Jesenjinov dom je u selu Konstantinovu, na rijeci Oki, dvadesetak kilometara od Rjazanja.

U njegovom djetinjstvu i mladosti, predio je bio drevni ruski: sve kue gotovo iste, niske, drvene, pokrivene slamom, a visoko iznad crkve bijeli toranj vidljiv iz daleka. Okolo sela beskraj njiva, livada, lugova s brezama, stepe, rijeka izlivena u rukavce i jezera, s ribljom sitnei i patkama u evarima.Odrastao je u prirodi zaviaja, nosio je nju u dui cijelog ivota i o njoj pjevao kao o ljepoti neodvojivoj od osjeanja. Sudbina Sergeja Jesenjina, i ljudska i pjesnika, teko da ima premca u ruskoj, pa i u svjetskoj knjievnosti. Zlatokosi seosku ljepotan iz uma breze i sa sjenokosa pored Oke, brzo je svojim lirskim strofama, blistavim kao proljee, pridobio otmeni pjesniki Petrograd, e ga je i zatekao oktobarski udar 1917. To novo doba i novi ljudi traili su drugaije pjesme od Jesenjinovog njenog svijeta mog drevnog, a on sam je primao revoluciju na svoj nain, seljaki. Nesporazumi, obostrani, bili su neizbjeni. Nijesu mu opratali to je elio da ostane svoj, pa zato i ne priznavali vrijednost ak ni njegovim pjesnikim vrhuncima. Rekli su da njegove pjesme melanholije i klonulosti rue vjeru mladom narataju u budunost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranivani u SSSR-u tri decenije, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu samo poveavana. Kada nijesu tampane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u ruku. Jesenjinov ivot bio je esto teak, dramatian, a stalno proleterski: uvijek je ivio jedino od honorara za svoje pjesme i ostao vjeiti beskunik nikada nije imao ni svoj sobiak. Prijatelji su ga napijali vinom, ene mu pile krv, zapisao je Maksim Gorki, njego v odani prijatelj. Crni ljudi ga nijesu ostavljali na miru nikada. Tek ovih posljednjih godina je otkriveno da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije ima mnogo povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave dounika, zapisnici policije, pozivi na suenja... U strahu od mranjaka, na samom kraju ivota (umro je veoma mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje hapenje i suenje spasavi se bjekstvom u psihijatrijsku bolnicu. Nijesu uspjeli da ga osude: sahranjan je ranije. A ni do danas nema konanog odgovora: da li se objesio ili je ubijen? ene su pratile Jesenjina stalno, jo od njegove rane mladosti. Oboavale su ga kao ovjeka rijetke ljepote i pjesnika iji su sti hovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepe ljubavne pjesme, a strane sudbine pojedinih ena tragine su stranice i njegove biografije (enio se tri puta -jednu enu mu je muila i ubila ruska tajna policija, a jedna je izvrila samoubistvo na njegovom grobu). Jesenjinov ivot je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. ivio je skitaki, a gotovo uvijek siromaki. Nikada nije imao nikakav imetak, sem linog prtljaga: kofere i ta u njih stane. I onih dana kada je i sam Lenjin aplaudirao njegovim stihovima na fascinantnoj sceni pod zidinama Kremlja, u ast prve godine Oktobra, stanovao je kod prijatelja. U tuim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. ivio je od sporo isplaivanih honorara za svoje pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kau i uru, koje je doveo iz Konstantinova da ue gimnaziju u Moskvi. Jesenjinova mladost opora je sudbina seljakog momka, doljaka u grad, koji je od imetka donio samo svoje pjesme i ogromnu volju da uspije. A li, njega je, vie od nematine, pogaala sudbina njegove pjesme. Nije doivio priznanja sa svu onu ljepotu koju je njegova lirika dala ruskoj poeziji XX vijeka, ali jeste utanje i napade dogmatiara. Boljelo ga je

njihovo pisanje da je pjesnik mranog pijanstva i skandala, dekadent iji stihovi truju... Nijesu mu davali mira ni ekisti (ruska tajna policija) i njihovi dounici i od njih je bjeao u bolnice u Moskvi i na Kavkaz. A prava istina o njegovim danima u haosu Oktobarske revoluvije i poslije nje, otkriva osjeajnog usamljenika koji ivi u nematini. Sve to snano je potresalo i rastrzavalo ne samo njegov ivot nego i ivot ena uz njega. Jesenjinovo pjesniko ime, kad je imao samo dvadeset godina, ve su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote Pjesma o kerui, Krava i Lisica. Keruino stradanje istinit je dogaaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o kerui prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali. Maksim Gorki je zapisao: Zamolio sam ga da mi recituje pjesmu o kerui, kojoj su oduzeli sedmoro tenadi i bacili u rijeku. - Ako se nijeste umorili... - Mene stihovi ne umaraju ree on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada pjesma o kerui? Rekoh mu da je, po mom miljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji pie tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o ivotinjama. - Da, ja veoma volim ivotinje ree Jesenjin zamiljeno i tiho, a na moje pitanje da li je itao Klodelov Raj ivotinja ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poe recitovati Pjesmu o kerui. Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oi psee/kao zlatni sjaj zvezda u sneg i u njegovim oima takoe zablistae suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko ovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu to ivi na svijetu i milosre koje od svega drugog zasluuje ovjek. Prva objavljena pjesma Sergeja Jesenjina je "Breza". Objavljena je pod pseudonimom Ariston. BREZA Pod prozorom mojim Bela brezica je Ogrnuta snegom Ko srebrna da je. Na punim granama Ledenim po strani, Razvile se rese Ko beli erdani. U tiini stoji Breza, ko u gaju, I plamte pahulje U ognjenom sjaju. A zora, polako, Naokolo plovi, I na strane sipa Srebrni prah novi...

Jesenjin se nalazio pod stalnom prismotrom tajne policije, a nekoliko puta je i krivino gonjen. Smatran je klasnim neprijateljem (nazivao je sebe posljednjim pjesnikom sela, oboavao je selo, borio se protiv njegove industrijalizacije, betona i elika), a dounici, koji su ga pratili kroz itav ivot, dostavljali su dokaze o njegovim besjedama protiv sovjetske vlasti. Sudei po dokumentima iz tajnih i specijalnih arhiva policije, za koje se saznalo tek sedamdeset godina poslije njegove smrti, iz knjiga istraivaa pjesnikove pogibije I. Liscova, E. Hlistalova, S. Kunjajeva, V. Kuznjecova, N. Sidorine i drugih, prijav e dounika i ekista protiv pjesnika nijesu prestajele do kraja njegovog ivota. Istraivai vjeruju da se u jo uvijek nepristupanoj policijskoj arhivi krije prava istina o zagonetnoj smrti Sergeja Jesenjina. Pjesnik nije ni razumio ni prihvatio ono to se dogaalo u vrijeme komunizma, niti je bio zadovoljan onim to je revolucija donijela. Uvijek je bio na strani sela, a Rusija je poslije revolucije postala zemlja gladi, otre vlasti, a pogotovo ekista, i propadanja sela i seljaka. Jesenjin je uvijek srcem bio u onoj Rusiji iju je duu opjevao jo od rane mladosti i sa sjetom je pamtio: Tih godina smo svi mi voljeli, ali su, bogme, voljeli i nas. Pjesnik je sahranjen u etvrtak 31. decembra 1925. godine. Jesenjin, Jesenjin, Jesenjin pod hipnozom toga imena ivi se ve nekoliko dana, pisao je u svom dnevniku pjesnikov prijatelj Ivan Jevdokimov. Piu u novinama (malo piu, svi su zanijeti kongresom partije). Pokuavaju da objasne, a ne mogu, zato je taj zemaljski srenik, prvi pjesnik nae gigantske zemlje, lijepi, divni, maen ljubavlju ljudi i ena, sve vie i vie uzdizan slavom, iznenada, tako neoekivano, zavrio svoj ivot? Jer, bilo je naoko puno zemaljske sree!... Hiljade prijatelja, a zapravo se pokazuje ni jedan ovjek nije ga poznavao... alosno, alosno, nesnosno alosno, sa suzama. Sahranjen je na Vaganjkovskom groblju o dravnom troku, o emu je Savjet narodnih komesara donio odluku, kako je isticano. Humka s obinom krstaom blizu ulaza u groblje nekoliko desetina metara glavnom alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodinjeg predveerja kultno mjesto ruskih pjesnika. To je i danas. Na veeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispriao je o kriku neke ene u trenutku kad su koveg sputali u grob. U tunoj tiini, razlegle su se njene rijei: - Zbogom, moja bajko!... PESNIK Bled je. Smilja svoj strani put. U dui lebde privienja. Zamahom kobi smrskana grud, Obrazi usahli od bdenja. Na elu bore ispatanja, Kosa mu se pramenjem linja. No ar njegovih matanja U jasnim slikama tinja. Sedi u tamnom potkrovlju, Plamici svee tamu more.

Pero veze sebi na volju, Vodi s njim tajne razgovore. On pie pesmu, svoju muku, Dira srcem prolosti zublju... A tu buku, svog srca buku, Odnee ve sutra za rublju.

PESMA O KERUI U svitanje, u pojati niskoj Gde se zlati rogoza gomila, Sedmoro je tenadi riaste, Sedmoro je kuka otenila. Liui ih jezikom crvenim, Milovala tenad sve do mraka, I kopneo sneg je zagrejani Ispod njenog toploga stomaka. Kad je jato kokoaka lenih Zadremalo na motki sedei, Poao je seljak natmureni, Svih sedmoro nosei u vrei. Muei se da ima prie malo, Trala je kroz nanose meke... I dugo je, dugo je drhtalo Nezamrzlo ogledalo reke. Kad se natrag vukla po prtini, Liu svoje telo oznojeno, Mesec joj se nad kuom uini Kao jedno rie tene njeno. Gledala je u visinu modru, alosni se urlik dugo uo, Tanki mesec klizio po svodu I u polja za breg utonuo. Nemo, kao od milostinje bedne, Kada kamen bace joj iz ale, U sneg su se psee oi njene Kao zlatne zvezde skotrljale. drugaiji prevod... PESMA O KERUI Jutros u koari, gde sja, uka

Niz rogoza uckastih i krutih, Sedmoro je otenila kuka, Sedmoro je otenila utih. Do u sumrak grlila ih neno I lizala niz dlaku to rudi, I slivo se mlak sok neizbeno, Iz tih toplih materinskih grudi. A uvece, kad ivina juri, Da zauzme motke, il prut jak, Izio je tad domacin tmuri, I svu tenad potrpo u dak. A ona je za tragom trcala, Stizala ga, kao kad uhode ... I dugo je, dugo je drhtala Nezamrzla povrina vode. Pri povratku, vukuc se po tmini, I liuci znoj s bedara lenih, Mesec joj se nad izbom ucini, Kao jedno od kucica njenih. Zurila je u svod plavi, glatki, Zavijala bolno za svojima, A mesec se kotrljao tanki, I skrio se za hum u poljima. Nemo, ko od milosti il srece, Kad joj bace kamicak niz breg, Pale su i njene oci psece, Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.

...Jesenjin je lagano priao kraju scene, zahvalno je pogledao publiku, duboko uzdahnuo i zatvorio svoje jasne oi. I svima se uinilo da je pao mrak! Da su se Sunevi zraci, koji su prodirali u salu kroz pranjave prozore, ugasili. Svima je u dui postalo hladno i vlano. I u tom, za trenutak zaustavljenom ivotu, zauli su se stradalniki stihovi "Crnog oveka". Crni covek Jesenjinove prve ljubavi su iz Konstantinova. Nadahnule su njegove mladike pjesme, slavio ih je i u pismima, priao o njima do kraja ivota Jednog ljeta, zaljubio se u Anu Sardanovsku. Ta pria zavrila se tuno. Ona nije voljela njega, udala se za drugog, rodila sina Borisa i umrla rano, u 26. godini. Njena smrt je potresla Sergeja. Jadao se pjesniku Ivanu Gruzinovu, priao mu o velikoj ljubavi: Odavno je volim. Teko mi je. alosno. Ona je umrla. Nikoga tako nijesam volio... Anjuta je uvala Jesenjinova pisma, a porodica nastavila da ih uva i poslije smrti sina Borisa na frontu 1941. godine. Ne zna se koliko ih je bilo, koliko ih je sauvano, ta u njima pie nikada nijesu objavljena. Nije se saznalo ni za Sergejevu pjesmu Zato zove,

posveenu svojoj prvoj ljubavi u zaviaju, Ani Sardanovskoj.Mnogi smatraju da je, mnogo kasnije, 1924.godine,Jesenjin Anjutu pomenuo i u pjesmi Pasji sin. PASJI SIN Opet prolost iz mraka mi leti, uti kao bele rade lug. Ja se danas svog starog psa setih to mi bee u mladosti drug. Danas mladost umela mi telom Ko natruli pod prozorom klen Pa se setih devojke u belom Taj pas bee nekad potar njen. Nema uvek svoga bliskog svako, Al je ona ko pesma mi bila, Jer ta pisma i nije nikako Kod psa vernog pod vratom otkrila. Nikada ih nije ni itala, Iz daleka ja je gledah s tugom... Al bi uvek kraj maline stala I sanjala o neemu dugo. Ja tugovah... I ne mogah tada Od nje pismo da doekam svoje... Otputovah... No, opet sam sada Pred kapijom plaviaste boje. Odavno je moj pas, znam to, crko, Ali iste dlake, isto siv, Lajanjem me ludim, besnim trkom, Presreo sad njegov mladi sin. Mila majko! Ah, a kako lie! Opet jedva od bola da diem, S njim sam mlai i gotov da kliem, ak bih mogo i pisma da piem. Staru pesmu da ujem, znaj, elim, Ali ne laj! Ne laj, ve mi daj, Da te cmoknem sad usnama vrelim to u srcu mom probudi maj. Pripiu se uz tebe svim telom, Ko dva brata u dom emo pravo... Da, ja gledah devojku u belom, No sad volim, zna, jednu u plavom.
Dopuna: 07 Sep 2008 1:39

Pismo majci I jo jedan PISMO MAJCI Jesi l iva, ti, starice draga? iv sam i ja. I pozdrav ti aljem! Nek veernja ona svetlost blaga Dom tvoj kupa nevienim sjajem. Javljaju mi da si zabrinuta, Da te za mnom tuga stegla ljuto, I da esto izlazi do puta S iznoenim starinskim kaputom. Da ti stalno, u sutonu mekom, Ista slika punu stravom tamu: U kafanskoj tui kao neko Zario mi ispod srca kamu. Nemoj vie biti brina lica! Samo tlapnjom strano mui sebe. Nisam tako teka pijanica, Da bih umro ne videvi tebe. Kao nekad, nean sam i sada, ivim samo jedno sanjajui, Da se opet iz ovoga jada to pre vratim naoj tronoj kui. Vratiu se kad nam bata granje U prolee belo isprepleta. Ali nemoj opet u svitanje Da me budi ko pre osam leta. O, ne budin odsanjani amor, Ne oivljuj to je htela dua Odve rani gubitak i zamor U ivotu moradoh da kuam. I ne ui da se molim. Neu! Minulo mi proli dani skrie. Samo ti mi, majko, nosi sreu, Kao ti mi ne sja niko vie. Zato nemoj biti zabrinuta, I ne tuguj za mnom tako ljuto. Ne izlazi preesto do puta S iznoenim, starinskim kaputom.

Kau da je Jesenjinu najvie znaila majka Tatjana Fjodorovna: kad mu je bilo najtee, vraao se njoj i mislima, i stihom, a uvijek srcem. Sestra ura je pisala u svojim uspomenama: njihova majka je bila nepismena, itav ivot je provela u selu, ali je divno razumjela i duboko osjeala pjesme svoga sina. Kad je dolazio u selo, Sergej joj je rado itao nove pjesme, a s njegovim zbirkama u ruci sestre Kaa i ura provodile su veeri. Zagledana u sina i kcerke iroko otvorenih oiju, smireno je sluala nove stihove i tako ih pamtila, uila napamet. Njih tri su i pjevale njegove pjesme, komponujui kako su umjele, najee prema melodijama na stihove Pukina i Ljermontova. Dvije godine poslije Sergejeve smrti pojavio se u Rusiji Roman bez lai, knjiga koju je napisao Marijengof, pjesnik kojeg je Jesenjin smatrao najboljim prijateljem. Okosnicu knjige su inile uspomene na boemski ivot pisaca i umjetnika. Pojavu ove knjige, koja je Jesenjina prikazivala u vrlo runom svijetlu, izmeu ostalog i kao veoma grubog prema svojoj porodici, meu prvima je osudio Maksim Gorki, uvijek privreni prijatelj Sergejev. Autor je javni nihilist. Jesenjinova linost prikazana je zlonamjerno, drama neuvena, revoltirano je pisao Gorki. Knjiga je nepovoljno ocijenjena i u ruskoj emigraciji u Parizu. Pjesnik Vladislav Hodasevi, u recenziji s karakteristinim nazivom Ciganska vlast, tvrdio je da se imainistika kola (kojoj je jedno vrijeme pripadao i Jesenjin) odravala tako to se prilijepila za Jesenjina. Dovukla je sebi Jesenjina, kao to dovedu bogatog momka u kafanu, da se na njegov raun ponapijaju. Pravi heroj knjige nije Jesenjin, nego ta banda kojom je bio okruen, i taj fon, taj opti poredak pri kome je ta banda mogla da ivi i radi, pisao je ogoreni Hodasevi. Pjesnik Vitalij Vdovin podsjea na muan utisak koji su ti zapisi izazvali: Svi Jesenjinovi prijatelji primili su te uspomene kao paskvil na pokojnika. Profesor Miodrag Sibinovi smatra da u Marijengofovoj knjizi ima zavi sti nalik na onu, poznatu, Salijerijevu prema Mocartu zavisti prosenog knjievnog poslenika prema talentu jednog velikog pesnika. Pjesnik Slobodan Markovi, prevodilac i odlian poznavalac Jesenjinovog djela i ivota, kae: Taj roman je bio i ostao zauvijek samo jednostrana ogovaraka tvorevina iskompleksiranog Marijengofa, koga je Sergej Jesenjin smatrao najboljim drugom. Marijengof je pred kraj ivota, 1962.godine, napisao novu knjigu uspomena, gdje je nastojao da pojedine stvari prikae u drugaijem svijetlu, ali ona nije ublaila ve ustaljeni sud o pojedinim poglavljima Romana bez lai. Treba samo napomenuti da su mnogi smatrali da bi ovu knjigu trebalo oznaiti parafrazom: Lai bez romana! ivot vam je
Dopuna: 07 Sep 2008 1:41

Ko je ljubio taj ne ljubi vise Ti me ne volis i ne zelis, zar lep nisam nimalo, mala? Ne gledajuci, od strasti uz zar na rame mi je tvoja ruka pala. Sa kezenjem, mlada, osecajnim ja s tobom nisam ni nezan ni zao.

Koliko si ih milovala sjajnih? Ko ti je sve dosad ruke, usne dao? Znam, oni su prosli kao sanke, mila, ne dodirnuvsi tvoj oganj u snima, na kolenima mnogima si bila, a sada, evo, sedis na mojima. Neka ti oci trepavica rubi, neka ti u misli dodje drugi neko. Ta i ja te bas jako ne ljubim tonuc u nesto drago i daleko. Ovu vatru sudbinom ocajno ne zovi, veza lakoumna to je. Kao sto smo se susreli slucajno rastacemo se uz smesak nas dvoje. Svojim putem otici ces u smiraj da prokockas dane i plac novi. neljubljene samo ti ne diraj, negorene nikako ne zovi. U corsokaku s drugim ces se naci, o ljubavi brbljajuc bez svesti. Tad cu mozda u setnju izaci i sa tobom ponova se sresti. Blize pleca okrenuvsi drugom i malo se pognuv ne misleci. -Dobro vece!, reci ces mi s tugom. -Dobro vece, i ja cu reci. I nista nece dusu da zanjise. Nit u drhtanje moze da je svali. Ko je ljubio, taj ne ljubi vise. Izgorelog niko ne zapali. Jesenjin

Kurva Kurva ima nekoliko varijanti. Evo jo jedna od njih...

KURVA Za enu priznajem samo kurvu Potene nek se ne naljute, Jer zbog njih izgubih svu radost svoju, Zbog njih izgubih svoje pute. Kurva mi dade sve sto joj traih Sve slasti jedne ene I nikad ne pokua da mi ukrade Ni deli uspomene Uvek je volela da me nadje Okruzena aama vina I nikad ne pokua da se snadje Da bi sa mnom dobila sina Za enu priznajem samo kurvu, postene neka se ne naljute...

Poema Ana Snjegina je autobiografska, vie od drugih Jesenjinovih pjesama. Govori o mladalakoj ljubavi i burnim danima u Konstantinovu. Jesenjin je tamo boravio u ljeto 1917. i 1918. i vidio je i doivio kako "pogibe naa matuka stara". Pjesnikova starija sestra Kaa, tada djevojica od nepunih etrnaest godina, pamtila je dramatine scene na ulicama sela.Sa svih strana uli su se poklici Oktobarske revolucije: "Dolje buroazija! Dolje veleposjednici!" Jesenjin je posmatrao takve demonstracije, odlazio na burne skupove seljaka, nasluao se nadanja i zahtjeva, mnogih bukaa i lovaca u mutnom. Pisao je: "O, surovi, grozni dani ovi!" U stihovima ove poeme prepliu se dvije pjesnike prie. Dramska - to je Oktobar u selu, slika stihije podstaknuta revolucijom, koja je u due seljaka unijela nemir i nadu. Lirska njeno sjeanje na voljenu enu i saosjeanje to strada u tim grubim zbivanjima. Lirska junakinja poeme je Lidija Kaina. Njeno ime spominje se uz Jesenjinovo jo od njegovih mladalakih godina, a u poemi - njoj su posveeni najljepi ljubavni stihovi. Lidija je imala veliko, bogato imanje nu Konstantinovu, koje je naslijedila od svog pokojnog oca. Lidija je bila majka dvoje djece, starija od Jesenjina devet godina. Tatjani Fjodorovnoj, Sergejevoj majci, nije bilo pravo to joj sin ljubavi sa Lidijom, to boravi u njenoj kui. Prekori Jesenjinove majke pogaali su Kainu i ona se u poemi sa sjetom sjea te ljubavi: "do jeseni, da sa mnom bi bili, i znala bih ja za sreu nau..." Lenjinovi prvoborci su rasturili ljubavno gnijezdo spahinice i pjesnika, opisano autentino u poemi: "kua na sprat- divota..." Kaina je morala, "plakala-ne-plakala", da im preda vilu i imanje 1917.godine i odselila se iz Konstantinova na imanje svoga brata, na salau u Belom Jaru.. Uspomene na svoje mladalake zanose u selu oivjele su kad je Jesenjin ponovo tamo boravio 1924. To nijesu sjeanja samo na Kainu ve i na pjesnikovu prvu ljubav - Anu

Sardanovsku. Heroini svoje poeme dao je ime te evojke u koju je, kako je sam priznavao, bio silno zaljubljen - ukazuje Ala Marenko na to simbolino znaenje njenog naslova. Sjetio se nje - "devojke u belom" - kad je stigao u selo, kroz iroku batu s jorgovanima i starom ogradom: "Nekad sam kraj tih vratnica dvojni'/ima esnaest godina, pre.../ i devojka je drug nerazdvojni,/ rekla mi tiho i neno: "Ne!." Ali, lirsku okosnicu poeme i njene najljepe stranice ine zamiljeni susreti s Kainom - u liku Snjegine. Ponovo su zajedno tu u selu, na tragu starih zanosa, i to dira njihove due...Te Jesenjinove stihove, najljepe u njegovoj nevelikoj ljubavnoj lirici, proima strepnja pred novo vienje voljene ene, radost njihovih sjeanja, bolne ispovijesti o neveselim ivotnim putevima, njeni prekori to on propada tako rano ("za vae pijane skandale, cela zemlja to gotovo zna"), njegovo saosjeanje to joj je revolucija uzela gotovo sve to je imala. I njihov rastanak je u zanosu ljubavi kad je "dodirivao i rukavice i al njen..."

Selo je, dakle, nase - radovo, kuca, otprilike, dvesta. Svakom, ko mu se pogledom radovo prijatna su nasa mesta. Bogati smo sumom i vodom, imamo - pasnjaka, njiva. Svu okolinu, pod svodom, topola sama pokriva. Od vaznosti, nam - niko nije bolovao, pa ipak, srecni smo bezumno. Kuce nam pokriva pleh i olovo, svak ima bastu i gumno. Svak ima kapke sarene ko jaja, o praznicima - meso i kvas. Nije zalud nekad pisar - policaja voleo da malo posedi u nas. Placasno uredno zaduzenja mnog, ali pozornik, naduvena nosa, uzimao je i preko toga po mericu brasna i prosa. A da bi napast: tu cast i visak davasmo bez srca ledna. Jer, naposletku, vlast je vlast, a mi smo samo stoka jedna. Al' ljudi su - sve gresne duse. U mnogih oci su ostre - ko strele. Seljaci susednog sela Krjuse gledali su nas, ko vrane bele.

Zivljahu tesko u veku dugom u selu ih je, vise od pola oralo skupa jednim plugom i s dva iznemogla vola. Zar mozes tu da cekas nesto tek kol'ko da se zivit ume. Oni su sekli i vrlo vesto krali drva iz nase sume. Jedanput smo ih zatekli tako.. drz za sekire i mi, oni. Jezili smo se podjednako: cu se celik kako zvoni. U tuci smrt nikog ne zali. U opstoj guzvi neko od grubi' iz drustva njinog tako raspali da pozornika na mestu ubi. Na glupom zboru nasem bez sloge, prosirismo stvar, svedosmo zbir, presudismo - okove na noge i desetoricu - u Sibiri. Od tada u nas nastade pako. Spade sa srece dizgin mesni. Vec tri godine u nas kako cas pozar ili pomor besni. * Takve je tuzne vesti cito i pevao mi vozar uz put. U krajeve radovske tad sam hito da se odmorim koji minut. Dusu mi pojede taj rat nago za, tudj racun - nisam se stiso vec sam pucao u telo drago i grudima na brata iso. Shvatih da sam - igracka svima, sve sam gazda van fronta, tamo, i rekav zbogom - topovima, resih stihom da ratujem samo. Prelomim pusku, kao na panju, kupih bukvicu na jednom mestu.

Eto, ja sam u takvom stanju, docekao "sedamnaestu". A sloboda grunu, ko klada. U roze dimu, smrdljivom celom, u zemlji je vladao tada Kerenjski na konju belom. Rat "Do kraj!" "Pobednik biti!" * I istu vojsku s gunjom, ko pre, pokvarenjaci i paraziti terali su na front da mre. Ali ja im se nisam dao... Uz kanonadu smrti i krvi, ja sam za drugu hrabrost znao bio sam u zemlji dezerter prvi. * *parole vlade Kerenskog za produzenje rata 1917. PRILICNO DOBAR PUT, JA PRATIM PRIJATAN HLADNI TUTANJ, SRED JELA. MESEC JE SVOJIM PRAHOM ZLATNIM PROSTO ZASUO DALJINE I SELA. TU JE VEC I RADOVO NASE PROMRMLJA VOZAR TU JE, UZ VRZ! NE TERAH ZALUD, KONJA NA PASE KAD JE OVAKO CUDLJIV I BRZ. DE, GRADJANINE, BAKSISA MALO. VI K VODENICARU? TIM PRE!... POGADJALI SE NISMO NIMALO ZA PUT KOJI DO NJEGA GRE. ------------------------------------------------------------DAJEM CETRDESET, IC NE PALI. DAJEM JOS DVAEST. BATALI, BRE. TAKO JE GADAN OVAJ MALI. A MALOM JE TRIDESET DVE. STA TI JE, BOGATI? ZAR NISI PSINA? DA ME ODERES TO DOBRO ZNAS?

I MENI ODGOVARA TMINA: SAD PONELA JE RDJAVO RAZ. DE, NEK ZVEKNE, NEKA POTEKU I GROSEVI ZNAJ, U SLAST, POPICU U KRCMI RAKIJU NEKU U VASE ZDRAVLJE I VASU CAST * VEC SAM NA MLINU JELOVA SUMA ZASUTA SVICIMA USRED TMINE. MLINAR OD SRECE DA SIDJE S UMA, NE MOZE, STARI, NI DA ZINE. MILI MOJ! SERGUHA! DA NIJE VARKA? OZEBE, BOGME? TI SI SE SMRZO? TA SPREMI SAMOVAR I PIROG STARKA, I DONESI IH NA ASTAL BRZO! U APRILU SE NE ZEBE TAKO JOS MANJE PRED KRAJ U CASU BLAGOM. VECE JE BILO ZANOSNO LAKO, KO OSMEJAK NA LICU DRAGOM. POLJUPCI MLINARA KAKVI SU DA SU, OD NJIH BI I MEDVED MOGO URLATI, PA IPAK, SLATKO JE U TESKOM CASU BAR PRIJATELJE DOBRE IMATI. OTKUDA? NA KOLKO? NA CELO LETO. E, BAS DOBRO, DJAVOLE MALI! PECURKI, JAGODA, PUNO JE ETO PA MA KOLKO U MOSKVU SLALI. AL STA JE DIVLJACI! PROSTO NADOSLA, PA SAMA NA PUSKU IC SE NE KRIJE! ZAMISLI, VEC JE CETVRTA PROSLA A KUCA NASA VIDLA TE NIJE --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------SVRSI SE RAZGOVOR MI NEIMARSKI ISPISMO SAMOVAR CEO DO DNA.

KO NEKAD OGRNUT U PLAST OVCARSKI, K STAJI ZA SENO KORACAM JA. IDEM KROZ BUJNU BASTU SIROKU, PADA NA LICE JORGOVAN BLED. TAKO JE DRAGA MOM VRELOM OKU OGRADA STARA, SAV DUGI RED NEKAD SAM KRAJ TIH VRATNICA DVOJNI IAMO SESNAEST GODINA, PRE I DEVOJKA JE DRUG NERAZDVOJNI, REKLA MI TIHO I NEZNO: NE! DALEKI DRAGI DANI NEVESELI NIKAD DA ISCEZNE TA SLIKA, GLAS TIH GODINA SMO MI SVI VOLELI, ALI SU MALO VOLELI NAS. 2 USTAJ, SERGUSA! NIJE NOC KRATKA! NI ZORA NIJE POTEKLA, A BAKA TI JE, DUSO SLATKA, I POGACICE ISPEKLA. A JA SAD IDEM BAS IZDANGUBIH! K SPAHIJKI SNJEGINOJ GOLUBE MOJ, JUCE U PODNE JA ZA NJU UBIH I DIVLJE SLJUKE, PRILICAN BROJ. POZDRAVLJAM TE, ZORO ZIVOTA! DIZEM SE, OBLACIM, IZLAZIM JA. U BASTI S BELIH JABUKA S PLOTA, KAO DIM, ROSA, DIZE SE, SJA. I MSILIM U SEBI: KAKO JE DIVNA SLIKA ZEMLJE I COVEK, BRAT. A KOLKO NAKAZA I MUCENIKA DONESE SAMO SVETU RAT! I KOLKO IH JE UBIJENIH I KOLKO CE JOS PASTI NJIH! BRIDE OBRAZI ISPIJENI I U MENI SVE DRHTI NE, NE! NE IDEM! NI U KOM VIDU! ZATO STO VIDIM NEKAKVU SVINJU KAKO VOJNIKU INVALIDU

U BLATO BACA MILOSTINJU. O, DOBRO JUTRO I ZDRAVO, STARA! NESTO SI MI UVELA, KRINE? I CUJEM, KROZ KASALJ, ODGOVARA: BRIGE ME, BOGME, SATRLE, SINE. I U NAS OVDE POREDA PUCE. NA ZABOKRECINU SVE SE SVELO. NASTASE OPSTE SELJACKE TUCE SA SELOM, ETO, BIJE SE SELO. SVOJIM USIMA CUH I TU BRUKU OD PAROHIJANA NASIH SVIJU: CAS RADOVLJANI KRJUSANE TUKU CAS KRJUSANI RADOVO BIJU. A TO SVE ZNACI DA NEMA REDA, KLET I, ETO, POCE DA PLJUSTI BEDA NA OVAJ NAS SASAVI SVET. OTVORILI SU APSANE SIROM, PUSTILI HULJE DA MOGU ICI. SAD NI DRUM NE MOZES S MIROM. NIT MOZES OD NJIH GLAVE DICI. RECIMO, KRJUSANI DA BI L NIJEDNI!... TREBA IH STALNO APSITI, BRATE, A ONI SE, LOPOVI JEDNI, ETO, OPET, KUCAMA VRATE. PRON NEKI OGLOBLJIN U NJIH SE VODI. BUKAC, PRZNICA, I STA JOS NIJE. UVEK LJUT NA SVE, SVEMU DA SKODI, CITAVE NEDELJE SAMO PIJE. PRE TRI GODINE, KAD ONO BRZO OTPOCE RAT, TAJ NITKOV GRUBI, PRED CELIM SVETOM SAM SE NAVRZO, I NADZORNIKA SEKIROM UBI. TAKVIH SE SADA SIJASET ZBRALO DA U SLOBODI GADA NASTVARA. PROPADE RUSIJA, SVE JE PROPALO POGIBE NASA MATUSKA STARA SETIH SE PRICE VOZARA STROGA! DRZ KAPU, STAP, KRENEM NA MOST, DA SELJACIMA NAZOVEM BOGA, KO NJIHOV STARI ZNANAC I GOST * PUTANJOM PLAVOM GREM U SETI

I VIDIM KAKO U SUSRET K MENI NA CEZAMA MOJ MLINAR LETI PO TROSNOJ ZEMLJI SAV U PENI. SERGUHA, MILI! OCI JEDINE! PRICEKAJ, HOCU NESTO DA TI!... STOJ! DOK POPRAVIM SAMO DIZGINE, PA CU TE ONDA OBRADOVATI. ZASTO MI JUTROS NISTA NE RECE? BANEM TI K SNJEGINIM, KO BALVAN! STIZE MI, VELIM, JUCE UVECE MLAD I VESEO DJAVOLAN. (MENI TA LICA NISU STRANA, ZNAM IH, IMA DESET LETA.) A KCER NJIHOVA UDATA, ANA, UPITA: DA NIJE ONAJ POETA? PA, DA VELIM JA NE ZNAM DRUGE JEL PLAV? DABOME, NIJE INI! I GRGURAVE KOSE DUGE? I GOSPODIN VRLO FINI! A KAD JE DOSO? TU, SKORO, ETO AH, MAMA, TO JE TAJ DECAK MIO! NEKAD JE I ON, PAMTIS LI SVE TO, U MENE LUDO ZALJUBLJEN BIO. SUSTOJ SKROMNOSTI BESE ON SLICNOST. A SADA!... GLE GA IAMO JE SRECE KNJIZEVNIK VRLO POZNATA LICNOST BEZ POZIVA NAM ON DOCI NECE.

I MLINAR KAO U NEKOM SLAVLJU, ZMIRNU OCIMA LUKAVIJE: ZBOGOM DO RUCKA, I U ZDRAVLJU!... OSTALO OSTAVLJAM ZA DOCNIJE. ISO SAM PUTEM PRAVO U KRJUSU

I STAPOM TRAVU BIO SILNIJE. NISTA MI NIJE USLO U DUSU, I NISTA ME ZBUNILO NIJE. STRUJAHU SLATKO DASI S BRANIKA, MISLIMA PJANE MAGLE MI TEKU ZGODNO BI BILO S ZENSKOM VOJNIKA SAD DA OTPOCNEM PRELJUBU NEKU. * TU JE I KRJUSA OD ONOMLANI NISAM VIDEO KROVOVE ZNANE. KAO JORGOVAN, PLAVILOM DANI, POPRSKALI SU TISINE SANE. NI PSINA NEKA DA SE BAR CULA, ZAISTA, NASTO OVDE STRAZARI U SVAKOGA JE KOLIBA TRULA, I U NJOJ RALJE, PRIPECCI STARI. GLE, NA DOKSATU, KOD PRONA, IMA SELJAKA: VREVA STRAHOVITA. DIVANE O NOVIM ZAKONIMA, O CENI STOKE, RAZI I ZITA. ZDRAVO BRACO! A, LOVAC STIGO?! ZDRAVO, ZDRAVO!... UZMI TU KRAJNJU! DE, DA CUJES I TI, NE BRIGO O NASEM SELJACKOM ZIVOVANJU. U PETROGRADU, IMA L STO NOVO? POZNAJES VALJDA MINISTRA KOG? NIJE TE SEOSKI GAZDA SKOVO ONAKO TEK, SVECA TI TVOG! NE GRDIMO TE, DE, KO BI MOGO. TI SI OVDASNJI, SELJACKI, NAS, NE RAZMECES SE NI SLAVOM MNOGO. NIT CES ZA PARE DUSU DA DAS. BISTRINA, OKRETNOST S NAMA TE ZBRATI, IZVUKO SI SE IZ NASIH RUPA RECI: DA L CE SELJAKU DATI GOSPODSKU ZEMLJU BEZ OTKUPA? SAD NIJE VREME ZA TU RABOTU! VICU NE DIRAJ BASTINE DUGE!

A ZASTO ONDA MI NA FRONTU UBIJASMO SEBE I DRUGE. I SVAK ME GLEDO, S KISELIM SMESKOM, U OCI, U LICE, UZ POGLED ZESCI, I JA, ZAUZET MISLJU TESKOM, NISTA NISAM MOGAO RECI. KRCKALE, NIHALE SVUD SE STEPENI, A NADA MNOM NEKO OD NJI, RECE: AMA, KO JE TO LENJIN? ODVRATIH TIHO: TO STE VI. 3 NA DIVAN STIZAHU GLASI, KOJE TU PROPRACAHU UZ SAPAT CESTI. I JA SAM DOZNAVO OD BAKE MOJE U IZOBILJU SVE TE VESTI. JADANPUT KAD SE VRATIH IZ LOVA, LEGOH NA DIVAN STO JE U SOBI. OBLAK PROVODNIK VLAGE S RITOVA, DO KOSTIJU ME NEKAKO PROBI DRHTAO SAM: DOBIH GROZNICU GADNU. CAS JEZA, PA VATRA NEPRESTANA. I JA SAM U TOM KLETOM NAPADU LEZAO OKO CETIRI DANA. LMOJ MLINAR, S UMA SIDJE, ZACELO. ODE, DOVEZE NEKOG, SUSTALO ZAPAZIH SAMO TU RUHO BELO I NECIJI NOSIC PRIPRCAST MALO. A POSLE, KAD MI ODLAKNU TAKO, I DRHTAVICA KADA MI PRESTA, UVECE, PETOG DANA, NEKAKO, I MOJ NAZEB, KAO DA NESTA. USTADOH. I CIM SAM NA POD STAO TOM UZDRHTALOM NOGOM, JOJ, JA CUH I GLAS, RADOSTAN KAO: O! DOBRO VECE, DRAGI MOJ! NISAM VAS VIDELA ODAVNO SAMA. OD DETINJSTVA, SAD DODJE DAN JA SAM POSTALA VIDJENA DAMA

A VI PESNIK, CUVEN I ZNAN. ------------------------------------------------------------------SEDNIMO. PRODJE L DRHTANJE STALNO? SAD NISTE KO PRE, JEDROST USAHLA, A JA SAM I UZDAHNULA TAJNO KAD SAM SE RUKOM DO VAS DOTAKLA. DA NIKAD LJUDI PROSLOST DA VRATE. U SLIVNIK DANI OTICU HLADNO. NEKAD SAM VOLELA CITAVE SATE DA PRED KAPIJOM SEDIMO ZAJDNO. U DVOJE SANJASMO O SLAVI, MALI VI STE POSTIGLI TAJ CILJ UZ RAD, DA MOJA DUSA SVE TO BATALI NATERAO JE OFICIR MLAD * I POSMATRAH SKLADNI STAS DUGI, ZAMALO NE REKOH: UCUTI JEDNOM! NADJIMO NEKI RAZGOVOR DRUGI. NE ZNAM ZASTO, TEK JOJ ODVRATIM NESMISLJENO, ZBUNJEN JAKO. DA DA SECAM SE TEK SAD, PAMTIM. O, SEDITE. BAS MI JE DRAGO. PROCITACU VAM MALO, GLASNO O RUSIJI KAFANSKOJ STIH ISTINSKI OBRADJENO JE TECNO I JASNO MOTIV CIGANSKI, SEVDALIJSKI. SERGEJ! VI NISTE DOBRI BEZ SALE. KRIVO MI JE, I ZALIM JA, JER ZA VASE PJANE SKANDALE CELA ZEMLJA GOTOVO ZNA. RECITE: OTKUD U VAS TA MANA?

NE ZNAM. PA KO CE ONDA TO ZNATI? ZACELO, U JESEN, MOKRIH DANA, RODILA ME JE MOJA MATI. SALJIVCINA STE I VI, ZAR NIJE? VOLITE L NEKOG? O, NE, ANO. E, PA ONDA JE JOS CUDNIJE STO PROPADATE TAKO RANO: PRED VAMA PUT SE PRUZA ZIVO TUSTILA SE DALJINE SEN NE ZNAM ZASTO SAM DODIRIVO I RUKAVICE I SAL NJEN. ---------------------------------------------------------------SMEJO SE, KO KLOVN, I MESEC ZUCA. IAKO DUSA OSTA BEZ CVETA, CUDNO BIO SAM PUN NADAHNUCA, KAO DA IMAM SESNAEST LETA. RASTANAK U ZORU BI NAM UZ SETU, SA ZAGONETNIM OKOM, RUKAMA IMA NECEG LEPOG U LETU, A S LETOM NECEG LEPOG U NAMA. (..)

Jesenjinova ivotna elja je bila da posjeti Persiju. udio je da ode u postojbinu drevnih persijskih pjesnika Hajama, Sadija, Hafiza, ali do nje nije nikada stigao. U zbirci Persijski motivi opjevao je enju za tom arobnom zemljom, zanose ljubavi, svjetlosti due poslije davne rane od ljudi, filozofska razmiljanja o sudbini pjesnika i prolaznosti ivota. Nije uspio da ode u Persiju. U pismu Galji, poraz svoje nade oznaio je rijeima: Persija je izgorela. NE PITAJ ME O BOSFORU VIE Ne pitaj me o Bosforu vie, Ja ti ne znam odgovor da dam. Tvoje oi more mi otkrie Kao plavi razbuktali plam.

Nikad nisam s karavanom svile Putovao u bagdadski kraj. Prigni k meni svoje grudi mile, Daj da kleknem, odmora mi daj. Zalud molbe i ar moj - pred njime Tebi uvek svejedno e biti to Rusija to daleko ime Kae da sam pesnik znameniti. Mojom duom harmonika gue, Meseina sija i psi laju. Persijanko, zar nita ne vue Tebe plavom dalekome kraju? Ne dooh ti zbog ame i muke, Kroz maglu sam zov tvoj uo ja, I labue ti si svila ruke Oko mene, kao krila dva. Mir odavno od sudbine traim, Ali prolost prokleti ne elim. O svojoj mi domovini kai Neto lepo, da se razveselim. Nadjaaj mi harmonike jeku, Nek arima novim se omamim, Da, alei devojku severku, Ne uzdiem, ne snatrim, ne amim. Pa nek nisam bio na Bosforu, Opis njegov mogu da ti dam, Jer se oi tvoje, sline moru, Talasaju kao plavi plam. -----------------------------------------MENJAJUI RUBLJU ZA TUMANE Menjajui rublju za tumane, Svog menjaa danas ja zamolih Da mi kae kako u da anem Lepoj Lali na persijskom volim. Rekoh tie nego vanski vali, Upitah ga od lahora blae Da mi apne kako lepoj Lali Re "poljubac" neno ja da kaem. I upitah jo, a prepun srama, Due pune neodlunog boja, Kada sa mnom Lala bude sama Kako da joj kaem da je "moja".

Odgovori kratko menja meni. O ljubavi rei tu ne zbore, O njoj tek su uzdasi skriveni, O njoj oi ko dragulji gore. Poljupci su strasti bezimene A ne rei u grob urezane, Poljupci su rue rasprene, Latice na usni rastapane. Suvine su za ljubav poruke, Od nje same gori se i zebe. "Ti si moja" - neka kau ruke to skidahu crni zar sa tebe. ------------------------------------------SMIRILA SE MOJA DAVNA RANA Smirila se moja davna rana, Nee srce bunilo da hrani. Bojama ih plavog Teherana Leim sada u ovoj ajhani. ajhandija, okruglih ramena, Da ajhana dopadne se Rusu, Mesto votke i vina rumena U au mi aj crveni usu. Gosti, gazdo, al mnogo ne toi. Bata ti je prepuna behara. Znam zato mi namignue oi Iza crnog pridignutog zara. U Rusiji lance ne stavljamo Devojkama naim, kao psima. Bez tua se i kindala tamo I bez novca ui poljupcima. A toj koja na svitanje dana Lii licem, za taj pokret stasa Poklonii al iz Horosana I dau joj ilim iz irasa. Sipaj, gazdo, i gosti me ajem. Nikad tebe neu ja da slaem. Ja za sebe sada jemstvo dajem, Al to za te ne mogu da kaem Zalud gleda da li u da kroim Kroz kapidik do tvoga behara... Znam zato mi nemignue oi Iza crnog pridignutog zara.

Pjesma o psu Dimiju ima veselu istoriju. Pred dolazak na Kavkaz, u martu 1925, Jesenjin je zajedno sa piscem Borisom Piljnjakom posjetio Vasilija Kaalova, uvenog glumca Hudoestvenog teatra. Glumac je pamtio scenu: psi, star svega etiri mjeseca, radosno je lajao na pjesnika. On mu je rukom milovao glavu, a drugom drao ape i promuklim glasom govorio: "Vidi kakva apa, nisam vidio takvu!" ivahni Dimi se otimao, zvonko lajao, a kad bi ugrabio - liznuo bi Jesenjinu nos i on bi se branio: "Dimi je kao pijanac, stalno hoe da se ljubi". Vee je proteklo u prijateljskom askanju. Glumcu se neobino svielo kako Jesenjin govori stihove: majstorski i iskreno, bez grimasa, naprezanja, a na spokojnom licu viela su se osjeanja. Nekoliko dana kasnije, Kaalovu su njegovi ukuani rekli da su dolazili Jesenjin i Piljnjak. Pjesnik je nosio cilindar, a rekao je da ga je stavio zbog sveanosti: donio je pjesmu posveenu Dimiju. Ali, poto predaji pjesme treba da prisustvuje i domain, obeao je da e doi drugi put. Nije doao, a pjesmom se oglasio mjesec dana kasnije, u Bakuu. KAALOVLJEVOM PSU Dimi, na sreu prui apu ti, Ne videh takvu apu od rodjenja. De, na lunu da lajemo mi I na vreme tiine i bdenja. Dimi, na sreu prui apu ti. Mili moj, ne lii, jezik posustaje. Pojmi sa mnom prostu bar istinu kletu. Ta ti i ne zna ovaj ivot ta je, Niti ta znai iveti na svetu. Gospodar je tvoj i mio i znan, I mnogi mu gosti u pohode dodju, I uz osmeh svi su oni ba kontan Da kroz tvoju sjajnu dlaku rukom prodju. Na svoj nain ti si vragolasto lep, S tako milom, prisnom njukicom u krug Ne pitaju nikog nita, prosto slep, Tri da se ljubi, ko pijani drug. Mili moj Dimice, kroz odaje tvoje Prolo je sijaset gostiju od prije. Al ona me svima najsetnija to je, Da sluajno ona dolazila nije? Doi e, zapamti i s uma ne sklizni Bez mene, kad upre u nju pogled iv, Ti joj neno ruku mesto mene lizni Za sve to sam bio i to nisam kriv. I drugaiji prevod... KACALOVLJEVOM PSU

Za srecu, Dzimi, daj mi sapu ti. Takve sape niko nece naci Hajde da lajemo na tisinu mi bas kada ce plav mesec izaci. Za srecu, Dzimi, daj mi sapu ti. Oprosti, mili, ne lizi se tako. Shvati bar ono sto je najprostije. Ne znas ti da zivet nije lako i da na svetu cesto dobro nije. Tvoj je gospodar i slavan i mio. Dom mu je prepun na priliku svaku. I svaki gost bi rado pogladio tvoju sjajnu i mekanu dlaku. Bas djavolski ti si lepo pseto. Svakom u susret trcis lakoverno. I ne pitajuc, ko drug pijan, eto, grlis ga i ljubis bezmerno. Mili moj Dzimi, kod tebe, znam, ima gostiju mnogo, skoro prava sila, al najtuznija, reci, medju njima da slucajno nije kada dolazila? Doci ce Ona, kunem ti se, prisan, i kada upres u nju svoje zene, za sve sto sam kriv i za sta nisam lizni joj ruku ti umesto mene.

Fantastini ivot Jesenjinovih pjesama otkrio je u svojim Priama sa Kolime pisac i robija Varlam alamov, koji je ivio preko dvadeset godina u progonstvu. U to vrijeme progonstva, pie on, Jesenjinove knjige su bile najomiljenije u logorima u Sibiru. Kad su, ubrzo poslije Jesenjinove sahrane, bile zvanino zabranjene, njegove pjesme su vaskrsle u usmenim izdanjima osuenika. On je bio jedini pjesnik koga su osuenici prihvatili i blagoslovili, a zna se da oni uopte ne mare za stihove, pie alamov. Dui besprizornih najvie je bio prisan prizvuk prkosa i protesta, a naroito tuge u Jesenjinovim pjesmama. Nali su to u stihovima Kafanske Moskve i o ivotinjama kerui, kravi i lisici, koje su logorai posebno voljeli. Kriminalcima nije do duboke ovjenosti , do uzviene lirike u Jesenjinovim pjesmama, ve u njima trae drugo ton ovjeka koji se uvrijedio na svijet, koga je svijet ojadio. Kriminalac prezire enu, ali gaji kult majke ona mu je svetica, i zato Jesenjinovo Pismo majci zna svaki. U mranom stradanju logora, Jesenjinovo stradanje nije uticalo na pop ularnost njegovih stihova, jer profesionalni kriminalci ne znaju za samoubistvo. Jesenjinovi traginu smrt, pisao je alamov, najpismeniji lopovi objanjavali su injenicom da pjesnik ipak nije bio pravi lopov, da je bio neto kao diletant, polufrajer, od koga se, to kau, svata moe oekivati. Ali e vam svaki kriminalac, pismen ili nepismen, rei da je Jesenjin imao kap lupeke krvi

Sve to ivi neki oiljak ima, Belegu detinjstva, nezarasto ir. Da nisam pesnik meu pesnicima, Bio bih zacelo lopov il' bir. Suvonjav, mali, s grudma nerazvijenim, Me decom bio sam uvek junak, esto, esto s nosem razbijenim Vrao sam se kui pred sami mrak. Uplaenoj majci, krvav kao znamen, Cedio sam kroz krv rei detinjaste: Nita, more! spotakoh se o kamen, A ve sutra sve e da zaraste. Pa i sada, kada se bez traga Onih dana krv vrela smirila, Nespokojna neka drska snaga Na poeme moje se izlila, Na ve zlatne literarne hrpe, I u svakom retku to se vije Ogledaju se nekadanje crte Kavgadije, nemirka, delije. Ko i nekad imam hrabrost muku, Al' nov korak moj se druke slua... Dok mi nekad razbijahu njuku, Sada mi je sva u krvi dua. Ne velim vie majci okrvavljen, Ve gomili tuoj koja raste: Nita, more! spotakoh se o kamen, a ve sutra sve e da zaraste!

Zbirka pjesama Kafanska Moskva u Rusiji je doekana na no. Ni jedna Jesenjinova zbirka nije praena sa toliko buke dogmatskih pera. Zastraujue ocjene pojedinaca nanosile su Jesenjinu mnogo bola. Optuen je da pie zlokobne, pijane pjesme, trule. Optuivan je da je ovom zbirkom atakovao na vjeru u revoluciju, u njen smisao, u njenu pobjedu, ivotnost, stvaralatvo. Hor hajke toliko je zaslijepio kritiare, a veinu su inili oni koji su od poezije traili optimistiki stih u korist revolucije, da nije mogla da ih dirne lirika pjesama Ljubav huligana. Ljepotu tih pjesama nije vidio ni jedan kritiar istie Aleksandar Kozlovski. Usamljeni su bili oni koji su uoili da to nije samo knjiga krize i bolesti, nego i preloma u pjesniku, a on se vidi u tih sedam ljubavnih pjesama. Iza onih o kafanskoj Moskvi, kriju se lirske pjesme pune ljubavne sree i sjete ljubavi. Jesenjin se kaje prije nego to zgrijei, pisao je A. Lenov o niski Ljubav huligana. Kafanski dim se raziao i u tim ispovijestima, i pored eleginosti, sve snanije zvui radost i ljubav prema ivotu. I u samim kafanskim stihovima, Jesenjin je njeni liriar, a u Ljubavi huligana njegova ljubav je divno njena.

Jesenjin nije htio, ni kad je najvie napadan, da ustukne. Branio je svoju pjesniku samostalnost, pravo na svoje lirsko Ja, i na javnim pozornicama u Moskvi. Odgovarao je pred mnogim posjetiocima: pjesme Kafanske Moskve preivljavao je u sebi i ne moe da se njih odrekne, a na to ga obavezuju i zvanje i ast pjesnika. Vjena sudbina nepotkupivog, nepokornog pjesnika u Rusiji. Vlasti takvog ne vole ovako bi se mogla, prema ocjeni pisca Ivana ukova, oznaiti Jesenjinovo stradanje zbog Kafanske Moskve. A pokazalo se da je u tim pjesmama bilo mnogo prorokog o novom ivotu poslije revolucije, ivotu bez obeavane pravde i s mnogo licemjerja. PJEVAJ, PJEVAJ Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari Prsti tvoji igraju i krue. Zagrcnuh se u dimu i jari, Moj posljednji i jedini drue. Nek ti oi na grivnu ne slijeu, Nit na svilu to blista beskrajno. Traio sam u toj eni sreu, A propast sam naao sluajno. Nisam znao da ljubav duboka Zaraza je, da je kuga strijela. Prila je i zaklopljena oka Banditu je pamet oduzela. Pjevaj, drue, nek se vrate dani I negdanje nae zore plam. Nek poljupcem ona druge hrani, Preivjelo ubre, divni ljam. Ah, zastani! Neu da je diram. Ah, zastani! Ne kunem je ja. Daj mi da ti o sebi zasviram Na debeloj ici koja sja Blista mojih dana kube jasno, U dui je jo zlato starinsko. Mnoge cure tipao sam strasno, Mnoge ene u uglu sam stisk'o. Na zemlji je jo istina iva, Opazih je i ja djejim okom: Liu kuku dok joj se sok sliva Svi psi redom, na juri i skokom. Ljubomoran - zar da sam na tebe? Zar ovakvog da me snae jad? Na ivot je - postelja i ebe Na je ivot - poljubac i pad.

Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mau: Kobni zamah - kobi e donijeti uj nek idu svi u pivsku flau Nikad, drue, ja neu umrijeti. U julu 1925. godine, Jesenjin bjei iz grada u svoje Konstantinovo. U porodici su s radou pamtili te dane kada su ponovo bili zajedno. Jutrom je Sergej odlazio od kue: do oca Saenjke na sjenokos, do seoske zadruge da s njihovim ribarima okua sreu. I ba to ribarenje movarom s pticama, pamti sestra ura, inspirisalo je njegovu pjesmu: U svakom radu nek bude srea. A pjesma Idem kroz dolinu, sva u radosnoj zanesenosti na sjenokosu, jedna je od posljednjih koje je napisao o selu i zaviaju: Dajte kosu meni, otkosi nek lete Englesko odelo neka nosi vrag Zar ja nisam od vas, ja seosko dete, Zar spomen na selo meni nije drag. ura je znala, u tim danaima sjenokosa napisao je pjesmu i o enidbi sa Sonjom Tolstoj. Zgoda s papagajem, pomenutim u strofi, istinita je: ptica je zaista odnijela Jesenjinu prsten koji je dobio od Ciganke vraare. Taj veliki prsten, gvozdeni, bez vrijednosti, u ali je poklonio Sonji i ona ga je, izmeu svoja dva, godinama nosila na ruci. Ali, ta pjesma potresna je, crna slutnja, proroka: Izgleda da je od iskoni tako U tridestoj veala predstoje, Ko bogalji, svi smo odve jako Za ivote privezani svoje. Draga, meni ve triest odzvanja Svakim danom zemlja mi je draa. Zato valjda i dua mi sanja, Da ja gorim ko purpur pejzaa. Kad se gori, nek se gore zgara, Nisam zalud pod lipom u cvetu Smako prsten s papagaja stara Znak da zajdno gorimo na svetu. Taj mi prsten Ciganka natae, Dadoh ti ga, oturih od sebe I im vergl od sad pisne jee. Odmah moram da mislim na tebe. Prljavtine vitlaju po glavi, Inje, magla, na dui; od zala Moda si ga ti nekom na javi, Sa osmehom i prkosom dala. Do svanua ljubei te arko, On te pito, moda, grena tela: Kako glupog pesnika tog, brajko, Na vrele si stihove navela.

Sad, ta mogu, pro e i ta rana, Al je gorko videti svoj kraj. Prvi put je takvog vragolana, Prevario kleti papagaj. Ova pjesma, u susret novom vjenanju, jei kao predsmrtna elegija, s bolnom porukom: Al je gorko videti svoj kraj. Ispratili su ga iz porodine brvnare, svi sjetni: ni roditelji, ni sestre nijesu znali kada e ga opet vidjeti, a vidjeli su da je umoran od muka bez cilja. DALEKA VESELA PESMA Neko pesmu veselo pevui, Daleko je, daleko od mene. Ja bih hteo da mu se pridruim, Al' ne daju grudi razbijene. Uzaludno dua za njom udi, U grudima trai sline zvuke, Zato to su i snagu i grudi Iznurile nevolja i muke. Odve rano misli mi poleu Ka snovima zemlje ideala. Rano poeh da ropem na sreu I mislim ta prolost mi je dala. Rano duom, strasnom, uzavrelom, Traih sebe u dane sumorne, Pa ne mogu da pevam veselo, Nemam snage, grudi su umorne. ----------------------------------------------OBMANJIVAT SEBE NEU VIE Obmanjivat sebe neu vie, U duu se klete brige zbrae. arlatanom zato me krstie? Izgrednikom zato me nazvae? Nisam pljaka umski, zlotvor adski, Ne ubijah u apsi nesretne. Ja sam samo obeenjak gradski Koji uz smeh prolaznike sretne. Lumparo sam moskovski, lutalo. U Tverskome kvartu, i u svakom Sokaetu, svaki pas bezmalo, Poznaje me po koraku lakom. Svako kljuse glavom mi se javi

Pri susretu, kad put mi preprei. ivotinja prijatelj sam pravi, Svaki stih moj duu zveri lei. Ni cilinder moj zbog ena nije Ta strast glupa dui se ne mili Smanjiv jad svoj, mnogo je zgodnije, Zlatnu zob u nj sipati kobili. Me ljudima nemam druga, brata, Pokorih se drugog carstva volji. Svakom psu sam tu za oko vrata Gotov da dam i svoj kravat bolji Neu vie bolet boljku ovu. Ambisi se due provedrie. Jer zato me arlatanom zovu, Izgrednikom zato me krstie. ENE JESENJINOVE Sergej Jesenjin je, 1914. godine, kao devetnaestogodinjak, dok je radio u tampariji Sitina u Moskvi, u graanskom braku sa Anom Izrjadnovom, koja je radila u istoj tampariji i e su se i upoznali, dobio sina Georgija, ili Jurija kako su ga svi zvali. Jurij je odrastao uz majku Anu, plemenitu i skromnu enu, koja je ivjela povueno dostojanstven a u svome ponosu, ali s jarkim sjeanjem na dane ljubavi sa Sergejom. Rukopis njenih Uspomena sauvala je Jesenjinova sestra Kaa, a prvi put su objavljeni tek 1965. godine, gotovo dvije decenije poslije Anine smrti. Anin i Jesenjinov sin Jurij je, u namjetenom procesu, kao narodni izdajnik i terorista, strijeljan 1937. godine za vrijeme Staljinovih istki. Imao je tada samo 22.godine. Svjedok traginog kraja Jurija Jesenjina bio je i jugoslovenski komunista Karlo tajner, tada zatvorenik u Lefortovu, kao rtva Staljinovih istki. Neoekivano otvorila su se vrata nae elije, svjedoi tajner u knjizi Povratak iz Gulaga, u kojoj daje sliku uasa u logorima u kojima je uniteno na stotine hiljada ljudi. Deurni nadglednik je naprosto bacio jednog mladia izmeu nas... Doljak je, ne pogledavi po eliji, poeo akama udarati po vratima. Okance na vratima se otvorilo i uvar mu je, provirivi, naredio da uuti. Mladi je odvratio najvulgarnijim psovkama meu kojima je job tvoju mat bila jo najblaa. Tada se vrata otvore, a tri nadglednika zgrabie mladia za ruke i noge. Uhvativi ga za kosu, poeli su ga vui na hodnik. Do nas su dopirali samo tupi udarci i galama mladia koji se oigledno odupirao. Padale su rijei koje jo do tada nismo uli, kao; Se.em ja na vaeg hozjajina! (time je mislio na Staljina). Desetak minuta kasnije, mladia su ponovo ugurali nazad u eliju. Rukavom svog kaputa brisao je krv sa lica. U ruci je drao nekoliko zuba. Digao je poklopac od kante i bacio ih tamo. Tad se osvrnuo i viui upitao; ta, svi 58-8? (Bio je to u kaznenom zakonu paragraf za teroriste). Okrutno prebijanje mladia uznemirilo je zatvorenike u eliji, pogotovo kada su saznali da je to sin pjesnika Jesenjina. A veoma je liio na oca. Onako pretuen, kad se malo pribrao, bacio se na leaj i zaplakao. Vikao je: Koliko dugo e ruski narod trpjeti ovu bandu? Zato dozvoljavate da vas jedan Gruzijac istrebljuje? Na tako opasne rijei protiv Staljina, zatvorenici su zautali, a jedan je upozorio: mladi je provokator! I utali su sve do jutra, kada su uli pojedinosti: mladi je uhapen u kasarni vojnici su znali da je on Jesenjinov sin, da i sam pie pjesme i rado su ga sluali kad im je recitovao svoje stihove, zavoljeli su ga i uvaavali.

Poslije munih sasluanja u Lefertovu (nije ga bilo 36 sati), u eliji su saznali i zato je uhapen. Jurij Jesenjin je imao djevojku, studentkinju prava, iji otac je bio dravni tuilac u sudu. Jednog jutra, uzbuena i uplaena, javila je Juriju da joj je oca te noi odveo NKVD. Mladi i djevojka su otili u stan prijatelja i tu se ubrzo okupila grupa poznanika. Uz aj i votku, bili su buni, a Jurijeva evojka je povikala: Dokle e Rusi trpjeti ovu sramotu? Nije teko sve to zavriti, uzvratio je neko od prisutnih. Dovoljno je baciti bombu na Kremlj i ono udovite staviti u lisice. Sve to je reeno na toj sjedeljci, neko od prisutnih je dojavio NKVD -u. Svi su pohapeni. Njih etrnaestoro sa sjedeljke, tvrdi tajner, osueno je na smrt i strijeljano. Juriju Jesenjinu je sueno 13.avgusta 1937. Na tajnom suenju je bilo prisutno samo njih pet: trojica sudija, zapisniar i Jurij. Presuda: strijeljanje i konfiskacija imovine! Presuda je konana i izvrie se odmah! Suenje je poelo u 10 asova i zavreno u 10,20. Tada je Jurij Jesenjin strijeljan u zatvoru, a ne zna se e je sahranjen. Njegova majka Ana Izrjadnova uzalud je itavih deset godina, sve do svoje smrti 1946, pokuala da sazna ta se dogodilo njenom i Jesenjinovom sinu. Tek dvadeset godina poslij e Jurijevog nestanka, javno je saoptena istina o njemu kao rtvi staljinizma: mladi je uhapen, osuen i strijeljan na osnovu falsifikovanih optubi dounika, policije i suda. Vojni kolegijum Vrhovnog suda SSSR, svojom odlukom iz 1956, rehabilitovao je Jurija Jesenjina tada je i najira javnost saznala za taj zloin. Nikada se nije saznalo e je sahranjen. Nastavak... Ime Zinaide Rajh veoma rijetko se sree u Jesenjinovim rukopisima i u knjigama o njemu, i pored toga to je s njom bio najdue u braku i imao dvoje djece, a sve govori da mu je Zinaida znaila mnogo vie od drugih ena u njegovom burnom i rastrzanom ivotu. Vjenali su se iznenada, a nisu se ni upoznali, a rastali su se kada im je erka Tatjana imala tri, a sin Konstantin tek godinu dana. Najblii prijatelji svjedoe da je i u Jesenjinu i u Zinaidi do kraja ivota ostala tuga zbog rastanka. Zinaidina tragina smrt za vrijeme najveih Staljinovih istki, kada je muena i ubijena, najvie su uticali na to da njeno ime bude preutkivano. Zinaidina ljepota bila je oaravajua, podsjeaju njeni biografi. Apsolutna enstvenost, govorila je o njoj slikarka Sofija Vinjevska. Biografi pominju fotografiju iz 1918: preobraena ljubavlju i materinstvom, Zinaida na rukama dri tek roenu erku Tanju i blista od sree, a u njenoj produhovljenoj ljepoti ima neto to podjea na madone na platnima italijanskih majstora. Ljubavna pria Jesenjina i Isidore Dankan, iji je ivot bio ispunjen brojnim ljubavnim avanturama, kao uostalom i Jesenjinov, prepriava se ve decenijama. Isidora je od Sergeja bila starija 18 godina. Dva mona duha poezije, igre i muzike, koliko slina toliko i razliita, dali su jedno drugom mnogo, ali su mnogo i oduzeli. Ve postoji itava biblioteka o njima: knjige sjeanja , bezbroj zapisa u tampi i asopisima pisali su njihovi savremenici i prijatelji pjesnici, istoriari umjetnosti, znalci baleta, a ovjekovjeeni su i na filmu. Maksim Gorki je bio meu onim Jesenjinovim prijateljima koji nisu blagonaklono gledali na Isidorinu umijeanost u pjesnikov ivot. U svojim Sjeanjima Gorki pie: Postarija, oteala, s crvenim nelijepim licem, utegnuta u haljinu boje cigle, ona se okretala, izvijala u tijesnoj sobi, pritiskajui na grudi buket sparuenog uvelog cvijea, a na n jenom gojaznom licu sledio se osmijeh koji nita nije kazivao. Ta uvena ena, koju su proslavile hiljadu evropskih esteta, prefinjenih poznavalaca baleta, pored ovog kao djeko malog, udesnog rjazanskog pjesnika, bila je savreno olienje svega onoga to njemu nije potrebno. U mojim rijeima nema predubjeenja, nieg to je izmiljeno ovog asa, ne, govorim o utisku onog munog dana kada sam, posmatrajui tu enu, mislio: kako ona moe osjetiti smisao

lirskih uzdaha pjesnikovih.... I M.M.Pei, sa prostora ex-Jugoslavije najpoznatiji i najbolji poznavalac Jesenjinovog ivota i djela, osuivao je Isidoru: Ova perverzna glumica, koja na poziv sovjetske vlade dolazi u Rusiju kao balet-majstor, somnabulistiki se sree sa pjesnikom, i bez znanja ruskog jezi ka, svira na violini njegovih najsuptilnijih osjeanja. Starija od njega 18 godina, Evropljanka, puna duha, ali na izmaku ljepote i drai, ona maijski vezuje za sebe popularnog pjesnika. Jesenjin joj se opire, ak je i mrzi, ali neka nepojmljiva, moda i sadistika snaga gura ga k njoj, i on se eni... Po nekima, ova perverzna strankinja bila je kobna za ruskog pjesnika, kao i ubica Dantes za Pukina. Galina Benislavska... Od tolikih ena koje se pominju uz Jesenjina, njeno je najee u danima pjesnikove usamljenosti i umora, od muka bez cilja, od kraja 1923. do 1925. godine. U Galjinoj ljubavi naao je oslonac: povjeravao joj je svoje knjievne poslove od kojih je ivio, izdravao sestre Kau i uru i pomagao roditeljima, a u mnogim pismima upuenim Galji ispovijedao se o svom ivotu, pjesnitvu, radostima, rezignaciji. Bila mu je melem poslije burnih dana sa Isidorom po svijetu. Gotovo svako pismo je poinjalo: Mila Galja, Galja roena.... Dani sa Galjom bio je to poetak novog razdroblja u Jesenjinovom ivotu. Oboavala ga je, inila sve da mu obezbijedi mir. Pjesnik Jevgenij Numov je pisao nadahnuto o Galji estita, strasna i beskompromisna. On podjea da je i glumica Avgusta Miklaevska imala za Galju, iako su bile suparnice, najljepe riijei: Bila je lijepa, pametna. Pri svakom susretu s Galjom bila sam ushiena njenom unutranjom snagom, duevnom ljepotom. Galja je bila jedina koja je imala Jesenjinovu neogranienu punomo za sve njegove knjievne poslove u Moskvi dok je boravio na Kavkazu gotovo devet mjeseci 1924-1925. Odlino je poznavala svjetsku knjievnost i ovladala finim poetskim ukusom, to joj je i Jesenjin priznavao. Rastanak sa Jesenjinom je teko preboljela, doivjela je nervni slom poslije njegovog odlaska. Galja je zavrila ivot na Jesenjinovom grobu. Godinu dana poslije njegove sahrane, izvrila je samoubistvo na grobu ovjeka iju smrt nije mogla da preboli. Ostavila je i oprotajnu poruku: Ubila sam se ovdje, iako i znam da e poslije toga jo vie pasa nasrtati na Jesenjina. Ali i njemu i meni to e biti svejedno. U tom grobu je sve moje najdre. Sahranjena je pored Jesenjina. Ime Sofije Tolstoj, unuke slavnog Lava Tolstoja, pojavilo se u danima Jesenjinove usamljenosti i skitakog ivota poslije povratka iz Bakua. Njihov brak trajao je svega sedam mjeseci. Koliko su jedno drugom donijeli sreu? Sestra ura nije krila ono to se govorilo u porodici: "Sergej je ubrzo uvidio da su oni potpuno razliiti ljudi, s razliitim interesovanjima i razliitim pogledima na ivot". Sonja je ostala u lijepoj uspomeni Jesenjinovim prijateljima kao "ozbiljna, pametna, obrazovana - ena irokog ruskog srca". Za Sergejev skitaki ivot, od jednog do drugog tueg stana, gdje su mu bili i rukopisi i prtljag, mogla je da bude spas enje: da ga udomi, smiri, odvoji od loeg kafanskog drutva, da najzad pone to svoje drugo, kako je govorio i elio. Ali, to nije moglo bez njegove odlune volje i upornosti, a one su ve bile izranjavane. Nervozni i nestrpljivi Jesenjin nije dugo izdrao: postalo mu je tijesno u tome braku. U jednom pismu iz tih dana kae: "Sve ono o emu sam matao, emu sam se nadao, odlazi u prah. Oigledno, u Moskvi nisam naao sebe. Od porodinog ivota nemam nita. Hou da bjeim. Kuda? Na Kavkaz".

Jesenjinu nije bilo nita vanije od poezije, ivio je za nju i od nje, rado je i neumorno govorio svoje stihove. Umio je to velianstveno, na najveim pjesnikim pozornicama

Rusije. Savremenici su pisali u svojim uspomenama o divljenju koje je izazivao nezaboravnim monim glasom i gestom, emocijom i ritmom pjesme. Ilja najder je bio oduevljen Jesenjinovim recitovanjem monologa Hlopue, iz poeme Pugaov. "Toliko esto je govorio te stihove da ga i sad vidim i ujem", pisao je Ilja najder, etrdeset godina kasnije. "Obrve mu se sastave, lice postane blijedo, a malo uvuene oi zasvijetle". I Maksim Gorki je bio ushien Jesenjinovim recitovanjem monologa Hlopue. Gorki pie da ga je Jesenjinov glas toliko potresao da su mu potekle suze, ali ne zbog toga to je to bil o umjetniko kazivanje: "Glas pjesnikov zvuao je malo promuklo, kretavo, potmulo, a to je, ne moe biti otrije, podvlailo Hlopuine teke rijei. Recitujui, on je toliko poblijedio, da su mu ak ui postale pepeljave. Mahao je rukama, ali ne po ritmu stihova, a tako je i trebalo. Njihov ritam nije bilo mogue uhvatiti, teina kamenih rijei bila je udljivo razliita. Izgledalo je da ih baca, jedne pod noge, druge - daleko, tree - u neije lice koje mu je mrsko.I, uopte, sve: promukli, isprekidani glas, netani pokreti, tijelo koje se ljuljalo, oi u kojima je gorela tuga - sve je to bilo kako je i trebalo da bude, kako je odgovaralo trenutnoj okolini pjesnika". Gorki priznaje: bio je tako uzbuen da mu se grlo steglo, oi ovlaile i umalo nije zaridao.I nije mogao da progovori, nije mogao da kae Jesenjinu ni rije pohvale - a nije mu ni bila potrebna.

Kako je nastalo i kome napisano "Pismo eni", pouzdano se saznalo tek etrdeset godina poslije objavljivanja te pjesme. Tada se otkrilo: jedini svjedok scene iz prve strofe bio je Jesenjinov sin Konstantin, djeak sa nepunih pet godina. U svojim uspomenama "O ocu", on je "iz maglovitih sjeanja" izdvojio prepirku roditelja, Jesenjina i Zinaide Rajh, u domu njenog drugog mua, poznatog glumca i reditelja Vsevoloda Mejerholjda, gdje su ivjeli i on i sestra Tatjana: "U mislima mi je jasno ostala scena kada su se u naoj trpezariji otac i majka energino prepirali. Sadraj ne pamtim, ali je stav bio karakteristian: Sergej stoji u sobi, u kaputu, sa eirom u ruci. Stizao je malo da govori. Kad bi ga mati za neto prekorijevala, on se branio. Mejerholjda nije bilo. Mislim, majka je tako eljela. Nekoliko godina kasnije, proitao sam redove: Vi pamtite, vi sve dobro pamtite, znamo, kako sam stajao Ja sam naivno pitao majku: 'ta je u tom sluaju napisano?' Mati se nasmijeila. Najvjerovatnije, karakter razgovora, njegov ton, ve su bili tradicionalni pri sukobu dva tako reska temperamenta, kakvi su bili moj otac i majka". Ove uspomene Konstantina Jesenjina prvi put su oobjavljene u Lenjingradu 1967. Od tada vie nije bilo zagonetno kome je posveeno "Pismo eni": u toj ispovijesti krije se Zinaida Rajh. PISMO ENI Vi pamtite, vi sve dobro pamtite, znamo, kako sam stajao vama suelice; uzbueno ste hodali po sobi amo, tamo i grube mi rijei bacali u lice.

Govorili ste: rastati se treba, da vas je slomio, ovaj ivot gadan, da vam je sluit koru hljeba, a meni je da sve nie padam. Ljubljena! Srce niste dali meni. I niste znali da sred toga draa ja bijah kao konj, i sav u pjeni, oinut biem smiona jahaa. Vi niste znali, u dimu to se klati i u ivotu koji iba bura, muim se stoga to ne mogu znati kamo nas sudba dogaanja gura. Licem k licu lica vidjet nije. Vidi se bolje na rastojanju. Kad more kipi i vrije brod je u bijednome stanju. Zemlja je brod! I naglo neko u ivot novi, novu slavu i pored bure, ravno prijeko, uputio je lau pravu. Tko od nas nije na palubi tako psovao, bljuvao, padao s nogu? Malo je tih to sasvim lako valjanje takvo podnijeti mogu. Tada sam i ja, uz huku voda, no dobro znajui to radim, siao na dno ovog broda, jer povraanja tog se gadim. To dno bjee ruska krma neka i ja uz au svakim danom, znaju da patnji nema lijeka, ubijam sebe u otrovu pjanom. O ljubljena! ja bijah zao i oi su vae bolno sjale,

jer pred vama sam esto znao traiti sebe na skandale. Vi niste znali, u dimu to se klati i u ivotu koji iba bura muim se stoga to ne mogu znati kamo nas sudba dogaanja gura. Godine su prole. ja sam u dobu inom. Ne osjeam i ne mislim po staru. I govorim za praznike, uz vino: hvala i slava kormilaru. Danas me neka tiha njenost pee. Sjetih se vaeg umora i jada. I evo, urim, hou da vam reem kakav sam bio i kakav sam sada! Ljubljena! Mogu ponosno da piem: ja nisam pao umirui i sad u ovoj zemlji, vie od sviju, saputnik sam ljui. Ja nisam taj to bijah tada. Ne bih vas muio ko u ono vrijeme. Za znamen slobode i asnog rada ak do Lamana spreman sam da krenem. Oprosti mi ... ja znam: vi ste druga vi provodite s muem ivot edan i ne treba vam proli jad i tuga, i ja sam vama posve nepotreban. Nek ivot vodi vas zvijezda to plamti, pod toplim dlanom obnovljene sjeni; No s pozdravima zauvjek vas pamti poznanik dobri, va Sergej Jesenjin
Dopuna: 07 Sep 2008 1:45

Jesenjinov izlet na Kavkaz 1920.godine obogatio je njegovu liriku jednom od poznatih pjesama. Ona je uzbudljiv dokaz o tome kako su pjesnikove zagledanosti u svijet oko sebe izazivale neoekivane, za njega okantne senzacije. Kroz prozor vagona-salona, dok je voz huktao stepama Kubana, vidio je dramu: "Putovali smo od Tihorecke prema Pjatigorsku; odjednom ujemo povike, provirimo kroz prozor i ta vidimo? Za lokomotivom juri iz sve snage maleno drebe. Tako juri da nam je namah postalo jasno da je zbog neeg naumilo da je prestigne. Jurilo je tako veoma dugo, ali je pred kraj poelo da posustaje, i na nekoj stanici su ga uhvatili. Epizoda za nekog beznaajna, ali meni govori veoma mnogo. elini konj pobijedio je konja ivog. I to maleno drebe bilo je za mene oigledna slika umirueg dragoga sela..." Da li ste videli kako stepom juri jezerskim maglama uvijen skroz, hukte nozdrvom gvozdenom suri na elinim nogama voz. A za njime kroz visoke trave, kao sveanih trka na dan, vite noge diui do glave skae drebac utogrivi, vran. Dragi, dragi, smena ludo kriva, nato, nato trka bezgranina? Zar ti ne zna da je konja iva Pobedila konjica elina? Ne zna da ti u poljane travne o n o vreme ne vrati trk glupi, kad je za dve lepotice slavne znao konja Peenjeg da kupi. Sudba druke na tritu besa nau igru ludaku zasniva, tovarima konjske koe, mesa, kupuje se sad lokomotiva. (Peenjeg - pripadnik nomadsko naroda turskog porijekla iz IXv.) Ipak, drebence iz stepe je, barem u poeziji, pobijedilo. Odmah poto je pjesma objavljena, mnogi mladi pjesnici i ljubitelji poezije recitovali su stihove o konj iu koji je, ispred seljake Rusije, galopirao protiv likomotive, simbola nove ere. I u novinama su poeli da ih citiraju, a Jesenjinu su pripisali da je "pjesnik sela koje odlazi". A on je meu prvima "duom osjetio"

znakove preloma u ivotu seljake Rusije poslije Oktobra, kada je selo trpjelo ogromne promjene: seoski tradicionalni nain ivota, kultura, obiaji, neminovno su morali da ustuknu pred nezadrivim "elinim gostom". Jesenjin je postao posljednji pjesnik sela i prvi pjesnik borbe protiv agresivnog nastupa "gvozdenobetonske" industrijske kulture i nemilosrdnog unitavanja prirode.

ALOSTI MOJE alosti moje kad te gledam! O, kakva bol, o, kakva tuga! Kao da s tobom jesen blijeda Prua nam samo bakar luga. Tue su usne sve raznijele Toplinu tvoju, trepet tijela. Kao da nam je due svele Kinica ledena obuzela. Pa ta! Zar da se i nje plaim! Drugu znam radost ovog puta. Sve nestade pod nebom naim Sem vlaga ta i trule uta. Pa ni za sebe ja ne sazdah Tih zivot, predan osmjesima. Koliko malo preoh staza, Koliko grijeih ja na njima! ivote, smijeno nesuglasje! Tako je bilo i ostae. Kostima golim breze krase Batu, to groblje, ko krastae. A kao gosti bate, i mi Uvenuemo, pasti nijemo. Kad nema cvijea ve u zimi Zato da za njim tugujemo?

i drugaiji prevod...

Da, tuno mi je pogledati Na tebe, kakva bol i rane! Znaj, samo vrbe e nam dati

U rujnu svoje ute grane. Tue su usne raskidale Toplinu tvoju, drhtaj tijela. I ko da sipe kie male Sa due to je omrtvjela. No, nita! Ne bojim se, smije I druga radost biti draga. Od ovog to ostalo mi je... Nek ide i to dovraga! uvao nisam sile svoje Za tihi ivot to se smjeka. Premalo cesta prijeeno je, A uinjena mnoga greka! O smijean ivot, smijean san, I zauvijek e tako biti. Ko groblje vrt je posijan Sa koicama breza vitih. Da, tako ocvast emo i mi, Odumjeti ko gosti luga... Jer ako nema cvijea zimi, to da nas za njim mori tuga.

Moskovsko ljeto 1925. Ponovo dani i noi Jesenjinovih klonua i stramputica. Pije, brzo plane, sukobljava se... Spava e stigne. Luta po kafanskoj Moskvi. Sve je kao u njegovim stihovima: "Da se pomirim sa sobom - ne mogu - / sebi, voljenome/ tuinac sam ja". Od njegove nesree pate i svi u Konstantinovu - otac, majka, sestre... I, tada, neoekivano za sve u porodici, napisao je Kai 16. juna 1925: "Draga Jekatarina! Dogodilo se mnogo tota to je izmijenilo i mijenja moj ivot. enim se Sonjom Tolstoj i odlazim s njom na Krim". Kada su se vratili u Moskvu, Jesenjina i Sonju doekala je - milicija! Kao da se pojavila iz njegove poeme "Stance". Jesenjin je u vozu na prilazu Moskvi izazvao incident: iz nekog kupea je nekakav diplomatski kurir Alfred Roga i neto prigovorio Jesenjinu, ko ji se prepirao sa kondukterom oko ulaza u bife voza, a Jesenjin mu je grubo odgovorio. Pojavio se i neki Jurij Levit, komesar za zatitu zdravlja, pa je pjesnik i njemu uputio ni malo lijepe rijei. Prepirka iz voza dobila je udesne razmjere: postala je krivina optunica protiv pjesnika i raspisana je poernica za njim. Pokuao je da zlo sprijei lino narodni komesar prosvjete Lunaarski: pisao je sudiji Lipkinu da obustavi proces protiv Jesenjina. Nije pomoglo, to je upuivalo na zakljuak da iza sudije stoji neko moniji od Lunaarskog. Jesenjin je doivio slom. Bio je to peti sudski proces koji ga je ekao. Ve oronulog zdravlja,

uplaen od ivota, ponovo je poeo da pije, danima. "Vie od svega, Jesenjin se bojao...milicije i suda" - svjedoio je njegov zet, Kain mu, pjesnik Nasjednik. "Nije mala stvar policijska stanica! Tu se ja sastajem s dravom", kao da je za Jesenjina pisao njegov pjesniki sabrat i prijatelj, slavni Velimir Hlebnjikov, i sam stradalnik u ivotu. Ali, opet, pri piu, Jesenjin bi se jarosno unosio milicionarima u lice, s najteim psovkama, i udarao ih po nosu, tako najee, kako pie u zapisnicima. Ne pie kako su mu oni uzvraali, a jesu, mnogo puta. Sonja je inila sve da mu pomogne, uredila je i da ga prime u psihijatrijsku kliniku, ali on to nije htio. I sa Sonjom je u nesporazumu. osoran, netrpeljiv, svadljiv... Tih dana govorio je pjesniku Ivanu Gruzonovu: "Napii mi nekrolog".

PLAMTI ZVEZDO MOJA Plamti, zvezdo moja, samo, Prospi hladno svetlo sivo. Jer na uskom groblju, tamo, Nee kucat srce ivo. S'ja ko avgust talasanjem, Puni poljski mir kraj voda Nekim jezivim drhtanjem Kao - zaostala roda. Diu glavu - prislukujem: Iza uma u beskraju Opet neju pesmu ujem O domu i zaviaju. Zlatna jesen bez koprene Brezama sok - umanjuje, Sve voljene, ostavljene, Ona liem oplakuje. Ja znam, brzo, dani rade, Nema krivnje, pa ma ija. Iza alosne ograde Morau da legnem i ja. Ugasnue i blagi plamen, Bie srce prah u svemu Podii e sivi kamen Drugovi, i stih na njemu... Al' pred smru, u tom udu,

Sroio bih i ja koju: "Voleo je rodnu grudu, Ko bekrija krmu svoju".

POKOJNIKU Ve sanduk zatvaraju vrsto Da vjeno bude plijen tog sna, U zemlju nose te pod kriom Gdje trnu osjeanja sva. I bie nijem sred grobne tame Na pokli na nad tvojim grobom. A ruke e nam tad i same Sve vjence slagati nad tobom. Nad tobom bie - cvijet do cvijeta, Grob e sijati kao presto I taj tvoj odlazak sa svijeta Mi emo pominjati esto. Poivaj mirno, dragi drue, I ekaj dolazak na samo, Pretrpiemo zlo mi due I brzo emo i mi tamo.

Dosadne pesme, alosni zvuci, Od vas ne mogu da duom danem. Zbog vas na tekoj sam muci, A grudi moje ive su rane. Dajte radosti, dajte spokoja, Zato ne date da sklopim oi? Dosadne misli nemirnog roja, Zbog vas ja neu na put svoj poi. utite zvuci vlasnici muni, Ve mi na oko suza navire. Sudbina gorka nek me ne mui. Zvuci! Od vas me tuga razdire!

Zvuci beznaa, alosni zvuci, Dokle e jad va da me mori? Hoce li doi kraj mojoj muci? Hoe li stii poinak skori?

O GLUPO SRCE O, glupo srce, ne tuci! Sve nas je varala srea, Tek prosjak se kobi sjea... O,glupo srce, ne tuci! Mjeseca ute are Kronjama kestena teku. Lali skrivam u alvare Glavu pod koprenu meku. O, glupo srce, ne tuci! Nekad smo prava djeca, I pla i smijeh odjednom: Dok neki vjeito jeca, Radost je sudjena jednom. O glupo srce, ne tuci! ivota varka ne uspi. Nove se napijmo snage. Srce bar sada usni, Ovdje, u krilu drage. ivota varka ne uspi. Moda ce i nas otkriti Usuda lavinska struja, Na nau ljubav odvratiti Pjesmom k'o u slavuja. O, glupo srce, ne tuci

SLUTIM BOJE USKRSNUE Slutim boje uskrsnue ivot ne naputam, Klanjam se pred likom kue, Na travu se sputam.

Vjenac jela ko da broji Breze ogrlice, U prstenu bora stoji Isusovo lice. U dubrave on me vija Ko do neba mila, Pod oblakom uma sija U somotu lila. Golubiji duh od Boga, Ko jezik vatreni, Posta vladar puta moga, Glas zaglui meni. Plamen puni bezdan zrenja, Srce - prima djecje snove, Ja sam znao od roenja Pokrov majke Isusove.

Izgleda da je tih dana u septembru 1925. postojao neki drugi snaan motiv, a ne samo duhovno klonue, kad je odluio da uniti svoje rukopise. Uinio je to u tajnosti, pred svjedokom koji mu je bio bezgranino odan. Jednog jutra, bez najave, posjetio je Anu Izrjadnovu - u "graanskom braku" s njom, roen je njihov sin Georgij - Jurij, tada jedanaestogodinjak. U svojim "Uspomenama", Ana je ovako opisala to dramatino jutro nakon njegovog neoekivanog dolaska: "U septembru 1925. doao je s veliki bijelim paketom u 8 asova ujutru. Bez pozdrava, obratio se pitanjem: - Ima li pe? - Pe, da neto pee, ta hoe? - Ne, treba mi da spalim. Poela sam da ga odvraam, da ne spaljuje, poslije e zaaliti, zato to je i ranije bilo sluajeva: doe, iscijepa svoje rukopise, a kasnije me grdi - zato sam to dozvolila. I toga puta nikakva odvraanja nijesu vrijeela, uzbueno je govorio: 'Zar ak i ti nee da uradi za mene to to hou?' Povela sam ga u kuhinju, potpalila poret. I on je u svom sivom odijelu, sa eirom, stajao pored poreta sa araem u ruci i briljivo pazio da nita n e ostane nespaljeno. Kada je sve spalio, smirio se, poo je da pije aj i da mirno razgovara". I to je sve o Jesenjinovom spaljivanju rukopisa! Ana Izrjadnova ne pie, ako je to i uopte znala, zato je unitio rukopise, koliko ih je bilo, ta su oni bili - poeme, pjesme, lanci? Moe samo da se nagaa. Ali je logino da je te rukopise spalio da nekome ne padnu u ruke, to upuuje na to da su bili takvi da je neko mogao da ih upotrijebi protiv njega. To su dani kada ga je policija traila i kada je bio pod krivinom istragom. Spaliti u tajnosti - bila je najkraa, najbra i najbolja zatita od svakog rizika.

Nikada se nije saznalo ta je Jesenjin spalio toga jutra i zato je to uinio.

Oj, godine mlade sa veselom slavom, Sa otrovnom sve vas ja otrovah travom. Malo znam o smrti: hoe li i kada, Imah plave oi izbledee sada. Oj, radosti, gde si? Svuda jed i tuga. U polju? U krmi? Sam sam, i bez druga. Pruam nekud ruke. Oslukujem drumom. Lete sanke... Konji... Sneg... Projezdismo umom. Koijau, bre! Zar ti hrabrost fali? Prodrmaj sad duu, nikoga ne ali. Svak meave se ree bogme, jako boji. O, vrlo je strano kad se konj oznoji. Ti si plaljiv, vidim. To nam je od tete. Uzeh bi i mahnuh konji su mi mete. Krenue ko vihor. Sneg na suncu sija. Odjedared udar... Na snegu sam i ja. Ustanem i gledam: koji ti je avo? Ne jezdih u trojci u postelji sam spavo. Mesto konja bednih na neravnom putu, Zavojem ja bijem posteljinu utu. Kazaljke na satu brkove su svile. Kraj mene su sestre, sanjive i mile. Nagnule se, apu: Ti sa takvom glavom Otrova sam sebe sa otrovnom travom. Ne znamo ti kraja, da l e videt sede Oi su ti plave od rakije ve blede.

VE CRNE OBRVE NATUE

Vee crne obrve natue, Ptice drjemno pred kanonom stoje. Da ja mladost ne popi jo jue? Da se jue ne rastasmo nas dvoje? Prodji mi se sada mrane sile, Bez milosti nek kidie...rui, Lik tvoj njeni, oi tvoje mile, Duboko su ostale u dui. Pa ako se zaljubim u drugu, S njom ljubljenom ako budu svati... Priat u o tebi... svojoj tuzi, Kao nekad, dragom u te zvati. Priat u o nama koje kuda, O ivotu sve to bude htjela, Glavo moja neizmjerno luda. Do ega si ti mene dovela!

drugaiji prevod... Veer je obrve crne natutio. Neiji konji stoje pred ulazom holim. Da nisam jue ja mladost propio? Da te nisam jue prestao da volim? Ne kripi vie trojko zadocnela! Na ivot ode bez traga rumena. Moda e sutra bolnika postelja Da me upokoji za vena vremena. A moda u sutra i ja sasvim drugi Izai odavde isceljenih grudi. Da sluam apat kie u as dugi I da ivim tako k`o svi zdravi ljudi. Zavolim li drugu, nek bude ma koja, Ali i sa drugom, u sutonu blagom, Priau o tebi, o ljubavi moja, Koju sam nekad i ja zvao dragom. Priau kako je stvarnost nam rujna Tekla k`o prolost tamo...

O glavo moja, glavo moja bujna... Do ega si me ti dovela samo?

SOVJETSKA RUSIJA A. Saharovu Proo je orkan taj. Ostalo nas je malo. Mnogi su ve nemi na glas drugarski mio. Vratih se opet u selo, osiromaeno, palo, u kome osam leta gotovo nisam bio. Koga da pozovem? S kim da podelim, ko rica, ovu tunu radost, to ostadoh iv? Ovde i vodenica ta drvena ptica sa krilom jedinim tone u san siv. Niko me ne zna u kraju ovom, a i znanci su me davno smeli s uma. Tamo, gde nekad bee oev dom, sad lei pepeo i sloj praine s druma. A ivot kipti. Oko mene krue mladi i stari, ma kud da zaminem, al' ja nikome ni kapu da skinem, nit ma ije oko da me primi, drue! Kroz glavu mi lete jata misli zrani': ta, otadbino? To l' su snovi sjaja? Ono i ja sam ovde za sve piligrim mrani. Bog zna odakle i sa kojeg kraja. I to ja! Ja, graanin sela, koje e jedino tim i biti slavno, to je nekad ovde seljanka uvela "pojetu" skandalnog rodila davno. Ali glas misli dui tiho zbori: "Osvesti se! ime si uvreen? To sad, samo, nova svetlost gori drugog pokolenja od izbe put preen.

"A tvoj lik pomalo prestaje da sjakti, druge mladie druga pesma kiti. Oni e gotovo mnogo lepi biti jer im nije selo ve sva zemlja mati." Ah, otadbino! Koliko sam pao. Ruj upalo lice pee, kao alac. Jezik sugraana tu mi je postao, u svojoj zemlji ja sam kao stranac. I vidim ja: Praznini seljaci pred optinom, ko u crkvi stoje. Sirovim reima i prljavim znanci, pretresaju "ivovanje" svoje. Vee je... Zadnjim sjajem kapljica zrake su siva polja prevukle, a jasike su, ko telad, iza vratnica, gole noge u jarak uvukle. Hromi crvenoarmejac sanjiva izgleda, mrtei elo u seanju, peni. O Buonome vano pripoveda: kako su Perekop branili crveni. "I udri bre, i udri sa svih strana, buruja onoga... na Krimu ... mi, sami..." I javori ulje ui dugih grana, i snae uzdiu u nemoj polutami. Silazi s brda seoski komsomol, i uz harmoniku, razvlaei vesma, uje se Bednoga Demjana pesma, veselim zvukom razlee se dol. Lepo, bogme, zemljo! A kog sam avola krikom ja se drao u pesmi da sam narodu predan? Moja poezija ne treba ovde nikom, pa i ja sam, bogme, ovde nepotreban. ta mogu? Oprosti, zemljo oeva. im sam ti sluio i time sam rad. Neka me danas ba niko ne peva

kad kraj moj bolestan bee, ja sam pevao tad! Primam sve ko to je u rodnome kraju. Spreman sam po tragu da krenem i sam. Dau i svu duu oktobru i maju, ali liru dragu nikome ne dam. Ja je neu dati u tuinske ruke ni majci, ni drugu, ni eni. Ona je samo meni poveravala svoje zvuke i pesme nene pevala je samo meni. Cvetajte mladi! Tela nek jaaju! Druki je va ivot i pesma i jek. A ja u sam poi k nepoznatom kraju, da duom buntovnom umuknem zauvek. Ali, i onda, kad cela planeta zaboravi kavgu plemena i boj, kad iezne tuga i lai busija opevau i tad svom duom poeta esti deo zemlje s imenom "Rusija".

POSLEDNJU LUDOST TRAI MOJA GLAVA Poslednju ludost trai moja glava! Prste u usta - i fijuk vreli! Zauvek minu glupava slava, arlatan bejah i razvratnik smeli! Kakav smean gubitak, ja vidim! Mnogo smenog ivot nama pie. to u boga verovah se stidim, Gorko mi je to ne mogu vie. Divni dani, divni zlatni vale! Spalie prolost svagdanje drae. Bejah razvratnik, pravih skandale, Samo da bih izgoreo jae.

Pesnik mora da ljubavlju vrelom Ljubi svakog dok je i sam vreo. Crnu abu sa ruicom belom Na zemlji ja sam da privenam hteo. I sve lepo odavno se srui, Rujni dani sve su mi odneli. Gde se brazde pruie po dui Aneli su tu da ive hteli. Evo, talog to mi srce muti, Grede tiho u kraj tui, strani. Ipak hou u zadnoj minuti Da zamolim te moj drue neznani Za greh svaki, prokleti i vraki, Za neveru - ako rei smem, Spustite me, u ruskoj rubaki, Pod ikonu, brale, da umrem.

JA UMORAN JO NE BEJAH TAKO Ja umoran jo ne bejah tako. Kroz mraz suri i sluz ovu belu Rjazansko ja vidim nebo lako, Prolost svoju raskalanu, celu. Mnoge ene ljubile su mene, Pa ne ljubih ni ja samo jednu. Moda zato sve su sile snene Navikle me na to vino medno? O, vi, pjane i beskrajne noi. Pune pira i tua do krvi! Moda zato oko moje toi Ko iz trulog lia truli crvi? No u lee ne boli me, eno, Ne raduje ni pobeda laka. Onih vlasi zlaano se seno Pretvorilo u cvet crnog maka. Pretvara se u pepeo slani, Mulj jeseni jedva se jo zlati.

Ne alim vas, o, prokleti dani, Nita neu ni da mi se vrati. Bez cilja, nekad, muih svoje elo, Osmeh gorki i sada me aca. Prohte mi se da mi nosi telo Spokoj tihi, hladni svet mrtvaca. Ni sad nije odvie mi teko Da se valjam iz zgode u zgodu. Ko u ludaku koulju, veto, Odenusmo u beton prirodu. No po redu, ko za letom leto, Smiri bes se i strasti u meni. Ponovo se ja poklanjam sveto Rodnom polju to se kroz dim peni. U kraj dragi gde rastoh pod klenom I po travi valjah se pun moi, aljem pozdrav jatu sada snenom, Sovi koja jo rida u noi. Ja im kliem kroz prolene dalji: Mile ptice, u azurnoj drai, Razglasite da ja odskandalih, Neka vetar sad po zemlji pone Krilom svojim da mlati po rai.

LIE PADA Lie pada, lie pada. Rida vetar Gluv i dug. Ko e srce razveselit, Ko ga smirit, reci drug? Kapci su mi oteali, Gledam plave lune sjaj. Opet petli kukurikom Tek usnuli bude kraj. Sad e zora. Plava. Rana. Krue zvezde nebom celim.

Treba neto poeleti, Al jo ne znam ta da elim. ta da elim pun oaja? Kunem sudbu, kunem dom. Ja bih hteo ovog asa Devojku pod prozorom. Da s oima ko razliak Samo meni, Meni ludi, Oseanjem, smislom novim, Smiri srce, smiri grudi. I da me pod meseinom Snae udna srea ta Da ne svene moja pesma. Kraj mladosti vedre, tue, Svoju da ne alim ja.

KO JE PESNIK Ko je pesnik tom je neizbeno Da zbog pravde u ivotu seje, Oiljke po svojoj koe nenoj, Svojom krvlju tue due greje. Ko je pesnik, nesputanost voli, O njoj peva, da je upoznamo. Slavuj peva, al njega ne boli Jednu pesmu on cvrkue samo. Kanarinka jadna zveka, ui Tuu pesmu, tui glas ponavlja. Svetu treba da kroz njega zvui Svojska pesma, ma bila i ablja. Muhamed je lukav u Koranu Kada vino zabranjuje svima, Zato pesnik lei piem ranu, Vino pije on pred muenjima. Kada pesnik svojoj dragoj ode, A lonicu s drugim deli draga,

Da joj noem srce ne probode ivotvorna tenost spasava ga. Ali kad mu od gneva se smrkne, On do kue tada zvidi besno: Pa, ta, neka ko skitnica crknem, Mi ve na to naviknuti jesmo. TO JE PROLO NEE SE VRATITI Tu no sveu vratiti neu moi, Neu videt dragu svoju, io, Nit ut pesmu sree u samoi Koju slavuj u bati je vio. Ni prolena ta no da se stani, Stoj, vrati se zar njoj, iz prsiju! Nastadoe i jesenji dani Kada kie beskonano liju. Draga vrstim snom u grobu spava, S njom u grudma i ljubav poiva, Razbudit je nee ni meava Iz sna tvrdog, da krv struji iva. I slavuja pesma presta rana, Preko mora on odlete ivo, I zvuci su sada bez elana Sa kojim je nou prieljkivo. I radosti odletee drage, im osetih da ih ivot sprema. Sad u dui uvstva su bez snage, to je prolo povratka mu nema.

KRAVA Iznemogla, ispali zubi Svitak godina na rogovima. Tuko ju je poljak grubi, Na panjaku, me stogovima. Dua ne voli zvuke, ni zvona, U kutu gricka mi slamu mnogu. Razmilja tune misli ona O telencetu belih nogu. Prva radost ne vredi nikom, Uzee majci sina-belca. Na koevima, pod jasikom,

Vetar je njiha kou telca. Sudbina sina, svakog sata Moe je snai u ravnu polju, Vezae i nju oko vrata I povee da je zakolju. alosno, tuno, u zemlju celi Zabie se rogovi tavni... Sad su joj u snu umarci beli I lugovi zeleni, travni...

LISICA Na razmrskanoj nozi se dovukla, Sklupala se kraj rupe i brega. A krv je ko tanka brazda okrugla Sanjivo lice delila od snega. Jo je nazirala pucanj kroz dim ljuti, I vila se umska putanja u oku. Iz bunja je vetar kosmati i kruti Raznosio sitne same kiu zvonku. Kao bunje nad njom magla se je vila, Bilo je crveno vlano vee pozno. Nemirno se glava dizala i krila I jezik na rani ledio se grozno. uti rep, ko poar, u sneg je upao, Ko kuvana mrkva usna je otekla... irio se inja i same dah zao, A krv, na mahove, lagano je tekla.

NE DOLAZI POD PROZORE MENI Pod prozor mi vie ne dolazi, Prestala sam davno da te volim. Zalud travu zelenu ne gazi I ne plai iako te boli. Tvoja patnja kao no me see, Do lepote moje to ti stalo? to me mirnu ostaviti nee, Zato ti je srce uzdrhtalo? Zalud pati, tvoja biti neu, Ne ljubim te, nit volim ikoga. alim tvoju izgubljenu sreu,

Odlazi mi od prozora moga. Zaboravi da sam bila tvoja I da sam te volela bezumno. Idi, umrla je ljubav moja. Zato mui sebe nerazumno?

HALJINA BELA Haljina bela , purpurna traka , Latice kidam dozrelog maka. Slavlje u selu poput oluje, U kolu njena pesma se uje. Secam se, minu uz podsmeh blagi : "Lep si , al' nisi mog srca dragi . Plam tvoje kose nek vetar gasi, A moje drugi miluje vlasi." Znam da joj nisam blizak i mio: Malo sam plesao, premalo pio. Bio sam tuan, uvek u seni, Dok pesma jei i vino peni. Srenik, jer on je bestidnik mali, Njegova brada prsi joj pali. I dok u plesu vatra je greje, Ona se meni u lice smeje. Haljina bela, purpurna traka, Latice kidam dozrelog maka. Tu poput maka srce mi vene, Zalud jer ona nije za mene.

AGANE MOJA agane moja, ti agane draga, Valjda zato to severnjak ja sam, Priau ti polja puna klasja, Raznih polja talasanja blaga, agane moja, ti agane draga! Valjda zato sto severnjak ja sam, U nas luna lepa je i ira, I ma kako divan bio Siras, Za rjzanske ja irine glasam, Valjda zato sto severnjak ja sam. Priau ti polja puna klasja.

Od rai su uvojci mi plavi, Ti ih samo oko prsta savij Ne boli me, nit u pustit glasa. Priau ti polja puna klasja. Raznih polja talasanja blaga Ti po mojim vlasima nasluti. Smej se, draga, al' preuti Sve gde vidim kako mesec draga Raznih polja talasanja blaga. agane moja, ti agane draga! Znam devojku u kraju mojemu, Na te strasno nalik je u svemu, Mozda milju sada za mnom traga... agane moja, ti agane draga!

NE SMEI SE TAKO Ne smei se tako, srce me ne zebe. jer ja ljubim drugu,a ne vie tebe. Znade ti i sama, sluajno sam proo i ne gledam tebe, nisam tebi doo. Proao sam tuda, srcu je svejednovirnuo sam, usput, kroz okance jedno. drugaiji prevod Nemoj likovati, nemoj da se smije, ja sad volim drugu, do tebe mi nije. Ta i ti zna sama, priznaj makar sebi, niti tebe vidim, niti dooh k tebi. Samo prooh mimo, pa sam usput htio zirnuti kroz prozor, otvoren je bio. i jo jedan Ne, ne kri ruke, ne, osmeh ne krivi, Za drugu, ne za te, moja ljubav ivi. Ti sluti i sama, ti znade zacelo Da me nije srce do tebe dovelo.

Kraj prozora tvoga, bez brige za sutra, Prohte mi se prosto da virnem unutra.

PADA SNEG Jurim. Muk je. kripa snega Pod kopitom konja vranih, Na proplanku ispod brega Graku samo jo gavrani. Zaarala umu vila, Utonulo sve u san. Divnom belom maramicom Zelen-bor je povezan. Povio se kao baba Na tap viti naslonjen, A na samom vrhu stabla Svrdla detli i sam snen. Jure konji, sneg se vije, Neni beli al razvija. Beskonani put se krije Bee napred kao zmija.

MALA PROSJAKINJA Plae cura pored dveri to u sjajne vode dvore, A u dvorima ko srebro smijeh se uje, pjesme ore, Plae cura i mrzne se od jesenje hladne bure, I ozeblom rukom brie suze to joj licem cure. Sa suzama ona samo tvrdu koru kruha prosi, Od stida i uzbuenja glas joj molbu jedva nosi. Al od buke pirovanja ne uje se njena elja, I curica stoji, plae pored smijeha i veselja.

KAE, ZNAO JE SAADI Kae, znao je Saadi kako treba celivati. Pritrpi se, Boga radi, to u jednom i ja znati. Veli, zapoved Korana za dumana mrnju trai. Ali kad sam iz Rjazana

kako to da znadem, kai! Pevala si: "Lepe rue no devojke u Bagdadu." Da bogatvstvo meni prue, lek bih nao tome jadu. Ja bih rue te poseko, jer bi bolno bilo meni lik mile Sagane neko u lepoti da zaseni. Zaveta me oslobodi, dalek ja sam od zaveta. Kad se ko poeta rodih, voleu te ko poeta.

RUKE DRAGE Ruke drage-labudova parU sred zlata moje kose rone. Ne, ljubavni nikad nee ar, U pjesmama ovjeku da klone. Nekad davno ja to pjevah ve , I ponovo sad pjevam o tome, Jer njenou zadojena rije U najdubljem die biu mome. Ako duu spri strast do dna, Srce e ti zlatni biti kamen. Teheranska nee luna ta, Pjesmi mojoj da udahne plamen. Ne znam kako da kroz ivot proem, Da me skrha njenost mile age. Ili star da svoju duu gloem, Jer mi pjesma vie nema snage. Sve na svjetu svog se dri pravca. Neem sluh je, neem pogled sklon. Kad je loa pjesma Persijanca, Znai nije iz Sirasa on. A za moje pjesme, neprestano, Govorite svjetu udnu stvar: udesne bi bile, al me rano Upropasti labudova par.

LUTAM Lutam po prvom snegu i ledu, u dui cvee procvalih snaga. Vee je plavom iicom zvezdu zaeglo iznad puta mi draga. Ne znam da l' sjaj, il' mrak je spolja? Da li to peva vetar il' peto? Moda su mesto zime na polja labudi pali na mesto sveto. Divno si ti, o polje belo! Greju krv moju pretihe studi! Prosto bih hteo uz svoje telo, da stegnem breza te gole grudi. O tihe umske, dremljive humke! O ti radosti, prebelih njiva! Prosto bih hteo da sklopim ruke, da grlim vrbe ta bedra iva.

U danima pribranosti i smirenja, u septembru i oktobru 1925, Jesenjin je urio da sredi rukopis tri toma svojih sabranih djela. Pomagala mu je Sonja, dragocjeno. Sonja je, iz tih danononih bdijenja nad rukopisima, s posebnom radou pamtila 18. septembar: tog dana je registrovan njen brak sa Jesenjinom. Tek tada! Jesenjin je tih dana, kao to je uvijek, volio da s njim budu Kaa i ura. Sa Kaom je mogao da podijeli svoje radosti i nedae, imala je dvadeset godina, a prema etrnaestogodinjoj uri, kako je pisala u svojim uspomenama, odnosio se kao prema djevojici, umiljato i njeno. Ona je do kraja ivota pamtila ushienje kad je slavni brat i nju, kao ranije Kau, doveo iz sela u Moskvu, da nastavi kolovanje, oktobra 1924. Volio ih je bezgranino, tepao im: urenok i Kaka, a one su ga oboavale. I kakva srea za uru, evojicu sa sela, kad je Jesenjin pozvao nju i Sonju d a se fijakerom provozaju po Moskvi. ura je bila ushiena. U svojim uspomenama kae: Kad smo stigli do Pozorinog trga, Sergej je predloio da svratimo na ruak. I evo, ja sam prvi put u restoranu. Portiri, ogledala, bljetavi lusteri sve to, mene je zapanjilo i zaprepastilo. Viela sam sebe u ogromnom ogledalu i bila zabezeknuta: bila sam tako mala, nespretna, obuena seljaki i ogrnuta lijepom, ali seljakom maramom. No, sa mnom su bili Sonja i Sergej. Oni se ponaaju jednostavno i slobodno. I drei se njih, koraala sam prema stoiu u dvorani sa stubovima. Vidjevi moju smuenost, Sergej se sve vrijeme osmjehivao i, da bi me konano zbunio, progovorio je. Pogledaj, kako si lijepa, kako svi gledaju u tebe. Pogledala sam po dvorani i uvjerila se da je u pravu. Svi su gledali prema naem stolu. Tada nijesam razumjela da gledaju njega a ne mene i tako sam se zbunila da i ne znam kako sam izala iz restorana. A ve sljedeeg jutra, Jesenjin je napisao etiri pjesme i izdiktirao ih Sonji. U tim stihovim a je lik njegove sestre ure, lijepe i muzikalne djevojke, koja je vei dio vremena provodila s bratom i pjevala mu omiljene pjesme iz zaviaja svjedoi Sonja. Jesenjin se prema uri odnosio naroito blago i o njoj rado priao prijateljima. Jedan od najradosnijih dana u urinom ivotu bio je 11. oktobar 1925: te etiri Jesenjinove pjesme, a svaka sa posvetom Sestri uri, itala je u listu Krasnaja niva. Pjesme su raznjeena sjeanja na djetinjstvo, enja za dobrim i ljudskim u gruboj svakodnevici.

Dirljivo njeno pjevao je uri liila mu je na brezu pred porodinom kolibom. U ispovjednoj sjeti, moli je da mu pjeva to je negda pevala nam mati: SESTRI URI Zapevaj mi onu pesmu kradom to je nekad pevala nam mati Ne alei za iezlim nadom I moj glas e moi da te prati. O, znam dobro i pamtim...tako je, Uzbuuj me, diraj, uz aptanje Ko da ujem ja iz kue svoje U tom glasu sve neno drhtanje. Ti mi pevaj, de, i ja u biti S istom pesmom, ko ti, uz te krike, I ovla u oi zaklopiti I videu opet drage like. Ti mi pevaj. Radost je ne strta to voleo nikad nisam sam I vratnice jesenjega vrta I opalo lie s vinje...ljam. Ti mi pevaj sve da me podseti: I nee me mrtiti brige rune. Slatko je to, i lako, videti Staru majku i kokoke tune. Zauvek sam zbog magle i rose Zavoleo brezu i stas znan, I njezine divne, zlatne kose, I laneni njezin sarafan. Zato dui nije teka veza Uz tu pesmu i pred vinskom aom ini mi se da si ti ta breza to stajae pred kolibom naom

SESTRI URI U tom svijetu prolaznik sam samo ti veselom rukom mahni meni. U jesen i mjesec isto, znamo, od svjetla je njean, tih i sneni. Prvi put me mjesec sada grije, prvi put od studeni me titi. Opet u da ivim, da se smijem

toj ljubavi koje nee biti. Tom je kriva ta naa ravnica to se ljeska od pjeanih pruga, davna njenost neijega lica, i neija od roenja tuga. Zbog toga i sakrit neu htjeti, ista ljubav u nama je, zna se. Ovu zemlju voljet emo smjeti zajedniki, a ne svaki za se.

RODNI DOM SAM NAPUTIO DAVNO Rodni dom sam naputio davno, Za mnom osta i Rusija plava. Nad ribnjakom brezak ozvezdani Staroj majci tugu ublaava. Slian zlatnoj abi, mesec mladi Sa dna vode prua tanke ruke. Razlile se po oevoj bradi Bele vlasi kao cvet jabuke. Neu skoro doi u kraj stari! Snene bure zvonie sa jekom. Jednonogi klen budno straari Nad Rusijom plavom i dalekom. I znam, ima radosti u njemu, Kie lia ko voli zelene, Zato to taj stari klen u svemu Glavom udnom nalii na mene.

PISMO SESTRI O Deljvigu pisao je na Saa pred smrt, o lobanji redove je vio. Tako divan i dalek je bio, ipak blizak, ko rascvetan vrt. Zdravo, sestro! Zdravo, zdravo! Da l' sam il' ne seljak u kaftanu!? Da li i sad uva deda-avo nae vinje, tamo u Rjazanu?

Ah, te vinje! Pamti rumenila? Koliko je otac muka znao da ih slaba i ria kobila naa plugom preore bez "jao". Ocu krompir potreban je bio. Nama, opet, bata kleta. I nju su sekli, krili je...da! O tom malo jastuk mokri zna od pre...sedam... ili osam leta. Ja pamtim praznik, huni praznik maja. Cvetala je trenja, cveto jorgovan. I svaku brezu grlei bez kraja, pijaniji bejah nego plavi dan. O, te breze! Breze-devojice! Ne volet ih moe samo taj, ko ak ni kod naivne deice ne nazire klicu, ploda sjaj. Sestro! Sestro! U svetu je malo, tako malo prijatelja, znaj! Ko svi, i ja nosim peat ljuti... Ako ti je neno srce - posustalo, nek sve zaboravi i neka uuti... Ti zna Sau. Bee dobar. Ah! I Ljermontov pred Saom ne klei. Al' ja sam bolestan... Jorgovana prah jedino e duu da izlei. alim te, sama ostae, a ja, i na duel sam spreman, pred mrak... "Blaen ko nije popio do dna" i nije douo pitaljke znak.

Al' bata naa!... Vrt mlad... Ta i po njemu e tvoja deca draga ii nekad, kad dou aprili... O! Nek bar ona pomenu tad da su na svetu... Ljudi udni bili.

DOBRO JUTRO! Zadremale zlatne zvezde vene, Ogledalo vode zadrhtalo, Prti svetlost na zalive rene Na horizont rumenilo palo. Osmehnute bele breze snene, Rasputenih i svilenih kosa. ute, ute minue zelene, Vatrom plamti i srebrna rosa. A kopriva, narasla uz kue, Sedef beli neko u nju utro, Njiui se pijano apue: ,,Dobro jutro!"

Jesenjin je bio pred hapenjem. Sudija Lipkin je zahtijevao da ga milicija privede na suenje zbog incidenta u vozu na povratku s Kavkaza. Agenti su dolazili u Sonjin stan, ali ga nisu zaticali stalno je bjeao od potjere. Jedne veeri posjetio je sestre Kau i uru u Zamoskvoreju, e su se nastanile. Izgledao im je tuno: omravio, klonuo, emeran. Hrabrila ga je Kaa: izbjei e suenje jedino ako se skloni u bolnicu, jer bolesnima ne sude. Neveseo, pristao je. I kao da ga je ta nagla odluka ohrabrila, ponovio je: ii e u bolnicu, tamo e nastaviti da sreuje rukopise za Sabrane pjesme. 26. novembra 1925. Jesenjin je primljen na Psihijatrijsku kliniku Moskovskog univerziteta. Dva mjeseca lijeenja odredio mu je profesor Petar Ganukin. Doktor je dobro poznavao pjesnika: lijeio ga je i ranije, spasavao od milicije. Ipak, potjera za njim nije prestajala. Iako su samo njegovi najblii znali da je u bolnici, milicija se pojavila i od profesora Ganukina zahtijevala da Jesenjina otputi da bi ga vodili na suenje. Profesor se usprotivio, napisao je: graanin Jesenjin se lijei na Psihijatrijskoj klinici i zbog stanja svog zdravlja ne moe ii na sud. Smiren energinom zatitom ljekara, ivjei pod strogim reimom i uz danononu brigu osoblja klinike dopala im se pjesnikova bezazlenost, srdanost sa svakim nastavio je da sreuje Sabrane pjesme. Oporavio se, osvjeio (ili, kako sam kae: sam sebi izgledam kao taj klen maleni, al ne ogoleo, naprotiv zeleni). Napisao je est novih, izvanrednih

pjesama (jedna od njih je i uvena ko je ljubio taj ne ljubi vie...) proetih bolnom alou za mladou i sjeanjem na ljubav i njenost. Tada je napisao i Klenu moj: Klenu moj opali, smrznut ase broji, Zato na meavi poguren ti stoji? Da li neto vide? Il si uo neto Pa poo za selom proetati veto? I ko pijan straar na putu si stao, Utonuo u smet, noge promrzao? Pa i ja sam sada sklon za male stanke: Neu doi kui s drugarske pijanke. Usput sretoh vrbu, zatim bor i jelu, Zapevah im pesmu kroz meavu belu. Sam sebi izgledam kao taj klen maleni, Al ne ogoleo, naprotiv zeleni. Neutiv, ko klada pijan, gube vezu, Kao tuu enu grlio sam brezu.

MODA KASNO Moda kasno, moda mnogo rano, Neprimetno i bez elja svesnih, Ja uinih sebe Don-uanom, Kao pravi vetrogonja pesnik. ta se zbilo? Kuda li to bludim? Svakog dana ja kleim pred drugom. Zbog osmeha sree da izludim, Nepomiren s izdajom i tugom. Ja sam uvek eleo da manje Progone me nenosti i drai. Pa zar lano, uplje oseanje, U oima ovih ena traim. Izbavi me, o, moje prezrenje, Moja dua tebi je odana. Nju je hladno zahvatilo vrenje, I umljenje plavog jorgovana. uti suton u dui se zlati I svaki as glas iz magle kane: Ko osea, nek slobodom plati! Taj izazov primi Don-uane.

Kad za glasom izazova kreem, ekaju me uvek isti puti. Ja meavu smatram majskim cveem, A ljubavlju zovem drhtaj puti. Eto to to se zbilo i kud bludim, Zato kleim veito pred drugom. Zbog osmeha sree da izludim, Nepomiren s izdajom i tugom.

21. decembar. Presudni dan... Jesenjin je naputio kliniku, svojevoljno. Ranijih dana, dozvoljavali su mu da nekim poslom ode u grad, ali uvijek je iao sa ljekarom i sa njim se vraao. Ipak on nije bio bilo koji pacijent. A trebalo ga je uvati i od milicije. Toga dana je otiao sam i nije se vratio. Odmah je javljeno Sonji, sestrama Kai i uri. Svi zabrinuti, traili su ga po mjestima na koja su vjerovali da bi mogao biti, oekivali da e se javiti. Ljekar se rastrao do pjesnikovih prijatelja, molio da ga nau i nagovore da se vrati na kliniku. Jesenjin se pojavio u izdavakoj kui Gosizdat, pijan, ljutit. 22. decembar. Posjetio je Anu Izrjadnovu i sina Jurija, jedanaestogodinjaka. U svojim Uspomenama Ana pie: Rekao je da je doao da se oprosti. Na moje pitanje: Zato? govorio je: Bjeim, odlazim. Osjeam se loe, vjerovatno u umrijeti. Molio me je da uvam naeg sina Jurija, da ga ne razmazim. 23. decembar. U sumrak, Jesenjin dolazi kod Sonje. Spakovao je svoje stvari i odmah naputio stan. ura, koja je bila sa Sonjom, zapisala je o tom svom poslednjem vienju sa njim: Ja i Sonja Andrejevna smo odmah izale na balkon. U velikim pah uljicama, lijeno kruei, padao je paperjast snijeg. Vielo se kako su kod glavnog ulaza Ilja i dva koijaa reali kofere na sanke. Poto su koferi namjeteni, Sergej je sjeo u druge sanke. Ne znam kako sada da objasnim tadanje moje osjeanje, ali ja sam kriknula: Serjoa, zbogom! Podigavi glavu, on se u isti mah osmjehnuo svojim radosnim, milim osmijehom, mahnuo rukom i sanke su zale za ugao kue. Bilo mi je nesnosno i tijesno u pustom stanu. Toga dana poeo je moj raspust i ja sam sa Kaom otputovala kui u selo. Vee, stan Zinaide Rajh. Zapis njene i Jesenjinove erke Tatjane o neoekivanoj oevoj posjeti, tuno je sjeanje djevojice od nepunih osam godina. Bila je u sobi s bratom Kostom kada je Jesenjin doao. Tatjana pamti: bilo je vee, soba u tami - prepoznala je oca po nasmijanim oima i sama se nasmijala. Bolest je jako izmijenila njegovo lice. Kazao je da ide u Lenjingrad i da je doao da se oprosti od njih. Bilo mi je teko i ne pamtim ta je govorio. Tada me je pitao:Zna li ko sam ja tebi? Mislila sam samo o jednom: on odlazi, doao je da se oprosti i ja sam pobjegla iza tamnih vrata kabineta. Zbunjenu i uzbuenu djevojicu, svoju miljenicu, vratio je u sobu i obazrivo joj poljubio ruku. Okrenuo se Kosti da se i s njim oprosti. Nisu ga vidjeli nikad vie. PESMA Ima jedna dobra pesma u slavuja Pesma mojoj glavi, grobno aleluja. Cvetala je pusta, ludovala mlada,

A sad kao mrtva klonula od jada. Misli moje, misli! Bol pritiska teme. Straio sam mladost ne alei vreme. Kako se sve zbilo to i mene udi. Nou jastuk tvrdi privijam na grudi. Teci, pesmo trepetna, sipaj tugu gnjilu! U sumraku zamiljam kako grlim milu. Pod prozorom muzika i meseev plam. Nikad vie voljenu neu sresti, znam. Eh, ljubavi emeru, krvi zoro snova! Ko gitara stara i ko pesma nova. Sve u istom kolu, veselju i znoju, to pevahu dedovi, sad unuci poju. Pevajte u mladosti, ivot treba iveti! Svejedno e dragana kao list posiveti. Precvetah, a ne znam gde. U piu? Od sree? Nekad su me hvalili sad me niko nee. I zato je dobra pesma u slavuja, Pesma mojoj glavi, grobno aleluja. Cvetala je pusta, ludovala mlada, A sad kao mrtva klonula od jada.

CVIJET KOJI SE NE PONAVLJA Tih posljednjih dana decembra pojavila se i njegova, ispostavilo se za ivota posljednja objavljena pjesma "Cvee mi veli - zbogom ostaj". Pjesma je napisana poslije jednog od mnogih razoarenja, a kasnije se saznalo i koja je to bila ena koja je probudila bolnu rezignaciju u ovim stihovima. "Od djetinjstva sam znala da je majci upuena pjesma 'Cvjee mi veli - zbogom ostaj'", pisala je Zinaidina i Jesenjinova erka Tatjana u svojim uspomenama na roditelje. Napisana malo prije njegove pogibije, pjesma je nasluivala "nikad vie videti neu njeno lice i rodni kraj", kako kae jedan stih. "ta ja mogu rei o njoj? Samo to da je majka, priajui mi o ocu, uvijek pominjala tu pjesmu, a kad je o njoj govorio neko dugi u naoj kui, obino bi to inio tako da se znalo da se odnosi na Zinaidu Nikolajevnu". Zinaida je tada bila u drugom braku, a ko je poznavao nju i Jesenjina znao je i da se na nju odnose stihovi "ostavljenoj dragoj u tihoj noi, drugi e lepe pruiti pesme", kao i da su njoj upueni stihovi "draga uz drugogo dragog, sred slavlja, setie se moda i mene".

CVEE MI VELI - ZBOGOM OSTAJ

Cvee mi veli - zbogom ostaj, I krunice sve nie sleu: Njeno lice i rodni kraj Da nikad vie videt neu. No, to u, draga, i to znam!... Ja videh njih i zemlju ovu, I samrtniki drhtaj sam Primiu kao milotu novu. I zato to cilj, celoga veka, Postigoh, idu s osmehom zdravlja Ja i sad stalno tvrdim, bez jeka, Da se svetu sve ponavlja. Nije l' svejedno - drugi e doi, Tuga rastuit otilog ne sme. Ostavljenoj dragoj u tihoj noi Drugi e lepe pruiti pesme. I prate pesmu duom ene, Draga uz drugog dragog, sred slavlja, Setie se moda i mene, Ko cveta koji se ne ponavlja.
Dopuna: 07 Sep 2008 1:48

ETIRI POSLEDNJA DANA I danas traju kao najvea zagonetka etiri poslednja Jesenjinova dana. Ni sada nema jasnog i pouzdanog odgovora kako je protekla njegova posljednja no i zato je bila tako strana? I zato papiri o istrazi policije i ljekara o Jesenjinovoj pogibiji, vie pobuuju sumnje nego to otkrivaju istine o pjesnikovoj tragediji u Lenjingradu. Malo je svjedoanstava, poznatih javnosti, o ta etiri dana. Zato je Jesenjin otiao iz Moskve, kako je zamiljao ivot u Lenjingradu, ta je govorio o svojom nedaama, o svojoj poeziji, ta mu je bilo na dui..? I toliko drugog, veoma vanog, pominje se samo fragmentarno ili se tek nasluuje u zapisima dvoje posljednjih i jedinih poznatih svjedoka Jelisavete Ustinove i Volfa Erliha. Njihovi rukopisi su nepotpuni, pojednostavljeni, bez due. Prema svjedoenju Ustinove i Erliha, hronika etiri posljednja dana izgleda ovako: etvrtak, 24. decembar 1925. Jesenjin je jutarnjim vozom stigao u Lenjingrad. Smjestio se u Hotelu "Angleter", u sobi broj 5, na drugom spratu. Poslije 10h posjetio je Jelisavetu i Georgija U stinova u sobi 130, e su stanovali, i pozvao ih na ampanjac. Priao je: poinje novi ivot, eli da pokrene knjievni asopis, odluio je da vie ne pije, nee se vraati supruzi Sonji Tolstoj, niti se vie eniti...

Poslije podne, sa Ustinovima je otiao u grad, kupovali su novogodinje poklone, a uvee su se okupili u njegovoj sobi i razgovarali do 21h. Do ponoi, priao je sa Erlihom - on je tu i prenoio. Petak, 25. decembar. Jesenjin i Erlih, ujutro, otili u grad da potrae pjesnika Nikolaja Kl jujeva - "on je moj uitelj", govorio je za poznatog seljakog poetu. Uvee su Jesenjina posjetili Uakov i stari knjievnik Aleksandar Izmajlov. itao im je poemu "Crni ovjek" - "u konanoj verziji, znatno skraenoj", zapazila je Ustinova. Kad ga je zapitala zato pije vie nego ranije, poalio se: kad bi ona znala kako je preivio te tri godine. Sad mu je veoma tijesno, neveselo, takva mu je i poezija: "ivot je jeftina ega, ali je potrebna", govorio je, a za sebe je rekao da je "boja svirala". Objasnio je: to je kad ovjek troi iz svoje riznice, a ne dopunjava - nije mu interesantno. I on je takav, rekao je s gorkim osmjehom. Subota, 26. decembar. Dan je proao u prianju s Erlihom, koji je ponovo prenoio kod njega. "Razgovori su bili jedni isti: stan, asopis, smrt" - pie Erlih. Sve trgovine zatvorene i nema se kud, a nema ni rubalja. "Zna li da u ostati jednoruk" - govorio je i pokazivao oiljke na lijevoj ruci od posjekotine staklom pri padu ispred zgrade u kojoj je Galja stanovala, prvih dana februara 1923., pa je lijeen u Kremaljskoj bolnici. Ljekari su mu govorili da e ruka posluiti pet est godina, moda i vie, ali e venuti zbog povrede tetive. "I propade moja bijela ruica". Neelja, 27. decembar. Jesenjinov posljednji dan. Zapisi Erlihova i Ustinove uoljivo se ne podudaraju iako opisuju iste, dramatine, trenutke. Pada u oi da Erlih ne pominje Jesenjinove rijei o pjesmi pisanoj krvlju, a zabiljeila ih je Ustinova. Ne razaznaje se ni to ko je od njih dvoje prvi bio s pjesnikom u njegovoj sobi kad im je to govorio. Zapis Erliha: "Od samog jutra digla se graja. Jesenjin je, smijui se i psujui, priao svima da su eli da ga raznesu eksplozijom. Ovako se to dogodilo. Posluitelj je uao da zagrije kupatilo. Vratio se za pola sata i rekao: 'Izvolite'. Jesenjin je otiao da se kupa, ali se vratio s krikom da su eli da ga dignu u vazduh! Ispostavilo se da su pe zapalili, ali u kazanu nije bilo vode - vodovod je bio zatvoren. Dola je Ustinova: - Sergunjka! Poludio si! Zato si pomislio da je pe mogla eksplodirati? - Teta Lizo, mora me razumjeti! Zapalili pe, a vode nema. Oigledno, kazan je morao eksplodirati!" Jesenjin i Ustinova izmijenjali su jo nekoliko slinih reenica. Ubrzo je dola i voda i dok se ona zagrijavala, Jesenjin i Erlih brijali su jedan drugoga, na smjenu: "Stojimo kod pisaeg stola: Jesenjin, Ustinova i ja. Ja briem brija. Jesenjin pere etku za brijanje. On kae: - Da! Teta Lizo, uj! To je bezobrazlik! U sobi nema mastila! Da li razumije? Hou d a napiem pjesmu, a nema mastila. Traio sam, traio, ne naoh. Vidi ta sam uradio. On je zasukao rukav i pokazao: posjekotina. Die se vika. Ustinova se ozbiljno naljutila. Zavrie ovako:

- Sergunjka! Posljednji put ti kaem: ako se jo jednom to dogodi, neemo se vie poznavati! - Teta Lizo, a ja ti kaem, ako ne budem imao mastila, ponovo u sjei ruku! Jesam li ja knjigovoa, ta li, da odlaem za sjutra? - Bie mastila. A ako ti padne na um da pie nou, a mastilo se ve osuilo, moe saekat i do sjutra. Nee ti se nita desiti. Tako su se sporazumjeli. Jesenjin se naginje prema stolu, cijepa iz notesa list i pokazuje iz daljine: pjesma. Kae, dok list savija na etiri dijela i dok ga stavlja u dep moga kaputa: Tebi! Ustinova hoe da proita. - Ne, ti priekaj. Kad ostane sam, proitae". Zapis Ustinove je krai, zgusnutiji, sa Jesenjinovim rijeima koje Erlih ne pominje, niti osporava, kao da ih preutkuje. Srela sam Jesenjina na stepenitu, bez kragne i bez kravate, sa sunerom i sa sapunom u rukama. Priao mi je rasijano i rekao da kupatilo moe da eksplodira: u loitu ima mnogo vatre, a u kazanu nema vode. Rekla sam, pozvae ga im sve bude gotovo. Ula sam kod njega. Tu mi je pokazao lijevu ruku. Na aci su bile tri plitke posj ekotine. Sergej Aleksandrovi je poeo da se ali da u ovom pranjavom hotelu nama ak ni mastila, pa je jutros bio prinuen da pie svojom krvlju. Uskoro je doao pjesnik Erlih. Sergej Aleksandrovi je priao stolu, iscijepao iz bloka pjesmu jutros napisanu krvlju i gurnuo je Erlihu u unutranji dep kaputa. Erlih je potegao ruku da izvadi papir, ali ga je Jesenjin zadrao: Proitae kasnije, ne sada! to se toga dana jo dogaalo u sobi broj 5? Ustinova u nastavku zapisa kae da su se ponovo svi sastali neto kasnije, a da je Jesenjin uvee zaspao na otomanu. Zajedno su veearali, a onda su Ustinovi otili, Jesenjin je poslije 20h ostao sam. Sjutradan je portir, dajui izjavu, saoptio da je oko 22h Jesenjin siao do njega s molbom: nikoga ne putati u sobu!. 28. decembar poneeljakPoslednji zapis Ustinove: Ja sam pola da zovem Jesenjina na doruak, dugo sam lupala, doao je Erlih i zajedno smo lupali. Na kraju, zamolila sam upravnika da kalauzom otkljua sobu. Upravnik je otkljuao i otiao. Ula sam u sobu: krevet je bio nedirnut, na otomanu prazno, na divanu nikog; dignem oi i vidim ga u omi pored prozora. Ja sam urno izala.

DO VIENJA, DRUE Do vienja, drue, do vienja. uvaju te, mili, moje grudi. Rastanak je znak predodreenja, Susret nam se u daljini nudi.

Do vienja, bez stiska, bez glasa, I ne tuguj sputene povije. Nije novo mrijet prije svoga asa, Al' ni ivjet, bogme, nije najnovije.

JESENJIN JE UBIJEN? Prolo je ve osamdeset godina od Jesenjinove posljednje noi, izmeu neelje i ponedeljka 27. i 28. decembra 1925, a jo uvijek je tajna: ta se zapravo dogodilo u sobi 5. na drugom spratu hotela Angleter u Lenjingradu? U susret obiljeavanju 100. godina od pjesnikovog roenja i sedam decenija od njegove tragine smrti, u Moskvi su se devedesetih godina pojavili mnogobrojni lanci, studije i knjige u kojima je izraena sumnja u istinitost policijske i medicinske istrage o Jesenjinovoj smrti. Objavljen je itav niz nepoznatih dokumenata i na njihovoj uvjerljivosti zasnivaju se javna tvrenja: Jesenjin je ubijen, pa objeen. Posebnu panju izazvala su istraivanja pukovnika policije Eduarda Hlistalova. Kao dugogodinji isljednik MUP-a, on je u tajnim i specijalnim arhivima policije otkrio veliki broj dokumenata, dotad nepoznatih javnosti, o Jesenjinovim danima tokom posljednjih godina ivota. Najvee podozrenje ovog iskusnog policajca izazvali su zvanini izvjetaji o istrazi: bila je nestruna i povrna, i oigledno pod diktatom nevidljivih mran jaka kategorian je Hlistalov. Iznio je o tome mnotvo dokumenata u svojoj knjizi Trinaest krivinih djela Sergeja Jesenjina. Akt o samoubistvu Jesenjina sastavio je Nikolaj Gorbov, ovjek koji je tek est mjeseci bio obian pozornik. Njegova nepismenost i nestrunost su porazni. Akt vrvi od nepreciznosti, gramatikih greaka i nedosljednosti. Na osnovu njegovog izvjetaja je utvreno da je Jesenjin izvrio samoubistvo. Zato u sobu broj 5. nije doao iskusni kriminalistiki inspektor i ljekar sudske medicine, kako je to uobiajeno, nego je sve preputenu nepismenom pozorniku-pripravniku, pita se Hlistalov? Oigledno da je to uraeno namjerno, kae Hlistalov. Ne zna se ni zato za posmrtne fotografije pjesnika i sobe nije doveden fotograf policije nego portretist Mojsej Nepeljbaum, za koga se znalo da je bio kremaljski fotograf. Zapisnik o obdukciji potpisao je ekspert sudske medicine dr Aleksandar Giljarevski. Prije nego to detaljno analizira taj neobian spis, sauvan zahvaljujui Jesenjinovoj supr uzi Sonji, Hlistalov pominje zagonetnu ifru na dokumentu koji su Ggiljarovskom uputili naelnik 2. odjeljenja Lenjingradske gubernijske milicije Aleksandar Hohlov i ef istrane slube Ivan Vergej. Kratkim dopisom, pisanim mainom, obavijestili su ljekara da mu alju telefonogram o samoubistvu gr.(aanina) Jesenjina Sergeja, da se prikljui predmetu. A na tom dopisu je dodato i ovo: 4p5stUPK. To je znailo: lan 4, taka 5, Krivino procesnog kodeksa Rusije, a odredba je nalagala da se proces obustavlja zbog nedostatka dokaza. Oigledno, milicija je u zavijenoj formi zakljuuje Hlistalov obavijestila ljekare da za Jesenjinovu smrt nema osumnjienih i da to ima na umu u ekspertizi. Zapisnik dr Giljarevskog o obdukciji izaziva nedoumice ve i svojim izgledom, a jo vie sadrajem. Napisan je rukom i mastilo se na vie mjesta razlilo po papiru, a trebalo je

mainom, i to u najmanje dva primjerka za miliciju i arhivu bolnice. Neobino je: na njemu nema nikakvih ustaljenih slubenih oznaka naziv bolnice, broj, peat. Ekspert sudske medicine nije opisao, a morao je, sve tjelesne povrede i njihov karakter, od ega su nastale i kakve su posljedice mogle da izazovu, to je izuzetno vano. Nema potpunog i argumentovanog objanjenja o nastanku rane na elu: brazda dugaka oko 4 santimetra i iroka santimetra. Skree panju i to to su, kako izgleda, postojale dvije medicinske ekspertize. Hlistalov je u arhivi naao potvrdu o Jesenjinovoj smrti, izdatu u Matiarskom zvanju Lenjingrada 29. decembra 1925. Kao uzrok smrti navodi se samoubistvo vjeanjem, a ekspertizu, zavedenu pod brojem 1017, uradio je Giljarevski. To upuuje da je tog dana u Matiarskom zvanju postojala ekspertiza dr Giljarevskog pod brojem 1017, a ne ona pisana rukom. Ne zna se ko je ekspertizu 1017 uputio matiaru, niti je ona naena, poto se takav dokument nije prilagao uz matiarsku knjigu. Vjeruje se da bi njen pronalazak razjasnio mnogo zagonetnog o Jesenjinovoj smrti.

nastavak... Samoubistvo Jesenjina je falsifikat vijeka, tvrdi u svojoj knjizi Zlatoglavi pjesnikinja Natalija Sidorina. Ona je za svoju tvrdnju oslonac uzela u dokumentarnim zapisima pjesnikovog ivota i pogibije, kao i zapisnik dr Giljarevskog o obdukciji. Ona kae da je ovaj spis, bez zvaninih dokaza da je autentian, nizom nedoreenosti u suprotnosti s drugim dokumentima nastalim 28. i 29. decembra 1925. Takve su fotografije snimljene u sobi 5 i u Obuhovskoj bolnici, iji se negativi uvaju u zatvorenim arhivima, kako se otkrilo tek 1992. Pored dugake rane na elu, iznad desne obrve, na fotografijama je odmah uoljiva i velika okrugla rupa ispod te brazde, a ona se ne pominje u zapisniku ljekara. Nalik na oiljak od udarca ili od metka, ta crna rupa markatna je naroito na fotografijama izmuenog pjesnikovog lica snimljenog u krupnom planu. Bez uvjerljivog objanjenja kako su mogle nastati u posljednjoj pjesnikovoj noi, te povrede osnauju vjerovanje istraivaa da su posljedica nasilja nad pjesnikom. Na posmrtnoj masci Jesenjina, iji je otisak vajar I. Zolotarevski uzeo u Domu pisaca, e je koveg odnijet iz Obuhovske bolnice, ostao je trag tih povreda, a na njih patofiziolozi gledaju kao na potvrdu da je Jesenjin bio fiziki napadnut. Pjesnikinja Sidorina ukida mogui utisak o oajniku koji, u raspadu linosti, pie svojom krvlju. Spominje malo poznato: Jesenjin je tako pisao i ranije, i to stihove proete radou elei da naglasi znaenje pjesme ili prosto zbog toga to nije imao mastilo, kao to ga nije bilo ni u hotelu Angleter. Uinio je to ak dva puta krajem 1924, za vrijeme boravka na Kavkazu, kako se to znalo u porodici njegovog prijatelja, gruzijskog pjesnika Ticijana Tabidzea. Njegova supruga Nina svjedoi u svojim Uspomenama: Jesenjin joj je poklonio, upravo tampanu, svoju knjigu Sovjetska Rusija, s posvetom napisanom krvlju Voli mene i Plave rogove (Plavi rogovi je naziv drutva gruzijskih pjesnika). Jedne veeri, kasno, donio je Ticijanu pjesmu Pjesnicima Gruzije, rekavi: nije imao mastilo i stihove je morao pisati krvlju. Rukopis Nine Tabidze, poslije njene smrti 1965, redigovan je tako da su svjedoenja o posveti i pjesmi napisanoj krvlju izostavljena, to je zaista udno. Pjesnikinja Sidorina pominje i niz memoarskih zapisa savremenika i dokumenata iz

zatvorenih arhiva o Jesenjinu, koje novim injenicama osvjetljavaju linosti, osumnjiene i od drugih istraivaa da su podmuklo uticali na pjesnikovu sudbinu. Za Erliha se kae, bez ograde, da je bio tajni agent policije pominje se i njegova fotografija u uniformi kapetana eke (eka, tajna policija, nekoliko puta je mijenjala ime: kasnije je bila NKVD, a zatim KGB). U najnovijim istraivanjima, sve tamnija sjenka pada na pojedince za koje se zna, ili je to kasnije utvreno, da su stanovali ili dolazili u hotel u danima kada je pjesnik u njemu boravio. Za neke pisce javno se tvrdi: bili su agenti policije. A ona je danonono nadzirala sve to se dogaalo u hotelu. Do danas je ostalo zagonetno: ko je i zato uzeo bez traga Jesenjinove rukopise koje je on donio iz Moskve; nestao je i njegov kaput, a nije naen ni kai od pjesnikovog konog kofera na njemu je zateen objeen. Tako neto se ne dogaa u ozbiljnoj istrazi i govori o tome kakva je ona bila. Sada se zna: gotovo svi svjedoci dramatinog dana u hotelu i bolnici, zavrili su ivot nasilnom smru ili nestali bez traga za vrijeme staljinizma. Za ljekara Giljarevskog kae se da mu je sudbina nepoznata, a kao godina smrti pominje se 1931. Njegova supruga je nastradala u nekom logoru. Erlih je strijeljan 1937. I Jelisaveta Ustinova je strijeljana te godine, a njen mu Georgij se objesio pod neobjanjenim okolnostima 1932 ni do danas nije objavljena njegova oprotajna poruka, pisana krvlju. Milicionar Nikolaj Gorbov, uhapen tridesetih, nestao je bez traga. I upravnik hotela Nazarov naao je smrt u logoru.

Samoubistvo pjesnika Sergeja Jesenjina tu senzacionalnu vijest objavio je lenjingradski Novi veernji list u utorak, 29.decembra 1925. I ta rije samoubistvo, razglaena je po Rusiji, ogromnim tiraom tampe, prije policijske i medicinske istrage, koja je od samog poetka izazivala podozrenje pjesnikove porodice i prijatelja. Ponavljana je decenijama kao jedina, nesumnjiva istina o Jesenjinovoj smrti. A pjesma Do vienja uzimana je kao krunski dokaz da je otiao iz ivota svojom voljom i oprotajnu poruku iskazao stihovima nije novo mreti prije svoga asa / al ni ivet, bogme, nije najnovije. Novo tumaenje nastanka pjesme Do vienja nudi rukopis Stanislava i Sergeja Kunjejeva Boija svirala. U tom Jesenjinovom ivotopisu, otac i sin Kunjejevi sabrali su svoja otkria o pjesniku, tokom osam godina istraivanja, u arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije, instituta knjievnosti, privatnim zbirkama, neobjavljenim rukopisima i pismima veeg bro ja njegovih savremenika. Kunjajevi tvrde: Do vienja nije Jesenjinova predsmrtna pjesma, nego njegova poetska improvizacija, spontana, nastala ranije. A to to je papiri s te dvije strofe strpao prijatelju u kaput kao svojevrsni poklon iz toga se ni u kom sluaju ne smije stvarati zakljuak da su ti stihovi posveeni nekom odreenom ovjeku. U Jesenjinovoj poeziji moe lako da se zapazi: sintagme do vienja i prijatelju moj nijesu usamljene samo u njegovoj posljednjoj pjesmi ponavljaju se u stihovima iz posljednje godine ivota, a inspirisani su osjeanjima ljubavi ili usamljenosti. Pjesma Do vienja je samo posljednja u nizu njegovih poetskih improvizacija u kojima je razmiljao o ovjekovoj prolaznosti i neizbjenosti smrti. Ta misao se pon avlja u Jesenjinovim stihovima jo od njegove rane mladosti. Kain suprug, pjesnik Vasilij Nasjedkin, svjedoi u svojim uspomenama Jesenjinova posljednja godina da je on trezveno razmiljao o smrti, kao pratiocu ovjekovog ivota. Zato pjeva o smrti? pitao ga je zet dok mu je govorio

elegine stihove Lie opada. Pjesniku je neophodno da esto govori o smrti priao je Jesenjin. Jedino razmiljajui o njoj, pjesnik moe izuzetno otro da posmatra ivot. Na rukopisu pjesme Do vienja, potpisanoj inicijalom S. J., Jesenjin nije naveo kad je nastala. Ali, kad je prvi put objavljena, ispod stihova je pisalo: 27. decembar. Neko je to samovoljno dopisao u hotelu ili redakciji. Otac i sin Kunjejev uvjeravaju da se moe pouzdano govoriti da pjesma Do vienja nije napisana tada, nego znatno ranije. I Jesenjinov otac Aleksej je o tome svjedoio u pariskom asopisu isli 1934. godine: pjesma je nastala za vrijeme Jesenjinovog boravka u Bakuu 1924, imala je pet strofa, a ne dvije, kako je objavljeno i posveena je knjievniku i novinaru Viktoru Manujlovu. A te godine u Bakuu je dvije pjesme prije toga pisao krvlju. Jesenjinova impulsivna priroda i burni temperament nijesu mogli ni minut da ekaju da zapie nove stihove i time se moe tumaiti to je tri puta u ivotu, kad nije imao ni olovku ni mastilo, rasjekao ruku i pisao krvlju. Dokazano je: pjesma je ispravljana. Objavljena pjesma se razlikuje od originala. Taj papiri sa niskom stihova napisanih krvlju, jedinstven u istoriji ruske i svjetske poezije, uvijek je pod najstroijom zatitom: za sedamdeset godina, vielo ga je svega petnaest istraivaa. Oni svjedoe da se original razlikuje od objavljenih stihova. Nedoitano Do vienja podstie nova itanja, ekspertize, tumaenja. Sve to su najnovij a istraivanja otkrila o Jesenjinovom ivotu, stvaralatvu i smrti, ita se kao roman o nezatienom usamljeniku koji je jedino elio da pjeva samo svojim glasom, svojom dragom lirom, u stranim ruskim godinama.

Poslije njegove smrti, kada je objavljena poema Crni ovjek, oglasili su se mnogi kritiari i napadi na Jesenjina su bili nemilosrdni. Optunica se zvala jesenjtina. U njoj je sabrano sve to je u to vrijeme, sa stanovita politike i ideologije, oznaavano kao dekadencija i tue sovjetskom drutvu. Smatrano je naroito opasnim za mladi narataj. Dogmatiari su u Jesenjinovoj poeziji nali dokaze: dekadenciju, individualizam (a tada se slavio kolektivizam), pijanstvo, besposlica, nevjerica u svakodnevicu i njeno javno nipodatavanje, klonue due... U ovom ivotu nije novo mreti... Jedinka, slaba da sve to izbjegne, brzo se prikloni skitnji, alkoholu, izgredu, rezignaciji, pa ivot nije nita... Kolebljive i povodljive komsomolce, a moglo je biti mnogo pristalica i saputnika tog poroka jesenjtine, trebalo je energino udaljiti od tih niih duhom, sumanutih proroka i tih genija trenutka. Vratiti ih masama, ivotnom optimizmu, vjeri u budunost komunizma. Tada su mnogi izbaeni iz komsomola zato to su itali Jesenjinove pjesme. Pjesnik je bolestan, on je u grobu!, pisao je A. Voronski o Jesenjinovim poslednjim pjesmama, oznaivi ih kao materijal za psihijatra i kliniku. Kritiar G. Lelevi je tvrdio da se u toj komarnoj poemi nali kraj motivi smrtnog mamurluka, bolesti, bun canja, polubezumlja. Zlokobnost u stihovima Crnog oveka vidio je i P. Medvedev: poema je toliko subjektivna i javno patologenina da je iz toga materijala bilo teko dobiti neko znaajnije umjetniko djelo. To je agonija ne samo pjesnika nego i ovjeka, tvrdio je Medvedev. Oglasili su se i mnogi svojim istinama o Jesenjinu, runim i lanim o tek sahranjenom pjesniku. Odjekivali su naslovi: Kako je Jesenjin doao do samoubistva, Crna tajna

Jesenjina, O patologiji u Jesenjinovom stvaralatvu, Od heruvima do huligana... Pojavio se i muni Roman bez lai Anatolija Marijengofa, koga je Jesenjin smatrao najboljim prijateljem. U romanu je iznio niz neistina o pjesniku, prikazavi ga kao veoma grubog ovjeka, a takvim ak i prema svojoj porodici, to je bilo najobinije opanjkavanje to su znali svi oni koji su poznavali Jesenjina. Iako je Maksim Gorki javno osudio tu knjigu i neistine u njoj, ostavila je posljedice: stvarala je runu sliku o pjesniku, a to se dobro uklapalo u hajku protiv njega. Na jesenjtinu treba ispaliti propisan plotun, zagrmio je ideolog partije Nikolaj Buharin. I danas jezovito zvue pogromake rijei Buharina. Zahvaljujui Sergeju Jesenjinu, tom posljednjem kriku mode, u itavoj naoj knjievnosti, ukljuujui i proletersku, razmiljela se masna mrlja tih pravih ruskih palainki. Meutim, jesenjtina je najtetnija pojava naeg knjievnog trenutka, koja zasluuje da bude igosana. Priznajui Jesenjinu talenat njegov stih esto zvui kao srebrn potok, Buharin je mrtvom pjesniku i njegovoj lirici uputio rijei prezira: Jesenjtina je u cjelini odvratno napuderisano i bestidno nacifrano rusko psovanje, izdano natopljeno suzama pijanstva i zato jo odvratnije. Neobina mjeavina kerova, ikona, sisatih enetina, breza, mjeseine, kuki, gospoda boga, nekrofilije, izdanih suza pijanstva i traginog tucanja od pijanstva,ljubavi prema ivotinjama i varvarskog odnosa prema ovjeku, uzaludnih napora da se ovjek razmahne (izmeu tijesnih zidova ordinarne krme), raspojasanosti uzdignute na visini principijelnosi i tako dalje: sve to pod maskom lakrdijakog kvazi-nacionalizma to je jesenjtina. Buharin nije prezao ni od rijei koje su duboko vrijeale uspomenu na Jesenjina: Kau nam: u pitanju je seljaki pjesnik prelazne epohe, koji je tragino stradao zbog svoje neprilagoenosti... On ak moe i da se objesi na tavanu zbog duevne praznine. Trebalo je zaista imati debeo obraz pa za Jesenjina rei da je bio duevno prazan! Panju javnosti privukli su i pojedini profesori psihijatrije svojim lancima o Jesenjinovom zdravlju i lijeenju, koje dananji naunici meu njima i njihovi uenici, ocjenjuju kao miljenja bez iroke medicinske analize, a najvie senzacionalistikim. Tako je, na primjer, profesor Ivan Galant smatrao da je Jesenjin slabouman! Kad je uz Crnog ovjeka poela da se pominje i rije ludilo, Jesenjinovi prijatelji nastojali su da ire objasne pojam dvojnika u umjetnikom stvaranju. Dokazivali su da Crni ovek nije ni Jesenjinovo buncanje ni halucinacija, kako su pojedinci pisali, nego prototip crnog ovjeka koji postoji u djelima velikih pisaca, i prije i poslije Pukinovog Mocarta i Salijera. Pominju se ekspir, Servantes, Lope de Vega, Edgar Alan Po, ehov, Gogolj... U zatitu Jesenjina ustao je i Maksim Gorki. Gorki pie belgijskom knjievniku Francu Elensu 1926.godine: Kad biste vi znali, dragi moj, kakve je udesne, iskrene i dirljive pjesme napisao pred smrt, kako je velianstvena njegova poema Crni ovek koja se up ravo pojavila iz tampe. Mi smo izgubili velikog ruskog pjesnika. Gorki je pronicljivom analizom Crnog oveka uoio meu prvima visoke umjetnike i filozofske odlike poeme, to i dananja ruska knjievna kritika uzima kao najvee vrijednosti ovog Jesenj inovog remekdjela. U Jesenjinovoj drami Gorki je vidio duboko pounu socijalnu dramu. I Vladimir Majakovski je stao u odbranu Jesenjina. On pie: Pojavile su se pjesme, lanci i uspomene, ak i drame. Po mom miljenju, 99% onoga to je napisano o Jesenj inu prosto je besmislica, ili tetna besmislica.

Poema Crni ovek prvi put je objavljena u asopisu Novi mir, u januaru 1926. godine, ubrzo poslije Jesenjinove smrti. Postojalo je nekoliko verzija ove poeme, Jesenjin je dugo radio na njoj, a kau da je ona koju je pjesnik recitovao svojim prijateljima bila mnogo tea, traginija, od konane koja je objavljena. Maksim Gorki, koji kae da je jedva suzdravao suze kada je sluao Jesenjina kako recituje monolog Hlopue, pie da je duboko potresen pla kao kada mu je ovaj recitovao jednu od prvih verzija Crnog oveka. Jesenjinova supruga Sonja jedini je svjedok nastanka konane verzije Crnog oveka. On joj je priao da je poemu pisao u inostranstvu, a tokom dvije posljednje godine ivota itao je veoma rijetko, nije volio da o njoj govori i odnosio se prema njoj veoma muno i bolesno. Ona je sauvala originalni rukopis zavrnih stihova ove poeme, napisanih pred njenim oima u njihovom stanu, ali je o njima itala neistine koje su grubo vrijeale uspomenu na pjesnika. Bila je uanuta kad je tampa tvrdila da je Jesenjin stihove poeme monog pjesnikog zvuka i filozofskog znaenja pisao pijan. Sonja je priala: pisanje Crnog oveka oduzimalo mu je mnogo duhovne snage, zato to je nekoliko varij anti poeme nosio u mislima, sve dok posljednje nije ovjekovjeio perom na papiru, za stolom pred njom. Sergej gotovo i nije spavao. Kad je rukopis zavrio, odmah mi je proitao. Bilo je strano. inilo se srce se kida.... Fascinantna scena s lirskim junakom pred ogledalom, ponavljala se u varijantama poeme, pisanim tokom dvije posljednje godine pjesnikovog ivota. Tako je ljudsko i pjesniko ja stalno vodilo dijalog sa tim epilogom poeme napadom na crnog ovjeka. Pjesnik Nasjedkin, est gost Jesenjina, svjedoi da je poema zahtijevala kolosalni napor: stalno suoavanje sa dvojnikom. ovjek suoen sa zlom u dramatinom trenutku pred ogledalom i u njemu, vrhunac je Jesenjinove pjesnike umjetnosti, iroko tumaen i poznat svuda u svijetu. Poema Crni ovek je strana kao izraz Jesenjinove line drame i jo stranija kao simbolino ovoploenje ovjekove titanske borbe protiv sebe kao svog sopstvenog neprijatelja upeatljivo o njoj pie profesor Miodrag Sibinovi, pa lucidno uoava: Za Jesenjinovo je stanje, meutim, karakteristino da se poema zavrava time to lirski junak razbija ogledalo iz koga mu se javlja crni ovjek (sam crni ovjek, dakle, jo nije uniten). Jesenjin je postao zabranjen pjesnik! Njegov sin je pamtio dane kada je trpjela cijela porodica: njegovi drugovi bojali su da se sa njim viaju, a mnogi su mu ak predlagali da promijeni prezime. Tek od sredine pedesetih, pojavila su se nova izdanja Jesenjinovih pjesama i nova sjeanja na njega. S najveim interesovanjem itani su Susr eti s pjesnikom glumice Avguste Mikloevske, prvi put objavljeni tek 1960. Ti zapisi izdvajaju se ljepotom i iskrenou kazivanja i otkrivaju mnogo nepoznatog. Takvo je i sjeanje Miklaevske na jedno od posljednjih Jesenjinovih itanja poeme Crni ovek , koja je decenijama ekala pravu rije o sebi, kakva se sada o njoj pie u Moskvi: ono nipoto nije ni poema krize, ni poema kraja, ni poema sudbine, niti je rekvijem pjesnika, kako se govorilo za vrijeme osude jesenjtine i kasnije, nego je pjesniko remek djelo o vjenoj borbi Dobra i Zla, borbi koja ja vladala pjesnikom tokom cijelog njegovog ivota. Miklaevska je s tugom pamtila izlet u okolinu Moskve: Kao da sada gledam: na sredini sobe sto, samovar. Sedeli smo za stolom. Jesenjin je

stajao i itao svoju poslednju poemu Crni ovek. Uvek je divno itao svoje pesme, ali je toga puta bilo strano. itao je tako kao da nikoga od nas nije bilo i kao da se crni ovek nalazi ovde, u sobi. Videla sam da mu je teko, loe, da je usamljen. Shvat ila sam da sam kriva i ja i mnogi cenjeni i voljeni njegovi. Niko od nas nije mu pomnogao u pravom trenutku.

Izuzetno mlad, 1915 godine Jesenjin dolazi u Petrograd sa preporukom Sergeja Gorodeckog Miroljubovu: Dragi Viktore Sergejeviu, prihvatite ml adi talenat Sergeja Aleksandrovia Jesenjina. U depu ima rublju, a u dui bogatstvo. I to je tako bilo cijeli njegov ivot, s tim to estu u depu nije imao ni tu jednu rublju. Zahvaljujui svome izuzetnom talentu i svestranom poznavanju folklora, Jesenjin je ve u mladosti stekao glas prvog pjesnika sela. Prosjaci, bogomoljci i putnici sa kojima je esto dolazio u dodir u rodnom kraju, takoe su opsjedali njegovu matu pojanjem i pripovijedanjem itija svetaca i apokrifnih pria. Otuda su u ranijoj fazi njegovog stvaralatva obavezni atributi seoskog kolorita ikone, sveci, bog i drevni obiaji, a posebno omiljene mitoloke personifikacije iz domae tradicije. Sergej Gorodecki, knjievnik koji je Jesenjina izuzetno cijenio, pisao je: Svu ubogu ljepotu koja je ivjela u selu, u njegovim crkvicama, u beskrajnim povorkama sirotinje, donio je Jesenjin...kao sintezu drevne seoske ljepote. Pjesnik je sve upijao i prenosio u svoje stihove predanja, prie, sjetne stepske pjesme. Kao stvaralac, Jesenjin je bio sav u leteem trenutku, u hvatanju nestatinog, u nervu. ivo se bavio svojim epitetima, traio neobine rime i jak izraz. Tipini su jesenjinski prizori: breza nad jezerom, jasike sa golim nogama u jarku, pomamna trojka u kojoj leti mladost, tuga polja i smijeh djevojaki kao zvonjava naunica. Novi i izvorni, oni su svojom autentinou snano djelovali na salonsku sredinu savramenih literarnih krugova. Poseban peat utisnula je u Jesenjinovoj lirici poezija godinjih doba. U proljee u polju su breze djevojice, ljeto nosi stogove sjaja, jesen je ria kobila, a zima dolazi kao krdo demona, sa pahuljama u vidu petparaca to se stavljaju na oi umrlom. Zajedno sa mijenama prirode pjesnik se raa i umire: plai se zime i raduje proljeu, mrzi meavu to zavija u odaku i voli bujice kad poteku; u jesen tuguje, slua kako sova hue i eka smrt u zimu, pustu i samotnu; kad grane sunce, ponovo trai izgubljene staze. Njegovi stihovi svjedoe o nemiru, strahu, bjeanju i, na kraju, o rezignaciji.

Jesenjin je odrastao u tipino ruskoj patrijahalnoj sredini. Samouk, neobino darovit i kao predodreen da pati, ivio je za ljubav i poeziju, u tekim ruskim vremenima poslije revolucije, a uvijek vezan za rodni kraj. ivot je prihvatao sanjarski. Prieljkivao je pobjedu sela u revoluciji i njegovo izbavljenje od revolucije. Po prilici onako, kako je Blok odgovorio Majakovskom na pitanje kako mu se svia revolucija: Dobra stvar, ali meni spalie biblioteku. U dui nikako nije mogao da se pomiri sa nestankom njegovog svijeta iz snova, sa kojim su odlazile u nepovrat seljake kue s pijetlovima na krovovima, tihi sjaj kandila, prie iza pei i dremljivi maak, zvonjava praporaca, prostoduni starovremenski ljudi i sav patrijahalni svijet drevne Rusije. Jesenjinu je svojstveno lutanje. Lutajui traio je sebe, traio enu, traio novu zemlju,

Inoniju, traio zametene miljokaze na putu. Nita od svega nije naao. Njegov pesimizam nije obino razoarenje, to je eruptivna ali pritajena unutranja borba suprotnosti. Otuda je on as razdragan, as skeptian, nikad zadovoljan. Nije naroito volio grad. Nije bio ni revolucijom naroito oduevljen.U patrijahalnom svijetu on je vidio sebe, svoje djetinjstvo, itav ivot, i koliko god je cijenio ljude Oktobra, koliko god to pokuavao, nije mogao da ih prihvati za njega je poraz seljake Rusije bio vei od pobjede revolucije. Kada je shvatio da ta revolucija unitava ba onaj svijet o kojem on pjeva, svijet koji je on iz dubine due volio matuku njegovu seljaku Rusiju, okrenuo se protiv nje, revolucije. Bori se protiv gvozdenobetonske Rusije, protih mehanicizma, u srcu su mu breze, jasike, stepska polja... Nisam od novih. Zato da se krije? Jednom nogom jo sam gde sam bio jue. Hitajui tragom eline bratije Posrem i s mukom ovu drugu vuem. Intimno, u jednom pismu svojoj prijateljici Jevgeniji Livic on je to izrazio na sljedei nain: Postoje skokovi za ivo bie, kao to je prijelaz od konja na voz... Uzbuuje me u tome samo tuga za onim to odlazi, dragim, rodnim, ivotinjskim, i nepokolebljiva sila mrtvog, mehanikog... U ovom asu meni je veoma teko to istorija preivljava epohu umrtvljavanja linosti kao neeg ivog, jer uopte ne dolazi onaj socijalizam na koji sam ja mislio, ve odreeni i naroiti, kao nekakvo ostrvo Svete Jelene, bez slave i bez snova. Tijesno je u njemu ivom biu, teko je graditelju koji gradi most prema nevidljivom svijetu, jer te mostove sijeku i diu u vazduh ispod nogu buduih pokoljenja. Ova osjeanja oblikovana su u Poduju, izvanrednoj Jesenjinovoj poemi.

Nastavak... Korjeni pjesnikovog razoarenja mnogo su dublji, ali ovaj je presudan. Pobijedila je Sovjetska Rusija, kojoj on nije potreban. Lepo, bogme, zemljo! A kog sam avola krikom Ja se drao u pesmi da sam narodu predan? Moja poezija ne treba ovde nikom, Pa i ja sam, bogme, ovde nepotreban. Ispostavilo se da su mu neki od najboljih prijatelja agenti zloglasne e -ke (kasnije KGB), da su tajnoj policiji dostavljali podatke o njegovom kretanju, govorima... Erlih, prijatelj kome je poklonio krvlju napisanu pjesmu Do vienja, drue, do vienja, bio je oficir tajne policije, a u svojim Sjeanjima pie da mu je ao to prua ruku najmanje dvojici njegovih i Jesenjinovih prijatelja i time kalja uspomenu na asno ime pjesnikovo, i moli mrtvog Jesenjina da mu oprosti za ono to su njih dvojica znali. Kada i kako je Jesenjin saznao da

mu je jedan od najboljih prijatelja agent tajne policije? U pismu svom prijatelju pjesniku Kusakovu Jesenjin se ali kako ne pripada ni jednoj revoluciji, a da je, po njemu, od Oktobarske revolucije ostao samo k...c. Kusakov je pismo odmah proslijedio tajnoj policiji, a Jesenjin, saznavi ta je uradio ovjek koga je smatrao sabratom i prijateljem, pie: "Gospode! ovjek bi se mogao objesiti u ovoj samoi. Ah, kakvo pogano vrijeme, kad je ak i Kusikov poeo da mi prijeti kako me nee putiti u Rusiju". Ah, otadbino! Koliko sam pao. Ruj upalo lice pee, kao alac. Jezik sugraana tu mi je postao, U svojoj zemlji ja sam kao stranac. Dvije godine poslije Sergejeve smrti pojavio se u Rusiji Roman bez lai, knjiga koju je napisao Marijengof, pjesnik kojeg je Jesenjin smatrao najboljim prijateljem. Okosnicu knjige su inile uspomene na boemski ivot pisaca i umjetnika. Pojavu ove knjige, koja je Jesenjina prikazivala u vrlo runom svijetlu, izmeu ostalog i kao veoma grubog prema svojoj porodici, meu prvima je osudio Maksim Gorki, uvijek privreni prijatelj Sergejev. Autor je javni nihilist. Jesenjinova linost prikazana je zlonamjerno, drama neuvena, revoltirano je pisao Gorki. A svi oni koji su poznavali Jesenjina tvrde da je bio jedan od najnesebinijih ljudi koje su upoznali, ak olienje dobrote, kako je tvrdio jedan njegov poznanik. Razoaran u sve, povrijeen, Jesenjin se odao pijanenju, lutanju po kafanskoj Moskvi. Preostalo mu je samo da zatvori oi i pokua da ugui bol. S tugom, sa strahom, ali ve poinjem da se uim da govorim sebi: sakrij, Jesenjine, svoju duu, to je isto tako neprijatno kao i otkopane pantalone. Ali, on to ne moe, to vie ne bi bio on. Gui se u jazu suprotnosti. Sam priznaje da vino ne lijei, sam se trudi da ivi drugaije, a njegov takozvani banditizam je umnogome poza. Jesenjin ne mrzi i nije bandit u vulgarnom smilu te rijei. Buntovnik je, ne podnosi ljude nove vlasti, ne zarezuje mnogo autoritete i to ne krije, kivan je na pjesnike i umjetnike koji im se dodvoravaju, u pijanstvu psuje ljude Oktobra, tue se sa milicijom... Pun ideala, a u dui bogatstva, iz svog sela dolazi u Moskvu spreman da zagrli cijeli svijet, da svojom bogatom duom i ljubavlju oplemeni sve to dotakne, ali slijede razoarenja u ljude, revoluciju i postaje bandit, huligan, kako esto sebe naziva. Taj svoj banditizam pjesnik je neprimjetno obrazloio povjeravajui se kroz Nomahov monolog u dramskoj poemi Zemlja lupea (Nomah je u stvari Mahno, poznati odmetnik protiv sovjetske vlasti, a kada je poema objavljena bilo je svima sasvim jasno da kroz njegove rijei govori sam Jesenjin). Ne, nisam ludak. Vidi li, Barsuk, Ja sam udak. Ja volim opasni trenutak

Ko pesnik ase nadahnua. Tad moga uma zrai kutak Aktivnim stvaralatvom Do klonua. Ja zbilja nisam onakav Kakvim me vide kuvarice starke. Ja sam sav krv, Mozak i gnev sam sav. Moj banditizam posebne je marke. On je saznanje, ne profesija. Sluaj! I ja sam nekad verovao U oseanja: U ljubav, herojstvo i radost, Dok nisam, najzad, dokonao Da je sve to samo Sveopta gadost. Dugo sam bludeo u bunilu adskom, Cinizmom sudbe ranjen do dna sri. No... Zna li ti... Mudrou kafanskom Rakija s peenjem svaku boljku spri. Sada, dok gr tvrdi Za duu me hvata, I lice mi svelo ko biljka se sui, Ja ne gradim sebi bogove od blata, Ostaje mi samo Da banim i ruim Bande! Bande! Po celoj zemlji, Kud god zaviri, ne mogu se skriti Vidi u prostranstvu, Na konju, Bez konja, Idu i jau ukleti banditi. .................................................. ......... A nekad, a nekad... Ko strela na luku, Do kostiju proet Cvetnom stepskom travom, Ja u ovaj gradi dooh praznih ruku, Al sa punim srcem I ne praznom glavom Ja sam verovao... Ja sam izgarao... I za revoluciju lomio sam iju,

Mislei da bratstvo nije puka sena, Da e svi u jedno more da se sliju, Svi naroda snovi, Rasa i plemena.

nastavak... Na svojoj knjizi Ispovijest huligana, Jesenjin je 1921. godine napisao sljedeu posvetu pjesniku A. V. irjajevcu, koji mu je bio blizak po negaciji gradskog ivota i idealizaciji sela, po ljubavi za starinu i narodnu poeziju: iv je samo ruski um, njega ja volim, njega gajim u sebi: i zato se ne plaim, nee grad pojesti mene, ve u ja njega progutati (povodom nekih glasina o mojoj propasti). Ali, grad je progutao njega. Razoarenja, kafana, alkohol, izdaja prijatelja... Usamljen u svom bolu, neprilagoen ivotu poslije revolucije, njegov ivot se polako gasio... Nema vie s kime da zbori, romori... Vaj, sve proe. Sve su ree vlasi. Konj je crko. Opusteli dvori. Harmonika vie se ne glasi, Nema s kime da zbori, romori. Oigledno, Jesenjin je usamljen, klonuo je, ali pokuava da se trgne, oporavi... Ni Meseca, ni lavea pasa. Od samoe skoro ja bih plako. Stani malo, ivote bez glasa, Ja jo nisam ostareo tako. A bilo mu je jedva trideset godina. Optimizma vie nema, deklerativan je, ne stvaran. I dolazi ta tragina, strana no u lenjingradskom hotelu... ta se tamo dogodilo? Od koga je Jesenjin te za njega uasne noi bjeao i zato je lupao na vrata svih soba u hotelu? Za to niko nije htio da mu otvori? Zato niko nije htio da mu pomogne? I pitanje svih pitanja: Da li je njegov ivot mogao da bude spaen da mu je bar neko otvorio vrata? Naime, vjeruje se da bi sve bilo drukije mu je te kritine noi, kada je bio izbezumljen od nekog unutranjeg straha, bar neko otvorio hotelska vrata, kada je to traio redom. Da mu je malo pruene njenosti i topline u tom trenutku, moda, moglo da nadoknadi izgubljeno i da mu vrati vjeru u ljude. I u samog sebe. Te noi, kada je, uzalud, lupao u zatvorena hotelska vrata on je traio ljude, moda izgubljenog sebe, i to navodi na pomisao da je u dnu due eznuo za pruenom rukom. To je, ovim inom, u noi smrtnog straha nedvosmisleno priznao. Konano mu je bilo jasno da vie ne moe sam. Ali, nije bilo nikog, nie pruene ruke, pomoi... Crni ovjek (ili ljudi u crnom) su pobijedili. Posljednji veliki sanjar je poraen...

Jesenjin je sahranjen je na Vaganjkovskom groblju Humka s obinom krstaom blizu ulaza u groblje nekoliko desetina metara glavnom alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodinjeg predveerja kultno mjesto ruskih pjesnika. Na veeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispriao je o kriku neke ene u trenutku kad su koveg sputali u grob. U tunoj tiini, razlegle su se njene rijei: - Zbogom, moja bajko!... Ostala je lirika. Neodoljiva, ona pronalazi put pravo do srca kao pritajena tuga, ali ona je i velika pobuna. ovjek nosi u sebi klicu slabosti prema svemu to je lijepo i bajkovito, ranjiv na ono to je odsanjano i nepovratno. Sve e proi, kao bijelih jabuka pad. Zato svako pronae sebe jednom u Jesenjinovoj poeziji i nije udo to se raznjei i prihvati je kao svoje pravo na snove.