Sandra Brown

POSLJEDNJI DAN
KARNEVALA

naslov originala
Fat Tuesday (1997)
 1. poglavlje

– Oslobodit će ga. – Burke Basile raširi prste desne ruke, a potom ih

stisne u čvrstu šaku. Ta mu je kretnja u posljednje vrijeme postala
nesvjesnom navikom. – Nema šanse da će ga osuditi.
Kapetan Douglas Patout, zapovjednik Odjela za narkotike i poroke u
policiji New Orleansa, obeshrabreno uzdahne. – Možda.
– Nije ‘možda’. Oslobodit će ga – odlučno ponovi Burke.
Trenutak kasnije Patout upita: – Zašto je Littrell baš prvog pomoćnika
odredio za tužitelja u ovom slučaju? On je pridošlica, živi ovdje tek nekoliko
mjeseci, premješten je sa sjevera. Iz Wisconsina ili tako nešto.
Nije razumio sve... finese ovog suđenja.
Burke je dotad zurio kroz prozor, a sad se okrene.
– Pinkie Duvall ih je sasvim dobro razumio.
– Taj kujin sin zlatna jezika. Najviše uživa kad udara po NOPD-u1 tako
da svi djelujemo nesposobno.
Iako ga je mučilo što odvjetnika obrane mora pohvaliti, Burke reče:
– Moraš priznati, Doug, njegova završna riječ bila je briljantna. Bila je
napadno protiv policije, ali jednako napadno za pravdu. Svih dvanaest
porotnika gutalo je svaku njegovu riječ. – Pogleda na sat. – Vijećaju pola
sata. Pretpostavljam da će se zadržati još nekih desetak minuta.
– Doista misliš da će biti tako brzo?
– Da, mislim. – Burke sjedne u trošni drveni naslonjač. – Kad pravo
promisliš, uopće nismo imali izgleda. Bez obzira tko je iz ureda javnog
tužitelja bio zadužen za slučaj, ili koliko je bilo koja strana istraživala, ostaje
žalosna činjenica da Wayne Bardo nije povukao okidač. Nije ispalio metak
kojim je Kev ubijen.
– Volio bih imati onoliko novčića koliko puta je tijekom suđenja Pinkie
Duvall to spomenuo – zlovoljno će Patout. – ‘Moj klijent nije ispalio fatalni
metak’. Ponavljao je to poput redovnika.
– Nažalost, to je istina.
Prešli su to barem deset tisuća puta, pretresali, teoretizirali, ali uvijek su
se vraćali na nepromjenjivu, neospornu, neugodnu činjenicu: optuženi kojemu
se sudi, Wayne Bardo, tehnički nije ubio detektiva narednika Kevina Stuarta.
Burke Basile umorno protrlja vjeđe, odgurne s čela raskuštranu kovrčavu
kosu, zagladi brkove, a potom nemirno prijeđe dlanovima preko bedara.
Počne savijati prste desne ruke. Na koncu se laktovima osloni na koljena i
prazno zagleda u pod, potišteno pogrbivši ramena. Patout ga je kritički
promatrao. – Grozno izgledaš. Zašto ne iziđeš popušiti cigaretu?
Burke odmahne glavom.
– Kavu? Ja ću ti je donijeti pa se nećeš morati suočiti s medijima. – Ne,
ali hvala.
Patout sjedne u naslonjač kraj Burkeova. – Nemojmo još izgubiti nadu.
Porote su zakučaste. Misliš da si sredio nekoga gada, a on iziđe iz sudnice
kao slobodan čovjek. Kad si gotovo siguran da će dobiti oslobađajući
pravorijek, oni ga proglase krivim, a sudac odredi maksimalnu kaznu. Čovjek
nikad ne zna.
– Ja znam – tvrdoglavo i rezignirano će Burke. – Bardo će biti oslobođen.
Neko vrijeme nitko ništa nije rekao kako bi prekinuo tešku tišinu. Tada
Patout reče: – Danas je godišnjica donošenja meksičkog ustava. Burke
podigne pogled. – Molim?
– Meksički ustav. Usvojen je 5. veljače. Jutros sam to opazio na stolnom
kalendaru.
– Hm.
– Nije pisalo prije koliko godina. Bit će dvjestotinjak.
– Hm.
 Iscrpivši tu temu, ponovno su ušutjeli, izgubljeni u svojim mislima. Burke
je pokušavao dokučiti kako će se držati u prvih nekoliko sekundi nakon
čitanja pravorijeka.
Od početka je znao da će biti suđenja. Pinkie Duvall nije se kanio
nagoditi kad je bio siguran da će njegov klijent biti oslobođen. Burke je
također znao kakav će biti ishod suđenja. Sad kad se približavao trenutak
istine, ako se njegovo predviđanje pokaže točnim, pripremao se za bitku
protiv bijesa za koji je znao da će ga osjećati dok bude gledao kako Bardo
izlazi iz sudnice kao slobodan čovjek. Neka mu Bog pomogne da golim
rukama ne ubije gada. Velika, bučna kućna muha, izvan sezone i drogirana
insekticidima, nekako je našla put u tu malenu prostoriju sudske zgrade, gdje
su se bezbrojni drugi tužitelji i tuženici tjeskobno znojili dok su čekali
pravorijek porote. Očajnički želeći pobjeći, muha je bespomoćno udarala u
prozorsko staklo. Sirota glupa muha nije znala kad je pobijeđena. Nije
shvaćala da njezini pokušaji djeluju glupo, bez obzira koliko su herojski.
Burke se samoprezirno nasmije kroz nos. Budući da se mogao identificirati s
uzaludnim pokušajima kućne muhe, znao je da je stigao do dna.
Kad se začulo kucanje, on i Patout su najprije pogledali jedan drugoga, a
potom prema vratima što ih je otvorila sudska službenica. Virnula je unutra.
– Vraćaju se.
Dok su hodali prema vratima, Patout je pogledao na sat, mrmljajući: –
Tako mi svega, deset minuta. – Pogleda Burkea. – Kako si znao? No Burke
ga nije slušao. Usredotočio se na otvorena vrata sudnice u dnu hodnika.
Gledatelji i predstavnici medija slijevali su se unutra s uzbuđenjem Rimljana
u Koloseumu koji će uskoro gledati spektakl u kojem će lavovi rastrgati
mučenike.
Kevin Stuart, muž, otac, vraški dobar policajac i najbolji prijatelj, postao
je mučenik. Jednako kao i mnogi drugi mučenici u povijesti čovječanstva,
umro je zbog izdaje. Netko u koga je Kev imao povjerenja, netko tko je
trebao biti na njegovoj strani, boreći se za njegovu stvar, pružajući mu
podršku, taj netko postao je izdajicom. Jedan drugi policajac obavijestio je
zle momke da dolaze dobri momci. Jedan tajni telefonski poziv nekoga iz
odjela zapečatio je sudbinu Kevina Stuarta. Istina, poginuo je na dužnosti, ali
to ga ne čini manje mrtvim. Umro je nepotrebno. Umro je krvavo. Ovo je
suđenje samo pospremanje iza događaja. Ovo je suđenje skupa predstava
koja oduzima mnogo vremena, a priređuje ju civilizirano društvo kako bi se
prikazalo u dobrom svjetlu kad oslobodi gnjidu koja je okončala život
krasnoga čovjeka.
Biranje porote trajalo je dva tjedna. Od samog je početka odvjetnik
optuženog, blistavi Pinkie Duvall, zastrašivao i nadmudrivao tužitelja,
koristeći se svim sredstvima, birajući savršenu porotu za svoga klijenta
gotovo bez protivljenja protivnika.
Samo je suđenje trajalo samo četiri dana. No kratkoća suđenja bila je u
suprotnosti sa zanimanjem s kojim se očekivao ishod. Bilo je svakojakih
predviđanja.
Jutro nakon fatalnog događaja citirali su šefa policije koji je navodno
rekao: Svaki policajac osjeća taj gubitak i doživljava ga osobno. Kevina
Stuarta su njegovi kolege cijenili i voljeli. Koristimo se svim dostupnim
sredstvima da bismo proveli potpunu i temeljitu istragu o pucnjavi u kojoj je
poginuo taj istaknuti policajac.
To bi trebao biti jednostavan slučaj, pisalo je u uvodniku Times
Picayunea onoga dana kad je počelo suđenje. Strahovita greška NOPD-a
uslijed koje je poginuo jedan od njihovih ljudi. Tragično? Svakako. No je li
opravdano krivnju pripisati nedužnom žrtvenom janjetu? Pisac ovih redaka
misli da nije.
Javni se tužitelj razbacuje novcem poreznih obveznika tako što je
isforsirao suđenje nedužnom građaninu pod izmišljenom optužbom, takvom
koja bi NOPD poštedjela javnog poniženja što ga zaslužuje zbog ovog
događaja. Birači bi trebali razmisliti o toj farsi kada dođe vrijeme reizbora
javnog tužitelja Littrella. Te je riječi izgovorio Pinkie Duvall čiji je ‘nedužni
građanin’, njegov klijent Wayne Bardo, rođen Bardeaux, imao listu prijašnjih
uhićenja dugačku poput šetališta uz jezero Pontchartrain.
 Sudjelovanje Pinkieja Duvalla u bilo kojem suđenju jamčilo je golemo
zanimanje medija. Svi u javnoj službi, svaki izabrani službenik želio se
okoristiti besplatnom reklamom pa je suđenje Bardu upotrijebio za vlastiti
probitak, bez obzira o čemu je riječ. Nezatražena mišljenja razbacivala su se
naokolo poput obojenih korijandola tijekom karnevala. Suprotno tome, od
večeri kad je umro Kev Stuart, poručnik Burke Basile tvrdoglavo je i
prezirno šutio. Tijekom saslušanja prije suđenja, kroza sve poteze obiju
strana na sudu, usred mahnite uzbuđenosti što su je stvorili mediji, nijedan se
citat nije mogao pripisati šutljivom policajcu iz Odjela za narkotike čiji je
partner i najbolji prijatelj umro od ranjavanja vatrenim oružjem kad je te
večeri racija zbog droge pošla krivim putem.
Dok je pokušavao ponovno ući u sudnicu kako bi čuo pravorijek, jedan
mu je izvjestitelj gurnuo mikrofon u lice i pitao ga ima li štogod reći. Burke
Basile kratko odgovori: – Da. Odjebi.
Kapetana Patouta, u kojem su izvjestitelji vidjeli nekoga s većim
ovlastima, zadržali su dok je nastojao za Burkeom ući u sudnicu. Patoutove
izjave bile su daleko diplomatskije nego izjave njegova podređenog, ali je
ustvrdio da je Wayne Bardo nedvojbeno odgovoran za Stuartovu smrt te da
će pravda biti zadovoljena jedino ako ga porota proglasi krivim.
Burke je već sjedio kad mu se Patout pridružio. – Ovo ne može biti lako
za Nancy – primijetio je kad je sjeo.
Udovica Keva Stuarta sjedila je u istom redu kao i oni, ali s druge strane
središnjeg prolaza. Sjedila je između svojih roditelja. Burke se lagano nagne
naprijed, uhvati njezin pogled i ohrabrujuće joj kimne. Njezin je smiješak bio
slabašan, a pokazivao je jednako malo optimizma koliko ga je on osjećao.
Patout joj domahne na pozdrav. – S druge strane, ona je borac.
– Da, kad joj muža hladnokrvno ubiju, možeš računati na Nancy da će
biti dorasla situaciji.
Patout se namršti na Basileov sarkazam. – To je bila nepotrebna
primjedba. Znaš što sam želio reći. – Burke ništa ne reče. Trenutak kasnije, s
namještenom ležernošću, Patout upita:
 – Hoće li Barbara biti ovdje?
– Ne.
– Mislio sam da će doći i pružiti ti moralnu podršku ako ovo ne bude išlo
nama u prilog.
Burke nije želio objašnjavati zašto je njegova žena odlučila da neće doći.
Jednostavno reče: – Rekla mi je neka je nazovem čim saznam. Posve različita
raspoloženja mogla su se vidjeti u taborima suprotnih strana. Burke se slagao
s Patoutovom procjenom da je pomoćnik javnog tužitelja slabo prikazao
slučaj. Nakon što je nesigurno šepao kroz suđenje, sad je sjedio za svojim
stolom i lupkao olovkom po praznom notesu u koji nije unio niti jednu
bilješku. Nervozno je njihao lijevu nogu, a izgledao je da bi radije radio bilo
što drugo, uključujući i vađenje živca iz zuba.
Istodobno se činilo da Bardo i Duvall za stolom tuženika šaptom pričaju
viceve. Obojica su se smijuljila zaklonivši se šakama. Burke bi teško mogao
reći kojega je više prezirao – okorjelog zločinca ili njegovog jednako
zločinačkog odvjetnika.
Kad je Duvallovu pozornost zaokupio jedan pomoćnik iz njegova ureda,
te se okrenuo i pogledom preletio snop pravnih dokumenata, Bardo se nagnuo
u stolici, spojio ruke ispod brade i zagledao se prema stropu. Burke je
ozbiljno posumnjao da se kujin sin moli. Kao da ga je pozvao Burkeov
prodorni pogled, Bardo je okrenuo glavu. S Burkeovim su se pogledom
susrele tvrde tamne oči, a sumnjao je da se u njima ikad pojavila iskrica
savjesti. Gmazovski tanke usne raširile su se u ledeni osmijeh.
Tada je Bardo kratko namignuo.
Burke bi bio skočio sa stolice i zaletio se na Barda da ga Patout, koji je
vidio drski pokret, nije pograbio za ruku i zaustavio. – Zaboga, nemoj učiniti
neku glupost. – Ispod glasa napeto reče: – Ako sada poludiš, učinit ćeš točno
ono što ti gadovi žele. Potvrdit ćeš svaku negativnu tvrdnju što su je o tebi
izgovorili tijekom ovog suđenja. Dakle, ako to želiš, samo izvoli.
Burke nije želio čak ni odgovoriti na prijekor, već je istrgnuo ruku iz
stiska svog nadređenog. Bardo je na licu još uvijek imao samozadovoljni
osmijeh kad se ponovno okrenuo naprijed. Nekoliko sekundi kasnije u
sudnici je zatražen red i sudac je zauzeo svoje mjesto. Medenim je glasom
zamolio nazočne da se ponašaju ‘kako se priliči’ kad se pročita pravorijek, a
potom je rekao službeniku neka pozove porotu.
U prostor za porotu ušlo je sedam muškaraca i pet žena. Sedam
muškaraca i pet žena je jednoglasno odlučilo da Wayne Bardo nije kriv za
smrt detektiva narednika Kevina Stuarta.
Burke Basile je to očekivao, ali bilo je teže prihvatiti nego je očekivao, a
očekivao je da će biti nemoguće.
Unatoč sučevim uputama, gledatelji nisu obuzdavali niti prikrivali svoje
reakcije. Nancy Stuart je prodorno vrisnula, a potom se srušila. Njezini su je
roditelji štitili od videokamera i nametljivih izvjestitelja koji su navalili.
Sudac je zahvalio poroti i raspustio je. Čim je suđenje glasno i službeno
zaključeno, nesposobni je tužitelj brzo ubacio prazni notes u novu aktovku i
krenuo središnjim prolazom kao da je upravo objavljeno da je u zgradi požar.
Izbjegavao je Burkeov i Patoutov pogled. Burke je u mislima pročitao izraz
njegova lica: Nisam ja kriv. Katkad dobiješ, katkad gubiš. Bez obzira kakav
je ishod, plaća stiže u petak, dakle, zaboravi.
– Magarac – promrmlja Burke.
Normalno, za stolom obrane se slavilo, a sudac je odustao od pokušaja
da kontrolira situaciju. Pinkie Duvall je govornički uvjerljivo zaokupio
mikrofone medija. Wayne Bardo se prebacivao s noge na nogu, a izgledao je
samozadovoljno i kao da se dosađuje dok je namještao manšete. Njegovi
gumbi s dragim kamenjem blistali su na reflektorima televizijskih ekipa.
Burke je opazio da njegovo čelo maslinaste boje nije čak ni vlažno. Kujin je
sin znao da će se izvući, baš kao što se izvukao i u svim drugim slučajevima.
Patout je imao ulogu glasnogovornika NOPD-a, jer je u događaju
sudjelovao njegov odjel, s naporom je odbijajući izvjestitelje i njihova
pitanja. Burke je držao na oku Barda i Duvalla dok su se trijumfalno probijali
kroz mnoštvo izvjestitelja prema izlazu. Nisu izbjegavali ni mikrofone ni
kamere. Zapravo, Duvall je uživao u publicitetu, te se kočoperio u središtu
pozornosti. Za razliku od tužitelja, njima se nije žurilo da odu, već su se
ondje zadržavali kako bi primali čestitke i pohvale svojih pristaša.
Niti su izbjegavali pogled Burkea Basilea.
Upravo suprotno, obojica su usporila kad su stigli do kraja reda u kojem
je Burke stajao, stežući i opuštajući desnu šaku. Obojica su ga naglašeno
pogledala u oči.
Wayne Bardo je išao čak tako daleko da se nagnuo naprijed i šapnuo
mrsku, ali neospornu činjenicu: – Ja nisam ubio tog policajca, Basile. Ti si ga
ubio.
 2. poglavlje

– Remy?
Okrenula se i rukom u rukavici odgurnula pramen kose s čela. – Zdravo.
Nisam te očekivala.
Pinkie Duvall je koračao prolazom u stakleniku, zagrlio je i čvrsto je
poljubio. – Pobijedio sam.
Uzvratila mu je smiješak. – Pretpostavila sam.
– Još jedna oslobađajuća presuda.
– Čestitam.
– Hvala, ali za ovu se ne bi moglo reći da je bila neki izazov. – Njegov je
široki osmijeh opovrgavao skromnost.
– Za manje sjajnog odvjetnika to bi bio izazov.
Zadovoljan njezinom pohvalom, još se šire nasmiješio. – Idem u ured
obaviti nekoliko telefonskih razgovora, ali kad se vratim, dovest ću društvo.
Roman je sve držao u pripremi. Zapravo, kad sam došao, vidio sam kombije
dostavljača kako stižu.
Njihov batler, Roman, i cijela posluga pripremali su se otkako je suđenje
počelo. Zabave što ih je Pinkie priređivao kako bi proslavio svoje pravničke
pobjede doprinosile su njegovoj glasovitosti jednako kao i blistavi dijamantni
prsten što ga je nosio na malenom prstu desne ruke, a odatle i njegov
nadimak.
Njegova primanja po završetku suđenja očekivala su se s jednakim
zanimanjem kao sama suđenja, a mediji su opsežno o njima izvještavali.
Remy je katkad sumnjala da porotnici glasuju za oslobađanje od optužbe
samo da bi mogli osobno doživjeti jednu od slavnih zabava Pinkieja Duvalla.
 – Mogu li ja štogod učiniti? – Naravno, ništa, a to je znala prije no što je
izustila pitanje.
– Samo se pojavi jednako prekrasna kao i uvijek – rekao joj je, klizeći
rukama niz njezina leđa i još je jednom poljubivši. Pustio ju je i obrisao mrlju
s njezina čela. – Što zapravo radiš ovdje vani? Znaš da ne volim da se ljudi
ovuda motaju.
– Ne motaju se nikakvi ljudi. Samo ja. Donijela sam paprat iz kuće jer mi
se nije činila zdravom, pa sam mislila da bi joj dobro došlo malo pažnje i
njege. Ne brini, nisam taknula ništa što nisam smjela. Staklenik je bio
Pinkiejeva domena. Hortikultura mu je bila hobi, ali ju je shvaćao ozbiljno, a
jednako je cjepidlačio kad je riječ o urednosti i preciznosti u stakleniku kao i
u svojoj pravničkoj praksi, te u svim drugim područjima svoga života.
Trenutak je stajao i ponosno promatrao nizove biljaka što ih je uzgojio.
Malo je njegovih prijatelja, a još manje njegovih neprijatelja, znalo da je
jedna od strasti Pinkieja Duvalla uzgajanje orhideja, za koje se specijalizirao.
Ekstremne su mjere poduzete kako bi se u stakleniku održavala osjetljiva
klimatska ravnoteža. U stakleniku se čak nalazio posebni prostor za smještaj
opreme kojom se pratila i kontrolirala klima. Pomno je proučio tu temu i
svake treće godine odlazio na Svjetski kongres o orhidejama. Točno je znao
kakva je svjetlost, vlažnost i temperatura potrebna za uspješan razvoj svake
određene vrste. Cattleva, laelia, cymbidium, oncidium – Pinkie ih je njegovao
poput medicinske sestre na intenzivnoj njezi za novorođenčad, svakoj je
osiguravao pravilan smještaj, drenažu i prozračivanje. Za uzvrat je očekivao
da će njegove biljke biti posebne i služiti kao uzor.
Kao da nisu željele razočarati svog vlasnika, one su to i bile. Najčešće.
No sad se namrštio kad je prišao skupini biljaka pod nazivom Oncidium
varicosum. Stabljike su bile pune cvjetova, ali ne onako bogatih kao u nekih
susjednih biljaka. – Već tjednima mazim ove primadone. Što im je? Ovo je
jako slabo.
– Možda nisu imale vremena...
– Imale su dovoljno vremena.
 – Katkad ako...
– To su inferiorne biljke. Ništa drugo. – Pinkie mirno podigne jednu
posudu s cvijetom i pusti je da padne na pod. Razbila se udarivši o kamene
pločice, stvarajući zbrku od korijenja, razbijene glinene posude i polomljenih
peteljki. Druga se brzo pridružila prvoj.
– Pinkie, nemoj! – Remy je čučnula i nježno obujmila jednu od osjetljivih
biljaka.
– Ostavi je na miru – ravnodušno će on i baci još jednu biljku. Nije
poštedio niti jednu. Uskoro je cijela skupina ležala na pločicama. Stao je na
jednu stabljiku i petom zdrobio cvjetove. – Uništavale su izgled staklenika.
Remy je, uzrujana zbog uništavanja, počela skupljati biljke. Pinkie reče: –
Ne zamaraj se time. Poslat ću jednog vrtlara da to počisti. Ostavio ju je kad
mu je obećala da će uskoro otići i početi se odijevati za zabavu, ali nije
odmah otišla. Umjesto toga, ostala je i sama počistila krš, pazeći da spremi
sve što je upotrijebila i staklenik ostavi u savršenom stanju.
Popločana staza što je vodila do kuće vijugala je preko tratine. Pomno
njegovane lijehe s cvijećem štitile su krošnje hrastova obraslih mahovinom.
Stabla su se ondje nalazila stoljećima prije izgradnje kuće; prvobitno je
zdanje ondje izgrađeno početkom devetnaestog stoljeća. Remy je ušla kroz
jedna od stražnjih vrata i popela se stražnjim stubištem, izbjegavajući
kuhinju, sobu za serviranje i blagovaonicu, odakle je dopirao glas
dobavljačice hrane koja je izdavala kratke zapovijedi svojoj vojsci
pomoćnika. Kad Pinkie i njegovi gosti počnu stizati, sve će biti spremno, a
posluživanje hrane i pića bit će besprijekorno.
Remy sije ostavila jedva dovoljno vremena za odijevanje, ali već je sve
bilo spremno da bi se to ubrzalo. Sobarica je pripremila kupku i čekala je
daljnje upute. Zajedno su odlučile što će Remy odjenuti i, nakon što je sve
pripremila, sobarica ju je ostavila samu da se okupa, što je brzo učinila jer je
znala da će joj trebati više vremena za frizuru i šminku. Pinkie je očekivao da
će na njegovim zabavama savršeno izgledati. Pedeset minuta kasnije
dovršavala je šminkanje za svojim toaletnim stolićem kad ga je čula kako
ulazi u glavnu spavaću sobu. – Jesi li to ti? – Vraški je bolje da to ne bude
netko drugi.
Izišla je iz garderobe, pridružila mu se u spavaćoj sobi i zahvalila mu kad
je s divljenjem zazviždio.
– Mogu li ti pripremiti piće?
– Molim te. – Počeo je skidati odjeću.
Dok mu je natočila viski, on je već bio posve nag. U pedeset petoj Pinkie
je imao impresivno tijelo. Održavao ga je čvrstim i snažnim uz svakodnevno
vježbanje i masaže što ih je obavljao stalno zaposleni maser. Ponosio se
izgledom što ga je zadržao unatoč sklonosti kvalitetnim vinima i poznatoj
kuhinji New Orleansa, uključujući njezine slavne deserte kao što su puding
od kruha s umakom od viskija i mekanim slatkišima krcatim orasima.
Poljubivši Remyn obraz, uzeo je ponuđenu čašu i otpio gutljaj skupog
viskija. – Donio sam ti poklon, a ti si pokazala golemu moć obuzdavanja jer
ga nisi spomenula, iako znam da si ga vidjela.
– Mislila sam da bi ti trebao izabrati trenutak kad ćeš mi ga dati – čedno
će ona. – Osim toga, kako sam trebala znati da je za mene? Smijuljeći se,
pružio joj je lijepo umotanu kutiju.
– Kojim povodom?
– Ne treba mi povod da bih svojoj prelijepoj ženi dao poklon. Odvezala
je crnu satensku vrpcu i pažljivo uklonila zlatni šuštavi papir. Pinkie se
ponovno tiho nasmijao.
– Što? – upita Remy.
– Većina žena kida omote neobuzdanom požudom.
– Ja volim uživati u poklonu.
Pomilovao ju je po obrazu. – Jer ih nisi mnogo dobila kad si bila dijete.
– Nisam, sve dok ti nisi naišao.
U omotu se nalazila crna kutija od baršuna, a u njoj je na bijelom satenu
ležao lančić od platine s privjeskom od akvamarina brušenog poput smaragda
i okruženog sićušnim dijamantima.
– Prekrasno je – šapne Remy.
– Svidio mi se jer je dragulj iste boje kao i tvoje oči. – Odloživši piće na
noćni ormarić, podigao je nakit iz kutije i okrenuo je od sebe. – Mislim da
jedne večeri možeš i bez ovoga – reče i otkopča lančić s križićem što ga je
uvijek nosila. Zamijeni ga novim, a potom je usmjeri prema zrcalu iz
osamnaestog stoljeća koje je jednom dominiralo pariškim budoarom
ozloglašene francuske plemenitašice.
Kritički je preko njezina ramena proučavao njezin odraz u zrcalu. –
Lijepo, ali još nije savršeno. Ova je haljina sada pogrešna. Crna bi bila
mnogo bolja. Nešto s dubokim izrezom, tako da dragulj počiva na tvojoj
koži.
Otkopčao je patentni zatvarač njezine haljine i spustio je s ramena. Potom
je otkopčao njezin grudnjak i maknuo ga u stranu. Dragulj je sada počivao u
jamici između njezinih dojki, a Remy je skrenula pogled sa zrcala i prekrižila
ruke na prsima. Pinkie ju je okrenuo prema sebi i odgurnuo njezine ruke. Dok
ju je promatrao, njegove su oči potamnjele. Njegov joj je dah pekao kožu.
– Znao sam – reče grubim glasom. – To je savršeno mjesto za taj kamen.
Povukao ju je prema krevetu, ignorirajući njezino protestiranje.
– Pinkie, već sam odjevena.
– Upravo je to svrha bidea. – Gurnuo ju je na jastuke i pošao za njom.
Pinkie je uvijek bio potentan, a njegov seksualni nagon nikad nije bio tako
snažan kao nakon uspješnog suđenja. Te je večeri bio posebno uzbuđen. Sve
je bilo gotovo za nekoliko minuta. Remy je još uvijek na sebi imala cipele i
čarape, ali njegovo agresivno vođenje ljubavi pokvarilo joj je šminku i
frizuru. Maknuo se s nje i posegnuo za pićem, a ispio ga je dok se dizao s
kreveta. Tiho zviždućući, prešao je preko spavaće sobe i ušao u vlastitu
garderobu.
Remy se okrenula na bok i položila obraz na ruke. Osjećala je mučninu
pri pomisli da se ponovno mora pripremati za zabavu. Zapravo, kad bi mogla
birati, ostala bi tu spavati i zaboravila na primanje. Osjećala se umornom
otkako je tog jutra ustala, a letargija ju je i dalje činila bezvoljnom. Međutim,
nikako nije željela da Pinkie opazi njezino pomanjkanje energije, što je od
njega već tjednima skrivala. Prisilila se da ustane. Ponovno je punila kadu
vodom kad je on izišao iz svoje garderobe, tek istuširan i svježe obrijan,
odjeven u besprijekorno skrojenom crnom odijelu. Iznenađeno ju je pogledao.
– Mislio sam da ćeš biti spremna.
Bespomoćno je podigla ruke.
– Lakše je početi iznova nego pokušati popravljati. Osim toga, ne volim
se koristiti bideom.
Privukao ju je k sebi i ležerno poljubio. – Možda sam te jedan semestar
previše ostavio u onoj školi kod opatica. Razvila si neke pretjerano čedne
navike.
– Neće ti smetati ako se malo kasnije pojavim na zabavi, je li? Pljesnuo
ju je po stražnjici, a zatim ju je pustio. – Bit ćeš prekrasna, pa se isplati
čekati. – Na vratima je dodao: – Sjeti se, odjeni nešto seksi, crno i duboka
izreza.
Remy se duže zadržala u drugoj kupki. Čula je kako glazbenici dolje
ugađaju svoje instrumente. Uskoro će početi stizati gosti. Do sitnih će sati
uživati u skupim jelima i jakom piću. Bit će glazbe, smijeha, plesa,
očijukanja i razgovora, razgovora, razgovora.
Pri samoj je pomisli na to umorno uzdahnula. Bi li netko primijetio ako bi
domaćica odlučila ostati u svojoj sobi i preskočiti zabavu? Pinkie bi
primijetio.
Kako bi proslavio pobjedu u sudnici, kupio joj je još jedan prelijepi
komad nakita i tako uvećao već neugodno veliku zbirku. Uvrijedio bi se kad
bi znao koliko strepi od njegove zabave, ili kako malo cijeni njegov poklon.
No nemoguće je doista se radovati njegovoj velikodušnosti, jer su njegovi
lijepi i skupi darovi slaba zamjena za sve što joj uskraćuje. Dok joj je glava
počivala na rubu kade, okrenula se i pogledala prema toaletnom stoliću gdje
je novo blago ležalo u satenom podstavljenoj kutiji. Nije opažala ljepotu tog
novog dragulja. Nije zračio toplinom, već je zapravo djelovao hladno.
Umjesto da isijavaju vatrene iskre, kamenčići su blistali ledenim svjetlom.
Prizivali su u sjećanje zimu, a ne ljeto. Nisu je činili sretnom i ispunjenom,
već jadnom i praznom.
Žena Pinkieja Duvalla tiho je počela plakati.
 3. poglavlje

Pinkie je napravio cijelu predstavu kad je Remy sišla stubama. Posesivno

ju je uhvatio za ruku i objavio da zabava može službeno početi sad kad im se
ona pridružila. Poveo ju je kroz gomilu i upoznavao je s gostima koje nije
poznavala, uključujući i opčinjene porotnike s Bardovog suđenja.
Mnogi su gosti bili na zlu glasu zbog svojih veza sa skandalima,
zločinima ili kombinacijom jednog i drugog. Za neke se pričalo da su
pripadnici Metropolitan Crime Commissiona, no kako je članstvo u toj
organizaciji, u koju se prima samo po pozivu, ljudi plave krvi tajno, nitko nije
mogao biti siguran. Jedino je neograničena moć te grupe bila veća od njihovih
neograničenih novčanih sredstava. Neki od gostiju bili su političari koji su se
razmahivali svojim uplivom na birače. Bilo je onih iz redova nouveaux
riches, kao i onih iz starih uglednih bogatih obitelji koji su despotski
kontrolirali lokalno visoko društvo. Nekoliko ih je imalo veze s organiziranim
kriminalom. Svi su bili Pinkiejevi prijatelji, poznanici i bivši klijenti. Svi su
mu došli odati počast.
Remy je podnosila ulagivanje muževih gostiju iz istog razloga iz kojeg su
se oni njoj ulagivali – kako bi ostali u njegovoj milosti. Novom su se nakitu
divili i zavidjeli joj na njemu, kao i grudima na kojima je počivao, što je
Remy bilo izrazito neugodno. Nije voljela biti u središtu tolike pažnje, a
mrzila je zaljubljene poglede ljigavih ljudi čije su je ljigave žene odmjeravale
jedva prikrivenim izrazima prezira i ljubomore.
Naoko nesvjestan njihove neiskrenosti, Pinkie ju je izlagao poput živog
trofeja. Remy je osjećala da njegovi prijatelji, iza lažnih osmijeha, traže prve
znakove problema pitajući se: Tko bi pomislio da bi takav brak mogao toliko
dugo trajati?
Na koncu se razgovor okrenuo suđenju pa su je pitali što misli o
pravorijeku.
– Pinkie na svakom suđenju daje sve od sebe – odgovorila je. – Uopće
me ne čudi što je njegov klijent oslobođen.
– No moraš priznati, draga moja, da je ovo bilo lako predvidjeti. –
Primjedbu je snishodljivo izgovorila iskusna dama iz visokog društva čiji su
izborani vrat pokrivali dijamanti.
Pinkie je odgovorio umjesto Remy i usprotivio se ženinoj tvrdnji. – Ishod
suđenja nikad nije predvidljiv. Ovo je jednako lako moglo i drukčije završiti.
Kad god ima policajca na mjestu za svjedoke, čovjek mora biti iznimno
oprezan.
– Molim te, Pinkie – prezirno će jedan od muškaraca u grupi. –
Vjerodostojnost policajca u sudnici zauvijek je uništena kad je Mark
Fuhrman svjedočio na suđenju O. J. Simpsonu.
Pinkie odmahne glavom u znak neslaganja. – Priznajem, Fuhrman je
optužbi donio više štete nego koristi. Ali Burke Basile je nešto posve drugo.
Prekopavali smo po njegovoj prošlosti u potrazi za nečim što bi ga
diskreditiralo. Nismo našli baš ništa.
– Sve do noći u kojoj je ubio vlastita čovjeka – nasmije se jedan od
gostiju. Lupio je Pinkieja po ramenu. – Doista si ga natjerao da hoda po
užarenom ugljevlju dok je bio na mjestu za svjedoke.
– Šteta što sudac nije dopustio snimanje suđenja za televiziju – primijeti
drugi gost. – Javnost bi uživo vidjela kako se sređuje policajac. Netko treći
reče: – Ne bih se začudio da je porota prekinula suđenje tijekom Basileova
svjedočenja i pitala mogu li odmah dati pravorijek i poći kućama.
– Razgovaramo o smrti jednog čovjeka – izlane Remy. Njihove šale i
smijeh držala je opscenim. – Bez obzira na ishod suđenja, gospodin Stuart ne
bi poginuo da ga Bardo nije koristio kao živi štit. Nije li tako? Smijeh je
naglo zamro i sve su se oči okrenule prema njoj.
– Tehnički, draga moja, to je posve točno – odgovori Pinkie. – Na sudu
smo priznali da je gospodin Bardo uza se držao ranjenog policajca kad je
pogođen, ali ne bih išao tako daleko i rekao da je Stuarta koristio kao štit.
Ono što se dogodilo bio je tragični nesretni slučaj, ali to ne opravdava slanje
nedužnog čovjeka u zatvor. Remy nikad nije bila pozvana na neko suđenje da
bi vidjela Pinkieja na djelu, ali je dobro poznavala činjenice tog slučaja jer je
pratila izvještaje u medijima. Policajci iz Odjela za narkotike, Stuart i Basile,
prvi su stigli do skladišta za koje se sumnjalo da je prostor u kojem se droga
proizvodi i potom distribuira.
Oni u skladištu bili su upozoreni da će uslijediti racija. Kad su Stuart i
Basile prišli zgradi, na njih se pucalo. Ne čekajući pojačanje, Stuart je uletio
u skladište, a u vatrenom je okršaju ubio čovjeka po imenu Toot Jenkins.
Toot Jenkins je ležao mrtav; Stuart je bio teško ranjen. Njegov je
neprobojni prsluk zaustavio potencijalno fatalne metke, ali je bio pogođen u
bedro, a metak je za dlaku promašio bedrenu arteriju. Drugi mu je metak
razmrskao lakatnu kost.
– Liječnik je na suđenju izjavio da je Stuart zacijelo bio u šoku, ali da bi
se oporavio od tih rana – reče Remy. – Bile su ozbiljne, ali nisu ugrožavale
život.
– Ali vaš je muž uništio liječnikovu vjerodostojnost. Pinkie podigne ruku
kao da želi reći kako ga nitko ne treba braniti, pogotovo kad je ona o kojoj je
riječ njegova žena. – Stavi se na mjesto gospodina Barda, dušo – reče.
– Jedan je čovjek ležao mrtav, a drugi je bio ranjen i krvario je. Gospodin
Bardo je zaključio, pravilno, da je nehotice uletio u vrlo opasnu situaciju.
– Pomislio je da možda ljudi vani nisu policajci kako su tvrdili, već
zapravo poslovni rivali gospodina Jenkinsa koji se predstavljaju kao
policajci. Toot Jenkins je poslovao s nekom azijskom bandom. Ti članovi
bande mogu biti nevjerojatno lukavi, znaš.
– Policajac Stuart bio je crvenokos i pjegav. Teško bi ga se moglo
zamijeniti s Azijatom.
Jedan se gost nasmije i reče: – Touche, Pinkie. Šteta je za tužitelja što
Remy nije vodila optužbu.
 Pinkie se zajedno s ostalima nasmijao, ali je možda samo Remy opazila
da je njegov smijeh bio isforsiran. Prešao je pogledom preko nje. – Remy u
sudnici? Ne bih rekao. Ona je nadarena za nešto drugo. – Dok je to govorio,
vrškom je prsta prešao duž izreza njezine haljine. Svi su se drugi nasmijali,
ali kroz njezino je tijelo prostrujila vatra poniženja i gnjeva.
– Ispričajte me. Još nisam ništa pojela. – Okrenula je leđa skupini.
Imala je svoje mišljenje o onome što se dogodilo u noći kad je Stuart
poginuo, ali ne bi bilo mudro iznijeti ga pred Pinkiejem i njegovim
prijateljima. Proslavljali su oslobađanje od optužbe, a ne nevinost njegova
klijenta, što ne mora biti isto.
Ni na trenutak nije vjerovala da je Wayne Bardo bio smućen kad je došlo
do pucnjave. Točno je znao što radi kad je ranjenog policajca podigao s poda
skladišta i koristio ga kao štit kad je krenuo kroz mračna otvorena vrata, te
tako privukao vatru bilo kojeg policajca koji se nalazio ispred zgrade.
Nažalost, Burke Basile je imao izvrsne reflekse, a bio je i vrhunski
strijelac. Uvjeren da puca u zlikovca, gađao je u glavu, bez greške.
Pravorijek porote svu je krivnju za Stuartovu smrt svalio na njega. Iako je
lagala da je gladna, pošla je u blagovaonicu gdje je, kao što je i očekivala,
hrana poslužena na velikom stolu mogla oduševiti svakog gurmana. Zdjele od
čistog srebra bile su pune vrućeg jela od riječnih rakova, crvenoga graha i
riže, a pečeni morski račići nalazili su se u tako paprenom umaku da su joj
suze izbile na oči i od same arome. Sirove ostrige ležale su na pladnjevima s
ledom. Kuhar je rezao kriške šunke i pečene govedine s golemih komada
mesa. Bilo je začinjenih jaja i začinjenih rakovica, te salata, priloga i
kobasica, zatim kruha i deserta za svačiji ukus. Prizor i mirisi takve količine
izvrsne hrane nisu pobudili Remyn tek, već su u njoj izazvali lagani osjećaj
mučnine. Osvrnuvši se naokolo, vidjela je da Pinkie sada razgovara s
nekoliko porotnika s proteklog suđenja. Činilo se da su opčinjeni onim što im
govori, a on je obožavao govoriti pred publikom, pa mu neko vrijeme neće
nedostajati.
Neopazice je kliznula kroz francuska vrata u relativan mir i izoliranost
stražnjeg dvorišta. Zrak je bio dovoljno hladan da joj dah pretvori u paru, ali
joj je hladnoća zapravo godila na goloj koži. Krenula je stazom što je vodila
do sjenice. Građevina od kovanog željeza s kupolom u obliku lukovice
nalazila se u udaljenom kutku imanja. To je bilo jedno od njezinih omiljenih
mjesta. Kad god je očajnički trebala samoću, ili nešto slično tome, povukla bi
se u sjenicu.
Ušla je u kružnu sjenicu i naslonila se na jedan od potpornih stupova,
praktički ga zagrlivši dok je obraz prislonila uz hladni metal. Bilo joj je
neugodno zbog onoga što je Pinkie natuknuo pred svojim gostima. Takve
primjedbe potvrđivale su ono što su ionako svi o njoj vjerovali, da je mažena
žena-trofej, ograničene inteligencije i trivijalnih mišljenja, čija je jedina svrha
u životu služiti kao ukras mužu u javnosti i zadovoljavati ga u krevetu.
Također se činilo da misle kako ona nema osjećaja, da se njihove suptilne
uvrede odbijaju od nje ne ostavljajući traga. Mislili su da je zadovoljna
zaštićenim životom što ga vodi i ima sve što joj srce poželi. Nisu imali
pravo.
Divlji ga konji ne bi mogli zadržati. Burke Basile je znao da nije mudro
što se nalazi ovdje. Mudro, vraga, pomislio je. Čista je glupost što vreba iz
sjenki živice visokih, gustih grmova azaleja i pakosno zuri u Duvallovo
zdanje u Garden Districtu.
Kuća je kićena i bijela poput svadbene torte, vraški napirlitana po
Basileovoj procjeni. Zlatno se svjetlo kroz visoke prozore prosipalo m
tratinu, tako savršeno uređenoj da je podsjećala na zeleni sag. Glazba i
smijeh dopirali su iz blistavih prostorija.
Burke se obujmio rukama oko laktova kako bi se zaštitio od svježeg
večernjeg zraka. Nije se čak ni sjetio uzeti jaknu. Jesen je došla i prošla.
Blagdani su prošli posve neopaženo. Blaga je zima New Orleansa prolazila,
ali smjena godišnjih doba i dolazak proljeća bilo je posljednje o čemu je
Burke razmišljao.
Izjedala ga je smrt Keva Stuarta od prije osam mjeseci, imobilizirala ga
tako da uopće nije obraćao pozornost na okolinu. Barbara je prva opazila
njegovu zaokupljenost, ali to je normalno budući da živi s njim. Kad je
njegova žalost prerasla u opsesiju, ona se požalila. Zatim ponovno. I
ponovno, sve dok nije iscrpila sve svoje argumente. U posljednje se vrijeme
držala ravnodušno.
Kako se približavao dan suđenja Wayneu Bardu, svima u Burkeovu
odjelu postalo je očito da više ne ulaže sebe u rad. Nije se mogao
koncentrirati na trenutne slučajeve jer je još uvijek bio opsjednut slučajem
koji je njega i Keva odveo u ono skladište. Više od godinu dana prije te noći
oni su smanjivali veličinu operacije, cjepkajući je dio po dio tako što su
jednog po jednog izbacivali iz igre ključne dilere. No doista veliki igrači
stalno su im izmicali, i vjerojatno su se smijali mukotrpnim i iscrpljujućim
naporima vlasti, lokalnih i saveznih.
Odjel je postao još frustriraniji kad su se njihovi uspjesi pretvorili u
ništa. Kad god bi se organizirala racija, doživjeli su neuspjeh. Bez obzira
koliko je osiguranje bilo čvrsto, koliko tajno, zločince je uvijek netko
unaprijed obavještavao. Laboratoriji za proizvodnju droge bili bi napušteni, a
kemikalije bi se još uvijek kuhale. Napuštali su golema postrojenja nekoliko
trenutaka prije dolaska policijske ekipe. Te su žrtve dileri mogli podnijeti;
jednostavno bi to pripisali poslovnom riziku. Idućeg bi se dana preselili na
novo mjesto. Kujini bi se sinovi razbježali brže od žohara kad se upali
svjetlo. Policajci su ispadali budale. Nakon svake neuspjele racije, odjel se
morao vraćati na početak, a mukotrpni postupak pronalaženja opskrbljivača
počinjao je iznova.
Burke je godinama radio u Odjelu za narkotike pa je znao kako to ide.
Znao je da može očekivati poraze i odgađanja. Znao je da su potrebni mjeseci
za izgrađivanje slučaja. Znao je da ubačeni agenti moraju stvarati odnose, a
za te stvari treba vremena i strpljenja. Znao je da su jako maleni izgledi za
uspjeh, a čak i kad se postigne uspjeh, nagrada je malena. No znati sve to i
prihvatiti takvo stanje dvije su posve različite stvari.
Strpljenje nije jedna od Burkeovih vrlina. Iskreno rečeno, on strpljenje
uopće ne smatra vrlinom. Prema njegovu mišljenju, vrijeme je jednako
neuspjehu. Svakoga dana što ga je potrošio na pravilno obavljanje svoga
posla i skupljanje dovoljno čvrstih dokaza da javni tužitelj može podići
optužnicu, deseci djece padali su u šake dilera iz susjedstva. Ili je neki
narkoman pod utjecajem loše droge zabio svoj BMW-u kombi pun starijih
građana na izletu. Rođeno je još nekoliko beba s crackom u žilama. Srce
nekog tinejdžera nije izdržalo prekomjernu dozu. Još se netko predozirao i
umro mučnom smrću. No budući da je jedina alternativa bila potpuna
predaja, on i drugi iz njegovog odjela nastavljali su se boriti. Mukotrpno su
izgrađivali slučajeve. No svaki put kad bi pomislili da su uspjeli, da će iduće
uhićenje biti najbolje od svih, svaki put kad su pomislili da će gadove
uhvatiti na djelu i srediti ih, došlo bi do nekog zajeba. U Odjelu za narkotike
NOPD-a postoji izdajica.
Mora biti tako. Nikako se drukčije ne može objasniti zašto su dileri
uvijek korak ispred njih. Dogodilo se previše često da bi se pripisalo slučaju,
ili karmi, ili zlosretnosti, ili vražjem djelu. Netko u odjelu radi za loše
momke.
Neka Bog pomogne gadu kad Burke Basile otkrije njegov identitet, jer
izdaja toga policajca učinila je Nancy Stuart udovicom i njezina dva sinčića
ostavila bez oca.
Burke je preklinjao Keva neka ne ulijeće unutra prije nego stigne kombi s
ostatkom ekipe, opremljenom napravama za probijanje vrata, zaštitnim
maskama i automatskim oružjem. Njih su dvojica stigla nekoliko minuta
ranije, a nalozi za uhićenje nalazili su se u Basileovu džepu. Ali Kev je,
frustriran zbog mogućnosti još jednog neuspjeha, izgubio kontrolu nad svojim
irskim temperamentom. Uletio je u zgradu kroz otvorena garažna vrata. Burke
je čuo pucnjeve, vidio bljeskove, osjetio miris baruta.
Potom vriskovi.
Bilo je prokleto sigurno da je netko pao. Burke je mahnito pozivao Keva.
Tišina.
Što je duže čekao da mu Kev odgovori, to ga je više obuzimala tjeskoba.
– Isuse, Isuse, ne, ne – molio se. – Kev, odgovori mi, prokleti klipane! Tada
se na otvorenom, crnom ždrijelu skladišnih vrata pojavio čovjek. Bilo je
mračno; Burke nije mogao vidjeti zašto hoda tako nezgrapno, ali imao je
pištolj i uperio ga u Burkea. Burke mu je viknuo neka baci oružje, ali on je
nastavio hodati. Burke je ponovno viknuo neka baci oružje i stavi ruke na
glavu.
Čovjek je pucao dva puta.
Burke je pucao samo jednom.
Ali jednom je bilo dovoljno. Kev je umro prije nego je Bardo spustio
njegovo tijelo na tlo.
Dok je Burke trčao prema prijatelju kojeg je greškom ubio, čuo je kako
Bardov smijeh odzvanja između metalnih zidova skladišta. Nije znao da je to
Bardo sve dok ga nisu uhvatili ljudi iz pojačanja koji su stigli na vrijeme da
ga vide kako bježi kroz uličicu iza skladišta. Na licu poznatog kriminalca
bilo je tragova Kevove krvi, tkiva, mozga i kosti, ali njegovo trodijelno
Armani odijelo nije bilo čak ni poprskano. Otišao je čist, doslovno i u
prenesenom smislu.
Oružje iz kojeg je pucao nikad nije pronađeno. U tih nekoliko minuta
Bardo ga se uspješno riješio i pobijao Basileovu tvrdnju da je pucao na
njega.
Niti je na sudu ikad objašnjeno što je Bardo radio s Tootom Jenkinsom u
laboratoriju za proizvodnju droge. Pinkie Duvall je tvrdio da Bardova
nazočnost u laboratoriju nema nikakve važnosti za ono što se dogodilo, te da
bi to samo izazvalo predrasude prema njegovom klijentu. Nije valjda,
Einsteine, Burke je tada mislio. To je i trebalo izazvati predrasude kod
porote.
Sudac je po tom pitanju presudio u korist tuženika.
Ništa neobično. Duvall je obilato novčano pomagao pri izboru sudaca.
Kandidati koji su imali najviše novca za kampanje obično su pobjeđivali, a
zatim su bili blagi prema odvjetnicima koji su doprinijeli njihovu izboru.
Duvall ih je većinu imao u džepu. I to nije bila jedina prljava igra Pinkieja
Duvalla. Wayne Bardo je te noći bio u onom skladištu kako bi obavio posao
za svoga šefa, Pinkieja Duvalla.
 U cijelom je odjelu bila prihvaćena činjenica, iako nikada dokazana, da je
Duvall glavni organizator kojeg već godinama progone. Imao je više veze s
trgovinom droge nego kurve s herpesom. Svaki je trag vodio do njega, ali je
završavao tik prije kontakta. Protiv njega nije bilo nikakvih čvrstih dokaza,
ali Burke je znao da je kujin sin u igri. Na veliko. Ipak, eno ga u njegovoj
otmjenoj kući, proslavlja smrt Kevina Stuarta velikom, razvikanom zabavom.
Kretanje na jednim od stražnjih vrata prekine Burkeovo gorko
razmišljanje. Povuče se još malo u grmlje da ga ne opazi žena koja se kretala
stazicom prema sjenici.
Bila je sama. Neko se vrijeme naslanjala na jedan od potpornih stupova,
a potom je polako pošla oko sjenice, rukom prelazeći preko bršljanom
pokrivene ograde. Kad se vratila do početnog mjesta, ponovno se naslonila
na stup, ovog puta okrenuta leđima.
Burke je prvi put ugledao njezino lice. Iako to nije glasno izgovorio,
pomislio je: Opa.
Njezina se crna kosa prelijevala u duginim bojama na hladnom,
plavkastom svjetlu, a ista je mjesečina njezinu kožu činila blijedom i
prozirnom poput alabastera. Kratka crna haljina otkrivala je njezine duge
noge. Njezine su se grudi nadimale iznad nabranog izreza haljine. Burke ju je
odmah svrstao među skupe kurve koje rade u barovima otmjenih hotela, gdje
oni koji iz drugih gradova dolaze na konvencije jedva čekaju da potroše
goleme svote novca za sat ili dva sirovog seksa s onom koja se predstavljala
kao prava Kreolka vrele krvi.
Burke se gorko osmjehne. Kladio bi se da je ova skuplja od većine.
Njezin je izgled govorio: Skupa sam i vrijedim svaki novčić. Bila je od one
vrste koja se može nositi s klijentima Duvallove raskoši i novca. Nije da bi
se morala nuditi. Čovjek kakav je Pinkie Duvall ne mora se okruživati
ružnim ženama. Možda je ova unajmljena samo za ovu večer, kao ukras na
primanju. Ili je možda cura nekog od gostiju. Ili bi mogla biti stalna pratilja
koja pruža usluge Duvallu i njegovim prijateljima u zamjenu za odjeću
poznatih modnih kreatora i kvalitetnu drogu. Izdržavanje ljubavnica bila je
prihvaćena praksa u New Orleansu otkako grad postoji. Trgovina živim
mesom je veliki posao u svakom gradu u kojem se održavaju konvencije i
veliki skupovi; New Orleans sigurno nije iznimka. Svaki taksist zna adresu
kuće Ruby Bouchereaux. Njezine su djevojke vrhunske. Sama je Ruby jedna
od najbogatijih žena države. No postoje i uličarke koje rade po mračnim
uglovima Quartera. Svakome bi popušile u mračnoj uličici samo za dozu
cracka. Nisu bile nimalo izbirljivije od djevojčica koje su Storwille učinile
jednim od najzloglasnijih okruga s crvenim svjetlima u svijetu. Bez obzira na
cijenu, posla je bilo napretek za hard-core kurvu. No čak i dok je o tome
razmišljao, Burke je shvatio da ova ne izgleda hard-core. Budući da su se
trgovina drogom i prostitucija često ispreplitale, mnogo je naučio
promatrajući te djevojke. Mogao je neku procijeniti i odmah znati hoće li je
takav život uništiti ili ima ubilački instinkt za preživljavanjem.
Ne bi se kladio da će ova uspjeti. Doista je otmjena. Ali ne djeluje
grabežljivo niti proračunato. Djeluje... tužno.
Još uvijek nesvjesna činjenice da je netko promatra, nagnula je glavu na
kitnjaste ukrase od kovanog željeza i zatvorila oči. Tada je spustila ruke niz
tijelo i spojila ih u sredini donjeg dijela trbuha. Burkeova su se usta osušila.
U utrobi ga je stegnulo. Momci koji su radili u Odjelu za poroke redovito su
slali naokolo pornografske videokasete, filmove ili časopise što su ih
konfiscirali kao dokaze. Burke ih nije običavao gledati, ali bio je normalan
muškarac, a koji bi se čovjek, policajac ili netko drugi, mogao okrenuti od
tog prizora bez da pričeka i vidi što će se dalje događati. Zapravo se ništa
nije dogodilo. Nije se razodjenula. Nije čak ni dotaknula onu erogenu zonu.
Nije stenjala, ili dahtala, ili kružila bokovima, ili teško disala kroz napola
otvorena usta. Bez obzira na to, njezina je poza opčinjavala. Čak uzbuđivala.
I očito on nije bio jedini koji tako misli.
Burke je bio tako opčinjen njome da je ugledao čovjeka koji se
približavao samo nekoliko sekundi prije nego je ona postala svjesna Waynea
Barda.
 4. poglavlje

Bordo, pomisli Basile, a brkovi mu se objese od prezirnog izraza njegova

lica.
Pogrešno ju je smatrao otmjenom curom, a ona je čekala Barda, bijednog
nitkova, kriminalca koji se uvijek izvlačio uz stručnu pomoć Pinkieja
Duvalla.
Zna li ona da je Bardo ubio prostitutku kad mu je bilo tek šesnaest
godina? Igrali su se veži-me-i-povrijedi-me kad je njezin vrat pobrkao sa
zglavkom i zadavio je njezinom vlastitom čarapom. Sudili su mu kao
maloljetniku za ubojstvo iz nehata, a odslužio je samo godinu dana zatvorske
kazne kad su ga pustili na uvjetnu slobodu. Ako se ovoj skupoj drolji sviđaju
takvi ljigavci, onda zaslužuje točno ono što dobije. Bardo je već plazio po
njoj, a ona se vrpoljila uz njega. Burke se s gađenjem okrene, provuče kroz
živicu i vrati do svoje toyote, parkirane između beemera i jaguara što su
pripadali Duvallovim gostima. – Uživate u večernjem zraku?
Remyno je srce poskočilo kad je otvorila oči i ugledala Waynea Barda
kako stoji na ulazu u sjenicu. Namjerno joj se krišom prikradao jer ju je želio
prestrašiti.
Njegove tamne crte lica bile su u sjeni i teško raspoznatljive, poput lika
iz noćne more.
Trenutno je spustila ruke, ali je znala da ju je vidio kako ih pritišće uz
tijelo jer se cerio još sugestivnije nego inače. Onemogućavao joj je izlaz.
Osim ako ne preskoči ogradu, nema kamo pobjeći. Ne trudeći se prikriti
svoju antipatiju, ona upita: – Što radite ovdje? – Nedostajali ste mi na
zabavi. Došao sam vas potražiti. – Koraknuo je naprijed. Iako je trebala
uložiti svu snagu volje da ne ustukne pred njim, Remy se nije maknula. Kad
je bio na samo nekoliko centimetara od nje, odmjerio ju je uvredljivim
pogledom, a oči su mu se zadržale na njezinim prsima. Spustivši glas do
povjerljivog tona, on reče:
– A vi ste tu.
Bardo je privlačan na način idola iz nijemih filmova. Njegova je crna
kosa začešljana ravno unatrag sa širokog čela. Ima glatku, maslinastu put.
Čvrste građe i vitak, te elegantno odjeven. No od trenutka kad ga je
upoznala, Remy nije imala povjerenja u njegovo udvorničko držanje i
odbijala ju je njegova tinjajuća žestina kojom je zračio. Čak i prije nego ga je
Pinkie zastupao na suđenju u slučaju Stuart, bili su poznanici, a Bardo je
često posjećivao kuću. Remy se prema njemu odnosila s hladnom
pristojnošću, ali je izbjegavala bilo kakvu bliskost. Ježila se od njegovih
zamagljenih pogleda.
U rijetkim prilikama kad bi ostala sama s njim, obično zahvaljujući
njegovu spletkarenju, uvijek bi rekao nešto sugestivno, a njegovo je cerenje
zračilo skrivenim aluzijama. Uvijek se ponašao kao da on i ona dijele
zločestu tajnu.
– Pinkie će me tražiti.
Pokušala je proći kraj njega, ali umjesto da joj se makne s puta, on je
drsko stavio ruku na donji dio njezina tijela i počeo je prstima milovati. –
Zašto meni ne dopustite da nastavim umjesto vas?
Nikad se ranije nije usudio dotaknuti je, a na trenutak su je odvratnost i
strah paralizirali. Čula je dovoljno njegovog hvalisanja da bi znala kako uživa
u svim oblicima nasilja, osobina koja bi se logično odnosila i na njegove
odnose sa ženama. Ništa manje važno, bojala se što bi Pinkie učinio kad bi
saznao da je drugi muškarac stavio ruku na nju. Bardova hrabrost večeras
zacijelo je posljedica njegovih zabluda o nepobjedivosti nakon oslobađanja
od optužbe, i možda alkohola što se osjećao u njegovu dahu. Pokaže li strah,
samo će raspiriti njegovo uzbuđenje. Umjesto toga, ona mu je oštrim i jasnim
glasom rekla neka makne ruku.
Raširivši svoj gmazovski smiješak, još ju je jače pritisnuo dlanom. – Ili
što, gospođo Duvall?
Remy kroz stisnute zube procijedi: – Ako ne makneš ruku s mene...
– Pojebao te je, zar ne?
Više nije mogla podnijeti dodir pa je odgurnula njegovu ruku. – Ostavi
me na miru. – Kad je ovog puta pokušala proći kraj njega, grubo ju je
pograbio za ramena i gurnuo natrag do stupa.
– Zato si zakasnila na zabavu, točno? Pinkie te je ševio do iznemoglosti.
Kad bi meni pripadala, to bih i ja činio. Danju i noću. Cijelo bih vrijeme bio
na tebi. Ovako ili onako.
Pohotno se trljao uz njezino tijelo. – Misliš da je Pinkie dobar? Dok mene
ne upoznaš, nećeš znati što je dobro, gospođo Duvall. – Isplazio je jezik i
bestidno palacao njime, a zatim joj je polizao vrat. – To je samo pitanje
vremena, znaš. Imat ću te.
Progutala je mučninu i svom ga snagom odgurnula. Ne bi ga mogla fizički
nadjačati; dopustio joj je da ga odgurne. Koraknuo je unatrag i smijao se
njezinim pokušajima da ga se riješi.
– Ako mi se opet približite...
– Što ćeš? Pa, govori, gospođo Duvall, što ćeš učiniti? Oslonio se rukom
na stup iznad njezine glave i unio joj se u lice. Govorio je izazivačkim
glasom. – Što ćeš? Tužiti me Pinkieju? – Odmahnuo je glavom. – Ne
vjerujem. Kad bi mužu rekla da sam ti se upucavao, mogao bi okriviti tebe, a
ne mene. On u mene ima povjerenja, znaš. A ti doista poznaješ način za
reklamiranje robe. Posegnuo je za njezinom dojkom, ali ga je udarila po ruci.
– Neću se truditi reći Pinkieju. Sama ću se pobrinuti za vas.
– Pobrinuti se za mene? – naruga se Bardo. – Sviđa mi se kako to zvuči.
Glas joj je bio miran, a oči su sjale jednako hladno kao i dragulj na njezinu
vratu kad je rekla:
– Gospodine Bardo, jeste li u zabludi da ste vi jedini plaćeni ubojica koji
je na platnom popisu moga muža? Na trenutak je njegov arogantni smiješak
nestao, a tamne su oči izgubile malo sjaja. Koristeći se tim trenutnim
kolebanjem njegova samopouzdanja, Remy ga je odgurnula i ovog mu puta
uspjela pobjeći. Brzo je i žustro hodala stazom natrag prema kući, nadajući
se da Wayne Bardo ne može vidjeti koliko joj koljena klecaju. Jer, unatoč
svojim riječima, kad bi došlo do sučeljavanja između nje i Barda, nije bila
sigurna kome bi Pinkie vjerovao.
Barbara je već spavala kad je Burke stigao kući. Razodjenuo se u mraku,
ne želeći je probuditi. No kad je legao u krevet kraj nje, ona se okrenula
prema njemu.
– Gdje si bio?
– Oprosti što sam te probudio.
– Kasno je, zar ne?
– Malo iza ponoći.
– Gdje si bio? – ponovi Barbara.
– Radio sam.
– Rekao si mi da ti je Doug dao slobodno do kraja tjedna.
– I jest. – Želio je da ostane na tome, ali je osjećao njezino neizgovoreno
traženje objašnjenja. – Morao sam to nekako zaključiti, Barbara. Nije li to
riječ koja je ovih dana u modi? Zaključiti?
S negodovanjem je otpuhnula kroz nos. – Za Boga miloga, Burke, Kev
Stuart je već mjesecima mrtav. Čak su donijeli i pravorijek na Bardovu
suđenju.
– Znam sve to.
– Dakle, zaboravi na to – obrecnula se.
– To nije tako lako.
– Znam da nije lako, ali ti sve činiš još težim.
Na pamet mu je palo desetak oštrih odgovora, ali se suzdržao. On i
Barbara su već nebrojeno puta prošli ovakvu svađu. Nije to želio noćas
ponavljati. Njihove su ga prepirke uvijek ostavljale s osjećajem da je
iscijeđen i obješen da se suši. Danas ne bi mogao podnijeti još jedan poraz.
 Pomirljivijim je tonom rekla: – Strašno je ono što se dogodilo Kevu. No
okrutna je stvarnost da policajci pogibaju. Rizik se podrazumijeva u tom
poslu.
– No prokleto je rijetka pojava da je rizik baš policajčev partner.
– Nisi ti bio kriv.
– Porota je zacijelo mislila da jesam. U svakom slučaju, nisu okrivili
Barda. – Dok je nesvjesno stezao desnu šaku, Burke je zamišljao Duvallovu
kuću, rasvijetljenu poput Shangri-La, s obiljem alkoholnih pića, punu hrane i
lijepih žena. – On i Duvall večeras imaju veliko primanje kako bi proslavili
ubojstvo policajca. – Odgurnuo je pokrivače i sjeo na rub kreveta oslonivši
glavu na ruke.
Iza njega je Barbara također sjela. – Kako znaš što rade?
– Bio sam ondje i gledao ih.
Iako joj je bio okrenut leđima, Burke je mogao zamisliti kako se
ozlojeđeno namrštila. – Jesi li poludio? Pokušavaš li dobiti otkaz? Ako Doug
Patout bude prisiljen otpustiti te, hoće li tada biti sve u redu? Hoćeš li biti
zadovoljan ako ostaneš bez posla?
– Ti bi bila zadovoljna.
– Što bi to trebalo značiti?
Dobacio joj je značajan pogled preko ramena. – Kao da me godinama ne
nastojiš nagovoriti da odem iz policije.
– Ne želim da odeš osramoćen – ljutito će ona.
Sarkastično se nasmijao. – O, shvaćam. Nije ni čudo da nisi došla u
sudnicu tijekom suđenja. Nisi željela imati veze sa sramotom NOPD-a, što
je, ironično, organizacija o kojoj već godinama ružno govoriš.
Tijekom njihova braka stalno se ponavljala prepirka oko njegova posla.
Barbara je željela da ode iz policije i bavi se nečim manje zahtjevnim i
probitačnijim. Razgovori o tome počinjali su u razdražljivom raspoloženju, a
obično su završavali nadvikivanjem čime se ništa nije riješilo, ali je za sobom
ostavljalo nezadovoljstvo i mržnju na obje strane. Barbara je uvijek tvrdila da
bi uzeo njezine osjećaje u obzir kad bi je volio. Burke je tvrdio da kad bi ona
njega voljela, ne bi tražila da napusti ono što voli raditi. Kako bi bilo kad bi
on inzistirao da ona prestane raditi u školi? Bi li to bilo pošteno? To je bila
stalna debata u kojoj niti jedna strana nije mogla pobijediti.
Večeras je Burke bio previše umoran da bi se upuštao u tako uzaludnu
prepirku. Ponovno se ispružio na krevetu i zagledao u strop. Nakon dugačke
tišine, ona pokajnički reče: – Nisam to mislila tako kako je zvučilo. Ono o
sramoti. – U glasu joj se osjećalo iskreno kajanje, ali nije ga dotaknula. Nije
se mogao sjetiti kad su se posljednji put dotaknuli na način koji nije bio
površan. Sigurno ne od večeri kad je Kev poginuo. Možda čak i prije toga.
Ne, sigurno mnogo prije toga. Okrenuo je glavu prema njoj i tiho rekao: –
Zaboravi to, Barbara. Nije važno.
Iako su godine kroničnog nezadovoljstva ostavile bore na njezinu licu,
ostala je vrlo privlačna žena. Predavanje tjelesnog odgoja u javnoj srednjoj
školi pomoglo joj je da zadrži vitko i čvrsto tijelo. Zapravo, njegovi su
kolege često stavljali zavidne, ako ne i pohotne primjedbe o njezinu izgledu.
Svi su mislili da je pravi srećković kad svake večeri uza se u krevetu ima
Barbaru.
Nažalost, Burke se nije mogao sjetiti kad su zadnji put u krevetu radili
nešto drugo osim spavali. Tijekom mjeseci prije suđenja, njegove
rascjepkane emocije i obilje posla nisu mu ostavljali energije čak ni za
razmišljanje o seksu. Reagirajući na njegovo raspoloženje, ni Barbara nije
pokazivala inicijativu.
No sad je Bardovo suđenje završilo. Pitanje je postalo dio povijesti. Kev
je umro, ali Burke nije. Vrijeme je da ponovno počne živjeti. Seks bi ga
pomladio. Možda bi ga naveo da bude zahvalan na činjenici da ne dijeli
Kevovu sudbinu.
Nježnost žene ima moć iscjeljivanja. Njezino tijelo može muškarcu
pružiti fizičko olakšanje, ali i kraj duševnim sukobima. Burke je odjednom
počeo žudjeti za takvim osjećajem smirenja. Očajnički je želio nekoliko
minuta slatkog zaborava. Čeznuo je za intimnošću s nečim osim s mučnim
osjećajem krivnje i gorkog žaljenja. Obujmio je Barbarin vrat i povukao
njezinu glavu dolje da bi je poljubio. Nije se otvoreno opirala, ali je osjetio
nekakvu napetost, ne od one dobre vrste. Opravdavao je njezino pomanjkanje
entuzijazma. Prošlo je mnogo vremena otkako su vodili ljubav, a on je
odlučio biti strpljiv i ne požurivati je. Oboje su trebali lagano i dugotrajno
zagrijavanje, smireno prilagođavanje, razdoblje ponovnog upoznavanja. Ili
samo glumi čednost. Možda je njihova dugotrajna apstinencija povrijedila
njezin ego, a sad želi da joj udvara. Produbio je poljubac u nadi da će
pobuditi njezinu želju – i svoju. Milovao joj je dojku kroz spavaćicu, ali
njezina bradavica nije reagirala na njegov dodir. Kliznuo je koljenom duž
njezinih bedara, ali ih nije razdvojila. Između poljubaca je šaptao njezino ime.
Nakon još nekoliko neugodnih trenutaka, ona se izvukla iz zagrljaja. – Sutra
moram rano ujutro biti u školi. Na prvom satu počinjemo odbojkaški turnir.
Pustio ju je.
– Da, dobro.
– Žao mi je, Burke. Ja...
– U redu je. Nemoj se ispričavati.
– Doista moram rano ustati, ali...
– Barbara, nije to ništa strašno – reče Burke, oštrije no što je kanio. – U
redu? Žao mi je što sam te uopće probudio. Spavaj dalje.
– Siguran si da si...
– Preživjet ću, vjeruj mi. Čovjek ne umire ako se ne poševi.
– Nemoj mene kriviti, Burke – odbrusi ona. – Sam si to učinio. Predugo
si njegovao tu žalost. To je neprirodno. Zašto te to još uvijek muči? Odbio je
odgovoriti. Nije mogao odgovoriti.
– Onda dobro – reče Barbara. – Laku noć.
– Laku noć.
Sklopio je oči, ali je znao da neće zaspati, i nije. Njezino ga je odbijanje
naljutilo, ali nije bio onako ljut kako bi trebao biti, a to ga je samo po sebi
mučilo.
 Kad je bio siguran da je usnula, ustao je, otišao u kuhinju i napravio si
sendvič. Potom je sjeo za stol i, držeći glavu među rukama, praznim
pogledom zurio u sendvič što ga uopće nije pojeo.
 5. poglavlje

– Dvostruko ili ništa? Zaustavit će se pred nama i odmjeriti nas

zainteresiranim pogledom. Hoćemo li se kladiti?
– Ne. – Burke protrlja sljepoočnicu gdje ga je prije sat vremena počela
boljeti glava, a nabijanje je bilo jače od bubnjeva džez orkestra, iako je popio
već dvije tablete. Možda je trebao prihvatiti Patoutovu ponudu i uzeti plaćeni
dopust do kraja tjedna, ali više je volio raditi nego se zadržavati po kući gdje
je imao previše vremena za razmišljanje. – Više se ne želim igrati, Mac.
Olabavi malo, u redu?
Mac McCuen mu uputi svoj neukrotivi osmijeh. – Pružam ti priliku da
vratiš dio novca što si ga izgubio kladeći se sa mnom.
– Ne, hvala.
McCuen bi se kladio o bilo čemu, od ishoda svjetskog nogometnog
prvenstva do toga koji će žohar pobijediti u utrci do kutije uštipaka.
Razočaran Burkeovim pomanjkanjem zanimanja, McCuen je skrenuo svoju
pozornost toples plesačici koja je doista stala točno pred njim. Dok su joj
dojke poskakivale, namignula je mladom i privlačnom policajcu koji se
odijevao poput manekena, čak i kad se nije pretvarao da je zabezeknuti
posjetitelj izvan grada koji upija noćni život Bourbon Streeta.
U usporedbi s njim, Burke je djelovao umorno, neuredno i zlovoljno, a
točno se tako i osjećao. Veći dio protekle noći bio je budan, naizmjence se
valjajući u samosažaljenju i izoštravajući svoj gnjev zbog Barbarina
odbijanja. Toga su jutra jedno drugome neprijateljski promrmljali dobro jutro
i doviđenja, a njegov faktor ljutnje cijelog je dana bio rekordno visok.
Burke je namršteno promatrao Maca dok je gledao plesačicu koja je
vrtjela bokovima. Pitao se kako se Mac doista zove. Uvijek je čuo samo
Mac. McCuen je nekoliko puta tražio da ga premjeste u Odjel za narkotike i
poroke, a premještaj je dobio prije malo više od godinu dana. Prema
Burkeovu mišljenju, momak je previše upadljiv i otvoren da bi bio dobar
policajac za narkotike.
– Imam novčanicu od pet dolara koja kaže da su njezine sise plastične –
rekao je McCuen kad se plesačica udaljila.
– Što kažeš? – Kažem da bih bio glup kad bih na to polagao novac. Kako
predlažeš da to utvrdimo? Da je pitamo?
McCuena se nije dalo isprovocirati. Još uvijek se očaravajuće smiješeći,
podigao je svoju čašu soka i otpio gutljaj. – Samo te zadirkujem, Basile.
Pokušavam ti izmamiti osmijeh. Osim toga, kad bih se približio takvoj curi,
moja bi me stara ubila. Paklenski je ljubomorna. Nikad joj za to nisam pružio
razloga. Gledam, svakako, ali je nikad nisam prevario, a već smo tri godine
zajedno.
– Njegov rekord bračne vjernosti kao da ga je iznenadio.
– Jesi li ti ikad ševio naokolo, Basile?
– Ne.
– Nikada?
– Ne.
– Isuse, to je impresivno. Sve te žene koje upoznaš. A oženjen si već
dugo, zar ne? Koliko dugo?
– Dovoljno.
– Sretno.
– Jesi li ti prikriveni bračni savjetnik, ili što?
– Nemoj se ljutiti – reče Mac uvrijeđenim glasom. – Samo sam pitao.
– Pa, nemoj pitati. Ovdje smo da bismo radili, a ne očima gutali plesačice
ili raspravljali o osobnim životima. Dobar način da čovjek strada je da
prestane razmišljati o svom poslu i...
– Naš je čovjek upravo ušao – prekine ga Mac. I dalje je gledao Burkea,
i dalje se smiješio. Možda je bolji policajac no što je Burke mislio. – Kreće
ovamo. Odvratno ružna žuta sportska jakna. Burke se nije okrenuo, ali je
osjetio poznati nalet adrenalina što ga doživljavao prije svakog uhićenja.
Ubačeni je policajac već mjesecima kupovao od tog tipa. Zove se Roland
Sachel. On je sitni diler, ali ima samo kvalitetnu robu, a čini se da su mu
zalihe neiscrpne. Vlada mišljenje da drogom trguje više radi uzbuđenja nego
radi zarade. Vlasnik je legitimnog poduzeća, tvornice ručnih torbica koja
proizvodi kopije dizajnerskih stvari i prodaje ih diskontima.
Sachel ne radi na ulicama, već u pomodnim klubovima. Voli se družiti sa
slavnim osobama, profesionalnim disk-džokejima i njihovim
obožavateljicama. Uživa u životu na visokoj nozi i kreće se u krugu ljudi koji
tako žive.
Odjel za narkotike smatrao je da bi im Sachel, ukoliko ga uhite, čak i za
najmanji prekršaj, mogao predati Duvalla. Ubačeni policajac, koji je radio na
slučaju, tog ih je jutra na tajnom sastanku opskrbio informacijama.
– Sachel je ambiciozan i pohlepan. Cijelo vrijeme gunđa protiv ‘šefa’, a
budući da je on šef u tvornici, zaključio sam da misli na šefa u poslu s
drogom. Mislim da bi nam Sachel predao šefa kad bismo mu ponudili
nagodbu.
– Je li spomenuo ime? – pitao je Burke.
– Nikad. Samo govori o ‘šefu’.
– No kladio bih se za svoje lijevo jaje da je to Duvall – rekao je Mac.
Patout je pitao: – Siguran si da će Sachel prihvatiti nagodbu?
– Ima sina koji igra ragbi – objasnio je ubačeni policajac. – Sachel je lud
za njim, stalno se hvali. Sljedeće godine ide na sveučilište, a Sachel ga želi
gledati kako igra. Bilo bi mu teško odlaziti na utakmice iz zatvora, čak i ako
ga zatvorimo samo zbog sitnog dilanja.
Burke je mrzio sklapanje nagodbi s ljudima koji krše zakon. To je
zapravo poraz za policiju. Sachel će se vratiti i nastaviti na isti način. Čim ga
puste na slobodu, odmah će se vratiti poslu. No Burke je želio Duvalla. Bio
je voljan žrtvovati gnjidu kakva je Sachel u zamjenu za Duvalla.
Na kraju sastanka ubačeni im je policajac rekao da je ovaj klub jedno od
Sachelu najdražih mjesta, što ima smisla jer su plesačice prekrasne, a
posjetitelji iz visokog društva. A vlasnik je jedna od korporacija Pinkieja
Duvalla.
Burke je krajičkom oka vidio kako Sachel zastaje i pripaljuje cigaretu
dok je gledao kako plesačica masira svoje prepone uz vertikalni mjedeni
stup. Činilo se da je posve opčinjen njezinom predstavom. Nakon što je
plesačica simulirala orgazam, oduševljeno joj je zapljeskao, a potom krenuo
dalje vijugajući kroz zadimljenu prostoriju, rukujući se i dovikujući
pozdrave, naizgled u potrazi za nekim koga je konačno našao za stolom u
mračnom kutu.
Njegova prva mušterija te večeri bio je dobro odjeven, beskrajno mršav
yuppie2. Po njegovim brzim kretnjama i nemirnim očima vidjelo se da mu je
hitno potrebna doza kokaina. Sachel je dao znak konobarici i naručio turu
pića.
– Prokletstvo! – usklikne McCuen i ustane. – Ona je nešto posebno, zar
ne? Nikad nisam tako nešto vidio. Ima nešto u obrijanoj maloj što me
izluđuje. Moram poći na zahod.
Udaljio se od stola što ga je dijelio s Burkeom i zaputio se prema
toaletnim prostorijama u stražnjem dijelu kluba. Burke je također ustao i
pretvarao se da proučava račun što mu ga je pružila prsata konobarica. Kad
je McCuen stigao do vrata što su vodila u toaletne prostorije, ispustio je
kutiju šibica i sagnuo se da je podigne. Burke je vidio yuppieja kako pruža
Sachelu nešto poput presavijene novčanice. Sachel je vještim pokretom šake
prekrio novčanicu i istodobno drugom rukom posegnuo u džep žute jakne.
Burke je projurio između nekoliko stolova i u trenu se našao kraj Sachelova
stola. Izvukavši pištolj, viknuo je Sachelu neka se ne miče. McCuen je već
bio tamo, a cijev njegova pištolja počivala je na koži iza yuppiejeva desnog
uha.
Dva druga policajca iz odjela, koji su glumili pijance, samo su čekali
znak. Uletjeli su kroz vrata što su vodila u toaletne prostorije i pomogli pri
uhićenju.
Dok su mu čitali njegova prava, anoreksični je yuppie drhtao i plakao i
lupetao o tome kako ne može ići u zatvor, čovječe, jer će ondje poludjeti.
Dok su Sachelu stavljali lisičine i uzimali mu maleni pištolj što ga je nosio u
futroli na gležnju, žestoko je psovao policajce i pitao ih kojeg vraga rade. Oni
očito ne znaju s kim se zajebavaju. Potom je zahtijevao razgovor sa svojim
odvjetnikom, Pinkiejem Duvallom. – Deset prema jedan da će gad prije nas
stići onamo – rekao je McCuen kad su on i Burke odlazili iz kluba.
– To je sigurna oklada, Mac.
– Poručniče Basile, drago mi je da vas tako brzo ponovno vidim.
– Ne biste imali to zadovoljstvo, Duvall, da nemate toliko prijatelja među
kriminalcima – odbrusi mu Burke.
Kao što je Mac pretpostavio, odvjetnik se već nalazio u policijskoj
postaji kad su oni stigli onamo. Odani djelatnik kluba zacijelo ga je odmah
obavijestio da su Sachela uhvatili na djelu.
– Još uvijek se ljutite zbog ishoda suđenja Wayneu Bardu? Burke bi bio
najradije zabio šaku u Duvallovo lijepo, samozadovoljno lice i preuredio
njegov smiješak. Iako se već bližila ponoć, kad bi čovjek očekivao da će
izgledati pomalo neuredno i pospano, odvjetnik je nosio trodijelno odijelo i
uštirkanu bijelu košulju. Mirisao je na pjenu za brijanje. Svaka mu je srebrna
vlas bila na svome mjestu. Osjećajući da bi moglo doći do nevolja, Doug
Patout stane između njih. – Povest ću gospodina Duvalla do njegovog
klijenta. Burke, čekaju te. Kimnuo je prema sobi za ispitivanje u kojoj je
Burke kroz staklo vidio uhićenog yuppiea kako vuče dimove iz cigarete kao
da mu je to posljednja u životu.
– Kako se zove? – upita Burke.
– Raymond... – Patout pogleda natpis na dosjeu, a potom ga pruži
Burkeu. – Hahn.
– Ranije kažnjavan?
 – Za posjedovanje, neprilagođeno ponašanje. Bio je uvjetno kažnjen. Kad
se Burke okrenuo i pošao prema sobi, Duvall reče: – Umjesto što ste ga
uhitili, zašto ga niste jednostavno ubili, Basile? Svjestan da ga Duvall
pokušava izazvati da učini nešto zbog čega bi ga mogao tužiti, Burke je
nastavio hodati i nije se zaustavio sve dok se nije našao u relativnoj
sigurnosti sobe za ispitivanje, iza zatvorenih vrata što su služila kao štit
između njega i odvjetnika.
Gledao je kako Patout prati Duvalla u sličnu prostoriju gdje ga je čekao
Sachel. Duvall će Sachelu savjetovati neka ništa ne govori, a on će ga
poslušati. No doći će trenutak kad će oni biti sami sa Sachelom. Možda će
ga uspjeti izmoriti, a sutra u ovo doba će Duvalla imati iza brave. Mac
McCuen je već ispitivao Raymonda Hahna. To su već radili i oni koji su u
klubu glumili pijance. Prije nego je na njega došao red, Burke si je natočio
šalicu mlake, ustajale kave, izvukao stolicu za sebe i primaknuo je uhićenom
čovjeku.
– Pričaj mi, Ray.
Podigavši ruke u lisičinama, ubačeni je policajac povukao dugačak dim
iz svoje cigarete koja se naglo smanjivala. – Neizvjesno je. – Pogledom je
hitro prelazio po ozbiljnim licima što su zurila u njega. – Nije imao mnogo
uza se. Točno? – upita obraćajući se jednom od pijanaca. – Pedesetak grama.
Pretražuju mu automobil, ali se čini da ništa neće naći.
– Dakle, neće biti baš neki slučaj – nastavi Hahn. – Duvall će ga
osloboditi dugačke kazne. Nema velike opasnosti, pa se nemamo na temelju
čega pogađati. Možete li mi sada ovo skinuti?
Jedan od policajaca pođe naprijed i skine mu lisičine. – Hvala. –
Raymond Hahn protrlja zglavke kako bi poboljšao cirkulaciju. – Usrao sam
se od straha kad si jurnuo preko one prostorije s izvučenim pištoljem – reče
Basileu.
Hahn je još uvijek djelovao nervozno. Burke je pretpostavljao da je on
doista ovisnik o kokainu pa je zato dilerima tako uvjerljiv. – Od jutros smo
razgovarali s nekoliko bivših Sachelovih mušterija koji služe kaznu – reče mu
Burke. – Voljni su svjedočiti protiv njega u zamjenu za ranije dobivanje
uvjetne. Ta svjedočenja, uz odgađanje suđenja, mogla bi dugo zadržati
Sachela. Recimo, toliko dugo da njegov sin diplomira tako da on neće vidjeti
niti jednu njegovu utakmicu, osim na televiziji.
– Moglo bi upaliti – reče Hahn grickajući nokat. – Ali ne znam. On je
klipan s golemim egom, ali nije budala. I bez obzira na njegovo gunđanje
zbog šefa, pretpostavljam da ga se boji. Osim toga, mogao bi izići uz
jamčevinu dok traju sva ta odgađanja.
Uđe Patout. – Iznenađenje, iznenađenje. Gospodin Duvall je svom
klijentu savjetovao da drži jezik za zubima. Nadam se da imaš nešto čvrsto
za nas, Ray.
Prije no što je ubačeni policajac mogao odgovoriti, Burke reče: – Znate li
što ja mislim? – Polako je ustao, trljajući mjesto na sljepoočnici u kojem je
još uvijek osjećao pulsiranje. – Mislim da smo učinili glupost kad smo uhitili
Sachela zbog tako sitne prodaje. Trebali smo pričekati da nam se pruži
prilika za upad u njegovu tvornicu i skladište. – Ne trguje drogama odande –
reče Hahn. – Pokušao sam ondje od njega kupovati. Odbio je. Pomno pazi da
se njegova dva posla ne miješaju. – Lekcija što ju je naučio od Duvalla –
suho primijeti Mac. – Osim toga, prošli smo tim putem i nikamo nismo stigli
– Patout podsjeti Burkea. – Nemamo opravdanog razloga za upad u nešto što
izgleda kao legitimni posao. Nijedan nam sudac ne bi dao nalog. – Samo
kažem da...
– Uprskamo li još jednom, nikad nećemo srediti Duvalla. Ako to jest
Duvall.
– Duvall je – kruto će Burke.
– Tada imamo još više razloga da si čuvamo leđa. – Znam to, Doug, ali...
– Littrell neće taknuti slučaj ako nemamo čvrstih dokaza... – Da bismo ga
opravdali – vikne Burke. – Shvatio sam, u redu? Bog zna da sam tu prodiku
dovoljno često čuo. – Samo ne želim još jedan veliki zajeb – odbrusi mu
Patout. – Ovaj si odjel to ne može priuštiti, a ne možeš ni ti.
Patoutov povik odzvanjao je u iznenadnoj i neugodnoj tišini. Drugi su
policajci skrenuli poglede s dvojice koja su se svađala. – Hajde, ljudi –
promrmlja Mac. – Smirite se.
Bilo je dobro poznato, pogotovo Burkeu, da ga je Patout više volio nego
ostale policajce u odjelu. Ne samo zato što je Burkea smatrao dobrim
policajcem, već i zato što su bili dugogodišnji prijatelji. Zajedno su završili
akademiju. Patout je izabrao administraciju, ali čin nije poremetio njihovo
prijateljstvo.
Sve do nedavno. Okolnosti pogibije Keva Stuarta negativno su utjecale
na njihov odnos. Burke je to osjećao. No također je shvaćao odakle to
dolazi. Doug je morao odgovarati nadređenima za ponašanje i rad svakog
policajca pod svojim zapovjedništvom. Nalaziti se između dviju vatri uvijek
je teško, ali posebno kad je pokušavao štititi ugled policajca koji mu je bio i
prijatelj.
Burke je shvaćao da Doug nije želio žrtvovati svoju karijeru zbog te
jedne užasne greške. Doug se založio za njega kad su njegova stabilnost i
pouzdanost došle u pitanje nakon incidenta. Tijekom suđenja stajao je čvrsto
uz njega, javno i privatno. Unatoč trenutnoj ljutnji, Burke je znao da Doug ne
želi da on izgubi glavu i učini nešto nepromišljeno, te tako nervoznim ljudima
koji odlučuju pruži dobar razlog da mu uzmu značku.
Otkako je počela prepirka, on i Doug su netremice zurili jedan u drugoga.
Nakon što se donekle smirio, Burke reče: – Pusti me da pokušam sa
Sachelom.
– Mislim da to nije pametno dok si ovako raspoložen – glatko odbije
Patout. – Možda sutra.
– Do sutra će izići.
– Nećemo žuriti sa saslušanjem o jamčevini. Burke uzdahne, protrlja
zatiljak, a potom svakog policajca mrko pogleda. – Onda idem kući.
– Što ću ja? – upita Hahn.
Patout pogleda Burkea. – Ti odluči. Ovo je tvoja predstava. – Vraga je
moja – progunđa Burke. Potom reče Hahnu: – Zatvorit ćemo te na nekoliko
sati.
– O, Isuse. Mrzim ono smrdljivo mjesto.
– Žalim, Ray, ali ne možemo riskirati da te otkriju jer ćemo se doista naći
u govnima.
Pinkie ustane i zatvori svoju aktovku.
– Odlaziš? – s nevjericom usklikne Sachel. – Ne možeš otići. Što bih ja
trebao učiniti?
– Trebao bi noć provesti u zatvoru.
– U zatvoru? U zatvoru? Kad me možeš izvući odavde? – Odmah ujutro
počet ću raditi na saslušanju za jamčevinu. Bojim se da noćas moraš ostati
ovdje.
– Dakle, to je baš sjajno. Jebeno sjajno.
– Koristit će ti malo boravka u ćeliji, Sachel. Možda će te natjerati da
razmisliš o tome koliko si bio glup.
Sachel prestane prigovarati i oštro pogleda Pinkieja. – Kako to misliš? –
Mislim da je glupo biti uhićen jer u klubu mušteriji prodaješ drogu. – Pinkie
je sam sebe držao pod kontrolom sve dok su policajci bili u prostoriji, ali sad
kad su ga nakratko ostavili nasamo s klijentom, osjećao se slobodnim izraziti
svoju srdžbu.
– Taj mi momak nije nepoznat – reče Sachel braneći se. – On je redovita
mušterija. Cijelo mu vrijeme prodajem robu. Nisam vidio ništa loše... –
Umukni – obrecne se Pinkie. – Otkad si postao korisnik?
– Ja? Nisam. Nikad nisam bio.
– Ali tvoja djevojka jest.
– Djevojka? O čemu, dovraga, govoriš, Pinkie? Imam ženu. Sina. Nemam
djevojku.
Pinkie je mrzio kad mu je netko lagao. Još je više mrzio kad je laž bila
tako transparentna kao da je on toliko glup da je ne može prozrijeti. –
Akrobatska plesačica. Kovrčava crvena kosa. Mršavo dupe. Malene sise, ali
bradavice veličine tanjurića. Hajde, Sachel, znaš na koju mislim. Sachel s
mukom proguta slinu. Kapljice znoja izbiju mu po čelu, a koža mu postane
bolesno blijeda, što je još jače dolazilo do izražaja kraj njegove jakne jarke
boje.
– Već je tri mjeseca ševiš – blago će Pinkie, gotovo suosjećajno. – Pruža
ti seksualne usluge u zamjenu za drogu. Moju drogu. Opskrbljuješ je
besplatno. A to je krađa, Sachel.
– Štoviše, budući da je besplatno, ona je toliko uzima da je najčešće
previše drogirana da bi mogla raditi. Kao što znaš, ona je najpopularnija
plesačica u klubu. Muškarci satima piju dok čekaju njezin nastup. Dobro
plaćaju dok čekaju njezinu finalnu točku, ali ranije odlaze kući ako ona
otkaže. – Pinkie se tako približi Sachelu da je mogao osjetiti miris mentola u
njegovu dahu. – Tvoje me erekcije skupo koštaju, Sachel.
Na rukavima Sachelove žute jakne pojavili su se tragovi znoja. – Ništa ne
bih učinio protiv tebe, Pinkie. Znaš to.
– Znam li? – Odmahnuo je srebrnom glavom. – Čuo sam glasine, Sachel.
Uznemirujuće priče o tebi i tvojim ambicijama. Sachel se pokuša nasmiješiti,
ali njegove drhtave usne nisu baš surađivale. – Ne možeš vjerovati
glasinama.
– O, vjerujem. Nakon ovoga večeras, svakako.
– Kako... kako to misliš?
– Zašto bi te lukavi policajac za narkotike, kakav je Basile Burke, uhitio
zbog nekoliko grama? Jednom je bio neoprezan, ali je previše pametan da bi
se zajebavao s jeftinim, ulagivačkim laktašem kakav si ti, osim ako nešto ne
želi od tebe.
– Kao na primjer?
– Informacije. Dokaze.
– Reći ću im neka se jebu.
Ignorirajući Sachelovu ozlojeđenost, Pinkie nastavi: – Pustit će te da noć
ili dvije provedeš u zatvoru s najgorima od najgorih, da vidiš koliko je doista
loše u zatvoru, a tada, kad tvoji obrambeni mehanizmi popuste, ponudit će ti
nagodbu. Pretpostavljam da će to biti odbacivanje svih optužbi protiv tebe u
zamjenu za informacije o tvojoj operaciji. – Nikad se ne bih nagodio.
Pinkie se nasmiješi. – Ne, vjerujem da ne bi. Sachel se opusti. – Do
vraga, ne. Nikad ne bih izdao prijatelja.
– Uvjeren sam da ne bi. – Pinkiejev je glas bio lažno blag. – Jer sam
siguran da bi radije malo odsjedio u zatvoru nego da se nešto dogodi tvom
sinu.
Sachelovo razmetanje nestane. – Mom sinu? O, Bože, Pinkie. Ne. Ja...
Pinkie položi ruku na Sachelovo rame kako bi ga smirio i prekinuo njegovo
zamuckivanje. – Jedva čekam da vidim tog dečka kako igra za Tigrove, kao i
mnogi drugi ljudi. – Lagano je masirao Sachelov ukočeni deltoidni mišić. –
Ne bi li bila velika šteta da bude ozbiljno ozlijeđen u glupom nesretnom
slučaju, kad bi njegova ragbijaška karijera bila naglo prekinuta, čak prije no
što je doista počela?
Sachel počne plakati.
– Ne bi li mrzio gledati kako tvoj sin postaje žrtvom tragične nesreće,
Sachel?
Plačući poput djeteta, Sachel kimne.
 6. poglavlje

– Želiš li jaja?
– Ne hvala, Pinkie. – Bardo pogleda Romana. – Ali uzet ću šalicu kave.
Kad se vratio kući iz policijske postaje, Pinkie je shvatio da umire od gladi.
Probudio je batlera i rekao mu neka pripremi doručak. Umjesto da bude
mrzovoljan, Roman mu je rado udovoljio. Činjenica da ga je spasio od smrtne
kazne učinila ga je vrlo odanim. Roman je donio vrč svježe kave i još jednu
šalicu i tanjurić do kuhinjskog stola. – Hoće li vam trebati još nešto,
gospodine Duvall? – Ne hvala, Romane. Laku noć.
Bardo je preko ruba porculanske šalice gledao za starim gospodinom dok
se hodnikom udaljavao prema svojoj sobi. – Na svijetu više nema mnogo
ovakvih crnčuga.
– Ne bih mu dopustio da te čuje kako govoriš – primijeti Pinkie i probije
žumanjak na jednom jajetu. – Kad je svoju ženu uhvatio u krevetu s drugim
muškarcem, Roman ih je oboje ubio sjekirom. – Nije valjda? – Bardo je očito
bio impresioniran. – Hmm. Pinkie je odmah prešao na ono zbog čega ga je
pozvao na ovaj nepredviđeni sastanak. – Imat ćemo problema s Basileom.
– Pah!
Pinkiejeva se vilica zaustavila na pola puta do njegovih usta. Pogledao je
Barda i sa zadovoljstvom utvrdio da je čovjek shvatio što znači njegov
prijeteći izraz lica.
– Oprosti – promrmlja Bardo. – Nisam želio biti drzak. Samo, znaš, već
sam shvatio da još nismo završili s tim izviđačem. – Mislio sam da ćemo ga s
vremenom srediti, ali sam se predomislio. Mislim da ne bismo smjeli čekati.
– Zašto? Što je bilo?
Pinkie mu je ispričao o Sachelovu uhićenju. – Mislim da je vrijeme da
gospodinu Basileu pošaljemo poruku.
– U redu.
– Jasnu poruku da će se uvaliti u nevolje ako se bude dirao u nas. Velike
nevolje.
– Što želiš da učinim?
– Pinkie? – Na zvuk Remyna glasa oba su muškarca pogledala prema
otvorenim vratima gdje je stajala, umotana u kućnu haljinu, razbarušene kose
i snenih očiju. – Nisam čula kad si stigao. – Već sam neko vrijeme kod kuće.
– Pinkie je opazio da je izbjegavala pogledati Barda, pa se pitao što je tome
razlog. – Gospodin Bardo i ja moramo o nečemu službeno razgovarati.
– U ovo doba?
– Hitni poslovi.
– Shvaćam.
– Vrati se u krevet. Uskoro ću doći.
Njezin pogled na djelić sekunde prijeđe na Barda, a potom opet pogleda
Pinkieja. – Nemoj se dugo zadržati.
Govoreći tiho, završio je svoj razgovor s Bardom. Trajalo je baš dok nije
završio s jelom. Na koncu reče: – Želio bih da se to odmah obavi. –
Svakako.
– Odmah – naglašeno ponovi Pinkie. – Udar treba biti čvrst i žestok,
poput udarca po glavi. Želim da to bude pravo buđenje za Basilea i sve
ostale u Odjelu za narkotike.
– Razumijem.
– Što se tiče tvog honorara...
– Uobičajeno?
Pinkie kimne. – Možeš izići kroz stražnja vrata, kako si i ušao. Nakon što
je Bardo otišao, Pinkie je ponovno uključio alarmni sustav i pošao na kat.
Remy je bila u krevetu, ali još uvijek budna.
– Što je to bilo?
 – Rekao sam ti. Posao. Počeo se razodijevati, ali je pogled zadržao na
njoj. – Osjećaš li se dobro, Remy?
Vidio je da joj je zbog pitanja neugodno. – Naravno. Da. Zašto se ne bih
dobro osjećala?
– U posljednje vrijeme nekako si drukčija. Neuvjerljivo se osmjehnula. –
Znaš da svake zime postajem sjetna. Spremam se za proljeće. Čini se da još
dugo neće stići. – Lažeš. Drugi bi se muškarci možda osjećali ranjivima i
nesigurnima bez odjeće. Ali ne Pinkie. Nagost mu nije smetala. Položio je
ruke na bokove i strogo se zagledao u svoju ženu. – Već se tjednima
bezvoljno vučeš naokolo.
– Rekla sam ti, to je...
– Doba godine? Gluposti. Odakle ti one moderne ideje?
– Kakve moderne ideje?
– One što si ih sinoć otvoreno iznijela pred našim gostima. – Spustivši
glas gotovo do šapta, Pinkie reče: – Opasno si se približila tomu da staneš na
stranu opozicije, Remy.
– To je smiješno. Znaš na čijoj sam strani.
– Znam li?
– Trebao bi znati.
Gledala ga je ravno u oči. U njezinim očima nije vidio znakova
dvoličnosti, ali još nije bio spreman zaboraviti na to. Njezin položaj u
njegovu životu nije uključivao iznošenje mišljenja o bilo kojoj važnoj temi. –
Također mi se nije sviđala činjenica da si nestala tijekom moje zabave.
– Nisam nestala. Dobila sam glavobolju pa sam morala poći gore i
prileći.
– Glavobolju? – sumnjičavo će Pinkie. – Ranije nikad nisi imala
glavobolje. Isto tako, nikad ranije nisi bila ovako bezvoljna. Jesi li bolesna?
Možda bih ti trebao zakazati liječnički pregled. – Ne!
Žestina odgovora iznenadila je čak i nju. Ublažila ga je tako što se lagano
nasmijala. – Ništa mi nije, Pinkie. Dobro sam. Samo sam malo
neraspoložena, to je sve.
Sjeo je na krevet kraj nje i pomilovao je po vratu. – Nikada neću
tolerirati, Remy, da mi netko laže. – Njegovi su je prsti prestali milovati. –
Sada mi reci koji ti je vrag.
– Dobro! – ljutito usklikne Remy. Odbacila je pokrivače i ustala s
kreveta, a potom se okrenula prema njemu. – Riječ je o onom čovjeku.
Pinkie je također ustao. – Kojem čovjeku?
– Wayne Bardo.
– Što je s njim?
– Ježim se od njega. – Obujmila se rukama i protrljala gole nadlaktice. –
Gadi mi se. Ne mogu podnijeti da budem u istoj prostoriji s njim.
– Zašto ne? Zar je nešto učinio, rekao ti štogod?
– Ne, ne. Ništa tome slično. – Očito uzrujana, duboko je udahnula i
provukla prste kroz kosu. – To je samo neki moj osjećaj. Iz njega zrači
nekakvo zlo. Nadala sam se da neće dolaziti ovamo kad završi suđenje.
Večeras ga nalazim za našim kuhinjskim stolom. Pinkie se zamalo nasmijao
od olakšanja. Većina žena Waynea Barda smatra privlačnim – dok ga bolje ne
upoznaju. Bilo mu je drago da Bardova mediteranska ljepota ne privlači
njegovu mladu, lijepu ženu. Stalno ga je izbjegavala zbog gnušanja, a ne
privlačnosti.
Skrivajući svoje olakšanje, Pinkie reče: – Bardo povremeno nešto radi za
mene. Tako odrađuje dio mog honorara.
– Pa, molim te da odsad nadalje negdje drugdje dogovaraš poslove s
njim, a ne u kući.
– Zašto ti je toliko mrzak?
– Nije li to jasno? Bojim ga se.
Pinkie se tada nasmije i povuče je u zagrljaj. – Mnogi ga se boje. Zato mi
je tako koristan.
 – Koristiš se njime da bi plašio ljude?
Pinkie se namršti. Rijetko je kada postavljala i najbezazlenija pitanja o
njegovim poslovima. U posljednje vrijeme pokazuje više od prolaznog
zanimanja, a to bi moglo biti opasno. Priličan broj njegovih klijenata stradao
je zbog osvetoljubivih žena ili djevojaka koje su previše znale. – Zašto te
toliko zanima moja veza s Bardom?
– Ne zanima me, ukoliko ne dolazi u kuću. Ne želim ga ovdje.
– Dobro. Ako ti Bardo smeta, pokušat ću ga držati podalje.
– Hvala ti.
– Sad kad smo to sredili, želim tvoje obećanje da ćeš prestati s takvim
ponašanjem.
– Pokušat ću.
Stavio joj je palac ispod brade i podigao joj glavu. – Molim te. –
Govorio je tiho, ali nije morao dizati glas da bi ona shvatila što želi reći. –
Jesam li ti dao neki razlog da budeš nezadovoljna, Remy? – Odmahnula je
glavom.
– Dobro. – Prešao joj je palcem preko usana. – Drago mi je da to čujem.
Jer želim da budeš sretna. Mrzio bih da se ponovno nađemo u situaciji kao u
Galvestonu.
– To je bilo jako davno.
– Ali ne tako davno da bismo zaboravili.
– Ne, ja nisam zaboravila.
– Dakle, sretna si?
– Naravno.
Posegnuo je za njezinom rukom i povukao je u svoje krilo. – Pokaži mi.
Kasnije, baš kad ga je počeo hvatati san, Remy reče: – Posjet Flarri će me
oraspoložiti. Poći ću sutra do nje.
– Dobra ideja. Poslat ću Errola da te vozi.
– Nema potrebe. Mogu se sama odvesti.
 Pinkie načas razmisli o tome. Njegova nelagoda nije se posve povukla, ni
nakon razgovora ni nakon vođenja ljubavi. Dala mu je prihvatljivo
objašnjenje za svoju sjetu, ali on je sumnjao da tu ima još nečega. Sumnje
mogu poremetiti razmišljanje razumnog čovjeka. Nepovjerenje i ljubomora
mogu čovjeka oslabiti i uništiti. S druge strane, Pinkie je više volio biti
oprezan, a ne budala. Pogotovo kad je riječ o ženi. – Errol će te voziti.
– Hej, jesi li sigurna da to želiš?
Žena je napućila usne i poigravala se gumbima njegove košulje. –
Naravno da sam sigurna. Zar bih te pozvala u svoj stan da nisam?
– Ali upoznali smo se tek prije sat vremena.
– Nije važno. Nije mi čak ni toliko trebalo da shvatim kako te večeras
želim.
Nacerio se. – Onda što čekamo?
Grabeći jedno drugo, posrtali su uz dva stubišta. Stara je kuća
preuređena u šest stanova, po dva na svakom katu. Njezin je stan bio malen,
ali ugodan. Iz prozora spavaće sobe vidjelo se maleno dvorište iza kuće.
Ispred tih prozora ona je za njega izvela nespretni striptiz. – Vidiš li nešto
što ti se sviđa?
– Lijepo – promrmljao je i posegnuo za njom. – Vrlo lijepo.
Nije imala apsolutno nikakvih seksualnih inhibicija. Ili to, ili je bila
previše drogirana da bi je bilo briga što joj radi. No malo kasnije ona se
osjetila zadovoljenom, te je postala umorna i mrzovoljna. – Sad mi se spava.
– Onda spavaj – reče on. – Meni to neće smetati.
– Ne mogu spavati dok ti to radiš.
– Jasno da možeš.
To joj je izmamilo smijeh. – Ti si bolestan, znaš?
– To su neki već rekli.
– Jesi li siguran da si stavio gumicu?
– Rekao sam da jesam, zar ne?
 – Da, ali nisam mogla vidjeti. Hajde sada, stvarno prestani. Umorna sam.
To ćemo ostaviti za drugi put, može?
– Noć je tek počela, dušice.
– Vraga je tek počela – zastenje ona. – Uskoro će trebati ustati.
– Samo ti droga prestaje djelovati. Treba ti malo poticaja.
– Noćas više ne smijem uzeti drogu. Za nekoliko sati moram biti na
poslu. Odmorimo se zasad i... hej! To je boljelo.
– Je li?
– Da. Sada prestani. Ne bavim se tim sranjem. Jao! Ozbiljno mislim,
prokletstvo! Prestani!
– Opusti se, medena. Najbolje tek dolazi. Ne šalim se. Raymond Hahn
vozio se kući iz gradske vijećnice, a cijelim je putem jednim okom gledao
retrovizor. Bio je dobar u svom poslu, uglavnom zato jer je bio krajnje
oprezan. Njegovo pokriće bio je posao u uredu za knjigovodstvo, ali je
njegova plaća stizala iz NOPD-a. Navodno posjećujući klijente, s lakoćom se
kretao gradom, upoznavao ljude i upadao u mreže korisnika droga i dilera.
To je bio opasan posao. Mjesecima bi radio na zadobivanju povjerenja
paranoičnog dilera, stalno se izlažući opasnosti, a svi bi njegovi napori mogli
pasti u vodu. Pravi primjer bila je katastrofa u skladištu u kojem je poginuo
Kev Stuart.
Nije trebalo biti veliki znanstvenik da bi se shvatilo kako netko iz odjela
obavještava dilere o predstojećim racijama. No to je unutrašnji problem
službe. Njegov je problem ostati na životu tako da se ne otkrije. Već tri
godine radi kao tajni agent; što je možda previše dugo. Bio je umoran od
stalnog pogledavanja preko ramena, umoran od sumnjanja u svakoga, umoran
od dvostrukog života.
U posljednje se vrijeme poigravao idejom da se preorijentira i počne
baviti drugim poslom. No to je imalo jednu veliku manu: ni u jednom drugom
poslu ne bi tako lako dolazio do droge. To je povoljnost njegova sadašnjeg
posla i uvijek je to uzimao u obzir kad je razmišljao o drugom zanimanju.
 Nakon što se uvjerio da ga nitko nije slijedio do kuće, otključao je vrata
stana i kliznuo unutra, a potom je zatvorio sve zasune. Kad god je bilo nužno
da bude uhićen i zatvoren, umirao je od straha. Tako je dobro igrao svoju
ulogu da je čak i sebe zavarao da je sve to stvarno.
On i Burke Basile bili su članovi iste ekipe. Bez obzira na to, užasno se
bojao tog čovjeka. Bilo je zastrašujuće pomisliti što bi Basile učinio kad bi
saznao za njegovu naviku. Nije se želio zamjeriti Basileu. Tip je sav u poslu.
Zapravo je tako pošten i ispravan da nije omiljen među drugim policajcima.
Primanje mita bio je prihvaćen modus operandi. To je pravilo, a ne
izuzetak. Neki su policajci smatrali da je u tako pokvarenom društvu
prihvatljivo okrenuti glavu od sitnih prekršaja, te se okomiti na zločine koji
su prijetnja ljudskom životu.
Burke Basile je to drukčije shvaćao. Zakon je zakon. Nešto je dobro ili
loše, legalno ili ilegalno, i točka. Nije držao prodike. Nije ni trebao. Njegov
tihi prijekor bio je dovoljno učinkovit da ga se drugi policajci klone. Sad kad
je Kev Stuart mrtav, jedini drugi policajac kojeg je Basile mogao smatrati
prijateljem bio je Doug Patout. A ni činjenica da je šefov prijatelj nije ga
činila omiljenim među kolegama. Iako se činilo da Basilea nije briga što je
izdvojen. U tom smislu, mislio je Hahn, on i Basile su pomalo slični. On radi
sam, i to mu se sviđa, baš kako zacijelo čini i Basile. Sumnjao je da je Basile
ikad žalio zbog svoje neomiljenosti.
Hahn se u mraku razodjenuo. Njegova se djevojka ljutila ako bi je noću
budio. Mrzila je što do kasna ostaje vani i ostavlja je samu dok on banči.
Mislila je da je knjigovođa i nije shvaćala njegovu sklonost noćnim
izlascima, čak i preko tjedna.
Njihovi se rasporedi nisu baš podudarali, ali zapravo su se bolje slagali
ako su se rijetko viđali. Njihova se veza temeljila isključivo na udobnosti.
Kad ga je pozvala da se preseli k njoj, bilo mu je lakše prihvatiti nego
smišljati razlog da odbije. Osim toga, voljeli su iste droge. Najbolje su se
slagali kad bi se zajedno drogirali. U preostalom vremenu bili su više ili
manje kompatibilni, ali ne baš intimni, osim u seksu.
 Znao je da nju najviše privlače droge što ih je donosio kući, ali to mu nije
smetalo. Čak je sumnjao da ga vara, ali budući da je gotovo svake večeri
morao izići, nije joj to mogao zamjeriti. Samo se nadao da se neće zaraziti
nekom spolnom bolešću. Na televiziji su upozoravali i govorili protiv veza
kakva je njihova, ali dovraga, mnogo je vjerojatnije da će ga dokrajčiti neki
diler nego AIDS.
Uvukao se kraj nje i bio zadovoljan što se nije ni pomaknula. Nije želio
svađu. Ne nakon svega što je te večeri proživio, uključujući i nekoliko sati u
zatvoru.
Kakav jebeni zoološki vrt!
Zaključali su ga u ćeliju s dva brata, seljačinama pokrivenim teto vazama
kućne radinosti, koji su trećem bratu tijekom obiteljske svađe skinuli skalp
otvaračem za konzerve. Četvrti u ćeliji bio je transvestit koji se šćućurio u
kutu i plakao od straha pred seljačinama. Tako je jako plakao zbog njihovih
uvreda da su mu se odlijepile lažne trepavice, a to je izazvalo još jedan
napadaj plača, što je pak donijelo nove zlobne povike.
Raymond nikad nije dobro spavao, ali noćas mu se bilo posebno teško
opustiti i isključiti nelagodne misli. Malo kasnije se uspravio u krevetu,
pomislivši da bi se mogao opustiti uz joint.
Ispružio je ruku preko svoje usnule djevojke i upalio noćnu lampu. Jedva
je shvatio ono što je vidio, a tada je iza sebe osjetio neki pokret. Raymond
Hahn je umro uz vrisak koji se zadržao samo na njegovim usnama.
 7. poglavlje

Burke je znao da se nešto dogodilo čim se javio na posao. Muškarci

okupljeni oko automata za kavu promrmljali su dobro jutro kad se približio,
ali nitko ga nije pogledao u oči, a dok je on sebi uzeo kavu, svi su se razišli.
Za stolom je skinuo jaknu, ali nije ju stigao objesiti na vješalicu jer je
Patout otvorio vrata svog ureda i pozvao ga unutra. Burke je ostavio jaknu na
stolu, ali je kavu ponio sa sobom. – Što se događa? Patout je zatvorio vrata
kako bi imali mir. – Sjedni. – Ne želim sjesti. Želim znati koji se vrag
događa.
– Raymond Hahn je mrtav. Burke sjedne.
– On i njegova djevojka jutros su nađeni u krevetu. Burke otpije gutljaj
kave. – Trebam li pretpostaviti da nije umro od nesretnog slučaja ili prirodnih
uzroka?
– Umoreni su.
Patout je nastavio i objasnio da je žena radila kao blagajnica u lokalnom
ogranku banke. Javljala se na posao u šest i trideset kako bi otvorila šalter u
sedam. Kad se nije pojavila i nije javila da je bolesna, jedna kolegica s posla
pošla je provjeriti, očekujući da će je naći mamurnu ili drogiranu. Jednom je
pala na nasumičnom testu za drogu, ali su joj pružili još jednu priliku jer je
obećala da će se liječiti od ovisnosti. Kolegica je našla otključana vrata
stana. Ušla je. – Bilo je... grozno.
– Nemoj me poštedjeti detalja – razdraženo će Burke. – Neću se
onesvijestiti.
– Pa, žena iz banke se onesvijestila. Djevojka je imala nekoliko ubodnih
rana. Prvi mrtvozornikov izvještaj kaže da je samo jedna od tih rana mogla
biti fatalna. Ubojica nije žurio i uživao je dok ju je ubijao. Čini se da je
izvrgnuta i sodomiji, ali još nije utvrđeno je li to bilo prije ili nakon smrti.
Hahn je imao više sreće, ako se tako može reći. Imao je samo jednu ranu na
vratu, ali ubojica je dobro odabrao mjesto. Znao je gdje treba zabiti nož da ga
brzo i tiho ubije.
Burke ustane i odšeta do prozora. Zurio je van dok je pijuckao kavu iz
vlastite šalice ukrašene raznobojnim vodenim konjićima. Barbara je tu šalicu
kupila kao suvenir na jednom od rijetkih odmora na Floridi. Nije se sjećao
kako je davno to bilo. Prije nekoliko stoljeća. Barem mu se tako činilo. Više
nije mogao zamisliti da radi nešto tako bezbrižno kao što je odlazak na plažu
i kupovanje glupavih suvenira. Svaka je frivolnost nestala iz njegova života
one noći kad je pucao i ubio Keva Stuarta.
– Tragovi?
– Kriminalistička jedinica radi na tome, ali zasad sve izgleda čisto.
Možda će se nešto pojaviti tijekom obdukcije. Djevojčin rektum i vagina bili
su ogrebeni i izguljeni. Ali nije bilo vidljive sperme. Laboratorij gubi vrijeme
uzalud se trudeći. Neće biti nikakvih dokaza. Bardo voli noževe, a ovo po
svemu podsjeća na njega. Njegova omiljena razbibriga je grubi seks, ali bi
čak i na vrhuncu svoje strasti pazio da upotrijebi kondom. Bio je previše
pametan da bi za sobom ostavio DNA otisak, iako bi im se moglo posrećiti
da nađu uzorak tkiva ili dlake.
Burke je prethodne večeri poslao Hahna u zatvor. Je li se prerušeni
policajac valjao u ćeliji među pijancima dok mu je Bardo silovao i ubijao
djevojku? Je li došao kući i našao ih zajedno?
– Znakovi borbe?
– Nema ih – odgovori Patout. – Ne shvaćam kako ih je oboje uspio ubiti.
Je li sredio Hahna, a zatim terorizirao djevojku prije no što je i nju ubio?
– Možda. Ili... – Burke razmisli. – Ili je najprije sredio djevojku, a zatim
čekao u stanu dok Hahn nije stigao kući.
Patout se sumnjičavo namršti. – Hahn je bio razodjeven u krevetu kad ga
je ubio.
 – Hahn je kasno stigao kući. Ubojica se sakrio dok siroti Ray nije legao.
Vjerojatno se spremio za krevet ne paleći svjetlo. I ja to činim kad ne želim
probuditi Barbaru. Hahn nije vidio da je njegova djevojka mrtva. Nije vidio
krv niti shvatio da nešto nije u redu. – Burke čvršće zgrabi šalicu za kavu. –
To je slično njemu.
– Kome?
– Bardu. Bardo bi smatrao smiješnim činjenicu da ga je žrtva zaključala u
stanu umjesto vani.
– Zašto misliš da je to bio Bardo?
– Uhitili smo Hahna i Sachela. Duvall se pojavio usred noći. Znamo da je
Sachel na Duvallovu tajnom platnom popisu. Bardo je njegov unajmljeni
ubojica. Naš tajni agent je ubijen. Zaključi sam. To ne može biti slučajnost.
– Jasno da može! – uzvikne Patout. Burke se okrene i pogleda ga, ali
Patout je nastavio prije nego je Burke uspio otvoriti usta. – Znaš jednako
dobro kao i ja da je Hahn bio narkoman. Čini se da je i žena bila ovisnica.
Razlog za umorstvo mogla bi biti neka neispoštovana pogodba oko droge.
Možda je riječ o ljubavnom trokutu. Može biti...
– Da je Duvall znao da je Ray bio naš pa ga je želio izbaciti iz igre, a
istodobno nama očitati lekciju.
– U redu, može biti – složi se Patout i ustane. – Ali ne želim da to shvatiš
osobno. Kao da se to samo tebi dogodilo. Cijeli će odjel biti gnjevan zbog
toga. Mi smo tim, Burke. Moramo raditi zajedno. Ne smijemo dopustiti da
nas nekoliko neuspjeha obezglavi. Moramo nastaviti metodički raditi.
Ovakav usrani šefovski govor nije bio karakterističan za Douga. Obično
je takve govorancije čuvao za obraćanje cijeloj grupi. Kad su bili sami, on i
Burke bili su otvoreniji jedan prema drugome. – Što još? – upita Burke.
– Što želiš reći?
– Želim reći da ima još, zar ne? Što mi se to bojiš reći? Patout protrlja
zatiljak. Bio je vitak muškarac visoka, glatka čela s početnim znakovima
ćelavosti. Ovog je jutra djelovao nekoliko godina starije. – Previše si
pametan za svoje vlastito dobro.
– Da, to mi stalno govore – nestrpljivo će Burke.
– Što?
– Sachel je odbio nagodbu.
– Daj mi petnaest minuta s njim.
– Ne bi koristilo, Burke. Odbio je čak prije no što smo postavili uvjete.
Nije nam ostavio nimalo prostora za pregovaranje.
– Riskirat će na suđenju?
– Ne, priznat će krivnju. Po svim točkama optužnice.
– Kujin sin – procijedi Burke. – Duvall ga je sredio.
– To i ja mislim, da.
– Isuse, zar je čovjek svemoguć? – Kiselo se nasmije. – Pobjeđuje nas na
svakom koraku.
– Duvall ne igra pošteno. Mi se držimo pravila.
Burke je grickao unutrašnju stranu obraza i mrmljao: – Možda je vrijeme
da prekinemo s time.
– Kako molim?
– Ništa. Čuj, Doug, moram otići odavde.
– Burke...
– Čut ćemo se kasnije.
Tresnuo je vratima iza sebe, pograbio jaknu dok je prolazio kraj svog
stola i krenuo prema izlazu, zamalo se sudarivši s Macom McCuenom. – Hej,
Basile. Svugdje sam te tražio. Moramo razgovarati.
– Ne sada. – Nije bio raspoložen za McCuena. Sada ne bi mogao
podnijeti McCuenov nepokolebljivi optimizam i neiscrpnu energiju koja je
iritirala. Uopće ne usporavajući, on reče:
– Kasnije, Mac.
– Zdravo, Burke. Uđi. – Nancy Stuart kretnjom ga pozove u svoju kuću u
predgrađu.
Poslije vijesti o Hahnu i Sachelu, bilo je mazohistički doći ovamo. No
nakon što se satima vozio naokolo, bjesneći i psujući, Burke nije znao što će
sa sobom. Ionako je trebao uzeti slobodan tjedan, pa zašto onda ne bi potratio
cijeli dan?
Kuća obitelji Stuart napravljena je od cigle s obojenim drvenim ukrasima.
Tratina nije bila održavana onako dobro kao dok je Kev bio živ. Uživao je
raditi u dvorištu i hvalio se da je njegova trava najzelenija u cijelom
susjedstvu. Burke je opazio da vise škure na jednom od prednjih prozora.
Prostirku ispred vrata trebalo bi oprati, a jedna je žarulja na trijemu
pregorjela. Uskoro bi morao odvojiti jedan dan i pomoći Nancy oko
održavanja i popravaka.
– Dođi u kuhinju – rekla je preko ramena i povela ga središnjim
hodnikom. – Počela sam pripremati večeru. Ranije ćemo jesti. Večeras je u
školi Otvoreni dan, Želiš li štogod popiti?
– Kavu, ako je imaš.
– Imaš li nešto protiv da bude instant?
Imao je, ali je odmahnuo glavom. Kuhinja je bila pretrpana i ugodna. Na
vidljivu je mjestu visio kalendar s obilježenim danima za servis automobila,
pregled kod zubara i večerašnji Otvoreni dan škole. Ceduljice za podsjećanje
i razredne fotografije dvojice dječaka bile su na hladnjaku, a držali su ih
magnetići u obliku bočica kečapa i staklenki senfa. Posuda za kekse u obliku
medvjedića smiješila mu se s ormarića.
Slijedeći njegov pogled, Nancy mu ponudi kekse. – Kupljeni su. Više ne
pečem kao prije.
– Ne hvala – reče Burke. – Dovoljna je kava. Vratila se do zdjele za
miksanje gdje je mrvila slane krekere u mljevenu govedinu. Nasjeckane
zelene papričice i luk čekale su da ih ubaci unutra zajedno s limenkom soka
od rajčice. – Mesna štruca? – upita.
– Kako znaš?
 – Moja ju je mama prilično često radila.
– Tvoja mama? – Zbunjeno ga je pogledala. – Znaš, Burke, mislim da
sam te sada prvi put čula da si spomenuo svoju obitelj. Za sve ove godine
koliko se poznajemo.
Burke slegne ramenima. – Bojao sam se odmazde, znaš, takve stvari. Zato
namjerno ne govorim mnogo o njima. U svakom slučaju, to više i nije neka
obitelj. Moj je otac radio na željeznici. Kad sam bio u trećem razredu, ostao
je zgnječen između lokomotive i teretnog vagona. Znači da je moja mama
dugi niz godina radila i bila samohrana majka. Radila je za telefonsku
kompaniju dok prije nekoliko godina nije umrla od raka.
– Ostali smo samo ja i moj mlađi brat. On živi u Shreveportu. Ima ženu i
dvoje djece. – Iskrivljeno se nasmiješi. – Mama je zasigurno znala tridesetak
načina za štednju pola kilograma mljevenog mesa. – Mogu se identificirati s
njom.
– Kako su dječaci?
– Dobro.
Gutnuo je kavu, koja je imala lošiji okus od očekivanog. – Jesu li dobri u
školi?
– Posljednja su izvješća bila u redu. Osim ocjena.
Znala je da misli na njihovu emocionalnu stabilnost, pa je oklijevala. – U
redu su, s obzirom na sve.
– Pa, to je dobro. – Poigravao se posudicama za sol i papar na stolu,
stavljajući ih jednu do druge, odmičući ih, gurajući ih natrag. – U posljednje
je vrijeme bilo prilično toplo.
– Voljela bih vjerovati da to znači kraj zime. Ali još uvijek bismo mogli
imati mraza.
– Da. Čak i u ožujku.
Činilo se da u posljednje vrijeme mogu voditi samo ovako jadne
razgovore. Izbjegavali su spominjanje bilo čega značajnog ili važnog. Što je
neobično jer je najgore ostalo za njima.
 On je bio taj koji joj je donio vijest o Kevovoj smrti. Doug Patout se
ponudio da će on izvršiti mučni zadatak, ali je Burke inzistirao na tome da
odgovornost pada na njega. Bio je ondje da prihvati Nancy kad se srušila od
šoka, i stajao je uz nju na sprovodu.
Narednih tjedana i mjeseci pomagao joj je srediti dokumente za
osiguranje, zatražiti nedovoljnu mirovinu što ju je primala od NOPD-a,
otvoriti vlastite kreditne i bankovne račune, te izvršiti sve druge nužne
prilagodbe.
Odgovorivši na njezin telefonski poziv, došao je k njoj onoga dana kad je
ispraznila Kevov ormar. Ponudila je Burkeu nešto od Kevove najbolje
odjeće, a on je prihvatio. Potom je to ostavio u Caritasu na putu kući. Ne bi
mogao nositi njegove odjevne predmete.
Kad je stigla jesen, provjerio je peć i promijenio joj filtere. Za Božić je
namjestio božićno drvce i pomogao joj pri ukrašavanju. Kev je već gotovo
godinu dana bio mrtav, ali Burke se još uvijek osjećao obveznim svratiti
barem jednom u dva tjedna i pomoći njegovoj udovici kako god je mogao.
Problem je bio u tome što je postajalo sve teže pronalaziti teme za
razgovor. Kako je vrijeme prolazilo, njihovi su razgovori postajali sve
usiljeniji. Burke je izbjegavao pričanje o svemu što je imalo veze s policijom
i ljudima koje je Nancy poznavala. Budući da mu je posao bio najvitalnija
komponenta života, morao se potruditi da nađe još neku temu za razgovor,
osim vremenskih prilika i dječjeg zdravlja, kako bi ispunio sve duža
razdoblja tišine.
Uvijek ga je ljubazno primala, ali se promijenila, suptilno ali neosporno.
Sad je postala rezerviranija nego dok je Kev bio živ. Često su se znali od
srca nasmijati. Znala se šaliti i zadirkivati kao bilo koji od momaka. Burke je
pretpostavljao da je ženi lako šaliti se s muževim prijateljem kad je njezin
muž ondje i smije se zajedno s njom. Nije tako lako kad je on mrtav.
Mnogo su vremena proveli nagađajući o ishodu Bardova suđenja. Sad
kad je to gotovo, nakon što je napisano posljednje poglavlje te mračne
epizode u njihovim životima, o čemu bi još mogli razgovarati? – Ovaj...
 – Burke...
Zacijelo je i ona bila neugodno svjesna ukočenog razgovora jer su počeli
istodobno govoriti. Kretnjom je pokazao neka ona kaže što želi. – Ne, ti –
rekla je Nancy.
Daljnje nelagode poštedio ih je dolazak dječaka. Vidjeli su da je ispred
kuće parkiran Burkeov automobil, pa su jurnuli unutra i donijeli dobrodošlu
galamu i jedinstveni miris oznojenih dječaka. Odbacili su svoje jakne i torbe
te navalili na Burkea, gurajući se kako bi mu se više približili.
Nakon što su na brzinu nešto pojeli, poveo ih je u stražnje dvorište. To je
bila njihova rutina. Nakon što bi posjetio Nancy, činio je nešto nasamo s
Davidom i Peterom. Dječaci su mogli birati aktivnost. Danas su izabrali
vježbu udaranja bejzbolskom palicom.
– Ovako, Burke? – upita mlađi, Peter.
Držao se nezgrapno, ali Burke odgovori: – Baš tako. Počeo si shvaćati,
malac. Malo čvršće stisni palicu. Sad ćemo vidjeti što možeš. Bacio je
lopticu tako da udari palicu, a ne obrnuto. Peter je radosno kliknuo i pretrčao
improvizirane baze. Kad je stigao do posljednje, Burke ga je pljesnuo po šaci
i potapšao po guzi. – Igrat ćemo u Maloj ligi. Možda bi mogao doći na jednu
od naših utakmica, Burke – s nadom u glasu reče David.
– Samo na jednu? Kanio sam nabaviti sezonsku kartu. – Kosa što ju je
razbarušio bila je iste bakreno crvene boje kakvu je imao i njihov otac.
Budući da su osmijesi što su mu ih ozareno uputili bili isti kao Kevovi,
stegnulo ga je u grlu. Možda bi od sebe napravio budalu da se baš tada na
vratima nije pojavila Nancy i pozvala dječake da uđu i operu se. – Večera je
za petnaest minuta – rekla im je.
– Vidimo se, Burke.
– Vidimo se, Burke – reče Peter, ponavljajući riječi starijega brata dok su
hodali prema stražnjim vratima.
– Izvrsno se snalaziš s njima – primijeti Nancy.
– Lako se izvrsno snalaziti s tuđom djecom. Shvatio sam da je teže s
vlastitom.
– Zašto ti i Barbara niste imali djece?
– Ne znam. Nikad nismo došli do toga. Uvijek se činilo da imamo dobar
razlog za odgađanje. U početku, premalo novca.
– A kasnije?
– Premalo novca. – Mislio je to kao šalu, ali nije mu baš uspjela. – Ne
znam što bih učinila da nije bilo mojih sinova. Kevin i dalje živi u njima.
Kimnuo je glavom shvaćajući što misli. Tada je shvatio da steže desnu
šaku, smirio ju je i brzo rekao: – Bit će bolje da krenem. Ne bih želio da
buduće zvijezde bejzbola zakasne na Otvoreni dan škole.
– Možeš ostati na večeri.
To je bio prinudni poziv. Ona je uvijek nudila, a on je uvijek odbijao. –
Ne, hvala. Barbara će me čekati.
– Pozdravi je u moje ime.
– Vrijedi.
– Burke. – Pogledala je niz hodnik prema kupaonici odakle se čula
prepirka dječaka. Potom se naglo usredotočila na njega i rekla: – Ne želim da
ponovno dođeš.
Mislio je da nije dobro čuo. – Što? – Čak ni nakon što je ponovila, nije
mogao vjerovati svojim ušima.
Duboko je udahnula i malo se uspravila. Očito je mnogo razmišljala o
onome što je kanila reći. Bez obzira koliko joj je to teško, odlučila je da će
to sada učiniti pa se pripremila na to.
– Ne mogu biti u tvojoj blizini, ne mogu te čak ni pogledati, a da ne
pomislim na Keva. Kad god te vidim, to je kao ponovno proživljavanje
svega. Svaki put kad nazoveš ili nas posjetiš, danima nakon toga plačem.
Naljutim se, žalim samu sebe. To je vraćanje unatrag, a tek što se oporavim,
ti se ponovno javiš ili dođeš i ja ponovno sve to proživljavam.
Uvukla je usne i zastala kako bi se emotivno pribrala. – Pokušavam
izgraditi život bez Keva. Govorim sebi da sam ga izgubila. Zauvijek. I da
mogu živjeti s tom spoznajom. Baš kad se gotovo uvjerim da je tako, pojaviš
se ti i... – Oči su joj se ispunile suzama. Potražila je rupčić u džepu. – Vidiš
na što mislim?
– Da, shvaćam što misliš. – Čak nije ni pokušao prikriti ogorčenost u
svom glasu. – Smeta ti što poslužuješ kavu čovjeku koji te je učinio
udovicom.
– Nisam to rekla.
– Nisi ni morala. – Prošao je kraj nje i izišao.
– Burke, molim te, shvati – do viknula je za njim. – Molim te.
Stao je na prilazu i okrenuo se. Kad je vidio izmučeni izraz njezina lica,
njegova je srdžba isparila. Kako bi se mogao ljutiti? Nije to odlučila zato da
bi njega povrijedila. Tu nije riječ o njemu, već o njoj. Zamolila ga je da se ne
vraća radi vlastita opstanka.
– Najgore je u svemu, Nancy, to da ja doista razumijem. U tvojoj situaciji
i ja bih se točno tako osjećao.
– Znaš koliko si značio meni i dječacima. Mi znamo što si značio Kevu.
Ali ja...
Podigao je obje ruke. – Nemoj se zbog ovoga osjećati krivom. U redu?
Imaš pravo. Tako će biti najbolje.
Šmrcnula je i rupčićem dotakla nos. – Hvala ti na razumijevanju, Burke.
– Reci dječacima... – Pokušao se sjetiti nečega što bi im mogla reći kako bi
objasnila zašto je i on, poput njihova oca, naglo nestao iz njihovih života.
Jecaj se probio iz njezina grla. – Ja ću to srediti. Oni su čudesno izdržljivi.
– Plačno mu se nasmiješila. – Nakon svega što si za nas učinio, mrzim
pomisao da bih te mogla povrijediti. Ako ti je lakše, ovo je za mene jako
teško. Osjećam se kao da ću odsjeći vlastitu desnu ruku kako bih si spasila
život. Bio si dobar prijatelj.
– I sada sam. Uvijek.
Nancy blago reče: – Ne mogu krenuti dalje dok se toga ne oslobodim,
Burke.
– Razumijem.
– Isto bi trebalo vrijediti za tebe. Kad ćeš se ti toga osloboditi? Prošlo je
nekoliko sekundi. Tada on reče: – Ako ti ikad štogod zatreba, znaš gdje ćeš
me naći.
 8. poglavlje

Barbarin se automobil nalazio na kolnom prilazu kad je stigao kući. Bit

će joj drago da je barem jednom na vrijeme stigao kući, čak i ranije. S
osjećajem krivnje, nadao se da će je odbojkaški turnir ili neka druga
aktivnost neko vrijeme zadržati u školi. Trebalo mu je malo mira, malo
samoće.
Dan je počeo s Patoutovim dvostrukim lošim vijestima. Tada mu je
Nancy Stuart rekla, kratko rečeno, neka se gubi i drži se daleko. Danas bi mu
bilo teško podnijeti čak i blagu prepirku s Barbarom. Manje neslaganje, jedna
ljutita riječ, moglo bi poremetiti osjetljivu ravnotežu u njemu. Pribojavao se
da bi, u njegovu sadašnjem emocionalnom stanju, razlika između
razdražljivosti i bijesa bila vrlo malena. Ušao je kroz stražnja vrata i pozvao
je po imenu. Nije bila u kuhinji niti u prednjim prostorijama kuće, te je pošao
na kat. Kad je stigao do odmorišta, čuo je televizor u spavaćoj sobi. Voda je
tekla u tuš-kadi. No kad je ušao u spavaću sobu, shvatio je da nije posve u
pravu. Voda je tekla u kupaonici. Ali glasovi što ih je čuo nisu dopirali s
televizora. Prešao je preko sobe i ušao u kupaonicu. Sve je bilo zamagljeno
od pare. Burke je naglo otvorio staklena vrata tuš-kabine.
Barbara je bila prislonjena uza zid pokriven pločicama, zatvorenih očiju,
otvorenih usta, nogu omotanih oko bokova niskog, nabijenog trenera
ragbijaške momčadi iz srednje škole.
U naletu životinjskog bijesa, Burke je objema rukama pograbio čovjeka i
povukao ga iz kabine. Trener je izgubio ravnotežu na pločicama skliskim od
pjene i bio bi pao da ga Burke nije držao za vrat. Barbara je oštro vrisnula, a
zatim je rukama pokrila usta dok je gledala kako je njezin muž nekoliko puta
tresnuo njezinim ljubavnikom o zid, a zatim ga počeo tući šakama. Šake su
radile poput klipova stvarajući šljapkave zvukove po mokroj koži.
 Bio je petnaestak godina mladi od Burkea, mišićav i u savršenoj
kondiciji, ali Burke je na svojoj strani imao element iznenađenja. Unatoč
tome, nije se borio s nekom određenom namjerom. Pomahnitao je od želje da
izazove bol, raspodijeli patnju, da ovaj uspaljeni kujin sin osjeti isto ono što
on osjeća. Osjećao je zadovoljstvo dok se hrskavica drobila, koža pucala, a
njegove su se šake zabijale u mekano tkivo. Čovjeka je pretvorio u drhtavu,
nesuvislu, molećivu masu prije završnog udarca. Koljenom ga je svom
snagom tresnuo u muda, a trener je vrisnuo u agoniji i kliznuo niza zid do
poda. Ondje je ležao pokrivši šakama svoju ozlijeđenu muškost i plačući.
Niz njegovo isprebijano lice klizila je sluz, krv i suze.
Teško dišući, Burke se sagnuo nad umivaonikom. Nakon što je oprao
ruke i hladnom vodom zapljusnuo lice, uspravio se i ugledao Barbarin odraz
u zamagljenom zrcalu iznad umivaonika. Odjenula je kućnu haljinu,
pokazujući neku vrstu stida, ali nije pokazivala zabrinutost za svog
ozlijeđenog ljubavnika, što je Burkea iznenadilo. Zar joj uopće nije stalo do
njega? Možda nije. Možda je uzela ljubavnika samo da bi privukla njegovu
pozornost. A možda laska samome sebi.
– Osjećaš li se sada bolje? – sarkastično je pitala.
– Ne – iskreno je odgovorio Burke dok je brisao lice ručnikom za ruke. –
Ne naročito.
– Hoćeš li i mene premlatiti?
Okrenuo se od umivaonika i pogledao je, pitajući se kad je postala tako
podmukla i nepristupačna. Je li uvijek bila takva? Ili su je godine
nezadovoljstva pretvorile u ogorčenu ženu koja sada stoji pred njim? Ovako
ili onako, u njoj je jedva mogao prepoznati ženu s kojom je počeo zajednički
život. Uopće nije poznavao tu ženu, a tu nije vidio ništa što bi želio upoznati.
– To pitanje uopće ne zaslužuje odgovor.
– Zlostavljao si me, Burke. Samo ne šakama.
– Svejedno. – Zaobišao ju je i vratio se u spavaću sobu. Izvukao je kofer
ispod kreveta i počeo unutra trpati svoje stvari.
 – Što radiš?
– Nije li očito?
– Nemoj misliti da možeš zatražiti razvod zbog preljuba. Naši su
problemi počeli davno prije...
– Prije nego si se počela ševiti s drugima u našoj tuš-kabini?
– Da! – odbrusila je. – I on nije prvi.
– Ne zanima me. – Nakon što je nekoliko stvari iz ormara utrpao u kofer,
zatvorio ga je.
– Kamo ideš?
– Nemam pojma.
– Ali ja znam gdje te mogu naći, zar ne?
– Točno – odgovorio je i pustio da ostane na tome. Neka je proklet ako
će pred svojom nevjernom ženom braniti etiku svoga posla. – Što se tiče
‘traženja razvoda’, samo izvoli, Barbara. Neću pobijati optužbe kojima me
počastiš. Reci da loše zarađujem, da sam grubijan, da sam peder. Posve mi je
svejedno.
Osvrnuo se naokolo da bi vidio je li štogod zaboravio.
Ražalostila ga je spoznaja da se tako lako i brzo spakirao. Oni nisu živjeli
zajedno u tim sobama; samo su boravili. Odlazi bez ičeg osobnog. Spakirao
je samo osnovne stvari koje bi mogle bilo kome pripadati. Za sobom ne
ostavlja ništa spomena vrijedno. Čak ni Barbaru.
Nije čak bio siguran da će zgrada još uvijek biti ondje. Ali našao ju je
šćućurenu između sličnih zgrada, a sve su se tvrdoglavo opirale prodoru
modernizacije oko njih.
Sve razvijeniji turizam brzo je uništavao jedinstvenost New Orleansa, što
je zapravo privlačilo turiste u taj grad. To je bio paradoks koji je prkosio
logici.
Burkeu bi bilo žao da je tu zgradu našao uništenu jer je, unatoč svim
znakovima starenja, imala karakter. Poput udove majke koja se držala mode
stare nekoliko desetljeća, nosila je svoje godine dostojanstveno i s divljenja
vrijednim prkosom. Dio ukrasa od kovanog željeza nedostajao je na balkonu
na drugom katu. Pristupna staza od cigli bila je puna udubljenja. Korov je
virio iz pukotina u zidovima, ali bilo je ponosa u loncima maćuhica s obje
strane kapije, koja je zaškripala kad ju je Burke otvorio.
Na prvim je vratima s lijeve strane pisalo da pripadaju upravitelju zgrade.
Burke je pozvonio. Čovjek koji mu je otvorio nije bio vlasnik zgrade kojeg
se sjećao od prije toliko godina, ali ovaj i onaj iz njegova sjećanja nisu se
mnogo razlikovali. U stanu pogrbljenog, postarijeg gospodina bilo je
zagušljivo vruće i mirisalo je na mačju kutiju. Zapravo, držao je veliku
tigrastu mačku u jednoj ruci dok je vlažnim očima alkoholičara oprezno virio
u Burkea.
– Imate li slobodan stan?
Za unajmljivanje stana bila je potrebna samo novčanica od sto dolara
kojom se pokrivala tjedna stanarina. – To uključuje promjenu ručnika trećega
dana – rekao mu je kućevlasnik koji se u papučama penjao stubištem da bi
Burkeu pokazao stan na drugom katu.
To je zapravo bila jedna prostorija. Otrcana je zavjesa odvajala zahod i
kadu. U sobi se nalazio bračni krevet udubljen u sredini. Kuhinja se sastojala
od sudopera, uske police, hladnjaka malo većeg od poštanskog sandučića i
dvije žarne ploče za podgrijavanje jela za koje je kućevlasnik vjerovao da
rade.
– Neću mnogo kuhati – uvjeravao ga je Burke dok je uzimao ključ. Crno-
bijeli televizor lancem pričvršćen za zid bio je jedina pogodnost što su je
dodali otkako je ovdje unajmio stan prije gotovo dvadeset godina, nakon što
je otišao iz svoga rodnoga grada Shreveporta kako bi prihvatio posao u
NOPD-u. Prije no što je uspio naći bolji smještaj, unajmio je privremeni stan
u toj zgradi, a na kraju je tu ostao osamnaest mjeseci.
Maglovito se sjećao tog vremena. Nije provodio mnogo vremena u stanu
jer je bio u postaji gotovo uvijek kad nije spavao, učeći od veterana, radeći
prekovremeno i mučeći se papirologijom koja je bolna točka svakog
policajca diljem svijeta. Tada je bio mladi križar, posvećen zadatku
oslobađanja svijeta od zločina i zločinaca. Te je večeri manje idealistični
Burke Basile napunio antiknu kadu vodom, sjeo unutra i otvorio bocu Jacka
Daniel’sa. Pio je ravno iz boce i ravnodušno promatrao kako žohar veličine
njegova palca brza preko zidnih tapeta s mrljama od vlage.
Kad čovjek uhvati svoju ženu in flagrante s drugim muškarcem, prvo što
mora učiniti – nakon što premlati drugog muškarca i kupi bocu viskija, što ju
je kanio ispiti do dna – jest uvjeriti sebe da ga još uvijek može dignuti.
Stoga je, slobodnom rukom, postigao erekciju. Sklopivši oči, pokušao je
prizor u kojem se Barbara tuca s ragbijaškim trenerom zamijeniti fantazijom
koja će dovoljno dugo održavati njegovu erekciju da bi u njoj mogao uživati i
dovesti ga do terapijskog vrhunca.
U trenutku se pojavila u njegovim mislima: kurva u Duvallovoj sjenici.
Izbrisao je iz uma svaku ružnu misao i usredotočio se na ženu u pripijenoj
crnoj haljini, kose crne i blistave poput gavranova krila, s grudima što ih
miluje mjesečina.
Lice joj nije jasno vidio. U mislima ga je približio. Promatrala ga je
vrelim očima. Izgovorila je njegovo ime. Milovala ga je nježnom rukom.
Ljubila ga je još nježnijim ustima. Njezin jezik... Svršio je, žestoko psujući
kroz stegnute zube.
Nakon toga osjećao je slabost, vrtoglavicu i laganu dezorijentiranost, ali
to je moglo biti od tople vode i viskija, a ne samo od seksualnog
oslobađanja. Bilo je ugodno znati da još uvijek funkcionira kao muškarac.
No na emocionalnoj se razini osjećao samo malo bolje. Na dobrom putu da
se posve napije, izišao je iz kade i, omotavši jedan od dva tanka ručnika oko
struka, sjeo na rub kreveta da bi razmislio o svojoj budućnosti.
Pretpostavio je da bi trebao potražiti odvjetnika za razvode, zamrznuti
bankovne račune, otkazati kreditne kartice, sve ono što ljudi čine iz inata i
radi samozaštite kad njihov brak postane statistika. Ali nije imao volje
upuštati se u takve legalne zavrzlame. Neka Barbara sve uzme, što god želi
od ostataka njihova zajedničkog života. Uzeo je sve što mu je potrebno;
nekoliko odjevnih predmeta, svoju značku, devet milimetarski pištolj.
Posegnuo je preko hrpe odbačene odjeće na krevetu i uzeo pištolj,
odvagnuvši ga u šaci. Iz tog je pištolja ispalio metak koji je ubio Kevina
Stuarta.
Njegov je osobni život obično sranje. Isto je i s njegovom karijerom. Više
nema iluzija o herojstvu i dužnosti. Samo budale vjeruju u ta sranja. Ta su
mjerila zastarjela i ne vrijede za suvremeno društvo. Kad se upisao policijsku
akademiju, gledao je sebe kao viteza, ali okrugli je stol postao povijest prije
samog početka.
Burke Basile je od svih odbačen čovjek, sramota za Odjel za narkotike
jer je ubio jednog od svojih ljudi, a zatim je tražio pravdu kad se činilo da
nikome drugome nije stalo.
Wayne Bardo je bio slobodan da ponovno ubije, i to je učinio. Duvall je
zaštićen u kuli od bjelokosti sa svojim slugama, bogatim prijateljima i
njihovim skupim kurvama.
U međuvremenu su izrazi suosjećanja Burkea Basilea odbačeni, a
njegova se žena ševi s mlađim muškarcima u njegovoj vlastitoj kući.
Ponovno je odvagnuo pištolj na dlanu. Ne bi bio prvi policajac koji, poražen
uzaludnošću svoga posla, proguta metak. Koliko bi vremena prošlo dok bi
netko opazio da ga nema? Tko bi to opazio? Patout? Mac? Možda. Ili bi im,
možda, potajno bilo drago što je riješio za njih mučni problem.
Kad bi se počeo širiti smrad iz ove užasne malene sobe, kad bi
kućevlasnikova mačka počela grepsti po vratima, tada bi ga našli. Tko bi se
iznenadio da je počinio samoubojstvo? Uništio je svoj brak, rekli bi. Proširile
bi se glasine da je uhvatio svoju ženu, onu s fantastičnim tijelom, kako se
prepušta divljem seksu s drugim muškarcem u njegovoj vlastitoj tuš-kadi.
Odmahivali bi glavama i prežvakavali činjenicu da se nikad nije u potpunosti
oporavio od Stuartove smrti. Tada su počele sve njegove nevolje.
Dok se Stuartova udovica mučila kako bi imala čime prehraniti djecu,
beskrupulozni odvjetnici i kriminalci organizirali su raskošne zabave da bi
proslavili svoje uspjehe bezakonja. Stari Burke Basile to nije mogao
podnijeti. Više nije mogao izdržati teret krivnje.
I tako, bum. Jednostavno.
Palo mu je na pamet da pati od samosažaljenja, ali zašto ne bi, dovraga?
Nema li pravo na malo samoanalize i žaljenja? Duboko ga je povrijedila
odluka Nancy Stuart, iako je morao priznati da ima pravo. Objema se rukama
grčevito borila za vlastiti život. S vremenom će bol zbog Kevove smrti
nestati; upoznat će nekoga drugoga i ponovno se udati. Nije njega
okrivljavala zbog nesreće, ali njegovi posjeti neizbježno bude najbolnije
uspomene. Želio je na Barbaru misliti kao na kuju koja ga je varala t,nije čak
ni pokušala razumjeti pakao kroz koji je prolazio zbog partnerove pogibije.
Ali ni to nije sasvim pošteno. Ona sigurno nije bez mana, ali ni on baš
nije bio idealan muž, čak ni prije fatalnog događaja, a sigurno ne nakon toga.
Brak je trebao davno završiti, i tako ih oboje riješiti bijede. Donosio je loše
odluke u svim područjima. Loše je izabrao ženu. Loše je izabrao karijeru. Za
kojeg je vraga potratio sve one prekovremene sate i naporan rad? Ništa nije
postigao. Ništa.
Pa, ne baš ništa. Ubio je Keva Stuarta.
Prokletstvo, nedostaje mu taj klipan! Još uvijek mu nedostaje Kevova
smirena logika, i njegovi glupi vicevi, i njegov nepokolebljiv osjećaj za dobro
i loše. Čak mu nedostaju i njegovi katkad nekontrolirani ispadi. Kev ne bi
imao ništa protiv pogibije na dužnosti. Zapravo, vjerojatno bi tako najradije
otišao.
Ono što ne bi mogao tolerirati je da njegova smrt ostane neosvećena.
Zakonski sustav čijoj se zaštiti Kev posvetio nije kaznio zločince odgovorne
za njegovu smrt. Kevin Stuart bi to teško mogao prihvatiti. Ta je pomisao
otrijeznila Burkea Basilea poput hladnog tuša. Odložio je bocu Jacka
Daniel’sa na trošni noćni ormarić i kraj nje stavio pištolj. Maknuo je ručnik
sa struka, ispružio se na kvrgavom krevetu i stavio ruke ispod glave. Satima
je ondje ležao zureći u strop i razmišljajući.
Iako više zapravo nije imao o čemu razmišljati.
Sad je znao što mora učiniti. Znao je koga mora ubiti. Sigurno ne sebe.
Kad je napokon usnuo, spavao je kako već mjesecima nije spavao – duboko i
bez snova.
 9. poglavlje

– Daješ otkaz?
– Dajem otkaz – ponovi Burke.
Patout je na trenutak ostao bez riječi. – Samo tako? Za Boga miloga,
zašto?
– Nije ‘samo tako’, Doug. I znaš zašto.
– Zbog Keva?
– U prvom redu. I zbog Duvalla, i Barda, i Sachela. Hoću li nastaviti?
– Kako to možeš učiniti? – Patout ustane i počne šetkati iza stola. – Ako
odustaneš od posla koji voliš zbog njih, oni pobjeđuju. Previše si im olakšao.
Prepuštaš im kontrolu nad svojim životom.
– Može tako izgledati, ali nije tako. Volio bih da su moji razlozi tako
jednostavni i jasni.
Patout prestane šetkati i oštro ga pogleda. – Ima ih još?
– Barbara i ja smo se rastali.
Patout je nekoliko sekundi zurio u pod, a tada sa žaljenjem pogleda
Burkea. – Žao mi je. Je li to pokusna rastava?
– Ne, to je zauvijek.
– Isuse. Slutio sam da vas dvoje imate problema, ali nisam znao da je
tako kritično.
– Nisam ni ja – prizna Burke. – Sve do sinoć. Neću ti dosađivati
pojedinostima, ali vjeruj mi na riječ da smo stigli do točke s koje nema
povratka. Iselio sam se i rekao joj neka podnese zahtjev za razvod na temelju
bilo čega, što god ona želi. Brak je gotov.
 – Žao mi je – ponovno će Patout. Nije žalio ništa više nego Burke da je
njegov loš brak konačno završio. Žalio je samo zbog trenutka u kojem se to
dogodilo.
Burke reče: – Što se toga tiče, sve je u redu. Doista. To se već dugo
pripremalo. Kad je riječ o poslu, i to se dugo pripremalo. Potrošen sam,
Doug. Dok se ovako osjećam, nisam ti ni od kakve koristi.
– Gluposti. Ti si najbolji čovjek u odjelu.
– Hvala, ali donio sam pravilnu odluku.
– Gledaj, upravo je završilo suđenje koje nam je donijelo razočaranje.
Uzrujan si zbog Barbare. Nije pravi trenutak za odlučivanje o karijeri. Uzmi
tjedan dana odmora...
Burke je odmahnuo glavom prije nego je Patout dovršio. – Nije riječ o
tome. Tjedan dana odmora bilo bi kao korištenje flastera kad mi treba
operacija srca.
– Onda možda uredski posao na neko vrijeme – predloži Patout. – Posao
savjetnika. Nešto što bi malo smanjilo pritisak.
– Žao mi je, Doug. Odlučio sam.
– Barem dopusti da te suspendiram tako da dobivaš plaću. Možeš se
vratiti kad se osjetiš sposobnim. Radno će te mjesto čekati. Ponuda je bila
primamljiva, ali je Burke o njoj razmišljao samo nekoliko sekundi, a potom je
tvrdoglavo odmahnuo glavom. – Kad bih imao tu pupčanu vrpcu, mogao bih
je iskoristiti. Nekoliko tjedana kasnije bio bih točno ondje gdje sam sada.
Ne, Doug, to mora biti čisti rez. Patout se vratio do stolice iza stola. Prošao
je rukom kroz prorijeđenu kosu. – Ne mogu vjerovati. Ja sam šef ovog
odjela, ali ti si njegovo srce, Burke.
Burke se podrugljivo nasmije. – Iskušavaš novu taktiku, Doug? Laskaš
mi?
– To je istina.
– Zahvaljujem na komplimentu, ali to me neće pokolebati.
– U redu – reče Patout i nestrpljivo odmahne rukom. – Zaboravi na odjel.
Što je s tobom? Jesi li doista dobro razmislio? Što ćeš raditi?
– To je jedna od pogodnosti davanja otkaza, Doug. Nemam nikakvih
planova.
To je bio prvi put da je Burke lagao svom prijatelju. Bordel je jednako
impozantna građevina kao i gradska biblioteka. Smještena je podalje od
ulice, iza ograde od kovanog željeza, u šumarku veličanstvenih magnolija.
Kuću je izgradila imućna obitelj europskih doseljenika koja je uzgajala i
uvozila pamuk prije onoga što je bilo opće poznato kao Rat sjeverne agresije.
Tijekom tog ratnog sukoba sjevernjaci su zaplijenili sve obiteljske
brodove i skladišta, spalili njihovu plantažu i rekvirirali ovo, njihov dom u
gradu, kako bi zgradu koristili za smještaj časnika Unije. Od te se posljednje
uvrede obitelj nikad nije oporavila.
Nakon Građanskog rata kuća je počela propadati jer si nitko nije mogao
priuštiti da je kupi i plaća poreze na imovinu. Početkom osamdesetih godina
devetnaestog stoljeća jedan se poduzetnik sa sjevera zaljubio u zdanje.
Nemilice je trošio novac na obnavljanje zgrade sve dok nije nadmašio
prvobitnu veličanstvenost. To je trajalo sve dok njegovog unuka i nasljednika
nisu uhvatili kako vara partnere, te nije izgubio samo bogatstvo svoje obitelji,
već i vlastiti život u sumnjivoj ‘nesreći’. Kuća je ponovno zjapila prazna sve
do dvadesetih godina dvadesetog stoljeća kad ju je grupa ulagača pretvorila
u ilegalnu točionicu alkoholnih pića. Gornje su prostorije vidjele jednako
mnogo, ako ne i više, akcije kao i otmjeni saloni u prizemlju. Trgovalo se
tijelima jednako intenzivno kao i krijumčarenim alkoholom. Uskoro je madam
zaradila dovoljno da isplati svoje partnere. Pod njezinim je vodstvom posao
bujao.
Kad je umrla, posao je preuzela njezina kći, a sadašnja je vlasnica, Ruby
Bouchereaux, madam treće generacije. Otmjena je kuća pod Rubynom
kontrolom od šezdesetih godina. Nadmašila je čak i svoju poduzetnu majku i
baku.
Kuća Ruby Bouchereaux je dio tajanstvenosti grada. Lokalni organi
zakona i reda imali su prešutni sporazum s Ruby. Smjela je bez ometanja
voditi svoj posao, osim ako je riječ o trgovini drogom. Povremeno bijedna ili
više Rubynih djevojaka vidjela način za dodatnu zaradu, te bi mušteriji
obećavala pojačanu osjetljivost i veću moć uz pomoć neke tvari. Ruby se
nije sviđao privremeni prekid rada što ga je izazivala racija, ali joj se još
manje sviđala mogućnost trajnog zatvaranja kad bijedan od njezinih klijenata
umro od asfiksije ili srčanog udara dok je na vrhuncu ekstaze. Niti je voljela
da se njezine djevojke bave nekim poslom od kojeg ona ne dobiva postotak.
Stoga je povremene racije smatrala nužnim zlom i zadržala dobre odnose s
vlastima. Burke je dvaput bio u kući, po dužnosti. Nage muškarce, koji su
grabili svoja trodijelna poslovna odijela i satove Rolex, izvlačili su iz
luksuznih kreveta i pretresali bez imalo poštovanja, jednako kao i narkomane
upalih očiju koji su prosili po Jacksonovu trgu. Ako bi nekog od Rubynih
klijenata uhvatili pod utjecajem droge, Burke bi ga bez ustručavanja uhitio,
bez obzira koliko je bogat ili na kakvom je visokom položaju.
Vrata je otvorio izbacivač koji je Burkea pozdravio sumnjičavim
mrštenjem. – Molim vas, recite gospođici Bouchereaux da je Burke Basile
želi vidjeti.
– Niste li vi policajac?
– Skrivate li štogod?
Zalupio je vratima Burkeu pred nosom i ostavio ga da stoji na pragu
punih pet minuta prije no što se ponovno pojavio. – Primit će vas – rekao je,
ne baš previše zadovoljno.
Poveo je Burkea do ureda što je mogao pripadati bilo kojem marljivom,
uspješnom upravitelju koji je malo toga povjeravao drugima i inzistirao na
tome da nad svime ima apsolutnu kontrolu. Imao je multilinijski telefon, dva
faksa i kompjutor. Prostitucija je prešla na visoku tehnologiju.
Žena za stolom kretnjom ga je pozvala neka sjedne. – Ovo je
neočekivano zadovoljstvo, poručniče Basile.
– Hvala što ste me primili bez najave.
Ponudila mu je piće, a on je odbio. Nakon što je otpustila izbacivača, ona
reče: – Nadam se da ste došli kod nas otvoriti kreditni račun. Moje će
djevojke biti ushićene. Vaša gruba privlačnost, pogotovo ti zgodni brkovi nisu
prošli nezapaženo kad god ste nas počastili svojim posjetom, čak i ako je to
bilo radi izvršavanja vaše neugodne dužnosti. Ruby je sitna žena, ne viša od
sto pedeset centimetara, platinaste kose za koju se govorilo da je prirodna.
Njezina koža, čini se, nikad nije bila izložena sunčevoj svjetlosti jer je bijela i
glatka poput cvijeta gardenije. Pričalo se da se podvrgnula plastičnoj
operaciji lica bez anestezije kako bi mogla nadgledati kirurgov rad i paziti da
se točno pridržava njezinih uputa. No priča je bila malo pretjerana, čak i za
Ruby Bouchereaux, o kojoj se širilo obilje glasina. U svakom slučaju,
prekrasna je. Otkako je ušao u ured, njezine ljubičastoplave oči nisu se
micale s njegovih. Dovoljno je stara da mu bude majka, a znao je da je
umjetnost zavođenja usavršila tijekom niza godina prakse. Bez obzira na to,
osjetio je kako mu je lice porumenjelo zbog komplimenta.
– Bojim se da si ne mogu priuštiti vaše usluge. – Napravili smo ustupke
za druge gradske službenike.
– Sa zanimanjem ga promatrajući, poigravala se niskom bisera oko vrata.
– Rado ću s vama razgovarati o nekoliko mogućnosti popusta. Burke se
nasmiješi, ali odmahne glavom. – Žalim, ne. Ali cijenim ponudu.
Ruby sa žaljenjem skupi usne. – Djevojke će biti razočarane. I ja sam
razočarana. – Zatim je, sklopivši sitne ruke na stolu, pitala zašto ju je
posjetio.
– Pinkie Duvall.
Promjena njezina izraza bila je tako suptilna, da ju je mogao uočiti samo
netko s Burkeovim iskustvom u proučavanju ljudskih reakcija. – Što je s
njim?
– Vas dvoje ste bili partneri u klubu dolje u Quarteru, a prije dvije godine
se partnerstvo raspalo.
– Tako je.
– Što se dogodilo?
– Neslužbeno?
 – Sasvim.
– Pinkie je želio da jedna od mojih djevojaka dođe plesati u klub. Nije
bila zainteresirana i pristojno ga je odbila. Brzo nakon toga posjetio nas je
Wayne Bardo i zatražio tu djevojku. Nakon što je s njim bila sat vremena,
nije mogla čak ni hodati, a kamoli plesati. – Duvall je poslao Barda da joj
održi lekciju. – Ruby je potvrdila neznatno kimnuvši, a Burke upita smije li
razgovarati s djevojkom. – Bojim se da ne možete, poručniče. Dva dana
nakon događaja s Bardom prerezala sije žile na zglavcima. Nije vjerovala da
će njezino lice ponovno izgledati kao ranije, a iskreno rečeno, to nisu
vjerovali ni liječnici kojima smo se obratili. Bila je prekrasna djevojka.
Bardo ju je uništio za ovo zanimanje, ali i za svako drugo u kojem bi se
trebala pojavljivati u javnosti.
– Pretpostavljam da to niste prijavili policiji.
– Kurva napadnuta u javnoj kući? – reče i promuklo se nasmije. – Što
mislite, koliko bi razumijevanja imali? Nisam mogla dokazati da je ovdje
napadnuta, niti da je Bardo počinitelj, a još manje da je izvršavao Duvallovo
naređenje.
– Osim toga, to bi bilo loše za posao. Ne stavljam na velika zvona naše
greške i nesreće. Kad god neka djevojka odlazi sama u sobu s muškarcem,
prijeti joj opasnost da će biti povrijeđena. Ja i moje osoblje činimo sve kako
bismo spriječili takve stvari, ali ne možemo biti u sobama i jamčiti da se to
neće dogoditi. To je rizik profesije. Burke se neznatno nagne naprijed. –
Gospođice Bouchereaux, kao bivša partnerica, znate li štogod o Duvallovim
sporednim poslovima? – Pretpostavljam da posebno mislite na trgovinu
drogama. – Dakle, znate za to?
– Naravno, ali to ne bih mogla dokazati, baš kao ni vi. On je nevjerojatno
lukav. Pinkie i ja raspravljali smo samo o poslu vezanom uz klub što smo ga
zajedno vodili. On se nije miješao u moja druga područja, a ja se nisam
miješala u njegova.
– Shvaćate li moj problem? – reče Burke. – Javni tužitelj Littrell neće ni
taknuti Duvalla bez čvrstih dokaza, a nema baš nikakvih izgleda da će on
pogriješiti i dati nam priliku.
– Kakve veze sa mnom ima sve to?
– Nadao sam se da ćete htjeti surađivati s Odjelom za narkotike. Pomoći
nam, možda nešto dogovoriti.
– Recimo, više neće biti racija dok vam pomažem da uhvatite Pinkieja
Duvalla?
– Tako nekako.
Netremice ga je promatrala i dalje se poigravajući niskom bisera. – Niste
u mogućnosti dogovarati se u ime Odjela za narkotike. Više ne radite u
policiji.
Shvatio je da nema smisla poricati. Burke je ispuhnuo zrak, naslonio se i
pogledao je s pojačanim izrazom poštovanja. – Vrijedilo je pokušati.
Ispričavam se.
– Činilo mi se vrlo neobičnim da policajac dođe prije podne. Dok ste
čekali da vas primim, obavila sam telefonski razgovor. – Jutros sam vratio
značku.
– Zašto?
– Sam idem u lov na gada.
Ona neznatno suzi oči. – Kako zanimljivo. Osobna osveta. –
Pretpostavljam da se može i tako reći.
– Nema sumnje, zbog Stuartove pogibije. Pratila sam priču. Kimnuo je,
ali nije objašnjavao. – Znao sam da je partnerstvo između vas i Duvalla
propalo, te sam zaključio da bi još uvijek moglo postojati neprijateljstvo.
Ipak sam riskirao dolaskom ovamo. Ako mu se dogodi nešto loše, nadam se
da ćete zaboraviti moj posjet. – Imate moju riječ, gospodine Basile.
– Hvala vam.
– Kako vam mogu pomoći?
– Voljni ste? Iako sam vas pokušao prevariti?
– Recimo samo da cijenim strast u svim njezinim oblicima. Uzvrativši joj
osmijeh, Burke se željno nagne naprijed. – Gdje Duvall drži svoje
dokumente? Ne one pravne. Svoje osobne stvari. – Ovdje – reče i kucne po
sljepoočnici. – Neće biti nikakvih dokumenata o onome što vi želite znati,
bilo pisanih, bilo na kompjutorskim disketama.
– Sigurni ste?
– Koliko god mogu biti. Ovo što ste izabrali nije lagan pothvat. Nakon
događaja s mojom djevojkom, pokušala sam smisliti način da Pinkieju
uzvratim udarac. Ucjena. Pronevjera. Čak sam razmišljala o tome da ga
ubijem. – Zvučno se nasmijala. – Čini se da i ja vama povjeravam tajne,
gospodine Basile.
– Dajem vam riječ da nikad nikome neću ponoviti ovaj razgovor. Njezin
smiješak polako nestane. – Nikad se nisam uspjela osvetiti. Smislila sam
desetak planova, ali sam od svih odustala jer bih bila previše ranjiva.
– Vidite, u tome je ljepota ovoga – reče Burke. – Ja nemam što izgubiti.
Apsolutno ništa.
Zagledavši mu se duboko u oči, Ruby tiho reče: – Mogli biste sami sebe
iznenaditi.
– Ne vjerujem.
– Nadam se da niste u pravu. – Prošao je trenutak, a tada je ustala i
prešla preko sobe do ormarića u kojem su se nalazile čaše i piće. – Čvrsto
ste odlučili da ćete se osvetiti?
– Bez obzira na cijenu.
– Moglo bi biti skuplje no što očekujete. Odsad nadalje, nikome ne
vjerujte.
– Uključujući i vas?
Mislio je to kao šalu, ali ona je ozbiljno odgovorila. – Uključujući i
mene. Pinkie pazi da mu njegovi bivši klijenti ostanu nešto dužni. Kad
zaostanu s plaćanjem, on im dopušta da odrađuju svoje honorare. Budući da
ima posla sa svim vrstama kriminalaca, ne mogu vam dovoljno naglasiti
koliko je opasan.
 – Svjestan sam opasnosti.
Burke je prošle noći odlučio da ide na sve ili ništa. Nije ga briga hoće li
živjeti ili umrijeti, samo da sredi Duvalla i Barda. Unatoč tome, bio bi budala
da zanemari Rubyn savjet.
Natočila je dva viskija i donijela mu čašu. Prihvatio ju je i zahvalio joj,
iako je ranije odbio piće. Ruby je zamišljeno pijuckala iz svoje čaše.
Kuckala je noktom po kristalu dok ju je prinosila usnama. – Mogao bi
postojati način, gospodine Basile. Pinkiejeva jedina Ahilova peta je njegova
Remy. Burke je naiskap popio viski. Zapekao ga je u grlu i izmamio mu suze
na oči. Nakašljao se. – Što je Remy?
 10. poglavlje

– Remy, mislim da te ne moram podsjećati da je ovo već treća epizoda u

ovom semestru.
– Ne, sestro Beatrice. Posve sam svjesna prekršaja svoje sestre. –
Poravnala je svoju suknju; nesvjestan pokret skrušenosti što ga je zadržala
još iz dana dok je boravila na akademiji. – Slažem se da je Flarrino
ponašanje neprihvatljivo.
– Mi nismo odgovorne samo za obrazovanje naših djevojaka – nastavi
opatica – već i za njihov duhovni sklad i emocionalnu stabilnost. Ovdje u
Blagoslovljenom srcu vrlo ozbiljno shvaćamo našu odgovornost vođenja
učenica u svakom području njihova života.
– Upravo zbog tih visokih mjerila Flarra je ovamo upisana. – Ipak, čini se
da je ona čvrsto odlučila kršiti pravila, koja postoje radi njezine sigurnosti,
jednako kao i usađivanje samodiscipline. Ako se još jednom dogodi nešto
slično, morat ćemo je udaljiti iz škole. – Razumijem – reče Remy, osjećajući
se i sama oštro prekorenom. Iako je prošlo dvanaest godina otkako je
maturirala na Akademiji Blagoslovljenog srca, u pamćenje joj se duboko
usjeklo onih nekoliko lekcija što ih je dobila zbog neposlušnosti ili slabijeg
rada. Unatoč svoj dobrohotnosti njihove profesije, administratori internata
znali su kako uvećati manji prekršaj tako da se čini golemim grijehom.
– Smijem li sada nasamo razgovarati sa sestrom, molim vas? Sestra
Beatrice ustane. – Svakako. Imate ured petnaest minuta. Molim vas,
pozdravite gospodina Duvalla i zahvalite mu u ime škole na njegovoj
posljednjoj dotaciji. Njegova velikodušnost nikad ne prestaje. Bog će ga
blagosloviti.
– Reći ću mu.
 Dok je sestra Beatrice prolazila kraj Remy, položila je ruku na njezinu
nadlakticu. – Kako si ti, Remy?
– Vrlo dobro.
– Sretna?
– Svakako.
Opatica je Remy predavala englesku književnost prije nego je postala
ravnateljicom škole. Mogla je biti stroga kad je to bilo potrebno, ali također
je bila vrlo ljubazna. Život i karijeru posvetila je obrazovanju, ali je mogla
biti jednako uspješna kao psihologinja. Ili detektivka. Uznemirujućom je
pronicavošću zavirila duboko u Remyne oči. – Još uvijek često mislim na
tebe, Remy. A tada se molim za tebe. – Hvala vam, sestro.
– Katkad se pitam... – Nije dovršila misao, već je umjesto toga rekla: –
Volim sve mlade dame koje mi Bog povjeri na brigu. No i ja sam samo
čovjek. S vremena na vrijeme pojavi se djevojka koja mi posebno priraste
srcu. Ne može te čuditi spoznaja da si ti jedna od izabranih, Remy. Sumnjam
da sam od bilo koga skrivala svoju pristranost, pogotovo ne od tebe.
– Osjećala sam vašu ljubav, da. Još uvijek sam zahvalna na pažnji što ste
mi je pružali kad mi je bila najpotrebnija.
– Svim sam srcem željela da budeš sretna. Mrzila bih pomisao da ti život
nije onakav kakvim si se nadala. – Ako se danas činim malo
neraspoloženom, to je zbog Flarrina najnovijeg ispada.
Sestra Beatrice je još trenutak proučavala njezino lice, a zatim ju je
potapšala po ruci i pustila je. – Nemoj se previše zabrinjavati zbog Flarre.
Tvoja je sestra krasna djevojka. Malo tvrdoglavija i impulzivnija od tebe.
– Ili jednostavno hrabrija.
– Možda – reče opatica i tiho se nasmije. – Ti si k nama došla mnogo
kasnije nego ona. Vidjela si više svijeta.
– Ono što sam vidjela nije me previše privlačilo. Sestra Beatrice se s
razumijevanjem nasmiješi. – Pomanjkanje životnog iskustva Flarra smatra
prokletstvom, a ne blagoslovom. Njezin problem nije neposlušnost koliko
radoznalost. Osjeća se sputanom. – Nakon kratkog oklijevanja ona doda: –
Iako je ne bih voljela izgubiti, možda je vrijeme da razmisliš o premještaju u
drugu školu gdje će se družiti s drugim mladim ljudima i bolje shvatiti svijet.
– Razmislit ću o tome.
Sestra Beatrice se povukla polako, graciozno i tiho, ako se izuzme
šuštanje njezine redovničke halje i zveckanje krunice. Za razliku od nje,
Flarra je žustro uletjela unutra i tresnula vratima. Buntovnička izraza lica,
bacila se na stolicu nasuprot Remynoj i prkosno se zagledala u stariju sestru.
– Dakle? Hoće li me izbaciti? Nadam se. – Nisi te sreće.
Flarrin prkos potrajao je još samo nekoliko sekundi, a tada se njezino
držanje promijenilo i oči se ispunile suzama. – Remy, ne mogu više podnijeti
boravak ovdje!
– Jeste li se zbog toga ti i tri tvoje prijateljice iskrale van?
– Nismo daleko dospjele.
Policajac, je vidio djevojke, shvatio da su previše mlade da bi šetale
naokolo iza ponoći, pokupio ih patrolnim kolima i vratio u školu.
– Kamo ste se zaputile? – upita Remy.
– U French Quarter.
– U to doba noći? Zar ne shvaćaš kako je to bilo neodgovorno i šašavo,
Flarra? Quarter nije sigurno mjesto.
– Ne bih znala. Nikad ne idem tamo.
– Pinkie i ja stalno te vodimo onamo. Jela si u najotmjenijim restoranima,
kupovala u najboljim buticima.
– S tobom i Pinkiejem. Krasno. To nije isto kao kad ideš s grupom
prijateljica.
Remy je morala priznati da njezina sestra ima pravo, pa se njezin ton
ublažio. – Ne, sigurna sam da nije.
Opazivši promjenu kod svoje sestre, Flarra je pogleda. – Jesi li se ti ikad
tako iskrala?
 – Jednom – prizna Remy uz vragolasti osmijeh. – Bile smo dvije. Ali nisu
nas uhvatili. Vratile smo se prije no što su otkrili da nas nema.
– Kad bi to danas priznala sestri Beatricei, vjerojatno bi te natjerala da
činiš pokoru.
– Vjerojatno. – Remy se nasmije. – Zapravo se nisam toliko bojala da će
ona saznati koliko sam strepjela od toga da će Pinkie o tome čuti.
– Koliko ti je bilo godina?
– Sedamnaest. Otprilike.
– Udala si se kad ti je bilo sedamnaest godina.
– Hmm. Dan nakon mature.
– Ti si tako sretna – promrmlja Flarra spustivši bradu na prsa. – Čovjek
se tako divlje zaljubio u tebe da te više nije mogao čekati. Sve moje
prijateljice misle da je to najromantičnija priča što su je ikad čule. Kako je
postao tvoj staratelj, platio ti školovanje ovdje, a zatim se odmah oženio
tobom.
U ono vrijeme se to i Remy činilo romantičnim. Pinkie je bio poput viteza
na bijelom konju koji je nju i Flarru spasio od bijede i sigurne propasti.
Činilo joj se da je to bilo u nekom drugom životu. Točnije rečeno, prije
njezina života. – Jednoga dana će se neki čovjek i u tebe ludo zaljubiti –
uvjeravala ju je Remy.
Flarra je ljepša od njih dvije. Njezine su živahne oči svijetlozelene boje
proljetnih pupoljaka. Kosa joj je tamna i sjajna kao i Remyna, ali Flarrini su
prirodni uvojci neukrotivi i ekstravagantni. Budući da su imale različite
očeve, a nijednog nisu poznavale, i kako njihova majka nije imala nikoga od
obitelji, nitko nije znao odakle potječe taj kovrčavi gen. Flarrino je mlado
tijelo gipko, vitko i atletski građeno, ali blago zaobljeno na pravim mjestima.
Propisana školska odora nije mogla posve sakriti ženske obline. Zato je
Remy zadrhtala pri pomisli da njezina nedužna sestra kasno noću šeće
ulicama četvrti Vieux Carre i ondje može postati plijen nasrtljivih turista,
pijanih studenata i bezbrojnih ništarija spremnih na zlodjela.
 – Tko će imati priliku zaljubiti se u mene kad sam ovdje zaključana? –
cviljela je Flarra i time vratila Remyne misli na razgovor. – Samo još godinu i
pol, a tada ćeš maturirati i poći na fakultet gdje ćeš upoznati mnogo novih
prijatelja.
– Remy... – Flarra klizne sa stolice i spusti se na koljena pred svojom
sestrom. – Moj duh ovdje umire. Živim između ovih zidova otkako znam za
sebe. Želim istraživati i doživjeti nešto novo. Želim upoznati nove i
zanimljive ljude. Želim upoznati muškarce. Nikad me nitko nije čak ni
poljubio.
– Rekla si mi da te poljubio dečko s kojim si išla na božićni ples. – To? –
Njezino se lice skupi od gađenja. – To se ne računa. Zgrabio me je i nekako
zabio svoja usta na moja dok opatice nisu gledale. Bilo je odvratno. Bio je
sav oznojen i nervozan. Umjesto da me to uzbudi, samo me je naljutilo.
Primaknula se bliže i spustila glas do napetog šapta. – Govorim o pravom
poljupcu, Remy. Želim poći na pravi spoj bez opatica koje prate svaki
pokret. Želim...
– Romantiku.
– Pa, što je loše u tome? – Uhvatila je Remyne ruke i stisnula ih između
svojih. – Molim te, molim te, molim te, dopusti mi da dođem živjeti s tobom i
Pinkiejem i pohađam mješovitu školu. Samo u četvrtom razredu.
Flarra je jedva čekala da iskusi Život u njegovom stvarnom obliku.
Zanimali su je muškarci jer se njezino poznavanje suprotnog spola svodilo na
Pinkieja, koji se prema njoj ponašao poput oca – ili barem brižnog ujaka.
Kao i u svake djevojke njezine dobi, njezini su hormoni divljali. Taj je
fiziološki uzavreli lonac bio začinjen Flarrinom urođenom žudnjom za
životom, njezinom aktivnom maštom i prirodnim zanosom, te njezinom
radoznalošću.
Remy je mogla razumjeti nemir svoje sestre, ali nije se baš mogla staviti
u njezinu situaciju. Ona je bila adolescentica kad su je primili na akademiju,
ali njoj se to nije činilo sputavajućim mjestom. To je bilo utočište. Za nju je
akademija bila čisti, tihi i spokojni raj. Unutar bršljanom pokrivenih zidova
uživala je u osjećaju sigurnosti i spokoja za koji nije ni znala da je moguć.
Glazba se svodila na crkvene pjesme na misi i blagoslovu, a ne na radio što
trešti u svako doba dana i noći. Nikakvi zastrašujući likovi nisu se motali
oko niše u kojoj je spavala. Nije bilo podmuklih pogleda kojih se trebalo
bojati i izbjegavati ih, nikakvih napadaja izazvanih drogama, prostačkog
jezika, mahnitog parenja na namještenim krevetima ili na bilo kojoj površini
koja nije bila drukčije iskorištena. Nije bilo gladi niti plačljivog djeteta za
koje je samo ona brinula.
Remy nježno povuče jedan Flarrin nestašni uvojak, a srce joj se ispuni
ljubavlju prema tom boležljivom, uplakanom djetetu koje je u svemu ovisilo
o njoj – hrani, brizi, ljubavi i zaštiti – kad je i sama bila malo više od djeteta.
Usprkos teškoj prvoj godini života, Flarra je izrasla u nevjerojatno
inteligentnu i lijepu mladu ženu. Remy ju je štitila od zla kad je bila
novorođenče, a štitit će je dokle god bude živa!?
– Razgovarat ću s Pinkiejem o tome.
– Obećavaš?
– Obećavam da ću razgovarati s njim – naglasi Remy. – Ne mogu obećati
da će naša odluka biti tebi po volji.
– Pinkie ne bi imao ništa protiv da dođem živjeti s vama, je li? – Njegova
omiljena šurjakinja? – nasmije se Remy. Zapravo, Pinkie nije želio da Flarra
dođe živjeti s njima kad su se vjenčali. Ona je živjela kod skrbnika dok je
Remy bila u Blagoslovljenom srcu; rekao je da bi bilo okrutno ponovno seliti
dijete. Taj je razlog naveo. Remy je znala da je pravi razlog bio taj da nije
želio dijeliti Remyno vrijeme, pažnju i odanost s njezinom sestrom.
Kad je Flarra bila dovoljno stara za školu, premjestio ju je u
Blagoslovljeno srce, uvjerivši Remy da će Flara u internatu steći najbolji
odgoj i obrazovanje. Zapravo nije imala drugog izbora nego prihvatiti njegov
prijedlog, a razmišljajući o godinama svoga braka s Pinkiejem Duvallom,
shvatila je da je to za sve njih bilo najbolje rješenje. Možda je Pinkie tijekom
godina promijenio mišljenje o tome da Flarra dođe živjeti s njima. Remy to
nije znala. Nije pitala. Jer se sad ona protivila tome da Flarra živi pod
njihovim krovom. Ne daj Bože da njezina prijemljiva i impulsivna mlađa
sestra dođe u doticaj s Pinkiejevim opakim poznanicima – ljudima kakav je
Wayne Bar do. Znala je da je Flarrina želja neostvariva, ali to joj nije mogla
reći bez svađe. Niti joj je mogla reći razloge iz kojih se tome protivi, ili s
njom raspravljati o stvarima što ih ne bi razumjela.
Nije mogla s Flarrom razgovarati o Galvestonu.
Zasad je Remy odlučila da se neće izjašnjavati. – Mnogo će ovisiti o
tome kako ćeš se ponašati do kraja ovog semestra. Hoćeš li se potruditi?
Šesnaestogodišnjakinja je to shvatila kao odlučno možda. Skočila je na noge
i izvela gracioznu piruetu. – Prisežem na svoje djevičanstvo. – Flarra!
– Nemoj se odmah uzrujavati. Samo se to događa s mojim
djevičanstvom. Što je s posljednjim danom karnevala? – Što je s tim?
– Prošle si godine rekla da bih ove godine možda mogla doći na vašu
zabavu.
– Tako je; rekla sam možda.
– Reeemy.
– Razgovarat ću o tome s Pinkiejem, Flarra. Nisi baš u položaju da možeš
tražiti ustupke.
– Ali pitat ćeš ga – uporno će djevojka.
– Pitat ću ga.
Tada je Flarra uhvatila Remyne ruke i povukla je u zagrljaj. – Hvala,
seko. Volim te.
Remy je čvrsto zagrli i šapne: – I ja tebe volim.
Kad su se razdvojile, Flarrino je lice bilo žalosno. – Što misliš, što bi ona
mislila o meni? O nama?
Flarra je mogla govoriti jedino o njihovoj majci. – Tko zna? Ja uopće ne
razmišljam o njoj – lagala je Remy.
– Ni ja.
Flarra je također lagala. Prirodno je da su razmišljale o ženi koja ih je bez
trunke žaljenja dala od sebe. Naravno, da to nije učinila, Flarra bi vjerojatno
umrla prije svog drugog rođendana. Što se tiče Remyne sudbine, znala je što
bi bila postala.
– Moram poći – reče krenuvši prema vratima. – Pinkie će se uskoro
vratiti kući.
– Vodite li svake večeri ljubav?
– Ne tiče te se.
– Mi, moje prijateljice i ja, mislimo da je tako. Posve nag i s upaljenim
svjetlima. Imamo li pravo?
– Umjesto da nagađaš o mom seksualnom životu, ne bi li trebala učiti
geometriju?
– Remy, osjećaš li se dobro?
Za Flarru je bilo uobičajeno da raketnom brzinom mijenja teme. Ovog je
puta uhvatila Remy nespremnu. – Osjećam li se dobro? Naravno. Zašto
pitaš?
– Posljednjih nekoliko puta kad si došla ovamo izgledaš nekako, ne znam,
umorno.
– Doista sam malo umorna. Preksinoć smo priredili zabavu. Bila sam
budna do kasna. – Ribajući se kako bih isprala Bardov dodir, dodala je u
sebi.
– Ako si bolesna, nemoj mi lagati.
– Nisam bolesna.
Flarrine se oči razvedre, a glas joj se spusti do povjerljivog šapta. – Jesi
li možda trudna?
– Ne, nisam trudna.
– Prokletstvo. Mislila sam da možda... – Zagrizla je donju usnu. – Nemaš
rak ili tako nešto, je li, Remy?
– Ne! Naravno da nemam. Flarra, vjeruj mi, sa mnom je sve u redu. – No
kad nešto ne bi bilo u redu, nešto grozno, rekla bi mi? – Rekla bih ti.
 – Jer više nisam dijete.
– Znam to.
– Jer ako bih te izgubila, ja... – S naporom proguta slinu. – Ne smijem te
izgubiti, Remy.
– Nećeš – odlučno će Remy. – Dajem ti riječ da ću za tebe uvijek biti tu.
Da nešto nije u redu, rekla bih ti. Ali ne brini, sve je u redu. Dobro? Flarra
odahne i uputi joj svoj očaravajući smiješak. – Dobro. Vidjet ćemo se u
petak uvečer.
– Ne. Bojim se da te nećemo odvesti na večeru kako je planirano.
– Kako to?
S praga ureda sestre Beatrice Remy je pogledala svoju pokunjenu sestru.
– Tu si privilegiju izgubila zahvaljujući svojoj noćašnjoj pustolovini.
 11. poglavlje

– Kujin sin – tiho će Burke.

Psovao je od nevjerice. Gospođa Duvall je žena koju je vidio u sjenici.
Sjedeći za volanom svog automobila, vidio ju je kako ulazi u ekskluzivnu
školu za djevojke. Čak ni s udaljenosti od pola bloka ne bi je mogao
zamijeniti s nekom drugom.
Prije malo više od sat vremena pitao je Ruby Bouchereaux što je remy. –
Ne što, nego tko. Pinkiejeva žena.
Činjenica da je Duvall oženjen bila je začuđujuće otkriće. Burke se nije
mogao sjetiti da je ikad nešto čuo o njegovoj ženi. Bračna sreća jednostavno
se nije uklapala u njegov karakterni profil blistavog odvjetnika obrane.
Čim je izišao iz bordela, odvezao se do Duvallova susjedstva i nekoliko
puta prošao kraj imanja. Zapravo nije očekivao da će nešto vidjeti, ali je
imao sreće. Dok je okretao na kraju ulice, limuzina je izišla kroz stražnju
kapiju imanja i prošla kraj njega. Kako je bilo radno doba dana, pretpostavio
je da se Duvall nalazi na sudu ili u odvjetničkom uredu u središtu grada. Je li
u limuzini njegova žena?
Slijedio ju je ovamo, do Akademije Blagoslovljenog srca, i razočarano
gledao kako žena koju je prepoznao izlazi iz automobila uz pomoć vozača.
Vozača i tjelohranitelja, pomislio je Burke. Nakon što je gospođa Duvall
ušla, čovjek je zauzeo svoje mjesto kraj kapije. Burkea nije iznenadio čuvar.
Ruby Bouchereaux mu je rekla da Duvall pomno čuva svoju ženu.
– Niste znali da je oženjen? – rekla je madam opazivši njegovo
zaprepaštenje. – To me ne čudi. Pinkie je drži pod ključem. – Zašto? Što nije
u redu s njom?
– Ništa – odgovorila je i tiho se nasmijala. – Vidim je povremeno. Jako je
lijepa. Takva je bila i njezina majka dok se nisu pojavile posljedice njezina
načina života.
Burke je pozorno slušao dok mu je Ruby pričala o Remynoj majci, Angel.
– Bila je egzotična plesačica u jednom od noćnih klubova u Pinkiejevu
vlasništvu. To je bilo prije dvadesetak ili više godina. Angel Lambeth je
imala dara i obećavajuću karijeru, ali je zatrudnjela i morala prestati s
plesom dok nije rodila. Kad se vratila na posao, nije bila samo majka, već i
ovisnica. Heroin, čini mi se. Njezina je izvedba postala traljava. Droga je
djelovala na njezin izgled. Zato je premještena u klub s manje zahtjevnom
klijentelom. U nekakvu jazbinu. Znate kakva su to mjesta.
– Što je bilo s njezinom kćerkom?
– Kad je dovoljno odrasla, Remy se udala za Pinkieja. Osim toga, jako
malo znam o tajanstvenoj Remy. Nitko ne zna mnogo.
– Kako je Angel prošla?
– Loše. Na koncu je s plesa prebačena na blagajnu. Brzo nakon što je
Pinkie oženio djevojku, Angel je umrla. Navodno od prekomjerne doze.
– Navodno?
Ruby Bouchereaux je izražajno uzdigla obrve. – Pinkie je tada već postao
prilično moćan u gradu. Zar bi prihvatio punicu ovisnicu koja je radila sve i
svašta da bi imala za drogu?
– Mislite da se riješio Angel kako ne bi imao neugodnosti?
– Ili troškova odvikavanja. Vjerojatno je Angel smatrao lošom
investicijom. U svakom slučaju, njezina mu je smrt savršeno odgovarala, zar
ne?
Sada je Burke, ukočen od dugotrajnog sjedenja u automobilu, razmišljao
o priči sa svih strana, a volio bi znati podatke kojima bi mogao ispuniti
praznine. Što gospođa Duvall radi u školi? Imaju li dijete?
Zvukovi u želucu podsjetili su ga da nije jeo od doručka prethodnoga
dana. Potražio je nešto za jelo u automobilu i našao zaboravljeni Twinkie u
pretincu za rukavice.
 Što radi toliko dugo? Vozač je našao način da mu vrijeme brže prođe.
Džepnim je nožićem čistio nokte. Burke je vidio kako iskašljava sluz i pljuje
u grmlje s obje strane kapije. Očistivši nokte, prekrižio je ruke na prsima i
naslonio se na željezni stup plinske lampe. Burke mu nije mogao vidjeti oči,
ali kladio bi se da su zatvorene i da klipan drijema na nogama.
Remy Duvall je izišla četrdeset sedam minuta nakon što je ušla. Ništa
nije rekla vozaču sve dok nisu stigli do automobila, a tada je zastala i
obratila mu se preko ramena. Vozač je skinuo kapu. – Da, gospođo. Kako
god kažete, gospođo. Poljubiti vas u guzicu? Svakako. Skočiti? Koliko
visoko? Leći na leđa? Glumiti mrtvaca? Vaša je želja moja zapovijed. –
Burke je prezirno gunđao dok je gledao kako vozač žurno izvršava njezina
naređenja.
Upalio je toyotin motor i slijedio ih na pristojnoj udaljenosti dok je
limuzina napuštala Garden District, vozila niz Canal Street, a potom skrenula
lijevo i preko Decatur Streeta ušla u French Quarter. Vozač je nepropisno
parkirao kraj niza zauzetih parkirnih mjesta. Ravno naprijed nalazio se French
Market.
Vozač je izišao i ponovio postupak otvaranja vrata i pomaganja oko
izlaženja.
Burke je svoju toyotu ubacio na mjesto malo dalje niz ulicu, ignorirajući
pruge nacrtane na cesti, znak da je to zona za ukrcaj. Posegnuo je za
platnenom torbom na stražnjem sjedalu. Kad je nekoliko trenutaka kasnije
izišao iz automobila, više nije na sebi imao sportsku jaknu i mokasine, već
široku vjetrovku, tenisice Nike, bejzbolsku kapu i naočale za sunce.
Zavukavši ruke u džepove jakne, hodao je pločnikom izgledajući poput
prosječnog radnika koji ima slobodno poslijepodne, a želi samo kupovati
svježe proizvode na French Marketu i lutati između štandova gdje su ljudi
prodavali sve i svašta, od voodoo lutaka do lisnica od aligatorove kože.
Prebirao je po sanduku luka dok je, jedan niz štandova dalje, Remy
Duvall birala naranče. Sad je od nje bio udaljen tek malo više od dva metra
pa ju je prvi put vidio izbliza.
 Danas nije imala dekoltiranu haljinu, a ipak je njezin kostim mogao biti
krojen za lutku Barbie. Suknja je bila kratka i tijesno pripijena. Čvrsto
stegnuti struk privlačio je pozornost na njezine grudi – barem njegovu
pozornost. Imala je visoke pete i blistave naušnice. Dijamant na njezinu
prstenjaku bio je veličine okrugle kvake na vratima. Izgledala je poput
djevojaka u časopisima za muškarce, ako se izuzme njezina kosa. Nije bila
dugačka i razbarušena. Bila je ravna i glatka. No nešto u načinu na koji je
milovala njezin obraz kad god bi pomaknula glavu pozivalo je na dodir. Usne
boje trešnje razmaknule su se u smiješak kad je jednu naranču primaknula
nosu i pomirisala je.
Uz izuzetak malenog križića na lančiću oko vrata, ne bi mogla djelovati
seksepilnije ni da je posve naga i da joj je na sisama istetovirano TUCAJ
ME.
Čak je i prodavač voća bio tako smućen da je jedva uspio naplatiti dvije
naranče što ih je izabrala. Vozač je platio, ali je prodavač njoj pružio vrećicu
i zahvalio joj uz naklon. Kad je krenula dalje, tjelohranitelj je koračao uz nju,
a njegove su oči gledale na sve strane. Burke je zahvalio prodavaču luka, ali
ništa nije kupio. Polako je pošao na drugu stranu ulice i prošao kraj štanda na
kojem su se prodavale afričke rukotvorine i odjeća, te stigao do kafića u
kiosku gdje je gospođa Duvall sjela za jedan od malenih, okruglih stolova.
Otvorila je smeđu papirnatu vrećicu i počela guliti jednu naranču, zabadajući
dugačke nokte u koru voća.
Burke je za šankom naručio frape od banane. Stajao je rame uz rame s
tjelohraniteljem. Čovjekova je podlaktica imala veći promjer od Burkeova
vrata. Svojom je golemom šakom podigao cappuccino gospođe Duvall i
odnio joj ga. Otišao je natrag do šanka po svoju kavu, ali se nije vratio za
stol gospođe Duvall. Smjestio se za obližnjim stolom, a ona je sjedila sama,
jela kriške naranče i pijuckala cappuccino. Frape od banane bio je još gori no
što je Burke očekivao, ali ga je pio polako i s glumljenim zadovoljstvom dok
je promatrao odraz gospođe Duvall u zrcalu iza šanka.
Privlačila je pozornost prolaznika, ali ona nije nikoga pogledala niti je s
kim razgovarala. Za ženu njezina izgleda, bogata muža, s imanjem, limuzinom
i vozačem, činilo se da nešto tako jednostavno kao što je jedenje naranče
pretvara u veliki događaj. Polako je žvakala svaku krišku i čekala nekoliko
minuta prije nego bi uzela drugu. Burke se počeo pitati čeka li koga. Je li
moguće da se Duvall koristi njome kao kurirom za svoje tajne aktivnosti? Ali
nitko joj se nije približio, a čuvar nije djelovao napeto. Zabio je glavu u neki
tabloid. Frape od banane se pretvorio u gusti talog što je mirisao po losionu
za sunčanje prije nego je Remy Duvall pojela svoju naranču i zamotala koru
u papirnati ubrus. Kad je ustala da bi to bacila u kantu za smeće, vozač je
zatvorio novine i požurio joj pomoći. Zajedno su krenuli prema nepropisno
parkiranom automobilu. – Hej, gospođo! – Burke se prekorio jer je djelovao
nagonski, ali sad je bilo gotovo. Gospođa Duvall i njezin pas čuvar okrenuli
su se i pogledali ga.
Smeđa papirnata vrećica s još jednom narančom unutra ostala je na stolu.
Uzeo ju je i potrčao prema njoj.
– Zaboravili ste ovo. Vozač mu je istrgnuo vrećicu iz ruke.
– Hvala.
Burke ga je ignorirao i obratio se njoj: – Nema problema. Bio je dovoljno
blizu da osjeti skupi cvjetni parfem i miris naranče. Budući da joj je kosa
tako tamna, imala je nevjerojatno svijetloplave oči, gotovo prozirne. Crveni
je ruž nestao, ali su joj usne bridjele od kisele naranče.
– Hvala vam – rekla mu je.
Tada je tjelohranitelj stao između njih i tako je sklonio od Burkeova
pogleda. Iako ju je želio gledati kako se udaljava, Burke se okrenuo i pošao
u suprotnom smjeru. Čekao je dok se limuzina nije izgubila iz vida, a potom
se vratio do svog automobila. Ondje je dugo sjedio, nepomično, ali je disao
kao da je pretrčao dva kilometra. – I to je sve?
Errol, vozač, znojio se pod prodornim pogledom što ga je Pinkie koristio
za klijente za koje je znao da lažu. – To je sve, gospodine Duvall. Kunem se.
Odveo sam je do škole. Zatim je tražila da je odvezem do tržnice. Kupila je
dvije naranče i popila kavu u malenom kafiću na suprotnoj strani ulice.
Odvezao sam je u crkvu. Bila je unutra pola sata, kao i uvijek. Zatim sam je
doveo kući.
– Nikamo je drugamo nisi vozio?
– Ne, gospodine.
– Cijelo ti je vrijeme bila na vidiku?
– Osim dok je bila u školi, da, gospodine.
Pinkie sklopi prste i kucne se po usnama, a cijelo je vrijeme pozorno
motrio nervoznog tjelohranitelja. – Ako bi gospođa Duvall zatražila da je
nekamo odvezeš, na neko mjesto što ga ja prethodno nisam odobrio, ti bi
odbio i zatim me o tome obavijestio, točno?
– Svakako, gospodine Duvall.
– Kad bi pošla nekamo nepredviđeno, na neki sastanak za koji ja ne
znam, odmah bi me o tome izvijestio, je li tako?
– Tako je, gospodine. Ne razumijem...
– Jer bih mrzio kad bih otkrio da si svoju odanost prebacio mojoj ženi,
Errol. Ona je prelijepa žena. Siguran sam da si svjestan toga. – Isuse,
gospodine Duvall, morao bih biti...
– Moja bi žena svakog muškarca mogla vrtjeti oko malog prsta. Mogla bi
čovjeka navesti da učini nešto za što zna da ja ne bih odobrio. – Kunem se
Bogom, gospodine – uzvikne vozač i s mukom proguta slinu. – Ne,
gospodine, to se nikad ne bi dogodilo. Ne sa mnom. Vi ste šef. Nitko drugi.
Pinkie ga je izbavio širokim osmijehom. – Dobro. Drago mi je da to
čujem, Errol. Sad možeš poći.
Zbunjen i pokunjen, Errol se povuče iz ureda. Pinkie je gledao kako
odlazi, pomislivši da se na njega okomio malo oštrije no što je potrebno, ali
na taj način čovjek njegova položaja usađuje i održava strah u ljudi koji rade
za njega.
Na primjer, Sachel. Sad je gost države Angole i ondje će neko vrijeme
ostati. Nije li strah snažan motivator? Pinkie se nekoliko puta slatko nasmijao
oko toga kako je Sachel brzo kapitulirao kad je zaprijetio ragbijaškim
ambicijama njegova sina.
Međutim, večeras mu nije do smijeha. Nešto se događa s Remy, ali neka
je proklet ako može dokučiti o čemu je riječ.
Tjednima ga već muči taj problem, poput dosadne zubobolje. Remy je
postala neuobičajeno povučena. Neuobičajeno je uvjetno rečeno, jer se
katkad povlačila u sebe i ništa nije dopiralo do nje, ni skupi darovi, ni
zadirkivanje, ni seks, ni prijetnje da se trgne iz toga. Takvi su napadaji sjete
obično kratko trajali i uvijek bi se izvukla iz toga. Osim te jedne karakterne
mane, ona je savršena žena.
No ovo razdoblje malodušnosti traje duže od ostalih, i dublje je. Kad bi
je pogledao u oči, kao da su pokrivene zastorima. Kad se smijala, što je
rijetko činila, to je djelovalo namješteno. Bila je odsutna duhom kad joj se
obraćao i neodređena kad bi ona njemu nešto govorila. Činilo se da čak ni u
krevetu ne može doprijeti do nje, bez obzira koliko bi bio nježan ili silovit.
Nikad ga nije odbijala, ali njezino se držanje u najboljem slučaju može
opisati kao pasivno. Njezini su simptomi ukazivali na ženu koja ima
ljubavnika, ali to nije moguće. Čak i da je upoznala drugog muškarca, što je
krajnje nevjerojatno, ne bi se mogla s njim sastajati bez da Pinkie o tome zna.
Znao je kako provodi svaku minutu svog dana.
Nije vjerovao da je Errolova odanost popustila. Čovjek ga se previše
boji.
No čak i da je Remy uspjela podmititi svog tjelohranitelja, ili ga nekako
drukčije obraditi, netko iz Pinkiejeve široke mreže poznanika zacijelo bije
izdao. Već je kućno osoblje pitao o telefonskim pozivima. Osim razgovora s
Flarrom, nije ih bilo. Nitko nije došao u kuću i posjetio je. Nije primila
nikakve pakete, nikakvu osobnu poštu. Dakle, nije riječ o ljubavniku.
Onda što se, za ime božje, događa? Ima sve što žena može poželjeti ili o
čemu može sanjati. Iako bi ona, podsjetio se, mogla drukčije misliti.
Nakon što su se vjenčali, razočarala se kad joj je rekao da fakultet nije
predviđen za njezinu budućnost. Tada je počela s dopisnim tečajevima, a
čitala je svaku prokletu knjigu do koje je mogla doći. Udovoljio je njezinoj
potrazi za znanjem dok to nije postalo tako zamorno da ju je prisilio na
smanjivanje učenja i na to da čita samo kad njega nema kod kuće.
Nekoliko godina kasnije postala je opsjednuta idejom da se pridruži
radnim snagama, barem honorarno. Taj joj je hir brzo izbijen iz glave. Dakle,
je li ovo sadašnje raspoloženje samo još jedan ženski ‘prijelaz’ što ga mora
izdržati prije nego se ona vrati u normalu? Ili je riječ o nečem ozbiljnijem?
Impulzivno je izvukao karticu iz Rolodexa na svom stolu. – Dr. Caruth,
molim vas. – Nakon što se predstavio, poziv je proslijeđen ravno do Remyne
ginekologije.
– Dobar dan, gospodine Duvall.
Žena ga je kratko pozdravila, kao da ima pametnijeg posla umjesto
odgovaranja na njegov telefonski poziv. Liječnici s kojima je igrao golf
govorili su da je vrlo oštra, pokora bolnice. Ona je jedna od onih žena koje,
čini se, nastoje biti što neprivlačnije i antipatičnije, pogotovo muškarcima.
Pinkieju se nikad nije sviđala, a znao je da je antipatija obostrana. No
Remy je njezina pacijentica jer je vraški sigurno da drugom muškarcu, bilo
kojem muškarcu, neće dopustiti tako intimni pristup svojoj ženi. – Zovete li
radi gospođe Duvall? – upita žena. – Nadam se da je sve u redu.
– To bih i ja volio znati. Postoji li nešto što nije u redu? – Ne mogu s
vama razgovarati o pacijentici, gospodine Duvall. Time bih prekršila
profesionalnu tajnu. Kao odvjetnik, vi biste to trebali razumjeti.
– Ne razgovaramo o pacijentici. Govorimo o mojoj ženi. – Svejedno. Je li
bolesna?
– Ne. Ne baš.
– Ako gospođa Duvall osjeća da bi trebala doći k meni, neka ujutro
nazove moj ured i dogovori pregled. Ubacit ću je u raspored. Osim toga, ne
bi bilo prikladno nastaviti ovaj razgovor. Laku noć. – Spustila je slušalicu.
– Prokleta lezbača!
Njezino ga je držanje razbjesnilo, ali saznao je ono što je želio saznati.
Dr. Caruth je uvijek bahato razgovarala s njim. Tako je sa svima razgovarala.
Ni večeras nije drukčija. Da je Remy nedavno postavljena dijagnoza ozbiljne
bolesti, liječnica bi bila mnogo zabrinutija. Zanemarila bi svoje loše mišljenje
o njemu kako bi saznala kakve je simptome opazio i što ga je navelo da je
nazove.
Ionako je bilo malo vjerojatno da će taj poziv dati rezultata. Remyn
problem nema veze sa zdravljem. Psihički je, emocionalni. Nešto je muči, a
to želi sakriti od njega.
Bez obzira o čemu je riječ, on će to otkriti. Na koncu će izbiti na
površinu, a tada će on to srediti.
Ove manje pobune nisu ostavljale trajne posljedice. Razdraživale su,
poput uboda komaraca koji nekoliko dana paklenski svrbe, a potom nestaju,
ne ostavljajući čak ni ožiljak za sjećanje.
Mogao je preoblikovati Remyno raspoloženje s jednakom lakoćom kao
toplu glinu. S nekoliko bi riječi mogao iz njezina uma izbrisati svako
nezadovoljstvo. Ima aparat za gašenje kojim bi mogao ugasiti svaku
buntovničku vatru koja možda gori u njezinu srcu. Jer zna čega se ona najviše
boji.
 12. poglavlje

Pinkie je čitao pravni sažetak kad je Remy izišla iz svoje garderobe i

pridružila mu se u krevetu. Skinuo je naočale za čitanje i sažetak odložio na
noćni ormarić. – Remy, želim znati što se s tobom događa. – Kako to misliš?
Nikad je nije udario, ali je u tom trenutku bio jako blizu toga da pljusne
lažnu nedužnost na njezinu licu. No posegnuo je za njezinom rukom i čvrsto
je stisnuo, ali ne onako snažno kako je želio. – Umoran sam od te igre.
Umorio sam se prije nekoliko tjedana. Večeras će završiti.
– Igre?
– Tvoje igre čuvanja tajni.
– Ne čuvam nikakve tajne.
– Nemoj... – Nastojeći kontrolirati svoj povišeni ton, počne iznova: –
Nemoj mi lagati.
– Ne lažem ti.
Pozorno ju je pogledao. – Kaniš li ponovno pobjeći? – Ne! – Jer ako
kaniš, upozoravam te da ne pokušavaš. Ranije sam ti oprostio. Ali više neću.
Pokušala je okrenuti glavu, ali ju je čvrsto uhvatio za bradu i prisilio da
gleda u njega. Prešao je palcem preko njezine donje usne i snažno je
pritisnuo. – Poželio sam te kad sam te prvi put ugledao. Mogao sam te tada
imati. No bio sam strpljiv. Nisam učinio ono na što sam imao pravo, jesam
li? Odgovori mi. – Ne, nisi.
– Mogao sam te tada uzeti, ali sam čekao. Čak i kad si dovoljno odrasla,
nisam te morao oženiti, ali jesam. Jesi li ikad razmišljala o tome gdje bi bila
da si toga dana pokušala okrasti nekoga drugoga, Remy? Hmm? Gdje bi bila
da ja nisam bio tako pun razumijevanja?
 – Ne znam.
– Da, znaš – šapne Pinkie milujući joj obraz. – Kurvala bi se baš kao
tvoja majka.
Suze su joj se pojavile u očima. – Ne. Ne bih.
– Da, bi. Kad smo se upoznali, već si bila na putu da postaneš druga
Angel. – Prijeđe pogledom po njoj na način za koji je znao da ga mrzi. – O
da, Remy. Čak si i tada bila zavodljiva. Kladim se da su mušterije tvoje
majke žudjele za tim da se bace na tebe mnogo prije no što sam se ja pojavio
u tvom životu.
Njegovi prsti pojačaju stisak oko njezine ruke. Unio joj se u lice, ali je
govorio tihim glasom. – Možda bi ti se sviđao takav život. Možda žališ što
sam te spasio od svih tih muškaraca. Možda ti se njihovo pipkanje i teško
disanje sviđalo više nego brak sa mnom.
– Prestani! – Istrgnuvši ruku iz njegova stiska, Remy ustane s kreveta. –
Čime mi prijetiš, Pinkie, da ćeš prijaviti moj zločin nakon toliko godina? Ja
nisam jedan od tvojih klijenata. Niti jedna od tvojih udvorica. Zato ne
razgovaraj sa mnom kao da jesam. Zaslužujem nešto bolje od prikrivenih
prijetnji. Ja sam tvoja žena.
– Pa, želim da mi moja žena kaže zašto se šulja po kući poput prokletog
duha! – vikne Pinkie.
– Dobro! Flarra. Zabrinuta sam za Flarru.
Flarra? To je sve? O tome je riječ? Deprimirana je zbog nečega tako
trivijalnog kao što je njezina sestra?
Najprije ju je uzrujavao Bardo, a sada Flarra. Mislio je na najgore, bojao
se da možda planira još jedan bijeg, a ona mu sada govori da je njezinoj
potištenosti uzrok Flarra. Ili laže?
– Što je s Flarrom? – otresito upita.
Remy je ljutito navukla kućnu haljinu i vezala pojas oko struka. Dok se
pokušavala smiriti, prsa su joj se dizala i spuštala, a njezin zlatni križić
svjetlucao je na svjetlosti noćne lampe. Bilo mu je drago što ju je uzrujao.
Spominjanje njezina nekadašnjeg života podsjetilo ju je koliko sreće ima.
– Ponovno se iskrala – reče Remy. – Danas sam je pošla posjetiti kao i
inače, ali kad sam stigla onamo, naletjela sam na lekciju. – Ispričala mu je o
Flarrinu najnovijem podvigu i upozorenju sestre Beatrice ukoliko ponovno
prekrši pravila. – Prekorila sam je, ali nisam sigurna koliko je to koristilo.
– Meni se čini da je treba staviti preko koljena.
– Malo je prevelika za to.
– Ti si previše blaga s njom, Remy. Ja bih trebao preuzeti discipliniranje.
Lupit ću šakom po stolu i opozvati neke privilegije. To će privući njezinu
pozornost.
Remyna se srdžba ublažila, te se s očitim razočaranjem namrštila. – Pa, to
je odgovor na to.
– Što?
– Nije važno. To...
– Reci mi.
Remy napravi nervoznu kretnju. – Flarra me već mjesecima gnjavi zbog
nečega. To me je mučilo, a bila sam glupa kad sam mislila da nećeš opaziti
moju uznemirenost. – Nasmiješila mu se s izrazom krivnje na licu. – Želim
usrećiti svoju sestru, ali ti si mi muž i tvoje su želje na prvome mjestu.
Osjećala sam se kao između dvije vatre. Danas sam se napokon složila da ću
te pitati. – Ovlažila je usne. – Iskreno rečeno, Pinkie, mislim da je njezina
ideja dobra. To je opravdani zahtjev.
Raširio je ruke kako bi pokazao da je i dalje pozorno sluša. – Flarra želi
doseliti k nama i pohađati četvrti razred mješovite škole. Želi živjeti
potpunijim životom. Upoznati nove ljude. Doživljavati ono što doživljavaju
druge djevojke njezinih godina. To je razumno, zar ne? Dugo je i prodorno
zurio u nju. Potom je potapšao prazno mjesto kraj sebe. – Hajde, Remy.
– Što će biti s Flarrom?
– Razmislit ću o tome. Sad se vrati u krevet. – Razotkrio se i tako joj
pokazao koliko je uzbuđen. Njezina ga je ljutnja uzbudila, ali se još više
uzbudio dok je molila za sestru.
Kad mu se pridružila, jasno joj je pokazao da pripada njemu. On je njezin
vlasnik. Njezino tijelo, um i duh su njegovi i može s njima činiti što god želi.
Kasnije joj je rekao da će Flarra ostati u Akademiji Blagoslovljenog srca
do mature.
Na trenutak nije odgovorila. Potom reče: – Kako god ti misliš da je
najbolje, Pinkie.
Milovao joj je kosu. – Tvoja je sestra mlada i ne zna što želi. Na nama
je, zapravo na meni jer si ti previše popustljiva, da pazim kako ne bi počinila
neku veliku grešku ili donijela pogrešnu odluku. Znam što je za nju najbolje.
Baš kao što sam znao što je najbolje za tebe. – Također je pitala dopuštenje
da dođe na našu zabavu za završetak karnevala.
– Prilično je drska – reče Pinkie i tiho se nasmije. – Imamo prilično
prestižni popis gostiju.
– Zato i želi doći.
– Vidjet ćemo.
– Budi pripravan da će se duriti tijekom sljedećih nekoliko posjeta. –
Preboljet će to – reče Pinkie i uz smijeh odbaci upozorenje. Smiješio se dok
je tonuo u san. Hvala Bogu da smo s tim završili. Burke je pošao u
sveučilišnu knjižnicu jer radi duže od gradske, a znao je da mora pregledati
mnogo materijala.
Satima je proučavao mikrofilmove Times Picayunea. Prije nekoliko
godina novine su objavile profil najperspektivnijeg gradskog odvjetnika.
Patrick Duvall je odrastao u okruženju srednje klase, ali su njegovi roditelji
naporno radili da bi mogao pohađati crkvenu školu, gdje se isticao u
sportskim aktivnostima i u učenju. Dobio je stipendiju za sveučilište,
studirao pravo uz rad i diplomirao kao prvi u svojoj generaciji, radio kao
pripravnik u uglednoj tvrtki, ondje ostao devet godina, a zatim otvorio
vlastitu tvrtku.
Burke nije mogao odrediti koliko je u svemu tome istine, a koliko
izmišljotina, ali je zaključio da se članak barem temelji na činjenicama jer se
mnogo toga može provjeriti. Jasna poruka članka bila je da se radi o izrazito
ambicioznom čovjeku koji je čvrsto odlučio uzdići se iznad osrednjosti
srednje klase, a to je i učinio.
Pisac članka je Duvalla prikazao kao filantropa, ali nije spomenuo
klubove i topless barove u njegovu vlasništvu. Navedene su razne pohvale
što ih je primio kao istaknuti građanin od civilnih grupa i profesionalnih
udruženja, ali je Burke znao za jednako mnogo ubojstava što ih je Duvall
naručio, uključujući i najnovije kad je dao ubiti Raymonda Hahna. Duvall je
živio kao uzoran građanin i istodobno se rugao javnosti koja mu je pjevala
hvalospjeve.
A u tome je, shvatio je Burke, bit mehanizma što ga pokreće. Trgovina
drogom nije samo način zarade; to je Duvallov užitak. Čini to jer može. Za
njega je to igra, a on pobjeđuje. Njegove mu ilegalne aktivnosti služe za
dokazivanje vlastite superiornosti, makar sebi samome.
Pinkie Duvall se često pojavljivao u pričama s naslovnice. Povrh toga,
njegovo se ime redovito spominje u društvenim rubrikama. No spominjanje i
fotografije njegove žene zamjetno su rijetke. Kad bi se ipak pojavila na
ponekoj fotografiji snimljenoj skrivenim aparatom, obično je stajala u
muževoj sjenci. Doslovno.
Boji li se fotoaparata? Ili je nemoguće nadmašiti medijskog egomanijaka
kakav je Pinkie Duvall, bez obzira koliko je netko prekrasan? Burke je
također smatrao neobičnim što je o njoj napisano jako malo. Nikad nije bila u
središtu pozornosti nekog članka. Niti su je ikad citirali. Dakle, ili nema ni o
čemu vlastito mišljenje, ili je njezino mišljenje tako dosadno da nije vrijedno
spomena, ili nikad nije izrazila svoje mišljenje jer se njezin rječiti muž uvijek
nalazio u blizini s nečim vrijednim tiskanja što bi iznosio pred izvjestiteljima
ili kolumnistima. Gospodin i gospođa Duvall bili su navedeni na popisima
imena nekoliko dobrotvornih organizacija, ali Remy Duvall nije radila niti u
jednom društvenom ili ženskom klubu, niti je bila članica bilo kojeg odbora
ili povjerenstva, niti je predsjedavala nekom zakladom. Remy Lambeth
Duvall je prava suprotnost svome mužu. Ona je nitko i ništa.
 Zadržao se do zatvaranja knjižnice. Doslovce su zaključali vrata za njim
kad je izišao. Shvatio je da je gladan; tog je dana pojeo samo stari Twinkie i
onoliko frapea od banane koliko je njegov želudac mogao podnijeti. Kako bi
potpomogao istrebljenje žohara, u stanu nije držao ništa jestivo. Umjesto
restorana izabrao je prodavaonicu gdje je kupio dva hot-doga što ih treba
podgrijati u mikrovalnoj pećnici i Coca-Colu. Nakon toga je vozio bez
određenog cilja na umu. No znao je kamo ide. Kad je onamo stigao, kuća je
bila u mraku, ako se izuzmu sigurnosna svjetla i rasvijetljeni prozor na prvom
katu.
Hrenovke su bile gumenaste, a peciva stara, ali je mehanički žvakao i
gutao, ne osjećajući okus, pitajući se što gospodin i gospođa Duvall rade s
druge strane žaluzinama zatvorenog prozora. Razgovaraju? Prema onome što
je Burke vidio i pročitao, ona nije nikakva brbljavica. Je li sposobna za
blistavi razgovor jedino sa svojim mužem? Jesu li njezina mišljenja i
mudrosti rezervirani samo za njegove uši? Zabavlja li ga uvečer svojim
duhovitim opažanjima? Da, baš, pakosno je pomislio Burke dok je gužvao
papir u kojem je bio umotan hot-dog i bacao ga na pod automobila. Sigurno
zna stimulirati svog starog Pinkieja, ali metar niže od njegova mozga.
Podrignuo se nakon lošeg jela i okus isprao gutljajem Cole. Siroti Pinkie.
Očito je opčinjen tom macom i posve nesvjestan onoga što se događa između
nje i Waynea Barda. Ili možda nije. Možda je Pinkie dijeli sa svojim
klijentima. Možda je ona nagrada koju da je klijentu kad nekažnjeno izvrši
umorstvo.
Svjetlo se ugasilo.
Burke je nastavio zuriti u mračni prozor. Slike što su mu prolazile umom
toliko su ga mučile da je čvrsto stisnuo oči ne bi li ih izbacio iz glave. Činilo
mu se da u želucu ima olovo. Za to je okrivio hot-dog. Prošlo je pola sata
prije nego je upalio motor automobila i otišao. Bilo mu je jasno da je Duvall
opijen svojom ženom. Ophodi se prema njoj kao prema prokletoj kraljevni.
Ruby Bouchereaux mu je rekla da je Pinkie drži pod ključem. Sam je vidio
kako je dobro štiti i čuva. – Što ti to govori, Basile?
Smiješio se kad je ušao u svoj tmurni stan.
 Remy je ležala savršeno mirno i slušala tiho Pinkiejevo hrkanje. Tiho je
izmolila molitvu zahvalnosti jer je njezina varka uspjela. Odbio je Flarrinu
molbu, a nije mu bilo ni na kraj pameti da Remy upravo to želi. To nije bio
prvi put da je upotrijebila obrnutu psihologiju da bi manipulirala svojim
mužem. Najčešće nije uspijevala. No ovog je puta bila u prednosti jer je
znala da neće u blizini željeti nikoga s kim bi morao dijeliti njezino vrijeme.
Pogotovo ne Flarru. Pinkie je znao koliko ona voli svoju sestru i ljubomoran
je na njihovu bliskost. Hvala ti, Bože, na njegovoj ljubomori. Neka i dalje
bude ljubomoran. Pazi za što se moliš.
Kao i u mnogim besanim noćima, u misli joj se vratio savjet sestre
Beatrice i progonio je. Sad je razumjela lekciju kojoj ju je pokušavala naučiti
opatica. Nije li, kao dijete, molila Boga da joj podari drugi život, jedan bez
siromaštva i odgovornosti.
Pa, upravo je to i dobila. No nije ni slutila kako će golemu cijenu platiti
za svoje uslišane, ali naivne molitve.
Pinkie je zadovoljno drijemao prebacivši ruku preko nje. Činilo joj se da
će je zgnječiti težina te ruke.
 13. poglavlje

Muški se zahod nalazi na jednoj strani četvrtaste, betonske građevine.

Unutra su dva zahrđala umivaonika, tri prljava pisoara i samo jedna kabina
čija vrata vise na jednoj jedinoj šarki. Nema krova, ali unatoč dovoljnoj
količini zraka, javni zahod jako zaudara i hitno mu je potrebno čišćenje.
Burke je zadržao dah kad je ušao. Unutra je bilo mračno jer je netko razbio
žarulju. Vjerojatno nitko nije taj vandalizam prijavio službi za održavanje
Gradskog parka. Nema mnogo muškaraca dovoljno ludih da ovamo ulaze
nakon zalaska sunca, a oni koji to ipak čine, više vole mrak.
Kad je Burke ušao, unutra se nalazio samo jedan čovjek. Stajao je kraj
pisoara, leđima okrenut ulazu. Zasigurno je čuo kad je Burke ušao, ali nije se
čak ni osvrnuo preko ramena na zvuk koraka što su mu se približavali.
Burke je prišao pisoaru kraj onog zauzetog. Čovjek kraj njega je završio,
ali nije odmah zatvorio patent na hlačama. Neznatno je okrenuo glavu prema
Burkeu i plaho primijetio: – Ovdje je nekako sablasno. Burke zatvori raspor
na hlačama i okrene se prema drugom muškarcu. – Jest, vraški sigurno.
Čovjek nikad ne zna na koga će naletjeti.
Gregory James se povuče do zida i nespretno počne zatvarati patentni
zatvarač, mrmljajući: – Basile.
– Zar ti nije drago da me vidiš?
– Sranje.
– Valjda nije. – Burke uhvati nadlakticu mršava čovjeka i gurne ga prema
izlazu.
– Ništa nisam učinio – prestrašeno će Gregory. – Ne možeš me uhititi.
– Trebao bih te privesti samo zato jer si tako glup. Kako si znao da nisam
netko kao Jeffrey Dahmer? Ili neka seljačina koja je poželjela premlatiti
pedera? Jednog od ovih dana skupljat će dijelove tvoga tijela u
mrtvozornikovu vreću. Upucavat ćeš se pogrešnom tipu i završiti kao
mljeveno meso.
– Nemoj me uhititi, Basile – molio je. – Kunem se Bogom, naučio sam
lekciju.
– Jesi, svakako. Zato se usred noći motaš po zahodima Gradskog parka.
– Samo sam se pomokrio.
– Poštedi me, Gregory. Besprizorno lažeš. Slijedio sam te, pa znam da si
bio u akciji, prijatelju. Jako si aktivan.
– To nije istina! Pazim što radim.
– Vraga paziš. Momak kojeg si sinoć obrađivao meni je izgledao kao
maloljetnik. Da nisam imao drugi zadatak, bio bih te priveo. Mogli bi ti
prišiti bezbroj prekršaja.
– O, Isuse – mladi je čovjek jecao. – Ako me uhitiš...
– Zatvorit će te i ovoga puta baciti ključ. Ti si prijetnja ovom društvu.
Mladi je čovjek očajnički počeo preklinjati.
– Molim te, Basile. Daj mi priliku. U prošlosti sam ti činio usluge, zar
ne? Sjećaš se koliko sam ti puta pomogao?
– Kako bi svoje dupe spasio zatvora.
– Molim te, Basile, pruži mi šansu.
Burke se pretvarao da razmišlja o tome, a tada otresito reče: – Idemo,
ljepotane.
I Gregory je cvilio.
– Umukni – naredi Burke i strese ga. – Neću te uhititi, ali te vodim kući
pa ću znati da do jutra nećeš predstavljati opasnost za ovaj kraj.
Gregory je nekoliko puta zahvalio Burkeu dok su hodali prema Burkeovu
automobilu. Gregory je živio sam, nekoliko blokova dalje od parka, u staroj
preuređenoj dvokatnici. Kuća i vrt u dvorištu održavani su u savršenom
stanju – unatoč čestom izbivanju vlasnika dok je služio zatvorske kazne zbog
seksualnih kaznenih djela. Burke je pratio Gregoryja kroz ulazna vrata s
ukošenim staklom u predvorje.
– Ne moraš ući sa mnom – reče mu Gregory. – Neću više izlaziti. Dajem
ti riječ.
– Tvoji su te roditelji bolje odgojili, Gregory. Ponudi mi kavu ili tako
nešto.
Napet i nervozan, te očito bez povjerenja u Burkeove namjere, brzo se
složio. – Tako je. Dobra ideja. Trebao sam se sam toga sjetiti. Ne znam na
što sam mislio.
– Mislio si kako bi me se riješio da možeš ponovno izići i pokušati naći
žrtvu.
– Imaš sumnjičavu narav, Basile – prijekorno će Gregory dok je Burkea
vodio u kuhinju.
– To je zato jer sam imao posla s previše lažljivih kriminalaca kakav si ti.
– Ja nisam kriminalac.
– O, je li? – Burke sjedne na jedan od barskih stolaca. Gledao je kako
njegov domaćin priprema aparat za kavu. – Da vidimo služi li me pamćenje.
Sjećam se slučaja zlostavljanja djeteta.
– Imao je šesnaest godina i momak je pristao. Optužbe su odbačene.
– Jer je tvoj tatica isplatio momkove roditelje. Zatim se sjećam niza
uhićenja zbog pokazivanja u javnosti.
– Ništa ozbiljno. Dobio sam uvjetno.
– Vi koji se volite pokazivati ste tako patetični, znaš li, Gregory?
– Ako me budeš vrijeđao, podnijet ću tužbu protiv tebe zbog policijskog
maltretiranja.
– Samo izvoli. Nazvat ću tvog tatu, reći mu da se ponovno ponašaš po
starom i on će prestati plaćati za ovo krasno mjesto što ti ga je priskrbio.
Gregory je grickao unutrašnju stranu obraza.
– U redu, pobijedio si. Ali pravi si gad, Basile.
 – To su mi već rekli.
Burke nije uživao u maltretiranju, ali Gregory James je sam sebe učinio
predmetom izrugivanja. Njegova je bila klasična priča mladića koji nije
ispunio očekivanja svoje imućne obitelji. Njegov je najstariji brat, nakon što
je nekoliko sezona uspješno igrao bejzbol u prvoj lizi, preuzeo kontrolu nad
obiteljskim industrijskim carstvom i uvećao bogatstvo za milijune dolara.
Drugi je brat neurokirurg svjetskog ugleda. Gregory je prekinuo lanac velikih
postignuća. Vjerojatno ne bi diplomirao na sveučilištu da mu otac nije
velikim doprinosom fakultetu kupio diplomu. Gregory je tada ušao u
sjemenište jer je zaključeno da je potreban svećenik kako bi obitelj bila
zastupljena na svim područjima. Računali su u najmanju ruku na kardinala.
Gregory je u sjemeništu izdržao godinu i pol, a tada je odustao jer je
shvatio da njegova sklonost seksualnim devijacijama nije kompatibilna sa
životom posvećenim religiji. Kako bi se udaljili od sramote, klan James je
Gregoryja protjerao u New York gdje je pohađao kazališnu akademiju.
Ondje je Gregory našao utočište. Doista je imao dara za glumu i nastupao
je u nekoliko Broadway produkcija prije no što su ga uhitili zbog
nepristojnog čina s drugim muškarcem u javnoj telefonskoj govornici na
kolodvoru Penn. Njegov je imućni otac ponovno intervenirao i optužbe su
odbačene. Gregory se vratio kući, osramoćen skandalom.
To je za obitelj James bila posljednja kap, te su oprali ruke od trećeg
sina, iako su i dalje plaćali račune za ovu kuću. Burke je zaključio da radije
plaćaju nego da Gregory živi s njima pa da svakodnevno moraju gledati svoj
jedini neuspjeh. Gregory je poslužio kavu.
– Želiš li nešto u to? Vrhnje, šećer, konjak?
– Ne, hvala, ovako je dobro. – Gregory sjedne s druge strane šanka,
nasuprot Burkeu koji je vidio da je mlađi čovjek nervozan. – Zašto si tako
nervozan, Gregory?
– Ne mogu shvatiti zašto si ovdje.
– Smatraj to društvenim posjetom. Kao što si rekao, odavno se
poznajemo.
 Gregory James bio je jedan od najboljih doušnika Odjela za narkotike.
Bio je aktivan sudionik noćnog života French Quartera i kretao se u krugu
dilera, iako sam nije uzimao drogu. Često je mijenjao informacije za
popustljivost prema njegovu poroku.
– Bio bi vrlo koristan za odjel da smo te mogli držati izvan zatvora –
primijetio je Burke dok je pijuckao kavu.
– Ranije si me nazvao kriminalcem. To me vrijeđa, Basile – mrzovoljno
će Gregory. – Nisam kriminalac.
– Onda što si?
– Pacijent. Imam... problem.
– To je poznato.
– Patim od akutnog emocionalnog poremećaja koji vuče korijene iz mog
djetinjstva. U mojoj su obitelji vrijednosti iskrivljene. Bio sam prisiljen
natjecati se s mojom braćom, a to nije u mojoj prirodi. Bili su odvratni prema
meni.
– Uh, Gregory, slomit ćeš mi srce.
– To je istina! Zatvorski je psihijatar rekao da je moj problem psihološke
naravi.
– Takav je bio i problem Teda Bundyja.
– Nisam ja kriv! – uzvikne mlađi čovjek. – To je poriv koji ne mogu
kontrolirati. Ne mogu spriječiti da... činim... ono što katkad... činim.
– Ha! To je ovih dana postala popularna obrana. Mama me je tjerala da
nosim bijele čarape, a tata je volio pivo, pa sam ih oboje sredio. – Burke se
prezirno naceri. – Muka mi je od ljudi poput tebe. Cviliš naokolo, okrivljuješ
druge za svoje postupke. Odrastao si, Gregory. Ti si odgovoran za ono što
činiš.
Odjednom ustane i zgrabi Gregoryjev ovratnik. – Predomislio sam se.
Privest ću te.
– Ne! Ne, Basile! Molim te. Obećao si.
 – Jesam li?
– Da.
– Ne sjećam se da sam obećao.
Burke ga polako pusti i vrati se na svoj stolac. Prodorno se zagledao u
Gregoryja, a gledao ga je tako dugo da se čovjek počeo vrpoljiti na svom
stolcu. Na koncu je bespomoćno pogledao Burkea.
– Što je?
– Samo sam razmišljao. – Nastavio je zuriti u mlađeg čovjeka dok je
otpio još gutljaj kave. Spustivši šalicu, reče: – Možda bih mogao zaboraviti
da sam te sinoć vidio s onim maloljetnikom. Možda bih mogao zanemariti
činjenicu da si mi se večeras u zahodu nabacivao. Mogao bih ti ovog puta
progledati kroz prste.
– Ako...
– Ako mi učiniš malu uslugu.
Na Gregoryjevu se licu pojavi oprez. – Kakvu uslugu?
– Ne mogu o tome razgovarati ako se ne nagodimo.
– To nije pošteno.
– Dovraga, ne, nije pošteno. Ali to je uvjet; uzmi ili ostavi.
– Zar bih radio s Macom McCuenom?
– Zašto? – Burke mu namigne. – Zatreskao si se u Maca?
– Jebi se, Basile.
– Opazio sam kako Maca gutaš očima, ali na to možeš zaboraviti. Ima
uspaljenu ženu koja misli da je njegov alat čarobni štapić. Dakle, jesmo li se
dogovorili ili ne, jer ponuda vrijedi samo još tridesetak sekundi.
– Ako pristanem...
– Ovog ću te puta pustiti. U suprotnom idemo odmah u postaju i ja ću te
uhititi.
– Pod kojom optužbom?
 – Nagovaranje na seks u muškom zahodu u parku.
– Nisam to činio!
– Jer ti ja nisam pružio priliku.
– Dakle, ne možeš me optužiti.
– Jasno da mogu. Kome će vjerovati, tebi ili meni?
– Sranje.
– Deset sekundi.
Gregory zarije prste u svoju kovrčavu crnu kosu. – Ne ostavljaš mi
mogućnost izbora.
– Nije istina. Možeš me odbiti. Možda ovog puta neće biti tako loše u
zatvoru.
Gregory podigne glavu i naglašeno pogleda Burkea. – Znaš li što ondje
unutra čine ljudima poput mene?
Burke je znao, a u tom je trenutku mrzio sebe zbog manipuliranja tim
žaljenja vrijednim mladićem. U Burkeovim je humanim očima Gregory doista
bio vrijedan žaljenja. Ali morao ga je gledati i policajčevim očima. Jedan od
njegovih prekršaja zbio se na dječjem igralištu. Bilo je teško suosjećati s
tipom koji se pokazuje grupi predškolaca.
– Vrijeme je isteklo. Što si odlučio?
– Što misliš? – poraženo promrmlja Gregory.
– Dobro. – Burke ustane i priđe aparatu za kavu kako bi ponovno
napunio svoju šalicu, a potom potapša Gregoryja po ramenu dok se vraćao
do stolca za šankom. – Nemoj biti tako potišten. To će biti pravi izazov za
tvoj glumački dar. Karijera bi ti mogla procvjetati.
– Kladim se. – Gregory ga pogleda. – Reci mi nešto, Basile. Kako si,
dovraga, znao za onog momka od sinoć?
To je bilo iskreno pitanje koje je zasluživalo iskreni odgovor. Pogledavši
Gregoryja ravno u oči, Burke odgovori: – Nisam znao. Pogodio sam.
Idućeg je jutra Burke zaključao vrata stana kad je izišao, okrenuo se
prema stubama i naletio na šaku Barda Waynea.
Neslavno je završio na stražnjici. Stojeći nad njim, Bardo se nasmije. –
Svi kažu da si magarac, Basile. Počinjem vjerovati da je tako. Dok mu je u
čeljusti pulsiralo, Burke je polako ustao. Svim je srcem želio spustiti glavu i
zabiti je u trbuh kujinog sina. Mogao bi ga nekoliko puta dobro tresnuti, ali je
više bio znatiželjan nego srdit. Stoga se Burke odlučio na verbalnu borbu.
– Pa, barem se ne odijevam poput pedera. Kladim se da se onaj koji ti je
prodao tu grimiznu košulju još i sada smije.
Iako se Bardo i dalje podrugljivo cerio, Burke je vidio da ga je uvreda
pogodila. Odbrusio mu je sarkastičnim riječima: – Jako duhovito, Basile.
– Hvala.
Burke se nije trudio pitati kako ga je Bardo našao. Duvall ima
sofisticiraniju službu za praćenje nego policija, FBI, DEA ili bilo koja druga
organizacija za provođenje reda i zakona – lokalna, državna ili savezna. Zato
ga nikad neće osuditi u sudnici. Postoji samo jedan način da se zaustavi
Duvall i njegov stroj, a Burke će to učiniti. Zabrinjavalo ga je što znaju gdje
živi. To znači da su ga slijedili. Znaju li da je jučer pratio gospođu Duvall?
Ako ne znaju, zašto je Bardo tako rano ovdje?
Kao da mu čita misli, Bardo reče: – Gospodin Duvall te želi vidjeti. –
Duvall me može poljubiti u guzicu. A možeš i ti. Bardo korakne bliže. –
Dobro. To mi se sviđa. Otežavat ćeš. Molim te, učini to. Jako bih te volio
premlatiti i ostaviti ovdje da se usmrdiš.
Burke se nije prestrašio prijetnja, ali ga je zanimalo koliko oni znaju.
Slegne ramenima i reče: – Pokaži mi put.
– Ne, poslije tebe. – Bardo ga gurne prema stubama. Burke je izgubio
ravnotežu i spotičući se stigao do prizemlja. Kad su stigli ispred zgrade,
Bardo ga gurne prema ulici gdje je uz pločnik bio parkiran noviji model
cadillaca.
– Hej, Wayne – podrugljivo će Burke – kada si degradiran od plaćenog
ubojice do kurira? Je li ti Duvall oduzeo noževe? – Začepi i drži ruke tako da
ih mogu vidjeti.
– Nisam naoružan.
– Misliš li da sam idiot?
– Zapravo, da.
Kad su stigli do automobila, Bardo ga je cijelog opipao tražeći oružje, ali
ništa nije našao.
– Rekao sam ti – reče Burke.
– Ulazi, pametnjakoviću.
Kad je ušao u automobil, Burke se naceri. – Priznaj, Wayne. Ta grimizna
košulja utječe na tebe. Samo si me želio malo pipkati. Uredi odvjetničke
tvrtke Pinkieja Duvalla jednako su otmjeni kao i njegova kuća, ali posve
drukčiji. Tu je sve glatko i suvremeno. Njegove su tajnice i pomoćnice
dugonoge i prekrasne. Posjetitelji ne mogu vidjeti nikakav uredski pribor, već
samo čiste površine mramora i poliranog drveta. Telefoni ne zvone;
oglašavaju se nježnim tonovima zvonca. Pinkie je sjedio za svojim stolom
kad mu je tajnica javila da je stigao gospodin Basile, kao da nije riječ o
pojavljivanju po naređenju, kao da dolazi na dogovoreni sastanak, kao da nije
prijetnjama prisiljen doći ovamo.
Duvall nije ustao kad su on i Bardo ušli. Burke je znao da je to namjerno
zaboravio, s namjerom da u njemu stvori osjećaj podanika koji je izišao pred
vladara. Duvall reče: – Dobar dan, gospodine Basile. – Duvall. – Možda
sitničavo, ali vratio mu je istom mjerom. Pinkie se pretvarao da to ne opaža.
– Sjednite.
Burke sjedne na stolicu okrenutu prema pisaćem stolu, malo većem od
stola za stolni tenis. Na njemu se nalazila fotografija Remy Duvall u
srebrnom okviru. Pretvarao se da je ne primjećuje. – Želite li nešto popiti? –
ponudi Pinkie.
– Nešto od kukute?
Duvall se nasmiješi. – Mislio sam na nešto kao kavu.
– Ne želim ništa.
 – Hvala što ste došli.
– Nisam došao. Doveli su me.
Burke podigne nogu i položi gležanj na suprotno koljeno, a potom preko
ramena pogleda Barda koji se smjestio na kauču uza zid. Burkeu se nije
sviđalo što je leđima okrenut čovjeku za kojeg je znao da je ubojica, ali je
pretpostavio da bi već bio mrtav da je Duvall jutros poslao Barda da ga
ubije.
Kad se ponovno okrenuo Duvallu, osjetio je da se on zabavlja. Čekao je
da Burke pita zbog čega ga je dao dovući ovamo. Burke bi se prije pretvorio
u kamen nego pitao. Zašto bi Duvallu pružio zadovoljstvo da vidi njegovu
znatiželju, ili strah? Ovaj je sastanak njegova zamisao. Neka ga počne.
Nakon podulje stanke, Duvall konačno reče: – Sigurno se pitate zašto
sam vas želio vidjeti.
Burke ravnodušno slegne ramenima.
– Čuo sam neke iznenađujuće vijesti.
– Je li, koje?
– Napustili ste svoj posao u policiji.
– Vaši su izvori uvijek bili izvrsni.
– Vaša ostavka stvorila je veliku rupu u Odjelu za narkotike.
– Sumnjam.
– Previše ste skromni.
– Također sam previše zauzet da bih ovdje sjedio cijeli dan i čavrljao s
vama o nečemu što vas se uopće ne tiče.
Duvall nije dopustio da ga isprovocira.
– Rano umirovljenje?
– Možda.
– Zašto ste dali ostavku?
– Ne tiče vas se.
 – Što kanite raditi?
Burke u nevjerici odmahne glavom i raširi ruke. – Prisiljavate me da se
ponavljam.
Duvall ga pozorno odmjeri pogledom. – Mislim da ste dali otkaz jer ste
još uvijek uzrujani zbog presude na suđenju gospodinu Bardu. Mi smo
pobijedili; vi ste izgubili, a poraz ste shvatili osobno. Nije li pojam ‘loš
gubitnik’ sasvim prikladan, gospodine Basile?
– Voljeli biste tako misliti, zar ne? Vaš bi kolosalni ego uživao vjerovati
da imate toliko utjecaja na moje odluke. Pa, žao mi je što vas moram
razočarati, ali niste ni blizu istini.
Duvall se nasmiješi na način koji je pokazivao da zna kako Burke laže. –
Želite znati koja je svrha ovog sastanka?
– Ili ne želim. Posve mi je svejedno.
– Sad kad više nismo na suprotnim stranama, želio bih vam ponuditi
posao u mojoj organizaciji.
Burke Basile nije imao jako razvijen osjećaj za šalu. U području veselja i
smijeha nikad nije gubio kontrolu. Zapravo, opće je poznato da se rijetko
smiješi. Glasni smijeh još je rjeđa pojava. Neispunjena želja mnogih njegovih
kolega bila je natjerati Burkea Basilea na urnebesan smijeh.
Sigurno ne bi prepoznali grohotni smijeh što je izbio iz njega nakon
Duvallove apsurdne izjave. – Ponovite, molim?
– Vjerujem da sam bio sasvim jasan – reče Duvall. Više nije izgledao kao
da se zabavlja.
– O, čuo sam vas. Samo ne mogu vjerovati da sam to čuo. Želite da
dođem raditi za vas? Što bih radio?
– Čovjek s vašim iskustvom mogao bi mi uvelike koristiti. Meni biste bili
vredniji nego policiji. – Posegne u ladicu stola i izvadi nekoliko listova
papira spojenih spajalicom za papir. Pruži ih Burkeu. – Kopija vaše porezne
kartice za prošlu godinu. Sramota je kako društvo slabo plaća muškarce i
žene koji ga štite.
 Duvall se ne bi trebao previše mučiti da dobije kopiju njegove porezne
kartice. Mogao ju je dobiti od bilo koga, od djelatnika poreznog ureda do
Burkeova poštara. Nije mu smetalo što Duvall zna koliko je zarađivao na
svom bivšem radnom mjestu. Smetalo mu je da Duvall tako lako može
doprijeti do njega. Osjećao je da i Duvall želi naglasiti tu činjenicu.
– Više nisam policajac – reče Burke – ali nemojte pogriješiti, Duvall. Vi i
ja smo još uvijek na suprotnim stranama. Činjenica je da smo daleko kao
nebo i zemlja.
– Prije zauzimanja takvog moralnog stajališta, ne biste li trebali barem
čuti kakav posao imam na umu?
– Nije važno kakav je posao ili koliko se plaća. Bez obzira na vaše
otmjeno okruženje – reče Burke i ovlaš se osvrne naokolo – vi ste najobičnije
govno. Ne bih se pomokrio na vas da vas netko zapali, a prokleto je sigurno
da ne bih radio za vas.
Burke ustane i krene prema vratima. Duvall mu naredi neka ponovno
sjedne. Bardo se baci naprijed, ali ga Burke šakom tresne u prsni koš i tako
zaustavi njegov napad. – Takneš li me još jednom, slomit ću ti vrat. –
Upozorenje je navelo Barda da promisli. Ostao je na mjestu, ali mu je u
očima gorjela mržnja.
Burke pogleda Duvalla. – Ne zanima me vaša ponuda za posao.
– Doista? To je čudno. – Duvall smireno prekriži ruke na stolu.
Suosjećajno se nasmiješi i reče:
– Jer imam jako dobar razlog vjerovati bi vas mogao zanimati. Zar ne,
Basile?
Dva su muškarca zurila jedan u drugog. Činilo se da se udaljenost među
njima smanjuje, a Burke je gotovo vidio svoj odraz u Duvallovim crnim
zjenicama. Progonjeni je muškarac iz tih zjenica zurio natrag u njega. Maknuo
je ruku s Bardovih prsa.
– Jebi se, Duvall.
Duvallov se smiješak proširi. – Ovako ćemo, zadržat ću otvorenu ponudu
za posao. Razmislite o tome i javite mi se.
– Da. Učinit ću to. Javit ću se. – Samo ne onako kako očekuješ,
samodopadni kujin sine. Burke pogleda Barda. – Nema potrebe da me pratiš
kući. – Potom se okrene Duvallu i doda: – Znam put.
 14. poglavlje

Točno u dva i trideset poslije podne Remy Duvall je ušla u crkvu.

Ispovijedi su se slušale između tri i pet sati, ali obitelj Duvall je uvijek
davala velikodušne doprinose pa je Remy imala privilegiju da se može ranije
ispovjediti. Pinkie je to sredio tako da je ona do tri sata, kad počinju stizati
drugi župljani, već u limuzini i na putu kući. Errol se smjestio tik do ulaznih
vrata, s unutrašnje strane, kako bi mu Remy stalno bila na vidiku. Krenula je
jednim od prolaza sa strane, savila koljeno na kraju reda i kliznula u klupu.
Uzela je krunicu iz torbice, spustila klupicu za klečanje i spustila se na
koljena kako bi molila.
Čak i nakon što je završila s molitvama, ostala je sagnute glave i
sklopljenih očiju. Tih pola sata što ih je svakodnevno provodila u crkvi bilo
joj je dragocjeno. Pinkie joj se rugao da je prekomjerno religiozna, ali osim
njezine katoličke vjere, postojao je još jedan razlog iz kojeg je redovito
dolazila moliti: to su jedini trenuci kad je sasvim sama. Čak i kad je odlazila
u sjenicu, oko kuće je uvijek bilo ljudi, onih koji su imali stalni posao i onih
koji su dolazili povremeno, ali uvijek je netko nešto radio. Otkako se udala
za Pinkieja, nikad nije bila sama u kući. Prije toga je živjela s drugim
djevojkama u Blagoslovljenom srcu. A još je ranije dijelila sobu sa svojom
majkom. Ondje je svake večeri ostajala sama kad je Angel odlazila na posao.
No tada je Remy bila previše mlada i previše se bojala razuzdanih zvukova s
ulice i iz susjednih stanova da bi znala cijeniti samoću.
Ovdje u katedrali istodobno je sama i sigurna. Uživala je u spokoju, u
tišini. Voljela je promatrati stalno mijenjanje mozaika boja što su ga obojeni
prozori bacali na zidove. Smirivalo ju je treperenje svijeća i tiha glazba
orgulja. Voljela je biti slobodna od pozornih pogleda. Danas je u molitvama
zamolila Boga da joj podari mudrost i hrabrost. Trebala joj je mudrost da bi
smislila plan za Flarrinu zaštitu, a hrabrost da bi taj plan provela u djelo.
Zasad je Flarra na sigurnom u akademiji, a ondje će ostati do mature. Što
tada? Problem je dala u Božje ruke, iako nije mogla prestati brinuti o tome.
Na koncu je zamolila oprost, ili je barem pokušala. Riječi nisu navirale.
Nije mogla priznati, čak ni samoj sebi, grijeh koji ju je mučio i zbog kojeg je
svima oko sebe djelovala bolesnom. Neki su grijesi previše teški da bi ih se
povjerilo Bogu. Ako ona ne može oprostiti sebi, zašto bi joj On oprostio?
Pogledavši prema ispovjedaonici, vidjela je da je ondje upaljeno svjetlo.
Svećenik je čeka. Izišla je iz klupe, pošla do ispovjedaonice i ušla. –
Blagoslovi me, Oče, jer sam zgriješila. Prošao je tjedan dana od moje
posljednje ispovijedi.
Nabrojila je nekoliko manjih prekršaja, ali je odugovlačila, pokušavajući
skupiti dovoljno hrabrosti da prizna Grijeh. Nije to željela ni s kim podijeliti,
čak ni sa svećenikom. Osjećala ga je s druge strane zaslona, kako strpljivo
čeka.
– Na koncu se on tiho nakašlje i pročisti grlo. – Ima li još nešto?
– Da, Oče.
– Pričajte mi o tome.
Možda će naći malo mira ako bude o tome govorila. No pomisao da bi se
mogla povjeriti izazvala je stezanje u njezinu grlu i lupanje srca. Suze su joj
zamaglile oči. S mukom je progutala slinu i počela: – Prije nekoliko mjeseci,
zatrudnjela sam. Nisam o tome govorila svome mužu. – To je laž
prešućivanja.
– Znam – tiho zaplače. – Ali ja... ne mogu. U meni postoji sukob, Oče.
– U vezi s čim?
– Djetetom.
– Crkva je vrlo jasna po tom pitanju. Dijete je Božji dar. Zar ne želite to
dijete?
Zureći u veliki dijamant na lijevom prstenjaku, Remy kroz suze šapne: –
Nema djeteta. Više ne.
 Nadala se da će joj konačno glasno izgovaranje riječi trenutno ublažiti
osjećaj krivnje, ali nije osjetila takvo oslobađanje. Zapravo se pritisak u
njezinim prsima tako pojačao da je mislila da će joj rebra popucati. Teško je
disala. Njezini kratki, isprekidani udisaji djelovali su glasno u malenom
prostoru.
Svećenik tiho reče: – Vi također znate što Crkva misli o abortusu.
– To nije bio abortus. Imala sam spontani pobačaj u desetom tjednu.
Malo je šutio, a potom reče: – Onda u čemu je vaš grijeh?
– Ja sam to skrivila – reče Remy slomljenim glasom. – Zbog moje
nezahvalnosti i nesigurnosti, Bog me je kaznio.
– Zar vi znate što Bog misli?
– Željela sam svoje dijete. – Jecajući je protrljala svoj trbuh. – Već sam
ga voljela. Ali bojala sam se...
– Bojali ste se? Čega?
Bojala sam se da će Pinkie održati riječ i prisiliti me na abortus. To je
bilo previše ružno da bi se nekome povjerilo, čak i svećeniku. Kad su se
vjenčali, Pinkie joj je jasno stavio do znanja da neće imati djece. Točka. Kraj
rasprave. Tema je iscrpljena. Nije želio suparnika. Niti je želio da naruši
svoju ljepotu, čak ni privremeno. Rekao je da može njega njegovati bez da
njezino tijelo postane groteskno izobličeno, ako baš toliko želi.
Zato mu ništa nije rekla kad je njezino kontraceptivno sredstvo zakazalo i
ona je slučajno zanijela. Bojala se da će inzistirati na abortusu.
No jednako se tako bojala da to neće učiniti.
Što ako je ublažio svoje stavove po pitanju djece i predomislio se? Što
ako je promijenio mišljenje i ako pozdravi ideju? Želi li da se njezino dijete
odgaja pod Pinkiejevom kontrolom?
Dok se ona i dalje mučila dilemom, problem se riješio sam od sebe.
Jednog užasnog poslijepodneva, kad je osjećala trganje u svojoj utrobi i
vidjela kako joj krv curi niz noge, u srcu je znala da se to dogodilo jer je ona
tako željela. Dragocjeni je život žrtvovan njezinu kukavičluku. Svećenik
ponovi svoje pitanje, pitajući čega se bojala. – Pakla, Oče. Bog je znao da
imam dvojake osjećaje kad je riječ o djetetu i zato mi ga je uzeo.
– Jeste li učinili nešto što je izazvalo pobačaj?
– Samo u srcu. Molim vas, molite za mene, Oče. Očajnički tražeći
razumijevanje i oprost, nagonski je ispružila ruku i pritisnula dlan o zaslon.
Plakala je spuštene glave. Odjednom je uza svoj dlan i prste osjetila tjelesnu
toplinu, kao da je svećenik prislonio svoju ruku uz njezinu, s druge strane
zaslona. To je bio trenutačni osjećaj, a kad je podigla glavu, samo se njezina
ruka nalazila na mreži.
No bez obzira je li to bilo fizički ili duhovno, doprlo je do nje. Tijelom
joj je prostrujio mir kakav već mjesecima nije poznavala. Izgubili su se okovi
krivnje oko njezinih prsa i ona je nekoliko puta duboko udahnula. Govoreći
tiho i umirujuće, svećenik joj je dao odrješenje i pokoru, koja se činila
skromnom u usporedbi s veličinom njezina grijeha. Trebat će više od te
pokore da se ublaži njezina krivnja, ali to će biti početak, korak prema
iskupljenju, način da iziđe iz močvare krivnje u kojoj se topila.
Polako spustivši ruku sa zaslona, obrisala je suze i izišla iz
ispovjedaonice uz tiho: – Hvala, Oče.
Miris njezina parfema zadržao se sve dok je Burke ostao u
ispovjedaonici.
Vrijeme ja da iziđe. Ne smije biti tu kad se pojavi svećenik i počne s
predviđenim ispovijedima. Svaka je sekunda važna. Unatoč tome, nije želio
otići. U toj maloj ispovjedaonici podijelio je neobičnu vrstu intimnosti sa
ženom svojih maštanja, ženom koju je u sjenici obasjavala mjesečina.
Koja je slučajno žena Pinkieja Duvalla. A Pinkie Duvall je neprijatelj za
kojeg se zakleo da će ga uništiti.
Potaknut tom mišlju, Burke se prisilio na pokret. Kad je izišao iz
ispovjedaonice, preletio je pogledom svetište u nadi da će je vidjeti, ali nije
bila na vidiku. Pogledao je prema vratima. Tjelohranitelj kojeg je vidio s
njom na tržnici više nije bio na svome mjestu. Otišla je. Izvadio je rupčić iz
džepa svojih crnih hlača i obrisao znoj s čela, a potom s gornje usne koja mu
se činila nagom bez brkova. Tog je jutra u svom zrcalu gledao stranca.
Bez daljnjeg zadržavanja, izišao je iz crkve kroz pokrajnji izlaz. Gregory
James je već bio u automobilu i čekao ga. Burke ništa nije rekao kad je sjeo
za volan i pokrenuo vozilo. Činilo mu se da je u automobilu previše vruće.
Prebacio je klimatizacijski uređaj s grijanja na hlađenje i stavio ga na najjače.
Crna mu se košulja zalijepila za leđa ispod jakne. Okrenuti mu je ovratnik
smetao. Razdraženo ga je povukao.
– Zar nije dobro prošlo? – nervozno upita Gregory.
– Dobro je prošlo.
– Gospođa se pojavila?
– Točno na vrijeme.
Nakon što je nekoliko dana slijedio Remy Duvall, Burkeu je postalo
jasno da nikad nije sama. Ili je u unutrašnjosti imanja i posve nedostupna, ili
je u društvu muža, ili je s njom tjelohranitelj. Nikad nikamo nije išla bez
pratnje. Jedini trenuci kad je bila sama su oni kad je išla u crkvu moliti se.
– Moliti? – uzviknuo je kad mu je Ruby Bouchereaux rekla u kojim je
prilikama vidjela gospođu Duvall.
Jedna od pomno madaminih ocrtanih obrva lagano se izvila. – Što vas
više iznenađuje, gospodine Basile, da ona ide u crkvu moliti, ili da to ja
činim?
– Nisam vas želio uvrijediti – posramljeno je promrmljao. – Samo što...
– Molim vas. – Podigla je ruku kako bi pokazala da je njegova upadica
nije uvrijedila. – Često vidim Remy Duvall na molitvi. Nikad nisam s njom
razgovarala. Nitko to ne čini. Nije ondje kako bi se pokazivala. Čini se da je
vrlo religiozna i uvijek prva na ispovijedi. Nakon što je nekoliko dana za
redom slijedio Pinkiejevu ženu u katedralu, i tako potvrdio Rubynu
informaciju, pomislio je: Savršeno. Ima li boljeg načina da se uđe u nečiju
glavu i sazna o čemu razmišlja od slušanja njezine ispovijedi? Drogira li se,
poput svoje majke Angel? Hoće li ispovjediti svoju vezu s Bardom? Kakve
će prljave grijehe povjeriti svom svećeniku, a koristit će nekome tko je
odlučio uništiti njezina muža?
Kad je stigla subota, Burke je čvrsto odlučio da će biti u ispovjedaonici i
čekati je. Plan je bio smion, ali sjajan. Ako se izuzmu dva nedostatka: kako
zvučati svećenički i kako zadržati pravog svećenika. Burke je posljednji put
bio na ispovijedi dan nakon majčina sprovoda, a i tada je išao samo u čast
sjećanja na nju. Pomalo je zanemario vjerske obveze, iako onaj tko je
odgojen u katoličkom duhu nikad ne može sasvim zaboraviti. No čak i kad bi
uspio dobro obaviti zadatak, još uvijek ostaje problem zadržavanja župnika.
Tada je pomislio na Gregoryja Jamesa koji se školovao i za svećenika i
za glumca.
– Jesi li sve govorio kako treba? – upita ga Gregory. – Ponavljali smo
desetak puta. – Burke opsuje sporog vozača i pretekne ga. – Sve sam rekao
pravilno.
– Nije posumnjala?
Plačljivo kajanje što ga je čuo u njezinu glasu nije mogla odglumiti. –
Nije posumnjala.
– Dobro je da nije mogla vidjeti namrgođeno lice. Teško bi se moglo
opisati kao pobožno.
– Pa, nije ga vidjela; opusti se.
– Opušten sam. Ti si taj koji se znoji i vozi poput manijaka. Nakon što je
to rekao, Gregory se nagnuo na naslon i nasmiješio. Kuckao je prstima po
koljenu u ritmu neke skladbe u svojoj glavi. – Ja sam izvrsno obavio svoj
dio. Zadržao sam svećenika izvan župnog dvora, baš kako si mi rekao. Rekao
sam mu da pokušavam uspostaviti vezu s ocem Kevinom, da smo zajedno
bili u sjemeništu. – Nikad nije čuo za njega, naravno. ‘Jeste li sigurni?’, pitao
sam. ‘Siguran sam da mi je njegova majka rekla da je dodijeljen Svetom
Michaelu u New Orleensu.’ Oni satovi dikcije u New Yorku doista su mi
pomogli da prikrijem naglasak – usput dometne. – U svakom slučaju,
svećenik kaže da je moj prijatelj doista mogao biti dodijeljen Svetom
Michaelu, ali da sam ja došao u Crkvu sv. Matthewa. Tada smo se nasmijali.
Rekao sam da je vozač taksija zacijelo pomiješao crkve. ‘Ili svece’, rekao je
svećenik. Tada smo se još malo smijali.
– Kako bih ga još malo zadržao, pitao sam ga je li rodom iz New
Orleansa, a on je rekao da je ovdje deset godina. Ali poznaje sve dobre
restorane. Ne može ih si priuštiti, brzo je dodao, ali neki njegovi župljani
mogu, a dovoljno su velikodušni da ga često pozivaju sa sobom. Bla-bla-bla.
Tako smo utrošili desetak minuta. Dovoljno? – Više nego dovoljno. Hoćeš li
sada ušutjeti?
Nije želio čavrljati s Gregoryjem. Želio je razmišljati o onih nekoliko
minuta kad ga je od Remy Duvall dijelio samo tanki mrežasti zaslon i drvena
pregrada. Bio joj je dovoljno blizu da osjeti miris njezina parfema i čuje
njezine jecaje dok je ispovijedala grijeh kakav Burke nije očekivao. Droga,
opijanje, preljub – ništa od toga ne bi ga šokiralo. Ali krivnja zbog spontanog
pobačaja? To nije očekivao, pa ga je zaprepastilo.
Unatoč tome, iskoristit će to. Čak i dok ga je miris njezina parfema činio
vraški sretnim da nije išao u svećenike, razmišljao je poput policajca, pitajući
se kako bi tu povjerljivu informaciju mogao upotrijebiti za ono što treba
učiniti. U naletu nadahnuća – ne mora biti božansko nadahnuće – smislio je
pokoru koja odgovara njezinu grijehu i lijepo se uklapa u njegov cjelokupni
plan.
No nije bio previše zadovoljan.
Volio bi da ne zna o djetetu koje je izgubila. To ju je činilo ljudskijom.
Volio bi da nije dotaknuo njezinu ruku kroz zaslon. To je njega činilo
ljudskijim.
– Hej, Basile, jesi li doživio religiozno iskustvo ili tako nešto?
Gregoryjevo ga je pitanje trgnulo iz razmišljanja pa mu je dobacio opaki
pogled.
– Ponašaš se doista čudno. Izišao si iz katedrale s izrazom lica kao da si
vidio Boga. – Burke ga je ponovno prezirno pogledao. – U redu, zaboravi.
Valjda jednostavno nisam navikao na tebe bez brkova i s tako zalizanom
kosom. Mislim da te ni vlastita majka ne bi prepoznala. Naočale su također
dobra ideja.
 Shvativši da je zaboravio skinuti četvrtaste naočale u rožnatom okviru,
učinio je to sada i spustio ih na konzolu između sebe i Gregoryja. Leće su
bile samo obična stakla, ali je čudno da ih se nije sjetio skinuti. Čovjek bi
mogao poginuti ako zaboravi takvu pojedinost. Bez obzira jesi li policajac ili
zločinac, sitnice ti obično dođu glave. Naredio je sebi neka se trgne iz toga,
bez obzira o čemu je riječ. Počne li dvojiti o svojoj odluci, mogao bi se
pokolebati kad je riječ o osvećivanju Kevove smrti. Ne bude li to mogao
provesti u djelo, neće moći nastaviti disati. To je nešto što mora pokušati
napraviti ili umrijeti u nastojanju. Njegova se desna šaka stegne oko volana.
Kad su stigli do Gregoryjeve kuće, skrenuo je na kolni prilaz i tako naglo
pritisnuo kočnicu da su poletjeli naprijed.
Gregory posegne za kvakom. – Iako to nevoljko priznajem, bilo je
zabavno. Vidjet ćemo se, Basile. Ali samo ako budem imao veliki peh. Na
Gregoryjevu ozlojeđenost, Burke je izišao iz automobila i pošao s njim prema
ulaznim vratima. – Drago mi je da si se zabavljao, jer još nismo završili, oče
Gregory.
 15. poglavlje

Pinkie razreze svoj slabo pečeni filet mignon. – Kako me zove? Remy
skrene pogled s krvavo-crvenog soka što se pojavio na njegovu tanjuru. –
Jennyna kuća. Ime je dobila po trogodišnjoj djevojčici koju je majka
napustila. Umirala je od gladi kad su je našli. Nisu je mogli spasiti.
– To je nevjerojatno – usklikne Flarra. – U Americi, narodu pretili ljudi
koji troše bogatstva na dijete, neko je dijete doista umrlo od gladi? – Strašno
je misliti o tome, zar ne?
Remy je pomno izabrala večer kad je Flarra bila s njima da bi otvorila tu
temu u razgovoru s Pinkiejem. Znala je da će Flarra biti na njezinoj strani.
Njezina je sestra srčani borac protiv svake društvene nepravde. Pinkie je
vrtio vino u čaši. – Taj svećenik, otac... ?
– Gregory – reče Remy. – Nazvao je i pitao može li se naći sa mnom
kako bismo razgovarali o posebnim potrebama te ustanove. – Potrebe znače
novac.
Složila se kimnuvši glavom. – Rekao je da se muče s financijskim
sredstvima kako bi otvorili Jennynu kuću i počeli raditi. – Takva mjesta
uvijek mole za donacije. Zašto ne jedeš? – upita pokazujući na njezin tanjur.
– Nisam baš gladna.
– Izgubila si tek nakon pričanja o izgladnjelim djevojčicama. Moja žena,
tako osjetljiva. – Posegne preko stola i pomiluje joj ruku. – Ako ćeš se bolje
osjećati, reći ću tajnici neka sutra ocu Gregoryju pošalje ček. – To nije
dovoljno – reče Remy i izvuče ruku ispod njegove. – Želim izravno
sudjelovati u tome.
– Nemaš vremena za to.
Vjerujući da je time okončao raspravu, vratio se svom odresku. Ali Remy
nije mogla ostati na tome. Ovo je više od jednostavne potrebe za nekim
hobijem. Ovo je duhovno pitanje. Svećenik je rekao: – Možda kad biste
nešto činili za dobrobit djece...
Jennyna kuća je pravi odgovor na njezine molitve. Tražila je priliku da se
iskupi, a došla je u obliku jutrošnjeg telefonskog poziva oca Gregoryja. Ako
je to ono što Bog želi od nje, čak je ni Pinkie Duvall neće zaustaviti.
Zadržavajući bezbrižni glas, ona reče: – Imam nekoliko sati tjedno koji
nisu posvećeni ničemu.
– Mislim da bi to bilo dobro za nju, Pinkie – dometne Flarra. – U
posljednje je vrijeme tako malodušna.
– Nisam – reče Remy.
– I ti si to opazila? – Pinkie je ignorirao Remyno nijekanje i obratio se
Flarri.
Kimnula je, a njezine su crne kovrče poskakivale. – Već je mjesecima
potištena.
– Hvala ti.
– Pa, jesi, Remy. To mora biti točno ako smo promjenu opazili i ja i moj
najdraži šurjak. – Treptala je gledajući ga. – Smijem li, molim, dobiti malo
vina?
– Ne, ne smiješ – Remy odgovori umjesto njega.
– Isuse, ne mogu u javnu školu. Nema momaka. Nema vina. Jednako
tako mogu živjeti i na Marsu.
– Sestra Beatrice bi dobila napadaj kad bismo te u samostan vratili pod
utjecajem alkohola.
– Kladim se da sestra Bea krišom popije gutljaj. Možemo li razgovarati o
karnevalu?
– Ne večeras. – Pinkie nije prekidao razgovor između nje i Flarre, opazila
je Remy. Usredotočio se na nju, a njoj je bilo nelagodno od njegova pozorna
pogleda. – O čemu razmišljaš, Pinkie? – Razmišljam o tome koliko mrzim
pomisao da moja žena dolazi u doticaj s ološem.
– Čak ni ne znam što otac Gregory kani predložiti – reče Remy. – Možda
samo želi dopuštenje da naše ime stavi na popis dobročinitelja, ili će me
zamoliti da potaknem naše prijatelje da i oni daju doprinos. Neću znati dok
se ne sastanem s njim, ali doista bih željela sudjelovati u tom projektu. U
najmanju ruku, htjela bih osobno predati naš ček. – Gdje je ta nova ustanova?
– Nije mi točno rekao.
– Gdje je predložio da se sastaneš s njim?
– Rekao je da ja mogu izabrati mjesto.
Pinkie je nestrpljivo kuckao prstom po vinskoj čaši. – Zašto ti je to tako
važno, Remy?
Znala je da mora jako paziti kako će odgovoriti. Da bi Pinkie pristao,
mora čuti nešto što mu se sviđa. – Važno mi je jer se u životu malene Jenny
nije pojavio neki Pinkie Duvall na vrijeme da je spasi. Nije imala sreću kao
Flarra i ja.
– Naježila sam se od toga – reče Flarra.
Pinkie se opustio i dao znak Romanu neka mu ponovno napuni čašu. –
Dobro, Remy, možeš imati taj svoj sastanak. Ovdje u kući. Tijekom dana.
– Hvala ti, Pinkie.
– Super – reče Flarra.
Otac Gregory spusti slušalicu i okrene se Burkeu. – Njihova kuća, sutra
poslije podne.
Kad su prvi put razgovarali, otac Gregory je gospođi Duvall dao broj
telefona u muškom zahodu jednog od striptiz barova njezina muža. Zvukovi
glazbe vibrirali su kroz tanke zidove.
– U njihovoj kući? – ponovi Burke i protrlja zatiljak. – Očekivao sam da
će sastanak biti na javnome mjestu.
– Pa, nismo te sreće – reče Gregory. – Dakle, neće ići, zar ne? Moraš
odustati od plana.
 Nakon što je malo promislio, Burke reče: – Zapravo, ovo bi moglo biti
bolje. U koje si vrijeme zakazao sastanak?
– Zar nisi čuo što sam rekao, Basile?
– Da. Rekao si u njihovoj kući, sutra. A ja sam pitao u koje vrijeme. –
Ovo neće uspjeti, nikako.
– Uspjet će. Budeš li smiren i učiniš li sve što ti kažem, uspjet će. –
Možda misliš da me poznaješ, Basile, ali nije tako. Ja sam u osnovi
kukavica. Kad treba birati, uvijek najprije mislim na sebe. – Dobro. To je
dobro. Misli na sebe. Ako me ostaviš na cjedilu, ili uprskaš stvar, misli na
sebe i dugi niz godina u zatvoru. Gregory bespomoćno zastenje. – Čak i ako
nešto pođe po zlu, a ja nisam to skrivio, ti ćeš vjerojatno mene okriviti.
– Ne, neću. Obećavam – iskreno reče Burke. – Bez obzira kako će ovo
završiti, ti ćeš otići slobodan i čist.
– Slobodan i čist? Od Pinkieja Duvalla? – Gregory prezirno otpuhne kroz
nos. – Usrao sam se od straha samo dok sam telefonom zvao njegovu kuću.
Sjećam se kako su moji starci za večerom pričali o njemu, dok sam još
pohađao osnovnu školu. On je jebena legenda, jedan od najmoćnijih ljudi u
ovom gradu, ako ne i najmoćniji. – Znam sve o njemu.
– Onda znaš i da je on prokleto opasan čovjek. Priča se da je dao ubiti
ljude koji su ga naljutili.
– To nisu samo glasine.
Gregory zine od nevjerice. – Ipak očekuješ od mene da uđem u njegovu
kuću predstavljajući se kao svećenik, sretnem se licem u lice s njegovom
ženom i uzmem novac od nje?
– Osim ako ne želiš poći u zatvor i postati ljubavnik tipu kojeg svi zovu
Buli.
– To si već iskoristio. Pošao sam s tobom u katedralu i odigrao svoju
ulogu. Sjajno, mogao bih dodati. Sad smo kvit.
– Ja to nisam rekao – odbrusi Burke. – Rekao sam da ću te pustiti na
miru ako pristaneš igrati ulogu oca Gregoryja.
 – Pretpostavio sam da moram glumiti oca Gregoryja samo taj jedan put. –
Pa, pogrešno si pretpostavio. U koje vrijeme sutra? – Posve si poludio,
Basile.
– Vjerojatno.
Gregory je imao pravo. Taj njegov plan jest lud. Dramatičan, da.
Učinkovit, zasigurno. Lud, više nego sigurno.
Otkako je čuo ispovijed gospođe Duvall, razmotrio je plan sa svih strana.
Uvijek postoje prokleto dobri izgledi da će nešto poći po zlu, ali on je
poduzeo sve mjere opreza. Ispraznio je svoj stan i pod lažnim imenom
preselio u podjednako neuglednu prostoriju. Toyotu je zamijenio starijim
modelom.
Kad se vozio novim automobilom, jednim je okom motrio na retrovizor.
Dok je pješačio, često je provjeravao slijedi li ga Bardo ili netko drugi. Bio
je prilično siguran da ga nitko ne slijedi. Je li Duvall opozvao svoje pse?
Nakon što je Burke odbio njegovu ponudu za posao, možda ga je Duvall
odbacio kao beznačajnog. Možda je previše siguran u sebe da bi se bojao
odmazde propalog bivšeg policajca okaljana ugleda poput Burkea Basilea.
Ako jest očekivao odmazdu, zacijelo misli da će biti nasilna. Baš bi zato ovo
moglo upaliti. – Zašto ne može neki drugi policajac glumiti svećenika? –
cvilio je Gregory. – Kako to da neki tajni agent ne može biti otac Gregory?
– Jer si ti bolji glumac od bilo koga u odjelu. – Gregory je još uvijek
mislio da sudjeluje u tajnoj policijskoj akciji. – Pa, ja odustajem – odlučno
će on. – Više ne želim glumiti oca Gregoryja. Radije bih pošao u zatvor nego
da me Pinkie Duvall uzme na zub. Burke se okomi na njega. – Ako me sada
ostaviš na cjedilu, tvoja će mršava guzica biti plijen za svakog pervertita u
zatvoru New Orleansa. Ja ću se za to pobrinuti. – Sad ga je pritisnuo uz
prljavi zid muškog zahoda. Burke procijedi kroza zube: – Dakle, posljednji
jebeni put, oče Gregory, u koje vrijeme sutra?
– Veliko je zadovoljstvo upoznati vas, gospođo Duvall. – Gregory James
se očaravajuće smiješio dok se rukovao s njihovom domaćicom. – Hvala
vam što ste nas primili.
 Pogledala je iza njega prema drugom svećeniku.
– Ovaj, ovo je otac Kevin – promuca Gregory. – Moj kolega i suosnivač
Jennyne kuće.
Burke je pseudonim izabrao u čast Keva Stuarta, što mu se činilo
prikladnim.
– Zahvaljujem vam obojici što ste došli – reče Remy. – Polaskana sam da
želite moju pomoć.
Iz solarija kamo ih je batler uveo vidjela se stražnja tratina, a pogled se
pružao i do sjenice. Gledajući onamo, Burke primijeti: – Imate divno imanje,
gospođo Duvall.
Nije se bojao da će mu prepoznati glas. U ispovjedaonici je govorio
prigušenim šaptom i nekoliko se puta promuklo nakašljao. Niti će povezati
urednog i dotjeranog oca Kevina s ležerno odjevenim, brkatim muškarcem s
bejzbolskom kapom koji joj je u kafiću donio zaboravljenu vrećicu s
narančom. – Hvala vam. Molim vas, sjednite.
On i Gregory sjeli su jedan do drugoga na kauč od pletera. Ona je sjela
na stolicu njima nasuprot i pitala ih žele li kavu.
Otac Gregory se nasmiješi batleru. – Vrlo rado. Bez kofeina, molim vas.
– Isto za mene – reče Burke.
Batler se povukao i ostavio svećenike same s gospođom Duvall. I
njezinim tjelohraniteljem.
Čovjekova široka ramena virila su s obje strane naslona njegove stolice,
a činilo se da pleter jedva može izdržati njegovu težinu. Njegovo tamno
odijelo nije se uklapalo u sunčano vrtnu sobu. Upadao je u oči kao što bi
francuski ključ smetao u cvjetnom aranžmanu.
Burkeu je zastalo srce kad je ušao u solarij i ugledao poznatog
tjelohranitelja. Gospođa Duvall ga nije prepoznala, ali čovjek je navodno
uvježban da bude na oprezu. Burke mu se ljubazno nasmiješio i lagano mu
kimnuo. Progunđao je nekakav pozdrav, a u očima mu se nije nazirao izraz
prepoznavanja. Bez obzira koliko Duvall plaća tog tupoglavca, daje mu
previše.
Gospođa Duvall mu se obraćala imenom Errol. – Ne moraš ostati ovdje.
Sigurno će ti ovaj razgovor biti dosadan.
Promislio je, obojici svećenika uputio pogled koji bi se mogao
protumačiti kao upozorenje, a zatim ustao. – U redu. Ali bit ću tik pred
vratima ako me zatrebate.
Kad je otišao, otac Gregory se okrene domaćici. – Je li uvijek takav? Ili
je katkad ozbiljan?
Spontano se nasmijala. Burke je u sebi zahvalio Gregoryju jer je bio
zaslužan za njezino opuštanje. Dosad je mladić izvrsno glumio. Nevezano su
čavrljali dok se nije vratio batler, kojeg je zvala Roman, donio veliki srebrni
pladanj i stavio ga na kolica za posluživanje. Tada ih je gospođa Duvall sama
poslužila kavom i malenim kolačima ukrašenim pastelnim preljevom. Kretala
se s lakoćom, prirodno. Teškim srebrnim loncem za kavu rukovala je jednako
graciozno kao i žličicom kojom je umiješala vrhnje u svoju kavu.
– Jedva čekam da čujem sve o Jennynoj kući.
Otac Gregory pročisti grlo i pomakne se naprijed na kauču. – Ideja mi je
pala na pamet...
Burke se isključio kad je Gregory počeo raspredati kićenu priču o
utočištu za djecu beskućnike koje nije postojalo. Dok se pretvarao da
pozorno sluša svaku riječ što izlazi iz usta oca Gregoryja, promatrao je lice
Remy Duvall. Pažljivo je slušala i reagirala kako je očekivao na ključne
riječi za koje je Burke rekao Gregoryju neka ih uključi u svoj govor. Njezina
su pitanja bila pronicava i inteligentna. Kad je Gregory iznova ispričao
izmišljenu priču o maloj Jenny, u očima su joj se pojavile suze.
– To je tako tragično.
Budući da je njezina tuga djelovala iskreno, bilo bi lako pokajati se zbog
te goleme manipulacije njezinim emocijama. No tada se Burke podsjetio
kako se ponašala s Bardom u sjenici. Svaka žena koja se svojom voljom
upušta u vezu s Bardom ne zaslužuje suosjećanje. Odložio je šalicu i tanjurić
na stolić i naglo ustao. – Oprostite što vas prekidam, oče Gregory, ali moram
se na trenutak ispričati. Gregory je tako naglo okrenuo glavu da mu se u
vratu začulo pucketanje. Panično je pogledao Burkea. Ovaj dio nisu
uvježbavali. Nije bio u scenariju. Burke ga je namjerno izostavio jer nije
želio uvećati Gregoryjevu tjeskobu. Budući da se činilo da se ugodno osjeća
u svojoj ulozi, Burke je držao da može bez opasnosti ostaviti Gregoryja
samog s gospođom Duvall na nekoliko minuta, a jedino mu je toliko
potrebno. – Toaletna prostorija je iza stubišta u predvorju – rekla mu je. –
Hvala vam.
– Želite li da vam Errol pokaže?
– Ne, hvala. Naći ću je.
Izišao je iz solarija, ali je čim je prošao kroz vrata stao i potražio
tjelohranitelja. Nije bio tik do vrata kako je rekao da će biti. Burke ga je
našao u susjednoj prostoriji gdje je gledao televizijski program. Bio je leđima
okrenut vratima. Očito oca Gregoryja i oca Kevina nije smatrao posebno
opasnima.
Burke je ušao u toaletnu prostoriju i zatvorio vrata, ali samo na trenutak.
Izišao je i grabio po dvije stube odjednom, lecnuvši se kad god bi daske
zaškripale.
Prva vrata iza odmorišta otvarala su se u još jednu malenu kupaonicu.
Najviše tri sekunde i već je izišao.
Koliko posluge ima u kući? To nikako nije mogao znati, ali nagađao je da
tu radi nekoliko ljudi. U svakom bi trenutku mogao naletjeti na militantnu
domaćicu koja će htjeti znati kojeg vraga sveti otac njuška po kući gospodina
Duvalla. Podigla bi galamu, a to bi dozvalo Errola koji bi ga zadržao do
Pinkiejeva dolaska. Sutra u ovo doba njegovo bi tijelo bilo gozba za lakome
ribe na dnu Zaljeva.
Otvorio je druga vrata u hodniku i našao ono što je tražio – veliku
spavaću sobu s odvojenim kupaonicama na svakoj strani i širokim balkonom
s kojeg se vidjela prednja tratina.
 Burke ništa nije znao o antikvitetima, ali svaki komad namještaja u sobi
djelovao je autentično. Novac zarađen drogom naveliko se troši na otmjenim
aukcijama. U zrcalu velike psihe, visoke najmanje tri metra, odražavao se
muškarac s nepotrebnim naočalama i svećeničkom odorom.
– Sad si doista pretjerao, Basile – promrmljao je. Virnuo je u prostoriju
koja je očito Pinkiejeva garderoba, ali sobarica je već bila ondje nakon
vlasnikova odlaska na posao. Sve je bilo na svome mjestu. Ništa nije ležalo
naokolo. U spavaćoj sobi jasno su se razlikovali noćni ormarići. Pinkie spava
na lijevoj strani. Na njegovom ormariću bile su naočale za čitanje, primjerak
Newsweeka i bežični telefon. Burke je potražio broj, ali ga nije bilo. Zacijelo
privatni broj kojeg nema u imeniku.
Otvorio je ladicu u nadi da će naći osobni telefonski imenik, dnevnik,
čekovnu knjižicu. Ali Pinkie je previše mudar da bi u ladici noćnog ormarića
držao bilo što osim bočice Maaloxa, kemijsku olovku, još jedne naočale i
notes u kojem ništa nije pisalo.
Na noćnom ormariću gospođe Duvall nalazila se krunica, zdjela osušenog
cvijeća i kristalni vrč vode pokriven naopako okrenutom malenom čašom. U
ladici ništa osim kutije papirića za poruke. Ali nije bilo adresara. Kome je
pisala?
Koliko dugo već izbiva iz solarija? Sumnjivo dugo samo za odlazak u
zahod? Što ako Errol tijekom reklame proviri u solarij, ugleda samo jednog
svećenika i pita gdje je drugi?
Požuri malo.
Prešao je u garderobu gospođe Duvall. Sobarica nije bila ondje, bar ne
otkako se gospođa Duvall preodjenula za sastanak s ocem Gregoryjem i
ocem Kevinom. Jedna je bluza ležala preko satenom prekrivenog stolca
ispred toaletnog stolića. Očito ju je uzela u obzir, ali potom odbacila u korist
one što je ima na sebi. Burke ju je podigao i protrljao tkaninu između prstiju.
Svila. Vratio ju je na stolac, točno onako kako je ranije stajala.
Opazivši spoj u zidu od zrcala iznad stolića, pritisnuo ga je i dio zrcala se
otvorio otkrivajući ormarić s lijekovima. Četkica i pasta za zube, Visine,
Stresstabs, vatirani štapići, tamponi, aspirin, oralna kontracepcijska sredstva.
Zatvorio je ormarić i baš se kanio okrenuti kad je opazio da je mramorna
površina toaletnog stolića lagano naprašena puderom. Puder se nalazio u
okrugloj kristalnoj posudi s kićenim srebrnim poklopcem. Kraj posude je
stajala kičica za nanošenje pudera od janjeće vune. Podigao ju je i pomirisao.
Osjetio je poznati miris. Prešao je prstima preko mekane površine i zamislio
na kojim je egzotičnim mjestima nedavno bila.
Kojeg vraga radiš, Basile? Izlazi odavde, jebi ga.
Vratio je kičicu na njezino mjesto kraj kristalne posude i izišao iz
garderobe kao da ga vragovi gone. Na vratima spavaće sobe zastane i
oslušne. Ništa nije čuo, pa polako otvori vrata i korakne u hodnik. Bio je na
pola puta niza stube kad se Errol pojavio u predvorju.
 16. poglavlje

Errol je, očito na putu u zahod, naglo stao kad je ugledao oca Kevina
kako silazi stubama. Burke se vedro nasmiješio. – Ako idete u zahod, moglo
bi vam ovo zatrebati. – Dobacio je tjelohranitelju rolu toaletnog papira.
Errol ju je nespretno uhvatio, i dalje zbunjen.
– U toaletnoj prostoriji nije bilo papira pa sam morao poći u kupaonicu
na vrhu stubišta.
Errol je otvorio vrata toaletne prostorije i pogledao prema držaču
toaletnog papira, s kojeg je Burke skinuo rolu prije odlaska na kat. Donio ju
je natrag dolje, ali se činilo da ju je uzeo iz druge kupaonice. – Pomislio sam,
kad sam već gore, da bih mogao dolje donijeti rolu. Nikad se ne zna kad bi
nekome mogla zatrebati. – Nasmiješio se. – Jasno, ovisi o tome što čovjek
mora napraviti.
– Da – nesigurno će Errol.
– Hvala.
Burke je pošao prema solariju, a tada se ponovno okrenuo, kao da mu je
upravo nešto palo na pamet. – Čujte, ako se gospodin i gospođa Duvall
uključe u rad Jennyne kuće, možda biste i vi željeli sudjelovati. Pomagati
oko dječaka, organizirati igre, tako nešto. – Ne vjerujem. Prilično sam zauzet
kod gospodina Duvalla.
– Pa, samo mi je palo na pamet. – Burke se okrenuo i više se nije
zaustavljao dok nije ušao u solarij gdje je Gregory još uvijek pričao. – Otac
Kevin i ja mislimo da je jako važno da djeca koja borave u Jennynoj kući
imaju zadatke. Tako će to manje djelovati kao dobrotvorna ustanova, a više
kao normalni dom. – Izvrsna ideja, Oče.
Gregory je s očitim olakšanjem pogledao Burkea. – Otac Kevin i ja
slažemo se da je pružanje osjećaja odgovornosti djeci, i pohvala za svako
postignuće, prvi korak prema suzbijanju negativnih učinaka teškog života i
izgrađivanju samopoštovanja.
Gospođa Duvall pogleda Burkea. On kimne u znak slaganja, ali u tom bi
se trenutku složio i s teorijom da je Mjesec napravljen od svježeg sira. Bilo
je gotovo nemoguće zadržati svetački izraz lica tako brzo nakon boravka u
njezinoj garderobi. Nastojao je podići pogled iznad križića na lančiću oko
njezina vrata, ali to je bila golema bitka između onoga što bi želio i onoga što
je morao.
– Bog je blagoslovio ovaj posjet, oče Kevin. – Gregory podigne ček na
deset tisuća dolara naslovljen na Jennynu kuću.
– Jako ste velikodušni, gospođo Duvall. Bog vas blagoslovio.
– Bog blagoslovio vašu misiju, oče Kevin.
Burke ustane. – Ne bismo vam više smjeli oduzimati vrijeme.
– Naravno, nikako to ne bismo željeli. Gregory također ustane. – Kad
jednom počnem pričati o Jennynoj kući, nitko me ne može zaustaviti.
– Uživala sam vas slušati – reče Remy. – Zar ne možete ostati dok se moj
muž ne vrati kući? Znam da bi vas želio upoznati.
– Ne, ne, moramo poći – reče Gregory. – Imamo još posjeta za obaviti.
Možda neki drugi put.
Burke joj pruži posjetnicu. – Siguran sam da biste željeli čuti kako
napredujemo. Molim vas, nazovite kad god želite.
– Hvala vam, hoću.
– Zapravo, možda biste osobno željeli vidjeti ustanovu. Otac Gregory je
zanijemio kad je čuo prijedlog. S izrazom zapanjene nevjerice zurio je u oca
Kevina. S druge strane, gospođa se Duvall oduševila idejom.
– Zar bi to bilo moguće?
– Ne.
– Naravno.
 Gregory i Burke su istodobno odgovorili, ali je Burkeov odgovor imao
prednost. Gregory pokunjeno reče: – Prirodno, kako god želi otac Kevin.
Samo sam mislio da ćemo čekati dok se kuća službeno ne otvori kad se sve
dovrši. Znate, pozvati sve donatore odjednom – plaho doda.
– Siguran sam da bi gospođa Duvall više voljela privatni obilazak – reče
Burke zagledavši joj se duboko u oči.
– Ne očekujem povlašteno ophođenje prema meni – reče Remy – ali
doista bih voljela vidjeti kako radovi napreduju. Možda bih vam mogla
pomoći.
– Vaš je doprinos dovoljna pomoć, uvjeravam vas – reče otac Gregory, a
u glasu mu se osjećalo očajanje.
– No moj povoljni izvještaj mogao bi mog muža navesti da doprinese još
više.
Burke se nasmiješi. – To je još jedan razlog da nas osobno posjetite.
Nazovite kad god želite doći. Bit ćemo vam na raspolaganju da se uklopimo
u vaš raspored.
– ‘Bit ćemo na raspolaganju’? ‘Da se uklopimo u vaš raspored’? Isuse,
umrijet ćemo.
– Hoćeš li prestati s jadikovkama? Od tebe me zaboljela glava. – U što si
me to uvalio, Basile? Ovo mi se ne sviđa. Pristao sam učiniti ti uslugu i
održao sam riječ, nisam li? Ne jednom, već dvaput. Gotovo. Pljesak, pljesak.
Zastor se spušta. Svjetla se gase i svi odlaze kućama. Nema ponavljanja.
Odigrao sam svoj posljednji prizor s tobom. Stalno mijenjaš dijalog. I kamo
si pošao kad si izišao iz one prostorije? – U zahod.
– O, svakako. Mislim da si pošao njuškati, to mislim. – To je jedan od
tvojih glavnih problema, Gregory. Previše misliš. Bilo bi ti bolje da
jednostavno plivaš nizvodno.
– Budem li plivao nizvodno, mogao bih završiti plutajući u moćnoj
Mississippi, licem prema dolje. Moj život nije baš urešen postignućima, ali
nisam spreman umrijeti. Smatraj našu suradnju završenom. Od ovog trenutka.
 Prepirka se nastavila cijelim putem do Gregoryjeve kuće. Burke se nagne
preko njega i otvori mu suvozačeva vrata. – Hajde, podigni noge, popij čašu
ili dvije vina i smiri se. Javit ću ti se.
– Gotovo je. G-o-t-o-v-o.
– U zatvoru ne poslužuju Pinot Noir uz večeru, Gregory. – Ne možeš mi
stalno prijetiti zatvorom. Nemaš me za što optužiti.
– Možda danas nemam. Ali neka prođe tjedan ili dva. Prilijepi! ću se za
tebe poput čička. Prije ili kasnije prepustit ćeš se svojim nagonima, a sam si
priznao da ih ne možeš kontrolirati.
– Moj psihić i ja napredujemo.
– Ne, on zarađuje na nečemu za što zna da je beznadan slučaj. Ti si med
za psihiće, a on se prilijepio.
Gregory se skupi na sjedalu. – Ti si gad, Basile.
– To smo već utvrdili.
– Tvoja je snaga volje jača od moje. Ne mogu pobijediti u prepirci s
tobom. Svi me maltretiraju.
Burke ispruži ruku, pograbi Gregoryja za kosu i okrene njegovu glavu
prema sebi. – Poslušaj me, ti plačljivo, razmaženo, malo govno. Vjerovao ili
ne, ovo bi moglo biti najbolje što ti se dogodilo u cijelom tvom bijednom
životu. Prvi put te netko tjera da činiš ono što ne želiš. Dajem ti priliku da
dokažeš da si bolji no što bilo tko vjeruje. Dajem ti priliku da budeš čovjek.
Gregory s naporom proguta slinu. – Doista mislim da to ne mogu biti,
Basile. Volio bih biti, ali kao što si rekao, ja sam beznadan slučaj. Da sam na
tvome mjestu, ne bih računao na mene.
– Pa – progunđa Burke i pusti mu kosu – ti si, nažalost, sve što imam.
Gregory je jednom nogom stupio na pločnik, ali nije izišao. Malo kasnije,
reče: – Ovo nije policijska operacija, zar ne?
– Ne. – Burke ga pogleda ravno u oči. – Ne, nije. Ovo je osobna osveta.
Ima veze s mojim prijateljem koji je ubijen prošle godine.
 – Pretpostavio sam da je tako nešto. Hvala ti što si konačno iskren prema
meni.
– Nema na čemu.
Okrenuvši glavu, Burke se zagleda kroz zamagljeni vjetrobran svoga
automobila. Razmišljao je samo nekoliko sekundi, a tada reče: – Zaboravi,
Gregory. Nisam te trebao uvlačiti u ovo. Lagao sam ti i cijelo vrijeme
manipulirao tobom, a kao što si rekao, to nije pošteno. – Kanim učiniti nešto
šašavo i opasno. I u tome si imao pravo. U nekom bi me trenutku vjerojatno
obuzela panika, pa bi uprskao stvar i poginuo. Ne treba mi još jedna smrt na
savjesti. Trebala mi je tvoja pomoć u vezi sa svećenikom, ali mislim da se
dalje mogu sam snaći. Zahvaljujem ti na pomoći.
Potom je, kao usput, dodao: – Mrzim gledati kako uništavaš svoj život,
Gregory. Ako se ne opametiš i ne paziš što radiš, na koncu će te uhititi i
zatvoriti na dugi niz godina. Jednog od sljedećih dana tvoj te tata neće moći
spasiti od teške optužbe koja izaziva gađenje ne samo javnosti, već i onih po
zatvorima. Ondje unutra napravili bi ti pakao od života, možda bi te čak i
ubili. Dobro razmisli o posljedicama kad sljedeći put osjetiš poriv da ga
izvadiš i njime mašeš pred nekim, pogotovo pred djetetom.
Iskrivljeno se smiješeći, napravi znak križa. – Pođi i ne griješi više, sine.
– Potom posegne za mjenjačem i ubaci u rikverc.
– Čekaj. – Na Gregoryjevu se licu vidio izraz neodlučnosti. Grickao je
unutrašnju stranu obraza. – Da li bih se mogao uvaliti u nevolje? Ili biti
ozlijeđen?
– Kunem se da bih to pokušao spriječiti, ali postoji opasnost, da.
Nakon nekoliko dugih trenutaka razmišljanja, mlađi čovjek uzdahne. –
Jebi ga. Pristajem. Što bih drugo mogao raditi?
 17. poglavlje

– Kako to misliš, nestao je?

Bardo slegne ramenima. – Baš kako sam rekao, Pinkie. Nitko ga nije
vidio. Kad sam se vratio do one usrane rupe u kojoj je živio, već se bio
iselio. Prilično sam oštro pritisnuo kućevlasnika, ali on se zakleo da je Basile
otišao usred noći. Stanarinu i ključ ubacio je u poštanski pretinac. Na
takvom se mjestu ne ostavlja buduća adresa. Kao da je ispario. Jedan od
naših momaka u NOPD-u malo je njuškao naokolo. Kaže da se Basile
nikome nije javio otkako je predao značku.
– Trebao si poslati nekoga da ga slijedi. – Da, pa, tko je znao? Basileov
navodni nestanak uznemirio je Pinkieja. Basile nije odbio posao uz pristojno:
Ne, ali polaskan sam da ste me se sjetili Odbio je na način koji nije ostavljao
mjesta pregovorima. To je mučilo Pinkieja iz dva velika razloga.
Prvo, razbjesnilo ga je što je beznačajni bivši policajac uvredljivo odbio
dobronamjernu ponudu. To je bio prvi put da je Basilea pokušao namamiti na
drugu stranu posla s narkoticima, ali nije prvi put da je razmišljao o bacanju
mamca da bi vidio kako će Basile gristi. Ima li boljeg načina za eliminiranje
neprijatelja od prebacivanja u vlastiti tabor?
A Basile je neprijatelj. U Odjelu za narkotike bio je stalna gnjavaža,
inzistirajući na analizi svake operacije, uspješne ili neuspješne. On je bio
križar koji zahtijeva odgovornost za greške, traži odgovore na pitanja zašto i
kako za svaki poraz. Bio je dosadna savjest koja je odjel činila prilično
poštenim, iako ne sasvim.
Još gore, činilo se da je nepotkupljiv. Pinkie je slao dobavljače svih
zamislivih poroka da pokušaju otkriti slabu točku Basileova moralna oklopa.
Nitko nije bio uspješan – ni kladioničari, ni dileri, ni žene. Svi su ga pokušali
kompromitirati; nitko nije uspio.
Tako je Basile godinama ugrožavao Duvallovu operaciju. Bio je
samoimenovani general u ratu protiv droge, a imao je sposobnost nadahnuti
trupe. Kad je Kev Stuart poginuo, sukob je postao osoban. Basile je još
uvijek ogorčen zbog toga i, unatoč presudi na Bardovu suđenju, neće stvar
ostaviti na miru. Neće stati sve dok ne osveti Stuartovu smrt. Odlazak iz
policije samo je dimna zavjesa. Što je dovelo Pinkieja do drugog razloga iz
kojeg se nadao da će Basile prijeći k njemu. Mogao bi na njega bolje motriti
kad bi radio za njega. Sve dok je Basile radio u policiji, s lakoćom je pratio
njegove aktivnosti. Sad je nestao, a čini se da nitko ne zna gdje je i što kani.
Pinkieju se to nije sviđalo.
Čovjek se ne može popeti do moćnog položaja na kojem se nalazi Pinkie
bez da putem ne stvori vojsku neprijatelja. Nije mogao izbrojiti prijetnje,
otvorene i prikrivene, što ih je primio tijekom godina. Skupo je plaćao zaštitu
od ljudi kivnih na njega. Osjećao se sigurnim. Unatoč tome, bio je dovoljno
pametan da zna kako uza sve mjere opreza ne može biti stopostotno zaštićen,
dvadeset četiri sata dnevno. Nitko, čak ni šef države, nije neranjiv.
Burke Basile je ondje vani, bez ikakve kontrole, a u sebi nosi mnogo
mržnje prema Pinkieju Duvallu. Bio bi budala kad ga to ne bi činilo barem
malo nervoznim.
Basilea je iznevjerio sustav u koji je imao povjerenja, te mu je okrenuo
leđa i otišao. Njegovi postupci više nisu pod kontrolom pravila i propisa
zakona i reda, a to ga čini dvostruko opasnijim. Naravno, Basile mu ne može
naškoditi bez da i sebe ocrni, ali to je bila slaba utjeha. Koliko je zapravo lud
taj čovjek? Koliko je daleko spreman poći da bi se osvetio? Što može
izgubiti? Ne karijeru. Niti ženu i obitelj. Ništa kad je riječ o materijalnim
stvarima. Čak ni svoj integritet ili ugled, jer su se mediji za to pobrinuli.
To je najviše mučilo Pinkieja. Iz iskustva je znao da najveću prijetnju
predstavljaju oni koji nemaju što izgubiti.
– Želim da ga se nađe – naglašeno reče Bardu.
– Što mi je činiti kad ga nađem? Pinkie ga značajno pogleda. Bardo se
naceri i kimne. – Bit će mi zadovoljstvo. Pinkiejeva tajnica pokuca. Kretnjom
ju je pozvao unutra. – Oprostite na smetnji, gospodine Duvall, ali rekli ste da
vam donesem ovu informaciju čim je pribavim.
Budući da je Bardo dobio zadatak, Pinkie ga je otpustio, a od tajnice je
uzeo tipkani memorandum o Jennynoj kući. Kad je sinoć stigao kući, Remy
se ponašala gotovo kao nekad. Bila je uzbuđena zbog dobrotvorne ustanove,
zaluđena tim ocem Gregoryjem koji ju je pozvao da posjeti organizaciju.
Pinkie je obećao da će razmisliti o tome. Činilo se bezazlenim, pogotovo ako
je izvuče iz mrzovolje. Nadugačko je ispitivao Errola o svećenikovom
posjetu, a začudio se kad je saznao da su zapravo došla dvojica. Errol mu je
rekao da je jedan bio stariji i nekako poslovniji. Mlađi je bio zgodan, ali
vjerojatno peder, kako je rekao Errol. Taj otac Gregory je uglavnom pričao.
Errol je rekao da je za cijelo vrijeme posjeta ostao u prostoriji, te da su dva
svećenika razgovarala samo o utočištu za djecu. Poigravajući se posjetnicom
što ju je svećenik dao Remy, Pinkie je pitao tajnicu je li nazvala broj napisan
ondje. – Da, gospodine. Javila se neka žena.
– Kako se javila?
– Jennyna kuća.
– Znači, pravo je?
– O, da, gospodine Duvall. Rekla sam da želim razgovarati s ocem
Gregoryjem. Ona je rekla da ni on ni otac Kevin nisu ondje, ali da će im rado
prenijeti poruku.
Tajnica se tada nasmijala. – Mislila je da zovem u vezi s donacijom. Dala
mi je mnogo više informacija o ustanovi no što sam tražila. Nisam sve
doslovce zapisala, ali kao što vidite, mnogo sam toga zabilježila. – Jako
dobro si to izvela, Dixie. – Burke djevojci uzme telefonsku slušalicu i spusti
je na aparat. Javna govornica nalazi se u hodniku na drugom katu jeftinog
hotela gdje zaudara po lošim instalacijama. – Vrijedilo je četrdeset dolara.
Iako joj je unaprijed platio, Dixie ga je slijedila u sobu što ju je pod
lažnim imenom unajmljivao iz dana u dan. Sjela je na krevet i zabila visoke
tanke pete svojim bijelih čizama u prljavi pokrivač. Kad se nasmiješila, vidio
je zelenu žvakaću gumu zalijepljenu između njezinih kutnjaka. – Doista
misliš da sam zvučila poput opatice? – I mene bi mogla prevariti. Piće?
– Svakako.
Burke je iz kutije za hlađenje izvukao limenku soka – soba nije imala
hladnjaka – i pružio joj je.
– Kad si rekao piće, mislila sam da mi nudiš...
– Ne. Nisi dovoljno stara za alkohol.
To joj se činilo jako smiješnim, te je otvorila limenku i polizala pjenu što
je izišla. – Jesi li ozbiljno mislio ono što si rekao?
– O čemu?
– Da zvučim poput opatice? Možda sam izabrala pogrešno zanimanje.
– Možda.
– No kad razmisliš o tome, ja jesam neka vrsta opatice. Burke skeptično
uzdigne obrve.
Oslonila se na laktove, a u tom su položaju njezine dojke gotovo iskočile
iz sićušnog grudnjaka od crne čipke što ga je nosila ispod rastvorene traper
jakne. – Ne šalim se.
– Opatice ne nose crvene minisuknje od skaja i teške parfeme, Dixie. –
Njezin miris gardenije bio joj je zaštitni znak. Kad bi je oni iz Odjela za
poroke tražili, doslovno bi je našli po njuhu. U ovoj malenoj sobi, gdje je
sigurno bilo tisuću otrcanih transakcija, slatkasti je miris pomalo izazivao
mučninu.
– Opatice služe svojim sugrađanima. Ne činim li i ja isto? – Mislim da je
velika razlika u načinu na koji služiš. – Pa, naravno, ako želiš govoriti o
tehnici... – Srknula je piće. – Jesi li katolik, Basile?
– Tako sam odgojen.
– Teško je zamisliti te kako se moliš i slično.
– Prošlo je mnogo vremena – promrmlja Burke. Bilo je sigurno da će
Pinkie provjeriti Jennynu kuću, pogotovo ako je njegova žena tražila
dopuštenje da je posjeti. Pod tom je pretpostavkom Burke izgladnjelom
umjetniku platio da skicira lažni simbol za utočište siročadi. Potom je otišao
u malenu tiskaru, gdje je čovjek mogao sam tiskati, i napravio desetak
posjetnica sa simbolom i telefonskim brojem javne govornice na drugoj strani
hodnika od njegove sobe. Jednu od tih posjetnica ostavio je gospođi Duvall.
Ranije toga dana pošao je u potragu za sekretaricom i naletio je na Dixie.
Bila je dobra kurva i još bolja doušnica. O prvome nije ništa osobno znao, ali
je nekoliko puta kupovao informacije od nje, a uvijek su se pokazale
točnima. Radila je na ulicama od svoje trinaeste godine. Burke se čudio da je
doživjela zrelu dob od sedamnaest godina. – Znaš, jutros sam te jedva
prepoznala – primijetila je dok je hladnom limenkom prelazila preko obilno
namazanih usana. – Kad si izgubio brkove?
– Prije nekoliko dana.
– Kako to?
– Došlo mi je.
– Radiš li sada kao tajni agent?
– Moglo bi se tako reći.
– Kuja na telefonu rekla je da je iz ureda Pinkieja Duvalla. Što se
događa?
– Ne moraš to znati.
– Isuse, Basile, iz tebe se ništa ne može izvući.
– Valjda mi nije do razgovora, Dixie. – Ispružio se kraj nje na krevetu i
presavio tanki jastuk ispod svoje glave.
Okrenula se prema njemu i položila bedro na njegovo. – Nemam ništa
protiv, dušo. Ne moramo razgovarati.
Njezina mu je ruka kliznula niz prsa do kopče na pojasu i počela je
otkopčavati. Zaustavio joj je ruku. – Nisam tako mislio. Već si zaradila
svojih četrdeset dolara, a ja nisam pri parama.
Razmišljala je o tome sekundu ili dvije. Potom je dugačkim noktom
prešla preko njegove nedavno obrijane gornje usne. – Nema veze, bit će
besplatno.
– Hvala, ali ne ovog puta.
– Kako to? Jesi li ti posljednji vjerni oženjeni muškarac na svijetu? –
Više nisam.
– Više nisi vjeran?
– Više nisam oženjen.
– Onda u čemu je problem? Hajde, Basile. Bila sam i s drugim
policajcima. Na desetke. Ti si posljednja neosvojena tvrđava, a ja moram
zadržati dobar glas. Možeš li iskreno reći da nisi pomislio na ševu sa mnom?
Nasmiješio joj se. – Dixie, ti si fantastična. Siguran sam da je ševa s
tobom jedno od najvećih životnih zadovoljstava. Ali mogao bih imati kći
tvojih godina.
– Kakve veze imaju godine?
– U ovom trenutku, imaju. Umoran sam i potreban mi je san.
– Podne je.
– Noćas sam dugo bio budan.
– To je samo još jedan razlog više da se opustiš i uživaš. Ja ću sve
obaviti. – Njezina ruka ponovno pođe do kopče na pojasu. Ponovno ju je
zaustavio. – Ne ovoga puta.
Razočarano je ispuhnula dah s mirisom žvakaće gume. – Dobro –
progunđala je. – Ali mogu li samo ležati uz tebe neko vrijeme i odmoriti se?
Njegov pogled prijeđe s njezinih napućenih ružičastih usana do dojki što
su se prelijevale iz grudnjaka. – Ne vjerujem da bih se baš odmorio.
Vragolasto se nasmiješila. – Dakle, ipak te uzbuđujem. – Nestani, Dixie.
Pusti me da na miru odrijemam. Nježno ju je gurnuo, a ona je skočila s
kreveta. – O, dobro, doista sam se potrudila. – Na vratima je zastala s
jednom rukom na kvaki, a drugom na boku. – Ako se zajebavaš s Pinkiejem
Duvallom, tražiš nevolje.
 – Znam.
– Dobri momci kao ti velika su rijetkost, Basile. Čuvaj se, u redu?
– I ti, Dixie.
Baš kad je otvorila vrata, zazvonio je telefon u hodniku. Basile naglo
skoči s kreveta. – Javi se – reče joj i gurne je preko hodnika ispred sebe. –
Jednako kao i ranije. Prostitutka je zvučila poput uvježbane sekretarice kad
je podigla slušalicu nakon što je telefon treći put zazvonio. – Dobar dan.
Jennyna kuća. – Slušala je, a potom reče: – Pričekajte, molim. Pokrivši
slušalicu šakom, Dixie šapne: – Želi razgovarati s ocem Gregoryjem.
– Ona? Ista žena kao i ranije?
– Ne, mislim da nije.
– Reci joj da je otac Gregory izišao. Pitaj želi li razgovarati s ocem
Kevinom.
– A to bi bio... ?
– Ja.
Dixie ga je sumnjičavo pogledala, ali je prenijela poruku. Trenutak
kasnije pružila je slušalicu Burkeu. – Ti si na redu, padre.
– Halo. Ovdje otac Kevin.
– Dobar dan, Oče. Ovdje Remy Duvall.
Na trenutak je sklopio oči. Zasad sve ide kao po loju. – O, da. Dobar
dan.
Kako ste, gospođo Duvall?
– Dobro, hvala. Vrijedi li još uvijek poziv za obilazak Jennyne kuće?
– Svakako. Kad biste imali vremena?
– Prekosutra? Poslije ručka?
Prekosutra. Poslije ručka. Jedva četrdeset osam sati. Može li do tada sve
pripremiti? – To će biti u redu – začuo je vlastiti glas. – U tri poslije podne?
– Savršeno. Koja je adresa?
 – Ovaj, zapravo, gospođo Duvall, prilično je teško naći to mjesto.
Umjesto da vam sada objašnjavam, bilo bi mnogo jednostavnije da otac
Gregory i ja dođemo po vas i odvedemo vas onamo.
– Oh. Ne znam...
Osjećajući kako oklijeva, on reče: – Vaš doprinos bio je izravan odgovor
na naše molitve. Vašim smo čekom kupili veoma potreban kombi. Rado
bismo vam ga pokazali. – Dixie je žustro žvakala svoju gumu i začuđeno ga
promatrala.
– Tako mi je drago da ste našu donaciju tako dobro iskoristili – reče
Remy Duvall.
– Dakle, hoćemo li doći po vas?
– Pa, pretpostavljam da bi to bilo u redu. – Potom odlučnije doda: – Da,
dođite ovamo po nas.
– ‘Nas’?
– Moj, ovaj, Errol. On će poći s nama.
– Dobro.
– Znači, vidjet ćemo se prekosutra u tri poslije podne. Potvrdio je dan i
vrijeme, te spustio slušalicu, ali je zadržao ruku na njoj. Nepomično je stajao
i prazno zurio preda se, ali su mu glavom jurile misli. Trenutak kasnije
shvatio je da se Dixie još uvijek nalazi ondje s prekriženim rukama,
naslonjena na zid, i pozorno ga promatra. – Što se događa s tobom, Basile?
– Kako to misliš?
– Izgledaš poput momčića koji je upravo dogovorio spoj s kraljicom
maturalne zabave, istodobno uzbuđen i uplašen.
– Teško da je to spoj, Dix – odsutno će on. Potom se trgnuo iz
omamljenosti i ponovno joj zahvalio na pomoći. – Ne bih to mogao izvesti
bez tebe.
– Što si izveo?
– Nije važno. – Nagonski je počeo tapkati po džepovima tražeći nešto na
čemu može pisati. – Slušaj, dat ću ti jednu adresu i želim da je čuvaš. Ako ti
ikad zatreba sigurno mjesto, pođi onamo.
U džepu hlača našao je stari račun iz prodavaonice i na njemu načrčkao
adresu. Dixie ju je ovlaš pogledala i tutnula u džep jakne. – Sigurno mjesto?
Ništa mi se neće dogoditi.
– Nemoj biti glupa. Djevojke poput tebe kratko žive. – Kucnuo je po
džepu u koji je spremila papirić. – Nemoj zaboraviti.
Burke spusti glavu na naslon u svom novom automobilu. Pa, ne baš
novom, samo drukčijem od toyote. Iako mu je to bilo teško, odolio je porivu
da sklopi oči. Ako to učini, iscrpljenost bi ga mogla svladati pa bi zaspao i
možda nešto propustio.
Nadao se da će prokleti prisluškivač raditi nakon što se onoliko namučio
da ga onamo stavi.
Duvall vjerojatno redovito pregledava kuću u potrazi za prisluškivačima
pa, iako ne bi znao da je Burke Basile postavio sićušni mikrofon ispod
njegova noćnog ormarića, dva bi svećenika bila među sumnjivima.
Budući da je najmodernija oprema skupa, a Burkeov budžet to ne bi
podnio, naplatio je uslugu što ju je nekoć učinio policajcu koji radi u
prostoriji s dokaznim materijalom. Prije nekoliko godina njegov se sin
spetljao s lošim društvom. Jedna od Basileovih ekipa ga je uhitila zbog
posjedovanja. Uz policajčevo odobrenje, Basile se prilično žestoko okomio
na momka, dobro ga prestrašio i uspio vratiti na pravi put. Obitelj mu se još
uvijek osjećala dužnom.
Jeftini prisluškivač pronađen je tijekom jedne racije; nikome neće
nedostajati pa ga je policajac uzeo. On i Basile su ga isprobali. Radio je, ali
nije bio posebno kvalitetan.
Večeras ga još nije imao prilike iskušati. Nakon sat i pol motrenja,
spavaća je soba još uvijek u mraku. Pogledao je na sat. Dvanaest minuta iza
jedanaest. Koliko dugo može čekati? Posve je iscrpljen. Imao je mnogo posla
otkako je ranije razgovarao s gospođom Duvall. ‘Otac Kevin’ je bez
problema unovčio Duvallov ček u navedenoj banci. Novcem je platio jeftini
kombi što ga je našao preko oglasa u novinama. Odvezao ga je ravno u
autolakirersku radionicu i ondje zamolio da mu hitno naprave posao. Bit će
gotovo do sutra poslije podne. Potom se vratio u svoju sobu i izrezao simbol
Jennyne kuće u komadu kartona. Time će nanijeti simbol na vrata svježe
lakiranog kombija.
Limuzina je bešumno prošla kraj njega.
Kad je Burke shvatio da automobil što mu se približava pripada obitelji
Duvall, već je gledao njegova stražnja svjetla. Zadržao je dah, a to je shvatio
tek kad je limuzina nestala kroz željeznu kapiju u stražnjem dijelu imanja.
Malo kasnije upalila su se svjetla u glavnoj spavaćoj sobi. Stavio je slušalice
na glavu i odmah začuo glasove. – ... u operi... čuo je... i... loše. – To je
govorio Pinkie. Burke je namjestio slušalice i čuo kako gospođa Duvall
govori: – ... ponosni što je prošla svoju prvu audiciju. Ona im je jedina kći.
– Pa, meni je bilo ubitačno dosadno. Vruće je ovdje. Smanji termostat.
Burke nekoliko minuta nije ništa čuo, te ih je zamišljao u odvojenim
garderobama kako se pripremaju za krevet. Potom su se začule riječi
gospođe Duvall: – Sutra ću im poslati pisamce i zahvaliti se.
– Kako god želiš. Skini tu prokletu stvar.
Svjetlo se ugasilo. Kroz slušalice su se čuli zvukovi šuštanja krevetnine,
namještanja tijela, Pinkieja koji se primiče svojoj nagoj ženi i miluje kožu
naprašenu puderom iz posude sa srebrnim poklopcem. Burke sklopi oči.
– Svi su muškarci ondje večeras slinili nad mojom prelijepom ženom. –
Hvala.
Burke reče sebi neka više ne sluša. Neće razgovarati o Duvallovu
ilegalnom poslu. Ništa neće saznati ako bude prisluškivao očito osobni
razgovor. No ipak je slušao.
– Uhvatio sam starog Salleyja kako ti gleda sise. Bijesno sam ga
pogledao. Porumenio je do korijena svog tupea – smijuljio se Duvall. Kad
smo dobili desert, on i svaki drugi muškarac za stolom ubrusom je skrivao
erekciju.
 – Nemoj to govoriti.
– Zašto ne? Istina je.
– Ne vjerujem da je tako.
– Vjeruj, Remy. Kad te muškarac pogleda, može misliti jedino na muf. –
Još šuštanja, namještanja udova. – Vidiš na što mislim? Nešto je promrmljala
tako tiho da mikrofon nije prenio. Bez obzira što je rekla, Duvall je bio
zadovoljan jer se samodopadno smijuljio. – Znaš kako treba s time, dušice.
Trenutak kasnije, Duvallov zadovoljni uzdah. Burke sagne glavu i snažno
protrlja oči.
Burkeu se činilo da je prošla cijela vječnost prije no što je Duvall
zastenjao: – Isuse, dušo, to me izluđuje. Dođi ovamo. – Zatim: – Što je tebi?
Kako to da nisi vlažna?
– Pusti me da ustanem pa ću nešto uzeti.
– Nije važno. Privuci koljena... da, tako. Kako te je Pinkie učio. Burke
zabaci glavu na naslon. Nastavio je slušati. Slušao je kako Duvall izgovara
vulgarnosti, njegovo gunđanje i stenjanje. Sve je slušao, dok Duvall nije
svršio, glasno dahćući i psujući.
Potom se više ništa nije čulo, osim jedva čujnog, elektroničkog zujanja.
Slušao je još nekoliko minuta. Kad ga je počela boljeti čeljust, Burke je
shvatio da je stegnuo zube. Prste je tako čvrsto stegnuo oko volana da su
pobijeljeli. Polako ih je opustio. Maknuo je slušalice i razdraženo ih bacio na
prazno sjedalo kraj sebe. Rukavom je obrisao oznojeno čelo. Na koncu je
upalio motor automobila i udaljio se.
 18. poglavlje

Burke je svježe obojeni kombi ostavio iza napuštenog skladišta, nadajući

se da će još uvijek biti ondje, nedirnut, kad sutra ujutro dođe po njega. Prije
no što je zašao za ugao, osvrnuo se prema vozilu i zaključio da je dobro
obavio posao. S te se udaljenosti simbol Jennyne kuće jedva mogao
razabrati. Izgledao je amaterski napravljen, a to je i želio. Izgubljen u mislima
dok je hodao pločnikom, nije vidio Maca McCuena sve dok se nije našao
točno pred njim i prepriječio mu put.
– Burke! Kriste, čovječe, tražim te po cijelom gradu. Burke u mislima
zastenje. Posljednje što mu treba je Macovo bezvezno brbljanje. No ipak se
pokušao nasmiješiti, pretvarajući se da mu je drago što ga vidi.
– Hej, Mac. Kako ide? – Gotovo te nisam prepoznao. Što ti je s kosom?
Gdje su ti brkovi?
– Posljednji sam ih put vidio u umivaoniku u kupaonici. – Potrajat će dok
se ne naviknem na to. – Zatim je promijenio držanje i pitao kojeg vraga je
Burke radio.
– Ništa posebno. Kako si me našao?
– Nije bilo lako. Počeo sam se raspitivati naokolo prije nekoliko dana, ali
nitko nije znao gdje si. Ili to, ili nitko nije htio reći. Tada sam se sjetio Dixie.
Ona se sjetila da te je vidjela.
– Koliko te je to stajalo?
– Deset dolara.
– Ja sam joj platio dvadeset da zaboravi da me je vidjela.
– Pa – reče Mac i filozofski slegne ramenima – znaš kakve su kurve. Da,
zna kakve su kurve. Neke bi za deset dolara prodale prijatelja. Druge se
prodaju za limuzine i velebna zdanja.
Svjestan da se Maca neće lako riješiti, Burke se pomiri sa sudbinom i
pozove ga na pivo. Na njegovo iznenađenje, Mac je odbio. – Sad žurim. No
tražio sam te kako bih te pozvao na večeru. Večeras. Neka vrsta oproštajne
zabave.
Burke se nije mogao sjetiti nečega što bi bilo bolje izbjeći. – Cijenim tu
pažnju, Mac, ali ne hvala.
– Opusti se. Nitko neće iskakati iza namještaja i vikati ‘iznenađenje’.
Ništa tome slično. Samo ti, ja i Toni. Ona želi kuhati.
– Zvuči lijepo, ali...
Mac, neobuzdan kao i uvijek, zabio je prst posred Burkeovih prsa. – Ne
prihvaćam ne kao odgovor. Kladim se u pet dolara da za večeras nemaš
nikakvih planova. Dakle, nacrtaj se ondje. U sedam sati. Znaš gdje živim?
Napisao sam adresu na poleđini. – Tutnuo je posjetnicu u Burkeovu šaku.
Čak je i za Maca, koji je uvijek bio pretjerano revan i hiperaktivan, to
bilo neobično ponašanje. – Nikad me ranije nisi pozvao na večeru, Mac. O
čemu je riječ?
– O tvojoj budućnosti. – Burke upitno nakrivi glavu.
Mac reče: – Večeras. – Potom povuče ruku i brzim se hodom udalji.
Burke okrene posjetnicu i pogleda što je Mac napisao. To nije bila
njegova adresa.
Burke je samo jednom bio u kući obitelji McCuen, kad je doveo Maca
nakon posla. Macov je automobil bio u garaži, a nije želio uznemiravati ženu,
pa je umjesto toga uznemirio Burkea.
Tom je prigodom već bio mrak, a Burke nije obraćao pozornost na
Macovo susjedstvo. Sada je stigao u sumrak i iznenadio se kad je vidio kao
McCueni dobro žive, imućnije od njega i Barbare, ili od obitelji Stuart. Kuće
u Macovoj ulici bile su prilično daleko jedna od druge, odvojene podrezanim
živicama i uređenim tratinama. Automobili na kolnim prilazima bili su skupi,
novi modeli.
 Mac je otvorio ulazna vrata prije no što je Burke stigao do njih. – Drago
mi je da si došao, Burke. Dođi upoznati moju ženu. Smiješeći se, rukujući se,
tapšući Burkea po leđima, Mac ga je povukao u predsoblje. U njegovu
držanju nije bilo ni traga tajanstvenosti, nikakve nervoze što ju je pokazivao
ranije toga dana. Burke je sa sobom donio šest limenki uvoznog piva i buket
cvijeća. Macu je pružio pivo, a cvijeće je dao Toni McCuen kad ih je Mac
upoznao. Ona je bila sitna plavuša, doista lijepa kako se njezin ponosni muž
naokolo hvalisao. Zahvalila je Burkeu na cvijeću slatkim glasom s
južnjačkim naglaskom.
– Tako mi je drago da smo se konačno upoznali. Kad čovjek sluša Maca,
Burke Basile je živa legenda.
– Teško. Zadovoljstvo je upoznati vas, Toni.
– Večeras je lijepo vani. Zašto ne ponesete pivo na terasu? Zvat ću vas
kad večera bude gotova. Brzo će.
Kad su izišli, Mac mu je pokazao gdje namjeravaju napraviti bazen. –
Dao sam Toni da bira: bazen ili dijete. Izabrala je bazen. – Mac namigne. –
Jasno, još uvijek se svim silama trudim da je napumpam. Kladim se u deset
prema jedan da će zatrudnjeti prije no što bazen bude gotov, ali nije važno.
Namještaj na terasi nije bio od one jeftine vrste za koju se čovjek nada da će
izdržati barem jednu sezonu. Roštilj je bio rolls-royce za vanjsko kuhanje. Do
trenutka kad ih je Toni pozvala na večeru, Burke je zaključio da obitelj
McCuen živi daleko iznad svojih mogućnosti, na kredit, ili je Toni u brak
donijela veliki miraz, ili Macovo kockanje donosi prilično veliku zaradu.
Jedno je sigurno: ovako ne mogu živjeti od policajčeve plaće. Nakon
izvrsne večere koja se sastojala od svinjskog bubrežnjaka sa svim prilozima,
šarmantna ih je Toni istjerala iz blagovaonice kako bi mogla počistiti.
– Je li ti vani previše hladno? – upita Mac.
– Ni slučajno.
Vratili su se na terasu s čašama konjaka i cigarama, te su neko vrijeme
sjedili u tišini i uživali u okusima. Burke je čekao da Mac počne razgovor;
očito se pobrinuo da ih njegova žena ne čuje. Burke je odlučio da neće
spominjati Macovo zagonetno spominjanje njegove budućnosti, ili ga
ispitivati o upozorenju što ga je načrčkao na poleđini posjetnice: Čuvaj leđa.
Opasno je. Ovo je Macova zabava. On se treba pobrinuti za zabavne
sadržaje.
Mac iz tmine upita: – Zašto si dao otkaz, Burke? I nemoj mi pričati
gluposti o potrošenosti.
– To nisu gluposti. Nakon Kevove smrti, moje srce jednostavno više nije
bilo u tome.
– Mrzio si kad su me promaknuli u detektiva narednika i kad sam
preuzeo vodstvo njegove jedinice, nije li tako? Ne, nemoj ništa odgovoriti –
rekao je Mac kad je vidio da se Burke kani pobuniti. – Znam da ti se nije
sviđalo. Razumio sam kakav ste odnos imali ti i Kev Stuart.
– Zvuči kao da smo bili ljubavnici ili tako nešto. Mac se prigušeno
nasmije. – Znam da nije tako. No također znam kako si teško primio njegovu
smrt. Burke nije mogao smisliti prikladni odgovor, pa nije ništa rekao. Nije
kanio s Macom razgovarati o svojim najintimnijim osjećajima, najprije zato
jer se to nikoga ne tiče, a zatim i zato što nije posve vjerovao Macu. Nije
imao neki određeni razlog da mu ne vjeruje. Samo je imao osjećaj da
Macova iskričavost i srdačnost kriju mračniju, opasniju stranu njegove
osobnosti. Sve dok ne otkrije tu karakternu osobinu, Burke će biti oprezan
kad je riječ o Macu.
Mac nastavi: – Pokušavam reći da ne vjerujem kako je ono što se
dogodilo Stuartu razlog za tvoju ostavku.
– To nije jedini razlog.
– Znam za tvoju svađu sa ženom.
– Vijesti brzo putuju.
– Pogotovo kad govore o legendi.
Burke opsuje. – Ovo je već drugi put večeras da čujem to sranje. Samo
tako nastavi i to će me razbjesniti. Nisam ja nikakva jebena legenda. Mac se
tiho nasmije, ali smijeh nekako nije zvučio iskreno. Nagnuo se naprijed,
položio podlaktice na koljena i usredotočio se na užareni vrh svoje cigare. –
Je li Kev bio taj, Burke?
– Koji ‘taj’?
Mac podigne glavu i zagleda mu se u oči. – Izdajnik u našem odjelu. Da
mu je Mac ponudio zavodljivu Toni za noć ljubavnog mahnitanja, Burke se ne
bi više zaprepastio. Potom se njegov šok pretvorio u gnjev. – Zar to misliš?
– Ja to ne mislim, ne – reče Mac. – Samo što ljudi pričaju.
– Koji ljudi?
– Znaš – reče i slegne ramenima. – Ljudi. U odjelu. Unutrašnja kontrola
je također postavljala pitanja.
Unutrašnja kontrola je postavljala pitanja? Znači li to da je napokon došlo
do istrage za koju se zalagao? Svugdje je uzbudio duhove, od Douga Patouta
do šefa policije, svojim inzistiranjem na provedbi tajne istrage u odjelu dok
se krtica ne otkrije i ne ukloni. Kakva bi ironija bila kad bi posumnjali u
Keva.
– Neki ljudi, ne ja – brzo pojasni Mac. – No neki su nagađali da si možda
otkrio Kevovu izdaju i, kad ti se pružila prilika, sam si mu presudio. Je li
tako bilo?
– Ne – kratko će Burke.
– Ili...
Kad je drugi čovjek odugovlačio, Burke je navalio. – Hajde, Mac. Što još
nagađaju?
– Da si ti bio taj.
Burke nije pokazao ništa od svojih osjećaja, ali Mac je zasigurno osjetio
vrelinu što je zračila iz njega i bojao J se bijesnog ispada jer je hitro nastavio:
– Pa, pogledaj to i s njihovoga gledišta, Basile. Neku smo večer imali sjajnu
raciju.
– Čitao sam o tome. Čestitam.
– Zato izgleda...
 – Vrlo sumnjivo što su se stvari počele okretati u korist odjela čim sam ja
otišao.
– Izgledalo bi daleko bolje kad bi se vratio.
– Ni slučajno.
– Onda mi kaži da nisu u pravu – reče Mac podigavši glas do tona
prepirke.
– Nikad nisam tražio da budem tvoj prokleti idol, Mac. Nisam želio biti
ničiji idol.
– Tko nas je prodavao?
– Ne znam i nije me briga – lagao je Burke.
– Možda ne znaš, ali te je briga. Jako ti je stalo. Kladio bih se o Tonino
dupe u to, a jako sam vezan za njezinu guzu.
– S dobrim razlogom. – Burke se pokušao nasmiješiti, ali mu nije baš
uspjelo, a Mac je nastavio zuriti u njega očekujući objašnjenje. – Dobro,
Mac, stalo mi je. Stalo mi je jer je taj kujin sin kriv za Kevovu smrt. No što
sam se više trudio da ga otkrijem, postajao sam antipatičniji u policiji.
– Nakon onoga sa Sachelom i smrti Raya Hahna, stigao sam do točke
zasićenja gađenjem, pomislio sam, jebeš sve to, i otišao. Otad lakše dišem i
nisam požalio svoju odluku.
Mačje zamišljeno odbijao dimove cigare. – To je tvoj službeni stav. Reci
mi onaj neslužbeni.
– Neslužbeni? Kad otkrijem tko je radio za obje strane, ubit ću ga.
Burke i mlađi policajac dugo su se gledali. Trenutak kasnije, Macova su
se široka ramena malo opustila. – Bolje se osjećam nakon što si mi to
priznao. Kako mogu pomoći?
– Ne. – Burke odlučno odmahne glavom. – Kev je bio moj ključni
čovjek, i moj prijatelj, a umro je od mog metka. To je moj problem.
– Dobro, razumijem tvoj način razmišljanja. Ali ne vjerujem da sam
možeš uspjeti, i bit će mnogo teže izvana. Vrati se u odjel i radi iznutra.
 – Ne mogu to učiniti.
– Vrijeme za ostavku je kad sve ide kako treba – tvrdio je Mac. – Ne kad
je sve usrano. Tvoj prijatelj umire od metka. Tvoj se brak raspada. Pod
velikim si pritiskom u odjelu. Svi znaju da si bijesan. Stoga, ako se nešto
dogodi nekome iz Odjela za narkotike i poroke, na koga će najprije
posumnjati?
Mac je imao pravo, ali Basile reče: – To je rizik koji moram prihvatiti. –
Stisnuo je oči zbog dima što se dizao iz cigare. – Je li te Patout nagovorio da
mi održiš ovo predavanje?
– Ne. Ali da je ovdje, on bi ti isto rekao.
– Već mi je to rekao. Zapravo, baš danas.
Burke je rano tog jutra imao prvi sastanak s odvjetnikom za razvod.
Barbara nije gubila vrijeme za podnošenje zahtjeva, a on nije imao ništa
protiv. Samo mu je smetalo što će morati platiti odvjetnika kad joj je već
rekao da može dobiti svog trenera, razvod i sve što želi.
– Patout je nazvao Barbaru i dobio ime mog odvjetnika. Ostavio mi je
poruku da ga nazovem – objasnio je Macu.
– I?
– Pokušao me je nagovoriti da se vratim, baš kao i ti. Ali obojica uzalud
trošite riječi. Vani sam i tu ću ostati.
– U redu, dobro – razdraženo će Mac. – Ali ne treba štititi samo tvoj
ugled, Burke. Riječ je i o tvojoj koži.
– Ah, upozorenje na poleđini tvoje posjetnice. Mislio sam da sam ušao u
epizodu detektivske televizijske serije.
– Možda sam bio malo melodramatičan, ali kad se zajebavaš s Pinkiejem
Duvallom, onda...
– Tko kaže da se zajebavam s Duvallom?
– Mnogi su se ljudi u posljednje vrijeme raspitivali o tebi. Gdje stanuješ?
Kakvi su tvoji planovi? Takve stvari. Većina je samo znatiželjna ili iskreno
zainteresirana. Ali jedan od tipova koji je ispipavao ima veze s Wayneom
Bardom. Spoji točkice i dobit ćeš Duvalla. Bojim se da se namjeravaju
okomiti na tebe, sad kad više nisi pod zaštitom odjela. – Duvall je doista
imao planove za mene, ali ne da me ukloni. Našao me je i ponudio mi posao.
– Posao?
Burke je ispričao Macu o razgovoru u Duvallovu uredu. – Posao –
zamišljeno ponovi Mac. – Pa, barem te ne kane ubiti. Ipak, ne sviđa mi se to.
Ako Unutrašnja kontrola sazna da imaš bilo kakve veze s Bardom ili
Duvallom, to bi za tebe loše izgledalo.
Burke ugasi cigaru. – Nema razloga za zabrinutost, Mac. Postupio sam u
skladu sa svojim mišljenjem o Duvallu. – Ustao je. – Već je kasno. Bit će
bolje da pođem. Mac također ustane. – Gdje sada stanuješ?
– Zašto?
– U slučaju da nešto saznam, moram znati kako ću te naći.
– Još nisam našao stalno mjesto boravka.
– Javi mi kad nađeš.
– Svakako.
– Što ćeš učiniti?
– U vezi s čim?
– U vezi s onim o čemu smo razgovarali – nestrpljivo odgovori Mac. –
Imaš li novca? Priča se da će ti Barbara sve pokupiti.
– Snaći ću se. Zapravo, razmišljao sam o tome da na neko vrijeme
otputujem.
– Kada?
– Uskoro.
– Na koliko dugo?
– Ne znam. Dovoljno dugo da razmislim o nekim stvarima, donesem neke
odluke.
 – Kamo ideš?
– Još nisam odlučio.
– Izvan zemlje?
– Još nisam odlučio – mrzovoljno ponovi Burke. Da je Macu rekao kako
je zakopao uspomenu na Keva i da će sve ostaviti na miru, Mac bi znao da
laže. Stoga se zarekao na osvetu, što je godilo Macovu idealizmu i pojačalo
njegovo mišljenje o Burkeu Basileu, Legendi. No ovaj niz pitanja ponovno je
u Burkeu probudio oprez. Je li Macovo zanimanje onako iskreno i nedužno
kako je želio da Burke vjeruje?
Pogledao je prema kući i kroz prozore vidio Macovu mladu, lijepu ženu
kako se kreće po kuhinji. Djevojka mjeseca koja zna kuhati i čistiti, i očito
voli ulogu žene i kućanice. Momak ima sve.
Zato se Burke pitao zašto Mac cijelo vrijeme djeluje tako gladno. On je
poput ulične mačke, napete i skitničke, a ne poput zadovoljne mačke koja
ima uvijek punu zdjelu vrhnja.
Kao da je osjetio Burkeovu sumnjičavost, Mac se nasmiješi svojim
zaraznim osmijehom i udari ga po ramenu. – Bez obzira što odlučiš, šanse su
na tvojoj strani. Izići ćeš kao pobjednik. Kladim se sto prema jedan.
Burke posve ozbiljno odgovori: – Tu bi okladu mogao izgubiti, Mac.
Temperatura se znatno spustila, ali Mac je sjedio na terasi još dugo nakon što
je Burke zahvalio Toni na večeri i otišao. Burke Basile je već došao na glas u
odjelu kad je Mac počeo raditi u policiji. Basile nije bio naročito omiljen jer
nije primao mito, ali su ga cijenili. Radije je upotrebljavao mozak nego
pištolj, iako je budala onaj koji bi ga nazvao kukavicom. Basile je volio
nadmudriti dilere, a ne pucati u njih. Najuspješnijom operacijom smatrao je
onu u kojoj nitko nije ozlijeđen.
Unatoč tome, Mac mu je vjerovao kad je rekao da će ubiti izdajicu ako
ga ikad otkrije.
– Mac? – Prišla mu je Toni bosih nogu.
– Zar ti nije hladno ovdje vani? Uzeo joj je ruku i poljubio je. – Basile je
bio impresioniran. Izvrstan obrok.
– Hvala ti. Ideš li unutra?
– Za minutu.
– Nemoj zaboraviti zaključati. – Pošla je unutra, ali je na pragu s
oklijevanjem zastala. – Je li sve u redu?
– Svakako, dušo. Sve je u redu.
– Sviđa mi se Basile.
– I meni.
– Simpatičniji je no što sam očekivala. Po načinu na koji si ga opisao,
mislila sam da će biti nekako zastrašujući. Burke Basile jest zastrašujući.
Svojim je neprijateljima doista zastrašujući. Sad je i njegova budućnost
zastrašujuća. Ali ne više od Macove.
 19. poglavlje

– Doista smo imali sreće kad smo našli ovu zgradu. Daleko je od
pogubnih gradskih utjecaja, a to smatramo velikom pogodnošću. To je bio
odgovor oca Gregoryja na primjedbu gospođe Duvall da nije očekivala da će
Jennyna kuća biti tako daleko od središta grada. Burke je vozio. Gregory je
sjedio do njega i nabrajao prednosti nepostojeće ustanove. Dvoje putnika
sjedilo je otraga. Slika i prilika dosade, Errol je prazno zurio kroz prozor.
Remy Duvall je sa zanimanjem slušala i povremeno postavljala pitanja.
Burke je pričanje vrlo rado prepustio Gregoryju. On nije bio naročito dobar u
čavrljanju, ali se činilo da je Gregory posebno nadaren za to. Burke nije čak
ni izišao iz vozila kad su došli po gospođu Duvall i njezina tjelohranitelja.
– Pretpostavljam da je Duvall u svom uredu – rekao je kad je kombi
parkirao uz pločnik ispred imanja. – No za slučaj da je kod kuće, otac Kevin
se ne smije pokazivati. Spokojni i svetački Gregory pošao je prema ulazu u
kuću. Errol je otvorio vrata i pozvao ga unutra. Burke je u mislima nabrojio
sve razloge iz kojih bi trebao otići – sada. Postojali su čvrsti razlozi za
okončavanje ovoga prije nego počini težak zločin.
No odbacio ih je i usredotočio se na razloge koji govore u prilog
nastavka operacije: Peter i David Stuart. Oni su sasvim dovoljno opravdanje.
Ta će dva dječaka odrasti bez oca, a Pinkie Duvall je onaj koji je za to
odgovoran.
Ulazna su se vrata otvorila i troje ljudi je izišlo. Burke je pogledao iza
Errola prema ženi koja se smiješila nečemu što je Gregory rekao. Izraz
‘poput žrtvenog janjeta’ proletio mu je glavom. No dok su stigli do kombija,
Burke je utišao svoju savjest. Kad se udala za Pinkieja Duvalla, prihvatila je
opasnosti što ih donosi brak s kriminalcem. Gregoryjevo brbljanje nastavljalo
se iz kilometra u kilometar. Dobro je igrao svoju ulogu i djelovao je posve
bezbrižno. Jasno, ne bi bio ovako pribran kad bi znao kako će poslijepodne
završiti. Burke ga nije želio učiniti nervoznim, pa nije s njim raspravljao o
pojedinostima. Samo ga je uvjeravao da neće biti ozlijeđen i da se neće
uvaliti u nevolje. Ako sve pođe po Burkeovu planu, to će obećanje održati. –
Oprostite, oče Gregory – reče Remy Duvall, prekinuvši njegov beskrajni
monolog. – Oče Kevine, zar to dim izlazi ispod poklopca motora?
Burke se pitao kad će netko drugi opaziti ono što je on gledao već
nekoliko kilometara. Otac Gregory, koji je bio okrenut prema stražnjem
sjedalu, naglo se okrene. – Dim?
– Para – kratko će Burke. – Sve sam provjerio prije nego sam kupio
kombi, ali zacijelo mi je promakla šuplja cijev hladnjaka. – Što ćemo učiniti?
– Otac Gregory se uznemirio. Probušena cijev hladnjaka nije bila u scenariju.
Burke se svom suučesniku nasmiješi svetačkim osmijehom kakav je
uspio izmamiti pod danim okolnostima. – Stići ćemo do našeg odredišta.
– Koliko je daleko? – upita gospođa Duvall.
– Samo još nekoliko kilometara.
– Ne vjerujem da će toliko izdržati. – To je izgovorio Errol koji nije
otvarao usta otkako su otišli iz Garden Districta. Burke je na vratu osjetio
njegov dah kad se nagnuo naprijed i virnuo preko njegova ramena da bi
procijenio situaciju. – Ako nastavite ovako voziti, uništit ćete motor.
Gregoryjeva pribranost doživjela je još jedan poremećaj. – Ovaj, oče
Kevine, možda bismo trebali odgoditi ovaj izlet, pokušati neki drugi dan, kad
se kombi popravi. Ne želimo uznemiravati gospođu Duvall.
– Ne zabrinjavajte se zbog mene – reče Remy. – Ne želim da na vašem
kombiju nastane nepopravljiva šteta.
– Neka ste blagoslovljeni jer ste tako nesebični i puni razumijevanja –
reče joj Gregory. Potom se obrati Burkeu: – Okrenimo se i vratimo u grad.
– Nećete stići do grada – reče Errol. – Skrenite u onu servisnu radionicu
tamo naprijed. Ondje će vam to popraviti, a ja ću nazvati Romana neka dođe
po gospođu Duvall i mene.
 Gregory reče: – Oče Kevine, čini se da nemamo drugog izbora.
Crossroads se nalazio u korovom obrasloj delti imanja nastaloj uslijed
spajanja dviju državnih cesta. Benzinska crpka imala je šest pumpi za gorivo
i dvije garaže. Obližnji kafić nudio je hladno pivo, paprene kobasice i
raznovrsna jela od rakova. Iznad zgrada vijorile su američka zastava, državna
zastava Louisiane, te pruge i zvijezde Konfederacije. Burke zaustavi kombi i
ugasi motor. Para je sukljala ispod poklopca motora. Uzavrela voda i antifriz
štrcali su ispod šasije na kolnik. – Pogledat ću je li neki mehaničar na
raspolaganju – reče Burke i iziđe. – Oče Gregory, zašto ne odvedeš gospođu
Duvall u kafić i ponudiš je pićem?
– To je jako dobra ideja. – Gregory je s olakšanjem odahnuo jer je
ponovno imao plan rada.
– Nazvat ću Romana iz kafića – reče Errol. – Ona nikamo ne ide bez
mene.
Zaputili su se prema ulazu u kafić; Burke je pošao u potragu za
mehaničarem. Našao ga je u garaži. Duga, neoprana kosa visjela je ispod
masne kape i spuštala mu se na koščata ramena poput prljave kudjelje. Uz
prljavi kombinezon nosio je hipijevske ogrlice i sandale. Kad je ugledao
Burkea, na njegovu se upalu licu pojavio izraz čuđenja. – Kad ste jučer bili
ovdje, nisam znao da ste svećenik. – Čuda nikad ne prestaju. – Burke mu u
šaku utisne novčanicu od pedeset dolara. – Kako brzo možete začepiti onu
rupu? Mehaničar pokaže rolu ljepljive trake. – Čim se ohladi, sredit ću to.
Jeste li sigurni da ne želite da vam zamijenim cijev? To nije problem.
Ljepljiva traka neće dugo izdržati.
– Traka je u redu. Koliko dugo? Deset minuta?
Usisao je zrak kroz svoje krnje, žute zube. – Možda. Jako je vruće.
Burke mu pruži još dvadeset dolara. – Stavite rukavice. Ključevi su u
kombiju. Kad završite, dovezite ga ispred kafića i ostavite upaljen motor.
– Vrijedi. Samo, ne razumijem. Zašto ste sredili da vaša vlastita cijev
hladnjaka pukne?
– Tajanstveni su putovi Gospodnji.
 Burke uđe u krcati kafić i probije se između stolova kako bi se pridružio
onima koji su već sjedili. – Naručili smo ti kavu.
– Hvala, oče Gregory.
– Jeste li razgovarali s mehaničarem? – upita gospođa Duvall. Smiješeći
se svima naokolo, rekao im je da će kombi uskoro biti popravljen.
Konobarica je donijela kavu. Dok je pijuckao, Burke je naizgled bezbrižno
promatrao prostoriju, ali je postajao sve zabrinutiji.
Provjerio je kafić jučer poslije podne, kad se dogovorio s mehaničarem
koji mu je rekao da neće daleko stići ako cijev hladnjaka probuši prije
polaska.
Ovo je mjesto bilo savršeno za njegov plan. Nalazi se u seoskom
području, barem šest kilometara od najbliže policijske postaje ili šerifova
ureda. Bio je ovdje odmah iza ručka. Uz izuzetak dviju umornih konobarica,
blagajnice koja je stalno pušila i gledala sapunicu na malenom televizoru, te
šačice mrzovoljnih mušterija, mjesto je bilo prazno. Burke je pretpostavio da
više posla ima uvečer, kada dođu mještani. Inače je to mirno, usporeno,
pospano mjesto kamo svraća poneki vozač i nešto pojede dok mu se vozilo
puni gorivom. Nažalost, pogrešno je procijenio. Sad je očito da je Crossroads
omiljeno sastajalište tvorničkih radnika koji su rano završavali s poslom i
svraćali ovamo na pivo ili dva prije odlaska kući.
U kafiću je bila mnogo veća gužva no što je očekivao. Glazba je treštala
iz džuboksa koji jučer uopće nije svirao. Svi stolovi i separei bili su zauzeti,
kao i svi stolci za šankom. Drugi je problem vrsta klijentele. Uz izuzetak
dvojice svećenika, žene i tjelohranitelja, svi su krupne, mišićave, južnjačke
seljačine.
U središtu njihove pozornosti bila je žena Pinkieja Duvalla. Svaki
muškarac u kafiću lizao je usne, neki doslovno, neki figurativno, ali činilo se
da se svi pitaju što takva seksepilna žena radi u društvu dvojice Božjih ljudi i
jednog snagatora.
Međutim, Errol nije bio onako glup kako je izgledao. – Gospodinu
Duvallu se ovo neće svidjeti – reče i bijesno se zagleda u jednog seljačinu
koji je zurio u Remy. – Nazvao sam kuću. Roman je izišao po nekom poslu,
ali očekuju ga natrag za otprilike... – pogleda na ručni sat – ... još dvadeset
minuta.
– Dotad ćemo moći voziti kombi.
Burkeova smirenost nije nimalo ublažila Errolovu tjeskobu niti
Gregoryjevu nervozu. Ispod stola je njegova noga poskakivala gore dolje
brzinom igle na šivaćem stroju. Nervozna je kretnja uznemiravala Burkea i
upravo mu je kanio reći neka prestane kad Gregory odgurne stolicu i ustane.
– Ispričajte me. – Udaljio se od stola i krenuo prema muškom zahodu.
– Možda bih trebao nazvati gospodina Duvalla? -nesigurno će Errol, a
pitanje je uputio gospođi Duvall. – Mogao bi za nama poslati Barda ili
nekoga.
– Radije ga ne bih uznemiravala – reče Remy.
– Zabrinjavate se bez potrebe, Errol. – Burkeovi mišići lica napinjali su
se da bi namjestio dobrohotni svećenički smiješak. – Mehaničar je obećao da
neće potrajati duže od deset minuta. Čim gospođa Duvall popije drugu kavu,
moći ćemo krenuti. U redu?
– Valjda – progunđa Errol. – Ja samo znam da se gospodinu Duvallu
neće...
– Prokleti pederu!
Povik je pratio zvuk razbijenog stakla. Poput svih ostalih u kafiću, Remy
Duvall i Errol su se okrenuli i pogledali što je uzrok takvom ispadu. Burke
skoči na noge. – Sranje!
Gregory je cvileći ležao na podu, natopljen prolivenim pivom,
pokušavajući se zaštititi od čovjeka koji je ispružio ruku i pograbio ga za
ovratnik i pojas, te ga podigao na noge.
Grubim, neškolovanim i nemilosrdnim glasom rekao je svima u prostoriji:
– Stojim ondje i pišam, kad pogledam na drugu stranu, a ovaj poremećeni
klipan maše malim prema meni. – Smjestio je čizmu na Gregoryjevu
stražnjicu i svom ga snagom gurnuo tako da se zabio u drugi stol. – Natjerat
ću malog pedera da poželi da je mrtav. Tri muškarca u čiji se stol Gregory
zabio sad su bila na nogama. Grabili su ga, udarali i dobacivali mu uvrede.
Uskoro su im se pridružila još dvojica.
Burke preko ramena reče Errolu: – Izvedite je odavde. Naći ćemo se kraj
kombija.
Potom se progurao kroz pomahnitalo mnoštvo. Svi su bili na nogama,
neki su stajali na stolicama i klicali onima koji su udarali Gregoryja. Kad je
Burke stigao do središta gužve, ubacio se među ljude i uspio dobro tresnuti
većinu napadača dok nije stigao licem u lice s predmetom Gregoryjeve
žudnje. Ljubav je sigurno slijepa, pomislio je Burke, jer to je bio doista
ružan kujin sin, a svaki centimetar njegovoga krupnoga čvrstoga tijela
isijavao je bijes.
Njegova je šaka tresnula Burkea u bradu i odbacila ga unatrag. – Ti si još
jedan? – Okomio se na Burkea. – Povraća mi se od takvih prokletih
pervertita koji se skrivaju iza svećeničkih ovratnika. Sagnuo se da podigne
Burkea i nastavi ga udarati. No kad se njegovo crveno, bijesno lice našlo na
samo nekoliko centimetara od Burkeova, njegovo je napredovanje tako naglo
zaustavljeno da je od inercije gotovo pao na Burkea.
Zaustavio ga je Burkeov pištolj čija se cijev zabila u mesnato čelo. Burke
tada ustane.
– Natrag, klipane.
– Što...
– Opozovi svoje prijatelje, ili će sljedeći sakrament što ga primiš biti
posljednja pomast.
Sad je već nekolicina ostalih opazila da svećenik drži na nišanu njihova
prijatelja. Ukočili su se, više od šoka nego od straha. Za nekoliko se
trenutaka u prostoriji sve smirilo, a jedini zvuk, uz živahnu glazbu iz
džuboksa, bilo je Gregoryjevo cmizdrenje.
– Pomakni se onamo. – Čovjek je odmah poslušao Burkea, spotičući se
preko vlastitih nogu, uzdignutih ruku. Burke se mirnim glasom obratio krugu
neprijateljskih lica: – Neka nitko ne učini neku glupost. – Polako se
primaknuo Gregoryju i gurnuo ga nogom. – Ustani.
Gregory je rukama pokrio glavu i počeo još glasnije jecati. Burke je
došao u iskušenje da i sam tresne mladog čovjeka. No stegnuo je zube i
procijedio: – Tako mi Bog pomogao, ako ne ustaneš i ne pođeš prema
vratima, ostavit ću te ovdje i neka čine s tobom što god hoće. Prije nego
završe, molit ćeš ih da te vrate u zatvor.
Upozorenje je djelovalo. Još uvijek cmizdreći, Gregory ustane. – Žao mi
je. Ja...
– Umukni.
– Dobro, samo me nemoj ostaviti. – Rukavom je obrisao okrvavljeno lice
i teturajući pošao prema izlazu.
Burke je pištoljem u ispruženoj ruci prešao preko prostorije i krenuo
natraške prema vratima. – Sada odlazimo. Ne želimo više nevolja. Nitko nije
stradao. Samo nastavite sa svojim poslom.
Kad je stigao do vrata, gurnuo je Gregoryja van i pošao za njim. Laknulo
mu je kad je ugledao kombi s upaljenim motorom. – Uđi u kombi – viknuo je
i potrčao prema uredu benzinske crpke gdje je vidio Errola kako govori u
telefonsku slušalicu i maše rukama.
Burke je uletio kroz vrata i istrgnuo slušalicu iz tjelohraniteljeve ruke, a
potom ga je njome tresnuo po sljepoočnici. Udarac neće nanijeti trajniju
štetu, ali je omamio Errola dovoljno dugo da Burke pograbi Remy Duvall za
ruku i povuče je za sobom prema vratima. Borila se da oslobodi ruku. – Što
to radite?
Neka je žena, koja je plaćala benzin, prodorno vrisnula. Poslužitelj je
posegnuo iza pulta, zasigurno za oružjem. – Nemoj! – viknuo je. Poslužitelj
se ukočio. Ostarjeli je hipijevski mehaničar stajao na otvorenim vratima za
garažu, brisao ruke prljavom krpom i stalno ponavljao: – Otkačeno.
Burke je unatrag izišao iz ureda. Žena Pinkieja Duvalla žestoko se
opirala. Obujmio ju je rukom oko struka i povukao prema kombiju. Ukopala
se petama i mahala rukama, ali nije se mogla mjeriti s njim, iako mu je
nekoliko puta visoke tanke pete zabila u goljenice te je opsovao od bola.
Svojim je dugačkim noktima grebla po njegovoj ruci.
– Prestanite! – Čvršće ju je stegnuo oko struka i rekao joj u uho: –
Možete se boriti koliko god hoćete, ali to vam ništa neće koristiti. Idete sa
mnom.
– Zašto to radite? Pustite me.
– Ni slučajno.
– Moj muž će vas ubiti.
– Više nego vjerojatno. Ali ne danas.
Otvorio je vozačeva vrata na kombiju i podigao je unutra, a potom je
ušao za njom. Čim je zatvorio vrata, ubacio je u brzinu i pritisnuo papučicu
gasa do daske. Gume su ostavile tragove na asfaltu kad je kombi poletio
naprijed. Burke je naglo skrenuo desno na jednu od državnih cesta, točno
ispred nadolazeće cisterne. Kamion je za dlaku promašio kombi.
Gregory je vrištao, molio se i psovao, sve jedno za drugim. Burke mu je
viknuo neka umukne. – Prokletstvo! Što si mislio? Svi smo mogli poginuti!
– Ti si kriv za ovo, a ne ja – jecao je Gregory. – Što će ti pištolj? Ništa
nisi rekao o pištolju.
– Trebao bi biti vraški zadovoljan da sam ga imao i spasio tvoju bijednu
guzicu. Iako nemam pojma zašto sam to učinio.
Gospođa Duvall, koja je još uvijek sjedila na vozačevu mjestu uz
Burkea, odjednom je podigla naslon za ruke i bacila se kroz procjep između
dva sjedala. Posegnula je za ručkom kliznih vrata s desne strane stražnjeg
sjedala. – Zaustavi je! – vikne Burke.
Gregory je bio u lošem stanju, ali se previše bojao Burkea da ga ne bi
poslušao. Skočio je između sjedala i bacio se na Remy pograbivši je za kosu.
– Oprostite, oprostite. – Usne su mu već groteskno otekle, a nos mu je bio
krvava, zgnječena masa. – On je opak. Ne želim vas povrijediti. Ali ako ne
učinim kako kaže, bojim se da će me ubiti.
 – Razumijem – reče Remy, čudesno mirno. – Samo mi pustite kosu,
molim vas.
Burke joj se obrati preko ramena. – Nitko vam neće nauditi budete li
surađivali. U redu? – Kratko mu je kimnula, ali je on sumnjao u njezinu
iskrenost. – Pri ovoj biste se brzini ubili – reče Burke, upozoravajući je na
opasnost ako pokuša iskočiti iz kombija.
– Shvaćam.
– Dobro. Gregory, pusti je i vrati se na svoje mjesto. Vi – reče joj –
sjednite ovdje između nas na pod.
Gregory se uspentra natrag na prednje sjedalo. Burke je bio napet dok se
ona nije smjestila na sigurno, između dva prednja sjedala. – Tko ste vi? –
upita Remy.
Oči su joj bile vlažne od suza i širom otvorene od straha. Lice joj je
ostalo bez boje. Krv joj je curila iz kuta usana i još više naglašavala njezino
bljedilo. Je li se ugrizla za usnu? Ili ju je slučajno udario dok ju je vukao
prema vozilu?
Burkeu je ta misao bila neugodna, pa je vratio pogled na cestu. Dobro da
je to učinio jer je u retrovizoru ugledao kamionet kako juri za njima. –
Prokletstvo! – Što bi još moglo poći po zlu? Gregory i gospođa Duvall
krvare, a za njih će se uskoro zalijepiti kamionet pobješnjelih seljačina. –
Gregory, uzmi pištolj.
– Uh? Zašto?
– Pogledaj iza nas.
Gregory je pogledao u vanjski retrovizor na svojim vratima i kriknuo kad
je vidio kako im se kamionet brzo približava. Čovjek iz zahoda stajao je u
stražnjem dijelu kamioneta i naginjao se naprijed na kabinu. Krov kabine
služio mu je kao potporanj za sačmaricu koju je uperio prema kombiju.
Zaurlao je tako da se čovjeku krv ledila u žilama. Nekoliko njegovih pajdaša
vozilo se s njim u stražnjem dijelu, a kabina je bila puna bijesnih ljudi koji su
rigali vatru.
 – O, Isuse. O, Bože – cvilio je Gregory. – Umrijet ću. – Ja ću te sam ubiti
ako se ne pribereš – obrecne se Burke. – Uzmi pištolj! – Ispružio je ruku
preko gospođe Duvall i tutnuo pištolj u Gregoryjeve drhtave šake.
– Još nikad nisam pucao iz pištolja.
– Moraš samo naciljati i povući okidač.
Burke se nadao da ova smiješna potjera neće završiti pucnjavom. Nadao
se da će uspjeti održavati razdaljinu između vozila i to izbjeći. Kombi nije
brzo vozilo, a na brzinu pokrpana cijev hladnjaka bi u svakom trenutku mogla
postati kritični čimbenik. Ali kamionet je težak. S dodatnim teretom ni on ne
može voziti brzo.
Na koncu bi se ljutita gomila mogla umoriti od potjere i zaključiti da će
pametnije utrošiti vrijeme ako se vrate u kafić na još jednu rundu piva. Ili će
im Burke možda uspjeti pobjeći kad se smrači. Ili bi ih mogli goniti dok ih ne
uhvate i sve ne poubijaju. Kamionet se nastavio približavati dok se nije činilo
da se zalijepio za njihov stražnji odbojnik. Burke je skrenuo točno ispred
kamioneta kako bi ga spriječio da dođe uz njih. Potom je skrenuo na drugu
stranu ceste kad su se počeli približavati iz tog pravca. Uskoro je to postalo
natjecanje da bi se vidjelo tko je vještiji vozač. Burke se usredotočio na to
da ostane ispred kamioneta, a da ne sleti s uske ceste. Jedna greška i uletjet
će u prijeteću močvaru što se pruža s obje strane ceste. Tako se usredotočio
na vožnju da do zadnjeg trena nije opazio ispruženu ruku gospođe Duvall
koja je htjela izvući ključ iz kontakt brave. Naglo je izbacio ruku i pokrio
njezinu. Viknula je od iznenađenja i bola kad joj se privjesak zabio u dlan.
– Pustite ga – naredi Burke. Sad je vozio samo jednom rukom, a kombi
se zanio izvan ceste na šljunak tako da je zamalo izgubio kontrolu nad
vozilom. Gregory je prestravljeno kriknuo.
– Svi ćemo poginuti zbog vas! – vikne gospođa Duvall. – Zaustavite
kombi. Sigurna sam da ćemo se uspjeti sporazumjeti s njima. – Jeste li
poludjeli, gospođo? Njega i mene će ubiti i nahraniti aligatore našim tijelima.
Vas neće ubiti prije no što se svi izredaju. Sad pustite taj prokleti ključ pa
ćemo možda imati...
 Prasak iz sačmarice raznio je stražnji prozor. Gregory je ponovno vrisnuo
i bacio se na pod, iako su zrna letjela na široko, a visoki nasloni sjedala štitili
su ih od djelića stakla. Gospođa Duvall se konačno opametila; nije vrisnula,
već je odmah pustila ključ i sagnula se. Burke je pritisnuo papučicu gasa,
iako je već stigla do poda. Kombi nije mogao brže voziti, pa se iznenadio kad
je u retrovizoru vidio da kamionet zaostaje. Potrajalo je trenutak dok nije
shvatio da usporava. Pucanj iz sačmarice je bio njihov posljednji potez.
Seljačine su odustale. Kamionet se pretvorio u točkicu na njegovim
retrovizorima, ali Burke nije usporavao. Kad je stigao do odvojka, svladao ga
je na dva kotača. Još je nekoliko minuta pozorno motrio retrovizore, ali kad
je postalo očito da je potjera završila, Burke reče: – Sad možete ustati.
Zaključili su da nismo vrijedni truda.
Gregory se stenjući vratio na sjedalo. Uopće nije sličio zgodnom čovjeku
koji je tog jutra počeo dan glumeći svećenika. Crte lica bile su mu iskrivljene
od oteklina i pokrivene zgrušanom krvlju. Suprotno tome, krv na stražnjem
dijelu jakne gospođe Duvall bila je jarko crvena.
 20. poglavlje

Pinkie je otvorio suvozačeva vrata Bardova automobila prije no što se

sasvim zaustavio. Opazio je da su šerifovi ljudi već stigli, a to je šteta, ali on
će se već pobrinuti za to. Ugledao je Errola, pogrbljenih ramena i ruku
duboko u džepovima hlača, kako stoji uz vanjski zid i izgleda kao da bi se
svakog trenutka mogao rasplakati.
Nigdje nije vidio Remy pa se nadao da to znači da su joj pružili utočište
u nekom privatnom uredu u zgradi. Bilo je nezamislivo da je njegova žena
bila čak i samo izdaleka umiješana u tučnjavu u nekoj krčmi. Novine će
uživati.
Dok se kretao prema Errolu, naredio je Bardu neka pronađe Remy i
dovede je do automobila. – Što prije odemo odavde, to bolje. Bardo je
skrenuo prema uredu benzinske crpke gdje je šerif ispitivao svjedoke. Pinkie
se obratio Errolu: – Što se dogodilo? – Ko... ko... kombi se pokvario. Rekao
sam mu neka stane ovdje... – Kome si rekao?
– Ocu Kevinu. On je vozio.
Pinkie je kimnuo i rekao mu neka nastavi. Errol je mucajući ispričao
svoju priču, naglašavajući da ni u jednom trenutku nije ispuštao iz vida
gospođu Duvall, čak ni dok je telefonirao Romanu da dođe po njih.
– Trebao si mene nazvati.
– Predložio sam to, ali gospođa Duvall je rekla da vas ne treba
uznemiravati. To mi se nije sviđalo, ali ona...
– Kako je počela tučnjava?
Pinkie je slušao sa sve većom nevjericom. – To je svećenik kojeg je moja
žena primila u našoj kući?
 – Rekao sam vam da mi se čini da je peder – reče Errol braneći se. – Nisi
mi rekao da bi se mogao nabacivati tipu u javnom zahodu. Isuse! – Ispričao
sam sve onako kako sam vidio, šefe.
– Dobro, što se zatim dogodilo?
– Ti su momci počeli udarati oca Gregoryja. Povukao sam gospođu
Duvall prema vratima čim je počela tučnjava. Doveo sam je ovamo do
benzinske crpke. Odavde sam nazvao vaš ured. Objašnjavao sam vašoj
tajnici kad...
– Dobro. Ostalo mogu čuti kasnije. Idemo po Remy i odlazimo odavde. –
Ovaj, gospodine Duvall...
– Pinkie!
Duvall se okrene prema smjeru iz kojeg je stigao Bardov povik. Trčao je
prema njemu, očito uzrujan.
– Tvoja žena nije ovdje. Odveli su je.
– Što? Tko ju je odveo? Šerif? Kamo?
– To sam ja... niste mi dali priliku da vam objasnim, gospodine. Pinkie se
ponovno okrene Errolu koji je izgledao poput čovjeka pred streljačkim
vodom. – Kad sam ponovno nazvao vaš ured, vi ste već bili na putu ovamo.
A Bardo nema mobitel, pa nisam mogao nazvati njegov automobil. Vaša je
tajnica rekla da niste ponijeli svoj pager. Ni na koji način...
Pinkie ga pograbi za revere i žestoko strese. – Imaš dvije sekunde da
stvoriš moju ženu.
– Ne mogu, gospodine Duvall – reče Errol i počne plakati. – Otac K-K-
Kevin je izvukao svoj pištolj...
– Svoj pištolj?
– Da, gospodine. On... udario me je po glavi i odnio gospođu Duvall do
kombija.
Pinkieju se zacrvenjelo pred očima, kao da mu je arterija prsnula točno
iza očiju i okupala ih krvlju. Izvadio je .38 što ga je uvijek nosio u futroli na
leđima i kratku, debelu cijev zabio u mekano tkivo ispod Errolove drhtave
brade.
Došla je k sebi kad ju je netko podigao iz kombija. Imala je osjećaj da joj
je tisuću opakih pčela napalo leđa i rame. Bila je svjesna da je netko nosi.
Otvorila je oči.
Bilo je mračno; na nebu je vidjela zvijezde. Milijune zvijezda. Toliko ih
nikad u životu nije vidjela. Zapanjilo ju je njihovo blještavilo. Gdje god da se
nalazi, sigurno nije blizu grada. Umjetna svjetlost nije zamaglila nebo. Zrak je
bio hladan, ali pun vlage.
– Dredd! Dredd!
Prepoznala je glas oca Kevina. Također je čula brze korake po daskama i
shvatila da je nosi preko nekakvog mosta ili mola. Na kraju toga nalazila se
građevina neobična izgleda; zapravo nekoliko kuća naoko spojenih bez
prethodnog planiranja.
Iza mrežastih vrata za zaštitu od komaraca stajao je čovjek još neobičnija
izgleda. Držao je sačmaricu u visini struka, uperenu u njih. – Tko je to?
– Treba mi tvoja pomoć, Dredd.
– Isuse. – Sad su već stigli unutar kruga blijedožutog svjetla što je
dopiralo iz lampe visoko na stupu. Očito je čovjek po imenu Dredd
prepoznao oca Kevina jer je odložio sačmaricu i otvorio mrežasta vrata. –
Što za ime svijeta radiš ovdje? Što se njoj dogodilo?
– Rana od metka.
– Mrtva? – Ne.
– Koliko teško?
– Prilično. Kamo bih je mogao staviti?
– Imam samo jedan krevet, a ti znaš gdje je.
Prošli su kraj Dredda, a ona je osjetila miris dima. Činilo se da mu brada
tinja. Jasno, halucinirala je. Vidjela je životinje i reptile kako strše sa zidova
iskešenih zuba. Staklenke mutnih otopina nalazile su se na policama.
Neprepoznatljivi kosturi stajali su u prijetećim položajima. Kože i krzna
doticali su njezino tijelo. Vidjela je sovu na jednoj prečki, ali nije shvatila da
je živa sve dok nije okrenula glavu i pogledala je žutim očima, a potom
raširila krila.
Otac Kevin se okrenuo postrance kako bi prošao kroz uska vrata u
malenu sobu. Gola žarulja visjela je s električne žice zalijepljene za strop od
dasaka. Njezina slaba svjetlost bacala je sablasne sjenke na zidove pokrivene
požutjelim novinama.
Spustio ju je na uski krevet. Krevetnina je zaudarala po plijesni, kao da
već dugo nije oprana, ako ikad jest. Bila bi se pobunila da je imala snage. –
Jedva sam te prepoznao – Dredd reče ocu Kevinu. – Jedva sam sebe
prepoznajem ovih dana.
– Tko je on?
Iz prostorije kroz koju su upravo prošli, čula je oca Gregoryja kako
žalosno plače. – Kasnije – odgovori otac Kevin.
– Izgleda kao da je bio u mješalici.
– Ako ga ja osobno ne ubijem, preživjet će. Ona me zabrinjava. – Pa, daj
da pogledam.
Otac Kevin pođe unatrag, a neobični čovjek priđe krevetu. Remy se
previše šokirala da bi vrisnula. Njegova je koža bila tako tamna da je jedva
djelovala ljudski, a više je sličila kožama što ih je vidjela u drugoj sobi. Lice
mu je bilo mreža ispresijecanih i dubokih nabora i bora. Imao je gola prsa, ali
pola njegova tijela pokrivala je kovrčava siva brada koja ju je podsjećala na
mahovinu. Nije tinjala. Imao je cigaretu u kutu usana.
Kad je svoje žuljevite ruke pružio prema njoj, ona je ustuknula. No
njegov je dodir bio neobično nježan. Podigao je njezino lijevo rame tako da je
gotovo ležala na boku. Zastenjala je od bola i oštro kriknula kad je dotaknuo
određeno mjesto.
– Oprosti, dušo – reče hrapavim glasom. – Znam da sada boli, ali Dredd
će to srediti.
 Zatim ju je nježno ponovno položio na leđa i okrenuo se. – Stojiš mi na
svjetlu – ljutito reče i odgurne u stranu oca Kevina koji je stajao tik iza
njega.
– Koliko je ozbiljno? Hoće li se oporaviti? Možeš li se pobrinuti za to? –
O, sada pitaš. Nakon što si uletio ovamo sa ženom koja ima ranu od metka i
u polusvjesnom je stanju, i svećenikom koji je tako premlaćen kako dosad
nisam vidio. Nakon što je okrvavila cijeli moj krevet, sada me pitaš mogu li
se za to pobrinuti?
– Možeš li?
– Naravno da mogu. Ako mi daš vremena. Srećom po tebe, to je samo
sačma, ali je dobila nekoliko zrna.
– Što mogu učiniti?
– Možeš mi se maknuti s puta.
Remy je sklopila oči. Netko je pucao u nju?
Tada se svega prisjetila – kvara na kombiju, kafića, tučnjave, svećenika
koji maše pištoljem.
Naglo je otvorila oči. Stajao je uz rub kreveta i netremice zurio u nju,
poput sove. Njegove psovke, vještina u tučnjavi i općenito držanje
pokazivalo je da svećenički poziv nije ono čime se u životu bavi.
Jedan dio njezina uma počeo se pitati kako je mogla biti tako naivna. Kad
ga se izbliza pogleda, na njemu ništa ne ukazuje na pobožnost. Zračio je
žestinom koja se ne uklapa u sklad i spokoj obećan onima koji idu s
Gospodinom. Njegova usta nisu predviđena za molitve. Previše su tvrda,
previše cinična, više im odgovara grubi jezik. Strastven je, ali ne u svojoj
ljubavi prema Bogu ili čovječanstvu. Iako je stajao savršeno mirno, činilo se
da vibrira od unutrašnje vatre od koje je strepjela. Ne samo radi sebe, već i
radi njega.
Vratio se čovjek kojega je zvao Dredd, a sa sobom je donio čašu neke
tekućine.
Otac Kevin posegne za čašom i sumnjičavo je pomiriše. – Što je to?
 – Miješam li se ja u tvoj posao? – reče Dredd i istrgne mu čašu iz ruke.
– Slušaj, Dredd, ona je...
– Ona je ozlijeđena. Pokušavam joj pomoći. Ali ako nemaš povjerenja u
mene, možeš odvesti i nju i onog patetičnog popa i ostaviti me na miru.
Nisam tražio da me upleteš u svoju zbrku. Ti si došao k meni. Dakle, kako
ćemo?
Šutnju oca Kevina shvatio je kao slaganje. – Onda dobro. Dredd je svoju
pozornost vratio na nju, sagnuo se i prinio čašu njezinim usnama. – Popijte
ovo. – Tekućina je imala odvratan miris. Pokušala je okrenuti glavu u stranu,
ali joj je on položio ruku na obraz i tako je zaustavio. – Hajde sada. Od
ovoga ćete zaspati. Ništa nećete osjetiti. Nagnuo je čašu, a ona je morala ili
progutati stvar odvratna okusa, ili je ispljunuti, ili se zagrcnuti. Zaključila je
da će donijeti novi napitak ako ga ispljune. Osim toga, privlačilo ju je
obećanje ništavila. Sve je popila.
– Dobra djevojka. Je li vam hladno? – Povukao je deku na njezine noge.
– Sad ću vas ostaviti samo dok ne pripremim potrebne stvari. Vjerojatno ćete
zaspati prije nego se vratim, ali ne bojte se. Ja ću se pobrinuti za vas. Kad se
probudite, mnogo ćete se bolje osjećati. – Potapšao ju je po ruci i udaljio se.
Dok je izlazio, obratio se ocu Kevinu: – Pitao si što možeš raditi. Možeš je
svući i okrenuti na trbuh. Zatim je Dredd izišao iz sobe, a ona je ponovno
ostala sama sa svojim otmičarem. Sjeo je na rub tankog madraca i počeo
raskopčavati gumbe na jakni njezina kostima. Nije ga mogla spriječiti u tome.
Ono što je popila imalo je brz i snažan učinak. Već su joj trnuli prsti na
rukama i nogama. Postajalo je sve teže držati oči otvorenima. Kad ju je
podigao da bi joj skinuo jaknu, glava joj je pala na njegovo rame. Činilo se
da ne osjeća ruke što ih je izvukao iz rukava. Trgnula se kad je s njezine
kože odlijepio krvlju natopljenu tekućinu, ali bol više nije bila onako žestoka
kao prije nekoliko minuta. Osjetila je kako su joj se dojke opustile pa je
znala da je otkopčao grudnjak. U normalnim okolnostima to bi u njoj izazvalo
paniku. Nije imala energije čak ni misliti o tome.
Zatim ju je polako spustio, a njezine su se oči otvorile na vrijeme da vidi
kako briše znoj sa čela. Na njegovoj je nadlanici opazila četiri krvave
ogrebotine gdje ga je zaparala noktima.
Vrškom je prsta dotaknuo kut njezinih usana. – Boli li vas to?
– Tko ste vi?
Pogledao ju je u oči. Nakon kratkog oklijevanja, on reče: – Zovem se
Burke Basile. – Nastavio ju je gledati nekoliko sekundi, a potom je spustio
ruke na njezina ramena kako bi joj maknuo naramenice grudnjaka.
– Nemojte. Molim vas.
Burke reče: – Čuli ste ga. Moram vam skinuti odjeću i okrenuti vas na
trbuh da bi mogao raditi na vašim leđima. Nije se protiv toga bunila.
Pokušala je odmahnuti glavom, ali nije bila sigurna je li njezina misao stigla
do mišića, ili ako jest, mogu li oni poslušati. – Ne činite to, gospodine Basile
– šapnula je. Odustajući od pokušaja da drži oči otvorene, duboko je
uzdahnula i potom rekla: – Ubit će vas.
 21. poglavlje

– Dakle vidite, šerife – tumačio je Pinkie – otac Kevin upotrijebio je

pištolj moje žene da bi je zaštitio. Smiješno je kad čovjek pomisli na
svećenika s pištoljem.
Šerifu se to nije činilo naročito smiješnim. – Što će vašoj ženi pištolj? –
Dok sam gradio karijeru, stvorio sam mnogo neprijatelja, što vas ne bi
trebalo čuditi. Iako gospođa Duvall ima tjelohranitelja, potičem je da u
torbici nosi oružje. Dobro da ga je danas imala.
Šerif protrlja bradu. – Ne znam, gospodine Duvall. Svjedoci tvrde da mu
se opirala.
Pinkie se ljubazno nasmije. – Zvuči baš poput nje. Moja je žena
svojeglava i ne voli da joj se kaže što da radi. Otac Kevin ju je nastojao
udaljiti s mjesta događaja, ali ona je željela ostati i braniti oca Gregoryja.
Suosjeća s njim zbog njegove... budimo ljubazni i nazovimo to slabošću.
– Takva je ona. Uvijek se brine za potlačene i spremna je sukobiti se s
nasilnicima. Iskreno rečeno, zahvalan sam ocu Kevinu što se onako umiješao.
Brzo je reagirao kad ju je izvukao odande. Moram mu se zahvaliti.
– Sigurni ste da je dovode kući?
– Siguran sam. – Pinkie ispruži ruku. – Ne mogu reći da mi je bilo
zadovoljstvo, ali dobro je znati da ovdje u okrugu Jefferson svi umijete brzo
reagirati u kriznoj situaciji.
– Hvala vam, gospodine Duvall. Trudimo se.
– Laku noć. – Pinkie krene prema automobilu.
– Samo još nešto, gospodine Duvall. Kako to da je svećenik tresnuo po
glavi vašeg čovjeka?
 – Siguran sam da se otac Kevin naljutio što je dopustio da stvari izmaknu
kontroli. – Pogleda prema automobilu i srdito doda: – Pitanje kojim se kanim
odmah pozabaviti. – Još je jednom domahnuo, a potom je sjeo na mjesto
suvozača.
– Kamo? – upita Bardo.
Pinkie je poželio krenuti u smjeru u kojem je nestao kombi, ali bi se po
mraku, ne znajući kamo idu, mogli satima voziti sporednim cestama i ništa ne
postići. – U moj ured.
Bardo krene prema gradu. – Što si rekao Barneyju Fifeu ondje unutra?
– Izmislio sam neku glupu priču.
– A on je povjerovao?
– Nisam mu dao mogućnost izbora. Da sam mu dopustio da ovo proglasi
otmicom, pozvao bi FBI.
– Loše za tvoj posao.
– Jako. Osim toga, ti savezni agenti obično ne mogu naći ni vlastitu
guzicu. Bolje ću to sam srediti.
Bardo pogleda preko ramena prema stražnjem sjedalu. – Barem te nisu
mogli optužiti za umorstvo. Na vrijeme sam te zaustavio. Errol se skupio u
kutu, još uvijek potresen od nedavne prijetnje smrću i poslijetraumatskog
napadaja povraćanja. Pinkie je baš htio povući okidač kad ga je Bardo
zaustavio. Oteo je .38 iz Pinkiejeve ruke i umirivao ga sve dok nije
uspostavio kontrolu nad sobom. – Nije da te ne želim ubiti – viknuo je Errolu
koji je tada povraćao u korov sa strane zgrade. – Jedini razlog što te
ostavljam na životu je u tome što mi moraš pomoći da ih nađem. Tada je
Pinkieju prišao šerifi predstavio se. Rekao mu je što su saznali njegovi
istražitelji. – Prodavač je bio tako potresen da je jedva razgovarao s
dežurnim na 911, pa moji momci nisu znali u što će upasti. Kad su počeli
razgovarati s tim ljudima, uskoro su shvatili da nije riječ samo o običnoj
tučnjavi. Mrsko mi je što vam to moram reći, gospodine Duvall, ali čini se da
je vaša žena oteta. Nakon sat vremena rasprave, Pinkie je konačno uvjerio
šerifa da su svjedoci histerični i zapravo nisu vidjeli ono što su tvrdili. To je
jedna od Duvallovih specijalnosti. Usavršio je tehniku u stotinama
kriminalističkih suđenja. Svjedoci koji su najprije prisegnuli na jedno,
promijenili bi cijeli svoj iskaz nakon unakrsnog ispitivanja Pinkieja Duvalla.
– Što je s mehaničarem? – pitao je šerif. – On kaže da se svećenik jučer
pojavio ovdje u običnoj odjeći i pitao kako može onesposobiti cijev
hladnjaka.
Pinkie je povukao šerifa u stranu i pantomimom prikazao pušenje jointa.
– Shvaćate što mislim?
Šerif je shvatio i priznao da svjedočenje mehaničara, poznatog ovisnika,
možda nije tako pouzdano. Žena koja je plaćala benzin kad je došlo do
incidenta također je bila odlučna u vezi s onim što je vidjela, ali je na koncu i
ona posumnjala u svoj vid i sluh. Prodavač je, zbunjen drugim mogućnostima
što ih je Pinkie naveo, priznao kako se činilo da je svećenik više zaokupljen
odvođenjem gospođe Duvall s mjesta događaja nego namjerom da je ozlijedi.
Što se tiče seljačina koji su ih pokušali uloviti, brzo su se razišli kad su se
vratili i ugledali šerifov automobil u Crossroadsu. Oni koji su ostali u kafiću
ništa nisu znali. Pinkie Duvall je bio živa legenda. Prvo što mu je šerif rekao
bilo je: – Doista sam počašćen, gospodine Duvall. Vidio sam vas na
televiziji. – Pojavljivanje na televiziji snažno je djelovalo na obične ljude.
Iskoristio je šerifovo strahopoštovanje. Policajčeva sposobnost deduktivnog
razmišljanja i osjećaj dužnosti izgubili su se pod blještavilom Duvallova
sunca. Pinkie je postigao ono što je želio – spriječiti istragu i veliku potjeru –
ali to mu je oduzelo mnogo vremena. Posljedica toga bila je da otmičari
njegove žene imaju veliku prednost. Okrenuo se i obratio Errolu: – Tko su
oni?
Errol s naporom proguta slinu i slegne svojim krupnim ramenima. –
Svećenici.
– Nemoj mi govoriti da su to bili svećenici – tihim, prijetećim glasom
reče Pinkie. – Zar ti još nije doprlo do tog gnjilog mozga da ta dvojica nisu
oni za koje se izdaju?
 Naoko ravnodušan na uvredu, Errol reče: – Samo znam da su to ista dva
čovjeka koji su prije nekoliko dana došli u kuću.
– Kako izgledaju?
– Sveć... – Zaustio je da će reći svećenici kad je vidio kako Pinkie stišće
oči. – Kao što sam vam već rekao, gospodine Duvall, otac Gregory je mlad i
privlačan. Vitak. Tamna kosa i oči. Ponaša se poput pedera. Tip cijelo
vrijeme priča. Otac Kevin ne govori mnogo, ali on je šef. Nema sumnje.
– Kakav je on?
– Pametan i lukav. Od samog mu početka nisam vjerovao. Njega sam
uhvatio... ovaj...
– Što?
Errol je nervozno pogledao Barda. Ovlažio je usne. Protrljao je šake o
bedra.
– Njega si uhvatio u čemu? – upita Pinkie naglašavajući svaku riječ. – Ja,
ovaj, pošao sam u kupaonicu. Onu kraj ulaznih vrata. I ja... uhvatio sam oca
Kevina na stubištu. Silazio je...
– Bio je na katu? Bio je na katu u mojoj kući, a ti mi to nisi spomenuo?
Bardo je tiho fućnuo kroza zube.
– Rekao je da je bio u kupaonici na katu jer u onoj dolje nije bilo
toaletnog papira. Provjerio sam. Držač je bio prazan. – Doista si pravi
detektiv – prezirno će Bardo. – Ti i Nancy Drew. – Umukni – obrecne se
Duvall. – Kako izgleda taj kujin sin? Errol je opisao muškarca natprosječne
visine, mršavog ali snažnog, pravilnih crta lica, bez vidljivih ožiljaka ili
drugih znakova, obrijana lica.
– Oči?
– Teško je reći. Nosi naočale.
– Kosa?
– Tamna. Začešljana ravno unatrag.
Opis je odgovarao stotini ljudi u širokom krugu Pinkiejevih poznanika,
prijatelja i neprijatelja. – Bez obzira o kome je riječ, neće dugo živjeti. Nitko
ne može uzeti nešto što pripada Pinkieju Duvallu bez da snosi posljedice. A
taj je gad uzeo njegovu najvredniju imovinu. Ako je dotakne... Ako samo
prst stavi na nju... Uživao je u pomisli da će tog bezimenog čovjeka ubiti
golim rukama.
Bardo je prekinuo Pinkiejeve ubojite maštarije. – To nema smisla: dva
svećenika, od kojih je jedan peder, otimaju ženu. Što žele s njom?
– Ne žele oni Remy. Žele mene.
Pinkie nije imao dokaza za to, niti opravdanog razloga na kojemu može
temeljiti taj zaključak. No ipak je bio siguran da je tako. – Guraj, do vraga.
– Guram.
Gregory je bio jednako beskoristan kad je trebalo baciti kombi u
močvaru kao i u svemu ostalome. Burke mu je viknuo neka se malo više
potrudi. Dva su muškarca ponovno svom snagom gurnula vozilo preko
šljapkavog tla. Konačno je pošlo nekoliko metara naprijed. Burke je pomislio
da su uspjeli. No tada je kombi zapeo u blatu na dnu rukavca i ondje ostao,
potopljen samo do polovice. – Što sada?
– Ostavit ćemo ga tako – kratko će Burke. – Na koncu će ga naći. No
Duvall će tada već znati kod koga je njegova žena. Burke je ignorirao
Gregoryjevo cviljenje dok su se močvarnim terenom vraćali do Dreddova
kamioneta. Burke ga je vozio do ovog zabačenog mjesta, a Gregory ga je
slijedio u kombiju. Tijekom vožnje Burke je pomno motrio na retrovizor. Kad
god bi zašao iza zavoja, usporio bi dok ponovno ne bi ugledao farove
kombija. Očekivao je da će se Gregory svakog časa raspasti. Nikako nije
mogao predvidjeti što će mladić učiniti kad se to dogodi.
Prilično se poslušno popeo u kamionet da bi se vratili natrag. Burke je
vozio zavojitom cestom, a s obje im se strane pružala močvara. Koljenca
čempresa virila su nad vodenom površinom na samo metar ili dva od ceste.
Nad njima se pružao svod od niskih grana s obiljem španjolske mahovine.
Danju su sličile čipkom pokrivenim rukama južnjačke ljepotice uhvaćene u
naklonu. Noću su poprimale sablasni izgled kostura koji za sobom vuče
poderani plašt. Povremeno bi njegovi farovi uhvatili sjajne oči nekog noćnog
stvorenja koje bi brzo pobjeglo s njihova puta ili kliznulo natrag u močvaru.
Burke je vozio sigurno, ali brzo. Zabrinjavala ga je pacijentica. Dredd ju
je anestezirao jednim od svojih domaćih pripravaka spravljenim od sam Bog
zna čega. No bez obzira kakvi su bili sastojci, napitak je djelovao. Spavala je
cijelo vrijeme dok joj je Dredd vadio sačmu koja joj se zabila u leda i lijevo
rame. Također je uklonio nekoliko krhotina stakla.
Malene su rane obilno krvarile, ali ih je Dredd temeljito očistio i namazao
melemom za koji je tvrdio da će iscijeliti rane i znatno smanjiti bolove. Burke
je cijelo vrijeme stajao kraj njega tako da je Dredd bio još razdražljiviji nego
inače.
Praktički je izgurao Burkea iz sobe, podsjetivši ga da će do jutra cijela
južna Louisiana nahrupiti ovamo ukoliko ne sakrije kombi. – Mojem poslu
ništa ne može naškoditi tako kao policijski automobili parkirani naokolo.
Tako je Burke pošao, mrzovoljan, ali svjestan da njegov prijatelj ima
pravo kad je riječ o pravovremenom uklanjanju kombija. Sad kad se za to
pobrinuo, jedva je čekao da se vrati i vidi kako je gospođa Duvall. –
Iskoristio si me.
– Što ? – Gregory je ponovio svoju obijesnu tvrdnju. Burke odgovori: –
Prihvatio si uvjete dogovora, Gregory.
– Kad smo sklapali dogovor, nisi mi rekao da će biti pištolja i otmice. –
Kad smo danas pošli po gospođu Duvall, što si mislio da će se dogoditi?
– Mislio sam da ćeš je nagovoriti da daruje mnogo novca toj izmišljenoj
dobrotvornoj ustanovi. Mislio sam da ćeš prevariti Pinkieja Duvalla, izvesti
varku, nešto kao u filmu Žaoka. Nikad mi nije palo na pamet da bi mu mogao
oteti ženu.
– Sam si kriv što si upleten u otmicu. Da nisi očijukao s onim tipom,
ostavio bih te u Crossroadsu. To je bio moj plan, ondje se riješiti tebe i
Errola. Ali ne, ti si morao postati romantičan. Zato se možeš duriti koliko god
hoćeš, ali od mene nemoj očekivati razumijevanje. Zbog tvoje je perverzije
gospođa Duvall dobila sačmu u leđa, a svi smo jedva izvukli živu glavu.
 – I ja sam ozlijeđen – jecao je.
– Šteta. Da nisam imao drugoga posla, sam bih te zadavio zbog onoga što
si učinio. Sad umukni, ili bih još uvijek mogao to napraviti. – Ti si zao,
Basile. Zao.
Burke se promuklo nasmije. – Gregory, još nisi vidio moju opaku stranu.
Mlađi muškarac štucne još jedan jecaj, a Burke osjeti tračak sažaljenja.
Gregory je upleten u potpunosti. Ono što mu se u početku činilo poput
filmskog scenarija brzo se pretvorilo u pravu noćnu moru. Burke ga je kanio
sutradan prebaciti u grad. Bude li se neko vrijeme pritajio, tek toliko da mu
lice zacijeli, bit će u redu. Nitko ne zna njegov pravi identitet. Više nikad
neće igrati ulogu oca Gregoryja. Nitko neće posumnjati da je treći sin
utjecajne obitelji sudjelovao u smjeloj otmici. Osim toga, Duvall će goniti
njega, a ne Gregoryja. S Gregoryjem će sve biti u redu.
Nastavio se duriti i žalosno mrmljati dok nije usnuo. Burke ga je
probudio kad su stigli do Dreddove kuće. – Hoćeš li da Dredd učini nešto s
tvojim licem?
– Šališ se? Tom vraču ne bih dao da me takne. – Pogledao je prema
kućici u dnu mola i stresao se.
– Kako hoćeš – reče Burke i iziđe. – U prednjoj je prostoriji jedna fotelja.
Predlažem da se malo odmoriš.
Gregory je polako izlazio iz kabine, opazio je Burke. Iako je odbio
pomoć, zamolit će Dredda da mu nečim pokuša ublažiti bolove. Njihov je
domaćin još uvijek bio uz krevet gospođe Duvall. – Kako joj je?
– Spava kao dijete.
Burke se trgnuo jer ga je riječ podsjetila na njezinu ispovijed i dijete koje
je izgubila.
Dredd je ugasio električno svjetlo, ali je svijeća treperila na komodi.
Ležala je na trbuhu, glave okrenute u stranu. Kosa joj je počivala na jastuku,
zaglađena od lica.
Dredd je bio dobar u svom poslu.
 Rane su prestale krvariti. Iako su je jako boljele, bile su površinske. No
Burke se pitao hoće li ostaviti ožiljke. To bi bila šteta jer je njezina koža
besprijekorna i djeluje gotovo prozirno. U mislima se vratio u prvu večer kad
ju je vidio u sjenici. Ni sada mu nije izgledala ništa stvarnijom nego tada.
– C’est une belle femme.
– Da, jest.
– Ima li ovo priviđenje ime?
Burke se okrenuo i zagledao u Dreddovo mudro lice. – To je žena
Pinkieja Duvalla.
Nije uslijedio povik glede Burkeova razuma, nikakav usklik nevjerice,
nikakva pitanja ili traženje objašnjenja. Samo je dugo i prodorno zurio u
Burkea, a potom je kimnuo. – U onom ormariću je boca viskija. Posluži se.
– Pošao je prema vratima.
– Čovjek ondje vani ima bolove.
Dredd mu je mahnuo, pokazujući da ga je čuo, ali se nije okrenuo. Burke
se poslužio Dreddovim viskijem, a laknulo mu je kad je vidio da je dobra
marka, a ne iz kućne radinosti. Jedina stolica u sobi imala je klimave drvene
noge i sjedalo od rogoza koji su glodavci izgrizli, ali ju je Burke privukao do
kreveta i oprezno sjeo.
Ništa nije jeo od doručka, već gotovo dvadeset četiri sata. Trebao bi
štogod potražiti u Dreddovoj kuhinji, ali je bio tako umoran da je odustao od
toga. Neko je vrijeme samo ondje sjedio, gledao ženu kako spava, kako se
njezina leđa lagano dižu i spuštaju sa svakim udisajem, i osjećao se poput
ljigavca jer je mislio na njezine dojke stiješnjene ispod nje.
Razodjenuo ju je kavalirski i s razumnom indiferentnošću. Razumna
indiferentnost. To ne znači da nije opazio. Bože, kako bi mogao ne opaziti?
Kad se čovjeku pruži prilika vidjeti predmet svojih maštarija, sigurno će
gledati. Provjerit će njezine dojke i opaziti da su joj bradavice čvrste, ali jako
blijede. Tko bi mogao od njega očekivati da neće opaziti čarape do bedara?
Ma hajde. I tako prozirne gaćice da ih nije ni trebala stavljati? Na brzinu je
ispio dva viskija. Poput vatrenih kugli stuštili su se u njegov želudac.
Desna joj je ruka počivala uz tijelo, dlana okrenuta prema gore. Vidio je
crvene tragove što ih je ostavio privjesak za ključeve kad joj je stisnuo šaku.
Nije mogao odoljeti porivu da ispruži ruku i vrškom prsta slijedi tragove.
Njezini su prsti refleksno reagirali i savili se prema unutra. On je s osjećajem
krivnje povukao ruku.
Treći viski nije ga toliko zapekao.
Vratio je pogled na njezino lice. Vjeđe su joj bile savršeno mirne. Usne
su joj bile opuštene i neznatno rastvorene. Slina joj je cijedila iz jednog kuta
usta, pomalo ružičasta od krvi s rasječene usne. Dotaknuo ju je malim
prstom, kao i ranije, a zatim ostavio vlagu da se osuši na vršku njegova prsta.
Otpio je još jedan gutljaj iz boce viskija.
Pa, učinio je to. Počinio je zločin, savezni prekršaj. Njegov se život
nepovratno promijenio. Kad bi gospođu Duvall sutra vratio njezinu mužu,
Burke Basile ne bi mogao nastaviti sa svojim životom ondje gdje ga je
prekinuo. Sad više nema povratka. Sva su vratašca za bijeg zabijena čavlima.
Pretpostavio je da bi trebao imati jači osjećaj krivnje, srama i straha.
Možda ga je viski opio. Možda je jednostavno previše glup da bi se bojao
posljedica. No kad je usnuo slušajući tiho disanje Remy Duvall, vraški se
dobro osjećao.
 22. poglavlje

– Kako to misliš, nestao je?

Nakon samo nekoliko sati spavanja na Dreddovoj neudobnoj stolici
Burkeov je vrat bio ukočen, leđa su ga boljela kao da je vojska prešla preko
njih, viski mu je ostavio tupu glavobolju, a dan je bacao hladnu svjetlost na
činjenicu da je prekoračio liniju između održavanja i kršenja zakona.
– Ne viči na mene – obrecne se Dredd. Dugačkom je vilicom okrenuo
komad mesa što se pržio u željeznoj tavi. – On je tvoj svećenik, a ne moj. –
On nije svećenik.
– Ma nemoj mi reći?
Burke je masirao sljepoočnice i namrštio se na Dreddov sarkazam. –
Zove se Gregory James i nezaposleni je glumac. Između ostalog. – Bez
obzira što je to ostalo – progunđa Dredd – on je i prokleti lopov. Zbrisao je u
mojem najboljem čamcu.
Burke spusti ruku. – Zar mi govoriš da je otišao kroz močvaru? – Bila mu
je nezamisliva pomisao da Gregory James vesla kroz neprijateljsko okruženje
močvare. – Najviše što se ikad približio močvari bilo je noćas kad smo
pokušali potopiti kombi. Nikako neće ondje preživjeti.
– Vjerojatno neće – reče Dredd i strese svoj dugački, sijedi konjski rep.
Ne obazirući se na godišnje doba, nosio je samo odrezane traperice. Bez
košulje i bez cipela. Njegove žuljevite noge djelovale su čvrste poput kopita
dok ih je vukao po linoleumu na podu. Za njim bi se okretali na gradskom
šetalištu, ali njegov se neobični izgled uklapao u okolinu što ju je za sebe
stvorio. Odrpana, izblijedjela zastava Velike Britanije služila mu je kao
zavjesa na prozoru. Stari je štednjak stajao na kraju pulta za kojim je
prodavao duhan, pivo i žive mamce, te blizu mjesta gdje je gulio i nadjevao
životinje. To je bila najgora noćna mora sanitarnog inspektora, ali Dreddova
malobrojna klijentela ne obraća pozornost na takve sitnice.
Filozofski je prihvatio Gregoryjeve šanse za preživljavanje. – Samo se
nadam da će moj čamac doplutati natrag kad se on nađe u hranidbenom
lancu. Jesi li spreman za doručak?
– Što je to?
– Jesi li gladan ili izbirljiv?
– Gladan – nevoljko odgovori Burke.
Dredd je prženo meso prebacio u tanjur i preko njega stavio umak što ga
je napravio od masti iz mesa, šake brašna i malo mlijeka. Uz to je poslužio
običan bijeli kruh i jaku kavu s cikorijom. – Dok si se ti umivao, pogledao
sam kako je Remy – promrmlja Dredd s punim ustima.
Burke prestane jesti i upitno ga pogleda.
– Rekla mi je kako se zove. – Budna je?
– Čas jest, čas nije.
Burke je koricom kruha pokupio ostatak umaka, a zapravo se iznenadio
kad je vidio da je njegov tanjur prazan. Neprepoznatljivo meso je bilo
nevjerojatno ukusno, no Dredd je bio majstor za začine baš kao i za korijenje
i biljke što ih je stavljao u svoje pripravke. Odgurnuvši u stranu prazan
tanjur, posegnuo je za kavom. – Mislim da se cijelu noć nije uopće
pomaknula.
– Učinak sedativa počeo je slabiti dok sam joj na rane nanosio još malo
melema. Ponovno sam joj dao napitak. Trebala bi prespavati veći dio dana.
– Kad je mogu seliti?
Dredd je završio svoj obrok i pošao u potragu za cigaretama. Našao je
kutiju, pripalio cigaretu, povukao dim i dugo ga zadržao u plućima. – Nije da
me se to tiče, ali kojeg vraga radiš sa ženom Pinkieja Duvalla? – Oteo sam
je.
Dredd se nakašljao, povukao još nekoliko dimova cigarete i pokupio
mrvice kruha s brade. Burke se barem nadao da su to mrvice kruha. – Imaš li
neki posebni razlog?
– Osveta. – Burke je ispričao svoju priču, počevši s noći u kojoj ga je
Wayne Bardo prevarom naveo da puca u Keva Stuarta, a završivši njihovim
mahnitim bijegom od rulje pobješnjelih ljudi. – Kad sam vidio da je
ozlijeđena, najprije sam pomislio na tebe. Nisam znao gdje je najbliža
bolnica, a odavde smo bili udaljeni samo nekoliko kilometara. Znam koliko
cijeniš svoj mir. Jako mi je žao što sam te upleo, Dredd. – Zaboravi.
– Stvar je u tome, znam da ti mogu vjerovati.
– Vjeruješ mi, je li? Mogu li ti onda reći kako stvari stoje? Burke je znao
što slijedi, ali je Dreddu dao znak neka kaže što misli. – Zasigurno si posve
poludio, Basile. Policija te može zatvoriti, ali to nije ništa u usporedbi s
Duvallom. Znaš li tko ti je protivnik? – Bolje nego ti.
– Dakle, ne smeta ti što će ti Pinkie Duvall izvaditi utrobu kao svinji i
tvoje ostatke ostaviti strvinarima?
Burke se iskrivljeno naceri. – Jao.
Međutim, Dredd nije vidio ništa smiješno u primjedbi. Razdraženo je
odmahnuo glavom dok je pripaljivao još jednu cigaretu bez filtera. – Prije
nego ovo završi, netko će poginuti.
– Svjestan sam toga – reče Burke, sada bez osmijeha. – Volio bih da to ne
budem ja, ali ako budem... – Izražajno podigne jedno rame.
– Ionako nemaš za što živjeti. Zar mi to pokušavaš reći? Ubio si vlastitog
čovjeka, tvoja je karijera gotova, brak ti se raspao, pa čemu uopće živjeti.
Jesam li uspio sažeti tvoje poglede na život?
– Tako nekako.
– Sra... nje. – Podijelio je riječ na slogove, a u sredini je ispljunuo mrvicu
duhana s jezika. – Svi imaju razloga za život, makar samo zato da bi vidjeli
još jedno svanuće.
– Nagnuo se preko stola i zamahnuo cigaretom ispred Burkeova lica, kao
da mu prijeti prstom. – Stuarta si ubio nesretnim slučajem. Ti si dao otkaz u
policiji, nisu te oni otpustili. Imao si bijedan brak. Već si se odavno trebao
riješiti te žene. Nikad mi se nije sviđala. – Nisam ti povjeravao pojedinosti
mog osobnog života da bi mi ih sada mogao bacati natrag u lice.
– Pa, baš mi je žao. Prekoračio sam svoja ovlaštenja. Tu sam privilegiju
dobio kad si sinoć ovamo upao i utrapio mi ranjenu ženu. Osim toga –
mrzovoljno doda – nekako mi se sviđaš i mrzio bih kad bi te ubili. Njegov se
prijekorni izraz lica ublažio, iako je suosjećanje bilo u suprotnosti s njegovim
grubim izgledom. – Znam o čemu govorim, Basile. Vjeruj mi. Stvari doista
mogu postati jako zajebane, ali život je život, a smrt je smrt. Zauvijek. Nije
prekasno da presiječeš mamac i izvučeš se iz ovoga.
Dredd je bio jedan od nekolicine ljudi koje je Burke istinski poštivao, a
znao je da je osjećaj obostran. – Pametan savjet, Dredd. I znam da mi govoriš
u najboljoj namjeri. No bez obzira na posljedice, moram kazniti Waynea
Barda i Pinkieja Duvalla, ili umrijeti u pokušaju. – Ne razumijem te. Zašto?
– Rekao sam ti zašto. Radi osvete.
Dredd ga je prodorno promatrao. – Ne vjerujem da je riječ samo o tome.
– Žao mi je. – Burke je podigao šalicu i pijuckao kavu, a time je zaključio
temu i prekinuo daljnju raspravu.
Dredd je očito shvatio da je uzaludno prepirati se. Stavio je cigaretu u
kut usana, ustao i počistio stol, a posuđe je ubacio u metalni sudoper. – Što
ćeš učiniti s njom?
– Ništa. Časna riječ. Ja sam kriv da je ozlijeđena i strahovito mi je žao da
se to dogodilo. Nikad joj nisam kanio nauditi. Ne bih to učinio. Za Boga
miloga, ne bih.
Dredd je okrenuo svoju čupavu glavu i Burkeu dobacio naglašeni pogled.
– Što je?
– Prilično se žestoko braniš, a ja sam postavio nedužno pitanje. Burke se
okrenuo od Dreddovih blistavih očiju. – Nije riječ o njoj, već o njemu.
– Dobro, dobro, vjerujem ti – reče Dredd. – Samo sam želio pitati, gdje
ćeš je smjestiti dok mamiš Duvalla? Nagađam, naravno. Koristiš se njome da
bi pripremio stupicu, zar ne?
– Više ili manje. Smjestit ću je u ribarsku kolibu. Burke je kolibu koristio
samo jednom ili dvaput godišnje, ako je imao sreće i uspijevao se izvući na
nekoliko dana. Kad god bi to činio, svraćao je u Dreddovu trgovinu kako bi
kupio hranu, pivo i mamce.
Dreddova prodavaonica bila je izvan ruke, ali za ribolovce i lovce koji su
se znali kretati kroz labirint močvarnih rukavaca, to je bilo dobro poznato
mjesto na koje svakako treba svratiti. Onamo je vodila samo jedna bijela
cesta. Najčešći oblik prijevoza bio je čamac.
Dredd nije mnogo zarađivao, ali nije mu ni trebalo mnogo. Najviše je
zarađivao tijekom sezone lova na aligatore. Lovio ih je, a potom prodavao
kože. Također se usputno bavio nadijevanjem životinja. – Tko još zna za
tvoju kolibu? – upita Dredd.
– Samo Barbara, ali ne zna gdje se nalazi. Nikad nije onamo išla sa mnom
jer je mrzila i samu pomisao na to.
– Još netko?
– Moj brat, Joe. Dva smo puta ondje proveli vikend pecajući. Ali prije
nekoliko godina.
– Vjeruješ mu?
Burke se nasmijao. – Mojem bratu? Jasno da mu vjerujem. – Ako ti tako
kažeš. Što je s onim tipom, Gregoryjem? – On je bezopasan.
– A ti si prokleta budala – hrapavim će glasom Dredd. – Recimo da će
imati sreće i naći izlaz iz močvare prije nego zmijurina nađe njega. Recimo da
počne razmišljati o tome što će mu Pinkie Duvall učiniti ako ga uhvati.
Recimo da će zaključiti kako je pametnije da on sam pođe Duvallu i proda
tvoju kožu ne bi li spasio svoju.
– Toga se ne bojim.
– Zašto ne?
– Jer je Gregory kukavica.
 – Bio je dovoljno hrabar da ukrade moj čamac i krene u močvaru. –
Samo zato što se više boji mene nego opasnosti u močvari. Misli da bih ga
još uvijek mogao ubiti zbog onoga što je učinio u Crossroadsu. Često sam
mu time prijetio; možda vjeruje da mislim ozbiljno. U svakom slučaju,
preživjet će. Živio je zaštićenim životom. Kad mu močvara zaprijeti, pobjeći
će glavom bez obzira. Neće poći k Duvallu. – Kako namjeravaš stupiti u
vezu s njim?
– S kim, Duvallom? Sve si pogrešno shvatio, Dredd. On će uspostaviti
vezu sa mnom.
– Kako će to učiniti?
– To je njegov problem. U međuvremenu, dovodim te u opasnost svojim
boravkom ovdje. Zato se vraćam na svoje prvo pitanje: Kad ću je moći bez
opasnosti preseliti?
Doug Patout je polako spustio noge sa stola i stavio ih na pod. Na stolu
se njegova kava počela hladiti. Tri je puta pročitao članak. To je bio
neugledni članak, a tekst nije zauzimao više od petnaest centimetara na
dvadesetoj stranici Times Picayunea. Kratki izvještaj o tučnjavi što je izbila
u kafiću uz cestu u okrugu Jefferson. Sudjelovala dva katolička svećenika,
žena slavnog odvjetnika iz New Orleansa i njezin tjelohranitelj. Prema
riječima šerifova glasnogovornika, incident je završio bez ikakvih uhićenja.
Dva aspekta te naoko bezazlene priče privukla su Patoutovu pozornost.
Prvo, koliko žena slavnih odvjetnika New Orleansa ima tjelohranitelje?
Drugo, svjedoci su opazili da je jedan od nepoznatih svećenika imao naviku
stezanja i opuštanja desne šake. Patout je pritisnuo tipku na svom interkomu.
– Možeš li na trenutak doći ovamo?
Mac McCuen je ušao za manje od minute, hodajući karakteristično
živahnim koracima. – Što je bilo?
– Pročitaj ovo.
Patout je gurnuo novine preko stola i pokazao članak. Nakon što ga je
pročitao, Mačje podigao pogled. – Pa?
 – Pa, znaš li nekoga tko ima naviku stezanja i opuštanja desne šake? Mac
je sjeo na stolicu ispred Patoutova stola. Ponovno je pogledom preletio
članak. – Da, ali vraški je sigurno da on nije svećenik. – Kad si ga zadnji put
vidio?
– Pričao sam ti o tome, sjećaš se? Bio je kod mene na večeri prije dva
dana.
– Kakvim ti se činio?
– Isti stari Basile.
– Isti stari Basile s istom starom mržnjom prema Pinkieju Duvallu?
McCuen je ponovno pogledao novine. – O, sranje. – Da. – Patout je protrljao
svoje tjeme kao da provjerava koliko se njegova ćelavost proširila. – Je li
Burke rekao nešto o tome čime se bavio otkako je dao otkaz?
– Nije mnogo rekao. Ali, hej, on nikad mnogo ne govori. Uvijek je
prilično zatvoren. Samo je rekao da kani na neko vrijeme otići i malo
razmisliti o svemu.
– Sam?
– Tako je rekao.
– Kamo?
– Rekao je da to još ne zna.
– Znaš li kako se može stupiti u vezu s njim?
– Ne. – McCuen se nervozno nasmije. – Slušaj, Patout, ovo je ludo. Tip s
čudnim stiskanjem šake bio je svećenik. A u članku ne stoji da je riječ baš o
Duvallovoj ženi. To nije mogla biti ona. S tjelohraniteljem ili bez njega,
Duvall je ne bi pustio u blizinu Burkea Basilea. – Točno. Oni su zakleti
neprijatelji.
– Čak i da nisu. Prema onome što sam čuo, ona je ljepotica i mnogo je
mlađa od Duvalla.
Patout je uzdigao obrve i dao znak McCuenu neka nastavi. – Pa, Burke je
snažan, šutljiv tip muškarca za kakvim žene luduju. Nije ljepotan u stilu
Brada Pitta, ali Toni ga smatra privlačnim. Uvijek sam mislio da ga brkovi
čine seksepilnim, ali očito ima nešto više od toga. Nešto što samo ženske...
– Obrijao je brkove? – Patoutov se želudac okrenuo naopako. – Zar to
nisam spomenuo?
Patout je ustao i dohvatio sako što je visio na vješalici. McCuen se
smeo. – O čemu je riječ? Kamo ideš?
– U okrug Jefferson – odgovori Patout preko ramena i izjuri kroz vrata.
Prljava voda iz jarka zaprljala je gume Bardova automobila kad ga je
zaustavio uz oštećeni pločnik. – To je to.
Pinkie je s gađenjem pogledao zgradu. To je bila ista vrsta susjedstva,
ista vrsta jeftinog hotela u kakvom je našao Remy gdje je živjela s majkom i
malenom sestrom. ‘Bijedna’ je bio odgovarajući pridjev. Cijele je noći
razmišljao i pokušavao otkriti identitet dvojice otmičara koji su se maskirali
u svećenike. Njegova podzemna mreža zujila je vijestima o otmici. Ponudio
je veliku nagradu svakomu tko mu donese informacije.
Tijekom jednog od bezbrojnih ponavljanja priče, Errol se sjetio nečega
što je ranije zaboravio. – Tip koji se predstavljao kao otac Kevin bio je
spreman sam premlatiti onog drugog. Čuo sam ga kako je rekao nešto o
zatvoru.
– Zatvoru?
– Da. Ne mogu se sjetiti točnih riječi jer sam morao obaviti svoju dužnost
i izvući odande gospođu Duvall. No ono što je rekao, navelo me je na
pomisao da je otac Gregory već bio u zatvoru jer je i ranije učinio nešto
slično.
Tjelohranitelj je tako očajnički želio ponovno steći milost, da se Pinkie
pitao jesu li njegove informacije pouzdane. Bilo je moguće da se bivši
kažnjenik pun mržnje pokušava osvetiti zbog davno zaboravljene uvrede, ali
je bilo jednako moguće da Errol sve to izmišlja kako bi ublažio njegov gnjev.
No Pinkie nije I mogao odbaciti niti jedan trag, pa je od jednog svog doušnika
u NOPD-u zatražio popis počinitelja seksualnih prekršaja. Djelatnik
telefonske kompanije, koji je otplaćivao honorar, nastojao je otkriti gdje se
nalazi telefon čiji je broj na posjetnici sa simbolom Jennyne kuće, za koju je
Pinkie sad znao da je lažna. Njegova ju je tajnica provjerila, ali očito su je
neki jako lukavi pojedinci preveslali. Prije manje od pola sata, kad su primili
vijest da broj s posjetnice pripada javnom telefonu u ovoj zgradi, Bardo je na
brzinu okupio ekipu od četiri čovjeka koji su ih slijedili u drugom
automobilu. Pinkie je inzistirao na tome da pođe s Bardom. Kad ti drski
svećenici budu umirali, Pinkie ih želi gledati u oči. Zajapuren od adrenalina i
ogorčenja, izišao je na prljavi pločnik. Bardo je dva čovjeka postavio na
ulazna vrata, a drugoj je dvojici pokazao neka idu do stražnje strane zgrade,
za slučaj da otmičari pokušaju izvesti Remy kroz stražnji izlaz. Pinkie i
Bardo prekoračili su pijanca koji je spavao u veži i ušli. Pinkie je imao
neobičan osjećaj da je vođen, da čini točno ono što otmičar želi. Bilo je
previše lako ući u trag telefonskom broju. Nakon planiranja tako vješte
otmice, počinitelj nije smio previdjeti nešto tako elementarno. Zato se Pinkie
pitao nije li previd učinjen namjerno. S druge strane, iz iskustva je znao da
čak i najlukaviji zločinci stradaju zbog glupih pogrešaka.
S lijeve se strane nalazila recepcija, ali ondje nije bilo nikoga. Bardo je
prešao otrcanim predvorjem i prišao telefonu montiranom na zidu. Provjerio
je broj i odmahnuo glavom. Pinkie mu je pokazao neka pođe na kat.
Tiho su se kretali. Kad su stigli do odmorišta drugoga kata, ugledali su
telefon otprilike na sredini uskog hodnika ukrašenog grafitima. Svjetlo je bilo
tako slabo da je Bardo morao upaljač prinijeti do plastičnog umetka na
prednjoj strani telefona kako bi pročitao broj. Kimnuo je glavom. Pinkiejev
krvni tlak je naglo porastao. Bradom je pokazao prema vratima na kraju
hodnika. Kad nije bilo odgovora na Bardovu tihu zapovijed da se vrata
otvore, on ih je otvorio udarcem noge. Unutra je neki muškarac ležao na
krevetu i spavao, očito posve pijan. Nije bilo Remy. Po stanju u kojem se
nalazio i broju boca oko njega, zaključili su da on nije počinitelj. Štoviše, bio
je debeljuškast, ružičast i šezdesetih godina, te nije odgovarao opisu niti
jednog svećenika. Druga je soba bila prazna i u njoj nije bilo znakova da je
ondje netko nedavno boravio. U trećoj je neka žena prestrašeno ustuknula
pred njima i počela nešto brzo i glasno govoriti na španjolskom. Bardo ju je
tresnuo po ustima. – Umukni, kujo – naredio je opakim šaptom. Ušutjela je i
stisnula uza se nekoliko izgladnjele djece kako ne bi plakali. Četvrta i
posljednja soba također je bila prazna. No na krevetu se nalazila bijela
kuverta, oslonjena na jastuke, a na kuverti je pisalo ime Pinkieja Duvalla.
Pograbio ju je i otvorio. Jedan je papir ispao iz nje i spustio se na otrcani
sag. Podigao je papir i pročitao otipkanu poruku. Potom je tako glasno i
bijesno zaurlao da su se zatresla stakla na prozorima.
Bardo mu je uzeo papir iz ruke. Opsovao je kad je pročitao poruku. – Ne
bi se usudili.
Pinkie je izjurio iz sobe i stuštio se niza stube, a Bardo mu je bio za
petama. Bardo je svojim ljudima naredio neka ih slijede. Ukrcali su se u
drugi automobil i pojurili za Bardovim kolima.
Pinkie je jedva uspijevao obuzdati svoj bijes. Oči su mu bile vrele i
ubojite. – Ubit ću ih. Oni su mrtvi ljudi. Mrtvi.
– Ali tko su oni? – pitao je Bardo dok je naglo skretao da ne bi udario u
kamionet za dostavu. – Tko bi to učinio Remy? Remy. Njegova Remy.
Njegova imovina. Istrgnuta iz njegovih ruku. Bez obzira tko su ti klipani,
mora im priznati da imaju hrabrosti. Šteta što je takva hrabrost potraćena na
nekoga tko će uskoro umrijeti. A oni će umrijeti. Polako. Bolno. Molit će za
milost, a potom će preklinjati da ih što prije dokrajče. Zato što su mu uzeli
ono što je njegovo, što je on stvorio, zaslužuju smrt.
Kad su stigli do groblja Lafayette, dva su se automobila uz škripu
zaustavila i šest je muškaraca izišlo. Duvall i Bardo bili su na čelu kad su
ušli kroz visoku željeznu kapiju. Pinkie nije čekao Barda ni ostale. Pošao je
u potragu za redom navedenim u poruci, vijugajući kroz avenije nadgrobnih
spomenika dok nije stigao do one što ju je tražio. Trčao je stazom, šljunak je
škripao pod njegovim cipelama, a dah se pred njim pretvarao u paru.
Nije imao pojma što će naći. Remyno tijelo zatvoreno u vreću i bačeno
ovamo? Nedavno otvoreni grob, njezinu krv poprskanu po kamenom oltaru?
Kutiju za cipele s njezinim pepelom? Nekakvu voodoo žrtvu? Jednom je
Bardu naredio da nekoj ženi odreže lice i dostavi ga u kutiji za pizzu njezinu
mužu koji je ignorirao prijašnja, suptilnija upozorenja. Pinkie je očekivao da
će ova poruka njemu biti podjednako potresna. Više neće podcjenjivati
nepoznatog neprijatelja. Čovjek je pametan, prepreden, i dovoljno dobro
poznaje Pinkieja Duvalla da bi znao koje gumbe treba pritiskati. Poslao je
Pinkieja u ovu jezovitu potragu za blagom koja će završiti kad nađe – što?
Poskliznuo se na šljunku kad se naglo zaustavio, prepoznavši cilj čim ga
je ugledao.
Nije našao tijelo ili krv, već jednako snažnu poruku. U sljepoočnicama
mu je pulsiralo, stegnuo je šake i pročitao natpis na nadgrobnoj ploči. To je
bilo posljednje počivalište Kevina Michaela Stuarta.
 23. poglavlje

Hoće li me ubiti?
Dredd je juhom hranio Remy, a kad je malo prolio, pažljivo joj je obrisao
usta papirnatim ubrusom. Sam je sebe korio zbog nespretnosti, ali nije
odgovorio na njezino pitanje.
– Prestanite se pretvarati da me niste čuli, Dredd – rekla je i zaustavila
mu ruku kad je pokušao uzeti još jednu žlicu juhe iz zdjele. – Neće me
obuzeti panika. Samo bih voljela znati. Hoće li me ubiti? – Ne.
Na njegovu licu nije bilo ničega što bi izazvalo sumnju, pa se ponovno
opustila na jastucima što joj ih je stavio iza leđa da bi je mogao lakše hraniti.
Tvrdila je da može sama jesti, ali on je inzistirao na tome da to on čini, a sad
joj je bilo drago da je pristala. Rane na leđima nisu je boljele kao ranije, ali
joj se vrtjelo u glavi od dugotrajnog sna pod utjecajem droga. Ne bi imala
energije podići više od nekoliko žlica do usta, a bila je neobično gladna.
Juha, courtbouillon prema Dreddovim riječima, skuhana je od ribe uz
dodatak rajčica, luka i riže. Bila je vruća i dobro začinjena.
– Hoće li tražiti otkupninu?
– Ne, cher’, Basilea nije previše briga za ‘materijalna dobra’. – Osvrnuo
se po sobi, namještenoj stvarima s otpada. Namigne joj i doda: – On i ja smo
u tome slični.
– Onda zašto?
– Znate za Basileova prijatelja, suđenje Wayneu Bardu, sve to? – Osveta?
Stari je čovjek odgovorio na francuskom, ali njegovo izražajno slijeganje
ramenima dovoljno je govorilo.
– Moj će ga muž ubiti.
 – On to zna.
Upitno ga je promatrala.
– Basileu je svejedno hoće li umrijeti, samo da Duvalla povede sa
sobom. Jutros sam ga pokušao urazumiti, ali nije me želio slušati. Vragovi ga
gone.
Nadajući se da će Dredda pridobiti za sebe, posegnula je za njegovom
rukom i čvrsto je stegnula. – Molim vas, pozovite policiju. Učinite to, Dredd,
ne samo radi mene, već i za gospodina Basilea. Nije prekasno da se preda. Ili
zaboravite na policiju. Nazovite moga muža. Basile može nestati prije nego
Pinkie stigne ovamo. Nagovorit ću Pinkieja neka ne podiže tužbu protiv
njega. Molim vas, Dredd.
– Doista bih vam volio pomoći, Remy, ali Burke Basile je moj prijatelj.
Nikad ne bih izdao njegovo povjerenje.
– Čak i kad bi to bilo za njegovo dobro?
– On to ne bi tako gledao, cher’. – Nježno je oslobodio svoju ruku. – Za
Basilea ovo je... misija. Zavjetovao se samome sebi da će osvetiti smrt Keva
Stuarta. Sad ga više nitko ne bi mogao odgovoriti od toga. – Jako ga dobro
poznajete.
– Kao i bilo tko drugi, pretpostavljam. Njega nije lako upoznati. – Kakav
je on čovjek?
Dredd se zamišljeno počešao po bradi. – Neki stari momak u Rawlinsu
običavao je mlatiti ženu i troje djece. Želim reći, doista bi ih premlatio kad
god bi se napio, što je bilo gotovo stalno. No njegova obitelj i prijatelji
izvlačili su ga iz zatvora kad god bi ga uhitili.
– Jedne noći neki je susjed nazvao devet-jedan-jedan i prijavio nered u
obitelji. Rekao je da ih zacijelo ubija jer se u cijelom susjedstvu čula vriska
djece. Prvi policajac na mjestu događaja ne čeka pojačanje jer su djeca u
opasnosti, a osim toga, ne očekuje da će mu trebati pomoć za svladavanje
jednog opakog pijanca. Ulazi sam.
– Pa, kad se vika stišala, pijanac je mrtav na kuhinjskom podu, a njegova
žena i djeca uživaju u prvome miru u životu. No Unutrašnja kontrola provodi
istragu o policajcu koji je ubio kujinog sina. – Vidite, neki od onih u
policijskim uredima pitali su se nije li policajcu možda dojadio taj klipan koji
je ženu i djecu koristio kao vreće za boksanje, te ga je sredio kad mu se za to
pružila prilika, a samo je tvrdio da je riječ o samoobrani.
– Pijanac je navalio na policajca mesarskim nožem dugačkim poput
njegove podlaktice, ali činjenice nisu zanimale Unutrašnju kontrolu. Loše je
za odnose s javnošću kad policajac ubije osumnjičenika. Policija New
Orleansa blati se u tisku. Svi počnu trabunjati o policijskoj brutalnosti. U
svakom slučaju, nitko nije stao na stranu policajca. – Nitko osim Basilea.
Basile je stajao uz njega kad nitko drugi nije želio ni razgovarati s njim.
Drugi policajci nisu željeli da ih dovedu u vezu s kolegom koji je pod
istragom, znate, ali Basile se posebno trudio da se s njim sprijatelji onda kad
su mu prijatelji bili najpotrebniji, a nigdje ih nije bilo.
Kad je završio priču, Dredd je maknuo pladanj s njezina krila i odnio ga
na komodu na drugoj strani sobe. – Što se dogodilo s policajcem? – upita
Remy.
– Podnio je ostavku pod pritiskom.
– I otvorio Dreddovu trgovinu?
Okrenuo se prema njoj. – To je bilo prije osam godina. Otad se nisam
brijao. – Njegova se brada razdvojila i pojavio se kratkotrajni osmijeh. – Je li
bila riječ o samoobrani?
– Da, ali nije u tome stvar. Riječ je o tome da je Basile policajcu Dreddu
Michoudu vjerovao dok se ne dokaže suprotno. Basile nije imao čina, ali je
stao uz mene i to nije tajio, iako to nije bilo ni popularno ni politički mudro.
Kad se vratio do kreveta, donio je tamnomodru bočicu. Otvorio ju je i
usuo kapljicu tvari u šalicu čaja koja se pušila na sanduku što je služio kao
noćni ormarić.
– Hajde sada, popijte ovo, cher’. Umorio sam vas svim tim brbljanjem.
Vrijeme je da ponovno usnete.
 – Što mi to dajete? – upita Remy.
– Ne biste prepoznali naziv kad bih vam rekao.
– Mislim da je to Bayer otopljen u vodi. – Remy podigne glavu i ugleda
temu njihova razgovora kako stoji na otvorenim vratima. Šaleći se doda:
– No bočica tajanstvena izgleda je zgodna ideja, Dredd. Tako izgledaš
kao pravi alkemičar.
Dredd se namršti. – To pokazuje koliko ti znaš. Gutljaj ovoga bi te
oborio na dupe i držao te bez svijesti oko tjedan dana.
Soba je već bila pretrpana Dreddovom zbirkom otpada, ali se činilo da se
još smanjila kad se Basile ugurao između komode i podnožja kreveta. –
Kako joj je?
– Zašto ne pitaš nju?
Zapravo, Remy je bilo drago da joj se Basile nije izravno obratio. Radije
bi ga ignorirala. – Gdje ste naučili vještinu liječenja, Dredd?
– Od moje bake. Jeste li ikad čuli za traiteur?
– Iscjelitelj?
– Znate francuski?
To je rekao Basile koji je zvučio iznenađeno.
– I španjolski – kratko odgovori Remy, a potom se ponovno obrati
Dreddu. – Cajunski3 dijalekt se razlikuje od školskog francuskog, zar ne?
– Moglo bi se reći – nasmijao se. – Kad međusobno razgovaramo, nitko
nas ne razumije. I tako nam se sviđa.
– Kakva je bila vaša baka?
– Zastrašujuća. Već je bila stara kad je njezin najmlađi sin dobio mene. Iz
nekog razloga, koji nikad nisam mogao shvatiti, stara me je gospođa uzela
pod svoje. Običavala me je voditi sa sobom u močvaru gdje je skupljala
sastojke za svoje pripravke. Imala ih je na desetke. Ljudi su od nje tražili
lijek za sve i svašta, od žutice do ljubomore. – Čini se da je bila fascinantna
žena.
 Kimnuo je svojom čupavom glavom. – Iscjelitelji postoje jednako dugo
kao i Cajuni. Neki ih smatraju vješticama koje se bave crnom magijom. To
su zapravo žene koje imaju poseban dar za iscjeljivanje i poznaju ljekovito
bilje.
– Žene?
– Uglavnom. Ja sam rijetkost – rekao je, gotovo kao da se hvali. – Nisam
naučio sve što je baka Michoud znala, to ni slučajno, ali kad sam preselio
ovamo, počeo sam pripravljati neke od njezinih manje kompliciranih eliksira.
– Otrovat ćeš nekoga jednog od ovih dana – reče Basile. – Pa, večeras
neću – odbrusi Dredd. Tada je, kao da prkosi Basileu, prinio šalicu čaja
Remynim usnama. – Ispij to, cher’!
Basile bi mogao imati pravo. Čaj bi mogao biti toksičan, a ona će zaspati
tako dubokim snom da se nikad neće probuditi. No instinktivno je vjerovala
Dreddu, te je pila dok nije ispraznila šalicu. Stavio ju je na pladanj od večere
i odnio ga do vrata, a ondje je zastao i zarežao prema Basileu: – Nemoj je
gnjaviti.
Kad su ostali sami, Remy je izbjegavala pogledati ga. Djelovao je
opakije od aligatorove lubanje na komodi iza sebe, ili zmijske kože od dva
metra pričvršćene na novinama pokrivenom zidu. Zapravo je više voljela biti
sama s Dreddovim jezovitim ukrasima nego s Basileom. Dobrodošla
pospanost već je počela strujiti njezinim tijelom, ali se osjećala ranjivom dok
je sklopljenih očiju ondje ležala, a on je zurio u nju. Iznad ruba prljave plahte
njezina su ramena bila gola. Nije se sjećala kako se razodjenula. Nije se
željela sjećati.
– Da sam doista mislio da bi vas mogao otrovati, ne bih vas doveo k
njemu.
Govorio je tiho, ali je u malenoj prostoriji njegov glas djelovao
neprirodno glasno, a zvučni valovi opipljivo. Vjerojatnije je da je Dreddov
domaći napitak za uspavljivanje otupio njezin um, ali izoštrio njezina osjetila.
Borila se protiv poriva da ga pogleda, ali podnožje kreveta je neumoljivo
privlačilo njezine oči. Šakama je obujmio željeznu ogradu u dnu kreveta.
Činilo se da je steže jako čvrsto, i naginjao se na nju, gurajući prema dolje,
kao da se boji da bi mogla početi lebdjeti. – Da me niste donijeli ovamo,
gospodine Basile, što biste bili učinili sa mnom? Ostavili me uz cestu?
– Nikad nisam želio da budete ozlijeđeni.
– Pa, ozlijeđena sam. – Tvrdoglavo je šutio, ali nije se čudila što se nije
ispričao. – Vaše je prerušavanje doista bilo uspješno. – Hvala.
– Je li otac Gregory pravi?
– Ne. On je glumac kojega sam zastrašivanjem natjerao da mi pomogne u
ovome. On je kriv što ste ozlijeđeni. Vi i ja trebali smo sami otići iz
Crossroadsa.
– Što ste s njim učinili?
– Ništa nisam s njim učinio – prasne Burke. – Kad sam se jutros
probudio, njega više nije bilo. Zbrisao je malo prije svanuća. Nije znala treba
li mu vjerovati ili ne, ali je pretpostavila da bi se oca Gregoryja riješio jučer,
kad je bio onako bijesan na njega, da ga se htio otarasiti zauvijek. – Ovo vam
neće proći nekažnjeno, gospodine Basile. – To niti ne očekujem.
– Onda što se nadate da ćete postići?
– Spokoj duše.
– To je sve?
– To je mnogo.
Uputila mu je dugi pogled, ali je njegovo lice ostalo bezizražajno. – Što
će biti sa mnom?
– Preživjet ćete da biste o tome mogli pričati.
– Pinkie će vas ubiti.
Zaobišao je donji dio kreveta i stao sa strane. Svoju je ruku, na kojoj su
se još uvijek vidjele četiri ogrebotine što su ih ostavili njezini nokti, ispružio
prema njoj.
– Ne! – kriknula je. Usprkos malaksalosti, uhvatila ga je za zapešće. –
Pustite me.
 – Što radite? Nemojte me ozlijediti.
– Pustite me – ponovio je.
Spustila je ruku jer nije imala snage boriti se protiv njega. Njezine su oči
prestrašeno slijedile njegovu ruku dok se približavala jastuku. Prstima joj je
dotaknuo kosu.
Potom je povukao ruku, a ona je između njegova palca i kažiprsta
ugledala perce – bijelo, pahuljasto, zavijeno perce iz Dreddova jastuka iz
kojeg se širi miris plijesni.
– Zar me se bojite?
Pogled je prikovala na sićušno perce kao da je to hipnotični talisman.
Polako se okrenula prema njemu. – Da.
Razmislio je o tome, ali nije požurio s uvjeravanjem da nema razloga
bojati ga se. – Imate li bolova?
Kao da ju je to podsjetilo da je pod utjecajem sedativa, njezine su se oči
sklopile. – Ne.
– Bilo gdje? – Ne.
– Boli li vas usna gdje ste se ugrizli?
– Zar sam se ugrizla?
– Sinoć je krvarila.
– Oh, sad se sjećam. Ne, ne boli me.
– Izaziva li vam Dreddov lijek mučninu?
– Ni najmanje.
– Mislio sam da možda ne biste smjeli piti te stvari. Možda nije dobro
za... Želim reći, trebam li mu reći za dijete koje ste izgubili? – Da sam još
uvijek trudna, možda, ali... – Naglo joj se razbistrilo u glavi, ali oči je s
mukom otvorila, a i tada je Burke Basile djelovao vrlo mutno.
Još uvijek je nepomično stajao kraj kreveta, a micala se samo njegova
desna šaka koja se stezala i opuštala, i netremice zurio u nju, kao da joj može
čitati misli i zagledati u dušu.
 – Odakle vi znate za moje dijete?
Kad se Doug Patout vratio u svoj ured, nije se začudio da ga ondje čeka
Pinkie Duvall. Prije no što je za sobom zatvorio vrata, Duvall je prešao u
napad. – Gdje si bio cijeli dan?
Patout je shvatio u kakvom je raspoloženju njegov posjetitelj, a znao je i
razlog tome, te je preskočio uobičajene ljubaznosti. Skinuo je sako i objesio
ga, a potom je sjeo za stol. – U okrugu Jefferson. Neobično je da je to u
posljednja dvadeset četiri sata postalo vrlo zanimljivo mjesto. Koliko sam
shvatio, i ti si sinoć bio u onom kraju. – Dakle, znaš.
– Da, znam. Međutim, ne znam zašto si pred šerifom izveo onu predstavu.
Zašto nisi dopustio da policija preuzme stvar u svoje ruke dok je trag još
uvijek bio vruć?
– Ja na vlastiti način rješavam svoje probleme.
– Ovo je znatno više od problema, Duvall.
– Ono je izvan tvoje nadležnosti, Patout. Što si ti rekao onim
seljačinama?
– Ništa više nego ti, ali proveo sam dva sata u šerifovu uredu.
Zahvaljujući profesionalnoj susretljivosti, dopustili su mi da pročitam izjave
očevidaca. Razgovarao sam sa šerifovim zamjenicima koji su prvi stigli na
mjesto događaja. Iako si ih uvjerio da incident nije ništa više od bizarnog niza
pogrešno protumačenih događaja, meni se čini da je tvoja žena oteta. –
Završio je mrzovoljnim pitanjem: – Ne misliš li da bi o tome trebalo
obavijestiti FBI?
– Ne. Jer kad ulovim Burkea Basila, sam ću ga ubiti. Njegova je
arogancija zaprepastila i naljutila Douga Patouta. – Prokleto si drzak kad
ovako dolaziš u moj ured i to govoriš. – Naglo je otvorio najdonju ladicu i
izvadio bocu viskija Jack Daniel’s. Izlio je ostatke zaboravljene jutarnje kave
u plastičnu vrećicu u kanti za smeće, a potom je u šalicu natočio viski. –
Negdje postoji još jedna šalica.
– Ne, hvala. Ne pijem s policajcima.
 – Arogancija i uvrede. – Patout podigne šalicu prema Duvallu, osnaži se
jednim viskijem, natoči drugi, ispije ga, a potom se obrati najmoćnijem
odvjetniku u gradu koji je upravo drsko izjavio da će ubiti policajca – bivšeg
policajca – jer mu je oteo ženu. – Kako je gospođa Duvall došla u vezu s tim
takozvanim svećenicima? Duvall mu je ispričao sve što je znao o varci s
Jennynom kućom i priznao da se sam bavio detektivskim poslom ranije toga
dana, a to ga je dovelo do jeftinog hotela. Kad je Patout čuo za groblje,
iskrivljeno se nasmiješio.
– To zvuči baš poput Basilea. Također objašnjava njegov motiv za sve
ovo. – Sa žaljenjem je odmahnuo glavom i promrmljao: – Isuse, zacijelo je
poludio.
– Ne, nije poludio – reče Duvall. – Da jest lud, možda bi mi ga bilo žao
pa bih ga brzo ubio. No budući da je on prepredeni gad koji točno zna što
radi, iščupat ću mu jebeno srce dok još uvijek kuca. – Savjetujem da pripaziš
što govoriš, Duvall. Sjeti se gdje se nalaziš. – Znam gdje se nalazim, i nije
me briga. Ništa od onoga što kažem neće ići dalje od ovog stola. Jednako
kao ni ja, ni ti ne želiš da se u ovo petlja onaj priprosti šerif ili savezni agenti,
jer želiš zaštititi ugled NOPD-a i svog prijatelja Basilea.
– Koji je dao otkaz. Više nema nikakve veze s policijom i stoga više
nisam odgovoran za njega.
– Ne, službeno nisi. No ako je ovako zaglibio tako brzo nakon ostavke,
ljudi će se početi pitati zašto nitko nije prepoznao znakove prije no što je
prasnuo. Zašto nije bilo psihološkog savjetovanja nakon što je ubio Stuarta?
Zašto šef njegova odjela nije bio svjestan Basileova emocionalnog
propadanja? Shvaćaš li na što ciljam, Patout? Ako se ne dočepam Basilea
prije policije, imat ćeš na glavi hrpu govana. – Prestani mi prijetiti, Duvall.
– Samo ti govorim kako stvari stoje.
– Ako je Burke prekršio zakon, bit će kažnjen u skladu s tim. – Prokleto
si u pravu da će biti kažnjen.
Doug je poželio da je Burke ovdje. Uživao bi gledajući kako je Pinkie
Duvall sveden na razdraženi ispad običnog čovjeka. Doug je vraški sigurno
uživao dok je gledao Duvalla tako uzrujanog. U mislima je čestitao prijatelju
što je to postigao.
– Ubiti Basilea možda neće biti tako lako kako ti misliš – reče. – Shvaćaš
li kakav je čovjek tvoj protivnik?
Poštenje mu izvire iz svih pora. Čast mu je drugo ime. – Doista? –
Duvall prezirno otpuhne kroz nos. – Očito ga ne poznaješ onako dobro kako
misliš da ga poznaješ. – Možda ne – prizna Patout. – Nikad ne bih pomislio
da će sve staviti na kocku i učiniti nešto ovako dramatično, ali učinio je, a to
situaciju čini još opasnijom za tebe. Basile ne očekuje da će ovo mirno
završiti. Neće nauditi tvojoj ženi. Ne bojim se za njezinu sigurnost. Ali se
bojim za tvoju.
– Ne bojim se tog propaliteta koji hoda naokolo maskiran u svećenika, za
Boga miloga.
– Trebao bi se bojati. Basile je pametan. Mnogo pametniji od mene, a
možda čak i od tebe, Duvall, iako znam kako misliš da to nije moguće.
Motivira ga želja za osvetom. To je snažan motiv. Bio bi budala kad ga se ne
bi bojao.
Duvall je bijesno zurio u njega, ali nije reagirao ni na uvredu ni na hvalu
upućenu Basileu. – Tko je taj drugi momak?
– Drugi svećenik? Ne znam.
– Gdje da počnem tražiti Basilea?
– Ni to ne znam. Ali kombijem ne može daleko stići. Zahvaljujući opisu,
bit će ga lako opaziti.
– Kombi je pronađen.
Ta je vijest iznenadila Patouta. – Gdje? Tko ga je našao? – Poslao sam
neke ljude u potragu. Pronađen je prije dva sata, napušten i do polovice
potopljen u dva metra vode u močvarnom rukavcu prema Houmi.
– Gdje je sada?
– To nikad nećeš saznati.
 – Duvall, zahtijevam da ga se preda policiji kao dokaz. – Zahtijevaš? –
rugao se. – Zaboravi, Patout. Čak i ako zahtijevaš, kombije sad već povijest.
Patout je zabezeknuto zurio u Duvalla i smućeno odmahivao glavom. – Ti
si jednako lud kao i Burke. Ne mogu dopustiti da ovo ide dalje. – Posegnuo
je za telefonom, ali mu je Duvall izbio slušalicu iz ruke.
Patout je skočio na noge i ljutito se suprotstavio odvjetniku. – Ovo je već
otišlo predaleko, Duvall, čak i za tebe. Moraš obavijestiti FBI. – Pinkieju
Duvallu nije potreban FBI.
– Nije mu potreban ili ga ne želi? – Patout zabije kažiprst u Duvallova
prsa. – Ne želiš da se FBI uplete jer imaš previše toga za sakriti. Kad bi
počeli istraživati tvoje poslove, mogli bi zaboraviti otmicu tvoje žene i
okomiti se na nešto doista veliko.
Iako je Patout shvaćao da zuri u oči čudovišta bez savjesti, čudovište se
cerilo. Duvallov je glas bio hladan, tih i prijeteći. – Pazi, Patout. Ne želiš me
uzrujati, zar ne?
Gurnuo je u stranu Patoutovu ruku. – Znam koliko voliš svoj sadašnji
položaj u NOPD-u. Također znam da pucaš na mjesto zamjenika upravitelja.
Stoga ti predlažem da odmah počneš tražiti svog momka Basilea, te da ne
prestaješ tražiti sve dok ga ne nađeš. Inače će tvoja blistava karijera ovdje
završiti.
Patoutov se svijet vrtio oko njegove karijere. Rano je u životu zaključio
da se njegova stremljenja ne uklapaju u uspješni obiteljski život, te je
odustao od braka i djece, živio je sam i posve se posvetio svom poslu. Bez
žaljenja je karijeru učinio središtem svog života. Vraški je sigurno da to ne
želi izgubiti.
Znao je kako Duvall ima dobre veze, pa nije mogao olako shvatiti
njegove prijetnje. Također je znao da uz svaku prijetnju što je Duvall
izgovori ide još desetak nagovještenih, a baš su ga ta neizgovorena
upozorenja najviše zabrinjavala.
– Ako ih uspijem naći – polako će Patout – i ako Basile pristane da sad i
ovdje okonča svoju suludu osvetu, moraš mi dati riječ da ga nećeš taknuti.
 Duvall je trenutak razmišljao o tome, a potom je ispružio ruku preko
stola i rukovao se s Patoutom, kao da su sklopili nagodbu. Ali je rekao: – Ne
dolazi u obzir, Patout. Gad mi je uzeo ženu. Mora umrijeti.
 24. poglavlje

– Sve je spremno – reče Burke, ignorirajući šutljive prijekore svoja dva

pratioca. Remy Duvall je sjedila na hrđavoj metalnoj vrtnoj stolici na trijemu.
Vanjski zid iza nje bio je pojačan prastarim registracijskim pločicama.
Dredd je stavljao mamac na udicu, a iz ugla usana virila mu je cigareta.
Dim cigarete miješao se s izmaglicom što se dizala s površine močvare. –
Nastaviš li s ovim, onda si prokleta budala – mrmljao je dok je račića
namještao na udicu.
– To si mi već rekao otprilike tisuću puta. – Burke je kretnjom pozvao
Remy da dođe na mol i pode do malenog čamca što ga je napunio zalihama iz
Dreddove prodavaonice.
– Zar ne vidiš da je slaba poput mačića? – Dredd je ispustio svoj pribor
za ribolov i prišao joj. Svoju je kvrgavu ruku zavukao ispod njezine i
pomogao joj da ustane. Poveo ju je oko bijelog porculanskog lavora, u kojem
je ljeti sadio cvijeće, ali je sada služio za smeće i opuške. Zajedno su krenuli
molom do stupa za koji je čamac bio privezan. Burke je prvi ušao u čamac i
ponudio joj ruku. Opazio je da je oklijevala prije nego je prihvatila njegovu
ruku, ali je ipak to učinila i oprezno koraknula u nesigurno plovilo. Burke ju
je pridržao dok se spuštala na grubu dasku položenu od jedne na drugu
stranu, te je tako nastalo neudobno sjedalo. Spustila je ruke s obje strane
bokova i čvrsto se uhvatila za dasku dok je zurila u uskovitlanu maglu i
neprozirnu vodu ispod sebe.
– Doći ću po nove zalihe za dan ili dva – Burke je rekao Dreddu dok je
odvezivao čamac.
– Siguran si da se nećeš izgubiti?
– Siguran sam.
 – Ako se izgubiš...
– Neću.
– Dobro, dobro. – Pogledavši Remy, Dredd reče: – Neka se dobro brine
za vas, cher’. Ne bude li tako, morat će meni odgovarati. – Bili ste vrlo
ljubazni, Dredd. Hvala vam. Mekoća njezina glasa izazvala je u Burkea
osjećaj da je peti kotač u vrlo osjetljivoj situaciji.
– Ako se neka od njezinih rana otvori... – počne Dredd. – Već si mi rekao
što mi je činiti – nestrpljivo ga prekine Burke. Stariji je čovjek nešto ispod
glasa promrmljao. Burke ga nije razumio, ali je zaključio da je tako bolje.
Već je ionako sve čuo, od A do Ž, tako da bi mogao napamet izrecitirati
Dreddovu prodiku.
Dredd je praktički bio pustinjak. Ni za koga se nije vezao. No postao je
budalasto odan Remy Duvall, što bi Burkea zabavljalo da ga nije toliko
živciralo. Činilo se da ima utjecaj na svakog muškarca kojeg upozna, različit
ovisno o čovjeku, ali podjednako snažan.
Međutim, nije želio da se rastanu kivni jedan na drugoga, pa mu je
doviknuo: – Hvala na svemu, Dredd.
Stariji je čovjek pljunuo u vodu, promašivši Burkea za samo nekoliko
centimetara. – Držite ruke u čamcu. Još je malo rano za njih, ali za tjedan ili
dva bit će vraški gladni.
Burke je čuo za dva stara aligatora koje je Dredd previše volio da bi ih
ubio, i prema kojima se odnosio kao prema kućnim ljubimcima. Je li to bila
istina ili laž što ju je Dredd širio naokolo kako bi se riješio neželjenih uljeza,
Burke nije bio siguran, ali je rukom pokazao da je čuo upozorenje.
Dodao je još benzina vanjskom motoru i okrenuo kormilo pa je plovilo
krenulo kroz maglu. Trenutak prije skretanja u močvarni rukavac, osvrnuo se
natrag. Dredd je sjedio na rubu mola i pecao, njegova duga siva brada
počivala mu je na prsima, a bose noge visjele su nad vodom nevidljivom
zbog magle koja je lelujala oko njegovih listova. – Zar mu nije hladno? –
Remy Duvall je također promatrala starca. – Njegova je koža previše
otvrdnula. Otkako je preselio ovamo, nikad na njemu nisam vidio više
odjeće. Je li vama hladno? – Ne.
– Recite mi ako vam bude hladno. Donijet ću vam deku. – Nije shvaćao
kako bi joj moglo biti hladno jer je na sebi imala Dreddovu staru odjeću i
bila je umotana u plastičnu kabanicu, ali nešto ju je mučilo. Sjedila je
ukočeno poput stupa i čvrsto stezala dasku, kao da joj život ovisi o tome.
– Imat ćete ivere.
– Molim?
– Budete li se tako grčevito držali za dasku, iverje bi vam se moglo zabiti
u šake. Možete se opustiti. Postigli smo najveću brzinu. Za plovidbu ovim
rukavcima nije potreban čamac velike brzine. – Ne bih znala. Prvi put se
nalazim ovdje.
– U močvari?
– U čamcu.
Nasmijao se s nerazumijevanjem. – Živite u gradu koji praktički pluta, a
nikad niste bili u čamcu?
– Ne – odbrusi Remy. – Nikad nisam bila u čamcu. Koliko jasnije to
mogu reći?
Njezin oštri odgovor natjerao je pelikana u bijeg. Poletio je iz svog
skloništa uz snažni i bučni lepet krila, a zvuk je prestrašio gospođu Duvall pa
se trgnula.
– Mirno – reče Burke.
Velika je ptica okrznula površinu vode samo nekoliko metara dalje od
njih, ali je očito zaključila da bi drugdje mogla naći bolju lovinu. Uzdigla se
iz magle poput simbolične mitološke prikaze i nestala iznad krošnji. Ovisno o
stajalištu, močvara može biti ili hram ili noćna mora. Burke je poštivao
njezine opasnosti, ali ju je volio. Upoznao ju je na fakultetu kad su on i
članovi njegova bratstva ondje provodili pivom omamljene vikende i
istraživali kilometre močvare i njezinih rukavaca. Kad je sad razmišljao o
tome, shvaćao je kako su bili nepromišljeni i glupi u tim pustolovinama, ali
nekako su preživjeli bez ozbiljnijih posljedica, samo uz mamurluke, opekline
od sunca i ubode insekata. Obećao je sebi da će si kupiti mjesto za bijeg,
ako ikada skupi dovoljno gotovine. No na koncu je s bratom podijelio
troškove ribarske kolibe. Joe je uživao u vikendima što su ih ondje zajedno
provodili, ali se nikad nije onako divio primitivnoj mistici močvare kao
Burke. Tog je jutra djelovala posebno prijeteće, nadrealistični,
monokromatski krajolik sastavljen od vode, magle i golih, mahovinom
pokrivenih stabala čije su se kvrgave, gole grane pružale prema niskim
oblacima metalno sive boje.
U očima nekoga tko nikad nije upoznao njezinu neobičnu ljepotu,
močvara zasigurno djeluje poput noćne more. Pogotovo ako je ta osoba sama
s nekim kome ne vjeruje i koga se boji.
Pogledao ju je i zbunio se kad ju je uhvatio kako zuri u njega. – Kako ste
znali za moje dijete?
Prošle je večeri uspio izbjeći odgovor. Samo je nekoliko trenutaka zurila
u njega, a tada je Dreddov napitak počeo djelovati. Tada su se njezine oči
zatvorile, opustila se na jastucima i trenutno zapala u dubok san.
Jučer mu je u neko doba dana palo na pamet da možda ne bi smjela
uzimati jake lijekove tako brzo nakon spontanog pobačaja. Mogu li Dreddovi
eliksiri izazvati grčeve, još spontanog krvarenja? Mogućnosti su ga
zabrinjavale. Što se događa sa ženom kad izgubi dijete? Koliko je dugo
potrebno za oporavak i kakve su posljedice? Nije imao pojma. Nakon svog
prvog seksualnog doživljaja sa šesnaest godina, mnogo je puta istraživao
žensko tijelo. Prilično se dobro snalazio u tome. Naravno, godine braka
obogatile su njegovo znanje. Upoznao je vokabular i prilično ga je dobro
razumio. Znao je osnove o ciklusima, podvezivanju jajovoda, estrogenu,
kiretaži i histerektomiji. Više od toga nije želio znati. Uz izuzetak medicinara,
zar bilo koji muškarac doista želi upoznati i razumjeti zamršenost ženskog
tijela? Zagonetke zatvorene u tom relativno malenom prostoru izazivale su i
fascinirale Čovjeka od Postanka. Bezbrojne galaksije nisu nadahnule toliko
nagađanja, čuđenja ili strahopoštovanja.
Tajnovitost je bitni dio privlačnosti. Barem za Burkea Basilea. Nije želio
da se njegove iluzije rasprše. Nije želio ugroziti poetičnu sliku što je u njemu
stvara ženstvenost.
Bez obzira na to, sinoć je morao pitati za njezin spontani pobačaj. Želio je
smiriti svoje strahove i znati mogu li joj Dreddovi pripravci naškoditi. –
Odgovorite mi – reče Remy. – Kako ste znali za moje dijete? Nitko nije znao,
osim moje liječnice. Nisam rekla ni živoj duši. – Rekli ste nekome.
Promatrao je njezino lice dok je razmišljala i znao je čim je shvatila
odgovor. Njezine su se usne rastvorile. Zatim ga je pogledala kao da je
antikrist, a oči su joj se ispunile suzama. Jedna joj je kliznula preko kapka i
otkotrljala se niz obraz. Sjetio se kako joj je krv curila iz kuta usana. Jedna
je suza mnogo izražajnija.
– Čuli ste moju ispovijed?
Okrenuo je glavu jer je nije mogao gledati.
– Kako je to moguće?
– Zar je to sada važno?
– Nije. Pretpostavljam da nije važno kako ste to učinili, ali učinili ste. –
Trenutak kasnije, Remy doda: – Vi ste zli, gospodine Basile. Nije bio baš
previše ponosan na svoje djelo. Ali njegova nečista savjest samo je u njemu
izazvala želju da je povrijedi. – Bacate kamenje, gospođo Duvall? To je
čudno, s obzirom da dolazi od žene koja se poput kurve udala za bogataša.
– Što vi znate o tome? Što znate o meni? Ništa!
– Ššš! – Burke podigne ruku.
– Ne znam što mislite o meni. Nije me briga...
– Umuknite! – drekne. Brzo ugasi motor i oslušne. Jasno se čuo zvuk
helikoptera što se približavao. Psujući je ponovno upalio motor i zaputio se u
najgušći šumarak čempresa. Trup čamca udarao je u kvrgavo korijenje
stabala koje je izbijalo iz vode poput stalagmita.
Stavio je ruku na Remynu glavu te je gurnuo naprijed i prema dolje kako
je ne bi udarile niske grane. Čim su se našli pod krošnjama, ponovno je
ugasio motor i uhvatio se za jednu granu kako bi zaustavio plovilo. Srećom,
maglica je pokrivala trag što su ga ostavili za sobom. Remy je gurala njegovu
ruku i pokušala podići glavu. – Budite mirni.
Čvrsto joj je držao glavu i istodobno promatrao nebo. Kao što je
očekivao, nad krošnjama se pojavio helikopter u niskom letu. Bio je
premalen da bi bio jedan od helikoptera kojima se radnici prevoze na
platforme, i nije imao policijska obilježja. Ako je riječ o helikopteru za
nadziranje prometa, pilot se izgubio jer kilometrima uokolo nema automobila.
Mogao bi biti instruktor koji svom učeniku pokazuje močvaru iz ptičje
perspektive, ali to baš nije vjerojatno s obzirom na maglovit dan.
Vjerojatnije je da je riječ o ljudima koje je Pinkie Duvall unajmio kako bi
tražili njegovu ženu i njezina otmičara.
Gospoda Duvall je nastojala maknuti njegovu ruku. – Otišao je. Pustite
me. – Čuo ju je iako joj je glas prigušivala tkanina bezoblične odjeće koju joj
je Dredd dao.
– Ostanite dolje. – Napregnuo je sluh kako bi čuo da li se helikopter
povlači ili se možda vraća da još jednom preleti.
– Ne mogu disati. – Počela se žestoko boriti.
– Rekao sam da ostanete sagnuti. Samo još...
– Pustite me da ustanem.
Osjetivši da je obuzima panika, Burke ju je pustio. Pokušala je ustati,
udarila glavom u granu i pala natrag. Čamac se opasno zaljuljao, a ona se
uhvatila za rubove i time samo uvećala opasnost. Burke ju je uhvatio za
ramena. – Budite mirni, dovraga. Osim ako ne želite da se prevrnemo. A
mislim da to ne želite.
Pokazao je bradom, a ona se okrenula. Aligator je klizio kroz vodu niti
deset metara od njih, tiho i zloslutno presijecajući maglu, a nad površinom su
se vidjeli samo prorezi njegovih gmazovskih očiju. Prestala se opirati, ali je
tiho i brzo dahtala. – Nisam mogla disati. – Žao mi je.
– Pustite mi ruke.
Oprezno je promatrajući, Burke se postupno povukao. Položila je ruke na
prsa kao da pokušava obuzdati njihovo naglo dizanje i spuštanje. – Možete...
možete mi učiniti što god hoćete, ali nemojte me gušiti. – Nisam vas
pokušavao ugušiti. Samo sam pazio da ne udarite glavom o granu.
Potišteno ga je pogledala. – Nastojali ste me spriječiti da dam znak
helikopteru. Nisam glupa, gospodine Basile. – Dobro, istina je. Gurnuo sam
vam glavu dolje da ne biste dali znak helikopteru. Ali više se nemojte tako
otimati. Zamalo ste prevrnuli ovu prokletu stvar. Sljedeći put možda nećemo
imati toliko sreće. – Posljednje što bih željela je završiti u vodi. Ne znam
plivati. Burke je skeptično otpuhnuo kroz nos. – Ni ja nisam glup, gospođo
Duvall.
To je on! To je taj. Otac Gregory. – Pobjednički se smiješeći, Errol je
lupkao prstom po policijskoj fotografiji Gregoryja Jamesa. Već je satima
pregledavao ilegalno dobivene dosjee NOPD-a.
Pinkie je još uvijek bio skeptičan jer je vjerovao da je Errol mogao
izmisliti taj dio priče kako bi spasio sebe. – Gregory James – pročitao je u
dosjeu. – Nema drugih imena. Nekoliko puta uhićen zbog javnog
pokazivanja. Jedna nagodba i jedna uvjetna kazna. – Okrenuo se
besposlenom pomoćniku. – Saznaj kakav je sada njegov status. – On je s
Burkeom Basileom i gospođom Duvall – rekao je Errol kad je službenik
otišao da bi izvršio zadatak.
– Basilea nisi prepoznao, iako si ga vidio na Bardovu suđenju. Zašto bih
vjerovao da možeš identificirati oca Gregoryja?
– Basilea sam vidio samo iz daljine. U svakom slučaju, drukčije je
izgledao kao otac Kevin. Siguran sam da je to otac Gregory. Čak je koristio
vlastito ime.
Pinkie se nije izjašnjavao. – Vidjet ćemo.
Errol se obilno preznojavao dok se službenik nije vratio. – Slaže se,
gospodine Duvall. Gregory James je prije nekoliko mjeseci odslužio
zatvorsku kaznu. Sad je na uvjetnoj slobodi.
– Vidite, rekao sam vam!
 – Pa, čini se da ti dugujem ispriku, Errole. Zahvaljujući tebi, čini se da
identitet oca Gregoryja više nije zagonetka.
Errol se smiješio svima naokolo. Pinkie ga je otpustio, ali mu je rekao
neka bude u blizini ako ga slučajno zatrebaju. Errol se gotovo klanjao dok je
izlazio iz unutrašnjeg ureda, baš kad je Bardo ušao. – Del Ray sve redom
izluđuje. Već je sat vremena ovdje. Kaže da ima neke vitalne informacije, ali
razgovarat će samo s tobom. Možeš li ga sada primiti? Pinkie je ravnodušno
rekao Bardu neka ga pošalje unutra. Del Ray se bavio svakojakim
nezakonitim poslovima, ali najviše zelenaštvom. Uz kockanje na riječnim
brodovima u New Orleansu njegov je posao cvao i time mu jačao ego, koji je
ionako već bio neproporcionalan s čovjekovom vrijednošću.
Bio je opaki, zli, ljigavi mali gad koji je vrlo dobro rukovao nožem. Jedne
se noći malo zanio s jednim od svojih klijenata koji je kasnio s plaćanjem, pa
mu je prerezao grlo. To mu je bilo prvo i, do danas, jedino umorstvo. Usrao
se od straha i dotrčao svom odvjetniku po savjet. Pinkie mu je rekao neka se
nekoliko tjedana pritaji, uvjeravajući ga da nestanak jednog sitnog kockara
neće izazvati nikakvu pometnju u podzemlju New Orleansa. Imao je pravo.
Zločin je ostao neriješen. U međuvremenu, Pinkie je znao gdje je tijelo
pokopano. Doslovno. Sad kad je Pinkiejev život uzdrman, Del Ray je silno
želio uzvratiti uslugu, te pokazati koliko je odan i koristan. Bardo ga je uveo
u ured. Pinkie je odmah prešao na stvar i rekao: – Bit će bolje da ne tratiš
moje vrijeme.
Del Ray je polizao svoje malene, oštre zube. – Ne, gospodine Duvall.
Sviđat će vam se ovo.
Pinkie je sumnjao u to. Del Ray je bio sebični, prepredeni kriminalac,
Sachel bez sjaja. Bio bi svodnik vlastitoj majci kad bi na njoj mogao zaraditi.
No Pinkiejevo je zanimanje začuđujuće raslo dok je slušao Del Rayovu
priču što ju je iznosio hrapavim, prodornim glasom. Kad je završio, Pinkie je
pogledao Barda koji reče: – Dobro zvuči. – I jest dobro, gospodine Duvall –
reče Del Ray.
– Onda kreni.
 – Da, gospodine. – Smiješeći se poput zadovoljnog štakora, Del Ray
iziđe iz prostorije. Bardo je pošao za njim.
Ostavši sam, Pinkie je ustao i protegnuo svoja bolna leđa. Rano tog jutra
istuširao se u uredskoj kupaonici. Roman mu je iz kuće donio čistu odjeću.
Osvježio se, ali se nije odmorio. Oči su ga žuljale od pomanjkanja sna.
Natočio sije piće. Opekavši nepce što ga je kultivirao za stara vina,
iskapio je čašicu najboljeg viskija. Drugo je piće polako pijuckao dok je
zamišljeno šetkao uredom.
Što je previdio? Što bi još mogao učiniti? Koju bi uslugu mogao naplatiti
koja bi mogla ubrzati pronalaženje Remy i ubijanje kujinog sina koji ju je
oteo?
Stavio je u pogon sve raspoložive izvore. Angažirao je veliki broj ljudi.
Radeći precizno poput nevidljivih, dobro uvježbanih komandosa,
pročešljavali su grad i okolna mjesta, postavljali pitanja, slušali glasine. Niti
jedan nije otkrio ništa o boravištu njegove žene. Drugi su radili samo na
prikupljanju informacija o Burkeu Basileu, njegovim interesima, snagama,
slabostima. Unajmio je helikopter koji je letio nisko iznad močvare u potrazi
za njima, ali zasad je pronađen samo napušteni kombi.
Poprskan krvlju.
Je li pripadala Gregoryju Jamesu? Vjerojatno. Prema riječima svjedoka
koji su željeli govoriti, dobro su ga premlatili. No stražnje staklo kombija
također je bilo razbijeno. Zrnca sačme pronađena su u sjedalima.
Moguće je da je prolivena i Remyna krv. No Pinkie nije mogao riskirati
istragu potrebnu da bi se to utvrdilo. Kako bi spriječio upletanje policije,
savezne i lokalne, dao je uništiti kombi.
Ako je Remy živa i ozlijeđena, ako se nalazi u močvari, užasno će se
bojati.
Ili hoće li?
Druga se mogućnost neprimjetno uvukla u Pinkiejeve misli. U početku je
to bila tek maglovita pomisao, poput prvih neugodnih smetnji koje se ne
mogu prepoznati ili lokalizirati, samo neodređena slutnja da nešto nije kako
treba, te predosjećaj da će se situacija još pogoršati prije nego se popravi.
Kako su sati prolazili, a nije bilo nikakvih informacija o Remy ili njezinu
otmičaru, bez poziva ili traženja otkupnine, ideja ga je počela polako
nagrizati, poput raka.
Što ako Remy nije oteta? Što ako je svojevoljno pobjegla s Basileom? To
je bila apsurdna pomisao. Zaprepastilo ga je da njegova podsvijest može
stvoriti tako bizarnu alternativu nečemu što se činilo očitim. Nije bilo
nikakve osnove za to. Baš nikakve. Nije imala razloga da ga ostavi. Volio ju
je. Dao joj je sve što je željela.
Ne, to nije posve točno.
Željela se vjenčati u crkvi, pred svećenikom, a on je to odbio. Brak je bio
sakrament, nešto jako važno tako religioznoj osobi kakva je Remy. Pinkie je
ustvrdio da su to gluposti, kao i veći dio katolicizma. Religija je za žene i
slabe muškarce. Tako su se vjenčali u sučevim odajama, bez ikakvih
ceremonija.
Prema Remynu mišljenju, oni do današnjeg dana žive u grijehu. Isto tako,
željela je dijete. Pinkie se s gnušanjem namrštio pri pomisli da bi se mogla
napuhati poput balona. Na kraju devet bijednih mjeseci jutarnjeg povraćanja,
svakojakih izobličenja i jadnog seksa, što dobiješ? Novorođenče. Isuse.
Bilo je dovoljno loše što je Remy morao dijeliti s njezinom mlađom
sestrom. Njihova uzajamna ljubav stalno ga je živcirala i stvarala mu
probleme. O obitelji je imao slične stavove kao i o religiji. Nije potrebna
muškarcu koji se oslanja sam na sebe.
No međusobna odanost sestara bila mu je i korisna. Rabio ju je kao
kormilo da vrati Remy na pravi put, što ga je on odredio za nju, ako bi katkad
skrenula.
Čim se vratio iz okruga Jefferson, gdje je njegova žena posljednji put
viđena, provjerio je na Akademiji Blagoslovljenog srca. Ne spominjući
Remynu otmicu, raspitao se o Flarri i odahnuo kad je čuo da se njegova
mlada šurjakinja nalazi u ustanovi.
 Remy ne bi otišla bez da povede Flarru. Što je pobilo teoriju da je
pobjegla s Basileom. Na kraju krajeva, gdje ga je mogla upoznati? Kada su i
kako mogli razraditi taj smioni plan? Pinkie je odmahnuo glavom i odlučno
odbacio vlastite sumnje. Nije pobjegla; odvedena je silom i protiv svoje
volje.
Odveo ju je Burke Basile. Kujin sin koji mu se nasmijao u lice kad mu je
ponudio životnu priliku sad ima njegovu ženu. Toliko je znao. No nije znao
što će Basile učiniti s njom.
Ali je mogao zamisliti.
Raspaljen tom mišlju, zavitlao je čašu preko sobe gdje se razbila udarivši
o zid, poprskavši ga skupim viskijem. Errol je uletio u sobu da bi vidio je li
sve u redu. – Izlazi! – Errol se pokunjeno povukao i zatvorio vrata za sobom.
Pinkie je hodao po sobi kao da će se tako riješiti gnjeva. Od dana kad je
od Angel kupio njezinu kćer, Remy je bila njegova. Smjestio ju je u
Blagoslovljeno srce kako bi bio siguran da će ostati čista. Njezino je
znanstveno obrazovanje bilo potrebno, ali prema Pinkiejevu mišljenju, manje
važno od drugog odgoja na kojem je inzistirao. Tražio je da uči pravilno
govoriti i ponašati se, da postane uglađena kako bi mu, kad joj dopusti
izlazak u javnost, služila na ponos.
Nakon vjenčanja naučio ju je svemu što žena doista mora znati, a to je
kako muškarcu pružiti zadovoljstvo. Birao je njezinu odjeću, cipele, nakit.
Skrojio ju je po svojoj mjeri, stvorio za svoju ekskluzivnu uporabu. Žena
Pinkieja Duvalla mora biti savršena kao i njegove orhideje, ili njegovo vino,
ili njegova karijera. Zato je bio toliko bijesan. Remy je sad za njega uništena.
Više nikad ne bi mogao uživati u njoj. Čak i da Basile nije stavio ruku na
nju...
Ali naravno da je to učinio.
No čak i da nije, svi će pretpostaviti da jest, a to je jednako loše. Kako bi
mogao podnijeti da svi misle kako je njegov neprijatelj ševio njegovu ženu?
Ne bi mogao. Neće. Bio bi predmet ismijavanja. Ne, čim je Remy oteta,
postala je oskvrnuta i obilježena, a kao takva, neprihvatljiva.
Slijedom toga, mora umrijeti zajedno s Basileom.
 25. poglavlje

Koliba je stajala na stupovima i tako činila otok okružen vodom boje i

viskoziteta juhe od graška. – Nije baš Ritz – primijetio je Basile kad je
privukao čamac jednoj od starih guma vezanih za stup. Popeo se na mol,
privezao čamac i pomogao joj da iziđe.
– Mostić spaja kolibu s poluotokom – objasnio je pokazujući desno – ali
je zimi, kad je razina vode viša, potopljen. Ionako se gotovo raspada.
Pogledala je preko kanala i vidjela isprepletenu šumu s gustim grmljem i
šašem. S mjesta na kojem je stajala nije se vidjelo suho tlo. Činilo se da sva
vegetacija, čak i stabla, raste iz vode. – Koliko je voda duboka?
– Dovoljno – kratko je rekao i dodao joj smeđu papirnatu vrećicu punu
namirnica. – Vrata su otključana. Ponesite ovo unutra. Remy ga je ostavila da
iskrca stvari iz čamca i slaže ih na mol, oko metar iznad površine vode.
Njezini su koraci šuplje odzvanjali po istrošenim daskama dok je hodala
prema nastambi što ju je zvao kolibom, ali bi joj više odgovarao naziv
daščara.
Podigla je zasun i otvorila vrata. Unutrašnjost je bila mračna jer su sve
škure bile zatvorene. Zaudaralo je po plijesni. Čak i u najotmjenijim kućama
južne Louisiane bio je pravi izazov pobijediti korozivne učinke života na
razini mora. Koliba se očito davno pomirila sa sudbinom.
– Upozorio sam vas da nije luksuzna. – Basile joj je prišao iza leđa i
gurnuo je preko praga. – Zasad stavite vrećicu na stol. Morat ću provjeriti
ima li žohara prije nego sve to raspakiramo. Remy ga je poslušala, a zatim je
pobliže proučila unutrašnjost daščare. U osnovi je to bila jedna prostorija,
iako su postojala jedna vrata na kojima je netko nacrtao znak koji je jasno
govorio da je riječ o zahodu. – Ispire se, u većini slučajeva, u septičku jamu
na otoku – rekao joj je. – Ima i tekuće vode, ali predlažem da pijete samo
vodu iz boca. Za umivanje imam spremnik vani, uza zapadni zid. Ne bih vam
preporučio močvaru, ni za kupanje ni za plivanje. Dobacila mu je ljutiti
pogled preko ramena, a zatim pošla otvoriti škure na prozoru. Dan je još
uvijek bio siv pa je svjetlost bila slaba, ali je ipak malo raspršila tminu.
Uz jedan zid nalazio se kauč koji je izgledao kao da ga je i Caritas
odbacio. U sredini prostorije stajao je kuhinjski stol iz pedesetih, s plastičnim
pločicama na površini i kromiranim nogama prekrivenim hrđom. Noge triju
odgovarajućih stolica bile su u sličnom korozivnom stanju, ali su imale
jastučiće u jarko plavom vinilu. Vidjela je maleno kuhalo na plin s dvije
ploče, ali nije bilo hladnjaka. – Nema struje – rekao je Burke kao da joj čita
misli. – Ali imamo grijalicu na butan, a donio sam punu bocu plina iz
Dreddove prodavaonice. Je li vam hladno?
– Promrzla sam.
Počeo je prtljati oko grijalice; ona je nastavila proučavati okolinu. Osim
ormarića s ladicama i nekoliko nasumce postavljenih polica, jedini drugi veći
komad namještaja bio je dvostruki krevet. Vidljive opruge bile su pune hrđe.
Plavo-bijeli prekrivač bio je pun mrlja.
Nad krevetom je visjela mreža za zaštitu od komaraca. Još dok je
promatrala krevet, na sredinu je doletjela nečim ispunjena jastučnica. –
Donio sam nekoliko čistih plahti – rekao joj je Basile. – Dok ja tamanim
kukce i spremam ove stvari, vi biste mogli napraviti krevet. Zahvalna da ima
nešto raditi, istresla je na krevet sadržaj jastučnice i s olakšanjem ustanovila
da je uz obične bijele plahte ponio i vatirani pokrivač za madrac. – Koliko
dugo ćemo ovdje ostati? – Onoliko koliko vašemu mužu treba da nas nađe. –
Naći će nas.
– Računam na to.
– Možda biste također trebali računati na to da će vas ubiti. Hitro je
prebacivao konzervirane namirnice iz smeđe papirnate vrećice na grubo
izrađene police. Sad je zastao, stavio jednu konzervu na donju policu, pomno
je namjestio, a zatim se polako okrenuo k njoj. – Smatram poštenim da vam
ovo kažem: prije nekoliko tjedana držao sam pištolj i razmišljao o tome da si
raznesem mozak. Jedini razlog što to nisam učinio je taj da ću ubiti ljude
odgovorne za smrt moga prijatelja. Nakon toga, posve mi je svejedno što će
biti sa mnom. – Mislim da griješite, gospodine Basile. Kad dođe do trenutka
odluke između života i smrti, izabrat ćete život.
– Neka bude po vašem – ravnodušno će Burke i vrati se svom poslu. –
Što je s vašom obitelji?
– Nemam je.
– Nemate ženu? – Više ne.
– Shvaćam.
– Ne, ne shvaćate. – Zgužvao je praznu vrećicu. – Nisam vam to rekao
zato da bih vas potaknuo na razgovor, već samo da biste sebe i mene
poštedjeli bilo kakvih taktika zastrašivanja što ste ih smislili. Neće djelovati.
Već znam kako je vaš muž veliki zločesti momak. Ništa što on učini neće
me spriječiti da osvetim smrt Keva Stuarta.
Bacio je vrećicu u kut, izišao i vratio se do čamca kako bi iskrcao
ostatak opreme. Grijalica je širila dovoljno topline. Remy je skinula
Dreddovu vunenu, od moljaca pojedenu jaknu i dovršila namještanje kreveta.
Opazila je poplun složen u kutiji ispod kreveta, izvukla kutiju i uzela poplun.
Pomirisala ga je i zaključila da je u osnovi čist, ali ga treba istresti.
Stigla je do otvorenih vrata, a ondje je srela Basilea s platnenom torbom
na ramenu, koji je ulazio. – Kamo idete?
– Istresti poplun.
Spustio je torbu s ramena na mol. – Ja ću ga istresti. Držao ga je preko
ruba mola i snažno ga istresao. Kad je bio siguran da se ondje nisu ugnijezdili
nikakvi kukci, vratio ga je njoj. – Nema gamadi. – Hvala vam.
Kad se okrenula, čula ga je kako ispod glasa psuje. – Spustite poplun. –
Zašto, što nije u redu?
– Samo ga spustite.
Ne čekajući da ga posluša, uzeo joj je iz ruku poplun, bacio ga na krevet
i istodobno je okrenuo tako da mu je bila okrenuta leđima. Izvukao je
flanelsku košulju iz pojasa hlača što joj ih je Dredd pozajmio i, prije nego se
dospjela pobuniti, podigao je do njezinih ramena tako da su joj leđa ostala
naga.
– Što to radite?
– Košulja vam je na leđima umrljana krvlju. Neke su se rane otvorile.
Dredd će me srediti ako se inficiraju. Sjednite. – Izvukao je jednu od stolica
ispod stola i pritisnuo joj rame, pokušavajući je natjerati da sjedne.
Odupirala se. – Što je bilo?
– Oteo me je čovjek koji je maločas izjavio da mu je namjera ubiti
nekoliko ljudi. Ako sam malo nervozna, možda je to razlog.
Opsovao je. – Neću vas ozlijediti. U redu? Možete se prestati trzati kad
god vam se približim. Sada sjednite i okrenite se. Poslušala ga je, ali je sjela
na sam rub stolice.
Dredd je sve što mu je moglo zatrebati spakirao u platnenu torbu što ju je
donio do stola. Tada je stražnji dio košulje zamotao oko njezina vrata da mu
ne smeta. Remy je prekrižila ruke na prsima i držala košulju. Okrvavljena
mjesta obrisao je komadom vate natopljene antiseptikom. – Peče?
– Ne – lagala je. Divljački je peklo, ali je to stoički izdržala. Radio je
metodički i u tišini, najprije očistivši rane, a potom nanijevši Dreddov
ljekoviti melem na svaku. Njegovi su pokreti bili nevjesti i nesigurni; nije
imao Dreddovu spretnost niti iscjeliteljski dodir, niti je stalno pričao
umirujućim glasom. Tišina je bila neugodnija od bolova. – Koliko često
dolazite ovamo?
– Ne tako često da bi me netko ovdje potražio. Za slučaj da ste mislili
kako bi mogao svratiti neki prijatelj.
– Nisam to mislila.
– Svejedno.
– Dolazite li uvijek sami?
– Katkad s bratom.
 – Koliba je jako malena za dvojicu.
– Bacamo novčić da vidimo tko će dobiti krevet.
– Onaj koji izgubi spava na kauču?
– Hmm. – Bučno je zatvorio poklopac limenke melema i tako joj stavio
do znanja da je završio. – Rane su se zacijelo otvorile dok ste namještali
krevet. Bit će bolje da se ostatak dana odmarate.
– Što je sa mnom?
– Što je s vama?
– Hoću li i ja bacati novčić za krevet?
Nije odmah odgovorio pa je okrenula glavu. Ruke su joj još uvijek bile
prekrižene na prsima, ali je stražnji dio košulje ostao podignut do vrata. Kad
ga je pogledala preko golog ramena, prekasno je shvatila da su mu njezina
pitanja sigurno zvučala poput provokativnog prijedloga. – Kako bismo se
dogovorili, gospođo Duvall? Pismo, ja gubim i dobivam kauč? Glava, ja
pobjeđujem i dobijem krevet, a vi? – Prezirno otpuhne kroz nos. – Valjda bih
trebao biti polaskan budući da se Duvallu prodajete za mnogo više. Ali bez
obzira na to, ne hvala. – Gospođa Duvall?
Del Ray se unese u lice svom klijentu. – Jesam li zamuckivao? – Ne, ali
imaš doista ružnu naviku prskanja sline po ljudima, Del Ray. Mama ti je
trebala staviti aparat za zube kad si bio malen. Ti tvoji istureni gornji zubi isti
su kao tuš.
Del Rayove sitne oči još su se više stisnule. – Siguran sam da ćeš mi
naći neke informacije o gospođi Duvall ako se doista potrudiš i dobro
razmisliš.
– Žena Pinkieja Duvalla?
– Vidiš, već znaš više nego si mislio da znaš.
– To sam pogodio – reče drugi čovjek i ramenima napravi kretnju kao da
ih želi olabaviti. – Ako govoriš o Pinkiejevoj gospođi, nikad je nisam vidio, i
ne znam o čemu govoriš.
 Zelenaš nakrivi glavu i prepredeno se naceri. – A, ma daj. Nemoj lagati
starom Del Rayu. Već smo dugo prijatelji.
– Prijatelji, moje dupe. Ti nisi moj prijatelj. Ti si pošast. – Povrijeđen
sam – reče Del Ray i stavi ruku na srce.
– Daješ li mi riječ da ništa ne znaš o ženi gospodina Duvalla? – Dajem ti
riječ.
– Nisi čuo da je nestala?
– Nestala?
– Dobro, dobro. To je doista bilo dobro. Stvarno iskreno. Kad ne bih znao
bolje, mogao bih doista povjerovati da te je ta vijest iznenadila. Ramena
drugog čovjeka i dalje su bila napeta. Popustio je. – U redu, čuo sam neke
glasine, ali ne znam činjenice. Sad mi se nosi ispred očiju. Imamo sastanak u
petak. Do tada ne želim vidjeti tvoje ružno lice. Kad se njegov klijent
okrenuo, Del Ray naglo ispruži ruku. Držao je nož skakavac. Vrh oštrice
pritisnuo je uz čovjekov obraz. Više se nije smiješio, čak se nije ni opako
cerio. Del Ray reče: – Mogao bi posegnuti za pištoljem, ali mogao bih ti
dobro izrezbariti lice prije nego ga dohvatiš.
– Dao si mi vremena do petka – reče čovjek jedva mičući usne. – Tada
ćeš dobiti svoj novac.
– I ranije si mi lagao.
– Ovog puta ne lažem. Već sam skupio gotovinu. – Jesi li?
– Tako mi Boga.
– Znaš kako ćemo. – Del Ray je povukao oštricu i tupim krajem udarao
po dlanu kao da razmišlja o novoj ideji. – Ako sad pođeš sa mnom, možda
bih nekoga mogao nagovoriti da plati tvoj dug. – Plati moj dug?
– A ti si rekao da ti nisam prijatelj. Nije li te sram? – Zelenaš kretnjom
pozove svog klijenta prema cadillacu parkiranom uz pločnik. – Gospodin
Duvall želi razgovarati s tobom. – Pinkie Duvall želi razgovarati sa mnom?
– Da. Nije li lijepo od njega što te je pozvao, tako osobno?
 – Drago mi je da ste mogli tako brzo doći, gospodine McCuen. Mac je
koraknuo u otmjeno Duvallovo svetište. Del Ray Jones i Wayne Bardo bili
su mu za petama. Ako ovo nije lavlji brlog, onda ne zna što jest. I pogodite
tko je bio Daniel. Šanse su svakako na njihovoj strani. Nastojeći djelovati
ležerno, sjeo je na ponuđenu stolicu. Bardo i Del Ray smjestili su mu se
svaki s jedne strane. Pogledao je odvjetnika ravno u oči. – Pa, ovdje sam,
Duvall. Što želite?
– Želim natrag svoju ženu.
– Natrag? – Mac se silom nasmije. – Izgubili ste je? Ha? Pa, jaje nemam,
ali možete me slobodno pretresti.
Vidio je da se Duvallu ne sviđa njegov smisao za šalu. – To nije
smiješno, McCuen. Oteta je.
– Nije valjda? – usklikne McCuen. Podigao je glavu i pogledao najprije
Del Raya, a potom Barda, uzdigavši obrve kako bi pokazao koliko ga se
dojmila važnost ovog sastanka. Ponovno se okrene Duvallu i reče: – Otmica
je savezni prekršaj. Što želite od mene?
– To nije zagonetka što je treba riješiti. Znam tko ju je oteo. Burke
Basile. Iako je Mac slutio što će uslijediti, pripremio se na to, čak je i sam
sebi to rekao, postalo je službeno kad je riječi izgovorio Duvall. Doug Patout
je postao razdražljiv otkako je pročitao novinski izvještaj o neobičnom
događaju u Crossroadsu. Ljutito se okomio na Maca kad ga je pitao što je
saznao u okrugu Jefferson. Mac ga je obasuo pitanjima, ali Patout nije želio
objašnjavati i tvrdio je da se pokazalo kako nije riječ o policijskom
problemu. Možda nije riječ o službenom policijskom problemu, ali je bilo
jasno zašto je Patout tako uzrujan – potvrđena je njegova bojazan da je
Basile umiješan.
Basile je imao dobar razlog da se osveti Duvallu. No pristupio je tome na
vraški dramatičan način. Je li osveta njegov jedini motiv, pitao se Mac.
Pomisao da bi tu moglo biti još nečega, osim onog očitog, bila je
uznemirujuća. No zaključio je da će od Duvalla najlakše izvući informacije
ako nastavi glumiti budalu. – Zašto mislite da Basile ima vašu ženu? Što bi
on želio s njom? Ah – reče glumeći da mu je iznenada sinulo. – Osvetiti
Keva Stuarta, kladim se.
Duvall je pogledao Barda i slegnuo ramenima na način koji je Maca činio
nervoznim. Kretnja kao da je govorila: Pokušao sam biti ljubazan, ali ne pali.
– McCuen, umoran sam, zabrinut i bijesan. Zato ću odmah prijeći na stvar.
– Dobro. I ja imam pametnijeg posla.
– Unatoč prilično velikoj dodatnoj zaradi, dugujete Del Rayu približno
pedeset tisuća dolara, je li tako?
Mac se našao u škripcu kad su kompanije kreditnih kartica zaprijetile da
će mu ukinuti kredit ukoliko ne plati dospjele rate. Nije mogao reći Toni da
je prokockao svoje prihode umjesto da plati njihove dugove. Niti joj je
mogao reći da prestane rabiti prezadužene kreditne kartice. Gotovina mu je
bila očajnički potrebna pa je potražio pomoć, a našao ju je u odvratnoj osobi
Del Raya Jonesa. Del Ray mu je pozajmio nešto novca, što ga je izgubio na
Super Bowlu. Budući da nije mogao vratiti prvu pozajmicu, Del Ray mu je
pozajmio još. A zatim još. Sad je obećao sam sebi da više nikad neće kockati
ako iz ove zgrade iziđe vlastitim snagama, sa svim udovima bez prijeloma.
Neće se kladiti na konje niti na velike sportske događaje. Klonit će se ajnca,
kockica i pokera. Smjesta će prestati. Dovraga, neće više čak ni novčić
bacati. Budući da je Duvall ionako znao za njegov dug, može ga pojasniti. –
To je oko trideset pet tisuća.
– Nakon današnje večeri penje se na pedeset – obavijesti ga Duvall. – A
sutra će još porasti. Ili... – Zastao je kako bi bio siguran da ga Mac sluša. –
Ili vaš dug može biti zaboravljen. Plaćen u potpunosti. Izbor je vaš.
Bilo mu je poznato kako Duvall operira pa je znao da je to više nego
dobra ponuda. Srce mu ipak nije poskočilo od radosti. – U zamjenu za –
Basilea.
Mac se s nevjericom nasmije. – Ne znam gdje je!
– Sigurno imate neku ideju.
– Nije mi se povjeravao kad smo zajedno radili – reče Mac, a čuo je
kako mu glas postaje visok od nervoze. – Prokleto je sigurno da to ni sada ne
čini.
– Večerao je u vašoj kući dan prije nego je oteo moju ženu. Mac proguta
slinu. Isuse, čovjek sve zna. – To je bilo na moj poziv, oproštajna večera. To
je sve.
– Nije vam povjerio plan otmice?
– Vraga, ne! Gledajte, gospodine Duvall, Basile se nikome ne povjerava.
Pogotovo nakon Stuartove pogibije, šuti kao zaliven. Nitko mu nije blizak.
Zapravo, čak ni Patout. Basile je samotnjak. – Da! – prodere se Duvall. – A
sad je sam s mojom ženom. – Pa, ništa ne znam o tome. Uzalud ste gubili
vrijeme. – Mac je ustao i okrenuo se da pođe, ali se našao licem u lice s Del
Rayom. – Mogao si sebi prištedjeti put, klipane. Rekao sam ti da ništa ne
znam o ovome. Dobit ćeš svoj novac u petak, baš kako sam rekao. –
Odgurnuo je zelenaša u stranu i pošao prema vratima.
Iza njega, Duvall reče: – Prespavajte to, McCuen. Potražite u svom
sjećanju. Možda je Basile ostavio neki trag kojeg se ne možete odmah sjetiti.
Mac pritisne kvaku i otvori vrata. – Ne znam gdje je Basile. Nemojte me
više gnjaviti zbog toga.
– Gospodine McCuen?
– Što je? – Mac je bio srdit i uplašen. Kako će dovraga stvoriti pedeset
tisuća dolara? Do petka, ni manje ni više. Čak i kad bi Del Raya mogao
nagovoriti na odgodu, Duvall je nešto sasvim drugo. Okrenuo se prema
odvjetniku s izrazom drskosti što je nije osjećao. – Što je, Duvall?
– Uruči svojoj ženi moje pozdrave.
Macu je srce gotovo iskočilo iz prsa. – Mojoj ženi? -procijedi hrapavim i
suhim glasom.
– Toni je tako ljupka djevojka.
Mac je pogledao Barda koji je prostački mljacnuo usnama i jezikom, a
Del Ray se na to počeo smijuljiti.
Kad je Mac polako zatvorio vrata Duvallova ureda, još uvijek je bio
unutra.
 26. poglavlje

Gregory je na trenutak pomislio da se ponovno nalazi na pozornici, iako

je svjetlost reflektora bila prigušena i snop raspršen. Čuo je pljesak. Činio se
drukčijim od uobičajenih ovacija, ali je dugo trajao, a to je bilo ugodno.
No kad je trepnuo i razbistrio pogled, otkrio je da ga ipak ne obasjava
kazališni reflektor; radilo se o blijedom mjesecu. Ono što je držao pljeskom
zapravo je bilo ritmičko lupanje čamca o neki Čvrsti predmet u vodi. To bi
moglo biti potopljeno deblo nekog stabla ili tijelo nekakvog čudovišta.
Gregory nije znao, a stigao je blizu točke kad mu je svejedno. Paradoksalno,
ali užas je otupio njegov strah. Močvara stvara dojam bezvremenosti,
pogotovo za oblačnih dana kad je svjetlost jednaka od zore do sumraka, a
suptilna je razlika u nijansama sivila. Procijenio je da je prošlo trideset šest
sati otkako je pobjegao iz Dreddove kolibe, ostavivši bradatog vlasnika tog
sablasnog mjesta da hrče u mreži za spavanje.
Basile je bio u stražnjoj sobi; spavao je sjedeći na stolici kraj kreveta
gospođe Duvall, a brada mu je počivala na prsima. Gregory ga je vidio kroz
prozor dok se šuljao prema kraju mola. Bojao se Basilea čak i dok je spavao,
i s razlogom. U Basileovoj opuštenoj desnoj ruci nalazio se pištolj što ga je
koristio tijekom otmice.
Progutavši jecaj, Gregory je na prstima stigao do kraja mola i spustio se
u čamac što ga je ranije opazio vezan za jedan od sluzavih stupova. Nije
shvaćao koliko je čamac malen dok nije odvezao konopac i odgurnuo plovilo
od mola. U trenutku panike shvatio je da čak ne zna hoće li ta prokleta stvar
plutati. Nije bio siguran da Basile ne bi postupio ekstremno poput europskih
istraživača novog svijeta. Kako bi spriječili bijeg svojih uplašenih i
praznovjernih posada, uništavali su vlastite brodove.
Najmanje stotinu puta tijekom prvih tjeskobnih minuta u vodi razmišljao
je o povratku. Međutim, zapravo se ipak više bojao Basilea nego močvare.
Izabrao je nepoznati užas, u kojem bi mogao stradati, umjesto Basilea za
kojeg je bio siguran da bi ga mogao ubiti. Nakon otprilike pola sata dopustio
je sebi da vjeruje kako Basile nije probušio čamac, te da neće potonuti u
odvratnu vodu. Čamac nije imao motora pa je upravljao veslom dok ga nisu
zapekli mišići ramena i leđa. Trzao se na svaki nepoznati zvuk. Užasavao se
svake sjenke. Želio se predati suzama i očaju, ali je nastavio veslati,
naslijepo gurajući čamac kroz strane vodene putove, bez odredišta ili smjera,
uvjeravajući samoga sebe da će se znati orijentirati čim svane. No svanuće je
samo pojačalo njegovu tjeskobu. Dnevna je svjetlost razotkrila sve opasnosti
što ih je tmina milosrdno skrivala. Kod svakog mreškanja vode zamišljao je
otrovne zmije i pakosne aligatore kako ga promatraju ispod površine. Ptice
monstruoznih raspona krila letjele su nisko i razdraženo kriještale.
Sama jednoličnost terena mogla je svakoga izludjeti. Kretao se naprijed u
nadi da će odmah iza sljedećeg zavoja naići na barem malo drukčiji krajolik.
No činilo mu se da je prešao kilometre, a nije našao nikakvu promjenu, već
samo neznatne izmjene svjetla i sjene.
Oko podneva prvoga dana priznao je da je beznadno izgubljen. Bio je
iscrpljen jer prethodne noći nije oka sklopio. Osjećao je posljedice batina
jače nego odmah nakon što ih je dobio. Jedno mu je oko bilo gotovo posve
zatvoreno od otekline. Dah mu je zviždio kroz pomaknute nosnice iz kojih je
povremeno kapala svježa krv. Oprezno je vršcima prstiju opipao usne i
osjetio da su groteskno natečene. Boljelo ga je iznutra i vani, a dao bi milijun
dolara za aspirin, ali čak i da ga je imao, morao bi ga progutati bez vode.
Vjerujući da će za sat ili dva pronaći izlaz iz močvare gdje će se oporaviti
jelom i pićem, a potom pronaći prijevoz do New Orleansa, nije ponio nikakve
zalihe, čak ni vodu.
Nije imao hrane, ali to mu se činilo nevažnim u usporedbi sa spoznajom
da će umrijeti sam i nevoljen u divljini. Kakav bijedni kraj za momka koji je
odrastao sa svim prednostima što ih je Amerika pružala bogatima i lijepima.
Čak i kad je naišao na nešto što se činilo čvrstim tlom, nije ni pomislio da
se iskrca. Najužasnije razdoblje njegova života – prije proteklog tjedna – bilo
je u ljetnom kampu kamo su ga silom poslali kako bi očvrsnuo. Nije uspio
svladati čak ni najosnovnije vještine logorovanja.
Nakon dva tjedna frustrirani su upravitelji kampa nazvali njegove
roditelje i obećali da će im vratiti uplaćeni novac ako dođu po njega. Čak su
i iskusni lovci i ribolovci postajali žrtvama močvare; stradali su na
neprijateljskom terenu ili su ih ubile zvijeri koje ondje obitavaju. Čitao je
priče o mučnim smrtima. Neki su nesretnici nestali tako da čak ni njihove
obitelji nisu točno znale kakva ih je okrutna sudbina zadesila. Ako Gregory
James nije uspio u ljetnom kampu, sigurno je da nije sposoban –
emocionalno, psihički ili fizički – preživjeti u močvari, a bilo bi ravno
samoubojstvu pokušati se izvući pješice.
Sve dok ostane u čamcu, možda ima nekakvu šansu. Čamac nije posebno
dobro plovilo, ali služi kao plutajući otok relativne sigurnosti. Štiti ga od
izravnog doticaja s prirodnim silama, mesojedima i otrovnim raljama.
No kako su sati prolazili, njegovi su izgledi za preživljavanje postajali
sve slabiji, a njegove su nade nestajale. Nije se sjećao u kojem se trenutku
predao, odložio veslo i legao na smrdljivo dno čamca kako bi čekao Smrt.
Možda je to bilo jučer jer se neodređeno sjećao da je prošla još jedna noć.
Jesu li niski oblaci konačno pustili malo kiše danas ili je to bilo jučer? Nije
znao.
Sad je ponovno noć. Slabašni se mjesec pokušava probiti kroz oblake. To
je lijepo. Odvažni mjesec pruža malo romantike njegovom odlasku. Ako
ponovno zaspi, možda će opet sanjati da se nalazi pod svjetlima pozornice i
igra glavnu ulogu u najvećem hitu na Broadwayu, dobiva izvrsne kritike, a
publika ga obožava i priređuje mu ovacije. Odjednom je Gregoryjevo sneno
maštanje prekinulo tako snažno svjetlo da mu se činilo kako mu probija
lubanju. Nagonski je podigao ruku da bi zaštitio oči. Netko mu je nešto
dovikivao, ali on ništa nije razumio. Pokušao je govoriti, ali je otkrio da ne
može naći glas. Goleme ruke pojavile su se iza jarkog svjetla i uhvatile ga
ispod pazuha, podigle ga iz čamca i grubo ga bacile na mekano, vlažno tlo.
Blato mu se činilo blaženo mekanim. Želio je ležati u blatu, nasloniti obraz na
tu mekoću i vratiti se svome snu.
 No netko ga je okrenuo na leđa i podigao u sjedeći položaj. Nešto su mu
pritisnuli na usne, a on je kriknuo od straha i bola. Potom je malo vode
ispunilo njegova usta i kliznulo mu niz grlo. Pohlepno je počeo piti dok se
nije zagrcnuo.
Kad je prestao kašljati, ponovno je pokušao govoriti.
– H... hvala. – Usne su mu se činile velikim i gumenim, kao da je cijeli
dan proveo na zubarskoj stolici. Prešao je jezikom preko njih i osjetio okus
krvi.
Srećom, ugasili su svjetlo koje ga je probudilo, ali je bilo dovoljno
prirodnog svjetla da bi vidio kako njegovi dobročinitelji nose blatnjave čizme
do koljena. Unutra su zavukli nogavice hlača. Besmisleno se sjetio da on
nikad nije nosio hlače zavučene u bilo kakve čizme. S mukom je izračunao u
glavi: četiri čizme jednako dva čovjeka. Tiho su međusobno razgovarali, ali
Gregory nije mogao razabrati riječi. Podigao je glavu, želeći im ponovno
zahvaliti što su ga spasili, ali kad je ugledao njihova lica, na otečenim su mu
usnama zamrle riječi i on je izgubio svijest.
– Koliko je sati?
Na zvuk njezina glasa Burke se okrenuo od štednjaka. Sjedila je na rubu
kreveta i trljala snene oči.
– Uskoro će šest.
– Zar sam tako dugo spavala?
– U vašem se tijelu još uvijek nalazi nešto od Dreddovih lijekova. Otišla
je u zahod. Kad se vratila, natočila si je čašu vode i polako pila. Trenutak
kasnije, ona reče: – Ulje vam se previše zagrijalo. Doista nije bio vrhunski
kuhar, ali je i ranije pržio ribu i bila je jestiva. – Tko je vas učinio kuharom?
– mrzovoljno upita.
– Sama sam naučila. Burke se nakašljao.
– Malo sam se zapustila. Više nemam mnogo prilike kuhati, ali sigurno
znam kako se to radi, a ako ne smanjite taj plin, riba će izgorjeti, a unutra će
ostati sirova. Rado ću to napraviti umjesto vas.
 – Siguran sam da biste to željeli. A ja bih u lice dobio punu tavu vrelog
ulja.
– Zapravo, gospodine Basile, gladna sam. Rado bih nešto pojela prije
nego izvedem svoj smjeli pokušaj bijega. Osim toga, sumnjam da bih objema
rukama uspjela podići tu tešku željeznu tavu. Ulje je cvrčalo, a dva riblja
fileta prebrzo su postajala prepečena. Pogledao ju je i zaključio da joj
vjerojatno manjka snage za borbu s njim. Stoga se maknuo u stranu i pokazao
joj neka zauzme njegovo mjesto.
– Jeste li vi ulovili ribu?
– Danas poslije podne.
– Ako nemate ništa protiv, krenut ću iz početka. Hoćete li, molim vas,
skinuti tavu sa štednjaka? – Poslušao ju je, a ona je smanjila jačinu plina.
Koristeći se žičanom lopaticom, maknula je pocrnjele filete iz zadimljene
masnoće. Dok se hladila, prstima je promiješala mješavinu brašna i
kukuruzne krupice u koju je uvaljao ribu. – Jeste li dodali soli? – Ovaj, ne.
– Bilo kakvih začina? Odmahnuo je glavom.
Nekoliko limenki začina nalazilo se na uskoj polici iza štednjaka.
Posegnula je za crvenom paprikom. Burke je brzo koraknuo unatrag, a ona se
na to nasmijala. – Gradski policajac podlegao crvenoj paprici – rekla je dok
je sipala prašak u mješavinu za prženje. – Već vidim novinske naslove.
– Više nisam policajac.
– Ne, prešli ste na drugu stranu i odali se zločinu. – Počinio sam samo
jedan zločin. Zasad.
– Nije li otmica malo previše ambiciozna za vaš zločinački početak? –
Zadirkujete me, gospođo Duvall? Mislite da je ovo smiješno? – Iznenađena
njegovim tonom, okrenula se prema njemu. – Smatrate li zabavnim to što je
Wayne Bardo već ubio dvoje ljudi nakon što ga je vaš muž izvukao? Dvoje
za koje znamo, moram naglasiti. Doista je smiješno, zar ne? – A kako vam se
ovo čini? Kad je Kevin Stuart umro, ostavio je za sobom dva sina koji će
odrasti ne znajući kakav sjajan čovjek je bio njihov otac. Kad vam sljedeći
put bude do smijeha, razmislite o tome. – To je Pinkiejev posao, braniti
klijente i dobiti oslobađajuću presudu. Time se bave odvjetnici obrane.
– Pa, vidim da vas je dobro indoktrinirao. No s druge strane, vi ste mala
lukavica, zar ne? Čak i jako mladi, dovoljno ste naučili od svoje majke da
biste se dočepali bogata i moćna muža.
– Nemate pojma o onome o čemu govorite.
– Pogrešno, gospođo Duvall. Imam pojma. Znam sve o Angel, o njezinom
stalnom poslu topless plesačice, kao i o njezinom unosnom dodatnom
zanimanju kurve, što je radila da bi mogla zaraditi za drogu.
To je izazvalo reakciju, ali nije mogao odrediti kakvu. Je li se iznenadila
da on toliko zna? Je li se ljutila jer je govorio o prošlosti što ju je željela
zaboraviti? Je li joj neugodno ili je bijesna? Nije bio siguran. Bez obzira
kako se osjećala, uzvratila mu je istom mjerom.
– Ako vam je sve to poznato, kako mi možete zamjerati što sam željela
pobjeći od nje i takvoga života? Da nisam upoznala Pinkieja, Flarra i ja ...
– Flarra?
– Moja sestra.
Sestra? Kako mu je to promaknulo? Zatim se sjetio njezina odlaska u
otmjenu školu za djevojke. – Koliko joj je godina? – Šesnaest. Ali bila je
jako malena kad nas je Pinkie odveo od majke. – Angel vas je jednostavno
pustila da odete?
– Ne baš tako.
– Onda što? Kako?
Okrenula je glavu, ali je on stao ispred nje i prisilio je da ga gleda. –
Kako ste se povezali s Duvallom?
– Mislila sam da sve znate o tome, gospodine Basile – rugala mu se. –
Mislim da mogu ispuniti praznine.
– Samo izvolite.
– Angel je plesala u jednom od njegovih klubova, ali on joj je plaćao za
nešto više od plesa. On je bio jedan od njezinih klijenata. Jednog je dana
ugledao vas, a vi ste mu se činili ljepšom od mame. Angel vam je rekla da
primijenite nešto od onoga čemu vas je naučila, obećavajući vam da ćete si
prigrabiti bogatog muža. Je li otprilike tako bilo? Njezina se glava spustila
naprijed, naoko od poraza i kajanja, ali je to trajalo samo trenutak. Kad je
prkosno zabacila glavu, u očima su joj blistale suze gnjeva.
– Angel me je doista mnogočemu naučila, gospodine Basile. Sa šest
godina znala sam krasti cigarete za nju bez da me uhvate. Do osme godine
naučila sam krasti hranu kako bih imala večeru. No krađa limenki i kutija
postala je nezgrapna, pa se Angel pobrinula da me jedan od njezinih klijenata
nauči džepariti. Rekao je da sam prirodno nadarena za to. Prsti su mi postali
gipki. Vježbala sam dok nisam nadmašila svog učitelja. Što je bilo dobro, jer
kad se Flarra rodila dobro nam je došao novac od džeparenja za kupovanje
mlijeka i drugih stvari za nju. Zastala je da bi obrisala suzu s obraza. – Samo
što se činilo da nikad nema dovoljno novca za sve, a katkad mi ga je Angel
uzimala da bi kupila drogu prije nego bih ga dospjela potrošiti na dijete.
Stoga sam morala postati hrabrija, krasti češće.
– Jednog sam dana, ispred restorana Antoine’s, ukrala iz pogrešnog
džepa. Pinkie Duvall me je gonio sve do kuće, spreman pozvati policiju. No
tada je vidio kako živimo i predomislio se.
– Dao je ponudu Angel. Zaboravit će krađu u zamjenu za vas. – U
zamjenu za nas obje, Flarru i mene. Majka je pristala na to da on bude naš
skrbnik.
– Kladim se da jest. Vidjela je odakle dolazi Duvall. Gledala je kako mu
se u očima pojavljuje sjaj dok promatra njezinu zrelu, mlađahnu kćer. – Nije
bilo tako – ustvrdila je i žestoko odmahnula glavom. – Pinkie Duvall je
postao vaš skrbnik zbog dobrote svog srca, iz kršćanskog milosrđa? – Burke
se nasmijao. – Čak ni vi u to ne vjerujete. Zašto mislite da ću ja vjerovati?
– Nije morao preuzeti odgovornost i za Flarru.
– Morao je ako je želio da sve djeluje fino i zakonito. Neki sudac možda
ne bi progutao njegovu želju da postane skrbnikom zrele djevojke, ali dvije
zlostavljane i siromašne sestre su druga priča. Možda je podsjećanje na
Kevovu obitelj koja je odbacila njegovo prijateljstvo, ili možda zato što je
osjetio tračak samilosti za malu Remy i njezinu mlađu sestru Flarru, ili je
samo grižnja savjesti raspirivala njegov gnjev i tjerala ga da nastavi. Osjećao
je kako u njemu raste mračna zloba. Želio je okrutnim uvredama šibati Remy
Duvall tako da još netko shvati kako izgleda istinska bol. To je kao da ti je
vlastito srce okruženo bodljikavom žicom. Mislio je da je vrijeme da još
netko iskusi ono što je on proživljavao od noći u kojoj je ubio vlastita
čovjeka. Prišao joj je nekoliko koraka bliže. Više nije imala kamo uzmaknuti,
a on je vidio svoj odraz u njezinim zjenicama.
– Vi ste to izbrisali iz svog uma, ali znali ste tada i znate sada što je
Duvall želio. Želio je mladu kurvu koja je učila od stare profesionalke.
– Zašto me mrzite?
– Kladim se da je vaše djevičanstvo bilo zajamčeno, zar ne? Duvall vas
je mogao vratiti da niste bili onako čisti kako je Angel tvrdila. – Neću vam
dopustiti da tako sa mnom razgovarate. – Je li čekao dan ili dva, ili vas je
iskušao te prve noći? Bacila je na njega lopaticu i pobjegla.
Vrelo mu je ulje opržilo oko. Stavio je ruku na oko i oteturao preko sobe
do vrata. Čim je izišao, nešto tvrdo tresnulo ga je po glavi i bacilo ga na
koljena. Tada je još jedan udarac pao na njegovu glavu. Izgubio je svijest i
srušio se licem na molo.
– Nancy?
Nancy Stuart je ukrcavala svoje bučne sinove na stražnje sjedalo
automobila. Kad je čula svoje ime, okrenula se i iznenađeno uskliknula: –
Doug! Što radiš ovdje, za ime svijeta?
Patout reče: – Stigao sam na vrijeme da vidim malo vježbe. Odgajaš dva
buduća igrača prve lige.
– Osobno mislim da je previše hladno za bejzbol, ali treneri vole rano
početi sezonu.
– Imaš li minutu vremena?
 – Pa – oklijevala je – idemo na pizza zabavu s ekipom. – Hmm. –
Osvrnuo se naokolo i vrškom cipele prčkao po šljunku. – Ispričavam se što
sam te ovako zaskočio, ali treba mi tvoje mišljenje o nečemu o čemu ne treba
razgovarati telefonom.
Zabrinutost se pojavila na njezinom ljepuškastom licu. – Što se događa?
– Riječ je o Basileu. Zbrisao je. Moram ga naći. Dječaci su počeli
prigovarati da će zakasniti. Nancy je otvorila vrata automobila i kretnjom ih
pozvala neka iziđu. – Pođite s Haileyjima. Recite gospođi Hailey da dolazim
za vama. I smirite se!
Ne obazirući se na posljednju uputu, mahnito su potrčali preko
parkirališta prema kombiju u koji su se ukrcavali neobuzdani dječaci. Druga
je mama ukrcala i braću Stuart, a potom je mahnula Nancy pokazujući joj da
je primila poruku.
Okrenuvši se Patoutu, Nancy reče: – Dječacima nedostaje Burke. Stalno
pitaju za njega. Nisam željela da čuju ovaj razgovor. – Nedostaju mu? –
zbunjeno će on. – Mislio sam da je stalni gost u vašoj kući.
– Bio je, dok gaja nisam zamolila da više ne dolazi. Patout je slušao dok
je objašnjavala zašto je Basilea zamolila da ih prestane posjećivati. – Znam
da sam ga povrijedila, Doug, ali mene je boljelo kad je dolazio onako često.
Svaki je njegov posjet bolno podsjećao na Keva i na to kako je umro.
Nastojala sam to učiniti dijelom prošlosti. Burke je sve zadržavao u
sadašnjosti. Patout je pitao kad ih je posljednji put posjetio i namrštio se kad
mu je rekla. – To je otprilike vrijeme kad je dao otkaz.
– Otkaz? Otišao je iz policije? – Ispričao joj je o Basileovu postupnom,
ali stalnom propadanju. Ona obeshrabreno reče: – Čak nisam znala ni da su
se on i Barbara rastali. Nije mi rekao ni riječi o tome. – To nije primio ni
približno onako teško kao Kevovu smrt. To ga još uvijek izjeda. Čak ni ja
nisam shvaćao koliko do... ovoga. – Što se dogodilo, Doug? Što si mislio
kad si rekao da je zbrisao? Želiš li reći da je nestao?
– Čini se tako.
Drhtave je prste prinijela usnama. – Ne misliš da bi naudio sebi? – Ne.
Nije riječ o tome, ali sve drugo što bih ti mogao reći ne bi bilo pošteno prema
Burkeu jer su pojedinosti još uvijek nejasne. – Pojedinosti čega? Zar je...
nešto učinio?
Patout je oklijevao. – Radije ne bih razgovarao o tome, Nancy. Nešto se
dogodilo, ali još nije službeno jer druga zainteresirana strana ne želi da se o
tome zna. Ali situacija je opasna. Budem li imao mnogo sreće i brzo našao
Basilea, možda uspijem spriječiti pravu katastrofu. Ako ne, život na koji smo
navikli za njega će biti gotov.
Kršeći ruke, Nancy zastenje: – To sam ja kriva.
– Ne, ne, nisi. Bio je blizu ruba i bio bi zakoračio preko čak i da nisi
prekinula njegove posjete.
Nije mu povjerovala, već je pitala što bi mogla učiniti da pomogne. –
Reci mi kamo je mogao otići – reče Patout. – Je li ti ikad spomenuo nekakvo
utočište? Neko posebno mjesto? – Ne znam. Ribarska koliba možda, ali... –
Protrljala je čelo kao da želi stimulirati sjećanje. – Ako mi je ikad rekao gdje
se nalazi, ne sjećam se. Barbara će znati.
Na Patoutovu se licu pojavio kiseli izraz. – Pokušavao sam je naći kod
kuće, a tada sam odustao i nazvao školu u kojoj radi. Ona i njezin momak
uzeli su nekoliko slobodnih dana i otišli na Jamaicu. Otputovali su iz grada
prije no što je Basile nestao. Siguran sam da ona ništa ne zna o tome.
Nancy je djelovala potišteno. – Voljela bih da mogu pomoći. Volim
Burkea. Bio je drag prijatelj Kevu i meni. Bilo mi je neizrecivo teško zamoliti
ga da više ne dolazi. Ali ti shvaćaš zašto sam to učinila, je li? – Da,
shvaćam. Siguran sam da je i on to razumio. – Dotaknuo joj je ruku u znak
pozdrava i ispričao se što ju je zadržao. Udaljavajući se, reče: – Sjetiš li se
nečega, nazovi me.
– Jesi li razgovarao s njegovim bratom? Patout stane. – Bratom?
 27. poglavlje

Burke je samo nekoliko minuta bio bez svijesti, ali je u tom kratkom
vremenu Remy Duvall uspjela odveslati dvadeset ili trideset metara.
Pokušavala je upaliti motor.
Dopuzao je do kraja mola i dozivao je. Osjećao je strahovitu bol iza
očnih jabučica pa se pitao čime ga je udarila i kako je tako sitna žena mogla
tako snažno tresnuti.
Kretala se prema kopnu u smjeru što joj ga je ranije pokazao, a zapravo
je staro pristanište bilo na suprotnoj strani. Namjerno ju je krivo uputio. –
Gospođo Duvall, čak i ako stignete do čvrstoga tla, umrijet ćete ondje.
Izgubit ćete se i nikad nećete naći izlaz.
Odustala je od motora, ponovno uzela veslo i počela veslati. Burke je
razmislio o tome da skoči u vodu i pođe za njom. U nekim dijelovima
močvare voda je bila duboka samo do visine koljena. Ali ovdje mu je
sigurno preko glave. Inače to ne bi bio problem. Plivajući bi začas stigao do
čamca. No vrtjelo mu se u glavi i imao je mučninu, te nije bio siguran hoće li
ostati pri svijesti ako pokuša plivati. Mogao bi se utopiti. Tada bi oboje
nastradali jer se nije šalio kad ju je upozoravao na opasnosti što vrebaju na
osobu samu i izgubljenu u močvari.
Preostala mu je samo jedna mogućnost, vrlo neugodna. No nije vidio
drugog načina da je zaustavi, pa se prisilio da ustane. Njihao se na nogama i
morao je na trenutak zatvoriti oči dok se obzor nije vratio u pravi položaj.
Kad je najgora vrtoglavica prošla, teturao je prema kolibi hodajući kao da
pokušava oponašati Johna Waynea. Pištolj je bio ondje gdje ga je sakrio.
Krećući se brzinom koju mu je dopuštala poremećena ravnoteža, vratio se
do kraja mola, uhvatio pištolj objema rukama i uperio ga u maleni čamac. –
Okrenite čamac i vratite se ovamo, gospođo Duvall. – Ignorirala ga je. – Ako
to ne učinite, probušit ću čamac i potopiti ga. Pogledala je prema njemu i
vidjela pištolj, ali to je nije pokolebalo. – Ne, nećete, gospodine Basile.
– Zašto ne?
– Jer bi pucnjevi obavijestili nekoga da smo ovdje, a vi to ne želite. –
Jeste li ikad čuli za prigušivače?
To je privuklo njezinu pozornost. Spustila je veslo. – Vi niste ubojica.
Ako potopite čamac, ja ću se utopiti.
– Podignite veslo i počnite veslati natrag.
Nije učinila nijedno ni drugo. – Sjećate se, rekla sam vam da ne znam
plivati.
– A ja sam vam rekao da nisam glup.
Počeo je pucati i napravio niz savršeno poredanih rupa na boku čamca,
dva centimetra ispod površine vode.
Kasnije mu je palo na pamet da nije vrisnula kako bi čovjek očekivao. Ili
ako jest, nije čuo vrisak zbog kriještanja ptica koje su se već smjestile u
svoja gnijezda u gornjim dijelovima krošnji okolnog drveća. Bučno su se
pobunile. Čak i s prigušivačem, zvuk hitaca se činio glasnim u tišini
sumraka.
Voda što je curila u plovilo odmah ju je uspaničila. Pokušala je zaustaviti
nadiranje vode tako što je šakama pokrila rupe, ali to joj, naravno, nije
pomoglo.
– Možete odmah skočiti u vodu i doplivati natrag, gospođo Duvall. Usput
dovucite i čamac.
– Ne mogu.
– Jasno da možete. Samo uhvatite konopac i vucite ga za sobom. Panika
ju je sve više obuzimala, što je iz daljine djelovalo uvjerljivo. Burke je
sumnjao da ga pokušava prevariti. Po njezinu se izgledu ne bi reklo da je
opasna ili prepredena, ali dosad ga je već nekoliko puta prevarila – bacajući
se prema vratima kombija tijekom jurnjave, pokušavajući izvući ključ iz
kontakt brave, bacajući na njega lopaticu punu vrelog ulja i zamalo mu
prosuvši mozak nekim tupim predmetom kad je izišao iz kolibe. Više ga neće
prevariti njezina igra nježne i bezazlene osobe.
No morao je priznati da je ovo dosad njezina najbolja predstava. Činilo
se da je posve obuzeta panikom kad je ustala i opasno zaljuljala čamac. –
Molim vas, gospodine Basile. Utopit ću se.
– Nećete se utopiti.
– Molim vas!
Dogodilo se kad je ispružila ruku kao da iz te daljine želi uhvatiti
njegovu. Čamac se nagnuo i potom prevrnuo, a ona je pala u gustu vodu.
Mahnito je udarala rukama, ali je potonula. I ostala je dolje. Burke je nije
mogao vidjeti. Zadržavajući dah, tjeskobno je promatrao vodu dok nije
ugledao njezinu glavu kako izbija na površinu. Ispustio je zrak. Još jedan od
njezinih trikova.
Ali bila je vidljiva samo sekundu prije nego je opet nestala, gutajući vodu
i mlatarajući rukama. Ovog se puta nije ponovno pojavila. – Sranje – šapne
Burke. Potom glasnije: – Sranje! Zaboravljajući na bol iza očiju,
zanemarujući mogući potres mozga što ga je pretrpio, ne gubeći vrijeme na
skidanje cipela, bacio je pištolj na molo i zaronio u vodu. Bilo je kao
plivanje kroz zdjelu kaše za doručak. Kao u noćnoj mori, činilo mu se da
slabije napreduje što se više trudi. Kad je stigao do prevrnutog čamca,
gorjelo mu je u plućima i mišićima. Prebacio je ruke preko trupa čamca i
nekoliko puta duboko udahnuo, a zatim se pustio i kliznuo ispod površine.
Plivao je u sve širim krugovima, hvatao naslijepo, sve dok nije morao
izići da bi udahnuo zraka. Kad je to učinio, ugledao je mjehuriće zraka
desetak metara dalje. Osnaživši se još jednim dubokim udahom, bacio se u
onom pravcu.
Osjetio je kako mu je njezina kosa okrznula ruku poput svilenaste morske
trave, ali kad je posegnuo za njom, uhvatio je samo vodu. Njegove su ruke
mahnito tražile dok je nisu našle. Činilo mu se da će mu pluća prsnuti dok ju
je obujmio i odgurnuo se od skliskog dna. Voda nije bila toliko duboka, ali je
bila gusta pa mu se činilo da nikad neće stići do površine.
Kad je konačno izronio, počeo je hvatati dah i istodobno plivati prema
molu, vukući Remy Duvall za sobom. Nije se micala niti se opirala njegovim
pokušajima da je spasi, što obično čine ljudi koji se utapaju. Bojao se saznati
zastoje tako. Prisilio se da je pogleda. Njezino je lice bilo nepomično i bijelo
poput smrti, pokriveno blatom. Kad je stigao do mola, pojavio se novi
problem: kako će se popeti na molo s njom na rukama? Trebalo je to učiniti
što prije. Mlitavo je ležala na njegovoj presavijenoj lijevoj ruci. Koliko je
vremena prošlo otkako je ostala bez kisika?
Hitnoća situacije pružila mu je snage da ispruži desnu ruku i uhvati se za
jednu od kuka. Dvaput se bezuspješno pokušao dovoljno podići da desnu
nogu prebaci na molo. Pri trećem je pokušaju petom udario u dasku i ukopao
je, a zatim je nekoliko sekundi visio nastojeći prikupiti snagu i uvjeriti svoje
mišiće da mogu učiniti ono što će od njih tražiti. Uloživši golemi napor,
pomicao je nogu duž mola dok i nju nije mogao koristiti kao polugu. Na
koncu se, služeći se desnom rukom i laktom, desnim stopalom i koljenom,
uspio povući gore. Kad je trbuhom dotaknuo daske, gotovo se nasmijao od
olakšanja. Povukao je Remy Duvall i ispružio je na molu. Pramenovi kose
zalijepili su joj se za usne. Odgurnuo ih je u stranu i odmah započeo
postupak reanimacije. Jedan, dva, tri, odmor. Jedan, dva, tri, odmor. Zatvoriti
nosnice, udisati zrak u usta. Jedan, dva, tri, odmor. Koliko je vremena
prošlo? Bila je pod vodom dvadeset sekundi kad je skočio. U redu, možda
trideset. Plus četrdeset pet sekundi, možda više, koliko mu je trebalo da
dopliva do čamca. Minuta ispod površine. To je ukupno, koliko?
Jedan, dva, tri, odmor. Jedan, dva...
Iskašljala je vodu. Položio joj je ruku na obraz i okrenuo glavu u stranu
da se ne bi ugušila dok izbacuje vodu što ju je progutala. Potrajalo je
nekoliko minuta dok se njezino disanje nije vratilo u normalu i dok nije
nestala plavkasta boja njezinih usana.
Kad je otvorila oči, gledala je ravno u njega. Nikako nije mogla izbjeći
pogled na njega, a on nikako nije mogao izbjeći optužbu u njezinim očima. –
Žao mi je. Nisam vam vjerovao. Mislio sam da je to neki vaš trik. – Više mu
ništa nije padalo na pamet pa je ponovio: – Žao mi je. Umorno se uspravio i
pogledao preko tamne vode. Čamac je plutao zahvaljujući tome što se
prevrnuo. Ako ga ne dovuče natrag, loše im se piše. Mora odmah nešto
učiniti, prije nego ga sasvim obuzme iscrpljenost pa se neće moći maknuti.
Po drugi je put skočio u vodu.
Ljudska dobrota nije im baš tekla kroza sve žile, ali barem ga nisu ubili.
Još.
Gregory se svim silama trudio da djeluje bezopasno, što nije bilo teško
jer ne samo da je bio bezopasan, već i posve bespomoćan. Osim toga,
pretpostavio je da ni sam Sotona ne bi prestrašio te ljude. Mogli bi mu
prerezati grlo radi zabave, ali ne zato što se osjećaju ugroženima. Što se
njega tiče, utroba mu je drhtala od užasa. Vjerojatno mogu nanjušiti njegov
strah povrh primamljiva mirisa variva od bamije što se kuhalo na štednjaku.
Domaćica kuće donijela mu je zdjelu variva, grubo spustivši posudu na stol.
Nije bila nimalo susretljivija od muškaraca – njezina muža i sina
tinejdžera, zaključio je Gregory – koji su ga doslovce vukli kroz šumu do
ove kuće gdje su ga žena i dvije djevojčice sumnjičavo proučavale.
Pretpostavio je da bi trebao biti zahvalan što su ga spasili prije nego je
postao hranom aligatora, ili umro od gladi i žeđi. Spasili su ga od opasnosti
močvare, ali njihova gostoljubivost nije bila naročita. U svakom trenutku
njihova se sumnjičavost može pretvoriti u prijetnju. Ovo su bili ljudi s kojima
se nije dobro zafrkavati. Pao mu je na pamet film Oslobađanje.
Pokušavajući uspostaviti prijateljsko raspoloženje, nasmiješi se
domaćici. – Ovo izvrsno izgleda. Hvala vam, gospođo. Praktički je zarežala
na njega, otkrivajući rupu gdje je trebalo biti nekoliko zuba. Rekla je nešto
svome mužu na cajunskom francuskom. Progunđao je mrzovoljni odgovor.
Djeca su bila jednako šutljiva kao i njihovi roditelji. Šutke su stajali sa
strane i gledali kako Gregory jede varivo.
Umirao je od gladi, ali je nakon nekoliko zalogaja shvatio da je trebao
malo opreznije pristupiti jelu. Bilo je tamno i obogaćeno račićima, lukom,
rajčicama, krumpirom i rižom, ali je kuharica bila široke ruke sa začinima
koji su ga žestoko zapekli u jednjaku.
Nakon što je popio nekoliko gutljaja vode, nastavio je sporije jesti.
Želudac mu se stisnuo tijekom protekla dva dana, pa se brzo najeo i pojeo
samo pola porcije. – Mnogo vam hvala – rekao je i potapšao se po trbuhu. –
Bilo je izvrsno, ali ja sam se najeo.
Žena je bez komentara maknula zdjelu i žlicu, ali je ostavila čašu vode.
Muškarac mu je sjeo nasuprot. Bio je izrazito dlakav. Oštra crna dlaka stršila
mu je iz nosnica i ušiju. Kosu mu je pritiskala kapa, ali mu je gusta brada
visjela sve do vrata gdje se spajala s maljama na njegovim prsima.
– Kako se zoveš?
Gregory ga je prvi put čuo da govori engleski, pa je promucao: – Ovaj,
Gregory.
– Otac Gregory?
Gregory se na trenutak zbunio, ali se tada sjetio da još uvijek nosi
svećenički ovratnik. – Ovaj, da. Da. Otac Gregory. – Možda će se prema
svećeniku drukčije odnositi. Na primjer, njegova bi smrt mogla biti brza i
bezbolna, a ne spora i mukotrpna.
Njegova je laž izazvala reakciju kakvoj se nadao. Impresionirani što u
svojoj sredini imaju Božjeg čovjeka, počeli su uzbuđeno međusobno
razgovarati. Na koncu je glava kuće prodorno fućnuo, a ostali su smjesta
utihnuli.
S otvorenim je nepovjerenjem pogledavao Gregoryja. – Što se dogodilo s
tvojim licem?
– Grana stabla.
Dvije su se obrve, koje su izgledale poput gusjenica zalijepljenih na
njegovo čelo, spojile i sumnjičavo se izvile.
– Vidite, izgubio sam se – reče Gregory. Izraz lica nije se promijenio.
Objasnio je. – Ja, ovaj, jedan moj prijatelj i ja pošli smo logorovati. On je
pošao naprijed automobilom i ponio naše zalihe. Ja sam trebao uzeti čamac i
naći se s njim na određenome mjestu. Ali izgubio sam se.
Nisam gledao kamo idem i zabio sam se ravno u jedno stablo. Ostao sam
bez svijesti. Ne znam koliko dugo sam plutao dok se čamac nije zaustavio
ondje gdje ste me vi našli. – Napravio je znak križa između sebe i njega. –
Budite blagoslovljeni, prijatelju. – Zatim doda: – Moj kolega svećenik je
zacijelo već bolestan od brige. Vjerojatno je organizirao potragu.
Rutavi je čovjek pogledao svoju ženu i nešto neodređeno progunđao;
usisala je zrak kroz pukotinu gdje se trebao nalaziti sjekutić. Gregory je
teško primio njihovo odbijanje. Poželio je zaplakati. Stigao je do samoga dna,
a ostala mu je samo jedna mogućnost – prepustiti se na milost svojim
roditeljima. Oni su već desetak puta oprali ruke od njega, ali uvijek su mu
pomagali kad bi se našao u očajničkoj situaciji, a nije mogao zamisliti
situaciju težu od ove.
Valjda bi mogao smisliti nešto što bi u njima izazvalo roditeljsku
zabrinutost, ili barem osjećaj obveze. Na kraju krajeva, oni su ga doveli na
svijet. Rado bi mu platili putovanje. Možda u Europu ili na Orijent. Poslali bi
ga daleko, jako daleko samo da ga se riješe i izbjegnu neugodnosti što bi ih
mogla izazvati njegova nazočnost u New Orleansu.
Mogao bi otići već sutra. Njegov tata to može izvesti. Za nekoliko bi sati
bio na sigurnoj udaljenosti od Burkea Basilea i Pinkieja Duvalla i cijele ove
proklete zbrke. Proklinjao je dan kad se upleo u ovo, ali sad je ugledao
svjetlo, a spas je udaljen samo jedan telefonski poziv. – Bili ste jako ljubazni.
Sada, ako bih se mogao poslužiti vašim telefonom, molim vas...
– Nema telefona – osorno će čovjek.
– Oh, dobro. – Na kuhinjskom zidu, ni tri metra dalje, jasno se vidio
telefon, ali je Gregory držao mudrim da to ne spomene, pogotovo jer je u
tijeku bila još jedna uzbuđena obiteljska rasprava. Znao je nešto malo
francuskog, ali ono što je učio nije uopće zvučilo ovako, pa nije mogao
pratiti razgovor koji je trajao dok otac opet nije zatražio tišinu.
– Vjenčat ćeš onog momka tamo.
Gregory je s nerazumijevanjem zurio u njega. – Kako molim? Pokazao je
krupnog mladića koji je pomogao pri spašavanju. – On se želi vjenčati. Ti
ćeš ga vjenčati, oui?
Bamija je ponovno ključala, ovog puta u Gregoryjevu želucu. Previše je
pojeo nakon nekoliko dana posta. Znojio se obilno kao i domaćica koja je
kuhinjskom krpom prebačenom preko ramena stalno brisala gornju usnu.
Situacija je iz minute u minutu postajala sve kompliciranija. Da bi se iz
toga živ izvukao, trebat će mu sva njegova glumačka vještina. Činilo se da
momak ima oko osamnaest godina, a vidjelo se da će za nekoliko godina biti
dlakav poput oca. Gregory mu se dobrohotno nasmiješio. – Želiš se vjenčati,
sine?
Momak je pogledao oca da odgovori umjesto njega. Bradati je čovjek
iznenadio Gregoryja kad je na francuskom dreknuo jednu zapovijed.
Otvorila su se neka vrata i pojavila se nemoguće mlada djevojka. To jest,
nemoguće mlada za tako uznapredovalu trudnoću. – O, Isuse – zastenje
Gregory, ali ne u molitvi.
 28. poglavlje

Burke je dovukao čamac do mola, a plivao je kao da mu je oko vrata

vezan nakovanj. Imao je osjećaj da ga je netko batom za meso udarao po
glavi. Kad je stigao do mola, potrošio je rezervne količine energije za
izvlačenje čamca iz vode. Uzeo je pištolj što ga je ispraznio u trup čamca, ali
nije odmah procijenio štetu. Sad ga je više zabrinjavala Duvallova žena nego
Dreddov čamac.
Bila je ondje gdje ju je ostavio, ali se okrenula na bok i privukla koljena
do prsa, vjerojatno da se ugrije. Kad se sagnuo nad nju, iz njegove joj je
odjeće kapala voda po licu. Nije se maknula. Zavukao joj je ruku ispod
ovratnika i dotaknuo vrat kako bi bio siguran da postoje otkucaji pulsa.
– Zašto niste olakšali sebi i pustili me da se utopim? – Otvorila je oči tek
nakon što je to izgovorila.
– Vaša mi smrt ne koristi – rekao je promuklim glasom. Sada, nakon što
je imao vremena malo razmisliti o tome kako je bila blizu smrti, osjećao je
malaksalost od olakšanja.
– Zar moja smrt ne bi bila vaša osveta?
– Ne želim da vas Duvall oplakuje. Želim da dođe po vas. Zatim je
učinila posljednje što je očekivao – nasmijala se.
Ljutito je povukao ruku i prepustio je njezinoj veselosti, zaključivši da
njezino utapanje nema ozbiljnih posljedica ako se osjeća tako dobro da se
može smijati. Baš je glup što se toliko raspekmezio. Cipele su mu šljapkale
po daskama kad je zakoračio preko željezne poluge – sigurno njezina oružja
– i krenuo na drugu stranu kolibe. Ignorirao je hladnoću i skinuo se do gola.
Žustro se oribao vodom iz bačve s kišnicom i običnim sapunom.
Šamponom je dobro oprao kosu i zavukao nasapunanu krpu u uho, nadajući
se da će spriječiti trajno useljenje bilo kakvih mikroorganizama.
Kad je zaključio da je dovoljno čist, ušao je u kolibu kako bi se osušio
ispred grijalice i potom se odjenuo.
Pranje kose je djelovalo na oteklinu na njegovoj glavi. Vraški je boljelo,
ali nije mu bio oštećen vid ni pamćenje, pa je zaključio da nije pretrpio
potres mozga. Uzeo je nekoliko aspirina da mu ublaže bol, a zatim se vratio
van.
Napadaj smijeha gospođe Duvall je prošao. Zapravo, činilo se da je
usnula. – Hej. – Nogom joj je gurnuo koljeno. – Morate se očistiti. Stenjući,
još više je približila koljena prsima.
– U toj vodi ima svakojakih kukaca. Ne želim da mi umrete od nekog
parazita.
Pokušao ju je uhvatiti za ruku i povući na noge, ali nije surađivala.
Psujući ispod glasa, sagnuo se i prisilio je da sjedne. – I ja sam umoran,
gospođo. Sami ste to izazvali. Da niste počinili tu glupost, ne biste se tako
loše osjećali.
Natjerao ju je da ustane, a potom ju je malo vukao, a malo nosio do
cisterne. Napunio je vjedro svježom vodom i tutnuo joj sapun u dlan. –
Operite cijelo tijelo – rekao je. – Uši, nos, sve. Dobro se oribajte. Trebali
biste biti ružičasti poput stražnjice novorođenčeta kad završite. Nakon toga
ću se pobrinuti za rane na vašim leđima. – Bojao se infekcije.
Otvorene rane bile su jako podložne bakterijama, a močvara je mrestilište
jednostaničnih ubojica.
Ostavio ju je da se opere i vratio se u kolibu gdje je njihova netaknuta
riblja večera počela zaudarati. Pokupio je skuhane i sirove dijelove te sve
čvrsto zamotao u plastičnu vrećicu. Stavio je poklopac na tavu i odlučio da
će kasnije baciti masnoću. Više nije imao teka, a nije vjerovao ni da ga ona
ima. No možda bi je trebao pitati. Putem je pograbio dva ručnika i povukao
poplun s kreveta. Sve je to uzeo i prišao uglu kolibe. – Gospođo Duvall? –
doviknuo je. Nije odgovorila. Osluškivao je hoće li čuti zvuk pljuskanja
vode, ali ništa nije čuo. Nije čuo baš nikakav zvuk ili kretanje. – Gospođo
Duvall? Kad ni drugi put nije odgovorila, pogledao je iza ugla, ali nije ga
trebalo zabrinjavati da će ispasti voajer. Još uvijek je bila odjevena i sjedila
je na niskom stolcu uza zid. Sagnula je glavu, a ruke su joj mlitavo počivale
u krilu. Burke je opazio da se sapun još uvijek nalazi u njezinoj desnoj šaci.
– Što je bilo? – Oprezno joj je prišao. Njezina odsutnost duha mogla bi
biti još jedan trik. Kad joj se približio, vidio je da drhti. – Znam da je ovdje
hladno, ali doista biste trebali sve to isprati sa sebe. Što prije to bolje.
– Željela sam umrijeti. – Što?
– Željela sam...
– Čuo sam što ste rekli – mrzovoljno će on. – Samo što je to vraški ružan
način umiranja, utopiti se u tom blatu.
– Ne – reče i odmahne glavom. Kosa joj je još uvijek bila u neredu i
mokra. – Kad sam bila malena djevojčica, svake sam večeri prije spavanja
molila neka dođu anđeli i odvedu me na nebo prije nego se probudim.
Sad je shvatio da je njezin smijeh na molu bio simptom histerije. Ovo je
druga faza. Užasno se bojala močvare, utapanja, možda njega. Treba li je
prodrmati, pljusnuti ili je riječima smirivati? Odlučio se za posljednje. – Prije
ili kasnije sva djeca mole za to. Obično kad se ljute na roditelje i žele im se
osvetiti za njihovu strogost.
– Stidjela sam se.
– Jer ste željeli umrijeti?
– Ne, onoga što je Angel radila i mene tjerala da radim. Ako je ovo
glumila s ciljem da izazove samilost, to je činila vraški dobro. Govorila je
odsutnim glasom, a tako je zacijelo zvučila i dok je bila dijete, sklupčano
ispod pokrivača, i preklinjala anđele da dođu po nju.
– Mislim da mi je Bog zato uzeo dijete. Kako bi me kaznio jer sam se
molila za pogrešne stvari.
Burke je dovoljno čuo. – Hajde, ustanite.
Povukao ju je na noge i počeo joj raskopčavati pojas na hlačama. Da je
tkanina bila suha, prevelike bi joj hlače pale čim ih pojas više ne bi držao.
No teški je materijal bio mokar i prilijepio joj se za bedra. Spustio se na
koljena i povukao hlače niz njezine noge. – Slušajte, ne ide to tako. – Uhvatio
ju je za gležanj i izvukao jedno stopalo iz nogavice. Isto je učinio s drugom
nogom. – Bog je previše zauzet upravljanjem planetom da bi o svakome
vodio bilješke.
Bacio je hlače u stranu i posegnuo za gumbima na staroj Dreddovoj
košulji, a otkopčavao ih je odozdo prema gore. Govorio je kako ne bi mislio
na glatki trbuh kojem se obraćao. – Toliko sranja o krivnji, to će vas uništiti.
Vjerujte mi, ja to znam. Zato morate prestati misliti da ste vi krivi za gubitak
djeteta, ili ćete poludjeti poput mene. To je bila biološka stvar. Samo to.
– Ne morate to činiti.
Podigao je glavu, zagledao joj se u oči i vidio da su bistre. Njezina je
psihoza prošla. Ustao je, ali je ruke zadržao na njezinu struku. – Počeli ste se
gubiti.
– Sad mi je dobro.
– Jeste li sigurni?
– Zar se bojite ostaviti me samu nakon onog što sam rekla o tome da sam
željela umrijeti?
– Možda.
– Da još uvijek želim umrijeti, mogla sam pustiti da se utopim. Nisam
željela.
– Ni ja nisam želio da umrete. Da jeste, ja bih bio kriv jer vam nisam
vjerovao da ne znate plivati.
– A vaša je savjest ionako preopterećena?
– Tako nekako.
Izgubio je pojam o vremenu jer je imao njezinu posvemašnju pozornost –
barem njezin pogled nije skrenuo s njegovoga – i bio je naglašeno svjestan
njezine tople kože pod svojim dlanovima. Očito je i ona postala toga svjesna
jer je pogledala njegove ruke, a on ju je tada pustio i koraknuo unatrag.
 – To se blato počinje sušiti – rekao je. – Bit će ga teško skinuti. Nagnite
se preko ograde pa ću vam pomoći da operete kosu. Djelovala je nesigurno,
kao da joj je ta ideja neugodna. Pomalo razdražen zbog njezina ustručavanja,
dodao je: – Vjedro vode je teško, pogotovo ako ga pokušavate izliti nad
glavom. U redu? Bez daljnje rasprave prišla je rubu mola i nagnula se preko
ograde. Burke joj je na glavu izlio pola vjedra čiste vode, a potom je od
šampona napravio obilnu pjenu i temeljito joj oprao kosu. Isprao je najgore
blato, a zatim po drugi put nanio šampon. Pjena mu je prekrila šake dok su
joj njegovi prsti masirali tjeme. Mjehurići pjene spuštali su joj se niz vrat i
iza ušiju. Niz mjehurića kliznuo joj je niz grlo, preko zlatnog lančića njezina
križa i dalje, u ovratnik Dreddove ružne košulje od flanela i na prekrasne
dojke. Nije prestao masirati dok pjena nije posve nestala, a i tada je to
nevoljko učinio. Ponovno je napunio vjedro. Nekako se činilo da nije
prikladan trenutak za razgovor, pa ju je uhvatio za bradu i spustio joj glavu.
Polako joj je izlio kišnicu na glavu, okrećući je najprije na jednu, a potom na
drugu stranu, upravljajući laganim pritiskom na njezinu bradu. Na koncu su
posljednje kapi pale iz vjedra.
Burke se pomaknuo unatrag. Trenutak je samo ondje stajao i zurio u
njezinu pognutu glavu, a potom je ponovno napunio vjedro i spustio ga na
mol kraj njezinih nogu. – Iza vas na stolcu nalazi se ručnik. Bit će vam hladno
kad završite. Možda ćete se željeti umotati u poplun. – Tada se udaljio.
U kolibi je stajao nasred prostorije, teško dišući i dlanovima pritišćući
oči. Njegova je glavobolja prešla s čvoruge na tjemenu do očnih jabučica, a
ondje je pulsirala u ritmu rap-a. Znojio se kao da je srpanj, a ne veljača.
Nespretno je na stolu složio opremu za prvu pomoć. Premještao je stol i
jednu stolicu bliže grijalici kad se pojavila na vratima umotana u poplun i s
turbanom od ručnika na glavi. – Ostavila sam odjeću da se namače u vjedru.
Ujutro ću je oprati.
Kretnjom joj je pokazao neka sjedne. – Bolje da ovo napravimo prije
nego se odjenete.
– Dobro.
 Kad je sjedila leđima okrenuta prema njemu, maknuo je poplun s njezinih
ramena i razotkrio joj leđa. Pregledao je rane i s olakšanjem ustanovio da sve
djeluju zatvoreno i nijedna nije imala znakova nedavnog krvarenja. Što je
mogao ravnodušnije, natapkao je svaku antiseptikom, a potom je nanio
melem.
Nisu razgovarali. Niti je bilo zvučne kulise koja bi ispunila
klaustrofobičnu tišinu – nikakvih zvukova radija ili televizora ili prometa.
Ništa nije remetilo apsolutnu tišinu, osim njihova disanja. Kad je završio,
nezgrapno je podigao poplun da bi joj pokrio ramena. – Je li vam dovoljno
toplo?
– Da.
– Ja, ovaj, ponio sam neke stvari. Ono što bi vam moglo zatrebati dok
smo ovdje. Naći ćete ih u torbi za kupovinu u kupaonici. – On je znao da se
mora spakirati za nekoliko dana kad su odlazili iz New Orleansa. Ona nije.
– Hvala vam.
– Nema na čemu.
Ušla je u kupaonicu i zatvorila vrata. Burke je otvorio bocu vode i
gotovo je iskapio do dna. Ruke i noge su mu podrhtavale; još uvijek je imao
laganu vrtoglavicu i u ušima mu je zvonilo. Za vrtoglavicu je okrivio
uzimanje aspirina na prazan želudac, napor što ga je uložio u spašavanje
Remy Duvall od utapanja i dovlačenje čamca, te udarac u glavu. Okrivio je
sve osim pravog uzroka.
Kad je izišla iz kupaonice, više nije imala ručnik na glavi, ali joj je kosa
još uvijek bila vlažna, gurnuta iza ušiju. Na sebi je imala sivu trenirku. To je
kupio za nju prije odlaska iz New Orleansa. – Jutros sam vam kanio to dati –
reče Burke – ali Dredd vas je već odjenuo. Nije bio raspoložen prihvatiti bilo
kakve promjene s moje strane. Gledala je ravno u njega, ali je imao neobičan
dojam da ga uopće nije čula. Najprije je pomislio da je možda zapala u još
jedno polukatatonično stanje, ali je shvatio zašto je ostala bez riječi kad je
pogledao u njezinu ispruženu ruku.
Kutija pudera za tijelo nije bila kristalna i nije imala srebrni poklopac.
Nije bila ni izbliza onako otmjena kao ona što ju je vidio na njezinom
toaletnom stolu, ali je miris bio isti, onaj što ga je osjetio na tržnici i u
ispovjedaonici.
Shvativši pitanje u njezinim očima, lagano je slegnuo ramenima i rekao: –
Onog dana, kad smo vas otac Gregory i ja posjetili, malo sam njuškao
naokolo.
Spustila je kutiju na stol i nastavila zuriti u nju dok je prstom prelazila po
poznatom znaku na poklopcu. – Kako li sam vas ikad mogla smatrati
svećenikom?
Je li trebao odgovoriti na to? Nije znao pa ništa nije rekao. I dalje zureći
u kutiju, ona reče: – Onoga dana u ispovjedaonici... – Hmm?.
Lagano je slegnula ramenima. – Ništa. – Što?
– Nije važno.
– Hajde, recite. Što?
– Jeste li... – Zastala je i duboko udahnula. – Jeste li mi dotaknuli ruku?
Činilo se da je jako dugo potrajalo dok njezin pogled nije stigao do njegovih
očiju. Zapravo, vrijeme kao da se zaustavilo. Njezina je posljednja riječ
nekoliko sekundi visjela u zraku, poput posljednje vibrirajuće note violine.
Kad je konačno zamrla, tišina je postala opipljiva i slatkasto teška.
Burkeovo je srce tuklo glasno i brzo. Nešto osjetljivo visjelo je u zraku,
ali nije želio analizirati o čemu je riječ. Udaljenost između njih nekim se
čudom smanjila, iako se on nije sjećao da je koraknuo prema njoj. Niti se ona
pomaknula. Njezina je ruka još uvijek počivala na poklopcu kutije, a druga
joj je nepomično visjela niz tijelo.
Tu je ruku dotaknula njegova. Jedva. Povukla se. Oklijevala. Ponovno
dotaknula, i ovoga puta ostala. Ruke su se istodobno okrenule. Dlanovi su
kliznuli jedan uz drugoga. Zastali. Mirovali, a potom pritisnuli. Prsti su se
polako isprepleli.
Burke je savio lakat i podigao svoju desnu ruku, njezinu lijevu. Zatim joj
je okrenuo zapešće. Promatrao je njezinu šaku, diveći se nježnosti kože i
vitkosti prstiju. Posebno njezina prstenjaka.
– Nema vašeg vjenčanog prstena – primijeti Burke.
– Pao mi je u vodi.
Njezin je vjenčani prsten nestao. No ona je još uvijek žena drugog
muškarca. Ne samo žena bilo kojeg muškarca, već njegovog najgoreg
neprijatelja. Ako bi Duvall poželio poljubiti vrat na mjestu gdje vena pulsira
ispod tankog zlatnog lančića, on je na to imao pravo. Ako bi je poželio
gledati, milovati i ševiti, i to je mogao raditi. A to je razgnjevilo Burkea, pa
se iskalio na njoj.
– Možete si kupiti drugi dijamant. Kad dobijete novac od Duvallova
životnog osiguranja.
– Užasno je to što ste rekli – viknula je i istrgnula ruku iz njegove. – Kad
bih doista želio biti užasan, znate što bih učinio. Treba joj odati priznanje jer
nije prestrašeno ustuknula. Umjesto toga, prkosno je uzdigla bradu. – Zar bih
vam trebala zahvaliti zato što me niste silovali?
– Ništa ne biste trebali uraditi. Nije riječ o vama. To je stvar između
Duvalla i mene. Vi ste samo mamac da ga izvučem. – Osuđeni ste na
neuspjeh, gospodine Basile. – Odmahnula je glavom i žalosno mu se
osmjehnula. – Razumijem kako ste to planirali, ali vi ste pogrešno procijenili
moga muža. Neće zagristi mamac. Neće doći po mene. Nakon što s vama
provedem nekoliko dana i noći, moj me muž neće željeti natrag.
Kratko se nasmijao. – Zgodan pokušaj. – Jednom je rukom posegnuo u
svoj stražnji džep, a drugom uhvatio njezinu.
– Što radite?
– Vezat ću vas lisičinama. – Uz odlučni je škljocaj pričvrstio jednu od
lisičina za njezin zglavak.
– Za što?
– Za sebe.
 29. poglavlje

Pinkie je ostatak svoga sendviča ostavio na pisaćem stolu i prišao

prozoru ureda. Kroz proreze na roletama pogledao je noćno nebo nad gradom.
– Zašto ih, dovraga, netko ne nađe? Nisu mogli jednostavno nestati.
– Izgleda da jesu – promrmljao je Bardo s punim ustima. Nimalo nisu
napredovali u potrazi za Basileom i Remy nakon pronalaženja kombija. Ljudi
koji su pratili javni prijevoz u New Orleans i iz njega ništa nisu vidjeli. Pilot
helikoptera nije opazio ništa vrijedno istrage. Nitko od Duvallovih doušnika
u južnoj Louisiani nije imao što izvijestiti.
– Siguran si da ti je ona kurva rekla istinu? Ništa nije znala? Bardo se
podrignuo. – Dixie? Kad sam saznao da je pomogla Basileu, prilično sam je
dobro obradio. – Pinkie se okrene i naglašeno ga pogleda. Bardo se naceri. –
Ne, nisam išao tako daleko. Vjerojatno je sad već ponovno na ulici. No tako
sam je sredio da bi bila rekla da je nešto znala.
Pinkie je nastavio zuriti kroz prozor. Magla je prigušivala gradsku
svjetlost, ali on ionako ništa nije vidio. Posve je bio zaokupljen svojim
problemom. Čim ga je Errol nazvao iz Crossroadsa, njegov se savršeno
osmišljeni život počeo rušiti. Klijenti su morali čekati na njega. Suci su mu
odobrili odgode zbog ‘bolesti u obitelji’. Iz kalendara je izbrisao sve
dogovore i društvene obveze. Nije odgovarao na telefonske pozive, osim ako
nisu imali veze s krizom.
Neka je proklet Burke Basile kad je njegov dobro programirani život
pretvorio u kaos.
Gad će mu platiti, i to mnogo. Ali gdje je, dovraga? Pinkie je utjerao
strah u kosti Dougu Patoutu, ali zasad je njegov jedini doprinos traganju bio
podatak da je Basileova žena otputavala u inozemstvo sa svojim
ljubavnikom, a Pinkiejevi su ljudi to već znali. Njegov detektor laži
pokazivao je da Doug Patout govori istinu kad kaže da ne zna gdje se Basile
nalazi. Unatoč tome, Pinkie bi možda posumnjao da Patout štiti Basilea da
nije jedne stvari: Patout daleko više voli svoj položaj nego bilo kojeg od
svojih ljudi, uključujući i njemu najdražeg, Basilea. Patout želi napredovati u
gornje redove NOPD-a. Nije on glup. Znao je koliko je opasno naljutiti
Pinkieja Duvalla.
Nakon što su onako prestrašili Maca McCuena, Pinkie je očekivao da će
raditi za njih. Ali tko zna? Moglo bi se pokazati da je odan i iskren prijatelj
Basileu baš kao što je Basile bio Kevu Stuartu. – Jebeni policajci –
promrmlja Pinkie.
– Kako molim? – upita Bardo.
– Nije važno.
Trenutak kasnije Bardo reče: – Znaš, nešto sam razmišljao. – O čemu?
– O tome koliko gospođa Duvall zna o našem poslu. Pinkie se polako
okrene. – A to znači?
– Znači da bi Basile vjerojatno mogao biti uvjerljiv, ako bi tako odlučio.
Pogotovo sa ženom.
Wayne Bardo je nesvjesno pogodio u samu srž Pinkiejeve zabrinutosti.
Nikad nije s Remy raspravljao o pojedinostima svojih raznovrsnih poslova,
ali ona je mogla prikupiti djeliće informacija koji bi, isprepleteni zajedno,
mogli istkati konopac kojim bi ga objesili. Vjerojatno nije čak ni svjesna
koliko toga zna. Neka usputna primjedba mogla bi se pokazati korisnom
nekome kao što je Basile, kome je školovanje za policajca usadilo potrebne
vještine. Ako joj zaprijeti smrću, Bog zna čega će se sve odjednom sjetiti o
pothvatima i kompromitirajućim vezama svoga muža. To je još jedan razlog
iz kojeg je treba što prije pronaći i ušutkati.
– Ako Basile bude slatkorječiv, ako joj bude malo šaptao, mogla bi mu
reći sve što zna – zaključi Bardo. – Što ti misliš?
– Ja mislim – mirnim će glasom Duvall – da ću ti iščupati jezik ako
ponovno budeš tako govorio o mojoj ženi. – U redu je ako on posumnja u
Remynu odanost; nije u redu da to čini netko drugi. – Isuse, Pinkie, nemoj se
ljutiti. Samo sam želio reći... – Moram izići iz ove prostorije – naglo izusti
Pinkie. – Kamo ideš? – Van.
– Idem i ja.
– Ti ostani ovdje. Imaš posla, sjećaš se?
Pinkie je ljutito otvorio vrata i dugim koracima prošao kroz predvorje
svoga ureda. Errol je spavao u naslonjaču, pa je mamurno podigao glavu, a
potom brzo skočio. – Kamo, gospodine Duvall? – Idem u šetnju. Sam.
Spustio se dizalom do prizemlja, prošao kraj čuvara na ulaznim vratima
niti ga ne pogledavši, i gurnuo staklena vrata što ih je čuvar elektronički
otključao.
Pinkie je prešao dva bloka prije no što je zaustavio jedan od bezobrazno
skupih taksija. Kad je vozačici dao adresu, neobično ga je pogledala u
retrovizoru.
Djevojke u kući Ruby Bouchereaux imale su pune ruke posla s onima
koji su slavili posljednje dane karnevala. Od sada pa do ponoći na
mesopusni utorak, kad počinje korizma, gospoda su imala ograničenje od
jednog sata, osim ako nisu bili spremni platiti nevjerojatnu cijenu. Ruby je
podsjetila djevojke da će svi zajedno više zaraditi ako smjene budu češće.
Posljednji tjedan karnevala uvijek je donosio golemu zaradu. Kuća je
svake noći bila krcata stalnim mušterijama, koje su nakon velikih balova i
primanja tražile dodatnu zabavu bez svojih žena, te onima koji su dolazili
izvan grada kako bi se zabavljali u tom ludom tjednu. Muškarci od
osamnaest do osamdeset godina tražili su provod i veselje u najboljoj javnoj
kući u najboljem gradu za zabavu u zemlji. Gotovo svake večeri Ruby se
moglo naći na galeriji iznad glavnog salona. S tog je izvrsnog vidikovca
mogla promatrati što se događa dolje, a svom je vještom osoblju prepuštala
upravljanje operacijom. Odbijajući dimove cigare i pijuckajući konjak, u
mislima je izračunavala koliki će te večeri biti profit i zadovoljno se
smješkala svojoj procjeni. Njezin je osmijeh nestao kad je ugledala Pinkieja
Duvalla.
Ni s kim nije razgovarao, već je pošao do šanka i naručio piće. Brzo ga je
ispio i naručio drugo. Ruby je najviše zabavljalo njegovo uvjerenje da je
dobar poznavatelj vina. Pobijajući tu sliku o sebi, bacao je u sebe žestoka
pića brzinom mornara koji je stigao na kopno nakon šest mjeseci plovidbe.
Uhvativši pogled jedne od svojih domaćica, pokazala je prema Pinkieju.
Vitka plavuša bila je jedna od Rubynih najotmjenijih djevojaka. Kao kći
diplomata Sjedinjenih Država mnogo je putovala sa svojim roditeljima i
pohađala najprestižnije škole u svijetu. Tečno je govorila nekoliko jezika, a
mogla je razgovarati o mnogim raznovrsnim temama. Mogla se nositi s
umišljenim intelektualcem ili se ponašati poput kokete. Nikakva fantazija
nije bila previše bizarna ako se time moglo zadovoljiti klijenta, iako je
povlačila crtu kad je riječ o zlostavljanju i bolu. Nije imala apsolutno
nikakvog stida ili inhibicija pa je seks smatrala umjetnošću, primjenjujući
egzotične metode što ih je naučila u inozemstvu i tako provodila vlastitu
politiku međunarodnih odnosa.
Zbog ružnog incidenta u Burmi – dok se zemlja još uvijek tako zvala – u
kojem je sudjelovala ona i visoki državni dužnosnik, njezin je otac izbačen iz
diplomatske službe. On se je, pak, odrekao nje. Ostavši bez novca i
osramoćena, izabrala je karijeru koja joj se prirodno nametala i nikad nije
požalila. Klijenti su skupo plaćali za nju. Čak i uz Rubyn postotak, postajala
je sve bogatija, a budući da je izgledala mnogo mlađa no što je bila,
vjerojatno bi mogla raditi do kasnih tridesetih. Predstavljala se kao Isobel.
Pinkieja je te večeri bilo lako obraditi. Dogovor za šankom trajao je
manje od minute. Pošao je za ljepoticom širokim stubištem. Ruby je ostavila
cigaru da se dimi u kristalnoj pepeljari i presrela ih na odmorištu.
– Dobra večer, Pinkie. – Iako bi najradije pljunula u njega, uputila mu je
svoj najšarmantniji osmijeh.
Ni njega susret nije veselio ništa više nego nju, i vjerojatno ga je ljutilo
što ga je prisilila da razgovara s njom. – Ruby.
– Nisam te vidjela otkako je Bardo izrezbario moju djevojku. Baš je
lijepo od tebe što si nas počastio svojom nazočnošću. Ignorirao je zlobnu
primjedbu. – Tvoj posao cvjeta. No s druge strane, kurvanje je uvijek bilo
profitabilno.
Rubyn je smiješak izgubio sjaj, a u očima joj je zablistala pakost. – Jer je
oduvijek bilo muškaraca koji ne mogu dobiti ako ne plate. Što me dovodi do
pitanja zašto si ti večeras ovdje. Zar tvoja žena nije bila raspoložena?
Remy, zar ne? Je li Remy večeras odbila tvoja nastojanja? Bila je
nagrađena kad je vidjela kako se šire krvne žile u njegovim sljepoočnicama.
Otresitom je kretnjom pokazao Isobel neka pođe dalje stubama. Ruby je
zamišljeno gledala za njima.
Dok je bio neženja, Pinkie je dolazio nekoliko puta tjedno. Otkako se
oženio, njegovi su se posjeti znatno prorijedili, iako nije bio baš stranac u
sobama na katu. Katkad je dolazio radi rekreacije, katkad da bi se riješio
razdraženosti, ali ga Ruby nikad nije vidjela ovako uzrujanog. Zanimljivo.
– Gospođice Ruby?
Okrenula se. Jedna od sobarica, koja je ondje radila još dok je Ruby
odrastala u toj kući, tiho joj se obratila svojim melodioznim karipskim
naglaskom. – Rekli ste mi neka dođem po vas kad se ono siroto malo janje
probudi.
Pošle su duž galerije, a potom skrenule desno u hodnik što je vodio do
stražnjeg dijela kuće i sobe smještene pod strehom. – Kako joj je? – pitala je
Ruby dok su se približavale zatvorenim vratima. – Uglavnom je prestrašena.
Soba je bila udobno namještena, iako premalena za posao. Obično je u
njoj boravila neka od djevojaka koja se razboljela i morala biti odvojena od
ostalih dok je bila zarazna, ili su je dali novoj djevojci koja je morala negdje
spavati dok su je obučavali i učili kućnim pravilima. Ruby je prišla krevetu i
nagnula se nad djevojku s pažnjom brižne majke. – Kako se osjećaš?
Dixie je vrškom jezika oprezno dotaknula kut usana gdje se zgrušala krv
nad gadnom ogrebotinom. – Taj me je gad dobro premlatio, zar ne? – Liječnik
je rekao da ti nije slomljena niti jedna kost na licu.
 – S obzirom na to kako me je udarao, ne znam zašto nije. – Suze su joj
navrle na oči. – Jesam li sličila na nešto što je koza povratila? – Znala si i
bolje izgledati – reče Ruby i nježno joj dotakne ruku. – I opet ćeš dobro
izgledati. Ne boj se. Liječnik je ostavio neke lijekove protiv bolova. Možeš
se ovdje odmarati sve dok ti rane ne zacijele. Mislim, oko dva tjedna, možda
tri.
– Dva ili tri tjedna? – Dixie se pokušala nasmijati, ali se trgnula od
bolova. Micala je samo oči i pogledom obuhvatila sobu, Ruby i sobaricu. –
Ne budem li radila, neću ni jesti. Kako bih vam trebala platiti? – Kad si
stigla, rekla si da te je poslao Burke Basile. Je li on tvoj klijent? – Mislite
mušterija? Kamo sreće – promrmlja Dixie. – Platio mi je, ali samo za
informacije. Ništa drugo. Kad sam ga posljednji put vidjela, rekao mi je neka
dođem ovamo ako upadnem u nevolje. Vi ste njegova prijateljica?
– Recimo samo da se uzajamno poštujemo i imamo zajednički cilj. –
Hmm. Pa, ako on bude morao platiti za ovo, tako mu i treba. Zbog njega me
je Bardo...
– Wayne Bardo? – Rubyn se blagi izraz lica stvrdnuo. – On ti je to
učinio?
Dixie kimne. – Natjerao me da mu popušim. Tada mi je, kad mu nisam
htjela reći ništa o Basileu, počeo obrađivati lice.
Ruby je sjela na rub kreveta i iskusnim okom proučavala djevojku. Lice
joj je isprebijano, ali imala je izvrsnu strukturu ličnih kostiju, a kad su je
razodjenuli, Ruby je zapazila njezino zamamno tijelo. Ruby je obično
omalovažavala djevojke koje rade na ulici, ali Basile je očito ovu smatrao
malo boljom od ostalih; inače joj ne bi rekao da dođe ovamo. Treba je malo
oplemeniti. Njezino će se ime promijeniti u nešto neobičnije i intrigantnije.
Završili su njezini dani kupanja u mirisu gardenije. Srebrni lak za nokte i
crvena suknja od vinila morat će nestati.
Treba je posve promijeniti, ali djevojka sigurno ima potencijala. Ruby joj
je zagladila kosu s čela na kojem su Bardove šake ostavile modrice. – Zašto
se Bardo raspitivao o gospodinu Basileu? – Tražio ga je.
 – Je li rekao zašto?
– Ne. Samo ja mislim da to ima neke veze s... Čekajte, možda ne bih
trebala reći. Basile mi je platio da držim jezik za zubima. – Ali ne bi mu
smetalo da meni kažeš. On te je ovamo poslao, sjeti se. – Da, valjda. U redu.
Mislim da to ima neke veze sa ženom Pinkieja Duvalla.
– Doista? – Glumeći ravnodušnost, Ruby je slušala jako zanimljivu
Dixienu priču. – Svećenik?
Dixie puhne kroz nos. – Možete li to zamisliti? Kad bi Basile bio
svećenik, svaka bi žena u crkvi svršavala tijekom mise. Hej, čujte, ako me
ovo neće ništa koštati, mogu li možda dobiti piće? – Svakako. – Ruby se
okrenula sobarici i zamolila je da donese šalicu čaja. – Nisam mislila baš na
čaj – primijetila je Dixie kad se sobarica povukla. Ruby se blago nasmiješi.
– Popit ćeš čaj, uzeti lijek i odmarati se. Budeš li činila sve što ti kažem, ove
bi batine mogle biti najbolje što ti se u životu dogodilo. Ali o svemu tome
ćemo razgovarati kasnije, kad se budeš bolje osjećala.
Ruby je ostavila Dixie pod sobaričinom paskom i vratila se na svoje
mjesto na galeriji kako bi razmislila o onome što joj je djevojka ispričala. Je
li moguće da je Burke Basile odgovoran za Pinkiejevu mrzovolju? Je li u
svoju osvetu protiv Duvalla uključio njegovu mladu i lijepu ženu? Zar ga je
zato onako zanimalo sve što je Ruby o njoj znala? – Kako lukavo od vas,
gospodine Basile. – Ruby se tiho nasmije i podigne čašu konjaka tiho
nazdravljajući bivšem policajcu Odjela za narkotike. No jako je žalosno što
neće dugo živjeti.
Ne ako je položio prst na ženu Pinkieja Duvalla.
Mac je ranije no obično otišao na posao, a Toni je rekao da mora
nadoknaditi mnogo papirologije. Mislio je krenuti mnogo prije prometne
gužve, ali se promet na I-10 zbog vremenskih prilika već odvijao sporo.
Područje niskoga tlaka stiglo je iz Zaljeva tijekom noći i sa sobom donijelo
obilne kiše.
Kad je stigao do postaje, parkirao je, ali nije ušao u zgradu. Umjesto
toga, borio se s kišobranom i pošao nekoliko blokova dalje, do kafića gdje je
naručio kavu. Opekao je jezik jer je počeo piti prije no što se dospjela malo
ohladiti. Zatim je na blagajni razmijenio novčanicu, prišao javnoj telefonskoj
govornici i utipkao broj što ga je prethodne večeri uzeo iz dosjea Burkea
Basilea.
– Halo?
– Joe Basile? – Da.
Mac je u sebi zahvalio Bogu što je ovoga puta imao sreće. Burke je prije
mnogo godina napisao da se u slučaju hitnoće, osim njegove žene, može
nazvati njegova brata. Otad se brat Joe mogao preseliti ili promijeniti
telefonski broj. Mac se osjećao vraški sretnim jer je pogodio prvim udarcem.
– Zovem se Mac McCuen. – Nastojao je govoriti prijateljskim, vedrim i
ljubaznim glasom. – Radim s vašim bratom. Ili sam radio. Dok nedavno nije
dao otkaz.
– U Odjelu za narkotike?
– Tako je. Je li me Burke spominjao?
– Vi ste vodili jednu od ekipa nakon što je Kev Stuart poginuo. – Točno.
– Pitao se u kakvom ga je kontekstu Basile spomenuo. Žalio se? Hvalio ga
je? Nije imao hrabrosti pitati. – Mnogo sam naučio radeći s vašim bratom i
bilo mi je jako žao kad je tako naglo napustio službu. – Bio je iscrpljen.
Barem je meni tako rekao. Zarekao se da se više nikad neće baviti
policijskim poslom, ali ne bih se iznenadio kad bi se tome vratio. Možda ne u
New Orleansu, ali negdje drugdje. – Svijet bi sigurno bio bolje mjesto kad bi
to učinio. – Ne želeći pretjerati i izazvati sumnju, Mac tada reče: – Burke je
neku večer bio kod mene pa je spomenuo da će na neko vrijeme otputovati.
Majka moje žene dolazi u posjet – improvizirao je. – Pa sam pomislio, zašto
ne bih uzeo nekoliko slobodnih dana i prepustio im kuću? Zašto se ne bih
pridružio Burkeu? Družiti se, piti pivo, razgovarati o starim vremenima.
Znate. – Hmm – reče brat Joe, posve ravnodušno.
– Samo što ne znam kako stupiti u vezu s njim.
– Zašto mislite da on želi da netko stupi u vezu s njim? Pronicavost je
bila obiteljska crta Basileovih. Brat Joe nije policajac, ali sigurno nije glup. –
Prije nego je otišao rekao je kako je šteta da ne mogu poći s njim, nešto u
tom smislu. Sad kad bih mogao, vjerujem da bi mu društvo dobro došlo.
Tijekom duge tišine što je uslijedila Mac je grickao donju usnu. Pozorno
je promatrao kafić i pokušavao otkriti nekoga tko možda špijunira za Pinkieja
Duvalla ili Del Raya Jonesa. Činilo se da nitko nije zainteresiran za
nervoznog muškarca uz telefon.
Na koncu Joe Basile reče: – Bojim se da vam ne mogu pomoći,
gospodine McCuen. Kad sam zadnji put razgovarao s Burkeom, zvučio mi je
prilično potišteno. Meni je također spomenuo putovanje, a iskreno rečeno,
stekao sam dojam da želi biti sam.
Zaboravljajući na svoje nedavne molitve, Mac opsuje u sebi. – Shvaćam.
– No možemo ovako: ako me Burke nazove, prenijet ću mu vašu poruku.
Ako vas tada bude želio pozvati da mu se pridružite, može to učiniti. U redu?
To je najbolje što mogu.
Mac je pomislio da bi Joeu mogao reći da je njegov stariji brat počinio
savezni zločin. Možda bi tada postao spremniji na suradnju. No odmah je
odbacio tu ideju. Duvall nije želio na velika zvona staviti činjenicu da mu je
žena oteta. Ako bi se to pročulo i potom otkrilo da je vijest procurila od
Maca McCuena, ne bi se dobro proveo. – Čujte, gospodine McCuen, moram
poći – reče Joe Basile. – Drago mi je da smo se čuli. Ako mi se Burke javi,
reći ću mu da mu se želite pridružiti. Želim vam ugodan dan.
Prekinuo je vezu, a Mac je ostao tupo zuriti u slušalicu. Spustio ju je na
aparat i vratio se do šanka. Zamolio je još jednu kavu, a potom mrzovoljno
zurio u nju.
Isuse, kako su stvari tako brzo postale tako loše?
Prije dva tjedna bio je vraški zadovoljan svojim životom. Bio je dužan
Del Rayu Jonesu, ali i ranije je imao dugova. Čovjek uvijek može doći do
novca, mnogo novca, ako zna kako se to radi. Jasno, brojke su bile veće nego
ikada ranije, ali nije li to samo pitanje nula? Istina, bio je budala kad se
spetljao s Del Rayom – taje gnjida sve zelenaše dovodila na loš glas – no to
je bila privremena kriza, a rješenje je čekalo odmah iza ugla. Bio je uvjeren
da će se sve riješiti.
Sad se sam pakao otvorio. Basile je napustio policiju i poremetio
situaciju u cijelom Odjelu za narkotike. Unutrašnja kontrola odlučila je da je
vrijeme za još jednu istragu, a to je i svima, uključujući i Maca, izazvalo vrlo
loše raspoloženje. Patout je bio neutješan i ozlojeđen Basileovom ostavkom i
umiješanošću u otmicu. Del Ray Jones je podigao svoju ružnu glavu, a iza
njegovih prijetnji stajao je Duvall, što ih je činilo mnogo opasnijima.
Macova jedina nada za spas bila je da nađe Basilea za Duvalla, a njegova
jedina nada da će naći Basilea upravo mu je rekla da mu želi ugodan dan.
– Nema jebene šanse – promrmljao je i izvukao dvije novčanice iz džepa
na hlačama te ih ostavio na šanku.
Pinkie mu je dao dvadeset četiri sata. Do večeri mora saznati gdje se
Basile skriva s odvjetnikovom ženom, jer inače... Izgledi su mu vrlo loši. Joe
Basile je zamišljeno spustio slušalicu u radnoj sobi i razmišljao o neobičnom
pozivu Maca McCuena. No nije mogao dugo razmišljati o tome jer je za
stolom u kuhinji sjedio jedan gost i pio kavu s Lindom. Njegova žena nije
kanila biti gostoljubivom domaćicom tako rano ujutro. Zvonjava na vratima
izvukla ju je iz kreveta pa je na sebi imala najstariju, najtopliju kućnu haljinu.
Oči su joj još uvijek bile snene. Pogledala ga je kad se vratio u kuhinju. –
Tko je zvao? – Netko iz ureda, pitao je u koliko ću sati stići onamo.
Neobično ga je pogledala, ali ništa nije rekla, a potom je gostu ponudila
doručak.
– Ne, hvala, gospođo Basile – odgovori Doug Patout. – Pojeo sam nešto
prije nego sam došao ovamo. Ispričavam se što sam se ovako rano ujutro
pojavio na vašim vratima.
– Nema problema.
– Sinoć ste se dovezli iz New Orleansa? – upita Joe. – Da, kasno sam
stigao, a krećem natrag čim odem odavde. Znao sam da će to biti kratko
putovanje.
– Zašto niste jednostavno nazvali?
 – Mogao sam, ali smatrao sam da bismo trebali osobno razgovarati. –
Tako je važno?
– Vjerujem da jest. Vaš je brat tijekom svoje karijere stvorio brojne
neprijatelje, ne samo među kriminalcima, već i u policiji. Smatrao sam
pametnijim da o tom pitanju ne razgovaramo telefonom. – Plašite nas,
gospodine Patout – reče Linda. – Zar se Burkeu nešto dogodilo?
– To ne znam, ali želim saznati. Dao je ostavku u policiji, a nekoliko dana
kasnije nestao je pod tajanstvenim okolnostima.
– Nazvao me je i rekao da odlazi na nekoliko dana kako bi raščistio s
nekim stvarima – reče Joe. – S obzirom na to da su se on i Barbara rastali, te
na njegovu neočekivanu ostavku, te mi se okolnosti ne čine tajanstvene.
– Niste svjesni drugih faktora.
– Kao na primjer?
– Žao mi je, Joe, ali ne smijem o tome razgovarati. To su povjerljive
policijske informacije. – Sklopio je ruke na stolu i zamolio ih: – Molim vas,
ako imate neku ideju o tome kamo je Burke mogao otići, recite mi. Jako je
važno da ga nađem prije drugih. Ne mogu vam dovoljno naglasiti koliko je to
važno.
– Kažete li da mu je život u opasnosti? – upita Linda. – Moguće.
Što znači da, pomisli Joe. Osjećao je težinu situacije. On i njegov stariji
brat viđali su se jednom ili dvaput godišnje, ali to ne znači da nisu bliski.
Mogao bi ići tako daleko i reći da se vole.
Ako je Burke u nekakvoj nevolji, pomaknuo bi nebo i zemlju kako bi mu
pomogao da se izvuče. Njegova je nedoumica izvirala iz činjenice da nije
znao što mu je činiti, jer nije znao želi li Burke da ga nađu ili ne želi. Bilo
tko. McCuen. Ili Doug Patout.
Joe je imao osjećaj da Burke želi da ga svi ostave na miru ako je otišao
bez da je ikome rekao kamo ide. Budući da je napustio policiju, nije li oprao
ruke od ‘povjerljivih policijskih informacija’? I zašto ga McCuen i Patout
traže svaki za sebe? Nisu spomenuli jedan drugoga. Ako je situacija tako
kritična kako obojica tvrde, zašto ne traže Burkea zajedničkim snagama?
– Žao mi je, gospodine Patout, ne mogu vam pomoći – reče Joe,
ponavljajući ono što je već rekao McCuenu. – Burke mi nije rekao kamo ide.
– Imate li neku ideju? – Ne.
– Kad biste znali, biste li mi rekli? Iskreno je odgovorio: – Ne, ne bih.
Patout uzdahne. Pogledao je Lindu i odmah shvatio da ona podržava muževu
odluku. Iskrivljeno se osmjehnuo. – Jako ste slični svome bratu.
– Hvala vam. To smatram komplimentom.
Patout stavi na stol svoju posjetnicu i ustane. – Ako se predomislite,
nazovite me u bilo koje doba. Gospođo Basile, ponovno se ispričavam što
sam ovako bez najave upao k vama. Hvala na kavi. Bračni par Basile gledao
je s praga kako ulazi u automobil i udaljava se. Linda se okrene Joeu. –
Nikad ne zovu iz tvog ureda da bi pitali kad ćeš doći na posao.
– Zvao je McCuen, još jedan policajac. Pogodi što je htio? – Znati gdje je
Burke?
– Tako je. A Patout je vozio čak do Shreveporta da bi nas jutros posjetio.
– Što sve to znači? Što se događa, Joe?
– Proklet bio ako znam. Ali saznat ću.
Vratio se u kuhinju i prolistao telefonski imenik dok nije našao broj
Dreddove trgovine.
Dredd se nije obazirao na kišu i već je izišao provjeriti svoje udice.
Čučao je na kraju mola, čistio ribu i bacao utrobu u vodu, kad je začuo
zvonjavu telefona.
Psujući zbog smetnje, potrčao je prema kući, a njegove bose noge
šljapkale su po mokrim daskama mola.
– Čekaj malo, dolazim – glasno je rekao kad je otvorio vrata. Zadihan od
trčanja, pograbio je slušalicu i dahnuo: – Halo?
Samo znak slobodne linije. Tresnuo je slušalicom na aparat. –
Prokletstvo!
 Mrzio je telefone i zapravo mu nije smetalo što nije stigao na vrijeme.
Ako je nešto važno, ponovno će nazvati.
Najviše ga je ljutilo što je, kad je posegnuo za slušalicom, pogledao van i
vidio kako jedan pelikan uzima njegovu lovinu za doručak. Unatoč kiši,
turisti su stajali u redu za izlet brodom lopatarom Creole Queen što je plovio
uzvodno do prijeratnih plantaža. Mahali su brošurama, kišobranima,
plastičnim kišnim šeširima, fotoaparatima i videokamerama dok su se
ukrcavali na brod.
Ukrcavanje se otegnulo zbog lošeg vremena i skupine starijih građana od
kojih je mnogima trebalo pomoći.
Ukrcavanje je posve zaustavljeno kad se prolomio vrisak od kojeg se
ledila krv u žilama.
Vrisnula je žena koja se skljokala na svog zaprepaštenog muža i drhtavim
prstom pokazala prema blatnjavoj vodi Mississippija, kamo je odsutnim
pogledom zurila dok se polako pomicala u redu. Drugi su se gurali blizu
ograde kako bi pogledali dolje i vidjeli što je izazvalo ženinu reakciju. Neki
su ostali bez daha i s gađenjem se okrenuli na drugu stranu. Neki su stavili
ruke na usta da ne bi povratili. Oni jačih želuca snimali su fotografije ili
videosnimke. Nekolicina je šapćući izgovorila molitve.
Privlačeći mnogo više pozornosti mrtav no što mu je ikad uspjelo živome,
Errol je plutao na leđima i zurio kroz vodu očima koje su već postajale
mutne.
 30. poglavlje

Burke je stajao na otvorenim vratima kolibe, pijuckao kavu i promatrao

kišu kad je čuo kako mu se približava iza leđa. Pogledao je preko ramena,
gotovo očekujući kako će je vidjeti s uzdignutom željeznom tavom u ruci, ili
nekim drugim tupim predmetom, spremna da ga ponovno tresne po glavi.
Prošle večeri nije baš dobro prihvatila to što ju je lisičinama vezao za
sebe, te se prilično otimala, a on je imao muke dok je nije smirio bez da je
ozlijedi. – Ovo ne bi bilo potrebno da niste pokušali pobjeći – rekao joj je. –
Ne mogu riskirati da me onesvijestite ili ubijete dok spavam. – To mi uopće
nije palo na pamet.
– Pa, meni jest. – Ispružio se na krevetu i povukao je za sobom. – Za
mene je ovo bio dugačak, iscrpljujući dan. Sad ću spavati. Predlažem da vi
učinite isto.
Nije htjela leći, već je sjela na rub kreveta, a u njoj je ključao bijes.
Zatvorio je oči i ignorirao je. Na koncu je pobijedio umor, pa se ispružila i
zaspala mnogo prije njega. Ujutro je otključao lisičine i ustao ne probudivši
je. Očito se još uvijek ljutila, ali mu se nije pokušala prikrasti s oružjem u
ruci.
– Kava je na štednjaku – reče joj.
Ravnodušno je nastavio promatrati vremenske prilike. Nad močvaru se
spustila gusta kiša, a nije bilo znakova da će uskoro prestati. Dobro da je
ponio zaliha za nekoliko dana. Danas neće ići do Dredda. Ionako nema čime
budući da je čamac pun rupa od metaka.
Vremenska nepogoda nije im dopuštala da iziđu iz kolibe. Nije li razumno
očekivati da drugima neće dopustiti da uđu? Koliko će još Duvallu trebati da
ih nađe? Kad će se pojaviti? U roku od sljedećih deset minuta? Ili će mu
trebati još tjedan dana?
Burke se nadao da će to biti što prije. Činilo mu se da se koliba steže
oko njih. Počeo je osjećati pritisak, a to ga je mučilo. Dok je noćas ležao kraj
nje, bio je svjestan svakog njezinog udisaja. Kad god se pomaknula, on je to
znao. Njezini su uzdisaji stalno prekidali njegov san. Sada, iako joj je bio
okrenut leđima, točno je znao gdje stoji i što radi. U New Orleansu je nosila
odjeću koja ju je otvoreno reklamirala kao seksualni objekt. Njezina je
garderoba bila skupa, ali gotovo previše napadna.
Sada je odjevena u sivu trenirku, a djeluje mekše i seksepilnije nego one
večeri u sjenici u crnoj haljini duboka izreza. Njezini su obrazi bez šminke
ružičasti od spavanja, kosa razbarušena, a čini se toplom, umiljatom i
nedužnom poput mačića. I prokleto erotičnom. Postajalo mu je nemoguće
ignorirati žudnju što ju je budila u njemu još otkako ju je prvi put ugledao.
Te je večeri osjetio navalu požude koja se nije smanjila čak ni kad je otkrio
da je prozračna boginja u sjenici zapravo žena Pinkieja Duvalla.
Kad je shvatio tko je ona, zašto nije bio toliko razuman i našao zgodnu
ženu s kojom bi proveo noć, tek toliko da se riješi frustracija? Tijekom
nekoliko posljednjih mjeseci braka on i Barbara nisu bili intimni, a to znači
da je imao dovoljno vremena ispuniti glavu maštanjima. Trebao je prihvatiti
Dixienu ponudu. Ili ponudu Ruby Bouchereaux. Sat vremena s jednom od
njezinih nadarenih djevojaka uvelike bi mu koristio. Ali zahvalio je i odbio.
Što mu je, zar je poludio?
No s druge strane, bojao se da čak ni iskusna kurva sa svim mogućim
trikovima ne bi uspjela ugasiti tu njegovu vatru.
Gdje je Duvall, dovraga?
Je li moć kojom se stalno hvalisao samo obično razmetanje, dio njegove
kampanje kojom usađuje strah u svoje neprijatelje? Je li njegova vojska
plaćenika izmišljena? Ako ipak jesu stvarni, zar je to gomila
nesposobnjakovića? Ili je Burke Basile otmičar kakvome nema ravna? Ima li
dara za to, a da toga uopće nije bio svjestan sve do sada? Bez obzira na
razloge, stvar je u tome da provodi već četvrti dan sa ženom koju je oteo, a
postaje sve teže, a ne lakše, ostati objektivan kad je riječ o ishodu ove
situacije.
Bacio je talog kave na kišu. – Jeste li gladni?
– Da. Sinoć nismo uspjeli pojesti večeru. Dobacio joj je pogled koji je
govorio: A tko je kriv za to? No zapravo je rekao: – Pogledat ću što imamo.
Burke je pregledao zalihe konzerviranih namirnica što ih je uzeo s polica
Dreddova dućana. – Osim kruha i krekera, imamo sardine, orahe, tunu,
gorušicu, chili, juhu od rajčica, konzervu mesa, grah, ananas, još graha i
maslac od kikirikija.
– Gorušicu?
– Valjda i onima koji kampiraju treba ljuta hrana. – Pojest ću sendvič s
maslacem od kikirikija i malo ananasa. Dok su jeli, Burke je pitao za rane na
njezinim leđima. – Pogledala sam ih u zrcalu iznad umivaonika – rekla mu je.
– Mislim da zacjeljuju. Mislite li da ih treba ponovno namazati?
– Dredd mi neće dati živjeti ako se inficiraju. Bolje da se pobrinem za to,
barem još danas.
– Možda bih to mogla sama učiniti.
Vratio je na stol njezin prazan papirnati tanjur što ga je maločas podigao.
– O, shvaćam. Ne bunite se protiv melema, već protiv moga dodira.
– Nisam rekla...
– Moje su ruke čišće od Bardovih, a činilo se da nemate ništa protiv da
vas on pipka, pa mi nemojte tu glumiti.
– Bardovih? – uskliknula je.
– Da, vidio sam vas s njim u akciji u sjenici, one večeri kad je oslobođen
optužbe. Duvall je priredio zabavu, ali vi i Bardo ste imali vlastitu malu
proslavu.
– Ne znam što mislite da ste vidjeli, gospodine Basile, ali griješite. –
Vidio sam dovoljno. Otišao sam prije nego je postalo doista neugodno. –
Odgurnuo je stolicu i brzo ustao. – I nemojte misliti da nisam opazio kako
prekrižite ruke na prsima kao da ću kradomice virnuti u vaše dojke. Vidio
sam ih kako umalo ispadaju iz haljine, pa znam da je ovaj iznenadni napadaj
čednosti samo prokleta gluma. To me neće natjerati da postanem ljubazniji
prema vama, gospođo Duvall. Zapravo, to me posebno ljuti.
Završivši govor tim riječima, ljutito je izišao iz kolibe. Kiša ili sunce, pod
hitno mora osposobiti taj prokleti čamac. Prije no što je otvorio oči, Gregory
je samog sebe pokušao uvjeriti da je imao divlji san. Previše je popio
prethodne večeri, ili je pretjerao s pušenjem, ili je učinio nešto što je njegovu
podsvijest navelo da izmisli bizarnu pustolovinu u koju su umiješani Burke
Basile, Pinkie Duvall, pustinjak koji živi u močvari i dere kožu aligatorima,
prelijepa žena i, da bi se zaokružio ovaj neobični skup likova, on sam igrao je
ulogu svećenika.
Hvala Bogu da je noćna mora završila.
No kad je otvorio oči, nisu ga pozdravile žaluzine na prozorima s kojih se
vidjelo dvorište iza njegove kuće. Umjesto toga, vidio je par ružnih zavjesa
što su neravnomjerno visjele s oksidirane mjedene šipke. Slabašna siva
svjetlost probijala se kroz izblijedjelu pamučnu tkaninu. Teške kišne kapi
padale su sa strehe kuće u kojoj je proveo noć. Blagoslovio je svoje
spasitelje jer su ga spasili od sigurne smrti. Od sveg im je srca zahvalio na
gostoljubivosti. Oni su pak zatražili njegov blagoslov za njihova sina i
njegovu trudnu sestričnu u drugom koljenu. Otac Gregory, koji nije vidio
druge mogućnosti, pristao je obaviti obred vjenčanja.
Trebalo se održati danas. Nadao se da je zapamtio sve riječi. Činilo mu
se da je u sjemeništu bio prije nekoliko stoljeća. No i sav njegov život prije
one noći kad ga je Basile uhitio u muškom zahodu u gradskom parku činio
mu se jako dalekim. Gregory je proklinjao svoju zlu kob. Što ga je natjeralo
da te večeri obilazi park? Zašto umjesto toga nije pošao u kino?
To ionako ne bi ništa značilo, potišteno je mislio dok je navlačio svoju
prljavu odjeću. Basile bi ga prije ili kasnije natjerao da sudjeluje u njegovom
osobnom ratu protiv Pinkieja Duvalla. Basileu je trebao netko s
Gregoryjevom jedinstvenom kombinacijom vještina. Da ga Basile nije našao
u parku, našao bi ga negdje drugdje. Nakon što je u zamagljenom zrcalu
provjerio svoj izgled, izišao je iz spavaće sobe. Obitelj se okupila u velikoj
prostoriji gdje je šank odvajao kuhinju od dnevnog boravka. Mladoženja je
sjedio za šankom i glasno jeo kašu, a mlada je stavljala uvijače u kosu.
Pripreme za vjenčanje bile su u punom zamahu. Netko mu je u šaku
gurnuo šalicu kave dok su ga upoznavali s bakama, tetama i nećakinjama
koje su već stigle kako bi pomogle da se sve pripremi na vrijeme za dolazak
gostiju. Bez ljutnje su proklinjali vrijeme; tražili su od njega neka zamoli
Boga da kasnije pošalje sunce. S mukom se smiješio i obećao da će prenijeti
zahtjev.
Primamljive arome kuhanja dopirale su sa štednjaka. Krupni muški rođaci
na ramenima su unosili sanduke piva. Nastojeći biti što neupadljiviji,
Gregory se kretao od jednog do drugog prozora i kroz zavjesu od kiše tražio
neki put za bijeg. Sinoć mu se činilo da je kuća izgrađena na otoku. S
olakšanjem je utvrdio da se zapravo nalazi na samom rubu poluotoka, a uska
šljunčana cesta vodila je do čvrstoga kopna.
Oko podneva kuća se počela puniti prijateljima i rođacima, a svi su
donosili hranu – bamiju i slatkovodne rakove, domaće kobasice, račiće,
crveni grah i rižu, dimljenu svinjetinu, čak i tortu od kokosa na nekoliko
katova s plastičnim mladencima na vrhu.
Gregory je razumio tek poneku riječ njihovog živahnog čavrljanja. Bilo je
očito da su svi vrlo bliski, a on je bio jedini uljez. Svaki ga je novi došljak
sumnjičavo promatrao. Nastojao je blaženim osmjesima raspršiti njihovo
nepovjerenje, iako nije bio siguran koliko su uvjerljivi s obzirom da mu je
lice još uvijek izgledalo kao da je po njemu gazila horda ragbijaša. Nitko od
obitelji ili gostiju nije pitao zašto je pristao obaviti obred kad su drugi
svećenici to iz moralnih razloga odbili učiniti. Kad je potpisao vjenčani list,
otac je progunđao hvala.
Iako nisu prigrlili stranca u svojoj sredini, istinski su uživali u
međusobnom druženju. Činilo se da se zidovi kuće šire od buke što su je
stvarali, pogotovo kad su glazbenici počeli ugađati svoja glazbala. U dva
poslije podne mladenka je plaho ušla u veliku prostoriju. Nosila je dugačku
haljinu cvjetna uzorka što ju je Gregory vidio ranije, dok ju je jedna od baka
na brzinu prepravljala, vjerojatno zbog djevojčina velika trbuha. Muškarci su
napola pijanog mladoženju gurnuli naprijed da zauzme mjesto kraj svoje
rumene mlade. Zajedno su se okrenuli ocu Gregoryju koji je počeo obred
moleći Božji blagoslov za ovaj prekrasni skup obitelji i prijatelja. Ako je
nešto uprskao, nitko nije bio dovoljno trijezan da to opazi. Za manje od pet
minuta sretni je par poljupcem zapečatio brak koji nije imao baš nikakve
pravne osnove. Otac Gregory je jedva čekao da se izvuče odande prije nego
ga netko razotkrije kao varalicu. Jeo je s njima. Popio je jedno pivo. Oni se
uopće nisu ustručavali te su ispijali naizgled beskrajne količine. Što su više
pili, to je glazba postajala glasnija, a plesanje mahnitije. Izbile su dvije
tučnjave, ali su zaustavljene uz jako malo prolivene krvi. Kad se spustio
sumrak, unutrašnjost kuće postala je sparna od tople hrane, oznojenih ljudi i
strasti koja je, čini se, bila u svemu što su radili. Netko je otvorio vrata da se
kuća malo prozrači.
Kroz jedna od tih vrata iskrao se otac Gregory odjeven u vunenu jaknu
jednog od bratića i s kapom na glavi.
Kiša ga je udarala, ali čim je prošao kroz vrata, jurnuo je prema šupi u
kojoj se nalazio čamac kojim su prethodne večeri stigli onamo. Nije čak ni
pomislio da se vrati u čamac što ga je ukrao Dreddu, a sad je bio privezan uz
obiteljsko plovilo. Više neće u močvaru, hvala lijepa. Odsad će iskušavati
sreću na kopnu. Bilo je mnogo potencijalnih opasnosti, ali barem mu nisu
toliko nepoznate.
Osvrnuvši se prema kući, nije vidio nikakav znak da je netko opazio
njegov bijeg. Sagnuo je glavu zbog kiše i potrčao iz šupe. Krećući se u
sagnutom položaju, trčao je kao nikad u životu, iscrpljujući sve svoje
kapacitete, jureći dok mu se nije učinilo da će mu pluća prsnuti. Prepustio se
neobuzdanom plaču od sreće kad je stigao do kraja cestice. Prometnica do
koje je došao bila je dvosmjerna državna cesta. Oslonivši se rukama na
koljena, duboko je disao, a potom je žustrim koracima krenuo u smjeru
najbližega grada, barem se nadao da je tako.
Pješice nije mogao daleko dospjeti. Nadao se da će naići neki automobil
prije nego netko na zabavi opazi da otac Gregory više nije među njima i pođe
ga potražiti. Nakon što je posvetio grešnike, mogli su ga se otarasiti.
Kad je iza sebe ugledao farove automobila, srce mu je poskočilo u
prsima. Možda je to netko sa zabave koga su poslali da ga nađe i dovede
natrag. Ili bi mogli biti predstavnici zakona i reda koji traže otmičare gospođe
Duvall. Ili bi mogao biti netko na platnom popisu Pinkieja Duvalla kome je
ponuđena golema nagrada ako nađe njezine otmičare. Ili bi to mogao biti
automobil koji će ga vratiti u civilizaciju. Molim te, Bože, molio je kad se
okrenuo i ispružio palac. Kamionet je usporio, vozač ga je odmjerio
pogledom, a zatim je prošao dalje poprskavši ga blatnjavom vodom. Gregory
je bio tako očajan da je zaplakao. Još uvijek je jecao pet minuta kasnije kad
je naišlo sljedeće vozilo. Zacijelo je izgledao tako jadno da je izazvao
sažaljenje vozača jer se automobil malo dalje zaustavio.
Potrčao je za njim. Tinejdžerica je sjedila na mjestu suvozača. Još mlađa
djevojka bila je za volanom. Sa zanimanjem su ga promatrale. Djevojka na
suvozačevu mjestu upita: – Gdje vam je automobil, gospodine? – Bacio sam
ga u močvaru nakon što sam se preodjenuo u svećenika kako bih oteo ženu
bogatog i slavnog čovjeka.
Nasmijale su se, pretpostavivši da im je upravo ispričao šalu. – Fora –
reče djevojka. Kimnula je glavom prema stražnjem sjedalu. – Uđite. – Kamo
idete? – oprezno upita Gregory.
– Rawlins – reče mu djevojka. – Idemo se zabavljati. – Fora – reče
Gregory, ponavljajući njezinu riječ, te uđe.
Vozačica je naglo pritisnula papučicu gasa; automobil se zanio na skliskoj
cesti, a zatim jurnuo u mokru tminu.
Nisu mogle imati više od petnaest godina, a bile su odjevene na način od
kojeg bi i Madonna porumenjela. Prozirne bluze i čipkasti grudnjaci koji su
samo gurali gore njihove dojke. Imale su probušene uši, noseve i usne.
Dramatična šminka naglašavala je njihove oči i usne. Kad su stigli do French
Quartera, rekao im je neka ga iskrcaju, ali su ga pokušale nagovoriti da
ostane s njima. – Mogle bismo vam pokazati dobar provod – reče jedna.
 – Nemojte misliti da ne znamo kako – pohvali se druga. – Baš je u tome
stvar – reče Gregory i očaravajuće se nasmiješi. – Vi ste, djevojke, previše
iskusne za mene.
Laskanje je djelovalo. Zaustavile su automobil na raskrižju i Gregory je
izišao. Dobacivale su mu poljupce dok su se udaljavale. Zaprepastila ga je
njihova glupa nepromišljenost. Zar ih njihovi roditelji nisu upozorili na
opasnosti uzimanja autostopista? Zar ne gledaju vijesti svake večeri? Koliko
je njima poznato, on bi mogao biti neki pervertit. Tada se mrzovoljno
podsjetio da on jest pervertit. Izbjegavajući gužvu ljudi koji su prkosili
vremenu da bi počeli slaviti karnevalski tjedan, ne gledajući ni u koga,
prešao je nekoliko preostalih blokova. Raspoloženje mu se popravilo kad je
stigao do svoje ulice. Pretrčao je posljednjih dvadesetak metara do svoje
kuće. Ključ je još uvijek bio skriven ondje gdje ga je ostavio onoga jutra kad
je s Basileom pošao po gospođu Duvall da bi pošli pogledati Jennynu kuću.
– Baš mogu govoriti o tome koliko je netko glup i nepromišljen – progunđao
je žaleći samoga sebe.
Vjerojatno se u svim uredima FBI-a i diljem zemlje može vidjeti njegova
fotografija. On je čovjek kojeg traže. Postoji ucjena na njegovu glavu zbog
otmice i sam Bog zna zbog čega još. Ovo će u nebesa podići krvni tlak
njegova oca. Gregoryja će se odreći i razbaštiniti ga.
Dakle, što mu je činiti? Najprije će uzeti hladnu bocu vina i stati pod
topli tuš. Noćas će ostati ovdje. Spakirat će se ujutro. A sutra će nestati
odavde.
Nije baš točno znao kako će financirati putovanje bez očeve pomoći.
Treba li se još jednom baciti na milost i nemilost starog škrtice? Možda bi,
kad bi najprije razgovarao s majkom, mogao djelovati na njezin materinski
instinkt, ako ga stara ima.
Odlučivši da će to prespavati, pritisnuo je prekidač za svjetlo. – Zdravo,
Gregory.
Vrisnuo je. Dva su policajca sjedila na kauču u njegovom dnevnom
boravku. Sjedili su u mraku i čekali ga, poput golemih pauka. Zapravo, jedan
je priznao: – Već je bilo vrijeme da se pojaviš. Čekamo te dva dana. Isuse –
dodao je izbliza proučavajući Gregoryjevo lice. – Grozno izgledaš. Više te
neće moći zvati Ljepotanom. Drugi je rekao: – Život bjegunca nije baš jako
ugodan, je li? Pa, tvoja je pustolovina završila. Tvoja je zločinačka karijera
naglo prekinuta, Gregory. Samo tako. – Pucnuo je prstima dva centimetra od
Gregoryjeva kvrgava nosa.
Gregory se skljokao na zid, zatvorio oči i stenjući vrtio glavom s jedne na
drugu stranu. Noćna se mora nastavlja.
 31. poglavlje

Kiša je popustila, ali su tamni, tmurni oblaci stvorili niski strop nad
močvarom. Remy je stajala na otvorenim vratima kolibe i promatrala Basilea
kako spušta čamac u vodu.
Rupe od metaka pokrpao je materijalima spremljenim u dubokoj drvenoj
kutiji što je stajala uz vanjski zid. Koliko je ona mogla vidjeti, upotrijebio je
neku smolastu tvar i ljepljivu traku. Grubi posao oko popravljanja pratile su
jednako grube psovke, ali očito mu je uspjelo jer je čamac ostao na površini.
Vezao ga je za molo.
– Je li nepropustan? – upitala je kad se približio kolibi. – Mogao bih stići
onamo bez da se potopim. – Kamo? – Kod Dredda.
– Kada?
– Ujutro. Ako prestane kiša. Možete li mi donijeti ručnik? Ako ovako
uđem, svuda ću ostavljati mokre tragove.
Cijeli je dan tvrdoglavo i uporno radio na pljusku, a nije se imao čime
zaštititi. Traperice i košulja bili su mu sasvim mokri. Uzeo je ručnik i kratko
joj zahvalio, a potom je pošao iza ugla da se opere. Kad se nekoliko minuta
kasnije ponovno pojavio, ručnik mu je bio omotan oko struka. Bez riječi je
uzeo čistu odjeću i pošao u kupaonicu. Opazila je da su mu ramena puna
pjegica.
Kad je izišao iz kupaonice, pokazao je prema stolu. – Što je to? – Večera.
– Koristeći se onim što joj je stajalo na raspolaganju, postavila je stol za
dvoje. Čak je našla i svijeću u jednoj od ladica u kojima se nalazio pribor za
kuhanje. Stajala je u vlastitom vosku na napuklom tanjuriću, ali je ublažila
neuglađenost kolibe. – To je samo chili i grah, ali mislila sam da ćete biti
gladni jer ništa niste pojeli za ručak. – Da. Dobro.
 Sjeo je, a ona je poslužila jelo. Kutija krekera i boca vode dopunila je
njihov obrok. Nekoliko su minuta jeli u tišini. Burke je prvi progovorio. –
Nije baš ono na što ste navikli.
Spustila je žlicu u zdjelu i osvrnula se po prostoriji. Bila je namještena
odbačenim dijelovima namještaja, imala je grijalicu na plin i fenjer, ali je
unutra ugodno i suho, utočište na neprijateljskom terenu. – Ne, nije ono na
što sam navikla, ali sviđa mi se. Možda zato što je toliko drukčije od bilo
čega što sam ranije vidjela.
– Zar vas neki momak nije vodio u svoj ribolovni kamp kad ste imali
spoj?
– Nikad nisam bila na spoju, i nisam imala momka. Grickala je slani
kreker, a potom ga je spustila na rub tanjura i posegnula za čašom vode.
Uhvativši njegov pogled, iznenadila se koliko se zaprepastio. – Što je? –
Nikad niste bili na spoju?
– Ne, osim ako ne računate Pinkieja. Živjela sam s majkom, potom sam
išla ravno u Blagoslovljeno srce, a tada u Pinkiejevu kuću. Nije bilo mnogo
prilike za momke. Nisam bila čak ni na plesovima što ih je škola
sponzorirala.
– Kako to?
– Živjela sam s Angel u jednosobnom stanu – tiho će Remy. – Nisam
stekla baš povoljno mišljenje o muškarcima. Nisam željela poći na ples. Čak
i da jesam, Pinkie mi to ne bi dopustio.
Uslijedila je još jedna tišina, a prekidao ju je samo zvuk zveckanja žlica
glinene zdjele. Na koncu Burke reče: – Jeste li ikad razmišljali o tome da
postanete opatica?
Pitanje ju je zabavljalo; tiho se nasmijala. – Ne. Pinkie je imao druge
planove.
– Isplata.
– Mislim da se i tako može reći. Vjenčali smo se dan nakon što sam
maturirala.
 – Niste išli na fakultet?
– Željela sam ići, ali Pinkie je zabranio.
– Pinkie ne bi dopustio. Pinkie je imao druge planove. Pinkie je zabranio.
Njegov ju je ton uvrijedio, pa je rekla: – Ne razumijete. – Ne, ne razumijem.
– Nisam neuka. Završila sam sve ponuđene dopisne tečajeve pri
fakultetu.
– Ne mislim da ste neuki.
– Da, mislite. Vaše loše mišljenje o meni jako se dobro vidi, gospodine
Basile.
Činilo se da je spreman na prepirku, ali se predomislio, slegnuo ramenima
i rekao: – To se mene ne tiče. Samo ne mogu razumjeti kako neka osoba,
muškarac ili žena, može nekome prepustiti svoj život i reći: Hej, odlučuj
umjesto mene, hoćeš li? Zar nikad niste donijeli neku samostalnu odluku?
– Jesam. Jednom sam se usprotivila Pinkiejevim željama i dala molbu za
posao u umjetničkoj galeriji. Učila sam o umjetnosti, voljela je, a tijekom
razgovora sve sam to dokazala vlasniku galerije. Zaposlio me je. Trajalo je
dva dana.
– Što se dogodilo?
– Galerija je izgorjela do temelja. Zgrada i sve u njoj bilo je posve
uništeno. – Pogledala ga je. – Nikad nisu uhvatili palikuću, ali ni ja više
nikad nisam podnijela molbu za posao.
Više nije jeo, već se laktovima naslonio na stol, pokrio rukama usta i
zurio u nju. Opazila je da i na obrazima ima pjegice. Nije imao smeđe oči,
kao što je ranije mislila, već zelene, tako tamnozelene da su djelovale smeđe
ako čovjek ne bi jako pažljivo gledao. – Želite li još?
U početku se činilo da ne razumije njezino pitanje, a potom je pogledao
prazan tanjur. – Ovaj, molim vas.
U tišini je pojeo drugu porciju.
Kad je završio, počela je raspremati stol. Ponudio se da će prati posuđe,
a ona je prihvatila. Ona je brisala.
– Nikad nisam upoznao nekoga poput vas – reče Burke. – Jutros ste me
praktički preklinjali da vas vratim vašemu mužu, a meni se čini da je Duvall
oličenje emocionalnog zlostavljanja. Vi ste poput zatvorenika u vlastitom
domu. Ni o čemu ne odlučujete. Vaše mišljenje nije bitno, čak ni kad je riječ
o vašoj vlastitoj budućnosti. Vi ste samo Duvallova imovina, nešto čime se
naokolo hvali.
– Kao i njegove orhideje.
– Orhideje?
– Sate provodi u stakleniku gdje uzgaja orhideje.
– Šalite se.
– Ne, ali to nije važno. Molim vas, dovršite misao. – Misao? Valjda vam
ne smeta što ste samo obična imovina kad pomislite na sve ono što dobivate
za to. Skupu odjeću. Nakit. Limuzinu i vozača. Kakva majka, takva kći. Vi
samo naplaćujete više nego Angel. Da ju je pljusnuo, ne bi je više zapeklo.
Bacila je krpu za suđe i okrenula se, ali je on naglo ispružio mokru ruku i
uhvatio je za zglavak.
– Pustite me.
– Prodali ste svoje tijelo i dušu Pinkieju Duvallu, a osjećate da je vaša
odluka opravdana jer vam je majka bila ovisnica i kurva. Pa, to ne ide tako,
gospođo Duvall. Djeca ne mogu birati svoje roditelje ili okolnosti u kojima
odrastaju, ali odrasli ljudi imaju mogućnost izbora. – Imaju li?
– Ne slažete se?
– Možda su vaše mogućnosti bile jasnije od mojih, gospodine Basile. –
O, mislim da ste jako lako odabrali. Da sam ja lijepa i poželjna žena, možda
bih se i ja prodao onome koji najviše nudi. – Mislite li?
– Možda.
– Ne, mislite li da sam lijepa i poželjna? Izgledao je kao da je dobio
udarac u bradu i pustio joj je zglavak. Ali iako se više nisu dodirivali,
nastavili su se gledati. Nešto kasnije Burke reče: – Da, mislim. Štoviše, znate
da mislim. Svoju seksualnost koristite poput robe, a svaki muškarac kojeg
sretnete želi dati svoj doprinos, od starog čangrizavca kakav je Dredd do
zbunjenog tipa na tržnici kod kojeg ste kupili naranče. Otvorila je usta od
iznenađenja.
– To sam bio ja s bejzbolskom kapom, trčao sam za vama s vašom
prokletom vrećicom naranči – ljutito će Burke. – Motrio sam na vas tada,
jednako kao i one večeri kad ste u sjenici imali svoj mali tajni sastanak s
Bardom.
– Nisam imala nikakav sastanak s Bardom. Ni te večeri ni bilo kada.
Ježim se od njega.
– Meni nije tako izgledalo.
– Mislite da ste tako pravični i brzo osuđujete, što me čudi jer biste baš
vi trebali znati da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Vi biste trebali
znati kako olakotne okolnosti mogu zamagliti situaciju.
Koraknuo je prema njoj. – O čemu, dovraga, govorite? – Ubili ste svog
partnera. Ispalili ste metak koji je izazvao njegovu smrt. Tehnički se baš tako
dogodilo. No prosudbe koje se temelje samo na toj činjenici bile bi
nepravedne prema vama. Jer je bilo drugih čimbenika. Kad se uzmu u obzir,
ti vas čimbenici oslobađaju krivnje. – Dobro. Pa?
– Pa, dok ne upoznate sve okolnosti moga života, kako se usuđujete
propovijedati mi o mogućnostima izbora!
– Gospođo Duvall? – mirno će on.
– Što?
– Jeste li ikad ovako vikali na svoga muža? – Neočekivano pitanje i
miran način na koji ga je postavio uhvatili su je posve nespremnu. Burke
uzdigne obrve. – Niste? Pa, možda biste trebali. Možda bi prestao spaljivati
zgrade kad biste mu jednom rekli ‘kako se usuđuješ’ i zaprijetili mu da ćete
ga ostaviti.
– Ostaviti ga? – uzvikne Remy i gorko se nasmije. – Kakva sjajna ideja,
gospodine Basile! Zašto se ja toga nisam sjetila? Zastoja nisam... – Ššš! –
Prišao joj je, obujmio je jednom rukom oko struka, a drugu joj stavio na usta.
Pokušala se osloboditi, ali je on pojačao stisak oko njezina struka. – Ššš!
Tada je čula zvuk što ga je on začuo nekoliko sekundi ranije. Zvučilo je
kao izvanbrodski motor.
– Budući da ne znamo tko je to, – tiho će Burke – savjetujem vam da
budete tihi.
Sjetivši se ljudi koji su ih gonili iz Crossroadsa, kimnula je glavom.
Pustio ju je. – Ugasite svijeću. – Puhnula je u plamen, a on je posegnuo za
fenjerom i posve prigušio svjetlost. – Držite se izvan vidokruga. Stavio joj je
ruku na glavu, kao što je učinio u čamcu kad je iznad njih preletio helikopter,
gurnuo je dolje i pokazao joj neka se zavuče ispod stola. Poslušala ga je.
Okretan poput sjenke, prišao je ormariću, a ona je gledala kako uzima
pištolj s najgornje police. To je valjda bilo jedino mjesto na kojem danas, dok
je on bio zauzet popravljanjem čamca, nije potražila oružje. Gurnuo je pištolj
za pojas traperica na leđima, a zatim je izišao na molo tik ispred vrata.
Zvuk motora postajao je glasniji. Uskoro se pojavilo svjetlo, trepereći
kroz mahovinom prekrivene grane i bacajući slabašni snop svjetlosti na
namreškanu površinu vode malo ispred čamca što se približavao. Vidjela je
da je plovilo otprilike jednake veličine kao i ono što ga je Basile toga dana
popravio.
Jedan mu je čovjek nešto doviknuo na cajunskom francuskom. Burke je
kratko odgovorio: – Večer svima.
Remy je osjetila vibracije kad je čamac pristao uz molo i udario u gumu
na stupovima. Četveronoške je ispuzala ispod stola i prešla sobu do prozora
odakle je mogla bolje vidjeti. Podigla je glavu tek toliko da su joj oči doprle
iznad prozorske daske. U čamcu su se nalazila tri muškarca. Nije znala treba
li se pokazati i reći im da je ovdje zarobljenica ili ostati skrivena. Očajnički
se željela vratiti u New Orleans, ali bi li joj ti ljudi omogućili siguran
povratak? Ili je sigurnija s Basileom?
Dok je ona razmišljala što joj je činiti, Basile ih je pitao grize li riba.
Dakle, nisu policajci. Ili je to Basileova varka da bi ona tako mislila? Još je
jednom kradomice virnula. Na slaboj je svjetlosti jedva razabirala ljude, ali
ništa u njihovom grubom izgledu nije ukazivalo na to da su predstavnici
zakona, niti je na čamcu bilo nekih službenih oznaka. Jedan iz grupe je
Burkeu na engleskom rekao da nisu u ribolovu. – Tražimo nekoga.
Svećenika.
– Bilo kojeg svećenika ili nekog određenog? – Basile je govorio vedrim
tonom, ali je Remy znala da je njegovo prijateljsko ponašanje namješteno.
– Taj svećenik, otac Gregory, mislimo da je možda upao u nevolje. Tko
zna? – Učinilo joj se da vidi kako je čovjek slegnuo ramenima. – Ako
neprijatelje, ne želimo sukob s njima.
– Zašto mislite da bi mogao imati neprijatelje? Basile je bez komentara
saslušao čovjekovu priču.
Kad je završio, Basile reče: – Izgubljen u močvari? Sirota budala. U
svakom slučaju, nitko nije ovuda prošao otkako sam prije nekoliko dana
stigao.
Trojica u čamcu nešto su se šaptom dogovarala, a potom se
glasnogovornik zahvali Burkeu i zaželi mu laku noć. Okrenuli su čamac i
krenuli natrag putem kojim su stigli.
Remy je pomislila da bi mogla jurnuti kroz vrata i vikati, ali se
predomislila. Što je kod njih tako prestrašilo oca Gregoryja da se radije
prepustio opasnostima močvare? Zasigurno je imao jak razlog da im ne
vjeruje.
Ili se samo bojao da će ga predati policiji?
Ustala je i potrčala prema vratima, ali joj je Basile prepriječio put. –
Možete vikati i oni će se vratiti – reče tihim, usrdnim glasom – ali tko vam
jamči da vam neće nauditi?
– Tko mi jamči da mi vi nećete nauditi?
– Jesam li vam dosad naudio?
Nije mu mogla vidjeti oči, ali je osjećala njihovu žestinu i znala da ima
pravo. Njezina se sigurnost svodila na biranje poznatog zla. Osjetivši njezinu
neodlučnost, prešao je preko sobe i ugasio fenjer tako da je u kolibi zavladao
potpuni mrak. – Samo za slučaj da su iza zavoja i motre na kolibu – reče.
– Što mislite, što se dogodilo s ocem Gregoryjem nakon što je pobjegao s
vjenčanja? – šapne Remy.
– Bog zna. No barem znam da je donde stigao.
Gregory se pomirio s mišlju da će uskoro umrijeti. Neće dobiti smrtnu
kaznu zbog uloge što ju je odigrao u otmici, ali u zatvoru neće dugo izdržati.
Ljudi poput njega su plijen, a grabežljivaca ima mnogo više. U zatvoru bi
možda mogao preživjeti nekoliko mjeseci. No čak i nakon tako kratkog
vremena smrt bi mogla biti dobrodošlo oslobođenje.
Skutrio se na stražnjem sjedalu neobilježenog policijskog automobila, a
srce mu je mahnito lupalo. No začudo, nisu se vozili prema policijskoj
postaji Vieux Carre. – Zar me vodite u drugu postaju? – Policajci su ga
ignorirali i nastavili razgovarati o planovima za predstojeću karnevalsku
zabavu.
Kad su bez usporavanja prošli kraj policijske postaje, Gregoryjev užas
još je porastao. – Kamo me vodite?
Čovjek na mjestu suvozača okrene se prema njemu. – Hoćeš li umuknuti?
Pokušavamo razgovarati.
– Jeste li vi savezni agenti?
Nasmijali su se, a vozač reče: – Da, to smo mi. Savezni agenti. Gregoryju
se nije svidio zvuk njihova izrugivanja pa je počeo cviliti. – Bio sam prisiljen
na suradnju. Basile, on je opak kao sam vrag. Prijetio je da će me ubiti ako
mu ne pomognem. Nisam čak ni znao što će učiniti. Ja... ništa nisam znao o
otmici dok sve nije bilo gotovo. Budući da se nije činilo da njegove izjave o
nedužnosti djeluju na njih, pokušao je s druge strane. – Moj je tata bogat.
Ako me odvedete do njegove kuće, platit će vam gomilu novca, bez ikakvih
pitanja. Samo mu recite što želite i to ćete dobiti. Bogat je, prisežem. –
Znamo sve o tebi, Gregory – reče onaj na suvozačevu sjedalu. – Sad umukni,
jebi ga, ili bih mogao pobjesnjeti.
 Gregory je progutao svoju sljedeću usrdnu molbu i tiho počeo plakati.
Sad mu je postalo jasno da se ne nalazi u rukama policajaca, a konačnu je
potvrdu dobio kad su skrenuli u podzemnu garažu jedne uredske zgrade. U to
je doba noći garaža bila gotovo prazna.
Podzemna je garaža za parkiranje mjesto gdje je snimljeno bezbroj
filmskih umorstava, a te je mučne prizore sada vidio u mislima. Zaključio je
da će ga ovdje okrenuti prema betonskom zidu i ispaliti mu metak u zatiljak.
Sutra ujutro će njegovo tijelo bez lica otkriti neki službenik koji rano stigne
na posao.
– Molim vas – mrmljao je i stisnuo se na sjedalu kad su otvorili stražnja
vrata automobila. – Molim vas, nemojte.
Muškarac kojega je pogrešno smatrao policajcem ispružio je ruku,
pograbio ga za košulju i izvukao van. Spustio se na koljena i počeo
preklinjati za svoj život, ali oni su ga povukli na noge i gurnuli prema dizalu.
U redu, dakle neće ga ubiti u garaži. Vjerojatno ne žele okrvaviti odjeću.
Odvest će ga na krov zgrade i baciti ga, pa će njegovo pogubljenje izgledati
kao samoubojstvo. Zato što je sudjelovao u otmici, Gregory James je prešao
preko ruba. Doslovce.
Međutim dizalo se zaustavilo prije nego su stigli na krov. Kad su ga
izvukli iz kabine, Gregory je s čuđenjem ustanovio da se nalazi u hodniku s
debelim sagom na podu, a s obje strane vidio je vrata od mahagonija. Na
kraju hodnika ugledao je dvokrilna vrata na kojima se nalazila pločica s
ugraviranim natpisom.
Kad je pročitao ime na mjedenoj ploči, Gregoryju su koljena otkazala
poslušnost i on se skljokao na pod.
– Ustani – reče jedan od njegovih pratioca.
– Hajde, ne budi magarac.
Gregory se sklupčao u fetusni položaj i žalosno cvilio. Dvokrilna su se
vrata otvorila i on je začuo gromoglasni povik. – Što se događa?
– Ne želi ustati. Što želite da učinimo s njim, gospodine Duvall?
 Kad je čuo glasno izgovoreno ime, bilo mu je još gore nego kad ga je
pročitao na mjedenoj pločici. Gregory je pokrio uši. No vidio je kako mu se
približava par blistavih cipela od krokodilske kože i ostavlja trag na debelom
tamnozelenom sagu. Cipele su se zaustavile kad su se našle na nekoliko
centimetara od njegove glave.
Pinkie Duvall odozgo reče: – Nije riječ o tome što ćemo mi s njim učiniti,
gospodo. Od ovog trenutka sudbina gospodina Jamesa ovisi isključivo o
njemu samome.
 32. poglavlje

– Gospodine Duvall? Gospodine, oprostite što vas prekidam. Gospođica

Flarra je na telefonu. Jako je uznemirena.
– Hvala, Romane. Preuzet ću poziv. – Čim se batler povukao iz njegove
radne sobe, Duvall je podigao slušalicu. – Flarra? Kako si, dušo? – Strašno
sam zabrinuta, eto kako sam! Što se događa? Morala sam moliti Romana da
mi dopusti razgovarati s tobom. Kaže da je dobio naređenje da zadrži sve
pozive. Gdje je Remy? Zašto me nije došla posjetiti? Već mi se danima nije
javila. Dogodilo se nešto strašno, znam da jest.
– Smiri se. Ništa se strašno nije dogodilo.
– Onda što se događa? Remy cijeli tjedan nije bila ovdje, a ona nikad ne
izostaje. Kad god nazovem kuću, netko me zavlači. – Tvoja je sestra imala
streptokoknu anginu. Očito prestrašena, ona upita: – Je li joj dobro?
– Još nekoliko dana odmora i bit će dobro.
– Zašto mi nitko nije rekao?
– Remy nije željela da se bez potrebe zabrinjavaš pa je zamolila osoblje
da ti to ne spominju. Uzima antibiotike i mnogo joj je bolje, iako je grlo još
uvijek jako boli.
Teško joj je govoriti. Ja sam bio zauzet slučajem koji iziskuje sve moje
vrijeme. Ispričavam se što te nisam nazvao. To je neoprostivo. Pinkie je
osluškivao tišinu s druge strane dok je Flarra prihvaćala njegovu laž. Da joj
je rekao istinu, imao bi posla s histeričnom ženom, a to bi samo uvećalo
njegov problem. Flarra je impulsivna i nepredvidiva; nije mu potrebna
dodatna briga o tome kako bi reagirala na otmicu svoje sestre. Uskoro će je
morati obavijestiti o Remynoj smrti, ali taj će most prijeći kad stigne do
njega.
 – Smijem li je sutra posjetiti? – upita Flarra.
– Bojim se da ne smiješ, dušo. Zarazna je. Nikako ne bi željela da se ti
zaraziš. Sestra Beatrice nam nikad ne bi oprostila kad bismo joj u školu
poslali epidemiju streptokokne angine.
– Je li dr. Caruth propisala Remyne lijekove?
– Kakve to ima veze?
– Ne znam, Pinkie, to je... Remy je u posljednje vrijeme bila tako
potištena.
– Pa?
– Pa, samo sam mislila da je možda... samo nagađam, naravno... ali je li
moguće da je, znaš, trudna?
Pinkiejev se pogled usredotočio na kristalni pritiskivač za papir na
pisaćem stolu, ali ga zapravo nije vidio. Ništa nije registrirao osim apsurdne
ideje njegove mlade šurjakinje, koja se odjednom nije činila tako apsurdnom.
Nesvjesna njegove reakcije, Flarra nastavi: – Ako jest, smije li uzimati
antibiotike?
– Nije trudna.
– Jesi li siguran?
– Da je moja žena trudna, ne misliš li da bih ja to znao? – prasne Pinkie.
– Pa, ne moraš mi odgristi glavu. Ne želim se miješati u vaše stvari, Pinkie.
Samo što mislim da Remy potajice čezne za djetetom i žali što nikad nije
uspjela začeti.
Nadala sam se da bi to mogao biti razlog da je u posljednje vrijeme tako
slabašna. Čak sam je pitala.
– Što ti je rekla?
– Rekla je da nije.
– Dakle, eto ti. Zašto bi lagala?
– Valjda imaš pravo – reče Flarra. – To je bila samo ideja. – Tada je
pitala može li prinijeti slušalicu do Remyna uha. – Samo da je mogu
pozdraviti. Neću je tjerati da govori.
– Sada spava.
– O, dobro, valjda je ne bi trebao buditi – reče Flarra, očito potištena. –
Rečeno joj je za tvoje pozive i zahvalna ti je na brizi. – Još je jedan razlog
zašto sam bila tako zabrinuta – reče kao da se toga tek naknadno sjetila. –
Remy je zasigurno jako uzrujana zbog Errola. – Čula si o tome?
– Pročitala sam u novinama. Remy je zacijelo poludjela. – Zapravo, ona
to još ne zna. Bila je tako bolesna da nisam imao srca upoznati je s lošim
vijestima.
– Ima li policija kakvih tragova?
– Koliko ja znam, nema. Bojim se da je to jedan od onih bezrazložnih
nasilnih zločina koji će ostati neriješen.
– Errol je bio snažan poput bika – glasno je razmišljala Flarra. – Kako ga
je mogao zaskočiti običan pljačkaš?
– Ne želim ružno govoriti o mrtvima, ali Errolova fizička snaga daleko je
nadmaši vala njegove mentalne sposobnosti. Trebao je znati da nije baš
mudro usred noći poći u šetnju nasipom.
– Valjda, ali čini mi se čudnim da...
Umorivši se od razgovora, Pinkie je prekine: – Flarra, dušo, moraš me
ispričati.
– Jesi li razmislio o mesopusnom utorku? Znaš, o tome da ja dođem na
zabavu?
– Malo sam razmišljao, da. Ali još nisam odlučio, a sada doista ne mogu
razgovarati o tome. Upravo je stigao još jedan poziv, a taj ima veze s mojim
slučajem. Prenijet ću Remy tvoje pozdrave. – Dobro – odgovorila je s
naglašenim pomanjkanjem entuzijazma. – Reci joj neka me nazove čim malo
prizdravi. Doviđenja. Čim je spustio slušalicu, Pinkie je rekao Romanu neka
pozove Barda. Kad je čovjek stigao i ušao u radnu sobu, Pinkie mu je pružio
jednu karticu. – Neka se jedan od tvojih najboljih ljudi pobrine za ovo. Neka
bude diskretan, ali želim znati što jede za doručak. – Bardo je kimnuo i
spremio karticu u džep. Pinkie ga upita: – Je li naš takozvani svećenik
odlučio surađivati?
Bardo se opako naceri. – Dali smo mu još malo vremena da razmisli o
tome.
– Što je s McCuenom? Je li se javio?
Policajac nije došao na sastanak s Bardom dogovoren za ranije te večeri.
Poslali su ljude da provjere njegovu kuću. Javili su da nikoga nema kod
kuće, a mjesto je u posvemašnjem neredu, kao da je netko na brzinu otišao.
– Poslao sam ljude u potragu za njim. Pojavit će se – reče Bardo s
uobičajenom samouvjerenošću. Potom, manje sigurno, upita: – Što ako ni
peder ni McCuen ne ispune naša očekivanja?
Pinkie je pogledao telefon i sjetio se svog zadnjeg razgovora. Prstom je
prešao preko slušalice i nasmiješio se poput kockara koji ima asa u rukavu.
– Pokušat ću nešto drugo.
– Bože, tko bi to mogao biti?
Joe Basile je zaključio da njegova žena ima posve opravdane razloge za
mrzovolju. Dan joj je loše počeo u samu zoru kad ih je Doug Patout
nenajavljeno posjetio. Sad ju je probudio telefon u sitne sate. Potražio je
slušalicu u tmini i javio se nakon što je aparat peti put zazvonio.
– Gospodine Basile, ovdje ponovno Mac McCuen. Molim vas, nemojte
spustiti slušalicu dok me ne saslušate.
– Što želite, gospodine McCuen? – nestrpljivo reče Joe. – Jutros sam
vam lagao.
Joe se podigao u sjedeći položaj na rubu kreveta. – Kako to? – Rekao
sam vam da me je Basile pozvao da mu se pridružim na putovanju. Nije to
učinio. Ali ja moram stupiti u vezu s njim. Lagao sam jer vas nisam želio
upletati u to. Nažalost, ponestalo mi je mogućnosti. – Upletati me u što?
– Vaš se brat uvalio u velika govna.
Iako je to grublje rekao, njegova se tvrdnja slagala s onim što je govorio
Patout. – Želite li time reći da je u opasnosti?
 – U velikoj opasnosti. Ako znate gdje se nalazi, morate mi reći. Moram
stići do njega prije bilo koga drugoga.
To je također bilo gotovo doslovce jednako onome što je rekao Patout.
Nakon što je dvaput nazvao Dreddovu prodavaonicu i nije dobio odgovor,
Joe više nije pokušavao. Sad bi volio da jest. Ako je Burke otišao u
sklonište, najvjerojatnije se nalazi u ribarskoj kolibi. Ukoliko je Burke negdje
u blizini, Dredd bi to znao.
Joe se osobno ježio od sjedokosog čangrizavca i njegovih sablasnih
poslova, ali postojala je čvrsta veza između Dredda i Burkea. Joe je
pretpostavio da se može osloniti na to da će mu Dredd reći istinu, ako je zna.
Nažalost, nije uspio dospjeti do njega.
– Gospodine Basile, Joe, molim vas, recite mi – preklinjao ga je McCuen.
– Znate li gdje je Burke?
– Jutros sam vam rekao da ne znam.
– To ste mi rekli, ali znate li?
Njegov se ton nije sviđao Joeu Basileu. – Oprostite, gospodine McCuen,
ali vi ste taj koji zvuči očajnički i u nevolji, a ne Burke. Nakon podulje
stanke McCuen reče: – Ispričavam se što sam posumnjao da govorite istinu.
Na vašem bih mjestu i ja lagao. Poštujem vašu odanost Burkeu. Ali morate
mi vjerovati da mu činite zlo time što mi ne želite reći kako bih mogao
doprijeti do njega.
– Znam da se ponavljam, ali nemam pojma gdje je – reče Joe
naglašavajući svaku riječ.
– Sigurno imate neku ideju – uporno će McCuen. Joe je oklijevao samo
djelić sekunde, ali McCuen je to opazio. – Što bih mogao reći kako bih vas
nagovorio da mi pomognete naći ga? Što bih mogao reći? Burke je po prirodi
imao lagan san. Zato ga je čudilo da se nije probudio sve dok nije počela
mlatarati rukama. Pokušavala je podići desnu ruku, ali nije mogla jer je bila
lisičinama privezana za njegovu lijevu. Oštro potezanje njegova zglavka i
usijecanje lisičina izvuklo ga je iz dubokog sna.
 U početku je pogrešno protumačio njezin nemir. – Hej! Prestanite. No kad
se posve razbudio, shvatio je da se ne pokušava osloboditi njega. Mreža za
zaštitu od komaraca, što je visjela sa stropa, pala je ravno na njezino lice;
mahnito se pokušavala izvući ispod toga. Posljedica njezinih nastojanja bila
je ta da joj se tkanina omotala oko lijeve ruke. Što se žešće pokušavala
osloboditi, to se više zapletala. Otvorila je usta da vrisne, ali je udahom
uvukla mrežu u usta i tako uvećala vlastitu paniku.
– Opustite se. Skinut ću vam to.
Oči su joj bile otvorene, no ili se nalazila usred noćne more ili joj je
panika poremetila um, jer se počela boriti s Burkeom kad je pružio ruku
prema njezinu licu i pokušao maknuti prozračni materijal. Vrtjela je glavu s
jedne na drugu stranu. Kad je pokušala dignuti glavu, mreža je samo još
čvršće prionula uz njezino lice. Lijevom je rukom udarala Burkea, a desnu
nastavila trzati ne bi li je oslobodila. Prebacio je desnu nogu preko njezinih
kako bi se zaštitio od njezinih žestokih udaraca. Ponovno je pokušala
vrisnuti, ali je tkanina bila u njezinim ustima pa je uspjela samo promuklo
dahnuti.
– Budite mirni, za Boga miloga – reče Burke. – Nastojim vam pomoći.
Konačno je uspio uhvatiti mrežu. Snažno je povukao tako da se potrgala, te
joj je oslobodio lice. No poderani su se dijelovi poput paučine zadržali na
njezinoj glavi. Lijevom ih je rukom gurala dok se nije posve oslobodila.
Disala je teško, glasno i brzo.
– Sad vam je dobro – tihim, umirujućim glasom reče Burke. – Nema je
više. Dobro vam je.
Ispružio je ruku kako bi joj zagladio pramenove kose, ali ga je ona
lijevom rukom snažno udarila. – Ne dirajte me!
– Smirite se – reče Burke. – Mreža za zaštitu od komaraca pala je na vas.
Samo je to bilo. – Omamljeno je zurila u njega, a disanje joj se polako
smirivalo. – Želite li popiti malo vode?
Kimnula je. Ranije je stavila čašu vode na klimavi stolić s tri noge koji je
imao ulogu noćnog ormarića. Burke je posegnuo za čašom. – Možete li
sjesti? – Oslonila se na laktove i pila iz čaše što ju je prinio njezinim usnama.
Kiša je i dalje monotono udarala po krovu od valovitog lima. Unatoč
tome, kroz prozore je prodirala maglovita siva mjesečina. Napet i oprezan,
stajao je na vratima najmanje pola sata nakon što se ribarski čamac udaljio.
Nije osjećao da im od nepoznatih ljudi prijeti opasnost; samo ih je zanimao
svećenik kojega su spasili od sigurne smrti, a on je nestao tijekom vjenčanja.
No Burke je više volio biti oprezan pa nije palio fenjer i čuvao je stražu dok
nije bio siguran da doista ne predstavljaju nikakvu prijetnju. Na koncu je
predložio da pođu spavati. Ponovno ju je lisičinama privezao za sebe, što je
izazvalo još jednu prepirku u kojoj je on pobijedio rekavši da sad ima
mogućnost bijega jer je čamac popravljen. S obzirom na njezinu noćnu moru,
prilično ga je pekla savjest što je drži tako vezanu, pogotovo jer nije želio
ležati kraj nje samo iz sigurnosnih razloga.
Tako je pohlepno pila iz čaše da joj je voda cijedila iz kutova usta. Kad
je sve popila, vratio je praznu čašu na stolić. – Je li vam sada bolje? Opet
nije ništa rekla, već je samo kimnula.
Pogledom je prešao preko njezina čela, obraza, nosa i usta. Nakon
trenutka oklijevanja, palcem je prešao preko njezine brade i donje usne, a
palac mu je ostao vlažan.
– Neću vas udariti nogom, Basile.
Nešto, možda žudnja, učinilo ga je smotanim. – Što? Nelagodno se
promeškoljila, a on je shvatio da njegova noga još uvijek leži preko njezinih.
Njegovo stopalo, list, čak i unutrašnja strana bedra – dotiču je onako kako bi
to činio ljubavnik. Njegove su prepone bile stisnute uz njezin bok. Pogled mu
se ponovno spustio na njezine usne. Dotaknuo ih je palcem. Bile su vlažne. I
nevjerojatno mekane. – Nemojte, Basile. Molim vas.
 33. poglavlje

Šapnula je riječi, ali nisu mogle biti jasnije. Njezina molba da odustane
pokrivala je oko šest prekršaja koji su mu odmah pali na pamet. Uz toliko
samokontrole koliko je čovjek ne bi trebao imati za cijeloga života, povukao
je nogu i legao na leđa. Neko je vrijeme bio zaokupljen vlastitim jadom. No
postao je svjestan da Remy lijevom rukom masira desno zapešće.
– Boli li vas? – upita Burke.
– Malo.
– Snažno ste potezali. To me je probudilo. Želite li nešto za to? Dakle,
nije li pravi dobročinitelj? Ne samo da ju je poslušao i maknuo ruke s nje,
već joj je također ponudio pomoć. Ili zaslužuje odlikovanje ili ga treba
proglasiti Šmokljanom godine.
– Ako vas moje zapešće tako zabrinjava, mogli biste maknuti lisičine. –
Ni slučajno.
– Molim vas.
– Ne. Nemojte me to više pitati. – Jebeš dobročinitelja. Bili su dovoljno
blizu da je mogao osjetiti svaki njezin udisaj, a žudnja nije nešto što se na
zapovijed povuče.
No među njima postoje prepreke neprobojnije od čeličnih ploča. A jedna
od tih prepreka su i njezine riječi ‘Nemojte, Basile’, a on nije silovatelj, iako
je otmičar.
Drugo, ona je žena drugog muškarca. Istina, preljub je popularni,
prihvatljivi grijeh. Kad bi se izvanbračne zabave i igre još uvijek kažnjavale
kamenovanjem, na Zemlji već odavno ne bi bilo kamenja. Što se tiče grijeha,
preljub je nešto posve uobičajeno.
 Ako se zanemare religiozni aspekti, još uvijek ostaju moralne implikacije.
Rado bi sebe smatrao barem malo boljim od Barbare i njezina trenera. I u
svakom slučaju, dama je rekla ne, pa se to neće dogoditi bez obzira na sve, te
je samome sebi naredio neka prestane o tome razmišljati i prepusti se snu.
Dugo je ondje ležao, posve budan, i nikako se nije mogao opustiti.
Osjećao je da je i njoj podjednako teško ponovno zaspati. Nije bio naročito
raspoložen za čavrljanje, ali se bojao da će mu čeljust puknuti ako ne prekine
napetu tišinu. – Je li to bila noćna mora? – Ne baš – odgovori Remy. – Više
kao... Da, mislim da se to može nazvati noćnom morom.
– Povezana s vašim strahom od gušenja? Osjetio je kako je kimnula
glavom.
Čovjek nije morao previše razmišljati da bi došao do određenog
zaključka. – Što vam se dogodilo?
Toliko je dugo trebalo dok nije odgovorila da je pomislio kako će
ignorirati pitanje. No tada je ipak počela govoriti, zastajkujući. – Bilo mi je
dvanaest godina. On je bio jedan od Angelinih redovitih mušterija. Jako sam
rano naučila da moram biti mirna i tiha kad je u kući neki muškarac. Ne
smijem plakati. Ni cviliti. Ništa ne smijem pitati niti privlačiti pozornost na
sebe. Nastojala sam biti što je moguće manjom, najprije da izbjegnem kaznu,
a kasnije da me nitko ne opazi. Željela sam biti nevidljiva da me ne bi
gledali.
– No taj mi nije dopustio da ga ignoriram. Uvijek bi mi se našao na putu,
zadirkivao me, stavljao neke primjedbe koje u početku nisam razumjela, a
kasnije sam ih razumjela previše dobro. – Jedne ga je večeri dovela sa
sobom kući, nakon posla. Bilo je jako kasno i ja sam već spavala, ali me je
njihov smijeh probudio. Bili su drogirani, naravno, i nastavili se zabavljati ne
obraćajući pozornost na mene. Na koncu su zaspali na Angelinu krevetu, pa
sam i ja ponovno usnula.
– Nisam sigurna koliko je vremena prošlo. Da sam se ranije probudila,
mogla sam ga odgurnuti i pobjeći iz stana. No kad sam se probudila, on je
već bio na meni i držao mi ruke iznad glave. Imala sam na sebi majicu
kratkih rukava i gaćice. Podigao je majicu i njome mi pokrio lice. Burke je
sklopio oči i nepomično ležao.
Prošlo je nekoliko trenutaka, a tada je dalekim glasom nastavila: – Baš
sam se počela razvijati. Dojke su mi bile nježne i osjetljive. On... on je
šaptao... odvratne stvari. Smrdjelo mu je iz usta, njegovi su prsti štipali, a ja
nisam mogla disati. Zavukao je ruku ispod mojih gaćica i... pa, boljelo me je.
Pokušala sam viknuti, ali lice mi je bilo pokriveno i nisam mogla disati.
Ponovno je počela dahtati, te je lijevu ruku položila na prsa. Njezina je
panika polako popustila. – Angel se probudila i vidjela što on radi. Podigla
je galamu i izbacila ga iz stana.
– Je li ga prijavila, pobrinula se da ga uhite? Istodobno su okrenuli glave
jedno prema drugome.
Remy ga je neobično pogledala. – Angel se nije ljutila na njega. Ljutila se
na mene. Dobila sam batina jer sam njezina momka namamila u svoj krevet.
– Isuse Kriste.
– Imala sam sreće što se probudila prije nego je dospio napraviti nešto
više. Zapravo, taj joj je događaj dao ideju da me stavi u promet. Valjda je
vidjela veću mogućnost zarade s djetetom prostitutkom nego s djetetom
džeparom. Nikad mi nije to otvoreno rekla, ali znala sam što misli. Uhvatila
bih je kako me promatra sa zamišljenim, proračunatim izrazom na licu. –
Nakon te noći počela sam spavati s mesarskim nožem. Porezala sam dvojicu
njezinih prijatelja i zaprijetila još nekolicini. No znala sam da je samo pitanje
vremena kad će me netko od njih silovati. – Tada je Angel zatrudnjela. Bila
je bijesna jer je shvatila da je trudna kad je već bilo kasno za abortus. Kako
je njezina trudnoća napredovala, više se bavila dilanjem droge kako bi
nadoknadila izgubljeni prihod od plesanja i... onog drugog. Kad se Flarra
rodila, mene je zadužila za dijete, a ona se vratila na posao. Nikad nije
dospjela ostvariti svoje planove za mene. Imala sam sreće.
– Zar ništa od ovoga nikad nije prijavljeno? Gdje su bili ljudi iz socijalne
službe?
– Jedna je žena iz socijalne službe redovito dolazila. – Potom gorko
doda: – Kupovala je drogu od Angel dok služba nije saznala i otpustila je.
Nikad nisu poslali zamjenu.
Burke je desnom podlakticom pokrio oči. Dobar dio djetinjstva proveo je
bez oca, ali koliko se on sjećao, jedini problemi s kojima se suočavao bili su
pisanje domaće zadaće i održavanje reda u sobi što ju je dijelio s Joeom
kako bi izbjegao majčinu prodiku, koja je bila brižna i puna ljubavi iako je
morala naporno raditi da bi ih prehranila. Remy se svakodnevno suočavala s
problemima, samo da bi preživjela. Gad koji ju je dirao kad je imala samo
dvanaest godina ostavio joj je noćne more, patološki strah od gušenja i
nesigurnost. Priča je objašnjavala zašto je tako često znala prekrižiti ruke na
prsima. Ali to se nije uklapalo. Nosila je haljine duboka izreza i drugu
odjeću koja je naglašavala njezine grudi.
Spustio je ruku, sjeo i pogledao je. – Zašto ste mi ispričali tu priču? Jeste
li je izmislili kako biste izazvali moje sažaljenje?
– Sve je to istina, ali nije me briga hoćete li mi vjerovati ili ne. – Glavno
da me drži podalje od vas, je li?
– Idite do vraga – ljutito će Remy.
To je bio prvi put da ju je čuo izgovoriti čak i blagu kletvu, a tako ga je
začudilo da je počeo racionalnije razmišljati. Vjerovao je u njezinu priču. Tri
ju je puta vidio u panici kad nije mogla normalno disati. Osim toga, tko bi
mogao izmisliti takvu priču? Previše je užasna da ne bi bila istinita.
– U redu, zašto ste mi to ispričali? – Burke upita blažim glasom. – Jer ste
vi muškarac koji me je vezao lisičinama – odbrusi mu Remy. – Već sam bila
žrtva. Nije mi se sviđalo. Odbijam biti vašom žrtvom, gospodine Basile.
– Jesam li vam naudio?
– Naudili mi? – ponovi Remy i s nevjericom se nasmije. – Ništa ne
razumijete, zar ne? Za policajca Odjela za narkotike niste baš previše
pametni. Ne, niste me tukli, ni silovali, ni izgladnjivali, niti me fizički
ozlijedili. No nakon ovoga, zar doista mislite da će me muškarac hirovit
poput Pinkieja htjeti natrag?
 – Zašto biste, dovraga, željeli poći natrag? – ljutito upita Basile. – Drži
vas zaključanu u vezi koja je prokleto srednjovjekovna. Nisam znao da tako
nešto postoji u slobodnom svijetu. Zašto za Boga miloga ostajete s tim kuj
inim sinom?
– Ne mislite li da sam ga pokušala ostaviti? – vikne Remy. – Jesam.
Jednom. Uštedjela sam dovoljno novca da kupim autobusnu kartu. Tako je,
gospodine Basile. Nemam vlastitog novca. Dobivam džeparac. Novac za
trošenje. Mogu si kupiti naranče na tržnici, ali ne mnogo više od toga.
– Trebali su mi mjeseci da skupim dovoljno za tu kartu, a to sam činila
tako da sam iz Pinkiejeve lisnice krala po nekoliko dolara, kako ne bi opazio.
Tada je moj tjelohranitelj bio čovjek po imenu Lute Duskie. Pobjegla sam mu
u Maison Blancheu.
– Stigla sam čak do Galvestona u Texasu gdje sam dobila posao u
stakleniku. Našla sam jeftini pansion gdje su iznajmljivali sobe na tjedan.
Odlazila sam u duge šetnje plažom, uživala u slobodi i stvarala planove o
tome kako ću poslati po Flarru pa ćemo nas dvije započeti novi život. Bila
sam sama cijela četiri dana.
– Petog sam dana podigla pogled i vidjela Pinkieja kako mi se približava
prolazom u stakleniku gdje sam zalijevala nasade begonija. Nikad neću
zaboraviti izraz njegova lica. Smiješio se. Čestitao mi je na snalažljivosti.
Rekao je da se ne događa često da ga netko nadmudri. Trebala bih se
ponositi sama sobom.
– Prirodno, bila sam zaprepaštena. Očekivala sam da će pobjesnjeti. No
on je rekao da me ne kani zadržavati ako više ne želim biti u braku s njim.
Trebala sam samo zamoliti i on bi me pustio da odem, bez zamjerki. Ako
želim svoju slobodu, mogu je dobiti. – Postojala je kvaka.
– Da. Postojala je kvaka – reče Remy glasom promuklim od emocija. –
Pozvao me je da se vratim s njim do automobila. Morala sam samo pogledati
kroz zatamnjena stakla na stražnje sjedalo limuzine i znati kakvu cijenu
moram platiti za svoju slobodu. Flarra. – Doveo ju je sa sobom. Bile je
otprilike onih godina kao ja kad su me majčini klijenti počeli zamjećivati.
Slobodno mogu poći kamo god želim, rekao je Pinkie, ali Flarra će ostati s
njim. – Pogledavši ga u oči, Remy reče: – Govorite o mogućnostima izbora,
gospodine Basile. Recite mi, kakvu sam mogućnost izbora imala?
Burke izusti psovku. – Ona vas je trebala zamijeniti. – To je bilo najbolje
čemu sam se mogla nadati za nju. – Najbolje?
– Pinkie me je tetošio od dana kad je postao mojim starateljem, jer me,
po njegovim shvaćanjima, voli. Ne gaji takve osjećaje prema Flarri.
Velikodušan je i ljubazan prema njoj. No to je samo radi mene i nema
nikakve veze s bilo kakvom ljubavlju prema njoj. – Pinkie zna da sestru
volim više od ičega na svijetu. Ako ga ikad napustim, kaznit će me preko nje.
Bojim se da će baš to učiniti i zato što sam dopustila da budem oteta.
– O, još nešto. Kad smo se vraćali iz Galvestona, zaustavili smo se kako
bismo nešto pojeli. Pinkie je poveo Flarru u restoran, ali je meni rekao neka
ostanem i pomognem Errolu, čovjeku koji je zamijenio Lutea Duskieja. Errol
je iz prtljažnika limuzine izvadio nekoliko teških plastičnih vreća i bacio ih u
kontejner iza restorana. Više nikad nisam vidjela gospodina Duskija, niti sam
čula o njemu. – Zastala je i naglašeno ga pogledala. – Mislim, gospodine
Basile, da je brza smrt najbolje čemu se možete nadati.
Ovo je bila noć za početke. Počela je plakati. Tijekom svih ovih dana
nije pustila niti jednu suzu. Vidio je kako joj se oči pune suzama, ali ni
jednom nije zaplakala.
Gotovo ju je dotaknuo, ali se na vrijeme zaustavio i povukao ruku. No
tada je vidio kako joj se suze iz kutova očiju spuštaju niz sljepoočnice do
kose. Primaknuo je ruku tako da je prstima jedva dotaknuo jednu stranu
njezina lica i obrisao joj suze. Nije ustuknula, pa je obrisao suze i na drugoj
strani.
– Ne mogu dopustiti da Flarra strada zbog mene – usrdnim šaptom reče
Remy. – Volim je. Voljela sam je i štitila od dana kad se rodila. Ona je sve
što imam na ovom svijetu. Čak mi je i moje dijete oduzeto. Burke je
odjednom shvatio da je ono što je vidio u sjenici, i protumačio kao isticanje
njezine seksualnosti, zapravo bio izraz nepodnošljiva gubitka. Sad je
ponovila kretnju i prešla rukom preko donjeg dijela trbuha. Reagirao je
impulsivno, bez razmišljanja, i pokrio njezinu ruku svojom. Iznenađena
intimnošću, trenutno je prestala plakati. Burke je i sam bio prilično
iznenađen. Zurio je u njihove spojene ruke kako bi dobio potvrdu da je ono
što osjeća stvarno.
Obavio ih je nekakav spokoj. Oboje su bili svjesni zadržanog daha onog
drugog, otkucaja srca, kaotičnog ali neobično usklađenog, širenja topline
ispod kože, pritiska njegove ruke na njezinoj. Podigao je glavu i pogledao je.
Njihovi su pogledi probijali tminu, žudeći za stapanjem.
– Jesi li volio svoju ženu? – Govorila je jedva čujnim šaptom, pa je
gotovo nije čuo od bučnog lupanja vlastita srca. – Barbaru? – Jesi li je volio?
Barbara je na njega ostavila snažniji dojam nego bilo koja žena koju je
dotad upoznao. Uzbuđivala ga je i stimulirala. Bolje se osjećao s njom nego
bez nje. Ali tijekom udvaranja i godina zajedništva, svih spolnih odnosa prije
i nakon vjenčanja, kroz sve gorke svađe i ugodne trenutke, nikad se nije
osjećao ovako kao sada. Ovo je posvemašnja, potpuna, sveobuhvatna strast
prema drugom ljudskom biću. – Mislio sam da je volim – odgovori Burke,
zbunjen pogrešnim dojmom pod kojim je živio. – Možda nisam.
Polako se premjestio dok njegovo lice nije lebdjelo iznad njezinoga, dok
se njihove ruke nisu spojile s obje strane njezina lica, a on je osjećao kako se
ispod njega dižu i spuštaju njezine dojke, i okus njezina daha na svojim
usnama.
Položio je svoj obraz uz njezin, protrljao nos uz njezino uho, udisao njezin
miris. U jednom zabranjenom trenutku zamislio je intimnost svojih usta s
njezinima, svoje ruke u istraživanju, onaj zahtjevni dio sebe obujmljen
njezinim tijelom.
Prizori su bili tako stvarni da je zastenjao od čežnje. Ali se povukao. Kad
je to učinio, ona je otvorila oči. Još uvijek su blistale od suza. Također su
izražavale njezinu zbunjenost. – Basile?
– Sam Bog zna koliko te želim – hrapavim glasom reče Burke. – Ali neću
te uzeti. Ne želim ti pružiti razlog da me mrziš.
 34. poglavlje

Dredd ga je vidio da dolazi pa je stajao na rubu mola. – Već je vrijeme da

se pojaviš. Već sam te otpisao. – Još me nitko nije ubio – reče Burke. – Kiša
me je zadržala. Opazivši Burkeove primitivne popravke, Dredd upita: – Što
se dogodilo mojem čamcu?
– Doveo me je ovamo, nije li? – obrecnu se Burke, odmah prešavši u
obranu.
Bio je odvratno raspoložen, a bolje da to njegov prijatelj što prije shvati.
Odmah treba postaviti osnovna pravila za bilo kakav dijalog tako da kasnije
ne bude uvrijeđenih.
Njegova je zlovolja posljedica noći što ju je proveo ležeći kraj Remy,
pridržavajući se odluke da je neće taknuti. Ono što joj je prošle noći rekao,
bilo je samo djelomice točno. Bude li s njom vodio ljubav, mogla bi ga
zamrziti. Bio bi poput svih ostalih muškaraca, uključujući njezina muža, koji
su je iskorištavali.
Druga strana medalje bila je ta da bi možda i sebe zamrzio kad bi s njom
vodio ljubav.
Prije pet dana prema njoj je osjećao prezir jer je održavala odnos, bilo
kakav odnos, s gadom kakav je Pinkie Duvall. Osjećaj prezira štitio ga od
osjećaja privlačnosti. No sada, nakon što je saznao sve ono o njezinu životu
prije i poslije pojave Pinkieja, njegovo se mišljenje o njoj promijenilo.
Drastično. Uznemirujuće. Više se nije mogao oslanjati na to da će ga osjećaj
prezira zadržati časnim.
– Kako ide?
Dok je čamac plutao prema molu, Burke je Dreddu dobacio konopac. –
Ne pitaj.
 Dredd je prebacio cigaretu na drugi kraj usta. – Hmm. Mogao bih pitati
što se dogodilo, ali mislim da to mogu pogoditi. Pichouette ti se zavukla pod
kožu, je li?
Burke se popeo na molo i prijatelju dobacio mrzovoljni pogled. – Zašto
to kažeš?
– Nisam se jučer rodio, zato to kažem. Da je ona neka ofucana stara cura,
ovo bi ipak bila loša ideja. No budući da je ona...
– Shvatio sam – prekine ga Burke.
Dredd se promuklo nasmije. – Po namrgođenosti oca Kevina zaključujem
da nije pogazio svoj zavjet kreposti, ali je vraški sigurno da je došao u
iskušenje.
Burke se nije obazirao na njegovo zadirkivanje, već je krenuo prema
kući. – Imaš li kave?
– Seru li aligatori u vodu?
– Ne znam. Čine li to?
– Gdje je Remy?
– Ostavio sam je u kolibi.
– Samu?
– Bit će joj dobro.
Dreddov sumnjičavi pogled izazvao je u Burkea još veću nelagodu u vezi
s odlukom zbog koje se i inače osjećao nelagodno.
– Koliko dugo te neće biti? – pitala je prije no što je otišao.
– Onoliko koliko treba da stignem do Dredda, uzmem zalihe i vratim se.
– Satima. Bez obzira jesi li je poševio ili nisi, pokazao si mu. Završi to,
Burke.
– Završit će kada Duvall bude mrtav.
– Zašto to činiš? Zašto?
– Jer moram! – vikne Burke. Potom ublaži ton i razdraženo reče: – Samo
mi daj te stvari da mogu otići odavde, u redu?
Gunđajući ispod glasa, Dredd pograbi popis i počne skidati stvari s
polica i ljutito ih bacati u papirnatu vrećicu. Burke priđe telefonu, ubaci
kovanice i okrene broj.
Netko je podigao slušalicu nakon što je telefon drugi put zazvonio. –
Dobro jutro, Duvall – reče Burke. – Mislio sam da ću te uhvatiti ovako rano.
– Basile.
Kad ga je Pinkie Duvall izgovorio, njegovo je ime zvučalo poput epiteta.
Dobro. Svim se srcem nadao da je postao odvjetnikova Nemeza. – Počinio si
jednu golemu grešku, Basile. Veću, samoubilačkiju grešku od one što ju je
počinio Stuart kad je utrčao u ono skladište. – Kevin nije znao protiv čega se
bori. Ja znam.
– Onda znaš da ću te ubiti.
– Ubiti me? Najprije me moraš naći, ti kujin sine. Burke je spustio
slušalicu, ali je nekoliko trenutaka zamišljeno zurio u prazno. Čovjeku je
oteta žena. Nema je već nekoliko dana, a nalazi se u rukama čovjeka koji se
zakleo na osvetu. Ipak Duvall nije uopće pitao za nju. Burke je ponovio
riječi, ovoga puta iz dubine duše: – Ti kujin sine.
Pinkie je začuo ton slobodne linije. – Nije dovoljno dugo trajalo da bi se
moglo ući u trag pozivu, gospodine Duvall – reče pomoćnik iz susjednog
ureda. – Žao mi je. Naš čovjek u centrali može otkriti odakle je zvao, ali to
će potrajati.
– Nije važno.
Na pomoćnikovo čuđenje, Duvall se počeo smijati, najprije tiho, a zatim s
opakim uživanjem. Pogledao je Waynea Barda, koji se također smiješio, i
rekao: – Basile je zvučao tako prokleto samodopadno. Klipan ne zna da ga
već imamo.
Jednako dobro raspoloženi Bardo spustio je žuti fascikl na stol. – Ovo će
ti uljepšati dan.
Pinkie je pročitao natpis na fasciklu i izbacio sadržaj na stol. – Tako
brzo? Impresioniran sam.
Prolistao je crno-bijele fotografije. Bile su mutne, snimljene iz daljine, ali
se jasno razaznavalo što je na njima. Pinkie reče: – Sramota, sramota, dr.
Caruth. – Potom se obrati Bardu: – Neka novi momak do veze automobil.
Idem u kućni posjet.
Dredd je stavljao robu u čamac kad mu se Burke pridružio na molu. –
Našao sam dvije naranče – čangrizavo promrmlja. – Hvala.
– Tu imaš dovoljno zaliha za nekoliko dana.
Burke je kimnuo, ali su ga zaokupljale druge brige. – Dredde, maločas
sam raspirio Duvallov bijes, zato pripazi na sebe. Na prvi znak nevolja pođi
u močvaru i nestani.
– Znam se brinuti o sebi, hvala ti, sinko. Možda jesam star i sijed, ali
nisam bespomoćan.
– Slušaj me – reče Burke pazeći da ga Dredd pozorno sluša. – Ne smiješ
se zajebavati s nekim na Duvallovu platnom popisu. Obećaj mi da ćeš nestati
ako naiđe netko sumnjiv. Čuvaj se.
– Dobro, dobro. Uh, dovraga, zvoni telefon.
– Vidjet ćemo se za dva dana, a možda i ranije. Dredd je krenuo prema
kolibi, proklinjući telefon ili Burkeova upozorenja, Burke nije bio siguran što.
Starac mu je bio drag. Ako se Dreddu nešto dogodi, nikad si neće oprostiti
da ga je umiješao u ovo.
– Burke!
Prešao je samo dvadesetak metara kad je začuo Dreddov povik. Okrenuo
se i pogledao; Dredd ga je zvao natrag. Okrenuo je čamac i viknuo: – Što je?
– Telefon za tebe.
Srce mu je poskočilo. Zar se preračunao? Je li Duvall tako brzo ušao u
trag pozivu? Zar je već na putu ovamo? Žilama mu je prostrujio adrenalin.
Skočio je na molo prije nego se čamac sasvim zaustavio. – Tko je?
– Tvoj brat?
 Burke naglo stane. – Joe?
– Koliko braće imaš?
– Što on želi? Kako je znao da će me ovdje naći?
– Ne bi li to njega trebao pitati?
Burke je potrčao do prodavaonice pa je teško disao kad je podigao
slušalicu. – Joe?
– Hej! Ne mogu vjerovati da doista razgovaram s tobom. Nazvao sam
kako bih Dreddu ostavio poruku da me nazoveš ako se pojaviš kod njega.
– Jesi li dobro?
– Do vraga, veliki brate, ja sam dobro. Ti si taj koji se navodno uvalio u
nevolje. Barem se čini da svi tako misle.
– O čemu to govoriš?
– Za početak, jučer se u samu zoru ovdje pojavio Doug Patout. Vozio je
veći dio noći i bio je jako loše volje.
– Zbog čega?
– Zbog tvog tajanstvenog nestanka. Najprije je okolišao, a zatim je
otvoreno rekao da si u gužvi. Pitao me je znam li kamo si otišao. – A ti si mu
na to rekao...
– Istinu. Nisam znao. Rekao sam mu da možda imam neku ideju, ali s
obzirom na obiteljsku odanost ne želim mu povjeriti svoja nagađanja.
– Dobro. Hvala, Joe.
– Čekaj. Ima još. Dok ga je Linda zabavljala u kuhinji, primio sam
telefonski poziv u radnoj sobi. Zvao je Me McCuen. – Isuse. Što je on htio?
– Isto. Njegova je priča bila malo pretjeranija...
– Takav je Mac.
– Ali rekao sam mu isto što i Dougu Patoutu, da mu ne mogu pomoći.
Nakon što je Patout otišao, dvaput sam pokušao doprijeti do Dredda i
provjeriti jesi li slučajno u ribarskoj kolibi i je li te vidio. Nitko mi nije
odgovorio na te pozive. Nekako sam se prestrašio i pomislio da možda jesi u
opasnosti.
– Nisam.
– Onda zašto su Patout i taj tip McCuen uvjereni da jesi? McCuen ne
prihvaća negativan odgovor.
– To jako dobro znam.
– Ponovno je nazvao usred noći, a zvučao je još napetije nego ranije.
Rekao sam mu neka odjebe.
– Dobro.
– Ali, Burke, jutros je ponovno nazvao. Linda je sad već poludjela, misli
da si mrtav ili tako nešto. McCuen preklinje, priseže da ti želi dobro, tvrdi da
ćemo uskoro planirati pokop ako mu ne kažem ono što želi znati. Rekao je da
je isto kao da si mrtav ako ne otkrijem gdje bi se mogao nalaziti. Pa sam to
učinio.
– Što si učinio?
– Otkrio sam.
Burke je pošao unatrag i udario glavom o zid.
– Što se događa, Burke? Jesam li dobro postupio? Burke nije mogao
zamjeriti bratu što je McCuenu dao informacije. Mac je znao biti uporan i
uvjerljiv. Joe je imao srce na pravome mjestu. – Ne opterećuj se time.
– Što se događa? Mogu li ja štogod učiniti? Patout je rekao da je to
povjerljiva policijska stvar.
– Tako nekako.
– Burke, ako si u nevolji...
– Slušaj, Joe, žao mi je, ali nemam mnogo vremena. – Glavom su mu
mahnito letjele misli. Sad je počeo jednako brzo govoriti. – Nemoj me
prekidati, molim te. Samo učini kako ti kažem. Otiđi iz grada na nekoliko
dana. Povedi obitelj. Pođi automobilom, plaćaj gotovinom. Nikakve kreditne
kartice, nikakav javni prijevoz. – Koji vrag...
 – Učini to! – vikne Burke. – Volim tebe, Lindu, djecu. Učini to. Trenutak
kasnije Joe nevoljko pristane. – Dobro. Na koliko dugo? – Nazvat ću tvoj
ured i ostaviti poruku. Ubaci novu šifru. Nikome nemoj govoriti kamo ideš.
Jasno?
– Jasno.
– I, Joe, nazovi Nancy Stuart.
– Kevovu udovicu?
– Tako je. Reci joj neka uzme dječake i ode nekamo. Iste upute. Jednako
hitno. Shvatio si?
– Da.
– Hvala, Joe. Kad je jutros Mac nazvao?
– Prije manje od jednog sata.
– Iz New Orleansa?
– Valjda, da.
– Jesi li mu rekao kako će stići do Dredda?
– Ne. Želio je zaobići Dredda i poći ravno do naše kolibe. Sranje! – Sada
doista moram poći. Čuvaj se, Joe.
Spustio je slušalicu i potrčao prema vratima. Dredd mu je prepriječio
put. Burke ga je vješto zaobišao i nastavio trčati molom. – Joe je Macu
McCuenu dao upute kako će stići do naše kolibe – doviknuo je preko
ramena.
– Prokletstvo. Na čijoj je strani McCuen?
– Ne znam. To me zabrinjava.
– Hoće li netko biti s njim?
– Ne bih se iznenadio. U svakom slučaju, moram stići prije njega. – Želiš
li da pođem s tobom?
– Ovo je moj problem, Dredd. Odveži taj konopac, molim te – reče i
skoči u čamac.
 – Jednom sam i ja imao problem. Ti si mi pomogao. – Već si dovoljno
pomogao. I bit ću ti vječno zahvalan. – Upalio je motor. – Usput rečeno, bit
će ti drago čuti da su tvoji lijekovi djelovali. Remyne su rane zacijeljele.
Ako se meni nešto dogodi, svakako joj reci... samo... reci joj da mi je žao
zbog svega.
 35. poglavlje

Mac McCuen je u mislima procijenio kakvi su izgledi da se izgubi i

zaključio da su prilično veliki.
Čamac je unajmio od čovjeka koji ima više bradavica nego zuba i koji je
tvrdio da nikad nije čuo o braći Basile ili o njihovoj ribarskoj kolibi. McCuen
je pretpostavio da laže i bilo mu je drago što je zapisao upute Joea Basilea.
Čini se da lokalni stanovnici močvaru smatraju svojim područjem i ne vole
uljeze.
Što se njega tiče, neka im bude ovaj kraj Bogu iza leđa. Nije mogao
shvatiti zašto neki ljudi veličaju ljepotu močvare i njezinih rukavaca. Sve je
vrvjelo od insekata, zmija, aligatora, risova, veprova i drugih divljih životinja,
a on s time nije želio imati nikakve veze. Čak ni kao dijete nije volio prirodu.
Najviše što se želio približiti prirodi bio je odlazak na hipodrom. To i
njegovo stražnje dvorište. Pomislivši na dom, sjetio se Toni. Bože, što li ona
mora misliti? Prošle večeri, otprilike u vrijeme kad se trebao sastati s Del
Rayom Jonesom i Wayneom Bardom, pakirao je svoju mladu, prelijepu ženu
za odlazak k njezinoj majci u Jackson, Mississippi. Kad je počeo bacati
njezine stvari u kovčege, ona se prilično uznemirila, prirodno, i zahtijevala da
joj kaže što se događa.
Izmislio je priču o dileru kojeg su uhitili i koji je policajcima iz odjela
prijetio odmazdom prema njihovim obiteljima. – To su vjerojatno samo priče,
ali nam je Patout savjetovao neka poduzmemo potrebne mjere opreza.
Povjerovala mu je. No čak i da nije, ne bi joj pružio mogućnost izbora.
Morala je otići iz grada na sigurno, točka, kraj rasprave. Duvallov je rok
prošao, a to neće proći nezapaženo. Doći će ga potražiti s lovačkim
instinktom i odlučnošću lovačkih pasa.
 Duvallove suptilne primjedbe o Toni privukle su njegovu pozornost, baš
kako je odvjetnik očekivao. Mac je znao što je Wayne Bardo u stanju učiniti
nekoj ženi. Vidio je fotografije umorenih žena gdje je Bardo bio osumnjičeni,
ali nikad optuženi.
Tako je Toni napustila grad, a ostat će u Jacksonu sve dok se ta zbrka
između Burkea Basilea i Pinkieja Duvalla ne raščisti, na ovaj ili onaj način.
Prokletstvo, kako li se uopće našao usred unakrsne vatre? Naravno, znao
je kako. Kockanje. Njegova je ovisnost odgovorna za sve greške što ih je
počinio, a počinio ih je mnogo. Za svaku glupost što ju je izveo kriva je
potreba za novcem za kockarske dugove. Bilo je opće poznato da se
povremeno kladio, ali nitko nije znao u što se sve upuštao da bi namirio
svoje dugove – ni njegovi roditelji, ni njegova žena, niti ljudi s kojima je
radio. Nitko. Ali on zna. A grizodušje ga izjeda. Prisegnuo je pred Bogom da
više nikad neće uplatiti neku okladu, ako se on i Toni bezbolno izvuku iz ove
situacije. No već u sljedećoj misli okladio se sam sa sobom da će prekršiti
prisegu.
Odjednom je ugledao kolibu.
Mac se gotovo glasno nasmijao. Kad je krenuo čamcem, nije vjerovao da
ima bilo kakvih izgleda pronaći to mjesto, ali se doslovno pridržavao uputa
Joea Basilea i eto, tu je, baš kako ju je Basile opisao, sve do zaštitnih guma
na molu. Bilo je prekasno da se pokuša krišom približiti. U tišini te pustoši
Basile je zasigurno čuo zvuk motora mnogo prije no što se čamac pojavio na
vidiku. Vjerojatno ga sada promatra s jednog od zastrtih prozora. Macovo je
srce divlje lupalo u prsima, kao da je znalo da se nalazi na nišanu puške.
Ugasio je motor i malenim plovilom pristao uz molo. Doviknuo je: –
Samo sam ja došao, Basile, i moram razgovarati s tobom. – Objema se
rukama uhvatio za jedan od stupova, potom se nespretno popeo na molo i
privezao čamac.
Iako je bilo svježe, iz pora mu je izlazio nervozni znoj. Činilo mu se da ga
gladne, neprijateljske oči promatraju iz bezbrojnih skrovišta duž obala
rukavca, ali nijedne nisu onako opasne kao Basileove. Njegovi su koraci
glasno odzvanjali dok je hodao molom prema grubo izgrađenoj nastambi. Bio
je uvježban za opažanje znakova bliske opasnosti, ali sve su ga njegove
policijske vještine napustile. Stigao je u novo područje, za njega nepoznato i
strano poput Neptuna. Osjećao se nesposobnim i nespretnim, a policajac ne
smije na taj način pristupati problemu, pogotovo ako je na suprotnoj strani
netko kao Burke Basile. Kad je stigao do mrežastih vrata, s mukom je
progutao slinu. – Burke, ovo nije dobro, čovječe. Dopusti mi da uđem i
razgovaram s tobom. U redu?
Držeći ruke na vidiku, povukao je vrata za zaštitu od komaraca. Drvena
vrata iza njih nisu bila zaključana. Mac ih je otvorio, trenutak oklijevao, a
potom koraknuo unutra.
Hitro je pogledom obuhvatio prostoriju.
– Kujin sin!
Osjećao se poput budale, i krajnje frustrirano, jer je koliba bila prazna i
odmah se vidjelo da ondje već dugo nitko nije boravio. Barem ne ljudi. Neka
je životinja odgrizla dio jastučića na jednom naslonjaču. Žohari su potražili
zaklon. Jedan ga je pauk ignorirao i nastavio plesti svoju mrežu oko fenjera
što je visio na zidu. Voda je kapala iz slavine iznad starog sudopera. Joe
Basile je pogriješio. Ili to, ili je bio prepreden kao i njegov stariji brat pa je,
osjetivši da Burkeu prijeti opasnost, njegovog lakovjernog kolegu namjerno
poslao na pogrešno mjesto.
Što sada? Što će sada učiniti, jebi ga? Ne može se vratiti bez Basilea.
Bez Basilea... Nije želio čak ni razmišljati o tome, ali je dovoljno reći da
smrdljiva, zastrašujuća močvara nije ništa u usporedbi s paklom što ga
očekuje u New Orleansu ako ne dovede Basilea.
Mac se s gnušanjem okrene. Tada je naglo stao i brzo udahnuo kad je na
vratima ugledao siluetu čovjeka.
Dredd je stavljao mamac na udice kad se na pošljunčanoj stazi što je
vodila od glavne ceste pojavio automobil. Gledao je kako se približava,
usporava i zaustavlja. Vozač je izišao. Ugledao je Dredda i domahnuo. –
Zdravo, Dredd. – Gregory James je oprezno krenuo molom, nesigurno se
smiješeći. – Kako ide?
– Ti klipane – izdere se Dredd. – Gdje je moj čamac? Trebao bih te
rasporiti i upotrijebiti tvoju utrobu kao mamac. – Zamahnuo je nožem kojim
je rezao mamac.
Gregory podigne ruke u znak predaje. – Žao mi je zbog tvog čamca. Platit
ću za njega. Moj je tata bogat.
– Što radiš ovdje? Šteta što nisi ranije došao. Propustio si susret sa
svojim prijateljem, Burkeom Basileom.
– Gdje je on?
– Ne bi li volio znati?
– Možemo li poći unutra i razgovarati?
Dredd se okrene na drugu stranu. – Imam pametnijeg posla.
– Dredd, molim te. Pogledaj me.
Dredd prekine s poslom i pozornije se zagleda u lice mladog čovjeka.
Negdje su se još vidjele otekline i ogrebotine. Bilo je puno modrica. No
između modrica koža mu je bila blijeda, a izraz lica napet i zabrinut. Ljuteći
se na sebe zbog vlastite suosjećajnosti, Dredd kretnjom pozove Gregoryja
neka ga slijedi u prodavaonicu. Čim su ušli, Gregory počne brbljati: – Imam
samo deset minuta.
– Do čega?
Dok ne dođu po tebe. Držat će te na nišanu ako budu morali, mučiti te, ne
znam. Ali neće se vratiti kući bez Remy Duvall i Burkea Basilea, a ti ćeš ih
odvesti do njihova skrovišta.
– Vraga ću ih odvesti.
– Onda će te ubiti.
– Tko oni?
– Ljudi koji rade za Duvalla.
– Bardo?
 Gregory odmahne glavom. – Bardo je ostao u gradu. To su druga dvojica,
ljudi koji su me čekali u mojoj kući kad sam onamo stigao. – Još uvijek
slušam.
– Sinoć sam s Duvallom sklopio nagodbu. Mogao sam birati između
odlaska u zatvor, gdje bih sigurno bio zatvoren s golemim pederima koji bi
me silovali dok mi crijeva ne bi prsnula i ja bih iskrvario, ili vođenja tih
ubojica do mjesta gdje sam posljednji put vidio Basilea i Duvallovu ženu.
Dredd prezirno otpuhne kroz nos. – Čini se da si se dobro nagodio,
kukavički pederu.
– Da sam iskreno pristao na nagodbu, zar bih te upozorio? – reče
Gregory, a glas mu je bio kreštav od očaja. – Osim toga, ubit će i mene kad
im više ne budem koristan.
– Dakle, zato me upozoravaš? Kako bih te zaštitio?
– Vjerojatno. Ali, ne znam... – Cupkao je donju usnu tako da mu je
prokrvarila stara posjekotina. – Pekla me je savjest jer sam zeznuo Basileov
plan. Ja sam kriv što je gospođa Duvall nastrijeljena. Ili možda zato što sam
uvijek postupao kukavički, a ovo je način da se iskupim. – Čuvaj to za
ispovijed – prezirno će Dredd. – Čista srijeda je za dva dana. Tada se možeš
pokajati.
– Dobro, ne zamjeram ti što nemaš povjerenja u moje motive. No ostalo
nam je još sedam minuta. Čekaju na glavnoj cesti. Ako se ne vratim i
izvijestim ih da u prodavaonici nema drugih mušterija, oni će doći ovamo,
pretvarajući se da su ribolovci, i uhvatiti te nespremnoga. Dredd se
zamišljeno počeše po bradi. – Ako mi govoriš istinu, zašto si ih doveo
ovamo?
– Da bih imao barem neznatne izglede da ću se iz ovoga izvući živ. –
Kako bih trebao znati da mi ne pripremaš klopku? Kako bih mogao znati da
ne izdaješ mene pretvarajući se da izdaješ Duvalla? – Misliš li da sam tako
lukav?
Dredd mu uputi dugačak, zamišljen pogled. – Imaš pravo. – Dakle,
vjeruješ mi?
 – Nazovi me prokletom budalom – promrmlja Dredd – ali mislim da ti
vjerujem.
– Što ćemo učiniti?
– Još ne znam. Ali moraš sjesti jer ćeš se inače srušiti. Nervozan si poput
kurve u crkvi. Žedan? Donijet ću ti jedan Dr. Pepper. Gregory zahvalno
sjedne na stolicu za stolom što ju je Dredd pokazao. Dredd je krajičkom oka
vidio kako je ustuknuo pred glavama malenih aligatora. Dvanaest ih je
premazao šelakom i ostavio da se suše na stolu. – Izvoli. – Dredd mu doda
otvorenu limenku hladnog napitka. Gregory je drhtavom rukom zgrabi i
pohlepno počne piti.
– Kakav je naš plan? – pitao je između gutljaja.
– Ja ću biti na molu i loviti ribu.
– Dobro – složi se Gregory. – Gdje ću ja biti?
Dredd se zagleda duboko u oči mlađeg čovjeka. – Hmm?
– Ješao sam... ješao sam... Koji vjag?
Ugasivši se poput svjetiljke, Gregory je pao naprijed i glavom udario o
stol, dva centimetra od aligatorovih blistavih, razjapljenih čeljusti. – Momak
jednostavno ne može podnijeti Dr. Pepper. Dredd je pošao iza Gregoryja,
uhvatio ga ispod pazuha i njegovo mlohavo tijelo odvukao u spavaću sobu.
Ondje ga je spustio između kreveta i zida. To nije bilo baš idealno skrovište,
ali ionako će biti privremeno.
Gregory će se probuditi s laganom glavoboljom od udarca u stol, ali neće
imati nikakvih posljedica od uspavljujućeg sredstva što ga je Dredd ubacio u
napitak. Doza je bila malena, tek toliko da ga onesvijesti i makne s puta dok
se Dredd ne pobrine za Duvallove plaćenike.
Nalet adrenalina što ga je osjećao bio je bolji od svega što je Majka
Priroda ili Čovjek izumio. Nije mu nedostajala usrana politika njegovog
bivšeg posla, propisi i pravila, ograničenja, ali nedostajalo mu je uzbuđenje.
Dosad nije shvaćao koliko mu je to nedostajalo. Radovao se razdoblju od
sljedećih nekoliko minuta.
 Ako je Gregory rekao istinu, i ako su njegove procjene točne, Dredd je
izračunao da ima četiri minute vremena dok se ne pojave ‘ribolovci’. Dotad
mora mnogo toga obaviti.
– Hej, Mac! Što te dovodi u ove krajeve?
– Vraški si me prestrašio.
Burke otvori mrežasta vrata i uđe u kolibu. – Koga si očekivao? –
Nikoga. Hoću reći, očekivao sam da ćeš ti biti u kolibi, s gospođom Duvall.
– Doista?
– Da, tvoj brat...
– Znam sve o tome. Jutros sam razgovarao s Joeom. Rekao mi je za tvoje
mahnite telefonske pozive. Ne sviđa mi se taktika zastrašivanja što si je na
njemu primijenio, Mac.
– Nisam imao drugog izbora.
– Dakle, kakva je to kriza?
– Prokletstvo, Burke, prestani srati! – uzvikne Mac. – Posve si pošašavio.
Oteo si ženu Pinkieja Duvalla i skrivaš je ovdje u svojoj ribarskoj kolibi. –
To je samo djelomice istina – reče Burke. – Doista sam pošašavio, i doista
sam oteo gospođu Duvall, ali nisam bio toliko lud da je dovedem ovamo.
Dredd ga je upozorio da nije pametno odvesti Remy u ribarsku kolibu
gdje bi ih s vremenom netko mogao potražiti. Umjesto toga, predložio je da
Burke pođe u njegovu kolibu što ju je katkad iznajmljivao. Bila je slično
opremljena, ali smještena na nepristupačnijem mjestu, kraj bare uz močvarni
rukavac kojim rijetko tko plovi i koju je teško naći. Budući da je poslušao
Dreddov savjet, tajno skrovište još uvijek je poznato samo njemu i Dreddu.
– Ako ovdje tražiš gospođu Duvall, na pogrešnom si tragu, Mac. Posve
pogrešnom. Isto tako, ometaš tuđi posjed. Nestani. – Burke, saslušaj me,
molim te. Znam da nikad nisi imao naročito dobro mišljenje o meni. Dobro.
Znam da sam te živcirao, i vjerojatno misliš da sam loš policajac. I to je u
redu. Misli što god želiš, ali vjeruj mi da barem ovoga puta znam što
govorim. On će te ubiti. – Pretpostavljam da govoriš o Duvallu.
 – Neće on sam zaprljati ruke, ali dobit će tvoju glavu na tanjuru, ili će
umrijeti u nastojanju.
– Na to i računam. Da će umrijeti u nastojanju.
– A ti ćeš ostatak života provesti u zatvoru.
– Poznati su mi zakoni države Louisiane, ali ipak ti zahvaljujem na
kratkom tečaju i na savjetu. Sad imam posla. Vidimo se, Mac. Mac zaobiđe
Burkea i postavi se između njega i otvorenih vrata. – Je li ona dobro?
– Dovraga, da, dobro je – ljutito odgovori Burke. – Misliš li da bih
naudio ženi?
– Ne, ali nisam mislio ni da bi je mogao oteti! -vikne Mac. Potom je
obuzdao svoj gnjev i počeo govoriti smirenijim tonom. – Pokušavam te
spriječiti da si upropastiš život. Do grla si u govnima, ali nije prekasno da se
situacija preokrene. Gospođu Duvall vrati njezinu mužu. Onda bi se, uz moju
pomoć, ova stvar mogla razriješiti.
Burke se nasmije. – Duvall neće oprostiti ni zaboraviti da sam mu uzeo
ženu, Mac. U kakvom to svijetu snova živiš?
– Onda dobro, dopusti mi da ti je skinem s vrata i odvedem kući. Ti
nestani. Kraj priče.
– Priča neće završiti dok Duvallovo srce ne prestane kucati i dok Bardo
ne bude mrtav. Prije nego umru, natjerat ću ih da imenuju policajca koji je
prodavao naš odjel, a zatim ću i njega ubiti.
– Pretvaraš se u ubojicu?
– Izvršitelja kazne za počinjene zločine.
– To nije tvoj zadatak. – Očito jest.
– Prepusti to Unutrašnjoj kontroli.
Burke se ponovno gorko nasmije. – Oni su korumpirani kao i ostali. Čak
i kad bi nanjušili izdajicu, misliš li da bi ga predali javnom tužitelju?
Dovraga, ne. Nitko u NOPD-u neće maknuti prstom, osim što će se sve
zataškati i mnogi će usput napuniti vlastite džepove. – Ima i poštenih
policajaca, Basile. Jedan manje nakon što si ti dao ostavku.
– Ta nekolicina ne može promijeniti situaciju.
– Hoće li još ubijanja vratiti Keva Stuarta? Burkeu je palo na pamet da
svog mladog partnera još nikad nije vidio ovako usrdnog. Bio je očajan i tako
nervozan da mu se na licu pojavio tik.
– Što radiš ovdje, Mac?
– Rekao sam ti.
– Ono što si mi rekao su gluposti. Nisi stavio glavu u torbu za mene jer
mi se diviš. Nije riječ o tome da smo braća po krvi. Nešto ne štima u toj
slici. O čemu je riječ?
Mac je na nekoliko sekundi skrenuo pogled s Burkeovih očiju, a tada ga
je ponovno pogledao. – Zelenašu dugujem pedeset tisuća. – Shvaćam – reče
Burke koji je u glavi slagao djeliće. – Sada to počinje imati smisla. Duvall je
saznao za tvoj dug i ponudio da će ga namiriti ako mu izručiš mene i njegovu
ženu. To objašnjava tvoje očajanje. – Što sam mogao učiniti, Burke?
Zaprijetili su da će nauditi Toni. Burke ga pograbi za košulju. – Jesi li ih
doveo ovamo? – Ne, dovraga, ne. – Mac se oslobodio stiska. – Trebao sam
se sinoć sastati s njima, ali nisam se pojavio. Nadao sam se da ću te naći
prije nego oni nađu mene. Ne znaju gdje sam.
– Pa, saznat će. Vidimo se, Mac. Sretno.
Burke je pokušao proći kraj njega, ali mu je McCuen ponovno prepriječio
put. – Basile, vjeruj mi, ne bih riskirao izlet u tu prokletu močvaru da bih te
našao kad bi se radilo samo o novcu. Tonini bi roditelji namirili moj dug da
sam ih zamolio. Ovo je mnogo veće no što ti misliš.
– Da, i siguran sam da bi bilo zanimljivo razgovarati o tome, ali sad
nemam baš previše vremena. – Burke se bojao za Remy koja je sama u
kolibi. Bio je odsutan mnogo više no što je planirao. Osim toga, ne bi ga
pokolebalo ništa što bi Mac mogao reći. Momku se ne može vjerovati. Tko
mu jamči da Mac nije doveo Barda i ekipu ubojica ravno do njega? Uzet će
čamac iz skrovišta, a zatim se hitno vratiti do Dreddove kolibe. Nije se bojao
da će ga Mac slijediti. Lako će ga se riješiti u labirintu močvarnih rukavaca.
Mac ga zgrabi za ruku. – Mogu ti pomoći, Basile. Možemo pomoći jedan
drugome.
– Tebe samo zanima kako ćeš pomoći sebi. Sad mi se nosi s puta. – Ne
mogu ti dopustiti da nastaviš s ovim.
– Ne možeš me zaustaviti.
Kad ga je Burke pokušao odgurnuti u stranu, Mačje posegnuo prema
pojasu na leđima.
– Isuse, Mac, ne!
Ali nije se trebao bojati da će Mac pucati u njega. Prije nego je Mac
uspio zgrabiti svoj pištolj, Burke je začuo pucanj. Mac je zabezeknuto
pogledao Burkea, a zatim mu se u očima pojavio prazan izraz i on je pao
prema naprijed.
 36. poglavlje

Dredd je čuo približavanje automobila. – Ovog tjedna nisam imao više od

tri mušterije – promrmlja sebi u bradu. – Jutros radim kao zemljišni ured.
Prema onome što je Gregory rekao, Duvallovi ljudi dolaze točno na
vrijeme. Možda se momak ipak želi iskupiti.
Čuo je kako se otvaraju i zatvaraju dvoja vrata automobila, a potom
škripu koraka na šljunku. – Dobro jutro – dovikne nečiji glas. – I tebi,
klipane – ispod glasa progunđa Dredd, tako da ga posjetitelji ne mogu čuti.
– Grizu li jutros?
To je rekao drugi glas. Dredd ni na to nije odgovorio. Sve je pripremio
tako da Duvallovi snagatori vide starca koji sjedi na kraju mola, okrenut
leđima prema njima, s nogama iznad vode i ribarskim štapom u ruci. Želio je
da zaključe da starkelja slabo čuje.
Nisu ušli u prodavaonicu, a zasigurno su mislili da se ondje skutrio
Gregory i čekao da se akcija razvije. Umjesto toga, krenuli su molom prema
njemu. Dredd je po koracima zaključio da je jedan znatno teži od drugoga.
– Vi ste zacijelo Dredd. Dredd se nije maknuo.
– Što upotrebljavate za mamac?
Procijenio je da su sada tri metra udaljeni od kraja mola. Blizu, ali ne
dovoljno blizu.
– Zar je gluh ili tako nešto? – čuo je kako jedan tihim glasom pita
drugoga.
– Hej, starce – reče prvi glas. – Idemo u ribolov. Moramo kupiti neke
stvari.
Dredd je i dalje čekao, nepomičan i tih.
 – Kujin sin je sigurno gluh.
– Ili nas ignorira kako bi ispao grubijanom. Hej, starce! Tebi govorim.
Tijekom svoje policijske karijere Dredd se često oslanjao na ljudsku prirodu
da mu pomogne pri obavljanju njegova posla. Homo sapiens djeluje po
drevnim nagonima, a to ga čini predvidljivim. Dredd je računao na to da
nasilnici neće odoljeti prilici da nekoga maltretiraju. – Možda ga treba malo
bocnuti – predloži jedan.
– Da – tiho se nasmije onaj teži. – Možda ga treba bocnuti. Vrškom čizme
gurnuo je starog, gluhog ribolovca u kičmu, tik ispod konjskog repa. Nije ga
jako šutnuo, ali je starac, na njegovo zaprepaštenje, pao u vodu.
Kapa mu je pala s glave. Kao i siva perika. Umjetna je brada otplutala
nizvodno. U nasilnika je zurila maska iz Noći vještica, ali su prorezi za oči
zjapili prazni.
Sagne se da bolje pogleda i uzvikne: – Koji vrag... Dredd je ispružio ruku
ispod mola, gdje se skrivao, i uhvatio čovjeka za gležanj. Izgubivši ravnotežu,
mlatarao je rukama po zraku, ali je ipak pao u vodu. Dreddov je nož glatko
zarezao ispod njegove brade. Bio je mrtav prije nego se posve smočio.
Dreddov stav je bio da neki ljudi jednostavno ne zaslužuju živjeti u
normalnom narodu. Prelila mu se čaša one noći kad je odgovorio na poziv
zbog nasilja u obitelji. Na ženi i djeci kroničnog alkoholičara vidio je i
krvave dokaze njegove nasilnosti. Gad nije održao svoja bezbrojna obećanja
da će se popraviti. Skupo je stajao sustav koji ga je rutinski zatvarao, a
potom puštao da bi ponovno zlostavljao svoju obitelj. Bio je emocionalna i
fizička prijetnja društvu i svima oko sebe. Učini svima uslugu i sada makni
ovog kujinog sina s lica zemlje, mislio je Dredd kad je izvukao oružje. Bez
obzira na sve probleme što ih je nakon toga imao, nije požalio svoj čin. Kad
bi se ponovno našao u istim okolnostima, jednako bi postupio.
Ovaj čovjek, koji sada mlitavo leži u njegovim rukama, već je ubijao, a
ubio bi njega i Gregoryja nakon što bi poslužili svrsi. Dredd se nije libio
napasti prvi. To mu noćas nimalo neće poremetiti san. Ako doživi noć.
Duboko je udahnuo, povukao tijelo ispod vodene površine i kukom ga
pričvrstio za jedan od stupova. Izronio je tek toliko da udahne kroz nos. –
Charlie? Charlie?
Tako je, pametnjakoviću, glasom mi odaj svoj položaj. Dredd se kroz
vodu ispod mola neprimjetno kretao prema glasu. – Charlie? – I tada: – O,
Isuse.
Dredd nije morao pogađati da bi znao što je izazvalo promjenu u
ubojičinu tonu. Dredd je već dovoljno dugo živio u njihovoj blizini da bi
osjetio njihove kretnje čak i kad su bili nevidljivi ispod vode. Proučavao je
njihove navike, promatrao ih u prirodnom okruženju. Dovraga, živio je u
njihovom prirodnom okruženju.
Aligatori.
Njegovi su ljubimci zimu proveli u polukatatoničnom stanju, nisu se
pokazivali, nisu jeli, nisu radili ništa osim što su čekali prvi dovoljno sunčan
i dovoljno topao dan da bi se njihovi organizmi pokrenuli nakon mjeseci
letargije. Danas je taj dan. Osjećao je kako se kreću kroz vodu s grabežljivim
namjerama, namamljeni Charliejevom svježom krvlju.
Dredd se nije uspaničio. Čekao je. Čekao. Čekao. – Charlie?
U čovjekovu se glasu čula panika. Dredd mu je mogao čitati misli. Želio
je pobjeći, nestati s ovog sablasnog mjesta i poslati dovraga Duvalla i
potragu za njegovom ženom. Ali on i Charlie su dugo radili zajedno. Charlie
je, uz njega, bio najopakiji kujin sin kojeg je poznavao. A starije Charlie
doslovce nestao pred njegovim očima. Bilo je u ljudskoj prirodi da čovjek
želi znati što se dogodilo njegovom pajdašu. Ljudska priroda. Kad se čovjek
sagnuo da bi pogledao ispod mola, Dredd je svu svoju snagu uložio u šut
nogom koji ga je izbacio iz vode zamahom morskog čudovišta. Tip je barem
trideset kilograma bio teži od njega, ali je Dredd imao golemu prednost
iznenađenja. Uhvatio je čovjeka oko vrata i povukao ga u vodu. Dok je
padao naprijed, Dreddov mu je nož probio Adamovu jabučicu.
Kad se Gregory osvijestio, ležao je okom u oko s aligatorom dugačkim tri
i pol metra.
Vrisnuo je i naglo ustao, tresnuvši glavom o željezni okvir kreveta. Puls
mu je divlje udarao, jedva je hvatao dah, a srce mu je zamalo otkazalo dok je
puzio preko kreveta na kojem je Dredd prije samo nekoliko dana njegovao
Remy Duvall.
Kad je stigao do drugoga kraja sobe, virnuo je ispod kreveta kako bi bio
siguran da je aligator kojeg je vidio zapravo preparirana životinja, a ne živi
primjerak. Ni u što nije bio siguran kad je riječ o Dreddu; mogao bi čak
živog aligatora držati ispod svoga kreveta.
No prijeteće su oči bile staklene. Donekle smiren, Gregory je žurno
prošao kroz jezovite sobe Dreddove kuće. Stol na kojem je Dredd jeo svoje
obroke bio je pun aligatorskih glava premazanih blistavim šelakom, a prizor
je budio neka uznemirujuća sjećanja, ali se nije mogao točno sjetiti kakva.
Vani je starac gumenim crijevom ispirao molo. Okrenuo se kad je čuo
Gregoryjeve korake na daskama. Brada mu je bila mokra, kao i odrezane
traperice. – Jesi li se naspavao? – ljubazno upita. – Što se dogodilo? Zašto
sam bio na podu iza kreveta? Ne sjećam se... Ne, čekaj. Ipak se sjećam.
Magla u Gregoryjevoj glavi polako se počela razilaziti. – Dao si mi Dr.
Pepper. Jesi li me drogirao? – Tada mu se odjednom posve vratilo sjećanje.
Naglo se okrenuo i ugledao drugi automobil parkiran kraj njegovoga. – Ovdje
su? – panično zacvili. – Gdje su? Što si im rekao? Zašto si me onesvijestio?
– Opusti se, sinko. Nisi mnogo propustio. Nema ih više. – Kako si ih se
riješio? Što si im rekao?
– Zapravo, nisam imao zadovoljstvo da se upoznamo. Ako su s nekim
razgovarali, onda je to onaj moj prijatelj tamo.
Gregory se okrenuo u smjeru što ga je Dredd pokazao i iznenađeno vidio
Dreddovu kopiju kako sjedi u klimavoj stolici za ljuljanje na trijemu. Mokra
ribarska kapa i perika bile su malo nakrivljene povrh maske s koje je visjela
umjetna brada.
– Napravio sam ga prije nekoliko godina kao mamac za jednog lopova –
objasni Dredd. – Taj je klipan uporno dolazio i pljačkao moju prodavaonicu
kad god bih pošao u lov ili ribolov. – Stoga sam napravio lutku i stavio je u
jedan od mojih čamaca. Uhvatio sam tipa na djelu i premlatio ga tako da je
jedva ostao živ. Nikad se više nije vratio. – Tiho se nasmijao. – Moj mi je
prijatelj nekako prirastao srcu pa sam ga odlučio zadržati. On me sluša kad
poželim društvo. Prokleto ružan kujin sin, ali nije ružniji od mene. Jutros je
sigurno bio jako koristan.
Gregory se polako okrenuo. Pogledao je tek oprano molo, s gađenjem
virnuo u vodu ispod mola, okrenuo se prema dva odvratna aligatora koji su
se sunčali na suprotnoj obali, a zatim je opet pogledao Dredda koji je zurio u
njega s izrazom zadovoljstva i smirenog prkosa. Bilo je lako pogoditi kakva
je sudbina zadesila dvojicu muškaraca koji su ga dopratili ovamo. Gregory je
progutao svoje gnušanje, ali je zaključio da mu je Dredd spasio život.
Međutim, sjetivši se odlučnosti Pinkieja Duvalla, znao je da će olakšanje biti
privremeno. – Duvall će poslati nekog drugog.
– Najvjerojatnije – odgovori Dredd i filozofski slegne ramenima. – Zato
je najbolje da odeš.
– Što ćemo s njihovim automobilom?
– Ja ću se za to pobrinuti.
Nije objasnio kako to kani učiniti, ali je Gregory bio uvjeren da će vozilo
zauvijek nestati.
– Ja... hvala, Dredd.
Dredd ispuhne dim cigarete. – Dobro si postupio, momče. Kad budem
vidio Basilea, sigurno ću mu reći da si se iskupio za svoje nekadašnje
greške.
Gregoryja je dirnula starčeva pohvala do te mjere da mu je bilo
neugodno. Suze su mu se pojavile u očima, a Dredd ih je zasigurno opazio jer
je i njemu postalo neugodno, a to ga je činilo čangrizavim. – Pa, nemoj samo
stajati ovdje. Nakon što si preživio sve ovo do sada, Basile bi pobjesnio kad
bih dopustio da sada pogineš ili te ozlijede ili zatvore. Dakle, kreni već
jednom. Briši.
Burke je refleksno posegnuo za Macom McCuenom dok je padao. – Mac!
Ali Mac nije mogao odgovoriti; bio je mrtav. Iako je to znao, Burke je
nastavio ponavljati njegovo ime dok ga je spuštao na pod. Začuvši
približavanje koraka, podigao je glavu i ugledao Douga Patouta kako trči
molom prema kolibi. – Je li mrtav? – Prokletstvo, Doug – ljutito će Burke. –
Nije imao šanse. – Ne bi je ni ti imao da ti je iz takve blizine pucao u prsa.
Patout je kleknuo i opipao Macovu vratnu arteriju. Ustao je trenutak kasnije,
a kretao se kao da na leđima nosi teret cijeloga svijeta. Tiho je psovao i
prešao rukom preko ispijena lica. Zatim je stavio ruku na Burkeovo rame i
zabrinuto ga pogledao. – Jesi li dobro? – Dobro? Isuse, Doug. Ne, nisam
dobro. Upravo mi je pred očima poginuo još jedan od mojih ljudi.
– Mac je posegnuo za pištoljem. Bilo je, on ili ti. Mac je doista izvukao
pištolj iz futrole na leđima.
Ležao je nekoliko centimetara od njegove nepomične desne šake.
Usprkos tom dokazu, Burkeu je bilo teško vjerovati da bi ga McCuen
hladnokrvno ubio.
Patout reče: – Bio je prljav. Sklopio je nagodbu s Duvallom. – Toliko mi
je i sam priznao.
– Je li ti rekao uvjete?
– Otpisivanje duga od pedeset tisuća dolara u zamjenu za mene. – To je
samo djelomice točno. Zapravo je dogovorio otpisivanje duga plus veći dio
profita ako te ubije.
– Profita?
Patout glavom pokaže prema Macu. – To je čovjek kojeg si tražio. Imamo
nepobitne dokaze da je McCuen radio za Duvalla. Burke se s nevjericom
zagleda u Duvalla. – Mac je šaljivac, gnjavator, zajebant.
– Sve je to bio dio glume. Bio je pametniji no što je pokazivao. Pobrinuo
se da bude simpatičan, prilično je dobro obavljao svoj posao, ali nije se
isticao. Uporno je tražio da ga pošalju u Odjel za narkotike i poroke. Sve je
dio njihova plana. Bio je Duvallov čovjek otkako je došao k nama. – Nešto
mi je uvijek bilo sumnjivo – glasno je razmišljao Burke. – Policajčeva plaća
nije se uklapala u Macov način života. Mislio sam da je ili vraški dobar
kockar ili najveći srećković kojega sam ikada upoznao.
 – Danas ga je sreća napustila.
– Kažeš da imaš dokaze o njegovoj povezanosti s Duvallovom
organizacijom?
– Unutrašnja kontrola je mjesecima provodila tajnu istragu. Ja sam jedini
iz odjela koji je za to znao. Znao sam da te frustrira to što se činilo da nitko
nije zainteresiran za traženje izdajnika, ali morao sam prisegnuti na šutnju i
nisam ti mogao reći. Iako sam – doda – došao u iskušenje da ti kažem kako
ne bi dao ostavku.
– U svakom slučaju, nakon mjeseci opsežne istrage Unutrašnja je
kontrola, preko propalih racija, došla do McCuena. – Tiho doda: –
Uključujući i onu što je propala kad je Kev poginuo. Burke ga oštro pogleda.
Patout kimne. – Tako je. Želio si čovjeka koji je obavijestio dilere o
raciji, a posljedica je bila Kevova smrt. Eto ti krivca.
Ne vjerujući u ono što je čuo, Burke se prodorno zagledao u Patoutove
oči. Kad je konačno shvatio značenje riječi, osjetio je slabost u koljenima i
naslonio se na zid, a potom je polako kliznuo prema dolje dok nije čučnuo.
Patout mu je dopustio da trenutak razmisli. Na koncu upita: – Je li ti
dobro?
– Da. U redu je. – Burke je morao pročistiti grlo prije nego je mogao
nastaviti. – Mislio sam... mislio sam da ću se drukčije osjećati kad otkrijem
o kome je riječ.
– Kako se osjećaš?
– Prazno.
Neko su vrijeme šutjeli. Burke je opazio da se smirila lokva krvi što se
stvorila ispod Macova tijela. Uskoro će se zgrušati. Tako mnogo krvi.
Macove. Kevinove.
Malo kasnije pogledao je Patouta. – Ako su podaci što ih je Mac davao
Duvallu doprinosili procvatu njegove trgovine drogom, nije li bio previše
dragocjen da ga pošalje za mnom?
– Očito je želja da te uhvati nadmašila sve drugo u Duvallovu životu.
Mac ti je bio blizak, netko u koga bi mogao imati povjerenja. I Mac je bio
potrošna roba.
– Jer su Duvallovi izvori neograničeni. Vjerojatno ima drugog policajca
koji će zamijeniti Maca.
Patout zlovoljno kimne. – Zacijelo imaš pravo.
Burke je zurio u Macovo mrtvo lice i razmišljao o dosadnim navikama
mladog čovjeka, ali i o njegovom neospornom šarmu, mislio je na njegovu
lijepu mladu ženu i o tragediji svega toga. Poželio je nešto svom snagom
tresnuti.
– Kako si znao da Mac jutros dolazi ovamo? – upita Patouta. – Motrili
smo na njega, pratili svaki njegov pokret. Nedavno smo saznali da je dužan
zelenašu po imenu Del Ray Jones. – Znam tko je to.
– Kad je Del Ray preksinoć odveo Maca na sastanak s Duvallom, bilo je
lako zaključiti što se događa.
Burke ustane. – To su prilično labavi dokazi, Doug. Kako znaš da Mac
nije došao ovamo kako bi me upozorio, ili mi prenio Duvallovu poruku?
Rekao je da baš to radi.
– Posegnuo je za pištoljem, sjećaš se? Zar bi više volio da sam čekao i
vidio hoće li pucati?
Burke je morao priznati da ima pravo.
– U svakom slučaju – nastavi Patout – znao sam što je bio Macov
zadatak jer sam razgovarao s Duvallom. Jutros sam ga nazvao i rekao mu da
je Mac otkriven. Koristeći se onim zagonetnim odvjetničkim jezikom,
neprihvatljivim na sudu, nagovijestio je kakav je Macov zadatak. Potom se
hvalisao da ima rezervni plan, bez obzira hoće li te Mac srediti ili ne. –
Blefirao je. I ja sam jutros razgovarao s njim. Još uvijek ne zna kako će do
mene. Kad god dođe, bez obzira kakav je njegov rezervni plan, ja ću biti
spreman.
– Isuse, čuješ li ti samog sebe? – vikne Patout. – Ti i Duvall se natječete
tko će dalje pljunuti, poput dvojice školaraca. Probudi se, Burke, i stavi ovu
stvar u perspektivu. Jedan je čovjek već umro zbog ovoga, a meni to teško
pada jer sam gaja morao ubiti. Bez obzira je li bio pokvaren ili ne, Mačje bio
jedan od mojih ljudi.
Promijenio je ton i rekao: – Preklinjem te da odustaneš od ovoga. Sada.
Dobio si ono što si zapravo želio, a to je policajac odgovoran za Kevovu
smrt. Dakle, pođimo po gospođu Duvall, gdje god da je držiš, i odvedimo je
kući.
– Tek nakon što vidim Duvallove bjeloočnice.
– U redu, recimo da ćeš uspjeti ubiti Duvall i Barda, ali završit ćeš u
doživotnom zatvoru. Kome si naudio?
– Neću je odvesti natrag.
– Najgori mogući scenarij. Što ako Duvall preživi, a ti odeš u zatvor?
Misliš li da će ostati na tome? Nikada. Po vrijedit će te na koji god način
može. Sjećaš se Sachela i njegova sina? Duvall je bezobziran. Što bi ga
moglo spriječiti da Nancy Stuart preda Bardu? Koristit će se ljudima do kojih
ti je stalo da bi te mučio. Upoznao sam tvoga brata. Drag momak. Nećeš ih
moći zaštititi, Burke. Ne iz ćelije u Angoli. – Što je samo još jedan razlog da
se pobrinem da niti jedan od njih ne preživi.
– Prokletstvo, Burke, poslušaj me.
– Ne, ti poslušaj mene – odbrusi Burke. – Ja sam ovo počeo i ja ću to
završiti.
– Uhitit ću te. – Zašto?
– Otmicu.
– Jesam li tražio otkupninu? Koje dokaze imaš da sam silom odveo
gospođu Duvall? Možda smo ona i ja ovo zajedno skuhali kako bi mogla
pobjeći od onog kujinog sina.
Patout ga pomirljivo pogleda. – Nije prekasno da se sve ovo okrene.
Duvall je došao k meni malo iza otmice i upozorio me da će te ubiti. Budeš li
uporan, ostat ćeš sam. No ako sada pođeš sa mnom, imat ćeš policijsku
zaštitu.
 – Ne, hvala. Policija...
Prije nego se dospio snaći, Patoutov se pištolj sručio na njegovu
sljepoočnicu. Zateturao je prema vratima, a u glavi mu je praskalo. Činilo mu
se da je molo kilometrima dugačko, kao da ga gleda kroz naopako okrenut
dalekozor. Tunel vidokruga sve se više smanjivao, a oko njega se stezao
obruč mraka. Potom je posve nestao. Njegova posljednja svjesna misao bila
je upućena Remy. Ona je sama, čeka da se on vrati.
 37. poglavlje

Zvuk glasova probudio je Burkea, iako nije mogao razabrati riječi.

Potpuna svijest mu se jako polako vraćala, ali postupno je shvatio da se
nalazi u kući, leži na boku, a ruke su mu lisičinama vezane iza leđa, te da ima
užasnu glavobolju.
Bez obzira gdje se nalazi, s druge strane zida bilo je prilično živo.
Zapravo nije vidio bljeskajuća svjetla vozila hitnih službi, ali je iza
zatvorenih kapaka osjećao kako pulsiraju. Odlučio je da će držati oči
zatvorene i pretvarati se da je bez svijesti sve dok ne sazna više o onome što
se događa.
Konačno je razabrao jedan od glasova.
Dredd je govorio: – Danas je ovdje bilo kao na glavnom kolodvoru –
mrzovoljno je govorio. – Uz toliko dolazaka i odlazaka riba tjedan dana neće
gristi.
– Tko na primjer? – upita Doug Patout?
– Što tko na primjer?
Iako je još uvijek bio prilično omamljen, Burke je shvatio da se Dredd
pravi glupim. Pitao se je li Patout toga svjestan.
– Tko je danas bio ovdje? – upita Patout.
– O, pa za početak, jutros su došla dvojica i raspitivala se o Burkeu
Basileu.
– Koja dvojica?
– Nisam ih poznavao, ali reći ću vam ovo, ne bih želio da ponovno dođu.
Nisu bili dobri.
– Kako znate? Što su učinili?
 – Ništa određeno. To je bio samo neki moj osjećaj, znate? Prošlo je
mnogo godina otkako sam bio policajac, Patout, ali još mi je ostao instinkt. –
Burke je zaključio da je Dredd zastao kako bi povukao dim iz cigarete. – Bili
su odjeveni poput ribolovaca, ali ako su ta dvojica ikad u životu ulovila ribu,
ja ću pojesti one aligatore tamo prijeko. – Vi jeste jeli aligatore.
Dredd se nasmije. – Imate pravo, Patout, ali znate što mislim. U svakom
slučaju, na brzinu sam im naplatio ono što su uzeli i odahnuo kad su mi
okrenuli leđa.
– Što ste im rekli o Burkeu?
– Nisam im mogao reći ništa više nego vama. Burke je ovuda prošao
prije nekoliko dana.
– Koji dan?
– Ne sjećam se točno. Više ne obraćam mnogo pozornosti na kalendar,
iako sam opazio da je sutra posljednji dan karnevala. Pretpostavljam da se
grad priprema za...
– Što se tiče Burkea...
– O, tako je. Basile je nekoć bio dobar sa mnom, ali on nije baš previše
razgovorljiv, znate. Kupio je nekoliko stvari i otišao. – A žena je bila s njim?
– To nije bila obična žena. Uuuh! – Dredd tišim glasom doda: – Dvaput
sam izdrkao nakon što su otišli. Što ste rekli, tko je ona? Patout mu je
ukratko iznio činjenice, što ih je Dredd, naravno, već znao. Kad je Patout
završio, Dredd reče: – Hmm. Nikad ne bih pomislio da je ona Basileova
zarobljenica. Nije mi se činilo da je na bilo što prisiljava. Spremno je ušla u
automobil s njim.
– Otišli su odavde automobilom?
Dredd je počeo opširno lagati o vrsti, boji i modelu nepostojećeg
automobila. Da okolnosti nisu bile tako ozbiljne, Burke bi se bio glasno
nasmijao. – Budući da se odavde ne vidi glavna cesta, ne znam u kojem su
pravcu otišli.
Patout je pitao je li s njima bio još jedan čovjek, možda svećenik. Dredd
se nasmijao i rekao da nije, da on izbjegava susrete s ljudima crkve, a ni
Basile mu se ne čini previše religioznim. Nakon kratke stanke Dredd doda: –
Ne mogu povjerovati da je Basile otmičar. – Ni ja, ali čini se da jest.
– Recite mi još jednom, Patout, tko je taj kojeg ste maknuli? – Detektiv
narednik Mac McCuen.
– Jedan od vaših.
– Da – gorko će Patout. – S Duvallom je sklopio nagodbu da će se vratiti
s Burkeom i Duvallovom ženom. Slijedio sam Maca ovamo, i dobro da
jesam. Poslali su ga da ubije Burkea. – Upoznao je Dredda s Macovim
prljavim igrama u odjelu.
– Jeste li ikad ranije ubili čovjeka, Patout?
– Jednom. Na dužnosti. To nije nešto što će čovjek lako zaboraviti. –
Pretpostavljam da sve ovisi o tome koliko je tip zaslužio smrt – reče
umirovljeni policajac. Burke ga je mogao zamisliti kako sliježe jednim od
svojih preplanulih ramena. – Oslobodili ste službu doista pokvarenog
policajca, tog McCuena. Meni se čini da ste svima uštedjeli mnogo vremena i
problema.
– Mrsko mi je da je bilo tko morao umrijeti. Cijelo sam se vrijeme nadao
da ću mirno okončati ovu stvar. Barem sam spriječio Basilea da počini
grešku za koju bi plaćao do kraja života. Bez obzira misli li on tako ili ne,
učinio sam mu uslugu.
Dredd skeptično otpuhne kroz nos. – Nekako sumnjam da će udarac po
glavi i stavljanje lisičina smatrati uslugom. Imat ćete pune ruke posla kad se
probudi. – Pobjesnjet će – složi se Patout – ali to sam učinio za njegovo
dobro. Prokleta bila njegova tvrdoglavost. – Potom reče: – Eno vozila hitne
pomoći.
Burke je čuo struganje stolica i zvuk koraka. – Bit će bolje da pođem
nadgledati prijevoz Macova tijela i sredim papirologiju s lokalnim
službenicima. Čim vozilo hitne pomoći ode, vratit ću se po Basilea. – Što
ćete s Duvallovom ženom?
 – To je prvo što ću pitati Basilea kad se osvijesti. Ženu treba smjesta
odvesti kući.
Burke je čekao dok nije zamro zvuk Patoutovih koraka, a tada je otvorio
oči. Kao što je već pogodio, ležao je na kauču u Dreddovoj glavnoj sobi. –
Koliko si već budan? – šaptom upita Dredd. Uopće nije gledao u Burkea, već
je stajao kraj prozora, mirno pušio i kroz zamagljeno staklo promatrao što se
događa vani. Burke se pitao, ne prvi put, je li traiteur doista čarobnjak s
nadnaravnim moćima. Povrh iscjeliteljskih sposobnosti, ima li i oči na
zatiljku?
– Dovoljno dugo da čujem Patoutov prikaz situacije. – Je li bilo onako
kako je rekao?
– Točno tako. Stigao sam do kolibe nekoliko minuta prije McCuena i
sakrio čamac u šaš. Kad smo se našli licem u lice, priznao je da se nagodio s
Duvallom. Mislio je da bismo mogli s njim pregovarati i riješiti stvar.
– Jebeš to.
– Točno sam tako i ja reagirao. Macova je budućnost bila u pitanju pa
nije želio prihvatiti negativni odgovor. Posegnuo je za pištoljem. Patout ga je
dao pratiti pa ga je slijedio onamo. Zacijelo ga je imao na nišanu. Metak mu
je prošao ravno do srca. Sad je Patout čvrsto odlučio dalje raditi prema
pravilima.
– On je samo polovica tvoga problema. Duvall je povukao sva
ograničenja. Čvrsto je odlučio da će te ščepati, sinko.
Iako se činilo da ne radi ništa osim što promatra ukrcavanje Macova
tijela u vozilo hitne pomoći, Dredd je Burkeu ispričao o Gregoryjevu dolasku
u prodavaonicu i o tome kako ga je upozorio na plaćenike koji su ga
dopratili.
– Znači da je istina ono što si Patoutu ispričao o dvojici lažnih
ribolovaca. – Veći dio – reče Dredd. – Bili su ovdje, ali nisu otišli. Riječi su
imale zloslutni prizvuk i nisu dopuštale daljnje ispitivanje. Burke je zaključio
da mu je bolje ne znati kakva je sudbina zadesila dva čovjeka. – Što je s
Gregoryjem?
 – Ima nade za tog momka. Mogao nas je dobro zajebati, ali se iskazao.
Rekao sam mu neka zbriše, a on je prihvatio savjet. – Dobro. – Potegnuo je
lisičine. – Oslobodi me ovoga. Dredd se okrenuo od prozora. – Tijelo je u
vozilo, a Patout razgovara sa šerifom. Imamo možda devedeset sekundi da te
izvučemo odavde.
– Gdje je moj pištolj?
– Patout ga je uzeo. Ali možeš posuditi jedan moj. Dredd je iz ladice
izvadio Magnum .357, provjerio je li napunjen, pridodao kutiju metaka i
pomogao Burkeu da ustane. Koljena su mu klecala i činilo mu se da mu je
glava lubenica što mu balansira na ramenima dok je slijedio Dredda kroz
neobično raspoređene prostorije i izišao kroz stražnja vrata. U šupi za alat,
gdje se izgleda nalazi svaka naprava izumljena nakon željeznog doba, Dredd
je našao škare za metal i skinuo mu lisičine. Dao je Burkeu pištolj i metke, a
zatim ispod mola izvukao čamac. – Trošiš moje čamce kao što uspaljeni
dječak troši kutiju kondoma. Ako tako nastaviš, uskoro neću imati čime
obavljati posao. – Nadoknadit ću ti to, Dredd.
– Da, da, samo nastoj da te prije toga ne ubiju. U čamcu imaš dovoljno
goriva, ali nemoj paliti motor dok ne prijeđeš barem osamsto metara. Možeš
li toliko veslati?
– Nemam drugog izbora. Remy je ondje sama.
– Basile? Sviđa ti se ta djevojka?
Dva su se muškarca pogledala, ali Burke samo reče: – Još jednom hvala,
Dredd.
– Nema na čemu. Sretno i... o, sranje. Mrzim ovaj dio. Burke je tresnuo
Dredda šakom u bradu. Kad je pao nauznak, Burke ga je još jednom udario u
glavu kako bi se činilo da su se tukli. No nije ga tako snažno udario da bi
stariji čovjek imao trajnije posljedice. Potom je uskočio u čamac i odgurnuo
se od mola. Kad je posegnuo za veslom, začuo se povik i trčeći koraci.
Dovraga i veslanje; upalio je izvanbrodski motor i dao gas. Remy je već u
podne počela osluškivati dolazi li Burke. Čak je odgodila ručak očekujući da
će biti gladan kad se vrati pa će jesti zajedno. No podne je došlo i prošlo, a
njemu ni traga ni glasa. Tijekom dugotrajnog poslijepodneva izišla je pred
kolibu i pokušala uživati u prvom sunčanom danu što ga je doživjela u
močvari, ali nije se mogla sasvim opustiti i upijati njezinu egzotičnu ljepotu
jer je razmišljala o Basileu i o tome zašto ga tako dugo nema. Zalazak sunca
samo je pojačao njezinu tjeskobu. Poput vojnika na straži prešla je svaki
centimetar mola. Osluškivala je ne bi li uhvatila zvuk motora povrh noćnih
zvukova močvare, koji su je u početku plašili, ali ih je sada poznavala i
nekako su je smirivali.
Kad je noć zamijenila sumrak, vratila se unutra. Radi sigurnosti nije
upalila fenjer pa je nastavila čekati u posvemašnjem mraku. Nije jela od
doručka, ali nije osjećala glad.
Što se dogodilo kad se Basile vratio u Dreddovu prodavaonicu? Što ako
su ga negdje putem zaskočila ona trojica što su sinoć došla do kolibe,
navodno tražeći oca Gregoryja?
Što ako je Pinkie poslao svoje ljude da ga napadnu kad se vrati do
Dredda?
Što ako su on i Dredd ubijeni, a nitko ne zna gdje se ona nalazi? Mučne
mogućnosti neumorno su joj se motale po glavi. Na koncu ju je iscrpljenost
prisilila da legne i zatvori oči. Mislila je da neće moći zaspati onako
uznemirena. Stoga se, kad se naglo probudila, najprije iznenadila što je uopće
usnula.
Potom se zapitala što ju je probudilo. Jednako kao i prije mnogo godina
kad bi je probudila Angel i jedan od njezinih bezbrojnih muškaraca, Remy je
ležala savršeno mirno, a srce joj je divlje udaralo. Što ju je trgnulo iz sna?
Neki zvuk? Prijeteći pokret u mraku? Predosjećaj opasnosti?
Naprezala se ne bi li nešto čula, ali nije bilo ničega. Je li je probudila
vibracija od udarca čamca u jedan od potpornih stupova mola? Hoće li
jednostavno tu ležati i pretvarati se da je nevidljiva u svom kutu Angelina
prljavog svijeta? Više nije dijete. Basileu je odlučno rekla da više nikad neće
biti žrtva. Što ili tko može biti opasniji od muškarca s kojim je živjela
dvanaest godina? Izdržala je Pinkiejevo okrutno psihološko zlostavljanje;
može izdržati bilo što.
Kliznula je s kreveta, odšuljala se preko sobe i pronašla kuhinjski nož.
Bio je tup, ali to je bilo najbolje oružje što ga je imala budući da je Basile
uzeo pištolj. Potom je također uzela fenjer i kutiju šibica. Tada se primaknula
najbližem prozoru i virnula van.
Vidjela je nečije obrise, tek malo tamniju sjenku među sjenkama, kako se
prikrada molom. Jednom je zastala, kao da osluškuje, a potom se nastavila
bešumno kretati prema kolibi.
Remy se spustila na pod i čvrsto stegnula nož. Pitala se kako bi fenjer
mogla upotrijebiti kao oružje.
Zahrđale su šarke na vratima zaškripale, a uljez je oklijevao prije no što
ih je otvorio toliko da može kliznuti unutra. Tiho je za sobom zatvorio vrata.
– Remy?
Preplavio ju je val olakšanja. – Burke?
Skočila je na noge i potrčala prema njemu, ali je naglo stala kad je u
njegovoj ruci ugledala pištolj.
Burkeu je laknulo kad je vidio da nije ozlijeđena; krenuo je da će je
zgrabiti i privinuti uza se kad je opazio da u jednoj ruci ima nož, a u drugoj
fenjer.
Posljednji kilometar ili više nije koristio motor jer je znao da se na vodi
zvuk rasprostire na velike daljine. Nije želio da ga ljudi koji ga traže slijede
ovamo. Dok se svim silama borio da stigne natrag, nije mu palo na pamet da
bi Remy mogla predstavljati prijetnju. Ali nož je pao na pod, a fenjer i kutiju
šibica stavila je na stol. Burke je zakočio pištolj i odložio ga kraj fenjera.
Tada su se zagledali jedno u drugo. On je prvi progovorio: – Jesi li
dobro?
Ona je žustro kimnula glavom. – Prestrašeno.
– Čega si se prestrašila?
– U početku nisam znala da si to ti.
 – Bojao sam se da te više neću naći ovdje.
– Kamo bih mogla poći? Zašto si se onako šuljao... – Da me ne bi
uhvatili.
– Uhvatili?
– Za mnom je organizirana potraga.
– Zašto?
– To je duga priča.
– Znojiš se.
– Veslao sam. – Oh.
Ponovno su samo stajali i gledali se u tmini. Tada ona reče: – Tako te
dugo nije bilo.
– Znam. Žao mi je. Nisam se mogao vratiti.
– U redu je, samo sam...
– Nije se ništa moglo učiniti. Ako...
– Što se dogodilo?
– Je li netko dolazio ovamo? – Ne.
– Jesi li nekoga vidjela?
– Nikoga cijeli dan. Već sam poludjela.
– Od straha?
– Od brige.
– Brige?
– Da ti se nešto dogodilo.
Prostor između njih se smanjio. Kasnije se nije sjećao je li svjesno
posegnuo za njom. Nije se sjećao daju je zagrlio. Dogodilo se spontano. U
jednom je trenu čeznuo za tim da je zagrli, u idućem ju je držao u zagrljaju.
Čvrsto ju je stisnuo. Djelovala je nevjerojatno sitnom i mekanom uz
njega. Zagnjurio je lice u njezin vrat ispod kose. Šakom joj je obujmio glavu i
pritisnuo njezino lice uza svoje grlo.
Mičući usne uz njegovu kožu, ona reče: – Bojala sam se da se nećeš
vratiti po mene.
– Ništa me ne bi moglo spriječiti da se vratim.
– Nisam to znala.
– Znala si, Remy.
– Kako sam mogla znati?
– Obećao sam ti da ću doći.
Tada su njegove usne potražile njezine. Požudno ju je ljubio, gnječeći
njezina usta svojima. Bio je nezgrapan, čak nespretan. Ali izgladnjeli ljudi
jedu halapljivo. Ljubio ju je gladno, bez profinjenosti. Kušajući je prvi put,
tiho je zastenjao, dijelom od užitka, a dijelom od pojačane žudnje.
Na koncu se povukao, provukao joj prste kroz kosu, nagnuo joj glavu
unatrag i zagledao se u njezino lice da bi vidio je li pogrešno protumačio
njezinu reakciju. No u njezinu je izrazu lica pročitao jednako ushićenje i
smućenost što je i on osjećao. Plaho je podigla ruku i vršcima prstiju
dotaknula njegova usta. Burke je sklopio oči i zanio se prema njoj. Lagano je
savio koljena i namjestio se između njezinih bedara. Spustio je ruke na
njezine bokove i čvrsto je priljubio uza se. Njezina je ruka lagano počivala
na njegovoj kosi, te mu je privukla glavu pa su se ponovno poljubili, s više
strasti i manje oklijevanja nego ranije.
Zateturao je unatrag prema krevetu, povukavši je za sobom, dok nogama
nije dotaknuo ležaj. Sjeo je, raširio koljena i povukao je između svojih nogu.
Nestrpljivo joj je skinuo majicu trenirke preko glave. Hlače je gurnuo na pod
tako da je mogla iskoračiti iz njih. Najprije je pogledom, a zatim rukama
prešao preko nje – ramena, dojki, struka, bokova, bedara – milujući što veći
dio njezina tijela što je brže mogao. Potom je vreli obraz prislonio na njezin
trbuh, a ona je rukama obujmila njegovu glavu. Milovao je stražnji dio
njezinih listova i bedara. Stiskao joj je stražnjicu. Ljubio je njezin trokut kroz
gaćice, a potom ju je trljao bradom, nosom i čelom.
 Položio ju je na krevet i ispružio se kraj nje, a zatim je zavukao ruku u
njezine gaćice. Kovrčave dlačice omatale su se oko njegovih prstiju.
Razdvojio je njezine nabrekle usne. Središte njezina spolovila bilo je posve
vlažno. Duboko je zavukao prste, a zatim ih povukao i srednjim prstom
lagano masirao najosjetljiviju točku.
Tiho je dahnula njegovo ime, a on je to shvatio kao dopuštenje. Za
nekoliko je sekundi raskopčao traperice i namjestio se povrh nje. Kad je ušao
u nju, gotovo je zajecao od užitka. Nije želio žuriti, ali su osjeti bili tako
intenzivni, tako dugo očekivani i često maštani, da su ga svladali i više se
nije mogao suzdržavati.
Vrhunac je previše brzo prošao. Podigao je glavu s isprikom na usnama.
Ali njezine su crte lica bile opuštene i mekane. Kapljice znoja blistale su na
njezinoj gornjoj usni; oči su joj bile sklopljene. Pod njim su se njezina prsa
dizala i spuštala. Bradavice su joj bile ukrućene. Nježno ih je milovao
palcem. Osjetio je kako se njezin trbuh stegnuo pod njim trenutak prije no što
je zubima uhvatila donju usnu. Lagano se zanjihao naprijed i ostao u njoj da
bi uživao u svakom ritmičkom, pulsirajućem pritisku. Kad se smirila,
okrenuo se na bok i privukao je u zagrljaj, pritisnuvši njezinu glavu na svoja
prsa i milujući joj leđa. Dugo su tako ležali, a on je poželio da to potraje
zauvijek. No osjećao je potrebu da nešto kaže.
– Znam kako si religiozna. Preljub vjerojatno smatraš smrtnim grijehom.
Zato možeš reći da sam te prisilio, ako želiš. Samo... samo se nemoj zbog
toga loše osjećati, Remy, u redu? Ne želim da te zbog ovoga peče savjest.
Zbog mene.
Oslobodila je glavu da bi ga mogla pogledati u lice. Položila mu je dlan
na obraz i zagledala mu se u oči. – Ne moraš se zabrinjavati zbog toga. Ja
zapravo nisam udana.
 38. poglavlje

Pinkie je s prozora svoga ureda promatrao sudionike zabave na ulici.

Orfejeva je parada završila, ali mnoštvo je još uvijek bilo u punom zamahu,
prepuštalo se grijehu prije početka korizme koja će početi za manje od
dvadeset četiri sata.
Okrenuo se kad je iza sebe začuo otvaranje i zatvaranje vrata. Bardo je
mrzovoljno ušao, djelujući neobično potišteno. – Moji ljudi ne žele ni
primirisati onamo. Kažu da ondje još uvijek sve vrvi od policajaca, šerifovih
zamjenika, državne policije, mrtvozornika. Što god ti srce poželi.
– Potvrđeno je da je McCuen mrtav?
– Izvan svake sumnje. Priča se da ga je Patout ubio kako bi zaštitio
Basilea.
– Što je s Basileom? – upita Pinkie.
– Nećeš vjerovati. Patout ga je imao u rukama, ali mu je pobjegao.
Duvall je žestoko opsovao.
– Basile je svladao starog čudaka koji drži prodavaonicu mamaca. –
Svladao ga je, malo sutra – zareži Duvall. – Zar je Patout to povjerovao?
– Ne znam.
– Nije li nam onaj Gregory rekao da su Basile i Dredd, kako se već zove,
jako bliski? S obzirom na ono što si rekao o gužvi što ondje vlada, čak ni
Basile ne bi mogao pobjeći bez nečije pomoći. I koji se vrag dogodio s
Gregoryjem i ljudima koje sam poslao s njim? Ima li o tome kakvih vijesti?
Bardo odmahne glavom. – Nikakvih.
– Ne vjerujem da su uopće stigli do Dreddove prodavaonice. Očito su
nas prešli.
 – To su dvojica mojih najpouzdanijih ljudi – ustvrdi Bardo. – Ja im
kažem što da učine i oni to učine, bez ikakvih pitanja.
– Obitelj Gregoryja Jamesa ima mnogo novca. Platio im je da ga puste.
Sad su već vjerojatno u Vegasu i provode se s kurvama. – Njih se ne može
podmititi – tvrdoglavo će Bardo. – Onda mi objasni kamo su nestali. Bardo
slegne ramenima, a Pinkie opsuje.
Nije se mogao sjetiti je li se ikad osjećao tako poniženim ili
nesposobnim. Imao je dvije izvanredne prilike uhvatiti Basilea, a obje su
propale. McCuen je očito kanio zaobići Del Raya Jonesa i djelovati
samostalno. Duvall nije imao ništa protiv toga. Zapravo se divio
McCuenovoj inicijativi. Samo što su mu se planovi izjalovili i McCuen je
poginuo. Hvala ti, Doug Patout, pomislio je Pinkie. S njim će se morati
kasnije pozabaviti.
U međuvremenu je Gregory James nestao, a s njim i dvojica plaćenika.
Kako li je ona cmizdrava kukavica to uspjela izvesti? Gdje god da se Basile
nalazi, zacijelo se grohotom smije svim tim neuspjelim pokušajima. Samo
razmišljanje o tome izazvalo je divljanje Pinkiejeva krvnog tlaka.
Bardo je prekinuo njegovo razmišljanje. – Nemoj pobjesnjeti na mene kad
ovo kažem.
Pinkie se okrenuo, ali je Bardo nastavio, ne obazirući se na odvjetnikov
ljutiti pogled. – Basile je mogao ubiti gospođu Duvall i njezino tijelo baciti u
močvaru istoga dana kad ju je oteo. Možda je već mrtva. Ili...
– Dakle? Ili što?
– Ili, do vraga, Pinkie, razmisli malo. Ako već gotovo tjedan dana spava s
njim, možda je... znaš... Možda ga je toliko zainteresirala, da ga više nije
briga za osvetu. Ili to, ili se osvećuje na drugi način. Pinkiejeve su oči
postale opasno hladne i bezizražajne. – Dakle, ti misliš da je moja žena mrtva
ili se naveliko ševi s Basileom? Bardo izražajno raširi ruke. – Znaš kakve su
ženske. Nešto kao psi. Vole te sve dok ih hraniš i maziš. Što misliš, zašto ih
se zove kujama? – Nikad nisam razmišljao o tome.
Činilo se da Bardo ne opaža da njegov šef svoj bijes drži pod strogom
kontrolom. Nepromišljeno je nastavio: – Imam doista loš predosjećaj u vezi s
tim. Sve je od početka bilo naopako. Sve je bilo protiv nas. – Okolišaš. Što
želiš reći?
Bardo je spustio ruku u džep i poigravao se sitnišem. Arogantno je
slegnuo ramenima. – Ja ispadam, Pinkie.
– Vraga ispadaš.
– Gledaj, ne želim stradati, pogotovo radi ženske koju nikad nisam imao.
Pinkieju se zacrvenjelo pred očima pa se bacio naprijed i pograbio Barda za
revere vrijedne dvije tisuće dolara. Remy je vjerojatno zavrijedila uvredu, ali
vraški je sigurno da on nije. Nitko ne napušta njegovu službu samo zato jer to
želi. Odakle Wayneu Bardu drskosti da pomisli kako to može učiniti?
– Radit ćeš ono što ti ja kažem, ili ću Littrellu došapnuti ponešto o životu
i radu Waynea Barda.
– Ti si moj odvjetnik. Ništa ne možeš reći javnom tužitelju jer bi te
izbacili iz odvjetničke komore.
– Istina – Pinkie prizna blagim glasom što ga je koristio u sudnici kad je
postavljao pitanje za koje je znao da će diskreditirati svjedoka. Jedan lokalni
novinar, koji mu se divio, taj je glas nazvao baršunastim čekićem.
– Ne smijem izdati povjerljive informacije, ali to može netko drugi
umjesto mene učiniti. Ima ih mnogo koji bi mi u trenu učinili tu uslugu. Dok
trepneš. A ako se to dogodi, Wayne, propao si. Ne bi se imao kamo sakriti.
Uzeli bi ti nakit, lijepi automobil i svu tvoju skupu odjeću. Bacili bi te u
zatvor gdje bi jednom mjesečno imao pristup kupaonici. Nije Bardu pružio
priliku da mu odgovori, već je koraknuo bliže i unio mu se u lice. – Sve ovo
što je naopako, kako ti kažeš, neće završiti dok Basile ne bude mrtav. Je li to
jasno?
Odlučio je svoje planove u vezi s Remy zadržati za sebe. Bardo se
sigurno nije nećkao kad je riječ o ubijanju žena, ali Pinkie mu nije želio
prerano probuditi apetit.
– U međuvremenu imam za tebe još jedan zadatak. – Pinkie ga pusti,
poravna mu revere i prijateljski ga pljusne po obrazu. – Ali u ovome ćeš
uživati.
– Pinkie se nije želio vjenčati u crkvi. Ako Crkva ne priznaje naš brak,
onda ga ni ja ne mogu priznati. – Remy šaptom doda: – Što me,
pretpostavljam, čini kurvom, kako si me ranije optužio. Basile je pomiluje po
obrazu. – Ti nisi kurva.
Čvrsto su se zagrlili, a u njihovoj se strasti osjećao nagovještaj očaja.
Pustio ju je iz zagrljaja tek toliko da ustane i skine odjeću. Protrljala je obraz
o njegova gola prsa. – Što će se s nama dogoditi, Basile? Sasvim je prirodno
izgovorila njegovo ime, a to mu je izmamilo smiješak. No njezino ga je
pitanje vratilo u stvarnost. Uzdahnuo je: – Ne znam.
– Moraš me pustiti. Moram se vratiti. Odmahnuo je glavom.
– Ali...
Nagnuo je glavu unatrag i pogledao je. – Ne. – Zatim ju je posjednički
poljubio.
Kad su se razdvojili, pitala ga je o njegovu braku s Barbarom. – Što je
bio uzrok da se brak raspao?
– Nisam je mogao usrećiti.
– Je li ona tebe činila sretnim?
– Ne, nije – rekao je, prvi put shvativši da nije samo on bio kriv za
njihovo nezadovoljstvo. Ni Barbara se nije potrudila da njemu ispuni život. –
Zadovoljili smo se kompromisima. Čini se da većina ljudi tako živi.
– Ali ne bi trebali.
– Ne, ne bi trebali. – Trenutak ju je pomno proučavao, dodirujući crte
njezina lica. – Kad bi mogla činiti ili biti što god želiš, što bi izabrala?
– Misliš kad Pinkiejevo dobročinstvo ničim ne bi bilo uvjetovano? –
Burke kimne. – Radila bih u umjetničkoj galeriji – bez oklijevanja će Remy.
– Učila sam o starim majstorima i znam mnogo o suvremenim umjetnicima.
Bila bih jako dobra u tom poslu.
 – Siguran sam da bi – reče Burke, a tako je i mislio. Sklopila je ruke
ispod obraza na jastuku, a na licu i u glasu osjećala joj se čeznutljivost. – Što
bi se dogodilo da smo se sreli u drugom vremenu i mjestu, pod normalnim
okolnostima? Pretvarajmo se da sam radila u jednoj od otmjenih galerija u
Ulici Royal, a ti si slučajno ušao i ugledao me.
– Kao prvo, ne bih si mogao priuštiti čak ni ulazak u jednu od galerija u
Ulici Royal.
– Ovo je igra, Basile. Sve se može dogoditi.
– Dobro. Ulazim i vidim tebe, je li tako? – Remy kimne. – Pa, nakon što
bi mi se jezik sapleo, vjerojatno bih pokušao skupiti dovoljno hrabrosti za
razgovor s tobom.
Nasmijala se. – Otpočeo bi razgovor sa mnom. To je dobro. Što dalje?
– Dalje ništa. Ti bi odmah vidjela da sam ja beznadna neznalica. – Zašto?
– Vjerojatno bih u nizu slika mogao pokazati Mona Lisu, ali to je
otprilike sve što znam o umjetnosti. Izbacila bi me na ulicu. – Sumnjam. –
Sramežljivo se nasmijala i tiho priznala: – Otac Kevin je na mene zasigurno
ostavio trajni dojam.
– Onaj dosadni svećenik? – prezirno će Burke.
– Bio je prilično napet, da, ali mnogo sam razmišljala o njemu. – Što si
razmišljala o njemu?
– Pokvarene stvari. – Nee.
– A-ha. Mislila sam da bi mogao dovesti u iskušenje svaku ženu u župi.
– Ma daj.
– Istina je – tvrdila je. – Mislila sam da je previše privlačan da bi bio
posvećen.
– Ja nisam posvećen.
– Ali ja to tada nisam znala. Mislila sam da je nevjerojatno seksepilan. –
Doista?
– Da. A to je bilo prije no što sam otkrila da na ramenima ima pjegice.
Nasmijao se, uživajući u njezinoj pažnji, njezinom očijukanju. – Ne, nemam.
Remy mu se nasmije i reče: – Da, imaš.
Sljedećih nekoliko sati proveli su mazeći se i ljubeći se, istražujući svoja
tijela slatkom radoznalošću novih ljubavnika koji uživaju u svakom novom
otkriću.
Prepustili su se maštanju o tome da su se sreli u nekom drugom vremenu
i na nekom drugom mjestu, te da se slobodno mogu smijati i prepuštati se
čistim užicima. Zadirkivali su jedno drugo, ali je bilo i dugih trenutaka tišine
tijekom kojih su se samo gledali.
– Tako si lijepa – u jednom trenutku reče Burke. – Ne mogu vjerovati da
smo ovako zajedno.
– Sviđa mi se tvoje lice – šapne Remy. – Jako je pošteno, ali... – Ali što?
– Jako je mračno iza tvojih očiju, Basile. – Zurila je u njih. – Što skrivaš
ondje u mraku?
– Sve moje grijehe i nedostatke.
– Ne može ih biti tako mnogo.
– Iznenadila bi se. Ili možda ne bi – doda i tiho se nasmije. Vrškom je
prsta prešla preko njegovih usana. – Ovdje se smiješiš, ali ne i očima. Zašto
je tako? Što te je učinilo tako nesretnim? Uznemirilo ga je da ga može tako
dobro prozreti, ali ga je istodobno dirnula njezina sposobnost za to, kao i
njezina želja da upozna cijelog čovjeka. Želio joj je reći koliko mu znači
njezina briga. – Remy... – Proučavao joj je lice, dubine njezinih očiju, i nije
uspijevao pronaći odgovarajuće riječi. Zato ju je poljubio, privukao je uza se
i nevoljko rekao da bi trebali malo odspavati.
Okrenuo ju je od sebe, ali je rukom obujmio njezin struk i privukao je
uza se. Doista je mislio da će takva intimnost biti dovoljna. Ali je jako malo
trebalo da se ponovno uzbudi.
Uskoro se njegova erekcija ugnijezdila uz njezinu stražnjicu. Posegnuo je
za njezinom dojkom i milovao joj bradavicu dok se nije posve ukrutila.
Ljubio joj je vrat i gurnuo svoje bokove naprijed. Našao ju je mekanu i
otvorenu, ušao i mrmljao njezino ime kad ga je ponovno obujmila njezina
vlažna vrelina.
Počeo je ritmički ulaziti i gotovo se izgubio u užitku kad ga je njezin tihi
uzvik trgnuo iz omamljenosti.
Povukao se i okrenuo je na leđa. Plakala je. Obrisao joj je suze s obraza.
– Oprosti, Remy. Prestat ću.
– U redu je. Nisam željela da prestaneš.
S mukom je progutao slinu. – Onda što?
Obuhvatila mu je dlanovima lice. – Znaš kakav je bio moj život s
Pinkiejem. Znaš zašto me je uzeo u svoje vlasništvo, što je od mene učinio i
što sam sve te godine bila za njega.
Nije mogao pogrešno shvatiti njezine riječi. Ozbiljno je kimnuo glavom. –
Izvršavala sam njegova naređenja – rekla je želeći da on shvati. – Znam to.
Drhtavo je udahnula. – I ipak me želiš?
– Želim te? – tiho je ponovio. – Želim te?
Pokrio ju je svojim tijelom i ponovno ušao u nju, sve u jednom pokretu.
Provukavši joj prste kroz kosu, držao joj je glavu i govorio tihim, usrdnim
glasom.
– Možda ću umrijeti prije nego sve ovo završi. Ili ću možda ostatak
života provesti iza rešetaka. I jedno i drugo je u redu. Nježno je ušao dublje
u nju. – Ali ne bih mogao podnijeti da se vratiš k njemu. Sve osim toga
zaslužujem i spreman sam prihvatiti. – Čvrsto je stisnuo oči i svojim čelom
pritisnuo njezino. – Ali ne smiješ se vratiti Duvallu. Ne smiješ. Sve, sve,
samo ne to.
 39. poglavlje

– Gospodine Duvall?
– Tko je to?
– Doug Patout. Pronašli smo vašu ženu.
Roman je bežični telefon donio Pinkieju koji je doručkovao u
blagovaonici. – Gdje? – odrešito upita.
– U Dreddovoj prodavaonici. Zamjenici šerifa su s njom. Ja sam sada na
putu onamo.
– Što je s Basileom?
Osjetio je kako se Patout nećka. – Ostavio je ondje gospođu Duvall i
otišao.
– Kako je ona?
– Prema riječima gospodina Michouda, dobro je. Jedva čeka da se vrati
kući.
– Želim da nađete Basilea, Patout. Želim da se pretraži svaki prokleti
centimetar Louisiane dok ga se ne nađe i ne izvede pred lice pravde. –
Iskreno sumnjam da ti želiš pravdu – spokojno reče Patout, što je razbjesnilo
Duvalla. – Ti to nikad nisi smatrao otmicom, jer bi inače direktor FBI-a
osobno došao ovamo i tražio tvoju ženu. No ako insistiraš, sad ću pozvati
savezne agente kako bi ispitali gospođu Duvall.
Pinkie je tako čvrsto stezao slušalicu da su mu zglobovi na prstima
pobijeljeli. Dijamantni mu se prsten bolno usjekao u kožu malog prsta. Ali
nije mogao pobiti Patoutove tvrdnje i bio je siguran da je Patout toga
svjestan.
– Smijem li biti otvoren? – Ne čekajući dopuštenje, Patout nastavi: – Sve
ukazuje na to da je ovo obiteljsko pitanje. Rješenje problema nije u rukama
policije, već u tvojim i tvoje žene. I možda Basileovim. Predlažem da to
međusobno razriješite.
Kasnije Pinkie nije bio siguran kako je uspijevao obuzdati svoj bijes, ali
trebalo mu je golemo obuzdavanje. Patoutove licemjerne primjedbe do
krajnjih su granica izazivale njegovo strpljenje.
– Hvala ti na savjetu, Patout, ali ti mi ne trebaš držati lekcije o tome kako
ću postupati sa svojom ženom. Rado bi mislio da je stvar gotova, zar ne?
Volio bi sve to vezati urednom vrpcom i smatrati riješenim. Jer si cijelo ovo
vrijeme štitio svoga momka, Basilea, i laknulo bi ti kad ne bi morao snositi
posljedice.
Budući da je stalno paranoično vjerovao da mu prisluškuju telefone,
Pinkie je bio previše lukav da bi glasno iznio svoje planove za Basilea. Već
je rekao Patoutu, možda nepromišljeno, da kani eliminirati bivšeg policajca.
Nije vidio razloga da to sada ponavlja.
Međutim, želio je da Patout zna da će se njegov stav i pomanjkanje
suradnje zapamtiti. – Možeš se pozdraviti sa svojim ambicijama da ćeš
postati broj jedan u NOPD-u, Patout. Od ovoga trenutka nadalje neprijatelji
će navaliti sa svih strana. Možeš računati na to. Patout je ostao smiren. –
Pozvao sam policijski helikopter da me odvede u okrug Jefferson. Osobno ću
gospođu Duvall dopratiti kući. Trebali bismo stići za par sati. – Tada je
bežični telefon u Pinkiejevoj ruci utihnuo.
Roman je prišao stolu i nesigurno upitao: – Zar se gospođa Duvall danas
vraća kući, gospodine?
– Tako je, Romane.
– Neka je hvaljen Isus.
– Hmm. Da. – Duboko zamišljen Pinkie je brzo lupkao prstima po
stolnjaku. Trenutak kasnije pogledao je batlera i nasmiješio se. – Mislim da
to iziskuje veliku proslavu, zar ne?
– Onda niste zaboravili, gospodine, da je danas karnevalska zabava?
Posljednja prilika za veselje prije korizme.
– Ne, Romane, nisam zaboravio. Samo sam bio zaokupljen drugim
stvarima. I dalje kanim biti domaćin zabave. Ovdje. Večeras. Hoćeš li se
pobrinuti da sve bude spremno?
– Već je sve učinjeno, gospodine.
Roman je požurio iz blagovaonice kako bi s ostalim članovima osoblja
podijelio dobre vijesti. Pinkie je utipkao Bardov telefonski broj. – Pronašli
su Remy.
– Gdje?
– Kasnije ću ti dati pojedinosti. Patout će je dovesti. – Basile?
– Zasad se ne zna gdje je.
– Dakle, što želiš da sada učinim?
– Ono o čemu smo sinoć razgovarali.
– Iako se gospođa Duvall vraća kući?
Pinkie se zagleda u praznu stolicu na kojoj je Remy obično sjedila. –
Pogotovo zato što se gospođa Duvall vraća kući.
Sestra Beatrice je strogo stisnula usne od negodovanja. – Ovo je vrlo
nepropisno.
– Da, pa, možda jest nepropisno, ali tako želi gospodin Duvall. –
Arogancija Waynea Barda jasno je stavljala do znanja da nije impresioniran
ni njezinom redovničkom haljom niti njezinim poslom. Što se njega tiče, ona
je samo još jedna ženska koja ga gnjavi. Može poći preko nje, zaobići je ili
proći kroz nju, ali neće ga spriječiti da obavi ono za što ga Duvall plaća.
– Nazvat ću gospodina Duvalla i osobno s njim razgovarati. – Dobro.
Učinite to, sestro.
Bardo je gurnuo telefon preko stola prema njoj, a zatim je, uz naglašeno
pomanjkanje poštovanja, sjeo bez da mu je to ponuđeno i podigao gležanj na
koljeno suprotne noge. Zviždukao je kroza zube dok je ona zvala Duvallovu
rezidenciju.
 – Gospodina Duvalla, molim vas. Ovdje je sestra Beatrice iz Akademije
Blagoslovljenog srca. Jako je važno da razgovaram s njim. Glupavo se
smijuljeći, Wayne Bardo je slušao njezinu stranu razgovora dok je
provjeravala je li ga Duvall poslao u školu po njegovu šurjakinju. – A
gospođa Duvall se slaže s tim? – pitala je. Trenutak kasnije sestra Beatrice je
promrmljala: – Shvaćam. Vrlo dobro, gospodine Duvall. Oprostite na smetnji,
ali molim vas, shvatite da sam zabrinuta za Flarrinu sigurnost. – Pritom je
pogledala Barda koji joj je uputio svoj najzamamniji osmijeh.
Kad je spustila slušalicu, Bardo reče: – Sve u redu? – Da, sve je u redu.
Držala se krajnje ledeno kad je ustala i zaobišla stol, a njezina je
redovnička halja šuštala i krunica zveckala. – Obavijestit ću Flarru neka
uzme svoje stvari. Brzo će doći.
‘Brzo’ je na kraju bilo dvadeset minuta. Za to je vrijeme mjesto počelo
živcirati Barda, a pogotovo slika okrvavljenog, raspetog Krista koji je
izražajnim očima zurio u njega, a činilo mu se da ga njegov pogled slijedi dok
je šetkao uredom. Sveci i anđeli koji su lebdjeli naokolo na ružičastim
oblacima osuđivali su ga iz svojih kićenih pozlaćenih okvira. Mogao bi se
zakleti da je kip nekog vojničkog sveca, što je stajao u kutu, svoj pravednički
mač podigao na njega. Sva ta religiozna sranja mogu u čovjeku izazvati jezu.
Kad su se iza njega otvorila uredska vrata, već je bio posve živčan.
Naglo se okrenuo i uzviknuo: – Isuse!
Zbog toga su se usne sestre kako-se-već-zove još čvršće stisnule, ali
Bardo se nije mogao obuzdati. Pinkie mu je obećao da će, povrh dobivanja
velike nagrade za obavljanje zadatka, još i uživati u njemu. Vrlo blago
rečeno! Obožavat će taj zadatak, jebi ga! U djeliću sekunde palo mu je na
pamet desetak različitih izopačenosti kojima će izvrgnuti sestricu Flarru.
Obrazi su joj porumenjeli od uzbuđenja dok mu se približavala i pružala
mu desnu ruku. – Dobar dan, gospodine Bardo, Drago mi je. – Meni također,
gospođice Lambeth. – To je vjerojatno bio prvi put u njegovu životu da se
rukovao s nekom ženom, ali je pozdravio priliku da dotakne to nevjerojatno
poželjno stvorenje.
 – Je li istina ono što mi je rekla sestra Beatrice? Zar ću doista poći na
karnevalsku zabavu večeras?
– Istina je. Gospodin Duvall misli da ste dovoljno dugo ovdje zatvoreni.
Bez uvrede, sestro – reče opatici preko Flarrina ramena. – Vaš šurjak želi da
danas napustite školu. Rekao je da ovo smatra vašim prikazivanjem u
društvu.
– A Remy se s tim slaže?
– Da. Želi da večeras budete ondje. Zapravo, ona je osobno izabrala vaš
kostim.
Položivši ruku na prsa, gdje su stršile dvije drske sise, uzbuđeno je
dahnula: – Doista me puštaju! Ne mogu vjerovati! Bardo je podigao njezin
kovčeg i ponudio joj ruku. – Vjerujte, dušo. Pinkie ih je čekao na ulaznim
vratima. Otvorio ih je prije nego je Patout pozvonio. Čak i u tom je trenutku
postojala sićušna šansa da će promijeniti svoje već razrađene planove, a on i
Remy će nastaviti život kao da se ništa nije dogodilo.
No nestala je i ta sićušna mogućnost čim se zagledao u njezine oči. Jer i
kad mu se slabašno osmjehnula i drhtavim glasom izgovorila njegovo ime i
kad je pošla u njegov zagrljaj, znao je da ju je Basile imao. Kujin je sin
jednako tako mogao otrovati njegove nagrađivane orhideje, ili se pomokriti u
bocu Chateau Lafitte Rothschilda. Remy je oskvrnuta. Za njega je uništena
prekrasna djevojka koju je pretvorio u savršenu kurtizanu.
Skrivajući svoje gađenje, privukao ju je k sebi. – Draga moja, hvala Bogu
da si se vratila. Kad pomislim što si sve prošla... – Zastao je, pretvarajući se
da ga emocije guše. – Jesu li ti na bilo koji način naudili? Slušao je dok je
opisivala sačmu što joj se zabila u leđa kad su bježali iz Crossroadsa. – Ali
te su rane počele zacjeljivati. Samo sam jako umorna. – Basile nije...
Odmahnula je glavom. – Želio je samo tebi nešto dokazati, Pinkie. To je
sve. Nije me zlostavljao.
Doug Patout je za to vrijeme stajao u pozadini kako ne bi smetao
njihovom ponovnom sastajanju, a sad je koraknuo naprijed. – Gospođa
Duvall nije željela pričati o svojim patnjama na putu ovamo. No sada bih
želio čuti njezinu verziju onoga što se dogodilo i postaviti joj nekoliko
pitanja, ako nemaš ništa protiv.
– Imam nešto protiv – odrešito će Pinkie. – Ranije tijekom dana podsjetio
si me da je ovo osobna stvar. Mislim da si imao pravo. – Zatvorio je vrata
Patoutu pred nosom.
– Gospodin Patout se boji da se kaniš osvećivati Basileu – rekla je Remy
kad ju je kretnjom pozvao na kat. – Ne kaniš to učiniti, zar ne, Pinkie? Samo
se nasmiješio i brižno je potapšao po ruci. Roman je u spavaću sobu donio
pladanj hrane za nju, ali ostavila je jelo netaknuto na tanjuru. Kad su ponovno
ostali sami, Pinkie joj je počeo postavljati određenija pitanja o otmici. –
Želio bih vidjeti tu ribarsku kolibu u kojoj te je držao. Bi li me mogla odvesti
do nje?
– Bojim se da ne bih. Meni svi dijelovi močvare izgledaju jednako. –
Zašto te je pustio?
– Ne znam – reče Remy. – Jutros me je jako rano probudio i rekao da će
me pustiti. Cijelo mi je vrijeme govorio da me koristi kao mamac za tebe, te
da mu je svejedno koliko će to trajati.
– Nije mi objasnio zašto se odjednom predomislio, osim što je to imalo
veze s policajcem koji je jučer ubijen. I Dreddom. Nije želio da Dredd, ili
Patout, ili bilo koji od bivših kolega strada zbog njegovih kriminalnih
postupaka. Rekao je kako je vrijeme da odustane, prije nego još netko strada
ili pogine.
– Na to je trebao misliti prije nego je sve ovo započeo. Sad je prekasno.
– Kako to misliš?
– Nije važno. Jesi li ikad pokušala pobjeći?
– Naravno! – uzvikne Remy. Ispričala mu je o tome kako se zamalo
utopila. – Nakon toga mi je stavio lisičine. – Podigavši svoje nevjerojatno
izražajne oči do njegovih, spustila mu je ruku na podlakticu i čvrsto je
stisnula. – Ali sad sam opet s tobom i samo je to važno. Sve to smatram
ružnim snom što ću ga uskoro zaboraviti. Obavila mu je ruke oko vrata. –
Pinkie, molim te, poslušaj ono što kaže gospodin Patout. Nemoj nastavljati
svoju borbu s Basileom. Ne bi imalo smisla. Samo te je želio prodrmati, a
sad kad je to učinio, više ga nikad nećemo čuti ni vidjeti. Ako Basile može
svemu okrenuti leđa, onda bismo i mi to trebali učiniti. Hmm? Zaboravi sve
to. Žestokim je poljupcem prekinuo njezino preklinjanje za ljubavnikov život,
a potom ju je naglo pustio. Vidio je da se iznenadila kad se odmaknuo. Zar je
kuja doista očekivala da će je povesti u krevet? Poželio joj se glasno
nasmijati u lice, ali još nije bio trenutak za otkrivanje iznenađenje što ih je za
nju pripremio. – Naspavaj se – rekao joj je i potapšao je po obrazu. – Želim
da večeras budeš u najboljoj formi.
– Večeras?
– Na našoj zabavi.
– Zabavi?
– Remy, je li to ponavljanje poput papige nešto što si naučila od Basilea?
– Oprosti? Na kakvoj zabavi?
– Zabavi za kraj karnevala. Zar si zaboravila da je danas mesopust? Sutra
se moramo iskupljivati za naše grijehe, ali večeras se možemo prepustiti
užicima. Ja svakako kanim zadovoljiti... – Ne mogu večeras poći na zabavu.
– To je još jedna zamorna navika što si je pokupila – reče i namršti se. –
Prekidaš me dok govorim.
Progutala je još jednu upadicu. Trenutak kasnije drhtavim je glasom
rekla: – Samo sam zaprepaštena što očekuješ da ću biti domaćica zabave već
prve večeri nakon što sam se vratila.
– Ima li boljeg trenutka za proslavu tvoga povratka? – Više bih voljela da
to sami proslavimo.
– To je lijepo od tebe, draga moja, ali bojim se da sada ne mogu otkazati
proslavu. Previše bi se ljudi razočaralo.
– Uštipnuo ju je za obraz. – Uključujući i Flarru. Pozvao sam je na
zabavu.
Njezino je lice izgubilo boju. Grčevito je progutala slinu, kao da želi
obuzdati napadaj mučnine. – Doista? -rekla je s očito lažnim uzbuđenjem. –
Zašto sije odlučio uključiti? Ranije nikad nisi. – Ponovno sam razmislio o
onome što si rekla kad smo zadnji put razgovarali o njoj. Mislim da si imala
pravo. Vrijeme je da joj dopustimo malo slobode. Na kraju krajeva, ona više
nije dijete, već mlada žena.
– Zapravo, ja nisam imala pravo, Pinkie. Ti si bio u pravu. Uvijek si u
pravu kad je riječ o takvim stvarima.
Namrštio se. – Prekasno si se predomislila, Remy. Ne mogu razočarati
Flarru kad sam je već pozvao. Ni ti to ne bi željela. Bilo bi okrutno. Sad
malo odspavaj – reče Pinkie i ustane. – Možda će ti to u obraze vratiti malo
boje. Oprosti mi što to kažem, ali prilično loše izgledaš. – Jasno mi je da
užasno izgledam. Kosa i nokti su mi u katastrofalnom stanju. Pobrinut ću se
da se to sredi do večeras.
– Možeš se sama pobrinuti za to nakon što se odmoriš. – Pošao je prema
vratima. – O, usput rečeno, maknuo sam telefon da ti nitko ne smeta.
Pogledala je prema noćnom ormariću, a on je uživao u mahnitom izrazu što se
pojavio na njezinu licu. – Željela bih nazvati Flarru. Prošlo je više od tjedan
dana otkako smo se zadnji put čule, a ona se sigurno pita zašto je tako.
– Nema razloga za brigu. Izmislio sam bezazlenu priču o tome da imaš
streptokoknu anginu. Sad joj je već rečeno da si ozdravila i jedva čekaš da se
večeras vidite.
– Ali ja bih morala razgovarati s njom.
– Večeras će biti dovoljno brzo. Osoblju sam rekao neka ti uopće ne
smetaju. Ja ću osobno dolaziti vidjeti kako ti je. – Dobacio joj je poljubac, a
zatim se pobrinuo da ona vidi kako izvana zaključava vrata. Remy je jurnula
prema vratima i objema rukama pograbila kvaku. Pokušala ju je pomaknuti
gore i dolje, te u stranu, ali nije ni mrdnula. Frustrirano je zajecala i bacila se
na vrata.
Vjerovala je u paradoks da se mora vratiti Pinkieju prije nego mu uspije
zauvijek pobjeći. Znala je da će joj trebati sva njezina glumačka vještina da
bi ga uvjerila kako joj je teško pala otmica, te kako želi što prije zaboraviti
na neugodno iskustvo i nastaviti život na kakav je navikla. Bila je spremna
nastaviti šaradu sve dok se Flarru ne uspije maknuti izvan Pinkiejeva dosega,
pa čak i ići tako daleko – neka joj Bog pomogne – da dijeli njegov krevet,
iako to Basileu nije rekla.
Ali Pinkie je nije odmah odvukao u krevet, što je bilo neobično, a time i
zabrinjavajuće. Postojao je samo jedan razlog za njegovo odricanje: sumnjao
je da je bila intimna s Basileom. A u tom su slučaju u opasnosti njezin,
Flarrin i Basileov život.
Pinkie je zacijelo pogodio čim ju je poljubio, ili možda čak i prije toga,
da se vraća kući drukčija nego što je bila. Sigurno mu je odmah bilo očito da
se radikalno promijenila. Ako je mogao opaziti minijaturnu manu na cvijetu
jedne od svojih orhideja, ili primijetiti da je vino posluženo stupanj toplije ili
hladnije, mogao je osjetiti i nešto tako duboko kao što je promjena što ju je
doživjela u močvari gdje je zavoljela Burkea Basilea, a povrh toga je i sebe
ponovno zavoljela. Ako doživi sto godina, ili danas umre, zauvijek će biti
zahvalna na onim danima izoliranosti u egzotičnom i primitivnom mjestu. Bila
je prisiljena dobro zagledati u sebe i priznati da je postala baš onakvom
kakvom ju je Basile nazvao – kurvom. Prostituirala se iz najboljeg razloga –
da bi zaštitila svoju sestru. Ali tome je sve žrtvovala – svoj ponos,
samopoštovanje, dušu. Budući da se tako potpuno predala, od kakve je
koristi Flarri ili bilo kome?
Sad je prezirala gospođu Duvall koja je bila pasivna i prestrašena, čiji je
jedini način preživljavanja bio ispunjen ženskim trikovima i manipulacijama.
No počela je sve više cijeniti Remy Lambeth čija su mišljenja vrijedna, koja
je jaka i hrabra, koja je borac, koja je zaslužila ljubav humanog i poštenog
čovjeka.
Basile! Mora ga upozoriti da se njihov plan izjalovio. No ne može
telefonirati ako se ne izvuče iz ove sobe. Pokušavala je otkriti način da to
učini.
Jedan od majčinih klijenata naučio ju je kako se obijaju standardne brave.
No tehnologija brava razvijala se kao i sve ostalo, a Pinkie je želio imati sve
najmodernije. Kad je kuća prije nekoliko godina renovirana, glavna je
spavaća soba pretvorena u tvrđavu, mjesto gdje se mogu skloniti ako uljezi
slučajno svladaju drugi sigurnosni sustav. S vanjske se strane na dovratku
nalazila elektronička pločica s brojevima. Čovjek je morao znati kombinaciju
brojeva da bi otključao vrata. Iznutra se moglo otvoriti ključem, ali Remy ga
nije našla, unatoč temeljitoj potrazi po svim prostorijama, uključujući
Pinkiejevu garderobu. U očajanju je pokušala škaricama za nokte, turpijicom,
ukosnicom, ali je brava, kao što je pretpostavila, bila previše sofisticirana za
amatera s improviziranim alatom.
Zatim je prišla prozorima. Razmaknuvši zavjese i podigavši rolete,
obeshrabreno je ustanovila da su zatvorene vanjske škure. Bile su zatvorene
samo jednom prije toga, kad je stiglo upozorenje o približavanju tropske
oluje. Ali sad ih je netko zatvorio. Dnevna se svjetlost jedva ponegdje
probijala kroz pukotine. Ionako nije bilo važno. Brave na prozorima bile su
obične, ali alarmni sustav nije. Čak i kad bi otvorila prozor, sigurnosni bi se
alarm povremeno oglašavao i upozorio osoblje na prekid kruga. Netko bi o
tome izvijestio Pinkieja.
Odbacivši prozore kao način bijega, šetkala je sobama i pokušavala
otkriti drugi izlaz.
Kroz cijevi klimatizacijskog sustava? Maknula je rešetku s otvora za
zrak. Premaleno.
Popeti se kroz dimnjak kamina? Teško.
Ne može hodati kroz zidove ili se provući ispod vrata poput dima.
Dim!
Kuća je, povrh sigurnosnog sustava protiv provale, opremljena i
detektorima dima i vreline, a to je povezano sa službom praćenja i lokalnim
vatrogasnim domom. Čim bi se negdje oglasio alarm, oni bi poslali
vatrogasna vozila. To je bio nepobitni signal; ništa nisu smatrali lažnom
uzbunom. Ni pod kojim okolnostima ne bi se moglo opozvati vatrogasna
vozila sve dok službena osoba ne bi provjerila svaki detektor u kući.
Iznad vrata za njezinu garderobu postoji detektor dima. Izvadila je ladice
iz noćnog ormarića, spustila lampu na pod i ormarić odvukla na pravo
mjesto.
Zapalila je mirišljavu svijeću, skinula cipele i popela se na ormarić.
Ispružila je ruku i uspjela primaknuti plamen na samo nekoliko centimetara
od detektora.
– Neće upaliti, Remy.
Trgnula se i iz ruke ispustila zapaljenu svijeću, a plamen je odmah
napravio rupu u sagu. Pinkie je prešao preko sobe i nogom ugasio svijeću, a
zatim je prijekorno i podrugljivo pogledao. – Izgledaš prilično budalasto,
Remy, ali moram reći da me impresionira tvoja dovitljivost. U posljednjih
pola sata pokazala si više bistrine nego u svim godinama otkako te poznajem.
Uglađenom kretnjom pružio joj je ruku da bi joj pomogao sići. Kad ju je
prezirno ignorirala i sama sišla s ormarića, on se tiho nasmijao. – Ne bih
previdio nešto tako elementarno kao što su detektori dima i alarm za vatru,
draga moja, iako moram priznati da sam ugodno iznenađen što si bila
dovoljno oštroumna i sama se toga sjetila.
– Oduvijek sam bila pametnija no što si ti mislio, Pinkie. – Bila si
dovoljno lukava da od mene sakriješ trudnoću i spontani pobačaj, to
priznajem. Iznenađena, Remy? Dr. Caruth mi je vrlo spremno sve povjerila
nakon što sam joj pokazao neke vrlo kompromitirajuće fotografije na kojoj
vodi ljubav. Sa svojom medicinskom sestrom. – Iako ja toleriram seksualne
sklonosti drugih, – blago je nastavio – mislim da mirno mogu pretpostaviti da
bi dame iz društvene kreme, koje daju prednost dr. Caruth pred njezinim
muškim kolegama, bile zaprepaštene kad bi saznale za njezin privatni život.
Čak ako nešto i sumnjaju, više bi voljele da njihove sumnje ne budu
potvrđene jer bi je tada, naravno, morale bojkotirati.
– Dakle, o čemu smo ono razgovarali? O, da, o tvojoj inteligenciji.
Inteligencija je potraćena na žene kakva si ti, Remy. Sklon sam reći da se čak
i Basile s tim slaže. Ozbiljno sumnjam da je s tobom vodio stimulativni
razgovor prije nego te je pojebao. A pojebao te je, zar ne? – Vodio je ljubav
sa mnom – prkosno će Remy. – Prvi put u životu vodila sam ljubav s
muškarcem.
 Nadlanicom ju je udario po licu, najjače tresnuvši po jagodičnoj kosti.
Zavrtjela se od udarca i zasljepljujuće boli. Koljena su joj klecnula. Pala je
na pod.
– Ti si pička, Remy. Samo si to bila i to ćeš uvijek ostati. Možda si
sanjarila dok si ondje bila sama s Basileom, šćućurena u malenoj kolibi,
samo vas dvoje u divljini. Ali nemoj se zavaravati. Basile je muškarac, a svi
muškarci odmah u tebi prepoznaju ono što jesi. Pojebao te je, ali samo da bi
uvrijedio mene. Dakle, gdje se nalazi? – Ne znam.
Udario ju je nogom u bubreg. Gotovo se onesvijestila od bola, ali se
grčevito držala prisebnosti i borila protiv mučnine. – Gdje se nalazi?
– Ostavio me je kod Dredda. Zatim je otišao.
– Čamcem ili automobilom?
– Čamcem. – Potekle su joj iskrene suze dok se sjećala onih nekoliko
posljednjih zajedničkih trenutaka kad su oboje željeli da postoji neki drugi
izlaz iz situacije. – Nisam željela da me ostavi, ali...
Prekine je Pinkiejev prezirni smijeh. – Baš kao što sam ti rekao, Remy.
Basile je od tebe dobio ono što je želio, a ti si, jadnica mala, ostala slomljena
srca.
Bijesno ga je pogledala. – Ne možeš me zauvijek držati zaključanu u ovoj
sobi, Pinkie. Prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, ja ću izići. – Remy, do
jutra te više neće biti briga hoćeš li ili nećeš izići iz ove sobe. Bit će ti posve
svejedno što će se s tobom dogoditi. – Što namjeravaš učiniti, udarati me dok
ne poželim da sam mrtva? – Ponosno je uzdigla glavu. – Možeš pokušati,
Pinkie. No iznenadit ćeš se kako sam postala izdržljiva. Više me ne možeš
povrijediti. Nisam ono što ti kažeš da jesam. Sada to znam. Uzalud tratiš
uvrede na mene. Imuna sam na njih.
– Ljubav te je učinila snažnom? – narugao se.
– Tako je.
– Doista? Hrabro govoriš, Remy. No vidjet ćemo koliko ćeš biti hrabra
nakon što za tebe najveću vrijednost oskvrne onaj kojega prezireš. Remy se
činilo da su joj prsa napukla od jecaja što se uzdigao iz dubine njezine duše.
– Nemoj je dirati.
– Ah, dakle, pogodila si. Slatka Flarra. – Poljubio je vrškove prstiju.
Tako svježa, tako puna želje da iskusi život.
Remy se uhvatila za rub noćnog ormarića i povukla se na noge, a potom
se bacila na njega i raširenim prstima krenula prema njegovim očima.
Odbacio ju je udarcem tako da je pala na krevet. – Djevojka gotovo puca od
vitalnosti, zar ne? – ljubazno će on, kao da razgovaraju o kvalitetama trkaćeg
konja. – Otvoreno pokazuje svoju seksualnost. Pucketa oko nje poput
elektriciteta. Ima više potencijala za zadovoljavanje muškarca čak i od tebe,
Remy. Kako će biti uzbudljivo za muškarca koji je prvi uzme.
Remy je kliznula s kreveta. Na koljenima je pošla prema njemu, obujmila
mu bedra i promuklim glasom preklinjala: – Molim te, Pinkie, nemoj je
ozlijediti. Preklinjem te. Učinit ću sve što kažeš. Sve. Čvršće ga je stisnula,
hvatajući se za njegovu odjeću da bi se tako podigla na noge. Zatim ga je
ljubila i milovala kroz hlače. – Učini sa mnom što god hoćeš, ali nemoj njoj
nauditi.
Izbjegavao je njezine poljupce i odgurnuo joj ruke. – Prestani, Remy. –
Molim te, Pinkie – jecala je. – Molim te, nemoj je dirati. – Niti ne kanim,
draga. Zar si pogrešno shvatila da ću u svom krevetu Flarrom zamijeniti
tebe? Ni slučajno. – Ispružio je ruku i pomilovao je po obrazu. – Dao sam je
kao poklon. Bardu.
Remy je nekoliko sekundi nakon njegova odlaska, i zaključavanja vrata s
vanjske strane, ostala kao prikovana za pod i lagano se njihala od njegova
posljednjeg verbalnog udarca. Bardo. S Flarrom. Prekrižila je ruke na trbuhu
i nagnula se naprijed. Prigušila je jecaj ugrizavši se za usnu. Potom je šaptom
izgovorila molitvu zahvalnosti Bogu jer joj je pružio još jednu priliku da
spasi situaciju. Otvorivši šaku, zurila je u ključ na dlanu – ključ što ga je
uzela iz Pinkiejeva džepa dok se pretvarala da ga moli za milost.
 40. poglavlje

– Ne shvaćam. Zašto ne idem ravno u Remynu kuću? Djevojčina naivnost

uzbuđivala ga je jednako kao prizori što ih je zamišljao. Zamamna, mirisna
Flarra bit će najbolje što mu se dogodilo u posljednje vrijeme. Jedva se
uspijevao obuzdati da se ne oblizuje od iščekivanja onoga što će doći.
– U kući je opći cirkus – objašnjavao je Bardo. – Ureduju za zabavu. Sve
je puno radnika, tako da čovjek nema kamo staviti nogu. Zato me je vaša
sestra zamolila da vas dovedem ovamo gdje se možete u miru i tišini
odjenuti.
– To mi se čini jako čudnim, pogotovo jer je prošlo više od tjedan dana
otkako se nismo vidjele. Možda bih je trebala nazvati. Bardo je osjećao
njezin oprez dok ju je vodio hodnikom motela prema sobi što ju je ranije
uzeo. Mislio je da bi mogao uzeti sobu u otmjenom hotelu, ali je odustao.
Zašto trošiti novac na pogodnosti kao što je posluga u sobu i mirišljavi sapun
kad je unaprijed poznato kako će završiti ovo poslijepodne?
Osim toga, bude li Flarra stvarala gužvu, vjerojatnije je da se na to nitko
neće obazirati u mjestu gdje se možeš prijaviti kao Mickey Mouse, a nitko
neće postavljati pitanja ukoliko unaprijed platiš gotovinom.
Nadajući se da će smiriti njezine sumnje, barem dok ne udu u sobu,
Bardo uzdahne. – Nisam vam to trebao reći, ali vi me na to prisiljavate. –
Reći mi što?
– Planiraju veliko iznenađenje za vas. Nešto doista posebno. Zato su mi
rekli neka vas ne dovodim u kuću dok ne budu spremni. – Doista? –
oduševljeno će Flara uputivši mu očaravajući osmijeh. – Pitam se što bi to
moglo biti.
– Ja znam, ali ne smijem reći.
 – Dajte mi samo neki nagovještaj. Molim vas, gospodine Bardo? – Ni
slučajno. Šef i gospođa Duvall bi mi živome odrali kožu kad bih pokvario
njihovo iznenađenje. Već sam vam ionako previše rekao. Morate mi obećati
da ćete glumiti iznenađenje.
– Obećavam.
Otključao je vrata sobe i propustio je unutra. Kutiju u kojoj se nalazio
kostim držao je ispod ruke. Pinkieju se može vjerovati da će voditi računa o
svakoj pojedinosti. Čim su stigli do automobila, Flarra je podigla poklopac
kutije i virnula unutra, ali se obuzdala i nije počela prekopavati po kutiji.
Kad ju je pitao što čeka, rekla je da želi uživati u iščekivanju.
No čim su ušli u sobu, pograbila je kutiju i stavila je na krevet. – Više ne
mogu čekati! – Bacila je poklopac u stranu i maknula tanki papir, a zatim joj
se oteo dugački, ushićeni uzdah dok je zurila u svjetlucavu, prozirnu tkaninu
ukrašenu blistavim kamenjem i obojenim kristalima. Čak je sklopila ruke
ispod brade, kao malena djevojčica koja za večerom izgovara molitvu
zahvalnosti.
– Gotovo je previše lijepo da se dotakne. Što je to? – Izvadite iz kutije i
pogledajte.
Podigla je dva odjevna predmeta iz kutije kao da drži svete relikvije, iako
na kostimu sigurno nije bilo ničeg svetačkog. Grudnjak se sastojao od dva
draguljima ukrašena svjetlucava stošca povezana trakicama u boji tijela.
Donji dio bile su dimije sa slično ukrašenim bikini gaćicama. Nogavice su
bile prozirne i na gležnjevima stisnute nizom dragulja. U kutiji se također
nalazila okrugla niska kapa s pričvršćenim velom, te par zlatnih kožnatih
papučica sa zvončićima na prstima.
Širom je otvorila oči u kojima se vidjela mješavina oduševljenja i
sumnjičavosti. – Jeste li sigurni da je ovo za mene? Možda ste uzeli pogrešnu
kutiju.
– Zar vam se ne sviđa?
– O, da. Jako. Prekrasno je – izgovorila je u jednom dahu. – Samo je
nekako oskudno.
 – Mislite? Zašto ga ne isprobate? Ako vam se kostim ne svidi, imat ćete
vremena zamijeniti ga nečim drugim.
– Kritički ju je odmjerio od glave do pete i namrštio se. – Znate, možda
imate pravo. Doista se čini malo previše smjelim za djevojku vaše dobi.
To je djelovalo poput čarolije. Podigla je glavu, pograbila kostim i
zaputila se u kupaonicu. Odlučno je za sobom zatvorila vrata i zaključala ih.
Bardo se tiho nasmijao. Žene su tako prokleto predvidljive; zar je čudo što
muškarci moraju izmišljati nove načine da se zabave s njima? Stare, mlade,
lijepe, ružne, mršave, debele, bijele, crne ili neke druge boje, koja žena ne bi
željela dokazati da griješi onaj koji ju je uvrijedio, čak i tako bezazlenom
uvredom? Sad Flarra jedva čeka da mu pokaže kako je zrela, sofisticirana i
smjela. Navukao je zavjese na prozoru i provjerio jesu li vrata zaključana.
Zatim je sjeo na rub kreveta, čekao i uživao u vlastitom iščekivanju. No kad
se ni nakon cijelih deset minuta nije pojavila, njegovo je strpljenje bilo na
izmaku. – Flarra? Treba li vam pomoć? Je li sve u redu? – Ne. Želim reći, ne
treba mi pomoć. I da, sve je u redu. Valjda.
– Zar vam ne odgovara?
– Hmm.
– Pa, da vidimo.
Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja vrata kupaonice su se otvorila.
Bardov se želudac stegnuo od iščekivanja, ali čak ni tako dobar poznavatelj
žena kao što je on nije bio spreman za živu fantaziju koja je koraknula preko
praga u papučicama što su zvonile dok se kretala. Veo što je pokrivao njezin
nos i usta samo je naglašavao očaravajuću čednost kojom ga je gledala.
Malene košarice grudnjaka jedva su pokrivale njezine dojke.
– Mislim da moja sestra nije shvatila koliko je ovaj kostim oskudan –
rekla je i smeteno prešla rukom preko gologa trbuha. Jedan niz šljokica
manje i mogao bi joj vidjeti stidne dlake. – Mislite li da je u redu? – O, da. –
Činilo se da mu se jezik zalijepio za nepce. – Mislim da fantastično
izgledate.
– Iskreno?
 Ustao je i pošao prema njoj. – Iskreno. Zapravo, izgledate tako da bi vas
čovjek najradije pojeo.
Njegov osmijeh zacijelo nije ulijevao povjerenje jer se Flarra nervozno
nasmijala i koraknula unatrag. – Hvala. – Okrenula se. – Mislim da ću se
preodjenuti u vlastitu odjeću dok ne bude vrijeme za odlazak na zabavu.
Uhvatio ju je za ruku i okrenuo prema sebi. – Vrijeme je, dušo. Ovo je
zabava.
Strgnuo joj je veo i kapu, a zatim je ustima grubo pokrio njezine usne,
koje su se od straha rastvorile. Gurnuo joj je jezik u usta, obujmio je oko
nagog struka i privukao je k sebi, snažno se trljajući o nju. Otimala se, a to
ga je samo još više uzbuđivalo. Čak ga je udarila po licu, a on ju je čvršće
stisnuo i savio ruku na leđa.
– Što to radite? Prestanite! – viknula je. – To boli. Spustio je glavu i
ugrizao je za dojku ondje gdje se nadimala iz košarice grudnjaka. Vrisnula je.
– Umukni. – Bolno joj je između prstiju i palca stisnuo čeljust. – Ako to
opet učiniš, doista ću te ozlijediti, razumiješ? – Počela je plakati, a njezine su
suze samo pojačale njegovu požudu. Obožavao je kad plaču, bilo od straha
bilo od bola.
– Ako me ozlijedite, Pinkie će vas ubiti. Nasmijao se. – Da, sigurno
hoće, dušice.
– Što ćete učiniti?
– Dakle, što ti misliš? – govorio je, zavukao ruku između njezinih bedara
i stiskao.
Stresla se, a on je znao da je to od gađenja. Za njega je to bilo jednako
dobro kao i drhtaj ekstaze.
– Z-znaju da sam s vama – promucala je. – Doći će me tražiti. – Zar još
nisi shvatila, medena? Tvoj je šurjak organizirao ovu malu zabavu.
– Lažete. Pinkie nikad ne bi...
– Ali jest. Njemu treba zahvaliti za sve užitke što ćemo ih zajedno
proživjeti.
 – Moja sestra...
– Ima vlastitih problema. Neće imati vremena brinuti se za tebe. Činilo se
da je konačno shvatila stvarnost situacije u kojoj se našla. Jače je zaplakala.
Bardo je polizao suze s njezina lica. – Opusti se, dušo. Čini sve što ti kažem
i, tko zna, mogla bi postati dobra kurva, kao i tvoja mama. Da, znam sve o
Angel. Rođena si za to. Imaš potencijala postati sjajnom kurvom.
– Molim vas, nemojte – jecala je i pokušavala se osloboditi. Izvadio je
nož na oprugu iz džepa na hlačama. Otvorio se uz opaki škljocaj, a ona je
ponovno vrisnula. Vrh oštrice prislonio je uz njezinu donju usnu.
– Koristiš je, gubiš je. Shvaćaš? Još jedan vrisak i odsjeći ću ti usnu. A
to bi bila velika šteta jer imam neke zamisli o tome što ćeš raditi tim svojim
slatkim ustima.
Provukao je oštricu ispod naramenice grudnjaka i prerezao je. Napetost
je popustila, a košarica pala i razotkrila njezinu dojku. Cviljela je, a njezina
je donja usna nekontrolirano drhtala, ali više nije vrisnula. Na isti je brutalni
način prerezao i drugu naramenicu. – Vidi malo što imamo ovdje – tepao joj
je. Ovog je puta vrh oštrice prislonio na njezinu bradavicu. Lagano je lupkao
po njoj i ona se ukrutila. – Sramota, sramota – rugao se. – Draga katolička
školarka poput tebe. Što bi rekla ona sestra?
Iza Barda su se uz tresak otvorila vrata. – Baci nož i makni se od nje!
Burke Basile je stajao u polučučnju, a objema je rukama držao Berettu.
Sljedeći su djelići sekunde djelovali nejasno. U ušima mu je odzvanjao
djevojčin vrisak. Pucao je u Barda, ali se gad sagnuo. Metak je promašio
njegovu glavu i raznio komad ružne zidne tapete iza njega. Burke više nije
pucao iz straha da ne pogodi djevojku. Viknuo je: – Uhićen si, Bardo. – A ti
si doista smiješan, Basile – viknuo je Bardo i bacio nož. – Jebi se, klipane –
rekao je snajperist koji se pojavio iza Basilea. Bardo je jedan trenutak
djelovao zabezeknuto prije no što je metak napravio pravilnu rupu između
njegovih očiju. Srušio se bez glasa. Drška noža još uvijek je vibrirala u
dovratku nakon što je za dlaku promašila Basilea.
Policajci su zaobilazili Basilea dok su utrčavali u sobu. Basile je jurnuo
prema djevojci koja je užasnuto zurila u krvavu masu koja je prije samo
nekoliko sekundi bila Bardova glava. Basile je skinuo jaknu i stavio joj na
ramena. – Je li ti dobro? – Promatrala ga je jednako zaprepašteno kao i
Bardovo tijelo. Morao je ponoviti pitanje i tek je tada nesigurno kimnula
glavom.
Jedan od muškaraca odvojio se od ostalih. – Sad ćemo mi preuzeti,
Basile.
Basile se rukovao s njim. – Hvala. Tvoji su ljudi bili izvrsni, od motrenja
do ovoga – rekao je i pokazao Bardovo tijelo.
Policajac mu je salutirao.
Basile je zgrabio djevojku za ruku i povukao je kroz vrata i duž hodnika.
Kad su stigli do parkirališta, koje se punilo službenim vozilima, Basile ju je
gurnuo na suvozačevo mjesto neobilježenog automobila, a zatim je potrčao
do druge strane i sjeo za volan. Gume su škripale dok je jurio kraj vozila
hitne pomoći.
Prešli su tek pola bloka kad je djevojka počela psovati. – Isuse Kriste!
Zašto ti je trebalo tako jebeno dugo? Taj je kujin sin bio ljigav kao sam vrag.
I kako se usudio reći mi da imam potencijala postati sjajnom kurvom!
Najdarovitija djevojka Ruby Bouchereaux, Isobel, bijesno je podigla ruku
i skinula kovrčavu crnu periku.
 41. poglavlje

Isobel je izgledala mlađa od svojih godina, a također je bila inteligentna i

posjedovala je pustolovni duh. Njezina specijalnost u Rubynoj kući bila je
igra fantazija za klijente koji su si to mogli priuštiti. Kombinacija tih kvaliteta
činila ju je savršenom za ulogu Flarre Lambeth u klopci Burkea Basilea.
Naravno, jako su joj dobro platili za uloženo vrijeme i trud. Nakon što joj
je uručio ček, Basile i prostitutka su se rastali na vratima Rubyna ureda.
Žurilo mu se, ali bilo bi nepristojno odbiti poziv na piće nakon što mu je
Ruby onako svesrdno pomogla u postavljanju klopke za Barda.
– Dakle, sve je išlo prema planu? – upita Ruby i pruži Burkeu čašu
viskija.
– Savršeno. – Iskapio je piće. – Slušao sam iz vanjskog ureda sestre
Beatrice. Čak sam i ja bio uvjeren da je Isobel nevina školarka. – I bila je,
jako davno – reče Ruby i tiho se nasmije. – Ali drago mi je da je varka
uspjela. Dobro poznajete svoje neprijatelje, gospodine Basile. Gledao je
kako se viski izlijeva iz kristalne boce u čašu kad mu je Ruby po drugi put
natočila. – Remy je bila sigurna da će joj se Pinkie pokušati osvetiti preko
sestre, i imala je pravo, iako se nismo oslanjali samo na njezin predosjećaj.
Bardo je stalno bio pod nadzorom. Jutros smo čuli njegov razgovor s
Duvallom pa smo znali da će poći po Flarru, a znali smo i zašto.
– Čovjek je morao umrijeti.
– Svim se srcem slažem s vama – reče Burke. – Isobel i ja stigli smo u
Blagoslovljeno srce samo pola sata prije njega. Kad su ona i Bardo otišli iz
akademije, kombi ih je slijedio do motela. Sve je prošlo bez greške, iako mi
je Isobel probila bubnjiće galamom jer nisam prije sve to prekinuo.
– Gdje je sada Flarra?
 – Pod policijskom zaštitom. Pod zaštitom nekorumpirane policije. – A
Bardo je mrtav?
– Tako je – tiho će Burke, a potom ispije drugo piće. – Šteta što mi niste
donijeli njegovo uho ili nešto slično. Voljela bih imati suvenir. – Madam
podigne čašu i nazdravi Basileu, a potom ispije. – Hvala vam što ste nam
posudili Isobel – reče Burke. – Ponovno ste me zadužili.
– Besmislice. Bardova je smrt poravnala naše račune. Osim toga,
dugujem vam zahvalnost za još jednu uslugu. Poslali ste mi Dixie, a čini mi
se da će ona donijeti dobru zaradu ovoj kući. Burke se nasmiješi. –
Pretpostavio sam da ćete se vas dvije složiti, ali mi je žao da je došla tek
nakon što ju je Bardo premlatio. – Lijepo se oporavlja. – Ponudila mu je još
jedan viski, ali je odmahnuo glavom. – Zavrijedili ste moju zahvalnost,
gospodine Basile, a ovdje ste dobro došli kad god poželite.
– Hvala vam, ali sumnjam da ću to ikad iskoristiti. Madam je praktički
prela. – Vi i gospođa Duvall?
– Remy – ispravi je Burke.
Najteže od svega što je u životu morao učiniti bilo je ostaviti je toga
jutra. Razgovarali su dugo u noć, grlili se, vodili ljubav, i procjenjivali ono
što se činilo beznadnom situacijom. S jutrom je stigla i ružna spoznaja da se
Remy, bar na neko vrijeme, mora vratiti Duvallu. Ona je lakše prihvatila plan
nego Burke, koji se zarekao da Remy više nikad neće prekoračiti prag
Duvallove kuće. – Neću ti dopustiti da se vratiš. Niti na jedno poslijepodne.
Niti na jedan sat.
No čak i dok je to govorio, znao je da je to njihova jedina mogućnost. –
Ne radujem se tome, ali izdržat ću – rekla mu je. – Možda prije tjedan dana
to ne bih mogla, ali sada mogu i hoću. Samo se pobrini za Flarru i molim te,
molim te, čuvaj se.
Grčevito su se držali sve dok se Dredd nije umiješao i upozorio ih da je
vrijeme jako bitno za Basileov plan, te da bi mogli sve uprskati ako ne krenu.
Tako ju je Burke povjerio Dreddu na čuvanje dok ne stigne Patout.
Burke je javnog tužitelja Littrella smatrao u osnovi poštenim čovjekom
koji se svim silama bori protiv toga da NOPD doista bude jedna od
najkorumpiranijih službi u zemlji, kakav je glas bije. Littrell je o poručniku
Burkeu Basileu imao lošije mišljenje pod utjecajem negativnog publiciteta,
raznoraznih priča i zlobnog ogovaranja. Kad je Burke nenajavljeno uletio u
njegov ured, javni se tužitelj zaprepastio i zaprijetio da će Burkea dati
izbaciti iz zgrade. No Burke je brzo pričao i uskoro zaokupio Littrellovu
pozornost. Obeshrabreno je saslušao sve što mu je Burke ispričao. Međutim,
s karakterističnim oprezom političara, ništa nije obećao, osim da će proučiti
stvar i potom se javiti Burkeu.
Tada je Burke podigao telefonsku slušalicu s tužiteljeva stola i njome
mahao poput putujućeg propovjednika koji maše Biblijom. – Ili ćete vi
nazvati državnog tužitelja, ili ću ga nazvati sam. Meni je svejedno. Ovo je
samo posjet iz poštovanja prema vama. Dajem vam priliku da dokažete na
kojoj ste strani, korumpiranoj ili onoj drugoj. Littrell je nazvao državnog
javnog tužitelja. Uz njegovo odobrenje stvari su se počele razvijati
vrtoglavom brzinom. Posljedica brze akcije, koordinacije i sreće bila je
Bardova smrt.
Burke je ustao i rukovao se s Ruby Bouchereaux. – Hvala vam na piću i
oprostite što žurim, ali nadam se da ću biti nazočan prilikom Duvallova
uhićenja.
– Večeras? O, čisto sumnjam da će ga večeras uhititi, gospodine Basile.
– Zašto?
– Mesopust je.
– Pa?
– Pa jedine vijesti koje stižu iz Duvallove kuće su o kostimiranom plesu
što ga organizira. Zapravo, nekolicina gospode na našoj zabavi stigla su ravno
iz Pinkiejeve kuće gdje je zabava u punom zamahu. Prema onome što su
rekli, riječ je o doista gala zabavi.
Burke je zurio u nju kad je počeo shvaćati zastrašujuće implikacije
najnovijeg razvoja događaja. Pogledao je svoj pager. Bio je uključen; nije
bilo upozorenja da je baterija prazna. Remy nije nazvala, što je trebao biti
znak da je nešto pošlo po zlu.
Zatražio je dopuštenje da upotrijebi Rubyn telefon. – Ovdje Basile –
rekao je čim mu se netko javio na poziv. – Imamo li Duvalla? Spojili su ga s
tri različita stola dok mu napokon jedna odvažna duša nije rekla poraznu
vijest. – Uhićenje uglednog građanina kakav je Duvall prilično je težak
pothvat, pogotovo ako se to nastoji izvesti u tajnosti. Ima obilje birokracije.
Želimo sve učiniti po propisima da ne dođe do poništenja suđenja zbog nečije
greške u postupku. Moglo bi potrajati danima...,
– Danima! – vikne Burke. – Jeste li poludjeli, jebi ga?
– Činimo najbolje što možemo, gospodine Basile. A deranje na mene...
– Životi su u opasnosti, idiote.
– Možda to uspijemo izvesti večeras, ali...
– Potrudite se, čujete li me? Pobrinite se da nalog bude izdan i predan
večeras, inače će se na vas okomiti Littrell i državni tužitelj, a zatim ću i ja
osobno doći onamo i premlatiti vas.
Tresnuo je slušalicom. – Moram poći onamo. – Danima. Remy ne može
danima ostati s Duvallom dok birokrati ne srede svoju papirologiju. Čim čuje
za Barda, Duvall će pomahnitati. Misli da je Bardo zaključan u motelskoj
sobi gdje razdjevičuje njegovu šurjakinju. Kad sazna da nije tako, počet će
zbrajati dva i dva te na koncu doći do Remy. – Gospodine Basile – reče
madam, uhvativši ga za rukav kad je projurio kraj nje prema vratima – bit
ćete jako uočljivi ako ovako odjeveni upadnete na zabavu Pinkieja Duvalla.
Želite li da vam posudim kostim? Burke nije želio gubiti ni trenutka, ali je
shvatio da bi bilo mudro odvojiti vrijeme za nabavljanje kostima. Šetkao je
uredom i proklinjao sustav koji ga je još jednom iznevjerio, ali mu je
istodobno i zahvaljivao. Sporost sustava pružala mu je priliku da učini nešto
bolje od uhićenja Duvalla.
Pružala mu je priliku da ubije gada.
Oštra bol u Remynim leđima pretvorila se u tupo probadanje. Na obrazu
joj se počela pojavljivati modrica, ali je oteklina bila jako malena. Te je
bolove mogla podnijeti. Ali nije mogla podnijeti pomisao na Barda koji
zlostavlja njezinu sestru.
Burke je prisegnuo da će se najprije pobrinuti za Flarrinu sigurnost, čak
prije nego uhiti Pinkieja. Bude li mogao, održat će to obećanje. Ali što ako,
unatoč smionim pokušajima, ne uspije? Ona nije uspjela. Pinkie je odmah
prozreo njezino pretvaranje. Možda ni Burke nije imao više uspjeha. Možda
nije mogao nagovoriti javnog i državnog tužitelja na brzu akciju.
Budući da nije znala što se dogodilo, morala je pretpostaviti da nije
uspio, a to znači da ona mora spasiti Flarru. Telefon. Samo joj je to potrebno.
Svladala je prvi problem, kako izići iz sobe – sad ima ključ. Sljedeći je
korak pronaći telefon.
Čim joj se učinilo da može bez opasnosti iskušati ključ, učinila je to.
Brava se otvorila uz jedva čujni škljocaj. Zastala je, čekala, srce joj je
mahnito tuklo u ušima, ali kad se ništa nije dogodilo, otvorila je vrata.
Hodnik je bio prazan. Odmah je pogledala prema stoliću na vrhu stubišta
gdje se obično nalazio telefon, ali njezin muž, naravno, nije previdio tu
sitnicu.
Šuljala se hodnikom dok nije stigla do vrha stubišta. Prije nego je
koraknula na odmorište, zastala je i razmislila što će učiniti ako naleti na
nekoga od osoblja. Svi su odani Pinkieju, a ne njoj, jer su svi bivši klijenti
koje je Pinkie spasio od godina zatvora ili čak smrtne kazne. Nitko neće
ispuniti neki njezin zahtjev bez da prije provjeri kod Pinkieja. Errol? Što ako
naleti na svog tjelohranitelja? Bi li ga mogla nagovoriti ili nekako prevarom
navesti da joj pomogne? Nije previše pametan. Možda bi ga mogla
izmanipulirati tako da je izvede iz kuće. Nije zaboravila što se dogodilo
Luteu Duskieju, tjelohranitelju koji je dopustio da mu pobjegne u Galveston.
Pomisao da bi Errola mogla uvaliti u nevolje nije joj bila naročito privlačna,
ali učinit će ono što mora, a kasnije će ga pokušati zaštititi.
Skupivši svu svoju hrabrost, koraknula je na odmorište. Ali samo je dotle
stigla. U dnu stubišta stajao je jedan čovjek, ali ne Errol.
Hitro se vratila u zaklon. Gdje je Errol? Zašto su ga zamijenili? I tada je,
naravno, shvatila zašto. Bio je nemaran prema svojim dužnostima u
Crossroadsu. Je li životom platio tu grešku? Odgovor na to pitanje nije bio
relevantan za njezin sadašnji problem. Može li novog čovjeka nagovoriti da
joj pomogne, ili je nepokolebljivo odan Pinkieju? Bila je sklonija ovom
drugom. Čovjek je nov. Sigurno želi impresionirati svoga šefa.
Jedina njezina prednost bila je u tome što oni nisu znali da sad može izići
iz spavaće sobe. Koliko će još imati tu pogodnost? Kad će Pinkie otkriti da u
džepu njegove jakne nema ključa? Prije toga mora smisliti drugi plan.
Trudeći se da je ovaj neuspjeh ne pokoleba, na prstima se vratila do spavaće
sobe i zaključala se unutra.
Koliko vremena treba Burkeu da pokrene plan za koji tvrdi da će srušiti
Pinkiejevo carstvo? Koliko još treba da ga uhite? I što se u međuvremenu
događa s Flarrom?
Kad bi samo znala da je Flarra na sigurnom... ali nije to znala. Zato ju je i
dalje mučila strepnja sve dok nije začula približavanje koraka. Brzo se
spustila na krevet i privukla koljena do prsa. Tupo je zurila u prazno, kao da
je izgubila svaku nadu.
Pinkie je uletio u sobu i naglo stao kad ju je vidio kako ondje bezvoljno
leži. Zar je vidio da nema ključa? Je li očekivao da je neće naći? Očito jest,
jer su nestale bore zabrinutosti s njegova čela i nasmiješio se kad ju je
ugledao.
Prišao je krevetu i zagledao se u nju. – Pogodi s kim sam danas poslije
podne razgovarao? – Remy nije odgovorila, niti je na bilo koji način pokazala
da ga je čula. – Sa sestrom Beatrice – nastavio je jednako ljubaznim glasom.
– Nazvala je iz akademije gdje je Bardo pokupio Flarru da bi je navodno
doveo na našu zabavu. Dosad je već tvoju voljenu sestru upoznao s putenim
zadovoljstvima. Do jutra, tko zna? Bardo katkad nije u stanju kontrolirati
vlastite strasti.
Još je više privukla koljena, a lice je zagnjurila u jastuk. Tiho se smijući,
Pinkie je ušao u svoju garderobu i zaključao vrata za sobom. Dvadeset
minuta kasnije izišao je u kostimu Henryja VIII. – Čini se da nisi najbolje
raspoložena, Remy. Ispričat ću te našim gostima.
Zastao je na pragu. – O, usput rečeno, samo je pitanje vremena dok ne
uđemo u trag tvom ljubavniku, ali dao sam stroga naređenja da ga se ne smije
ubiti dok se to ne bude moglo učiniti u tvojoj nazočnosti, a i tada tek nakon
što on bude gledao kako te jebu svi oni iz NOPD-a koji se nalaze na mom
platnom popisu. Uvjeravam te da ima priličan broj muškaraca i žena. To bi
trebala biti zanimljiva večer. Očito je poremetio umom. Izgubio je svaki
dodir sa stvarnošću, vjerujući da je nezaustavljiv i nedodirljiv, što je česta
pojava kod egomanijaka, ljudi koji se razmeću svojom moći dok ih ona,
paradoksalno, ne proždre. Ali Remy mu to nije rekla, niti se usprotivila
njegovim bolesnim obmanama, niti ga je upozorila na predstojeće urušavanje
njegova svijeta. Ostala je naizgled imuna na njegove zastrašujuće planove za
nju i Basilea.
No čim je čula da su se za njim zaključala vrata, skočila je s kreveta.
Pinkie joj je nehotice dao drugu ideju.
Klaun Bozo probijao se kroz veselo mnoštvo.
Odbio je čašu šampanjca što ju je ponudio konobar maskiran u kauboja,
a na sebi je imao samo kaubojski šešir, čizme i debele kožne kaubojske
hlače. Na jednoj polovici kaubojeve gole stražnjice bilo je istetovirano
crveno srce.
Nitko nije bio ravan Pinkieju Duvallu kad je riječ o priređivanju zabave.
Bilo je dovoljno hrane i pića da se opremi prekooceanski brod za dugotrajno
krstarenje.
Ukrašene prostorije njegova doma vrvjele su veseljem i odzvanjale
glazbom i smijehom. Maskirani muškarci i žene raskalašeno su se zabavljali i
plesali dok je sat otkucavao prema ponoći i završetku karnevala.
Kralj Henry VIII., očijukao je sa sirenom koja je na bradavicama imala
zlatne šljokice kad ga je Bozo opazio. Pošao je prema njima i stigao do kralja
kad je govorio: – Mrdaj malo repom za mene. Sirena ga je draguljima
ukrašenim štapićem veselo udarila po ruci, a zatim se vijugajući kukovima
udaljila.
 Bozo reče: – Sjajna zabava, Vaše Veličanstvo.
– Hvala – odsutnim glasom odgovori Duvall, još uvijek gledajući za
sirenom.
– Čuo sam da tražiš Burkea Basilea. – Kraljeve su se oči odjednom
sukobile s klaunovima. Zagledao se iza šminke. – Isuse – sikne. – Što...
– Ne ovdje. Osim ako ne želiš scenu pred svim svojim prijateljima.
Duvall je porumenio ispod svoje baršunaste kape s perom, kimnuo i dao znak
klaunu neka ga slijedi. Pošli su u Duvallovu radnu sobu. Bozo je zatvorio
vrata.
– U redu, gdje je? – pitao je Duvall dok je hodao prema stolu. Bozo je
pucao iz pištolja, a metak je pogodio Duvalla u leđa, tik iznad bubrega.
Odvjetnik je zateturao. Drugi ga je hitac pogodio između ramenih lopatica.
Pao je naprijed preko stola.
Brzo se krećući, Doug Patout je gumenu rukavicu navukao preko bijele
pamučne koja je bila dio njegova kostima. U svojim prevelikim crvenim
cipelama prišao je mjestu gdje je Pinkie bio ispružen preko stola. Glava mu
je bila okrenuta u stranu, a u otvorenom se oku zrcalilo iznenađenje što ga je
sigurno osjetio kad je onako neočekivano i nečasno umro, od metka u leđa,
poput budale.
Patout je otvorio srednju ladicu stola. Na plastičnom pladnju, zajedno sa
spojnicama za papir, dvije kemijske olovke i snopom poštanskih marki, ležao
je revolver .38. – Bijedno oružje za bijednog čovjeka – reče Patout, šapćući
u Duvallovo uho. Izvadio je revolver iz ladice i stavio ga u Duvallovu desnu
ruku, namjestivši njegove prste tako kao da je imao namjeru pucati. Patout je
koraknuo unazad i pogledao prizor. Je li nešto previdio? Što bi ga moglo
zeznuti? Duvall je imao gomile neprijatelja, a bilo koji od njih mogao je
prerušen doći na zabavu, namamiti Duvalla u radnu sobu, prepirati se s njim,
a potom, kad je Duvall posegnuo za oružjem, navodni je neprijatelj pucao
prvi.
Nije prošlo više od petnaest sekundi otkako su ušli u ured. Bez obzira na
prigušivač, pucnji su se čuli, ali uz takvu buku nitko neće na to obraćati
pozornost. Patout je bio uvjeren da se nitko neće sjetiti koji je bio posljednji
gost u Duvallovu društvu, a čak i da se netko sjeti, nikad neće znati tko se
krio iza maske klauna Boza.
Konačno se uvjerivši da nije previdio neki izdajnički detalj, skinuo je
gumenu rukavicu i gurnuo je u džep, a potom je krenuo prema vratima. Tada
je naglo stao shvativši da nešto jest previdio. Duvall nije uopće krvario.
Klaun Bozo se hitro okrenuo baš kad je Duvall pucao iz revolvera. Metak
se zabio u Patoutov trbuh. Rukama se uhvatio za pogođeno mjesto i pao na
pod.
– Svim srcem preporučujem neprobojni prsluk – reče Duvall i svojim
papučama od crnog baršuna zaobiđe lokvu krvi što se formirala oko Patouta.
– Nikad ne znaš kad će ti neki kukavički izdajnik pucati u leđa. – Uperio je
cijev revolvera u Patoutovu glavu.
– Gospodine Duvall! – Netko je glasno pokucao na vrata, a zatim ih je
otvorio. – Nestala je, gospodine Duvall!
– Što?
– Upravo sam pogledao u sobu, kako ste mi rekli. Vrata su bila
zaključana, ali ona nije unutra.
– Jesi li pogledao na balkon?
– Nije ondje, gospodine. Prozori su bili zatvoreni.
– To je nemoguće.
– Žao mi je, gospodine, ali...
– Miči mi se s puta. – Duvall odgurne čovjeka u stranu. – Dovrši ovo
ovdje.
Dok se za njim vijorio plašt, Henry VIII. je potrčao u potragu za svojom
ženom.
Doug Patout je podigao pogled prema licu muškarca kojeg nikad ranije
nije vidio, ali je znao da će to biti posljednje lice koje će u životu vidjeti.
 42. poglavlje

Burke je na sebi imao kostim gusara Jeana Lafittea, a držao se sjenki sa

strane kuće dok nije stigao do stražnjeg dvorišta. Pogledao je prema sjenici
gdje je prvi put vidio Remy. Jedan se par ljubio ispod bršljanom pokrivene
kupole, te nije opazio kad je preskočio ogradu. Putem je uzeo napola praznu
čašu što ju je pozvani gost ostavio za sobom i ušetao unutra, kao da je samo
izišao udahnuti malo svježeg zraka. Prostorije su bile prepune ljudi, a svi su
na sebi imali kostime i maske. Zaustavio je konobara – snagatora koji je
gutao steroide, sudeći po izgledu – odjevenog poput sumo hrvača. Burke je
morao vikati da bi ga čovjek čuo u takvoj galami. – Gospodin Duvall traži
svoju ženu. Jesi li je vidio?
– Mislim da još nije sišla.
Basile je zakolutao očima iza svoje malene crne maske. – Šef će
pobjesnjeti ako ne siđe prije završetka ove proklete zabave. Hvala. Potapšao
je snagatora po mesnatom ramenu i počeo se gurati kroz mnoštvo. Sjećao se
rasporeda prostorija od svog prošlog posjeta pa je krenuo prema glavnom
stubištu, pazeći da ne naleti na Duvalla ili tjelohranitelje. Očekivao je da će
gornji kat biti pust, ali ljudi su čekali u hodniku da bi ušli u kupaonicu.
Pretvarajući se da i sam čeka u redu, Burke se kretao hodnikom i ležerno
proučavao slike na zidu i divio se namještaju dok nije stigao do vrata glavne
spavaće sobe. Činilo mu se kao da je u nekom drugom životu ovdje glumio
svećenika i sakrio prisluškivač. To je bilo prije nego je doista upoznao Remy.
Dok je prema njoj još osjećao samo prezir. Prije nego ju je zavolio.
Vrata su bila odškrinuta. Gurnuo ih je, pogledao unutra i vidio da je
prostorija prazna.
– Prokletstvo!
 – Nešto nije u redu?
Okrenuo se. Mala Bo Peep mu se ljupko smiješila. Plavi uvojci
očaravajuće su joj uokvirivali lice, ali njezin vreli izraz lica više se slagao s
bujnim grudima što su se nadimale iznad dekoltea. – Ovaj, da. Gospodin
Duvall poslao me je po svoju ženu. Nije ondje gdje bi trebala – Kako
žalosno – reče ona napućivši usne. – Izgubili ste je, a ja sam izgubila svoje
ovčice. – Ispružila je ruku i pomilovala kožnate korice na Burkeovu boku. –
Zgodan mač.
– Hvala. Jeste li je vidjeli?
– Tako je dugačak i čvrst. Kladim se da bi mogao ozlijediti djevojku.
– Jeste li je vidjeli? – ponovi Burke naglašavajući svaku riječ.
Spustila je ruku. – Isuse, tako ste duhoviti.
– Možda drugom prilikom. Trenutno mi posao ovisi o tome hoću li naći
gospođu Duvall.
– U redu. Vidjela sam je kako silazi s grupom ljudi baš kad sam dolazila
gore. Barem mislim da je to bila ona. Bila je odjevena kao Marie Antoinette.
– Hvala. – Burke ju je zaobišao i jurnuo niza stube. Kad je stigao do
posljednjih stuba, zastao je i pogledao preko mora ljudi, nastojeći raspoznati
maske. Nije vidio nikoga tko bi sličio zlosretnoj francuskoj kraljici, zaletio se
u mnoštvo i grubo se gurao naprijed, pretražujući svaku prostoriju. Odlučni
da maksimalno iskoriste posljednje minute karnevala, Duvallovi su se gosti
raskalašeno zabavljali.
Burkeovo napredovanje zaustavio je neustrašivi pilot Crveni Baron koji
je navalio na nasmijanu Ciganku. Pijani pantomimičar pokušao je zgrabiti
Burkeov mač, a velika žena u togi htjela je s njim plesati. – Zadatak izvršen.
Burke se okrenuo.
Ugledao je sumo hrvača koji je na ramenu držao pladanj s čašama. –
Vidim da ste je uspjeli nagovoriti da side. Vidio sam gospođu Duvall kako je
ovuda prošla nakon što sam razgovarao s vama. – Siguran si? Marie
Antoinette?
 – Da, siguran sam. Isti kostim kao i prošle godine. – Na koju je stranu
otišla?
Krinolina joj je bila široka gotovo kao i prolaz u stakleniku. Remy ju je
stisnula dok je u mraku hodala prolazom. Svjesna da je Pinkie zacijelo stavio
svoje ljude na svaki izlaz, i bojeći se da će naletjeti na njega, zapravo se nije
previše nadala da će joj plan uspjeti sve dok se nije dovoljno udaljila od
kuće i potrčala stazom prema stakleniku. Tek kad ga je vidjela odjevenog u
kostim Henryja VIII., sjetila se vlastitog prekrasnog kostima spremljenog u
ormaru zajedno s bijelom perikom, maskom, cipelama, lažnim nakitom, čak i
madežom što ga je trebalo zalijepiti na obraz. Kad se odjenula, čekala je da
se ispred kupaonice na katu skupi grupa ljudi, što se moralo dogoditi s toliko
mnogo ljudi u kući.
Zatim je neopazice kliznula iz spavaće sobe i pridružila se skupini dama
koje su silazile stubištem. Novi tjelohranitelj, zauzet bestidnim razgovorom s
Malom Bo Peep, nije ni pogledao Remy. Vjerojatno su mu pokazali njezinu
sliku; nije ju tražio u kostimu francuske kraljice.
Bilo je besmisleno koristiti se nekim od telefona u kući. U svakoj je
prostoriji bilo pijanih gostiju. Čak i kad bi nazvala 911, morala bi vikati da je
razumije telefonist, a time bi privukla pozornost na sebe. No postojao je
telefon u stakleniku. Nalazio se u malenom pregratku u stražnjem dijelu
građevine, gdje su smještene naprave za kontroliranje klime. Iz tog je razloga
to bilo zabranjeno područje za sve osim za Pinkieja. Trebao joj je taj telefon
radi samo jednog poziva. Jednog. Mora nazvati samo jedan broj. Sedam
znamenki.
Otvorila je vrata pregratka.
– Zdravo, Remy. – Pinkie je klečao nad nečim što je izgledalo kao sefu
podu, ranije pokriven pločicama tako da ga nikad dosad nije vidjela. Ukočila
se kad ga je ugledala. Ali samo na trenutak. Tada se okrenula i pokušala
pobjeći. Ali Pinkie ju je uhvatio za zapešće, izvio joj ruku i gurnuo joj šaku
između lopatica na leđima. Zatim ju je grubo gurnuo kroz otvorena vrata.
Teško je disao. Kapa mu se malo nakrivila na glavi. Znoj je olabavio
ljepilo kojim je pričvrstio lažnu bradu.
– Ljupka Marie Antoinette – dahnuo joj je u uho. – Navodno je i ona bila
kurva. Jesi li to znala, Remy?
– Ja nisam kurva.
– Besmislena prepirka, draga moja. Za koju sada, bojim se, nemam
vremena. Hvala ti što si mi tako olakšala i sama došla k meni. Ti si sljedeća
na mojem popisu stvari što ih moram obaviti, nakon što se riješim nekih
dokumenata iz ovog sefa.
Vjerojatno bi mu uspjela istrgnuti ruku, ali nije ni pokušala jer joj je na
sljepoočnicu pritisnuo cijev pištolja. Ako se pomakne, zacijelo bi je bez
grižnje savjesti ubio.
– Budući da me je prije nekoliko minuta jedan od mojih ključnih ljudi iz
NOPD-a pokušao ubiti – nastavio je – pretpostavljam da je pokušao ukloniti
čovjeka koji bi ga mogao prokazati kao izdajnika. A to sam ja. Što me
također dovodi do zaključka da je voda došla do grla, slikovito rečeno. – Ne
znaš ni polovicu onoga što se događa.
– Basile?
– On. Javni tužitelj Littrell. Državni javni tužitelj.
– Tvoj si je ljubavnik doista dao truda.
– Neće te izvući to što ćeš mene ubiti.
– Neće, ali barem Basile neće dobiti ostatke.
Kraj Pinkieja su eksplodirale tri lončanice i zasule ga korijenjem,
komadićima gline i djelićima nagrađivanih orhideja. – Sljedeći je metak za
tebe, Duvall, ako ne baciš pištolj i ne makneš se od nje.
Burke je trkom izišao iz kuće i pretražio prostor odmah iza kuće. Par koji
se ljubio više nije bio u sjenici. Nikoga drugoga nije bilo na vidiku. Je li
konobar pogriješio kad je rekao da je Remy izišla kroz stražnja vrata? Ili je to
bio trik? Jesu li mu namjestili?
Ponovno je prešao pogledom preko dvorišta i opazio staklenik. Remy ga
je nebrojeno puta spomenula. Izbjegavajući popločanu stazu, krenuo je ravno
preko travnjaka.
Večer je bila hladna, pa su se stakleni zidovi staklenika zamaglili jer je
unutra zrak bio topliji. Čak ni tada nije zastao i zapitao se je li mudro uletjeti
unutra bez da prije utvrdi što će ondje naći. Otvorio je vrata i utrčao. U
početku nije ništa vidio, ali je čuo Remyn šokirani povik. Nekoliko sekundi
kasnije Duvall ju je gurnuo kroz vrata malenog pregratka.
Burke nije stao i pomislio da bi mogao pozvati pomoć, ili čekati da stigne
pojačanje. Nije mu palo na pamet da bi sustavu trebao prepustiti situaciju.
Jer sustav ga je ranije već iznevjerio.
Recimo da specijalci opkole staklenik i uhite Duvalla po svim propisima;
mogao bi si priuštiti beskrupuloznog odvjetnika kakav je i sam. Protiv njega
postoje hrpe dokaza. Očevici kakav je Roland Sachel, kojima je zatvor već
dojadio, spremni su svjedočiti protiv njega u zamjenu za rano pomilovanje.
No ovisno o sucu i poroti, te o sposobnostima tužitelja, moguće je da bi ga
oslobodili, baš kao i Barda. Čak i kad bi ga osudili i poslali u zatvor, život
iza rešetaka ne bi ga spriječio da terorizira Remy i Flarru. Mogao bi naručiti
njihovo ubojstvo iz ćelije jednako lako kao i iz svog otmjenog ureda. To su
bili dostatni razlozi da se sam pobrine za Duvalla. Ali nijedno od toga nije
bio glavni razlog. One noći kad je Burke prisegnuo sjećanju na Keva Stuarta
da će osvetiti njegovu smrt, nije obećao da će se pobrinuti da sustav izvrši
pravedno kažnjavanje. Obećao je da će to sam izvršiti. Zato se spustio u
čučanj i poput patke hodao naprijed dok nije stigao do izvrsnog položaja.
Kad je ispalio ona tri hica upozorenja u lončanice i upozorio Duvalla, to je
bilo zavaravanje protivnika. Burke ge je istinski namjeravao ubiti.
No najprije je morao dobiti na vremenu tako da Remy makne s puta.
Naravno, Duvall je toga bio svjestan. Nasmijao se Burkeovu dramatičnom
upozorenju. – Samo naprijed, pucaj, Burke. Ona će prva umrijeti.
– Ne možeš računati na to.
– Niti ne moram. Sama mogućnost da se to dogodi spriječit će te da
pritisneš okidač. Ne želiš još jednu situaciju kao onu sa Stuartom. Burkeu se
zacrvenjelo pred očima od bijesa. Prsti su mu pobijeljeli oko drška pištolja.
Želio je raznijeti toga gada, tog ljigavca koji je Remy oteo samopoštovanje i
svaku nadu za neovisnošću, koji ju je držao u okovima pritiska i straha. – Ti
si propalica, Basile. Umobolnik – rugao se Duvall. – Umukni.
– Nemam ništa protiv da ubijem ovu pičku – govorio je Duvall kao da
vodi običan razgovor. – Ona to zaslužuje. Ali ne vjerujem da želiš još jednu
mrlju na svojoj savjesti, je li? Zato spusti pištolj, a ja ću je pustiti. – Nemoj
to učiniti – vikne Remy, javljajući se prvi put. – Učini ono što znaš da je
pravedno.
– Ako je pogodiš, kladim se da bi potom sebi prosvirao mozak, zar ne,
Basile? Ne bi mogao živjeti sa spoznajom da si počinio još jednu grešku i
ubio je, baš kao što si ubio Stuarta.
– Rekao sam da umukneš. – Znoj mu se cijedio s čela u oči tako da su ga
pekle. Vid mu se zamaglio. Ruke su mu se također znojile pa je jedva držao
pištolj.
Duvallove su se oči suzile. Prsti su mu se stegnuli oko oružja. Basile je
znao da čovjek poput Duvalla, čovjek bez savjesti, ni slučajno neće odstupiti
ako se nađe u pat poziciji. Poznata mu je Burkeova ranjiva točka i po njoj će
čeprkati. Zalijevat će je kiselinom. Duvall je nastavio: – Stuart je zaprljao
hlače kad si ga pogodio, jesi li to znao? Bardo mi je rekao.
– Umukni! – vrisne Burke promuklim glasom.
– Rekao je da je Stuart umro usmrdivši sve oko sebe. – Upozoravam te,
Duvall.
– Bardo je rekao da je odvratno zaudarao.
– Umukni, umukni – zastenje Burke.
– Jesi li ponosan na sebe, Basile, što si izazvao takvu prijateljevu smrt? –
Prestani!
– Imao je i zgodnu ženu. Vidio sam je na suđenju. Učinio si je udovicom.
A sad ćeš moći gledati kako Remy umire.
– Ne! – Burke je bacio pištolj i rukama pokrio uši. Naslonio se na
metalni stup što je podupirao policu s orhidejama i zajecao. – Znao sam da si
kukavica. Kev Stuart je umro jer... Ali Duvall je stao usred rečenice. Oči su
mu zakolutale, kao da je želio pogledati rupu među njima. Još se jedna
pojavila dva centimetra iznad prve. Zatim je pao unatrag na popločani pod.
Basile je ustao i prišao mu. Zagledavši se u mrtvačeve otvorene oči, reče:
– Kev Stuart je umro jer ja nisam promašio. To si očito zaboravio, idiote.
Remy mu je prišla. Zagrlio ju je objema rukama. – Flarra je na sigurnom.
– Bardo nije...
– Nije ni stigao do nje.
Tijelo joj se opustilo od olakšanja. Čvrsto su se držali nekoliko dugih
trenutaka, a potom ju je gurnuo prema vratima. – Moram nazvati. Samo je
jednom spustila pogled na Duvalla, a zatim se okrenula. – Hvala Bogu da je
nasjeo na tvoju glumu.
– Dakle, znala si da glumim?
– Naravno. Malo sam se zabrinula kad si bacio pištolj. – I ja sam bio
pomalo zabrinut. Morao sam toliko riskirati. Držeći se za ruke, prešli su
preko dvorišta i ušli u kuću. Nitko od gostiju nije ih ni pogledao. Svi su se
trudili iskoristiti posljednje trenutke do ponoći.
– Jedina prostorija koja nije otvorena za goste je radna soba – reče Remy
nastojeći nadglasati galamu. Kretnjom joj je pokazao neka pođe onamo.
Otvorila je vrata radne sobe, ali je ustuknula kad je na podu ugledala klauna
u lokvi krvi.
Burke ju je povukao natrag u predvorje. – Nazovi devet-jedan-jedan.
Reci im neka stupe u vezu s Littrellom.
Nijemo je kimnula glavom i počela se gurati kroz mnoštvo. Burke je ušao
u radnu sobu, zatvorio i zaključao vrata da nitko od gostiju ne bi zalutao
unutra, vidio tijela i izazvao paniku.
Brzo je prišao mladom čovjeku u tamnom odijelu i potražio mu puls. Bio
je mrtav.
Potom je čučnuo kraj klauna. Bol je izazvala razmazivanje bijele šminke.
Jako našminkane oči bile su zatvorene i nepomične. Veliki crveni osmijeh bio
je razmazan i djelovao je groteskno. Burke u početku nije bio siguran je li još
uvijek živ, ali tada su mu vjeđe zatreptale te je otvorio oči. Usne su mu se
pomaknule pa je nesigurnim glasom progovorio: – Basile?
Burke je polako udahnuo. – Hej, Doug.
– Iskrvarit ću, zar ne?
Burke je spustio pogled na Patoutovu šaku. Bijela je rukavica bila
natopljena krvlju. Krv je također natopila vrećasti kostim i oko njega
napravila veliku crvenu lokvu. – Bojim se da je tako. – Duvall – reče
slabašnim glasom. – Ali barem sam sredio onog drugog. Pištolj kojim je ubio
Duvallova čovjeka još uvijek se nalazio u njegovoj inertnoj ruci. Basile ga
nije dirao. Ovo je mjesto zločina. – Ja sam ubio Duvalla – reče mu Burke.
Patout sklopi oči. – Dobro. Zovi... zovi... pomoć.
Burke je ustao i pošao prema vratima, ali nije ih otvorio i pozvao pomoć.
Nekoliko je trenutaka čvrsto stezao kvaku, a potom se odlučno okrenuo i
vratio do Patouta, spustivši se sasvim do njega. – Pomozi mi, Burke.
Burke je nježno skinuo veliki crveni nos i jarkocrvenu periku s Patoutove
glave. – Ne mogu to učiniti, Doug.
Doug ga je s naporom pogledao. Dok je zurio u Burkeovo smireno lice,
površno je disao. – Ti znaš.
– Da si ti bio krtica u našem odjelu? Da.
– Koliko dugo?
– Od dana kad si ubio Maca. To je bilo umorstvo, Doug. Mac me nije
došao tražiti zato da bi me predao Duvallu, kako si ti rekao. Došao mi je reći
da postoji bolji, čišći način za razotkrivanje Duvalla, samo kad bih imao
malo strpljenja.
– Jutros sam dopustio da me vodi slutnja, a pokazalo se da je bila točna.
Razgovarao sam s Littrellom, a zatim s državnim tužiteljem. Čini se da je
državni tužitelj, uskoro nakon što je stupio na dužnost, osnovao posebnu
ekipu za istraživanje korupcije u policiji. – Mac je bio dio toga. Završio je
policijsku akademiju, redovnim je putem napredovao u službi, ali sve u
sklopu priprema da se infiltrira u Odjel za narkotike i poroke i nanjuši
izdajnika. Tebe, Doug. Mac ti se opasno približio. Zacijelo si osjetio
opasnost i ubio ga prije nego je dospio meni povjeriti svoje sumnje.
– Možda jest posegnuo za pištoljem u onoj ribarskoj kolibi, ali ne s
namjerom da me ubije. Samo me je želio upoznati sa situacijom, uz
odobrenje državnog tužitelja. Također me je želio prisiliti da sjednem i na
blagi mi način reći da je čovjek kojeg sam držao prijateljem zapravo prljavi
korumpirani policajac.
– Znaš li što je najgore u svemu tome, Doug? Što najviše mrzim? To što
si svoje zločine pripisao Macu. – Burke je svoje lice posve približio licu
umirućeg čovjeka. – Zašto, Doug? Zašto Duvall, za Boga miloga? Zašto?
Zbog novca?
– Zbog kukavičluka – procijedio je.
– Ti nisi kukavica.
– Momak kojeg sam ubio. Sjećaš se?
– Kad smo tek počeli raditi? – Burke se nejasno sjećao incidenta. – Bio
je naoružan i posegnuo je za oružjem kad si ga pokušao uhititi. To je bio
jasan slučaj samoobrane.
Patout neznatno odmahne glavom. – Nije bilo tako. Uhvatila me panika,
prebrzo sam pucao, zataškao stvar.
– Zastao je i nekoliko puta grgljavo udahnuo. – Bio je Duvallov čovjek.
Duvall je znao da je momak koristio noževe, a ne pištolje. Ne bi umro s
pištoljem u rukama, a Duvall je to znao. Otad me ima u svojim šakama. –
Suza se spustila niz bijelu šminku. – Bio sam dobar policajac. Želio sam biti
šef.
– To se nikad ne bi dogodilo, Doug – žalosno će Burke. – Da to nije
učinio Mac, otkrio bi te netko drugi.
– Ti.
– Da, ja. Samo što sam ja to prekasno shvatio. Patout je pustio da mu
pištolj klizne iz ruke i posljednjom je snagom uhvatio Burkea za gusarsku
košulju.
– Kako si... kako si... pogodio?
– Nisam pogodio. Sam si mi rekao. Patout ga je zbunjeno promatrao. –
Nakon što si ubio Maca – objasni Burke – rekao si mi kako je otkriveno da
je on zvao dilere, čak i onaj poziv koji ih je obavijestio one noći kad je Kev
poginuo. Lagao si, a ja sam to znao.
Još se više sagnuo kako Patoutu ne bi promakla niti jedna riječ. –
Trgovac drogom je smeće. Ali policajac koji igra njihovu igru je usrano
smeće. Loši su nas momci pobjeđivali na svakom koraku, uz pomoć jednog
od naših. Unutrašnja kontrola ništa nije poduzimala jer i među njima ima
mnogo prljavih. Javni se tužitelj bavio politikom i nikud mu se nije žurilo.
Pretpostavljam da je ekipa državnog javnog tužitelja radila na tome, ali u
velikoj tajnosti. Činilo se da se ništa ne događa u smislu hvatanja kujinog
sina koji nas je prodavao Duvallu. – Koliko je još racija moralo propasti
prije nego se nešto poduzme? Deset? Pet? Možda samo jedna. Možda bi
samo jedna propala akcija natjerala nekoga da nešto poduzme. Naravno, tko
je mogao znati da će ta jedna akcija Keva stajati života? Ja sigurno nisam.
– Vidiš, Doug – nastavi tišim glasom – lagao si onoga dana u kolibi kad
si rekao da je te večeri Mac obavijestio dilere. Znao sam da to nije učinio
Mac. Jer sam to ja učinio.
Patout zastenje. Glava mu se zanjihala u jednu stranu, ali nije skidao
pogleda s Burkea.
– Obavijestio sam ih vjerujući da će propala racija, čak i u tako nevažnoj
operaciji, možda biti dovoljna da se pokrene istraga. Moj se sjajni plan
izjalovio. Nikako nisam mogao znati da se Bardo nalazi u skladištu. Jedan
jedini put iznevjerio sam svoje standarde, jedini put igrao sam prljavo, i Kev
Stuart je poginuo.
Približio se još više i šapnuo: – Ostatak života morat ću provesti s tim na
savjesti. – Oslobodio je košulju Patoutova stiska i odgurnuo njegovu ruku. –
Ali ti ćeš umrijeti sa svim tim na svojoj savjesti. Patout je zacvilio.
 Burke je pogledao na sat. – Dvije minute do ponoći, Doug. Karneval će
završiti i ti ćeš umrijeti. – Pročistio je grlo i obrisao suze iz očiju. – Tada ću
ja okajati svoje grijehe.
 Epilog

– Ljupka je, Burke.

– Da, jest.
On i Nancy Stuart dijelili su ljuljačku na Dreddovu trijemu. Bio je topao,
tih i vlažan dan početkom rujna. Odmarali su se u hladovini dok je Dredd na
kraju mola ostalima davao pouke o ribolovu. Burke se pitao odakle potječe
komad mesa što ga je Dredd koristio kao mamac. Koliko je on znao, nitko
nije istražio nestanak dvojice plaćenika koje je Duvall poslao s Gregoryjem
Jame som.
– Htjela sam reći – dometne Nancy – da je Remy ljupka iznutra.
– Znam što si htjela reći. Na to sam i ja mislio. Nasmijala se i podsjetila
ga na stare dane dok je Kev još bio živ, a njih troje bi se okupili u njihovoj
kuhinji radi kave i prijateljskog zadirkivanja. – Bez obzira na to, nije ti
promaknula ni činjenica da je tvoja mlada žena prelijepa.
Nasmiješio se s osjećajem ponosa, poput dječaka koji je upravo prvi put
optrčao sve baze u bejzbolu. – Ne. Nije mi promaknula ta činjenica.
Promatrao je Remy koja je pozorno slušala Dredda, slušala njegove upute
poput željnog početnika i zatim se radosno smiješila kad bi je pohvalio.
Bože, kako je voli. Toliko je voli da mu to ulijeva strah. Katkad je
boljelo. Svakim je danom Duvallov utjecaj bivao sve slabiji. Uskoro će to
biti samo mračno sjećanje. Remy se razvija u samouvjerenu ženu, sigurnu u
sebe i u njegovu ljubav.
– Čini se da uživa u svom poslu u galeriji – primijeti Nancy. – Obožava
ga. I dobra je u tome. Prošli tjedan bio sam na privatnoj izložbi. Dok je s
klijentima razgovarala o slikama, nisam imao pojma kojeg vraga govori, ali
oni su upijali svaku njezinu riječ. – Ponosan si.
 – Vraški ponosan – spremno će Burke. Jednako iskreno doda: – Hvala ti
što si se sprijateljila s njom, Nancy. Tvoje joj prijateljstvo mnogo znači.
Remy nikad ranije nije imala prijateljicu.
– To mi nije nikakva obveza. Draga mi je. Nagnuo se naprijed kako bi na
naopako okrenutu bačvu odložio praznu limenku soka i usput srušio na pod
zbirku razglednica. Sagnuo se i podigao ih.
– Zar Dredd ima nekog prijatelja s kojim se dopisuje? – upita Nancy. –
Može se tako reći. Jedan naš stari prijatelj.
Razglednice su stizale iz svih dijelova zemlje, otprilike jednom tjedno.
Nijedna nije bila potpisana. Sve ih je poslao Gregory James. Poruke su bile
kratke, nikad više od jedne ili dvije rečenice, a bile bi zagonetne za svakoga
tko nije poznavao okolnosti pod kojima je mladić pobjegao iz New Orleansa.
Također je aludirao na Duvallovu smrt i olakšanje što ga je osjetio kad je za
to saznao. Zapravo je slao razglednice kako bi im javio da je na sigurnom i
razmišlja o smjeru kojim će krenuti njegov život.
Najnovija razglednica imala je žig Santa Fea. Jedini tekst bio je Sv. Luka
15:11-24.
Dredd je potražio u Bibliji i našao poredbu s izgubljenim sinom.
– Neko je vrijeme bio na putu – Burke je rekao Nancy. – Ali imam
osjećaj da se vraća ovamo.
– Hej, uhvatila sam jednu!
Povik je skrenuo njihovu pozornost prema molu gdje je Flarra podigla
svoju lovinu da bi joj se drugi ribolovci mogli diviti i zavidjeti joj. David
Stuart, Nancyn stariji sin, ponudio se da će joj skinuti ribu s udice. Nancy je
povjerila Burkeu da je Flarra uvelike pokolebala uvjerenja njezinih sinova da
su sve djevojke odvratne, ružne i glupe. – Prije nego su upoznali Flarru,
zarekli su se da nikad neće imati posla sa suprotnim spolom. Ona je
pokolebala njihovu odlučnost. – I oni se njoj sviđaju. Siroto dijete nikad nije
imalo nikakve obitelji osim Remy. Ali doista je sjajna. Izrazito pametna.
Duhovita. Raduje se pohađanju mješovite škole ove jeseni. – Smijući se,
Burke doda: – Čak joj se i ja sviđam. Stalno me progoni pitanjem o tome kad
ću se pobrinuti da Remy zatrudni.
– Remy mi je povjerila da kanite imati dijete.
– Trudimo se – reče i nasmiješi se. Bilo je smiješno koliko se često
smiješi u posljednje vrijeme.
– Tako mi je drago da ste sretni, Burke.
– Hvala.
– Kad smo već kod toga... – Lagano se ugrizla za donju usnu. – Viđam se
s nekim.
– Nije valjda? To je... to je sjajno, Nancy.
– Doista tako misliš? – plaho upita Nancy.
– Ako je on sve ono što zaslužuješ, da.
– Pa, ne znam je li on sve što ja zaslužujem – čedno će ona, a potom se
široko osmjehne. – Ali je jako drag. Dobrostojeći poslovni čovjek. Žena mu
je prije nekoliko godina umrla od raka. Volio ju je kao što sam ja voljela
Keva, a to je dobar znak, ne misliš li?
– Svakako. Kakav je s dečkima?
– Zasad je dobro. I sjajno izgleda straga, kad nosi traperice. – Sad si
rekla ono pravo.
– Ali naravno, morat će položiti najteži ispit.
– Usuđujem li se pitati?
– Upoznati tebe – reče Nancy.
Osjećao je kako s njegova lica nestaje smiješak zadirkivanja. Ozbiljno je
govorila. – Zašto bi moje mišljenje o njemu bilo tako važno? Ispružila je ruku
i uhvatila njegovu. – Remy je moja nova prijateljica, ali ti si moj najbolji
prijatelj. Tvoje mi mišljenje mnogo znači. – Promatrali su se nekoliko
trenutaka, a tada je ona ostala i otresla prašinu s kratkih hlača. – Vidim da
Peter postaje frustriran. Vrijeme je za razgovor ohrabrenja.
Kad je otišla i pridružila se ostalima, Burke je bio previše dirnut da bi s
nekim razgovarao.
 Ušao je u prodavaonicu, naizgled po još jedan sok, ali se zapravo oslonio
rukama na Dreddovu tezgu i kroz zamagljeno se staklo zagledao u prašnjave
čokoladice i paketiće bombona. Nekoliko minuta kasnije uz škripu su se
otvorila vrata za zaštitu od komaraca. – Burke? – Remy je stala kraj njega.
Stavila mu je ruku na križa. – Je li sve u redu?
Okrenuo je glavu prema njoj i slabašno se osmjehnuo. Ali nije mogao
sakriti svoje oči. – Što se dogodilo? – prestrašeno je pitala.
– Ništa.
– Žalostan si?
– Zapravo, sretan sam. – Rukavom je obrisao vlažne oči i rekao joj za
Nancyna čovjeka. – Dirnula me je spoznaja da joj je stalo do mojega
mišljenja.
– To se samo po sebi razumije – reče mu Remy. – Točno mi je tako rekla
kad smo neki dan zajedno ručale.
Vijest o Duvallovoj smrti bila je glavna priča koja je prešla državne
granice. Uslijedili su opširni izvještaji o korupciji u NOPD-u i gradskoj
vijećnici, te o posebnoj jedinici koja je to razotkrila.
Nakon što je čuo te vijesti, Joe je nazvao Burkea koji je potvrdio da je to
bila policijska akcija u kojoj je sudjelovao. Sad se Joeova obitelj, kao i
obitelj Nancy Stuart, mogla bez opasnosti vratiti kući. Uoči pogreba Douga
Patouta, Burke je priznao Nancy na koji je način odgovoran za smrt njezina
muža. Zajedno su plakali, a ona mu je zahvalila što joj je rekao. Za oboje je
to bio pročišćavajući doživljaj. Bez obzira na to, Burkea je i dalje progonila
njegova pogrešna procjena. – Nakon onoga što sam učinio – rekao je sada –
ne razumijem kako mi Nancy može oprostiti, a još manje kako me može
smatrati svojim najboljim prijateljem.
– Burke – reče Remy, približi mu se i zagrli ga. – Jedini koji ti nije
oprostio si ti. Državni ti je tužitelj dao zadatak iskorjenjivanja svih oblika
korupcije u NOPD-u. Javni tužitelj Littrell ništa ne čini bez da se najprije
posavjetuje s tobom. Svi te cijene i dive ti se. – Položila mu je ruke na prsa.
– A ja te volim.
 – Trebam te blizu – šapnuo je, privukao je k sebi i spustio bradu na
njezinu glavu.
– Ako ja sebi mogu oprostiti sve one godine što sam ih provela s
Pinkiejem Duvallom, ti možeš sebi oprostiti tu jednu grešku, zar ne? Podigao
joj je lice i poljubio je, predajući se okusu i toplini njezinih usta, a tada je
ona zabacila glavu i promrmljala: – Vodi ljubav sa mnom. Osvrnuo se preko
ramena i pogledao kroz prozor prema molu odakle se čuo razgovor i smijeh
ostalih. – Što, sada?
– Hmm, da.
Drugo mu ohrabrenje nije bilo potrebno, te ju je poveo kroz Dreddove
neobično raspoređene prostorije. Ispružili su se na uskom krevetu na kojem
je ranije ležala, a odjeća se nalazila razbacana naokolo kao da je onuda
prošao uragan. Ljubio joj je usta, vrat, dojke. No kad je kanio ući u nju,
zapanjila ga je preuzevši inicijativu i napravivši nešto što nikad ranije nije
učinila. U početku se šaptom bunio, ali uskoro su ga preplavili osjeti pa nije
imao vremena prigovarati. Stenjući njezino ime, zavukao joj je prste u kosu.
Rukama je slijedio pokrete njezine glave dok je ustima vodila ljubav s njim.
Potom ga je opkoračila i cijeloga upila u sebe. Pomutila mu se svijest od
načina na koji ga je obujmila, načina na koji su njezini bokovi gnječili
njegova bedra, načina na koji su se njezina usta stopila s njegovima kad su
zajedno dosegli vrhunac.
Ležali su tiho, lijeno, oznojeno, svjesni da bi trebali ustati i pridružiti se
ostalima prije nego opaze da ih nema, ali se nisu micali. – Slušao si, zar ne?
– tiho upita Remy.
– Hmm? – promrmlja Burke, još uvijek omamljen od nevjerojatnog užitka
tako da nije imao energije da nešto više kaže. – Prisluškivao si Pinkieja i
mene.
Odjednom se posve pribrao i porumenio od nelagode. Pročistio je grlo. –
Ovaj, da. Postavio sam prisluškivač u spavaću sobu.
– Zašto?
 – Uvjerio sam sebe da bih mogao saznati nešto o Duvallovim poslovima.
Ali to je bila isprika. Istina je da sam bio opsjednut tobom. Mrzio sam
pomisao da si s njim. No to je istodobno bio posredni... – Uzdahnuo je
gadeći se sam sebi. – Isuse, zacijelo sam bolesni gad.
– Ne, ne, nisi. – Čvršće ga je zagrlila pa su neko vrijeme šutjeli. Tada je
Burke pitao kako je pogodila za prisluškivač. Podigla je glavu i zagledala se
u njega podigavši mu vlažni pramen kose s čela. – Izbjegavao si određene
intimne postupke za koje si mislio da će mi biti odvratni.
Bojao si se da će me podsjetiti na Pinkieja. – Žalosno se osmjehnula. –
Burke, ništa što mi zajedno radimo ne može me podsjetiti na njega, ili na
nešto što sam vidjela, čula ili doživjela u Angelinoj kući. To nije isto. S
tobom je sve prvi put. Novo je. Čisto. Pravo. Uživam u ljubavi s tobom.
Uopće nije isto.
Uzeo je njezinu ruku i poljubio joj dlan. Želio joj je reći koliko je voli, ali
su ga, po drugi put toga poslijepodneva, preplavili osjećaji tako da nije
mogao govoriti.
Osim toga, ona to već zna.
1 NOPD – New Orleans Police Department (Policija New Orleansa).

2 Yuppie – mlad uspješan čovjek do 30 godina, karijerist.

3 Cajun – stanovnik Louisiane francuskog podrijetla.