kada prede vunu) i anela Gabriela pod
arkadama. U prizoru Roenja prikazao je Mariju u spilji, pred njom Isus lei u koari. Iza koare izviruju
vol i magarac i dahom griju Isusa. U donjem kutu je Josip u stanju zamiljenosti, dok dvije ene kupaju
Isusa. U gornjem dijelu prizori su dva anela, koja se rairenih ruku klanjaju Djetetu. U prizoru Triju
kraljeva prikazuje mudrace koji jau na konjima i rukom pokazuju zvijezdu (na reljefu se ne vidi). Poklon

mudraca prikazuje kraljeve, koji se klanjaju Djetetu Isusu, kojeg u krilu dri Marija. Aneo rairenih krila i
sv. Josip upotpunjavaju scenu.
Likovi na vratima splitske katedrale, prikazani su plono, teki su i snanih proporcija, u haljinama
priljubljenim uz tijelo. Vie stilizirani, a manje individualizirani, likovi otkrivaju krutost stila i posebice
nedostatak u poznavanju ljudskih proporcija i anatomije (primjerice u odnosu glave i tijela).
Majstor Radovan
Najpoznatije romaniko (i gotiko, kako emo vidjeti kada budemo prouavali gotiku) kiparsko djelo na
hrvatskom tlu svakako je zapadni portal katedrale sv. Lovre u Trogiru prozvan Radovanov portal po
majstoru koji se u natpisu klesanom 1240. potpisao kao autor, iako je portal dovren tek u 14. stoljeu.
Prekriven kipovima i reljefima sa stotinjak likova, portal obuhvaa sloenu ikonografsku tematiku enciklopediju gotikih katedrala. Na natpisu stoji napisano: Ova vrata podie Radovan, najbolji od svih u
ovoj umjetnosti, kako oituju kipovi i reljefi godine 1240. poslije poroda asne Djevice za biskupovanja
Toskanca Treguana iz Firence. Portal trogirske katedrale spada u najvei umjetniki domet romanike u
Hrvata.
Majstor Radovan oznaio je vanjski okvir portala s likovima Adama i Eve i lava i lavice. Na desnoj strani
gdje je prikazan Adam, lav satire zmaja, a na lijevoj strani, gdje je prikazana Eva, lavica u apama
pridrava janje, dok pod njom spavaju dva lavia. Na podnoju portala isklesano je osam telamona (gr:
telamon = nosa; arhitektonski stup, najee u obliku muke figure) koji na svojim leima nose pilastre
portala (tal: pilastro; etvrtasti stup koji stoji uz zid ili je jednim dijelom uzidan u zid). Na dovratnicima je
prikazan ciklus Mjeseca u godini kroz razliite poljodjelske radove s odgovarajuim znakovima
zodijaka.
Iznad nadvratnika, u sredinjoj luneti, Radovan je prikazao tri prizora/scene:Roenje Isusovo (u
sredini), Putovanje triju kraljeva (desno) i Poklonstvo pastira (lijevo). Na prvom luku, koji se ovija oko
lunete, prikazana su tri prizora:Navjetenje (lijevo, pri dnu luka), Poklonstvo kraljeva (po sredini luka)
i Josipov san (desno, pri dnu luka). Na vanjskom luku, koji se ovija oko lunete, prikazano je
sakramentalno i euharistijsko znaenje Isusova roenja, najprije kri u sredini luka, a zatim, lijevo i
desno slijede prizori za odgoj u vjeri. Dva luka iznad lunete nastavljaju se na dovratnicima, odnosno
prizori se sputaju na oblim stupovima, koji prikazuju godinji kalendarski ciklus.
Simboliko znaenje ovog portala jest Otkupljenje (Roenje Isusovo, u luneti) od praroditeljskog grijeha
(kipovi Adama i Eve). Time je majstor Radovan scenu Posljednjeg suda, to se po propisima romanike
ikonografije redovito nalazila na luneti glavnog portala kao prijetnja i opomena, zamijenio obeanjem
Spasenja; a umjesto strane kazne Oca, prikazao je njenu ljubav Majke. Ovo nije sluajna promjena,
ve ukazuje na novi, prema ovjeku usmjereni duh rane gotike, nasuprot strogoj teolokoj dogmatici
romanike.
Iako Radovanov portal kao prijelazni romaniko-gotiki spomenik obraujemo na kraju romanike,
istiemo da je s njom prvenstveno morfoloki povezan, a da je to zapravo u Dalmaciji prvo djelo
slijedeega europskog stilskog razdoblja - gotike kojoj vremenski formalno i pripada. U sredinjem
prizoru, u luneti ispod koje se potpisao, Radovan je standardnu ikonografiju Roenja Isusova
humanizirao i obogatio nizom realistikih detalja, osobito kada je intimizirao (uinio intimnim)
Majin/Gospin odnos prema Djetetu/Isusu prirodnom gestom majke koja njeno otkriva lice svog
novoroeneta u povoju i pokazuje ga vjernicima. Likovi svetaca i scene iz njihova ivota, dogaaji iz
Biblije i slini prizori poticali su vjernike u otkrivanju poruka, misterija Bojeg djela, izazvali skruenost i
bogobojaznost, pokajanje i razmiljanje. Zato su umjetnici, kao Buvina i Radovan, Boju poruku radosnu vijest - prikazali jednostavnim i jasnim jezikom. Eshatoloki prikaz misterija Isusova utjelovljenja
ovdje je, u Splitu i Trogiru, postala biblijska enciklopedija u drvu i kamenu: harmoninost i ljepota svijeta
stvorena u slavu Boju.
Slikarstvo
Hrvatsko romaniko slikarstvo nastalo je na slinim slikarskim pravilima koja su se primjenjivala u

zapadnoeuropskoj sakralnoj umjetnosti. Naalost, esti ratovi, potresi, stradanja i razaranja, preinake i
obnova, uinile su da je mnogo slikarskih djela uniteno ili djelomino sauvano. Najvie je sauvano
primjera romanikoga arhitektonskoga ili zidnoga gdje je slika bila vezana za zid (kao to su freske,
mozaici i vitraji) ili kada je slika bila vezana za oltarni retabl (kao oltarna pala). Najbolje sauvani
primjerci hrvatskoga romanikoga slikarstva sauvani su i Istri (kako se navodi na 42. i 43. stranici u
Udbeniku) i Dalmaciji. Prizori romanikoga slikarstva nalaze se u mnogim apsidama, osobito u
polukrunom dijelu, na oslikanim raspelima, na oltarnim slikama (palama), kao i u rukopisima.
Oslikana raspela, bilo da su sluila za procesije ili da su ukraavali liturgijski prostor u crkvi, prikazivali
su lik Kristov s ostalim svjedocima kalvarijske tragedije. Uz Krista se najprije pojavljuje Bogorodica i sv.
Ivan. U poetku je blaena djevica Marija prikazivana u molitvenom stavu, redovito desno od kria, a sv.
Ivan apostol lijevo od kria. Ve u 12. stoljeu, zbog umjetnikoga rasporeda, Gospa i Ivan prelaze na
krakove oslikanih krieva; iznad Kristove glave dolazi aneo Mihovil, a ispod nogu se pojavljuje Adam.
Adam se u poetku prikazuje u grobu, u otvorenoj spilji, u umanjenom obliku, a kasnije, zbog vidljivosti,
simbolizira ga lubanja (Adamova lubanja). Prema pobonoj kranskoj legendi, Adam je naime pokopan
na Kalvariji, a Isus je razapet iznad njegova groba. U ovom prikazu Adama i Krista oita je simbolika
izmeu edenskoga stabla i kalvarijskoga kria. U oslikanim prizorima prikazivanja kria u romanici,
prema metodi redukcije, uz Krista su tako dolazili samo glavni svjedoci dogaaja na Kalvariji.
Oslikano raspelo iz samostanske crkve Sv. Franje u Zadru potjee iz sredine 12. stoljea. Naslikano je
na drvetu, tehnikom tempera,; dimenzije: visina 200 cm, a irina 193 cm. Danas se uva u samostanskoj
zbirci sv. Franje u Zadru. Isus rairenih ruku uokviruje kri. Na desnoj strani je lik Bogorodice, na lijevoj
je lik sv. Ivana apostola i evaneliste, a iznad glave prikazan je lik sv. Mihovila.

Jubilej i hodoae
Kranski vjernici rado su hodoastili na sveta mjesta, osobito na grobove muenika (nad kojima su
sagraene brojne crkve). Tako su u kranskim zemljama nastali hodoasniki putovi kojim su hodali
kranski vjernici da bi dobili oprost za grijehe ili izvrili zavjete.
Jubilej (lat: annus jubilaeus, jubilaeum = obljetnica; hebrejski: jobel = rog, truba). Hebrejski narod slavio
je subotu - abat kao dan odmora u tjednu od sedam dana. Svetkovali su i svaku sedmu godinu kao
subotnju godinu. Nakon isteka sedam subotnjih godina (7 x 7 = 49) dolazi pedeseta godina jubilarna ili
sveta godina izmirenja i oprosta, godina milosti Gospodnje. Tu je godinu najavio veliki sveenik tako da
bi zatrubio u sveti rog, prema Mojsijevoj zapovijedi koju je dobio od Boga na Sinaju (Levitski zakonik, 25,
1-22).
Kranski jubileji
Papa Bonifacije VIII., odluio je da i krani slave svetu godinu. Odredio je da od 1300. godine svaka
stota godina bude jubilarna godina (annus iubilaeus), kada kranski vjernici mogu hodoaem u Rim, i
obilaskom odreenih svetih mjesta, dobiti potpuni oprost za sve svoje grijehe. Tako se rauna da je
1300. godine u Rimu oprost dobilo preko dva milijuna hodoasnika.
Budui da je u kranstvu nastala elja da svaki vjernik moe, barem jednom u ivotu, hodoastiti na
svetu godinu, papa Klement VI., oslanjajui se na starozavjetnu praksu, prepolovio je stogodinju svetu
godinu tako da se nova sveta godina slavila nakon pedeset godina, odnosno ve 1350. godine. Papa
Urban VI., prema broju godina Isusova zemaljskoga ivota, odluio je, 1383. godine, da se sveta godina
slavi svake trideset i tree godine. Papa Pavao II. odredio je, 1470. godine, da se sveta godina proslavlja
svake dvadeset i pete godine.
Hrvat hodoasnik
Kada je Dante Alighieri susreo hodoasnike iz Hrvatske kako se mole ispred udesnoga rupca sv.
Veronike u crkvi sv. Petra u Rimu (koji se onda uvao u staroj bazilici), toliko se zadivio da je u najviem

krugu Raja - u Empiriju (pjevanje 31., tercina 102 i 103), pohvalio "onoga to moda iz Hrvatske sada
dolazi": Qual' colui che forse di Croazia viene a veder la Veronica nostra, che per l'antica fama non sen
sazia. Ma dice nel pensier, finch si mostra, Signor mio Ges Cristo, Dio verace: or fu si fatta la
sembianza Vostra? Poput onoga to moda iz Hrvatske sada dolazi vidjeti nau Veroniku, pa svojom
vjekovjenom enjom nezasien, kae u misli, dok se pokazuje /rubac/, o Gospode moj, Isuse Kriste,
pravi Boe, tako li je, dakle, izgledalo lice tvoje?
Uskrs ili Vazam?
Rije Uskrs najee se povezuje s glagolom krsnuti u znaenju: oivjeti, dii se, ili s imenicom
krijes u znaenju: kresnuti, krsnuti. Svakako naziv Uskrs oznauje stvarnost Isusova uskrsnua koji je
u ranu zoru kresnuo kao vatra iz kamena koji e nas zapaliti ivotom buduega vijeka.
Rije Vazam povezuje se s glagolom vzeti u znaenju: uzeti. Najvjerojatnije ova rije dolazi od
slavenizirane idovske rijei: Pasha. idovski naziv dolazi od izvorne rijei pesah a znai: izlazak,
prijelaz. Odnosno, oznauje onaj sretni trenutak kada je Bog preko Mojsija idovski narod izveo iz
egipatskoga ropstva i doveo ih u obeanu zemlju. Latinizirani izraz Pasha za idovski naziv Pesah
izraava i grka rije pathein u znaenju: trpjeti. Svakako, naziv Vazam dolazi od idovske rijei
Pasha. idovi su svake godine u proljee, tonije 14. dana mjeseca nisana, negdje izmeu polovice
oujka i travnja, slavili svoj najvei blagdan.
Zato Uskrs eta?
Proslava Uskrsnua Gospodinova pomina je svetkovina. Prva kranska zajednica slavila je Uskrs 14.
nisana - na blagdan idovske Pashe (poetkom travnja). Kasnije su neke kranske zajednice poele
Uskrs slaviti u prvi dan po suboti nakon 14. nisana - u nedjelju. Da ne bi bilo nedoumica, ovaj je spor
rijeio Nicejski sabor 325. godine.
Tada je crkveno uiteljstvo odredilo da se Uskrs slavi u nedjelju poslije prvoga utapa nakon proljetne
ravnodnevnice (proljetni ekvinocij: 21. oujka). Ovom odlukom, ovisnom o mjeseevim mijenama (po
Mjeseevom kalendaru), u gregorijanskom (Sunanom) kalendaru, koji se danas koristi, Uskrs eta u
razmaku do pet tjedana: od 22. oujka do 25. travnja.
To jest, ako je ravnodnevica (proljetni ekvinocij - 21. oujka), a tada sluajno i utap i subota, onda e se
Uskrs, kao najranija mogunost, slaviti drugi dan - u nedjelju 22. oujka; ako je ravnodnevnica (proljetni
ekvinocij - 21. oujka), a tada sluajno i utap i nedjelja, onda e se Uskrs slaviti, kao najkasnija
mogunost, za novoga utapa - u nedjelju 25. travnja.
Tako je to nedjelja kada katolici slave svoju najveu svetkovinu: Uskrsnue Gospodinovo - Uskrs ili
Vazam.

ROMANIKA kljuni pojmovi za brzo uenje

Rascijepanost Europe i neujednaenost umjetnikih stilova u romanici
Rascjepkanost europskoga teritorija u 12. i 12. stoljeu za vrijeme romanike bila je prepreka za kulturno
ujedinjenje. Iako je Karlo Veliki u 9. stoljeu ujedinio zapadnoeuropske zemlje, u 11. stoljeu nastalo je
preko 200 novih drava, samo na teritoriju dananje Njemake ak 72 dravice. Ne samo da je Europa
razdijeljena razliitim dravama, nego je postojala i unutarnja razdioba koja je bila prepreka susreta i
irenja razliitih kulturnih dogaanja. Tako moemo rei da je za vrijeme romanike, to jest u 11. i 12.

stoljeu, meu ljudima i dravama bilo vie izraeno ograivanje i odvajanje nego povezivanje i
ujedinjavanje. Jasno, ta meuljudska podijeljenost odrazila se i na kulturnu razjedinjenost.
Ime/naziv i znaenje romanike
Srednjovjekovnu umjetnost 11. i 12. stoljea nazivamo romanika. Ime romanika dolazi od pridjeva
romanus = romanski (imenica: Roma, pridjev: romanus) koji se odnosi na rimski (imenica: Rim, pridjev:
rimski) i oznauje kulturne vrijednosti koje smo naslijedili od Rimljana (Romljana). Iza tisuete godine,
kada se seoba naroda stiala, kultura novih naroda, mogli bismo rei, bila je vie rimskija nego za
vrijeme Rimljana. Novi procvat rimske kulture nakon seobe naroda zato nazivamo: romanika.
Naziv romanika prvi je upotrijebio 1818. god. francuski arheolog Charles de Gervelle, da bi oznaio
kulturno razdoblje koje je nastalo iz romanske (Roma), to jest rimske (Rim) kulture. Romanika je prvo
jedinstveno stilsko razdoblje u srednjovjekovnoj europskoj umjetnosti i u sebi sadri dvije pokretake
snage: naslijee staroga vijeka i kransku teoloku nauku.
Zakon adicije ili zakon zbrajanja u romanici
Zakon adicije ili zakon zbrajanja podrazumijeva da je jedno umjetniko djelo (zgrada, kip, slika)
sastavljena od vie manjih dijelova koje prividno izgledaju kao samostalne cjeline.
Zakon adicije ili zakon zbrajanja u arhitekturi podrazumijeva da je jedna vea graevina sloena
(komponirana) od vie manjih dijelova, a ti manji dijelovi, od kojih je sastavljena vea cjelina, izgledaju
kao da mogu samostalno postojati, iako je ta samostalnost je dosta prividna (relativna) jer u stvarnosti
pojedini manji dijelovi ovisni su od vee cjeline. Tako, romanika crkva kao graevina, kako u tlocrtu tako
i u stvarnosti, izgleda kao da je sastavljena od razliitih geometrijskih likova. Iako crkva, arhitektonski,
bilo da je promatramo izvana ili iznutra, izgleda kao jedinstvena graevina, jer su pojedini dijelovi vjeto
povezani, ipak nam samo manji dijelovi izgledaju prividno kao samostalne cjeline. Temeljna mjera ili
modul u tlocrtu postaje kvadrat u kojemu se kriaju glavna/srednja laa i transeptum ili pobona laa.
Zakon adicije ili zakon zbrajanja u kiparstvu podrazumijeva da su kiparska djela, osobito reljefi (bilo da
su od drveta ili od bronce), posloeni po jednakom/istom naelu, to jest vie pojedinih manjih kiparskih
povrina/dijelova sainjava veu kiparsku cjelinu ili kompoziciju.
Zakon adicije ili zakon zbrajanja u slikarstvu podrazumijeva zakon kompozicije gdje je slika kao
umjetnika cjelina sastavljena od manjih slika koje prividno izgledaju kao samostalne, a u stvarnosti
izgledaju kao da se ne mogu odvojiti od cjeline.
Zakon subordinacije ili zakon podreenosti u romanici
Zakon subordinacije ili zakon podreenosti u romanici podrazumijeva da je jedna od tri likovne
umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo i arhitektura) bila nositelj umjetnikoga izraaja. U romanici je to bila
arhitektura ili graditeljstvo. To jest arhitektura je nositelj likovnoga izraaja, odnosno kako smo ve rekli,
kiparstvo i slikarstvo bilo je u slubi arhitekture (podreeno). Romanika arhitektura dola je do izraaja
u vodoravnoj postavi gradnje. To znai da se romaniki smjer gradnje izrazio na vodoravan nain, jer
je osnovna kompozicija romantike arhitekture vodoravna. Ovaj umjetniki izraaj ili model gradnje
ukraavala su kiparska i slikarska djela.
Nosilac romanike arhitekture je zid od pravilno klesanih kamenih blokova, Romanika je otvorila zid, to
jest ralanila/probila vanjsku zidnu povrinu, samo u najnunijim i to manjim otvorima (prozorima i
vratima), tako da u takvoj postavi kiparstvo i slikarstvo nije moglo doi do izraaja. Romaniko kiparstvo
je vie arhitektonsko kiparstvo, gdje je kiparsko djelo, vie reljefno dolo do izraaja na plonom ili
plitkom reljefu, a manje na kipovima (vezanim za zid). Romaniko slikarstvo je plono slikarstvo jer je
podreeno zidu, odnosno arhitekturi, to jest izraeno je plohom i linijom i skromne je palete, to jest
skromno je u nijansama boja.
Zakon redukcije ili zakon oduzimanja u romanici
U sve tri likovne umjetnosti (a posebno u kiparstvu i u slikarstvu) u vrijeme romanike dola je do izraaja

zakon redukcije ili oduzimanja. U metodi redukcije neki prizor opisan u Svetom pismu prikazan je u
kraem sadraju slikovnoga govora (umjesto cijeloga sadraja), tako da se opis reducira i
pojednostavljuje, odnosno oslikava se likovni motiv/tema/sadraj saeto s najnunijim likovima koji
tumae dogaaj (a oni pretpostavljaju ostale subjekte dogaaja) s naznakama prostora/ambijenta (kao
mjesta radnje) i atributa (kao znaka raspoznavanja subjekta). Zato moemo zakljuiti da je opi dojam
romanikoga umjetnikoga djela, bilo da se radi o arhitekturi (zgradi), kiparstvu (kipu) ili slikarstvu (slici),
svedeno na jednostavnost.
Crkveno i svjetovno sredite srednjovjekovnoga grada u romanici
U strukturi srednjovjekovnoga grada glavno mjesto zauzimala je crkva. Crkva je arite gradskoga ivota
i kruna srednjovjekovnoga grada. Crkva kao duhovna institucija usko je povezana uz svjetovno sredite.
Tako je svaki grad imao dva arita s kojima je odreena i obiljeena srednjovjekovna urbana
kultura: sakralna zdanja - crkve i komunalne palae - vijenice. U nastavku emo prouiti opi dojam
romanike crkve kao graevine.
Regionalnost romanike arhitekture
Romanika arhitektura 11. i 12. stoljea izrasla je iz kulturne i drutvene, politike i ekonomske europske
stvarnosti. Europske drave i dravice, kao i grofovije i kneevine, bile su samostalne drutveno politike
zajednice. Tako moemo rei da je romanika arhitektura odraz rascijepanosti i regionalnosti, to jest da
svaka pokrajina ili regija ima svoj model gradnje koji se, donekle, razlikuje od drugih modela.
Opi dojam romanike crkve kao graevine
Romanika crkva ima sva glavna obiljeja starokranske crkve kao graevine koja je nastala u 4.
stoljeu, a to je u prvom redu latinski kri u tlocrtu (kri s jednim duim krakom ukopan u temeljima). U
crkvi je vidljiva dvostruka unutranja razdioba: apsida i laa. Apsida ili prezbiterij prostor je za oltar,
sveenika i posluitelje. Laa, navis ili naos, prostor je za vjernike. Razdiobu ova dva prostora inio je
archus triumphalis - trijumfalni luk koji se arhitektonski uklapao izmeu apside i lae (glavne ili srednje).
Romanike crkve graene su od pravilno klesanoga kamena. Mogle su biti trobrodne ili peterobrodne
(zavisi koliko ima laa), s dvoslivnim krovom i zvonikom. Uporaba kamena morala se uklopiti u
arhitektonske zakone tako da liturgijski prostor bude u slubi kranskoga obreda.
Opi dojam romanike crkve, zbog debljine zidova (dva, etiri, est pa ponegdje i osam metara irine)
davao je osjeaj silne snage, vrstine, muevnosti. Ljepota romanike arhitekture najvie se osjeala u
ralanjivanju kamene mase u odgovarajui prostor za kranski liturgijski obred tako da se cjelina dijeli
na jasno izraene dijelove, a ti se dijelovi meusobno pomau i slue glavnoj svrsi gradnje.
Glavni elementi bazilike su: longitudinalna laa (uzduna) trobrodna ili peterobrodna (kojoj je srednja
laa via od pobonih da bi kroz otvore na njegovu zidu iznad krovova bonih laa dolazilo svjetlo),
transept (poprena laa), polukruna apsida (prezbiterij) na istonom dijelu i atrij (predvorje) na
zapadnom dijelu.
Romanika crkva (za razliku od starokranske koja je imala drveni i ravni svod) dobiva polukrune
kamene svodove: bavasti i krini svodovi.
Bavasti kameni svod optereenje je za nosive zidove. Pritisak na zidove bio je silno jak, pa su stoga
zidovi morali biti vrlo debeli. Da se donekle smanji pritisak svoda na nosive zidove, gradili su se krini
svodovi.
Krini svod se dobije tako da su nad kvadratom "ukrii" dva bavasta svoda, okomito jedan na drugi, pa
se zadre samo vanjski oblici bavastoga luka.
U veim crkvama (trobrodnim ili peterobrodnim) izmeu apside i glavne lae gradila se poprena laa transeptum (tako se u tlocrtu dobivao oblik kria). Kako su glavna (uzduna) i poprena laa bile
podjednako iroke, to su one u "kriitu" stvarale pravilan kvadrat. Taj je kvadrat ili kriite bio vrlo vaan,
jer je, u neku ruku, bio sredite crkve, i on je zbog toga postao osnovna mjera za itavu gradnju.

Pobone lae, koje su bono od glavne pa se tako i zovu, redovito su imale mjeru "pola kriita" ili pola
sredinjega kvadrata, u i toj mjeri morale se tvoriti dva mala kvadrata na kojima su poivala dva krina
svoda (u kvadratnoj duini srednje lae, znai bila su dva krina svoda pobonih laa).
Za vrijeme romanike u uporabi je pravilni polukruni rimski luk kojega sada zovemo romaniki luk. Luk se
redovito naslanjao na stup koji je bio okrugli ili etvrtasti stup, bez obzira je li bio zidani, nastavljani ili od
jednoga komada.
Kvadratna osnova i pravilni polukruni romaniki luk, koji je bio u uporabi u gradnji crkve za vrijeme
romanikoga razdoblja, uvjetovali su da su se i svi drugi elementi crkve podreivali polukrugu ili
kvadratu, kao to su vrata i prozori. Osobito je portal - glavni ulaz koji je bio na srednjoj lai (od 12. st na
zapadnoj strani) posebno arhitektonski istaknut i kiparski ukraen. Iznad portala, na proelju crkve,
isticala se rozeta - okrugli prozor (redovito jedan).
Regionalnost francuske, njemake i talijanske romanike arhitekture
Kulturna regionalnost posebna je znaajka romanike umjetnosti. Kao primjer regionalizma za vrijeme
romanike moe se usporediti tri graevinske kole u Francuskoj, kao i primjer njemake i talijanske
regionalne romanike arhitekture.
Tri graevinske kole u Francuskoj: a) model gradnje crkava u pokrajini Akvitaniji, juno od Poitoua,
koje su krunoga tlocrta s velikim kupolama; b) model gradnje crkava u pokrajini Normandiji, na
sjeverozapadu Francuske, koje su jednostavnoga longitudinalnoga ili uzdunoga oblika, bez posebnih
ukrasa na proeljima; c) model gradnje crkava u pokrajini Poitou, koje su skoro u cijelosti ukraene
reljefnim ukrasima i okruglim tornjevima kao malim zvonicima. Meu poznatim romanikim crkvama u
Francuskoj spomenut emo tri graevine: benediktinski samostan i crkva na Mont-Saint-Michele,
hodoasnika crkva St-Sernin u Toulouseu i crkva St-Savin-sur-Gartempe.
Pokrajinske arhitektonske kole u Njemakoj regionalnoj romanikoj arhitekturi dole su do izraaja u
simetrinoj kompoziciji, kada je lijeva i desna strana crkve, osobito proelje (ulaz) i zaelje (apsida)
oblikovano podjednako s dosta slinim arhitektonskih rjeenjima. Meu poznate romanike crkve u
Njemakoj svakako spada katedrala u Speyeru i katedrala u Mainzu.
Talijanska regionalna romanika arhitektura dola je do izraaja u naelu plonosti. Kako znamo,
arhitektura je umjetnost volumena u prostoru. Ali umjetnost na tom volumenu oituje se ralanjivanjem
ili otvaranjem zidne mase pomou prozora i vrata. U talijanskoj regionalnoj romanikoj arhitekturi
plonost zida ukraena je glatkim mramornim ploama ili plitkim stupovima i lukovima, odnosno
arkadama, koje izgledaju kao da su prilijepljene za proelje, a ponekad i plitkim niama ili udubinama.
Meu poznate romanike crkve u Italiji spomenut emo neke graevine kao to je crkva sv. Ambrozija u
Milanu, katedrala, baptisterij i zvonik u Pisi i katedrala Santa Maria Assunta u Sieni.
Plonost i linearnost romanikoga kiparstva prema zakonu adicije i zakonu kadra
Romaniko kiparstvo bilo je zidno ili arhitektonsko kiparstvo, to jest kip je bio vezan za arhitekturu/zid.
Takvi kipovi su malobrojni, a bili su obraeni ili modelirali samo sprijeda (samo onaj dio koji moemo
vidjeti). Ipak je arhitektonsko ili zidno kiparstvo u doba romanika najvie dolo do izraaja u reljefima kao
dvodimenzionalnom kiparstvu. Bilo da je kip ili reljef, romanika umjetnost djelovala je statino i mirno,
najee frontalno, ukoeno, i postavljeno u strogo odreeni prostor. Reljef, kao dvodimenzionalno
kiparstvo, to se i podrazumijeva, bilo je plono kiparstvo. Tako moemo rei da je plonost romanikoga
reljefa, zbog plitkoe i naina obrade povrine, zapravo linearno kiparstvo.
U tom linearnom kiparstvu, bilo da se radi o kipovima (vezanima za zid) ili reljefima doao je do izraaja
u zakonu adicije ili u zakonu zbrajanja koji podrazumijeva da su kiparska djela, osobito reljefi posloeni u
nizu po jednakom/istom naelu. Ovom zakonu adicije sada moramo pridodati i zakon kadra ili zakon
okvira.
Zakon kadra ili zakon okvira znai da je romaniko kiparstvo, pogotovo reljefno kiparstvo, bilo podreeno
obliku arhitektonskoga okvira. Bilo na portalima ili kamenim nadvratnicima ili na lukovima ili stupovima,

likovni motiv/scena koji se prikazuje, morao se prilagoditi prostoru. Ako je prostor odreen za reljef
uzdunoga oblika, onda e se likovi nanizati prema zakonu kadra u kojemu e doi do izraaja
vodoravna kompozicija. Tada e svi likovi postati slini (iste visine) i nanizani vodoravno po modelu
izokefalije. Za ovakvu kompoziciju je nuno da se uklopi u okvire prema zakonu kadra. Bilo na
vodoravnoj kamenoj gredi (arhitravu), pravokutnom ili kvadratnom obliku, na stupu (kao kapitel) ili u
polukrunoj luneti (na portalu), reljefni niz je morao biti uokviren/umetnut u prostor (kadriran) po zakonu
kadra.
itanje romanikoga portala
Romaniki portal ima pravokutni oblik s oblim zavretkom koji se zove luneta (luneta, negdje se kae
lineta prema francuskom itanju, to jest mala luna - mjesec, u arhitekturi polukruno polje ili okno iznad
vrata, ili prozora).
Na portalu je izraena planimetrijska maketa ili kranskoga kozmosa. Umjesto kupole (koja sadrava
pola kugle) ili apside (koja sadrava etvrtinu kugle), u portalu se koristi kruna luneta kao mjesto gdje
se prikazuje nebo. Poetak prikaza ili itanja poinje s likom Isusa Krista u tjemenu lunete. U sredini
lunete najee se prikazuje Posljednji sud gdje Isus Krist, kao Sudac - Pantokrator u drutvu anela ili
drugih likova (esto apostola ili evanelista), sjedi na prijestolju u mandorli i pokazuje svoje rane, a u
rukama pridrava Knjigu ivota. Ispod Krista, kao Pantokratora, nalaze se sveci kao nebeska porota na
Posljednjem sudu. Red nie prikazuje sv. Mihovila Arhanela koji "vage" due, desno su od njega
blaeni (u krilu Abrahamovu), a lijevo su prokleti (odlaze u paklene muke). Posljednji red u luneti
prikazuje kako mrtvi ustaju iz groba. Na dovratnicima su apostoli, iznad apostola aneli tvore luk do vrha
portala, a ispod apostola su moralno-didaktike scene ili "ogledala vjere" i "ogledala prirode" kao
kalendar - mjeseci u godini, kranske kreposti i mane, sedam slobodnih umjetnosti (zapravo znanosti),
prizori iz ivota teaka i plemia, scene raznih obrta i zanata.
Plonost i linearnost romanikoga slikarstva u jednostavnoj kompoziciji i perspektivi
Romaniko slikarstvo dolo je do izraaja na dva naina: kao zidno ili arhitektonsko slikarstvo (kada je
slika vezana za zid, kao to je freska, mozaik i vitraj) i kao slobodno slikarstvo na prenosivim slikama.
Zbog obilnosti kamenih povrina i nedostatka svjetlosti, sakralno slikarstvo za vrijeme romanike u 11. i
12. stoljeu bilo je plono slikarstvo izraeno na linearni nain u okomitoj ili vertikalnoj perspektivi
pomou metode redukcije sa skromnom paletom boja.
U prikazivanju prostoru na plohi, romaniko slikarstvo je uvelo svoj model tako da se do izraaja doli
jednostavni primjeri perspektive kao to je vertikalna i ikonografska perspektiva i kao jednostavni primjeri
geometrijske, okomite, ritmike kompozicije.
Hrvatska romanika arhitektura i primjeri romanikih crkava
Razvoj romanike u hrvatskim zemljama izraen je razliito na dva podruja: jadransko podruje (Istra,
Primorje, Dalmacija) i kontinentalno podruje (vrlo oskudno). Arhitektura, kao nositelj romanike
umjetnosti, najvie je dola do izraaja u gradnji crkava, biskupskih palaa i samostana, gradskih
vijenica, komunalnih zgrada i trgova. Moemo rei, sve ono to se dogaalo u kulturi u zapadnoj
Europi, dogaalo se i u hrvatskim krajevima.
Nakon razdoblja starohrvatske umjetnosti i predromanike, u 11. stoljeu u Hrvatskoj nastali su brojni
primjeri romanike sakralne arhitekture u gradnji trobrodnih crkava.
Na jadranskom podruju, koje obiluje kamenom i kamenoklesarskim radionicama, u 11. i 12. stoljeu
dolo je do gradnje velikih romanikih crkava (kako katedrala tako i samostanskih, upnih i
hodoasnikih crkva). Ove romanike crkve, prema obliku gradnje, kao to je i normalno, koristile su
starohrvatsko predromaniko nasljee.
Na zadarskom podruju spomenimo tri romanike crkve: katedrala sv. Stoije, crkva Svete Marije i
bazilika sv. Krevana. Uz ove tri crkve spomenut emo jo neke graevine na jadranskoj obali, kao to je
katedrala sv. Lovre u Trogiru, zvnok katedrale Marijina Uznesenja u Splitu, zvonik katedrale Uznesenja

Marijina u Rabu.
Hrvatsko romaniko kiparstvo u primjeru vratnica Andrije Buvine i portala Majstora Radovana
Hrvatsko romaniko kiparstvo razvijalo pod utjecajem zapadnoeuropskoga kiparstva, ali s primjesama
hrvatske lokalne sredine. Meu najznaajnija kiparska ostvarenja spadaju drvene vratnice splitske
katedrale Uznesenja Marijina i kameni portal na katedrali sv. Lovre u Trogiru.
Na glavnom ulazu u splitsku katedralu Uznesenja Marijina (ili kako je vjerniki puk zove, katedralu sv.
Duje) nalaze se dvokrilne drvene vratnice hrvatskoga kipara Andrije Buvine iz Splita, u dimenzijama:
5,30 m x 3,60 m). Majstor Andrija Buvina vratnice je izradio u orahovom drvu. Na vratnicama je postavio
dva krila s 28 kaseta (uokvirenih reljefnih polja) na kojima je prikazao prizore iz Isusova ivota (od
Navjetenja do Uzaaa). Reljef je izradio u duhu ranoromanikog stila, ali s primjesama i bizantske
ikonografije. Buvina se oslanjao na domaa iskustva i tradiciju. Likovi na vratima splitske katedrale,
prikazani su plono, teki su i snanih proporcija, u haljinama priljubljenim uz tijelo. Vie stilizirani, a
manje individualizirani, likovi otkrivaju krutost stila i posebice nedostatak u poznavanju ljudskih proporcija
i anatomije (primjerice u odnosu glave i tijela).
Najpoznatije romaniko (i gotiko) kiparsko djelo na hrvatskom tlu svakako je zapadni kameni portal
katedrale sv. Lovre u Trogiru prozvan Radovanov portal po majstoru koji se u natpisu klesanom 1240.
potpisao kao autor, iako je portal dovren tek u 14. stoljeu. Ovaj portal spada u najvei umjetniki doseg
romanike (i gotike) na hrvatskom tlu. Simboliko znaenje ovog portala jest Otkupljenje (Roenje
Isusovo, u luneti). Majstor Radovan oznaio je vanjski okvir portala s likovima Adama i Eve i lava i lavice.
Na podnoju portala isklesano je ljudskih figura koje na leima nose pilastre portala. Na dovratnicima je
prikazan ciklus Mjeseca u godini kroz razliite poljodjelske radove s odgovarajuim znakovima zodijaka.
Iznad nadvratnika, u sredinjoj luneti, Radovan je prikazao tri prizora/scene: Roenje Isusovo (u sredini),
Putovanje triju kraljeva (desno) i Poklonstvo pastira (lijevo). Na prvom luku, koji se ovija oko lunete,
prikazana su tri prizora: Navjetenje (lijevo, pri dnu luka), Poklonstvo kraljeva (po sredini luka) i Josipov
san (desno, pri dnu luka).
Hrvatsko romaniko slikarstvo u suodnosu na europsko romaniko slikarstvo
Hrvatsko romaniko slikarstvo nastalo je na slinim slikarskim pravilima koja su se primjenjivala u
zapadnoeuropskoj sakralnoj umjetnosti. Najvie primjera romanikoga arhitektonskoga ili zidnoga
vezano je za zid (kao to su freske, mozaici i vitraji) ili kada je slika bila uokvirena oltarna pala. Najbolje
sauvani primjerci hrvatskoga romanikoga slikarstva sauvani su i Istri i Dalmaciji. Prizori romanikoga
slikarstva nalaze se u mnogim apsidama, osobito u polukrunom dijelu, na oslikanim raspelima, na
oltarnim slikama (palama), kao i u rukopisima.

ROMANIKA kljune rijei za urno uenje

Vremenska razdioba
= stari vijek ili antika = srednji vijek ili medijevo
= dva dogaaja
476. politiki dogaaj:

propast zapadnoga Rimskoga Carstva

529. kulturni dogaaj:

istok: car Justinijan i atenska filozofska kola

zapad: sv. Benedikt - benediktinci OSB

= Crkva, kranstvo, benediktinci

nastavak i razvoj antike klasine kulture
grki i latinski jezik, rimsko pravo, civitet i univerzalizam
Urbs Aeterna - antiki Vjeni grad = Civitas Dei - kranska Boja drava
= proces preobrazbe antike
od 3. do 7. stoljea
Povijesne okolnosti
= rascjepkanost
= unutarnja razdioba
Umjetnost
= srednji vijek:
gotika:

romanika:

13. i 14. stoljee

= romanika:
naslijee:

11. i 12. stoljee

Roma romanus: naziv iz 1818.

stari vijek

kranstvo
Umjetniki pojmovi
= zakon adicije - zakon zbrajanja
u arhitekturi: vie manjih dijelova u jednoj cjelini
u kiparstvu:

vie pojedinih povrina u veoj cjelini

u slikarstvu:

jedna cjelina od manjih slika

= zakon subordinacije - zakon podreenosti

jedna od tri likovne umjetnosti nositelj umjetnikoga izraaja
arhitektura kao nositelj
kiparstvo i slikarstvo u slubi
arhitektura

vodoravnost kao smjer gradnje

kiparstvo

podreeno zidu

slikarstvo

plono i skromne palete

= zakon redukcije - zakon oduzimanja

motiv - najnuniji likovi
Arhitektura
= opi materijalni napredak
= povoljne drutveno-ekonomske i politike prilike
= grad glavni pokreta kulturnih djelatnosti
= srednjovjekovna urbana kultura:
komunalne palae vijenice

sakralna zdanja - crkve

Opi dojam romanike crkve

= obiljeja starokranske crkve
latinski kri u tlocrtu
dvostruka unutarnja razdioba
apsida ili prezbiterij:

sveenik

laa ili brod, navis ili naos: vjernici

trijumfalni luk izmeu apside i glavne lae
pravilno klesani kamen
osjeaj snage, vrstine, muevnosti
= glavni elementi bazilike
longitudinalna laa: trobrodna ili peterobrodna
transeptum - poprena laa
apsida - prezbiterij
atrij - predvorje
oltar sredite crkve
orijentacija ad lucem
svod:

bavasti

krini
kvadrat - kriite
mjera sredinjega kvadrata - glavna laa
pola kriita - pobone lae
romaniki luk
portal - glavni ulaz
rozeta - okrugli prozor
Romanike crkve
= regionalnost:

znaajka romanike arhitekture

tri graevinske kole u Francuskoj

pokrajinske arhitektonske kole u Njemakoj
talijanska regionalna romanika arhitektura
Kiparstvo
= zidno ili arhitektonsko kiparstvo
= reljef ili dvodimenzionalno kiparstvo
= zakon adicije - zakon zbrajanja
= zakon kadra - zakon okvira
= romaniki portal

planimetrijska maketa

kruna luneta nebo

Isus Krist - Pantokrator

moralno-didaktike scene

ogledala vjere

ogledala prirode
Slikarstvo
= zidno ili arhitektonsko slikarstvo
= slobodno slikarstvo i retabl
= plono slikarstvo
= perspektiva
Romanika u Hrvatskoj
= arhitektura
primjeri romanike arhitekture
katedrala sv. Stoije ili Anastazije u Zadru
enski benediktinski samostan i crkva Svete Marije u Zadru
bazilika sv. Krevana u Zadru
katedrala sv. Lovre u Trogiru
zvonik katedrale Svete Marije u Splitu
katedrala Uznesenja Marijina u Rabu
katedrala sv. Trifuna u Kotoru
= kiparstvo
Andrija Buvina
katedrala Svete Marije u Splitu
drvene vratnice
prizori iz Isusova ivota
Majstor Radovan
katedrala sv. Lovre u Trogiru
Radovanov portal
= slikarstvo
oslikana raspela
crkva sv. Franje u Zadru

4. RAZRED
Umjetnost i zbilja 20. stoljea
Umjetnost 20. stoljea sastavni je dio ivotne stvarnosti i izraz je drutvenih i politikih dogaanja.
Umjetnici su nastavili istraivati materijalne ili fizike likovne elemente, kako novu mogunost
tradicionalnoga umjetnikog materijala tako i uporabu suvremenoga ili industrijskoga neumjetnikog
materijala u umjetnike svrhe. Istraivali su i nova znanstvenih otkria na polju fizike, kemije, biologije,
matematike, kao i teorije iz svijeta psihologije i parapsihologije, etike i estetike. Pogotovu su istraivali
ulogu likovne umjetnosti u suvremenom drutvu. Tako su, zapravo, poeli istraivati i uvjete ovjekova
ivota i razloge ostanka ovjekova bia. Sve spoznaje, naravno, morali su objasniti likovnim govorom
preko arhitekture, kiparstva i slikarstva.
Kao istraivai koji nude rjeenja likovnim rjenikom, umjetnici su, kao nikada u povijesti ovjeanstva,
zapravo postali udni i neshvatljivi obinom ovjeku. Izgledalo je kao da umjetnici govore jezikom koji

gledatelji ne razumiju. Bilo kako bilo, umjetnici 20. stoljea su bili glasnici koji su upozoravali na mnoga
drutvena i politika previranja, bilo da su pozitivna ili negativna, a njihova su likovna djela samo plod
toga upozorenja, odnosno ljudske stvarnosti. Ne samo da su oslikavali stvarno stanje svoje sadanjosti,
umjetnici su upozoravali i na budue nedae pred kojima se ovjeanstvo nalazi.
Dakle, umjetnici su preko svojih likovnih djela rjeavali i drutvenopolitike prilike kao i likovnu formu, to
jest nain kako proizvoditi likovno djelo. I, jasno, mnogim ljubiteljima lijepe umjetnosti, kao to su
gledatelji, a i likovni kritiari, nije se svidjelo umjetniko likovno stvaralatvo. Moemo zakljuiti da im se
nije svidjelo, jer nisu razumjeli suvremeni likovni izraaj. Ako nisu razumjeli likovno djelo, nisu ga ni
voljeli.
Umjetnici su, opet, moemo rei, sve promijene osjetili na svom ivotnom iskustvu i, oekivano, stvorili
su novi i suvremeni likovni govor. Nakon toliko vremena, mnogi se slau, da umjetnik nije bjeao od
gledatelja, nego je gledatelj okrenuo lea umjetniku.
Oko 1830. u tehnikom dostignuu ovjek je izmislio fotoaparat koji je u jednom trenutku mogao prikazati
svijet oko sebe tako savreno i realistiki da ga nijedan umjetnik nije mogao nadmaiti. I to su umjetnici
u tom trenutku mogli uiniti? Mogli su rei, kako su i govorili: Umjetnost je u fotoaparatu doivjela smrt.
Ili: umjetnost je mrtva, ivio fotoaparat. Usput spomenimo tisak i film, odnosno vizualne komunikacije
koje su tako dobro prihvaene. Danas vidimo da su sve tehnike naprave, kao fotoaparat, film i tisak,
krenuli svojim putem, a umjetnici svojim putem, a ni umjetnost ni tehnika pomagala nisu doivjela
propast. Mnoga tehnika dostignua potvrivala su umjetnicima da su oni samo ljudi, a ne roboti. I
tako je, prema elji likovnih umjetnika roena moderna i suvremena umjetnost 20. stoljea koju moemo
podijeliti, po razdobljima, na etiri vremenske cjeline.
Ne/razumijevanje moderne umjetnosti
Ako elimo upoznati svijet likovnih umjetnosti, osobito modernu likovnu umjetnost 20. stoljea, onda
moramo najprije prouiti povijest likovnih umjetnosti (stilove i razdoblja), estetiku (lijepo) likovnih
umjetnosti, tvari (materijalne ili fizike elemente) likovnih umjetnosti. Prije toga morao nauiti kako treba
gledati likovno djelo (sliku, kip, zgradu). Najprije, dakle, trebamo nauiti umjetnost gledanja. Glavni i
osnovni instrument za gledanje likovnog djela jest ovjekovo oko. Ali oko i gledanje mora takoer biti
dovoljno likovno probueno i likovno obrazovano. To znai da moramo poznavati likovni jezik. Kao to je
pjesma umjetniko djelo koje je stvoreno pomou knjievnog osjeaja za jezik, tako su slika, kip i zgrada
umjetnika djela koja su stvorena pomou likovnog osjeaja za jezik crte, boje i oblika. Biti itatelj
znai biti upuen u elemente pomou kojih knjievnik pretvara rijei u pjesniki tekst. Biti gledatelj
znai biti upuen u elemente pomou kojih likovni umjetnik pretvara crtu, boju i oblik u likovnu formu.
Prema tome, gledati u likovnom smislu isto je to u knjievnom smislu znai - itati. Svrha je uenja
likovnog jezika da nauimo gledati - itati likovno djelo.
U povijesti likovne umjetnosti postojala su dva bitna sudionika imbenika o kojima je ovisila likovna
umjetnost: umjetnik kao tvorac (proizvoa likovnoga djela) i gledatelj kao potroa (konzumator
likovnoga djela). Nekada je, kaemo, umjetnik stvarao jezikom kojega je gledatelj razumio.
Danas se pitamo: Zato je nekada gledatelj razumio umjetnika, a danas ga ne razumije? Odgovor je
vrlo jednostavan. Zato to je nekada umjetnika likovna forma (nain likovnoga izraaja) bila vidljivo
prikazana preko likovnoga motiva, to jest gledatelj je temu ili sadraj likovnoga izraaja razumio. Kada je
gledatelj razumio likovni motiv (temu ili sadraj), razumio je i likovnu formu preko koje se umjetnik izrazio
likovni motiv. Danas, u modernoj ili suvremenoj umjetnosti, gledatelj esto ne razumije likovno djelo (ni
likovni motiv, a ni likovnu formu). Ako ne razumije likovno djelo u cjelini, onda e gledatelj rei da mu se
umjetniko djelo ne svia. A da bi mu se umjetniko djelo svidjelo, morao bi ga najprije razumjeti. I tko e
protumaiti gledatelju umjetniko djelo? Trei sudionik imbenik koji sudjeluje u modernoj likovnoj
umjetnosti, a zove se likovni kritiar. Tako se u modernoj i suvremenoj likovnoj umjetnosti nametnuo trei
sudionik - likovni kritiar, koji ima posredniku ulogu, da povee umjetnika i gledatelja.
U modernoj i suvremenoj likovnoj umjetnosti tako postoje tri bitna sudionika imbenika o kojima ovisi
likovna umjetnost: umjetnik kao tvorac (proizvoa likovnoga djela), gledatelj kao potroa (konzumator

likovnoga djela) i likovni kritiar (kao tuma likovnoga djela).

Kako danas stvara likovni umjetnik? Jednostavno, koristei sva suvremena tehnika pomagala
(materijalne tehnike) da bi stvorio svoj stil, samostalno ili kao lan u nekoj likovnoj udruzi, pravcu,
avangardi. I svoju umjetnost eli prodati gledatelju. I to moe uiniti tako da sam (ili preko
posrednika) procjeni kolika je vrijednost likovne tvari (vrijednost materijala) koji je uloio u likovno djelo
i kolika je vrijednost umjetnikoga dojma (forme ili naina likovnoga izraaja). Likovni umjetnik moe
likovno djelo prodati na dva naina: tvarno (materijalno, kao tvar, koja ima svoju novanu vrijednost) i
utjeno (moralno, kao zadovoljtina za trud, jer e gledatelj kupiti likovno djelo u svojoj svijesti).
Kako danas na likovno djelo gleda gledatelj kao potroa? Gledatelj, kao konzumator, sudjeluje na
dva naina. Moe konzumirati likovno djelo na nain kupiti i na nain gledati. Ako ga kupi, to jest
plati umjetniku cijenu, gledatelj je tvarno konzumirao likovno djelo (jer kupio je tvar materijal, i kupio
je formu, nain likovnoga izraaja, jer je razumio likovni motiv); ako ga vidi, to jest pogleda ga na izlobi,
a ne kupi, gledatelj je utjeno konzumirao likovno djelo (jer ga je ponio sa sobom u svojoj svijesti;,
osobito likovnu formu po kojoj je svaki umjetnik jedinstven u likovnom izraaju, bez obzira na likovni
motiv). I sada dolazimo do treega imbenika posrednika: likovnoga kritiara. Da bi gledatelj kupio
likovno djelo, mora mu se svidjeti umjetnost. Da bi mu se svidjelo likovno djelo, mora razumjeti
umjetnost. Da bi razumio umjetnost, potrebno mu je protumaiti likovno djelo. To e mu protumaiti
likovni kritiar. Kada mu umjetnost bude razumljiva, svidjet e mu se likovno djelo. Kada mu se svidi
likovno djelo, uspostavit e potroaku suradnju s umjetnikom (na dva naina).
Usporedno trajanje i jedinstvo u razliitosti
Kroz povijest europske likovne umjetnosti, kako smo uili, stilovi su se smjenjivali u duim vremenskim
razmacima, kao romanika u 11. i 12. stoljeu, kao gotika u 13. i 14. stoljeu, kao renesansa u 15. i 16.
stoljeu, kao barok u 17. i 18. stoljeu. Zatim su se u zapadnoj Europi umjetniki stilovi ubrzali, u vrijeme
kada je dolo do obnove likovnoga motiva, osobito nakon 1750-ih godina 18. stoljea, kao to su
posljednji veliki stilovi , to jest klasicizam, romantizam i realizam. Nakon obnove likovnoga motiva,
doli su stilovi koji su obnovili i likovnu formu, kao to su stilovi koji su nastali pred kraj 19. stoljea, to
jest impresionizam i postimpresionizam.
U 20. stoljeu nastaju novi ekspresionistiki stilovi (koji se izraavaju i u figurativnoj i u apstraktnoj
ekspresiji). Ne samo da dolazi do smjene meusobno razliitih i posve suprotnih ekspresionistikih
stilova, nego novi stilovi nastaju uzajamno (jedan za drugim) ili se razvijaju usporedno (jedan uz
drugoga). Tako moemo rei da postoje dvije glavne znaajke novih ekspresionistikih stilova: uzajamno
trajanje i jedinstvo u razliitosti.
Uzajamno trajanje znai da novi stilovi nastaju uzajamno ili usporedno (jedan uz drugoga ili jedan za
drugim) bez obzira jesu li slini ili su razliiti ili suprotni u nainu izraaja likovne forme.
Jedinstvo u razliitosti znai da novi stilovi (koji traju uzajamno, iako razliiti) sainjavaju jedinstvenu
obnovu moderne umjetnosti; ne moemo tumaiti stil po stil, nego ih moramo zbrojiti (to jest ujediniti)
da bismo dobili potpunu istinu njihove uloge u modernoj likovnoj umjetnosti.
Prvi pokuaji
Za 20. st moemo rei da je, osobito u slikarstvu, zakasnio nekoliko godina. Izmeu 1901. i 1906.
prireeno je u Parizu nekoliko izlobi slika, kao Van Gogha, Gauguina i Czannea. Tako su, zahvaljujui
izlobama, mlaa generacija umjetnika po prvi put vidjela na jednom mjestu velika djela 19. stoljea.
Mladi umjetnici bili su toliko zaneseni ovim slikama da su i oni eljeli u svom vremenu stvoriti neto
upeatljivo. I poeli su, kao mladi, odmah radikalno.
Moderna umjetnost dvadesetog stoljea nije nastala kao nastavak umjetnosti devetnaestog stoljea, ve
je nastala iz raskida s likovnim vrednotama devetnaestog stoljea. Pitanje koje se namee glasi: to je
prouzrokovalo raskid s povijesnim likovnim vrednotama? Moda se odgovor moe donekle pronai u
problemu duhovnog i kulturnog jedinstva devetnaestog stoljea. Duhovno i kulturno jedinstvo se raspalo.
Likovna kultura nastala je kao umjetnost oporbe i pobune unutar nekadanjeg jedinstva.

Previranja
Europsko 19. st doivjelo je temeljitu revolucionarnu promjenu, osobito nakon 1848. godine, oko koje su
se ujedinila filozofska, politika, knjievna misao, umjetnika produkcija i djelatnost intelektualaca. Tako
moemo rei da godina 1948. nije dola kao posljedica rata i poraza poput mnogih revolucija 20. st, ve
je bila posljedica tridesetogodinjeg mira u Europi. Revolucija je izbila gotovo u jednakoj mjeri iz nadanja
i iz nezadovoljstva.
Ukratko reeno: povijesna zbilja - stvarnost postaje sadraj umjetnikog djela posredstvom umjetnikove
stvaralake moi. Drugim rijeima: zbilja-sadraj, djelujui iz umjetnika, odreivala je i njegov nain
ivota.
Realizam i njegove pristae ubrzo je pobijedio pristalice romantizma i klasicizma. Sredinja toka nove
estetike postao je ovjek, bez koturaljki na nogama i bez aureole na glavi. Poeo se raati nauni
socijalizam, duh znanosti irio se u sve duhovne vrijednosti, napredak na tehnikom polju davao je peat
novom ivotu. ovjek je za realiste bio osovina oko koje se okupljali i u kojemu su ujedinjuju sve
drutveno-kulturne vrednote.
Poslije 1848. godine Pariz je preuzeo vodeu ulogu u umjetnikom svijetu. U njemu su se susretali
prognanici, rodoljubi, izbjeglice, revolucionarni pjesnici i knjievnici, promicatelji demokracije, umjetnici
koji su htjeli obnoviti i ostvariti novu umjetnost. Novi umjetniki duh iz Pariza ubrzo se raznosio po cijeloj
Europi.
Moemo rei da je povijesno, politiko i kulturno jedinstvo graansko-narodnih snaga koje su u Europi
stvorile 1848. godinu uistinu bile jedinstvene. Ali iz te jedinstvenosti ubrzo e nastati razlazi i krize
jedinstva i ideja koje su propagirane 1848. godine. Iz razlaza i raskida europskog jedinstva rodit e se
avangardne umjetnosti koje e obiljeiti 20. stoljee. Vrhunac europskog jedinstva dogodio se 1848.
godine oko zajednike misli da se dosadanje kulturne vrednote moraju promijeniti. Nakon toga jedinstva
dolazi razlaz koju su prouzrokovali politiki dogaaji pred kraj 19. stoljea, kao npr.1871. nakon traginih
dogaaja u vezi s Parikom komunom. Poraz Komune u Europi je odjeknuo kao oblik krajnjeg nasilja
nad slobodom misli. Uskoro e nastati i razilaenje i meu samim intelektualcima, bez obzira tko je bio
za Komunu, a tko protiv. Na povrinu opet izbijaju prekrivena europska razilaenja i neslaganja.
Znaci krize
Kao primjer da je kriza zahvatila europsko kulturno podruje navest emo povijesnu dramu Van Gogha,
Jamesa Ensora i Edvarda Muncha. I ova dva navedena slikara takoer potjeu iz realistikog iskustva.
Vincent Van Gogh
Van Gogh je doao u Pariz u veljai 1886. Imao je 33 godine, ivjet e jo etiri. Njegov pravi slikarski
rad zapoeo je u listopadu 1880. ivot mu je bio poput bljeska, kratak i intenzivan. Bio je sin
kalvinistikog pastora, osjetljiv i strastvene naravi. Kao ivotni poziv odabrao je evaneosko
propovijedanje meu belgijskim rudarima u Boringeu. Promatrajui rudarski ivot, jasno je da se odluio
u umjetnosti odluio za zbilju - realizam, ali optereen socijalnim sadrajem. U Parizu je po prvi put otkrio
izraajnu vrijednost boje dok je promatrao Cuorbetove slike. Umjetnost je - za Gogha - ovjek pridruen
prirodi. To znai zbilji, stvarnosti, realizmu, istini koje samo umjetnik otkriva i daje im novi izraz i smisao.
Van Gogh je vjerovao u vrednote 1848. godine. I zato je doao u Pariz da bude revolucionar i
pobunjenik. Prije Pariza slikao je tamne slike, i na njima osobe iz svojih osjeaja. U Parizu trai slikare
koji osjeaju kao i on. Ali Pariz se izmijenio. Millet je umro u Barbizonu 1875., Courbet u izgnanstvu
umire 1877., Daumier umire u Valmodoisu 1879. Revolucionarna oseka vlada u Parizu. Umjetniki ivot
je sveden na beznaajnost. Prema umjetnicima realistima uvijek su slubeni krugovi pokazivali
nepovjerenje i odbojnost. Kao primjer navest emo govor slikara Meissoniera na Salonu 1872: Za nas je
nuno da Courbet umre. U to su vrijeme mladi impresionisti, koji su uglavnom potekli od realista, takoer
osjeali odbojnost slubene graanske klase. Slubena umjetnika kritika bila je protiv realistikih
umjetnikih ideja koje su protekle iz revolucionarnih godina. Gaenje idealistikog ara kojim je

umjetniki pokret bio noen, bio je znaajan razlog udaljavanja umjetnika od nekadanjeg realistikog
vienja i uope od svega onog slikarstva koje je poivalo na idejama, miljenjima, tako i od onoga
slikarstva koje je rodilo impresioniste.
Van Gogh je tako naao sasvim drugaiji Pariz nego li ga je zamiljao. Doao je sa strau umjetnikarealiste jer je takvu umjetnost volio. Ali ta umjetnost koju je on volio, ve je poremeena ako ne i
unitena. Impresioniste, kao jo jedine batinike starih zanosa, razdirali su - kako su i sami govorili razorni graanski ratovi, a ni sami nisu bili ba drutveni. Gogh je do tog trenutka, do dolaska u Pariz,
bio pristaa tamnog slikarstva, gotovo bez boje. U Parizu, zahvaljujui impresionistima, otkrio je boju,
postao je opsjednut bljetavilom, jasnoom, sjajem impresionistikih platna. Odmah sa zanosom
prihvaa njihovu teoriji i njihovu tehniku slikanja. Naao se tako na raskriju. Mislio je da e u Parizu
pronai potporu za svoje osjeanje i svoje tenje i svoj nain slikanja; vjerovao je da e nai ljude - kako
e pisao - a naao je samo slikare koji mu se gade kao ljudi. Njegov svijet se sruio. Osjea da umjetnici
vie nisu ukljueni u drutvo, ve da su suprostavljeni drutvu, odbaeni od drutva. Ali ne odustaje od
potrage da nae ono to mu je na srcu. Poeo je traiti ono to, povijesno gledajui, nee nai. Radi
toga e onaj naboj osjeaja koji je nakupio u sebi, ne nalazei mogunost da se oslobodi iz njega, da se
potroi, eksplodirati u njemu, razdirui ga. On stvarnost sada poinje promatrati kroz tu ogranienost.
Osjea se osamljen u svojim osjeajima i postaje lakim plijenom tih istih osjeaja, a ona e utrnuti njegov
bitak poput baklje. U slikama impresionista vidi poetak raskida izmeu umjetnosti i ivota. Impresionisti
- prema Goghu - gledaju oko sebe, a ne u tajanstveno sredite misli... pa im se umjetnost sastoji od
trikova koji su iskljuivo materijalni, bez misli. elja mu je, kae dalje, da naui iskriviti ili izmijeniti istinu;
elja mu je da na povrinu izbiju i lai, ali lai koje su istinitije od doslovne istine. Dakle, to vie nije
umjetnost impresije, nego ekspresije, to jest umjetnost koja ne ide za tim da izrazi vidljivu istinu o
stvarima, ve njihovu bitnost.
Van Gogh nije sluaj, kako bi neki htjeli, barem nije usamljeni sluaj. I kad se njegov sluaj svede na
puki patoloki sluaj, i kad se njegovo samoubojstvo objasni iskljuivo u svjetlu medicinske znanosti,
ipak ostaje jo jedno objanjenje: on je, u stvari, prvi oit sluaj cijelog niza drugih sluajeva koji e
pokazati da je opa europska kultura tog vremena bila u krizi, pa i umjetnik. Nesretni umjetnik dokrajio
je svoj ivot pucnjem iz pitolja 28. srpnja 1890.
James Ensor i Edvard Munch
No Van Gogh nije jedini slikar koji je upozorio na krizu duhovnog jedinstva koncem 19. st jer ju je osjetio.
Gotovo u istom razdoblju izraavali su iste nemire i belgijski slikar James Ensor i norveki slikar Edvard
Munch. I ova dva navedena slikara takoer potjeu iz realistikog iskustva umjetnosti. Ensor takoer crta
najskromnije likove na svojim platnima: ribare, rudare, pralje, seljake, istovarivae. Postepeno se
zatvara, kako kae, u prezirnu samou, u naputenu kuu iz koje nee izii do svoje smrti 1949. godine.
Poput Gogha proao je i tamno i svjetlo razdoblje slikanja, ali se ni njega, kao ni Gogha, ne moe
nazvati impresionistom.
Osjeaj uasa u europskoj kulturi kucnuo je i na vrata Edvarda Muncha kad se i on 1885. uputio u Pariz.
Upravo je navrio 22 godine ivota. Sam je izjavio da je vidio istinu koja mu je pobunila duu. I borit mu
se protiv slubene lai koju iri buroazija. U Parizu je upoznao impresioniste. Ali, kao i Gogh, opredijelio
se za svoj put vizionarskog slikarstva. U njega prevladavaju teme smrti, uasa. Jer su mu slikarsku
aktivnost blokirali psihiki potresi, morao je otii u Kopenhagen u ljeilite iz kojega e ga izii samo
jednom da se skloni u samou jednog norvekog fjorda, gdje e ostati do smrti 1944. godine. Gogh,
Ensor, Munch: tri slikara, tri sudbine, tri ovjeka koje povezuje nit iste povijesti, osjetili su znakove krize
19. st. Oni su znakovi europske duhovne krize.
Bujanje stilova
Svakako 20. stoljee nije moglo bez pokreta, stilova, pravaca, avangardi, kojima imena zavravaju na
...izam. Svijet europske kulture suoio se mnotvom osnovnih problema koje je trebalo rijeiti. Lokalne
umjetnike tradicije, kojih je bilo u svakom narodu, postepeno su davale prednost opim avangardama

meunarodnih pravaca koji su ujedinjavali umjetnike. Izmeu meunarodnih pravaca moemo izdvojiti tri
osnovne ili glavne struje koje su davale peat umjetnosti 20 st, a rodile su se ve meu
postimpresionistima: ekspresija, apstrakcija i fantazija.
Ekspresija stavlja teite na umjetnikov emocionalni stav prema sebi i svijetu koji ga okruuje.
Apstrakcija stavlja teite na formalnu strukturu umjetnikog djela.
Fantazija stavlja teite na spontanost i iracionalna svojstva umjetnikog ivota.
Umjetniko djelo bez ekspresije, to jest bez osjeaja i emocije, bilo bi hladno. Umjetniko djelo bez
apstrakcije, to jest bez formalne strukture koja odrava red, bilo bi hrpa razbacanog materijala.
Umjetniko djelo bez fantazije, to jest bez spontanosti, bilo bi jednolino.
Ove tri glavne struje, koje se pojavljuju u umjetnikim avangardama 20. st, izmeu sebe se ne iskljuuju,
one su meusobno povezane na mnogo naina. Stoga ove tri struje - ekspresija, apstrakcija, fantazija nisu prisutne u posebnim stilovima, pokretima, grupama, avangardama, bez obzira kako se one zvale,
ve su one opa obiljeja svih pravaca 20. stoljea. Za ekspresionistikog umjetnika primarna je ljudska
zajednica, za apstraktnog umjetnika primarna je zbilja, za umjetnika fantazije primaran je pojedinac.
Za umjetniko 20. st moemo rei da je, osobito u slikarstvu, zakasnilo nekoliko godina. Izmeu 1901. i
1906. prireeno je u Parizu nekoliko izlobi slika, kao Van Gogha, Gauguina i Czannea. Tako su,
zahvaljujui izlobama, mlaa generacija umjetnika po prvi put vidjela na jednom mjestu velika djela 19.
stoljea. Mladi umjetnici bili su toliko zaneseni ovim slikama da su i oni eljeli u svom vremenu stvoriti
neto upeatljivo.
Moderna umjetnost dvadesetog stoljea nije nastala kao nastavak umjetnosti devetnaestog stoljea, ve
je nastala kao raskid s likovnim vrijednostima devetnaestog stoljea. Pitanje, koje se namee, glasi: to
je prouzrokovalo raskid s povijesnim likovnim vrednotama? Moda se odgovor moe donekle pronai u
problemu duhovnog i kulturnog jedinstva devetnaestog stoljea.
U revolucionarnim godinama, kakva je u Europi bila 1848., zbilja - stvarnost postala je sredinji problem i
u estetskoj djelatnosti kao to je umjetnost. To je razlog zbog kojega upravo tada realizam doivljava
svoj najvei sjaj. Na svim podrujima osjea se pritisak zbilje, na svim podrujima ona i odluuje.
Zahtjevi za slobodom uistinu su zbiljski zahtjevi, konkretni i odreeni: drutveni, politiki i kulturni. A ti su
zahtjevi meusobno ovisni, nezamislivi su odvojeni jedni od drugih. Odbacivanje romantizma od
realizma u ast zbilje, to jest stvarnosti u kojoj ivimo, bila je oita.
Poslije 1848. godine Pariz je preuzeo vodeu ulogu u umjetnikom svijetu. U njemu su se susretali
prognanici, rodoljubi, izbjeglice, revolucionarni pjesnici i knjievnici, promicatelji demokracije, umjetnici
koji su htjeli obnoviti i ostvariti novu umjetnost. Novi umjetniki duh iz Pariza ubrzo se raznosio po cijeloj
Europi.
Moemo rei da je povijesno, politiko i kulturno jedinstvo graansko-narodnih snaga koje su u Europi
stvorile 1848. godinu uistinu bile jedinstvene. Ali iz te jedinstvenosti ubrzo e nastati razlazi i krize
jedinstva i ideja koje su propagirane 1848. godine. Iz razlaza i raskida europskog jedinstva rodit e se
avangardne umjetnosti koje e obiljeiti 20. stoljee.

Podjela likovne umjetnosti 20. stoljea

Modernu (i suvremenu) umjetnost 20. stoljea moemo podijeliti na etiri vremenska razdoblja.
a) Prvo vremensko razdoblje: od 1900. do 1918; raanje novih stilova i slom umjetnike aktivnosti u
vrijeme Prvoga svjetskog rata. U ovo razdoblje spadaju prvi ekspresionistiki pravci, kao to je fovizam,
kubizam orfizam u Francuskoj, kao to je Die Brcke i Der blaue Reiter u Njemakoj, kao to je futurizam
i metafiziko slikarstvo u Italiji, kao to je i ekspresionistika apstrakcija u mnogim europskim zemljama
(podjednako kao i ekspresionistika figurativna umjetnost).
Kako se ve uili, u povijesti umjetnosti redovito su stilovi trajali po vie stoljea: romanika 11. i 12. st.,
gotika 13. i 14. st., renesansa 15. i 16. st., barok 17. i 18. st. Nakon politike i industrijske revolucije,
odnosno nakon stvaranja nacionalnih drava i iznaaa na tehnikom polju, ivot se ubrzao. Kako se
ubrzao ovjekov ritam ivota, tako se ubrzao i umjetniki stvaralaki ritam. Ve u 19. st., kako smo rekli,

poelo je ubrzavanje i smjena umjetnikih stilova. U 20. st nije bilo samo smjene stilova, nego su
mnogi stilovi usporedno trajali. U usporednom trajanju, vidjeli smo, da je se opet moe govoriti u
jedinstvu stilskih raznolikosti.
Na razvoj likovne umjetnosti poetkom 20. st. utjecala su tehnika otkria prethodnoga stoljea, kao to
je fotografija, film i tisak. Novi tehniki izumi, kao to je automobil i avion, promijenili su uvjete ivota i
doprinijeli su sve veoj povezanosti meu ljudima. Kao to su tehnika pomagala ubrzala promjenu
ovjekova ivota, tako se i na polju likovne umjetnosti ubrzalo bujanje i smjena novih stilova, pravaca,
pokreta, udruga, avangarda (franc. avant = ispred + garda = prethodnica, izvidnica).
b) Drugo vremensko razdoblje: od 1919. do 1938; stvaranje kulturnoga europskog ujedinjenja koje je
uniteno u razaranju za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U ovo razdoblje izmeu dva svjetska rata
spadaju umjetniki pravci kao to je dadaizam, nadrealizam...
Nakon prvoga svjetskog rata, to jest u vremenu izmeu dva rata, nastalo je novo krizno razdoblje u
europskoj zajednici. Nastali su novi totalitarni reimi, kao to je boljevizam, faizam i nacizam. Novi
reimi dokidaju slobodu umjetnikoga izraaja, propisuju novu umjetnost, odnosno nameu dravnu
umjetnost koja ima ulogu idealizirati dravu i slaviti vlast, to jest sluiti politikoj propagandi i lano
tumaiti novu stvarnost.
c) Tree vremensko razdoblje: od 1945. do 1989; obnova kulturnoga jedinstva europskih naroda nakon
Drugoga svjetskog rata. U ovo razdoblje spadaju umjetniki pravci koji su na ekspresionistiki nain
izraavali svakodnevnu ljudsku stvarnost.
Nakon Drugoga svjetskog rata u Europi je nastala poratna kriza. Nakon uspostave mira, nastalo je
razdoblje hladnoga rata, a Europa je podijeljena na dva bloka suprotnih politikih ideologija (na
zapadu je kapitalistika demokracija, a na istoku je komunistika diktatura). Ipak, u zemljama zapadne
Europe, nastavlja se razvoj likovne umjetnosti na tradicijama moderne umjetnosti, koja je bila prekinuta u
ratnim godinama, a u zemljama istone Europe u likovnoj umjetnosti vlada partijska propagandna
umjetnost socijalistikoga realizma.
d) etvrto vremensko razdoblje: od 1990. do kraja stoljea poznato je po stvaranju Europske zajednice i
globalizacijsko ujedinjenje svjetskih kulturnih vrijednosti. U ovo razdoblje spadaju umjetniki pravci koji
su ujedinili umjetniki svijet u jedinstveni stilski izraaj.
Nakon ravnotee straha, stvaranje nove Europske zajednice urodilo je ruenjem eljezne zavjese i
blokovske podjele. Europska suvremena umjetnost ukljuena je u tijekove ope svjetske likovne
umjetnosti.

Slikarstvo 20. stoljea

Obnova likovne forme
Forma likovnog djela je njegova bitnost u kojoj ono posjeduje vlastitu zbilju, stvarnost, realnost, neovisnu
o povijesnom trenutku u kojemu nastaje. Likovno djelo, zahvaljujui originalnosti svoje forme, uvijek je
suvremeno, bez obzira to mu je podrijetlo vezano za odreeni trenutak. Ako je bilo suvremeno u
trenutku nastajanja, ono je suvremeno i kad doe u muzej galeriju ili pinakoteku, jer takvo likovno djelo
formalno ne zastarijeva nikada.
U svijetu likovne umjetnosti kae se da svako likovno djelo sastoji od likovne forme (naina likovnoga
izraaja) i likovnog motiva (teme ili sadraja).
Ve su umjetnici u drugoj polovici 18. st pokuali promijenili likovni motiv i tako izvriti umjetniku
reformu u likovnoj umjetnosti. To su bili umjetnici posljednjih velikih stilova kao to je klasicizam,
romantizam i realizam. Promjenom likovnog motiva ipak nisu izvrili potpunu umjetniku reformu. Tek su
umjetnici u 19. st promijenili likovnu formu, dakle formu likovnog djela, i tako su izveli potpunu umjetniku
reformu. Tu su umjetnici modernih stilova kao to su impresionisti i postimpresionisti. Reformu likovne
forme (novi nain likovnoga izraaja) prihvatili su ekspresionistiki stilovi 20. stoljea.

Impresija ili impresionizam (latinski: impressio = dojam, osjeaj) oznauje ono stvaralako stanje kada
umjetnik preko likovnoga djela eli prikazati svoj osobni doivljaj i svoje nutarnje duhovno raspoloenje,
to jest eli uhvatiti svaki trenutak vanjskoga svijeta, koji ga okruuje, i svoj dojam i svoj osjeaj na taj
svijet, prenijeti na likovno djelo.
Ekspresija ili ekspresionizam (latinski: expressus = istisnut, izraajan) oznauje ono stvaralako stanje
kada umjetnik preko likovnoga djela ne eli samo prikazati vanjski svijet, koji ga okruuje, nego eli svoj
proivljeni i unutarnji svijet i svoj osobni stav, prema tome svijetu, prenijeti na likovno djelo.
Kao i cjelokupni ljudski ivot, tako je i svijet umjetnosti, pogotovo vidljive i prostorne likovne umjetnosti (u
koju spada slikarstvo, kiparstvo i arhitektura) uinili su nunu reformu likovnoga umijea da se
ovjek/umjetnik izrazi lijepo preko jednoga od umjetnikih sredstava izraaja.
Mnotvo izama
Umjetnici 20. stoljea samo su pokuali ozakoniti zapoetu reformu. U umjetnikim avangardama
nastalo je mnotvo ...izama koji su davali trenutno rjeenje forme likovnog djela. U svakom novom
povijesnom trenutku umjetnici su opet, nanovo, ispoetka, morali davati svoje vienje forme likovnog
djela. Bez obzira na mnotvo ...izama, svim pokuajima, avangardama, grupama, udrugama, pravcima,
stilovima, nekoliko je istih postavki: ili su ekspresionisti slikarskog oblika ili su apstrahisti slikarskog
oblika ili su fantazisti slikarskog oblika.
Prouit emo ih na nizu ...izama koji su uli u povijest moderne i suvremene umjetnosti 20. stoljea.

EKSPRESIONISTIE UDRUGE
Prvo vremensko razdoblje europskoga slikarstva 20. stoljea od 1900. do 1918.
Prvo vremensko razdoblje, od 1900. do 1918., obiljeeno je raanjem novih umjetnikih stilova koji su
ugueni poetkom Prvoga svjetskog rata. U ovo razdoblje spadaju prvi ekspresionistiki pravci, kao to
je fovizam, kubizam i orfizam u Francuskoj i Die Brcke i Der blaue Reiter u Njemakoj.
Slikarske avangarde u Francuskoj u prvoj polovici 20. stoljea
U slikarske avangarde u Francuskoj, koje su obiljeile ekspresionistiko razdoblje u prvoj polovici 20.
stoljea, moemo ubrojiti umjetnike pravce kao to su fovizam, kubizam, orfizam.
Francuski ekspresionisti, za razliku od impresionista, vrili su pritisak na stvarnost kako bi iz te zbilje na
vidjelo izila tajna ivota. Ako stvarnost, koju se izazvalo, na koju se vrio pritisak, s kojom se dolo u
sukob, nije prividnost ve povijesna zbilja, njezina bitnost morala je doi do izraaja. To je uspjeh
ekspresionistikog umjetnika, jer je preko svog stvaralakog rada uspio kao subjekt iznijeti ex natura
rerum.

Fovizam
Od 1901. do 1906. godine u Parizu je prireeno nekoliko velikih izlobi slika Van Gogha, Gauguina,
Cezannea. Te su izlobe u tolikoj mjeri izazvale mlade umjetnike da je jedna grupa od njih stvorila novi
stil pun estokih boja i smjelih poduhvata.
Prvi javni nastup i priznanje tih mladih umjetnika dogodio se 1905. u Parizu na Jesenskom salonu (Salon
d'Automne). Toliko su zgrozili likovne kritiare da je jedan od njih, kritiar Louis Vauxcelles, promatrajui
jedan renesansni kip pored njihovih slika, uzviknuo: Donatello meu divljim zvijerima (Donatello chez les
fauves). Mladi su umjetnici s ponosom prihvatili novo ime (les fauves/le fov = divlje zvijeri). Tako se rodila
nova umjetnika avangarda dvadesetog stoljea - fovisti.
Fovizam je nastao kao spontana umjetnika udruga koja je nastala iz mladenake elje za novim
nainom slikanja. Samo su jedanput zajedno izlagali. Poslije toga svaki umjetnik je slijedio svoj osobni
slikarski stil.

Zapravo, mladi slikari su osjetili potrebu da stvore vatromet slobodnih boja i tako najave ljepu i
sretniju umjetniku budunost. Zato su stvorili slobodni umjetniki izraz koji nije optereen
akademizmom (akademizam u likovnoj umjetnosti oznauje koritenje nauenih kolskih i ustaljenih
tehnikih postupaka bez osobnoga nadahnua).
Fovizam bismo mogli opisati kao vatromet neobuzdanih i ivih boja preko kojih umjetnici mogu izraziti
vjeru u bolju i sretniju budunost, iskazati nadu u radost i optimizam poetkom novoga stoljea. A novo
se, kako nam je poznato, najee smatra boljim od staroga.
Iako je fovizam je bio prirodan, jednostavan i iskren izraz neoptereenih pravila i slobode umjetnikoga
izraaja mladih slikara, ipak su namjerno preli granice dozvoljenoga u borbi protiv svih pravila i
naela dosadanjega akademskoga slikarstva u oblikovanju i primjeni boje, to moemo osjetiti na
svakoj fovistikoj slici.
Kako smo ve naglasili, fovizam nije nastao iz nekoga prologa umjetnikoga stila ili pravca, nego je
izrastao na iskustvima umjetnika prologa stoljea, osobito iz impresionistikoga iskustva. Naime,
impresionisti su prvi poeli upotrebljavati iste boje, a ne ih tonirati, to jest mijeati s crnom ili bijelom (da
bi dobili tamnije ili svjetlije nijanse). Njihov nain slikanja, koji se zove kolorizam (slikanje istim bojama),
preuzeli su mladi umjetnici poetkom 20. stoljea kada su (umjesto tonskoga slikarstva) poeli koristiti
suodnos toplih i hladnih boja.
Foviste dakle nije okupilo u avangardu (u slikarsku grupu) neki zajedniki program. Moglo bi se rei da je
fovizam zapravo vrhunac postimpresionistike evolucije u likovnoj kulturi koja je poela s
impresionistima. Kao pokret to je stil mnogih osobnih pokuaja likovnih izraaja mladih umjetnika.
Fovistika slika
Za foviste slika nije dekoracija ili kompozicija, ve samo nain umjetnikova izraaja pomou slobodnoga
vatrometa ivih i arkih boja. To bi znailo da je za njih slikarstvo nain koji im pomae da na platnu
iskau snagu vlastitih osjeaja. Tako se najprije oslobaaju likovnog nagona koji ih tjera na slikanje.
Fovizam je stoga, u stvarnosti, prirodan i spontan, jednostavan i iskren umjetniki izraaj bez odreenih
akademskih (kolskih i nauenih) pravila.
Pravi fovist mora biti kao divlja zvijer koja se izraava slikanjem. Slika se tada moe nazvati subjektivnim
naturalizmom. Boja slui da oslika krik divlje zvijeri. Znanost ubija slikarstvo - tvrdi Maurice de Vlaminck.
Kasnije e rei da je s takvim nainom radovima htio izazvati revoluciju slikarstva i prikazati slobodu koju
nam daje priroda, osloboditi se od starih teorija koje nas sputavaju s prolim nainima likovnog izraaja.
Zato je bio anarhist, ne samo po likovnom osjeaju ve i po politikom uvjerenju. Slijedili su ga mnogi
umjetnici njegova vremena. Biti anarhist bilo je u modi meu mladim slikarima, pjesnicima i
knjievnicima. Maurice de Vlaminck, koji je bio sangvinist i buntovnik, sljedbenik Nietzschea, svoju
poetnu divljinu pretvorio je u mranu viziju individualizma. To se najprije oitovalo na njegovim
slikarskim platnima. Uskoro nestaju fovistike jarke boje a u prvi plan izlaze tamniji tonovi.
Kriava boja, pretjeranost crvenih, utih i plavih tonova, iroki potez kista, bit e likovni izraaj
Rouaultovog slikarstva. Iako mu slike izgledaju hladne, ipak se u njima nalaze upozorenja, suuti,
ljudska stvarnost koju umjetnik osjea kao zajedniku sudbinu. Osobito se to vidi na njegovim omiljenim
likovnim motivima kao to su seljaci, radnici, majke proletera, siromane obitelji. Fovisti su voljeli slikati
likovne motive na kojima su prikazivali socijalistike ideje i radnike pokrete. Tako je slikao i GeorgesHenri Rouault. Glavna tema slikanja bio je svijet siromaha i radnika.
Slika je samo forma odreena za obojenost, u koju umjetnik mora ulijevati iste boje. Tako, pomou
boja, slika e puknuti, jer je slikar osobnu umjetniku divljinu prenio na platno. Takva slika uvijek je
ekspresionistika jer je najprije ula u umjetnikovu impresiju i, nakon to je probavljena, izila je kao
ekspresija, to jest kao novo vienje stvarnosti na fovistikom platnu.
Na fovistikoj slici potez kista (pinela) vie su naglaen, intenzivan, pun boja i blistaviji, ali bez tonskih
prijelaza (jer nije tonsko slikarstvo), jer su vie zastupljene kontrastne boje (osobito u igri toplih i hladnih
tonova). Fovisti su, zapravo, shvatili da odnos svjetlosti i sjene (chiaro-scuro), koju su nekada umjetnici
rjeavali mijeanjem crne i bijele boje, mogu ljepe izraziti preko odnosa toplih i hladnih boja.

Crte je jednostavan, skoro da ga nema, povran je, tek izvuen potezima kista, i samo je obris koji se
ispunjava bojom, a njegove se pojedinosti i uloga u oblikovanju slike zanemaruju.
Perspektiva, kao nain prikazivanja prostora ili trodimenzionalnosti, u fovistikoj slici je potpuno
ponitena, pejza je linearne ili geometrijske obrade i koloristikih boja (istih boja). Takav nain
prikazivanja prostora moemo nazvati koloristika perspektiva koja se dobiva pomou toplih i hladnih
boja.
Ako pogledamo kako je slikao impresionist P. A. Renoir (Djevojka s knjigom, slika u Udbeniku na 15.
stranici), vidjet emo da je igra svjetla i sjene kao zeleni prah na njegovim slikama (na licu djevojke
koja ita knjigu) doarana pomou rasprujue boje koja je rasporeena po rubovima (kao da je prirodna
boja). Ako pogledamo, radi usporedbe, kako je slikao fovist Henri Matisse (Portret gospoe Matisse,
slika u Udbeniku na 15. stranici), zapazit emo da je puna i ista zelena linija prela preko ela i
nosa. Razlika izmeu impresionistikoga i fovistikoga slikarstva u ovom sluaju vidljiva je upravo u
uporabi boje jer je rasprujua boja (od Renoira) sada (u Matissa) samo zgusnutija i zbijenija kako bi
ojaao (oznaio i istaknuo) i druge tonove (boje). Oita razlika izmeu dvaju stilova oitovala se i u
slikaju krajolika (kako je prikazano u Udbeniku izmeu slike Henrija Matissa, Marokanski pejza, na 12.
stranici i slika Vladimicka, Kue i drvee, na 16. stranici).
Razlika je oita jer su impresionisti nanosili boje u brzim i sitnim potezima (kao u tokicama), a fovisti su
se sluili tubama boja kao da su to puane patrone ili dinamit.
Fovisti - slikari
Pokret mladih divljaka u poetku je bio jedinstven, iako nisu imali svoj proglas ili manifest. Ali su se, s
vremenom, njihove zajednike ideje poele razdvajati. Meu foviste moemo ubrojiti ove slikare: Henri
Matisse, Andr Derain, Kess van Dongen, Raoul Dufy, Maurice de Vlaminck, Albert Marquet, GeorgeHenri Rouault.
Henri Matisse
Voa fovista bio je Henri Matisse (*Cateau Cambrsis, 31. prosinca 1869. Niza, 3. studenoga 1954.).
Poeo je studirati pravo, ali se 1892. opredijelio za slikarstvo i studirao na nekoliko privatnih i dravnih
kola u Parizu, kao i u atelieru Gustava Moreaua, gdje su se, u to vrijeme, rado okupljali tadanji mladi
slikari, koji su poslije stvorili pokret fovizma. S prijateljima slikarima sudjelovao je na prvoj fovistikoj
izlobi 1905. u Parizu, u Salon d'Automne - na Jesenskom salonu.
Najznaajnija mu je slika: Le Bouheur de Vivre - Radost ivota (1905.-1906., ulje na platnu, 241x207 cm,
Zaklada Barnes - Barnes Fundation, Lincoln University, Merion, Pennsylvania PA, USA). Na ovoj se
slici najbolje moe vidjeti duh fovizma. U slici je vidljivo da su njene ravne bojene povrine, vrlo valovitih
rubova i "primitivan" dra njenih formi izveden prema Gauguinovim tonovima (ak i tema ukazuje na
vienje ovjeka u prirodi, koju je rado slikao i Gauguin, kao to su slike: Vienje nakon propovijedi Jakov se jaa s anelom). Kao to sama rije kae, Matisse je htio naslikati radost ivljenja mladih ljudi
njegova doba. Promatrajui Gauguinovu sliku, on je osjetio da neto slino naslika i tako, kako je sam
govorio, njegova slika prui zadovoljstvo gledanja.
U drugoj slici: Harmony in Red (The Red Room - Soba u crveno), 1908., The Hermitage u St.
Petersburgu, koju je naslikao ugledajui se u Czannea, vidljive su jake crte koje su razasute po plavnocrvenom stolnjaku i zidovima. Prizori su isti, vidljivi i prepoznatljivi, kao npr. pogled na vrt s granama u
cvatu koje se vide korz prozor, a kua u daljini naslikana je u istom tonu kao i interijer, te je tako
eksterijer doveden u istu valersku vrijednost s ostalim dijelovima slike. Moemo rei da se sve pojavljuje
u prvom planu i nebesko plavetnilo i zelenilo lia, i svjetlo-uto cvijee. Matissov dar izostavljanja i na
ovoj je slici vidljiv: sveo je tonove na minimum, a od boja stvara konstruktivne elemente, to se posebno
osjea kad se slika promatra u crno-bijeloj produkciji u kojoj gubi svaki smisao.
Ubrzo emo i kod Matissa vidjeti da njegovi likovi nisu plemeniti divljaci jer on vrlo dobro poznaje
anatomiju ljudskog tijela. Ono to je novo u njegovim slikama jest likovna jednostavnost, radikalna
jednostavnost - kako bi se moglo rei - jer je "dar izostavljanja" itekako prenaglaen tako da sve ono to

je mogao izostaviti u njega je izostavljeno. Ipak prizor zadrava sve bitne plastine forme i prostorne
dubine.
Slikarstvo je - kako bi rekao Matisse - ritmiko rasporeivanje crta i boja na ravnoj povrini platna. Ali nije
samo to, on pojednostavnjuje prizor do krajnjih granica prepoznatljivosti i svodi ga na povrinski ukras,
pa bilo to stablo, ovjek, cvijet... Ono za im teim - rekao je jednom prigodom Matisse - jest ekspresija...
koja se ne sastoji od strasti koja se ogleda na ljudskom licu.... ve itav raspored na slici mora biti
ekspresivan. Nain na koji on postavlja likove i predmete na slici, osobito nain kako on rjeava prazne
prostore oko likova i predmeta, pokazuje da su njegovi ljudi i predmeti, njegove slike uistinu
ekspresivne.
U formu, rezerviranu za obojenost, Matisse je ulijevao iste boje. Tako je slika puknula, a slikar je
umjetniku divljinu prenio na platno. Pri paljivu pogledu pokazalo se da njegov postupak i nije tako
divlji jer je na slici izraena besprijekorna koloristika sintaksa na bazi kvalitetnoga i kvantitativnoga
komplementarnoga kontrasta. Boje su, prema svojim kanonima, traile i dobivale primjerene povrine
i odgovarajue oblike.
Penelate - potezi kista (pinela) su intenzivni, blistavi, bez tonskih prijelaza, kontrastne. Crte je povran,
tek izvuen potezima kista, samo je obris koji se ispunjava bojom, a njegove se pojedinosti zanemaruju.
Perspektiva je ponitena, pejza je linearne ili geometrijske obrade.
Umjetnik svojim slikama daje imena koji su ujedno i nosioci znaenja. Crta ili linija je vana odrednica
njegovih likovnih djela. Crta je mekana i neprekinuto se ovija ocrtavajui likove i omeujui prostore,
odreuje ritam cijeloj slikovnoj kompoziciji. Ravno obojane povrine, valoviti oblici i primitivna dra
ljudskih likova, ini sliku pojednostavljenu do krajnjih granica prepoznatljivosti.
elio je, kako je govorio, da gledatelj osjeti neposrednost njegova slikanja u radosti ivota koju e mu
pruiti slika. Snane umjetnike osjeaje izrazio je preko umjetnike forme - osobnoga naina slikanja.
Madamme Matisse (1905., 41x60 cm, Copenhagen, Statens Museum for Kunst) je portret ene gdje
svjetlo zelena crta dijeli na dvoje lice modela, odnosno umjetnikove ene: jedna je strana lica u uto, a
zelena pozadina i crvena haljina su u kromatskom kontrastu (kako se vidi na slici u Udbeniku na 15.
stranici).
Harmony in Red - Soba u crveno (The Red Room, 1908., The Hermitage u St. Petersburgu) je slika u
kojoj je umjetnik irzazio ono za im je teio, a to se zove ekspresija, koja se ne oituje u strasti, nego u
ekspresivnom rasporedu likova na slici. Na slici je rasuo ravne motive modro-crvene po stolnjaku i
zidovima. Interijer tek razbija pogled na vrt sa stablima u cvatu. Slika se prezentira u boji, a fotografija
u crno-bijeloj tehnici bila bi promaaj.
The Red Studio - Crveni studio (1911., 220x180cm, Museum of Modern Art, New York) je slika na kojoj
se umjetnik, oaran bojom, udaljuje od stvarnoga sadraja slike te ona postaje izlikom za likovno
izraavanje kromatskih mogunosti (senzacija) koje hvata njegovo umjetniko oko.
George-Henri Rouault
Georges-Henri Rouault (*Paris 1871. = Paris 1958.) takoer je slikar koji se ukljuio u fovistiki
avangardni pokret. Za njega ekspresija nije ono to je za Matissa. Po njemu, ekspresija mora ukljuivati,
kao to je bilo i u prolosti, "strast koja se vidi na ljudskom licu". To se posebno zapaa na njegovoj slici:
Kristova glava (1905), ulje na platnu, 79x114 cm, Zbirka Waltera P. Chryslera, New York. Ali ekspresija
se ne krije samo u prikazu lica Kristova. Nekontrolirani, grubi potezi kista govore umjetnikovu
suosjeanju s Kristovom patnjom. Prema ovoj slici vidi se da se Rouault ugledao u Goghov i Gauguinov
nemir. Osjeaj nemira osobito se vidi u slici koja obiluje arkim bojama: Stari kralj (1916. - 1937.), ulje na
platnu, 54x77 cm, Carnegijev institut, Pittsburgh.
Osobito se sveza izmeu umjetnika i gledatelja vidi na Rouaultovim omiljenim likovnim motivima kao
to su seljaci, radnici, majke proletera, siromane obitelji. arke boje i iroki potezi kista i crno omeeni
oblici izgledaju kao da su vitrano staklo. Kao fovist, rado je slikao likovne motive na kojima je prikazivao
socijalne ideje i radnike pokrete. Glavni likovni motiv njegova slikanja bio je svijet siromaha i radnika.
Rado je ekspresiju izraavao slikajui ljudska lica, osobito patnju. Kriavost boja i nepovezanost

isprekidanih crta, pretjeranost crvenih, utih i plavih tonova, iroki potez kista, likovni je izraaj
Rouaultovog slikarstva. Iako mu slike izgledaju hladne, ipak se u njima nalaze upozorenja, suuti,
ljudska stvarnost koju umjetnik osjea kao zajedniku sudbinu.
Andr Derain
Andr Derain (*Chatou, Paris 1880. = Paris 1954.) znao je smjestiti objekt (figure) u koloristiku
perspektivu. Naglaavao je istu jednostavnost u transparentnosti boja. Tuba boje, napisao je Derain,
za umjetnika je kao tuba dinamita. Znao je koloristiku perspektivu prilagoditi obojenosti oblika, a
likovnu formu naglasio je istim i snano izraenim bojama i kontrastima.

Kubizam
Kubizam je (franc. cubisme, prema lat. cubus = kocka) pravac u slikarstvu koji se razvio oko 1907. u
Francuskoj. Glavni predstavnici kubizma u slikarstvu su: Pablo Picasso (Pablo Pikaso), George Braque
(or Brak), a neposredno uz njih i Juan Gris (Huan Gris) i Fernard Lger (Fernan Lee). Naziv potjee
od kritiara Louisa Vauxcellesa koji je povodom Braqueove izlobe 1908. pisao o kubistikim
bizarnostima. Iako nastao kao ala, naziv postaje pojam koji obiljeuje potpuno novo estetsko naziranje
i s kojim poinje znaajno razdoblje u europskoj likovnoj umjetnosti.
Kubisti su, kao subjekt koji stvara, pokuali ui u tajnu likovnoga motiva, objekta kojega slikaju. Da bi ga
prikazali na svojim slikama, morali su ga ponovno oivjeti, za razliku od impresionista koji su objekt, to
jest likovni motiv, rasplinuli u obojanosti slikarske povrine. Bilo je potrebno, prema njima, motiv/objekt
oslobodili svake subjektivnosti i svakoga odreenoga i sigurnoga gledita. I stvoriti ekspresionistiki
motiv/objekt nove forme. Jer, osjeaj, kao kod impresionista, deformira motiv/objekt, a um/razum ga
formira (oblikuje na novi nain), kao to je Picasso izjavio: Slikam predmete kako ih zamiljam, a ne
kako ih vidim. Za razliku od impresionista koji su slikali motiv/objekt previe subjektivno i osjeajno,
kubisti pristupaju motivu/objektu intelektualno, umno/razumski. Budui da se temelji na osnovi kocke
(cubus), to jest geometrije, kubizam slika simultano istovremeno (sada i ovdje) ono to se dogaa
sukcesivno uzastopno (u slijedu).
Protiv "mrenjae bez mozga"
Polemiku protiv impresionista nije pokrenula samo ona likovna struja koja se sa svim svojim oprenim
obratima protee od ekspresionizama do nadrealizma; takva se polemika razvila unutar onih tendencija
koje u svojim pretpostavkama nipoto nisu odbijale scijentizam kojemu je impresionizam ukazao
povjerenje. Upravo to je i sluaj kubizma.
injenica koje su umjetnici svjesni jest to da se neto iz temelja izmijenilo i u tumaenju znanosti. Kubisti
su spoitavali impresionistima da su samo mrenjaa bez mozga. U toj zamjerci oitovala se osuda
pravog elementarnog pozitivizma i ujedno zahtjev za veom znanstvenom istinom. Dakle, ne samo isto
i jednostavno biljeenje vidljivih podataka, ve njihovo organiziranje u intelektualnoj sintezi, to e, nakon
odabira, izluiti one bitne.
Nastanak kubizma
U vrijeme kada se kubizam pojavio, europska likovna umjetnost nalazila se u stanju kreativnog
iscrpljenja i zasienosti. U krajnosti subjektivistikih pokuaja samo je racionalan i metodian postupak
Czannea pomogao mladim umjetnicima da nau sigurno uporite u saimanju oblika i da se vrstom
strukturom plohe suprostave impresionistike povrine. Presudan za razvoj kubizma bio je studij crnake
umjetnosti. Godine 1906. objavljena je, a kasnije esto i citirana, Czanneova izjava da su red i
zakonitost, koje nasluujemo u prirodi, posljedica meusobnih odnosa jednostavnih geometrijskih tijela:
kugle, stoca i valjka, na koje se mogu svesti svi oblici u prirodi. Prijelomno znaenje za kubiste imala je
posmrtna izloba Czanneovih djela 1907. godine. Te godine naslikao je Picasso svoje Gospoice iz

Avignona koje se smatraju prvi dokument kubista.

Paul Czanne (Pol Sezan) francuski slikar, roen 19. sijenja 1839., a umro 22. listopada 1906., najprije
je oduevio za romantizam, a kasnije za impresionizam. Iza njega je ostalo 1634 djela, od toga 805 slika.
Nazvan je otac modernoga slikarstva ili preteom nove umjetnosti. Poznata je njegova teorija da je u
prirodi sve oblikovano prema geometrijskim likovima kugle, valjka i stoca. Pa, ako elimo prikazati
prirodu u njezinoj stvarnosti ili objektivnosti, moramo je prikazivati pomou geometrijske
prepoznatljivosti.
Pokretai
Pokret su sainjavali slikari i knjievnici u Parizu, koji su se sastajali u atelierima Beteau-Lavoir na
Montmartreu: Pablo Picaso, M. Jacob, Juan Gris, M. Raynal, A. Salmon, Guillaume Apollinaire i Gertrude
Stein. Osbito George Braque i Pablo Picaso, iako u poetku idu razliitim ciljevima, nastoje reducirati
oblike, da bi se jasnije istakla uoena zakonitost u prirodi. Uskoro dolaze do konane likovne formulacije:
analitiki kubizam, koji traje od 1909. do 1912.
Prioritet naina slikanja
Prioritet forme potisnuo je boju kao drugorazredni i nebitni sastav slikanja, a platna se zatvaraju u
monokrome sive ili smee tonove. Tako slika nije vie izraaj stvarnosti nego autonomna ploha koja
sadrava predmete ili njihove dijelove kao konstruktivne elemente. Predmet nije prikazan kako ga oko
zahvaa s odreenog stajalita, ve je analiziran u totalitetu svoje prostorne egzistencije i prikazan na
plohi vien istovremeno s razliitih strana. Tako su razraeni i poloeni principi analitikog kubizma:
autonomnost plohe, racionalna analiza i simultanost prikaza. Objekt je razlomljen u dijelove kubistikih i
mnogovrsnih kristalinih forma koje tee prema iluzionistikom prikazu reljefa.
Tekst Les peintres cubistes iz 1913. godine koji je napisao Guillaume Apollinaire smatra se
manifestom kubista. Geometrija je - pie Guillaume Apollinaire - za plastine umjetnosti ono to je
gramatika za umjetnost pisanja. I dodaje: Danas se oni koji su ueni vie ne zadravaju na tri euklidove
geometrije. Slikari su se prirodno i tako rei intuitivno osjetili ponukanima da se pozabave novim
moguim mjerama prostora koje se u figurativnom jeziku modernista oznaavaju sve zajedno terminom
etvrte dimenzije. etvrta dimenzija je nastala iz triju poznatih: ona predstavlja beskonanost prostora
koji se produuje do u beskraj u sve dimenzije u odreenom trenutku. Ona je sam prostor, dimenzija
beskonanosti, i predmetima daje plastinost.
Bez obzira na znanstveno-matematika pitanja, kubizam tei za subjektivnim nadvladavanjem
objektivnosti u umjetnosti. Taj subjektivizam ipak je posve drugaije naravi od ekspresionistikog ili
nadrealistikog subjektivizma koji je emotivnog i psiholokog podrijetla; to je zapravo subjektivizam
mentalne naravi. U tenji za vjenou - pie A. Gleizes - kubizam posvuda ogoljuje oblike od njihove
geometrijske zbilje i uravnoteuje ih u matematikim istinama.
Intelektualna slika
Impresionisti su se nastojali osloboditi literarnih preokupacija 19. st kako bi svoj doivljaj prirode izrazili
izravno, brzo, objektivno, bez upletanja intelektualne razrade. To je bila, barem teorijski, ista praksa
naturalizma. Kubisti, kao npr. George Seurat, htio je impresionistiko iskustvo dovesti do krajnjih
posljedica istei ga od onog to mu se jo inilo privremenim i nesigurnim. Kontrasti su, prema njemu,
ono to pogaa mrenjau i to sainjava koloristiku igru prirode: kontrasti tona, boje, crte. Umjetnost je
tako sklad svih elemenata to vibriraju u svjetlosti. I upravo ta vibracija boja-svjetlost, svi ti valeri
uglavnom su se gubili u impresionistikom potezu kistom jer ih je slikar impresionist na kraju mijeao u
istu koloristiku smjesu. Da bi se to izbjeglo, trebalo je pronai drugi nain slikanja. Slikar mora slikati
prema znanstvenim zakonima o simultanim kontrastima. Stoga ne mora mijeati boje, ve ih samo jasno
odvojene nizati jednu do druge. Potom e samo oko, gledajui sliku, stvoriti vlastitu sintezu, kao to je
stvara gledajui zbilju. Seurat je umro u 1891. u 32. godini ivota. Ipak je ostavio neka platna u novoj
tehnici. Meu ta platna ubrajaju se slike: Nedjelja u Gradne-Jatte i Le Chahut.

Za slikara kubistu istina je doista s druge strane realizma, a umjetnik je uspijeva zahvatiti samo preko
unutranje strukture stvari.
U daljnjem razvoju kubistike misli nakon to su umjetnici, kao to je bio Seurat, nastojali prevladati
zbilju zamjenjujui je apstraktnim redom, nastao je novi vid kubistike umjetnosti koji je manje teorijski, a
mnogo vie je otvoren neposrednim osjeajima zbiljskog svijeta.
Kubisti su zamjerali impresionistima nedostatak otrine i stilistike ujednaenosti, a pogotovo su
napadali njihovo ponavljanje do beskonanosti. Prvi koji je pokuao ispraviti impresioniste bio je
Czanne. Stoga su se kubisti upravo ugledavali na Czannea.
Geometrijska teorija
Czanne je polako i uporno nastojao i uspio nadvladati privremenost impresionista konkretnim, vrstim,
odreenim slikanjem. Svjetlo koje u slikama impresionista treperi i obavija svaku stvar utapajui je u
jedan jedini blistavi dah, u njegovim su slikama upijali predmeti, te je i sama zajedno s bojom postajala
oblik. Odbacio je impresiju za dublje razumijevanje zbilje. Nastojao je izgraditi neto vrsto, trajno, neto
to nee odmah propasti. Svijet povijesti i osjeaja postao je skuen, umjetnik je postao usamljen.
Tvrdoglavo, bijesno, nepokolebljivo istraivanje za njega nije bilo samo puko traenje isto estetske
naravi ve i nain da stvori neto trajno, to bi na neki nain umjetnicima dalo stanovitu sigurnost. Od
impresionista je htio napraviti neto trajno vrijedno. Od Courbeta je kao i svi impresionisti naslijedio
odbojnost prema matarenju i literarizmu u slikarstvu. Slika, prema Czanneu mora ivjeti po samoj
snazi slikarstva, mora raunati samo sa svojim vlastitim sredstvima ne traei pomo od patetinih
pria.
Tako moemo rei da Czanneovo doba nije vie zlatno doba realizma. Za njega stvaralaki postupak
nije niti znanstven niti iskljuivo apstraktan. Apstrakcija za njega poinje nakon dubokog poznavanja
predmeta. Savjesno je zato prouavao prirodu i elio otkriti njene tajne. Da bih dobro naslikao neki
pejza - govorio je - moram najprije otkriti njegove geoloke znaajke. Slikarevo posebno sredstvo
izraaja jest boja. Da bi stvorio udo umjetnosti, umjetnik ima samo to sredstvo. Zapravo, nije li u prirodi,
pitao se on, upravo boja osnovno sredstvo preko koje se priroda oituje. Slika je zajedniki rezultat
znanja i osjeaja koje je umjetnik u mati organizirao. Tako je otklonjen impresionistiki objektivizam koji
se u biti oslanja na isto obiljeje pojmova. Ja sam subjektivan, govorio je Czanne, a moje je platno
objektivna svijest o tom pejzau; moje platno i pejza, i jedno i drugo izvan mene, ali ono drugo sluajno,
zbrkano, bez loginog ivota...
Slika je ens po sebi s apsolutno vlastitim zakonitostima, mora ivjeti vlastitim ivotom, mora biti
autonomna, mora postojati po snazi slikarstva. Za Czanna: i oblik je boja; crte za sebe ne moe
postojati: priroda ne crta. Crte je ve sadran u punoi oblika. to se vie boja precizira, raste i postie
svoj sklad, to je izraeniji i crte predmeta, ali izraen je u obliku. Slikarstvo, prema njemu, moe biti
samo plastino, volumensko slikarstvo. Njegovo oajniko htijenje da dade oblik, dovodi ga do onog
ravnog, suhog, konstruktivnog poteza kistom koji je jedan od temeljnih elemenata njegova stila: dovodi
ga do pojednostavljivanja, do saimanja. Poznata je njegova teorija: U prirodi je sve oblikovano prema tri
temeljna modela: kugla, stoac i valjak. Samo treba nauiti naslikati te najjednostavnije likove; poslije se
moe napraviti sve to se eli.
Sve je jednostavno u teoriji, ali problem poinje kada sve te oblike treba staviti u meusobni odnos. To je
poetak novog rjeavanja problema koji se zove perspektiva.
etvrta dimenzija
Czannov napor da postigne plastini oblik stvari kako bi im dao teinu i sadraj neumoljivo ga je tjeralo
da stvari gleda ne samo iz jednog, ve s razliitih toki gledita. Samo na taj nain uspijevao je bolje
uhvatiti planove i volumene. Na taj se nain isti predmet unutar slike nalazio u razliitim perspektivama
koje su ga deformirale u okomitom ili vodoravnom pravcu, ili prema dolje i na isti je nain horizontalna
crta esto gubila vlastitu horizontalnost, nagibajui se prema plastinim zahtjevima slike. Iz toga naina
gledanja rezultiralo je da jedan predmet istovremeno nastoji pokazati sebe s vie strana, nalazei se u

novom rasporedu na platnu, stvarajui proporcije i odnose razliite od akademskih i tradicionalnih.

Njegovu nauku o novoj perspektivi oblika na slici kasnije e kubisti dovesti do potpunog unitenja
renesansne perspektive. Tako se stvarala nova dimenzija u slikarskom prostoru, tj osjeaj dimenzije koji
iskljuuje predodbu o udaljenosti, praznini i mjeri, predodbu o materijalnom prostoru u korist nekog
istinitog, ne iluzionistikog prostora u kojemu se predmeti mogu otvarati, iriti, preklapati, remetei na taj
nain pravila oponaanja i omoguujui umjetniku novo stvaranje svijeta prema zakonima njegovog
posebnog intelektualng suda: to je istiniti i pravi kubizam.
Czannovu su poruku prvi shvatili i uporno do krajnosti tumaili Picasso, Braque i Fernard Lger.
Picassova slika Demoiselles d'Avignon - Gospoice iz Avignonske ulice, zapoeta 1906, a dovrena
slijedee godine, moe se smatrati protokubistika slika (dimenzije: 234x244 cm, a nalazi se u Muzeju
moderne umjetnosti u New Yorku). Na slici je perspektiva razbijena. Srueni su tradicionalni naini
likovne kulture, ne samo u svojevoljnosti boje, ve u samim strukturama na kojima to slikarevo djelo
poiva. Perspektiva je razbijena, razlomljena u odvojene, naglaene dijelove volumena koji se usijecaju
jedan u drugi po prostornom ritmu iz kojega nestaju i posljednji tragovi klasinog prostora. U tom djelu
postoji neto od primitivne snage koja je dola do izraaja u nizu pravokutnih, otrih, uglatih, otrih,
mrtvih priroda, u dostojanstvenim i tekim likovima, u pejzaima naslikanih suhom oblikovnou.
Braque je u ljeto 1907. takoer poeo slikati u pravcu slinom Picassovu. Neka njegova platna iz tog
vremena bila su izloena na Jesenskom salonu 1908. godine. Tom prigodom kritiar Louis Vauxcelles
napisao je 14. studenog 1908. godine: Braque zlostavlja oblike, mjesta, osobe, kue, sve svodi na
geometrijske sheme, na kocke (coubes). Ova posljednja rije upuena mladim slikarima nove kole
posreila se; pokret je tako dobio svoje ime.
to se tie Fernarda Lgera, on je sreo Picassa i Braquea 1910. godine. Meutim, njegov kubizam
datira od poetka 1909. od vremena njegove slike: Aktovi u umi. Bio sam opsjednut - pria Lger - elio
sam rastaviti tijela; radi toga su me prozvali kubistom.
Volumen i struktura prve su dvije preokupacije kubista. Odbacivi atmosferu, senzualnu sklonost boji,
valovitu crtu, oni su nastojali stvoriti krajnje strogo slikarstvo. Zanimala ih je samo konstrukcija tjelesnost
predmeta. Za njih je i boja, barem u poetku, bila u drugom planu. Zato su radije upotrebljavali neutralne
sive i crne tonove boje zemlje i zagasito zelenu.
Prva kolektivna izloba kubista organizirana je 1911. u Salonu Neovisnih.
Da bismo jo bolje upoznali kubizam, razmotrit emo ga u nekim obiljejima, kao to su: analitiki
kubizam i sintetiki kubizam.
Analitiki kubizam
Prvo obiljeje kubizma nazvano je analitiki kubizam. To je razdoblje kada su kubisti slikali jednostavne,
iroke, voluminizirane povrine koje su jo uvijek na neki nain davale u dubini rasporeenu sliku.
Obiljeje analitikog kubizma poinje koncem 1909. godine. Jednostavne i iroke povrine kasnije se
lome u gustu, neprekidnu ravninu koja razbija predmet, komada ga u dijelove, ralanjuje ga na povrini
platna gje je reljefnost sad ve svedena na minimum, a negdje se boja svodi na monokromiju.
Analitiki kubizam najee oslikava likovni motiv/objekt kao to je: mrtva priroda, kuni predmeti ili
glazbeni instrumenti, poneka figura ili portret. Likovna forma, kako to i naziv govori, analitiki raz/lomi
motiv/objekt u geometrijske dijelove koji nisu odvojeni od pozadine. Takva slika eli biti totalna i u sebi
sabrati sva mogua gledita: frontalno, u profilu, odozdo, odozgo (npr. aa je naslikana u profilu, a otvor
odozgo).
Sintetiki kubizam
Osnovni elementi sintetikog kubizma je slobodno obnavljanje slike predmeta koja je konano
osloboena perspektive. Predmet se vie ne analizira i ne rastavlja na sastavne dijelove, ve se uzima u
svom esencijalnom izgledu bez ikakva podvrgavanja pravilima oponaanja. Dakako, sinteza se postie
vodei rauna o svim ili o samo nekim dijelovima predmeta koji se javljaju sa svih strana povrine
platna.

Sintetiki kubizam, nastao 1914., jednostavnija je i blaa varijanta kubizma. Tada kubisti oblikuju
cjelovite forme motiva/objekta, to jest od pojedinih dijelova nastoje stvoriti cjelina predmeta. Ponekad u
sliku, radi boljega efekta, unose neumjetniki materijal (isjeak iz novina, dijelove tkanine), umeu slova
(koja dobivaju likovno znaenje). Iz toga je proizila nova kubistika slikarska tehnika pod nazivom.
kola.
Tako je Juan Gris, najei pobornik sintetikog kubizma, govorio da za njega kubizam nije postupak,
ve estetika, ako ne i pravo stanje duha. Ako je tako, onda kubizam mora imati odnos sa svim
oitovanjima suvremene misli. To je donekle i istina jer je kubizam roen u opoj kulturnoj klimi iz koje je
primao ideoloke poticaje i povode. Kubiste je oduevljavala geometrija, matematika, ista misao. Ne
slikaju polazei od zbilje ve od ideje. Slikanje je stoga odgojiteljsko, jer se sputalo od opeg do
pojedinanog, od apstraktnog do konkretnog. Csanne je od boce pravio cilindar, govorio je Juan Gris, a
ja polazim od cilindra da napravim bocu.
U obliku formalne istoe, jasnoe, vedrine iz kojega je iskljuena svakodnevica, kubisti su se u
povijesnim zbivanjima ostvarili na drugi nain bjeei u nestvarnost: u svjetlo jasnoe i u intelektualni
red. Osobito sa slobodom sintetikog kubizma okonana je i strogost ravne crte i zagasitih boja. Crta se
doista stala savijati, a iste boje i njihove podloge dobivaju sjaj.
Kola
Kubisti nisu prvi poeli upotrebljavati kola (francuski: papiers colls - zalijepljeni papir kola).
Upotrebljavali su ga i dadaisti i nadrealisti. Ali su ga kubisti prvi poeli upotrebljavati s posve drugim
namjerama. Kola je za kubiste bio samo jedan nain da reagiraju likovno traei novi nain slikanja bez
kista. Znali su ak i kistom oponaati predmete, dakle slikati kolae.
Tri glavna predstavnika
Tri glavna predstavnika kubizma su: George Braque (or Brak), Fernard Lger (Fernan Lee) i Pablo
Picasso (Pablo Pikaso).
George Braque
George Braque (or Brak) je slikar koji se moda prvi i najotvorenije oslobodio zakona poetnog
kubizma. Kod se 1917., poto je teko ranjen u ratu, ponovno vratio slikarstvu, odmah se javlja u punom
razvoju svoje stvaralake moi. Nema vie geometrinosti slika kao kod onih nastalih prije 1914. godine,
nestalo je otrih kontrasta boja. Rodio se Braque, reklo bismo, kakav nam je trebao: njean, tankoutan,
umjerenjak u slikarstvu. Volim pravilo koje ispravlja osjeaj, govorio je, ali volim i osjeaj koji ispravlja
pravilo. Kao mudri slikar sada trai novu slikarsku mogunost koju je kubizam rastrgao. Poput drugih
slikara, i on je nakon 1917. mijenjao svoj nain slikanja, ali u njegovu mijenjanju nema naglih skokova
kao kod Picassa. On je tihi slikar, koji tiho slika, boja mu ne iskae, ne krii.
Fernard Lger
Fernard Lger (Fernan Lee) je opor i herojian. Do slikarstva je doao preko industrijskog designa, iz
arhitektonskih ateliera. Pod njegovim rukama kubizam je postao neto kruto, vie tehniki nego
matematiki. Nakon prvih zanosa od 1912. do 1914., preao je gotovo na apstraktno slikarstvo. Nakon
rata i on se vraa zbilji i postaje slikar modernog ivota. Pozivao je umjetnike da se ukljue u drutvena
zbivanja pa ako treba i ratujui s drutvom. Moderni svijet obiljeava stroj. Stoga on slika strojeve kao
to su drugi slikali enske aktove. Strojeve ne precrtava, on ih izmilja. Ako se slikarski izraz promijenio,
govorio je, znai da je moderni ivot tu promjenu uinio nunom. Lgerova je zasluga to je problem
moderne umjetnosti postavio izvan pozitivistike estetike futurizma i apstraktnog tehnicizma.
Pablo Picasso
Picasso je krten kao Pablo Diego Jos Francisco de Paula Juan Nepomuceno Mara de los Remedios
Cipriano de la Santsima Trinidad Martyr Patricio Clito Ruz y Picasso. Imena je dobio po raznim

roacima i pojedinim svecima. Picasso je inae prezime njegove majke, Marie Picasso y Lopez. Otac
mu se zvao Jose Ruiz Blasco. Roen je u gradu Malaga, 25. listop
da 1881., a umro je u francuskom gradu Mougins, 8. listopada 1973. godine. Kada se rodio nije mogao
disati i majka je mislila da je umro, ali ga je oivio djed kada mu je dim od lule upuhao u nos.
Kako kae legenda, roen je kao umjetnik. Prva rije koju je izgovorio bila je piz, skraena panjolska
rije za olovku: lapiz. Njegov otac, takoer umjetnik i pokuao mu je zabraniti slikanje. Nakon to je,
kako kae njegov ivotopisac, dovrio oevu sliku golubova, otac mu je predao svoje kistove, boje i
palete i nikada vie nije slikao iz razloga to je slika koju mu je sin dovrio bila zadivljujue lijepa.
Pria se da je prvu sliku naslikao kada je imao 9 godina. Slika se zove: Le Picador (1890.). Na slici je
prikazao lik mukaraca na konju tijekom borbe bikova. Slika je sauvana do danas. Prvu ozbiljniju
sliku naslikao je kad je imao 15 godina. Slika se zove: Prva priest - La premire communion (1896.).
Slika prikazuje prvu priest njegove sestre, a na slici je prikazao portret oca, majke i sestre dok klee
pred oltarom. Slika je sauvana do danas. Kao djeak volio je slikarstvo, ali nije vodio disciplinu i u koli
je esto bio kanjavan zbog nereda i loega uenja. Prvi umjetniki ugovor Picasso je potpisao u Parizu
s jednim prodavaem umjetnina koji mu je plaao 150 franaka mjeseno.
Pitanje: Je li Picasso ukrao Mona Lisu? Odgovor: Ne, nije. Meutim, kada je Mona Lisa 1911. bila
ukradena iz Louvrea, policija je uhitila njegovog prijatelja po imenu Guillaume Apollinaire. On je optuio
Picassa za krau, a policija ga je privela na ispitivanje. Kasnije su obojica putena bez optubi.
Picasso je u ivotu volio ene. Zapravo oenio se samo dva puta, iako je imao mnogo ljubavnica. a s
njima je imao etvero djece. Svaka nova ena ili ljubavnica bile su mu novo nadahnue u umjetnikom
stvaralatvu. Ovo su najpoznatije Picassove ene i ljubavnice: Fernande Olivier (Picassova prva
ljubavnica, njoj je bilo 18, njemu 23), Marcelle Humbert (njoj je bilo 27, Picassu 31), Gaby Lespinasse
(njemu je bilo 34, ali se ne zna koliko je tono Gaby imala, no bila je puno mlaa od nejga), Olga
Khokhlova (Picassova prva supruga, njoj je bilo 26, a njemu 36 kad su se upoznali), Marie-Thrse
Walter (ona je imala 17, on 46 godina), Dora Maar (ona je imala 29, Picasso 55), Franoise Gilot (ona je
imala 21, a on 61), Genevive Laporte (jedna od njegovih posljednjih ljubavnica; imala je 20 godina kada
mu je postala model i ljubavnica, a on je ve navrio 70 godinaak), Jacqueline Roque (njegova druga
supruga, bilo joj je 27, a njemu 79 godina).
Dora Marr, pravim imenom Henriette Theodora Markovitch, roena je u Parizu 1907. od oca Hrvata,
arhitekta, i majke Francuskinje. Nakon djetinjstva provedenog u Buenos Airesu, u dobi od dvadeset
godina vraa se u rodni grad i tamo postaje fotografkinjom nadrealizma. Intelektualka i umjetnica
naglaene politike svijesti postala je Picassovom ljubavnicom i inspiracijom mnogih njegovih djela,
njegova, kao to je slika: ena koja plae. Nakon prekida njihove desetogodinje ljubavne veze, Dora
Maar povlai se u samou i misticizam, sve do svoje smrti 1997. godine.
Knjiga "Dora Maar zatoenica pogleda" argentinske knjievnice Alicie Dujovne Ortiz u izdanju Profil
Internationala objavljena je 2. studenoga 2004. u Zagrebu. U Zagrebu je u Galeriji Klovievih dvora, od
30. rujna do 28. studenoga 2004., samo za Hrvatsku, ekskluzivno bila pripremljena izloba o ivotu i
ljubavi Dore Maar i Pabla Picassa pod naslovom: Dora Maar i Picasso dodir pogledima. Na izlobi bilo
je postavljeno 385 djela Picassa i Dore Maar.
Portret jedne od najpoznatijih Picassovih ljubavnica, koja je provela deset godina sa slavnim slikarom,
umjetnice Dore Maar, prodan je 3. svibnja 2006. na drabi za 95,2 milijuna dolara, to je drugi najvii
iznos ikad postignut na drabi umjetnina, objavio je Sotheby's. Slika: Dora Maar au Chat - Dora Maar s
makom, prikazuje glavnu Picassovu muzu fragmentiranu, u jarkim bojama s crnom makom na
ramenu. Prodana je na drabi u New Yorku nepoznatome ponuau za iznos koji je gotovo dvostruko
vii od poetne cijene od 50 milijuna dolara. Naslikan 1941. u Parizu, na vrhuncu burnoga odnosa slikara
i umjetnice, taj portret nije prikazan u javnosti gotovo 40 godina. Vjeruje se da je prodan ikakoj obitelji
Gidwitz koja se obogatila na proizvodima za njegu kose.
Bez obzira na sve kritike, Pablo Picasso je u 20. st, u suvremenoj povijesti umjetnosti, posvuda utisnuo
neizbrisiv trag, iako njegovo kubistiko razdoblje nesumnjivo predstavlja najznaajnije razdoblje njegova
umjetnikog djelovanja.

On je uistinu najvei predstavnik moderne umjetnosti i ostao je bitni inilac za razumijevanje povijesti
likovne umjetnosti 20. stoljea. U bijegu od proturjeja u koji je, ini se, ukljueno Picassovo djelo, jedan
element ostaje stalan, a to je njegova svijest o objektivnom svijetu. U svijest o objektivnom svijetu ulazio
je kao u zaarani krug nemirne, strasne problematike, iz kojega je ipak izlazio kao pobjednik.
Objektivnost zbiljskog svijeta za njega je uistinu sredite vrtnje prema kojemu se nezadrivo kreu
njegove slike.
Gertrude Stein, koja je kritiki pratila cijelo kubistiko razdoblje, rekla je za Picassa: Njega nije zanimao
duh, jer je odve bio zaokupljen stvarima. Stoga je objektivnost zbilje temelj njegove umjetnosti, onaj
temelj koji mu je uvijek omoguavao da nae sebe. Ne postoji apstraktna umjetnost, govorio je, uvijek od
neega valja poi. Poznata je njegova uzreica: Ne radim na prirodi, ve pred njom, zajedno s njom... jer
se ne moe ii protiv prirode, ona je jaa od najjaeg ovjeka. Samo u stanovitim pojedinostima,
nadodao bi, moemo sebi dopustiti stanovite slobode... a u slikarstvu kao i u ivotu treba djelovati
izravno. Picasso je, napisao je o njemu Quin Edward, usprkos poznavanju objektivne zbilje uspostavio
vezu izmeu predmeta i onoga koji ih promatra i koji, dosljedno tom, razmilja o stvarnosti.
Kad je Picasso, u jesen 1900., doao u Pariz bilo mu je dvadeset godina. Najvie ga je zanimalo, ak
vie od impresionista, slikari poput Toulouse-Lautreca, Van Gogha, posebno socijalistiki grafiar
Steinlein. Njegovo plavo i ruiasto razdoblje izmeu 1901. i 1906. oznaeno je temama socijalne
problematike. Za njega je kubizam bio presudan trenutak u umjetnosti. Ali ga ni kubistike teorije nisu
mogle umjetniki zadovoljiti, pa je, osobito nakon 1915. pa i 1924., traio nove naine likovnog
izraavanja.
U isto vrijeme sudjeluje u razliitim umjetnikim stilovima koji su se pojavili u 20. stoljeu. Tako on
istodobno razvija nove mogunosti i mijea ih s prethodnim iskustvima, osobito nakon 1934. kada se
vratio u panjolsku. U to doba izbija panjolski graanski rat. Picasso se stavio na stranu protiv Franca.
Kao glavno djelo iz tog razdoblja jest njegovo likovno djelo koje je dovrio u mjesec dana: Guernica
(dimenzije: 777x349 cm, koje se nalazilo do 1981. u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku), a od
1981. nalazi se u madridskom muzeju: Museo Nacional Centro de Arte Regina Sofia. Likovni motiv te
slike jest baskijski grad Guernica, odan Republici, koji su razorili bombarderi 28. travnja 1938. godine
Ova slika bila je za umjetnike znak da umjetnost mora ivjeti od povijesti, biti prisutna u povijesti i
sudjelovati u povijesti.
Picassov razvojni put nije bio pravocrtan niti miran, ali je uvijek u njegovom likovnom izraaju naglaen
ovjek i briga za ovjeka. Za Picassa, rekao je Manolo Blahnik, prijatelj njegove keri Palone, slikarstvo
je sporedna stvar.
Mnogi se pitaju koliko e ostati od cjelokupnog Picassovoga umjetnikog opusa, koje broji preko 6000
slika, kipova i crtea, to jest od njegove slikarske proizvodnje. Poznato je da nikada nije ivio na
rubovima umjetnikih dogaanja, nego ih je stvarao ili u njima sudjelovao kao glavni predstavnik.
Njegova su djela kao pripovijest o tomu kako je reagirao na sve to se zbivalo oko njega. Ironija,
skepticizam, grubost, okrutnost, erotika, ogoreni individualizam, dio su Picassova djela, kritiki dio koji
se esto pretvara u rastvarajui gnjev, razularenu pobunu. Drugim rijeima, moemo rei da je Picasso
svjedok naeg vremena.

Orfizam
Orfizam je umjetniki pokret koji je nastao 1911. u Francuskoj. Ime/naziv dobio je po grkom mitskom
pjevau i svirau Orfeju. Ovaj pravac neki nazivaju i orfiki kubizam jer je nastao kao posebni oblik
analitikoga kubizma.
Umjetnici orfisti koriste apstraktne krugove, to jest prstenove razliitih boja, ponekad u obliku
duginih boja ili valova. Iako je njihova umjetnost apstraktna umjetnost, ipak se na njihovim slikama
pojavljuju prepoznatljivi oblici kao to su prozori, vrata, neki zvonik, zgrada, dio stupa, avion, auto i
slino. Glavni predstavnici orfizma: Robert Delaunay (Robert Delone) i i njegova ena Sonia Delaunay
(Sonja Delone).

Slikarske avangarde u Njemakoj u prvoj polovici 20. stoljea

U slikarske avangarde u Njemakoj, koje su obiljeile ekspresionistiko razdoblje u prvoj polovici 20.
stoljea, moemo ubrojiti umjetnike pravce kao to su die Brucke i Der blaue Reiter.
Pojava ekspresionizma najizrazitije se oitovala u Njemakoj. Militaristiki i feudalni reim predstavljao je
car Vilim II. kao drutvena i politika proturjeja svog vremena. Vilimksi ideal nadmoi irio se na samo u
krugovima njemake buroazije ve je djelovao tetno i na narodne slojeve drutva. Ipak je pred kraj
devetnaestog stoljea propala ideja preporoda svijeta. Jer je stvarnost bila sasvim drugaija, na polju
umjetnosti od naturalizma dolo se do ekspresionizma.
Naziv "ekspresionizam" po prvi put je upotrijebio godine 1901., smatra se, slikar Julien-Auguste Herv
za jedan nain svog slikanja. Ipak je slikar Pechstein umjesnije upotrijebio ovaj izraz. Za vrijeme
zasjedanja berlinske "Secesije", pred jednom njegovom slikom netko je upitao: Je li i ovo
impresionizam? On je odgovorio: Ne, ovo je ekspresionizam.
Postoji nekoliko razloga nastanka njemakog ekspresionizma. Prvi razlog smatra se da je nastao kao
reakcija protiv vilimskog lanog graanskog morala. Drugi razlog smatra se da je nastao kao bijeg u
"neotuivo duhovno carstvo" u koje ne moe ui nikakva vanjska sila. Trei razlog smatra se da je
nastao kao opozicija protiv vladajue klase i njihove samouvjerenosti u pobjedu.
Kazimir Edschmid u djelu ber den Expresionismus in der Literatur und die neue Dichtung govorio je
o ekspresionizmu u poeziji (u prosincu 1917.) koji se moe primijeniti takoer i na slikarstvo: Bog vam je
dao zemlju: divovski pejza. Treba ga znati promatrati tako da ga vidimo neoskvrnutog. Tada emo
shvatiti da njegovu istinu neemo nai u izvanjskoj zbilji. Stoga mi moramo graditi zbilju, nai smisao
predmeta; ne zadovoljavati se pretpostavljenom, izmiljenom ili natuknutom injenicom. Slika svijeta
mora se odraavati cjelovito i jasno, a to samo mi moemo ostvariti. Na taj nain umjetnik-ekspresionist
preobraava cijeli svemir. On ne gleda, jer vidi; ne pria, jer to ivi; ne ponavlja, jer ponovno stvara; ne
nalazi, jer stalno trai.
Sigurno je lucidni i konfuzni neoromantini Nietzscheov nihilizam utjecao i na njemake ekspresioniste i
tako se, osobito u Njemaku kulturu, uvukle negativne nietzscheovske misli. Ipak, najjai utjecaj na
njemake ekspresioniste imali su umjetnici koji su ivjeli u Francuskoj, kao Van Gogh i Munch, Gauguin,
Czanne (osobito nakon nekoliko prireenih izlobi u Njemakoj od ovih slikara).

Die Brcke
Prva njemaka ekspresionistika udruga osnovana je 1905. pod nazivom: Die Brcke (die Brcke =
most). Sredite grupe bilo je u Dresdenu. Udruga je nastala kada se udruila grupa studenata arhitekture
na dresdenskoj tehnikoj koli. Svoju udrugu nazvali su po jednoj reenici iz djela Friedricha Nietzchea
Tako je govorio Zaratustra, koja glasi: ovjeka ini velikim to je most, a ne cilj. Osniva je Ernst
Ludwig Kirchner, a lanovi su: Fritz Bleyl, Erich Heckel, Karl Schmidt-Rottluff, Emil Nodle, Max
Pechstein, Otto Mller, Kees Van Dongen. Od 1905. do 1911., za vrijeme postojanja, odrali su oko
dvadesetak izlobi.
Po uzoru na ekspresionistiku teoriju o ivim i arkim bojama, koje se moraju koristiti kao iste boje (bez
toniranja), umjetnici iz skupine Die Brcke preko svojih slika pokuali su doarati su svoj osobni doivljaj
svijeta i sudbine ovjeka u njemakom drutvu. Da bi izrazili umjetniku ekspresiju, u prikazivanju
ljudskih likova sluili su se stilizacijom po uzoru na primitivnu (afriku) umjetnost (koja je u to vrijeme bila
popularna u Europi).
Mrane i potresne vizije svijeta (kako je naglasio Radovan Ivanevi u udbeniku za etvrti razred
gimnazije, Stilovi razdoblja ivot, III., na 16. stranici) mogu se doivjeti na slikama ove njemake
ekspresionistike udruge, kao to su: Ernst Ludwig Kirchner, Emil Nodle, Erich Heckel, Karl Schmidt-

Rottluff (slike u Udbeniku na 16. i 17. stranici).

Iako nema slubenog manifesta ekspresionista, postoji mnotvo tekstova napisanih u ast
ekspresionizma. Godine 1902. u Dresdenu su se sastali slikari Fritz Bleyl i Ernst Ludwig Kirchner. Njima
se pridruio Erich Heckel i Karl Schmidt-Rottluff. Radili su uglavnom u Kirchnerovu atelijeru. Slikajui
zajedno u razgovoru su doli do zakljuka da nadahnue za stvaranje treba polaziti od izravnog iskustva.
U jednu knjigu, Odi profanum, svaki od njih zapisivao je i crtao svoje ideje. Tako su, moe se rei,
sasvim spontano stvorili novu umjetniku grupu.
Glavne znaajke svoga stila iznijela je grupa u pismu koje je uputila Emilu Nodleu da postane njihovim
suradnikom i lanom: Jedan od ciljeva grupe "Die Brcke" jest da oko sebe okupi sve revolucionarne i
previrue elemente, a to govori i samo ime: most.
Kako se vidi, naziv je bio jasan: grupa je kao most koji e povezivati sve napredne "obale" - ideje. No
tako nisu bili jasni ideoloki temelji na kojima bi poivala nova grupa. Zajedniko im je moda bilo tek
elja da srue stara pravila i tako ostvare spontanost nadahnua - subjektivistiki - svatko prema
vlastitom karakteru i umjetnikoj sposobnosti (slino kao i fovisti).
Voa grupe, Kirchner, napisao je da je slikarstvo umjetnost koja e neku pojavu, koju umjetnik osjetno
doivljava, prikazati na odreenoj povrini (slici). Pojavu koju umjetnik osjetno doivljava, slikar e
pretvoriti u umjetniko djelo. za stvaranje takvog jednog umjetnikog djela nema pravila. Pravila se
stvaraju tijekom rada, vjebom, kroz umjetnikovu osobnost, kroz njegov stil, tehniku, kroz namjeru koju je
sebi postavio. Dakle, nema prepreke, nema zakona ili uhodanog pravila, koji bi sprijeili oitovanje
neposrednog nadahnua. To je jedan od temelja ekspresionistike nauke: ne ele prihvatiti nikakav
zakon ili stegu izvana. Umjesto toga pokoravaju se samo osjeajnim zakonima i pritiscima koji izlaze iz
vlastitog bia.
Prvu izlobu grupa je priredila u Dresdenu u neobinim Richterovim prostorijama, ali nije tada doivjeli
nikakva priznanja. Ali uskoro grupa je dobivala i nove lanove i priznanja, osobito od mladih umjetnika
koji nisu voljeli secesijsku umjetnost oko koje su se okupljali umjetnici na poetku 20. st nastojei izii iz
naturalistikih zakona u slikarstvu (u Njemakoj je taj stil nazvan "Jugendstil", u Italiji prema engleskom
"liberty", u Austriji "secesija", u Francuskoj "Art nouveau").
Ipak takva ekspresionistika nauka nije dola do izraaja u prvim djelima grupe "Die Brcke" jer su im
slike jo pod dojmom impresionistikog uzbuenja, to e se dogoditi tek poslije 1910., ali ne i kod svih
slikara. Dok Pechstein ostaje zatvoren u svom stilistikom egoizmu, dotle e Mller, Kirchner i Nodle
neposredno umjetniko nadahnue izraziti dublje i bogatije.
Godine 1911. grupa "Die Brcke" seli iz Dresdena u Berlin. Nekoliko godina kasnije, 1913., grupa se
raspala.

Der blaue Reiter

Iz burnog intelektualnog i umjetnikog ivota u Mnchenu roena je jo jedna ekspresionistika grupa
"Der blaue Reiter" (der blaue Reiter = plavi jaha) koju su osnovali Vasilije Kandinsky i Franz Marc.
Grupa je nastala kada se nekoliko umjetnika odvojilo iz "Neue Knstlervereinigung Mnchen" (Novo
udruenje mnchenskih umjetnika - osnovano 1909. godine) i osnovalo svoje posebno udruenje.
I ova avangarda, kao i druge ekspresionistike grupe, imala je namjeru da se bori protiv hladnih
impresionistikih pravaca i pozitivizma u drutvenim slojevima tog vremena. Ipak "Der blauer Reiter"
orijentiran je izrazito misaono, ne pokazuje divlje i oporbene nagone. Misao Kandinskog bila je da
"skriveno" otkrije preko skrivenog. Svoju nauku iznio je u knjizi: O duhovnosti u umjetnosti. Naziv grupe
potjee iz prirodnog spoja ljubavi Kandinskog za slike iz narodnih pria o vitezovima, koje je kao
umjetnik esto slikao, i iz Marcove estetike sklonosti za ljepotu konja. Obojica su voljela slikati plavom
bojom i u plavim tonovima. Tako je nastalo ime za grupu: plavi vitez iz bajke na plavom konju.
Prva izloba grupe "Der blaue Reiter" organizirana je u prosincu 1911. u Mnchenu, druga u veljai
1912. na kojoj se pojavio i Paul Klee sa sedamnaest radova. U listopadu 1913. sudjeluju na izlobi prvog
njemakog Jesenskog salona odranog u Berlinu, koji je imao meunarodni karakter (na salonu je bilo

izloeno oko 360 likovnih radova). Grupa "Der blaue Reiter" bila je vrlo zapaena na toj meunarodnoj
izlobi. I na ovoj izlobi doao je do izraaja njihov "bijeg" u nestvarni svijet. Smatrali su da ive u
vremenu kada umjetnost ne slui ivotu. Ono to danas daje prava umjetnost, prema njihovoj nauci, vie
slii na ostatak taloga kojega ivot jo nije uspio probaviti. Moda je umjetnost, kau, u prolim
vremenima bila kao kvasac ovoga svijeta. Danas, po njima, ivimo u vremenima kada to vie nije tako.
Dok se ponovno ne vrate stara dobra vremena, umjetnost se mora ivjeti dalje od slubenog naina
ivota. Umjetnik stoga mora odbaciti sve ponude koje mu svijet prua.
To bi znailo da je i "Der blaue Reiter" bjeao iz svakodnevne stvarnosti u svoj svijet. Ipak njihova
pobuna i bijeg nije prema divljini koju prua sloboda prirode. Njihov bijeg bi znaio "povratak u
duhovnost" prirode. Ideal im je bio da se to vie oslobode tijela i tjelesnosti, da srue nametnuto
idolopoklonstvo, oistiti neisto. Tako je otvoren put do apstrakcije (= odstraniti). Dakle, nauka grupe
"Der blaue Reiter", koju su odredili Kandinsky i Marc, suprostavlja se nauci ekspresionista, koji su
deformacijom fizikog eljeli postii glavni uinak.
Duhovna kriza koja je zahvatila europske intelektualce, pa i njegovu rodnu Rusiju, osobito poslije
revolucije 1905., Kandinsky je ovako protumaio: to svijet vie postaje materijalizirani i zastraujui,
kakav je bio njegov, to e umjetnost sve vie postajati duhovnija, to jest apstraktnija, jer samo sretan
svijet stvara realistiku, pa i figurativnu, umjetnost. Slina je to nauka koju je nauavao Goethe:
napredak = objektivizam, dekadenca = subjektivizam. Za Kandinskog u slikarstvu boja slui kao sredstvo
koje izravno djeluje na duu: Boja je kao dirka, oko je bati, dua je glasovir s mnogo ica. Umjetnik je
ruka koja, dodirujui ovu ili onu dirku, unaprijed titra ljudskom duom. Stoga je boje podijelio na tople i
hladne. Prema razliitim stupnjevima toplih i hladnih tonova, odreuju se pojedini "odjeci" - tonovi u dui
umjetnika.
Grupa "Der blaue Reiter" organizirala je svoju posljednju izlobu 1914. godine. Ratne neprilike utjecale
su da se grupa te godine raspala.
Vasilije Vasiljevi Kandinski (roen u Moskvi, 4. prosinca 1866., a umro u Parizu, 13. prosinca 1944.)
osniva je ekspresionistike apstraktne udruge Der blaue Reiter - Plavi jaha. Vasilije Kandinsky roen
je 4. prosinca 1866. u Moskvi. Nakon studija prava i politikih znanosti, preao je 1896. iz Moskve u
Mnchen na studij likovne umjetnosti.
U Mnchenu se druio s najpoznatijim umjetnicima svoga doba, putovao je po Njemakoj i Francuskoj,
upoznao je fovistike umjetnike i lanove udrugu Die Brcke.U Mnchenu je bio lan umjetnike udruge
Neue Knstler Vereinigung - NKV. U Mnchenu je 1911., zajedno s Franzom Marcom, osnovao
ekspresionistiku udrugu Der blaue Reiter kojoj su naknadno prili umjetnici August Macke i Paul Klee.
Ureivao je asopis Der blaue Reiter koji je 1912. tiskao u 1200 primjeraka (prvi i zadnji broj). Napisao
je (1912.) knjigu o duhovnoj umjetnosti. Za vrijeme Oktobarske revolucije ivio je u Moskvi, ali je 1922.
pobjegao u Njemaku. Predavao je slikarstvo uenicima kole Bauhaus u Weimaru. Pred nacistikim
progonima sklonio se u Francusku. Umro je 1944. u Parizu.
Slikarske avangarde u Italiji u prvoj polovici 20. stoljea
U slikarske avangarde u Italiji, koje su obiljeile ekspresionistiko razdoblje u prvoj polovici 20. stoljea,
moemo ubrojiti umjetnike pravce kao to su: socijalni verizam, futurizam, metafiziko slikarstvo.
U doba talijanskog preporoda, nakon proglaenja Rima glavnim gradom, Italija se nala u munoj
politikoj situaciji izmeu birokratizma i provincijalizma. Gorostasna Palaa pravde na obalama Tibera i
hibridna Vittorijeva zgradurina na Piazza Venezia najdojmljiviji su sadraj umbertijevskog truda na polju
umjetnosti. Rijetki pravi umjetnici 19. st bili su izolirani. U slikarstvu su vladali Astride Sartorio, Ettore Tito
i De Carolis, u kiparstvu Bistolfi i Canonica.
Dva asopisa, oba pokrenuta 1903., i ljudi koji su se oko njega okupljali pokuali su sruiti poetkom 20.
st ogranienost talijanskog provincijalizma na polju kulture upoznavajui Italiju s idejama koje su kruile
Europom: La Critica, asopis koji je vodio Croce u Napulju i Il Leonardo, asopis koji je vodio Papini u
Firenci. Ovim asopisima su se kasnije pridruili i drugi: 1908. asopis La Voce i 1913. Lacerba. Bavili su
se temama kao to su ekonomske i drutvene teme: socijalizam, sindikalizam, nacionalizam, kao to su

filozofske teme: pozitivizam, idealizam, intuicionizam, pragmatizam, bavili su se i religioznim, knjievnim

i umjetnikim temama kao to su impresionizam, kubizam.

Socijalni verizam
U Italiji su poetkom 20. stoljea nastali novi kulturni i umjetniki pravci meu koje spada i socijalni
verizam. Kraj borbe za nacionalno jedinstvo donio je niz tekih problema, problema egzistencije naroda.
Pojavili su se prvi socijalistiki organizatori radnika. Stoga je bilo i prirodno da se i mnogi umjetnici
pridrue novim idejama te ih pokuaju prevesti u likovni rjenik.
Socijalni verizam bio je pravi pokret koji je se prenio i u 20 st. Tom pravcu pripadali su umjetnici: Teofilo
Patini, Achille D'Orsi, Pelizzo da Volpedo. Neslubenoj talijanskoj umjetnosti pred kraj 19. i poetkom 20
st otvarala se mogunost socijalnog verizma, mogunost koju su mnogi umjetnici prihvatili kako bi izili iz
nedostatka stvaralake djelatnosti. Te umjetnike nadahnjivale su teme utemeljene vie na osjeaju
samilosti nego na osjeaju povijesnog razumijevanja.

Futurizam
Futurizam je kulturni pokret koji je nastao poetkom 20. stoljea u Italiji. Futuristiki pokret sainjavali su
razliita umjetnika i znanstvena zvanja, kao to su slikari, kipari, arhitekti, knjievnici, pjesnici, glumci,
glazbenici, fotografi, filmski reiseri...
Ideolog futuristikoga kulturnoga pokreta bio je Filippo Tommaso Marinetti (roen u Aleksandriji, 22.
prosinca 1876., umro u Bellagio, 2. prosinca 1944.). Bio je pjesnik, romanopisac i dramaturg. U 11
toaka izloio je Manifest futurizma, koji je objavio u parikom asopisu Le Figaro, 20 veljae 1909., a
potom na talijanskom u milanskom asopisu Poesia, br. 1-2. Cijelu no smo bdjeli, moji prijatelji i ja - pie
Marinetti u uvodu manifesta - pod svjetiljkama moeje s kupolama od ruiaste mjedi, ozvjezdanom
poput naih dua, jer su kao i one ozarene zatvorenim sijevanjem jednog elektrinog srca; dugo smo na
bogatim istonjakim sagovima gazili nau atavistiku tromost, raspravljajui pred krajnjim granicama
logike i prekriivi crnilom nahnitog pisanja mnogo papira... Poimo, rekoh; poimo prijatelji; krenimo
napokon - nastavlja Marinetti - mitologija i mistiki ideal su prevladani. Nakon uvodnih misli Marinetti
iznosi i 11razloga u prilog futurizma.
U proglasu Marinetti hvali novu etiku (udoree ili moralku, koja se temelji na pojmu dobra), novu
estetiku (znanost o lijepom) i novu poetiku (pjesnitvo), koje e prihvatiti, hvaliti, veliati i opjevati stroj,
opasnost, agresiju, odvanost, a pogotovo navijestiti rat prolosti i tradiciji. Dok se rugao tradicionalnoj
umjetnosti, hvalio je tehnoloki napredak, osobito grad kao novo ovjekovo dijete, koje zove da je
industrijsko udo na prirodom, i veliao je pobjedu nove tehnologije. Zato kae: Mi elimo unititi
muzeje, knjinice, akademije svake vrste. Poslije prvoga manifesta, napisao je jo nekoliko, ali
najpoznatiji je, onaj posljednji (Manifest futuristike fotografije), izaao 1930. godine.
Marinetti je ubrzo stekao istomiljenike meu koje se mogu ubrojiti slikari: Umberto Boccioni, Carlo
Carr, Luigi Russolo. To su bili prvi i glavni umjetnici koji su futuristike ideje prikazivali na svojim
likovnim djelima. Uz futuristiku figurativnu umjetnost pojavila se i futuristika apstraktna umjetnost.
Drugi i trei manifest futurista objavljen je u takoer u asopisu Poesia, samo slijedee godine, u veljai i
travnju. Manifeste je uglavnom pisao Filippo Tommaso Marinetti, a kasnije o futurizmu pisali su i mnogi
talijanski slikari i kipari.
Prva futuristika umjetnika djela, kao posljedica estetike progresa i brzine, najee imaju likovni motiv
u kojemu je istaknut neki objekt ili predmet u pokretu. Tako su nastali prizori aviona, vlakova, uurbanost
svakodnevnoga ivota, etnje kroz prirodu, plesaice... Boje su im naglaene, nisu zagasite, a potezi
kista/pinela su snaniji i jai nego kod drugih pravaca. Naglaene su komplementarne boje, istiu se
geometrijski oblik predmeta. Kao i kubisti, pokuavaju lomiti slikarsku povrinu na pojedine dijelove,
od kojih svaki dio ima svoju posebnu prostornu i vremensku perspektivu. U elji da slikarskim
materijalom prikau glazbene zvukove pojedinih predmeta, neki su futuristi od figurativne umjetnosti

preli na apstraktnu umjetnost.

Kod futuristikih arhitekata, grad je kao simbol dinamike i modernosti. A arhitekti su prvi pozvani da
projektiraju grad budunosti. Zato su osuivali klasinu arhitekturu, kao statinu arhitekturu, a hvalili
idealni grad pun prometa i pokreta. Futuristika utopija traila je da grad bude trajno gradilite.
Uz likovni (slikarski) doprinos, futuristi su u knjievnosti zastupali ideju slobode rijei - parole in libert,
koju je Marinetti izloio u tri manifesta. Tako u prvom manifestu - Tehniki manifest futuristike
knjievnosti, iz 1912., trai se unititi sintaksa, da se glagol koristiti u infinitivu, da se ukinu prilozi,
ukine interpunkcija, ukinu pridjeve, kako bi gola imenica zadrala svoju bitnu boju, bez nijansi.
Danas postoje dva razliita miljenja o futurizmu: prema prvom to je isto umjetniki pokret, a prema
drugom miljenju to je samo premisa faizma. Ni jedno ni drugo nije isti futurizam. Futurizam je u svom
zaetku bio vrtlog razliitih ideja i osjeaja u kojemu elja za obnovom nije bila ni isto plastina ni isto
reakcionarska. Osim nacionalista, mnogi futuristi dolazili su iz redova anarhista, anarhosindikalista, a
kasnije i iz redova komunista.
Futurizam je izgubio svoj kulturni utjecaj meu mladim umjetnicima kada su njegovi lanovi, 1915., hvalili
talijanski ulazak u rat i uzeli oruje u ruke. Ideologija velianja rata, kao i njegova mogunost
osloboenja od tradicionalizma, pretvorila se u agresivni nacionalizam, koji je doveo do povezivanja
futurizam i faizma. udno, ali u Italiji se dogodilo da je lijevo orijentirani kulturni pokret ubrzo prihvatio
desno orijentiranu politiku opciju nacionalizma i faizma.
U futuristikim manifestima, osobito onim politikim, mnogo je rijei protiv tradicije talijanskog preporoda,
mnogo rijei protiv klerikalizma, mnogo rijei protiv tradicije, tako da su ak traili da papa ode iz Italije.
Agresivni futuristiki duh dosegao je vrhunac koncem 1912. kada su se Soffici i Papini, naputajui
Prezzolinijev La voce pridruili futuristima osnivajui asopis Lacerba. Papini je u Teatro Constanzi u
Rimu proitao svoju Raspravu o Rimu kojom je hukao na rasulo: Rim je najvei simbol onog
povijesnog, knjievnog i politikog pasatizma (prolosti) koji je uvijek izopaavao izvorni ivot Italije.
Sline manifestacije odravale su se i po drugim gradovima diljem Italije. Tako je futurizam zaao u
politike vode koje su bile eljne moi i vlasti.
A Marinettijev nacionalizam otvoreno je izraen ve u prvom manifestu: elimo slaviti rat - jedinu higijenu
svijeta - militarizam, rodoljublje... Zato je Marinetti i njegove pristae pozdravile izbijanje libijskog rata
1911. kada je Italija napala Libiju. To je za futuriste bio: veliki futuristiki trenutak. Uskoro e
nacionalistiki val pokrenuti ne samo futuriste i njegove pristae nego i socijalreformatore, idealiste...i
druge. Rijetki, koji su dizali glas protiv rata, nisu se ni uli. Za Italiju ulazak u rat bio je lirski dogaaja,
kako ga je nazvao D'Anunzio. Uskoro se u Africi pokazalo da rat nije lirski dogaaj, ve nesmiljena zbilja.
Sada je trebalo na brzinu rijeiti mnogo nakupljenih problema. U toj klimi faistika demagogija bila je
najuspjenija.
Kada je faizam osvojio vlast i poto je postao vladajuom partijom, vie nije osjeao potrebu ni
saveznitvo futurista. Faisti su se pozabavili da okonaju poratnu krizu i nacionalnoj obnovi "nove
drave roenoj u pohodu na Rim", kako su govorili, dadu "povijesni temelj". Futuristika ideja pomalo se
poela raspadati i mnogi umjetnici naputaju futuristiki pravac, kao to su Carr i De Chirico. Marinetti
se takoer povukao. Mussolini ga je umirovio uinivi ga talijanskim akademikom. Tako je reim poeo
smatrati futurizam, kojemu ipak mnogo duguje, nekom vrstom relikvije koju jo samo treba potovati bez
drugih obveza.
Ipak se moe rei, uza sve negativnosti, da je talijanski futurizam bio polemiki pokret u odreenom
povijesnom trenutku, skup ideja unutar kojih su se, premda ne uvijek jasno, izraavali neki stvarni
zahtjevi novog vremena, potreba da se bude moderan, potreba da se otkrije istina ivota preobraena
tehnikim iznaaem, elja da se pronae izlaz prikladan vremenu industrijske revolucije. Bitna greka
futurista bila je u tome, to nisu razmiljao o sudbini ovjeka u zupaniku tog mehanikog doba. Ipak, i s
prevagom grubog pozitivistikog tehnicizma, u svojoj poetici futurizam je bio ispravna slutnja jedne
umjetnosti koja je izila iz uskih i neprikladnih granica 19. stoljea.

Apstraktni ekspresionizam u Europi

Da bismo odgonetali u emu je tajna apstraktnoga slikarstva, izraenoga na ekspresionistiki nain, koji
se u Europi pojavio poetkom 20. stoljea, najprije spomenimo da se svako likovno djelo sastoji od
likovnoga motiva i likovne forme.
Likovni motiv (tema ili sadraj) jest ono to je likovni umjetnik (slikar, kipar, arhitekt) prikazao na likovnom
djelu (slika, kip, zgrada). Prema motivu, likovno djelo (slika, kip, zgrada) moe biti prikazano ili
figurativno ili apstraktno. Figurativna umjetnost je ona umjetnost koja ima motiv vidljive stvarnosti vizualne realnosti - figuru koja se moe prepoznati. Apstraktna umjetnost (lat. abstrahere = odstraniti) je
nefigurativna umjetnost, umjetnost u kojoj nije prepoznatljiva figura (lik) nego je izraena od istih
elemenata likovne kompozicije.
Ipak, spomenimo i to da je likovni motiv neto to je nelikovno u likovnom djelu. Vanije od likovnoga
motiva jest likovna forma. Likovna forma jest nain kako je umjetnik izrazio/prikazao likovni motiv na
svom umjetnikom djelu (slika, kip, zgrada).
Poznavanju ove pojmove, neki su umjetnici poetkom 20. stoljea, pokuali apstraktnom motivu, to jest
nefigurativnoj umjetnosti, udahnuti novu likovnu formu. I tako je nastalo ekspresionistiko apstraktno
slikarstvo u Europi poetkom 20. stoljea.

Drugo vremensko razdoblje europskoga slikarstva 20. stoljea od 1919. do 1938.

Drugo vremensko razdoblje, od 1919. do 1938., obiljeeno je stvaranjem kulturnoga europskog
ujedinjenja koje je uniteno poetkom Drugoga svjetskog rata. U ovo razdoblje izmeu dva svjetska rata
spadaju umjetniki pravci kao to je dadaizam, nadrealizam...
Dadaizam
vicarska je vrijeme I. svjetskoga rata kao slobodna zona postala utoite mnogobrojnih neobinih
osoba. Bilo je tu vojnih bjegunaca, politikih emigranata, prognanika, sumnjivih tajnih agenata,
preprodavaa. No bilo je i likovnih umjetnika, pisaca i pjesnika. Tristan Tzara bio je iznenaen kada je
njegovoj domovini Rumunjskoj objavljen rat. Mnogi istomiljenici sakupljali su se u Cabaretu Voltaire, u
Spielgasse broj 1. U blizini cabareta, u istoj ulici, na broju 16, stanovao je Lenjin. Zato su mnogi
intelektualci pozdravili oktobarske dogaaje mislei da je s tim zadan posljednji udarac europskom
ratovanju.
Iz duhovnog stanja mladih umjetnika u vicarskoj, koji su se za vrijeme Prvog svjetskog rata nalazili u
nekoj izolaciji, i intelektualne razine knjievnosti, rodio se u Zrichu 1916. novi umjetniki pravac koji je
nazvan dadaizam. Rat je morao zavriti, ali su se zadnje godine rata oduile, inilo se da ratu nikada
nee doi kraj. Umjetnici su bili protiv rata. Znali su da se rat ne moe uguiti samo ako mu se isupa
korijenje. S ratom su pale sve dosadanje vrijednosti moderne civilizacije. Kao reakcija na razoaranje
koje je rat sa sobom donio, nastao je novi pravac u umjetnosti.
Manifest dadaista napisao je 1918. godine Tristan Tzara i objavio ga iste godine u treem broju asopisa
"Dada". Drugi manifest dadaista iz 1920. takoer je napisao Tzara pod nazivom: Manifest o slaboj i
gorkoj ljubavi. Da se razumije kako je nastao dadaizam - izjavio je Tristian Tzara - valja zamisliti s jedne
strane duhovno stanje grupe mladih koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila vicarska za
vrijeme rata, i s druge strane intelektualnu razinu umjetnosti i knjievnosti u to doba.
U jednoj je prigodi, nekoliko desetljea kasnije, izjavio je Tristan Tzara: "Da bi se razumjelo kako je
nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje skupine mladih ljudi koji su se nalazili u
nekoj vrsti zatvora, kakav je bila vicarska u vrijeme Prvoga svjetskoga rata, i s druge strane
intelektualnu razinu umjetnosti i knjievnosti u to doba. Dakako, ratu je morao doi kraj, a poslije smo

vidjeli i druge. Sve to zbivalo se u poluzaboravu koji se po navici naziva povijeu. No, oko 1916. i 1917.
inilo se da rat nikada nee zavriti.
To je bio razlog za dadaistiku pobunu, zagovaranje apsurda, promidbu nihilizma, odbacivanje svih
tradicionalnih vrijednosti. Tristan Tzara je obrazlagao potrebu osnivanja jednog takvog pokreta rijeima:
"Dada je nastala iz moralne potrebe, iz neutaive elje da se postigne apsolutni moral, iz dubokog
osjeaja da bi ovjek, koji je u sreditu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmo nad
osiromaenim spoznajama o ljudskoj bitnosti, nad mrtvim stvarima i loe steenim dobrima. Dada je
nastala iz pobune koja je u to doba bila zajednika svim mladima, iz pobune koja je od pojedinaca traila
posvemanje prihvaanje potreba svoje prirode, bez obzira na povijest, na logiku...
U likovnim umjetnostima dadaizam je nastao kao odgovor umjetnika na tragine ivotne okolnosti, prije
svega na strahote I. svjetskoga rata. Odbacivali su svaki realizam u umjetnosti, bili su anarhistiki i
nihilistiki orijentirani prema svim dosadanjim kulturnim vrijednostima. Oni su, u stvarnosti, bili pobornici
negacije umjetnosti i pokuali stvoriti anti-umjetnost, i zato su ismijavali umjetnike, pa i sebe same,
kao i umjetniku i kulturnu ulogu u drutvu.
U besmislenom i destruktivnom drutvu, kako su govorili, dadaisti su pokuali svojim likovnim djelima
pokazati kako je besmisleno i suludo unitavanje ljudskoga ivota. I jasno, u elji da ukau na probleme
u drutvu, osobito preko neumjetnikih likovnih predmeta, izazvali su suprotan uinak, pa su, uglavnom,
izazvali bijes i ljutnju kod gledatelja, a od politiara su bili proganjani.
to se samog imena tie, Hans Arp, dadaist, napisao je u jednom broju asopisa "Dada" iz 1921. godine:
Izjavljujem da je rije "Dada" izmislio Tristan Tzara 8. veljae 1916. u est sati poslije podne. Bio sam
prisutan sa svojih dvanaestero djece u trenutku kada je Tzara prvi put izgovorio tu rije koja je u svima
nama pobudila iskreno oduevljenje. To se zbilo u Zrichu u Caf Terasse, dok sam lijevoj nozdrvi
prinosio brioche. Uvjeren sam da ta rije nema nikave vanosti... Ono to je nama znaajno, to je da
dadaistiki duh i mi smo svi bili dadaisti prije pojave "Dade".
Ipak Tristan Tzara dodaje: U Larousseovu rjeniku sluajno sam naiao na rije: Dada... Ako netko to
smatra beskorisnim, ako netko nee gubiti vrijeme zbog rijei koja nita ne znai... Prva misao koja se
vrti u ovim glavama bakterioloke je naravi; valja utvrditi njezino etimoloko, povijesno ili barem
psiholoko podrijetlo. Iz novina saznajemo da crnci iz plemena Kru nazivaju rep svete krave: dada. U
nekom kraju Italije za kocku i majku se kae: dada. Drveni konj, konjkinja, dvostruka potvrdna estica u
slavenskim jezicima, opet dada...
Na kraju, pravo tumaenje rijei, kako kae Tzara, jest da je dadaizam samo simbol pobune i negacije
(dada ne znai nita). Dadaizam se rodio iz potrebe za neovisnou, iz nepovjerenja prema zajednitvu.
Oni koji su s nama (kae Tzara u manifestu) neka zadre svoju slobodu; mi ne priznajemo nikakve
teorije. Tako je napisao i u prvom manifestu:
Manifest Dade 1918. Maginost jedne rijei - DADA - to je novinare - dovela pred vrata nepredvienog
svijeta, za nas nema nikakve vanosti.
Dadaistika teorija
Ipak je zriki dadaizam, za razliku od drugih gradova, osobito po njemakoj gdje se borio protiv mitova
pozitivistikog razuma, ostao u okvirima intelektualne negacije. Meutim, u dadaizmu je pobuna bila
dovedena do krajnjih posljedica, to jest do apsolutne negacije razuma. Drugim rijeima, psiholoki i
metafiziki iracionalizam iz kojega izvire ekspresionizam u dadaizmu postaje osovinom nihilizma bez
ikakve usporedbe. Ekspresionizam je jo uvijek vjerovao u umjetnost, za dadaizam taj pojam ne postoji.
Dakle, dadaistika negacije djeluje ne samo protiv drutva koje je ve osuivao i ekspresionizam, ve i
protiv svega to se u bilo kojem pogledu odnosi na tradiciju i obiaje tog drutva. A umjetnost je ipak
proizvod tog i takvog drutva. I kao takvu valja je negirati.
Dadaizam je, dakle, antiumjetniki, antiknjievni, antipjesniki pokret, jer mi je cilj, slino kao i kod
ekspresionista, do potpunosti i radikalno unititi vjenu ljepotu, vjena naela, zakonitosti logike, istou
apstraktnih pojmova, svaku univerzalnost. Oni su za nesputanu osobnu slobodu, za spontanost. Oni su
za "ne" gdje drugi kau "da" i gdje drugi kau "ne" oni su "za". Oni su za anarhiju umjesto reda, za

nesavrenost a protiv su savrenosti. Stoga su u svojoj negativistikoj strogoi takoer i protiv

modernizma, to jest protiv drugih umjetnikih stilova kao ekspresionizam, kubizam, futurizam,
apstraktizam. Nikakvog robovanje ne smije biti. ak niti robovanje dade dadi. Da bi dada ivjela ona
mora u svakom trenutku unitavati dadu.
Stoga dadaizam nije toliko umjetniko-knjievni pravac koliko je posebno duhovno raspoloenje, krajnji
in antidogmatizma koji se u svojoj borbi slui svim moguim sredstvima. Dadaiste vie zanima gesta
nego djelo. Gesta moe biti izvren na bilo koji nain, preko politike, likovnog izraaja, umjetnikova
naina rada. Vano je samo jedno: gesta uvijek mora biti izazov zdravom razumu, moralu, pravilima,
zakonima. Stoga je skandal prvo sredstvo dadaistikog izraaja.
S tog gledita, dadaizam prelazi granice znaenja jednostavnog pokreta i postaje vie nain - stil
ivljenja umjetnika. Dadaizam je htio da se umjetnost pretvori u akciju, pokuaj je to da se spoji pukotina
koja je nastala izmeu umjetnosti i svakodnevnice ivljenja.
Dadaizam je dobivao pristae osobito kod intelektualaca neumjetnika i od umjetnika koji su se odluno
sluili perom, poput Arpa, Baargelda, Van Doesburga, Hausmanna, Schwittersa. Budui da su na polju
umjetnosti ve bili utvreni moderni pravci dvadesetog stoljea, dadaizam je doao kao antifuturistiki,
antiapstraktni, protivnik svim novim izumima. Ono to se naziva "dadaistika umjetnost" nije neto posve
odreeno, jasno izloeno, ve pod taj izraz dolazi sadraj svih umjetnikih ostvarenja (slikarstvo, poezija,
knjievnost, glazba). Iako upotrebljava sredstva dosadanjih umjetnikih pravaca, dadaistiki proces
stvaranja, ukoliko se uope radi o "stvaranju", posve je drugaiji. "Stvaranju" dadaistikog djela ne
prethodi nikakva ideja vodilja, traenje forme ili naina. ak ni motiv, tema ili sadraj umjetnikog djela
koji je zanimao druge umjetnike stilove, njih ne zanima. Stoga oni kau da ne "stvaraju" svoja "djela",
ve samo proizvode predmete.
Dadaistiko nadahnue
Problem umjetnikog "stvaranja" i "proizvodnje" dadaista najbolje je izrazio Tristan Tzara u Manifestu o
slaboj i gorkoj ljubavi (iz 1920. godine), kada je dao primjer kako nastaje dadaistika poezija:
Uzmite novine. Uzmite kare. Odaberite u novinama lanak koji je dugaak koliko je dugaka pjesma
koju elite napisati. Izreite lanak. Potom paljivo izreite svaku pojedinu rije i sve rijei stavite u
vreicu. Njeno protresite. Izvlaite rije po rije, rasporeujui ih redom kako ih izvlaite. Paljivo ih
prepiite. Pjesma e biti nalik na vas. I tako ste postali pisac neizmjerno originalan i obdaren
oaravajuim senzibilitetom, premda naravno, nerazumljivim za obini svijet.
Tako bi izgledao vrhunac dadaistike pobune. Mnoga dadaistika "djela" bila su "proizvedena" metodom
"pjesme iz vreice".
Dadaistike ideje brzo su prele granice vicarske. U Americi su je zastupali Marcel Duchamp, Picabija,
Man Ray i Cravan. Oni e u New Yorku "izraditi" mnoga dadaistika "djela". Najzanimljiviji dadaistiki
likovni rezultati ipak su "izraeni" u Njemakoj, osobito berlinska (okupljena oko Hueslenbecka) i klnska
grupa (okupljena oko Max Ernsta). Kad je Tristan Tzara, pred kraj 1919., stigao u Pariz, odmah je naao
i u Fracuskoj pristae dadaizma. Pariku grupa dadaista sainjavali su: Picabija, Aragon, Eluard,
Soupault i Andr Breton.
Dadaizam je teio prema ruenju i unitenju starih naela i zakonistosti logike, ismijavao je vjenu
ljepotu.Tako su dadaisti, slijedei svoju teoriju, jednostavno i doslovce prenijeli nauku besmisla iz
stvarnosti u likovnu umjetnost. Tako je npr. Francisco Picabia slikao tehnike nacrte za strojeve koji su u
stvarnosti izgledali besmisleni. Predvodnik dadaizma Marcel Duchamp izlagao je odbaene predmete i
predstavljao ih kao umjetnika djela (kao to je njegova Fontana Pisoar).
Dadaisti su bili i otri kritiari kapitalistikog drutva. Osobito se u Njemakoj isticao Georg Grosz koji je
smatrao da se amoralno, nepoteno i nasilno u drutvu treba kritizirati likovno runim djelima i nakaznim
karikaturama. Zato je u svojim djelima preao na politiku i socijalnu karikaturu u satirikim asopisima.
Njegov likovni izraz je nemilosrdna kritika njemakog militarizma i burujske klase.
Kako bi doveli do neizvjesnosti i svoje kritiare i protivnike, dadaisti su se sluili apsurdima i
paradoksima i prema sebi samima, pa su govorili da je svaki istinski dadaist protiv dade.

Iako shvaen kao nekonstruktivna umjetnika pojava, ipak je dadaizam otvorio novu mogunost u
europskoj umjetnosti u podruju mate koja e se oitovati u nadrealizmu.
Budui da je dadaizam bio neobian pokret, neto to se nije moglo svesti na pravu mjeru, nije ni uspio
odabrati pravo mjesto na umjetnikom polju. Stoga se dogodilo i ono to za dadaiste nije nita ni znailo:
dadaizam je umro jer je dada ubila dadu.
Moda je najbolju definiciju dadaizma dao sam dadaist Hans Arp: Dada je bila pobuna nevjernika protiv
bezvjernika. To bi znailo da je u tim "nevjernicima" bila oajnika elja da vjeruju.
Tristan Tzara kao ideolog dadaizma
Tristan Tzara (*Moinesti, 16. travnja 1986. + Pariz, 25. prosinca 1963.) rumunjski pjesnik i esejist, rodio
se u obitelji rumunjskih idova. Pravo ime bilo mu je Sami Rosenstock. Kao mladi naprednih pogleda,
otiao je u francusku i u Parizu, u etvrti Montparnasse, postao pristaa avangardnih umjetnika. Glavno
mu je djelo Sedam manifesta dadaizma, koje je obavio 1924. godine. Tako je on postao voa
avangardnog pokreta u imenu dadaizam.
Prema jednoj teoriji, dadaizam je dobio ime po rijei dada to je zapravo rije da, da na
rumunjskome jeziku. No, prema drugom izvoru, Tristan je izabrao rije dada iz francusko-njemakog
rjenika. Tamo rije dada oznaava djeju igraku u obliku drvenog konjia za njihanje.
Tristan Tzara je kasnije postao lirski pjesnik, pristupaan ljudima. Objavio je nekoliko zbirki, kao to se
Otprilike ovjek i Govoriti sam.
Umoran od nihilizma, preao je u francusku komunistiku partiju. Na poetku II. svjetskoga rata pridruio
se francuskom Pokretu otpora. Komunistiku partiju napustio je 1956. godine (protestirajui tako protiv
guenja Maarske revolucije). Umro je na Boi 1963. i pokopan je na groblju Montparnasse u Parizu.
Marcel Duchamp i Fontana
Marcel Duchamp (Marsel Duamp) roen u Francuskoj u malom mjestu Blainville kod Rouena, 28.
srpnja 1887. a umro u Neuilly, 2. listopada 1968., francuski je slikar, koji je u poetku bio pristaa
kubizma i futurizma, a od 1916. glavni zagovornik dadaizma u Americi. Istraivao je nove i razliite
slikarske i kiparske tehnike i svoje prve radove izlae u nainu ready-made (serijske proizvodnje).
Godine 1919. pridruuje se nadrealistima u Parizu.
Fontana Marcela Duchampa (Marsel Duamp) doivjela je neobinu sudbinu. Istinita pria kae da je
Duchamp kupio pisoar poetkom travnja 1917. godine. Toga je dana su se sastala tri prijatelja: ameriki
slikar Joseph Stella, bogati kolekcionar Walter Arensberg i francuski slikar Marcel Duchamp. Nakon
zajednikoga ruka, Duchamp se uputio u prodavaonicu vodoinstalaterske opreme JL Mott Ironworks na
Petoj aveniji u New Yorku i ondje je kupio Bedfordshire, model porculanskog pisoara. Predmet je donio u
svoj studio, zaokrenuo ga je za 90 stupnjeva i potpisao ga s 'R. MUTT 1917', naslovivi ga 'Fontana'.
Neobini potpis umjetnika na pisoaru znaio je dovesti u neizvjesnu poziciju sve dotadanje
konvencionalne ideje o umjetnosti.
Razlog zato je Duchamp kupio pisoar i njegovu praktinu svrhu promijenio u umjetniko djelo bila je
izloba Drutva nezavisnih umjetnika (Society of Independent Artists), koja je nastala prema Parikom
salonu (Parisian Salon des Indpendants). Za izlobu su se primali radovi svih umjetnika koji su podmirili
lanarinu od jednog dolara te pet dolara godinje pristojbe.
Duchamp se, kao slavni strani umjetnik, nalazio u odboru Drutva koje je zaprimalo radove i to je
iskoristio da izvede svoju ideju. Predoio je odboru Fontanu uz iznos od est dolara za nepostojeeg
umjetnika R. Mutta s izmiljenom adresom iz Philadelphije. Novinari toga doba pisali su o Fontani kao
napravi za kupaonicu - pisoar je bio potpisan i datiran, no izazvao je estoke rasprave je li umjetniko
djelo i, ako nije, zato je izloen.
George Bellows, slikar konzervativnog uvjerenja, takoer lan uprave Drutva nezavisnih umjetnika,
prema iskazu mlade umjetnice Beatrice Wood, koja je bila zaljubljena u Duchampa, revoltirano je
primijetio: Ako ovjek na izlobu poalje konjsko govno zalijepljeno za platno, mi to moramo prihvatiti?
Odgovor na pitanje dao mu je Walter Arensberg, Ducaphov prijatelj, kazavi: Bojim se da moramo.

Naposljetku je uprava izglasala da nee izloiti Fontanu, te je pisoar sklonjen izvan vidokruga
izlobenog prostora.
Duchamp je ubrzo nakon dogaaja angairao Alfreda Stieglitzda, uvenog amerikog fotografa, da
Fontanu fotografira. Njegova je fotografija jedini preostali zapis originala. Publicirana je u svibnju
1917. godine uz anonimni manifest u avangardnom asopisu The Blind Man.
Uz fotografiju, u manifestu je stajala tvrdnja koja je postala nepobitna mnogo kasnije u promiljanju
moderne umjetnosti: Je li gospodin Mutt izradio 'Fontanu' vlastitim rukama ili ne - nije vano. On ju je
odabrao. Uzeo je svakodnevni predmet, primijenio ga je na nain da je njegova korisna funkcija nestala
te je pod novim imenom i novom tokom gledita kreirao novu misao za taj objekt.
Ta publikacija i inicijalni skandal oko izlobe Drutva nezavisnih umjetnika proslavili su Fontanu.
A to se dogodilo s originalom? Najuvjerljivija pretpostavka je, prema Calvinu Tomkinsu, autoru
Duchamphove biografije, da je Fontanu Stieglitz izbacio kao smee ubrzo nakon fotografiranja. Takva
je, naime, bila zajednika sudbina mnogih Duchampovih ranih ready-madeova.
Ipak, govrilo se da sve naknadne verzije Duchampove Fontane, ukljuujui i primjerak izloen u Tate
Modern u Londonu (2008.), nisu rady madeovi (artikli serijske proizvodnje), ve paljivo runo izraene
replike pisoara marke Bedfordshire.
Na izlobi pod nazivom: Duchamp, Man Ray, Picabia - trenutak koji je umjetnost promijenio zauvijek,
(Duchamp, Man Ray, Picabia - The moment art changed for ever), upriliena u Tateu, koja je otvorena
21. veljae 2008. u galeriji moderne umjetnosti Tate Modern u Londonu, izloena je i Duchampova
Fontana. Zapravo, radi se o replici Fontane, budui da je original toga slavljenog predmeta
vidjelo samo nekoliko ljudi, da nije bio nikada javno izloen te da je nestao ubrzo nakon svog
preimenovanja u umjetniko djelo, 1917. godine
Umjetnika elita prve polovice dvadesetog stoljea, Marcel Duchamp (1887. 1968.), Man Ray (1890.
1976.) i Francis Picabia (1879. - 1953.), ostavila je trajan utjecaj na suvremenu umjetnost. Man Ray je
bio pionir u avangardnoj fotografiji i filmu, Picabijini slikarski motivi potkopavali su umjetnike
ustaljenosti, dok je Duchamp izmislio koncept ready-madea prezentirajui svakodnevne predmete kao
umjetnike radove.
Iako su trojica umjetnika Duchamp, Man Ray i Picabia, slijedili svaki svoj put u stvaralatvu te su i
geografski bili udaljeni, izloba 'Duchamp, Man Ray, Picabia - trenutak koji je umjetnost promijenio
zauvijek' (Duchamp, Man Ray, Picabia - The moment art changed for ever), upriliena u Tateu, prikazuje
njihove afinitete i paralele, otkrivajui njihov zajedniki pristup preispitivanja biti umjetnosti.
U ovom ludom svijetu gdje djeca nastaju u laboratoriju, a ljudi plaaju da bi pili vodu u restoranima,
injenica da je jedan porculanski pisoar izabran za najutjecajnije djelo 20. stoljea i nije tako udna. Bijeli
porculanski pisoar nazvan Fontana, jedan od prvih primjeraka konceptualizma, okirao je nespremni
svijet kad ga je Marcel Duchamp postavio na izlobi 1917. godine i objavio da je to 'umjetnost zato jer on
kae tako'.
Prilikom objavljivanja rezultata, ak je i strunjak unajmljen da bi objasnio rezultate izbora izjavio da je
'malo okiran', ne zato to Fontana ne zavreuje prvo mjesto, nego zato to je Duchamp 'pobijedio'
Matissea i Picassa. Izbor za dodjelu Turnerove nagrade, prema pisanju britanskog tiska, objanjava
odvratno puno o dananjoj umjetnosti. Sudionici izbora nisu bili obini ljudi, nego 500 najvanijih ljudi
britanskog umjetnikog svijeta: umjetnici, galeristi, kritiari i kustosi.
Fontana koju je Duchamp potpisao s R. Mutt, kao najutjecajnije djelo izabralo je 64 posto svih onih koji
su sudjelovali u izboru, oprala je tako pod s Gospoicama iz Avignona (drugo mjesto, 42 posto),
ishoditem kubizma i djelom koje se 'neko' smatralo prvim velikim remek-djelom suvremene umjetnosti.
Zanimljivo je da nijedan umjetnik nije glasao za Matisseov Crveni studio, koji je zauzeo peto mjesto.
Prije deset godina pobijedili bi Picasso ili Matisse. Oni su bili dva kralja suvremene umjetnosti, ali,
izgleda, da vie nisu, rekao je Simon Wilson, bivi kustos Tate Galerije, unajmljen kako bi za javnost
dekonstruirao rezultate Tatea i Gordon's Gina, sponzora Turnerove nagrade: Rezultat je donekle
okantan, ali ja nisam iznenaen. Duchamp je sve to je ta generacija umjetnika bila. Radi se o tome to
su oni smatrali umjetnou, kao i o tome emu se u dananje vrijeme dodjeljuje Turnerova nagrada.

Duchamp, sin odvjetnika iz Normandije, bio je enfant terrible svojih dana. Njegova revolucionarna ideja
bila je pretvaranje svakodnevnih predmeta, s malo ili bez ikakvih intervencija, u umjetniko djelo. Takvi
radovi postali su poznati kao ready-made.
Duchampov prvi ready-made izloak bila je lopata za snijeg iz 1915. godine. Uskoro nakon toga izazvao
je zgraanje u New Yorku kad se na izlobi, koju je organiziralo Drutvo neovisnih umjetnika, pojavio
drei pisoar pod rukom.
Kako se radilo o otvorenju izlobe, Duchampa, nakon to je platio 6 dolara za ulaznicu, nita vie nije
moglo zaustaviti. Ali neki su svejedno pokuali. kao to se predsjednik drutva tom prilikom poalio
kolekcionaru Walteru Arensbergu: elite rei, ako ovjek poalje konjsko govno zalijepljeno za platno,
da ga mi moramo prihvatiti? Arensberg je tada odgovorio: Bojim se da moramo. Primjedba je bila
vie nego dalekovidna.
Simon Wilson, bivi kustos Tate Galerije, inzistira da je Fontana - imenovana tako ne samo zbog svoje
mokrine, nego i kao satira na fontane koje su masovno slikali stari majstori - apsolutno zasluila
pobjedu. Volim je. Ima sve: bogatu metaforu, eshatoloka je, rui drutvene norme i jako je, jako
provokativna, zakljuio je Wilson.
Pet najutjecajnijih djela 20. stoljea, prema izboru 500 najutjecajnijih britanskih kulturnjaka:
1. Marcel Duchamp: Fontana (1917.) glasalo 64% sudionika
2. Pablo Picasso: Gospoice iz Avignona (1907.) 42%
3. Andy Warhol: Diptih Marilyn (1962.) 29%
4. Pablo Picasso: Guernica (1937.) 19%
5. Henri Matisse: Crveni studio (1911.) 17%
Tako je Duchampova Fontana, iz 1917., proglaena, krajem 2004., u anketi 500 umjetnikih
strunjaka, za najvrijednije djelo likovne umjetnosti 20. stoljea.
Iako original Duchampove Fontanene postoji (nije bio ni izloen, odnosno baen je na nepoznato
smetlite), ipak je ideja je nagraena. A i ta ideja esto je predstavljana preko kopije Fontane kao
stvarnost. Upravo ta originalna kopija ili kopirani original opet je uniten. Pierre Pinoncelli (Pjer
Pinoneli), 77. godinji francuski trgovac u mirovini, koji je, 4. sijenja 2006., na prigodnoj dadaistikoj
izlobi u Centru Georges Pompidou u Parizu, otetio pisoar Marcela Duchampa, kiparsko djelo poznato
pod nazivom Fontana (procijenjen oko 2,8 milijuna eura), morao je, kako je dosudio pariki sud,
odleati tri mjeseca u zatvoru i platiti 45.000 eura otete i 14.000 eura za obnovu.
Nadrealizam
Godine 1924., nakon to se Marcel Duchamp povukao, jedna grupa njegovih prijatelja "okuala je sreu"
osnivajui nasljednike dadaista. Tako je nastala grupa nadrealista.
Nadrealizam je umjetniki pokret koji je nastao u Francuskoj, u Parizu, kao posrednik talijanskoga
metafizikoga slikarstva i vicarskoga dadaizma. Glavni predstavnik, Andr Breton, francuski pjesnik,
napisao je 1924. prvi Manifest nadrealizma.
I nadrealisti su se borili protiv svih zakona i ustaljenih obiaja. Ali umjesto politike borbe, svoju snagu
usmjerili su u istraivanje ljudskoga duha. Smatrali su da je ljudski duh zarobljen i potisnut u nestvarnost
i uguen drutvenim i politikim pritiscima. Zato je Breton objavio da je nadrealizam kao "diktat misli, bez
kontrole razuma, izvan svake estetske ili moralne preokupacije".
Poznato je u povijesti stvaralakoga duha da je fantazijska, iracionalna, imaginacijska umjetnost oduvijek
izraavala tajnovite predjele ljudske due. Iako je europska likovna umjetnost uvijek otvarala izvore
imaginacijskog na razne naine, tek u nadrealizmu su ove strukture ljudskog bia izale u prvi plan i
umjetnici su se okupili u jedinstveni pokret.
Ono to dadaizam nije mogao postii poradi svoje prirode, pokuao je napraviti nadrealizam. Dadaizam
je svoju slobodu nalazio u neprestanom poricanju, nadrealizam je toj slobodi pokuao dati temelje
"nauke". To je prijelaz iz negacije u afirmaciju. Mnoge postavke dadaizma nastavljaju se u nadrealizmu,
mnoge geste, mnoga destruktivna stajalita, opi osjeaj pobune ak i provokativne metode, ali sve to
poprima drugaije obiaje.

Ta "pars destruens" poprima novi oblik stoga to joj je prirodan jedan konstruktivni dio. Naime, ako se
isti anarhizam dadaizma temeljio iskljuivo na podrugljivoj naravi njegove polemike dostiui u
najboljem sluaju poimanje slobode kao neizbjeno i ivotno odbacivanje svake moralne ili drutvene
konvencije, nadrealizam se javlja s prijedlogom rjeenja koje bi ovjeku jamilo pozitivno ostvarljivu
slobodu. Umjesto dadaistikog posvemanjeg, spontanog i primitivnog odbacivanja, nadrealizam nudi
eksperimentalno istraivanje oslanjajui se na filozofiju i psihologiju. Drugim rijeima, istom anarhizmu
suprostavlja spoznajni sustav.
Poloaj dadaizma bio je privremen, nastao iz munine rata i nastavljen u poslijeratnom rasulu; teme su
se sada djelomice izmijenile, situacija se, izgleda, zatvarala; "skandali" su sve manje uspjeno izraavali
znaenje intelektualne pobune protiv drutva. Tako se kriza sve vie pojaavala i izazivala probleme.
Svijest o tom lomu od poetka je vrlo prisutna u nadrealizmu: lom izmeu umjetnosti i drutva, izmeu
vanjskog i nutranjeg svijeta, izmeu mate i zbilje. Zbog toga se sva snaga nadrealizma usmjerila na
traenje posrednika izmeu tih dviju krajnosti, toke u kojoj bi se one sastale i tako sprijeile irenje
krize. Upravo u tomu sastojala se prvotna bit tog pokreta. Osjeanje loma i krize nalazimo i u
ekspresionizmu i u dadaizmu, no samo je u nadrealizmu traenje rjeenja preuzelo tako specifinu
ulogu.
Stoga, osnovni problem nadrealizma ostaje pitanje slobode. I nadrealizam se poput dadaizma ne
predstavlja kao knjievna ili umjetnika kola. Rimbaudova izreka "knjievnost je idiotizam" postaje
izrekom nadrealista; ulog u igri mnogo je vaniji od vjetine slikanja ili pisanja stihova; u igri je sudbina
ovjeka, njegova srea ili propast na zemlji. To je ono to nadrealizam razumije i upravo prema toj istini,
bez skrivenih misli, zapoinje svoje djelovanje.
Jo jedan novi vid nadrealizma jest njegova elja da svlada protest i pobunu kako bi postigao jasni
revolucionarni poloaj.
Po nadrealistima problem slobode ima dva lica: jedno je individualno, a drugo drutvena sloboda; stoga
moraju postojati i dva rjeenja, a drutvena sloboda koju valja izboriti revolucijom trebala bi biti
neizbjenom pretpostavkom za potpuno osloboenje duha.
Nadrealizam je, kao to smo rekli, nastao 1924. u Parizu. Kao umjetniki pravac vue korijen iz
dadaizma. Nadrealisti su na svojim slikama do krajnjih granica izmijeali vidljivu stvarnost i nevidljivi
osjeaj. Umjetniko nadahnue trae u podsvjesnome, pa su im prizori koje oslikavaju esto nepovezani.
Takva likovna djela izgledaju nastrana (bizarna), neobina i uznemirujua. Rado su isticali da ive
zajedno s udovitima ljudskoga uma ili razuma.
Nadrealisti su se oslanjali na teoriju austrijskog psihijatra Sigmunda Freuda, osnivaa psihoanalize,
prema kojoj ovjek ima dvije naravi, jednu svjesnu i budnu, a drugu podsvjesnu i potisnutu odgojem i
zakonom zajednice. Budui da se ljudska podsvijest oslobaala preko snova, nadrealisti su osobitu
pozornost pridavali snovima i matanju.
Albert Skira, bibliofil, koji je u svojoj izdavakoj kui objavio 25. listopada 1931. knjigu Ovidijevih
Metarmofoza (koju je na poziv Pierra Matissea, ilustrirao Pablo Picasso s 30 bakroreza), povjerio je
Andru Bretoneu ureivanje i novog umjetnikoga asopisa pod nazivom: Minotaure (naslovnicu za prvi
broj naslikao je Pablo Picasso), u kojemu su nadrealisti iznosili svoja stajalita.
Prvi manifest nadrealista napisao je Andr Breton. To je glavni dokument pokreta, objavljen je 1924;
drugi manifest objavljen je 1930.; trei manifest objavljen je 1942. godine.
Od 1923. do 1935. teorijsko istraivanje Bretona i njegovih istomiljenika usmjereno je na rasvjetljavanje
dvaju pitanja slobode. U manifestima (u raspravama i u pjesmama) vrlo esto se pozivaju na tu temeljnu
postavku. Breton, kao duhovni voa pokreta, jasno saima i osvjetljava razliite momente ove prie
sainjene od iskustva, pokuaja, sumnji i proturjeja.
Tom traenju prethode dva imena koja su imala presudno znaenje za razvoj nadrealizma: Marx, kao
teoretiar drutvene slobode, i Ferud, kao teoretiar individualne slobode.
Tako je nadrealizam razdijeljen u dvije due, u dui koja je batinik najnemirnijih romantiarskih duhova i
u dui koja eli prihvatiti poruku drutvene revolucije. Nadrealizam nipoto nije jedinstven, teorijski
cjelovit, te niti Bretonova zadaa da ga odri, barem kao pokret, nikako nije lagana.

Te dvije due koje su polovi nadrealistike dijalektike i koje su u okviru samoga nadrealizma i nadalje
odraz stvarne povijesne situacije loma izmeu umjetnosti i ivota, izmeu umjetnosti i drutva, doista
vrlo esto nagone nadrealiste na jednostrana rjeenja, bilo isto literarna ili isto politika. Dodirna toka
tih dviju dua najee ostaje u stanju duboke nostalgije ili bolne elje. elja je nadrealista da prodru u
povijest, i to upravo u politiku kako bi stvorili uvjete za materijalnu i duhovnu slobodu ovjeka. To je
jedina elja koja je kadra iznijeti kulturu iz krize. Iako se takva elja pojavila i u dadaizmu i
ekspresionizmu, ipak se jedino u nadrealizmu radi o itavom pokretu koji upravo u svom jedinstvu osjea
potrebu da taj zahtjev teorijski uoblii i ostvari.
Godinu dana nakon objavljivanja manifesta, u ljetu 1925., nadrealizam se odluno priklonio politici. Ali je
ubrzo dolo do neslaganja nadrealista (koji se mahom bili lanovi komunistike partije) i francuske
komunistike partije (Breton je 1933. iziao iz komunistike partije). Meutim, glavno opredjeljenje
pokreta ne mijenja se ni na teorijskom ni na praktinom planu.
Prema manifestu, bit pitanja nadrealistikog automatizma (spontanosti) jest: povratiti ovjeku njegovu
mo. To je, prema nadrealistima, revolucija: uz drutvenu revoluciju stoji i individualna revolucija koja
mora raskinuti lance jedne duge prisile to je ve izobliila ljudsku narav. Toj revoluciji to djeluje u
pojedincu Freud je, osobito svojim prouavanjima psihologije sna, te openito istraivanjima
podsvjesnog pruio nezamjenjiva oruja. Breton kae: Mata je na putu da ponovno osvoji svoja prava
(Ipak je zanimljivo rei kako je Freud, kojega su nadrealisti tovali, izjavio da ne razumije to je zapravo
nadrealizam).
Ipak je teko definirati nadrealizam. Breton ga ovako definira: Nadrealizam je isti psihiki automatizam
kojim se izraava stvarno djelovanje misli izraene govorom, pismom ili nekim drugim nainom;
nadrealizam je diktat misli u kojemu je odsutna svaka kontrola razuma, izvan svih estetskih ili moralnih
preokupacija.
"Automatizam" je, dakle, kljuna rije nadrealistike poetike. Ve su dadaisti doli do neeg slinog
(Tzara je rekao: Misao se oblikuje u ustima.). Nadrealistiki automatizam (spontanost) ipak se razlikuje
od dadaistikog (manje je psihiki, a vie mehaniki.).
Nakon svega, ipak ostaje otvoreno pitanje likovnog izraavanja. Slikarstvo i kiparstvo doista ne pruaju
istu mogunost kao knjievnost ili poezija. ak su neki nadrealisti (Pierre Naville, Pretom) izjavili da
"nadrealistiko slikarstvo ne postoji". Na tu izjavu Breton je napisao posebni esej (1928.) u kojemu brani
slikarstvo nadrealista. Smatra da je pogreno misliti da se tema, sadraj ili motiv mogu uzimati samo iz
vanjskog svijeta. Nutrina o kojoj govori Breton svakako jest svijest o "izdaji" vidljivih stvari. Dakle, cilj
nadrealistikog slikarstva je ruenje odnosa meu stvarima kako bi se na taj nain koliko god je mogue
pridonijelo ruenju ope krize svijesti to i jest prvotni cilj nadrealista.
Nadrealistiko slikarstvo ide za stvaranjem svijeta u kojemu bi ovjek naao "udesno" (kraljevstvo duha
u kojemu se ovjek oslobaa svake zabrane, svakog kompleksa, dostiui jedinstvenu bezuvjetnu
slobodu). U tom "udesnom" nalazi se sloboda koja je u mogunosti spajanja sna i zbilje ili zbilje i sna,
spajanja koje e konano vratiti ljudima njihov smisao ivljenja. Kako u poeziji tako i u slikarstvu temelj
nadrealistikog stvaralakog djelovanja jest slika.
Ipak, ne radi se o tradicionalnoj slici kojoj je polazite da "uslika" slinost sa stvarima. Nadrealistika
slika upravo je suprotno jer se oslanja na ne-slinost. Stoga umjetnik nadrealist, dajui slici ivot, kri
prirodne i drutvene zakone.
Stara grupa nadrealista u odreenom trenutku se razbila. Breton je uzalud nastojao na okupu. Dvostruka
dua u pokretu nije se uspijevala stopiti u jednu. Breton nastoji da dvije due (drutvenu i individualnu)
ostanu odvojene: Ta dva problema bitno su razliita i mi smo uvjereni da bismo se tuno razoarali
ukoliko takovima ne bi i ostali. Ima dakle razloga za reagiranje protiv svakog pokuaja njihova spajanja.
Nadrealistika teorija bila je "zainjena" naukom iz psihoanalize. U nesvjesnom ("udesnom") postoji
novi svijet bez odreenih ljudskih zakona koji nas sputavaju. Tu je ovjek slobodan. Upravo tu slobodu
treba "slikati". Da bi se to ostvarilo, za umjetnika ne vrijede nikakvi moralni i dravni zakoni. Sve ono to
smeta slobodi, protiv je nas. U elji da budu potpuno
slobodni, zarobili su se u nestvarnom svijetu skuavajui umjetniki izraaj samo na jedan uski sadraj.

Ideja da se san ("udesno") moe prenijeti neposredno iz podsvijesti na slikarsko platno, nije se moglo
primijeniti u praksi. Stoga su mnoge slike nadrealista samo "slike" za psihoanalitiare.
Neki se nadrealisti nisu slagali s naukom Bretona te su se odvojili od pokreta (prvo Aragon, kasnije i
drugi).
Nadrealistiki umjetnici
Likovni motivi nadrealistikih slika povezuju nespojive oblike u stvarnom i fizikom svijetu. Tako su neki
umjetnici oslikavali bioloki "mogue", ali neviene i nepostojee oblike organikog svijeta, osobito
oslikavajui beskrajna prostranstva u kojima se nalaze prizori iz podsvijesti.
Joan Mir
Moda je od svih nadrealista bio najumjereniji panjolski slikar Joan Mir, jer su njegove slike izgledale
kao igra veselih boja koje su rasute po apstraktnim oblicima njegove mate.
Salvatore Dal
Najpoznatiji panjolski nadrealist, Salvatore Dal (1904. - 1989.), pokuao je svojim slikama prodrijeti u
tajne ljudske podsvijesti, osobito oslikavajui strah, bijes, nemo. Zato Dal nastoji to tonije prikazati
ono to je u stvarnosti ili zbilji nemogue, pa preko crtea iz snova, uvjerljivo prikazuje motive i radnje
koje izgledaju da su stvarne i istinite. Njegove "fotografije sna" naslikane su sasvim realistiki i
podsjeaju na naturalistike prikaze prirode, iako im sadraj nije ivotna stvarnost nego vizije to je
mata stvara u snovima.
Paul Klee
Tako vicarski slikar Paul Klee (1879. - 1940.) esto oslikava nepostojei prostor koji je sastavljen od
mnotvo poslaganih ploha vrlo njenih boja. Na njegovim slikama vidljivo je preputanje mati koja
nastaje kao spoj djeje naivnosti i jednostavnosti s vrhunskim znanjem i majstorstvom umjetnika. Sve u
svemu, jedno poetino i apstraktno slikarstvo u kojem umjetnik i boja ima potpunu slobodu izraaja.
Kako je Klee i govorio: Umjetnost je izrazito subjektivna; ili: Umjetnost ne predstavlja ono to je
vidljivo, nego stvara vidljivo.
Max Ernst
Neobine prizore svojih snova oslikavao je i njemaki nadrealist Max Ernst (1881. - 1976.), koji je od
dadaizma postao jedan od istaknutijih nadrealista. U svojim slikama spajao je kola i frota (franc.
frottage = trljanje) iz kojeg je dobivao posebne slikarske efekte.
Giorgio de Chirico
Giorgio de Chirico (1888. - 1978.), talijanski slikar, pretea nadrealizma. Oslikavao je gradske dijelove i
predmete osvijetljene arkom (sunanom) bojom. Predmete je ocrtavao otrim rubovima, osobito u
slikanju klasinih graevina, koje postavlja u nenastanjeni i pusti krajolik, s dugim sjenama. Emotivno,
njegove slike podsjeaju na izgubljenost, otuenost i osamljenost ovjeka u suvremenom drutvu. Zato
mu prizori na slikama izgledao kao neki bezosjeajni svijet, sastavljen od hladnih i nepominih oblika,
kao nostalgija beskonanoga. Ako je i naslikao ljude meu zgradama ili na ulici, na njima se ne
primjeuje ivost, pa izgledaju kao lutke. Na njegovim slikama, mogli bismo rei, vrijeme je zaustavljeno,
a nestvarnost i stvarnost kao da se izmjenjuju.
Marc Chagall
Marc Chagall (1887.-1985.), ruski idov, pretea nadrealizma. U Parizu je slikao lirsku poetiku s
elementima djeje naivnosti. Zato je na njegovim slikama sve mogue, nema zakona tee i ne vrijede
zakoni fizike, pa mu likovi izgledao kao da lebde i plove prostorom, a duh slobodno luta vremenom.
Njegova boja ima slikarsku i simbolinu funkciju, a motivi su mu vezani za selo, brak, ivotinje, biblijske
prizore. Ukratko reeno, njegova likovna djela zapravo su anti-logino figurativno lirsko slikarstvo iz
njegovih snova.

Apstraktni ekspresionizam

Apstraktni ekspresionizam, kao to sama rije kae, oznauje onu vrstu umjetnosti u kojoj se ekspresija
oituje preko nefigurativnoga likovnog motiva. Poetkom 20. stoljea ova vrsta likovnoga izraaja
poznata je mnogim umjetnicima, kako u Europi tako i u Americi. Tako, moemo rei, da u apstraktni
ekspresionizam ili ekspresionistiki apstraktizam spadaju umjetnike avangarde 20. stoljea kao to su
neke francuske, njemake, talijanske, ruske, nizozemske ili amerike umjetnike udruge.
Ameriki apstraktni ekspresionizam
Apstraktni ekspresionizam je zajedniko ime za grupu amerikih umjetnika iz New Yorka koji su, izmeu
dva svjetska rata, strastveno i emocionalno stvarali umjetnika djela, osobito slike, pomou debelih
nanosa boje i raznoga materijala
Umjetnici su tako prikazivali svoje duhovne emocije, da je vie od svih stilova apstraktna umjetnost
izazvala negodovanje kod gledatelja. Izgledalo je da se gledatelji nisu htjeli zamarati umjetnikim
pogledima na posebnost umjetnikoga izraaja. Dok su umjetnici, oslikavajui likovne motive, pogotovo
figurativne, pokuavali oslikati bit likovnoga sadraja, svodei ga esto na krajnje granice
prepoznatljivosti, gledatelji su jo shvaali umjetniki trud. Ali kada su preli na nerazumljivu
apstrakciju, kako se govorilo, na slikanje iznutra, umjetnici su se udaljili od likovnoga motiva i
njegove predmetnosti i prepoznatljivosti, kao figurativnoga motiva, i ostali su na istim likovnim formama,
kao to su linije, boje, obrisi, kompozicije, improvizacije... Likovna djela naslikana iznutra otkrivali su
umjetnikovo emocionalno duhovno stanje, ali za gledatelje nisu pokazivali nita iz stvarnoga svijeta.
Ipak, apstrakcija nije neto neumjetniko i neprirodno iako, koji put, prikazuju besteinsko stanje
umjetnikoga duha.
Europski apstraktni ekspresionizam
Apstrakcija je nefigurativna, nepredmetna umjetnost i kao umjetnika pojava karakteristina je za 20.
stoljee u kojoj je teite na istoj ekspresiji oblika, linija i boja, bez izravnih asocijacija na predmetni
svijet.
Poeci apstraktne umjetnosti u Europi vezani su uz ideje P. Czannea (1839-1906), koji je smatrao da
prirodni oblici mogu biti svedeni na kuglu, stoac i valjak. Odluujui poticaj i teoretsku osnovu apstrakciji
dao je Wasilije Kandinsky (1866-1944) svojom raspravom "O duhovnom u umjetnosti" (1912) te svojim
slikarstvom od 1910. pa nadalje.
Apstrakcija se u umjetnosti pojavila oko 1910. gotovo istodobno u razliitim dijelovima Europe pa je
teko rei koji je umjetnik prvi napravio apstraktno djelo. Ali od te godine apstrakcija ulazi u povijest
suvremene umjetnosti. Kasnije, oko 1930., neki su kritiari htjeli izraz apstrakcija zamijeniti s izrazom:
konkretizam, jer su smatrali da je svaka slika, koliko god izgledala apstraktna, sama po sebi konkretna
jer iste apstrakcije ionako nema. ista apstrakcija koja se ni na koji nain ne nadahnjuje prirodnom
zbiljom, te stoga iz nje ne izvlai niti jedan element, to jest, nije posljedica apstrahiranja, ve je prijedlog
nove zbilje, logiki se ne uklapa u takav naziv. Ali, uporaba rijei apstrakcija toliko je rairena da je nema
razloga ni mijenjati.
Vasilije Kandinski u Mnchenu bio je zaetnik apstrakcije, ali se njegova apstrakcija temeljila na lirskim
poticajima povezanima s naelima romantikog nadahnua shvaenog kao izljev duha. Meutim, oko
1910. javlja se apstrakcija intelektualne naravi. To ne znai da ova dva razliita vida apstrakcije nema
neto zajednikoga. Mondrijanov misticizam je mentalne, a ne emotivne naravi kao u Kandinskog. U
predstavniku intelektualnog apstraktizma - u Mondrijana susreemo, npr, asketizam kalvinistikog
podrijetla, koji eli nadvladati kolebljivost osjeaja. U Mondrijanovu buduem svijetu ovjek nee biti sam
po sebi nita - kako on kae - nego e biti tek dio cjeline i kad se oslobodi tatine svoje male i slabe
individualnosti, bit e sretan u tom Edenu koji e stvoriti. Taj Eden koji on nudi nije nita drugo nego
"budui grad" izgraen prema pravilima neoplasticizma.
Apstraktna kretanja javljaju se gotovo istodobno u Rusiji (rejonizam, suprematizam, konstruktivizam)
Nizozemskoj (De Stijl, neoplasticizam), Francuskoj (orfizam, kubizam), Italiji (futurizam), a neto kasnije,

u okviru dadaizma, u vicarskoj i Njemakoj (Die Brcke, der blaue Reiter).

Nakon odlunog prodora apstrakcije izmeu 1910. i 1920. dolazi do njezina zastoja ali i intenzivnijega
istraivanja njezinih stvaralakih mogunosti u okviru Bauhausa (1919-33), moskovske kole Vhutemas
(1920) i francuske grupe Abstraction-Cration (od 1931). Nakon II. svjetskoga rata apstraktizam ponovno
dobiva snaniji polet. U Europi dominiraju lirska i geometrijska apstrakcija, a u americi apstraktni
ekspresionizam i taizam. Vanu ulogu u promicanju apstrakcije u Europi odigrao je Salon des Ralits
Nouvelles u Parizu od 1946, Hochschule fr Gestaltung u Ulmu, osnovan 1949. Bijenale u Veneciji i
izloba Dokumenata u Kasselu od 1955.
U apstrakciji poslije 1945. do danas mogue je u svim likovnim disciplinama uoiti dvije osnovne struje;
prva je utemeljena na subjektivnoj ekspresiji (enformel, lirska apstrakcija, apstraktni ekspresionizam,
taizam), a druga racionalizira ekspresiju i konstruira estetski objekt (geometrijska apstrakcija, kinetika
umjetnost, op-art, minimalna umjetnost). Sredinom 60-ih godina u apstrakciji se javlja zanimanje za isto
optike fenomene, redefiniraju se naela apstraktne umjetnosti (slikarstvo "tvrdih rubova") i uvode se
kinetiki elementi u programiranu likovnu strukturu. U konceptualnoj umjetnosti od ranih 70-ih godina
apstrakcija je prisutna kao postupak, ali ne i kao dominantna stilska osobina. Nakon razdoblja kojim
dominiraju post-moderni retrostilovi (anakronizam, transavangarda), krajem osmoga decenija apstrakcija
se ponovno uvodi u umjetniku praksu (neo-geo, primarno slikarstvo).
Apstraktni ekspresionizam izrazio se kao organika apstrakcija i kao geometrijska apstrakcija.
Organika apstrakcija
Organika apstrakcija najprije se pojavila na slikama Vasilija Kandinskog oko 1910. godine. Budui da je
volio glazbu, htio je da njegove slike izgledaju kao prave glazbene kompozicije pa ih naziva neobinim
imenima, kao to je impresija, improvizacija ili kompozicija. Njegove su improvizacije plod njegove mate
i osjeaja izraene brzim pokretima kista i boje. Zato su mu slike ne-predmetne, dakle bez lika/figure, to
jest apstraktne. Kandinsky je napisao i knjigu o apstraktnom slikarstvu pod nazivom: O duhovnom u
umjetnosti, Munchen 1911. godine. Nakon iskustva s organikom apstrakcijom, preao je na
geometrijsku apstrakciju.
Geometrijska apstrakcija
Geometrijska apstrakcija iznaae je ruskoga slikara Kazimira Maljevia. Primjer mu je slika pod
nazivom: Crni kvadrat na bijelom polju, iz 1913. kojim je izrazio da je kontrast glavna oznaka likovne
umjetnosti. Godine 1915. objavio je manifest "Od kubizma do suprematizma" u kojem se zalae za
prevlast - supremaciju istog osjeaja u umjetnosti. Nastoji dosegnuti savren sklad oblika i boja
nepredmetnim slikama, kompozicijama crta i osnovnih geometrijskih likova, kao to je kvadrat, krunica i
trokut. Prema Maljeviu, suprematizam je najvii stupanj apstraktne likovne umjetnosti, to je pokazao
na slici: Bijeli kvadrat na bijelom polju.
Za razliku od ruskih suprematista, nizozemski slikar Piet Mondrijan geometrijsku apstrakciju ne preputa
osjeaju nego razumu, geometriji i matematici. Od figurativnoga i prirodnoga motiva dolazi do iste
apstrakcije, osobito do geometrijske apstrakcije poznate pod nazivom neoplasticizam ili De Stijl, po
nazivu nizozemskoga asopisa koji je irio njegova slikarska razmiljanja. Piet Mondrijan je svoja likovna
djela slikao pomou tri osnovne boje (uta, crkvena i plava) koristei igru ravnih crta i pravokutnih ploha.
Zato je postao slikar subjektivnoga ekspresionizma jer je iz nesimetrine ravnotee plonoga slikarstva
iskljuio svaku vezu sa stvarnou i prostornou.
Iz ideje geometrijske apstrakcije rodila se konstruktivna umjetnost, odnosno moderni dizajn (design),
posebno meu mladim umjetnicima u njemakoj koli Bauhaus.

Ruski apstraktni ekspresionizam

Apstraktizam se osobito proirio kao umjetniki pokret u Rusiji i iskazao se u vie pravca, kao to je
rejonizam, suprematizam, konstruktivizam, lef.
U Rusiji su se pozitivno odrazili novi umjetniki pokreti koji su nastajali diljem Europe, osobito u
Francuskoj. Francusko slikarstvo, od fovista do kubista, imalo je umjetnike oboavatelje. Ruski se

umjetnici ipak nisu zadovoljili da samo skupljaju nova iskustva koja dolaze sa zapada, nego su htjeli
neke umjetnike ideje stvoriti i sami. Ponajvie su se oslanjali na kubistiku pouku, osobito na
geometrijsku apstrakciju.
Rejonizam
Rejonizam se u Rusiji pojavio 1909. Stvorili su ga Mihail Larionov i Gonarova. etiri godine kasnije,
1913., Mihail Larionov objavio je Manifest rejonizma u prigodi izlobe u Moskvi. Slijedee godine,
zajedno s Gonarovom, napustio je Rusiju da bi kao scenograf i crta suraivao s baletom Djagiljeva.
Meutim, rejonizam kao pokret ugasio se iste godine.
Mi tvrdimo da duh naeg vremena - pie Larionov u Manifestu - moraju biti: hlae, kaputi, cipele, tramvaj,
autobus, zrakoplov, divni brodovi. Divne li stvari, velike li epohe kojoj nema ravne u svjetskoj povijesti! U
Manifestu kae da osporava individualnosti bilo kakvu vrijednost u vezi s umjetnikim djelom. Umjetniko
djelo treba paljivo promatrati, uzimajui ga u obzir samo sa stajalita sredstava i zakona na kojima se
temeljilo njegovo stvaranje. rejonizam bi, za njega, bio neovisni stil u slikarstvu ija se neovisnost oituje
u zbiljskim oblicima, koji ivi i koji se razvija shodno pravilima slikarstva. Rejonizam je sinteza kubizma,
futurizma i orfizma. Tvrdimo da kopije nikad nisu postojale - kae Larionov - i pozivamo da se lika na
osnovi iskustva prolosti; tvrdimo da slikarstvo ne poznaje granice vremena. Rejonizam se bavi
prostornim oblicima koji proizlaze iz presijecanja zraka to ih odraavaju razliiti predmeti i oblici koje je
razaznao samo umjetnik.
Rejonizam se moe definirati kao sinteza kubizma, futurizma i orfizma.
Suprematizam
Suprematizam je umjetniki avangardistiki pravac koji je nastao u Rusiji 1913. godine. Glavni osniva
suprematizma je Kazimir Maljevi poznat po dvije (suprematistike) slike: Crni kvadrat na bijelom polju
i Bijeli kvadrat na bijelom polju.
Prvi manifest suprematizma objavio je Kazimir Maljevi u Petrogradu 1915. Napisao je manifest
suprematizma pod nazivom: Od kubizma do suprematizma. U svom proglasu zalae se za prevlast
(supremaciju) istog osjeaja u umjetnosti, a na svojim slikama je pokuavao postii savren sklad
oblika i boja apstraktnim ili slikama, crtama u osnovnim geometrijskim oblicima. Kasnije je Maljevi
razvijao svoju teoriju u raznim lancima, a pogotovo u sadraju pod nazivom: suprematizam ili svijet
neprikazivanja. Po Maljeviu, umjetnost prolosti i dan danas ivi ne poradi onoga to prikazuje mitoloki prizori, junaki podvizi, svete slike - ve po ne-vremenskoj snazi koja nadvladava sluajnost i
praktinu svrhu tih prikaza.
Pod suprematizmom podrazumijevam - pie Maljevi - pravlast istog senzibiliteta u figurativnim
umjetnostima, jer pojave objektivne prirode, same po sebi, sa stajalita suprematista, liene su znaenja;
senzibilitet kao takav, u stvari, posve je neovisan o ambijentu u kojemu se pojavio. Akademski
naturalizam, naturalizam impresionista, cssanizam, kubizam... u stanovitoj mjeri nisu nita drugo doli
dijalektike metode koje, same po sebi, ne odreuju specifinu vrijednost umjetnikog djela.
Za suprematista uvijek e vrijediti ono izraajno sredstvo koje omoguuje izraz po mogunosti pun
senzibiliteta kao takvog i koje je strano uobiajenoj predmetnosti. Objektivno samo po sebi bez znaenja
je za suprematiste, a prikazivanje svijesti za njih nema vrijednosti. Nasuprot tom odluan je senzibilitet, i
umjetnost u suprematizmu dosie stvarnost bez predmeta njegovim posredstvom. Za suprematiste
umjetnost ne smije biti ni u ijoj slubi, ni drave, ni vjere, ni ikoje politike ideologije.
Suprematisti su samoinicijativno odustali od predmetnog prikazivanja da bi doprli do vrha prave
nezakrabuljenosti u umjetnosti i da bi se odatle divili ivotu, kroz prizmu istog umjetnikog senzibiliteta.
Odustali su od prikazivanja ljudskog lica stoga to suprematisti ne gledaju i ne dodiruju: oni samo
sudjeluju.
Suprematizam otvara umjetnosti nove mogunosti, jer odustajanjem od takozvanog "potivanja
poklapanja sa svrhom" postaje mogue u prostor prenijeti plastinu percepciju reproduciranu na povrini
slike. Umjetnik - slikar vie nije vezan za platno, za povrinu slike, ve je u mogunosti svoje kompozicije

s platna prenijeti u prostor.

Suprematizam zapravo ne znai nita drugo nego apsolutnu nadmo iste senzibilnosti u figurativnoj
umjetnosti. Zato je Maljevi sam sebi htio napraviti "pustinju". Bio je uvjeren da u toj pustinji, u njenoj
istoi, konano moe uti onaj vox clamantis umjetnosti, koji je nemogue uti u zaglunom zbivanju
objektivnog svijeta. On suprematizam dijeli na tri razdoblja: crno, crveno i bijelo razdoblje. Naprimjer u
bijelom razdoblju slikao je bijele oblike na bijeloj podlozi.
Maljevi je zajedno s Vladimirom Tatljinom, tvorcem konstruktivizma, u veljai 1915. organizirao izlobu
u Petrogradu. Nakon te izlobe njih dva su se razili jer se nisu slagali u nainu slikanja.

Konstruktivizam
Konstruktivizam je umjetniki avangardistiki pokret koji je nastao 1913. u Rusiji. Glavni predstavnik i
osniva je Kazimir Maljevi. Pokret je nastao kao zanos tehnikim i industrijskim dostignuima.
Umjetnost, prema njima, ne smije biti samo dekoracija, nego praktina i funkcionalna. Vrijednost
umjetnosti je u materijalu, a ne u umjetnikom izraaju. Tako, na primjer, za njih kua mora biti kao stroj
za stvaranje, a ne samo prostor za stanovanje.
Slikar Naum Gabo napisao je manifest o konstruktivizmu u Moskvi u kolovozu 1920. godine. U manifestu
je htio svoj estetiki konstruktivizam razlikovati od Tatljinova praktinog konstruktivizma. Tako je taj
manifest razdvojio konstruktivizam u dva razliita pravca. produktivizam i pozitivizam.
Produktivizam
Program produktivistike grupe objavljen je 1920. u prigodi izlobe koju su organizirali A. Rodenko i
Barbara Stepanova. To je manifest koji odraava Tatljinove ideje i politika stajalita i koji se izravno
suprostavlja "neutralizmu" u umjetnosti koji je zastupao Pevsner. U ovo se vrijeme naziv "produktivizam"
upotrebljavao na isti nain i s istim znaenjem kao i naziv "konstruktivizam". Zadaa produktivistike
grupe jest - pie na poetku manifesta - da komunistiki izrazi materijalistiki konstruktivni rad. Grupa se
bavi rjeenjem tog problema oslanjajui se na znanstvene pretpostavke i istiui nunost sinteziranja
ideolokog formalnog aspekta kako bi se eksperimentalni rad usmjerio na put praktine djelatnosti.
Pozitivizam
Ideoloki aspekt grupe pozitivista opisan je u tri toke: Kao prvo, jedini temeljni koncept je znanstveni
komunizam, utemeljen na teoriji povijesnog materijalizma. Kao drugo, poznavanje eksperimentalnih
procesa Savjeta navodi grupa da svoju istraivalaku djelatnost prenese s aspektnoga na zbiljno. I kao
tree, specifini elementi djelatnosti grupe jest konstruiranje i proizvod, ideoloki, teorijski i iskustveno
opravdavaju promjenu materijalnih elemenata industrijske kulture u volumenu, povrini, boji, prostoru i
svjetlosti.
Lef
Zanimljivo je da su u Rusiji gotovo svi avangardni umjetnici preli na stranu revolucije. Od avangardnih
umjetnika koji su najgorljivije htjeli izai iz individualizma i prihvatiti nove zahtjeve revolucionarne kulture
bila je grupa Lef koju je organizirao Vladimir Majakovski. Lef je bio lijeva fronta umjetnosti, kako su ga
zvali, oko kojega su se okupljali filmski radnici, poput Eisensteina, ili kazalini redatelji, poput
Mejerholda, pisci, poput Babelja. Lef se bori protiv svega to je preivjelo - pisao je Eisenstein - sluei
se novinama, javnim predavanjima, raspravama.
Revolucionarni polet obiljeavao je sveukupni rad umjetnika iz grupe Lefa. Shvatili su da nova umjetnost
ne smije preskoiti injenicu da je jedan veliki narod postao glavnim glumcem povijesti, drava, vlada,
socijalistikih nacija... Vjerovali su da umjetnost vie ne smije biti isti eksperiment, bezrazlona igra, ve
izraz revolucionarne istine, iritelj osjeaja i ideja koje je revolucija pobudila. Umjetnici Lefa ipak su
shvaali da je takav pothvat mogu samo ako ostanu na podruju moderne polemike umjetnosti, ali
polazei iz unutranjosti svoje dijalektike i razvijajui prave nove izraajne vrijednosti, originalne
postupke, najsigurnija otkria i izume avangarde. Oni su bili uvjereni da je nemogue mlado, jako vino
revolucije staviti u stare bave tradicije 19. stoljea.

Nizozemski apstraktni ekspresionizam

De Stijl
De Stijl je umjetniki pokret osnovan 1917. godine u Nizozemskoj. Naziva se i neoplasticizam ili nova
plastina umjetnost. Ime/naziv dolazi od nizozemske rijei stil. Glavni predstavnik je Piet Mondrian koji je
oslikavao istu apstrakciju pomou forme i boje: forma je svedena na osnovne dijelove horizontalne i
vertikalne linije, a boje su ograniene na osnovne boje, kao to su kromatske - uta, crvena i plava i
akromatske - bijela i crna.
Mondrijan je do apstrakcije doao postupno. On postupno predmetu oduzima sve njegove raspoznatljive
znakove, sve njegove osobnosti, dokle god ga ne svede na kostur, na stilizaciju, na crtu, to jest dokle
god ne uini da iezne. Stoga njegova umjetnost, barem u tom razdoblju, doista zasluuje naziv
"apstraktne" umjetnosti, kao one umjetnosti koja svoje rezultate trai preko neke vrste oienja na kraju
kojega na platnu ostaje tek neodreena zbilja.
Ono to je Mondrijan nazvao neoplasticizmom, pojavilo se kod njega tek oko 1917. u Larenu u
Nizozemskoj, kamo se vratio iz Pariza. U Nizozemskoj je upoznao Thea van Doesburga i s njim u Leydu
pokrenuo novi asopis pod nazivom "De Stijl" oko kojega su za kratko vrijeme okupili najbolje europske
slikarske snage upuene u apstraktnom pravcu. Kao program grupe moemo navesti izreku koja se
pojavila 1919. na poetku Predgovora II.: Svretak prirode je ovjek, svretak ovjek je stil.
Prvi manifest objavljen je u drugom broju "De Stijla" 1918., drugi manifest ve u treem broju asopisa
(1920.), trei manifest u broju etiri (1921.). Sva tri manifesta zastupaju temeljnu ideju: individualizam u
umjetnosti kao i u ivotu uzrokuje svako ruenje ili iskrivljivanje tonosti: treba mu suprostaviti vedru
jasnou duha koja jedina moe uspostaviti ravnoteu izmeu "univerzalnog i individualnog". Druga
temeljna ideja grupe jest elja da se umjetnost izjednai sa ivotom. Umjetnost e biti ivot - govorio je
Mondrijan - kad prestane postojati kao umjetnost.
Apstraktno iskustvo u umjetnosti ipak je ostavilo dubok trag u suvremenoj europskoj umjetnosti, bez
obzira kako se manifest ili grupa nazivali.
Piet Mondrian
Pieter Cornelis (Piet) Mondriaan (od 1912. Mondrian) roen u Amersfoortu, 7. oujka 1872., a umro je u
New Yorku, 1. veljae 1944., nizozemski je slikar i umjetniki teoretiar. Glavni je predstavnik umjetnike
grupe De Stijl (stil) koju je osnovao slikar Teo van Doesburg. Godine 1892. poeo je studij umjetnosti na
akademiji u Amsterdamu. Zanimala ga je religiozna problematika, osobito teozofija (theo + sofia = boja
mudrost; vrsta religiozne mistike) i rado je oslikavao mistine teme. Nakon toga poeo je oblikovati
plono slikarstvo koje se oitovala u slobodnoj i nepreglednoj igri obojenih kvadratnih povrina s
osnovnim kromatskim i akromatskim bojama. Godine 1917. jedan je od osnivaa (sa slikarom Teom van
Doesburgom) umjetnikoga pokreta pod nazivom De Stijl.

Ameriki apstraktni ekspresionizam

Apstraktni ekspresionizam je pokret u amerikom apstraktnom slikarstvu koji je nastao 40-ih godina 20.
stoljea u New Yorku, a 50-ih godina preao i u Europu. Prvi umjetnici amerikoga apstraktnoga
ekspresionizma bili su slikari akcijskoga slikarstva.
Akcijsko slikarstvo - action painting - gestural abstraction - pittura d'azione
Apstraktni ekspresionisti zastupali su, kao i nadrealisti, spontanost (automatizam) koja se postie
pomou gestualne aktivnosti izvan razumske kontrole i bez prethodne mislene pripreme. Njihova slika
nije prikaz nekoga motiva ili sadraja nego trag razliitih radnji, otisak ili zapis spontanoga (ne-

realistikog automatizma) koje postaje umjetniko djelo. Meu te radnje spadaju umjetnikove intervencije
i automatiziranje kretnje, koje ostavljaju trag, a trag postaje likovni motiv (tema ili sadraj).
Trag spontanih radnji na slikarskom platnu mogu se uiniti na razliite naine: umjetnik svoje tijelo, ili
tijelo ivoga modela, namae bojom i tako prijee, ili se provalja, preko slikarske povrine; bojom i
kistom, prolijevanjem boje iz posude, prskanjem boje pomou etke ili metle (dripping), otiskom ruku ili
nogu pri emu nastaje slika bezlinoga sadraja i bez kompozicije. Toka gledanja, odnosno sredite
slike, ne postoji jer se izgubilo u vrtlogu gestualnih radnji u kojima je boja razlila na sve strane.
Umjetnike koji ostavljaju spontani trag na slikarskom platnu nije povezivao neki zajedniki manifest ili
neki zajedniki slikarski stil, nego ideja da se stvaralakom inu moe pristupiti spontano, bez ikakve
razumske kontrole. Pod utjecajem nadrealista i egzistencijalne filozofije, ovi su umjetnici, otkrili novi
pristup umjetnosti gdje je slikarstvo postalo zamjena za ivotne probleme.
Najpoznatiji slikar spontanoga apstraktnoga ekspresionizma jest ameriki akcijski slikar Jackson Pollok.
Jackson Pollock
Paul Jackson Pollock, ameriki slikar, roen je na ranu Watkins u gradiu Cody, na sjeverozapadu
drave Wyoming, 28. sijenja 1912., a umro je u mjestu Springs, 11. kolovoza 1956. godine. Najprije je
bio ekspresionist, a kasnije prelazi na apstraktno slikarstvo. Iako je figura kao volumen (ovjek, ivotinja,
biljka, stvar) sastavni dio njegova umjetnikoga doivljaja, kada je slika, pretvara je u apstraktni i
nefigurativni motiv.
Njegova djela nastala kapanjem boje po platnu (dripping) nije ostavljala ravnodunim ni gledatelje ni
likovne kritiare. Ubrzo je postao vodei ameriki umjetnik akcijskoga slikarstva tako da je dobio
nadimak: Jack The Dripper - Jack Kapatelj (prvi put spomenut nadimak u magazinu Time 1956. godine).
Odao se porocima, nemoralu, osobito pijanstvu, nosio je dugu kosu, stalno se prepirao s prijateljima, nije
volio autoritet, zapadao je u depresiju, lijeio se na psihijatriji. Poginuo je u 44. godini ivota, u prometnoj
nesrei kada se, pijan, autom zabio u drvo. Imao je dvije suputnice u autu; jedna je ostala mrtva, dok je
druga preivjela nesreu.
Slikao je velike apstraktne kompozicije pomou prskanja ili prolijevanjem boje po vodoravno poloenom
slikarskom platnu. Ne samo da je spontanost pokazao kruei oko platna, nego je znao i ugaziti na
platno i, stojei na njemu, slikati, kako bi se reklo akcijski. I tako je nastalo njegovo akcijsko slikarstvo.
Promatrajui njegove slike, posjetitelji su se pitali: zato je Pollock pljusnuo ljudima boju u lice? Po
njegovu miljenju, on je nije htio da boja bude pasivna masa s kojoj on radi to hoe, nego je dozvolio
boji da se oslobodi stege umjetnika. Rezultat njegova slikanja izraena je u ivoj povrini platna. Ipak,
Pollock, kada "oslobaa" boju, ne "die ruke" od nje i ne ostavlja je sluaju. Opet je on onaj zadnji
upravitelj koji svojom energijom "kroti" sile koje su sadrane u boji. Valjda zato i upotrebljava velika
platna da bi imao veliko polje za "borbu", da slika ne samo rukama nego cijelim tijelom. Njegova su
slikarska djela satkana od isprepletenih i razlivenih poteza i rasprsnutih prolijevanja boje. Kao slikar,
svoje umjetnike osjeaje spontano (ekspresivno) prenio je na platno stvarajui apstraktnu sliku (bez
prepoznatljivoga motiva), bez toke gledita (bez sredita), bez poetka i kraja. Naslikano likovno djelo
zapravo je spontani trag umjetnikova putovanja kroz prostor i vrijeme.
Njegove slike predstavljaju rasprsnutost, umrljanost, isprepletenost, diskontinuiranost, razlivenost poteza
koji vjerno odraavaju putanje umjetnikova tijela u stvarnom prostoru. Slikar svoje osjeaje ekspresivno
prenosi jasnim potezima tragova stvarajui apstraktnu sliku bez ikakve kompozicije ili perspektive.
Njegova slikarska tehnika obojenih tragova rijetko je koga ostavila ravnodunim.
Tako je njegova slika No 5, veliine 200 x100 cm, prodana za 140,7 milijuna dolara, to je najvea cijena
ikada plaena za jednu sliku na meunarodnoj aukciji. Sliku 'No 5' prodao je ameriki medijski magnat
David Geffen meksikom gospodarstveniku Davidu Martinezu.
Europski akcionisti
Apstraktni ekspresionizam u stilu akcionistikoga umjetnikog spontanizma brzo je stekao pristae meu
europskim umjetnicima, kao to su lanovi umjetnike udruge COBRA.

COBRA
Slikari spontai bili su i lanovi umjetnike udruge COBRA (ime nastalo od poetnih slova gradova iz
kojih su doli umjetnici: Copenhagen, Bruxelles, Amsterdam). Bili su to: Danac Asger Jorn iz
Copenhagena, Belgijanci Pierre Aleschinsky i Guillaume Corneille iz Amsterdama i Nizozemac Karel
Appel iz Bruxellesa. Glavne znaajke ove grupe: brzi potezi kista, krivudave linije, jaki kolorizam.
Osnovna su likovna obiljeja grupe siloviti potezi kistom, iskrivljeni oblici i naglaeno jak kolorit, dok su
izbor tema i kromatski registri manje sumorni u odnosu na ekspresionistike.
Asger Jorn
Danski slikar Asger Jorn (Asger Oluf Jrgensen) roen u mjestu Vejrum, 3. oujka 1914. a umro 1.
svibnja 1973. godine. Zavrio je likovnu akademiju u Parizu. Bio je jedan od utemeljitelja grupe COBRA.
Pierre Aleschinsky
Belgijski umjetnik Pierre Aleschinsky roen je u Bruxellesu, 19. listopada 1927. godine. Uio je
slikarstvo u Bruxelleseu. Najprije se bavio oslikavanjem knjiga i tiskarstvom, a ponekad je slikao prema
post-kubistikom nainu. Godine 1948. postao je lan grupe COBRA i s njima sudjelovao na izlobama. I
tako je stekao svjetsku slavu.
Guillaume Corneille
Belgijski umjetnik Guillaume Corneille, pravim imenom Cornelis Van Beverloo, roen je u gradu Liegi,
1922. godine. U Amsterdamu je zavrio likovnu akademiju. U poetku je slikao kao nadrealist. Pridruio
je grupi COBRA i s njima sudjelovao na izlobama. Putovao je egzotinim krajevima. Nakon
apstraktnoga ekspresionizma, 60-ih godina 20. stoljea vratio se figurativnom slikarstvu i grafikim
tehnikama.
Karel Appel
Nizozemski umjetnik Karel Appel roen je u amsterdamu, 25. travnja 1921., a umro je u Zurihu, 4.
svibnja 2006. godine. U amsterdamu je studirao likovnu akademiju. Druio se s poznatim slikarima
svoga vremena. Godine 1948. pridruio se grupi COBRA. Dugo je vremena ivio u Parizu i tu je stekao
svjetsku umjetniku slavu. Putovao je diljem svijeta i izlagao u najpoznatijim galerijama u New Yorku,
San Francisku, Londonu, Bostonu. Montrealu

Pop art
Pop art (skraenica na engleskom: popular art = narodna ili puka umjetnost) je vizualni i umjetniki
pokret koji se 1960-ih godina 20. stoljea pojavio u Engleskoj i Americi, kao proslava zapadnog
konzumerizma nakon oskudnosti ratnih godina. Takoer se moe protumaiti kao prva manifestacija
postmodernizma.
Apstraktni ekspresionizam je radikalnom promjenom umjetnike forme (naina i pristupa likovnom djelu)
postao gledateljima nerazumljiv i neshvatljiv. Zato popularna umjetnost (pop-art), reakcijom protiv
ozbiljnosti apstraktnog ekspresionizma i pobunom protiv prevladavajuih svakodnevnosti u umjetnosti i u
ivotu openito, pokuava umjetnost pribliiti gledateljima, odnosno htjeli su i gledatelje aktivno ukljuiti u
stvaranje likovnih djela.
Nova umjetnika praksa stvaranja likovnoga djela u kojoj sudjeluje i umjetnik i gledatelj imala je nakanu
ukinuti granicu izmeu profesionalne i amaterske umjetnosti i povezati visoku akademsku i obinu
narodnu umjetnost. Da bi ostvarili svoju nakanu, umjetnici nisu samo promijenili nain likovnoga
stvaranja, nego su promijenili i likovni materijal, pa su se poeli sluiti tzv. nelikovnim materijalnom
potroake kulture. Tako je umjetnost trebala postati masovna kultura za sve ljude, a ne samo za
odabrane pojedince.
Iz samoga imena - pop-art = popularna umjetnost - prepoznatljiva je njegova tenja da postane mas-pok
- masovni narodni kulturni pokret i da bude prihvaen popularan od to veeg broja ljudi (populus =

narod). Da bi se to vie pribliili obinom ovjeku, umjetnici su za likovni materijal koristiti praktine
predmete iz svakodnevne uporabe kojima se sluio suvremeni ovjek, kao to su reklame, oglasi,
naljepnice, crtani romani, fotografije iz asopisa, konzerve, boce Sve to suvremeni ovjek koristi u
svakodnevnom ivotu, moglo je postati likovni motiv i moglo se koristiti kao umjetniki materijal.
Kritiare modernizma okirala je uporaba tako trivijalnih tema od strane pop umjetnika i njihovo
naoigled nekritiko tretiranje likovnih motiva u umjetnike svrhe. U stvari, pop art je odveo umjetnost u
nova podruja i razvio je nov nain prikazivanja likovnih tema u umjetnosti.
Ameriki pop-artizam
Premda se o pop-art ponekad govori kao o "novom realizmu", teko da taj izraz odgovara za amerike
umjetnike koji su se ukljuili u pop-art avangardu. Njihove temu koju su slikali (zastave, brojke, slova,
znakove, znake, stripove) same su po sebi apstraktne teme. Iz nastojanja da se umjetnikim djelima
prui nova mogunost brisanjem jasne granice izmeu slike i stvarnosti, nastale su i mnogobrojna
umjetnika djela u pop-art avangardi.
Meu amerike pop-artiste ubrojit emo glavne slikarske i kiparske predstavnike kao umjetnike koji su
pokuavali kombinirati elemente popularne i visoke kulture kako bi izbrisali granice izmeu njih koristei
nove tehnike znakova umjetnosti.
Ameriki pop-slikari
Prvi predstavnici u Americi bili su Jasper Johns i Robert Rauschenberg. Osim prvih predstavnika u
Americi (Jasper Johns i Robert Rauschenberg), najpoznatiji ameriki popartisti su: slikari Roy
Lichenstein i Andy Warhol.
Jasper Johns
Jasper Johns, ameriki slikar, roen je u mjestu Augusta, 15. svibnja 1930. godine. U poetku je slikao
po uzoru na dadaiste. Rado se sluio s ready made odbaenim predmetima za svakodnevnu uporabu.
Poetkom 50-ih godina 20. stoljea poeo je slikati u pop-art stilu stvarne objekte, kao to su zastave u
tehnici enkaustike (drevna zaboravljena slikarska tehnika pomou voska i pigmenta u boji). Ove
umjetnike slike izgledale su kao otisak (kopija) ili naljepnica pravih amerikih zastava. Tako je dolo do
izjednaavanja oslikanoga predmeta (stvarne zastave) i likovnoga motiva (naslikane zastave).
To se osobito moe vidjeti na njegovoj slici amerike zastave, koji je naslikao od ruba do ruba, pod
nazivom: Tri zastave. Sliku je izradio 1958., na platnu, u dimenzijama 113x78 cm, a danas se nalazi u
privatnoj zbirci obitelji Burton Tremaine, u Meridenu, u Americi. Promatrajui sliku, mogli bismo se
zapitati: u emu je zapravo razlika izmeu umjetnike zastave i stvarne zastave? Kako njegova slika
prikazuje pravu zastava, odnosno zastava je potpuno sukladna slici, poput kakva otiska ili preslike,
dolo je do izjednaavanja umjetnike slike (kao predmeta) i prikazanog predmeta (zastave).
Na slici odmah prepoznajemo ameriku zastavu s bijelim zvijezdama na plavom polju i crvenim
prugama. Meutim zastava, odnosno zastave, kao da se ponaaju neprirodno, umjesto da lepraju, one
kao da stoje u stavu mirno, ukoene. Pa, ipak se primjeuje pokret: crvene, bijele i plave povrine nisu
podruja pune boje, nego su lagano modulirane, kao da su salivene i nalijepljene. Gledatelj se moe
pitati: jesu li to tri zastave ili je to jedna zastava. Takva zastava postojala je samo u umjetnikovoj zamisli,
sada i na platnu i kao takva zastava, ili zastave, zasluuje nau panju.
Robert Rauschenberg
Ameriki umjetnik, pravim imenom Milton Ernst Rauschenberg, roen u Port Arthur, 22. listopada 1925.
godine, a umro u Captiva Island u Floridi 12. svibnja 2008. godine. Robert Rauschenberg, kao apstraktni
ekspresionist, stvarao je nova umjetnika djela pomou slaganja i lijepljenja izrezanih naslova iz dnevnih
novina i reklama iz asopisa, dakle kolairanjem, i ubacivanjem svakojakih odbaenih predmeta i
proizvoda potroakoga drutva (francuski: object trouve). Nije samo slagao pronaeni predmet jedan
do drugoga, nego je od njih, spajanjem vie istih ili razliitih u jednu cjelinu, znao stvarati nove predmete

razliitoga oblika i znaenja: asambla (francuski: assemblage = spajanje, sklapanje; slikarsko-kiparska

tehnika spajanja i lijepljenja - kolairanja razliitih predmeta i materijala). Bavio se i grafikim tehnikama i
rado otiskivao slike na svili. Njegova umjetnika djela stilski pripadaju neodadaizmu, iako ih je on
nazivao: combines. Tim pojmom htio je rei da njegova djela nisu ni slika ni skulptura, nego neto
izmeu slike i kipa kombinirana tehnika.
Roy Lichenstein
Roy Lichtenstein, ameriki pop-art umjetnik, roen je u New Yorku 27. listopada 1923. godine, a umro je
u New Yorku 29. rujna 1997. godine. Prve likovna djela, kojima je stekao svjetsku slavu, bile su serije
slika uveanih crtea iz stripova kao vinjeta - ukrasa. Ironino je uveavao sliice iz stripa do velikih
formata. Takva sliica iz stripa, poveana na dimenziju velike slike, dobila je novo znaenje i svojom
uvjerljivou djelovala na gledatelje da prestanu prelistavati i gutati sve ono to nudi tisak, jer se
moramo, i kao umjetnici i kao gledatelji, zapitati kuda nas to vodi vizualni svijet u kojemu ivimo. Njegovi
poveani stripovi su doslovno naslikani u tehnici poentilizma tokica u boji. Za izradu svojih slika
koristio je tehnike komercijalne umjetnosti: projektorom je poveavao toke koje izrauje pomou pitolja
za pricanje boje kako bi slike izgledale kao novinski stripovi gledani kroz povealo. Dok je tokastom
tehnikom oponaao raster crtanoga romana, odnosno stripa, njegove su slike ipak djelovale hladno i
rugajue.
Njegove slike nemogue je bilo tiskati u knjigama, jer kad se smanje izgledaju kao pravi strip u boji, pa
mnogi donose tek male detalje da se vide obojani dijelovi koje je umjetnik radio.
Andy Warhol
Andy Warhol znao je nadoslikavati poznate reklamne proizvode i osobe svoga vremena tako da je na
fotografije (proizvoda i osoba) nanosio tek malo boje (kao osobnu umjetniku intervenciju i jednostavni
dodatak). Tako je pokuao pro-slaviti ameriki konzumizam (konzumerizam), osobito umnaajui i
ponavljajui poznate proizvode i osobe amerike popularne (narodne) kulture, kao to je Campbell juha,
Marilyn Monro ili Elvis Presley. Pomou poentilistike tehnike crtanja u boji, to jest pomou slaganja
raznobojnih tokica, slikarsku povrinu pretvorio je u obinu poveanu novinsku sliku. Zato je postupak
izgledao kao reprodukcija, a slike djelovale previe mirno, ironino i hladno, bez emocije.
Ameriki pop-kipari
Ameriki kipari Claes Oldenburg i George Segal stvaraju naturalistike reprodukcije stvarnih likova i
predmeta u nelikovnom materijalu, osobito u plastici. Likove esto grupiraju i previe zbijaju. Tako
gledatelje upozoravaju da ivimo u vremenu u kojemu smo razliite materijale iz bogate kulturne
prolosti (kao to su staklo, drvo, porculan, kristal) zamijenili lanim proizvodima pomou industrijske
pokretne trake.
Claes Oldenburg
Claes Oldenburg radio je s razliitim tehnikama, ukljuujui crtanje, slikanje, film, meko kiparstvo i velike
skulpture u eliku, ali njegovo najpoznatije djelo su ogromni spomenici svakodnevnih predmeta.
Uzimajui te svakodnevne predmete i predstavljajui ih izvan konteksta i u takvim kolosalnim
proporcijama Oldenburg je tjerao gledatelje da preispitaju svoje ivote i vrijednosti. Njegov rad je
drutveni komentar amerike popularne kulture i pristupa ivotu u tadanjem drutvu. Njegova djela
Floor Burger, Fag End i Giant Ice Bag neka su od njegovih velikih skulptura koje su namijenjene
izlaganju u prostorijama. Lipstick (Ascending) on Caterpillar Tracks (1969) bio je njegov prvi spomenik
nainjen za vanjsko izlaganje.
George Segal
Andy Warhol bio je vodea osoba u pokretu pop umjetnosti i jedan od najutjecajnijih umjetnika kasnog
dvadesetog stoljea. Warhol se usredotoio na povrinu stvari, birajui svoje slika iz svijeta

svakodnevnih predmeta kao to su dolarske novanice, limenke juhe, boce gaziranih pia i kutije za
sapun. Naizmjence mu se pripisuje ismijavanje i slavljenje vrijednosti amerike srednje klase brisanjem
razlika izmeu popularne i visoke kulture. Monotonija i ponavljanje postali su znakovi prepoznavanja
njegovih vieslikovnih, masovno proizvedenih slika na svilenom platnu, kao to su portreti Marilyn
Monroe, Jacqueline Kennedy, Che Guevare i mnogih drugih ikona toga doba, kao i njegovi autoportreti.
Europski pop-artizam
Nova umjetnika praksa stvaranja likovnoga djela u stilu pop-artista pronala je plodno tlu meu
europskim umjetnicima koji su se poeli sluiti tzv. nelikovnim materijalnom potroake kulture.
Britanski pop-artizam
Predstavnici britanskoga pop-artizma su: Eduardo Paolozzi, Richard Hamilton, Peter Blake, Ronald
Brooks Kitaj i David Hockney.
Eduardo Paolozzi
Eduardo Paolozzi, britanski slikar i kipar, utemeljitelj pop arta, roen je u mjestu Leith pokraj Edinburga u
kotskoj, 7. oujka 1924. u obitelji talijanskih doseljenika, a umro je u Londonu, 22. travnja 2005. godine.
Likovnu naobrazbu stekao je na londonskom sveuilitu, nakon ega odlazi u Pariz gdje boravi od gdje
upoznaje najznaajnije umjetnike onog vremena. Najprije je poeo izrezivati neobine ilustracije iz raznih
asopisa i lijepio ih, u stilu kolairanja, u svoju biljenicu. Tako su nastali njegovi prvi pop-artistiki likovni
radovi.
Najpoznatiji uradak iz te biljenice, koja se danas uva u Tate Gallery u Londonu, navodi se kola I Was
a Rich Man`s Plaything, iz 1947. godine, na kojemu je nalijepio realistiki crte amerikog ratnog
bombardera, bocu Coca-Cole i ruke koje dre pitolj iz ije izlazi oblak dima u kojem pie: POP. Radi se
o svojevrsnom Paolozzijevu proroanstvu, jer e stilski pravac, kojeg je on utemeljio, dobiti naziv pop-art
tek desetak godina kasnije. Prema nekim svjedoenjima ime pop-art prvi je dao britanski kritiar
Lawrence Alloway.
Paolozzijevi kasniji likovni radovi odlikuju se grafikom istoom, koji uz pop artistike, sadri i brojne
nadrealistike dijelove. Tijekom 60-ih godina, uz slikarstvo, izraivao je brojne kiparske instalacije prema
kubistikim primjesama. Glavninu Paolozzijevih radova uva kotska nacionalna galerija moderne
umjetnosti, kojoj je on 1994. donirao veinu svojih radova, te gotovo cjelokupni inventar svojeg ateliera.
Godine 1989. britanska je kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je titulu viteza.
Richard Hamilton
Engleski likovni umjetnik Richard Hamilton rodio se u Londonu 24. veljae 1922. godine. Osim slikarstva
i dizajna, bio je ilustrator. Jedan je od utemeljitelja pop-arta. Potjee iz radnike obitelji. Najprije se
zaposlio u tvornici elektrinih dijelova. Nakon zavrenog teaja crtanja upisao je Kraljevsku akademsku
kolu, koju nije zavrio. Upoznao je razliite stilove, ali se pridruio pop kolaima Eduarda Paolozzija i
instalacija Marcela Duchampa. Bio je zanesenjak nove urbane potroake kulture, napose njezinim
umjetnikim izraajima u pop-art kulturi.
Najpoznatiji njegov kola zove se Just What Is It That Makes Today`s Homes So Different, So Appeling?,
reproduciranom na plakatu glasovite izlobe Neovisne grupe This is Tomorrow odrane 1956.
Whitechapel Art Gallery u Londonu, koji je sve donedavno pogrjeno navoen kao prvo pop artistiko
djelo, premda je nastao nakon poznatih likovnih djela istoga stila. Navedeno djelo velia glavne nositelja
pop kulture amerike srednje klase: prenaglaenu seksualnost (muki i enski poluaktovi), kult zabave
(TV-prijemnik i uokvireni strip), kult tehnike (magnetofon, usisava), i naravno konzumerizam (ogromna
lizalica s natpisom POP bizarno umetnuta u ruke body buildera u prvom planu slike). Takav Hamiltonov
plakat trebao je posjetitelje pripremiti na glavna djela ove neobine izlobe: robota Robbya junaka
amerikog znanstveno-fantastinog filma Zabranjeni planet, postere s prikazima pageta i pivskih boca, i
sl. Kola Interijer II iz 1964. pokazuje u kojem se smjeru dalje razvijao Hamiltonov likovni izriaj: u

sreditu slike nalazi sa amerika glumica Particia Knight u sceni iz filma Shockproof. Kola je meutim
bitno pojednostavljen, i u njega je osim novinskih izrezaka umetnuta plastina ablona.
I dok se ameriki pop umjetnici u svojim djelima okreu slavnima, Hamilton bira relativno nepoznatu
glumicu. On je tako odredio glavne odlike pop umjetnosti: prolazna, popularna, jeftina, masovno
izraena umjetnost. Sredinom 80-ih godina Hamilton se neko vrijeme bavi industrijskim dizajnom.
Najvee priznanje za svoj rad Hamilton je primio 1993. kada njegovo predstavljanje Britaniju na
Venecijanskom Biennalu okrunjeno Zlatnim lavom. Godine 2002. British Museum prireuje izlobu
Hamiltonovih ilustracija Joyceova Uliksa, na kojima je umjetnik radio vie od pola stoljea.
Peter Blake
Peter Blake, britanski umjetnik, roen u mjestu Dartford u Kentu, 25. lipnja 1932. godine. Jedan je od
utemeljitelja pop-arta. Jo od mladosti zanosio se za amerikom popularnom kulturom. Nakon
umjetnike naobrazbe, pridruio se istomiljenicima u pop-artu. Najpoznatije mu je djelo Na balkonu,
koje je izradio od 1955. do 1997., a danas se uva u Tate Gallery u Londonu. Radi se o ulju na platnu,
koje prikazuje njegove kolege s likovne akademije kako na klupi u parku dre svoje slike. Oko likova
Blakeovih kolega su u tehnici kolaa naslikani razni predmeti pop kulture tog vremena: kutije cigareta i
corn flakesa, asopisa i pia... Blakeovi kolege na prsima nose bedeve koji takoer odraavaju
zapadnu pop kulturu toga doba (kao to je I LOVE ELVIS).
Blake je prikazivao frontalne poze likova i ukoeno, to je odlika puke umjetnosti ili pop kulture pop
arta. U svojim djelima koristio je predmete iz svakodnevne uporabe. za svoje prikaze. Djelo Djevojaka
vrata nastalo na nain da je Blake na prava vrata nalijepio pin-ap slike poznatih manekenki i glumica. Uz
poznate osobe, koristio je slike i obinih ljudi. Tako je 1961. godine nastao njegov Autoportret s
bedevima, na kojem je sebe prikazao s jednom rukom u depu, dok u drugoj dri asopis znakovitog
naziva Elvis, koji na naslovnici ima filmsku fotografiju Elvisa Presleya. U njegovim djelima vidljiva je coolness hladnoa i razdvojenost umjetnika i likovnoga motiva.
Godine 1967. dizajnirao je ovitak poznatoga albuma The Beatlesa Stg. Pepper's Lonely Hearts Club
Band. Godine 2002. britanska kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je titulu viteza za njegova umjetnika
ostvarenja.
Ronald Brooks Kitaj
Ronald Brooks Kitaj, britansko-ameriki umjetnik, roen u mjestu Chagrin Falls, u Ohio, 29. listopada
1932. godine, a umro je u Londonu, 21. listopada 2007. godine (vjerojatno samoubojstvo). Kitaj je
studirao umjetnost u Beu, New Yorku, u Oxfordu i Londonu. Pridruio se pop-artistima i bio pravi
intelektualac meu popularcima. Bio je odlian crta i kolorist, rado je koristio kola. Likovna djela su mu
privlana za gledatelja na kojega ostavljaju dojam razmatranja. Poznat mu je kola Ubojstvo Rose
Luxemburg, iz 1960. godine, s kojim obrauje povijesne teme. Ipak, najvie se bavio obinim pop
motivima kao to su filmske zvijezde, sportai i umjetnici ili strip junaci. Godine 1989. objavio je Prvi
dijasporistiki manifest, u kojem ralanjuje vlastito otuenje (kao Amerikanca u Britaniji, te k tome
idova) i nain na koji je ono utjecalo na njegov rad. Na koncu je zakljuio: Ne morate biti idov da biste
bili dijasporist. Poetkom devedesetih postao je lanom britanske Kraljevske akademije. Godine 1994.
londonska Tate Gallery mu je priredila veliku retrospektivnu izlobu.
Njemaki pop-artizam
U Njemakoj je glavni predstavnik Sigmar Polke koji je uveo novu praksu popularne ili narodne
umjetnosti u germansko podruje.
Sigmar Polke
Sigmar Polke, njemaki umjetnik, slikar i fotograf, roen je u poljskom mjestu Olesnica, 13. veljae 1941.
godine. Iz ljubavi prema umjetnosti upisao je likovnu akademiju u Dsseldorfu. S nekoliko njemakih
umjetnika osnovao je stilski pravac Kapitalistiki realizam na zasadama amerikoga pop-artizma.

Ameriko-ruski hladni rat i ameriki rat u Vijetnamu promijenio mu je miljenje o kapitalistikoj premoi,
pa se posvetio jednostavnim temama i obinim ljudima. Tako je 1966. nastao ciklus Osam studentica,
posveen medicinskim sestrama koje su u Chicagu stradale kao rtve viestrukog ubojice. Iste godina
nastaje Polkeovo ulje na platnu Raster-slika s palmama, u kojoj ironizira svoje donedavne amerike
uzore. U slici Moderna umjetnost, iz 1968., pokuava pobjei od medija i svjetske javnosti.
Sve vie oslikava pod utjecajem dadaista. Tako nastaje djelo Vie sile su naredile: obojite gornji desni
ugao crno! Ovdje je itko napisao navedenu zapovijed, i obojio je desni gornji kut slike u crno. I ne samo
kut, jer crna boja prelazi i na lijevu polovicu slike, da bi kako mnogi izvravaju crne naredbe viih sila.
Neo-pop-art
Nijedan umjetniki pravac nije tako utjecao na proizvoaku industriju kao pop-art. Kao primjer navedimo
ironini prikaz potanske markice LOVE koju je izradio Robert Indiana. Poetkom 80-ih godina 20.
stoljea nastaje nova popularna umjetnost pod nazivom neo-pop ili neo-pop-art. Glavni predstavnici:
Robert Indiana i Jeff Koons.
Robert Indiana
Robert Indiana, roen kao Robert Clark, ameriki slikar i kipar, roen u mjestu New Casle, u saveznoj
dravi Indiana, 13. rujna 1928. godine. U svojem radu esto je mijeao elemente pop kulture s vlastitim
egzistencijalistikim pogledima na svijet. Zbog njegovog zanimanja za filozofska i transcendentalna
pitanja, neka Indianina djela odstupaju od obinoga pop arta i prelaze metafiziku umjetnost. To osobito
vrijedi za Indianino monumentalno platno X-5 iz 1963., kada je imao 35 godina. Na slici je Indiana
prikazao tri (3) petice (5), tri pentagrama i tri petokrake zvijezde u krugovima.
Indiana je 1964. najpoznatiji po kiparskom radu pod nazivom LOVE, s nakrivljenim slovom O. Ovo je
djelo postalo najpoznatiji pop kiparski rad uope. Djelo je nastalo kao ilustracija za MOMA-inu boinu
estitku (MOMA muzej moderne umjetnosti u New Yorku, u sreditu Manhattana), a amerika pota ga
je stavila na seriju markica 1973. godine. Godine 2008. izradio je rije HOPE za predsjedniku kampanju
Baraka Obame.
Jeff Koons
Jeff Koons, ameriki umjetnik, roen u mjestu York, u Pennsylvaniji, 21. sijenja 1955. godine. Od
djetinjstva se zanimao za slikarstvo, a umjetnost je studirao u New Yorku, Chicagu i Marylandu. Tijekom
80-ih godina plaao je reklame svojih radova u glavnim svjetskim art magazinima i davao intervjue u
kojima o sebi govori u treem licu, smatrajui se velikim umjetnikom. Takav pristup umjetnosti imao je
odjeka kod mnogih kolekcionara. U New Yorku je otvorio atelier u kojemu je nekada radilo i vie od 30
pomonika.
Jedno od prvih likovnih djela kojima je Koons privukao panju umjetnikog svijeta je New Shelton
Wet/Dry Triple Decker iz 1981. godine. Rije je o trostrukoj vitrini od pleksiglasa u kojoj su, u identinom
rasporedu, poslagani najnoviji usisavai, te je potom iz nje isisan zrak ime je dobiven vakuum.
Na slian nain godine 1985. nastaje i drugo njegovo vano djelo: One Ball Total Equilibrium Tank,
bazen u kojem se, u destiliranoj vodi, nalazi koarkaka lopta ispunjena slanom vodom, to za posljedicu
ima injenicu da se lopta uvijek nalazi u geometrijskoj sredini bazena. Godine 1988. nastaje pozlaeni
porculanski uradak u prirodnoj veliini pod nazivom Michael Jackson and Bubbles, koji prikazuje
poznatog pop pjevaa u drutvu svojeg ljubimca impanze. Taj je rad svojevrstan manifest neukusa i
kia, koji e biti glavnom odlikom Koonsova opusa tijekom devedesetih, sve do danas. Godine 1991.,
Koons je oenio poznatu porno glumicu Ilonu Staller, poznatiju pod nadimkom Cicciolina. i tada nastaju
serije slika, fotografija i kiparski radova s motivima Koonsa i Ciccioline u razliitim pozama spolnog
odnosa. Djela je zamislio Koons, ali su i njih zapravo izveli njegovi pomonici ili vanjski suradnici i tvrtke.
No, moda najbizarniji od svih Koonsovih uradaka je Puppy iz 1992. godine. Rije je o ogromnom, 12.4
m visokom prikazu psia terijera, izvedenom u kombinaciji nehrajueg elika i cvijea, izloen za
izlobu u Bad Arolsenu u Njemakoj, a kasnije postavljenom ispred Muzaja Guggenheim u Bilbau,

glavnom gradu pokrajine Baskije u panjolskoj.

Likovni kritiari vole govoriti o Koonsovim djelima kao o neo-pop-art umjetnosti. Dok ga neki smatraju
velikim umjetnikom, premda za to ne navode osobito uvjerljive argumente, drugi nisu toliko blagonakloni.
Ipak, cijene Koonsova djela na aukcijama u pravilu doseu rekordne, milijunske iznose.

Op-Art
U Americi je 50-ih godina 20. stoljea prihvaaen jo jedan avangardni stil poznat pod nazivom: op-art,
iako je nastao u Europi. Naziv je prvi put koriten 1964. godine za izlobu The Responsive Eye u Muzeju
umjetnosti u New Yorku, a naziv je nastao od imena pop-art stila.
Op-artisti koriste poznavanje geometrije i optike kako bi akromatskim bojama (crna i bijela) ili kromatskim
bojama (spektar boja), na dvodimenzionalnoj plohi izveli optiku iluziju ili dojam pokreta svojih likova.
Umjetnici su koristili nove mogunosti koje im prua moderna tehnika. Kada se u svakodnevnom ivotu
sluimo oima, mi podrazumijevamo da svijet oko nas jest onakav kako ga mi zapaamo. Samo onda
kad naiemo na nesklad, kako nas "oi varaju", postajemo svjesni da je svijet oko nas mnogo sloeniji
nego to mislimo, iako te procese sklada i nesklada ne umijemo svaki put rijeiti. Kad kaemo da nas
nae oi varaju, mi oi zamiljamo kao vidni instrument, neto nalik na foto-aparat kojim moemo snimati
ono to vidimo. Ali ako su oi samo orue naeg vida, onda su one samo mehanika sprava. Ali kako
mehanika sprava moe imati svoje miljenje? Jer, mi kaemo: oi nas varaju, ili oi nas ne varaju.
to e biti ako naslikamo optiku varku? Nastat e slika op-arta. Novost op-arta je u tom to nastoji
proiriti podruje optike varke u svim moguim pravcima. Zato se slike op-arta sastoje od konstrukcija ili
"ambijenata" iji efekt zavisi od svjetlosti i pokreta. Takva umjetnika djela ne moemo reproducirati na
fotografijama, jer op-art koristi onda aspekte naeg vida koji su najmanje slini foto-aparatu.
Predstavnici op-arta
Glavni teoretiar op-arta je Victor Vasarely. Njega su slijedili mnogi umjetnici meu koje spadaju: Bridget
Riley i Jess Rafael Soto.
Victor Vasarely
Glavni teoretiar op-arta bio je francuski slikar maarskoga podrijetla, pravim imenom Vsrhelyi Gyz,
roen u Peuhu, 9. travnja 1906., umro u Parizu, 15. oujka 1997. godine. U Parizu je poetkom 30-ih
godina 20. stoljea radio kao grafiki urednik. Tada je izradio svoje prvo poznato djelo Zebra, koje se
sastoji od zakrivljenih crnih i bijelih pruga. Zebra se danas smatra prvim djelom op-arta. Zato je dobio
nadimak da je otac op-arta.
Mnoge njegove slike, crtei i konstrukcije izvedene su u strogoj crno-bijeloj tehnici, kao i njegovo veliko
platno pod nazivom: Vega (slika je nazvana po najsjajnijoj zvijezdi u zvijeu Lire, a naslikao ju je 1957.
u dimenzijama 127x192 cm, danas u obiteljskoj zbirci). To je jedna velika ahovnica ija je pravilnost
naruena izvijenim linijama koje sainjavaju kvadrate. Veliina standardnih kvadrata, u odnosu na
veliinu itavog polja, paljivo je izabrana, tako da nas navede na iskuenje da crne kvadrate
povezujemo u mreu dijagonala, kada sliku promatramo u s odreene udaljenosti. No, kako su mnogi od
ovih kvadrata izoblieni, njihove se veliine znatno razlikuju, najvei je preko deset puta prostraniji od
najmanjeg. Posljedica ovako sloenih kvadrata jest da nae oi,bez obzira na udaljenost od slike,
primaju proturjene podatke: mi neke dijelove polja tumaimo u smislu dijagonala, a neke u smislu
vertikala i horizontala. Tako nas slika ustvari prisiljava da se primiemo i odmiemo, i dok to inimo
osjeamo da se i ahovska polja okreu, rasteu, skupljaju. Kad bi slika bila trodimenzionalna, bogatstvo
efekata bio bi izraeniji.
Bridget Riley

Bridget Louise Riley, engleska umjetnica, roena je u Londonu, 24. travnja 1931. godine. Nakon studija
likovne umjetnosti, sudjelovala je u svim pokretima svoga doba, ali joj je pop-art bio najdrai stil. U
poeku je izraivala monokromatske slike, u crno-bijeloj tehnici. Koristila je geometrijske mogunosti,
osobito kada je slikala kocke u akromatskoj crno-bijeloj boji. Zahvaljujui geometrijskoj igri i svjetlosnom
efektu, na dvodimenzionalnoj plohi stvarala je osjeaj optike varke. Najpoznatija slika iz ovoga
razdoblja zove se Fall iz 1963. godine.
Kasnije je prela na slikanje u kromatskim bojama tako da je pomou spektra stvarala iluzionistiku
optiku varku. Najpoznatija slika iz koloristikoga razdoblja je Shadowplay iz 1986. godine. Izlagala je
na mnogim zajednikim i osobnim izlobama u Parizu, Londonu, New Yorku.
Jess Rafael Soto
Venecuelski slikar i kipar, roen u Ciudad Bolivar, 5. lipnja 1923., umro u Parizu, 14. sijenja 2005.
godine. Studirao je likovnu umjetnost u Caracasu i u Maracaibo. Godine 1950. u Parizu je upoznao
vodee pop-art umjetnike i oduevio se za ovaj stil. Nakon Pariza, izlagao je u mnogim galerijama diljem
svijeta, a najpoznatiju izlobu mu je priredio MOMA Museum of Modern Art u New Yorku. Godine 1973.
osnovao je svoj muzej i galeriju Museum of Modern Art Jess Soto u mjestu Ciudad Bolivar. Uz op-art
bio je poznat i u kinetikoj umjetnosti. Uz slike radio je i kiparska djela.
Umjetnike udruge nakon II. svjetskoga rata
Nakon II. svjetskoga rata umjetnost je postala globalistika pojava. Umjetnika praksa stvaranja novih
naina likovnoga izraaja sihronizirano je zastupljena u cijelome svijetu. Ovdje emo prouiti neke od
poznatih umjetnikih avangardi koje su nastale nakon II. svjetskoga rata.
Informale - Enformel - Informel
Informel je pojam kojim se odreuje ire shvaanje umjetnosti karakteristino za razdoblje neposredno
poslije II. svjetskog rata u Europi, otprilike do 1960., a predloio ga je francuski kritiar M. Tapi uz
izlobu "Vhmences Confrontes" u Parizu, 1951. Informel znai razgraivanje likovne forme, negiranje
tradicionalne kompozicije i slikarskog postupka. U traganju za naglaenim dramatinim efektima
slikarske povrine, slikari informela upotrebljavaju razliite materijale (smola, pijesak, gips, cement,
odbaene taknine). Tijekom 50-ih godina informel postaje sredinja umjetnika pojava (osobito na XXIX.
bijenalu u Veneciji, 1958.). Najee se vee uz slikarstvo antikoninog koncepta Wolsa, Fautriera,
Dubuffetta, Michauxa, Tpiesa, Mathieua, Burrija, te grupe "Cobra".
Grupa Cobra: ime nainjeno od poetnih slova gradova iz kojih dolaze umjetnici: Copenhagen - Danska:
Asger Jorn, Bruxelles - Belgija: Pierre Aleschinsky i Guillaume Corneille, Amsterdam - Nizozemska:
Karel Appel.
Francuska rije informel znai bez forme, a ne neformalan. Umjetnici su traili novi nain slikanja bez
koritenja tradicionalne forme. Naputali su geometrijske i predmetne forme i okuavali pronai novi
umjetniki rjenik.
Informel su u hrvatskoj umjetnosti pojavljuje 1956. u djelu slikara I. Gattina. Izmeu 1958. i 1963. u
okviru apstraktnih tendencija u hrvatskoj umjetnosti postaje gotovo dominantan slikarski izraz. Usvajaju
ga itav niz umjetnika: F. Kulmer, . Peri, . Sedlar, M. Jevovar, V. Kristl, A. Kinert, O. Petlevski, T.
Hrukovec, E. Feller. U okviru grupe " Gorgona" (od 1959) i grupe "Mart" postoji takoer zanimanje za
informel, poglavito u slikarstvu . Sedara i M. Jevovara. Meu kiparima koji se pridruuju poetici
informela istiu se D. Damonja i S. Luketi. Informel su u Hrvatskoj kritiki interpretirali V. Horvat
Pintari, I. Zidi i D. Horvati, a sinteze su pisali J. Denegri i Z. Rus.

Konceptualizam
Konceptualna umjetnost je smjer u suvremenoj umjetnosti koji se razvio 60-ih godina 20. st i trajao do
sredine 70-ih godina. Rezultat je tenje umjetnika da pomaknu interes s materijaliziranoga umjetnikoga

predmeta (slike, kipa) na zamisli odnosno konceptualne sadraje koji djelu prethode ili su u njemu
sadrani. Pri tome se esto rabe netradicionalni umjetniki postupci i materijali (fotografija, polaroid, filn,
video, ak i tijelo umjetnika), kojima je konceptualna umjentnost proirila podruje umjetnikog
stvaralatva. jedno od obiljeja konceptualne umjetnosti jest i stalan kritiki stav u odnosu na
tradicionalne umjetnosti i kulturne vrijednosti. Da bi se jasnije naglasio bitno drugaiji pristup
umjetnikom djelu i obuhvatila sva irina umjetnikova djelovanja, kao i razliiti mediji, kritika je za pojave
vezane uz konceptualnu umjetnost upotrebljavala i naziv "nova umjetnika praksa".
U apstraktni ekspresionizam ubraja se i konceptualna umjetnost: Arte concettuale - Conceptual art
Konzeptkunst, kao likovni pravac koji je nastao u Europi 1960-ih godina 20. stoljea. Ime/naziv dolazi od
latinske rijei conceptum = zamisao.
Ko nova umjetnika praksa, ima vie vrsta konceptualnih umjetnosti u koje moemo ubrojiti ove pokrete:
Hard-edge, Happening, Instalacija, Video umjetnost, Body art.
Znaajke konceptualne umjetnosti sastoje se u tome da umjetnici ele pokazati sadraje koji prethode
likovnom djelu. Tako pokuavaju dematerijalizirati likovni motiv i umjetniko djelovanje. Pravac/stil/pokret
nastao je kao reakcija protiv akademizma i formalizma i komodifikacije u likovnoj umjetnosti. Pobunili su
se protiv galerija i muzeja i bili su protiv umjetnika kao vlasnika umjetnina.
U umjetnosti koriste netradicionalni postupak i neumjetniki materijal kao to je fotografija, polaorid, film,
video, ak i tijelo umjetnika. Konceptualna umjetnost je zamisao (koncept) umjetnikoga stvaralatva
koja pronalazi drugaiji pristup umjetnikom djelu. Nova umjetnika praksa kritiki se (donekle i
negativno) odnosila na tradicionalni nain likovnoga izraaja.
Glavni predstavnici: Joseph Beuys, Mario Merz Christo, Bernet Neumann, Joseph Kosuth, Robert Moris,
Yoko Ono, Sol leWitt, Lawrenze Weiner, Robert Bary.
Pretea konceptualne umjetnosti je Marcel Duchamp kao predstavnik dadaizma. Njegovo najpoznatije
djelo je: Fontana Pisoar. Njegovom umjetnikom eljom, kao predmet namijenjen za opu uporabu,
dobio novi smisao: umjetniko djelo. Predmet je kupljen 1917. u prodavaonici vodoinstalaterske opreme
JL Mott Ironwox u New Yorku. Duchamp je na njemu potpisao sebe kao nepoznatoga umjetnika: R.
MUTT 1917.
Joseph Beuys, njemaki avangardni slikar (Krefeld 12. 5. 1921. - Dusseldorf 23. 1. 1986.)
Robert Rauschenberg, pravo ime Milton Ernst Rauschenberg, ameriki slikar (Port Arthur 22. 10. 1925. Capitiva Island 12. 5. 2008.). Na poziv parike galerije Iris Clert da sudjeluje 1961. u projektu izrade
portreta vlasnice Iris Clert, Rauschenberg odgovara telegramom: This is a portrait of Iris Clert if I say so Ovo je portret Iris Clert jer ja tako kaem.
Robert Morris, ameriki umjetnik (1931.) i predstavnik konceptualne umjetnosti hacker. Slike: Box with
the Sound of its Own Making 1961., Fountain 1963., u ast poznate dadaistike instalacije Fontane
Marcela Duchampa.
Yoko Ono, japanski konceptualist (18. 2. 1933, Tokyo, Japan), apstraktni ekspresionist. Djela:
Grapefruit, asopis za umjetnike, od 1964. godine
Joseph Kosuth, ameriki konceptualist (Toledo 31. 1. 1945.). djela: One and Three Chairs, iz 1965., kada
je konceptualnu instalaciju izveo od drvene stolice, fotografije iste stolice i uveanog prikaza rjenike
definicije rijei slolica.
Sol LeWitt, ameriki konceptualist (Hartford Connection 9. 11. 1928. - New York 8. 4. 2007.)
Lawrence Weiner, ameriki konceptualist (10. 2. 1942. Bronx, New York.)
Robert Barry, ameriki konceptualist (9 3. 1936. New York Citty), izjavio je: Tijekom izlobe pokuat u
telepatski prenijeti umjetniko djelo, prirodu kojeg ini niz misli koje se ne mogu izraziti rijeima ili
slikama.
Christo & Jeanne-Claude
Christo Javacheff, roen je 13. 6. 1935. U mjestu Gabrovo u Bugarskoj, a Jeanne-Claude Denat de
Guillebon. Dvoje amerikih konceptualista proslavili se oblaenjem razliitih objekata, kao stabala,

mostova, zgrada, prirodnih parkova. Obloili su njemaki Reichstag u Berlinu, u lipnju 1995. godine.

Vrste konceptualnih umjetnosti

Hard-edge
Apstraktni ekspresionistiki pravac (engleski: Hard-edge, njemaki: Harte Kante) nastalo je 1960-ih
godina u Americi. Pojam u likovnoj umjetnosti koji oznauje postmodernu praksu oslikavanja apstraktnih
geometrijskih likova pomou kromatskih ili akromatskih boja, osobito igrom istih i jasnih boja iz spektra.
Poznate izlobe hard-edge 1960-ih godina: Four Abstract Classicists, podnaslovljena California HardEdge i California Hard-Edge Painting. Predstavnici umjetnici: Ellsworth Kelly, Alexander Liberman, Frank
Stella, Helen Lundeberg.

Happening
Apstraktni ekspresionistiki pravac, nastalo 1958. godine u Americi. Engl: happening = hep(e)ning,
sluaj, dogaaj, zbivanje. Podvrsta konceptualne umjetnosti . Pojam u likovnoj umjetnosti koji oznauje
konceptualnu praksu kojemu je glavna svrha: iznenadi gledatelje.
Doslovno znai: ono to se upravo dogaa. U stvaranju happening umjetnosti sudjeluju i umjetnik i
gledatelji. Prostorno-vremenski umjetniki spontani dogaaj improvizacija. Potraga za sintezom svih
umjetnosti.
Predstavnici umjetnici: Jackson Pollock, Allan Kaprow, Na
June Paik, Meyer schapiro, John Cage.
Fluxus
Apstraktni ekspresionistiki pravac, nastalo 1961. godine (latinski fluxus = tok, tijek; njemaki: flieend;
engleski: to flow). Umjetniki internacionalni pokret u sklopu happeninga. Predstavnici umjetnici: Joseph
Beuys, Nam June Paik.
Instalacija
Apstraktni ekspresionistiki pravac konceptualne umjetnosti nastao 1960-ih godina 20. stoljea (latinski:
installare = postaviti) kao ustolienje nove umjetnike prakse. Podvrsta konceptualne umjetnosti. Novi
nain mjetnikoga stvaranja i oblikovanje likovnih djela pomou neuobiajenih i razliitih objekata i
materijala u prostoru. Postavljanje umjetnikoga djela (instaliranje) na odreenom mjestu. Predstavnici
slikari: Douglas Huebler, Joseph Koshut.
Performans
Apstraktni ekspresionistiki pravac konceptualne umjetnosti nastao 1960-ih godina 20. stoljea
(engleski: performans = predstava, predstavljanje, izvedba) kao stvaranje spontane umjetnike prakse.
Stvaranje spontanoga umjetnikoga djela (dogovorno ili nedogovorno) pred gledateljima. Predstavnici
slikari: Joseph Beuys
Body art
Apstraktni ekspresionistiki pravac konceptualne umjetnosti nastao 1970-ih godina 20. stoljea
(engleski: body art; njemaki: Krperkunst; talijanski: arte del corpo) kao podvrsta performansa.
Doslovno znai: umjetnost tijela. Umjetnik koristi svoje vlastito tijelo kao materijal za umjetniki izraaj.
Ljudsko tijelo slui umjesto likovnoga materijala. Spektakularni i provokativni umjetniki fenomen.
Predstavnici slikari: Dennis Oppenheim, Arnaulf Rainer, Carsten Hller.
Land art

Apstraktni ekspresionistiki pravac nastao 1965. godine u Americi. Engl: land art. Ambijentalna
instalacija - umjetnost krajolika = pejzana umjetnost. Stvaranje umjetnikoga djela s materijalima iz
prirode. Umjetniko djelo postavljeno u prirodnom prostoru. Umjetniki materijal: tlo i okruenje.
Predstavnici umjetnici: Christo & Jeanne-Claude, Robert Smithson, Walter de Maria.
Minimalizam
Apstraktni ekspresionistiki pravac nastao 1960-ih godina. Engl: minimal art. Ime/naziv: prvi primijenio
1965. filozof Richard Wollheim. Minimalistika umjetnost = doslovna umjetnost ili strukturalizam.
Umjetniko djelo bez umjetnikoga materijala. Stvaranje ambijentalno kiparstvo = kip u koji se moe
ui. Predstavnici umjetnici: Donald Judd, Dan Flavian, Carl Andre, Robert Moriss, Sol LeWitt.
Arte povera
Apstraktni ekspresionistiki kiparski pravac nastao 1967. Godine u Italiji. Tal: povero = siromaan.
Istraivanje suodnosa izmeu umjetnosti i ivota. Stvaranje umjetnikih djela pomou skromnih i
beznaajnih materijala. Povezati prirodno i umjetno, urbano-gradsko i ruralno-seosko. Kiparsko djelo
osloboditi velikoga oekivanja i herojskoga idealizma. Predstavnici umjetnici: Mario Merz, Giovanni
Anselmo, Jannis Kounellis, Michelangelo Pistoletto.
Hrvatski konceptualizam
U Zagrebu su S. B. Dimitrijevi i G. Trbuljak stvorili 1969. grupu "Penzioner Tihomil Simi". Njihove su
akcije bile usmjerene na demistifikaciju umjetnikog ina i na istraivanje sluajnosti u nastajanju onoga
to dobiva status umjetnikoga djela. Od 1959. do 1971. u Zagrebu djeluje niz autora: B. Buan, D.
Martinis, S. Ivekovi, D. Tomii, J. Kaloper i Gorki uvela. Prvo se vrijeme bave intervencijama i
izlaganjem u urbanome prostoru (izloba "Mogunosti '71"), a nakon toga razvijaju svaki svoj specifian
nain djelovanja. D. Martinis se bavi problemom identiteta uz pomo videa; S. Ivekovi se slui videom
da bi istraila njegove medijske specifinosti, bavi se problematikom identiteta ene u svijetu masmedija. Poetkom 70-ih godina J. Stoi istrauje strukturu mentalnih procesa u vizualnoj poeziji, a T.
Gotovac, H. ercar i I. Lukas autori su naega prvoga happeninga (1967). G. uvelu zanimaju
sociopolitike teme, Ladislav Galeta istrauje zakonitosti video-slike.
Dvije istaknute grupe "Crveni peristil" u Splitu 1968 (pavao Duli, Tama aleta, Slaven Sumi, nenad
api, Radovan Kogej, Sran Balevi, i V. Dodig-Trokut) i grupa "Grupa estorice autora" u zagrebu
1975 (B. Demur, . Jerman, Vlatko Martek, M. Stilinovi, Sven Stilinovi i Fedor Veemilovi) izvodili su
akcije i intervencije te oraganizirale izlobe na otvorenim prostorima gradova, potiui gledatelje na
razmiljanje o poloaju i svrsi umjetnikog djela.
Razdoblje konceptualne umjetnosti odnosno nove umjetnike prakse zavrava oko 1978, kada se
pojavljuju postkonceptualno slikarstvo i razni oblici tzv nove slike.