:: magla

prevela: jadranka vrsalovi carevi

I.

Upravitelj ludnice ispratio je Andrea pogledom. Koraao je laktova pripijenih uz tijelo i glave pod pravim kutom zabaene unazad. Potpuno je izlijeen - pomisli upravitelj. Tri mjeseca ranije, kad su mu ga doveli, taj se mirni namjernik mogao kretati samo iroko raskriljenih ruku, pogleda uprta u pupak i oponaaji ustima zujanje bumbara. - Sluaj dostojan panje - nadovee sam za sebe upravitelj. Izvadi kutiju cigareta, zataknu jednu za uho, uze vakati ibicu pocupkujui s noge na nogu i etveronoke se vrati u ured. Andre je preao dvjesta metara i, osjetivi da se umorio, raskrili obje ruke, a zatim, glave nagnute prema naprijed, napuni zrakom obraze i poe: Bzzzzz... Sunce se vrpoljilo pod njegovim koracima dok su stabla du puta mahala repom. Gostoljubive kuice zakukuljene ukroenom lozom ispitivakim su pogledom pratile u prolazu bradatu Andreovu priliku, ali nisu donijele nikakav bitniji zakljuak. Opazivi da stie tramvaj, Andre podbode trk do krvi, i urlik boli koji je uslijedio zagluio je buku koju je proizveo sudar prednjeg dijela tramvaja i tjemenjae trkaa. Kao to je i oekivao, odveli su ga u ljekarnu da ga opskrbe alkoholom za ranu, premda je bio utorak. Ostavio je napojnicu i nastavio svojim putem. II. Sa svog prozora na petom katu opet je mogao gledati krov kue, nasuprot njega i neto nie; njeni su kapci - predugo ostavljeni otvoreni -obiljeili zid vodoravnim prugama, sasvim nevidljivima, jer su uvijek bili otvoreni. Na treem katu neka se djevojka razodijevala pred ormarom s ogledalom, i nazirao se rub kreveta od ogledne palisandrovine, prekriven indijanskom perinom kriavo ute boje, od koje su odskakale dvije nestrpljive noge. Kad ovjek bolje promisli, to moda i nije bila tek neka djevojka, a natpis na vratima: Hotel des Sports, sobe na sat, na pola sata i za letee sastanke, dovoljno je o tome svjedoila. Ali hotel je pristojno izgledao, s mozaikom na fasadi u prizemlju, zastorima na svim prozorima i samo jednim pomalo oteenim crijepom nasred krova. Ostali su crepovi ba nedavno, nakon posljednjeg bombardiranja, zamijenjeni, i njihova je svjetlija crvena boja ocrtavala na smeem krovu profil Marije Stewart, trudne, s potpisom umjetnika; Gustave Laurent, krovopokriva; ulica Gambetta. Susjedna kua nije bila popravljena, votana cerada jo je pokrivala razjapljenu pukotinu na desnom kraju, i itava hrpa kra i starog gvoa jo je leala podno zida napuenog odvratnim bubama i

otrovnim zvekama, ije se egrtanje ulo do kasno u no, kao podizanje na crnoj misi. Posljednje je bomabardiranje imalo i drugih posljedica, a napose tu da je Andrea otpremilo u ludnicu. To je bilo ve drugo bombardiranje to ga je doivio, i njegov um, naviknut da se slobodno napaja iz evanelja prema svetom Ivanu, otpoeo je tom prilikom kruno gibanje, osobito naglaeno na vertikalnom planu, cijepajui Andrea na dva gotovo potpuno jednaka dijela i, ako ga se promatralo iz profila, u smjeru kretanja kazaljki na satu, izbacujui tako njegovu lubanju prema naprijed i prisiljavajui ga da rairi ruke da ne bi izgubio ravnoteu. On je to originalno dranje upotpunjavao jednim lagano ritmovnim zzzzz i na taj se nain za nekoliko lakata izdizao iznad obine raje. Reena se posljedica malo-pomalo izgubila zahvaljujui velikoj skrbi upravitelja ludnice, a Andreovo ponaanje, kad je ponovno zauzeo svoje staro dranje im je nestao s vida tom ljubaznom ovjeku, odgovaralo je lako razumljivoj potrebi za slobodom, kao i nekoj vrsti izumiteljske samodopadanosti. Odvjetnikova zidna ura otkucala je pet puta na katu ispod njega. Udarci malja o broncu odjekivali su u Andreovom srcu kao da su istovremeno odzvonili u sva etiri kuta sobe. Nije bilo crkve u blizini. Tek je odvjetnikov zidni sat povezivao Andrea s vanjskim svijetom. Od lakirane orahovine. Brojanik okrugao i gladak od zagasitog metala. Brojke ispisane crvenim bakrom, a ispod toga staklena ploha kroz koju se moglo nazrijeti klatno, kratko i valjkasto, to je zavravalo pominim kalemom na drugoj, zaobljenoj osovini, tvorei na dnu poprenu zaobljenu ipku kao neko sidra. Kako i dolikuje pravoj elektrinoj zidnoj uri, nikad ne bi stala, a sidro je za sve bilo nevidljivo. Ali Andre ju je uspio vidjeti, one veeri kad su bombardirali, kroz vrata koja je odvjetnik ostavio otvorena. Pokazivala je est sati, polovicu vjenosti, i upravo ga je u tom trenutku zatekla bomba, pokazujui mu vrata prijetea izgleda i puhnuvi mu u lice kuni dah. Pobjegao je, njegov pad niz stepenice zavrio je tek u podrumu i jedanaest je stuba pri tom izgubilo ilijebljeni obrub od ute mjedi. Od onog asa kad bude njegova, zaustavljena, zidna ura omoguit e Andre da baci sidro u vremenu. III. Vruina je jo rasla i udarala o niski strop, tlaei malo-pomalo zrak, koji se jo mogao udisati, u usku traku u visini vrata koja se otvaraju na stubite. Ispruen na tlu pred krevetom, Andre je duboko udisao jedva neto svjeiji zrak ije je neosjetno strujanje nanosilo pahulje praine u pune utore izlizanog parketa, Slavina, nagnuta nad slivnikom, putala je iznemoglo tanak mlaz vode na bocu alkohola, da se izbjegne da se sam od sebe zapali. To je bila druga boca, a sadraj prve kljuao je u dnu Andreovog trbuha, trcajui mu kroz pore kao mali vodoskoci sive pare. Priljubivi uho o tlo jasno je uo pravilni um zidne ure i pomicao se sve dok se nije naao u njenom zenitu. Poe se upinjati da depnim noem vrsta sjeiva u nebrojno puta ispranoj jelovini, isijee otvor kroz koji bi je mogao vidjeti. ile drveta, ue i tvre, frcale su pod elinom otricom, dok su meuprostori, istroeni trljanjem etke, poputali prilino lako. Prvo bi poprijeko prerezao ile, a zatim, namjetajui sjeivo niz niti drveta, izbacivao pod pritiskom ivere veliine ibice.

U zasljepljujuem okviru otvorenog prozora brujao je avion, vrlo visoko, poput blistave toke bjei pred okom poluzatvorenim glavoboljom i ne moe se zaustaviti: Ni jedne jedine bombe. Jedinice D.C.A. (Defense contre avions, Protuzrana obrana, op. p.) smjetene na kraju oblinjeg mosta ostale su nijeme. Ponovno dohvati no. Kad bi opet bombardirali, moda bi odvjetnik opet ostavio vrata otvorena... IV. Odvjetnik zavrnu rukave, energino se poee po grudima kroz izrez na halji, to je zazvualo kao timarenje konja, odloi kapu na blistavu lubanju stalka pored sebe te otpoe obranu. - Gospodo porotnici - ree - zanemarit emo motiv ubojstva, okolnosti u kojima je izvreno, a i samo ubojstvo. U tom sluaju, to predbacujete mom branjeniku? Porotnici, zateeni tom stranom problema koju jo nisu bili razmotrili, utjeli su pomalo nespokojno. Sudac je spavao, a dravnog tuioca kupili su Nijemci. - Prikaimo problem na drugi nain - ree odvjetnik, sretan zbog tog prvog uspjeha. - Ako zanemarimo bol,. nesumnjivo dirljivu, i pred kojom skidam kapu, rodbine rtve; ako zanemarimo i potrebu do koje.je doao branei svoj ivot dopustite mi da dodam, moj branjenik - da ukoka jo i dvojicu milicionera zaduenih da ga uhapse, dakle ako sve to zanemarimo, to nam preostaje? - Kad smo to utvrdili, ako uzmemo u obzir da je, od svoje najranije mladosti, moj branjenik imao posla samo s razbojnicima i ubojicama; da je itav svoj ivot pred oima imao primjer razvratnog i gnusnog ivota, da se on sam odao tom tipu ivota i prihvatio ga kao savreno normalan, do te mjere da je i sam postao razvratnik, razbojnik i ubojica, to iz toga moemo zakljuiti? Porota je ostala zbunjena pred tolikom rjeitou, a bradati starac s desne strane s mudrom je predanou pratio padanje kapljica sline na pod. Ali opet se uitelj naao pozvanim da odgovori: Nita!, i istog asa pocrveni. Ah! Ali da, gospodine - ponovno uze rije odvjetnik, s takvom silinom da su komadii stakla popadali po sluateljstvu. (On ih je bio ujutro pojeo.) - Iz toga emo zakljuiti da bi, u sredini dostojnoj potovanja, moj branjenik poprimio samo osobine dostojne potovanja. Asinus asinum fricat (Magarac magarca ee, tj. svoj k svome, op. p.), kae poslovica; ali ne pridodaje da bi i suprotno moglo biti tono. Uitelj je neko vrijeme traio to bi to moglo biti suprotno jednom magarcu, i taj ga je napor toliko iscrpio da se sav umrtvio, i umro, i ostao leati. - Dakle - zakljui odvjetnik - sve to sam vam upravo rekao nije istina. Moj klijent potjee iz obitelji savrene reputacije, dobio je izvrsno kolovanje, i zapravo je namjerno i pri punoj svijesti ubio rtvu da bi joj ukrao cigarete. - Imao je i pravo - jednoglasno je uzviknula porota, i nakon vijeanja, ubojica bjee osuen na smrt. Odvjetnik napusti Palau, pope se na bicikl da bi se vratio domu svome, i jo je pazio da zadnjicu stavi ravno na sjedalo, s ciljem da vjetar, ulijeui pod njegovu iroku halju, kupljenu kod Piqueta, omogui da u svaijim oima zabljesnu njegova dlakava stegna, kako je to zahtijevala moda. Ispod je nosio pumperice od crvene tkanine, s gumicom oko nogu. Neto dalje od svoje kue, zaustavi se pred izlogom nekog staretinara. Holandska zidna ura nudila je zadivljenom oku sloenost viestrukog brojanika gdje su se mjeseeve mijene upisivale u nizu polumjeseca da bi se naposljetku izgubile u

crnoj i zlatnoj divoti mladog i punog mjeseca. Na izrezbarenom frontonu moglo se isto tako iitati dane, mjesece, datume i dob majstora. Stranka koju je maloas branio ostavila mu je, kao honorar, u nasljedstvo svo svoje bogatstvo. Znajui da e uskoro to nasljedstvo i dobiti, poto su stranku u zahvaljujui njegovoj brizi upravo osudili na smrt, prosudio je da bi bilo razumno proslaviti taj sretni dan kupnjom zidne ure. Nije ju ponio sa sobom jer je ve imao svoj runi sat, a ree da e poslati po nju. V. Svjetlo je izbijalo kroz malu etvrtastu rupu na podu i lijeno se lomilo na Andreovom stropu, tik do pauka. Pauk je izgrickao rubove mrlje i dao joj malopomalo oblik brojanika, zatim poe izraivati brojeve, i Andre shvati da se na katu ispod njega govori o Njoj. Prislonio je uho na otvor i svjetlost mu je ula u uho i, sasvim prirodno, on zau kako mu rijei u jasnim slovima odzvanjaju u oima. Odvjetnik je veerao s prijateljem. Prodat u ovaj sat - ree on pokazujui na kuite Sidra, ije klatno poskoi, a zatim nastavi uobiajenom putanjom. - Zar vie ne ide? - upitao je prijatelj. - Potpuno sam njime zadovoljan. Ali maloas sam vidio mnogo Ijepi! - ree odvjetnik, ispijajui polovicu ae vina, upravo onu koja je sluajno bila puna. Pij, dakle! - nastavi ponovno je nalijevajui i pokae mu primjerom kako se to radi. - Kakva je ta druga ura? - upita prijatelj. - Ima mjeseeve mijene! - opet e odvjetnik. A onda Andre nije vie nita uo, jer su dvojica mukaraca prestala razgovarati o zidnoj uri. Ustao je s poda. Iz opreza je izbjegavao upaliti elektrino svjetlo. Svjetlost iz poda ponovno se pripila uz lagano nagnuti strop potkrovlja. Pun i okrugao kako se samo poeljeti moe, mjesec bombarderaupotpunjavao je osvjetljenje i treptao pomalo, jer je bilo sve toplije. U umivaoniku slavina je jo kapala po boci alkohola. Andre je poivao na krevetu, a zidna je ura iz petnih ila zvonila u njegovoj glavi. Vrijeme je oko njega prolazilo, ali nije imao sidra da se u njemu zaustavi. Nije bilo vjetra, nije bilo kie, i usprkos svim Andreovim lukavtinama, vruina je jo rasla, kao i svake veeri; i tako je jako izvana pritiskala na stakla, da je vidio kako bubre prema njemu, nadimlju se, pucaju jedno za drugim i istog se asa ponovno stvaraju, poput mjehuria sapunice u vodi u napuknutoj zdjelici . Kad bi jedno od stakala puklo, mogli su se uti, jako tiho i tek na tren, zvukovi s ulice, koraci patrole dolje s poploene kaldrme, prodorno glasanje maaka na susjednom krovu, krenje T.S.F. (felegraphie sans fil, beina telegrafija, tj. radio prijemnik, op.p.) iza navuenih zastora na irom otvorenim prozorima. Sasvim dolje, ovjek je, nagnuvi se, mogao razaznati svijetle mrlje pazikuine koulje i haljine njegove ene, koji su sjedili na starim stolicama pred vratima svog doma; ali trebalo je pouriti, jer su se odmah ponovno zatvarala. Kapanje vode iz slavine opalo je, zatim se opet vratilo, znak da su negdje ispod putali vodu. Metalni samar lagano je kripao, u ritmu Andreovog disanja. Krevet je poeo grepsti pod poput make, savijajui noge, a zatim ih lagano podiui, jednu za drugom i pravilno se njiui. Parket e sutra biti sav uniten; noge su malo-pomalo u njega upadale. Da bi ublaio posljedice, Andre ustade i

isprui se na pod nakon to je pod svaku nogu, iskoristivi trenutak kad se podigla, podmetnuo po staru cipelu, a krevet je to opet iskoristio da proeta po sobi te podigne nogu na zid. S cipelama na nogama bilo je zabavno i lako koraati. Odvjetnikov je prijatelj upravo otiao, a odvjetnik je zacijelo napustio blagavaonicu, jer se svjetlo na stropu nije vie pokazivalo. Tek se vrlo slabo uo glas s radija, odnekud, moduliran od pet nota, signal radiosmetnji s BBC-a, i odjednom se na nebu zaulo nejasno brujanje. Avion, opet tako visoko da ovjek nije mogao zakljuiti u kojem pravcu leti . Minute su i dalje otjecale, jer Andre jo nije imao Sidro; znoj mu je oblijevao vrat i stegna na samu pomisao da e uskoro otii. Uto zau kako se u daljini iz oblinje opine izdie snieni urlik sirena, a nekoliko trenutaka kasnije ve je to bilo zapomaganje sirene s Vijenice. D.C.A. jo nije napadala, ali dva su reflektora upirala u nebo treptavemrlje, dvije nejasne divovske i rasprene svemirske maglice. Zrake svjetla obiljeavale su sad okvir prozora s brino navuenim zastorima i kue su se punile priguenim umovima. Zauo se i pla naglo probuena djeteta, zatim urni koraci niz stepenite, beskrajni, i pad pazikue u podrum, a moglo ga se prepoznati po rjeniku. Odvjetnikova se vrata nisu otvarala. Zasigumo je spavao, oborilo ga vino to ga je obilno pio za veerom. Svjetlo se namah posvuda gasilo. Andre, jo uvijek ispruen na podu, dopuzao je do prozora i tjeskobno iekivao dolazak aviona i prasak bombe koji e probudifi odvjetnika. Ustao je, pokuao pustiti vodu iz slavine ije se tiho kapanje vie nijeulo, ali postigao je samo promuklo grgotanje. Pazikua je upravo zatvorio brojilo u podrumu. Ipak je ispio alkohol iz boce, koji mu je kao svrdlo siao niz jednjak uz neobino klokotanje okrunjeno zvukom kade iz koje je upravo iscurila sva voda. ovjekoljublje mu je nalagalo da upozori odvjetnika. Tapkajui naslijepo u mraku, oduzme krevetu dvije cipele, i s mukom ih navue na noge - morao se za njih boriti s krevetom i eljezni mu je kotai razrezao desetak centimetara zaglavak na ruci. Podmuklo mu je s donje strane odvio dva vijka i krevet se stropotao pobijeen, uz silan tropot starog gvoda. Buka nije probudila odvjetnika. Valjat e sii. Izaao je na stubite, bez razmiljanja povukavi vrata za sobom, i onda se sjeti da su mu kljuevi sigurno ostali u kaputiu, na stolici. Uvjeri se u svoju greku mahinalno prekapajui po depovima hlaa. Naao je samo maramicu i no. Oprezno, pripijen uza zid, sie pazei da ne zakripi druga stepenica. Najcrnja rupa stubita, ponor iz kojeg se u svakom trenutku mogla pojaviti kakva nepoznata strahota, isputao je valove kunog mirisa, plijesnivi zadah na talu i na kanalizaciju. Pazikuina ena je to poslijepodne kuhala divlji kupus. Zvonce je na odvjetnikovim vratima bilo je s lijeve stranke, na metar i dvadeset od poda. Otprve je, bez pipanja, promaio. Njegova ruka, lutajui po dovratku, pronala je napokon glatku pliticu od mjedi. Pritisnu mekanu bradavicu u sredini i od tog se dodira sav stresao. Struja je bila iskljuena, ali jo je bilo malo u icama, i to e moda biti dovoljno da probudi odvjetnika. Za svaki sluaj, Andre jako udari nogom o vrata. Kako ih etilizirani odvjetnik nije bio dobro zatvorio, vrata popuste pod udarcima i on ue u mrak: Spotakao se, domogao se zida, stigao u blagavaonicu. irom otvoreni prozor proputao je pedesetak zraka mjeseine jakog kalibra i sidro, zaustavljeno, slabo je blistalo pod staklenom ploom. Onda je vrijeme napokon prestalo tei i Andre nije uo odvjetnika koji je izaao iz sobe, jer je ovaj ve ivio u svijetu starijem za jednu minutu.

Ali ga je zato vidio, vrlo daleko, i morao je baciti no da bi svladao tu udaljenost, i gledao ga je kako okrvavljena grla i mlohava odvjetnikog tijela nestaje, noen vremenom. Kraj uzbune prekrio je no svojim neskladnim akordom. Sva su se svjetla namah ponovno upalila, i sidro je prestalo postojati.

VI. Mrak na stubitu blijedio je ve uz prozore na male raznobojne etvrtine oiviene olovom. Noge, bolne i teke, vukle su ga na ulicu. Dvije su bijele make pobjegle pred njim, izronivi iz kante za otpatke kao pjena iz ampanjske boce. Most nije bio daleko i glatka povrina ograde bila je pogodnija za hodanje od oljutenog asfalta nogostupa. Onda je Majorova prilika, bijesna to nije u prii, izronila iza njega i zgrabila ga za vrat. Podignutih ramena, rairenih ruku, glave pognute prema naprijed, Andre se otimao nekoliko centimetara iznad zidia, i vikao: Pustite me!. Ali on je jedini znao da ga je Major podigao, jer je ovaj tog asa postao nevidljiv i, za ostali svijet, Andre nesta u rijeci.