UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA KOMPARATIVNU KNJIŽEVNOST I BIBLIOTEKARSTVO

KOLEGIJ: HISTORIJSKA POETIKA PROZNIH ŽANROVA

MENTOR: prof. dr. Dževad Karahasan

ass. Fahrudin Kujundžić

STUDENTICA: Ines Selimović

 KRUG

Poštar je svakog desetog u mjesecu svraćao u lokalnu kafanu „Krug“ na jutarnju kafu i
pročešljavanje novosti. Kafana je bila blizu gradskog trga, gradske tržnice i svih bitnijih
javnih ustanova tako da je sa tog mjesta imao dobar pogled na narod što je tog danas dolazio i
odlazio radi ovog ili onog. Sa gazdom kafane se znao još iz školskih dana. Dobar čovjek,
pošten, pametan, ozbiljan. Uvijek je znao saslušati čovjeka.

- Uh, što je danas pakleno! Da nas hoće Bog pogledati pa kišu poslati. Disati se ne može! –
tužio se poštar, mršteći lice, pripaljujući jednu na drugu.

Nekako po navici, priča bi krenula od vremena. Uvijek je bilo ili previše sunca ili premalo
kiše ili previše snijega ili premalo vjetra. Za poštara je svako vrijeme nepogodno, valjda i zato
što je morao satima i satima pješačiti od vrata do vrata pa onda smeta šta god da s neba dolazi.
Gazda, čovjek ozbiljna lica, nikada se nije žalio na vrijeme. Za njega je sve to bilo dio
kruženja u prirodi, nešto na što čovjek ne može utjecati pa se takvim pitanjima nije ni bavio.
Obično bi poštar nastavljao razgovor u drugom pravcu, vođen asocijacijama, trenutkom,
slučajnim prolaznikom, kakvom zgodom ili nezgodom. Gazda bi odgovarao rijetko i nekako
lijeno, ali svaka njegova rečenica je zvučala promišljeno, dostojanstveno, važno.

Bio je to čovjek u pedesetim godinama, radišan, britak, nenametljiv, skoro uvijek istog
ozbiljnog izraza lica i, reklo bi se, raspoloženja. Svako jutro bi čitao dnevne novine, sam
ispijao kafu, jednu pa drugu. Pušio nije nikad jer je znao sve o uticaju i štetnosti nikotina na
organizam pa nije padalo na pamet da sebe truje tim smećem. Ostatak dana bi pijuckao rakiju
– ukus mu nije bio bitan koliko kvalitet, a uvijek je kupovao samo od onih ljudi koje je lično
poznavao; čitao bi kakvu stručnu literaturu, ponekad romane, malo što bi mu držalo pažnju do
posljednje stranice, nerijetko bi odustajao već poslije prve; rijetko bi razgovarao sa gostima –
obično samo sa odabranim poznanicima ili strancima. U suprotnom bi iznalazio kakav
izgovor za neki posao ili bi se jednostavno zadubio u čitanje. Pio je odmjereno, polako. Isto
tako je i čitao, pričao, jeo – polako, sa pažnjom, probrano. Bio je jako sitničav čovjek. Čak je i
prema radu imao sličan stav. Smatrao je da je rad od presudne važnosti za čovjekovu vitalnost
i snagu – ali samo ako umije umjereno tijelo da se koristi, onda će dugo i da posluži. Sve je
imalo svoje mjesto i vrijeme.
- Uh, što je vruće, braćo! – Sada je već raskopčavao dugmad na svojoj plavoj uniformi i
rukavom brisao ćelo. – A vidi nam kone što je uprtila one cekere, samo što joj sve nije
poispadalo. Ha ha.

Gazda je dane većinom provodio u svojoj kafani. Ljeti bi sjedio pod krošnjom trešnje koje je
rasla odmah preko puta, a zimi u ćošku, odmah iza ulaznih vrata desno, tako da je u oba
slučaja imao cijeli prostor na oku. Volio je svoju kafanu. Sam se sa svojih deset prstiju izborio
za nju i ona je bila njegova dika. Bilo je to malo, čisto, domaćinsko mjesto, starije i od njega.
Kako se tu nekad dobro pilo i zabavljalo! Ljudi su nekoć u grad dolazili sa raznih strana
svijeta, sa raznim pričama i novčanicima. Uvijek su ga posebno veselili stranci sa zapada, iz
bogatih zemalja. Valjda zato što je nailazio na više razumijevanja kod putnika nego kod
domaćih. Smatrao ih je za obrazovanije i pametnije pa se pred njima držao svečanije i nekako
više drugarski. Sa zanimanjem je slušao njihove priče sa putovanja, i smiješne i tužne, priče o
poslu, ženi, djeci, novom autu, kocki, ljubavnicama, o velikim idejama i velikim ljudima.
Kada je govorio, govorio je glasno da ga svi čuju, smijao se glasno i ponekad usiljeno, vazda
žurio da kaže svoje mišljenje, ali nikada nije prelazio granicu pristojnosti.

- Sad mi naumpade! Kolega s posla mi jutros reče da je opet inspekcija došla kod nas.
Opet, zamisli! Malo im bilo prošli mjesec što su pokrali pa ih eto opet. Krvopije! Idu i
zatvaraju male lokalne kafane i dućane, a ove velike glavešine ljube u guzicu. Neće krvopija
protiv krvopije nego protiv poštena svijeta. – galamio je stari poštar ne zato što se to njega
lično tiče – pa on je poštar – nego mu žao poštena svijeta što crnči i radi za male pare, jedva
kraj s krajem, a onda još i oni na žulj pristaju.

- Treba se pobuniti, znaš! Treba stati tome u kraj, treba... Ah, đavo da ih nosi! – mrštio se,
odmahujući glavom.

- Došli pa došli. I šta sad? Posao kao i svaki drugi. I to mora neko da radi. Sve dok je
pošteno i po zakonu, dobro i jest. Pokušaj zamisliti kakav cirkus bi nastao kada bi svako po
svome, kada ne bi bilo reda, kad ne bi imao ko red da sprovodi. Samo pokušaj zamisliti. –
odgovarao bi domaćin ozbiljno, ali lijeno.

Poštareve priče su mu uvijek bile proste, nezanimljive, već po navici, da mu se nije dalo ni
slušati ni misliti o njima, ali je znao da ne bi bilo lijepo da samo šuti pa kada je već tu trudio
se da ga malo obrazuje, kad već škola i život nisu. Onim danima kada je bio dobre volje,
nudio bi mu kakvu knjigu, jednostavnu za čitanje, govorio bi mu o kakvim naučnim čudima, o
tome kako nikotin šteti plućima, kako je rakija dobra za zdravlje i snagu i kako bi trebao
nekada pročitati kakvu dobru knjigu i družiti se sa malo obrazovanijim ljudima umjesto što tu
samo sjedi, puši i trača.

Vijest o dolasku inspektora ga nije zabrinula. Glavni među njima njegov je dugogodišnji
prijatelj, znaju se još iz srednje škole. Čovjek sa sela, a tako daleko dogurao. Ne bi sigurno da
nisu tako puno vremena provodili zajedno, ne bi bio tu gdje jeste da nije bilo njega i vijest o
njihovom dolasku u grad čak ga je i obradovala. Prošli put nisu svraćali, sad sigurno hoće,
mislio je. Častit će ih kafom i rakijom i pričati o tome kako je njihov glavni i odgovorni nekad
hodao bos i tjerao krave, a gledajte ga sad...

Volio je da se zabavlja mislima. Imao je dobro pamćenje i koncentraciju pa bi se nerijetko u

trenucima samoće prepuštao riječnom mlazu asocijacija. Kako to da jedan tako mali i
neobičan organ čuva toliko slika, zvukova, boja, mirisa, ovoga i onoga... Sigurno za sve to
postoji objašnjenje, negdje je čitao i o tome, ali nije mogao, odnosno nije htio da se prisjeća.
Sada je samo uživao, uživao. Dolazila su mu u sjećanje razna imena i lica, udaljeni krajevi,
zvukovi kafanske svirke, mirisi domaće hrane, dječiji smijeh, on kao mladić, zgodan,
zaljubljen, i vrag bi ga znao šta sve čovjeku ne bi došlo do svijesti kad se ovaj prepusti
moždanim valovima da ga njišu i odnose. Odjednom bi se tupo zapiljio u jednu tačku, misli su
i dalje dolazile i odlazile, ali on je bio iznad njih nošen nekim višim osjećajem kako je svijet,
pored svih tričarija i boli i prolaznosti, ipak lijepo i smisleno mjesto. Još samo kad bi bilo
manje glupih ljudi i priča o vremenu i nevremenu...

U gradu se tih dana osjećala neizvjesnost, pomalo tmurna atmosfera - kao zatišje pred buru,
reklo bi se. Ljudi su radili više i pažljivije i u svojoj toj odmjerenosti i zategnutosti nerijetko
je dolazilo do prepirki, svađa, čak i fizičkog obračuna. Gazda se iznutra podsmjehivao
njihovom strahu, nezrelosti i kukavičluku, prezirao je njihov primitivizam. Sve su ga češće
obuzimali takvi osjećaji prema tom malom gradu i njegovim malograđanima, ali je osjećao
kao svoju dužnost da pomogne slabijima od sebe, da ukaže onima koji ne znaju pa se tako
mirio u sebi sa njima. Žalio ih je, kao što žali djecu.

- Čemu galama, čemu netrepeljivost dobri moji! Ako je obraz čist, čemu sve to. Da ste
pošteno radili, kao ja, sad bi se pametnijim poslovima bavili, a ne biste nasrtali jedni na druge
kao životinje. Ma hajde. Sve se može riješiti pričom. Polako.
Dijelio im je savjete, tješio citatima i izlizanim frazama. U njegovom svijetu sve je imalo
svoje zašto i svoje zato.

Jednog lijepog dana, rano izjutra, tri crne figure uđoše u kafanu. Gazda odmah prepozna
svoga starog druga, ostavi knjigu i stisnu mu ruku, čvrsto i prijateljski, potom ga zagrli i
potapšta po plećima.

- Vidi ti njega! Viši inspektor! Hehe. Daleko si dogurao, moram priznati. Izvolite, izvolite
gospodo, sjedite.

- Što je fino vrijeme za šetnju i obilazak starih drugara, jel ' da? Hehe. Nego, jesmo li za
jednu domaćicu, gospodo? – i onda nešto tišim glasom. – Neka ostane među nama. – reče i
namignu.

- Hvala domaćine, - obrati mu se najstariji među njima – ali družba je družba, a služba je
služba. Zamolit ćemo Vas da nam donesete račune i izvode i dnevnik, znate već kako ide, i
ako možete da nas ostavite same, nećemo dugo. – reče glavni inspektor, formalno, hladno,
nekako sa visoka. - Možete sačekati napolje, lijepo je vrijeme.

Gazda razvuče usne u kisel' osmijeh, klimnu par puta glavom u znak razumijevanja, donese
im potrebne dokumente i sjede vani, ispod trešnje.

- Mora biti da moj stari drugar ovako govori zbog one dvojice, možda oni još i ne znaju ko
sam ja... Sigurno je to! Nas smo dvojica nekada kao braća bili! Dobro se sjećam. Pa ja sam ga
svemu naučio. Da nije bilo mene, ko zna gdje bi... Kad me zovnu, sve će biti dobro, popit
ćemo po jednu, dvije, nije mene moj stari drug zaboravio, a i kako bi! Sigurno je to zbog one
dvojice. Treba čovjek da se ponaša pristojno, unutar zakona. Možda sam previše otvoreno
pristupio. Sve će biti dobro...

Sunce se približavalo zenitu. Bilo je toplo. Grad je bio skoro pa pust. Gazdi se činilo da njih
trojica odveć dugo sjede tamo. Šta li rade tako dugo, šta ima toliko da se radi! Mora da su se
zapričali, mora da im ovaj govori o meni... Ih, ima tu puno toga da se ispriča.

- Domaćine, - obrati mu se glas jednog od one dvojice. – za danas smo završili. Domaćin
uđe, sa glupavim smiješkom na licu. - Nažalost, - nastavi ovaj - morat ćemo Vas nekako
naučiti da ne zaboravljate na stare dugove i dužnosti. Potom sve trojica ustadoše, a treći mu
dade bijeli papir u formi nekog izvještaja. Ovaj uze, u nevjerici, i letimično baci pogled na
njega. Nije razumio rukopis, ali jeste brojke koje su se nizale pri kraju papira

- Hehe. Vi momci se baš znate našaliti.

- Nije šala, gazda. Evo, sve Vam tu piše. – reče treći, pokazujući prstom na papir. - Ako
bude nekih nejasnoća, nemojte se ustručavati da navratiti kod nas. Imate roka mjesec dana. – i
onda nešto nižim tonom. - To zahvalite ovom ovdje. – reče, pokazujući glavom na glavnog
inspektora. – Hoćemo li?

Prva dvojica mu stisnuše ruke u znak pozdrava i izađoše ispred kafane. Treći je za trenutak
ostao i gledao u njegovo blijedo lice, potom mu stisnuo ruku sa obje svoje i izašao.

Dan je bio dug, sparan, zagušljiv, pust. Za tolike godina, otkako drži tu staru kafanu, nije bio
ovako osramoćen i bespomoćan kao taj dan. Nije mogao da sabere misli, da se skoncentriše.

– Ali, ja sam ga svemu naučio... bio sam mu kao stariji brat, ja... ja...

Bio je zadubljen u nerazmrsivi kovitlac misli, bivajući čas očajan čas bijesan čak ozbiljan i
dostojanstven, mašući rukama ispred sebe kao da tjera kakvog neumoljivog kukca.

- Mora da je neka greška, mora se moj stari drugar sa mnom malo šali. Pa to su sitne pare,
ja bih to već uplatio danas, sutra. Nije bilo potrebe da ovako sa mnom postupaju, zar ne znaju
oni ko sam ja...

Osjećaji i raspoloženja su se mijenjali i ništa nije ostajalo dovoljno dugo osim nekog čudnog
osjećaja koji ga je obavijao kao teška, gusta magla, negdje oko srca ili pluća, nije umio da
odredi.

– To mora da je do vremena. Kako je samo sparno danas! Kad bi barem kiša pala, da
čovjek može disati, razboritije misliti...

Klupko se odmotavalo, slike su se redale, bez ikakvog reda. Sjedeći tako i razgovarajući sam
sa sobom, izgubio je pojam o prostoru i vremenu. Najednom mu učini da čuje neki glas i
prenu se, kao iz sna kojeg snivaju polubudni. Neki stariji čovjek, nižeg rasta, crne kudrave
kose i oštra pogleda već je sjedio za šankom i gledao u domaćina.
- Čini mi se da su te, gazda, teške misli safatale. A misliti svakako nije dobro, još kad se
misli o lošem... - i napravi izraz negodovanja podignuvši obrve i ispučivši usne.

- Daj nam po jednu! – reče sa smiješkom i lupi dlanom o stolicu koja se nalazi pored njega.

- Treba čovjek prestati razgovarati sa sobom, znaš. Nikakva dobra od toga. A svi to radimo.
Svi vodimo u sebi neke razgovore, ove ili one. Jesi li se ikada zapitao zašto to radimo?

Domaćin je nepovjerljivo gledao u stranca, zbunjen njegovom pojavom i pitanjem. Čini mu se

da ga nije ranije viđao, a njegov naglasak je odavao neko strano porijeklo. Prebivajući još
uvijek u vlastitim mislima, samo sliježe ramenima, iskapi čašu, nasu još jednu i zapilji se u
njegovo lice, očekujući odgovor.

- Zato što kad god završimo razgovor, svijet je takav i takav zato što smo mi rekli u tom
trenutku da je takav i takav. Jel' da? Mi svijet obnavljamo, održavamo ga svojim unutrašnjim
razgovorima i tako uvijek iznova i iznova biramo isto sve dok ne umremo. Zato što u sebi
vodimo jedan te isti razgovor. Kruženje, kruženje, kruženje... Besmislica! - reče i namršti lice,
ali samo za časak i blago se osmijehnu, zatvorivši oči. Domaćin je pažljivo pratio njegove
riječi koje su izlazile nekako lijeno, kao da kapaju, kao da je bitno čuti svaku kap,
naglašavajući jednu više od drugih. Gledao je u čašu, klimajući glavom u znak razmijevanja,
mada nije bio siguran da je sve shvatio, ali to je samo zato što ga je ovaj zatekao u pogrešnom
trenutku.

- Ne znamo da se svijet mijenja kad čovjek prestane da razgovara sa sobom, - nastavi

stranac, - kad ne misli nego djeluje, kad ne mora da misli jer zna šta želi i ide ka tome, kad ne
robuje navikama i uvijek može da bude što mu volja! Kad prestanemo sebi govoriti da je to
tako i tako, onda će to prestati da bude takvo. Jednostavno je! I još nešto, ako smijem. Mi
svijet brkamo sa onim što ljudi čine i čini mi se da su nam te radnje važnije i od samog života
koja nije samo rad rad i nije samo mišljenje mišljenje. Mi se time zapravo branimo od sila
koje nas okružuju, koje ne poznajemo, ali mislimo da ih možemo kontrolisati. Radnje i misli
nam pružaju utjehu i sigurnost unutar zamišljenog kruga unutar kojeg kružimo, kružimo,
kružimo... Samsara.

Posljednju riječ nipošto nije razumio, ali mu se sve to činilo kao samo po sebi razumljivo, pa
je i dalje uporno klimao glavom, kad da je i sam nekada negdje to isto pročitao samo što se u
tom trenutku nije mogao sjetiti. Samsara... samsara... šta bi to moglo da znači...
- A šta ti nazivaš svijetom, dobri čovječe? – upita naposlijetku domaćin, držeći se i dalje
nekako dostojanstveno i važno.

Gost neočekivano lupi nogom o pod i reče:

- Sve ovo što se ovdje nalazi! Svijet je raznolik, umu i osjećajima nerazumljiv, krajnje
nedokučiv. Mi ga nećemo nikada do kraja obujmiti ni otkriti. Zato moramo s njim postupati
kakav on i jeste – dakle, kao sa velikom tajnom koja nas je obdarila životom i koja nam nudi
sve kako bismo preživjeli i spoznavali, a mi bježimo od svijeta i od sebe, jedući vlastiti rep!
Za običnog čovjeka svijet nije tajna, dva i dva uvijek daju četiri, postoje zakoni i pravilnici
kojima nas usmjeravaju, postoje poslovi i obaveze koji zadržavaju našu pažnju, i ako je
dovoljno nesretan da doživi starost on vjeruje da nema više radi čega da se živi, da nema više
tajni. Kakva beskrajna ludost! – reče to i nasmija se, glasno i iskreno.

- Da, da, sasvim razumljivo. Čitao sam o tome, samo ne mogu da se sjetim gdje. Što je toplo
danas! Pa da, to je samo po sebi jasno. Čovjek ima još puno da otkrije, nauka je još uvijek
mlada, ali ide se ka tome. Da, da... – mrmljao je domaćin, ozbiljnog izraza, ne ispuštajući
pogled sa čaše.

Dugo je taj dan razmišljao o onome što je nepoznati čovjek rekao. Čudan neki tip. Što je više
mislio, to su mu njegove riječi sve više blijedile i sutradan je razgovor sa strancem već bio
neko daleko sjećanje, utopljeno u masu drugih. Dani su i dalje bili sparni, teški, a kiši ni traga.
ESEJ

Priča koja je pred V/vama nastala je kao jedan vid meditacije o pisanju iz pozicije
sveznajućeg pripovjedača, i to – kako ćemo vidjeti - posebne vrste sveznajućeg pripovjedača.
U pitanju nije klasičan tip kakav nalazimo kod Balzaka ili Tolstoja, ali nije ni ona vrsta
skeptičnog, suzdržljivog, nepovjerljivog pripovjedača u kojeg nemamo povjerenje (jer ni on
sam nije siguran u istinitost onoga o čemu pripovijeda). Uporedo sa osvještavanjem
mogućnosti pisanja iz pozicije ovakvog pripovjedača, imala sam na umu i problem pisanja
unutar određenog žanra, konkretno žanra novele i to one vrste novele kakav nalazimo kod
Antona P. Čehova. Drugim riječima, pri pisanju sam imala na umu tri stvari: tehniku
pripovijedanja (svjesno sam gradila određeni tip pripovjedača koji za sobom povlači i pitanja
motivacije, građenje likova i odnosa među njima i slično), pitanje žanra (pisanje po uzoru na
Čehovljeve novele) i idejnu stranu priče (koja komunicira sa prethodne dvije). U nastavku
teksta ću pokušati obrazložiti svaku pojedinačno.

Tehnički gledano, priča je predstavljena iz pozicije sveznajućeg pripovjedača. U početku

je njegov ugao ograničen, odnosno usmjeren na vanjske činjenice: on nam daje neke naznake
o karakteru glavnog junaka kroz konkretan odnos sa starim poznanikom poštarom. Gledano iz
pozicije drugog lika, glavni junak (koji do kraja priče ostaje neimenovan) je predstavljen kao
„dobar čovjek, pošten, pametan, ozbiljan i da je uvijek znao saslušati čovjeka“. Takav stav
nam kazuje isto toliko o junaku koliko i o poštaru obzirom da nam je ovaj opis predstavljen iz
poštarove perspektive. Dakle, riječ je o takozvanom slobodnom neupravnom govoru što je
tehnika svojstvena sveznajućem pripovjedaču kao onoj instanci u pripovijedanju koja zna ne
samo svijet vanjskih činjenica nego i unutrašnjost, patetičko biće junaka. Poštar i gazda
kafane su postavljeni kao dijametralno suprotne ličnosti: poštar je čovjek iz naroda, običan,
stariji čovjek koji uvijek prvo govori o vremenu i negoduje zbog njega što jeste ona vrsta
takozvanih small talks – sitnih razgovora koje obično vodimo da bismo izbjegli pravi kontakt
sa ljudima. Glavni junak je svjestan prirode takvih priča i on ih izbjegava, koliko može. Otud
je njihov odnos površan i ne govori nam puno ni o jednom ni o drugom liku. U nastavku priče
pripovjedač nas kratko upoznaje sa glavnim junakom: saznajemo ponešto od njegovog
izgleda, navika, karaktera, ponašanja, stavova, odnosa sa drugim ljudima. Ton kojim nam se
pripovijeda o junaku odaje osjećaj objektivnog, neutralnog pristupa; on „odražava“ ono što
neposredno jeste prisutno i kao takvo je provjerljivo, što jeste odlika sveznajućeg
pripovjedača kao one instance koja se nalazi izvan događaja i likova (pozicija Boga). S druge
strane, takvo znanje o liku bismo mogli očekivati i od nekog dugogodišnjeg poznanika,
prisnog prijatelja ili pak anonimnog svjedoka koji je godinama dolazio u kafanu i zadesio se
dovoljno puta u različitim situacijama da je mogao sklopiti jasnu, objektivnu sliku o junaku.
Ono što je zanimljivo i što prekida distancirani tok pripovijedanja jeste riječ „valjda“ kojom
se uvodi sumnja. Ovakav vid pripovijedanja nije direktno vezan za poziciju sveznajućeg
pripovjedača kao onoga koji gleda odozgo, koji sve vidi i čuje i poznaje junake bolje nego oni
sami sebe. Kako priča odmiče, slika o glavnom junaku dobiva različite dimenzije. Ono što je
u početku postavljeno kao jednoznačna odrednica ličnosti glavnog junaka biva osvijetljeno iz
drugačijih uglova. Takvim postupkom se iznosi i ona druga strana koja može biti dostupna
samo (tehnički gledano) sveznajućem pripovjedaču, ali zašto ne i objektivnom posmatraču,
otjelovljenog u liku stranca. Kombinacijom junakove vlastite slike o sebi (tehnikom
slobodnog neupravnog govora), slike drugih likova o njemu i pripovjedačevog vlastitog
pogleda se približavamo objektivnoj slici koja jeste spoj unutrašnjeg i vanjskog, slike izvana
(iz pozicije drugog subjekta) i slike iznutra (vlastite slike). U nastavku ću navesti neke od
primjera upotrebe slobodnog neupravnog govora:

„Vijest o dolasku inspektora ga nije zabrinula. Glavni među njima njegov je dugogodišnji
prijatelj, znaju se još iz srednje škole. Čovjek sa sela, a tako daleko dogurao. Ne bi sigurno da
nisu tako puno vremena provodili zajedno, ne bi bio tu gdje jeste da nije bilo njega i vijest o
njihovom dolasku u grad čak ga je i obradovala. Prošli put nisu svraćali, sad sigurno hoće,
mislio je. Častit će ih kafom i rakijom i pričati o tome kako je njihov glavni i odgovorni nekad
hodao bos i tjerao krave, a gledajte ga sad...“

Odmah poslije toga, imamo također još jedan primjer:

„Imao je dobro pamćenje i koncentraciju pa bi se nerijetko u trenucima samoće prepuštao

riječnom mlazu asocijacija. Kako to da jedan tako mali i neobičan organ čuva toliko slika,
zvukova, boja, mirisa, ovoga i onoga...“

Isti pasus se završava rečenicom: „Još samo kad bi bilo manje glupih ljudi i priča o vremenu i
nevremenu...“. Mnoštvo je takvih primjera u priči.

Dijalozi su ovdje dati prvenstveno kako bi se osvijetlila jedna strana ličnosti i to ona koju
junak želi da drugi imaju o njemu. Drugim riječima, kroz razgovor sa drugim likovima se
samo potvrđuje ona slika koju junak ima o sebi i želi da drugi imaju o njemu. (Otud unutrašnji
monolozi koju su upravo u službi osvijetljavanja one unutrašnje strane ličnosti, drugim
ljudima nedostupne). Glavni junak se gradi kao dvolična ličnost: kao ona koja jedno misli, a
drugo govori, kao ona koja i kada dobro misli, loše postupa. Kroz njegov odnos sa drugim
ljudima, kroz dijalog, reklo bi se da je to čovjek dobar i plemenit, strpljiv, uvijek spreman da
pomogne i posavjetuje „izgubljene duše“. Upravo ovakav stav se pokazuje kao tek jedna
strana, jer se iz priče nadaje da njegovo dobro nije baš za svakog dobra (njegov odnos prema
poštaru i višem inspektoru, na primjer). Njegovo dobro je dobro za njega, ono hrani njegov
(ako mogu tako reći) ego; misleći da čini dobro ,on se uzdiže iznad drugih koje smatra za
malograđane, tupe i dosadne ljude. On je uokviren u svoje navike, u svoj siguran, matematički
proračunat svijet i nikakav d/Drugi ga ne može iz tog kruga izvući. (Otud je i kafana dobila
znamenit naziv – Krug). To se vidi i kroz dolazak inspekcije i nepoznatog gosta. U priči se ne
daju jasni razlozi koji bi opravdali stav i ponašanje glavnog inspektora, ne motiviše se dolazak
nepoznatog gosta i ne daje nam se pozadinska priča koja bi bolje osvijetlila njihov odnos. On
je dat isključivo iz pozicije glavnog junaka koji se, simbolički gledano, nalazi na određenoj
prekretnici koja bi mogla značiti prodor novog mišljenja, odmak od sebe, objektivnije
sagledavanja čitave situacije, pomak sa mrtve tačke. Međutim, on ostaje učahuren unutar svog
uma. Dolazak nepoznatog gosta također je jedna moguća prekretnica. Stranac stoji kao simbol
drugog koji mu pokušava, njegovim načinom razmišljanja, ukazati na pogreške zbog kojih –
kako se ovome čini – ovaj živi lažno, nesretno, vođen pogrešnim navikama i predrasudama.
Međutim, glavni junak ostaje nepromijenjen unatoč signalima koji su mu poslati.

Žanrovski gledano, riječ je o kratkoj priči odnosno pripovjetki. Međutim, dalo bi se

polemisati o tome da li ovakva vrsta priče nosi i neka obilježja novele, i to one posebne vrste
novele kakvu susrećemo kod Antona P. Čehova. U čitavoj istoriji zapadnoevropske
književnosti, ovaj pisac zauzima posebno mjesto. Baš kao što su njegove drame poseban
slučaj u istoriji dramske književnosti, tako su i njegove novele iznimka, izuzetak u odnosu na
njegove prethodnike noveliste. On, da tako kažemo, narušava osnovnu strukturu novele
stavljajući fokus – ne na događaj, što jeste osnovna karakteristika novele kao žanra, nego na
čovjeka. Kod Čehova, događaj (bez obzira koliko se on nekada, odnosno često, činio banalan)
jeste povod da se govori o čovjeku, o čovjekovoj prirodi. S druge strane, ono što jeste
„novelističko“ u nekim njegovim pričama odnosi se na postupke motivacije. Na pitanje
„zašto?“ on nam odgovara „ko bi ga znao - zašto!“ („Dušica“). Drugim riječima, pripovjedač
nam ne opravdava sve postupke junaka, ostavljajući nas tako u nedoumici i pitanjima.
Ostajemo uskraćeni za ono „zato“ i otud nam se čini kako je radnja pretpostavljena junaku,
njegovom činu i govoru. Određene postupke i dešavanja bismo mogli jedino pripisati slučaju
– a to nije nikakvo objašnjenje. Ovakva vrsta nedorečenosti stvara određenu atmosferu koju
bismo prije pripisali simbolistima, negoli realistima, a Čehov se nalazi negdje između,
odnosno on jeste i jedno i drugo. Realista po izboru tema i junaka, po opisima
(svakodnevnica, „običan, mali“ čovjek, malograđanština, primitivizam ruskog seljaštva), a
simbolista upravo zbog načina na koji predstavlja svijet i čovjeka, zbog totaliteta koji
obuhvata svojim pričama.

Ova priča se (svjesno) nalazi na tragu onoga što zovemo „Čehovljeva novela“. U središtu
priče imamo određeni događaj (dolazak inspekcije) koji bi trebalo da stoji kao prekretnica
(zaplet). Ono što mu prethodi je dolazak poštara, a ono što sljeduje je dolazak nepoznatog
gosta. Centralni događaj se nalazi izvan dometa djelovanja glavnog junaka, on njime ne može
upravljati, ne može mu se čak ni suprotstaviti – može samo čekati i on čeka. Pa ipak, fokus
nije stavljen na događaj nego upravo na čovjeka, na lik domaćina koji je prepušten na milost i
nemilost starog druga, glavnog inspektora. Tu dolazimo i do treće dimenzije teksta koja se
oslanja na prethodne dvije.

Idejno gledano, narativ postavlja problem odnosa čovjeka sa svijetom, tačnije sa sobom,
kroz priču o konkretnoj ličnosti u konkretnim životnim uslovima. I ovdje se priča može
paralelno čitati sa Čehovljevim novelama. Glavni junak je predstavljen kao obrazovan,
samouvjeren, čovjek koji ima povjerenje u sebe, svoj (raz)um. Kao racionalista, misleći
subjekt njegov ugao gledanja je matematički proračunat, definisan, logičan. On smatra da ima
pouzdano znanje o sebi, drugima i svijetu. Na ljude oko sebe gleda sa visoka i pokušava
uticati na njih tako što im dijeli savjete, knjige i lažne osmijehe - tako što ih obrazuje, što će
reći mišljenjem koje je posredovano govorom. U toj svojoj ulozi sebe vidi kao dobrotvora,
odvažnog, ali suzdržanog - jer ne želi previše da se miješa sa ljudima nižim od sebe. Razlozi
za takvu vrstu percepcije u priči nisu konkretno dati. Njen korijen se tek da naslutiti. Također
se ne daju objašnjenja za postupak glavnog inspektora koji sa domaćinom postupa hladno,
profesionalno, formalno, što je u suprotnosti sa onim što domaćin zna ili pretpostavlja o
njemu. Dolazak stranca na kraju priče također se ne motiviše. Ono je dato kao prodor nečeg
misterioznog, kao iskušenje, kao mogućnost prevrata ili promjene. Međutim, junak se unatoč
„šamaru realnosti“ drži svoga mišljenja i ono što kroz priču pratimo nije transformacija
junaka nego njegovo razotkrivanje. On ostaje isti tokom čitave priče, i tek u naznakama (u
trenucima kolebanja, koji traju onoliko dugo koliko je um zaokupljen problemom) se
nagovještava mogući prevrat koji ostaje neostvaren, iznevjeren. Sličnu atmosferu nalazimo i u
Čehovljevim novelama (i dramama).

Kao zaključak podvukla bih prije svega ono očito: da je esej dao bolju sliku o priči (njenim
različitim dimenzijama) nego što ona to objektivno jeste. Rekla bih da razlog leži –
prvenstveno – u zamci interpretacije i nemogućnosti odmaka od vlastitog teksta i objektivnog
sagledavanja. Svjesna sam da je ovakav vid pisanja o tekstu i pisanja o pisanju opet moje,
subjektivno viđenje određenog narativa. S tim u vezi podvukla bih još jednu činjenicu: da je
teško naći balans između onoga što se reklo i onoga što se htjelo reći, između onoga što se
podrazumijeva i suvišnog... Razlozi su brojni. Ono što je bila prvobitna namjera u pisanju
priče, to je osvještavanje određene tehnike pisanja. Uporedo sa građenjem strukture teksta,
imala sam u vidu i određenu ideju koju sam htjela da ukomponujem unutar te strukture.
Sadržaj uslovljava formu, forma sadržaj. Iskustvo čitanja i iskustvo pisanja nose sa sobom
različite kompetencije odnosno vještine koje se - kao i sve druge - mogu graditi, oblikovati,
usmjeravati, širiti. Praksom pisanja uvijek iznova osvještavam to da je pisanje također posao,
zanat kojeg treba učiti, vježbati, a prije svega voljeti.