Antun Gustav Matoš Camao

Alfred Kamenski je glavni lik –on je glazbenik koji luta Europom, on miješa san i javu, volio je samo
ono što je daleko i nedokučivo nešto što nije mogao osjeća gađenje prema životu i navikama drugih
ljudi.

Tijekom jedne svirke on upoznaje Fatani, jednu fatalnu ženu ali ona je bila udata ali bila je drugačija
od svih drugih žena koje je on ikad vidio.

Njih dvoje se zaljubljuju na prvi pogled i osjećaju se kao da se oduvijek znaju i planiraju pobjeći
zajedno, ta ljubav traje kratko iako je intenzivno proživljena.

Dok se Fani priprema za bijeg njen muž dolazi kući i tu se pojavljuje papiga Camao i otkriva mužu za
ljubavnu vezu između Fani i Alfreda, papiga njemu otkriva to tako što ponavlja dijelove razgovora
između Fani i Alfreda.

Muž ih ubija sve redom- fani alfreda sluge dva psa i sebe a jedino ostane papiga camao

Camao postaje simbolika zle kobi

Simbolistička i bizarna proza

Ovaj tekst je cijeli simbolističan bizaran i ironičan

Camao je u sr vijeku u španjolskoj bio ptica koja umire kada žena revari muža

Ironično je to što je jedini preživio camao a on bi zapravo trebao umrijeti jer je zena prevarila muža.

Kratak sadržaj
Nakon što je nekom sviraču skladao pjesmu i primio honorar uputio se na stanicu i
upitao kamo ide sljedeći vlak. Kada je saznao da je to Švicarska, Alfred Kamenski
je bez puno razmišljanja sjeo u vlak i drugo jutro dospio u Ženevu.

Alfred je u Hrvatskoj imao ujaka Petra Tkaleca koji je bio svećenik i koji ga je jako
volio. Njegova ljubav prema nećaku je bila tolika da su mu, kada je postao
biskupom, drugi prigovarali zbog toga.

Alfred je imao privatne učitelje, ali “Alfred bijaše tako rđav đak te ga privatni
učitelji držahu izmeđ sebe idiotom”. Ipak, uspio je naučiti pjevati psalme, a kada ga
je biskup pitao za što bi se želio školovati, ovaj izjavi da bi volio učiti svirati
glasovir.

Malo nakon toga ode u Beč i zadivi tamošnje profesore. Jednom prilikom ujak mu
je došao u posjetu i iznenadio ga, nakon čega su obojica otišli u Peštu.

Na početku posljednje godine konzervatorija izgubio je na jednom natjecanju

preferansa, briznuo u plač i odjurio kući gdje ga je dočekalo pismo majke koja mu
je javlja da je njegov dobrotvor iznenada umro i da se hitno mora vratiti kući jer
nema novac kojim bi plaćala njegov život u inozemstvu. To se dogodilo na samom
kraju mjeseca kada Kamenski, ne samo da nije imao novac, već je imao i dug od
nekoliko stotina.

“Proda namještaj, dva piana i harmonij, sve haljine osim onih na sebi, plati
dugove i padne u bolnicu otkale iziđe za tri mjeseca kao sjena.”

Nakon toga je dvije noći prespavao na ulici, a treću odluči provesti u “sumnjivom
ćumezu” gdje je svirao polke i valcere od 10 navečer do 4 ujutro za dva forinta,
večeru i pivo. Dane je provodio spavajući i svirajući u svom kabinetu. Sve to
potrajalo je godinu dana

“Neke noći banu u lupanar njegovi druzi koje nekada častijaše. Srećom te ga
odmah ne raspoznaše, on pobježe i pade i opet na pločnik. Treći dan, pošto već
sasvim smalaksa, kucne ga po leđima njegov nekadanji profesor, poznati F-f.”

Kamenski je htio pobjeći, ali ga je profesor zadržao te mu je ovaj bio prisiljen sve
ispričati. Profesor je pozorno slušao, a nakon toga odlučio ga je odvesti svojoj kući:

“- Odsada sam vam ja skrbnikom. Grehota bi bila u Boga da tolik talenat

propadne. Pošto ste slabi i bolesni, njegujte se i svirajte kod mene do jeseni, a u
jesen na konzervatorij pa svršite.”

Budući da se lijepo oporavio, u jesen je bio unovačen. No, kako se bojao da ga

nakon što završi vojsku ne bi čekala ista teška sudbina, odlučio je svom dobrotvoru
napisati pismo i otići k majci u Zagreb. Ubrzo nakon toga ode ponovo u Beč gdje
ga angažira neki agent za rad u londonskom klubu. No, klub brzo propadne i
Kamenski se nađe u Norveškoj.

“U Kristijaniji se pobrati sa čudakom i novelistom Dybfestom, a pošto se ovaj od

sramote ubi jer je dao da se na njegove oči utopi neki njegov poznanik,
Kamenskoga to tako potrese da iza polugodišnjeg lutanja sa ženskim orkestrom
dođe u Berlin gdje se smiri, postane pravi “Fatzke” (vrkoč) i ciganski kapelnik.”

I taman kada se u Varšavi pripremao za prvi koncert, policija ga, s prijateljem

Majevskim, protjera u Belgiju. Nakon toga, stigao je u Pariz gdje je ne znajući ni
riječ francuskog jezika i bez ijednog groša u džepu živio godinu dana.

“I opet poče raditi iznova, raditi dan i noć u mansardi u šestom katu u kojoj bijaše
sve pokućstvo, osim glasovira, jedna slamnjača!… Živi se od čaja sa malo hljeba –
samo u subotu se pije šampanjac kod grofice Branicke…”
No, Brankica uskoro otputuje, a Kamenski se opet nađe na ulici.

“Srećom otvori u Batignollesu Weisse na nekom tavanu atelier, a Kamenski mu

poziraše dva mjeseca za neku simbolističku sliku, sanjareći, provodeći s inijem
modelima ljubav, svirajući, bančeći i gladujući.”

I on zbog dugova otputuje u Alžir, a Kamenski se ponovo nađe na ulici usred zime.
Na kraju završi opet u bolnici, a na proljeće otputuje u Švicarsku. U Ženevi je
našao malo sobu i već treći dan svog boravka tamo, u kavani upoznao “austrijskog
bankira kojemu pade u oči čitajući Hanslickov feljton u N. S. Presi i kojemu poče
svirati svako veče”. Baron Diamant ga je često nagrađivao te se Kamenski uskoro
spremao za svoj prvi koncert. No, iako je bio financijski zbrinut, čist i sit, bez
ijedne brige, čudio se kako ga to ne može zadovoljiti. Nije bio zadovoljan svojim
životom, a razmišljajući o samoubojstvu shvatio je kako bi za njega to bila još veća
sramota. Ipak, razlikovao se od drugih tako što nije mrzio, već se osjećao kao neka
iznimka, kao bijela vrana. Mislio je da će u Europi otkriti nešto novo, a nije otkrio
ništa.

Prošlo je i ljeto, a Kamenski se još uvijek nije mogao smiriti. Primio je pismo
majke čije su ga rečenice još više uzrujale. Naime, saznao je da je njegov znanac Š.
u nekom gaju u blizini Zagreba ubio J-ovu, mladu učiteljicu koju je također
poznavao jer su njezini roditelji živjeli u istoj kući kao i njegova majka.
Naposljetku je ubio i sebe. Kamenski je bio u šoku jer to od Š. nikada ne bi mogao
očekivati. Kada mu nije uzvratila ljubav, potegnuo je revolver i ubio je. Iako se
zabrinuo, duboko u sebi i sam je želio iskusiti takvu ljubav i smrt.

“Jedne večeri ode u svratište Metropolu svome meceni i, skidajući u predsoblju

ogrtač, čuje barona šaptati kroz pritvorena vrata:
– Ha, gospođo, ovo je moj pijanista, koji vas toliko zanimaše danas poslije podne,
te me počastiste svojom dragom posjetom! Odmah će svirati: to će biti nešto za
vas! Samo se, molim vas, ne pokazujte, jer moj “tip” pred nepoznatima svira
konvencionalno, slabije.”

Kamenskog štrecne nešto u grudima, uđe i pozdravi domaćina te ga upita tko se

skriva iza vrata. Ovaj mu odgovori da je to jedna napola luda i ekscentrična
aristokratkinja iz Beča te ga uputi da svira. Kamenski sjedne za glasovir, na njemu
opazi bijelu rukavicu i osjeti miris slatkog ženskog parfema.

“…i umah zabruji strasna Lisztova rapsodija i mahnit Schumannov Carneval.”

Iako ništa ne vidi, osjeti na sebi dva oka kako ga promatraju. Ustane, ispije čašu
burgonjca te se baci na kauč. Diamant ga zamoli da pođe za njim, ali on se ogluši
na njegovu molbu.
“- Samac sam, u mene ćete živjeti dobro, platit ću vam koliko želite. Vi niste za
koncerte, vi niste za nikakovu vrst praktičnog života. Vas će ubiti takozvana
publika i moda. Vi niste da svirate na daskama!”

U taj čas izađe gospođa i sjedne pored Kamenskog. No, on ostane sjediti, ne
pomaknuvši se, kao začaran. Gospođa se prva oglasi govoreći mu da ga poznaje.
Zaključi da i on poznaje nju, ali ne zna otkuda. Nazove je imenom Fanny, a ona ga
upita zove li se uistinu Fanny. Kamenski joj odgovori da joj jedino to ime pristaje.

Diamant je sada već počeo nervozno kašljucati, a ona se glasno smijala prolazeći
prstima po dugoj svilenoj kosi Kamenskog. Kamenski se tada oglasi:

“- Bože moj, Fanny, ja te već odavna poznajem, a tek danaske vidim kako si lijepa.
Oprostite, gospodine barone, ali ona je lijepa, tako strašno lijepa!”.

Kamenski je morao zaklopiti oči koliko ga je očarala njezina ljepota, a dama se

najednom ustane i krene prema izlazu, pozdravivši bankara samo kimanjem
glavom. No, bankar je viknuo i potrčao za njom, upitavši je gdje stanuje kako bi joj
mogao isplatiti novac. Odgovora nije bilo.

Kamenski ga upita tko je bila ta dama, a bankar mu odgovori da ni sam ne znam.

Po naglasku je mogao zaključiti da je Poljakinja.

“- Vjerujte mi da ni ja zapravo ne znam. Poljakinja, mogoste poznati po akcentu.

Kćerka propalih koljenovića, pa joj namriješe renticu koju joj ja isplaćujem.
Upoznah je u Beču gdje je divno gudila u violončelo. Danas je sastadoh slučajno,
idući lađom u Montreux, gdje mi reče da je udata za nekakog novčara Forsta,
Fürsta, Förstera, kako li? Ne sjećam se imena momentano, iako joj čovjeka lično
poznajem. Što je htjela od mene, ne znam; tek to je jasno da nije došla zbog novca!
Ej, dječko, vi imate grdnu sreću kod žena, kako mi se čini. Samo šteta da je ova
potpuno, na moju časnu riječ, potpuno luda, i čudim se kako je muž pušta da se
skita.”

Kamenski se počeo raspitivati o gospođi, a Diamant se začudio da ga to uopće

zanima. Zaključio je da ga ustvari ne poznaje. Nakon što mu je platio za to što je
svirao, upitao ga je hoće li ići s njim preksutra u München.

“Ako niste, žalim sebe i… vas, a ako se odlučite, pišite mi. Vi ste veliko dijete, vi
ćete propasti ostavljeni sami sebi. Ali kada god vam zatrebam, javite se samo, i ja
vas neću zaboraviti.”
Kamenskog je pomalo išao na živce iako se trudio da su sebi probudi zahvalnost.
Izašao je na ulicu i osjećao se puno bolje. Bila je noć, a on je sjeo na klupicu. Pored
njega se stvorila ona. Bila je to Fanny. Znao je da će ga čekati. Osjetio je njezine
ruke oko vrata, a ona mu priznaje da je oduvijek čeznula za njim. Zaključio je da je
ona ta zbog koje se rodio i zbog koje će umrijeti. U daljini se spremala oluja, a oni
odluče poći. Kamenski je upita ima li muža, na što mu ona odgovori da ga je imala
do danas. Zatraži od njega da je ništa ne pita, barem ne danas. A neće ni ona pitati
njega. Pozove ga da je otprati do stana da uzme svoje stvari i ode zauvijek s njim.
Naglasi kako nije bogata, a njezin muž, gusar, je daleko, u Parizu. Kamenski se
zaprepasti kada mu pogodi ime.

“- Zar sam ja odista Alfred?

– Ne. Ti nisi Alfred, barem noćas nisi. Ja sam gospođa Venus, a ti si moj slađani
vitez Tannhäuser…”

Već su daleko otišli od grada, a idući sve dalje vodili su razgovor. Na jednom
mjestu Kamenski joj je ubrao ružu. Fanny ga je molila da joj priča o svojim
putovanjima kada su konačno stigli do njezine kuće koja se nalazila pored šumarka,
u tišini. Iza Kamenskog se najednom stvori mršavi stariji čovjek noseći stol i fotelje
te naglašavajući kako će gospođa odmah doći.

Kamenski uđe u kuću, a i dalje ga prati tišina. Tada se pojavi gospođa s dvjema
čašama vina koje oni odmah iskape uz međusobno izjavljivanje ljubavi. Položi
njegovu glavu u svoje krilo i zamoli ga da joj ispriča o patnjama svojih putova kako
bi mu laknulo na duši.

Pričao joj je kako je bio u Londonu gdje joj je bio nevjeran jer je s Kamilom živio
pod istim krovom, a brinuo se i o njezinom djetetu. Nakon toga, otputovao je u
Španjolsku s gimnastičarom Griffithom. Tamo je gledao streljanje anarhista. U
Bruxellesu se družio s Majevskim s kojim je živio. U Pariz je otišao s
nekim “”trimardeurom” (potucalom)”, a tamo je naišao na Morque ili žalosnu
kuću gdje je pronašao dvojicu mrtvih veselnika. Završi u bolnici, a nakon toga
uputi se u Lourdes te dalje u neki stari grad podno Pirineja gdje je plemićkog sina
učio svirati u orgulje svake nedjelje u crkvi u selu. Tada mu sine, da je i nju tamo
prvi put ugledao! Krene je oduševljeno ljubiti:

“Munja bljesnu u njegovim očima, a ona klonu kao da ju sprži grom.”.

Obuzeo ih je neki čudan umor. Upute se u salon, odnosno kraljevski atelier prepuno
bogatih sagova, posuda i slika.

“Kamenskoga je najviše privlačio jedan originalan portrait Whistlerov.

Prikazivaše čovjeka krupna, obrijana, duguljasta lica, sa kičicom i paletom u
nervoznim, koštunjavim rukama. Izraz je lica slikar divno pogodio: oko ustiju sa
kratkom lulicom posmijeh sit i preziran, oči malacko pritvorene, tavnosive i ne
gledaju u jednu tačku nego široko.”

Osjećao je da to njezin muž i najednom mu je postalo jako nelagodno. Ona osjeti

što bi mogao biti razlog tomu pa odlučiti pred portret spustiti zastor. Kamenski
vikne njezino ime, a ona mu odvrati:

“- Ćuti, budalo, ćuti! – nasmija se gospođa, hraneći šećerom papigu koja stajaše
između portraita i mramornog poprsja Ludwiga II.

I Kamenski se grohotom nasmija, ali kada se bijela papiga sa zelenom perjanicom

stane kostriješiti i buljiti u nj krupnim, izbuljenim očima, tvrdim i crnim kao od
crne smole, osvoji ga potajni ijed i želja da joj priđe i zaokrene vratom.”

Kamenski je oduvijek mrzio papige.

Fanny je sjela za violončelo te stala svirati. Savršene note u njemu su još više
pobuđivale sumornost. Naime, imao je prijatelja virtuoza violončelistu koji je u
Luganu preminuo od sušice. Nije mogao čuti violončelo, a da se njega nije sjetio.

Fanny ga je upitala kako mu se sviđa njezina svirka. Bilo joj je neugodno svirati
pored njega. No, on joj je rekao da svira predivno i da ne može vjerovati da jedna
žena može ovako savršeno svirati muški instrument. Tada joj ispriča sve o sjećanju
na prijatelja na kojeg su ga i podsjetile ove note. Upitala ga je ima li u Hrvatskoj
takvih ljudi i voli li svoju zemlju. Odgovori joj da mu se činilo kao da je ne voli, ali
se uvjerio da to nije istina. Ispriča joj jednu anegdotu kojom se uvjerio da gaji
osjećaje ljubavi prema svojoj zemlji.

Jedne noći u Parizu umoran je zaspao na klupi. Kada je svanulo i on se probudio, u

prvi tren nije znao gdje se nalazi, a misli su mu odlutale do kuće njegove majke, u
Hrvatskoj. Protrljao je oči i ugledao prijatelja Ličanina. No, kada je on odlučio
krenuti za njim, on se već bio udaljio i nestao iza ugla.

Fanny je zaključila da su Hrvati kao Poljaci.

“- Oh, vi ste Hrvati kao Poljaci; ti si Poljak kao i ja! Sutra idemo, je li, dragane
moj?”

A on zanijemi. Čulo se samo ljuto kostrušenje papige i pijetlovi koji su

nagoviještali dan.
Fanny naredi sluzi, doušniku svoga muža, da kola iz grada budu točno u 11 ispred
ulaza. Ovaj joj je nešto htio reći, na što se ona ogluši i zatvori salonska vrata za
sobom. Naredi Alfredu da se požure jer bi njezin muž svakoga trena mogao stići.
Odlučila je ponijeti samo najnužnije stvari i zlatninu pokojne majke. S tim i s
njezinom rentom mogli bi živjeti dobro i pripremati se za koncerte. Bilo joj je
svejedno gdje će otići – “u Kairo, Mletke ili u Ameriku”.

Kamenski joj je ljubio ruke i oči i pomagao u pakiranju. Kada je htio njezine
haljine položiti u putni kovčeg, papiga je počela vikati i kostriješiti se, podržavajući
Fannyinom mužu:

“- Fanny, Fanny, my dear Fanny! Fanny, ma mignonne, douce minette Fanny”.

Fanny ju je pokušala umiriti, naređujući joj da ušuti i hraneći je šećerom, ali Camao
je bio neumoljiv:

“- – Fanny, mignonne, ma minette Fan-ny-y!”.

I skoro je već sve bilo spremno za put, kada su se začuli psi iz parka. Fanny je
zaprepašteno graknula da je to sigurno njezin muž te naredila Kamenskom da uzme
njezinu novćarku i nakit i brzo pobjegne kroz prozor. Rekla mu je da se odveze
fijakerom i da je čeka na istom mjestu na kojoj joj je noć prije ubrao ruže. Fanny ga
je požurivala jer muž se već nalazio na stepenicama.

“Pas dotrči i stane grepsti šapom po vratima, a to Kamenskoga tako smete da

naleti na zatvoren prozor. Tek što posegnu da ga otvori, čuje vrata kako škrinuše.
Pritisnu se uza dugačak zastor i – dušu u se.”

Forest se nasmije i govori Fanny kako ju je sigurno iznenadio jer ga nije očekivala.
Izvadi revolver i počne tražiti njezina ljubavnika. Dođe do zastora i podigne samo
desni, a gledajući kroz prozor, nasloni lakat na Kamenskog. Tada se udalji, a
Kamenskom lakne. Primi Fanny za ruku te je baci na pod. Fanny mu prigovara da
se tako gospođama ne ulazi u kuću i da je prostak, što je ne čudi jer mu je
otac “amerikanski mesar”.

U svađi, Forest joj priznaje da mu je prošlu noć Petar poslao telegram i obavijestio
ga da je u društvu mladog ljubavnika. Tada njegov glas zagromi prostorijom.
Forest zahtijeva on nje da mu kaže istinu jer ga neizvjesnost boli. Govori joj kako
joj neće ništa napraviti i kako zna da ga ona ne voli. Može podnijeti i to da voli
drugoga, ali da taj drugi voli i nju i da ga ona prevari, to ne može trpjeti – ubio bi
ga i rastrgao.
Fanny se nasmije i zaključi kako je to mogla i očekivati od Petra. Upita ga kakav je
on to čovjek kada vjeruje takvima kao što je on. Kaže mu da je noć prije uistinu bio
muškarac u njihovoj kući, ali riječ je pijanistu Čehu, kojoj ga je poslao njezin bečki
bankar iz Ženeve.

“…Povedem Čeha kući da mi razbije sviranjem dosadu. Pošto nema stana,

spavaše tu na divanu, a pošto dobro svira, pratio me i danas na glasoviru. Zar ti sa
tvojim lakejskim doušnikom držiš da sam tako glupa pa da bih svoje ljubavnike
dovodila ovamo i odvodila ih javno od tvojih poznanika?…”

Forest ispije ostatak konjaka, izjavi joj ljubav i zamoli je za oprost i primirje. Uđe i
Petar te zamoli gospodara za oprost. Spomene kako mu je gazdarica već oprostila
toga jutra.

No, tada se Camao uzleprša. Počne mahnito mahati krilima, sleti na otoman,
pandžama diugne crnu vratmu maramu i počne vikati na poljskom, njemačkom i
francuskom:

“- Dragi… slatki… Alfrede… Tan… Tannhäuseru… nov život… dušo…”

Fanny blijeda kao krpa skoči kako bi dohvatila pticu, no ona sleti Forestu na crnu
kravatu i ponovo počne vikati:

“- Srce… moje… dušo… misterijo života… moga… hahaha… putujmo… brzo,

Fanny… draga Fanny…”.

Fanny se zgrozila, a Forest ju je počeo vući za kosu po sagu.

“Kamenski zapomogne, ispadne iz busije na široka Amerikančeva leđa i kuči ga

vrhom svog tupog periša u glavu.”.

Forest počne prijetiti i Kamenskom i Fanny kako će ih ubiti. Slomi Kamenskom

ruke te ga strmoglavi niz kamenu terasu smijući se i urlajući neka joj sada svira.

“Kamenski, mičući modrim usnama, vidje još kroz raspaljena vrata mahnitog
kobnika kako ubija revolverom nju, začuđenog lakeja, uplašena dva vjerna psa i
kako se davi crnim okovratnikom, darom barona Diamanta, o bakarni stup ispod
papige.”.

Tada ugleda svoju majku kako leži na crnu krevetu, a svuda oko nje su ljiljani. Htio
ju je poljubiti, ali bila je nekako jako malena. Kamenski pobjegne do kamenih
stepenica u crkvi kada mu priđe čovjek govoreći mu da pođe za njim u kraljestvo
nebesko.

Nedugo zatim dođe svijesti, a oko njega je mrak. Boli ga cijelo tijelo, a krv iz glave
slijeva mu se niz leđa. Počeo se moliti Mariji te je malo nakon toga i preminuo.

Graktanje gavrana probudilo je susjede koji su s policijom razbili vrata zapuštene

vile i pronašli pet mrtvih tijela i papigu koja je pakosno vikala:

“- Fanny, Fanny, moja draga Fanny! Fanny, moje gondže, Fanny, slatka
mačkice!”

Analiza likova
Likovi: Alfred Kamenski, Fanny, Diamant, Forest