Knjige.

Club Books

Naslov Izvornika
The Wunder Boy of Whistle Stop

Fannie Flagg

POVRATAK U

Whistle
STOP

S engleskoga prevela
IVANA BODUL

2
Knjige.Club Books

Za Colleen

3
 Knjige.Club Books

PREDGOVOR

ŽELJEZNIČKA POSTAJA L & N TERMINAL,

BIRMINGHAM, ALABAMA
29. studenoga 1938., 08:10 h

ilo je hladno jutro u studenome. Na velikoj željezničkoj postaji bistre i sjajne

B zrake sunca prodirale su kroz stakleni krov dok su dolazni i odlazni putnici
te portiri s kolicima krcatima prtljagom jurili vamo-tamo po bijelom mramornom
podu poput pčela u košnici. Zvukovi sretnih razgovora i vlakova koji dolaze
i odlaze s postaje odjekivali su čitavom zgradom.
Na platformi 7, Crescent, dugi srebrni vlak iz New Orleansa bio je spreman
primiti putnike iz Birminghama, a gospodin i gospođa Arthur J. Hornbeck brzo
su se ukrcali na njega i krenuli na svoju godišnju božićnu kupovinu u New York.
Gđa Hornbeck, noseći šest velikih okruglih kutija za šešire, po tri u svakoj
ruci, sretno je hodala niz hodnik i u prolazu udarila o glave nekoliko uspavanih
putnika. G. Hornbeck išao je pet koraka za njom s novinama pod rukom.
Nekih dvanaest i pol minuta kasnije, nakon što je poslagala sve kutije za šešire
i objesila svoju bundu u ormarić kupea, gđa Hornbeck konačno je bila spremna
sjesti, opustiti se i uživati u vožnji. Pogledala je kroz prozor kad su se približili
željezničkom prijelazu grada Whistle Stop u Alabami. Dok su se približavali,
primijetila je plavokosog dječaka u ispranom kombinezonu uz prugu kako se
smije i maše prolazećem vlaku. Gđa Hornbeck imala je sina otprilike njegovih
godina, stoga mu se nasmiješila i mahnula dok su prolazili kraj njega. Kad ju je
dječak ugledao, počeo je trčati pod njezinim prozorom, mašući joj što je jače i
dulje mogao. Gledala je kako su on i psić koji je trčao uz njega postajali sve manji
i manji sve dok joj se nisu izgubili iz vida.
Nakon dulje pauze, gđa Hornbeck zabrinuto se okrenula svojem suprugu i
rekla: - Arthure, mislim da onaj dječak nije imao ruku.
On je odgovorio ne skidajući pogled s novina: - Ma nemoj? - Gđa Hornbeck
je uzdahnula, naslonila se na sjedalo, prstima prolazila po svojoj trostrukoj niski
bisera i rekla: - O, kakva šteta. Imao je svega sedam ili osam godina i tako je
sladak. Trebao si ga vidjeti. Tako sretan i nasmijan... Neka ga dragi Bog čuva.
Mojem rođaku Charlesu nedostaje mali prst, ali cijela ruka? Pitam se što mu se,
pobogu, moglo dogoditi.
4
 Knjige.Club Books

Njezin suprug ju je pogledao. - Što si rekla?

- Rekla sam da se pitam kako je taj siroti dječak izgubio ruku. Što mu se moglo
dogoditi?
G. Hornbeck, veleprvak u davanju očitih izjava, rekao je: - Pa... nešto mu se
sigurno dogodilo.

Dječaka je vidjela tek nekoliko sekundi, ali svake godine nakon toga, kad bi
njihov vlak prolazio preko željezničkog prijelaza Whistle Stop, gđa Hornbeck
nagnula bi se naprijed i pogledala van, nadajući se da će ga ponovno ugledati.
Svake godine kad ga nije bilo, uvijek bi se okrenula prema svojem suprugu i pitala
ga: - Arthure, pitam se što se dogodilo onom slatkom plavokosom dječaku s
jednom rukom.
- Nemam pojma - uvijek bi odgovorio.

5
 Knjige.Club Books

ŠERIF GRADY KILGORE

WHISTLE STOP, ALABAMA

24. siječnja 1991.

rady Kilgore, veliki medvjed od čovjeka u svojim sedamdesetima s prsima

G poput bačve, bio je šerif grada Whistle Stop u Alabami do 1958., a zatim su
se on i njegova supruga Gladys preselili u Tennessee. Danas se Grady odvezao sa
svojim unukom do Whistle Stopa iz Nashvillea i stajao na željezničkoj pruzi
gledajući preko puta ulice gdje se nekada nalazila stara gostionica Whistle Stop.
Grane puzavica prekrile su zgrade i većinu susjedstva. Njegov unuk jedva je uspio
razaznati što je ispod.
Grady je prstom pokazao na jednu od zgrada. - Ono je stara pošta koju je
vodila Dot Weems, a ondje je gostionica, pokraj kozmetičkog salona kojeg je
držala Opal Butts, gdje je tvoja baka svake subote ujutro išla na frizuru. - Grady
je stajao ondje i gledao uokolo žalostan što se mjesto toliko promijenilo otkad
je zadnji put došao.
Sada je staru dvosmjernu autocestu od Birminghama do Whistle Stopa
zamijenila nova autocesta sa šest traka i područje je postalo odlagalište otpada.
Stari hrđavi automobili i kamioni napušteni su kraj pruge i ostavljeni da se polako
raspadnu. Posvuda su ležale prazne limenke piva i boce viskija. Kao žalosni
podsjetnik na vremena, Grady je uočio razbacani pribor za drogiranje koji prije
nije bio ondje.
Baptistička crkva, gdje je svake nedjelje slušao propovijed velečasnoga
Scrogginsa, sada se gotovo raspadala, vitraji su bili slomljeni, a klupe uklonjene i
prodane. Sve što je ostalo od grada bile su neke stare zgrade i stara kuća obitelji
Threadgoode, ali i ona se jedva držala. Vandali su uništili gotovo sve ostalo.
Grady se okrenuo unuku i odmahnuo glavom. - Kada se sjetim kakvo je ovo
mjesto bilo i kakvo je sada, smuči mi se. Grad nikada nije bio elegantan, ali bio
je čist. Sada je smeće posvuda. Stara kuća obitelji Threadgoode prekrivena je
grafitima i svi prozori su izbijeni. Nikada ne bi rekao s obzirom na to kako sada
izgleda, ali ta je kuća nekada bila najljepša kuća u gradu. Tako mi života, i
dalje mi nije jasno zašto je Whistle Stop tako propao. Čuo sam da su prodali čitav
grad kako bi ga sravnili sa zemljom i izgradili tvornicu automobilskih guma.

6
 Knjige.Club Books

Grady je opet pogledao preko puta ulice i uzdahnuo. - Ne znam zašto puštaju
da stara gostionica tako propada. To nije u redu. U toj si gostionici imao osjećaj
kao da ideš jesti kod dobrog prijatelja. Vodile su ga dvije odlične cure: Idgie
Threadgoode i Ruth Jamison. Svidjele bi ti se. Svi u gradu jeli su ondje, svi
radnici na željeznici i njihove obitelji. Svakog Božića cure i njihova kuharica
Sipsey pripremile bi švedski stol, a mi bismo otišli ondje jesti, otvarati poklone i
pjevati božićne pjesme. - Onda je Gradyjev glas neočekivano zadrhtao. Brzo se
okrenuo, izvadio rupčić i ispuhao nos s izrazom lica kao da se ispričava.
- Oprosti zbog toga. O, Bože. Ne moram razmišljati o dobrim starim danima...
ali proveli smo mnoge zabavne dane u toj staroj gostionici s Ruth i Idgie. Ruthin
sin, maleni Buddy, odrastao je ondje. Jadno dijete. Izgubio je ruku kad je bio
otprilike tvojih godina. - Grady je potom pažljivo preklopio rupčić i vratio ga
u džep.
Zatim je rekao: - Nećeš vjerovati, ali na Božić, prije nekoliko godina, tvoja
baka i ja bili smo u Birminghamu u posjeti Opal Butts, a dok su one kuhale večeru,
iskrao sam se i malo se provozao uokolo. Stajao sam točno na ovom mjestu gdje
smo sada, kada sam, isprva jako tiho, čuo zvuk glasovira i smijeh ljudi koji je
dolazio odande, točno s mjesta gdje je nekoć bila gostionica. Pogledao sam oko
sebe, nikoga nije bilo, ali kunem se da sam to čuo. Što misliš, što je to bilo?
Njegov unuk protrljao je ruke i rekao: - Ne znam, djede, ali možemo li sada
ići? Postaje mi hladno.

7
 Knjige.Club Books

DOT WEEMS

WHISTLE STOP, ALABAMA

1935.

ot Weems bila je mala, ljubazna žena koja je obožavala pričati. Kad je bila
D mlađa, nadala se književnoj karijeri poput njezina uzora Edne Ferber, ali sa
sedamnaest godina zaljubila se u „čovjeka svojih snova“ i, umjesto toga, udala se
za Wilbura Weemsa.
Kasnije se često šalila da, unatoč tome što nije postala poznata spisateljica, i
dalje je bila „žena od slova“. Osim što je šesnaest godina samostalno vodila poštu
grada Whistle Stop, Dot je također pisala i tiskala tjedni bilten o gradskim
aktivnostima pod naslovom:

The Weems Weekly

(TJEDNI BILTEN GRADA WHISTLE STOP, ALABAMA)
„Bez tračeva, samo činjenice, ljudi!“

Dot je poslala ovotjedni bilten i svi stanovnici Whistle Stopa tog su ga jutra čitali.

The Weems Weekly

(TJEDNI BILTEN GRADA WHISTLE STOP, ALABAMA)
30. STUDENOGA 1935.
Kradljivac purica

Bok, ekipa. Nadam se da vam je Dan zahvalnosti bio sretan. Ja znam što
je Wilburov stari lovački pas Cooter učinio. Da, njega ste mogli vidjeti
kako trči gradom na Dan zahvalnosti s mojom svježe pečenom puricom u
ustima. Onom koju je zgrabio sa stola čim sam okrenula leđa i razbacao
punjenje po čitavoj dnevnoj sobi. Dakle, muškarci i njihovi psi!
Hvala nebesima što nam se moja susjeda Ninny Threadgoode
smilovala i pozvala nas na večeru, inače bismo Wilbur i ja ostali bez
purice! Ne samo da je Ninnyna purica bila ukusna, uživali smo i u

8
 Knjige.Club Books

Sipseyinoj piti od batata koju je Idgie poslala iz gostionice. Kako g.

Shakespeare kaže: „Sve je dobro što se dobro svrši.“ Njam.
Ali sada na bitne vijesti: Izgleda da imamo rijetko arheološko otkriće
u Whistle Stopu!
Gdje? Kako Idgie Threadgoode kaže: „ U našem vlastitom stražnjem
dvorištu!“ Točnije, u stražnjem dvorištu gostionice. Idgie kaže da su ona
i maleni Buddy kopali po stražnjem dvorištu u potrazi za crvima za
pecanje, kad je iskopala (pazite sad ovo) dinosaurov zub star pet milijuna
godina! Idgie ga je stavila na šank gostionice da ga svi vide, pa ako ga
želite vidjeti, navratite.
Dobre vijesti iz salona za uljepšavanje: Drago mi je što mogu objaviti
da je Opal Butts konačno popravila svoje sušilo za kosu, pa ako ste
propustili svoj prošlotjedni termin za frizuru, radit će prekovremeno kako
bi vas primila. Znam da će žene koje nedjeljom navečer idu na večeru u
klub Elks biti sretne kad to čuju. Ja sigurno hoću.
Još dobrih vijesti: Šerif Grady rekao je da je, osim nekoliko manjih
nezgoda koje uključuju neke naše stanovnike i previše „dobrog starog
viskija“, još jedna godina prošla bez kriminala. Hvala Vam, Grady.
Vaša vjerna pisarica,

... Dot Weems...

P.S. Nemojte zaboraviti reći djeci da napišu pismo Djedu Božićnjaku.

Podsjetite ih da je dug put od Sjevernog pola do Whistle Stopa i Djedici
treba mnogo vremena da napravi sve igračke.

Kasnije te večeri, Wilbur Weems, visok, mršav čovjek, smijao se kad je došao
doma na večeru. Ušao je i rekao: - Dot, zahvaljujući tebi, svi iz grada došli su u
gostionicu pogledati taj vražji dinosaurov zub.
Dot je stavila zdjelu pire-krumpira kraj njegovog tanjura. - Znam. I ja sam
navratila. Misliš li da je pravi?
Wilbur je sjeo i ispio veliki gutljaj ledenog čaja. - Poznavajući Idgie,
sumnjam. Ona se voli šaliti. Sjećaš li se one skamenjene dvoglave žabe koju je
lani držala u staklenci? Kasnije sam otkrio da je gumena.
- Ma ti se šališ.
- O, ne. Rekla mi je da ju je kupila u dućanu za mađioničare u Birminghamu.
- Ajoj - rekla je Dot, sjela i dala mu kukuruzni kruh. - Što će ta žena još
smisliti?
- Tko zna? Ali štogod bilo, bit će zabavno, možeš računati

9
 Knjige.Club Books

IDGIE THREADGOODE

WHISTLE STOP, ALABAMA

K ao i svi ostali stanovnici grada, Dot i Wilbur Weems poznavali su i voljeli

Idgie Threadgoode cijelog njezinog života. Idgie je oduvijek bila poput
dječaka, uvijek je bila visoka za svoje godine i imala je kratku kovrčavu plavu
kosu. Otkada je prohodala, voljela je igrati sportove s dječacima i penjati se po
drveću. Većinu vremena provodila je u krošnji stabla očenašice u prednjem
dvorištu kuće Threadgoode ili sjedeći na krovu. Njezina majka rekla je da je Idgie
sigurno u rodu s nekim majmunom jer bi se popela na bilo što.
Kad je imala otprilike šest godina, igrala se na željezničkom kolodvoru, a tog
poslijepodneva njezina je majka čistila trijem i slučajno je dignula pogled u
trenutku kada je vlak u pet sati za Atlantu prolazio kraj kuće obitelji Threadgoode
i vidjela Idgie kako sjedi na vrhu vlaka i maše svojoj majci u prolazu.
Njezina majka je, naravno, podivljala i mislila da će Idgie svaki tren pasti i
poginuti. Na sreću, uspjeli su poslati telegraf sljedećoj postaji i spustili su je s
vlaka u Pell Cityju, neozlijeđenu. Dok su Idgie i njezin mlađi brat Julian bili
manji, obožavali su svojeg starijeg brata Buddyja. On je naučio Idgie kako pucati
iz pištolja, pecati te kako igrati nogomet i bejzbol. Ako je netko izazvao Idgie da
napravi nešto, ona bi često to i učinila. Svi su uvijek govorili da je bila jako hrabra
za djevojku.
Jednom u školi, kad je neki dječak bacio zmiju u ženski toalet, djevojke su
posvuda trčale i vrištale iz sveg glasa. Sve djevojke, osim Idgie. Ona je zgrabila
zmiju i trčala za tim dječakom preko polja, ulovila ga i ubacila zmiju u njegovu
majicu. Velečasni Scroggins, baptistički propovjednik, čuo je za taj pohod i
njegova misa te nedjelje bila je o Psalmu 133:1: „Gle, kako je dobro i kako je
krasno kad braća žive zajedno u jedinstvu!“
Ali Idgie nije čula misu. Kao svakog nedjeljnog jutra, bila je s bratom
Buddyjem na obali rijeke Warrior u lovu na somove.
Idgie je oduvijek bila malo divlja, malo nemirna, ali nakon što je njezin stariji
brat Buddy poginuo u željezničkoj nesreći, postala je još više takva. Počela je
provoditi vrijeme u klubu kraj rijeke, družiti se s problematičnim ljudima, piti i
igrati poker u stražnjoj sobi. Nitko nije znao kako joj pristupiti. Onda je 21-
godišnja Ruth Jamison tog ljeta došla u Whistle Stop predavati vjeronauk. Iz

10
 Knjige.Club Books

nekog se razloga Idgie ponašala pristojno kad je bila s Ruth. Njezina majka rekla
je kako ne zna što bi bilo s Idgie da Ruth kojim slučajem nije došla u grad onda
kada jest. Kad se Ruth vratila u Georgiju da se uda, Idgie se vratila starim
navikama.
Ali nekoliko godina kasnije, kada je Ruth ostavila supruga i vratila se u
Whistle Stop, Idgien otac dao joj je petsto dolara da pokrene posao, stoga je Idgie
kupila gostionicu koju su ona i Ruth vodile. Mama i tata Threadgoode nadali su
se da će to pomoći Idgie da se primiri. Tako je i bilo. Barem većinu vremena.
Idgie je, u svojem stilu, napravila nekoliko stvari koje nije smjela. Stvari za koje
Ruth nije znala.

11
 Knjige.Club Books

BUDDY MLAĐI

WHISTLE STOP, ALABAMA

8. srpnja 1939.

T e godine kada je Ruth rodila sina, zakonski ga je posvojila obitelj

Threadgoode. Ruth ga je nazvala Buddy mlađi po sinu kojeg je obitelj
Threadgoode izgubila. Mama i tata Threadgoode i Idgiena braća Cleo i Julian
pomogli su ga odgojiti.
Ninny Threadgoode, mila gospođa udana za Idgiena brata Clea, živjela je u
ulici gdje je bila gostionica. Tada je imala mačku koja je okotila osmero mačića.
Svakog dana 10-godišnji Buddy otišao bi do Ninnyine kuće i satima se igrao s
njima. Buddy je volio provoditi vrijeme sa svojom tetom Ninny i ona je uživala
u njegovom društvu.
Jednog poslijepodneva, kad je Ninny posjetila Ruth u gostionici, rekla je: -
Taj tvoj dječak pravo je čudo od djeteta.
Ruth se osmjehnula. - Zašto?
Ninny se nasmijala. - Jer se uvijek čudi svemu. Zašto mačke predu, ili zašto
zečevi imaju duge uši? Ovog jutra, kad je bio kod mene doma, rekao je: „Teta
Ninny, pitam se zašto kokoši imaju pera i krila, ali ne mogu nikamo odletjeti?“ Pa
sam rekla: „To je dobro pitanje, mili. Da sam ja kokoš i da vidim Sipsey kako mi
prilazi sa svojom teškom tavom, sigurno bih i ja odletjela da mogu.“
Ninny je bila u pravu u vezi s Buddyjem. Pitao bi se tko su putnici u svakom
vlaku koji bi prošao. Kamo idu? Što će raditi ondje gdje dođu?
Naravno, Idgie je tu radoznalost shvaćala kao znak da je Buddy genije i da će
jednog dana učiniti velike stvari. Nikada nije prestala vjerovati u to.
Čak i kada je Buddy izgubio ruku igrajući se na željezničkoj pruzi, Idgie je
htjela da nastavi raditi sve što je radio prije. Danas su pecali na jezeru. Buddy je
stajao na obali s druge strane jezera i rekao: - Hej, teta Idgie, da pošaljem Peggy
Hadley ljubavno pismo za Valentinovo?
- Zašto ne? Sviđa ti se, zar ne?
- Jako.
- Onda joj obavezno pošalji pismo.

12
 Knjige.Club Books

Nakon par sekundi je rekao: - Da... ali ne znam sviđam li joj se. - Idgie ga je
pogledala. - Naravno da joj se sviđaš, Buddy. Ti? Najpametniji i najzgodniji
dječak na svijetu? Kome se ne bi sviđao? Uostalom, rekla mi je da joj se sviđaš.
- Rekla je to?
- Da... Ali nemoj joj reći da sam ti to rekla.
Buddy se osmjehnuo i nakon par minuta rekao: - Hej, teta Idgie, pitam se
zašto somovi imaju brkove.
- Ne znam, mili, ali mislim da ti jedan upravo grize udicu.
Buddy je širom otvorio oči. - Opa! - Nakon kratke borbe, i privukao je svoju
ribu. - Čovječe... Pogledaj ga, teta Idgie. Pitam se koliko je težak.
- Rekla bih barem deset kilograma.
- Misliš?
- Ne, ali reći ćemo tako tvojoj majci, u redu?
- U redu.
Buddy je volio svoju majku, ali teta Idgie bila mu je najbolja prijateljica. Ona
je s njim igrala nogomet i bejzbol i ona bi ga vodila u pustolovine.
Prošlog mjeseca Idgie je pročitala u Farmerovom godišnjaku da će idućeg
utorka biti velika kiša meteora. Te noći sjedili su na stepenicama i gledali nebo
prošarano zvijezdama padalicama kada je Idgie odjednom izvukla svoju rukavicu
za bejzbol, skočila i otrčala u dvorište. Nakon duge pauze, viknula je: - Ulovila
sam jednu! - vratila se i dala je Buddyju.
- Gle, Buddy, ulovila sam sretnu zvijezdu za tebe. Znaš što to znači, zar ne?
Imat ćeš mnogo sreće, mali.
Naravno, to je bio obični kamen koji je podigla s tla, ali Buddy je bio
oduševljen njime. Jedva je čekao vidjeti kakva ga sreća čeka u budućnosti.

13
 Knjige.Club Books

DVADESET I PET GODINA KASNIJE

FAIRHOPE, ALABAMA
21. prosinca 1964.

histle Stop nekada je bio gradić pun života, udaljen 16 kilometara od

W Birminghama, a na željezničkom kolodvoru radilo je preko dvjesto ljudi.
No ljudi su sve manje putovali vlakovima, a ranžirni su kolodvor zatvorili i
preselili pa su ljudi počeli drugdje tražiti poslove, a broj stanovnika se također
smanjio. S odlaskom ljudi, Dotini tjedni bilteni postajali su sve manji iz tjedna u
tjedan i iz mjeseca u mjesec. Stanovnici Whistle Stopa izdržali su koliko su mogli,
ali pravi početak kraja bio je trenutak kad je Idgie Threadgoode iznenada zatvorila
gostionicu i preselila se na Floridu. Starci i dječaci tjednima su nakon toga
provirivali kroz drvene daske zakucane na prozor gostionice, nadajući se da to
nije istina. No bilo je tako. Nakon zatvaranja kozmetičkog salona i gostionice te
kasnije kad je Američka pošta zatvorila svoju podružnicu u Whistle Stopu, ulica
koja je nekada bila puna ljudi i centar društvenih događanja sada je bila duga pusta
ulica. Malobrojni stanovnici koji su ostali u gradu, koji više nije bio grad, našli su
se sami usred ničega, bez posla i trgovina. Naposljetku su čak i oni najuporniji
poput Dot i Wilbura Weemsa bih prisiljeni prihvatiti neizbježno i otići.
Dot i Wilbur Weems sada žive u gradiću Fairhope u južnoj Alabami, u bijeloj
kućici preko puta zaljeva Mobile Bay. Dot se sviđalo novo mjesto, ali još uvijek
su joj nedostajali stari prijatelji i susjedi iz Whistle Stopa, svi od reda ljudi s
kojima je odrasla ili koje je gledala kako odrastaju. Iako se većina nekamo
preselila, Dot je ostala u kontaktu s njima i oni su ostali u kontaktu s njom,
bilo putem telefona ili pošte, prenoseći joj što im se događa u životu.
Iako više nije pisala svoj tjednik, Dot je svake godine svima slala božićnu
čestitku kako bi stara ekipa iz Whistle Stopa ostala povezana.
Kao svake godine u ovo doba, Dot je sjedila s olovkom iza uha za kuhinjskim
stolom pred hrpom papira, pisama, fotografija, gumica za brisanje i bilježnica.
Napravila je mjesta za svoj stari pisaći stroj marke Royal i stavila ga usred nereda.
Baš je htjela početi pisati, kad je njezin suprug Wilbur prošao kroz sobu u
smeđem kockastom kućnom ogrtaču, natočio si šalicu kave i izašao iz sobe. Znao
je da ne smije razgovarati s njom dok radi. Čim je otišao, počela je tipkati.

14
 Knjige.Club Books

Božić, 1964.

Eto, ekipa,
vjerovali ili ne, još jedna je godina došla i skoro prošla. Da vas pitam,
ne znam je li do mene, ali čini mi se da 25. prosinca stiže brže nego prije.
Nije li Dan zahvalnosti1 bio tek prije tjedan dana? Božić je tako brzo
došao ove godine da sam jedva imala vremena skupiti svoje bilješke, ali
evo ih.

Novosti iz mojeg doma: Sa zadovoljstvom vas obavještavam da Wilbur,

nakon pada s trijema, više nije u hodalici i dok vam ovo pišem još uvijek
nije u ludnici. Kaže da vas sve pozdravim u njegovo ime. Hvala vam na
čestitkama i pismima za brz oporavak. Uspjeli ste razveseliti tog starog
mrguda.
Kao i inače, Idgie Threadgoode izvrsno je započela blagdansko doba
pošiljkom staklenki domaćeg meda i velikog sanduka naranči s Floride.
Idgie kaže da sunce sija i da posao ide! Također, kaže da njezin brat Julian
ima nove zube i da se konstantno smiješi svakome koga vidi.
Gladys Kilgore nam je poslala pismo iz Tennesseeja i rekla da šerif
Grady Kilgore konačno ide u mirovinu u svibnju i da planiraju putovanje
do Floride kako bi posjetili Juliana i Idgie te da će možda navratiti do nas
na povratku. Nadam se da hoće.
Jedna žalosna priča: S velikim žaljenjem vas obavještavam da nas je
Albert, sin Ninny i Clea Threadgoodea, ove godine napustio. U životu
nisam upoznala dobroćudnijeg momka. Također sa žaljenjem javljam da
je supruga Jessieja Raya Scrogginsa podnijela zahtjev za razvod, opet.
Šteta. Nadam se da će uspjeti riješiti svoje probleme. Upravo sam doznala
da Sipsey Peavey nije dobro i da sada živi sa svojim sinom, Velikim
Georgeom2 i njegovom suprugom Onzell. Sipsey će 11. veljače navršiti
98 godina, stoga joj obavezno pošaljite čestitku, ako možete. Koliko je
godina Sipsey radila u gostionici s Idgie i Ruth? Barem dvadeset i pet.
Što biste dali za tanjur Sipseyinih pohanih zelenih rajčica? Ja bih dala
milijun dolara da ih imam.
Vijesti: Opal Butts opet je preselila svoj kozmetički salon, pišite joj
na adresu u Birminghamu: Apartmani Capri, Avenija Highland 2012.
Opal kaže da je to posve novi kompleks apartmana i da se, iako nije u
cvijetu mladosti, još uvijek dobro zabavlja. Također, s veseljem javljam

1
eng. Thanksgiving Day, Thanksgiving, blagdan koji se obilježava u SAD-u 25. studenoga (op.
prev.)
2
Big Georg, big, hrv. veliki, je čest nadimak za visoke i krupne ljude oba spola (op. prev.)

15
 Knjige.Club Books

da njezina kći Jewel Ann ide majčinim stopama i pohađa školu za

kozmetičarke. Opal kaže da se želi specijalizirati za kovrče i oblikovanje
obrva. Nikada nisam čula za oblikovanje obrva, to je vjerojatno nešto
novo. Ja još uvijek kovrčam kosu pomoću ukosnica3 i puštam obrve da
rade što ih je volja.
Tako mi svega, ekipa, ne znam zašto, ali ove me godine Božić čini
nostalgičnom. Sjećate li se divnih Božića koje smo provodili u gostionici,
kako bismo se svi okupili ondje, uključujući pse i mačke, šerifa Gradyja
kako dijeli poklone obučen kao Djed Božićnjak i velikih sjajnih crvenih
kuglica koje bi Idgie objesila na onu staru jelenju glavu iznad šanka?
Imam toliko divnih sjećanja na te dane.
Sjećate li se posebnog poklona Buddyja Threadgoodea one jedne
godine? Ja se sjećam. Tko bi mogao zaboraviti izraz na njegovom
malenom licu?
Naravno, drago mi je što sam sada živa, ali zar ponekad ne poželite
odletjeti na čarobnom tepihu u povijest i ponovno proživjeti neke dobre
stare trenutke u Whistle Stopu? Jesu li neki od vas dovoljno stari da se
sjete onog trenutka kada je Idgie Threadgoode imala sedam godina i kada
se priključila paradi za Dan nezavisnosti4 obučena u Ujaka Sama5?
U životu nisam vidjela slađeg Ujaka Sama i ponosnije roditelje od mame
i tate Threadgoode toga dana.
Sjećate li se Kluba kiselih krastavaca, čiji su članovi bili moja druga
polovica i Idgie, i svih nepodopština koje su radili? Što mislite tko je
stavio kozu na krov kuće velečasnog Scrogginsa? Nisam sigurna, ali
pretpostavljam da su to napravili Idgie i njezini prijatelji. I „vjenčanje bez
žena“ - koje je klub organizirao u humanitarne svrhe, kad je šerif Grady
sa svojih 195 centimetara visine hodao do oltara obučen u lijepu
mladenku? Ah, to su samo neka od mojih sjećanja. Bilo bi mi drago kada
biste iduće godine podijelili sa mnom neka od svojih omiljenih sjećanja
na Whistle Stop.
Znate da volim završiti sa sretnim vijestima i bome imam odličnu
vijest ove godine! Buddy i Peggy Threadgoode 9. studenoga dobili su
kćer. Nazvali su je Norma Ruth i znam da njezina teta Idgie još uvijek
skače od veselja zbog te dobre vijesti. Da je barem Ruth Jamison,

3
Eng. pincurls, stil uvijanja kose tipičan za 1940-e i 1950-e godine 20. stoljeća i za pin-up stil.
Pramenovi se ručno oblikuju u krugove i pričvrste ukosnicama kako bi se formirale kovrče. (op.
prev.)
4
Eng. Independence Day, hrv. Američki dan nezavisnosti, blagdan je koji Amerikanci slave 4.
srpnja, (op. prev.)
5
Eng. Uncle Sam, hrv. Ujak Sam, je personifikacija američke vlade ili Sjedinjenih Američkih
Država općenito, povezan s američkim domoljubljem ili patriotizmom, (op. prev.)

16
 Knjige.Club Books

Buddyjeva majka, poživjela dovoljno dugo da upozna svoju malu

imenjakinju. Buddy je još uvijek stacioniran u Njemačkoj, radi kao
veterinar u vojsci SAD-a u jedinici za vojne pse, ali Peggy se nada da će
se vratiti krajem godine. Također je napisala da je nova umjetna ruka koju
je vojska dala Buddyju najbolja ruka do sada. Trebat će mu dvije ruke da
bi držao malu Ruth u naručju. Težila je skoro četiri kilograma.
Teško mi je povjerovati da su dvoje djece koje smo gledali kako
bosonogi trče po Whistle Stopu sada odrasli i da imaju vlastito dijete.
Kako kažu, tako je, kako je. Semper fidelis.6
Odjavljujem se za ovu godinu, ali dođite nas posjetiti ako možete.
Živimo preko puta zaljeva Mobile Bay i, kako Wilbur kaže: „Doplivajte
ponekad.“ Ha. Ha. Kakva šala. Muškarci!
Do iduće godine, sretan Božić i sretna Nova godina!
Vaša vjerna pisarica,

Dot

Dot je izvukla svoje pismo iz pisaćeg stroja. Nekoliko sekundi kasnije, Wilbur,
koji je strpljivo čekao, nježno je pokucao na vrata kuhinje.
- Jesi li gotova?
- Da, mislim da jesam. Uđi.
Wilbur, obučen i spreman odnijeti pismo do stroja za umnožavanje u tiskari,
ušao je u kuhinju, a ona mu je dala pismo da ga pročita. Kao i inače, uzbuđeno je
čekala njegovu povratnu informaciju. Dok ga je još uvijek čitao, pitala ga je: - I...
Što misliš?
Kimnuo je glavom i nasmiješio se. - Mislim da je odlično, ali, draga, mislim
da si ovdje htjela reći tempus, a ne semper fidelis.
- Ne znači li to Vrijeme leti’?
- Ne, ‘semper fidelis’ je moto marinaca.
- Ahaaa. Tako je. Ne znam gdje mi je glava ovog jutra. Hvala što si to uočio.
- Nema na mnogočemu.
- Što bih ja bez tebe?
- To se cijeli život pitam.

6
Lat. Semper fidelis, hrv. uvijek vjerni, službeni moto Američke ratne mornarice, međutim,
često se upotrebljava kao moto raznih američkih organizacija, (op. prev.)

17
 Knjige.Club Books

DOBRO DOŠLA NA SVIJET

KISSIMMEE, FLORIDA
9. studenoga 1964.

ekoliko mjeseci nakon što se Idgie Threadgoode preselila na Floridu, uz

N malu pomoć brata Juliana, otvorila je novu trgovinu medom i voćem zvanu
Bee Happy7. Bila je to drvena šupa, ali posao je išao dobro jer se nalazila uz
prometnu cestu.
Bio je početak studenog, a Bud i Peggy Threadgoode obećali su joj se javiti
čim se beba rodi. Termin rođenja se približavao, a nervozna Idgie provela je dane
trčeći vamo-tamo od štanda s voćem do svoje kuće u iščekivanju vijesti kad je
telegram konačno stigao.
Brzo ga je otvorila i pročitala te otrčala na trijem i viknula Julianu koji je živio
do nje. - Juliane! Juhuuu! Curica je i nazvali su je Ruth. Mama i beba su dobro!
Juhuuu! - Bila je toliko uzbuđena da se vratila u kuću i počela pisati pismo.

Poštanski broj 346 Kissimmee, Florida

Draga mala gospođice Ruth Threadgoode,

upravo sam doznala da si stigla na svijet težeći 3,5 kilograma. Bravo!
Želim ti veliku dobrodošlicu na svijet! Kako ćeš se samo zabavljati
odrastajući uz svojeg šašavog oca i uz mnogo ljubavi svoje majke Peggy.
Jako mi je drago što su te nazvali po tvojoj baki Ruth. Samo da znaš,
Ruth Jamison bila je najbolja osoba na svijetu i znam da bi i ona bila vrlo
ponosna. Tvoj tata kaže da si ista ona, da imaš iste velike smeđe oči i da
si lijepa kao slika.
Ne znam što kupiti malenoj bebi pa dok se ne dosjetim, šaljem tebi i
tvojoj mami i tati srdačne pozdrave. Ujak Julian također.
Voli te tvoja teta Idgie

7
Bee Happy - igra riječima. Na engleskom be happy znači „budi sretan“, a riječ bee, koja se
čita isto kao riječ be (biti), znači „pčela“, (op. prev.)

18
 Knjige.Club Books

P.S. Kad dovoljno porasteš za putovanja, dođi katkad posjetiti ovu staricu,
može?

Idgie je stavila pismo u poštanski sandučić i još se uvijek smiješila dok se vraćala
kući. Čovječe. Nova mala Ruth došla je na svijet. Ta ju je pomisao toliko
razveselila da nije znala što bi sa sobom. Uzela je čokoladicu iz kuhinje i sjela na
trijem, uživajući u slatkišu i razmišljajući o budućnosti. Beba nije navršila jedan
dan, a Idgie je već planirala koje sve zabavne aktivnosti mogu zajedno raditi, kad
joj je umom prošlo jedno sjećanje iz prošlosti. Sjećanje na jedan proljetni dan kad
je Ruth Jamison sjedila na drugoj strani livade i smješkala joj se, izgledajući
mlado i lijepo. Idgie je onda palo na pamet da je ta ista djevojka još uvijek živa,
sad bi bila baka. Kako je to moguće? Idgie se potrudila zamisliti Ruth kao staru
ženu s borama i sijedom kosom, ali, koliko god se trudila, nije uspjela. U njezinom
umu Ruth će zauvijek biti mlada i lijepa. Zauvijek će je pamtiti takvu.
Idgie je često razmišljala kako bi, da ima moć zaustavljanja vremena,
zaustavila vrijeme kad su obje bile mlade. Međutim, kad bi to učinila, ne bi bilo
Buddyja ni njegove bebice. Koliko god to bilo bolno, možda život ipak zna
najbolje. Idgie nije znala odgovor na to. Prestala ga je tražiti i prihvatila činjenicu
da je život tajna koju trebaju odgonetnuti ljudi mnogo pametniji od nje. No znala
je da je djelić Ruth još uvijek živ i jedva ju je čekala upoznati.

19
 Knjige.Club Books

VOJNA BAZA VOJSKE SAD-A

BAUMHOLDER, NJEMAČKA
31. prosinca 1964.

emperatura vani bila je -15 °C i sniježilo je kada je crvenokosa i pjegava

T Peggy Tbreadgoode ušetala u sobu s poštom i viknula: - Hej, Bud, dobili smo
božićnu čestitku od Dot.
Visoki plavokosi muškarac sa smeđim očima dignuo je pogled s medicinskog
kartona kojeg je proučavao. - Odlično. Kako su oni?
- Još ne znam. - Nakon što je objesila svoju kapu i kaput, Peggy je ušla i sjela
pokraj njega, otvorila pismo i počela čitati.
Nakon nekoliko trenutaka rekla je: - Dobro su. Čini se da im se sviđa u
Fairhopeu. Kaže da su dobili Idgien med i voće s Floride... Jessie Ray Scroggins
opet se razvodi.
- Šteta. Jadan čovjek.
- Ne čudi me. Njegov otac sigurno je ljut, jadan velečasni Scroggins. Da
vidimo... Evo ga! Objavila je da smo dobili kćer i da smo je nazvali po tvojoj
majci. Kaže da se kladi da je Idgie sretna zbog toga.
Bud se nasmiješio. - To je lijepo.
Peggy se nasmijala. - Zatim kaže da se ona i Wilbur sjećaju nas dok smo bili
djeca i trčali bosonogi po gradu.
Bud se naslonio na stolicu i prekrižio ruke. - Dobri stari Dot i Wilbur. Jako
mi nedostaju, a tebi?
Peggy je kimnula glavom. - Da. Spomenula je tvoju novu ruku i kaže da joj
nedostaju Božici u gostionici i svi zabavni trenutci koje smo zajedno proveli.
Zamolila je da joj drugi pošalju najsretnija sjećanja na Whistle Stop. Peggy je
pogledala u Buda.
- Teško je kad ih imamo toliko mnogo.
- Ne baš. Znam koje je moje.
- Koje?
Bud joj se vragolasto osmjehnuo. - Određena noć pokraj jezera Double
Springs.

20
 Knjige.Club Books

Peggy se unervozila i zarumenjela. - Bud Threadgoode, nećeš joj to ispričati!

Nasmijao se. - Ne, ali moraš priznati da je to divno sjećanje. - U tom trenutku
mala Ruth se probudila i počela plakati. Bud je dotrčao do kolijevke i podignuo
je. Peggy se nasmijala i rekla: - Kako ćeš razmaziti tu bebu.
- Nije me briga. Treba biti razmažena - rekao je dok je hodao sobom i tepao
joj. - Dobro jutro moja lijepa mala Ruthie8. Tatica te voli, da, voli te.
Peggy je odmahnula glavom. - Bože, Bud, pomislio bi da nema drugih beba
na ovom svijetu.
- Pa i nema nikoga poput ove djevojčice - rekao je, ljuljajući je naprijed-
natrag. - Posebna je. Zar ne, dušo?
Peggy mu je prišla i ispružila ruke. - Možda je posebna, ali moram joj
promijeniti pelenu.
- Aha. - Bud joj je nevoljko predao bebu.
Istina je da su oboje bili ludo zaljubljeni u malu Ruth. Prštali su od sreće
nakon što su toliko dugo čekali da osnuju obitelj. Pogotovo Bud. Htio je kćer i
dobio ju je.

8
Eng. Ruthie, malena Ruth, Ruthica (op. prev.)

21
 Knjige.Club Books

DOT WEEMS

FAIRHOPE, ALABAMA
Božić, 1970.

Eto, ekipa, prošla je još jedna godina i još uvijek smo tu, zdravi i veseli.
Barem ja jesam. Wilburu je čekić pao na stopalo i slomio mu nožni palac,
pa on baš i nije toliko zdrav. Sa zadovoljstvom prijavljujem da si je
konačno kupio slušni aparat pa se više ne moram toliko derati. Probajte
vi igrati bingo s gluhom osobom.
Slijede vijesti dana, kako se to inače kaže.
Dobila sam divnu fotografiju Buda, Peggy i male Ruthie.
Nevjerojatno koliko je narasla od prošle godine. Njih troje su se
fotografirali ispred tatine nove veterinarske ambulante Threadgoode u
Silver Springu u državi Maryland, gdje sada žive. Moram priznati da mi
je drago što su se vratili u dobri, stari SAD. Zgrada izgleda jako lijepo i
drago nam je vidjeti ime Threadgoode na njoj.
Naš Bud lijepo je napredovao u životu i svi smo ponosni na njega.
Kad već pričamo o obitelji Threadgoode, moja stara prijateljica i
bivša susjeda Ninny Threadgoode poslala mi je jedno od svojih omiljenih
sjećanja na Whistle Stop. Kaže da se sjeća subotnjih jutra kad bi Idgie
okupila svu djecu iz Whistle Stopa u onoj svojoj staroj krntiji i odvezla ih
u Birmingham u kino te im kupila kokice i Coca-Colu. Rekla je da nitko
nije volio djecu više od Idgie. Posve se slažem s njom.
Tužne vijesti: Grady Kilgore, koji je posjetio Birmingham za Dan
zahvalnosti, odvezao se do Whistle Stopa i rekao da je netko ukrao staru
oznaku za željeznički prijelaz u Whistle Stopu jer više nije ondje.
Velečasni Scroggins rekao je da se njegov sin Jessie Ray vratio iz vojske
i da je slupao još jedan automobil.
To je treći automobil do sada.
A sad na sretnije vijesti: Naša stara prijateljica Opal Butts kaže da je
srela Sipseyinu kćer Albertu koja sada živi u Birminghamu i rekla je da

22
 Knjige.Club Books

pohađa dobru školu za kuhare u nadi da će postati vrhunska kuharica.

Svaka joj čast! Možda će postati iduća Julia Child.9
Sretan Božić, ekipa!
Vaša vjerna pisarica, Dot

P.S. Ne idemo više toliko često u kino. Javite nam se s prijedlozima za

dobre serije koje možemo pogledati. Wilbur i ja volimo emisije Carol
Burnett, Skrivenu kameru i What’s My Line?. A vi?

9
Julia Child bila je američka instruktorica kuhanja, celebrity kuharica i voditeljica vlastite
kulinarske emisije The French Chef (Francuska kuharica). Zaslužna je za popularizaciju
francuske gastronomije u SAD-u. Snimljen je i film prema njezinom životu, Julie &Julia
(2009.) s Meryl Streep u ulozi Julie Child, (op. prev.)

23
 Knjige.Club Books

POSJET

KISSIMMEE, FLORIDA
Studeni, 1971.

dmah nakon što je Idgie otvorila svoj novi štand s voćem i medom, netko ju
O je nazvao na Floridu i dao joj dobru ponudu. Idgie je prodala gostionicu
preko telefona. Zaradila je samo nekoliko stotina dolara, ali to je bilo dovoljno da
kupi malu ružičastu kuću sa štukaturama odmah kraj kuće svojeg brata Juliana.
Idgie se jako svidio ograđeni trijem s bijelim metalnim labudom kraj vrata.
Ruthie Tbreadgoode čula je mnogo toga o svojoj teti Idgie i svake bi godine
dobila njezinu rođendansku čestitku, ali nikada se nisu upoznale. Kad je Ruthie
navršila šest godina, Idgie joj je poslala sliku s farme nojeva kako sjedi na jednom
noju. Napisala je: Sretan rođendan žele ti dvije stare kokoši.
Mjesec dana prije Ruthienog sedmog rođendana Bud je pitao Peggy: - Draga,
možemo li uzeti tjedan dana godišnjeg odmora? Otići na putovanje? Volio bih
otići do Floride i vidjeti tetu Idgie. Umire od želje da upozna Ruthie i jako se dugo
nismo vidjeli. Ruthie mora upoznati svoju tetu Idgie, slažeš li se?
Peggy je rekla: - Apsolutno se slažem.
Sve su isplanirali, spakirali kofere i njih se troje uputilo prema Floridi. Kad je
Idgie saznala da dolaze, bila je toliko sretna da je zaplesala. Dok su došli ondje,
svi u gradu i okolici, čak i stranci u prolazu, znali su da Idgiena mala nećakinja iz
Marylanda dolazi u posjet svojoj teti.

Onog dana kad su došli Idgie i Julian, preplanuli od floridskog sunca, sjedili su u
Idgienom prednjem dvorištu i čekali. Budu je bilo drago vidjeti da je Idgie imala
nekoliko bora više kad bi se nasmijala, njezina je kratka kovrčava plava kosa sada
bila snježnobijela, ali njezine sjajne plave oči još su uvijek bile vragolaste i pune
života.
Kad su se izgrlili i pozdravili, Idgie je pogledala Ruthie i rekla:
Ajme meni, ista si svoja baka Ruth. - Idgie je namignula Budu i ponovno je
pogledala. - Ruthie, tvoj otac je bio najslađa beba na svijetu, ali sa sigurnošću ti
mogu reći da si ti slađa od njega. Bez sumnje, najljepša si djevojčica na svijetu.
Zaslužila si zdjelu sladoleda, zar ne?

24
 Knjige.Club Books

Ruthie se nasmiješila. - Da, gospođo.

- Dođi unutra. Tvoja soba je spremna i sladoled te čeka.
Nakon što su se smjestili, a Ruthie otvorila poklon koji joj je Idgie pripremila,
sjeli su na trijem, pričali i pili ledeni čaj. Zatim je Idgie rekla: - Odmah se vraćam
- te ustala i otišla u kuću. Nekoliko minuta kasnije, hodala je uz bočnu stranu kuće
noseći malu bijelu kartonsku kutiju. Bud je šapnuo Peggy: - O, ne. Krenulo je. -
Bio je to isti stari trik koji je pokazala svakom djetetu u Whistle Stopu.
Idgie im je namignula i obratila se nećakinji: - Hej, Ruthie, gle što sam našla
u dvorištu. Želiš li vidjeti?
Ruthie je bila znatiželjna i odmah je dotrčala. - Što je to?
Stajala je vrlo mirno i gledala s iščekivanjem, dok je Idgie polako podigla
poklopac kutije. U kutiji, na komadu vate, nalazio se ljudski prst. Idgie je rekla: -
Pogledaj, Ruthie, netko je izgubio prst. - Ruthie je širom otvorenih očiju budila u
prst u kutiji.
Onda je Idgie rekla: - Gle, Ruthie... Kreće se.
Ruthie je zacvilila: - Teta Idgie, to je tvoj prst!
Idgie se nasmijala i pogledala u Buda i Peggy. - Prepametna je za mene.
Vidim, neću te tako lako uspjeti nasamariti, Ruthie Threadgoode.
Idući dan na Floridi otišli su pecati, plivati i jesti morske plodove, a Buda,
Peggy i Ruthie opeklo je sunce.
Idgie bi svakog dana povela Ruthie da radi s njom na štandu i da je upozna sa
svima koji su navratili. - Ovo je moja nećakinja Ruthie. Toliko je pametna da bi
mogla postati predsjednica SAD-a ili filmska zvijezda. Još se nismo odlučile što
ćeš postati, zar ne, Ruthie?
Nekoliko dana kasnije, Idgie je rekla Peggy i Budu: - Hej, vas dvoje, imam
jedno pitanje. Mogu li posuditi Ruthie na nekoliko dana? Obećavam da ću dobro
paziti na nju.
Peggy je rekla: - Naravno, može.
Poslije večere Idgie je izašla na trijem i rekla: - Gospođice Ruthie, želiš li
sutra otići sa mnom na mali izlet?
- Kamo idemo?
- To je iznenađenje, ali dat ću ti mali mig. Zatvori oči i nemoj ih otvoriti dok
ti ne kažem. - Kad je Ruthie otvorila oči, Idgie je na glavi imala šešir Mikija
Mausa s velikim okruglim mišjim ušima. - Pogodi kamo idemo?
- Kamo?
- U Disney World! Znam nekoliko ljudi koji rade ondje i imamo dvije
cjelodnevne propusnice da radimo što nas je volja, ali sutra ujutro moramo dosta
rano ustati. Želiš li ići?
Ruthie je počela poskakivati. - Da! Želim! - Pogledala je u Peggy. - Mama,
mogu li ići? Molim te, molim te!
25
 Knjige.Club Books

U 6:30 idućeg jutra, Idgie i Ruth bile su na putu prema Orlandu, spremajući
se provesti dva dana u zabavnom parku Walt Disney World. Idgien prijatelj bio
je upravitelj jednog od hotela ondje i, kao iznenađenje, rezervirao je čitavu sobu
za njih. Čim su se prijavile i raspremile, istrčale su van, skočile u tramvaj,
dotrčale do zabavnog parka i krenule u pohod. Dva su dana jele onoliko brze hrane
koliko su mogle podnijeti. Kokice, sladoled, slatkiše, hrenovke na štapiću, pojele
su sve što možete zamisliti. Vozile su se na svim vožnjama i dva puta su išle na
vožnje „Leteći slon Dumbo“ i „Let Petra Pana“. Ruthie se slikala sa Snjeguljicom,
Šiljom i Pepeljugom, a obje su noću gledale vatromet i pile vruću čokoladu.
Drugi dan, nakon vožnje u ogromnim šalicama čaja, hodale su niz ulicu Main
Street U.S.A.10 kad je Idgie vidjela Mikija Mausa kako stoji na uglu i maše
ljudima. Odmah je zgrabila Ruthie za ruku i krenula prema njemu.
- Bok, Miki. Ja sam Idgie, a ovo je moja nećakinja Ruthie, iz Marylanda.
Htjela bih vas uslikati. - Miki je odgovorio svojim piskutavim glasićem: -
Naravno, sa zadovoljstvom. - Dok su pozirale, Idgie je rekla: - Jako nam se sviđa
tvoj dom, Miki. Pretpostavljam da je ovo najsretnije mjesto na svijetu. - Miki je
zaplesao i rekao: - Hvala, Idgie, slažem se s tobom. - Zatim su krenule do
medvjeda Jamboreeja.

Trećeg dana, kad su se vratile kući, u Idgienom automobilu bile su plišane igračke,
baloni s Mikijem Mausom, dva šešira s Paškom Patkom, glazbena kutija koja je
svirala pjesmu „It’s a Small World“11 i bijela plastična torbica sa Snjeguljicom.
Dok su im pomagali izvaditi stvari iz automobila, Peggy je rekla Budu: - Gle
što joj je sve kupila. Beskrajno će je razmaziti.
Bud se nasmiješio. - Ma pusti je. Samo će jednom biti dijete i iskreno ne znam
tko se više zabavlja, Ruthie ili teta Idgie.
Idućeg poslijepodneva, Peggy i Bud gledali su kako Ruthie sjedi u dvorištu i
priča s Idgie. Djeca iz susjedstva došla su kod Idgie i pozorno slušala svaku riječ
dok im je Idgie pričala priču za pričom.
Bud je rekao: - Pogledaj je, Peggy. Nakon svih godina i dalje je čarobni frulaš,
zar ne?

Tog jutra kad su se uputili na povratak u Maryland, Idgie ih je dopratila do

automobila. Ruthie je držala ruku oko Idgiena struka tužnog izraza lica.
Idgie ju je zagrlila i rekla: - Ruthie, što sam ti rekla?
- Da sam najljepša, najpametnija i najhrabrija djevojčica na svijetu.

10
Glavna ulica u zabavnom parku Disney World, (op. prev.)
11
Slavna pjesma poznate vožnje „It’s a Small World“ („Svijet je malen“) u zabavnom parku
Disney World, (op. prev.)

26
 Knjige.Club Books

- Što još?
- Da hrabre cure ne plaču.
- Tako je. A ako ćete ovo dvoje ikada gnjaviti, nazovi me i teta Idgie odmah
će doći i dati im batine, čuješ me?
Ruthie se nasmiješila, kimnula glavom i sjela na stražnje sjedalo automobila.
Idgie se okrenula Budu i Peggy. - Hvala što ste došli. Kažem vam, ta djevojčica
će jednog dana osvojiti svijet, samo čekajte i vidjet ćete. Žao mi je što Ruth nije
poživjela dovoljno dugo da je upozna.
- I meni - rekao je Bud.
Idgie je pogledala na stražnje sjedalo. - Bok, Ruthie. Dođi me uskoro opet
posjetiti, može?
Dok su odmicah, Ruthie je gledala Idgie kako im maše dok joj se nije izgubila
iz vida i zatim je počela plakati.
- Što je bilo, dušo?
- Ne želim ostaviti tetu Idgie.
Peggy je rekla: - Znam, dušo, ali vratit ćemo se.
Mislili su se vratiti, ali Bud i Peggy imali su mnogo posla u klinici i vrijeme
je proletjelo. Svakog rođendana Ruthie je jedva dočekala veliki drveni sanduk s
četiri staklenke meda i dvije vreće naranči koje bi stigle s Floride s porukom:

Za gđicu Ruthie
Budi sretna pčelica
Voli te teta Idgie

Nekoliko godina kasnije, Ruthie je uklonila fotografiju sebe s Mikijem Mausom

koju je zalijepila na ogledalo i zamijenila je slikom svoje trenutačne simpatije.
Ubrzo je čarobni dvotjedni posjet Floridi postao samo blijedo sjećanje na sretna
vremena.

27
 Knjige.Club Books

RUTHIE I BROOKS

SVEUČILIŠTE U VIRGINIJI
Listopad, 1984.

itzi Graham, slatka, punašna djevojka u kaki majici, sjedila je u prizemlju s

M nogama prebačenima preko rukohvata fotelje, pušeći cigaretu Kent i žalila
se kolegicama iz sestrinstva o svojoj novoj cimerici. - Nisam imala sreće što sam
za cimericu dobila Ruthie Threadgoode, najljepšu djevojku na kampusu. Nije
pošteno. Kunem se, da imam njezine noge i svoje sise, pokorila bih svijet.
Povukla je još jedan dim. - Ima bezobrazno duge trepavice i savršenu kožu.
Iskreno, moram provesti bar pola sata šminkajući i frizirajući se prije nego što
mogu izaći van, a ona samo iskoči iz kreveta, opere zube, prebaci bilo što preko
sebe i izađe van izgledajući kao da je iskočila iz nekog modnog časopisa. - Još
jedan dim. - Najgore od svega je što, koliko god je željela mrziti, toliko je ljubazna
da ni to ne mogu. Mislim da nije svjesna koliko dobro izgleda. Kad idemo na
predavanje, vidim da dečki bulje u nju, ali ona ih uopće ne primjećuje.
To je istina. Ruthie je izrasla u pravu ljepoticu. Oduvijek je privlačila
pozornost muškaraca, a do svoje druge godine na fakultetu počela je odbijati više
spojeva nego što ih je prihvatila. Dečki su bili ili previše agresivni, previše
dosadni ili previše već nešto što joj se nije sviđalo. Shvatila je da će biti teško,
možda čak i nemoguće, pronaći nekoga tko je zanimljiv i zabavan poput njezina
oca. Svi dečki dosad, koji su joj se barem malo svidjeli, nisu zadovoljili njezine
kriterije muškarca za kojeg bi se htjela udati. Odlučila je prestati gubiti vrijeme i
koncentrirati se na karijeru. Zanimao ju je dizajn interijera i dobila je sezonski
posao u redakciji časopisa Southern Living, a ove godine čekao ju je još jedan
posao u redakciji časopisa Better Homes and Gardens, ali te je planove
napravila prije nego što je upoznala Brooksa Leeja Caldwella.

Jedne subote ujutro, Ruthie omotana ručnikom i sa sapunom u ruci, hodala je niz
hodnik do kupaonice da se istušira. Mitzi je hodala za njom i preklinjala je. - Ali
moraš ići, Ruthie. Za mene. Molim te. Brat mi je rekao da će mi, ako odeš na spoj
s Brooksom, srediti spoj s Tubbsom Newsomom. Oni su kolege iz bratstva.
Ruthie se namrgodila. - Draga, znaš da dečki iz tog bratstva nisu moj tip
muškaraca.

28
 Knjige.Club Books

- Zašto ne? To je najbolje bratstvo na kampusu.

- Ne znam, čine se arogantni i umišljeni.
Mitzi je ušla s njom u kupaonicu. - Neki jesu, ali Brooks nije. Moja majka
poznaje njegovu majku. Jako je drag. Samo jedan kratki spoj? Molim te, Ruthie.
Mislim da je Tubbs presladak. Ako propustim ovu priliku za spoj, pojest ću brdo
krafni i ubiti se. Onda će ti biti žao.
Ruthie se nasmijala. - U redu, može jedan spoj. Samo za tebe.
- Hvala ti, hvala, hvala Ruthie - rekla je Mitzi. - Molim. Mogu li se sada
istuširati?

Brooks Lee Caldwell, brucoš na smjeru poslovne administracije, samo je jednom

vidio Ruthie. Trčala je preko kampusa jer je kasnila na predavanje. Brooks je
udario prijatelja dok je protrčala kraj njih. - Tko je to?
- To je Ruthie Threadgoode.
- Znaš li je?
- Da, upoznali smo se. Cimerica je moje sestre. Mislim da je iz Marylanda.
Zašto?
- Zašto? Zato što sam se zaljubio, eto zašto. Možeš li mi srediti spoj?
- Mogao bih, ako bi mi ti idući vikend mogao posuditi svoj automobil. Alice
i ja idemo u stan njezinih roditelja u Washingtonu.
- Slušaj - rekao je Brooks - ako ćeš mi srediti spoj s njom, dat ću ti automobil
na mjesec dana. Kako to da je nikada prije nisam vidio?
- Jer ne skidaš pogled sa svojih knjiga o ekonomiji. Vidiš što propuštaš?
Idući vikend, Ruthie i Brooks imali su spoj u četvero s Mitzi i Tubbsom. Kada
je Brooks došao po nju te večeri, bio je točno onakav kakav je Ruthie mislila da
će biti. Izgledao je kao i svi drugi ušminkani dečki na kampusu: ravna, zalizana
kosa, bijela košulja, mokasine bez čarapa. Definitivno nije bio njezin tip, ali
nije mogla poreći da je bio zgodan.
Tijekom večeri, najviše zbog Mitzi, Ruthie se trudila pratiti razgovor i biti
šarmantna, ali Brooks je primijetio da je nekoliko puta pogledala na sat. Na kraju
večeri, kad ju je Brooks dopratio do ulaza, rekao je: - Slušaj, Ruthie, znam da si
otišla na ovaj spoj pod ucjenom i vjerojatno te nikada više neću vidjeti. Mogu li
te zagrliti za pozdrav? - Ruthie je ostala zatečena molbom. Zagrljaj nije nešto što
dečki žele na kraju večeri, ali već je stavio ruke oko nje i ubrzo je osjetila kao da
se stapa s njegovim tijelom. Na njezino iznenađenje, nije znala gdje ona prestaje,
a on počinje. Savršeno su si odgovarali. Kao kad nađete pravi dio slagalice.
Njegov zagrljaj nije bio previše grub ni previše slab. Bio je taman. Osjećala se
poput Zlatokose iz bajke o tri medvjeda. I mirisao je divno.
Pustio ju je, zaželio joj laku noć i krenuo prema svojem automobilu, kad je iz
Ruthie iskočilo: - Brooks?

29
 Knjige.Club Books

- Da? - rekao je.

- Ovaj... Možemo li ponoviti ovo?
Brooks ju je pogledao, odahnuo, obrisao obrvu i rekao: - Ajme meni... Hvala
Bogu. Hodao sam što sam sporije mogao. Sutra navečer?
Kimnula je glavom.
Nagnuo je glavu. - Obećaj mi da se nećeš udati do tada.
- Obećajem.
Ruthie je gledala Brooksa kako trči do automobila. Kad je došao do njega,
okrenuo se, mahnuo joj i naklonio se. U tom trenutku Ruthie je pomislila: „O, ne.
Ne samo da je zgodan, ima i smisao za humor.“ Znala je ili da je u velikoj nevolji
ili na početku nečega divnog.

30
 Knjige.Club Books

DOT WEEMS

FAIRHOPE, ALABAMA
1985.

Izvanredna udarna vijest: Peggy Threadgoode upravo nam je javila da će

njezina kći Ruthie uskoro napuniti dvadeset i jednu godinu i da se zaručila
za dečka iz Atlante, gospodina Brooksa Leeja Caldwella te da će se
vjenčanje održati na proljeće. Čestitke svima! Kako vam zvuči „baka
Peggy i djed Buddy“? Pripremite se, to će se ubrzo dogoditi!
Kad smo već na toj temi, ne znam čini li mi se, ali kao da pijemo više
lijekova nego prije. Ujutro sam pogledala bočice lijekova koje Wilbur i ja
pijemo svaki dan: za visok krvni tlak, za srce, za razrjeđivanje krvi,
diuretike, kalcij, vlakna, za kolesterol, laksative, pijemo sve što postoji.
Nerado to priznajem, ali izgleda da starim. Jeste li znali da vjeverice
mogu zapamtiti gdje su sakrile više od 10 000 oraha, a ja polovinu
vremena ne mogu pronaći svoje jedine naočale za čitanje. Nikada ne bih
pomislila da je vjeverica pametnija od mene, ali, ljudi, činjenice su
činjenice!
Vaša vjerna pisarica,
Dot

P.S. Upravo sam pročitala da navodno ima života na Marsu. Smiješno mi

je što ljude toliko zanima život na drugim planetima, a mnogi od njih ne
poznaju vlastite susjede!

31
 Knjige.Club Books

RAZLIČITO PORIJEKLO

ATLANTA, GEORGIA
9. studenoga 1985.

uthie Threadgoode dugo je čekala da navrši dvadeset i jednu godinu.

R Godinama je sanjala taj dan. Zamišljala se kao smirenu, kul, samouvjerenu,
kozmopolitsku ženu, ali kad je konačno stigao njezin dvadeset i prvi rođendan,
bila je malčice nesigurna.
Prije godinu dana zaljubila se u divnog dečka Brooksa Leeja Caldwella. Sad
su zaručeni i to je trebalo biti najsretnije doba njezina života.
Ruthie je znala da voli Brooksa, ali nakon što je upoznala njegovu obitelj, bilo
je jasno kao dan da su njihova porijekla vrlo različita. Njezina obitelj nipošto nije
bila siromašna. Njezin otac dobro je zarađivao. Međutim, obitelj Threadgoode
nije bila „stara bogata obitelj“ poput Brooksove obitelji. Obitelj Lee i obitelj
Caldwell bile su dvije najbogatije stare obitelji u Atlanti. Njihova kuća nalazila se
iza velikih vrata od kovanoga željeza i bila je izložbeni primjerak. Često su je
prikazivali u časopisu The Great Homes of Atlanta.
Nakon što je provela prvi vikend u njihovom domu na adresi Caldwell Circle
1, Ruthie je dobila dojam da se svidjela Brooksovom ocu. Njegova majka, Martha
Lee, bila je drugačija priča. Iako je Martha Lee bila iznimno ljubazna prema njoj
tijekom cijelog njezinog boravka, Ruthie je osjetila da je suzdržana i da ima blagu
auru neodobravanja.
Bez obzira na to koliko ih je puta posjetila, Ruthie se još uvijek bojala da će
učiniti nešto pogrešno, proliti nešto po jednom od njihovih krasnih perzijskih
sagova, udariti i razbiti nešto ili uzeti pogrešnu vilicu tijekom večere.
Dvostruko je teže bilo kad je Ruthie doznala da će se nakon vjenčanja ona i
Brooks preseliti u veliku divnu kuću na adresi Caldwell Circle 2, odmah do
njezine svekrve i svekra. Ruthie je Brooksu rekla što je muči i kako misli da je
bolje da njihov prvi zajednički dom bude manji i malo dalje od njegovih roditelja.
No Brooks nije razumio u čemu je problem i objasnio joj da, ako odbije ponudu,
povrijedit će osjećaje svojih roditelja. Što da radi kad ga toliko voli? Bit će teško
održavati toliko veliku kuću i živjeti toliko blizu nekoga tko je čini nervoznom.
Oduvijek je voljela životinje i bila je okružena njima. Bit će joj još teže, zato što

32
 Knjige.Club Books

psima i mačkama nije dozvoljen pristup ulici Caldwell Circle. Martha Lee bila je
strašno alergična na životinjsku dlaku.
Martha Lee nije zapravo bila alergična na životinjsku dlaku, ali razgovor bi
završio kad bi to rekla. Mala laž bila je dozvoljena kad je u pitanju bilo toliko
toga. Previše se trudila tijekom mnogih godina upotpuniti svoju zbirku prekrasnih
umjetničkih predmeta da bi mogla toliko riskirati. Sa zidova su visjele skupe stare
tapiserije i nije htjela da neka mačka grebe po njima ih da neki pas divljački trči
kućom i razbije njezine neprocjenjive kineske vaze. Imala je jednu od najljepših
kuća u Atlanti i htjela je da ostane takva.
Martha Lee Caldwell nije bila osobito visoka dama, ali činila se višom zbog
savršenog držanja. Iako nije bila prirodno lijepa, zbog visokih jagodičnih kostiju
i sjajne crne kose koju je nosila zalizanu i zamotanu u šik punđu izgledala je
upečatljivo i zadivljujuće.
Imala je i određenu auru na kojoj su joj mnogi zavidjeli i koju rijetko tko ima.
U čemu je bila njezina tajna? Marthi Lee jako se sviđalo biti Martha Lee.
Kao svaka druga osoba, doživjela je mnoga razočaranja u svom životu, ali
uspjela je premostiti sve poteškoće. Bez obzira koje bi je nedaće snašle u životu,
raspoloženje bi joj se popravilo kad bi se podsjetila da je njezina baka s očeve
strane iz Philadelphije bila izravni potomak prelijepe vojvotkinje Carolyn Lee,
supruge vojvode Edmonda Jamesa Leeja, vlasnika velebne vile Lee u engleskoj
pokrajini Yorkshire, što bi često spominjala čak i u ležernim razgovorima s
potpunim strancima. Veliki portret vojvotkinje Carolyn Lee visio je nad kaminom
u dnevnom boravku i svi koji bi ušli u dnevni boravak bi ga vidjeli. Istina, bila je
to reprodukcija originalnog portreta, ali nema veze. Ipak je bila član njihove
obitelji.

33
 Knjige.Club Books

U ULICI CALDWELL CIRCLE

ATLANTA, GEORGIA

ad je Brooks Marthi Lee Caldwell prvi put javio da se zaručio, uhvatio ju je

K posve nespremnu. Nazvao ih je, oduševljen što se njegova djevojka iz
Marylanda pristala udati za njega, a Martha Lee nije mogla povjerovati u to. Bilo
je u redu što su hodali, ali ne i što su se zaručili. Naredila je da odmah dođe kući i
da rasprave tu odluku. Nakon što je Brooks razgovarao s ocem u četiri oka i
uvjerio ga da Ruthie nije trudna, njegova majka ga je zaskočila u knjižnici i zasula
ga pitanjima. Jadan Brooks, dao je sve od sebe da im naglasi neke od mnogih
Ruthienih kvaliteta, ali bezuspješno.
- Možda je članica uglednog sestrinstva, ali nije jedina - rekla je Martha Lee.
- Majko, nije samo članica, predsjednica je. Bila je kraljica maturalne večeri.
Ruthie je jedna od najpopularnijih djevojaka na kampusu. Divna je djevojka.
Iskreno, majko, pravi sam sretnik što se udaje za mene. Imala je mnogo udvarača.
- To je sve jako lijepo, ali doista ne znamo tko su i odakle su njezini.
- Rekao sam ti.
- Znam da si mi rekao, ali razmisli o tome, Brooks. Da si rekao Mobile,
Montgomery, čak i Birmingham, mogla bih biti ponosna, ali Whistle Stop,
Alabama? Grozim se pomisliti gdje su živjeli prije nego što su došli ondje.
- Majko, nemoj biti toliki snob. Uostalom, njezina obitelj već godinama ne
živi u Whistle Stopu. Mislim da Ruthie nikada nije bila ondje. Njezin otac je
ugledni liječnik u Marylandu.
- Brooks, on nije pravi liječnik. Za Boga miloga, veterinar je. Njegovi
pacijenti su mačke i psi, a što oni znaju? Poanta je, ti si mi jedini sin. Samo mislim
na tvoju budućnost i što je najbolje za tebe. - Napravila je tužan izraz lica. -
Brooksie, zar ti se ne sviđa nijedna djevojka iz Atlante? Bog zna da mi imena nisu
bitna, ali Threadgoode? Zvuči kao oglas za krojačicu.12
- Majko...
- U redu. Nije me sram priznati to. Obitelji Caldwell i Lee dolaze iz stare
plemenite obiteljske loze i imamo obvezu pridržavati se određenih pravila.

12
eng. Threadgoode, hrv. dobra nit (op. prev.)

34
 Knjige.Club Books

Brooks je zakolutao očima.

- Brooks, ja to nisam izmislila. To je zakon prirode. Njezin otac, taj veterinar
kojeg toliko voliš, složio bi se sa mnom. Nećeš križati čistokrvnog pastuha sa
šetlandskim ponijem.
- Za Boga miloga, majko, živiš u drugom stoljeću. Nikoga više nije briga za
to. Moraš ih upoznati i sama se uvjeriti u to.
Martha Lee vidjela je da ne dopire do njega. Dečko se zaljubio preko ušiju i
inzistirao je da upoznaju njezine roditelje.

Nekoliko tjedana kasnije, nakon što je upoznala Buda i Peggy Threadgoode koji
su za tu priliku automobilom došli iz Marylanda do Atlante, Martha Lee je za
stolom pričala sa svojim suprugom.
- Linwoode, moraš popričati s Brooksom o vjenčanju s tom djevojkom prije
nego što bude prekasno.
- Što to znači?
- Točno ono što sam rekla. Mislim, roditelji su sasvim ljubazni, ali...
- Nema više „ali“, Martha. Dečko je odlučio što želi i neće popustiti. Ne bi ni
trebao. Koliko sam je uspio upoznati, djevojka je divna.
- Reći ću ti što je ona. Kći veterinara čija je obitelj iz neke seljačke zabiti u
Alabami za koju nitko nikada nije čuo.
Linwood je zatvorio oči i uzdahnuo. - Martha, bez obzira na tvoje ili moje
zadrške, on će se oženiti njome. Vrijeme je da se zaista potrudimo zaželjeti njoj i
njezinima dobrodošlicu u našu obitelj.
- Ali, Linwoode...
Podignuo je ruku. - Martha, daj da završim. Svidjelo se to tebi ili ne, morat
ćeš prihvatiti činjenicu da će Bud i Peggy Threadgoode jednoga dana biti baka i
djed našim unucima. Ne znam zašto si toliko uzrujana. Mislim da su pošteni ljudi.
On mi se čini kao veseljak s karakterom, a i supruga je vrlo draga.
Martha Lee sjedila je i durila se. Spustila je vilicu i izvukla svoju zadnju kartu
iz rukava. - U redu, Linwoode, nisam ti htjela ovo reći... Gerta je malo istražila
ljubaznog liječnika i njegovu suprugu za koje tvrdiš da su posve pošteni.
Linwood je spustio svoju vilicu. - O, ne... Martha, nisi valjda.
- Jesam. Jesi li znao da je njegova majka vodila neku gostionicu uz željeznicu
i zarađivala pržeći krumpire? Gerta je rekla da je njegov otac neki Frank Bennett
iz Georgije koji je posve nestao iz njihove priče prije rođenja sina. Ostavio je
njegovu majku. Uzmimo u obzir da je to samo njegova strana obitelji. Tko zna
čega sve ima s majčine strane. Njezini su vjerojatno radili na željeznici, polagali
tračnice ili nešto.
- Dobro, pošteno su radili da prežive. Što onda?

35
 Knjige.Club Books

- Što onda? Kako ćemo se družiti s njima? Ništa nam nije zajedničko.
Napravila je grimasu. - Njezin otac ima tu čudnu ruku, a majku sigurno ne mogu
odvesti u klub.
- Zašto? Činila se ljubaznom.
- Zašto? Za Boga miloga, Linwoode. Žena nosi hlače od poliestera i skuplja
figurice žaba.
- Molim?
Dobro si čuo, žabe! Žena ima preko 200 žaba. Rekla mi je da je baš našla
jednu slatku žabu obučenu u kostim Batmana. Trebam li još išta dodati? - Martha
Lee duboko je uzdahnula i rekla: - Kad samo pomislim da se Brooks mogao
oženiti za djevojku iz obitelji vlasnika tvrtke Coca-Cola ili tvrtke za preradu drva
Georgia-Pacific, ali ne, on je odabrao neku nepoznatu curu iz nepoznate obitelji
iz nepoznatog mjesta. - Zatim, posve nenalik sebi, Martha Lee je zaplakala i
počela jecati u svoj bijeli laneni ubrus s monogramom.
Njezin suprug joj je prišao i zagrlio je. - Joj, Martha, sve će biti u redu. Vidjet
ćeš.
Pogledala ga je suznih očiju i kimnula glavom. - Ja sam samo grozno
razočarana.

Nakon prvog sastanka s obitelji Caldwell u njihovoj kući, Bud je rekao svojoj
kćeri: - Dušo, znaš da tvoja majka i ja obožavamo Brooksa i jako smo sretni što
se udaješ za njega, ali budi svjesna da je ta obitelj vrlo ugledna i bogata.
- Znam - rekla je Ruthie.
- Misliš li da si spremna na to?
- Mislim da jesam, tata.
- U tom slučaju imaš naš blagoslov. Sredit ću se i obećajem ti da ću biti
najzgodniji otac mladenke kojeg su u životu vidjeh.
Šest mjeseci kasnije, Marthu Lee je na vjenčanju nešto uspjelo utješiti. Barem
je mladenkinog oca mogla predstaviti kao „doktor Threadgoode“. Molila se da je
nitko neće pitati kakav je on doktor. Što se njezine majke tiče, bila je draga, ali
nikada neće biti najbolje prijateljice.

36
 Knjige.Club Books

DOT WEEMS

FAIRHOPE, ALABAMA
1986.

Kratka obavijest: Sigurno ste već svi do sada čuli za moju nezgodu. Sama
sam si kriva. Toliko sam se zadubila u popis za kupovinu da nisam gledala
kuda idem, ali sada sam dobro. Imam novi kuk koji odlično funkcionira.
Pod naslovom „Nikada niste prestari da nešto naučite“: Mislila sam
da to već znam, ali nikada nisam zaista bila svjesna koliko ovisimo o
drugima dok me na parkiralištu trgovine nije udario kamion i razrezao mi
nogu. Čim se to dogodilo, iz svih smjerova dotrčali su potpuni stranci i
okružili me. Jedna je gospođa odmah pozvala hitnu pomoć, druga je
sjela kraj mene i držala me za ruku. Jedan je muškarac donio deku iz svoje
kamp-prikolice i pokrio me da ne padnem u šok. Svi do jednog ostali su
uz mene dok nisu došla kola hitne pomoći.
Kasnije su rekli da ljudi oko mene nisu toliko brzo reagirali, od ljudi
na parkiralištu do vozača kola hitne pomoći te liječnika i medicinskih
sestara, mogla sam iskrvariti do smrti. Ljudi koje nikada u životu nisam
upoznala, koji nisu znali tko sam, odjednom su postali najvažnije osobe
na svijetu. Svi su pomogli spasiti moj život, a ne znam ni kako se
zovu. Osim jadnika koji me udario, Bog ga blagoslovio. Nije on bio kriv.
Svejedno mi je svakog dana dolazio u posjet u bolnicu da provjeri kako
sam.
Poanta moje priče jest: od sada pa nadalje, koliko god neki depresivci
pokušavali, nikada me nitko neće uvjeriti da je svijet užasno mjesto i da
su ljudi pokvareni. Znam da postoje pokvareni ljudi, ali vjerujte mi na
riječ da je ovaj naš dobri stari svijet, uz sve svoje mane, bolje mjesto nego
što ljudi tvrde.
Usput, pročitala sam citat Williama A. Warda i želim ga podijeliti s
vama. „Bog vam je dao 86.400 sekundi u danu. Jeste li ijednu iskoristili
da kažete ‘Hvala’?“
Ja jesam nakon što sam to preživjela!
Druga dobra vijest je da su me Bud i Peggy Threadgoode nazvali da
mi jave kako je njihova kći Ruthie rodila njihovo prvo unuče, djevojčicu
37
 Knjige.Club Books

koju su nazvali Carolyn Lee. Nije li nevjerojatno kako vrijeme brzo leti?
Čini se kao da se Ruthie tek jučer rodila. Koliko imam godina? Kad smo
već kod toga, nemojte me to pitati i ja vam neću odgovoriti.
U svakom slučaju, čestitke mami i bebi.
Voli vas sve,
Dot

P.S. Idgie mi je ispričala vic koji ću vam prenijeti: Koja je razlika između
crne ovce u obitelji i obične ovce? Razlike nema, ovca je ovca.

38
 Knjige.Club Books

SILVER SPRING, MARYLAND

1989.

edne nedjelje ujutro, Bud je bio vani u garaži za svojim radnim stolom i
J popravljao kućicu za ptice kad je čuo Peggy kako viče: - O, moj Bože. O, moj
Bože. Bud, smjesta dolazi ovamo! - Bud je smjesta zgrabio čekić i otrčao u kuću,
spreman obraniti je od tko zna čega. - Gdje si? - povikao je. - Ovdje!
„Ovdje“ je bilo za kuhinjskim stolom. Peggy je sjedila kraj prozora i gledala
dolje u okruglo zrcalo veličine palačinke.
Bud je pitao: - Što je bilo? Jesi li dobro?
Pogledala ga je osuđujućim pogledom. - Zašto mi nisi rekao da imam
podbradak?
- Što?
- Podbradak! Pogledaj mi vrat. Imam podbradak. Točno tu... Vidiš?
Prišao joj je i pogledao.
- Vidiš li to? - rekla je pomičući kožu ispred brade gore-dolje. - Definitivno
imam podbradak!
Pogledao ju je izbliza i ostao zbunjen. - Ne vidim ništa, dušo, možda malo
obješene kože.
- Bud, to nije samo obješena koža. To je podbradak! Znam prepoznati
podbradak kad ga vidim i ja imam podbradak.
Vidio je da je uvjerila samu sebe u to i da je u bezizlaznoj situaciji. Ako joj
kaže da ima podbradak, naljutit će se. Ako kaže da nema, opet će se naljutiti.
Nastavila se gledati u zrcalo. - Ne mogu vjerovati da to nisi nikada primijetio.
Pogledaj - rekla je njišući glavu vamo-tamo. - Ajme, godine mi nikako nisu bile
naklonjene.
- Dušo, meni izgledaš dobro. Ne primjećujem nikakvu razliku. I dalje si mi
jednako lijepa kao uvijek.
- To kažeš jer si moj suprug i gledaš me zaljubljenim očima, ali vjeruj mi,
drugi to primjećuju.
Bud je vidio da se Peggy jako uzrujala i svim se silama trudio smisliti kako je
razveseliti. Napokon je rekao: - Hej, Pjegavice, što kažeš na to da te odvedem na

39
 Knjige.Club Books

ručak u restoran Country Corner? Malo pohane bamije? Malo crnookog graba?
Dobrog starog kukuruznog kruha?13 To bi te moglo oraspoložiti. Što kažeš?
- Naravno, Bud. Pa da svi kažu: „Eno doktora Threadgoodea na ručku s
majkom.“
Nasmijao se i zagrlio je. - Ma hajde, dušo - rekao je. - Nije toliko ozbiljno.
Obuci se, a nakon ručka te vodim u šoping. Što kažeš?
Peggy je voljela kukuruzni kruh iz restorana Country Corner i trgovački
centar, pa je nakon dulje pauze pristala.
- U redu, ali obećaj mi nešto.
- Što?
- Obećaj mi da si nikada nećeš kupiti naočale.
- Obećajem. Uvijek ćeš mi biti prekrasno mutna.
Peggy se nije sviđalo što stari, ali Bud nije mario za to. Sviđalo mu se kako
izgleda i volio je čak i njezine pjegice koje je mrzila. Pogledala bi u ogledalo i
rekla: - Izgledam kao Pipi Duga Čarapa.
Bud je kasnije rekao: - Žene pogledaju u ogledalo i misle da izgledaju užasno.
Muškarci nikada ne pogledaju u ogledalo, a misle da izgledaju odlično. Većinu
vremena ni jedni ni drugi nisu u pravu.

13
Jela koja Bud ovdje navodi tradicionalna su comfort food (hrana za utjehu, domaća hrana)
jela s američkog Juga. (op. prev.)

40
 Knjige.Club Books

LJETOVALIŠTE I VRTOVI CALLAWAY

PINE MOUNTAIN, GEORGIA

28. studenoga 1993.

D ot Weems bila je u pravu kad je rekla da vrijeme leti.

Ruthiena sedmogodišnja kći Carolyn Lee sad je imala četverogodišnjeg
brata Richarda.
Na ovogodišnji Dan zahvalnosti Brooks i Ruthie odlučili su ih odvesti na
tjedan dana u odmaralište Callaway Gardens u Pine Mountainu u Georgiji i
unajmiti jednu od velikih koliba uz jezero. Bud i Peggy došli su iz Marylanda
provesti Dan zahvalnosti s njima i upravo su otišli kući.
Brooks i Ruthie bili su kraj jezera i gledali kako se njihova djeca igraju s
drugom djecom. Brooks je rekao: - Bila si u pravu. Trebala mi je pauza više nego
što sam mislio. Naravno, majka još uvijek ludi što nismo proveli Dan zahvalnosti
s njom u klubu, ali bilo je lijepo vidjeti tvoje mamu i tatu.
Ruthie je viknula: - Carolyn, prestani udarati brata i vrati mu kapu! Odmah,
molim. - Zatim se okrenula prema Brooksu i rekla: - Drago mi je što smo se vidjeh.
Znam da je bilo teško odbiti tvoju majku, ali želim da djeca upoznaju baku i djeda
s moje strane. Tvoju majku vide svaki dan.
- Imaš pravo.
Brooks se naslonio na stolac, izuo se i stavio stopala u pijesak. - Znaš, Ruthie,
divim se tvome ocu. Rekao mi je da je odmalena htio biti veterinar i nije dozvolio
da ga išta spriječi u tome.
- Tata je takav. Oduvijek je govorio da možeš biti štogod želiš ako se dovoljno
potrudiš.
Brooks je sjetno rekao: - Kad sam bio dječak, htio sam biti... Nemoj mi se
smijati. Čuvar šuma.
- Zbilja? Nikada mi to nisi rekao.
- Da. Provodio bih sate u šumi iza kuće. Oduvijek sam htio živjeti u drvenoj
kolibi kraj jezera, daleko od gradske vreve... ali to se neće ostvariti.
- Zašto ne? Bila bih sretna kada bi se time bavio.
Brooks ju je pogledao i nasmijao se. - Vjerujem da bi. Bože, tako sam sretan
što te imam. Najbolja si.
41
 Knjige.Club Books

- Hvala dušo, ali ozbiljna sam. Ne treba mi velika kuća niti išta slično. Želim
da radiš ono što voliš.
- Znam, ali to je bio samo dječački san. Uostalom, tata računa na to da
preuzmem posao. Kad je bio mojih godina, napravio je isto za djeda, a on je zadnja
osoba koju želim razočarati. Računa na mene. Obećao sam mu da ću, ako se
njemu išta dogodi, preuzeti posao i brinuti se za majku. Znam da je teško, ali
odlično se nosiš s njom. No neće zauvijek biti tako, obećajem. - Brooks je zastao
na trenutak. - U zadnje vrijeme sam razmišljao o nečemu. Ruthie, što kažeš na to
da, kad djeca odrastu, prodamo kuću, kupimo manju kuću negdje u planinama i
idemo putovati? Volio bih te odvesti u Pariz, London i Rim. Možemo kupiti
kamper, voziti se po državi i vidjeti sve i svašta.
Ruthie se iznenadila. - Kamper? Možeš li zamisliti izraz lica svoje majke kada
bismo kupili kamper?
Brooks se nasmijao. - Iskreno, ne mogu, ali što misliš o tome?
- Dušo, ako ti to želiš, to ćemo i učiniti. Samo mi obećaj da nećeš više toliko
naporno raditi. Djeca i ja te jedva vidimo.
- U redu, ali trenutačno se nalazim u teškom razdoblju. Kad se tata razbolio,
ostavio je mnogo toga što se mora riješiti, a, nažalost, ja sam jedini koji to može
učiniti.
U tom trenutku Carolyn je vrisnula s ruba jezera. - Majko! Reci Richardu da
me prestane prskati!
Richard je viknuo: - Ona je prva počela!
- Nisam!
- Jesi!
Ruthie je pogledala Brooksa dok su se djeca nastavila prskati vodom i vikati.
- Podsjeti me. Čija je ideja bila da imamo djecu?
Brooks se nasmijao. - Ne mogu se sada sjetiti.

42
 Knjige.Club Books

BUD U KRATKIM CRTAMA

SILVER SPRING, MARYLAND

2009.

I ako mu je kosa sada bila posve sijeda, Bud Threadgoode je i dalje bio visok i
zgodan muškarac. Tog jutra sjedio je za svojim radnim stolom i pričao sa
svojom kćeri kao i svake nedjelje. Kad je poklopila slušalicu, morao se nasmijati.
Ponekad bi ga Ruthie nasmijala do suza. Uvijek bi joj padale na pamet lude ideje
što da napravi sa sobom: ode kod frizera na novu frizuru, kupi nove naočale,
nabavi najnoviju umjetnu ruku sa svim dodacima, prestane nositi svoju staru
istrošenu kariranu jaknu iz 50-ih, počne igrati golf... Nikada nešto što bi on htio
napraviti. Međutim, nakon što bi prigovarala iz sveg glasa, naposljetku bi učinio
što je htjela. Skoro sve. I dalje je nosio svoju omiljenu staru kariranu jaknu kad je
nije bilo u blizini.
Kasnije tog poslijepodneva, dok je Peggy spavala, Bud se odlučio riješiti
nečega. Sjeo je za radni stol, izvukao list običnog bijelog papira i uzeo kemijsku
olovku.

Za Ruthie, Carolyn i Richarda te bilo koga kome je stalo do ovog starog

blesavca iz Alabame.
Počinjem svoju životnu priču, memoare ili kakogod to htjeli nazvati,
priznanjem da to činim samo zato sto moja kći tako želi. Ne mislim da
sam u životu napravio išta toliko bitno što moram zapisati. Međutim,
Ruthie je pročitala članak u kojem stoji da bi svi trebali napisati svoju
životnu priču koju će njihova obitelj moći pročitati u budućnosti. I trebali
bi to učiniti dok je se još sjećaju. Pa, evo moje.

JA U KRATKIM CRTAMA: KRATKA POVIJEST

Zovem se James Buddy Threadgoode mlađi i u ovom trenutku imam 79 godina.

Rođen sam 14. prosinca 1929. u kud u malom željezničkom gradu Whistle Stop
u državi Alabami. Kad sam došao na svijet, svi su rekli da sam najslađa beba koju

43
 Knjige.Club Books

su u životu vidjeli. Međutim, od tada sam čuo da isto to kažu za druge

bebe, uključujući neke koje nisu bile toliko slatke.
Moja majka zvala se Ruth Anne Jamison, rođena 1905. godine u Valdosti u
državi Georgia. Moj se otac zvao Frank Corley Bennett, također iz Valdoste. U
trenutku mog rođenja, moji roditelji bili su razdvojeni, a moja je majka živjela s
prijateljima u Alabami.
Iako nikad nisam upoznao svojeg oca, nemam se zbog čega žaliti. Zakonski
me posvojila obitelj Threadgoode i nazvala me po njihovom sinu Buddyju koji je
preminuo prije nego što sam se rodio.
Mogu iskreno reći da sam imao vrlo sretno djetinjstvo. Odgojile su me dvije
žene, moja majka i njezina najbolja prijateljica Idgie Threadgoode, uz veliku
pomoć ostalih stanovnika Whistle Stopa. Doista nisam bio drugačiji od druge
djece u Whistle Stopu. Izgubio sam pola ruke u glupoj željezničkoj nesreći kad
sam imao šest godina, ali, koliko se sjećam, većinu sam vremena bio sretno i
najbolje uhranjeno dijete u gradu. Moja majka i teta Idgie bile su vlasnice gradske
gostionice koju su vodile. Nikada niste gladni kad živite u gostionici.
Nažalost, godine 1947. moja majka je preminula od raka.
Nakon što sam maturirao, uz veliku podršku tete Idgie u obliku prijetnji da će
mi dati nogom u guzicu ako to ne učinim, upisao sam fakultet Georgia Tech i
potom se prebacio na Sveučilište u Auburnu na studij veterinarske medicine.
Godine 1954. oženio sam se najljepšom djevojkom u Alabami, Peggy Ann
Hadley, i nikada nisam zažalio zbog toga. Oduvijek sam imao ljubav
svojeg života. Godine 1966. nakon što sam kratko služio u vojsci SAD-a, preselili
smo se u Silver Spring u državi Maryland. Godine 1964. Bog je blagoslovio
suprugu i mene rođenjem naše kćeri Ruthie koja mi je darovala najljepši mogući
dar: dva unuka koje mogu razmaziti.
Ruthie kaže da moram spomenuti neke povijesne činjenice, pa ću dodati da
je, kad sam bio dijete, Franklin Delano Roosevelt bio predsjednik i sjećam se da
sam ga slušao na radiju. U djetinjstvu sam jako volio slušati radio i jednom tjedno
otići u kino. Odrastao sam za vrijeme Velike depresije, iako, koliko se sjećam,
nisam je ni na koji način osjetio. Teta Idgie uzgajala je vlastito povrće u vrtu iza
gostionice i uvijek smo imali mnogo pilića i svinja. Rekao bih da je najznačajniji
povijesni događaj koji sam osobno doživio bila pobjeda američke vojske nad
Japanom na VJ Day141945. godine. Kad smo čuli obavijest na radiju, svi
stanovnici Whistle Stopa izjurili su na ulice, uzvikivali i udarali o tave i lonce. Na
svakom vlaku koji je tog dana prošao kroz grad ljudi su sjedili na prozorima i
vikali iz sveg glasa, presretni što je rat završio i što su se naši momci vraćali kući.

14
VJ Day, odnosno Victory over Japan Day, jest dan kada je Japan kapitulirao u Drugom
svjetskom ratu, 15. kolovoza 1945. godine, nakon čega su 2. rujna 1945. godine potpisani i
dokumenti za predaju. Danas se u SAD-u VJ Day obilježava 2. rujna, (op. ur.)

44
 Knjige.Club Books

Drugi najbolji dan u mome životu najvjerojatnije je bio u srpnju 1969. kad sam
vidio da su naši momci sletjeli na Mjesec.
Iako sam dobro zarađivao u svoje vrijeme, imao sam nešto što se nikako ne
može kupiti novcem. Ljude koji me vole i koje ja volim.
Mislim da je to sve, osim ako mi se u idućih nekoliko godina koje su mi
preostale ne dogodi nešto značajno, u što sumnjam jer sam sa svojih 79 godina
prestar za to.
Za kraj, kako klinci kažu, kažem „hello“ svim svojim budućim praunucima.
Šteta što me niste nikada upoznali jer mi često govore da sam najslađi starac kojeg
su u životu upoznali i da sam užasno zabavan. Za sada vas pozdravljam i želim
vam mnogo sreće.
S.S.B. (odnosno Slatki stari Bud)

Bud je otišao u vojnu mirovinu s titulom kapetana i znao se šaliti da je veterinar -

veteran. Mnogi su sumnjali u njega kad je prvi put rekao da želi biti veterinar, ali
ne i Peggy, a pogotovo ne njegova teta Idgie. U potpunosti ga je podržavala, kao
uvijek. Samo mu je rekla: „Možeš ti to.“
Ali Bud nije bio blesav. Znao je da mu neće biti lako biti liječnik s jednom
rukom. Ipak, to je bila sitnica u usporedbi s čim su se drugi morali nositi. Iz prve
je ruke to vidio. Godine 1945., čim je rat završio, dečki su dolazili kući s pola
raznesenoga lica ili bez obje ruke i noge. Neki su razvili toliki PTSP da se nisu
mogli prestati tresti.
Stoga je oduvijek smatrao da je imati samo jednu ruku povremeno bila
gnjavaža, a u najgorem slučaju nije bilo praktično. Barem nije izgubio desnu ruku
i nevjerojatno je što je sve mogao samo s jednom rukom i s novom vrhunskom
protezom. Kad bi ljudi pitali Peggy kako mu je to uspjelo, rekla bi da mu je
pomoglo to što ima odličan smisao za humor. Iako je ozbiljno pristupao
poslu, jedna od njegovih šarmantnih karakteristika bila je činjenica da se nikada
nije shvaćao ozbiljno. Kako bi često rekao: „Bolje pola ruke nego pola mozga.“
Iako Bud nije mogao raditi sve što su drugi liječnici mogli, bio je vrhunski
dijagnostičar i izvrstan u određivanju terapija. Zbog toga je, kad je otišao iz
vojske, dobio ponudu da otvori vlastitu ambulantu u Silver Springu u Marylandu.
On i Peggy isprva nisu htjeli biti toliko daleko od Idgie, ali bila je to odlična
prilika. Kad ju je nazvao i pitao što misli o tome, Idgie mu je rekla: - Bravo
za tebe, Buddy. Zvuči kao odlična ponuda. - Kad joj je rekao da ga muči što će
živjeti toliko daleko od nje, ona je samo rekla: - Ne brini ti za mene. Ja ću uvijek
biti tu. Tko zna, možda ću jednog dana banuti ondje i sve vas iznenaditi. - Bila je
to dobra stara teta Idgie. Uvijek je bila puna iznenađenja.

45
 Knjige.Club Books

KROTITELJICA PČELA

WHISTLE STOP, ALABAMA

1936.

Č im je stiglo proljeće, šestogodišnji Buddy Threadgoode mlađi trčkarao je

bosonog po gradu kao i svake godine u to vrijeme, no ovaj put je stao na čavao
koji nije mogao izvaditi. Kad je došepao do gostionice i pokazao majci i Idgie što
mu se dogodilo, Idgie ga je odmah podigla, prebacila preko ramena i odvela do
kuće dr. Hadleyja. Nakon što je liječnik izvadio čavao, očistio ranu i povio mu
stopalo, Idgie ga je odvela kući i smjestila u stražnju sobu. Buddy je ostatak jutra
proveo sjedeći u krevetu s podignutom nogom i čitajući stripove, što mu je sasvim
odgovaralo.
Idgie je otrčala u gostionicu na vrijeme da pomogne s gužvom tijekom
doručka, a nervozna Ruth htjela je znati kako je Bud. Idgie se nasmijala i zgrabila
pregaču. - Dobro je. Nije ni zaplakao. Bio je tih kao bubica. Dr. Hadley je rekao
da u životu nije vidio tako hrabrog dječaka.
- Doista?
- Da. Bio je dobro, ali skoro sam se onesvijestila kad je doktor izvlačio taj
čavao, ali Bud se odlično držao. Ja bih vrištala iz petnih žila.
Idgie je bila toliko ponosna što je Bud bio toliko hrabar da je odlučila prirediti
mu nešto posebno za nagradu. Kasnije tog poslijepodneva, nakon što je oprala sve
suđe, Idgie je otišla u stražnju sobu, zgrabila Budovu jaknu i kapu i rekla: - Hej,
mali, obuci se. Idemo nekamo.
- Kamo?
- Nije bitno kamo. Želim ti nešto pokazati.
- Što?
- Ako ti kažem, onda neće biti iznenađenje, zar ne? Ali moraš mi obećati
nešto. Nećeš to reći svojoj majci.
- Obećajem.
- Časna pionirska?
- Da.
- U redu. Krenimo.

46
 Knjige.Club Books

Buddy je skočio. Gdjegod ga je vodila, znao je da će biti zabavno. Ušli su u

automobil, a Idgie je vozila uz željezničku prugu gdje nikada nije bio.
- Kamo idemo?
- Uskoro ćeš vidjeti, mali moj. - Nakon nekoliko minuta skrenula je na
jednosmjernu zemljanu cestu, zaustavila automobil na rubu velike zelene livade
blizu jezera Double Springs i rekla: - Stigli smo.
Izašli su iz automobila, a ona ga je odvela do jednog mjesta i rekla: - Buddy,
sjedni ovdje. I ne miči se. Štogod se dogodilo, ne miči se. Obećaj mi, inače ti ne
mogu pokazati iznenađenje.
- Obećajem ti - rekao je. Buddy je tada primijetio da Idgie ima nešto u lijevom
džepu jakne.
- Što je to? - pitao je.
- Ahh... Ja znam što je, ali ti to trebaš otkriti. Ostani ovdje i nemoj više
postavljati pitanja. Vidjet ćeš moj tajni trik. - Buddy je sjedio i gledao kako hoda
do drveta na drugoj strani livade. Idgie se okrenula, nasmiješila mu se, izvadila
staklenku iz džepa i gurnula čitavu ruku u rupu u drvetu. Buddy nije mogao
vjerovati što se nakon toga dogodilo. Odjednom je čuo glasan zvuk i ubrzo su
drvo i Idgie bili prekriveni tisućama pčela. Sjedio je otvorenih usta dok je Idgie iz
drveta polako izvukla staklenku koja je sada bila puna meda. Zatim se okrenula i
otišla, a pčele su još uvijek zujale oko nje.
Kad je došla do Buddyja, on je samo mogao reći: - Ajme... Ajme... Teta Idgie,
kako si to učinila?
- Ja sam rođena krotiteljica pčela, eto kako.
- Doista? Što je krotiteljica pčela?
- Netko koga pčele vole i koga neće ubosti.
- Aha... Čovječe. Zna li mama da si krotiteljica pčela?
Idgie se namrštila. - Ne! I ne smiješ joj to reći, dogovoreno?
- Neću.
- Sada dijelimo tajnu za koju nitko drugi na svijetu ne zna osim nas.
- Čovječe - ponovio je.
Naravno, bila je to bezočna laž. Ruth je znala za drvo s pčelama. Idgie ju je
prije tri godine odvela do istog tog drveta, ali Idgie je htjela da se Bud danas osjeća
posebno jer joj je on bio posebno drag i uvijek će joj biti drag.
Na putu doma stali su kod tete Ninny i dali joj staklenku meda. Bila im je jako
zahvalna. Ninny Threadgoode jako je voljela jesti kekse i med za doručak. Kad
su se kasno tog poslijepodneva vratili u gostionicu, Ruth je otvorila vrata i
nasmiješila se. - Gdje ste vas dvoje mangupa bili?
Idgie je prošla kraj nje i rekla: - Vani. Zar ne, Buddy?
- Da, gospođo, bili smo vani - rekao je Buddy pokušavajući suzbiti smijeh.

47
 Knjige.Club Books

*
Kasnije te večeri, nakon što je Buddy zaspao, Ruth je pogledala Idgie. - Buddy je
večeras jako dobro raspoložen. Gdje si ga danas odvela?
Idgie se nasmijala i rekla: - Nikada ti neću reći. To je tajna.
Ruth se nasmijala. - Joj, ti i tvoje tajne. Znam te. Kladim se da si ga odvela u
Gate City na biljar.
- Moja usta su zapečaćena - rekla je Idgie.
Nije rekla Ruth da je danas odvela Buddyja do drveta s pčelama, no to je bila
bezazlena tajna. Međutim, Idgie je imala još jednu tajnu koju joj nije rekla, a koja
nije bila toliko bezazlena. Nije imala izbora. Nije mogla riskirati da zauvijek
izgubi Ruth i Buddyja.

48
 Knjige.Club Books

ATLANTA, GEORGIA

2009.

ad je dobila očevu životnu povijest, Ruthie je bila malo razočarana što je

K toliko kratka, ali to je nije iznenadilo. U svojem je stilu umanjio značaj
mnogih svojih postignuća. Nije ni spomenuo da je u srednjoj školi bio zvijezda
američkog nogometa.
Još je uvijek čuvala naslove iz birminghamskih novina. „Jednoruki napadač
doveo ekipu iz Whistle Stopa do državnog prvenstva.“ Toliko je toga izostavio.
Također nije spomenuo da je otvorio vlastitu veterinarsku ambulantu i da
trenutačno za njega radi šest liječnika i preko dvadeset zaposlenika. Ruthie je bila
njegovo jedino dijete, ali tek kad mu je Udruga američkih veterana dodijelila
nagradu za životno djelo doznala je koliko je vremena i novca utrošio na
pomaganje ranjenim veteranima. Ili da je, unatoč hendikepu, bio drugi najbolji
učenik svoje generacije na sveučilištu Auburn. Ne bi ni znala za to da joj majka
nije rekla. Cijeli život prilazili bi joj nepoznati ljudi i govorili joj što je sve
njezin otac učinio za njih. Kad ga je pitala zašto joj nikada nije ispričao sve to, on
bi se samo nasmijao i rekao: „Joj, draga, izgleda da sam zaboravio.“
Njezin otac također je imao naviku davanja novca bilo kome s tužnom pričom,
a nikada nije odbio liječiti životinju koju bi doveli u njegovu ambulantu ako
vlasnici nisu imali novac za liječenje. Majka joj je rekla da je to karakteristika
obitelji Threadgoode.
Tijekom Velike depresije njegova je teta Idgie hranila sve gladne osobe u
krugu od nekoliko kilometara.
Kako je njezina majka govorila, Bud je bio užasan lažljivac. Jednog dana joj
je rekla: - Tvoj otac će reći laž čak i kad bi više profitirao od istine. Jutros sam
ušla u kupaonicu u uredu i osjetila miris cigareta. Pitala sam ga: „Bud, pušiš li i
dalje iako si mi obećao da ćeš prestati?“ Pogledao me u oči i rekao: „Ne pušim.
To je mačja metvica.“ Rekla sam mu: „Bud, znam kakav miris ima mačja metvica
i ne miriše na duhan.“ Rekao je: „Aha. To je zato što je to rijetka vrsta mačje
metvice iz Indije.“
Ruthie se morala nasmijati. - Tata baš zna pričati izmišljotine, zar ne?
- O, da. To je naslijedio od tete Idgie. Spomenula si izmišljotine. Ona ih može
izmišljati cijeli dan, smrtno ozbiljna. Jednom joj je jedan od njezinih prijatelja

49
 Knjige.Club Books

lovaca darovao staru ofucanu prepariranu jelenju glavu, a ona ju je objesila u

gostionici i svima rekla da je to glava rijetke dvjestogodišnje sibirske antilope. -
Peggy se nasmijala. - Izvodila bi svakakve ludorije. Majka mi je rekla da se Idgie
jednog dana iskrala do kuće velečasnog Scrogginsa na dan kad je oprao rublje i
ukrala njegove bokserice s užeta za sušenje rublja. Napunila ih je slamom, stavila
šešir na njih i iduće nedjelje na misi smjestila ih u prvi red. Voljela je raditi spačke.
Teta Idgie je bome imala karakter. Sad kad razmislim o tome, bila je ispred svog
vremena. Bila je samostalna žena mnogo prije pojave pokreta za ženska prava.
Imala je vlastiti posao i uvijek bi sve radila po svome. Nikada nije dozvolila da
joj itko kaže što da radi osim tvoje bake Ruth. Idgie je slušala Ruth. Sjećam se
kad je Idgie počela previše piti i cijelu večer igrati poker u stražnjoj
prostoriji kluba kraj rijeke do kasnih noćnih sati. Ne znam što joj je rekla, ali
majka mi je rekla da joj je Ruth sigurno zaprijetila jer je nakon toga Idgie
popravila svoje ponašanje. Mislim da više nikada nije otišla u klub kraj rijeke.
- Kakva je bila baka Ruth? - Peggy je pogledala svoju kćer i nasmijala se.
- Pa... Doista je bila poput tebe. Naslijedila si njezinu biljnu kosu, samo što je
tvoja kosa svjetlija od njezine. Ona je bila tamnokosa brineta. Bila je visoka,
vretenasta i lijepa poput tebe. I bila je jako draga. Išla sam na njezine satove
vjeronauka u crkvi. Svi smo je voljeli. - Peggy je uzdahnula. - Umrla je tako
mlada. Imala je samo 42 godine. To je bio jako žalostan događaj. Svi
stanovnici Whistle Stopa bili su na njezinom pogrebu. Idgie i tvoj otac bili su
neutješni. Otišao je na fakultet ubrzo nakon toga i to mu je skrenulo misli s
majčine smrti, ali, znaš, mislim da tvoja teta Idgie nije nikada to preboljela.
- Zašto?
- Nakon što je Ruth preminula, Idgie je nastavila voditi gostionicu. Obećala
joj je da će tvojem ocu platiti školovanje. Kad je diplomirao, zatvorila je
gostionicu i preselila se na Floridu.
- Je li se ikad vratila u Whistle Stop?
- Mislim da nije, osim možda zbog nekoliko pogreba. Naravno, Idgie je bila
Idgie, pa kad se preselila na Floridu, stekla je mnogo novih prijatelja, ali mislim
da nikada više nije imala najbolju prijateljicu... Nikoga poput tvoje bake.

50
 Knjige.Club Books

NINNYIN ODLAZAK

WHISTLE STOP, ALABAMA

Prosinac, 1986.

ot Weems prvo je nazvala Idgie i Juliana i rekla im da je njihova rođakinja

D Ninny Threadgoode preminula. Idućeg jutra Julian i Idgie krenuli su za
Alabamu radi organizacije pogreba. Bilo je to tužno putovanje za oboje. Ninny je
bila udana za njihovog najstarijeg brata Clea. Ne samo da je bila draga, nego je i
oduvijek gledala sve na drugačiji način. Činilo se da vidi samo najbolje u životu i
gdjegod bi došla, lako bi stekla prijatelje.
Ninnyn ispraćaj bio je privatan događaj. Sahranjena je u obiteljskoj grobnici
obitelji Threadgoode, na groblju iza ostataka stare baptističke crkve u Whistle
Stopu. Na pogrebu je uz Juliana i Idgie bilo nekoliko starosjedioca. Opal Butts i
supruga Velikog Georgea, Onzell, te njihova kći došli su iz Birminghama. Dot
i Wilbur Weems došli su iz Fairhopea, a Grady Kilgore i njegova supruga,
Gladys, došli su iz Tennesseeja. Jessie Ray, sin velečasnog Scrogginsa koji je sad
držao propovijedi u Birminghamu, vodio je pogreb. Bilo je tužno vidjeti stari grad
i crkvu zatvorene i prekrivene zakucanim daskama. Srećom, Ninnyina je susjeda
nakon pogreba sve pozvala na ručak u svoju kuću u obližnjem gradu Gate City.
Nakon što su pojeli, okupih su se na trijemu i pričali o Ninny i dobrim starim
danima prije nego što su zatvorili kolodvor.
Dan je odmicao. Prvi su otišli Jessie Ray Scroggins i njegova supruga, a dok
su odlazili Gladys Kilgore rekla je Idgie: - Kakav užasan način za provesti Uskrs,
nije li? Morali smo se oprostiti od drage stare Ninny.
Idgie nije znala da će se u travnju 1988. ponovno vratiti u Whistle Stop, ovoga
puta da pokopa svog brata Juliana. Tog je dana, prije nego što se vratila na Floridu,
stala na starom groblju i ostavila nešto na Ruthinu grobu. Bila je to uskršnja
čestitka na koju je napisala:

Uvijek ću te se sjećati.
Tvoja prijateljica, krotiteljica pčela

51
 Knjige.Club Books

NEOČEKIVANI OBRAT

BIRMINGHAM, ALABAMA
Veljača, 2010.

ažu da „ništa nije gotovo dok debela dama ne zapjeva“15 i to je pogotovo

K vrijedilo u slučaju Evelyn Couch. Imala je preko 40 godina, bila je pretila i
depresivna kad je došlo do neočekivanog obrata u njezinom životu. Toliko
neočekivanog da nitko nije mogao predvidjeti ishod, pogotovo Evelyn.
Evelyn su njezini roditelji slučajno dobili kasno u životu i bila je jedini
potomak hladne majke i nezainteresirana oca. Zbog njihovog očitog nedostatka
entuzijazma za odgajanje, Evelyn se uvijek osjećala kao da im smeta.
Odmalena je bila sramežljiva i nesigurna. Da je u srednjoškolskim
godišnjacima postojala titula „Najmanje šansi za uspjeh“, Evelyn bi je sigurno
osvojila. Do te mjere nije htjela svratiti pozornost na sebe da je tijekom četiri
godine u srednjoj školi hodala na vršcima prstiju i spuštene glave. Toliko ju je
bilo strah napraviti pogrešku da bi pocrvenjela kad bi je učitelji prozvali i ne
bi mogla reći ni riječ.
Godine su prolazile, ali ništa se nije promijenilo. Kad su ona i suprug otišli na
15. godišnjicu mature, samo su je se neke djevojke sjećale, no niti jedan momak.
To nije iznenađujuće. Nije bila tip djevojke koju bi dečki pitali za spoj. Zbog
tolikog nedostatka muške pozornosti, Evelyn je bila zahvalna što uopće ima
supruga, iako je bio rabljena roba. Njegova prva supruga, Olive, ostavila ga je
zbog dizajnera interijera.
Ed Couch bio je nekoliko godina stariji od nje i radio je za njezina oca u
lokalnoj prodavaonici guma Firestone. Otac ga je pozvao kući na večeru i to je
bilo to.
Ed je bio jako drag i voljela ga je. Međutim, što je vrijeme više odmicalo, to
je bolje razumjela njegovu prvu suprugu. Iskreno, Ed nije bio romantična osoba.
Poklonio joj je set noževa za kruh i grickalicu za nokte za njihovu posljednju
godišnjicu braka. Bilo je jasno da je nešto nedostajalo u njihovom odnosu. Možda
15
Eng. „it ain’t over until the fat lady sings“ izraz je koji označava da se ne treba očekivati kraj
događaja koji je još uvijek u tijeku, a porijeklo izraza dolazi iz opere Richarda Wagnera u kojoj
20-minutno finale pjeva korpulentna valkira Brünnhilde, (op. prev.)

52
 Knjige.Club Books

bi bilo bolje da nisu odmah dobili dvoje djece. Ed nije htio djecu. Već je imao
sina Norrisa s prvom suprugom i nije ga baš volio.
Kad su se njihova djeca odselila od njih, Evelyn je počela raditi sve što je
znala da spasi svoj brak. Čak se prijavila na seminar „Kako vratiti iskru u vaš
bračni odnos“, ali kasnije je doznala da ga se ne možete pohađati sam. I druga
strana mora doći. Nakon godina truda, konačno se morala pomiriti s činjenicama.
Ed ju je volio, doista jest, ali radije bi gledao utakmice i jeo. Ubrzo su samo to
radili zajedno. Ponekad bi on kuhao, a ponekad bi otišli u kantinu. Bila je to mala
utjeha.
Godine su prolazile, a ona je sve više dobivala na težini i postajala sve
depresivnija. Počela se pitati koja je svrha u tome da se vuče kroz jedan dosadan,
beznadni dan, samo da bi je sutra dočekao još jedan takav dan.
Doma joj je bilo dosadno i otišla je s Edom u tjedni posjet njegovoj majci u
staračkom domu. Čekala ga je u čekaonici i slučajno je sjela kraj 86-godišnje žene
iz Whistle Stopa, Alabame koja se zvala Ninny Threadgoode. Evelyn je ubrzo
otkrila koliko Ninny voli pričati. Ispričala joj je divne priče o dvije žene koje su
vodile gostionicu u Whistle Stopu i njihovom dječaku Buddyju.
Svaki tjedan nakon toga, kad bi Ed bio sa svojom majkom, Evelyn bi sjedila
s Ninny i ubrzo je stekla prijateljicu. Iz nekog nepoznatog razloga nije bila
sramežljiva uz Ninny. Prvi put u njezinom životu, netko je vidio nešto u njoj što
sama nije mogla vidjeti. Ninny nije mislila da je debela. Mislila je da izgleda
zdravo. Mislila je i da je lijepa, da ima lijep osmijeh i dobru osobnost.
Tjedni su prolazili, a Evelyn se prijateljici povjerila o depresiji koja ju je
mučila i koliko se beznadno osjeća. Ninny ju je ohrabrila i rekla da je premlada
da odustane od života. Savjetovala joj je da izađe van i upozna nove ljude. Možda
da se zaposli kao prodavačica kozmetike Mary Kay.16
Uz malo hrabrosti i Ninnyinu podršku, Evelyn je odlučila riskirati i prijavila
se za početnički komplet kozmetike Mary Kay. Šest mjeseci kasnije, unatoč
svemu, Evelyn Couch postala je jedna od najboljih prodavačica kozmetike Mary
Kay i unutar prve godine kupila je posve novi ružičasti Cadillac. Evelyn je
najviše iznenadio njezin uspjeh. Kad je bila na konferenciji kozmetike Mary Kay
u Dallasu, prišla joj je sama Mary Kay i rekla što je razlog njezina uspjeha. - Dušo,
ljudi te vole. Nisi neki zastrašujući korporativni prodavač, jedna si od njih. Poput
sestre ili prijatelja. Vjeruju tebi i vjeruju u proizvod. - Ubrzo nakon toga, Ed
je počeo gasiti televizor i obraćati više pažnje na nju. Otkrila je da uspjeh privlači
uspjeh!

Novcem koji je zaradila prodajom proizvoda Mary Kay, Evelyn Couch kupila je
novu veliku kuću na planini, vikendicu na plaži i posve novi terenac kojim su se

16
Mary Kay, tvrtka za prodaju kozmetike slična Avonu i Oriflameu (op. prev.)

53
 Knjige.Club Books

Ed i ona vozili na seminare Mary Kay diljem države. Gđa Evelyn Couch, 51
godina, iz Birminghama, Alabame, postala je jedna od inspirativnih vođa tvrtke.
Ona i Ed godinama su putovali i dobro su se zabavljali. Sve dok nisu doznali da
Ed ima dijabetes. Morao je ići na dijalizu i više nije mogao putovati. Dala je otkaz
u Mary Kay i ostala kući s njim. Nedostajali su joj posao i putovanja, ali nije znala
da je iza ugla čeka još jedan neočekivani obrat.
Tijekom godina, Evelyn je bila odgovorna za prodaju toliko ružičastih
Cadillaca za svoj Mary Kay tim da ju je vlasnik velikog Cadillac autosalona u
Birminghamu nazvao i ponudio joj posao.
Evelyn je samo šest mjeseci radila u salonu, a prodaja se gotovo udvostručila.
Tajna je bila u tome što je godinama radila za Mary Kay. Znala je kako nešto
prodati ženama. U to vrijeme, većina prodavača automobila nije znala nešto. Iako
su muškarci bih ti koji su plaćali za automobile, žene su bile te koje bi ih birale.
One bi birale model, izradu i boju. Zahvaljujući pokretu za prava žena, sve više
žena počelo je raditi i kupovati vlastite automobile. Godinu dana kasnije, Evelyn
je promaknuta u voditeljicu poslovnice i nedugo zatim kupila je cijeli autosalon.
Naziv „Couch Cadillac“ joj je dobro zvučao.
Glumila je u vlastitim televizijskim reklamama. - Dobar dan, ja sam Evelyn
Couch, vlasnica tvrtke Couch Cadillac, i sve vas pozivam u jedan od svojih
autosalona. Recite im da vas je Evelyn poslala i dat ću vam popust života na posve
novi Cadillac. - Svi su rekli da su reklame bile jako učinkovite. Sigurno su bile jer
na njezinoj sljedećoj godišnjici mature, svi su je se sjećali, pogotovo muškarci.
Sve to zbog toga što je prije 25 godina slučajno sjela kraj ljubazne žene koja
se zvala Ninny Threadgoode. Evelyn se često pitala kako to da je tog dana sjela
baš kraj nje. Je li to bio prst sudbine? Slučajni susret? Sretna slučajnost? Evelyn
je mislila da je to sudbina. Ta pomisao ju je jako veselila.
Dandanas, toliko godina nakon smrti prijateljice Ninny Threadgoode, Evelyn
još uvijek drži njezinu sliku na svojem radnom stolu, a ponekad i popriča s njom.
Danas je bio jedan od tih dana. Nakon što je poklopila telefonsku slušalicu,
pogledala je u fotografiju drage starice u haljini točkastog uzorka i rekla: - Ninny,
nećeš vjerovati, ali neka budala me nazvala s ponudom da kupi Couch Cadillac
za više od milijun dolara koju ću vjerojatno prihvatiti.

54
 Knjige.Club Books

ATLANTA, GEORGIA

DOM BRIARWOOD
2013.

K ad je njegovoj supruzi Peggy dijagnosticirana Alzheimerova bolest, Bud je

odlučio prodati svoju veterinarsku ambulantu kako bi mogao brinuti o njoj.
Brinuo se o njoj kod kuće koliko god je mogao, sve dok mu liječnik nije rekao da
mora otići u dom s 24-satnim profesionalnim nadzorom. Kako su Bud i Ruthie
brzo doznali, bilo je gotovo nemoguće pronaći dobru ustanovu u tako kratkom
roku.
Na njihovu sreću, Martha Lee imala je dobre veze u Domu Briarwood,
vrhunskom domu za „trajnu skrb“ starijih i nemoćnih osoba u Atlanti s odličnim
odjelom za poremećaje pamćenja koji je bio blizu Ruthie. Za mjesto u Domu
Briarwood trebalo je čekati tri godine, ali Martha Lee im je samo jednim pozivom
tog dana osigurala mjesto u domu.
No njezina brza reakcija nije bila iz ljubaznosti. Nije htjela da se Bud i Peggy
usele u kuću do njezine sa svojom kćeri. Caldwell Circle bio je rezerviran samo
za užu obitelj. Užasavala ju je pomisao da će Peggy sa sobom ponijeti svoju
kolekciju keramičkih žaba.
Kad su se Bud i Peggy preselili iz Marylanda u Dom Briarwood, Bud je svaki
dan provodio u odjelu za poremećaje pamćenja gdje bi sjedio uz njezin krevet i
čekao da zaspi. Čak joj je i na samom kraju, kad više nije znala tko je on, i dalje
dolazio u posjet. I dalje je bila njegova Peggy i još ju je uvijek mogao primiti za
ruku.
Tijekom te četiri godine, Bud nije previše razmišljao o budućnosti. Kad je
Peggy umrla, teško se privikavao na život bez nje. Otkad je imao 18 godina bio
je jedna polovica para Bud i Peggy, Peggy i Bud. Rijetko kad su bili odvojeni.
Vodila je ured ambulante i bili su zajedno gotovo 24 sata na dan. Bili su toliko
bliski da se činilo kao da su jedna osoba.

Kad je njezina majka umrla, Ruthie je preklinjala oca da napusti Dom Briarwood
i useli se u njezinu kuću. Međutim, on je mislio da to nije dobra ideja.
- Ali tata, zaista želim da dođeš - rekla je.

55
 Knjige.Club Books

- Znam, dušo, ali ne želim stvarati probleme. Martha Lee je bila toliko
ljubazna i osigurala meni i tvojoj mami mjesto ondje. Ispao bih nezahvalan kada
bih se samo pokupio i otišao. Dobro mi je gdje jesam.
No nije zaista bio dobro. U srcu je bio dijete sa sela, naviknut na vanjski svijet
i otvoreni prostor. Sad je uglavnom boravio u sobi pokušavajući smisliti što će sa
sobom.

Nekoliko tjedana kasnije, Bud je opet zaspao pred televizorom i probudio se na

vrijeme za spavanje. Ušao je u spavaću sobu, obukao svoju plavu prugastu
pidžamu i otišao oprati zube u kupaonicu. Tek je stavio četkicu za zube u čašu
kad se pogledao u ogledao i ostao iznenađen što je u njega gledao neki čudan
starac. Tko je, dovraga, bio taj starac? Sigurno ne on. Bud je ponovno pogledao u
ogledao i namrštio se. To je definitivno bio on. Dragi Bože, kad mu se to
dogodilo?
Peggy se svaki dan gledala u ogledalo i uglavnom prigovarala zbog nečega
što bi vidjela. Kao većina muškaraca, nije obraćao preveliku pozornost na svoj
izgled... Sve do sada. Kakvo ružno buđenje.
Morao se nasmijati samome sebi kad je ušao u krevet. Bio je tako šokiran kad
je vidio koliko je ostario. Ipak je imao skoro 84 godine. Što je očekivao? Živite
život misleći da nikada nećete ostarjeti, a onda ostarite. Što možete učiniti? Ležao
je i razmišljao o tome. Shvatio je da ga nije bilo briga izgleda li dobro. Koliko
god mu je još vremena preostalo, htio se osjećati dobro. U zadnje vrijeme njegovo
tijelo nije surađivalo s njim. Više nije mogao samo tako ustati iz fotelje. Počeo je
zaboravljati imena i često bi gubio svoje naočale, ali dokle god mu je mozak
funkcionirao i još je uvijek mogao hodati, mislio je da mu je ipak preostalo još
vremena.
Također je shvatio da treba što prije ostvariti plan koji je zacrtao. Čini se da
onom starkelji u ogledalu nije preostalo još mnogo vremena. Morao je to odmah
učiniti prije nego što bude prekasno i nadao se da će uspjeti.
Bud se uvukao u krevet, zatvorio oči i, kao inače prije spavanja, razmišljao o
Peggy.

56
 Knjige.Club Books

TATINA CURICA

ATLANTA, GEORGIA
2013.

R uthie je oca pokupila pred Domom Briarwood i odvezla ga u trgovinu da kupi

svoju omiljenu kavu kad je rekao: - Znaš, Ruthie, jedino što mi je žao sad
kad sam star je što, nažalost, nisam mobilan.
- Molim?
- Nemam automobil. Ako želim otići nekamo, moram ili nazvati taksi ili se
voziti autobusom od Briarwooda. Kad pozovem taksi, ravnatelj Merris proviri
svojom njuškom iz ureda i ispituje me kamo idem i kad ću se vratiti. Kao da sam
neka tinejdžerica.
Ruthie se nasmijala. - Tako ti i treba, tata. Sjećaš li se koliko si puta meni
učinio isto to? „Budi doma do 10“, rekao bi.
- Da, ali ti si doista bila tinejdžerica. I nemoj misliti da ne znam koliko si se
puta iskrala poslije deset sati.
- Znaš za to?
- Da, znam. Ne samo to, nego bih uvijek znao gdje si i s kim si.
- Nisi.
- Jesam.
- Kako?
- Neću ti reći.
- U redu. Jesi li znao da bih nekada došla kući prije deset, uvjerila se da si me
čuo kako sam se vratila i onda bih se iskrala kroz stražnja vrata?
Buda je to sad iznenadilo. - Kada?
- Ha ha, i ja imam tajne.
- Je li to bilo onda kad si hodala s onim idiotom Hootiejem Reynoldsom? -
Ruthie se iznenadila. - Kako si znao da sam hodala s Hootiejem?
Bud ju je pogledao. - Bilo je očito. Posvuda si po bilježnici napisala „Hootie,
Hootie, Hootie“ i nacrtala poljupce i srca. Prestrašilo me što si na cijelu jednu

57
 Knjige.Club Books

stranicu napisala ‘Gospođa Hootie Reynolds’17. Dobro je što ste prekinuli, inače
bih ga morao ubiti.
Ruthie se nasmiješila. - Jadan Hootie. Bio je sladak, ali baš je bio idiot. Pitam
se što bi bilo da sam se udala za njega?
- Ne bi. Pobrinuo bih se za to. Odlično ti se poklopilo ovako kako jest. Nisi
mogla naći boljeg muža od Brooksa.
- Da, nisam. I dalje mi svaki dan nedostaje, tata. - Znam. I meni još uvijek
nedostaje tvoja majka.

Nakon što je kupio svoju kavu, Ruthie ga je vozila natrag do doma i rekla: - Pitam
se što je bilo s Hootiejem.
- Čuo sam da je bio uspješan sportaš. Čak je išao na Olimpijske igre.
Ruthie se iznenadila. - Zbilja? Koji sport?
- Lov na buzdovan.
- Joj, tata. Izmislio si to.
- Jesam, ali komotno je moglo tako biti.

Ruthien suprug Brooks iznenada je preminuo od srčanog udara tri godine ranije.
U tom su trenutku njihova djeca Carolyn i Richard još uvijek živjeli u Atlanti i to
joj je pomoglo prebroditi tu tešku situaciju. No Carolyn se udala i preselila u
Washington, a Richard se s djevojkom preselio u Oregon i jedina obitelj koju je
Ruthie imala u Atlanti bio je njezin otac. Nije znala što bi učinila da mu se nešto
dogodi. Obožavala ga je, a nakon svih silnih godina i dalje ju je uspijevao
nasmijati.

17
Eng. Mrs. Hootie Reynolds. Danas se rijetko upotrebljava, ali je dugo bio čest način
oslovljavanja i predstavljanja udanih žena. (op. prev.)

58
 Knjige.Club Books

TRN U OKU

ATLANTA, GEORGIA

M artha Lee nikada nije posve prihvatila Ruthie u obitelj Caldwell, ali to nije
vrijedilo za njezine unuke Carolyn i Richarda. Na dan njihova rođenja,
Martha Lee dojurila je u bolnicu sasvim sređena i primala čestitke sa svih strana
za rođenje svojih unuka.
Martha Lee je prije njihova rođenja odabrala njihova srednja imena, škole i
izvannastavne aktivnosti koje će pohađati. Balet za Carolyn, a tenis, golf i plivanje
za Richarda. Po kraljičinom nalogu, svaku nedjelju i blagdane morali su provesti
s Marthom Lee u klubu. U klubu bi ih predstavljala na sljedeći način: -
Naravno, znaš mojeg sina Brooksa, a ovo je moja krasna unuka Carolyn Lee i moj
šarmantan unuk Richard... A ovo je Brooksova supruga.
Ruth se silno trudila biti uljudna prema Marthi Lee zbog Brooksa i djece, ali
to je postalo sve teže i teže. Onda je došao dan Carolynina vjenčanja.
Ruthie je bila majka mladenke. Ona je trebala nadgledati organizaciju
vjenčanja svoje kćeri, ali, kao inače, Martha Lee je to preuzela. Prvi dan kad su
Ruthie i Carolyn sjele i počele planirati, Martha Lee je došla do njihove kuće i
rekla Ruthie: - Naravno da ćemo angažirati moj catering. Svatovi moraju biti u
mojoj kući, tvoje dvorište je premaleno. Ja ću unajmiti šatore i bend.
Ruthie je uspjela reći jednu riječ. - Ali...
Martha Lee nije joj dala da završi. - Carolyn, znam točno tko će ti izraditi
pozivnice. Ne znam o kojem ste datumu ti i Brian razmišljali, ali neka ne bude u
lipnju. To je već viđeno. Nazvat ću i rezervirati termin za kraj svibnja.

Nekoliko tjedana kasnije, kad je Ruthie otišla s Carolyn odabrati uzorak pribora
za jelo, Carolyn je rekla da mora provjeriti što baka misli prije nego što donese
konačnu odluku.
Dan vjenčanja se približavao, sve su radili bez nje i Ruthie je bila toliko ljuta
da je očajnički zamolila Carolyn: - Ja sam tvoja majka. Dušo, molim te, daj mi da
nešto radim!
- Majko, ne znam zašto radiš od buhe slona. Baka želi to napraviti. Sve što
trebaš je pojaviti se i izgledati lijepo. Baka je naručila prekrasnu vjenčanu tortu.
Pokazala mi je fotografiju. Poludjet ćeš kad je vidiš. Danas poslijepodne idemo
59
 Knjige.Club Books

birati haljine za djeveruše. Baka kaže da moramo pažljivo odabrati boju. Želi
nešto proljetno, ali ne drečavo. Kaže da jarke boje skreću pozornost s mladenke.
Predložila je lila ili blijedoružičastu, a za cipele bi voljela da su bež salonke ili
salonke boje kože. Ništa bijelo, naravno. - Uzalud joj trud. Ruthie je bilo jasno da
će biti samo jedna od gostiju na vjenčanju svoje kćeri.
Na dan vjenčanja Ruthie je obukla svijetlu bež haljinu. No Martha Lee, u
svojem stilu i protivno vlastitim savjetima, velebno se pojavila u svilenoj haljini
boje limete s velikim pripadajućim šeširom. Ipak se svaki događaj vrtio oko nje...
Nije li?

Ruthie je morala priznati da, koliko god se nadala da će se situacija promijeniti,

ništa se nije promijenilo. Otkada je imala pet godina, ako je Carolyn nešto smetalo
kod kuće, spakirala bi svoju torbicu i otišla kod bake. Martha Lee bi, naravno, bila
oduševljena što je došla. Uvijek je vodila istu bitku da joj se kći vrati kući.
- Ona je moja kći, Martha. Mora se vratiti kući.
- Pa moja je unuka!
- Razumijem, ali mora shvatiti da ne može uvijek biti po njezinom.
- Zašto ne? Ne vidim razlog zašto ne bi imala sve što poželi. Uostalom, rekla
je da je maltene izgladnjujete. Nije čudo što dolazi meni.
- Martha, ne izgladnjujemo je. Dolazi tebi jer joj podilaziš. Šestogodišnje
dijete ne bi smjelo jesti dva ili tri deserta. Toliko šećera nije zdravo za nju. Kad
smo već kod toga, molim te, nemoj joj više davati vino uz večeru. Premlada je da
pije alkohol.
- Ne slažem se. U Francuskoj sva djeca piju vino.
- U redu, Martha, ali mi živimo u Atlanti.
- Prije ili kasnije morat će naučiti kako odabrati dobra vina.
- Ako nemaš ništa protiv, voljela bih da to nauči kasnije, a ne prije.
To je zbilja uvrijedilo Marthu Lee.
Nazvala je Brooksa na posao. - Tvoja žena me optužila da od svoje jedine
unuke radim alkoholičarku. Ne želi ni da joj dam gutljaj vina uz večeru.
Brooks je uzdahnuo. Već je bio u ovoj situaciji. - Majko, molim te, nemoj
davati Carolyn vino i nemoj me uvlačiti u ovakve situacije.
- Kakve budalaštine. Nema alkoholičara ni sjedne strane obitelji. Sama
pomisao na to je apsurdna.
Brooks joj nije odgovorio, što joj je bio znak da se ne želi svađati zbog toga.
Nakon par trenutaka, Martha Lee je rekla: - Vidim da ste me nadglasali. U
skladu sa željama tvoje supruge, neću više davati vino tvojoj kćeri, ali moram reći
ovo: jako je žalosno što tvoja supruga ne shvaća pojam finog objedovanja koji
sam pokušala prenijeti Carolyn.

60
 Knjige.Club Books

Brooks je opet šutio.

Nastavila je nakon pauze. - Ne želim tračati, ali kad si prošli tjedan bio na
putu, vidjela sam vozilo za dostavu pizze kako odlazi od vas. Ne jednom, već dva
puta. Mislim da to govori za sebe.
Brooks je poklopio slušalicu, umoran i rastrgan. Nije znao koliko još toga
može podnijeti. Nakon očeve smrti bio je pod velikim pritiskom. Preuzeo je tvrtku
tijekom ekonomske recesije. Tvrtka je gubila novce na sve strane. Sad ga se još
konstantno gura u igru prepucavanja između njegove supruge i majke o tome kako
odgajati njegovu djecu. Volio ih je obje. Bilo mu je teško cijelo vrijeme biti
prisiljen birati strane. Natočio si je piće. Ruthie je bila u pravu.
Nikada se nisu trebali useliti u tu kuću. Živjeti sve te godine u kući do Marthe
Lee nije bilo jednostavno. Njegov otac je umro, a napetost između njegove
supruge i majke postajala je sve veća. No bili su u škripcu. Sada nije mogao
prodati kuću.
Nitko nije znao da je dignuo dvije hipoteke na nju samo da bi spasio tvrtku.
Znao je da bi njegova majka umrla ako bi izgubio jednu od starih kuća obitelji
Caldwell.

61
 Knjige.Club Books

ŠTO SAD?

ATLANTA, GEORGIA

lica Caldwell Circle nalazila se u centru ekskluzivne četvrti Tuxedo Park u

U Atlanti. Bila je velika, ograđena, privatna slijepa ulica s tri kuće: izvornog
doma obitelji Caldwell, kuće u kojoj je Martha Lee živjela, i dvije manje kuće s
obje strane. Ruthiena i Brooksova kuća bila je s desne, a kuća njegove tete s
očeve strane i njezina petog muža bila je s lijeve strane. Samo što njih nikada nije
bilo doma. Martha Lee bi govorila da „putuju“. Voljela je spominjati da obitelj
Caldwell već više od sto godina živi u toj ulici. Prvi član obitelji Caldwell, bankar
iz Sjeverne Karoline, doselio se 1898. na ovaj teren veličine 100 hektara. Sada je
ova ulica jedino što je ostalo od prvotnog imanja obitelji Caldwell.
Bilo je to divno mjesto za život gdje je svaka kuća bila okružena prekrasnom
prirodom i drvećem. Ruthie je bio problem što se osjećala izoliranom od ostatka
svijeta iako su uokolo izgrađene druge kuće. Brooks je bio zaštita između nje i
Marthe Lee. Sad kada Brooksa više nije bilo, Martha Lee nije čak ni glumila
ljubaznost pred Ruth.
Djeca su otišla, a Ruthie nije nikada u svojem životu bila toliko usamljena.
Voljela bi imati psa ili mačku za društvo, ali to nažalost nije bilo moguće zbog
Marthinih alergija. Znala je da će naći način kako provesti vrijeme.
Pokušala je s tečajem tanga, ali ježila se od instruktora. Ricardo se očito htio
oženiti za bogatu udovicu. Odmah joj je prišao kad je došla u plesni centar.
Ricardo nije znao da ona nije bogata udovica. Kad je Brooks umro, iznenadila se
koliko je malo novaca ostavio. Njihova kuća bila je pod hipotekama. Međutim,
kad vam je prezime Caldwell, ljudi pretpostave da ste bogati. Bila je preplavljena
zahtjevima za donacije i pozivnicama za večere od nekoliko tisuća dolara i
ručkove od petsto dolara gdje se od nje tražilo da sudjeluje u skupim dražbama.
Gotovo svaki poziv bio je molba za doniranje novca ili molba za doniranje
humanitarnim udrugama. Znala je da Martha Lee ne bi htjela da drugi saznaju
da je bilo koji član obitelji Caldwell izgubio veći dio svog novca, pa je postepeno
odustala od tog društvenog kruga. Iako je bila usamljena, osjetila je olakšanje kad
je to učinila. I dalje je imala dugu budućnost pred sobom. Punu čega? Više nije
bila ni supruga ni majka. Njezina djeca su odrasla i u braku su. Tko je bila ona?
Trebala je završiti fakultet. Sjetila se koliko je htjela biti dizajnerica interijera.
Na fakultetu je bila član kazališne grupe i odlično joj je išla scenografija. Dok je
62
 Knjige.Club Books

ona odgajala svoju djecu, svijet je zaboravio na nju. Više ne možete naći dobar
posao ako ne vladate dobro računalom. Ruthie je još uvijek bila u srednjem vijeku
kad je moderna tehnologija u pitanju. Njezin liječnik joj je propisao antidepresive,
ali činili su je živčanom pa ih je prestala uzimati. Radije bi bila depresivna, nego
živčana.
Bila je na križanju. Ili će skrenuti ulijevo ili udesno, ili će ostati na istom
mjestu dok ne dođe vrijeme da se preseli u Dom Briarwood, odnosno, kako ga je
njezin otac nazivao, „Božju čekaonicu“.

63
 Knjige.Club Books

THE WEEMS WEEKLY

(Tjedni bilten grada Whistle Stop, Alabama)

28. travnja 1954.

ZATVARA SE KOZMETIČKI SALON

Opal Butts mi je rekla da će zbog nedostatka klijenata, s obzirom na to da

su njezini klijenti većinom supruge radnika na željeznici, morati zatvoriti
salon i preseliti se u Birmingham. Takva su vremena. Sjećam se da bi,
kad sam bila djevojčica, kroz grad prošlo više od 30 vlakova na dan, a
danas ih prođe možda četiri ili pet.
Šerif Grady kaže da je to djelomično zato što se ljudi previše žure
nekamo i voze se avionima umjesto vlakovima. Wilburu sam rekla da ne
bih kročila u jednu od tih letećih limenki za sav čaj u Kini.
Idgie Threadgoode kaže da je posao oslabio i u gostionici. Nadam se
da će izdržati. Što ćemo bez naše gostionice? Nadam se da će jedna od
onih super autocesta o kojima pričaju doći do nas i dovesti nove ljude u
grad.
A sad na sretnije vijesti: Idgie mi je rekla da se njezin brat Julian
preselio iz grada Marianna u Kissimmee i da je kupio plantažu naranči
veličine jednog hektara.
Idgie mi je također rekla da je Buddy Threadgoode i dalje među pet
najboljih studenata u svojoj generaciji na fakultetu i da planira postati
veterinar. Druga mi je ptičica (Peggyina majka) rekla da bi uskoro mogla
zazvoniti vjenčana zvona za Buddyja i Peggy.
Kao što svi znamo, Buddy nije imao sretan početak života, ali čini se
da će imati sretan kraj.
Od ovog tjedna više nemam vijesti, pa ako vi imate neke, podijelite
ih sa mnom. Neka budu dobre vijesti ako je moguće. Trebaju nam sve
dobre vijesti koje možemo dobiti.
... Dot Weems...

64
 Knjige.Club Books

P.S. Reći ću vam jednu zanimljivu poštansku činjenicu. Jeste li znali da

ste do 1913. djecu zakonski mogli poslati poštom? Čovječe. Drago mi je
da tada nisam radila u pošti.

65
 Knjige.Club Books

DOM BRIARWOOD

ATLANTA, GEORGIA
Prosinac, 2013.

lada žena blijedoružičaste puti i kovrčave crvene kose popravila je svoje

M naočale dok je pregledavala kontakte na računalu g. Merrisa.
Vidljivo uznemiren g. Merris dojurio je u njezin ured s vijestima i naredio joj
da smjesta nazove kćer g. Threadgoodea i javi joj što se dogodilo. Izašao je iz
ureda, prebacivši loptu odgovornosti na nju. Kad je došla do imena koja počinju
slovom ,,C“, odjednom ju je prošla jeza. Bože, da bar nikada nije prihvatila ovaj
posao. Samo je tri mjeseca radila u Domu Briarwood i već je zažalila to. Da si
nije upravo kupila novi automobil marke Toyota, dala bi otkaz već prvi tjedan.
Posao je bio emocionalno previše iscrpljujuć. Odgovaralo joj je raditi
administraciju, ali grozila se izravne komunikacije s obiteljima, pogotovo kad bi
bila glasnik loših vijesti. Zašto je g. Merris rekao da smjesta nazove njegovu
kćer? Zašto nije pričekao i sam je nazvao? Dobro mu je to išlo i bio je naviknut
na to. Ona nije.
Kad je pronašla ime i broj, duboko je udahnula i nazvala je. Već je mogla
osjetiti znoj kako joj se skuplja iznad gornje usne. - Bože, daj da dobijem
automatsku sekretaricu kako bih ostavila poruku. - Nažalost, nakon što je tri puta
zazvonilo, na telefon se javila stvarna osoba.
- Halo?
- Jesam li dobila gospođu Caldwell?
- Jeste - rekao je ljubazan glas.
- Ovaj... Gđo. Caldwell, pri telefonu Janice Poole, pomoćnica ravnatelja
Doma Briarwood. Upoznale smo se prošli put kad ste bili ovdje, na recepciji...
Imam crvenu kosu.
- O, da. Kako ste?
- Trenutačno nisam najbolje. Jako mi je žao što Vam moram reći da smo jutros
izgubili Vašeg oca.
- Molim?... O, ne...
- G. Merris je htio da Vas smjesta nazovem i javim žalosnu vijest.

66
 Knjige.Club Books

Ruthie je stajala kraj sudopera i pila zadnji gutljaj ledenog čaja kad ju je
odjednom obuzela slabost. Prišla je stolu i sjela.
- Gđo Caldwell? Jeste li još uvijek na liniji?
- Jesam, tu sam... O, moj Bože.
- Jako mi je žao.
- O, moj Bože... Što se dogodilo? Sinoć smo se čuli.
- To mi g. Merris nije rekao. Znam samo je da je bio iznimno uzrujan. Rekao
je da se to dogodilo pod neuobičajenim okolnostima i da će Vam se javiti kroz sat
vremena s točnim informacijama.
- Ne znate pojedinosti?
- Nažalost, ne... Ne znamo.
- Gdje je moj otac sada?
- Ne znam.
- U redu... Dobro... Može li se g. Merris javiti na telefon?
Janice je pogledala kroz vrata i vidjela g. Merrisa kako još uvijek vani na
pločniku priča s policajcima.
- Još uvijek priča s policajcima. Sigurno će Vas nazvati čim bude mogao. Još
jednom želim reći da mi je jako žao...
Janice je poklopila slušalicu i opet pogledala kroz prozor. Definitivno se nešto
čudno događalo. Nikada nije vidjela da se g. Merris toliko uzrujao. Zašto je
pozvao policiju? To je bilo vrlo neobično. Sumnja li na zločin?

67
 Knjige.Club Books

GUBITAK OCA

ad je poklopila, Ruthie je imala osjećaj kao daju je netko lopatom udario u

K trbuh. Kad je prvi val prošao i kad je postala svjesna što se zapravo dogodilo,
osjetila je poznati tupi osjećaj. Već je dva puta prošla kroz istu situaciju i
najvjerojatnije je bila u šoku. Nažalost, ovakve grozne vijesti nisu joj bile strane.
G. Merris ju je nazvao prije nekoliko mjeseci i javio da je njezina majka
iznenada preminula. Tri godine prije toga, zajednički prijatelj ju je nazvao i rekao
da je Brooks, njezin 48-godišnji suprug i ljubav njezina života, iznenada preminuo
na golf terenu. Kao i danas, oba poziva bila su posve nenadana. Naravno, znala je
da će prije ili kasnije primiti ovaj poziv, ali bez obzira na to, nikada niste spremni
čuti tako nešto.
Ruthie je osjećala kako joj srce lupa, a ruke su joj se tresle. Pogledala je na
sat. Bilo je blizu podneva. Što da radi? Da nazove sina i kćer? Da pričeka poziv
g. Merrisa? Neće ih nazvati. Pričekat će dok ne dobije više... informacija. Janice
je rekla da se to jutros dogodilo. Pitala se zašto su toliko čekali da joj jave? Nije
zvučalo kao da je preminuo u snu. Je li bio u svojoj sobi? Je li doživio nesreću?
To je ne bi začudilo. U zadnje vrijeme je bio vrlo tvrdoglav i odbijao je nositi
svoju novu ruku osim za posebne prilike zbog čega mu je bilo gore kad je pao.
Prošli put je pao i slomio zglob. Uzdahnula je. Potrošili su toliko novca, vremena
i energije na izradu nove proteze i nije joj bilo jasno zašto je nije htio nositi. Ruthie
iznenada nije znala treba li biti ljuta na njega ili tužna.
Prošlo je deset minuta. Da jednostavno nazove g. Merrisa? Ili da čeka da on
nju nazove? O, Bože... Ponovno je pogledala na sat.
Zašto mu treba toliko dugo?
Što se dogodilo? S kim je g. Merris pričao?
Što je više razmišljala o tome, to je sve više bila uvjerena da je u pitanju
nesretni slučaj. Prije nekoliko godina jedan štićenik doma nije gledao dok je
prelazio preko pješačkog prijelaza i udario ga je kamion koji je izlazio. Jadan
čovjek, bio je toliko gluh da nije čuo kamion kako mu trubi. No to se nije moglo
dogoditi njezinom ocu. Dobro je čuo i vidio. Prije nekoliko godina imao je
operaciju očne mrene. Prije četiri godine ugradili su mu novi kuk i vrhunsko
slušno pomagalo. Popravili su ga koliko je moguće popraviti 84-godišnjaka. Nije
mogao biti ni srčani udar, tek su mu ugradili pacemaker. Uostalom, gđica Poole
rekla je da štogod se dogodilo, bilo je pod „neuobičajenim okolnostima“. Što je
mislila kad je rekla „neuobičajene okolnosti“? Sigurno je pao. No to nije

68
 Knjige.Club Books

neuobičajeno za 80-godišnjake. Svako malo bi pao. Možda je ovaj put pao i

glavom udario u nešto. O, ne. Nadala se da nije patio.
Ponovno je pogledala na sat.
Zašto mu nije došla u posjetu prošle srijede? Zašto je otišla u glupi kozmetički
salon? O, Bože, kao i obično, bez obzira koliko toga učinili za nekoga dok je živ,
zaboravili biste sve dobre trenutke i počeli biste osjećati veliko žaljenje.

Pitala se što će sada. Hvala Bogu pa je zapisao svoju životnu povijest za nju.
Umnožit će je i dati je svojoj djeci. Barem će to imati... Jadan tata. Bio je tako
dobar. Nadala se da će imati više vremena s njim.
Toliko ga je toga htjela pitati.
Sada je bilo prekasno za to.

69
 Knjige.Club Books

NERVOZA U SLUŽBI

ospodin Merris stajao je na pločniku trljajući ruke, a njegov tamnosmeđi tupe

G nagnuo se više nego inače prema njegovom lijevom oku.
On i nekoliko njegovih zaposlenika razgovarali su s policajcem koji ih je
ispitivao i zapisivao bilješke.
- Recite mi što je nosio kad je zadnji put viđen?
G. Merris se okrenuo prema vozaču autobusa.
- Jerome, ti si ga zadnji vidio. Sjećaš li se?
- Ovaj... Kaki hlače i neku staru kariranu jaknu od tvida ili vune. Crvenu
kravatu, možda zelenu?
Policajac je zapisivao opis, a iz zgrade je istrčala zadihana žena i dala mu
fotografiju.
- Ovo je najnovija slika koju imamo.
Policajac ju je uzeo, pogledao je na trenutak i nonšalantno prikvačio na svoj
držač papira.
G. Merris postajao je sve nervozniji i rekao: - Slušajte... Možete li jednostavno
otići u potragu za njim? Moramo li gubiti vrijeme na pisanje izvještaja? Mislim,
koliko dugo netko mora izbivati da ga se proglasi nestalim? Kao što vidite, jako
je star čovjek i brinem se za njega.
Policajac je još jednom pogledao fotografiju. - Kažete da mu nedostaje ruka?
G. Merris je kimnuo. - Da... Ponekad. - Policajac ga je pogledao u čudu.
- Ima protezu.
- Što? - pitao je policajac.
- Umjetnu ruku.
- Aha... Tako dakle. Lijeva ili desna?
- Molim?
- Lijeva ili desna ruka?
- Aha.
G. Merris nije bio siguran. Okrenuo se prema medicinskoj sestri koja je rekla:
- Lijeva.
G. Merris je ponovio za njom: - Lijeva, ali katkad je ne nosi.
Sestra je rekla: - Međutim uvijek je nosi za posebne prigode.

70
 Knjige.Club Books

Policajac je zapisao: „Možda ima, a možda nema lijevu ruku.“

- Što biste rekli... Je li bolestan? Nemoćan?
- Nije nemoćan - rekao je g. Merris. - Ali u rizičnoj je skupini i nema ga već
šest sati. Htio bih dodati i da je g. Threadgoode član vrlo ugledne obitelji.
Policajac je dignuo pogled, posve nezainteresiran. - Je li jedan od pacijenata
s odjela za Alzheimerovu bolest?
G. Merris je odmahnuo glavom. - Ne. Imao je blagu demenciju. - Sestra je
kimnula glavom. - Vrlo blagu, ali mogao je sasvim normalno funkcionirati.
- U zadnje je vrijeme bio depresivan... Je li prijetio samoubojstvom?
- Nikada - rekao je g. Merris. - G. Threadgoode je više... - okrenuo se
voditeljici aktivnosti za pomoć. - Što bi ti rekla, Hattie? Živahan?
- Da, šaljivdžija je. Jako je duhovit. Prošli tjedan je...
G. Merris ju je prekinuo: - Ne razumijem kako se to moglo dogoditi. Svi naši
vozači autobusa vrhunski su obučeni. Slijede stroga pravila i nikada ne idu s
parkirališta ako svi štićenici nisu na broju. Kao što sam ranije rekao, čim smo
shvatili da nema g. Threadgoodea, Jerome se odmah okrenuo i odvezao do crkve,
ali nije ga više bilo.
Jerome je kimnuo. - Sve sam provjerio... Pogledao sam i u toalete.
Policajac je zatvorio svoj držač papira i rekao: - U redu, mislim da imamo
dovoljno informacija da napravimo PON za njega.
- Što? - pitao je g. Merris, malčice zabrinuto.
- Prijavu o nestanku.
- Aha... U redu... I što onda?
- Onda se nadamo da ćemo ga naći.

71
 Knjige.Club Books

ZAŠTO NE ZOVE?

uthie je pogledala na sat. Prošlo je više od 25 minuta. Zašto ne zove? Da

R sjedne u automobil i odveze se ondje? Što da radi? Osjećala se tako
bespomoćno. Mislila je da će jednom kad dođe dan očeve smrti Brooks biti uz
nju, pomagati joj i, kao inače, voditi računa o svemu. Onda joj je iznenada sinulo.
Sada kada više nema ni Brooksa ni oca, nije se imala kome obratiti za pomoć. U
životu se nije osjećala toliko usamljeno.
Prije nekoliko godina obiteljski joj je odvjetnik rekao da je njezin otac
pripremio sve dokumente u slučaju smrti, ali nije znala detalje. Jedino što joj je
rekao je da je čeka iznenađenje kada umre. Bog zna o čemu se radi. Bio je tako
blesav. Uvijek je radio blesave stvari da nasmije druge.
Nije znala koliko mu je novca ostalo. Znala je da je potrošio malo bogatstvo
na liječnike i skrbnike za njezinu majku prije nego što su se preselili u Briarwood,
ali nije marila za to. Njegovi novci, njegova pravila. Cijeli život je naporno radio
i zaradio je svaki novčić.
Ponovno je pogledala na sat.
Bože. Da je mogla sve učiniti ispočetka, inzistirala bi da se nakon majčine
smrti doseli u njezin dom gdje je mogla paziti na njega. S druge strane, činilo se
da mu se sviđa u Briarwoodu. Sprijateljio se s mnogima. Da se preselio k njoj,
njezina svekrva ne bi bila ljubazna prema njemu.
Ponovno je pogledala na sat. Zašto g. Morris ne zove? Užasavala se od
pomisli da to mora reći djeci. Znala je da će oboje biti uzrujani. Pitala se treba li
organizirati pogreb.
Znala je da je htio da ga se sahrani na obiteljskom grobu obitelji Threadgoode
u Whistle Stopu. Znala je to. Međutim, nije znala gdje je groblje u Whistle Stopu
i postoji li još uvijek. Postala je svjesna nečega. Nakon očeve smrti, bila je zadnji
živi član obitelji Threadgoode.

72
 Knjige.Club Books

BJEGUNAC

ud Threadgoode imao je osjećaj da vozač autobusa nije baš bistar. Bio je 11

B kilometara dalje od Doma Briarwood u restoranu Waffle House preko puta
željezničkog kolodvora u Atlanti i razmišljao kako je njegova procjena bila točna.
Ranije tog jutra, nakon što je mali bijeli autobus s upečatljivim natpisom
„Dom za stare i nemoćne Briarwood“ otišao s parkirališta baptističke crkve, Bud
je izašao iz toaleta crkve gdje se skrivao. Pogledao je van i, kad je vidio da se
autobus ne vraća po njega, odjurio do velike katoličke crkve u blizini. Morao je
pronaći nekoga tko mu može pozvati taksi koji će ga odvesti do kolodvora. Ruthie
mu je kupila novi mobitel, ali ujutro je bio u tolikoj žurbi da ga je ostavio na svojoj
komodi. Nasreću, kad je došao do crkve, na parkiralištu je još uvijek bilo ljudi.
Zamolio je ljubaznu obitelj Meksikanaca koja je upravo odlazila iz crkve da mu
pozovu taksi, a otac mu je rekao da će ga oni povesti. Stali su kraj kolodvora i
pokušao im je platiti za vožnju, no nisu htjeli prihvatiti novce. Umjesto toga, baka
mu je dala sličicu Djevice iz Guadalupea. Bilo mu je drago što je ima. S obzirom
na to što je isplanirao, trebala mu je sva pomoć koju može dobiti.
Nije htio nikoga uzrujati, niti nestati zauvijek. Samo se htio provozati vlakom.
To nije bila ishitrena odluka. Već je neko vrijeme planirao današnju pustolovinu.
Zadnjih nekoliko mjeseci, svake druge nedjelje vozio bi se različitim autobusima
samo da bi zbunio zaposlenike doma.
Uspio je provjeriti vozni red vlakova, a prošlog se petka ušuljao u ured nove
pomoćnice ravnatelja dok je bila na ručku i ispisao povratnu kartu. Išao je vlakom
Amtrak od Atlante do Birminghama i istog se dana vraćao u Atlantu. Nadao se da
će se vratiti u dom na vrijeme za večeru. Ako će sve ići po planu, nitko neće
ni primijetiti da ga nema. Nije htio uzrujati Ruthie. Već je ionako previše brinula
o njemu.
Toliko se veselio ovom putovanju. Kad je bio dijete, teta Idgie bila je u dobrim
odnosima sa svim radnicima na kolodvoru u Whistle Stopu, a vlakovođe bi mu,
znajući koliko voli vlakove, dozvolili da se vozi s njima do Atlante i nazad.
Njegovoj se majci to nije sviđalo, ali pustila bi ga da ode dokle god bi se vratio
kući prije mraka. Kako su to bila zabavna putovanja. Vlakovođe su mu dali da
potrubi na svim križanjima. Na povratku kući, portir u vlaku Crescent uvijek bi
mu donio sendvič sa šunkom i sirom i veliku srebrnu zdjelu sladoleda od vanilije
iz vagona-restorana. Koliko se jednom djetetu može posrećiti?
Htio se još samo jednom provozati vlakom kraj Whistle Stopa. Čuo je da nije
mnogo toga preostalo, no i dalje ga je htio vidjeti.
73
 Knjige.Club Books

VIŠAK VREMENA

ud je pronašao svoju platformu i čekao vlak. Bio je istovremeno tužan i

B radostan. Htio je otići na ovo putovanje dok je još bio lucidan i relativno
zdrav. Znao je da se polako počinje gubiti. Jutros je izašao van bez mobitela. Ovo
mu je moglo biti posljednje putovanje u Alabamu.
Bud se godinama kleo da nikada neće biti jedan od onih starkelja koji po cijele
dane sjede i pričaju o prošlosti. No u zadnje vrijeme često je razmišljao o prošlosti.
Morao je priznati da je sad bio član kluba „Kad sam bio dječak“.
Nakon što se ukrcao na dugi vlak Amtrak za Birmingham, Bud se prošetao
hodnikom i uočio prazno mjesto kraj simpatične mlade osobe. Trebao ju je pobliže
pogledati jer joj je kosa bila svezana u neku vrstu punđe. Približio joj se i shvatio
da je dječak. - Oprosti, sinko, je li ovo sjedalo zauzeto? - pitao je.
- Nije, slobodno sjednite.
- Hvala.
Kad je sjeo, Bud ga je pitao: - Kamo putuješ danas? Ideš li za New Orleans?
- Ne, gospodine. Idem kući u Birmingham.
- Aha... Ja isto.
- I Vi ste iz Birminghama?
- Ne, ali blizu. Ja sam iz malog obližnjeg mjesta za koje vjerojatno nikada nisi
čuo, Whistle Stopa.
Mladić je rekao: - Whistle Stop? Mislim da mi je baka pričala kako se vozila
kroz grad koji se zvao Whistle Stop.
- Da?
- Da. Svake godine moji baka i djed vlakom bi išli u božićnu kupovinu u New
York.
- Odrastao sam u Whistle Stopu, ali više ga nema, kao ni mnogih drugih stvari.
Stvari se mijenjaju, vrijeme prolazi.
Dječak ga je pogledao kao da ga razumije. - Znam kako Vam je. Moja stara
četvrt jako se promijenila otkad sam bio dijete.
- Tako dakle... Ako nemaš ništa protiv, možeš li mi reći koliko godina imaš,
sinko?
- Dvadeset i dvije.

74
 Knjige.Club Books

- Blago tebi. To su odlične godine. - Bud se zatim nasmijao. - Kad malo bolje
razmislim, sve godine su odlične godine, iz mojeg iskustva. Neke su bolje od
drugih, ali svaka godina donosi nešto dobro. Kako se zoveš?
- William Hornbeck mlađi, ali zovu me Billy.
- Drago mi je što smo se upoznali, Billy. Ja sam Bud Threadgoode. Idući ću
tjedan navršiti 84 godine.
- Čovječe. Kako je to imati 84 godine?
- Ne znam još, ali mogu ti reći što je najbolje u 83. godini.
- Što to?
- Više ne osjećaš pritisak starijih kolega. - Buddy ga je pogledao i nacerio se,
a mladić se nasmijao.
- Bome, to bi bilo odlično. Ja sam na diplomskom studiju na Sveučilištu
Emory. Pritisak je velik.
- Ma daj? Što studiraš?
- Primijenjenu sociologiju.
Bud je kimnuo glavom. - Nemam pojma što je to, ali činiš se kao jako pametan
mladić. Ja sam u mirovini.
Bud je izvukao svoj stari smeđi kožnati novčanik i otvorio ga. - Ovo je
fotografija moje kćeri Ruthie kad je imala šest godina... A ovo je kad je proglašena
kraljicom maturalne večeri.
- Bila je prava ljepotica.
Bud se nasmiješio. - Hvala. I dalje je ljepotica. Ovdje je s moja dva unuka.
Izgubila je supruga prije nekoliko godina. Bilo je teško, ali sabrala se i nastavila
živjeti. Jako sam ponosan na nju. Ne znam što bih bez nje. Najbolja je kći na
svijetu. Zove me svaki dan. Jutros smo se čuli... Naravno, nisam joj rekao kamo
danas idem.
- Je li ona Vaša kći jedinica?
- Jest i bome sam dobio na lutriji kad sam je dobio.
Billy je rekao: - Ja sam sin jedinac.
- Tako mi svega. Tek smo se upoznali, a već imamo nešto zajedničko. I ja
sam sin jedinac. Sviđalo mi se biti jedinac, ali nekima to teško pada. Ruthien
suprug bio je jedinac i ta je titula došla s mnogo odgovornosti. Previše, ako mene
pitaš. Zato joj ne govorim dosta toga. Ne želim da se previše brine.
- Usput, imate jako kul jaknu.
- Hvala. Supruga mi ju je kupila. Imam je od 1959., ali još uvijek izgleda kao
nova, zar ne?
- Da. G. Threadgoode, možete li mi reći kojim ste se poslom bavili?
- Naravno. Bio sam doktor veterinarske medicine.

75
 Knjige.Club Books

- Veterinar? Kul... Jeste li oduvijek željeli biti veterinar? - Bud je kimnuo

glavom. - Skoro oduvijek. Moja teta Idgie kriva je za to. Bila je velika ljubiteljica
životinja. Otkada se sjećam, uvijek je imala nekoliko mačaka i prihvaćala bi svaku
lutalicu kilometrima uokolo. Neki su bili toliko bolesni ili ozlijeđeni da su
jedva bili živi, ali ona bi im pomogla da se oporave. Oposumi, ptice, mladunci
vjeverice, sve i svašta. Jednom joj je netko donio kokoš koja je izgubila obje noge
u nesreći, a ona se dosjetila kako joj napraviti nove noge.
- Kako je to napravila?
- Uzela je par kožnih cipela za bebe i zalijepila ih na njezine noge i kokošje
ubrzo trčala po dvorištu u ružičastim kožnim cipelama za bebe.
- Doista?
- Da, a kad bijedna cipela otpala, zalijepila bi novu. Jednom smo čak imali
aligatora bez pola repa.
- Aligatora?
- Itekako. Moj ujak Julian u to vrijeme živio je na Floridi. Pronašao ga je uz
cestu i donio joj ga. Držala ga je iza gostionice u velikoj cementnoj kadi
prekrivenoj žičanom mrežom kako ne bi pobjegao.
- Nije li to opasno?
- Bome je bilo. Jednom se oslobodio i sakrio ispod stepenica. Kad sam idućeg
jutra krenuo u školu, spuštao sam se niz stepenice, a on je iskočio i grozno me
ugrizao.
- Ne...
- O, da, skoro mi je odgrizao cijelu nogu.
Billy je bio užasnut. - O, ne... Cijelu nogu?
Bud se nasmiješio. - Dobro... Zapravo me ugrizao za nožni prst, ali priča je
odlična, zar ne?
Billy je rekao: - Da, aligator... Čovječe.
Bud se nasmiješio. Dobro će se zabaviti s ovim dečkom.

76
 Knjige.Club Books

DOM BRIARWOOD

ATLANTA, GEORGIA

D ok su stajali i gledali kako se policijsko vozilo udaljava, g. Merris se obratio

nervoznom vozaču autobusa. - Kažem ti, Jerome, ako se išta dogodi g.
Threadgoodeu i ta nas obitelj tuži... Testirat ću te na droge.
Jerome je širom otvorio oči. Nije bio drogeraš, ali ponekad bi zapalio malo
marihuane.
G. Merris ga je pogledao i rekao: - Ne, kad bolje razmislim, bolje ne. Ako
pronađu nešto, mogu nas okriviti za njegov nestanak. Ne razumijem zašto nisi
provjerio popis prije nego što si otišao.
- Provjerio sam ga, g. Merris. Kunem se, nije bio na popisu.
- Što je uopće radio u baptističkom autobusu? Trebao je biti u metodističkom
autobusu.
G. Merris okrenuo se prema voditeljici aktivnosti koja je stajala na pločniku
u blizini. - Hattie, bila si ondje kad su se ukrcavali. Znaš li zašto je g. Threadgoode
bio u baptističkom autobusu?
- Pa... Prije nekoliko mjeseci sjećam se da se ukrcao na prezbiterijanski
autobus, a prošlog tjedna bio je u autobusu za crkvu Unity. Mislim da je tjedan
prije toga bio u autobusu za crkvu Christian Scientist, ali uvijek se javio, samo
danas nije.
- Zašto je išao od jedne do druge crkve?
Hattie je slegnula ramenima. - Rekao mi je da traži duševni mir.
- O, divno - g. Merris prijezirno je rekao - zahvaljujući vama, ako se uskoro
ne pojavi, mi ćemo morati tražiti nove poslove.
Dok su se s g. Merrisom vraćali u zgradu, prišla im je Hattieina prijateljica
koja je radila u kantini i hodala uz Hattie.
- Što se događa? - šapnula je.
- G. Threadgoode je pobjegao.
- Doista?
- Da. Dao se u bijeg.
- Kada?

77
 Knjige.Club Books

- Jutros.
- Blago njemu.
- Da. G. Merris će izludjeti.

78
 Knjige.Club Books

ZABUNA

D a, g. Merris je doista bio na rubu da poludi, no mislio je da ima dobar razlog

za to. Naravno, imali su situacije kad su štićenici doma nekamo odlutali. To
je bilo očekivano s obzirom na broj bolesnika s poteškoćama s pamćenjem. No
prije bi ih uvijek našli unutar sat vremena i u krugu doma. G. Threadgoodea nije
bio preko tri i pol sata i to bi moglo g. Merrisa koštati posla. Brinulo ga je ne samo
to što su izgubili štićenika, već što su izgubili tog određenog štićenika.
Richard Merris počeo je svoju profesionalnu karijeru kao voditelj zbora u
episkopalnoj crkvi All Saints u Peachtreeju. U tu su crkvu dolazile stare bogate
obitelji iz Atlante. Kad je došlo vrijeme da odu u mirovinu, Dom Briarwood bio
je njihov prvi izbor.
Prije 11 godina, gđa Stockwell, bivša ravnateljica Doma Briarwood, doživjela
je nešto što su kasnije opisivali kao „manji živčani slom“, a g. Merrisu posrećilo
se što ga je za tu poziciju osobno preporučio nitko drugi nego gđa Martha Lee
Caldwell. Cijeli život bila je članica odbora Doma Briarwood, a roditelji njezina
supruga bih su osnivači doma.
Obitelj Caldwell donirala je teren, zgradu i sva umjetnička djela koja krase
zidove doma. G. Threadgoode nije bio član obitelji Caldwell. Bio je otac
Marthine snahe. Unatoč tome, g. Merris nije nipošto htio razljutiti Marthu Lee.
Znao je da ako se nešto loše dogodi gospodinu Threadgoodeu, on je gotov. Mrtav
i pokopan.
G. Merris vratio se u ured, sjeo za radni stol, uzeo bombone iz ladice i pozvao
gđicu Poole.
- Jesi li nazvala njegovu kćer?
- Jesam.
- Slušaj, kad ste pričale, jesi li zvučala jako zabrinuto? Moramo što dulje i što
više ublažiti situaciju.
- Rekla sam što ste rekli da kažem, da smo izgubili njezina oca i da ćete joj se
kasnije javiti s detaljima.
- U redu. Jesi li još štogod rekla?
- Ne, gospodine. Nisam znala što reći.
- Dobro. Idem se riješiti toga. Molim se Bogu da nije nazvala svoju svekrvu.
G. Merris pogledao je u ogledalo, nagnuo tupe udesno i pripremio se za
potencijalno težak telefonski razgovor. S obzirom na okolnosti, morao je zvučati

79
 Knjige.Club Books

što je ležernije mogao. - Neka tvoj glas bude vedar - rekao je - i budi smiren. -
Nasmiješio se i okrenuo broj. Ruthie se javila nakon prvog zvona.
- Halo?
- Gđo Caldwell - rekao je - Richard Merris pri telefonu. Kako ste? Draga
gospođo, znam da Vas je gđica Poole nazvala i ukratko vam rekla što se dogodilo.
- Jest... Nazvala me.
- Ne želim Vas gnjaviti, ali gđo Caldwell, iskreno mislim da situacija nije
toliko ozbiljna. Znam da je grozno što u ovom trenutku ne znamo gdje je, ali
kladim se da ćemo se jednog dana svi smijati tome.
Ruthie je sjedila i pitala se tko je ovdje lud, ona ili on?
- G. Merris... Ne razumijem. Zašto bih se smijala zbog gubitka oca?
- Nisam Vas mislio uvrijediti. Htio sam reći da ćemo se smijati što smo se
toliko brinuli kad ga pronađemo živog i zdravog.
Tehnički, nismo ga izgubili. Izašao je iz autobusa i odšetao nekamo.
- Što?
- Da. Zaposlenici su mi rekli da bi se svake nedjelje ukrcao na pogrešan
autobus. Nerado ovo govorim, ali iskreno, gđo Caldwell, mislim da nam je
smjestio i da je ovu... Ovaj... Malu pustolovinu cijelo vrijeme planirao i da to nije
bio previd s naše strane. No uvjeravam Vas da poduzimamo sve što možemo.
Ruthie se zavrtjelo u glavi.
- Čekajte... Čekajte malo. Kakav autobus? Tako sam zbunjena. Nije li moj
otac mrtav?
Srce g. Merrisa skoro je prestalo kucati. - Mrtav? Jeste li čuli nešto? Je li Vas
netko nazvao?
- Da. Gđica Poole me nazvala i rekla da je moj otac jutros preminuo.
- Molim? Rekla je da je Vaš otac mrtav?
- Mislim da je to rekla.
- Vaš otac nije mrtav. Samo je nestao. Bože na nebesima, možete li pričekati
trenutak, gđo Caldwell? - Stavio je ruku preko slušalice i zaderao se. - Gđice
Poole, DOĐITE OVAMO... SMJESTA! Gđo Caldwell, morat ću Vas ponovno
nazvati. Moram nekome dati otkaz.
Janice Poole, koja je već neko vrijeme znala da joj se ovo sprema, već je
potiho spakirala nekoliko svojih osobnih predmeta u kutiju i krenula prema izlazu.
Neka vrag nosi njezinu Toyotu. Kupit će si bicikl.

Nakon što je poklopila slušalicu, Ruthie se slomila i rasplakala. Upravo je

proživjela najgore sate svojeg života. U mislima je već pokopala svojeg oca da bi
sad iznenada doznala da je živ. Osjetila je ogromno olakšanje. Srećom, nije
nazvala djecu i uzrujala ih ni za što. Tata je živ. Toliko brige ni za što. Onda joj

80
 Knjige.Club Books

je polako sinulo. Da, živ je, ali g. Merris kaže da ga još uvijek ne mogu naći.
O, Bože. Sada nije znala treba li ili ne treba biti zabrinuta zbog njega. Njezin je
otac već prije znao raditi gluposti. Ako je ovaj nestanak jedna od njegovih
neslanih šala, kad se vrati, ubit će ga.

81
 Knjige.Club Books

AMTRAK

VAGON 6
Sjedala br. 11 i 12

B ud Threadgoode i Billy Hornbeck uvukli su se u razgovor.

Billyja je impresioniralo što je Bud bio veterinar i htio je čuti više o tome,
a Bud je bio sretan što može pričati o tome i podijeliti neka svoja iskustva s njim.
- Naravno, imao sam sreće - rekao je. - U svojem sam poslu uglavnom
susretao ljubazne ljude, ali upoznao sam nekoliko pokvarenih ljudi. Znaš, Billy,
možeš mnogo toga zaključiti o nekome po načinu na koji postupaju prema svojim
životinjama. Volim ljude i mogu im mnogo toga oprostiti, ali nikada ne mogu
oprostiti ljudima koji zlostavljaju životinje. Moja teta Idgie imala je isti stav.
Jednom joj je netko zaprijetio da će ubiti njezinu mačku. Tada nisu postojale
udruge za zaštitu životinja i nisi mogao nikome prijaviti to. Morao si uzeti stvar u
svoje ruke.
- Je li ona to učinila?
- O, da. I skoro je završila u zatvoru zbog toga.
- Doista?
- Sve je počelo kad je Arvel Ligget iz Pell Cityja počeo dolaziti u Whistle
Stop i gnjaviti sve žene u gradu, vrebati mlade djevojke i slične stvari. Bio je baš
loš momak. Uglavnom, dolazio je u gostionicu i provodio vrijeme ondje, ali
jednog dana je sjedio za šankom i počeo dobacivati lascivne komentare mojoj
majci. Teta Idgie je u sekundi bila kraj njega, zgrabila ga za ovratnik, izbacila ga
na ulicu i rekla mu neka se više nikada ne vrati u gostionicu.
- Ozbiljno?
- O, da. Arvel je bio jako ljut što ga je na takav način izbacila. Vidio je veliku
bijelu mačku tete Idgie kako šeće gostionicom i nekome rekao da će se prvom
prilikom vratiti u gostionicu i ubiti je kako bi joj se osvetio. Čovječe, kad je teta
Idgie čula što prijeti učiniti, sjela je u svoj automobil, odvezla se do Pell Cityja i
pronašla ga za biljarom. Rekla mu je da će ga upucati ako se ikada na manje od
10 metara približi gostionici ili njezinoj mački.
- Čovječe... Je li se ikada vratio?
- O, da, vratio se.

82
 Knjige.Club Books

- Što se dogodilo?
- Bio sam jako mlad, ali dobro se sjećam te noći. Kad je ispalila sačmaricu,
prestrašio sam se kao nikada u životu.

83
 Knjige.Club Books

WHISTLE STOP, ALABAMA

1933.

nogi momci koji su igrali biljar s njim u Pell Cityju čuli su kako je Idgie
M vikala na Arvela, a njega je to još više razljutilo. Neće mu neka ženska
prijetiti, niti naređivati. Ta je mačka gotova.
Nekoliko tjedana kasnije, oko tri sata ujutro, Arvel se došuljao do gostionice
s bejzbolskom palicom i nožem u ruci. Hodao je jako tiho kraj vrta i kokošinjca.
Približavao se stražnjem dijelu gostionice i vidio Idgienu veliku bijelu mačku
kako spava na vrhu stepenica, okupana mjesečinom. Prilazio joj je sve bliže i
tepao: - Mic, mic, mic.
Čimje Idgie čula kokodakanje kokoši, ustala je iz kreveta. Kad ih je opet
začula, stala je uz prozor. Provirila je kroz zavjesu u trenutku kad se Arvel Ligget
približavao gostionici. Na vršcima prstiju došetala je do svoje sačmarice koju je
držala uz vrata i uzela je u ruke. Čekala je dok nije bio udaljen metar i pol, možda
dva, onda je nogom otvorila stražnja vrata i povikala: - Bježi ako ti je stalo do
života, kurvin sine! - Brojala je do tri i povukla okidač. Nakon iznenadnog praska,
Ruth se uspravila u krevetu i vrisnula, Buddy je počeo plakati, a svi psi u gradu
počeli su lajati. Uskoro je nastao pakao. Svjetla su se upalila u svakoj kući, a ljudi
su istrčali na dvorište u pidžamama i pitali se što se dogodilo.
Nekoliko sati kasnije, baš kad je sunce izlazilo, šerif Grady Kilgore odvezao
se do gostionice gdje su ga Idgie i Ruth čekale. Idgie više nije bila u spavaćici.
Obukla se očekujući da će je privesti i odvesti u zatvor. Prestrašeni Buddy
grčevito se držao za nju, a Ruth je plakala.
Idgie je pogledala šerifa Gradyja kad je ušao. - I... Jesam li ga ubila?
Grady je sjeo za stol i stavio šešir na glavu. - Ne... Nisi ga ubila.
- Hvala nebesima - rekla je Ruth s olakšanjem.
- Ali još je uvijek u bolnici. Zadnji put kad sam ga vidio, još uvijek su vadili
sačmu iz njega. Kamo si, pobogu, ciljala, Idgie?
- U njegova leđa, zašto?
- Onda se najvjerojatnije okrenuo jer ga nisi pogodila u leđa.
- Gdje sam ga pogodila?

84
 Knjige.Club Books

Grady se nasmijao. - Recimo samo da neko vrijeme neće prilaziti mladim

damama. Možda nikada, kako je krenulo. Ruth, natoči mi kave, molim te. Malo
mlijeka, bez šećera.
- Hoće li me tužiti? - pitala je Idgie.
- Htio je, ali objasnio sam da je najbolje da to ne učini. - Ruth je natočila kavu
i dala mu je.
- Hvala, Ruth. Uvjerio sam ga da je bolje da se vrati u Pell City i više nikada
ne dođe ovdje. Rekao sam mu da ne mogu jamčiti njegovu sigurnost ako se vrati.
- Što je rekao?
- Rekao je da si luđakinja koju treba zatvoriti za dobrobit cijele zajednice.
- Što si rekao na to?
- Složio sam se s njim.
Onda je ušla bijela mačka s jednim okom, skočila na stol i pokušala popiti
Gradyjevu kavu. Grady je brzo zgrabio šalicu, pogledao je i rekao: - Da ti kažem,
ti si jedna jako sretna mačka. Da te Ligget sinoć uhvatio, danas bi bila mrtva. -
Grady je ispio zadnji gutljaj kave i ustao. - Moram napisati izvještaj... Slučajno si
ga upucala.
Ruth je s velikim olakšanjem rekla: - Hvala ti, Grady.
- Molim.
Došao je do vrata, okrenuo se i rekao:- Idgie, može jedna usluga?
- Naravno, Grady, bilo što.
- Ako ćeš ikada pucati u mene, daj me barem upozori prije, da se mogu
okrenuti, može?

Šerif Grady Kilgore znao je Idgie otkada su bili djeca i vidio ju je skoro svakoga
dana svojeg života. Kad je odrastao, češće bi jeo u gostionici nego kod kuće, što
je izvrsno odgovaralo Gladys Kilgore. Manje kuhanja za nju. No kada je tog jutra
otišao od njih, bilo mu je drago da se Idgie preplašila i pomislila da ide u zatvor.
Bila je previše divlja i nepromišljena za vlastito dobro. Svi su znali da ju je Ruth
jednom ostavila zbog toga što je pila i kockala u klubu kraj rijeke. Ako neće paziti,
jednog dana može učiniti nešto ludo i uvući se u prave probleme. Probleme iz
kojih je neće moći izvući. No za sada neće dozvoliti da je Arvel Ligget tuži.
Ligget je to zaslužio, ali nije joj to htio reći jer je nije htio potaknuti da još nekoga
upuca. Svatko tko bi ubio nedužnu malu macu zaslužuje to. Grady je bio visok i
izgledao je opasno, ali imao je meko srce.

Arvel Ligget nikada se nije vratio u Whistle Stop. Previše se bojao šerifa Kilgorea.
No tog se dana zakleo da će Idgie Threadgoode, ako ikada naiđe na nju negdje
izvan grada, platiti za to što mu je učinila.

85
 Knjige.Club Books

U VLAKU AMTRAK

VAGON 6
Sjedala br. 11 i 12

asnije, kad su obojica zaključili da su gladni, Bud i Billy otišli su do sendvič-

K bara i vratili se sa sendvičima od šunke i sira omotanima u celofan. Bud dugo
nije putovao vlakom, a taj mali sendvič-bar bio je daleko od lijepih starih
formalnih vagona-restorana koji su nekada bili u vlakovima. No nije ništa rekao.
Samo je naručio sendvič od šunke i sira i Coca-Colu.

Dok su ručali, Bud je Billyju ispričao priču kako je izgubio ruku, a teta Idgie mu
je dala nadimak Stump18. - Jako me pogodilo i mučilo to. Rekla je da je bolje da
sam sebe prozovem Stump prije nego što mi netko drugi da taj nadimak. - Bud se
nasmijao. - Čak je organizirala pogreb za moju ruku. Jedno vrijeme sam se
odazivao na taj nadimak dok me moja majka nije natjerala da prestanem.
Moja majka je bila jako pristojna, a teta Idgie nije imala mrvicu pristojnosti u sebi.
Uvijek bi se šalila i glupirala. Svi su znali da, ako te treba nasmijati, ona je uvijek
bila za dobar provod i mnogo zabave.
Vlak je do sada bio na pola puta do Birminghama. - Zvuči kao da ste se jako
zabavljali odrastajući u toj gostionici - rekao je Billy.
Bud se nasmiješio. - Jesam. Znao sam sve radnike na kolodvoru. Svi bi došli
na doručak. Svi su jeli ondje, ali imali smo i mnogo posjetitelja koji su čuli za
gostionicu i nikada nisi znao tko bi se mogao pojaviti na vratima. Ondje sam
upoznao mnoge zanimljive ljude. Ijednu prilično zanimljivu lutku, također.
- Koga?
Bud se nasmijao. - To je duga priča.
- Volio bih je čuti - rekao je Billy i odgrizao komad sendviča.

18
eng. stump, batrljak (op. prev.)
86
 Knjige.Club Books

WHISTLE STOP, ALABAMA

1937.

ednog vrućeg sparnog popodneva u kolovozu, ispred gostionice je stao

J tamnozeleni automobil marke Packard s kartonskim plakatom na stražnjoj
strani na kojem je pisalo „Obitelj Oatman, pjevači koji putuju radi Isusa“.
Nekoliko minuta kasnije, velika žena se izvukla sa stražnjeg sjedala i prišla
vratima gostionice, otvorila ih, zakoračila unutra i glasno rekla: - To sam ja,
Minnie Oatman! Došla sam kušati poznate pohane zelene rajčice19. Jesam li na
pravom mjestu?
Ruth je iznenađeno pogledala ženu koja je bila široka kao vrata kroz koja je
upravo prošla i ostala bez riječi, ali Idgie, koja je njezino lice vidjela na posteru
na telefonskoj govornici u Gate Cityju, smještaju je prepoznala i rekla: - Stvarno
jeste gđa Oatman. Uđite.
- Odlično. Dečki i ja pjevali smo na večernjoj misi u Gate Cityju i rekla sam
svojem suprugu Ferrisu da neću otići iz Alabame dok ih ne kušam.
Minnie se dogegala do šanka i pogledom prešla preko visokih stolaca. - Dušo,
morat ćeš mi naplatiti duplo. Ne stanem na tu sićušnu stolicu. - Teško je ustala,
sjela na dva stolca i pitala Idgie: - Kako se zoveš, dušo?
- Ja sam Idgie, a ovo je Ruth.
- Pa baš mi je drago. Dečke sam ostavila da spavaju u autu. Radije bi spavali
nego jeli, ali ne i ja. Dajte mi tanjur pohanih zelenih rajčica i sladak čaj. - Sipsey
je provirila kroz vrata kuhinje i pogledala Minnie. Minnie ju je uočila i viknula: -
Vidim li ja to Sipsey Peavey?
Sipsey je rekla: - Da, gospođo.
- Draga moja, ona ženska koja mi je rekla za vas kaže da si najbolja kuharica
u Alabami. Je li to točno?
Sipsey je zahihotala. - Jest, gospođo.
Sedmogodišnji Buddy Threadgoode ušao je u gostionicu na putu do svoje
sobe u trenutku kad je Minnie naručivala još jednu porciju pohanih zelenih rajčica

19
Osim što je naslov prethodnog romana autorice, pohane zelene rajčice tradicionalno je
comfort food (hrana za utjehu, domaća hrana) jelo s američkog Juga. (op. prev.)

87
 Knjige.Club Books

i pola kolača od kokosa za van. Idgie ga je zgrabila za stražnju stranu majice dok
je prolazio kraj nje. - Hej... Stani. Želim te upoznati s nekime. Buddy, ovo je
gđa Oatman. Ona i njezina obitelj su gospel pjevači.
Buddy je širom otvorio oči. Nikad prije nije vidio nekoga toliko debelog.
- Bok Buddy - rekla je Minnie. Pogledala ga je i pitala: - Gdje ti je ruka,
mišiću?
Ruth se uskočila. - Doživio je nesreću, gđo Oatman. - Minnie je napravila
tužnu grimasu i rekla: - Joooj, kakva šteta... Kako kažu, Bog dao, Bog uzeo.
Koliko godina imaš?
Buddy je uspio tiho progovoriti: - Sedam.
- Sedam? Kako lijepo. Imam nekoga u autu tko bi te volio upoznati.
Pogledala je u Idgie: - Dušo, daj odi ondje i probudi Floyda i kaži mu da
dovede Chestera. Želim da upozna nekoga.
Nekoliko minuta kasnije, razbarušen muškarac ušao je noseći malu drvenu
lutku za trbuhozborce s crvenim drvenim usnama, obojanim pjegama, plavom
perikom i malom crvenom kaubojskom kapom na glavi. Profesionalno ime bilo
mu je Chester i bio je jedina lutka za trbuhozborenje na svijetu koja citira Bibliju
i pjeva gospel.
Minnie je rekla: - Chesteru, ovo je Buddy... Pozdravi ga. Chester je iznenada
oživio. Pogledao je u Buddyja, zatreptao očima, pomaknuo obrvama gore-dolje i
rekao: - Bok, Buddy. Kako si?
Buddy je u šoku otvorio usta. Nikada u životu nije vidio išta slično. - Dobro
sam - rekao je, jedva čujno.
Chester je nastavio: - Koliko imaš godina, Buddy?
- Sedam.
- Opa! I ja isto! Hoćeš li biti moj najbolji prijatelj? - Buddy je kimnuo glavom.
- Da.
- Izvrsno! Rukujmo se. - Chester je ispružio svoju malenu drvenu ruku i
Buddy se rukovao s njim.
Zatim je Minnie rekla: - Hej, Chesteru. Daj otpjevaj nešto Buddyju.
Chester je veselo odgovorio: - U redu, Minnie! - Zatim je pogledao u Floyda.
- Hey, Floyde. Koju pjesmu da otpjevam?
Floyd je slegnuo ramenima i rekao: - Možda „Ridin the Range for Jesus“20?
Ih „When It’s Round-Up Time Up Yonder“?21 Chester je pogledao u Buddyja. -
Koju bi ti htio čuti?
- Ovaj... Ovu prvu?

20
hrv. „Pazim na stado (krdo) u ime Isusa“ (op. prev.)
21
hrv. „Kad ćemo se okupiti ondje gore (u Raju)?“ (op. prev.)

88
 Knjige.Club Books

- Odličan izbor, Buddy, to mi je jedna od omiljenih. - Minnie je ustala,

došetala do starog glasovira u kutu, sjela i počela svirati dok je Chester pjevao i
jodlao „When It’s Round-Up Time Up Yonder“.
Do sada su ljudi u gradu čuli da je poznata gospel pjevačica Minnie Oatman
bila u gostionici. Gostionica se brzo popunjavala.
Opal Butts i nekoliko dama koje su još uvijek imale mrežice i uvijače u kosi
prve su došle iz kozmetičkog salona u susjedstvu.
Kad je Chester završio pjevati, one su zapljeskale. Zatim je netko na samom
kraju gostionice viknuo: - Minnie, možete li nam otpjevati barem jednu pjesmu?
Minnie je pogledala uokolo, primijetila da je privukla publiku i rekla: -
Naravno, dušo. - Onda je počela svirati i pjevati iz sveg glasa svoju poznatu
izvedbu pjesme „Can’t Wait to Get to Heaven“22. Nakon toga, nastao je red za
njezin autogram. Njezin suprug Ferris Oatman konačno je ušao i viknuo: -
Minnie, dođi, draga. Moramo do pet sati biti u Pine Mountainu.
Nakon što je obitelj Oatman napustila grad, Buddy je još uvijek bio zapanjen
i malo zbunjen cijelim iskustvom. Rekao je: - Teta Idgie... Je li Chester pravi
dječak?
- Naravno. Pogledao te ravno u oči, nije li? I progovorio je.
- Da, ali tako je malen. Zašto je toliko malen?
- Znaš, Buddy, u tome je stvar, svi su drugačiji. Neki imaju jednu ruku, neki
dvije. Neki su debeli, neki su mršavi, neki su maleni... A neki ljudi poput mene
su pametni. - Idgie je pogledala u Ruth i rekla: - A neki ljudi koje znam nisu baš
jako pametni.
Ruth je zgrabila pogačicu23 i bacila je prema njoj. Idgie se izmaknula i
nasmijala. Ruth je pričekala dok se Idgie nije okrenuta i bacila još jedno pecivo
koje se odbilo od Idgiene glave. Idgie ju je pogledala držeći se za glavu. - Hej!
Ruth se osmjehnula i pravila blesava. - Što? - pitala je.
- Pogodila si me pogačicom.
Ruth je namignula Buddyju. - Kakvom pogačicom? Nisam vidjela nikakvu
pogačicu. -Idgie je rekla: - Buddy, ti si to vidio.
Buddy je rekao: - Ne. Ništa nisam vidio.
Idgie im je oboma isplazila jezik i otišla u kuhinju.

22
hrv. „Jedva čekam doći u raj“ (op. prev.); ujedno i naziv jednog od romana autorice Fannie
Flagg (op. ur.)
23
Eng. biscuit, tradicionalno pecivo s američkog Juga, najčešće se priprema s mlaćenicom i
čest je prilog mnogim jelima, (op. prev.)

89
 Knjige.Club Books

Kasnije te večeri, kad ga je Ruth ušuškala za spavanje, Buddy je rekao: - Mama,

Chester mi se jako svidio. Jesam li se i ja njemu svidio?
- Sigurno jesi, dušo. Potpisao ti se na fotografiju, nije li?
- Hej, mama, misliš li da bi mi Chester mogao napisati neko pismo? Bi li mi
mogao biti prijatelj za dopisivanje?
Dok je Buddy spavao, malog Chestera vratili su u njegov kofer i krenuli iz
Georgije u drugi grad, ne znajući koliko se svidio Buddyju, niti da će Buddy s
vremena na vrijeme dobiti razglednicu s jednog od mnogih mjesta gdje su putovali
na kojoj bi pisalo: Bok, Buddy - s potpisom - Tvoj prijatelj, Chester.

90
 Knjige.Club Books

THE WEEMS WEEKLY

(Tjedni bilten grada Whistle Stop, Alabama)

17. kolovoza 1937.

NAŠ IZNENADNI GOST

Sigurna sam da još uvijek nismo došli k sebi što su poznate osobe svratile
u naš grad. Sad kada razmislim i ne želim se hvaliti, ali mislim da sam ja
kriva za to.
Prošlog smo tjedna Wilbur i ja otišli u Gate City na nastup gospel
pjevača iz obitelji Oatman. Kakav su samo nastup priredili! Nikada nisam
ništa slično čula ni vidjela. Da citiram časopis Gospel: „Nikada nećete
čuti niti vidjeti bolju pjevačku grupu od obitelji Ferrisa i Minnie Oatman.“
Čekali smo u redu za autograme, a dok je Minnie potpisivala moj album,
spomenula sam joj da, ako će biti u blizini, navrati u gostionicu Whistle
Stop i kuša poznate Sipseyine pohane zelene rajčice. Znala sam da voli
dobru hranu. Na našu sreću, to je i učinila!
Velečasni Scroggins bio je jako sretan što smo u subotu zaradili
mnogo novaca na crkvenoj dvorišnoj rasprodaji. Zadnje kad smo
prebrojavali, skupili smo 82 dolara. Rasprodaja se održala u dvorištu kuće
moje susjede Ninny Threadgoode, a sastojala se od kolekcionarskih
predmeta, ručno izrađenih deka te pita i kolača koje su susjede donirale.
Wilbur, moja bolja polovica, došao je pomoći te, kao i inače, zaspao na
stolcu. Opal Butts mu je prišla i ispred njega stavila znak „Dajte ponudu“.
Nažalost, dobili smo samo jednu ponudu od udovice iz Gate Cityja za pet
dolara koju je Opal prihvatila. Morala sam ga otkupiti! Ali dobro, bilo je
to u dobre svrhe.
Neki dan načula sam nešto u gostionici: „Postoje dva načina kako
sigurno izbjeći plaćanje alimentacije. Nemoj se ženiti. Ako se oženiš,
nemoj se rastavljati!“
... Dot Weems...

91
 Knjige.Club Books

VLAK AMTRAK

DAR

ud i Billy nastavili su razgovarati, a Billy je rekao: - Gospodine, uz dužno

B poštovanje, je li Vam ikada bilo žao zbog Vaše situacije, što ste izgubili ruku
tako mladi?
Bud se nasmiješio. - O, da. Neko sam vrijeme mislio kako sam jadan, da je
moj život gotov, da nikada neću uspjeti u životu i zašto bih se uopće trudio. Bio
sam na putu da postanem prvoklasni kreten, ali znaš, sve se to promijenilo. Mogu
ti točno reći kada. - Jeste li dobili protezu ili nešto slično?
- Ne, nešto bolje od toga. Počelo je jednog Božića i završilo na Božić iduće
godine. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. - Zatim se osmjehnuo. - Tog su Božića
svi u gradu znali što ću dobiti. Svi osim mene, ali znao sam da se nešto kuha. Moja
prijateljica Zločesta Ptica me zafrkavala. Rekla bi: „Znam što će ti Djed Božićnjak
darovati“, i onda bi otišla. Netko drugi bi mi rekao: „Znam nešto što ti ne znaš.“
Trudio sam se saznati o čemu se radi, ali nitko mi nije htio ništa reći. Bio sam
užasno frustriran jer sam znao što želim dobiti. Toliko sam jako to htio da me bilo
strah ikome to reći. Bilo me strah da neću to dobiti i da će mama i teta Idgie znati
da ću biti razočaran ako to ne dobijem.
Tada sam još uvijek vjerovao u Djeda Božićnjaka, pa sam napisao pismo,
napisao da ga šaljem na Sjeverni pol i osobno ga dao gđi Weems koja je radila u
pošti kako bi stiglo na vrijeme. - Bud se nasmiješio. - Naravno, tada nisam znao
da je gđa Weems pročitala sva pisma Djedu Božićnjaku i roditeljima rekla što
njihova djeca žele dobiti za Božić. Mama i teta Idgie cijelo su vrijeme znale što
želim.

92
 Knjige.Club Books

BOŽIĆNA TRADICIJA

WHISTLE STOP, ALABAMA

1937.

P rve godine kad su Idgie i Ruth otvorile gostionicu, kao zahvalu svojim
kupcima radile su na Božić i pozvale sve na besplatan objed.
Tog prvog Božića ujutro, kad je Ruth otvorila vrata, iznenadilo ju je koliko je
ljudi čekalo vani. Gotovo su svi stanovnici bili ondje, uključujući nekoliko
stranaca koji su čuli da će gostionica biti otvorena. Svi su bili dobrodošli.
Muškarci, žene, djeca, putnici u vlakovima, čak i psi i mačke.
Svake godine nakon toga, počele bi kuhati 23. prosinca. Morale su. Božić u
gostionici sada je postala gradska tradicija. Tijekom Velike depresije pokloni koje
bi Ruth i Idgie omotale i stavile pod božićnu jelku bili bi jedini pokloni koje bi
siromašna djeca dobila te godine. Bilo je mnogo hrane. Sipseyin sin, Veliki
George, pobrinuo bi se za to da uvijek ima dovoljno mesa s roštilja. Nekoliko dana
prije Božića, Idgieni prijatelji lovci donijeli bi mnogo divljih purana koje bi one
pripremile i napunile brusnicama. Imali su pohanu piletinu, kotlete, mnogo pire-
krumpira, mesni umak, piletinu, okruglice, domaća peciva, kukuruzni kruh i
pogačice te barem deset različitih vrsta deserata. Mnogi radnici na kolodvoru koji
su živjeli u gradu bili su neoženjeni i nisu imali gdje biti za Božić. Gostionica je
bila njihov dom. Idgie su donijeli mnogo boca 75-godišnjeg bombona iz
Kentuckyja koje je ulila u papirnate čaše nadajući se da će tako obmanuti
velečasnog Scrogginsa. Naravno, to joj nije uspjelo, pogotovo kad se nekolicina
toliko napila da su pali sa stolaca.
Kao i uvijek, 1937. svi su se stanovnici grada zabavljali. Svi osim Buddyja.
Već je bilo dovoljno grozno što je dječak iznenada izgubio ruku, ali Buddy je bio
izvrstan sportaš i sanjao je da će postati bejzbolski bacač nekog kluba iz prve
bejzbolske lige ili da će postati zvijezda američkog nogometa. Nije pričao o tome,
ali rijetko kad bi se otišao igrati van. Ostao bi u svojoj sobi i prvi put u svojem
životu počeo je imati blage izljeve bijesa. Tog Božića, nakon što je imao izljev
bijesa pred tetom Ninny i ujakom Cleom, Idgie je shvatila da je Buddy uzrujaniji
nego što je mislila.
Idgie je imala prijateljicu Evu Bates koja je s ocem vodila krčmu uz rijeku
Warrior. Idgie je predosjećala nešto. Eva je imala otprilike deset pasa koje je

93
 Knjige.Club Books

držala u dvorištu. Idgie je htjela da Buddy vidi jednog psića. No postojao je

problem. Idgie je Ruth nešto obećala i jako je riskirala, ali mislila je da će se
isplatiti, no samo ako će Buddy obećati da neće ništa reći. Nakon što su ušli u
automobil, rekla je: - Buddy, danas te vodim nekamo, ali ne smiješ to nikome reći
jer...
- Znam. Jer ću te uvući u nevolje ako nešto kažem, zar ne?
- Tako je. Obećaješ li?
- Obećajem.
- Časna pionirska?
- Da, gospođo.
- U redu onda. - Idgie je upalila motor i krenula prema rijeci.
Dovezli su se do drvene kućice i parkirali automobil, a Idgie je Buddyja
ostavila u automobilu, otišla na trijem i razgovarala sa ženom koja je imala
jarkonarančastu kosu. Sjedio je neko vrijeme kad je odjednom primijetio psića s
tri noge kako skakuće i trči po dvorištu s ostalim psima. Baš kako se Idgie nadala,
Buddyja se to dojmilo. Psić nije bio svjestan da mu nedostaje noga. Bio je sretan
što je živ. Nije imao nikakav hendikep. Izašao je, pozvao psića do ograde, nagnuo
se i pomazio ga, a on mu je izlizao cijelu ruku.
Kad se Idgie vratila u automobil, Buddy je rekao: - Teta Idgie, jako mi se
svidio onaj maleni smeđi psić. Nema nogu, ali i dalje je sladak, nije li?
Idgie je pogledala psića i rekla: - Jest. Štoviše, mislim da je najslađi od svih
psića ovdje. - Mahnula je Evi i odvezli su se.

Eva Bates bila je pomalo ozloglašena osoba u tom području, kao i njezin otac,
Veliki Jack Bates, vlasnik kampa The Wagon Wheel i kluba ribolovaca kraj
rijeke. Turističke kolibe iza kluba bile su naširoko poznate po takozvanim
„nedoličnim radnjama“. Veliki Jack Bates, povremeni krijumčar, također je
organizirao ilegalno kockanje u stražnjoj prostoriji kluba gdje bi partije pokera s
velikim ulozima ponekad postale opasne. Šuškalo se da su ondje bila ubijena
dvojica muškaraca. Jedan zbog varanja, drugi zbog nepridržavanja oklade. To
mjesto nipošto nije bilo sigurno, ali Idgie je onamo išla s bratom otkad je imala
osam godina i igrala poker otkad je imala dvanaest godina. Odlično joj je išlo.
Kad se Ruth tog ljeta iselila iz Whistle Stopa u rodni grad Valdostu kako bi
se udala, više nitko nije mogao kontrolirati Idgie. Većinu je vremena provodila u
klubu s Evom i Jackom. Idgie nije bilo briga što su ih takozvani pristojni ljudi iz
Whistle Stopa osuđivali, niti što je velečasni Scroggins propovijedao protiv zla u
klubu, „te opasne jazbine nemorala koja kvari našu mladež.“ Eva i Veliki Jack bih
su Idgieni prijatelji. Ona je voljela njih i oni su voljeli nju.
No nešto kasnije, Ruth je ostavila svojeg supruga i vratila se u Whistle Stop.
Kad su se ona, Idgie i maleni Buddy doselili u gostionicu, stvari su se promijenile.
Prve tri godine Idgie bi se iskrala noću i otišla piti i kockati u klub, a Ruth bi cijelu
94
 Knjige.Club Books

noć probdjela od zabrinutosti. Naposljetku je Idgie previše puta došla pijana

doma. Zadnji se put pojavila u pet sati ujutro s krvavim nosom. Potukla se s nekim
za stolom za poker. Idućeg dana Ruth je uzela Buddyja i iselila se.
Rekla je Idgie: - Volim te, ali ne mogu živjeti ovako, pitajući se jesi li mrtva
ili te netko upucao.
Ruth se nije vratila sve dok joj se Idgie nije zaklela na Bibliju da više nikada
neće otići u klub.

95
 Knjige.Club Books

GODINU DANA KASNIJE

WHISTLE STOP, ALABAMA

4. prosinca 1938.

Buddy se nadvio nad stolom i s ozbiljnim izrazom lica pažljivo pisao pismo.

Dragi Djede Božićnjače,

zovem se Buddy Threadgoode mlađi i živim u stražnjoj prostoriji
gostionice Whistle Stop u Alabami. Imam osam godina i bio sam jako
dobar. Ako želiš, pitaj moju majku. Zove se Ruth. Želim samo jedan dar
ove godine. Ne znam postojiš li, ali jako želim psa. Adama kaže da nije
dobro imati psa na mjestu gdje se poslužuje hrana, ali teta Idgie kaže da
ga možemo nabaviti jer imamo druge životinje. Zato te jako, jako, jako
molim za psa. Obećajem da ću se brinuti za njega i zauvijek ga voljeti.
Tvoj prijatelj, Buddy Threadgoode mlađi

96
 Knjige.Club Books

WHISTLE STOP, ALABAMA

5. PROSINCA 1938.

ožićna zabava u gostionici bila je pri kraju. Svi su se najeli koliko su mogli,
B sretni zbog želudaca punih ukusnom hranom i svih darova koje su otvorili.
Djed Božićnjak je otišao za Sjeverni pol, a Buddy je suzbijao suze. Peggy Hadley
je dobila svoju lutku, Jessie Ray Scroggins dobio je novu zračnu pušku, a Buddy
je dobio mnogo donjeg rublja i crveni kaubojski šešir, ali nije dobio jedino što je
zaista htio.
Kad su otpjevali sve božićne pjesme, Dot Weems je poklopila poklopac starog
glasovira. No nitko nije odlazio kući.
Idgie, koja neko vrijeme nije bila na zabavi, ušla je kroz kuhinju, okrenula se
oko sebe i rekla: - Hej, Buddy, pogodi što se dogodilo. Djedica je došao i ostavio
dar za tebe. Da odem po njega? Buddy je dignuo pogled. - Da.
Buddy nije znao da su sve oči bile uprte u njega. Svi su znali što će se dogoditi.
Idgie se vratila s velikom bijelom kutijom u rukama. Stavila ju je na pod,
uklonila poklopac, a iz nje je iskočio maleni psić s tri noge. Bio je toliko sretan
što više nije u kutiji da je trčao ukrug po gostionici.
Dotrčao je ravno do Buddyja i počeo skakati i lizati njegovo lice. Buddy je
bio presretan i izlanuo je: - Gle, teta Idgie, to je onaj pas kojeg smo vidjeli pokraj
kluba kraj rijeke. Sjeća me se!
Ruth se brzo okrenula i pogledala Idgie, ali Idgie se pravila da je ne vidi.
Kasnije te večeri, kad su svi otišli kući, Ruth je rekla: - Idgie, nisi li svima
rekla da si našla tog psa?
- Pa našla sam ga.
- Jesi li ga našla u dvorištu Eve Bates?
- Možda. Ne sjećam se.
Ruth je dobro znala Idgie. Kad se nije mogla nečega sjetiti, to je bio siguran
znak da je to učinila.
Ruth i Idgie su u prošlosti imale probleme u vezi s Evom Bates. Pod
drugačijim okolnostima, Ruth bi bila jako ljuta kad bi doznala da je Idgie odvela

97
 Knjige.Club Books

Buddyja blizu tog kluba, ali nije se mogla ljutiti kad je vidjela koliko je Buddy
sretan zbog novog psića. Ne večeras.

Idućeg jutra mamurna Eva Bates javila se na telefon u klubu kraj rijeke.
- Gđo Bates, pri telefonu Ruth Jamison, Buddyjeva majka. - Aha... Ovaj...
Izvolite?
- Nazvala sam da Vam se zahvalim. Jako je lijepo od Vas što ste mu poklonili
psića. Obožava ga.
Eva je bila sretna što priča s njom. Nikada nije upoznala Ruth, ali znala je sve
o njoj.
Radosno je rekla: - Nikakav problem, gospođo Jamison. Imam ih dovoljno.
Znala sam da se zaljubio čim je ugledao tog tronožnog mališana u dvorištu. Kad
je otišao, imala sam neki čudan osjećaj i onda mi je sinulo. Obojica nemaju jedan
ud. Rekla sam Idgie da ga slobodno uzme za njega.

Ruth ju je pozdravila, a njezino mišljenje o Evi se promijenilo. Bez obzira na lošu

reputaciju, očito je imala veliko srce.

98
 Knjige.Club Books

THE WEEMS WEEKLY

(Tjedni bilten grada Whistle Stopa, Alabama)

28. prosinca 1938.

VRIJEME RADOSTI

Još jedna godina je pri kraju. Kakva je to bila godina. Sipsey i Veliki
George stvarno su se potrudili za Božić. Ne razumijem kako je moguće
da su cijeli dan iznosili toliko dobre hrane iz te malene kuhinje. Bilo je
barem 23 purice i gomila pita i kolača. Idgie i Ruth će nas sve razmaziti.
Mislim da će se svi složiti da Božić ne bi bio isti ako ga ne bismo proveli
u gostionici. Ne znam kako su te djevojke uspjele umotati toliko darova i
sve tako lijepo ukrasiti.
Posebno su mi se svidjele sjajne crvene božićne kuglice koje je Idgie
objesila na jelenju glavu iznad šanka!
U svakom slučaju, hvala vam na ukusnom obroku i na divnom
provodu iz godine u godinu. Naravno, Božić ne bi bio Božić bez Djeda
Božićnjaka.
Božić je prošao i vrijeme je da donesemo novogodišnje odluke. Sinoć
sam počela pisati svoje i iznenadila sam se što su iste kao odluke koje
svake godine donesem i ne ostvarim. Više sreće iduće godine. No uvijek
se držim jed ne odluke, da budem zahvalna na svemu što imamo.
Kako je velečasni Scroggins prošle nedjelje rekao: „Zahvalno srce
veselo je srce“, i doista sam zahvalna na tome što živimo u ovoj našoj
divnoj slobodnoj državi. Pročitala sam vijesti i žalosti me što toliko ljudi
na ovome svijetu pati.
A sad na sretnije vijesti. U životu nisam vidjela sretnije dijete od
Buddyja Threadgoodea mlađeg. Tako je lijepo vidjeti ga ponovno
nasmiješenog. Izgleda da je psić kojeg je dobio za Božić jako popravio
raspoloženje dragom dječaku koji zaslužuje to.
Usput, ako ste se pitali zašto Wilbur šepa, kugla za kuglanje ispala
mu je iz ruku i slomila mu dva nožna prsta.
... Dot Weems...

99
 Knjige.Club Books

P.S. Mislim da će sutra pasti snijeg. Sprema nam se još jedno božićno
čudo. Obratite pažnju na to.

100
 Knjige.Club Books

WHISTLE STOP, ALABAMA

29. PROSINCA 1938.

Dragi Djede Božićnjače,

pišem ti da ti se zahvalim što si mi darovao psa Lady. Oprosti što
nisam vjerovao da postojiš, sada znam da si stvaran i jako te volim što si
mi je donio. Točno sam nju htio. Uopće mi ne smeta što nema nogu. Ja
nemam ruku i to mi je prije smetalo, ali sada mi ne smeta. Lady ne zali za
time, pa ni ja više ne žalim za time. Zabavljamo se. Ona može skočiti i
uloviti štap. Ja joj isto bacam lopticu.
Ne želim ništa iduće godine. Još ti jednom hvala.
Tvoj prijatelj zauvijek, Buddy Threadgoode mlađi

P.S. Javi mi ako ćeš ikada trebati moju uslugu...

101
 Knjige.Club Books

VLAK AMTRAK

SJEDALA BR. 11 i 12

tako je Božić bio pri kraju, ja nisam dobio što sam htio i naravno da sam na
I licu mjesta odlučio da ne vjerujem u Djeda Božićnjaka. Teta Idgie u zadnjem
je trenu došla s psom kojeg sam htio. Znaš, Billy, život je ponekad težak. Mislim
da su životinje mali Božji dar koji nam je poslao da se lakše nosimo s time. Lady
mi je zaista pomogla u tome.
- Kakva je vrsta psa bila?
- Ne znam. Neki mješanac terijera. Dobar, stari mješanac. Kad je iskočila iz
te kutije, bio sam sretan kao nikada u životu, osim na dan rođenja moje kćeri
Rutine. Obožavao sam tog psa. Spavala je sa mnom, jela sa mnom i uvijek je bila
uz mene. Bila je moj prijatelj. Znala je kad bi me nešto uzrujalo. Počela bi trčati,
lajati i glupirati se, samo da me razveseli. Da si htio, nisi mogao biti tužan uz
nju. Uvijek je bila sretna što me vidi. Jadnica, ostala je uz mene koliko je mogla.
Na dan kada je uginula, mahala je repom, sretna što me vidi. Kažem ti, skoro sam
umro kad sam je pokopao. Nikada neću to preboljeti, ali to je u redu. To je mala
cijena za sve što mi je dala. Tako to bude kad nekoga ili nešto toliko voliš. Radost
i tuga.
Billy je uzdahnuo. - Znam što mislite kad kažete da ljubav donosi radost i
tugu. Moja zaručnica upravo je prekinula sa mnom.
- Ne. Ostavila je zgodnog momka poput tebe? Zašto? - Billy je spustio pogled.
- Osjećala se potlačeno.
- Što si joj učinio?
- Zamolio sam je da da otkaz na poslu.
- Tako dakle. Čime se bavi?
- Vatrogasna je osoba.24
- Što?
- Nije vatrogasac, nego vatrogasna osoba. Mislim da je njezin posao
preopasan, ali ona to ne misli. Zato smo prekinuli... Dobro... Ona je prekinula sa
mnom.

24
Eng. Fireperson, politički korektan izraz za vatrogaskinju/vatrogasca (op. prev)
102
 Knjige.Club Books

- Aha. To je teško. Razumijem tvoju stranu... S druge strane, moja kći Ruthie
odustala je od karijere kad se udala i sada žali zbog toga.
- Doista?
- Da, doista. Znaš, za brak je kratkoročno teško to što se bavi opasnim poslom,
ali ako je veseli gašenje požara, a ti je voliš...
- Jako je volim - tužno je rekao.
- Pa... Mislim da je najbolje da to jednostavno prihvatiš.
- Doista mislite to?
- Da. Želiš da tvoja supruga bude sretna. Reći ću ti još nešto. Volio bih je
upoznati. Nikada nisam upoznao vatrogaskinju.
Billyjeve oči zasvijetlile su od ponosa. - Jako je snažna. Može me podići.
- Nemoj me zezati - rekao je Bud.
- Da. Može me podići i pretrčati 100 metara noseći me preko ramena.
- Doista?
- Da.
- Pa, Billy, nikada ne znaš. Jednog dana će to možda biti od nekakve koristi.

103
 Knjige.Club Books

POVRATAK KUĆI

lak se približavao Birminghamu i Bud je počeo osjećati uzbuđenje. Rekao je

V Billyju: - Mogu li te zamoliti za veliku uslugu? Možemo li se zamijeniti za
mjesta? Htio bih pogledati kroz prozor i pokušati vidjeti Whistle Stop.
- Naravno, nema problema.
Bud je sjeo uz prozor i pogledao van kad su prolazili kraj mjesta gdje je mislio
da se grad nalazi, ali nigdje nije vidio oznaku željezničkog prijelaza za Whistle
Stop. Možda će je vidjeti poslijepodne, na povratku za Atlantu.

Kad su stali u Birminghamu, Bud je primijetio da su srušili prekrasan stari

birminghamski kolodvor s visokim staklenim krovom. Vlak se zaustavio na
malenoj bezimenoj postaji za Amtrak vlakove negdje u gradu.
Izašli su iz vlaka, a Billy i Bud otišli su u malenu čekaonicu. - Uživao sam u
razgovoru s Vama, g. Threadgoode.
- Također, Billy, sretno s fakultetom i s djevojkom.
- Hvala. I hvala Vam na savjetima. Poslao sam joj poruku i nadam se da će
mi odgovoriti.
Kad se pozdravio s Billyjem, Bud je sjeo i čekao. Pogledao je na sat i shvatio
da ima sat vremena prije polaska vlaka za Atlantu. Ako se požuri, možda će stići.
Brzo je izašao s kolodvora na ulicu. Nasreću, uspio je pozvati taksi koji je upravo
iskrcavao putnika. Bud je ušao u taksi, ugledao vozačevo ime i rekao: - Bok, Pete.
- Dobar dan. Kamo idemo?
- U tome je stvar. Nemam točnu adresu. Riječ je o malenom gradu Whistle
Stop.
Vozač je pritisnuo kartu na svojem GPS-u i pregledao je... - Ne vidim ga na
karti.
- Pogledajte kraj Gate Cityja. Trebali biste vidjeti Whistle Stop u blizini.
- Ne, nije na karti.
- Nije? Hmm. Znam da je 12 minuta istočno od Birminghama, ali toliko se
autocesta izgradilo da više nisam siguran gdje sam. Najlakši načinje da pratite
željezničku prugu prema istoku. Prepoznat ću cestu kad dođemo ondje. Ima samo
jedan ulaz i izlaz.

104
 Knjige.Club Books

Buddy je gledao kroz prozor dok su prolazili kroz grad. - Čovječe, ovo mjesto
se jako promijenilo. Moja teta Idgie vodila bi nas u kina ovdje, kad sam bio manji,
ali više ih nema.
- Ne, davno su ih sve srušili.
Dok su se vozili uz prugu vozač ga je pitao: - Vidite li išta poznato?
- Ne... Ne još, ali negdje je ovdje. - Vozač je nastavio dalje voziti i nakon 15
minuta ga je pitao: - Da nastavim voziti?
- Znaš što, Pete, Vi se parkirajte i pustite me da se malo prošećem. Možda ću
otkriti gdje sam. Neka taksimetar bude uključen. Ako ništa neću vidjeti unutar
idućih pet minuta, vratit ću se do taksija.
Pete je vidio da je uzrujan i bilo mu ga je žao.
Isključio je svoj taksimetar. Dat će mu vremena.
Bud je izašao i počeo hodati uz tračnice. Stotinu puta vozio se vlakom do
Atlante i natrag, ali danas nije mogao ništa prepoznati. Prošao je kraj nekoliko
zgrada u raspadu, ali nisu mu bile poznate. Otišao je malo dalje, pogledao prema
dolje i ugledao stari drveni znak na tlu ispod pruge. Pitao se je li to bio znak za
neko mjesto koje je znao, nešto što će mu pomoći orijentirati se. Prošetao se
nasipom i okrenuo znak. Na znaku je pisalo „Namirnice“, ali ne i mjesto.
Pogledao je uokolo i uočio još jedan dio znaka otprilike šest metara dalje. Prišao
mu je i nogom ga okrenuo, ali ništa nije pisalo na njemu. Potražio je još jedan dio
znaka na kojem bi moglo pisati mjesto, ali nije imao sreće. Otišao je toliko daleko
u šumu da skoro nije pronašao put do tračnica. A kad ga je pronašao, sve je bilo
naopako. Nije mogao odrediti iz kojeg je smjera došao i shvatio je da se potpuno
izgubio. Samo mu je još trebalo da padne i slomi kuk usred ničega. Bog zna što
će tek onda biti. Da je imao mobitel, mogao je nekoga nazvati. Nije mogao učiniti
ništa drugo nego krenuti natrag u smjeru iz kojeg je mislio da je došao i nadati se
da ide u pravom smjeru.
Taksist Pete pomislio je da je pronašao mjesto koje je tražio. Rekao je da ga
pričeka pet minuta, a sada je čekao već 45 minuta, no on se nije vratio. Nije mu
bilo drago što to mora učiniti, ali nije imao izbora. Upalio je motor i zaputio se
natrag u Birmingham.

Skoro sat vremena kasnije Bud je još uvijek hodao. S obje strane vidio je samo
šumu. Pogledao je na sat. O, Bože... Sada je u gabuli. Propustio je svoj vlak za
Atlantu. Nedugo zatim prestao je hodati. Stao je nasred pruge i viknuo najglasnije
što je mogao: - Hej! Hej! Trebam pomoć! - Čekao je, ali nitko mu nije odgovorio.
Dosta je dugo stajao ondje. Zatim mu je sinulo da se mora skloniti s pruge prije
nego što se smrači jer može ozbiljno nastradati. Pogledao je uokolo. Raspoznao
je nekoliko stabala ispod pruge s njegove desne strane. Krenuo je prema njima
dok je još uvijek bilo malo sunčeve svjetlosti, ali nasip je bio toliko strm da se

105
 Knjige.Club Books

poskliznuo i na guzici proklizao sve do dna nasipa. Ustao je, otresao prašinu sa
sebe, odabrao veliko stablo na čistini i sjeo na lišće u podnožju.
Zapeo je ondje. Mogao je samo čekati do jutra i nadati se da nitko u
Briarwoodu tko bi mogao nazvati Ruthie nije primijetio da ga nema.
- Baš sam se uvukao u krasne probleme. Što mi je bilo? Ovo je grozno. Ne
mogu pronaći vlastiti rodni grad.

Noć je odmicala, a Budu je bilo drago što nije mrki mrak. Mjesec je izašao i bilo
je prilično svijetlo, ali postajalo je hladno. Mogao je vidjeti vrijeme na satu ako
bi ga okrenuo pod određenim kutom. Čovječe. Bilo je tek 21:14. Čekala ga je
duga noć. U tom je trenutku sova u krošnji zahukala.

106
 Knjige.Club Books

VIJEST DANA

N akon razgovora s g. Merrisom, Ruthie je nazvala policiju i razgovarala s

djelatnikom Odjela za nestale osobe koji joj je rekao da provjeravaju sve
bolnice i da će je smjesta nazvati čim pronađu njezina oca ili dobiju više
informacija.
Ruthie je ostatak noći provela hodajući vamo-tamo i čekajući vijesti o ocu.
Misli su joj počele divljati jer nije znala kamo je mogao otići. Je li ga udario
automobil? Jesu li ga opljačkali i upucali i sada leži negdje na tlu i krvari? Vrijeme
je odmicalo bez ikakve informacije o ocu i počela je zamišljati tisuću scenarija.
Do šest sati ujutro idućeg jutra još se uvijek nije vratio i policija je izdala
potjernicu o nestaloj osobi, a fotografija g. Threadgoodea pojavila se na vijestima
grada Atlante.
Začudo, konobarica Jasmine Squibb, djelatnica restorana Waffle House, prva
je nazvala. Rekla je da je jučer ujutro poslužila čovjeka s fotografije i da joj je
rekao kako ide na vlak do Birminghama i natrag. Dodala je da je naručio šunku i
dva jaja over easy25 sa slaninom te da joj je ostavio veliku napojnicu.
Njezinu informaciju proslijedili su policajcima grada Birminghama, a
njegovu su fotografiju objavili na web-stranici ala. news.com i na lokalnoj
televizijskoj postaji WBRC-TV s napomenom: Ugroženi umirovljenik James
Buddy Threadgoode mlađi nestao je iz svojeg doma u Atlanti.
Pretpostavlja se da se ukrcao na vlak za Birmingham. Možda ima ruku, a
možda je nema. Ako itko ima bilo kakve informacije o njemu, nazovite Policijsku
upravu Birmingham.
Na sreću, taksist Pete ugledao je obavijest na zaslonu svojeg televizora u
Birminghamu i pozvao policiju. - Pokupio sam ga jučer na kolodvoru i dovezao
ga do željezničke pruge daleko iza stare autoceste za Montgomery. Tražio je grad
Whistle Stop. Zadnji put sam ga vidio kako hoda uz tračnice u smjeru istoka.
Čekao sam koliko god sam mogao, ali nije se vratio. Pretpostavio sam da je
pronašao grad koji je tražio. Jadan čovjek. Užasno mi je krivo što sam ga ostavio.
Unutar nekoliko minuta, tim spasilaca krenuo je prema željezničkoj pruzi.
Podijelili su se u dva smjera i megafonom dozivali: - Gospodine Threadgoode!
Gospodine Buddy Threadgoode!

25
hrv. jaja na oko, preokrenuta i pečena s obje strane (op. prev.)

107
 Knjige.Club Books

- Nakon otprilike pola sata čuli su kako netko doziva: - Hej, hej... Ovdje sam.
Ovdje dolje.
Pogledali su niz nasip i vidjeli starca kako sjedi ispod stabla i jednom im
rukom maše. Skinuo je drugu ruku pred spavanje.
Djelatnici hitne pomoći su mu prišli, a on je rekao: - Jako mi je drago što vas
vidim. Smrznuo sam se. - Bud je pokušao ustati, ali mišići su mu se toliko ukočili
da je trebao pomoć pri ustajanju. Ubrzo su ga odveli uzbrdo u kola hitne pomoći,
ogrnuli ga dekom i uputili se prema bolnici.
Kad je policijski dispečer čuo da se starac kojeg su našli kraj pruge pokušavao
vratiti kući u Whistle Stop, supruzi je rekao: - Drago mi je da ga nije našao.
- Zašto?
- Jer ondje je sada samo smeće i korov.

108
 Knjige.Club Books

ODVEDI ME U BIRMINGHAM

ATLANTA, GEORGIA

9:08 tog jutra, kad je telefon konačno zazvonio, Ruthie je bila toliko
U uzrujana da se skoro onesvijestila.
Muški glas joj je rekao da je zove iz policije. - Gđo Caldwell, imamo dobre
vijesti. Pronašli smo Vašeg oca. Živ je.
- Bogu hvala. Gdje je bio?
- Bio je... Ovaj... Dajte da Vam pročitam izvještaj. Upravo smo ga dobili. Aha.
Pronašli su ga kraj željezničke pruge.
- Kakve željezničke pruge?
- Ne piše. Negdje izvan Birminghama, Alabame.
Ruthie je bila šokirana. - Birmingham? Što je radio u Birminghamu?
- Ne znam. To morate njega pitati. Ja samo znam ono što stoji u izvještaju.
Trenutačno je u bolnici UAB u Birminghamu.
- O, ne. Je li ozlijeđen?
- Mislim da nije. Stoji da su ga zadržali na promatranju.
- Aha... Hvala. Mnogo Vam hvala.
- Nema na čemu, gospođo. Drago nam je što smo mogli pomoći. Ruthie nije
mogla gubiti vrijeme. Smjesta je morala doći ocu. Bukirala je prvi let za
Birmingham u 10:55. Stavila je malo šminke, uzela svoju torbicu i odjurila do
svojeg automobila.
Panično je vozila prema aerodromu kroz grad i znala je da krši zakon što priča
na mobitel dok vozi, ali morala je znati.
- Bolnica UAB. Kome trebamo preusmjeriti poziv?
- Nisam sigurna. Moj otac James Bud Threadgoode nalazi se u vašoj bolnici
i moram doznati njegovo stanje. Ja sam njegova kći i trenutačno sam u automobilu
u Atlanti.
- Trenutak, molim. - Zatim je čula telefonski signal.
- Bože. Veza se prekinula. - Ruthie je izvadila mobitel iz torbice i potražila
gumb za ponovno biranje broja.

109
 Knjige.Club Books

U tom je trenutku čovjek u automobilu do njezina mahnuo prstom prema njoj

jer priča na mobitelu i pokazao joj srednji prst. Njezina uobičajena pristojnost je
nestala. Pokazala mu je srednji prst i viknula: - Moj otac je u bolnici u Alabami,
kretenčino.
Ubrzao je i otišao.
Zatim je čula kako je netko rekao: - Bolnica UAB. Kome trebamo preusmjeriti
poziv?
Nije znala, pa je pokušala pogoditi: - Na Odjel za praćenje bolesnika, molim.
Nakon nekoliko trenutaka netko se javio. - Ordinacija medicinskih sestara,
Terry pri telefonu.
- Dobar dan, Terry... Hvala nebesima. Zovem zbog Buda Threadgoodea. Ja
sam njegova kći Ruthie Caldwell. Možete li mi reći njegovo stanje? U Atlanti sam
i pokušavam što prije doći do bolnice.
- Samo trenutak, draga.
Sestra se vratila pozivu. - Upravo sam provjerila njegov karton i čini se da je
stabilno.
- Hvala Vam. Recite mu da sam na putu i da stižem što brže mogu.
- Draga, nema žurbe. Vjeruj mi, neće nikamo otići. - Ruthie je parkirala
automobil na aerodromu, a mislima joj se vrtjela jedna riječ: „Stabilno“.
Stabilno... To zvuči dobro. Nije rekla da je kritično, već da je stabilno. - Smirila
se i osjetila olakšanje što je u daljini ugledala svoj terminal.

U Birminghamu je Terry, punašna sestra, ušetala u Budovu sobu i rekla: - Vaša

kći je upravo zvala i rekla da je na putu iz Atlante.
- Kako zna da sam ovdje? - pitao je Bud.
- Dušo, bio si posvuda po vijestima.
Bud je kimnuo, priključen na infuziju zbog dehidracije. - Aha... Je li zvučala
ljuto?
- Ne, međutim, zvučala je zabrinuto. Ne krivim je. - Provjerila je njegovu
infuziju i osmjehnula mu se. - Vi, stari razbojnice, zašto ste tako pobjegli? Imate
sreće što su Vas pronašli kad jesu i to u jednom komadu. Pogledala je u njega. -
Skoro u jednom komadu.

Kad je avion uzletio za kratki 35-minutni let za Birmingham i kad su se ugasila

upozorenja za vezanje sigurnosnog pojasa, Ruthie je konačno otišla na toalet.
Užasnula se kad se ugledala u ogledalu. U žurbi da stigne na aerodrom stavila je
malo šminke, ali samo na jedno oko. Nije čudo što su je ljudi čudno gledali.

110
 Knjige.Club Books

BUD U BIRMINGHAMU

ad je Bud ugledao Ruthie kako ulazi u njegovu bolničku sobu, prvo što je
K rekao bilo je: - Ups. Baš sam zeznuo sve, nisam li? Oprosti, dušo.
- Tata, jesi li dobro? Umrla sam od brige.
- Dobro sam. Malo me sram što sam se izgubio. Nisam htio uzrokovati sve
ove nevolje.
- Jesi li siguran da se nisi ozlijedio?
- Ne, malo sam se ogrebao i istegnuo sam nešto u leđima kad sam pao niz
brdo.
- Jako si blijed. Jesi li siguran da si dobro?
- Siguran sam.
U njezinim je očima njezin otac uvijek bio visok i zgodan, ali danas je prvi
put primijetila koliko je ostario i koliko je sitno izgledao u tom krevetu.
- Zašto si, pobogu, sam išao skroz do Birminghama i na najvećoj hladnoći
šetao uz željezničku prugu?
- Pokušavao sam pronaći Whistle Stop. Mislio sam da znam gdje je, ali očito
sam bio u krivu.
- Bogu hvala da su te pronašli. Znaš li da su te tražili u dvije države? Tvoja
fotografija je bila na vijestima.
- Oprosti, Ruthie. Znao sam da ćeš se naljutiti.
- Nisam ljuta. Samo sam... Zašto me nisi nazvao i rekao gdje si? - Učinio bih
to da nisam zaboravio svoj mobitel.
Ruthie je uzdahnula i odmahnula glavom. - Ludi starkeljo. Što ću ja s tobom?
- Ne znam, ali sada... Moram ti još nešto reći.
- O, Bože. Što?
- Sjedni.
Ruthie je sjela na stolac kraj njegovog kreveta i čekala. - Obećaj mi da se
nećeš naljutiti.
- Obećajem... Što je bilo?
- Izgubio sam svoju ruku.
- Molim? Kako ti je to uspjelo?

111
 Knjige.Club Books

- Pokušavao sam spavati i smetala mi je. Pa sam je skinuo. Kad su došli

djelatnici hitne pomoći, bio sam toliko sretan što ih vidim da sam je zaboravio
uzeti.
- Joj, tata.
- Možda bih je mogao pronaći ako otkrijem gdje sam točno bio. Mogu je otići
pronaći.
- Apsolutno ne. Nećeš više lutati nikakvim šumama. Zaboravi. Ruku možemo
zamijeniti, ali tebe ne možemo. Znaš li da si mogao pokupiti upalu pluća ili pasti
i udariti glavom o nešto? Što si mislio?
- Pa... U tom trenutku sam se nadao da će me netko pronaći. Bud je pogledao
u nju i primijetio nešto neobično. - Što ti je bilo s okom?
- Ništa. Zašto si samo otišao, a nisi se nikome javio?
- Pokušao sam nikome ne uzrokovati probleme. Mislio sam da nitko neće
primijetiti da me nema. No to se izjalovilo.
- Jest. Dobra vijest je što je liječnik rekao da osim što si se pothladio i bio
dehidriran, dobro si.
- Dobro. Kad će me pustiti odavde?
- Terry mi je upravo rekla da te moraju zadržati nekoliko dana. Moraju se
uvjeriti da ti je krvni tlak stabilan i da imaš dobru razinu elektrolita.
- Prokletstvo. Tako mi je žao, dušo. Nisam te htio opterećivati, a vidi kakve
sam probleme uzrokovao.
- U redu je, tata. Bitno je da si dobro i da ne ležiš mrtav u nekom jarku.
Nježno je uklonila kosu s njegovog čela i primila ga za ruku. - Znaš da si
jedini otac kojeg imam. Volim te. Želim da ostaneš uz mene što dulje možeš.
- Potrudit ću se, dušo.
Nasmiješila se. - Mladiću, od sada si u kazni. Nema više ludih putovanja,
jasno?
Kimnuo je i prekrižio kažiprst i srednjak. - Časna pionirska.
Njezin mobitel je zvonio cijelo vrijeme dok je pričala s ocem. Konačno ga je
izvadila i pogledala. Njezina kći Carolyn zvala ju je iz Washingtona.
- Oprosti, tata, moram obaviti ovaj poziv. - Izašla je u hodnik i javila se na
mobitel. Nadala se da će je Carolyn samo pozdraviti, ali nije bila te sreće. Carolyn
je bila izvan sebe.
- Majko! Gdje si? Baka me nazvala i rekla da je djed poludio, pobjegao iz
Briarwooda i proveo cijelu noć ispod nekog stabla u Birminghamu. Je li to točno?
- Dušo, nije lud. Otišao je na putovanje i izgubio se, to je sve.
- Gdje si ti? Rekla je da si otišla bez riječi.
- Carolyn, smiri se. U bolnici sam u Birminghamu s djedom.

112
 Knjige.Club Books

- U bolnici! Zašto je u bolnici?

- Malo je dehidriran i pratit će njegovo stanje idućih nekoliko dana.
- Aha. Hoćeš li da dođem do vas? Mogu rezervirati jutarnji let, ali moram se
odmah vratiti. Organiziramo večeru za dvanaest ljudi, uključujući Brianovog šefa
i njegovu suprugu. Ne mogu je otkazati u zadnji čas.
- Ne, ne, dušo. Ne moraš dolaziti. Nećemo dugo biti ovdje. Ti se pobrini za
svoju zabavu. Nazvat ću te kad se vratim kući. Može?
- Pa... Ako ti tako kažeš. Drago mi je da je dobro, ali, majko, što je njemu?
Zašto je pobjegao iz Briarwooda i osramotio baku? Rekla je da je bio u novinama
i sve, nakon što se toliko pomučila da mu osigura mjesto ondje.
- Dušo, moram ići. Reći ću djedu da ga pozdravljaš.

Ruthie se vratila u njegovu sobu i nasmiješila. - To je bila Carolyn. Pitala je kako

si. Kaže da te voli i da se nada da ćeš ubrzo biti bolje.
- Jesi li joj rekla gdje sam?
- Ne, to je odradila divna Martha Lee, koja je jedva dočekala da joj javi kako
si proveo noć pod stablom.
- Prokletstvo. Nadao sam se da neće doznati za to.
U tom je trenutku u sobu ušla sestra Terry, a Bud je rekao: - Terry, ovo je
moja kći Ruthie.
Terry je kimnula glavom. - Znam. Upoznale smo se putem telefona. Sad kad
je ovdje, nadam se da nećete raditi nepodopštine. Jeste li ispričali svojoj kćeri da
ste mi rekli da ste John D. Rockefeller?
- Joj, tata. Nisi valjda.
- Mislio sam da ću tako dobiti vrhunsku uslugu, ali unatoč tome, cijelog me
izbušila. Žena je vampir. Pazi Ruthie, ti si joj sljedeća žrtva.
Njezin otac će očito biti dobro. Vidjela je da je šarmirao sve medicinske
sestre.
Kasnije tog dana, Ruthie je pozvala taksi do obližnjeg hotela. Bila je
iscrpljena i očajnički je trebala toplu kupku i malo sna. Bila je u tolikoj žurbi da
dođe u Birmingham da ništa nije ponijela sa sobom. Imala je samo svoju torbicu
i odjeću na sebi. Prijavila se u hotel, ušla u maleni dućan u hodniku hotela i kupila
četkicu za zube i pastu za zube. O ostatku će misliti kasnije.
Bud je bio sretan što je Ruthie dobro primila vijest da je izgubio ruku.
Potrudila se nabaviti mu najbolju moguću protezu. Želio se vratiti i pokušati
pronaći tu prokletu stvar, ali znao je da čak i ako ga puste da se vrati i potraži je,
šanse da pronađe točno drvo gdje ju je ostavio bile su nikakve.

113
 Knjige.Club Books

Bud nije znao da je već bio kraj tog stabla. Tada nije bilo toliko visoko, ali ni
on nije bio visok kao što je sada. Imao je samo šest godina kada ga je njegova teta
Idgie odvela do svojeg tajnog stabla s pčelama. To je stablo pčela skrivalo još
jednu tajnu za koju nije znao.

114
 Knjige.Club Books

SRODNE DUŠE

BIRMINGHAM, ALABAMA

velyn Couch i njezin suprug Ed bili su, kako se kaže, „situirani“. Imali su
E krasnu kuću, četiri divna automobila i veliki luksuzan kamper. Kad je Ed
preminuo 2011., Evelyn je prodala svoje auto salone i otišla u mirovinu. Sada je
uglavnom igrala bridž i upravljala portfeljem imovine u koju je ulagala
tijekom godina. Međutim, bilo joj je dosadno.
Evelyn je tog jutra sjedila za stolom za doručkovanje, pila kavu i gledala
lokalne vijesti kad se na dnu zaslona pojavila obavijest o nestaloj osobi.

Nestala osoba, 84-godišnji g. James Buddy Threadgoode, zadnji je put

viđen u Atlanti i najvjerojatnije je bio na putu za Birmingham. Bijelac, 180
m visine, plavih očiju, sijede kose, bez lijeve ruke i zadnje je viđen u
kariranoj vunenoj jakni.

Evelyn je njegovo ime zapelo za oko kad ga je prvi put vidjela, a kad je pročitala
njegov opis, znala je da je to sigurno bio on. Koliko može biti jednorukih osoba
koje se zovu Buddy Threadgoode? To je sigurno Ruthiein i Idgien sin. Isti sin
kojega je Ninny Threadgoode često spominjala.
Odjednom je postala uzbuđena. Nazvala je svojeg prijatelja Harryja koji je
radio u redakciji vijesti na lokalnoj televizijskoj postaji i pitala o njegovom
statusu, a on joj je rekao da ga još nisu pronašli. Prije nego je poklopila, zamolila
ga je da je nazove i javi ako ga pronađu. Nadala se da će ga pronaći. Voljela bi
mu se javiti.
Nikada nije upoznala Buda, ali imala je osjećaj da ga zna. Ninny Threadgoode
ispričala joj je mnoge priče o Whistle Stopu i gostionici. Evelyn je zapamtila da
se Buddy oženio za svoju prvu ljubav i da imaju kćer. Znala je i da su se preselili,
ali nije znala kamo. Međutim, ako ga pronađe, mora mu dati nešto što mu
je oduvijek htjela dati, nešto što bi njegova kći voljela imati. Godinama je čuvala
to. Kada je Ninny preminula, ostavila je Evelyn kutiju starih fotografija
gostionice, neke stare jelovnike i recepte i mnoge fotografije Idgie, Ruth i
Buddyja koje bi stvarno trebalo vratiti obitelji Threadgoode.
*
115
 Knjige.Club Books

Oko dva sata Harry, njezin prijatelj s televizijske postaje, nazvao ju je i rekao da
su pronašli g. Threadgoodea živog i zdravog i da se nalazi na promatranju u
bolnici UAB.
Evelyn je bila oduševljena i smjesta je nazvala bolnicu. Terry, koja je još
uvijek bila u smjeni, javila se na telefon i rekla: - Odjel za praćenje bolesnika,
Terry pri telefonu.
- Dobar dan, Terry, Evelyn Couch pri telefonu. Trebala bih nekoliko
informacija o Budu Threadgoodeu?
Terry je rekla: - Jeste li Vi ona Evelyn Couch s televizijskih reklama za
Cadillac?
- Da.
- Nebesa! Često sam Vas vidjela na televiziji. Kako ste?
- Hvala, Terry, dobro sam. Draga moja, ne želim smetati g. Threadgoodea, ali
voljela bih stupiti u kontakt s njegovom kćeri i...
- Mimoišle ste se. Upravo je otišla.
- U Birminghamu je?
- Jest. Danas je doletjela. Imam njezino ime i broj, želite li da Vam ga
proslijedim?
- Hvala, Terry, dugujem Vam uslugu.
- Nema na čemu. Vjerojatno spava. Na Vašem mjestu bih malo pričekala s
pozivom.
- Hvala, hoću.

Ruthie se tog poslijepodneva probudila oko 16:30 i pitala se treba li uzeti taksi do
bolnice. Imali su njezin broj i sigurno bi je nazvali da se Budovo stanje
promijenilo. Sada nije znala što da radi. Sjedila je sama u čudnoj, ružnoj hotelskoj
sobi u gradu gdje nikoga ne poznaje. Pogledala je kroz prozor i vidjela da se
počelo mračiti. Odlučila je nazvati bolnicu. Rekli su joj da njezin otac spava pa je
uključila televizor da joj skrene misli s oca i gledala je reprizu emisije Shark
Tank26 u trenutku kada je telefon zazvonio.
- Gđo Caldwell, moje ime je Evelyn Couch. Nismo se upoznale, ali bila sam
dobra prijateljica s jednom gospođom. Mislim da je riječ o teti Vašeg oca.
- Doista?
- Da. Zvala se Ninny Threadgoode.
- U pravu ste. Imao je tetu Ninny.
- Bila je oženjena za Clea i imali su sina Alberta?

26
Popularna američka emisija u kojoj su natjecatelji predlagali poslovne ideje žiriju
sastavljenom od uspješnih poslovnih ljudi. (op. prev.)

116
 Knjige.Club Books

- Tako je. Često ih spominje. Jedva čekam reći to ocu.

- Ajme meni. Tako mi je drago što sam Vas našla. To je duga priča, gđo
Caldwell, ali Ninny Threadgoode je imala poseban utjecaj na moj život i voljela
bih mu jednog dana ispričati sve o tome. Bi li to bilo moguće?
- Naravno.
- Iz bolnice su mi rekli da je Vaš otac dobro. To Vam je sigurno veliko
olakšanje. Sigurno ste se preplašili.
- Jesam.
- Znam da Vas zovem u loše vrijeme i ne želim Vam smetati, ali ako se Vi i
otac ikada vratite u Birmingham, možete li me nazvati? Imam nešto što mislim da
biste voljeli imati.
- Sa zadovoljstvom. Idete li ikada u Atlantu?
- Ne baš. Grad je postao prevelik za mene. Zadnji put kad sam bila ondje, tri
sata sam lutala uokolo. Mislim, koliko ulica Peachtree može postojati? Ali voljela
bih ponovno navratiti.
Ruthie se nasmijala. - Znam, zbunjujuće je.
- U svakom slučaju, drago mi je da je Vaš otac dobro.
- Hvala. Liječnik kaže da ću ga vjerojatno moći odvesti kući za nekoliko dana.
- Sami ste?
- Da.
- Imate li prijatelje u Birminghamu?
- Ne baš.
- Molim Vas, recite ako Vam mogu ikako pomoći. Nisam daleko. Mogu Vam
donijeti štogod trebate. Gdje ćete ići na večeru?
- Nisam razmišljala o tome. Najvjerojatnije ću naručiti dostavu u sobu.
- Ma nemojte to učiniti. Doći ću po Vas i odvesti Vas u neki dobar restoran
na večeru.
- Jako ste dragi, ali, iskreno, izgledam previše loše da bih ikamo išla. Nemam
šminku i kosa mi je u rasulu.
Evelyn se nasmijala. - Šminka nije nikakav problem, ne brinite. Vjerujte mi,
imam gomilu šminke. Imam štogod Vam treba. Imate li automobil?
- Ne. Došla sam avionom i uzela taksi do bolnice. Trebala bih unajmiti
automobil dok sam ovdje.
- Nemojte trošiti novac na to. Posudit ću Vam automobil dok ste ovdje. Imam
višak automobila. Ili, još bolje, mogu Vas odvesti kamo god trebate.
- Ne želim se nametati.
- Vjerujte mi, nije tako. U mirovini sam, slobodna kao ptica i voljela bih imati
neku zanimaciju i društvo. Sve druge prijateljice samo žele sjediti i igrati bridž.
Ruthie nije znala tko je ta žena, ali, tkogod bila, Bog je blagoslovio.
117
 Knjige.Club Books

Nije joj se sviđala pomisao da se snalazi u gradu koji ne poznaje. Zaista je

umirala od gladi jer je zaboravila ručati!

Pola sata kasnije, Ruthie je čula kako netko kuca na vrata njezine hotelske sobe.
Otvorila je vrata i ugledala dragu, punašnu, sijedu ženu koja je u rukama držala
prozirnu kutiju s Mary Kay kozmetikom i veliku kutiju Mary Kay kreme. - Dobar
dan, Ruthie, ja sam Evelyn.
Ruthie, koja nikada do sada nije vidjela tu ženu, toliko je bila sretna što vidi
prijateljsko lice da ju je htjela na licu mjesta zagrliti.
Još su malo razgovarale dok je Ruthie u kupaonici nanosila svoju novu divnu
šminku kad joj je sinulo da je Evelyn na neki način podsjeća na vlastitu majku.
Nije znala o čemu je riječ. Možda je do njezina naglaska ili boje glasa, ali godilo
joj je družiti se s nekim toliko skromnim i realnim. Nedostajalo joj je to.
Zaboravila je kako je biti s nekim s kim može biti svoja.

Evelyn ju je odvela u izvrstan restoran s četiri zvjezdice. Ruthie je popila dvije

čaše vina uz večeru i nije bila pijana, ali sigurno se opustila više nego što je mislila
jer je do kraja večeri Evelyn, posve nepoznatoj ženi, rekla sve o sebi i svojem
životu u Atlanti. Evelyn je suosjećala s njom. - I ja sam imala svekrvu iz pakla -
rekla je.
- Ali ova Martha Lee je stvarno teška osoba.
Ruthie je na kraju htjela platiti večeru, ali Evelyn je inzistirala.
- Ne, dokle god si u Birminghamu, moja si gošća. - Nije imala nikakvu šansu.
Konobar nije htio prihvatiti Ruthienu kreditnu karticu.
- Oprostite - rekao je Ruthie. - Što gđa Couch želi, to gđa Couch dobije.
- Dobro, Evelyn - rekla je - ali vodim te na večeru kad dođeš u Atlantu.

Evelyn nije znala što očekivati, ali Ruthie joj se odmah svidjela. Vidjela je
fotografiju njezine bake Ruth Jamison i iznenadila se koliko je Ruthie sličila njoj.
Imala je jako lijepo lice, iste velike smeđe oči i vitku figuru. Također je bila
neizmjerno draga.
No nakon večere, kad ju je bolje upoznala, Evelyn je bilo jasno da Ruthie
treba prijatelja za razgovor. Činila se malo izgubljenom, kao da ju je nešto
izmorilo.
Evelyn je još nešto palo na pamet kad se vraćala kući te večeri. Možda je
odmah osjetila povezanost s Ruthie jer ju je podsjećala na sebe kakva je prije bila.
Prije nego što je upoznala Ninny.

118
 Knjige.Club Books

VEZA

BIRMINGHAM, ALABAMA

dućeg jutra Ruthie je ušla u očevu bolničku sobu, poljubila ga i rekla: - Tata,
I srela sam nekoga tko bi te volio upoznati. Nećeš vjerovati, ali bila je dobra
prijateljica tvoje tete Ninny.
Bud se uspravio, iznenađeno pogledao gospođu i rekao: - Ma lažeš.
Evelyn mu je prišla i rukovala se s njim.- Dobar dan, g. Threadgoode. Ja sam
Evelyn Couch. Jako mi je drago što smo se upoznali.
- Također, Evelyn. Oprostite što ne mogu ustati i pošteno Vas pozdraviti, ali
zanima me nešto. Tako ste mladi. Kako ste znali moju tetu Ninny?
- To je duga priča, ali moja svekrva je bila u istom staračkom domu u
Birminghamu kao Ninny. Ondje smo se upoznale i sprijateljile.
- Tako mi svega. Kako lijepo.
- Za mene je bilo predivno. Obožavala sam je. U svakom slučaju, osjećam se
kao da Vas već poznajem. Ninny mi je ispričala mnogo toga o Vašoj majci i Idgie
Threadgoode, a pogotovo o Vama. - Doista?
- O, da. Rekla mi je sve o Vašem djetinjstvu u Whistle Stopu. Ruthie se
ubacila. - Tata, Evelyn je bila tako ljubazna. Sinoć me odvela na večeru u
prekrasan restoran i ponudila mi da budem u njezinoj gostinjskoj kući.
- To je divno. Recite mi, kako ste se Vas dvije upoznale? - Evelyn se
nasmijala. - To je smiješna priča, g. Threadgoode. Jučer sam gledala televiziju, a
Vaše se ime pojavilo na popisu nestalih osoba i odmah sam znala da ste to Vi.
Nazvala sam prijatelja koji radi na televizijskoj postaji i zamolila ga da mi javi
ako Vas nađu jer sam htjela stupiti u kontakt s Vama.
Ruthie se nadovezala: - Doznala je da si ovdje i nazvala bolnicu. Terry joj je
dala telefonski broj moje hotelske sobe i nazvala me.
- Čovječe... Nije li svijet malen? Evelyn, hvala Vam što ste bili toliko
gostoljubivi prema mojoj kćeri.
- Sa zadovoljstvom, g. Threadgoode. Kad biste samo znali što je sve Vaša teta
Ninny učinila za mene. Drago mi je što mogu upoznati nekoga tko ju je također
znao. Mnogo mi je značila. U životu nisam upoznala tako ljubaznu osobu.

119
 Knjige.Club Books

- Bome je bila takva. - Zatim se nasmijao. - Bila je jako duhovita, ali nije bila
svjesna toga. Jako nas je nasmijavala. Je li Vam ikada rekla kako je mislila da
kosovi koji sjede na telefonskim žicama prisluškuju njezine telefonske razgovore
putem svojih nogu?
Evelyn se nasmijala. - Jest.
- Je li Vam pričala o svojem sinu, Albertu?
- O, da.
- Albert nikada nije bio posve zdrav, ali brinula se o njemu svakoga dana
svojeg života. Žao mi je što se nismo češće viđali tijekom njezinih posljednjih
godina života. Živjeli smo u Marylandu kad je preminula.
Evelyn je kimnula glavom. - Ja sam bila u Kaliforniji kad sam čula vijest o
njezinoj smrti. Do tada je pogreb već bio gotov.
- Neka je blagoslovi dragi Bog. Bila je najbolja stara duša.
- Da, bila je, ali kladim se da bi joj bilo drago što smo se upoznali nakon toliko
godina.
Bud je rekao: - Nije li život neobičan, Ruthie? Da se nisam izgubio, nikada
ne bismo upoznali ovu divnu gospođu.

Nakon što su mu obećale da će mu sutra doći u posjet, Evelyn i Ruthie su se

pozdravile i pustile Buda da ruča i spava. Bud je bio presretan. Tek je upoznao
Evelyn, ali činilo mu se kao da su stari prijatelji. Netko tko ga se sjeća od davnih
dana.

Dok su izlazile iz Budove sobe, Evelyn se okrenula prema Ruthie i rekla: - Dakle,
najslađi je starac na cijelom svijetu. Divan je. Hvala što si mi dozvolila da se
upoznamo.
- Mislim da je on jako sretan zbog toga - Ruthie je rekla. - Jako si ga
razveselila pričama o davnim danima u gostionici, ali moram te upozoriti,
pripremi se. Neće prestati pričati o svojem djetinjstvu u Whistle Stopu. Stale su
kod ordinacije medicinskih sestara, porazgovarale s Terry i izašle van.
Kad su ušle u Evelynin veliki ružičasti Cadillac, Evelyn je rekla: - Prvo ćemo
te odjaviti iz hotela, zatim idemo u šoping pa natrag kući jer u 16:00 imaš dvosatnu
masažu.
Ruthiene oči su se zacaklile. - Dvosatnu masažu?
- Da, potom večera pa spavanje. Pretpostavila da ti treba malo tetošenja nakon
svega što si prošla.
Ruthie se nagnula na mekano bijelo kožno sjedalo i nasmiješila se. - Joj,
Evelyn. Gdje si bila cijeli moj život? Radi sa mnom što te volja. Vodi me.

120
 Knjige.Club Books

ŠTO SE KRIJE ISPOD POVRŠINE

velynina kuća bila je velika asimetrična kuća od bijele opeke sa zelenim

E zastorima usred prekrasnog golf-terena. - Ed je igrao golf - objasnila je.
Gostinjska kuća bila je dvosobna koliba koja je gledala na lijepi bazen. Kao da to
već nije bilo dovoljno impresivno, još je imala ogromnu kupaonicu sa saunom,
jacuzzijem i sobom za masažu.
Evelyn je rekla: - Nije li ovo bolje od one hotelske sobe?
- Bome jest.
- Raskomoti se, odspavaj, a Sonia će doći u 16:00 da te izmasira.
Ruthie je rekla: - Evelyn, ne mogu ti se dovoljno zahvaliti. Kasnije joj je Sonia
napravila najbolju masažu u njezinom životu i dok je još uvijek ležala na krevetu,
Ruthie je rekla: - Znaš, Sonia, primijetila sam da Evelyn posvuda ima mnogo
Mary Kay proizvoda. Sigurno joj se jako sviđaju.
Sonia je rekla: - Itekako. Prodavala ih je.
- Doista?
- Prije nego što je pokrenula posao s automobilima.
- Posao s automobilima?
- Nije Vam rekla? Da, bila je vlasnica Cadillac autosalona diljem Alabame.
Imala je vlastite reklame i sve.
Ruthie je otkrila da Evelyn Couch nije kakvom se čini.
Pitala se zašto je Terry htjela Evelynin autogram.
Te večeri, Evelyn joj je pokazala sliku Ninny Threadgoode koju je držala na
radnom stolu. Zatim joj je Evelyn dala kutiju za cipele koju je naslijedila od
Ninny. Ruthie je otvorila omotnicu i pregledavala stare fotografije u njoj. Bilo joj
je neobično vidjeti koliko sliči svojoj baki Ruth. Na jednoj fotografiji imala je
otprilike 22 godine, tek je došla u Whistle Stop predavati vjeronauk tijekom ljeta
i živjela je u kući obitelji Threadgoode. Nosila je bijelu haljinu, stajala je u
prednjem dvorištu i gledala prema gore u nekoga tko je sjedio u krošnji stabla
očenašice. Mogli ste vidjeti samo dva bosa stopala kako vise. Evelyn je rekla da
joj je Ninny spomenula da su to Idgiena stopala kad je imala otprilike 15 ili 16
godina.
Druga fotografija uslikana je pet godina kasnije, kad je Ruth napustila supruga
i vratila se u Whistle Stop. Stajala je ispred nove gostionice, a u naručju je držala
prekrasnog dječaka za kojeg je Ruthie znala da je njezin otac. Idgie, visoka,

121
 Knjige.Club Books

mršava djevojka s kratkom kovrčavom plavom kosom stajala je iza nje, prstom
upirala u novi natpis na gostionici i smiješila se. Izgledale su premlado da bi bile
vlasnice gostionice.
Voljela bi da je upoznala svoju baku. Pitala bi je toliko mnogo pitanja. Zašto
je napustila supruga i preselila se u Alabamu? Majka joj je rekla da nigdje nema
niti jedne fotografije Ruthiena supruga. Njezin otac nije mnogo znao o njemu, niti
ga je bilo briga. Ruthie bi voljela vidjeti barem jednu fotografiju njega. Sigurno
je bio zgodan jer je njezin otac bio jako privlačan muškarac.

122
 Knjige.Club Books

ČUDO OD DJETETA

Prosinac, 1940.

uddy je bez sumnje imao znatiželjan um, ali onda, kako se Idgie bojala da će
B se dogoditi jednog dana, pitao ju je nešto što se ona nadala da nikada neće
pitati.
Tog dana Idgie ga je odvela u robnu kuću Loveman’s u Birminghamu da si
kupi cipele. Kad su se vraćali kući, Buddy ju je iz vedra neba pitao: - Teta Idgie,
jesi li znala mog tatu? - Idgie se nakašljala, posegnula za nečime u džepu majice
i izvukla Lucky Strike cigaretu. - Pa... Mislim da smo se nekoliko puta vidjeli.
Zašto?
Zatim ju je pitao upravo ono što se nadala da neće pitati. - Pitam se zašto me
nikada ne posjećuje.
- Daj mi, molim te, dodaj šibicu. Stvarno ne znam, dragi. Jesi li pitao svoju
majku?
- Nisam. Ne voli pričati o njemu. Mislim da ga baš ne voli. Idgie se nadala da
će prestati pričati o tome, ali on je nastavio: - Misliš li da će me ponekad doći
posjetiti? - Idgie ga je pogledala. - Htio bi to?
Buddy je rekao: - Mislim da bih... ali ne znam... Možda. Idući tjedan mi je
rođendan. Hoće li me nazvati ili poslati mi poklon? - Ne znam, dragi.
Nakon nekog vremena, dok su se vozili gradskim vijaduktom, Buddy je
postavio novo pitanje.
- Teta Idgie, pitam se gdje je sada.
- Tko?
- Moj otac.
- Aha... Doista ne znam. - Zatim je brzo promijenila temu i rekla: - Hej,
Buddy, imam odličnu ideju. Dovoljno si star. Moraš naučiti kako pucati iz
pištolja. Cleo, ja i još nekoliko momaka idemo idući vikend u lov. Hoćeš li nam
se pridružiti?
Buddyjeve oči su zasjale. - Smijem li? Hoće li me mama pustiti?
- Sigurno. Ja ću porazgovarati s njom. Što kažeš? Hoćeš li doći?
- Naravno.

123
 Knjige.Club Books

Idgie nije voljela lagati Buddyju, ali nije imala srca reći mu istinu o njegovom
ocu. Frank Bennett bio je agresivni pijanac koji je tukao žene. Kad su Ruth i on
bili u braku, toliko ju je puta pretukao da su mama i tata Threadgoode poslali
Idgie, Velikog Georgea i Juliana u Georgiju da izvuku Ruth odande prije nego
što je ubije tijekom jednog od svojih pijanih izljeva bijesa, ali Buddy nije trebao
znati to. Što je manje znao o njemu, to bolje.
Idgie je odahnula što nikada više nije pitao o svojem ocu, čak i kad mu je
umrla majka. Godine su prolazile, on se nije javljao i Buddy se smatrao članom
obitelji Threadgoode. I tu je priči kraj.

124
 Knjige.Club Books

NOVI PRIJATELJI

dući dan, dok je Ruthie bila na čišćenju lica, Evelyn je posjetila Buda u bolnici
I i pričala o Ninny. Rekla je: - Znaš, Bud... Smijem li te zvati Bud?
- Povrijedilo bi me da me ikako drugačije zoveš.
- Uglavnom, Bud, baš je neobično koliko ti jedna osoba može promijeniti
život. Kad sam prvi put upoznala Ninny, prolazila sam kroz teško životno
razdoblje. Bila sam depresivna i misli su mi divljale. Nerado to priznajem, ali čak
sam razmišljala o samoubojstvu. Strah me pomisliti što bih sve propustila da sam
to učinila. - Da. Ne bi mene upoznala.
Evelyn se nasmiješila. - U pravu si. Naravno, sad kad razmišljam o tome,
mislim da sam doživjela maleni živčani slom. Nisam vjernica, ali ponekad mislim
da je Ninny bila neki anđeo kojeg mi je Bog poslao da mi pomogne nositi se sa
svime i prebroditi crne misli. Sad ćeš misliti da sam luda, ali ne bih se začudila da
je na neki način utjecala na to da upoznam tebe i Ruthie.
- Uopće ne mislim da si luda. Vjerujem da jest. Mislim da nas ljudi koji više
nisu s nama i dalje čuvaju kad to trebamo.
- Vjeruješ u to?
- Da, vjerujem. Nešto mi se dogodilo. Nikada to nikome nisam rekao, ali reći
ću to tebi. Prvo, zatvori vrata. Ne želim da nas Terry čuje. Odmah će nas prijaviti
u ludnicu.
Evelyn je zatvorila vrata i sjela.
- Godine 1989., kad je teta Idgie umrla, to me jako pogodilo. Njezino sam
tijelo prebacio u Alabamu kako bih je pokopao u obiteljskoj grobnici u skladu s
njezinim željama, ali idući dan, prije nego što sam otišao kući, vratio sam se na
groblje kako bih se još jednom pozdravio s njom. Stajao sam kraj njezina
groba, plakao sam i sažalijevao samog sebe. Moje majke više nema. Tete Idgie
više nema. Bio sam 60-godišnje siroče. Jadanja. Točno u tom trenutku, prokleta
je pčela uletjela u nogavicu mojih hlača i ubola me u stražnjicu.
- Ne.
- Da, jest, i pošteno me izbola. Kad sam se sabrao od šoka, sinulo mi je. Teta
Idgie je poslala tu pčelu. Htjela je da znam da je dobro i da prestanem sažalijevati
samog sebe. Sjeo sam na grob i počeo se toliko jako smijati da sam se prevrnuo
na travu. I nisam mogao prestati. Pola sata sam posve sam ležao na groblju,
valjajući se u travi i pucajući od smijeha. Da me itko tog dana vidio, pomislio bi
da sam lud. Kažem ti, vražja teta Idgie mi je to učinila, ali znaš, Evelyn, nakon
125
 Knjige.Club Books

tog dana više nikada nisam osjetio taj bolni očaj. Naravno da mi je nedostajala,
ali znao sam da je dobro.
- Moja poanta je da je teta Ninny možda utjecala na naš susret. Među nama,
moja Ruthie treba prijatelja. U zadnje vrijeme nije joj bilo lako. Izgubila je
supruga, a ja sam joj stvorio velike probleme. Nadam se da ćete ostati u kontaktu.
Nazovi je ponekad kad se vratimo kući.

126
 Knjige.Club Books

THE WEEMS WEEKLY

(Tjedni bilten grada Whistle Stop, Alabama)

1947.

Lokalna zvijezda američkog nogometa!

Imamo sretne vijesti ovaj tjedan. Jako smo ponosni na našeg dečka
Buddyja Threadgoodea koji je donio pobjedu našoj ekipi na državnom
prvenstvu američkog nogometa. Upravo sam čula da je proglašen
napadačem godine srednjoškolske državne lige. On pripisuje svojoj teti
Idgie što ga je naučila kako da baca loptu kad mu je bilo samo sedam
godina. Čuli smo da je će naš dečko sljedeće godine možda upisati
fakultet Georgia Tech.
A sad nastavljam u tužnom tonu: Iako je prošlo tek nekoliko mjeseci,
srca svih stanovnika Whistle Stopa još su uvijek slomljena zbog odlaska
naše drage Ruth Jamison. Još je uvijek teško ući u gostionicu i ne vidjeti
nju kako nas, kao inače, pozdravlja i dočekuje sa svojim prekrasnim
osmjehom na licu. Idgie i Buddy zahvaljuju vam se na velikodušnim
donacijama. Grace iz udruge za zaštitu životinja kaže da ste uplatili
toliko donacija u Ruthino ime da su izgradili novu sobu za mačke
i rakune. Prijašnja soba bila je jednostavno premalena. Poznavajući Ruth,
to bi joj se jako svidjelo.
... Dot Weems...

127
 Knjige.Club Books

WHISTLE STOP, ALABAMA

1955.

ad je Ruth umrla, Idgie je morala biti snažna zbog Buddyja. Trebao je

K njezinu snagu. Tada je htjela zatvoriti gostionicu, ali nije mogla. Trebao joj
je novac. Obećala je Ruth da će se, bez obzira na sve, pobrinuti za to da Buddy
diplomira.
Buddyja je jako pogodila majčina smrt. To se dogodilo kad je bio maturant.
Međutim, iduće jeseni, kad je otišao iz Whistle Stopa na fakultet i bio zauzet
stjecanjem novih prijatelja, stvari su se promijenile na bolje, ali ne za Idgie.
Svake večeri nakon što bi zatvorila gostionicu, Idgie bi zgrabila bocu viskija
sa šanka, ušla u automobil i cijele se večeri vozila uokolo. Vozila bi pri brzini od
120 do 130 km/h, jurila gore-dolje po tamnim seoskim cestama, radio bi treštao,
a ona bi, pijana kao majka, pjevala iz sveg glasa.
Kao da su brzina, buka i alkohol otupili njezinu bol. Tako bi i bilo nekoliko
sati, ali svake zore, kad bi se vratila kući, morala se nositi s još jednim danom bez
Ruth. Još bijedan dan mrzila Boga što ju je uzeo.
Ali kasnije, kad je Buddy diplomirao i bio na početku divnog života, Idgie je
smatrala da je održala svoje obećanje prema Ruth. Što sada? Grad je propadao,
svi njezini prijatelji s kolodvora su otišli, a svi ostali bili su ili na odlasku ili su se
spremali za odlazak. Njezina starija sestra Leona pitala ju je u pismu hoće U
prodati staru dvokatnicu obitelji Threadgoode jer više nitko ne živi u njoj. Idgie
nije imala niti jedan razlog zašto bi ostala, ali imala je mnogo razloga zašto bi
otišla. Imala je previše sjećanja na gostionicu. Uostalom, provela je noć u zatvoru
u Gate Cityju zbog vožnje u pijanom stanju i prekoračenja brzine. Morala je otići
iz grada prije nego što jedne noći ubije sebe, ili još gore, nekoga drugoga.
Šerif Grady, njezin prijatelj, nazvao je njezina brata Juliana na Floridu i rekao da
se svi brinu za Idgie. Više nije bila ista. Rekao je Julianu: - Brzo poduzmi nešto
jer nisam siguran da ću je sljedeći put uspjeti izvući iz zatvora. Pogotovo ako opet
pokuša udariti policajca koji je pokušava uhititi. - Julian je odmah nazvao Idgie
i rekao joj da smjesta dođe na Floridu i ako neće htjeti doći, on će doći po nju.
Tjedan dana kasnije, kad je Idgie stala kraj njegove kuće i izašla iz
automobila, Julian je bio neugodno iznenađen njezinim izgledom. Bila je jako
mršava, izgledala je užasno i smrdjela je na viski i cigarete. Dva puta je pala prije

128
 Knjige.Club Books

nego što ju je uspio unijeti u kuću. Idućeg jutra, nakon što je popila nekoliko šalica
kave, Idgiene ruke su se tresle, znojila se i bila je jako blijeda, ali barem je
bila napola trijezna. Julián joj se obratio. - Grady me nazvao i rekao da te njegov
kolega iz Gate Cityja zaustavio kad si u četiri sata ujutro vozila pri brzini od 140
km/h. Shvaćaš li da si mogla poginuti vozeći poput manijaka, u pijanom stanju?
- Boli me briga... Da sam barem poginula.
- Bože, Idgie. Znam da si izgubila najbolju prijateljicu, ali završila si u zatvoru
poput zadnjeg idiota. Gdje ti je bila glava?
Dugo ga je gledala. Onda je rekla: - Ruth mi je bila više od prijateljice, Juliane.
Juliana je njezina izjava malo iznenadila, ali samo je kimnuo glavom. Znam,
Idgie. Samo ne znam kako bi tvoja smrt pomogla situaciji. Svi smo izgubili drage
ljude, Idgie. To je život. Volim te, ali nisi posebna. Samo si jedna u nizu osoba
koje su izgubile voljenu osobu. Ja sam tvoj brat. Zar ti nije stalo do mene? Ne
želim izgubiti svoju mlađu sestru. I još ću ti nešto reći. Ruth bi propala u zemlju
od srama da vidi kako se ponašaš. Da, nedostaje ti. Svima nedostaje, ali je li ovo
način da poštuješ sjećanje na nju? Ako ti nije stalo do sebe ili mene, sjeti se
Buddyja. Ti si jedini roditelj koji mu je ostao. Misliš da bi htio da mu se neka stara
pijandura pojavi na svadbi? Smjesta prestani s budalaštinama. Čuješ me?
Idgie je čula što je rekao. Imao je pravo. Ruth je bila dama i sramila bi se zbog
njezina ponašanja.

Te večeri bila je s Julianom na sastanku anonimnih alkoholičara. Njezin se život

počeo mijenjati kad se pridružila grupi Anonimni alkoholičari. Dobila je
sponzoricu koja joj je pomogla u provođenju dvanaest koraka, a Idgie je zaista
radila sve što bi joj rekla. Sponzorica je bila snažna žena s Floride koja Idgie nije
dozvoljavala da se izvuče iz obveza, a tvrdoglavoj Idgie je upravo to trebalo.
Tijekom idućih nekoliko tjedana, upoznala je mnogo dobrih ljudi koji su bili baš
poput nje. Ljudi koji su prošli kroz pakao i natrag, pokušavajući se pomaknuti s
mrtve točke u bolju budućnost.
Idgie je shvatila da voli odlaziti na te sastanke i bolje upoznati ljude ondje.
Kao da je opet živjela u malenom gradu. I dalje joj je nedostajao Whistle Stop, ali
znala je da ondje više nema ničega za nju.
Nakon nekog vremena Idgie je počela vjerovati u Boga. Nije vjerovala u njega
na isti način kao kada je bila dijete, ali funkcioniralo je.
Nakon što nekoliko godina nije popila ni kap alkohola, Idgie je počela
sponzorirati nove članove, kao i neke stare članove. Svaki put kad bi netko prošao
kraj njezina štanda s voćem netko bi sjedio i pričao s njom. Naravno, Ruth joj je
i dalje jako nedostajala, ali barem nije pokušavala ubiti sebe ili nekog drugog zbog
njezine smrti. Nije imala vremena za to. Imala je posla sa štandom i košnicama.
Rekla je: - To je moj doprinos čovječanstvu.

129
 Knjige.Club Books

GOSTI IZNENAĐENJA

K ad su Ruthie i Evelyn tog poslijepodneva napustile bolnicu, sestra Terry

pokucala je na Budova vrata i ušla u sobu.
- Bok, gospodine Popularni. Još Vas je netko došao posjetiti. Bud je dignuo
pogled i iznenadio se što je ugledao kako u sobu ulazi njegov prijatelj iz vlaka,
Billy Hornbeck, u društvu mlade dame.
- Billy, dječače moj! Kakvo divno iznenađenje. Kako si?
- Dobro sam. Kako ste Vi?
- Zdrav k’o dren. Kako si znao da sam ovdje?
- Pisalo je u novinama. Nadam se da Vam ne smeta što sam došao. Htio sam
samo provjeriti kako ste. Trebali ste mi reći da idete za Whistle Stop. Rado bih
Vas poveo.
Bud se nasmijao. - Joj, Billy, dok nisam došao u Birmingham, nisam ni sam
znao da želim otići ondje. Međutim, nisam ga pronašao i izgubio sam ruku u šumi.
- Primijetio sam da je nema. Bitno da ste Vi dobro.
- Jesam. Jako je lijepo od tebe što si me došao posjetiti.
- Nema problema. Htio sam i da upoznate Geenu.
Prišla mu je mlada dama koja je stajala uz Billyja je rekla: - Drago mi je,
gospodine - i čvrsto mu stisnula ruku. - Drago mi je što smo se upoznali.
- Također, Geena. - Bud je pogledao Billyja. - Je li to vatrogasna osoba o kojoj
si mi pričao?
- Da - rekao je, zaljubljeno je gledajući.
- Dakle, Geena. Znam da se vatrogaskinjama ne govori da su lijepe, ali jako
si lijepa.
- Hvala Vam.
Ostali su još neko vrijeme, a Terry je ušla u sobu i rekla: - Žao mi je, ljudi, ali
ovaj mladić mora na fizikalnu terapiju.
- Nema problema - rekao je Billy. - Baš smo na odlasku.
- Moram je poslušati. Tuče me ako je ne poslušam. Hvala što ste došli. Drago
mi je što smo se upoznali, Geena.
- Također, g. Threadgoode. Žao mi je što ste izgubili ruku. Izašli su, a Billy
je provirio natrag na sekundu i rekao: - Ipak ćemo se vjenčati.

130
 Knjige.Club Books

Bud je dignuo palac u zrak. - Bravo, momče... - Bud se okrenuo prema Terry
i rekao: - Nije li divno biti zaljubljen?
- Ne bih znala... U braku sam.

131
 Knjige.Club Books

POVRATAK U BRIARWOOD

dućeg jutra, Ruthie i Evelyn došle su u bolnicu oko osam sati pokupiti Buda.
I Ruthie je otvorila njegov ormar kako bi mu pomogla obući se za povratak kući
i ostala zgrožena viđenim.
- Joj, tata. Nemoj mi reći da si u javnosti nosio tu staru ispranu jaknu. Rekao
si mi da si je bacio.
- Jesam li? Ne sjećam se.
- Pogledaj svoje dobre hlače. Posvuda imaju mrlje od trave. Dobro, što je, tu
je.
Nakon što je Bud izašao iz bolnice, Terry ga je odvela dolje i čekala dok je
Evelyn dovezla automobil do ulaznih vrata. Stala je, a Terry je pomogla Budu da
uđe unutra i rekla: - Čuvajte se, inače ću doći u Atlantu i dobro te išćuškati, jasno?
- U redu, dat ću sve od sebe - rekao je Bud. - A ti reci svojem suprugu da se
pazi jer bih mogao doći i ukrasti te.
Bud je ušao u automobil, vrata su bila zatvorena, a Ruthie je rekla: - Terry,
neizmjerno Vam hvala što ste se tako dobro brinuli o njemu. Pravi ste anđeo.
- Znate... Nije bilo teško skrbiti se o njemu. Jako je drag.

Kasnije, dok je Evelyn na aerodromu gledala kako Ruthin i Budov avion uzlijeće,
shvatila je da će joj nedostajati. Znala ih je tek nekoliko dana, ali bilo je divno
upoznati nekoga tko je znao Ninny.
Kad su Ruthie i Bud sletjeli u Atlantu i na parkiralištu čekali da dovezu Ruthin
automobil, Ruthie se okrenula prema Budu. - Tata, jesi li siguran da nećeš doći k
meni doma? Ne moraš se vratiti u Briarwood ako to ne želiš.
Bud je odmahnuo glavom: - Ne, ne, dušo. Tvoja svekrva bila bi ljuta ako bih
otišao. Uostalom, naviknuo sam se na to mjesto. Vratit ću se po lijekove. Doduše,
morat ću se ispričati Merrisu.
- To je dobra ideja ako želiš ostati ondje.
Kad su došli do Doma Briarwood, g. Merris ih je dočekao na ulazu s cvijetom
u reveru i usiljenim osmjehom na licu.
- Evo našeg lutalice! Dobro došli natrag, gospodine Threadgoode.
- Hvala. Da... Slušajte, jako mi je žao. Jednostavno sam...

132
 Knjige.Club Books

Na sreću, u tom je trenutku iz hodnika izašla Budova prijateljica Hattie i

viknula: - Hej, g. Threadgoode, čujem da ste se vozili vlakom i želim čuti sve o
tome. Dođite, Vaša soba je spremna.
Ruthie je čekala vani u automobilu sve dok se nije uvjerila da je sve u redu.
Sigurno je bilo jer se Bud okrenuo i mahnuo joj s osmijehom na licu.
Nakon što je odvezla oca, Ruthie je vozila natrag kući. Kad je došla do velikih
željeznih vrata, unijela je šifru i ušla u ulicu Circle. Dom je napustila samo s
torbicom, a vratila se s velikim kovčegom koji joj je Evelyn Couch posudila,
krcatog Mary Kay proizvodima i novom odjećom koju je kupila u Birminghamu.
Hodala je prema svojoj kući kad je Martha Lee otvorila vrata svoje kuće,
pogledala je i zatvorila vrata.
Telefon je zazvonio čim je ušla. - Vidim da si se konačno vratila kući - rekla
je Martha Lee.
- Jesam. Zadržala sam se dulje od planiranog.
- A tvoj otac? Je li se i on vratio?
- Jest, upravo sam ga odvezla.
- Nadam se da si svjesna da je njegovo ponašanje bila velika sramota, kako
za mene, tako i za Briarwood.
Ruthie je zatvorila oči i tiho uzdahnula. - Da. Vjerujem. Tata je rekao da ti se
ispričam i da ti kažem da se to više neće ponoviti.
- Nadam se da neće. Također, jesi li znala da si ostavila upaljeni štednjak kad
si otišla bez riječi? Da Ramon nije otišao provjeriti je li sve u redu, mogla si
zapaliti cijeli Circle.
- Nisam znala. Žao mi je.
Kad je poklopila, Ruthie je samoj sebi rekla: - Dobro došla kući, Ruthie.
Telefon je opet zazvonio prije nego što je stigla otići na kat.
- Slušaj, smjesta nazovi Carolyn i reci joj da si stigla kući. Djedovo ponašanje
jako ju je uzrujalo.
- Nazvat ću je, hvala.
Ruthie ju je nazvala, ali ne odmah. Znala je da će dobiti još jednu prodiku.
Carolyn i Martha Lee uvijek su bile na istoj strani.

133
 Knjige.Club Books

JESSIE RAY SCROGGINS

1978.

essie Ray Scroggins bio je jedan od mnoštva djece iz Whistle Stopa koje bi
J Idgie svake nedjelje utrpala u svoj automobil i odvezla u kino. Bio je zahtjevan,
uvijek je radio probleme, tukao se na stražnjem sjedalu i bacao kokice na ljude u
kinu, ali Idgie ga je voljela.
Nije bilo lako biti propovjednikov sin, pogotovo u malenom gradu. I još k
tome ako ste bih sin Roberta A. Scrogginsa, svećenika baptističke crkve u Whistle
Stopu, gdje je na školskoj ploči u učionici za vjeronauk stajalo: „Ne pijemo, ne
pušimo, ne plešemo i ne hodamo s onima koji to rade.“

Jessie Ray je izašao iz maternice migoljeći se kao crv i nikad se nije prestao
migoljiti. Kao da mu je netko dao dvostruku dozu energije. Čim se mogao
uspraviti, nije hodao, već trčao. Otkada je imao pet godina, njegova jadna majka
bi svakog jutra prvo otvorila vrata i pustila ga da trči po dvorištu, inače bi razbio
sve u kući. Njegov stariji brat Bobby Scroggins, nekoliko se puta uvukao
u probleme jer je previše pio, ali postao je uspješan odvjetnik, dok je Jessie Ray
bio sasvim druga priča.
Jessie Ray popio je prvo piće kad je imao deset godina.
Idgien prijatelj Smokey Lonesome, njihov česti gost, dao mu je gutljaj.
Odmah mu se svidio alkohol. Ne zbog okusa, nego zato što se osjećao bolje nakon
pića. Što je više pio, to se bolje osjećao. Do svojeg 18. rođendana već je razbio tri
automobila i pet puta bio u zatvoru u Birmingbamu.
Svaki put bi nazvao Idgie, a ona bi platila jamčevinu i odvezla ga iz zatvora.
Bila je jedina osoba u Whistle Stopu kojoj se mogao javiti i koja ne bi rekla
njegovom ocu što se dogodilo.
Jessie Ray je otišao u vojsku, a njegov otac se nadao da će vojska od njega
napraviti muškarca. Međutim, kad se vratio kući iz Koreje, nakon što je vidio
mnoge kolege kako ginu u ratu, bilo mu je gore. Koliko god se trudio, nije mogao
prestati piti. Znao je da je razočarao svoje roditelje, suprugu, prijatelje i ostale
stanovnike, ali dio njega nije htio živjeti.
Odustao je od samog sebe i proglasio se izgubljenim slučajem. Jedne večeri
je u pijanom naletu nazvao Idgie u Floridu, pričao s njom gotovo dva sata i rekao
134
 Knjige.Club Books

joj kako se želi ubiti. Od cijelog razgovora, sjećao se samo zadnjeg što mu je
rekla: - Jessie Ray, smjesta dolazi ovamo!
Njegov otac je sve pokušao. Možda će Idgie uspjeti doprijeti do njega. Nitko
drugi nije mogao. Sljedećeg dana otac je odvezao Jessieja u Floridu, čekao da
izađe iz automobila i odvezao se. Nedugo zatim, Jessie je sjedio na sastanku
anonimnih alkoholičara. Sjedne strane sjedila je Idgie, a s druge njezin brat Julian.
Trebalo mu je neko vrijeme da se oporavi. Nekoliko je puta pokleknuo, ali
polako je počeo otkrivati samog sebe. Oduvijek mu je bilo nelagodno u vlastitoj
koži. Jedinu je utjehu našao u boci. Vjerojatno zato alkoholna pića na engleskom
zovu spirits27. Nakon šest mjeseci, kad je bio trijezan, zdrav i preplanuo od branja
naranči, Idgie ga je poslala natrag kući. Supruzi i djeci vratio se kao novi čovjek.
Jessie je otkrio da je divno biti trijezan, ali ponekad je bilo bolno, pogotovo kad
je morao ukloniti tetovažu s prsa na kojoj je pisalo „Život je smeće“. Bilo je jako
bolno, ali ta bol nije bila ni blizu boli koju je osjećao kad mu je otac preminuo
prije nego što je dobio priliku ispričati mu se za svu bol koju mu je prouzročio.
Nekoliko godina kasnije, nadajući se da će učiniti nešto dobro tijekom vremena
koje mu je preostalo, postao je svećenik i preuzeo očevu crkvu u Birminghamu.
Njegov otac bio je zadrti baptist, ali Jessiejeva uvjerenja nisu spadala u okvire
nijedne vjere.
Zbog toga je naišao na otpor nekih članova koji su svoja vjerovanja temeljili
na Bibliji. Neki su se sjećali Jessiejeva lošeg ponašanja i dobio je prigovore da je
previše ležeran u svojim propovijedima. Uz malo truda, ubrzo je pronašao
prikladne citate iz Biblije i sve su se ovce vratile u njegovo stado.
Vijest o njegovim dobrim i pozitivnim misama brzo se proširila i uskoro nije
bilo dovoljno sjedala za sve okupljene u njegovoj malenoj crkvi. Morao je održati
misu u osam, devet i jedanaest sati kako bi svi stali.
Kad se zatvorio supermarket Piggly Wiggly u starom trgovačkom centru
Eastwood, Jessie je zgrabio priliku i brzo unajmio taj prostor. Unutar tri godine
stvorio je mega-crkvu s pet tisuća mjesta. Njegova nedjeljna misa postala je toliko
popularna da se ubrzo emitirala uživo na televizijskoj postaji WBRC-TV, odmah
nakon emisije Country Boy Eddie.

27
hrv. duh, duša (op. prev.)
135
 Knjige.Club Books

NA SIGURNOM

BIRMINGHAM, ALABAMA
1982.

O pal Butts nazvala je svoju staru prijateljicu Gladys Kilgore u Tennesseeju.

Razgovarale su o novostima i što radi stara ekipa iz Whistle Stopa. Gladys
nije mogla vjerovati što čuje.
- Jessie Ray Scroggins je propovjednik? Grady ga je uhitio više od dvadeset
puta. Zezaš me.
- Ne zezam. Kad je velečasni Scroggins umro, Jessie Ray je dobio nekakvu
dozvolu za vođenje mise i preuzeo očevu crkvu. Ljudi su isprva bili suzdržani
zbog njegove kriminalne prošlosti i počeo je polako, no tijekom vremena okupio
je mnogo sljedbenika. Na njegovim misama okupilo se toliko ljudi da nije bilo
dovoljno mjesta za sve. Sad drži propovijedi u staroj zgradi super-marketa Piggly
Wiggly, blizu mene.
- Zezaš me.
- Ne. Idem svake nedjelje. Malo je neobično biti na misi u istom prostoru gdje
sam kupovala namirnice, ali odličan je propovjednik, Gladys. Ima dobre,
pozitivne poruke i upute kako živjeti svoj život. Uvijek se osjećam dobro nakon
njegovih misa.
Gladys je poklopila slušalicu i još uvijek je bila u šoku. - Jessie Ray
Scroggins? Propovjednik u supermarketu Piggly Wiggly? - Sigurno je bila istina.
Tako nešto nije moguće izmisliti.

Jessie Ray bio je trijezan otkada se vratio s Floride i posve je promijenio svoj
život. Imao je svoju crkvu, suprugu i djecu i odlično mu je išlo u životu. No, kako
kažu, koliko god dugo bio trijezan, možeš pokleknuti.
Jedne je večeri Jessie Ray sjedio u obližnjem baru. Ubrzo je shvatio da je
pijan. Znao je da se smjesta mora vratiti kući. Nekako je pronašao ključeve svojeg
automobila i dogegao se do njega. Bio je nekoliko ulica dalje od svoje kuće kad
je onako pijan osjetio kako je prešao preko neke kvrge. Vjerojatno je prešao
preko ležećeg policajca.

136
 Knjige.Club Books

Idućeg jutra, policija je bila na njegovim vratima i privela ga pod optužbom

da je pogazio nekoga i pobjegao s mjesta nesreće. Ta kvrga bila je tijelo 10-
godišnjeg dječaka kojeg je pregazio i ubio. Policajci su ga privezali i vukli prema
policijskom automobilu, a on je iz petnih žila supruzi vikao: - U pomoć! U pomoć!
Jessie se potom iznenada probudio, obliven od glave do pete znojem, a srce
mu je divljački lupalo. Uspravio se u krevetu, teško disao i shvatio da je to bio
samo san. Ponavljao je: - To je bio san. Samo san. Još uvijek sam trijezan! Hvala
ti, Bože. Hvala ti, Idgie. - Brzo je prebacio prekrivač, iskočio iz kreveta, utrčao
u kuhinju i snažno zagrlio suprugu. Nije se napio. Ipak nije pregazio dječaka.
Danas neće ići u zatvor.

137
 Knjige.Club Books

EVELYN I RUTHIE

eki ljudi često kažu „Čujemo se“, ali se zapravo ne čuju. To nije vrijedilo za
N Evelyn i Ruthie. Nakon njihovog druženja tijekom Budova boravka u
bolnici, gotovo svaki dan bi pričale putem telefona. Ruthie je nekoliko puta
provela vikend s Evelyn u Birminghamu, a Evelyn bi se odvezla do Pine
Mountaina u Georgiji, blizu Atlante i otišla na ručak s Ruthie. Što su prijatelji
bliskiji, to više dijele svoje probleme.
Danas je Ruthie pričala s Evelyn o svojoj kćeri Carolyn Lee. - Volim je, ali
nikada nismo bile bliske. Ne koliko bih htjela. Carolyn zna biti... Pa... Malo
površna. Za to krivim Marthu Lee i njezin utjecaj na Carolyn. Baš sam razočarana.
Pokušala sam, ali kad se nađemo, samo želi pričati o tome što će obući na
idućoj zabavi i koje je utjecajne osobe ondje upoznala. Njezin suprug Brian je
drag momak, ali uvukli su se u društveni život u Washingtonu i sad idu od jedne
do druge zabave. Nadam se da će njihov brak potrajati jer ako će se Carolyn ikada
suočiti sa stvarnim životom... Brine me to. Moj sin Richard sasvim je drugačiji
od Carolyn. Oduvijek je bio vjeran sebi. Kad je bio mlađi, pitala sam ga što želi
biti kad odraste, a on je rekao: „Ne znam, majko, ali ne želim biti nesretan“.
Evelyn je rekla: - Svaka čast. Da sam barem ja bila toliko pametna. Kad sam
bila mlada, oduvijek sam znala što drugi žele da budem. Moja djeca su znala čime
se žele baviti i ostvarili su to. No nikada nisam znala što želim dok nisam upoznala
Ninny i počela raditi s 48 godina. A ti, Ruthie? Što si ti htjela biti kad odrasteš?
- Joj, Evelyn, smijat ćeš mi se ako ti to kažem. Baš je jadno.
- Neću se smijati.
- Kad sam bila mlađa, bila sam prilično sramežljiva. Za posebne prilike išli
bismo ujedan restoran u Baltimoreu. Kad bismo ušli, dočekala bi nas prekrasna
dama, pozdravila nas i odvela do stola.
- Hostesa?
- Da, mislim da se tako zovu, hostese. Uglavnom, tada sam mislila da ima
najglamurozniji posao na svijetu, izgleda lijepo, pozdravlja ljude, a oni se zbog
nje osjećaju posebno. Je li to najgluplje što si čula u životu?
Evelyn je odmahnula glavom. - Uopće nije. Kad sam imala 16 godina, htjela
sam biti časna sestra, a nisam katolkinja.
- Tako mi svega - rekla je Ruthie. - Zamisli, mogla sam biti u društvu sestre
Evelyn. Poznavajući tebe, bila bi papa Evelyn I.

138
 Knjige.Club Books

FAIRHOPE, ALABAMA

BOŽIĆ, 1997.

Šalje: DotWeems@hotmail.com

Hej, ekipa,
nadam se da ste dobili moju zadnju poruku. Još uvijek ne znam kako
ova e-pošta funkcionira. Pritišćem pogrešan gumb. Ne možete starog psa
naučiti novim trikovima.
Još je jedna godina prošla, a mi se još uvijek držimo. Vrhunac naše
godine bio je kad nas je naša draga prijateljica Opal Butts posjetila na
putu do Floride. Još je uvijek lijepa! Sjećate li se 1927., kad je Opal
proglašena Miss Whistle Stopa i predstavljala nas na izboru za Miss
Alabame, a svi smo je došli podržati?
Još uvijek mislim da su je zakinuli. Koliko djevojaka znate koje mogu
plesati step i istovremeno svirati žlicama? Bez obzira na to tko je
pobijedio, Opal će zauvijek biti naša Miss Alabame.
Nedostaju li vam zvijezde starih holivudskih filmova? Meni
nedostaju. Sinoć smo pogledali Šaputanja na jastuku na kanalu sa starim
filmovima. Odlično smo se zabavili. Više nema zvijezda kao što su bili
Fred Astaire i Ginger Rogers. Koliko god se trudila, nove zvijezde mi nisu
toliko zanimljive. Ne znam ni kako se zovu i ne bih ih mogla razlikovati.
Pretpostavljam da se to svima događa. Moja majka bila je luda za
zavodnikom koji se zvao Rudolph Valentino. - Tko je on? - sjećam se da
sam je to pitala. Vidite što mislim?
U svibnju sam morala odvesti Wilbura na hitnu. Budala je rukom
hranila galebove na pristaništu, a jedan je galeb promašio kreker koji je
Wilbur držao i ugrizao ga za nos. Nije ga bilo lijepo vidjeti s velikim
povojem na nosu, ali rana je sada zarasla.
Usput, kad već pričam o neočekivanim stvarima, ove sam se godine
gadno otrijeznila kod doktora. Djevojka koja mi je mjerila visinu rekla mi
je da sam visoka 161 cm, na što sam rekla: - Ne, to nije točno. Visoka sam
164 cm i oduvijek sam bila te visine. - Natjerala sam je da me opet izmjeri

139
 Knjige.Club Books

i, stvarno, bila je u pravu. Društvo, smanjila sam se! Nije ni čudo što su mi
hlače predugačke. Do mene je! Preniska sam.
Ali u sretnijem tonu: Jeste li znali da kad prođete 75. godinu i još
uvijek ste živi, to znači da imate natprosječnu šansu da doživite više od
90 godina? Zato, nastavimo dalje! Način na koji liječe sve ove bolesti i
zamjenjuju dijelove tijela lijevo i desno, tko zna, možda ćemo živjeti
zauvijek. Moje pitanje je, biste li htjeli to? Pišite mi i recite mi što mislite.
Pa, odjavljujem se na još jednu godinu. Kažu da više nije politički
korektno reći „Sretan Božić“, ali svejedno sretan Božić svima!
Vaša vjerna pisarica,
Dot

140
 Knjige.Club Books

OPAL BUTTS

BIRMINGHAM, ALABAMA
1972.

pal Butts imala je tri sestre, Ruby, Pearl i najmlađu sestru, Garnet. Bilo je
O jasno da je njezina majka voljela nakit.28 A Opal je voljela raditi frizure od
svoje 18. godine. Nakon što se udala za Juliana Threadgoodea, pokrenula je mali
kozmetički salon u njihovoj kuhinji. Možda je to bio jedan od razloga
njihovog razvoda. Svaki put kad bi došao kući, u kuhinji su bile najmanje tri žene
i još dvije u dnevnoj sobi koje su pričale i čekale na frizuru. Cijeli vikend i u bilo
koje vrijeme žene su ulazile i izlazile iz kuće i to je izludilo Juliana. Napokon je
dao Opal ultimatum, a ona je izabrala salon. Nakon što se preselio na Floridu,
otvorila je svoj kozmetički salon blizu gostionice i bila je vrlo uspješna.
Ali 1954., Opal je morala zatvoriti svoj kozmetički salon u Whistle Stopu i na
kraju se preselila u Birmingham gdje je radila u kozmetičkom salonu u hotelu u
centru grada. To je bilo drugačije iskustvo. U svojem salonu znala je sve svoje
mušterije, ali sada su mušterije uglavnom bile samo ljudi u prolazu. I skoro
nitko više nije želio trajnu frizuru.
Ali Opal je imala drugu glavnu zanimaciju. Bila je predstavnik stanara i posao
je bio jako stresan. Toliko stresan da je upravo naručila majicu na kojoj piše „Ubij
me ako se opet dobrovoljno prijavim za nešto“. Glavni problem bio je što se
njezino susjedstvo mijenjalo. Kako su stariji stanovnici otišli, mladi samci su se
useljavali i atmosfera se mijenjala. I kako su samci voljeli tulumariti! Sad kada je
bilo ljeto, svaki vikend netko bi na bazenu pekao roštilj i glasno puštao glazbu, a
koga su svi zvali da se žale na to? Opal je bila tako umorna od toga što mora ustati
iz kreveta, izaći van i zamoliti ih da se stišaju. Obično bi je poslušali, ali za
sat vremena opet su bili jednako glasni. Ponekad je morala zvati policiju da bi ih
utišala.
Buka je bila jedna stvar. Shvaćala je da se samo žele zabaviti, ali tim su se
klincima svakojaki ljudi pojavljivali na zabavama. Ljudi koje nisu poznavali.
Mnogi stariji stanovnici bili su zabrinuti da bi se netko od tih stranaca mogao

28
eng. ruby, pearl, garnet, hrv. rubin, biser, granat (op. prev.)
141
 Knjige.Club Books

vratiti i opljačkati ih. To je bio opravdan strah. U zadnje vrijeme bilo je mnogo
pljački i krađe automobila.
Jedne noći prošli tjedan ostala je do kasno na poslu. Grupa djevojaka, u gradu
na djevojačkoj večeri, došla je prilično pijana u salon i htjele su obojiti kosu u
ružičasto da im odgovara haljinama za vjenčanje i nisu napustile salon do poslije
deset sati te noći.
Zatvorila je salon i hodala do auta kad je primijetila muškarca u dugom kaputu
kako je prati. Pogledala je po parkiralištu i većina automobila je nestala. Kada je
shvatila da je sama, počela je hodati malo brže, baš kao i on. Bila je uvjerena da
taj tip ima loše namjere. O Bože, vjerojatno ju je htio opljačkati i ukrasti
joj automobil ili nešto gore. Nije to znala, ali znala je da mora brzo razmišljati.
Kako se približila autu, polako je posegnula u torbu, izvukla uređaj za
kovrčanje kose, brzo se okrenula i uperila ga u njega. I s najdubljim i najglasnijim
glasom koji je mogla izvući iz sebe, zarežala je: - Ako priđeš korak bliže,
majstore, raznijet ću ti glavu.
Mora da ga je uplašila jer je otišao na drugu stranu. Dok je stajala tamo i
gledala ga kako odlazi osjećala se kao John Wayne29, i, čovječe, kako je to dobar
osjećaj. To kopile neće dobiti njezine napojnice, ne večeras. Ne s obzirom na to
koliko se naradila.

29
američki glumac, zvijezda mnogih vestern filmova (op. prev.)

142
 Knjige.Club Books

ROĐENDANSKA ŽELJA

ATLANTA, GEORGIA

io je to 85. rođendan njezina oca, a Ruthie je pozvala Evelyn da dođe u

B Atlantu na večeru s njima kao malo iznenađenje za njega. Evelyn je bila
oduševljena. Stvarno joj se sviđao Bud i uživala je pričati o starim danima u
Whistle Stopu. Bilo je to kao da je opet s Ninny.
Ruthie je tog popodneva pokupila Evelyn na aerodromu i dok su se okretale
prema ulici Caldwell Circle, Ruthie je rekla: - Evelyn, pogledaj onu veliku kuću.
Vidiš li već lice na prozoru? Evelyn je pogledala. - Ne, ne još.
- Pa, nastavi gledati. - I kako su izlazile iz automobila, netko je odjednom
povukao zavjesu na jednom od prozora na katu i kroz prozor je provirilo nečije
lice. Ruthie je rekla: - Eno je, točno na vrijeme. - Ruthie je lažirala mali osmijeh
i mahnula joj, a lice je brzo nestalo iza zavjese.
- Tko je to bio?
- Moja svekrva.
Evelyn je rekla: - O, Bože, znala sam da živi blizu, ali ne tako blizu. Stvarno
ti doslovno visi za vratom, zar ne?
- O da. I na više načina. - Ušle su u kuću, a Ruthie je stala u ulaznoj dvorani i
rekla: - Čekaj malo, Evelyn - a onda je otišla do kućnog telefona i čekala. Pet
sekundi kasnije je zazvonio. Ruthie je okrenula očima i odgovorila.
- Zdravo, Martha.
- Vidim da imamo gosta.
- Da, imamo.
Ruthie je brojala do pet na prstima i čekala. - Poznajem li je?
- Ne, mislim da ne, Martha - rekla je, gledajući Evelyn. - Ona je moja stara
prijateljica iz Alabame.
- Tako dakle. Pa, ugodan dan - rekla je i poklopila. Ruthie je odmahnula
glavom. - Oprosti. Uglavnom, uđi; ovo je moj dom, kakav god da jest.
Evelyn je spustila torbu, hodala po dnevnoj sobi i zavirila u blagovaonicu. -
O, Ruthie, ovo mjesto je baš lijepo. I ove boje. Obožavam ovu nijansu žute na
zidovima i sve ove divne presvlake i tvoje sagove. Tko ti je dekorater?
Ruthie je slegla ramenima. - Ja.
143
 Knjige.Club Books

- Sve si to sama napravila?

- Da, bila je to teška bitka, riješiti se velikog, mračnog antičkog namještaja
kojeg je Martha Lee imala ovdje, ali tu sam bitku dobila, hvala nebesima.
- Bome jesi. Morala sam unajmiti vojsku ljudi da mi urede kuću.
- Naravno, potrgalo je. Morala sam zamijeniti tapete i staviti novu rasvjetu.
- Odličan posao. Jako si talentirana, Ruthie.
- Hvala, Evelyn.
- Sigurno često imaš goste.
- Ne, ne baš. Nekada jesmo, ali kada je Brooks umro, većina naših prijatelja
bili su bračni parovi, a kad si odjednom slobodna žena, život ti se promijeni, ali
nedostaje mi zabava.
Te noći, Ruthie je ostavila Evelyn u restoranu i pokupila svog oca u Domu
Briarwood. Bud je mislio da će biti samo njih dvoje, ali kada je ušao i vidio Evelyn
kako sjedi za stolom, oči su mu zasvijetlile. - Pa gle tko je ovdje. To je moja
prijateljica Evelyn. Kakvo divno iznenađenje!
Imali su zabavnu večer pričajući o starim danima, a Bud je rekao: - Hej,
Evelyn, je li ti ikad ispričala kada je teta Idgie upucala onog tipa koji je pokušao
ubiti njezinu mačku?
- Ne.
- Ili kad su ona i moja majka izbacile svu državnu hranu iz vlaka siromašnim
napoličarima?
- Da, rekla mi je to, ali reci mi opet.
Ruthie je sjedila i slušala kako Bud priča priču koju je čula najmanje stotinu
puta, ali bila je tako sretna što ga je vidjela da se tako dobro zabavlja.
Kasnije, dok su ga vraćali u Briarwood, Bud je rekao: - Hvala što si provela
moj rođendan s nama, Evelyn. Ponovimo to sljedeće godine!
Evelyn je rekla: - Dogovoreno, Bud. Već sam to zapisala u kalendaru.
Bud je izašao iz auta i došao do ulaznih vrata, okrenuo se i mahnuo. Dok im
je mahao, Ruthie je rekla: - O, Evelyn, ponekad mi otac slama srce. Znam da je
usamljen, ali tako je hrabar, nikada se ne žali i uvijek pokušava biti veseo, ali
mislim da je to razlog zašto je opet pokušao pronaći Whistle Stop. Stvarno mu
nedostaje dom.
- Vjerujem. Vidim kako je veseo kad pričamo o tome.
- O da, a najtužnije je što njegov dom više nije ondje i ne mogu ništa učiniti
po tom pitanju.
- To je tužno, ali, Ruthie, ne zaboravi, ima tebe. I kao što kaže, ti si stvarno
najbolja kćer na svijetu. Ta torta koju si naručila za njega večeras je bila baš lijepa.

144
 Knjige.Club Books

Ruthie se nasmiješila. - Bila je lijepa, zar ne? Ali jesi li ikada vidjela toliko
svijeća na nekoj torti u svojem životu? Mislila sam da ih jadni konobar neće moći
sve upaliti.
- Bilo je mnogo svijeća, rekla je Evelyn. - Ali Bog ga blagoslovio, sve ih je
ugasio. Sve do jedne. Pitam se što je zaželio?
Ruthie je odmahnula glavom. - Ne znam, Evelyn. Možda još jednu godinu?
- Pa, što god da je zaželio, nadam se da će mu se ostvariti.

Bud je te večeri poželio rođendansku želju, ali nije bila za njega. Bila je za Ruthie.
Želio je da nađe nešto ili nekoga da je opet usreći.

145
 Knjige.Club Books

DOT WEEMS

FAIRHOPE, ALABAMA
Siječanj, 1988.

Sigurna sam da ste do sada svi čuli za smrt Velikog Georgea. Njegova
kćer, Alberta, koja je sada kuharica u Birminghamu, nazvala nas je s
tužnim vijestima. Nedostajat će nam. Nitko nije znao roštiljati kao Veliki
George. Alberta je rekla da je kuhao do samog kraja.
A sad na sretnije vijesti: Wilbur i ja proveli smo novogodišnju večer
u klubu Elks i osvojila sam 25 dolara na bingu. To je bio vrlo lijep početak
nove godine. Također sam sretan što mogu reći da je Wilbur preživio svoj
drugi trenutak iz djetinjstva. Ovo je priča o tome zašto danas imam još 20
sijedih vlasi.
Djeca koja žive pored nas dobila su veliki trampolin za Božić i stavili
su ga u dvorište. I koje čudo, sljedeće jutro dok sam prala posuđe nakon
doručka, slučajno sam pogledala kroz prozor baš na vrijeme da vidim
svog ludog muža kako skače gore-dolje najmanje dva metra u zrak!
Kažem vam, nasmrt me preplašio. Ne moram vam ni reći da sam sve
ostavila, istrčala van i natjerala ga da siđe odande.
Muškarci! Bez obzira koliko su stari, nikad ne odrastu, zar ne? Stara
budala mogla je slomiti svaku kost u svojem tijelu. Rekao je da mu je bilo
jako zabavno skakati po tome, ali meni nije bilo zabavno. Mogla sam
danas biti udovica da ga nisam zaustavila. Iskreno, ljudi, nikad ne znam
što će sljedeće učiniti. Što ćete, ne mogu živjeti s njim, ne mogu živjeti
bez njega. Izgleda da ću živjeti s njim i nadati se da sljedeći put neću
dobiti srčani udar. I tako, do sljedećeg puta, ne riskirajte, jer život je
ionako prekratak. Samo zapamtite, bez obzira koliko je sati, uvijek je
kasnije nego što mislite.
Vaša vjerna pisarica, Dot

146
 Knjige.Club Books

PRIJEDLOG

a vrijeme Ruthiena sljedećeg posjeta Birminghamu, ona i Evelyn otišle su u

Z isti restoran gdje su bile prve noći kad su se upoznale, više od godinu dana
ranije. Nakon što su naručili hranu, Evelyn je pitala Ruthie kako joj je tata.
- Pa, isto, pretpostavljam, ali uvijek pita za tebe. Tako mu je drago što smo
prijateljice.
- I meni. - Odjednom se Evelyn sjetila nečega i pozvala konobara. - Donesi
nam veliku bocu šampanjca, može?
Ruthie je rekla: - Šampanjac? Slavimo nešto?
- Nikad ne znaš. Možda.
Kada je konobar donio šampanjac i počeo ga točiti, Evelyn je rekla: - Ruthie,
imam prijedlog za tebe.
- Što?
- Znaš da sam bila jedinica.
- Rekla si mi. I ja isto.
- Ali otkad znam za sebe, uvijek sam htjela imati sestru.
- I ja.
- Pa... Ruthie Threadgoode, hoćeš li biti moja mlađa sestra? Sestra koju nikad
nisam imala?
Suze su se iznenada pojavile u Ruthienim očima.
- Da, naravno da hoću, a hoćeš li ti, Evelyn Couch, biti moja starija sestra?
- Hoću.
Evelyn je podigla čašu i rekla: - Nazdravimo. Za moju novu sestricu, Ruthie.
Ruthie je uzela svoju i rekla: - Za Evelyn, najbolju stariju sestru koju sam u
životu mogla imati.
Ideja da dobiju sestru tako kasno u životu toliko ih je dirnula da su obje počele
plakati. Onda su se, posramljene što plaču, počele smijati i plakati u isto vrijeme.
Njihov konobar vidio je suze i došao za stol, zabrinut da nešto nije u redu i
rekao: - Oprostite, ali jeste li dobro?
Evelyn je pogledala gore i rekla: - O, da, sasvim smo dobro - ali kako je bila
zauzeta uvjeravajući ga da je sve u redu, prevrnula je čašu i prolila ostatke
šampanjca po krilu. Evelyn i Ruthie su se zatim toliko glasno nasmijale da su svi
ljudi u restoranu počeli buljiti u njih.

147
 Knjige.Club Books

Evelyn je pogledala okolo i rekla: - O, ne. Bolje da se lijepo ponašamo, inače

će nas zgrabiti za uši i izbaciti odavde.
Ruthie se brzo uozbiljila i rekla: - U redu, seko. - Nakon nekoliko sekundi
opet su prasnule u smijeh.
Konobar, sada u kuhinji, gledao je kroz mali okrugli prozor u blagovaonicu i
rekao kuharu: - Čovječe, gđa Couch je večeras dosta pijana.
Kuhar je rekao: - Odlično. Što su pijaniji, to je veća napojnica.
Kuhar je bio u pravu. Jako su cijenili tu novčanicu od 100 dolara koju je
Evelyn ostavila.

148
 Knjige.Club Books

BLISKI SUSRET

WHISTLE STOP, ALABAMA

10. kolovoza 1935.

ilo je to doba godine kad je velečasni Scroggins odveo sve svoje crkvene
B radnike u Columbus u Georgiju u veliki ljetni baptistički biblijski kamp.
Ruth je otišla s ostalima da pomogne poslužiti hranu i povela je Buddyja sa
sobom. Dok ih nije bilo, Idgie je odlučila natjerati Velikog Georgea da donese
čamac do rijeke kako bi mogli pecati somove. Ruth nije voljela somove, ali Idgie
i Veliki George jesu.
Rano ujutro, nakon što su prenijeli brod u vodu, krenuli su pecati sa svojim
ribolovnim priborom, sačmaricom i dva sendviča sa slaninom koje je Sipsey
napravila.
Sat vremena kasnije, Veliki George polako je veslao brodom blizu obale
rijeke, nadajući se da će uhvatiti još jednog od velikih somova koji su se tamo
voljeli hraniti. Već su imali šest velikih u kanti.
Dok su prolazili ispod grane velikog drveta, odjednom su čuli glasan udarac i
osjetili lagani udar. Nešto teško palo je s drveta u čamac. Idgie nije vidjela što je,
ali Veliki George jest. Smirenim i tihim glasom je rekao: - Idgie, ne miči se. Da
nisi mrdnula - dok je polako posegnuo za sačmaricom. Idgie je pogledala dolje
na vrijeme da vidi ogromnu vodenu zmiju mokasinu pred njezinim nogama, širom
otvorenih usta, spremnu za napad.
Istog trenutka, Veliki George povukao je okidač i napravio veliku crnu rupu
na dnu broda, a polomljeni trup i ono što je ostalo od zmije potonulo je u vodu.
Kad je brod počeo tonuti, oboje su morali otplivati do obale i izvući se iz rijeke.
Veliki George je uništio brod, ali joj je spasio život. Ugriz mokasine bio je
smrtonosno otrovan i vjerojatno bi je ubio brže nego što ju je mogao odvesti u
bolnicu.
Oboje su bili mokri do kože dok su se vraćali do automobila, a Idgie je rekla:
- Ionako mi se nije sviđao taj stari brod, a tebi?
Veliki George se nasmijao. - To je dobro, jer je sada na dnu rijeke. Zajedno
sa svim ribama koje smo upecali.

149
 Knjige.Club Books

- Da, tako je, ali drago mi je da si dobar strijelac. Bilo tko drugi mogao mi je
raznijeti nogu.
- Pokušao sam to ne učiniti.
- Uh... Bio je veliki dečko, zar ne?
- Da, bio je. Mislim da je imao dva do tri kilograma.

Većina ljudi bi se uspaničila kad bi vidjeli takvu zmiju tako blizu, ali srećom,
Veliki George nije se bojao zmija. Radio je vani u šumi i vidio je dosta zmija u
svoje vrijeme.
Ali Veliki George bio je neustrašiv kad je morao biti. Jednom je skočio u
svinjac i spasio trogodišnje dijete koje je palo u njega. Dobro je poznato da će
svinje napasti i pojesti bilo što, a Veliki George još uvijek ima ožiljke na rukama
da to dokaže.
Nakon što su se osušili starim krpama, Veliki George je otišao kući u svojem
kamionu, a Idgie je ušla u svoj automobil i pratila ga, ali prije toga izvadila je
bocu viskija koju je skrivala ispod sjedala i uzela nekoliko gutljaja. Stvarno ju je
potreslo što ju je danas skoro ugrizla zmija. Dok je sjedila ondje, počela je
razmišljati o tome kako je život nepredvidiv. U jednom trenutku si živ, a
u sljedećem bi mogao biti mrtav. Uzela je još jedan gutljaj. Idgie se zaklela Ruth
na Bibliju da se nikada neće vratiti u klub kraj rijeke, ali, s druge strane, Ruth se
neće vratiti iz biblijskog kampa do sutra. A Idgie se baš nije htjela vratiti kući.
Bio je malo uz cestu. Možda bi mogla svratiti na jedno piće.
Jedno malo piće ne može škoditi.

Klub kraj rijeke bila je duga drvena zgrada s nizom plavih svjetala oko trijema.
Čim ste otvorili vrata, dočekao vas je snažan miris viskija i ustajalog piva i zvuk
glasne glazbe i smijeha unutra. Idgie ga je voljela.

150
 Knjige.Club Books

„TKO JE MOGAO POMISLITI DA ĆE JEDNA

MALENA KRZNENA KUGLA UNIJETI TOLIKO
SREĆE U NJIHOVE ŽIVOTE“

ATLANTA, GEORGIA
2015.

uthie je kod kuće čitala novine kad je telefon zazvonio. Pitala se tko je zove
R tako rano ujutro i javila se na telefon. Bio je to njezin otac koji je zvučao vrlo
uzbuđeno.
- Hej, Ruthie, pogodi što? Imam mačka.
- Molim?
- Mačka! Velikog, dugodlakog, tigrastog mačka. Sjedi na stolu i bulji u mene.
- Pravog mačka?
Nasmijao se. - Da, pravog mačka.
- Tko ti je dao mačka?
- Nitko. Jučer sam šetao dvorištem, a on je izašao iz šume i pratio me do moje
sobe. Kad sam otvorio vrata, ušao je.
- Tata, znaš da je sigurno nečiji ljubimac.
- Ne. Provjerio sam. Nema ogrlicu i dosta je zapušten. Definitivno je lutalica.
Jadničak je gladovao. Sinoć je pojeo skoro cijelo pile. Što kažeš na to?
- Da, ali, tata, znaš da ne možeš imati mačka u Briarwoodu.
- Znam to, ali svejedno, imam mačka. Bilo kako bilo, dušo, kada danas izađeš,
možeš li mi donijeti neku mačju hranu, posudu za pijesak i vreću pijeska?
- Ali, tata, ne možeš imati mačka.
- Jako je pametan mačak. Zovem ga Virgil. I po osjećaju, rekao bih da ima
dobrih osam kilograma... Mislim da je mješanac Maine Coon mačke. Kupi mnogo
mačje hrane.

Ruthie je poklopila slušalicu pitajući se kako će to riješiti. Njezin otac nije smio
imati mačka. Kao prvo, bio je prestar. Mačak će ga sigurno nadživjeti i što onda?
Drugo, to je pravilo. Dobro je znao da životinje nisu dozvoljene u Briarwoodu. I

151
 Knjige.Club Books

treće i najvažnije, mogao bi se spotaknuti na nju usred noći i ubiti se ili... Telefon
je opet zazvonio. Opet je bio njezin otac.
- Ruthie, donesi mi i četku. Treba ga dobro očetkati, u redu?
- Tata, slušaj.
- Bok, dušo.
Bože. Što da sada radi? Ako ne kupi sve što želi, mačak će mu vjerojatno
napraviti nered u sobi. Poznavajući njega, ako mu ona to ne bi donijela, našao bi
nekoga drugog tko bi. Pretpostavljala je da je možda najbolje da mu udovolji na
dan-dva i nada se da nitko neće saznati. Ako je stvarno lutalica, vjerojatno će
prvom prilikom pobjeći.
Ali glavni problem je bio kako će prenijeti posudu za mačji pijesak i vrećicu
mačjeg pijeska u njegovu sobu, a da nitko to ne primijeti.
Srećom, nakon brzog posjeta trgovini PetSmart, uspjela je ući na sporedna
vrata Briarwooda noseći dvije velike vreće za kupovinu bez da ju je itko vidio.
Pokucala je na vrata očeve sobe i kad ih je otvorio, požurila je unutra.
Bud je bio tako sretan što je vidi. - O, hvala ti, dušo. Cijenim to.
Pogledala je uokolo. - Gdje je mačak?
- Spava u spavaćoj sobi. Želiš li ga vidjeti?
Pratila ga je i provirila unutra i vidjela nešto što sliči na veliku narančastu
mesnu štrucu kako leži na krevetu.
- Dragi Bože, tata, ta stvar je velika kao puma.
- Znam, nije li prekrasan? Najbolji su stari mačci, Ruthie. Sve što trebaš
učiniti je pomaziti ga i on počne presti kao mače. - Bud ga je podignuo. - Uzmi
ga. Neće te ugristi.
- Ne, hvala.
Čim je Bud napunio plastičnu posudu mačjim pijeskom, Virgil je odmah
uskočio. Grebao je okolo kao lud i obavljao što je morao dok mu je Bud napunio
novu posudicu s hranom i stavio je na pod.
Nakon što je Virgil pojeo sve u posudici i čistio brkove, Bud se nasmijao. -
Zar nije lijep, Ruthie?
- Da, vrlo je lijep. Tata, moramo razgovarati o tome. - Ušli su u dnevnu sobu
i sjeli, a Virgil ih je slijedio. Skočio je u Budovo krilo i pogledao ravno u nju.
Bud je rekao: - Vidiš li kako je sladak, Ruthie?
- Vidim da je jako sladak, tata, ali ne može ostati ovdje. I ako stvarno misliš
da je lutalica, mogu ga odvesti u sklonište za životinje u Buckheadu i sigurna sam
da će mu naći vrlo lijep dom.
- On već ima lijep dom i on to zna. Zar ne, dečko?
Virgil je pogledao Buda i trepnuo mu s ljubavlju u očima.
Ruthie je mogla vidjeti da ta mačka neće uskoro pobjeći.

152
 Knjige.Club Books

- Uostalom, ne mogu ga dati. Zar se ne sjećaš, Ruthie, kad sam još uvijek
imao svoju ambulantu, ljudi su me zvali i rekli: - Doktore, ovaj mačak ili ovaj pas
samo su se pojavili na mojim vratima i ne žele otići, što da radim? - I rekao bih: -
Pa, pustite ih unutra. Izabrali su vas. Životinje su pametnije nego što mislimo.
Sigurno
, trebate životinjskog prijatelja, ali to jednostavno ne znate.
- Ali, tata, ovo je starački dom. Postoje pravila.
- Virgila nije briga. Mislim da je ima otprilike 12 mačjih godina, znači obojica
smo jednako stari. Spremanje za mirovinu. Bilo kako bilo, sinoć smo dugo
razgovarali, i rekao je: „Bud, stari, mislim da je vrijeme da ti i ja nađemo drugo
mjesto za život.“
- Što si rekao?
- Rekao sam: - „Pa, Virgile, moram se složiti s tobom. Dobro bi nam došlo
više prostora.“ Zato ću se prijaviti za sobu s dvije spavaće sobe u prizemlju.
Mačke vole gledati kroz prozor.
- Tata, želiš li da te izbace odavde?
Izgledao je iznenađeno. - Ne. Samo nam treba malo više prostora, zar ne,
dečko? I još nešto. Virgil želi stup za grebanje, a kasnije, kada dobijemo dodatnu
sobu, jedan od onih velikih tornjeva za mačke.
U tom trenutku, Virgilje skočio, odšetao do Ruthie i trljao joj se o nogu.
Bud je bio oduševljen. - Jooj... Pogledaj to, Ruthie. Sviđaš mu se.
Uzdahnula je i pomazila ga. - Koliko velik stup za grebanje?
- Velik do ekstra velik. To bi trebalo biti dovoljno.
Dok je vozila, pitala se kako će prokrijumčariti stup za grebanje pokraj
gospodina Merrisa. Jadan tata. Očito je volio tu mačku. Trebala je samo pokupiti
Virgila i odvesti ga u sklonište za životinje, ali njezin otac izgledao je tako sretno.
I stvarno je bio dragi mačak. O, Bože. Ovo vjerojatno neće dobro završiti.

153
 Knjige.Club Books

OBAVIJEST O ISELJENJU

ATLANTA, GEORGIA

ćer nikoga nije zavarala. Merris je jasno vidio na snimci sigurnosne kamere
K da je ispod kaputa sakrila stup za grebanje. Sumnjao je na to.
Nekoliko ljudi je spomenulo da su čuli tiho mijaukanje iz sobe gospodina
Threadgoodea. Da se g. Merris nije toliko bojao nezadovoljne Marthe Lee, izbacio
bi Threadgoodea kad je nestao i napravio takvu javnu scenu. A sada ovo.
To očito nepoštivanje pravila Doma Briarwood. - Ovo neće proći. Pravila se
moraju poštovati. - Pod njegovom upravom, Dom Briarwood bio je čvrst brod, a
g. Tbreadgoode je ljuljao njegov brod. - Potrebno je poduzeti određene korake. -
Nije mogao imati štićenike koji divljaju. - Pristojnost se mora održavati pod svaku
cijenu.
A ako Martha Lee Caldwell nazove i žali se na obavijest o iseljenju, uvijek
može krivnju svaliti na zdravstveni odjel.

154
 Knjige.Club Books

POZIV ZA RUTHIE

uthie je znala da će ovaj poziv doći, samo nije znala kada, ali kad se javila
R na telefon, zvao ju je g. Merris.
- Gospođo Caldwell, dobro jutro. Kako ste jutros?
- Dobro, g. Merris. Kako ste Vi?
- Također dobro... Hvala na pitanju. Zovem jer izgleda da imamo mali
problem.
- Da? - rekla je i čekala groznu vijest.
- Kao što sigurno znate, životinje nisu dozvoljene ovdje u Briarwoodu.
- Da... Znam to.
- Tako dakle. I jeste li bili svjesni da Vaš otac ima živu mačku u svojoj sobi?
Ruthie nije htjela lagati. Krijumčarila je hranu i mačji pijesak već više od dva
tjedna, pa je samo rekla: - Ovaj...
- Da, u svakom slučaju, ima mačku i, nažalost, jedna od naših čistačica nije
bila svjesna te činjenice, kao ni ja, i slučajno je otvorila ladicu kada je mačka
iskočila i napala je. Napad je bio ozbiljan.
- O, ne.
- Siguran sam da razumijete da, iako nerado to činimo, pod ovim okolnostima,
morao sam mu uručiti obavijest o iseljenju.
- Mojem ocu?
- Ovaj... Ne, mački. Mogu Vam dopustiti da se pobrinete za zbrinjavanje
mačke ili će je jedan od naših članova osoblja pokupiti i odvesti gdje god Vaš otac
želi.
- Gospodine Merris, pustite me da prvo razgovaram s njim, pa ćemo vidjeti
što možemo učiniti.

Bud je čekao njezin poziv i počeo pričati čim se javio. - Prvo, Ruthie, zašto je
otvarala ladicu s rubljem? Nije to trebala raditi. Virgil je, naravno, pomislio da je
provalnik. Samo je štitio moje donje rublje.
- Što je Virgil radio u ladici s tvojim donjim rubljem?
- On spava ondje. To mu je dnevna spavaća soba.
- Gospodin Merris je rekao da ju je mačka napala.

155
 Knjige.Club Books

- O, za Boga miloga. Vidio sam što se dogodilo. Nije bilo ništa strašno. Jedva
da joj je probio kožu. Žena samo pokušava napraviti od buhe slona.
- Svejedno, g. Merris mi je rekao da je poslao obavijest o iseljenju. Što ćeš
učiniti?
- Još ne znam.
- Da dođem po mačku?
- Ne... - Ne znam. Nazvat ću te.
Nakon što je spustila slušalicu, osjećala se tako loše. Jadni tata, zvučao je
uznemireno. Pretpostavljala je da uvijek može dovesti Virgila kući sa sobom, ali
to bi moglo izazvati još jedan veliki problem. Martha Lee bila je smrtno alergična
na životinjske dlake, tako da više nikada neće moći doći u kuću.
Što je Ruthie više razmišljala o tome, to je više shvaćala da to možda nije loša
ideja.

156
 Knjige.Club Books

POBUNA

ljedećeg popodneva kada su se vratili s ručka, svi stanovnici Briarwooda

S pronašli su letak koji je netko gurnuo ispod njihovih vrata.

OBAVIJEST SVIM ŠTIĆENICIMA DOMA

Molim vas da prisustvujete sastanku
večeras u 20:00 u auditoriju.
VRLO VAŽNO!!

Svi su bili znatiželjni i pitali se o čemu se radi. Te noći poslije večere, svi su se
okupili u auditoriju i bili su iznenađeni što vide Buda Threadgoodea na pozornici
kako sjedi pokraj malenog stola. Na stolu je bilo nešto što je izgledalo kao
životinjski nosač. Neki ljudi koji su sjedili naprijed vidjeli su da je nešto
narančasto unutra i kreće se okolo.
Svi su sjeli. Uključujući i g. Merrisa, kojeg su nazvali kod kuće i obavijestili
o improviziranom sastanku. Bud je ustao.
- Dobra večer, dame i gospodo. Hvala vam što ste došli. Sigurno se pitate
zašto sam sazvao ovaj sastanak večeras. Zbog ozbiljnog pitanja gospodina Virgila
protiv Doma Briarwood, d.d.
Pokucao je na nosač i rekao: - Gospodin Virgil je izabrao mene da govorim u
njegovo ime zbog činjenice da, iako nas razumije, nažalost ne može govoriti
našim jezikom. Da odmah prijeđem na poantu. Prije dva dana g. Virgilu je poslana
obavijest o iseljenju i naređeno mu je da napusti dom u roku od tri dana. U
obavijesti se spominje kršenje pravila broj 246 u Domu Briarwood.
Gospodin Virgil snažno prosvjeduje na temelju sljedećeg: prvo, posjedovanje
je devet desetina zakona, a drugo, zato što je vjerojatno najtiši stanovnik ovdje i,
također, najčišći. On ne puši, ne pije, ne druži se sa ženama u svojoj sobi i ne
priređuje nikakve divlje zabave. U stvari, ako ništa drugo, vjeruje da je njegovo
prisustvo poboljšalo Dom Briarwood eliminirajući tri velika glodavca iz
prostorija i voljan je priložiti ono što je ostalo od tih štakora kao dokaz. - Bud je
podignuo malu vreću i stavio je natrag na stol. - Gospodin Virgil i ja željeli bismo
osporiti pravilo 246 uspostavljeno 1947. u kojem se navodi: „Stanovnici ne smiju
ni pod kojim okolnostima hraniti ili držati životinje u prostorijama Doma“, na
temelju toga da je to pravilo zastarjelo i nehumano. Isti zakon ograničava

157
 Knjige.Club Books

stanovnike da drže čak i malu pticu pjevicu. Virgil i ja nadalje tvrdimo da od svih
dobnih skupina, starijima posebno treba nešto živo u njihovoj blizini. Nešto što
mogu voljeti i za što se mogu brinuti. S obzirom da ima toliko lutalica kojima su
potrebni domovi, vjerujemo da bi promjena ovog pravila bila korisna za sve
stranke.
- Kao dioničari Doma Briarwood, d.d., mi kao štićenici doma imamo većinu
glasova za poništenje zakona kako mislimo da je prikladno. Neka glasanje počne.
Koliko vas ne bi bilo protiv da susjed drži malu životinju i ako bi mogli, bi li netko
od vas htio imati mačića? - Bud je pogledao oko sobe i ugledao nekoliko ruku u
zraku. Jedan po jedan, ostali su im se pridružili u tome.
Bud je pogledao uokolo. - Dobro. Dobro, onda razgovarajmo o mogućnosti...
Ali prije nego je Bud mogao nastaviti svoj govor, dama u trećem redu je ustala
i rekla: - Hej, Bud, što je sa zečevima? Oni ne laju i mogu se dresirati.
Nekoliko ljudi u publici je kimnulo i složno mumljalo.
Drugi muškarac u stražnjem redu je povikao: - A tvorovi? Volim tvorove.
G. Merris je zastenjao i potonuo sve niže u svojem sjedalu. Kada je sastanak
završio i ljudi su se poredali da dođu na pozornicu i pomazili Virgila, vidio je da
mu se sprema propast. Dva dana kasnije, nakon što su prikupili službene glasove
i poslali ih Odboru, njegova je sudbina bila zapečaćena.
Kada je Bud čuo vijesti, pogledao je Virgila koji je čvrsto spavao sklupčan na
svojem novom tornju. - Pa, Virgile, odnio si veliku pobjedu, a ti to ni ne znaš.
U prvih šest mjeseci, pet mačića i tri starije mačke našle su trajne domove u
Briarwoodu, a mnogi su štićenici surađivali s lokalnom službom za zaštitu
životinja i brinuli se o mačićima, zečićima, jednoj lasici i jednoj maloj sovi dok
im nisu pronašli dobre domove.
I bilo je tako ugodno šetati hodnicima i čuti veseli pjev ptičica iz soba. Čak je
i g. Merris morao priznati da su razgovori za stolom svake večeri bili sve vedriji.
Štićenici su se zabavljali pokazujući jedni drugima fotografije svojih ljubimaca i
razmjenjivali priče o slatkim i smiješnim stvarima koje su tog dana napravili.
I g. Merris je počeo dovoditi svoju malu jazavčarku Winnie na posao.

Mjesec dana kasnije, Bud je premješten u veći stan na prizemlju s lijepim

prozorom za Virgila. Kasnije je rekao: - Znaš, Ruthie, kad god se vratim kući i na
prozoru vidim te dvije narančaste uši koje me čekaju, to mi znači sve na svijetu.

158
 Knjige.Club Books

OPORUKA

uthie je prelistavala jedan od svojih starih časopisa Veranda i žalila što nema
R novca da preuredi svoju dnevnu sobu kad ju je njezin otac nazvao.
- Bok, dušo.
- Bok. Što ti je danas u planu?
- Pa, napravio sam nekoliko malih promjena u svojoj oporuci i moram
razgovarati s tobom o nečemu.
- O, tata, Ne želim pričati o oporukama. Znaš da me to uzruja. - Znam, dušo,
ali evo u čemu je stvar. Ne kažem da hoće, ali ako mi se nešto dogodi, moram se
pobrinuti za Virgila.
- Aha.
- I moje pitanje je, bi li imala išta protiv da ga Lois uzme? Zna da pišem
oporuku i pitala me može li ga dobiti. Živi preko puta i voli ga, ali sada, ako ga
želiš, reći ću joj da ga ostavljam svojoj kćeri.
- Ne, u redu je, tata. Slušaj, ako ga ona želi, neka ga uzme.
- Drago mi je, Ruthie. Mislim da bi bio sretniji da ostane ovdje, na mjestu na
koje je navikao. I sviđa mu se Lois. Jako dobro. Bit će joj drago čuti to.
- Je li to sve?
- Ne. Moram ti još nešto reći. Sjećaš li se onog iznenađenja što sam rekao da
ćeš dobiti kad umrem?
- Da?
- Pa, odlučio sam da neću čekati. Dat ću ti ga sada.
- O moj Bože, o čemu se radi?
- Jesi li spremna?
- Da.
- To je kolekcija žaba tvoje majke. Znam da si vjerojatno mislila da smo ih se
riješili kad smo se preselili, ali sačuvao sam ih za tebe. Ima ih preko 200. Imao
sam ih u skladištu i šaljem ih tebi. Što misliš? Jesam li te iznenadio?
- Bez riječi sam.

Kada je poklopila, Ruthie je osjetila olakšanje. Da se bilo što dogodilo tati,

naravno da bi uzela Virgila, ali zvučalo je kao da bi mu bilo bolje sa Lois. Onda
se zapitala: Tko je Lois? Kako je znala da tata piše oporuku? Naravno, bilo je jako

159
 Knjige.Club Books

lijepo od njega što joj je sada dao majčine žabe, ali gledajući po sobi, pitala se što
će, za ime Boga, učiniti s dvije stotine figurica žaba.

160
 Knjige.Club Books

EVELYNIN POZIV

ATLANTA, GEORGIA
Prosinac, 2015.

uthie je ušla u auto i odmah oprala ruke sredstvom za dezinfekciju koji je

R držala u pretincu za rukavice. Pogledala je svoju frizuru u retrovizoru i
uzdahnula. Kao što je i mislila. Jedna strana je definitivno bila kraća od druge. Ne
samo da joj je Mirni napravila groznu frizuru, vjerojatno joj je i prenijela gripu. I
to netom prije Božića. Naravno, Mirni je Ruthie rekla da je bolesna dok joj glava
već bila u umivaoniku, a kosa joj je bila mokra i prekrivena šamponom.
Tek nakon što je Mirni počela kašljati rekla je: - Oprosti. Imam gripu, ali sam
svejedno došla na posao. Ne volim razočarati svoje mušterije. - Ruthie je provela
sljedećih sat vremena pokušavajući ne disati.
Kasnije, dok je ulazila na svoj prilaz, mahnula je maloj vojsci vrtlara Marthe
Lee koji su bili zauzeti postavljanjem božićnih lampica i grabljenjem lišća.
Kad je ušla u kuću, vidjela je da joj svjetlo za poruke na sekretarici treperi i
pritisnula je gumb. Javila joj se njezina kći Carolyn i rekla da joj je jako žao, ali
neće moći doći kući za Božić u Atlantu. Nije rekla zašto, ali to stvarno nije bilo
važno. Stvar je u tome da će Ruthie i njezin otac provesti još jedan Božić sami.
Prošle godine Ruthie je provela Dan zahvalnosti u Carolyninoj kući u
Washingtonu, ali svaki put kad bi pokušala pomoći, kuhati ili čak oprati suđe,
Carolyn bi je zaustavila. - Ne, majko, nemoj to raditi. Samo sjedni u dnevnu sobu
i uživaj.
Njezin sin, Richard, bio je druga priča. Njegov nedostatak entuzijazma za
poslovnu karijeru malo je razočarao Brooksa jer se nadao da će se jednog dana
Richard pridružiti obiteljskom poslu, ali Richard je izabrao drugačiji životni put.
On i njegova djevojka, Dosie, sada su živjeli samoodrživim životom u malom
gradu u južnom Oregonu. Oboje su bili vegani i strastveni biciklisti koji su
uzgajali vlastiti kelj.
Prošlog ljeta, kada ih je Ruthie posjetila na njihovoj maloj farmi, skoro je
umrla od gladi. Voljela je svog sina i Dosie je bila jako draga, ali jednostavno nije
voljela jesti kelj. Do kraja tjedna, htjela je ubiti nekoga za cheeseburger.
Ali činilo se da su Richard i Dosie jako sretni. A Carolyn, koja je živjela u
centru washingtonske društvene scene, nije bila samo sretna, nego nevjerojatno
161
 Knjige.Club Books

sretna. Oboje njezine djece imalo je dobre živote iz različitih razloga. Ruthie je
izgleda bila jedina koja se u ovom trenutku koprca.
U zadnje se vrijeme počela pitati je li taj osjećaj beskorisnosti i bezvoljnosti
koji ju je mučio imao ikakve veze s njima. Možda je trebala izaći i učiniti nešto
drugo osim sjediti u istoj kući, u istoj ulici i u istoj kolotečini do kraja života.
Dragi Bože, prije je bila puna nade i ambicija, kako je završila u ovom stanju?
Popela se stepenicama na kat i legla u krevet, čekajući da se gripa pojavi.

Nekoliko sati kasnije, baš kad je Ruthie htjela ustati iz kreveta, telefon je
zazvonio. Zvala je Evelyn Couch iz Birminghama.
- Hej! Što radiš?
- U krevetu sam s lošom frizurom. A ti?
- Dosadno mi je.
- O, Bože, i meni. Toliko mi je dosadno da sam i sama sebi dosadna.
- Hej, Ruthie, razmišljala sam o nečemu. Tebi je dosadno. Meni je dosadno.
Što kažeš, želiš li se malo zabaviti?
- Naravno. Sve dok je legalno.
Evelyn se nasmijala. - Jest. Što kažeš na to da ovog vikenda navratiš u
Birmingham? Želim ti nešto pokazati.
- Rado ću doći, ali ne gledaj mi kosu. - Obećajem. Pošalji mi poruku kad
ćeš znati u koje ćeš vrijeme otprilike doći.
Evelynin poziv nije mogao doći u bolje vrijeme. Sad kada se imala čemu
radovati, Ruthie se osjećala mnogo bolje. Uvijek su se dobro zabavljale.
Ruthie se pitala hoće li je Evelyn pitati da odu na još jedno putovanje. Evelyn
je isplanirala zadnje putovanje. U svibnju su zajedno otišle na krstarenje na
Havaje i odlično su se zabavile. Čak su išle na satove hula plesa na brodu. Ruthie
je morala priznati da, iako je Evelyn bila starija, izvrsno je njihala svoje kukove.
Kad je to rekla Evelyn, ona se nasmijala i rekla: - Dušo, nije ni čudo kad imam
čime njihati.
Bilo je tako dobro nakratko pobjeći od doma i Marthe Lee. Jedne noći kada
su bile na bazenu na brodu i uživale u svojim piňa coladama, Ruthie je iznenada
shvatila nešto i okrenula se prema Evelyn. - Znaš, Evelyn, ti si moja Ninny
Threadgoode.
- Kako to misliš?
- Bila sam tako depresivna, a onda si me ti nazvala. I evo me, vidi kako
bezbrižno plovim na dubokom plavom moru.
Evelyn je rekla: - I da nije bilo Ninny, nikad ne bih upoznala tebe i tvojeg oca.
Ili Virgila.
Evelyn je uzela čašu piňa colade i podigla je. - Popijmo u ime Ninny
Threadgoode.
162
 Knjige.Club Books

Ruthie joj se pridružila: - Zdravica! Tako je! Za Ninny Threadgoode. Gdje

god da jesi!
Upravo u tom trenutku havajski orkestar počeo je svirati pjesmu „Lovely Hula
Hands“30, a Evelyn se okrenula prema Ruth. - Želiš li to učiniti?
- Zašto ne. Samo se jednom živi, zar ne? - Tako je, a ako imaš sreće, dvaput!
Kad su bile na plesnom podiju i plesale hula ples koji su upravo naučile,
čovjek po imenu Morrie za stolom do njih šapnuo je svojoj supruzi. - Irma,
pogledaj te dvije cure. Ona krupna odlično pleše.

30
Hrv. „Ljupke ruke koje plešu hula ples“ (op. prev.)
163
 Knjige.Club Books

VRIJEME JE ISTEKLO

KISSIMMEE, FLORIDA
1989.

dgie je uvijek prijetila da će doći u Maryland posjetiti Buda i Peggy, ali nikada
I nije. Nakon Julianove smrti morala je sama upravljati plantažama naranči i
štandom s voćem i medom.
Također je bila zauzeta službenim dužnostima. Nakon što je mnogo godina
upravljala štandom za voće, svi su je u gradu počeli zvati „Gradonačelnica Idgie“,
a deset godina kasnije službeno su je izabrali za gradonačelnicu grada Kissimmee.
Tada su napravili veliku pompu od toga, a novinar The Miami Heralda došao ju
je intervjuirati, ali Idgie se u svojem stilu fotografirala uz dvije stare Julianove
koze i rekla novinaru da su one stariji članovi gradskog vijeća.

Tijekom tih godina, Bud i Peggy također su planirali da je posjete, ali bili su toliko
zauzeti zajedničkim vođenjem klinike i odgajanjem Ruthie da nisu uspjeli. Bud si
to nikad nije oprostio. Idgie ga je odgojila, platila mu je fakultet i cijelog života
mu je bila podrška. On i Peggy planirali su otići u mirovinu na Floridu i kupiti
kuću pored Idgie. To bi bilo zabavno. Mogli bi ići na pecanje i lutati po šumi baš
kao u dobra stara vremena, ali to se nikada nije dogodilo. Idgie im nije rekla koliko
je bolesna, inače bi učinili sve na svijetu da dođu ranije na Floridu. Mislili su da
imaju sve vrijeme svijeta. Kao i Idgie. Nikad nije usporila, ali na kraju, nakon što
je postala toliko slaba da nije mogla sama obavljati stvari, preselila se u lokalni
starački dom. Svaki dan, sve do zadnjih par dana, njezina soba bila je puna
posjetitelja i prijatelja iz kluba anonimnih alkoholičara.
Kada je doktor rekao Helen, bolničarki iz doma za palijativnu skrb koja je
skrbila o Idgie, da je vrijeme da pozove njezine rođake, bile su to tužne vijesti.
Helen je tijekom posljednjih nekoliko tjedana jako zavoljela Idgie. Nakon što se
isplakala u kupaonici, sabrala se i otišla u Idgienu sobu.
Idgie joj se slabašno nasmiješila i rekla: - Dobro jutro, sunašce.
Helen je počela premještati neke cvjetne aranžmane okolo i ležerno je rekla:
- Dušo, liječnik misli da bi bilo dobro da nazovem Buda i da mu kažem da si
ovdje.

164
 Knjige.Club Books

Idgie je izgledala uznemireno i s velikim naporom pokušala sjesti. - O, Helen,

ne. Obećaj mi da nećeš nazvati Buddyja.
- Ali, draga, zar ne misliš da bi trebao znati?
- Ne. Taj dečko je zauzet i ne mora juriti sve do ovdje. Bit će mu previše
uznemirujuće da me vidi kako izgledam kao stara vreća kostiju. Obećaj mi da ga
nećeš nazvati.
- Pa... Ako ti to želiš.
- Želim. Osim toga, spremna sam otići na bolje mjesto, kako kažu. - Onda je
namignula Helen. - Osim, naravno, ako odem ravno u pakao, ali to mi ne bi
smetalo. Pakao ne može biti topliji od Floride u kolovozu.

Rekli su da je imala miran kraj. Kad je Helen nazvala Buda i rekla mu što se
dogodilo, objasnila mu je zašto ga nije ranije nazvala. Bilo mu je žao što je to čuo,
ali je razumio. Idgie je znala da će to biti preteško za oboje. Osim toga, u svojoj
je oporuci imenovala Buda svojim jedinim nasljednikom, tako da ne mora
nagađati što je ona osjećala prema njemu. Bilo joj je lakše tako se oprostiti. Idgie
nije htjela nikakvu uslugu. Sve što je željela je da je odnesu u Whistle Stop i
pokopaju pored Ruth i ostatka njezine obitelji. Tako je i bilo.

Imogene „Idgie“ Threadgoode 1908. - 1989.

DRAGO MI JE ŠTO SAM DOMA

165
 Knjige.Club Books

NOVI PRIJEDLOG

BIRMINGHAM, ALABAMA

uthie je stigla do Evelynine kuće na vrijeme za ručak. Nakon što su jedna

R drugoj rekle sve novosti, Ruthie je rekla: - Zanima me, kakvu si to ideju htjela
podijeliti sa mnom? Evelyn se nasmiješila. - To je sitnica o kojoj sam razmišljala.
- Molim?
- O nama i našim situacijama. Ja sam udovica i ti si udovica.
- Tužno, ali istinito.
- Pa, misliš li da ćeš se ikada ponovo udati, Ruthie?
- Mislim da neću. Nikad neću naći nekoga tko može zamijeniti Brooksa. On
je bio jedan jedini muškarac za mene. A ti?
- Definitivno ne. Volim biti sama. Osim toga, svi muškarci mojih godina žele
mlade ženske, ili žele nekoga tko će se im biti mama.
- To je istina.
- Pa, Ruthie, što ćemo raditi s ostatkom naših života?
Ruthie ju je pogledala i rekla: - Dobro pitanje. Nemam pojma. - Vidiš, ja znam
što ćemo raditi. Popij čaj i uđi u automobil.

Dok su vozile, Evelyn je imala veliki osmijeh na licu, a to je još više potaknulo
Ruthienu znatiželju. Još uvijek nije znala dovoljno o Birminghamu da zna kamo
idu, ali koliko je mogla vidjeti, izgleda da su vozile izvan grada i kružile uokolo.
- Kamo me vodiš? Natrag u Georgiju?
- Vidjet ćeš... Uskoro.
Evelyn je pratila glas na GPS-u, skrenula ulijevo na dugu makadamsku cestu
s jednom trakom i zaustavila automobil. - Evo nas.
Rutine je pogledala uokolo. Nije vidjela ništa osim smeća i starih zgrada
prekrivenih bršljanom. - Vidim to, ali gdje smo?
- Izađi iz automobila i pokazat ću ti.- Ruthie je izašla, a Evelyn je rekla: -
Dobro došla u Whistle Stop.
- Molim? Šališ se. Ovo je Whistle Stop? O, moj Bože. Jesi li sigurna?
- Jesam, sigurna sam. Upravo sam ga kupila.

166
 Knjige.Club Books

- Molim?
- Vlasnica sam ovog grada!
Ruthie je pogledala u gomilu smeća i korova posvuda. - Ali zašto bi ga kupila?
- Vidiš... Obje smo tražile neku zanimaciju. Što kažeš na to da ti i ja ponovo
otvorimo staru gostionicu u Whistle Stopu? Možda čak i cijeli grad. Mislim da bi
se Budu to jako svidjelo.
- Naravno - rekla je Ruthie. - Bio bi oduševljen, ali kako to možemo učiniti?
Mislim, pogledaj, sve se ruši.
- Jednostavno. Moji ljudi su sve provjerili i mogu dobiti neke od izvornih
građevinskih planova iz okružnog katastarskog ureda. Sačuvat ćemo sve zgrade
koje možemo, a zatim ćemo ponovno izgraditi ono što ne možemo obnoviti
prateći stare planove.
- Doista?
- Da. Što misliš? Bit će jako zabavno. Znam da je to veliki projekt, ali mi to
možemo.
- Ali, Evelyn, zar tako nešto neće mnogo koštati?
Evelyn je odmahnula rukom. - O, dušo, imam mnogo novca za ulaganje i
radije bih ga uložila u ovo nego da mi stoji u banci.
- Doista?
- O, da. A s tvojim talentom za uređivanje mogle bismo učiniti da ovo mjesto
izgleda kao nekad, samo bolje.
- Misliš li da bismo mogle?
- Apsolutno. Trenutačno je usred ničega, ali nakon što izgradimo nove ceste,
mislim da će se mnogo ljudi preseliti ovdje. Za nekoliko godina, mogle bismo
imati cijeli novi grad, s kućama i stanovima.
Ruthie je sa strahopoštovanjem gledala u svoju prijateljicu. - Evelyn, uvijek
me uspiješ iznenaditi.
- Naravno, to znači da ćeš se morati preseliti u Birmingham - rekla je Evelyn
- barem na godinu dana. Hoćeš li to učiniti?
- Naravno da hoću.
I tako je počeo projekt „Revitalizacija Whistle Stopa“.

Sljedećeg jutra, dok su se išle naći s Evelyninim građevinarom radi razgovora o

planovima, Ruthie je postala još uzbuđenija zbog projekta.
Rekla je: - O, Evelyn, biti u stanju to učiniti za tatu. Toliko je želio da se vrati
kući, iako grada više nije bilo. Skoro je poginuo na putu da vidi gdje je bio. Samo
zamisli koliko će biti sretan kada vidi gostionicu i obnovljeni grad.
Evelyn je rekla: - Bit će vrlo iznenađen.

167
 Knjige.Club Books

Ruthie je uzdahnula od olakšanja. - Toliko sam jako željela učiniti nešto lijepo
za njega. U godinama je kada ga mogu zauvijek izgubiti. Sada, zahvaljujući tebi,
mogu nešto učiniti i ne mogu zamisliti bolji dar od ovoga.
- Slažem se - rekla je Evelyn. - Ali nemojmo mu dopustiti da ga vidi dok ga
prvo ne očistimo. Onda mu ga možemo pokazati i iznenaditi ga.

168
 Knjige.Club Books

SAMO U AMERICI

amo u Americi žena koja je počela bez ičega može postati multimilijunašica.
S Žena čiji je jedini posao bio da smisli način kako potrošiti svoj novac na
dobra, pouzdana ulaganja. Evelyn je otkrila da će, s obzirom na rast
Birminghama, svaka komercijalna imovina u blizini uvijek biti dobra i sigurna
investicija. Tijekom godina kupila je parcele zemlje na kojima su se izgradili
trgovački centri i uredi.
Prije tri tjedna nazvao ju je Ted Campbell, njezin agent za nekretnine, i rekao
da je pronašao parcelu od 30 hektara izvan grada koju bi Evelyn možda htjela
pogledati. Ted je znao da voli nekretnine s dobrim pogledom i mnogo otvorene
zemlje.
Sljedećeg jutra, stojeći s Tedom i gledajući niz tračnice, osjećala je da može
vidjeti kilometrima uokolo. Svidjelo joj se. Ne samo da joj se svidjelo, čim su
počeli voziti niz prugu, Evelyn je shvatila da je već bila ovdje. Rekla je Tedu da
sastavi ponudu.
Ninny Threadgoode uvijek je pričala o Whistle Stopu s toliko ljubavi. Znala
je da bi Ninny bilo jako drago da zna da ga kupuje. A cijena je bila dobra,
pogotovo ako se uzme u obzir da je kupovala cijeli grad, uključujući groblje i neke
zgrade koje su još stajale. Zaboga, po toj cijeni, nije si mogla priuštiti da ga ne
kupi!

169
 Knjige.Club Books

TATA DOZNAJE VIJESTI

ATLANTA, GEORGIA

rva stvar koju je Ruthie napravila nakon što se vratila u Atlantu bilo je da
P nazove oca i pozove ga na ručak u njegov omiljeni restoran. Dok je dovršavao
drugu porciju crnookog graha, rekla je: - Tata, bi li ti smetalo da se preselim u
Birmingham, barem na neko vrijeme?
Izgledao je iznenađeno. - Birmingham?
- Da. Evo u čemu je stvar. Evelyn ima projekt koji želi napraviti i zamolila
me da joj budem partnerica, ali to bi značilo da me neko vrijeme ne bi bilo.
- Aha.
- Još uvijek mogu dolaziti svaki tjedan da te vidim i mislila sam da sada kada
imaš Virgila i svoju novu prijateljicu, Lucy...
- Lois.
- Lois, tako je. Mislila sam da ti neće smetati. I, bez brige, neću biti tako
daleko, i...
Bud ju je zaustavio. - Draga, ako to želiš, samo daj. Ne brini za mene. Ne
smeta mi. I znaš da jako cijenim Evelyn. O kakvom je projektu riječ?
- Jedan građevinski projekt na kojemu radi. Kasnije ću ti reći više o tome.
Izvrsno, onda. Bit ću u Evelyninoj kući za goste. Može?
- Naravno da može. Baš sam sretan zbog tebe, dušo, zaista jesam. Nisam htio
ništa red prije, ali mislim da u zadnje vrijeme nisi bila sretna i da bi te promjena
okoline mogla razveseliti.
- Mislim da bi. I mislim da će biti zabavno.
- Pa, to su dobre vijesti. Hej, proslavimo tvoj novi projekt.
Da odemo na komad icebox31 pite od limuna?
- Može.
- I možda malo kolača od kokosa?
- Ma zašto ne?

31
Pita od limuna koja se ne peče, popularni desert na američkom Jugu. (op. prev.)

170
 Knjige.Club Books

Kasnije, kada ga je Ruthie odvezla natrag u Brianvood, ušla je s njim unutra,

a Bud je rekao: - Hej, Ruthie, želiš li upoznati moju prijateljicu Lois? Znam da te
želi upoznati.
- Naravno, ako ti to želiš.
- Čekaj ovdje. Idem po nju.
Nekoliko minuta kasnije, vratio se s Lois. Ruthie je bila iznenađena kad je
vidjela da je Lois, kako se ispostavilo, bila divna starija dama, besprijekorno
odjevena u modernu odjeću i nosila najljepšu bisernu ogrlicu koju je Ruthie u
životu vidjela. Uz to, dijamantni prsten koji je nosila na prstu bio je veličine male
kvake.
- O, Ruthie - rekla je Lois. - Smijem li te zvati Ruthie? Čula sam toliko toga
o tebi i tako sam oduševljena što sam te konačno upoznala.

Kada se Ruthie vratila kući i razmišljala o svom nadolazećem preseljenju u

Birmingham, shvatila je da bi toliki projekt mogao trajati više od godinu dana,
možda dvije. Nije bilo smisla imati praznu kuću u Atlanti i svaki mjesec trošiti
novce na nju. Novac koji bi je samo dublje uvukao u dugove. Kuća je ionako bila
prevelika za samo jednu osobu. Možda je ovo bilo pravo vrijeme da je konačno
proda i nađe mali stan za iznajmljivanje negdje blizu njezina oca, da ga može doći
posjetiti. No to je veliki rizik koji dovodi u pitanje njezinu budućnost, ali osjećala
je da ako to ne učini sada, nikada neće. Zatvorila bi oči i samo skočila na tu priliku.
- Čuvaj se, Whistle Stop, stiže Ruthie.

Kada je djeci rekla za plan, Richard je mislio da to sve zvuči sjajno, ali Carolyn
je imala potpuni raspad sistema. Danima je dobivala histerične pozive iz
Washingtona.
- To je naš obiteljski dom, majko. Ne možeš ga samo prodati. I gdje ću odsjesti
kad dođem u Atlantu?
- Pa, dušo, možeš odsjesti kod svoje bake, kao što to uvijek radiš.
- Ali želim te doći posjetiti. I zašto ideš u Alabamu na godinu dana? Tko će
se brinuti o djedu?
- Dobro mu je u Briarwoodu, a Birmingham nije tako daleko. Ako se išta
dogodi, mogu biti kod kuće za par sati.
- Ali ne želim da stranci žive u mojoj kući.
- Angažirala sam agenta tvoje bake i ona će se pobrinuti da to ne budu stranci.
Već je rekla da su njezini prijatelji iz kluba, obitelj Vaughan, zainteresirani za
kupnju. Sigurna sam da ih poznaješ.
- Pa, majko, sve što mogu reći je da bi tata bio jako ljut da je još uvijek živ.
Zapravo, poznavajući Brooksa, bio bi vrlo sretan Što je nastavila dalje sa
svojim životom.

171
 Knjige.Club Books

NEKA PROJEKT ZAPOČNE!

ok se Ruthie vratila u Atlantu, Evelyn je već osigurala financiranje, imala je

D nacrt građevinskih planova i unajmila je čistače koji su bili spremni za
polazak. Prvo što su morali učiniti je očistiti sve smeće oko područja, zatim sasjeći
bršljane i pregledati zgrade. I bilo je nevjerojatno što su otkrili. Kozmetički
salon Opal Butts bio je gotovo netaknut, čak su i stara sušila za kosu još uvijek
stajala, a na policama su bile i neke boce šampona i stare neiskorištene boje za
kosu.
Nažalost, gostionica je bila prilično prazna. Šank i drvene kabine su još bile
ondje, zajedno s nekoliko stolova i stolica, ali to je bilo sve, ali Ruthie i Evelyn
su odahnule što neke zgrade u susjedstvu nisu imale prevelika strukturalna
oštećenja.
Tijekom prvog tjedna ekipa za čišćenje otkrila je staru drvenu šupu u
stražnjem dijelu gostionice. Ruthie i Evelyn odvezle su se ondje i pregledale
sadržaj šupe. Unutra su bila izvorna vrata gostionice s natpisom „Pohane zelene
rajčice“, stari glasovir i velika jelenja glava. I nagomilane u kutu bile su kutije i
kutije božićnih ukrasa i jedno odijelo Djeda Božićnjaka umotano u kugle
protiv moljaca. Našli su i neotvoreni paket Juicy Fruit žvakaćih guma, Red Man
duhan za žvakanje, kalendar iz 1930. i praznu kutiju za cigare.
Ali za Ruthie, najbolje od svih blaga koje su otkrile tog dana bilo je
dvadesetak uokvirenih fotografija koje je netko umotao u deku. Jedna je bila slika
Idgie, Ruth i malog Buddyja kako stoje ispred gostionice. Bud je u to vrijeme
imao oko pet godina i nosio je odijelo i male bijele kožne sandale. I bilo je mnogo
fotografija Sipsey i Velikog Georgea. Evelyn je bila oduševljena što je vidjela
sliku Ninny i njezina supruga Clea kako pozira s Julianom i Idgie. Bio je to sretan
povratak u prošlost. Zadnja slika koju su odmotali bila je fotografija
trbuhozborske lutke, s potpisom „Za Buddyja, voli te Chester.“
- Tko je Chester? - pitala je Evelyn.
- Nemam pojma.
- Ni ja, ali čim gostionica bude gotova, sve ćemo ovo vratiti na zidove točno
ondje gdje je bilo. Zar to neće biti sjajno?
Ruthie je bila oduševljena onime što su pronašli. Plan joj je bio da gostionica
izgleda što je moguće autentičnije i dobro će joj doći sve, jelenja glava, glasovir,
božićni ukrasi i možda čak i staro odijelo Djeda Božićnjaka.

172
 Knjige.Club Books

Kad su čistači završili, uklonili su oko pet tona starih automobila, kamiona i
hrpe smeća. Nakon što su sve počistili, područje je izgledalo mnogo bolje.
Nekoliko tjedana kasnije, cijelo susjedstvo i sve preostale kuće bile su
pokrivene šatorima radi uklanjanja termita. Svi građevinski radovi, uključujući
nove asfaltirane ceste i nove kanalizacijske linije, trebali su započeti čim dobiju
potrebne građevinske dozvole, a njihov je građevinar rekao da će to biti uskoro.
Dok su čekali da započnu s radovima, Ruthie je pomislila kako je to savršeno
vrijeme da dovede oca i pokaže mu što planiraju. Nadala se da će čišćenje biti
završeno do njegovog rođendana, i bilo je. Jedva je čekala da ga iznenadi.

173
 Knjige.Club Books

23 I TKO?

ATLANTA, GEORGIA
2016.

ulici Caldwell Circle, Martha Lee se osjećala kao da je vrlo veliki zid od
U cigle odjednom, pao na nju. Upravo je primila najužasnije vijesti u svom
životu. U tom je trenutku bila u mračnoj sobi, ispružena na ležaju i jedva se mogla
pomaknuti od šoka. Od danas pa nadalje, njezin život kakav je znala bio je gotov.
Kako je mogla nastaviti? Koja bi bila svrha? Dok je ležala slušajući kako joj srce
još uvijek udara od šoka, pitala se ima li hrabrosti da se ubije.
Prije manje od 30 minuta dobila je konačne rezultate svog DNK testa
23andMe32 kojim je otkrila da je 70 % Engleskinja, 2 % Irkinja i 28 % Kineskinja.
Gerta, njezina socijalna tajnica, dodatno je to istražila i otkrila da, nažalost,
Marthin muški predak Lee nije bio vojvoda Edmond James Lee, već kineski vrtlar
Henry Wong Lee koji je bio unajmljen da nadgleda obiteljsko imanje. Portret koji
visi u dnevnoj sobi, onaj koji je pokazala cijeloj Atlanti, bio je portret žene s
kojom nije bila u rodu. Nakon što je Martha pročitala rezultate, bila je toliko slaba
da je jedva uspjela dohvatiti i pozvoniti na malo srebrno zvono na kraju stola. Čim
je Gerta čula slabo zvonce, požurila je preko puta hodnika do knjižnice. Kada
je otvorila vrata i vidjela blijedo lice Marthe Lee, bila je uznemirena.
- Gospođo Caldwell, jeste li dobro?
Martha Lee ju je pogledala i rekla: - Ne, draga. Nikad više neću biti dobro,
dokle god sam živa. Reci Cooku da mi donese veliku čašu hladnog džina i pištolj.
- Pištolj? O, gđo Caldwell, ne mogu to učiniti. Bojala bih se čak i uzeti pištolj.
Jednostavno ne mogu. Možete se ozlijediti.
Martha je uzdahnula. - U redu, onda samo donesi džin.

Martha Lee nekako je preživjela sljedećih nekoliko tjedana, a da se nije ubila.

Danas je čak dobila mali tračak nade da možda ipak nije sve izgubljeno. Gerta je
sada bila izuzetno zauzeta traganjem za poviješću svih kineskih dinastija,

32
23andMe (23 i ja) privatna je američka tvrtka za genetsko testiranje. Između ostalog nude i
provjeru nečijeg genetskog porijekla, (op. prev.)

174
 Knjige.Club Books

očajnički tražeći vezu obitelji Wong ili Lee s jednim od drevnih careva dinastije
Manchu. Kao što je rekla Marthi Lee, tko zna? Možda će moći naći izravnu
obiteljsku liniju do same Carice Udovice.
Nakon što je Martha Lee imala malo vremena da se smiri, shvatila je da to
novo otkriće o njezinim precima zapravo ima smisla Oduvijek je voljela sve stvari
s Dalekog Istoka: umjetnost, tepihe, namještaj. I imala je najveću kolekciju Ming
vaza u Atlanti. „Carica Udovica...“ Sviđalo joj se kako to zvuči. I kao što je
rekla Gerti: - Čovjek ne može pobjeći od svojih gena, zar ne?
Gerta se složila. Bila je 98 % Njemica i cijeli je život voljela pivo.

Mjesec dana kasnije, baš kad se Martha Lee oporavila, dobila je još jedan udarac.
Odvjetnik njezinog pokojnog muža koji je vodio sve njihove financije, došao je u
kuću, rekao joj da joj ponestaje novca i da si više ne može priuštiti da ostane kod
kuće. Nije bila sretna što to čuje.
- Koliko vremena imam prije nego što budem prisiljena otići?
- Najmanje šest mjeseci. - Pogledao je po sobi i rekao: - Naravno, možeš si
kupiti malo više vremena, Martha.
- Kako?
- Možeš prodati neke svoje antikvitete. Imaš popriličnu kolekciju. Mislim da
bi mogla dobiti dobar iznos za te vaze.
Martha Lee je bila užasnuta. - Molim? Ne mogu prodati svoju kolekciju. To
nisu samo antikviteti, Ronalde. - Martha Lee je rukom mahnula u smjeru vaza. -
To je dragocjeno obiteljsko nasljeđe koje se su u mojoj obitelji preko šest stoljeća.
- Tako dakle. Pa onda, Martha, možda bi trebala razmisliti o Briarwoodu.

175
 Knjige.Club Books

IZNENAĐENJE

WHISTLE STOP, ALABAMA

Prosinac, 2016.

ud se javio na telefon. Bila je to Ruthie. - Hej, tata, kako si?

B - Bok. Gdje si?
- Još uvijek u Birminghamu.
- Aha... Još uvijek radiš na svojem projektu?
- O, da, ali nekome je rođendan ove nedjelje.
- Ne podsjećaj me. Pokušavam to zaboraviti.
- Slušaj, tata, misliš li da bi tvoja prijateljica Lois mogla na par dana pričuvati
gospodina Virgila?
- Siguran sam da bi, zašto?
- Zato što želim da dođeš u Birmingham za svoj rođendan; moram ti nešto
pokazati. Što kažeš na to da te pokupim u Briarwoodu u subotu ujutro, a onda te
vratim u ponedjeljak ujutro? Može? - Naravno, zvuči zabavno.

U subotu poslijepodne, nakon što su ona i Bud stigli u Evelyninu kuću i malo se
podružili s njom, Ruthie je rekla: - Tata, Evelyn i ja imamo iznenađenje za tebe.
Želimo te odvesti negdje, ali moraš obećati da ćeš učiniti točno ono što ti kažemo.
- U redu - rekao je.
Kada su došli do Evelynina automobila, Ruthie je rekla: - Ulazi i ne postavljaj
pitanja.
Nasmijao se, ušao i sjeo.
- Sada, tata, zavezat ću ti ovaj rubac preko očiju i nećeš ga skinuti dok ti mi
ne kažemo.
- Hoćete li me oteti?
- Da.
Zahihotao se. - Vozite li me u ludnicu?
- Ne. Samo se lijepo ponašaj i sve ćeš uskoro saznati.

176
 Knjige.Club Books

*
Dok su se vozili po Gate Cityju niz staru makadamsku cestu, Ruthie se bojala da
će pogoditi gdje su, ali nije.
Evelyn je parkirala preko puta gostionice.
- Jesmo li stigli? - pitao je Bud.
- Da, ali ne gledaj dok ti ne kažem. - Evelyn i Ruthie su izašle i pomogle mu
da izađe iz auta, onda su ga zavrtjele i okrenule prema gostionici. Ruthie je rekla:
- U redu. Sada smiješ pogledati.
Bud se nasmijao i uklonio povez, a na trenutak se činilo da ne zna gdje je.
- Tata, to je Whistle Stop! Vidi, eno stare gostionice i kozmetičkog salona.
Bud je bio vidljivo zapanjen. - Vidim, ali ne mogu vjerovati. Mislio sam da
je sve nestalo! Rekli su mi da ovdje nije ostalo ništa osim hrpe smeća.
Evelyn je rekla: - Nije bilo ničega, ali Ruthie i ja smo sve očistile i ponovno
ćemo izgraditi cijeli grad od temelja.
- Šalite se.
- Ne, tata, mnogo je toga još uvijek ovdje. Grad samo treba obnoviti.
- Ti se šališ. Je li ovo onaj projekt na kojem vas dvije radite?
- Da, Evelyn je kupila cijeli grad. I ponovno ćemo otvoriti staru gostionicu i
nadamo se da ćemo privući još ljudi. Što misliš?
- Ne mogu razmišljati. Još sam uvijek u šoku. - Pogledao je u Evelyn. - Kupila
si cijeli grad?
- Pa, Bud, Birmingham se tako brzo širi. Čim izgradimo ceste i dobijemo
pristup autocesti, sve će se promijeniti. Vjerujem da možemo uvjeriti ljude da se
dosele ovdje.
- Vjeruješ u to?
- Sigurno. Počet ćemo s nekoliko malih stambenih zgrada i, s odgovarajućim
oglašavanjem, mislim da ne možemo promašiti.
Kada su ušli u zgradu stare gostionice, Bud je na trenutak zastao i pogledao
uokolo. - Moj Bože, nisam bio u ovoj sobi više od 60 i nešto godina. Ne mogu
vjerovati da smo oboje još uvijek na nogama.
Ruthie je rekla: - Tražila sam zanimaciju. Nakon što završimo obnovu,
preselit ću se u stražnju sobu i voditi gostionicu.
Ruthie mu je potom rekla kako planira obnoviti vanjski i unutarnji dio
gostionice da izgleda točno kako je izgledao u 1930-ima. - Ljudi vole taj starinski
izgled.
Bud je rekao: - Mogu ti pomoći u tome, Ruthie. Sjećam se točno gdje je sve
bilo. Stari klavir je bio tamo u kutu. I jelenje glave su bile tamo gore.
Evelyn se nasmijala. - Pa, Ruthie, izgleda da imaš kreativnog pomoćnika.

177
 Knjige.Club Books

Prije nego su napustili gostionicu, pokazali su Budu sve stare fotografije koje
su pronašli. Pogledao ih je jednog po jednog i rekao: - O Bože, tu je mali Chester,
nisam ga se godinama sjetio.
- Želimo znati, tko je bio mali Chester?
Bud se nasmijao. - Moj prijatelj. Dopisivali smo se nekada.
Ruthie je odmahnula glavom. - Samo ti, tata, možeš imati lutku kao prijatelja
za dopisivanje.
Zaustavili su se na groblju kako bi posjetili Idgien, Ruthin i Ninnyin grob.
Kasnije su ga provele uokolo i pokazale mu sve kuće koje su planirale obnoviti.
Zadnja kuća koju su mu pokazale bila je u prilično lošem stanju i sva boja je
nestala, ali kada ju je Bud vidio rekao je: - O moj Bože. To je stara kuća tete Ninny
i ujaka Clea. Bože. Proveo sam mnogo vremena ovdje. Teta Ninny je čitala
stripove nama klincima tamo na trijemu.
Uputili su se stepenicama do ulaznih vrata, a Ruthie je rekla: - Tata, čekaj.
Prije nego što uđemo, želim ti nešto dati. - Dala mu je ključ od ulaznih vrata i
rekla: - Sretan rođendan, tata, od nas obje.
Bud je buljio u ključ i onda pogledao Ruthie. - Ne razumijem.
- Kuća je tvoja. To je tvoj rođendanski poklon.
- Ti se šališ. - Pogledao je Evelyn.
Evelyn je rekla: - Ne, ne šali se. Mi ćemo je srediti za tebe. I Virgila, naravno.
Bud je bio zapanjen. - Misliš, ne moram ostati u Briarwoodu?
- Ne, tata. Ovo je tvoj dom, ako ga želiš. Što kažeš?
- Pa, jednostavno ne znam što reći. Cure, od vas ću dobiti srčani udar.
Evelyn je rekla: - Bolje pristanke. Hoćete li doći?
- Hoću li? Kad se mogu useliti?
- Čim ga obnovimo - rekla je Evelyn.
- Još uvijek ne mogu vjerovati. Ruthie, kada mogu reći Merrisu da idem?
- Još uvijek ne znamo točan datum, ali reći ćemo radnicima da požure koliko
mogu.
- O, Bože, nisam mislio da ću ikad više vidjeti Whistle Stop. I sada ću živjeti
ovdje.
Oči su mu se iznenada ispunile suzama. - Ruthie, Evelyn, mislim da je ovo
najbolji poklon koji sam ikada dobio.

Ruthie je znala da će morati naporno raditi da sve obnove, ali kad vidi jednaku
sreću na licu svojeg oca kao kad je opet ugledao Whistle Stop, sve će se isplatiti.
Iako Bud to nije rekao, iz njegove današnje reakcije shvatila je koliko je nesretan
što živi u Briarwoodu. Dugo ga nije vidjela tako uzbuđenog zbog nečega.

178
 Knjige.Club Books

Hvala Bogu da ga je mogla izvući i vratiti ga kući gdje pripada. Željela je da

njegove zadnje godine budu sretne.
U sljedećih nekoliko tjedana Evelyn i Rutine dobro su se zabavljale
planiranjem preuređivanja Ninnyine kuće za Buda. Trebala je biti ista kao i prije,
samo što bi sada imala potpuno novu kadu i tuš i imala bi pristup za invalidska
kolica, u slučaju da mu zatreba u budućnosti. Arhitekt je također napravio planove
za mali stan u stražnjem dijelu za njegovatelja, u slučaju da dođe vrijeme kada će
ga trebati. Bud je zvao skoro svaki dan iz Atlante, htio je znati kako sve napreduje.
Ruthie je bila uzbuđena i jedva je čekala početi s radovima i da ga useli u novu
kuću, ali onda se dogodilo nešto neočekivano.
Bud se možda ipak neće vratiti kući.

179
 Knjige.Club Books

VRLO LOŠE VIJESTI

WHISTLE STOP, ALABAMA

2017.

otrajalo je, ali do sada su imale građevinske dozvole za sve zgrade i projekt
P se konačno spremao krenuti punom parom.
Danas su se pripremali za obnovu gostionice. Ekipa je bila gore na tavanu,
provjeravala ima li kakvih strukturalnih oštećenja koje bi trebalo sanirati prije
početka radova, zauzeta provjeravanjem drvenih greda džepnim svjetiljkama
kada je glavni izvođač radova ušao i pozvao ih. - Spakirajte alat, momci, i idite
kući. Gotovi ste za danas.

Jim Carder, vlasnik tvrtke za izgradnju cesta kojeg su Evelyn i Ruthie unajmile,
još uvijek je čekao da mu izdaju dozvole za početak radova. Konačno je otišao do
okružnog suda Jefferson kako bi pokušao saznati gdje je zapelo. Kada je stigao
ondje, čovjek zadužen za sve radove na kanalizaciji i cestama posjeo ga je u ured s
kartom i rekao mu loše vijesti.
- Jime, ove ceste i kanalizacijske linije koje predlažeš, izravno prolaze preko
privatnog vlasništva. Žao mi je, ali ne mogu ti dati dozvolu za gradnju.
- Molim? Zar gđa Couch ne posjeduje tu zemlju?
- Većinu, da, ali ovdje - ukazao je na dio na karti između Evelynina posjeda i
autoceste - postoji parcela od 20 hektara koja pripada drugoj stranci i preko nje
moraju proći sve vaše komunalije.
- Nije riječ samo o tome - rekao je Jim. - Cijeli projekt ovisi o tome hoćemo
li dobiti pristup državnoj autocesti. Ona ondje planira izgraditi stambene i
poslovne prostore. Bez tog pristupa, mi smo u klopci. Moramo dobiti pristup
autocesti.
- Razumijem to, Jime. Sve što mogu učiniti je dati ti kopiju ugovora i možda
možeš nešto srediti s vlasnikom. Možda će ga prodati ili ti dati odobrenje, ali do
tada, ruke su mi vezane. Žao mi je.
- Čovječe. Evelyn je već potrošila cijelo bogatstvo na čišćenje mjesta i izradu
planova. Zašto mi to nisi ranije rekao?

180
 Knjige.Club Books

- Nismo to znali do prije nekoliko dana. Moj je pomoćnik izvukao staru kartu,
tražeći lokaciju prvotne kanalizacije i vidio drugačije ime na parceli. Poslao sam
ga u arhiv da provjere je li to neka greška. Potrajalo je dok nam nisu odgovorili,
ali nije bila greška. U arhivi imaju dokument da je 3. studenoga 1932. vlasništvo
parcele prebačeno s obitelji Johnson na g. Arvel Liggeta iz Pell Cityja u Alabami.
Ovo je kopija prijenosa vlasništva.
Jim ju je uzeo i pogledao. - Je li ovo legalno?
- Bojim se da jest. Ovjereno je kod javnog bilježnika, s potpisom svjedokinje
gđice Eve Bates.
- Tko je, dovraga, Arvel Ligget? 1932.? Do vraga, mora da je već odavno
mrtav.

Nakon tri tjedna iskopavanja starih zapisa otkrili su da je Arvel Ligget doista već
dugo mrtav i da je umro bez oporuke.
Međutim, imao je četrdeset i dva rođaka koji su se godinama sporili jedan
protiv drugog oko svih njegovih posjeda, uključujući tih 20 hektara blizu Whistle
Stopa i svi su tvrdili da su zakoniti nasljednici. Nije bilo nikoga od koga bi ga
mogli kupiti ili čak pokušati pregovarati o upotrebi posjeda.
Kada je Jim rekao vijest Evelyn i Ruthie, bile su shrvane. Jim im je rekao da
jedino što sada mogu učiniti jest odgoditi projekt i pokušati pričekati, ali nije se
nadao dobrom ishodu. S toliko aktivnih tužbi, dobivanje konačne odluke o
legalnom vlasništvu zemlje može potrajati godinama. I čak kada se to dogodi, nisu
mogli znati hoće li deklarirani vlasnik biti voljan sklopiti dogovor s njima.
Evelyn je znala da će bez pristupa autocesti, nastavak projekta biti bacanje
novca u vjetar. I tako, nakon što je razgovarala s Ruthie, projekt su zatvorile.
Rekla je: - Žao mi je, Ruthie... Krivi mene. Ja sam ta koja te je uvukla u sve
ovo.
- Ne budi smiješna, Evelyn. Nisi ti kriva.
- Ali ipak, osjećam se užasno, pogotovo nakon što si prodala svoju kuću...
Naravno, mogu provjeriti koje projekte možemo pokušati napraviti...
- Znam... Najviše sam zabrinuta za tatu. Bio je tako uzbuđen, misleći da će se
vratiti kući. Bojim se da će mu ovo slomiti srce. I da budem iskrena, mislim da
sam razočarana zbog sebe. Znam da zvuči glupo, ali kad sam došla ovdje i čula
toliko priča o njoj, ne znam zašto, ali nekako sam osjetila da mi je teta Idgie
možda predala palicu i da sam možda nova Idgie Threadgoode. Možda da nekako
nastavim njezinu ostavštinu.
Evelyn je rekla: - Razumijem.
- Upoznala sam je jednom na Floridi kad sam bila djevojčica.
- Jesi? Nikada mi to nisi rekla.

181
 Knjige.Club Books

- Bilo je to tako davno, jedva se sjećam. Bila sam samo dijete, ali sjećam se
da mi se stvarno svidjela. Sjećam se toga.

182
 Knjige.Club Books

DOT WEEMS

FAIRHOPE, ALABAMA
BOŽIĆ, 2000.

Draga ekipo,
sigurna sam da svi znate da sam u lipnju izgubila Wilbura. Zahvalna
sam za sve godine koje smo imali, ali ponekad boli biti ljudsko biće.
Znam da nisam sama. Mnogi od nas izgubili su svoje voljene.
Pretpostavljam da je to cijena koju plaćamo za dug život. I ne samo da si
izgubio osobu, već si izgubio osobu s kojom dijeliš toliko posebnih
uspomena i shvatiš da su to sada samo sjećanja. Zato je dvostruko važno
da ne izgubimo kontakt. Moja stara banda iz Whistle Stopa jedine su
osobe koje mogu pitati: „Sjećate li se kada...“ Često sam se pitala gdje
sve te uspomene idu nakon što umremo. Lebde li još uvijek negdje u eteru
ili umiru s nama? Ako je tako, samo pomisli na milijarde lijepih
uspomena koje samo iščeznu i umru.
U svakom slučaju, Božić će mi biti tmuran bez mojeg Wilbura. Zato
se nadam da ćete razumjeti i oprostite mi ako ove godine neću napisati
dugo božićno pismo.
Šaljem svoju ljubav svima,
Dot

183
 Knjige.Club Books

DOT WEEMS

FAIRHOPE, ALABAMA

Kratka obavijest:
Hej, ekipa, baš kad sam odlučila da mi ove godine nije stalo do
Božića, nešto prekrasno se dogodilo. Prvo se moram vratiti na jedan dan
prošlog ljeta. Wilbur i ja otišli smo u draguljarnicu kupiti novo staklo za
njegov stari džepni sat. I dok je pričao s draguljarom o svom satu, došla
je slatka djevojka koja radi ondje i rekla da su upravo dobili novi par
zlatnih i bisernih naušnica i pitala me želim li ih vidjeti. Iz zabave
sam otišla do njezina pulta i isprobala najljepše naušnice koje ste u životu
vidjeli. Rekla sam joj da mi se jako sviđaju i pitala koliko koštaju. Kad
mi je rekla cijenu, skoro sam se onesvijestila na licu mjesta i odmah sam
ih vratila.
Ne znam zašto mi je trebalo toliko dugo da se odreknem čak i
najsitnijih stvari, ali jučer ujutro sam konačno skupila Wilburovu staru
odjeću da je doniram udruzi Salvation Army.33 Bila sam zauzeta čisteći
njegovu ladicu s čarapama, kada sam otkrila malu crnu baršunastu kutiju
skrivenu u jednoj od čarapa. Otvorila sam je i iznenadila se.
U kutiji je bio isti par zlatnih i bisernih naušnica koje sam probala
prošlog ljeta, zajedno s malom porukom na kojoj je pisalo: „Sretan Božić,
ljubavi, Wilbur.“
Nazvala sam draguljarnicu i rekli su mi da je Wilbur nagovorio tu
djevojku da mi dozvoli da isprobam te naušnice kako bi bio siguran da će
mi se svidjeti prije nego što ih kupi.
Nepotrebno je reći da ću ih zauvijek čuvati, ne zato što su lijepe, već
zato što su od mog Wilbura.
Sretan Božić, ekipa!
Dot

33
Humanitarna udruga koja prima donacije robe. Slično Caritasu. (op. prev.)

184
 Knjige.Club Books

KAKO NEKOME SLOMITI SRCE

ATLANTA, GEORGIA

uthie nije htjela red ocu loše vijesti preko telefona, pa se, kada se vratila u
R Atlantu, dogovorila s njim kada da ga dođe pokupiti. Kada je došla u
Briarwood, g. Merris je u tom trenutku izlazio i nažalost ju je uočio.
- Zdravo, gđo Caldwell. Došli ste vidjeti oca?
- Da, g. Merris, vodim ga na ručak.
- Kako lijepo. Sigurno će nam nedostajati kad ode, ali svima je rekao sve o
njegovoj novoj kući i siguran sam da će biti vrlo sretan.
Ruthino srce je potonulo. Nadala se da još ništa nije rekao, ali poznavajući
tatu i koliko je bio uzbuđen, nije bila iznenađena. Ipak, zbog toga će joj biti teže
reći mu loše vijesti.

Kasnije, za ručkom, nakon što mu je objasnila što se dogodilo i da obnova Whistle

Stopa više nije moguća, vidjela da je bio strašno razočaran, ali, iskreno, bio je više
zabrinut za nju. Rekao je: - Grozno mi je što se ovo dogodilo nakon što ste uložile
toliko mnogo truda. Što ćeš sada učiniti?
- Još ne znam, tata, ali hoćeš li biti dobro? Toliko sam željela učiniti to za
tebe, a sada ne mogu.
- Znam. Dala si sve od sebe, ali ponekad stvari jednostavno ne idu kako želiš
da idu. I ne brini ni minutu za mene, dušo. Bit ću dobro.
- Stvarno, tata?
- Apsolutno. Časna pionirska.

Tog se poslijepodneva Bud vratio u svoju malu sobu i polako počeo raspakiravati
stvari koje je pripremio za preseljenje u Whistle Stop. Bio je to tako lijep san koji
se sada neće ostvariti. I sve to zbog glupog komada zemlje. Jadna mala Ruthie. I
jadan on. Sutra će morati reći Merrisu da ipak neće napustiti Briarwood. To neće
biti ugodno. Pogotovo nakon što je svima rekao kako kći preuređuje cijeli grad za
njega.

185
 Knjige.Club Books

POVRATAK NA POČETAK

ATLANTA, GEORGIA

uthie nikada nije voljela surovu stvarnost. Uvijek je mrzila suočavati se s

R hladnim, teškim činjenicama. U ovom slučaju, s činjenicom da se projekt
neće realizirati.

Nakon što je rekla vijest svom ocu, Ruthie se vratila u svoju kuću u ulici Caldwell
Circle, sjela i dobro se isplakala. Nadala se da će imati još malo vremena, ali agent
za nekretnine je nazvao i rekao joj da je obitelj Vaughan koja je kupila njezinu
kuću, zatražila rok za iseljenje od trideset dana kako bi se mogli što prije preseliti.
Sada je imala kuću punu namještaja i cijelu vječnost uspomena za pakiranje.
Planirala je sve poslati u Whistle Stop, ali sada nije imala gdje smjestiti sve to,
kao ni samu sebe. Draga Evelyn je željela da Ruthie bude u njezinoj gostinjskoj
kući dok ne nađe drugi projekt, ali Ruthie joj se nije mogla nametnuti. A ako nije
radila, koja je bila svrha ostanka? Morala se vratiti i biti blizu svojeg oca.

Carolyn je još uvijek bila uznemirena zbog proda je kuće i Ruthie se užasavala
što joj mora reći da je projekt u Whistle Stopu propao. Kad se vratila u Atlantu,
Martha Lee je rekla: - Gle tko se konačno pojavio. - Možda je doista prenaglila u
prodaji svoje kuće. Trebala je ostati gdje je bila. Svi njezini veliki planovi nestali
su u dimu i bila je na točki s koje je krenula. Samo što sada nije imala gdje živjeti.
Zadnje što je željela je da traži stan i preseli sve svoje stvari u neku hladnu
kantu za skladištenje, ali to je baš ono što je morala napraviti. Tijekom sljedećih
tjedana bila je zauzeta od jutra do večeri, pakirajući sve iz kuće i pokušavajući
naći pristojan stan za iznajmljivanje. I na kraju svakog dana bila bi iscrpljena.
Uskoro se počela pitati bi li se trebala predati i otići u Briarwood. Malo je rano,
ali vjerojatno će ionako ondje završiti. Zašto čekati?

186
 Knjige.Club Books

KRAJ JEDNE ERE

SILVER SPRING, MARYLAND

2002.

eggy je bila u stražnjoj sobi klinike kada je začula zvuk poruke na svojem
P mobitelu. Pogledala je i vidjela poruku e-pošte od Opal Butts u Birminghamu.
Nakon što ju je pročitala, rekla je Budu: - Dušo, to je poruka od Opal. Dot
Weems je umrla.
Bud je gledao rendgenske snimke i okrenuo se prema njoj. - O, ne, što se
dogodilo?
- Opal je rekla da je imala moždani udar.
- O Bože, grozna vijest. Koliko je imala godina?
- Siguran sam da je bila u ranim devedesetima, najmanje.
- Sigurno. Ili možda starija. Bila je odrasla žena kad smo bili mali. - Bud je
uzdahnuo. - Moj Bože. Više nema Dot Weems. Teško je povjerovati u to. Pa to je
sigurno kraj jedne ere.
Peggy je rekla: - Slažem se. Sada kada su Grady i Gladys Kilgore također
preminuli, uskoro ćemo ostati bez ljudi koji su nas poznavali.
Dot Weems doživjela je 101 godinu i još uvijek je volontirala u knjižnici u
Fairhopeu tri dana u tjednu sve do dana kad je umrla. Svima će nedostajati. Imala
je dug život i tijekom tog dugog života povezivala je mnoge ljude.

187
 Knjige.Club Books

MRTVO TIJELO

va mala, drska, dvanaestogodišnjaka iz Gate Cityja, Cooter i Lucas, tog su

D jutra imali nevolje u planu. Bili su u kampu prikolica i upravo su opljačkali
zalihu marihuane Cooterova starijeg brata. Brzo su je ugurali u džepove, skočili
na motore, pobjegli i otišli iz grada što su brže mogli. Stariji brat je jednom bio u
zatvoru i bio je zao. Znali su da će ih prebiti ako ih uhvati.
Nakon što su se odvezli dovoljno daleko, stali su sa strane ceste, sakrili svoje
bicikle iza nekog grmlja i otišli u šumu. Kad su mislili da su na sigurnom, našli
su malu čistinu, sjeli iza drveta i ispraznili svoje džepove. Imali su barem deset
rukom smotanih cigareta s marihuanom, upaljač i tri plastične vrećice s tabletama.
Veći dječak, Cooter, koji je mislio da je opasan tip, rekao je: - Opa, miki.
Popušit ću dvije ove cigarete, možda tri. - Ali Lucas je bio nervozan i stalno je
gledao okolo. - Ne misliš valjda da nas je tvoj brat vidio i pratio nas dovde, zar
ne?
- Ma kakvi. Baci mi upaljač. - Lucas je bacio crveni plastični upaljač Cooteru
koji je sletio odmah iza njega. Kad je Cooter otišao po njega, primijetio je nešto
bijelo kako izviruje iz lišća. Kad je pogledao bliže, odjednom je skočio. - Isuse
Kriste... To je prokleta ruka! Sranje, ovdje je prokleto mrtvo tijelo! Idemo
odavde! - I oboje su pobjegli, bježeći najbrže što su mogli. Kad su došli na cestu,
oboje su bih uspuhani i bijeli kao plahte. Mahali su rukama i zaustavili sljedeći
automobil koji je vozio niz cestu. Kada je automobil stao, otrčali su do vozača i
rekli: - Dolje je mrtvo tijelo, gospodine! Upravo smo našli mrtvo tijelo!
Vozač automobila nazvao je 911.

Tog popodneva, poručnica Geena Hornbeck ušla je u sobu za užinu na vatrogasnoj

postaji i pronašla svoja dva prijatelja iz tima za potragu i spašavanje kako sjede
za stolom i smiju se nečemu.
- Što je tako smiješno, dečki?
- O, Geena, propustila si svu zabavu. Jutros smo ja i Harry dobili hitan poziv.
Kada smo došli na lokaciju neka dva mršava klinca su dotrčala do nas vrišteći da
su našli mrtvo tijelo, da je netko ubijen i isjeckan na komade. Rekli su da su ruke,
noge i krv posvuda. Jedno dijete se toliko uplašilo da se upišalo u gaće.
Geena je rekla: - Jeste li pronašli mrtvaca?
- Čekaj, slijedi smiješan dio. Otišli smo tamo gdje su rekli da je tijelo i vidjeli
što su našli. To je bila stara proteza koju je netko bacio ispod drveta.
188
 Knjige.Club Books

- Ne...
- Da, bilo kako bilo, dosta smo kopali uokolo da vidimo ima li još nešto dolje,
ali nismo našli ništa osim nešto droge koju su djeca ostavila i stare staklenke s
nekim papirima unutra.
- Gdje je to bilo? - pitala je Geena.
- Prema Gate Cityju, dolje ispod tračnica. Možda ju je netko bacio s vlaka ili
tako nešto. Ne znam. Kako, dovraga, izgubiš protezu?
Geena je rekla: - Dečki, nećete vjerovati, ali ja znam nekoga tko je prije par
godina izgubio protezu. I zvuči kao da je riječ o istoj lokaciji.
Oni su se iznenadili. - Šališ se.
- Ne, moj muž ga je upoznao u vlaku. Čak smo ga posjetili u bolnici. Imaš li
još uvijek ruku?
- Da, još uvijek je na stolu. Sjećaš li se imena tog čovjeka?
- Da, njegovo ime je Bud Threadgoode i živi u Atlanti.
- Threadgoode? – Harry je pogledao prijatelja i rekao - Nije li to ime na papiru
koji smo našli u staklenci?
- Da, ali to nije bio Bud Threadgoode. To je bilo žensko ime, kao Irene ili
nešto slično.
Geena je bila znatiželjna. - Kakvi su to papiri bili?
- Neki stari vlasnički list za neko zemljište iz 30-ih. Možda ga je tada nosio
sa sobom, tko zna?
- Imaš li ga još?
- Ne. Šef je rekao da izgleda prilično službeno, pa ga je poslao u arhiv u
sudnici.
Geena je rekla: - Aha. U redu, ali u međuvremenu, pokušat ću pronaći njegov
broj telefona i reći mu da smo pronašli njegovu ruku. Jedva čekam da kažem
Billyju. Neće vjerovati.

Nakon što je Geena napustila sobu, Harry je rekao: - Sve što mogu reći je da je taj
Threadgoode jedan čudan tip koji je izgubio cijelu ruku i nosio obiteljske papire
u staklenci.
- Još uvijek si nov na poslu. Ostani još malo ovdje. Prošle godine morao sam
skinuti tipa s vrha drveta koji je mislio da je orao. Još ništa nisi vidio. Mnogo je
luđaka na svijetu.

189
 Knjige.Club Books

DOBRE VIJESTI

R uthie je bila u Atlanti kad joj je zazvonio mobitel. Poziv je bio iz

Birminghama, ali to nije bio Evelynin broj.
Javila se. - Halo?
- Gospođo Caldwell, pri telefonu Jim Carder i zovem s, nadam se, dobrim
vijestima. Nisam još uspio dobiti gđu Couch, ali upravo sam primio poziv od
okružnog suda i oni su nekako pronašli vlasnički list na kojem je navedeno ime
vlasnika tog zemljišta. I to nije Ligget.
- Molim?
- Ne, to je bio vlasnički list od 11. kolovoza 1935. koji prebacuje vlasništvo
na drugu stranku. Zemljište je prepisano gđici Imogene Tbreadgoode, koja je do
sada preminula, pa ako možemo pregovarati o prodaji ili ustupanju zemljišta na
korištenje s njezinim nasljednicima, možda ipak uspijemo izvesti projekt. Zar
to nisu sjajne vijesti?
Ruthie je bila šokirana. - Nemate pojma koliko.
- Morat ćemo pokušati pronaći trenutačnog vlasnika.
- Gospodine Carder, trenutačni vlasnik, g. James Threadgoode mlađi, je moj
otac i on upravo sada sjedi za stolom preko puta mene.

Jim im je kasnije faksirao kopiju ugovora, Bud ga je pogledao i rekao: - To je

definitivno potpis tete Idgie.
Datiran je, ovjeren i potpisan u prisutnosti svjedoka, tako da je bio legalan.
Naravno, Bud je morao priložiti Idgienu oporuku u kojoj ga je imenovala svojim
jedinim nasljednikom, a Jim ju je odnio u arhivu okruga Jefferson. Nekoliko
tjedana kasnije, službenim prijenosom imovine James Threadgoode mlađi
imenovan je vlasnikom zemlje i on je sada odobrio potrebne dozvole za
tvrtku Couch Properties, LLC. Tog sretnog dana, Bud je predao dokumente
Ruthie i rekao: - Izvoli, dušo. Idi i zabavi se.
Tjedan dana kasnije, supruga njegovog prijatelja Billyja, vatrogasna osoba
Geena, locirala je njegov broj i nazvala ga da mu kaže da su dva njezina suradnika
našla njegovu ruku zajedno sa staklenkom s vlasničkim listom koji je na sebi imao
ime Threadgoode. Rekla je: - Imam Vašu ruku, ali oni su poslali vlasnički list na
sud.

190
 Knjige.Club Books

- Da, znam - rekao je. - Poslali su mi to prošli tjedan, ali, Geena, ono što želim
znati je, gdje su pronašli tu staklenku?
Rekla mu je da su kopali uokolo i da je bila zakopana pod istim stablom gdje
su našli njegovu ruku.
Bud nije imao pojma da zemlja pripada teti Idgie, ili još tajanstvenije, zašto
je, zaboga, zakopala vlasnički list u staklenci, ali je to učinila. I baš kada je Ruthie
to naviše trebala, netko ju je pronašao.
Te noći kada je ležao u krevetu, Bud se zapitao što ga je dovelo do tog
određenog drveta tog dana. Bilo je na stotine stabala uz stazu, zašto baš to stablo?
Je li to bila Idgie? Da nije ostavio ruku tamo, šanse da itko pronađe tu staklenku
bile bijedan naprama milijun. Zapravo, više jedan naprama milijardu. Nije mogla
biti puka slučajnost. Nakon što je razmislio o tome, Bud je bio uvjeren da je to
učinila teta Idgie. Takve ludosti ne događaju se u stvarnom životu. Idgie je voljela
Ruthie i očito je htjela da Ruthie dobije tu gostionicu i pobrinula se za to da je
dobije.
Nakon svih ovih godina, teta Idgie još uvijek pazi na njih. Bud je odlučio da
neće nikome reći da ga je ona odvela do tog određenog drveta. Čuvat će tu njihovu
malu tajnu.

191
 Knjige.Club Books

STARI POZNANIK

KLUB KRAJ RIJEKE

11. kolovoza 1935.

dgie se nije mogla sjetiti kako je završila u stražnjoj sobi kluba kraj rijeke u dva
I ujutro. Eva Bates pokušala ju je spriječiti da igra s njim, ali on ju je izazvao.
Njih dvoje imali su neku povijest. A sada, godinama kasnije, on je još uvijek imao
male tragove na licu kao podsjetnik na onu večer kada ga je upucala
sačmaricom jer je pokušao ubiti njezinu mačku. Arvel Ligget dugo je čekao da se
susretne s Idgie Threadgoode izvan grada.
Arvela je bilo teško gledati, a još teže voljeti. Velika depresija snažno je
pogodila Alabamu. Ljudi su bili u toliko lošoj situaciji da su se, kako izreka kaže,
vjenčali samo zbog riže.34 A Arvel Ligget dobro je znao iskoristiti ljude koji nisu
imali sreće. Vodio je lihvarski kreditni ured u Pell Cityju, a mnogi su mu dugovali
novce. Bio je dobar i u kartama. Većina ljudi u okolici nije imala novca za
klađenje, ali Arvel je osvojio kuće, zemlju i cijele farme u igrama s očajnim
ljudima koji su mislili da ga mogu pobijediti za stolom za poker; siromašni ljudi,
s obiteljima, koji nisu imali kamo otići, ali on nije mario za to. Kad se nisu iselili,
došao bi s nekoliko svojih snagatora i izbacio ih iz vlastitih domova.
Arvel je bio odlučan da se osveti Idgie. Kad ju je ugledao kako sjedi za
šankom u klubu kraj rijeke, znao je da mu je to prilika za to. Izazvao ju je da ode
kartati s njim u stražnju sobu. Isprva mu je rekla da ne želi, ali on ju je nagovorio.
- Upravo sam te izazvao... Bojiš li se igrati s pravim muškarcem? - Idgie bi rijetko
odbila izazov dok je bila trijezna, a kamoli kad je bila pijana i ljuta. Ubrzo je bila
u stražnjoj sobi.
A sada, nakon sat vremena za stolom za poker s Arvelom, Idgie je bila na
rubu toga da izgubi sve što je imala. Njezina prijateljica Eva Bates bila je jako
zabrinuta i pogledala je svog oca pogledom kojim ga je molila za pomoć, ali
Veliki Jack Bates ništa nije mogao učiniti. Igra je bila čista, a Ligget je upravo

34
Izreka ,,get married just for the rice“ (hrv. vjenčati se samo zbog riže) znači da se netko
vjenčao kako bi se mogao prehraniti, odnosno pokupiti besplatnu rižu koju bi gosti bacali na
vjenčanju i pripremiti je za obrok. (op. prev.)

192
 Knjige.Club Books

pošteno pobijedio u posljednjoj rundi. Idgie je odjednom bila u velikoj

nevolji. Upravo je izgubila auto i sat i sada je Arvelu dugovala 500 dolara.
Novac koji ona i Ruth nisu imale.
Idgie je napisala priznanicu za 500 dolara i rekla: - Gotova sam. Očistio si me.
Arvel je bio razočaran. - Ajoj, pa ne možeš sada odustati. Odigrajmo još jednu
partiju.
- Očistio si me. Nemam se više u što kladiti. - Idgie je gurnula stolicu i ustala.
Ligget je rekao: - Čekaj. Ne želim da odeš kući praznih ruku. Ajmo ovako.
Dat ću ti šansu da sve vratiš, čak ću povećati uloge: sve što mi duguješ, plus 20
hektara zemlje u Whistle Stopu koje sam nedavno osvojio. Hajde. Jedna igra. Pet
karata. Pobjednik odnosi sve.
Idgie je rekla: - Rekla sam ti jednom, Arvele, Nemam se više u što kladiti.
Arvel se nasmiješio. - Da, imaš.
- Što?
- Još uvijek imaš svoju gostionicu, zar ne?
Idgie je odmahnula glavom. - Ne. Ne mogu se kladiti u gostionicu. Tata mi ju
je dao.
- Tvoj tata je mrtav. Ako ne dobijem 500 dolara koje mi duguješ u roku od tri
dana, svejedno ću uzeti tu gostionicu, pa zašto ne bi pokušala? Ili si prevelika
kukavica?
Imao je pravo. Idgie nije imala pojma gdje će pronaći 500 dolara.
Arvel je sjedio za stolom i vrtio žetone za poker u ruci, cerekajući se i tiho
kokodačući.35 - Samo razmisli, Idgie. Možda ti se posreći. I to je jako lijep komad
zemlje.
- Ali ne mogu se kladiti u gostionicu. Pola pripada Ruth. Ne mogu riskirati da
je izgubim.
- Zašto ne? Ako izgubiš, ta tvoja lijepa mala partnerica uvijek može zaraditi
malo novca sa strane. Znam mnogo muškaraca koji bi dobro platili za njezine
usluge.
Idgiene oči iznenada su bljesnule od bijesa. - Ti ušljivi kurvin sine. Da sam te
bar ubila kad sam imala priliku.
Nasmijao se. - Ali nisi, a kad dobijem tu gostionicu, znaš što ću učiniti? Spalit
ću je do temelja. Vi Threadgoodi mislite da ste tako posebni.
Idgie je osjetila kako joj cijelo lice i uši gore od bijesa. - Proklet bio, Arvele.
Dijeli proklete karte!

35
U engleskom jeziku, kad netko kokodače, to znači da ismijava drugu osobu i tvrdi da je
kukavica.

193
 Knjige.Club Books

Eva Bates jauknula je iz kuta. Onda je pogledala Arvela i rekla: - Znaš da nije
ozbiljna. Pijana je kao zemlja. Pusti je da ode kući.
Arvel je rekao: - Prekasno je za to. Rekla je da imamo dogovor.
Eva je pogledala svog oca, ali opet, on nije mogao ništa učiniti da ih zaustavi.
Igra se morala održati. Veliki Jack prišao je stolu i motrio Arvela kako bi se
uvjerio da neće varati. Eva je nervozno trljala ruke i rekla: - Bože, toliko sam
nervozna da mi u ušima zvoni.
Nakon što je Idgie presjekla špil, Arvel joj je podijelio prvu kartu. Podigla je
kut i pogledala ga. Dečko tref. Dečko je bila dobra karta za početak. Sljedeća karta
bila je osmica pik. Idgie je držala dah i mislila: Molim te, neka sljedeća karta bude
dečko. Nije imala sreće, dobila je četvorku srce. Onda joj je preko stola bacio
četvrtu i predzadnju kartu. Dvojka pik. Nije od nikakve pomoći.
Strah je sigurno otrijeznio Idgie jer je mogla osjetiti kako joj srce lupa u
prsima, a dlanovi su joj se znojili.
Arvel je bacio zadnju kartu preko stola. Idgie je duboko udahnula i pogledala.
Osmica karo. Imala je samo par osmica.
Arvel je opet pogledao ruku, nasmiješio se i bacio još jedan žeton. - Podižem
za još 500.1 čekao je da Idgie odustane ili prati ulog.
Idgie je znao da blefira... Ili možda ne blefira. Ako sada odustane, neće se
uvući u još veće dugove, ali on dobiva gostionicu. To bi značilo kraj svega za što
su ona i Ruth radili.
Soba je odjednom bila toliko tiha da su mogli čuti sat kako otkucava u
susjednoj sobi.
Na kraju je Idgie rekla: - Pratim tvoj ulog i povećavam ulog za još 500 dolara
- i dodala još jedan žeton.
Arvel je izgledao iznenađeno, ali ubacio je svoj žeton i činilo se da je to učinio
s veseljem.
Veliki Jack je rekao: - U redu, Ligget. Pokaži ruku. - Arvel se smijao dok je
polagao karte, jednu po jednu i rekao: - Gledaj i plači. Par sedmica, najviša karta,
as pik. - Posegnuo je preko stola da privuče žetone sebi.
Veliki Jack je rekao: - Čekaj malo, Ligget. Što imaš, Idgie?
Idgie je pokazala ruku, a Veliki Jack je rekao: - Osmice, najviši dečko odnosi
pobjedu.
Liggetove oči su se suzile. Nije navikao na gubljenje. Rekao je: - Još jedna
runda. Dodat ću još 500 dolara. I uložit ću lijepu, malu farmu.
Veliki Jack je odmahnuo glavom. - Ne, to je sve za večeras, Arvel. Zatvaram
igru. Plati joj što joj duguješ. Moram ići kući.
Nadureni Arvel izbrojao je novac i bacio ga na nju zajedno s ključevima
njezina automobila.

194
 Knjige.Club Books

Veliki Jack je rekao: - I trebat će nam vlasnički list za tih 20 hektara zemlje
koju je osvojila.
- Nemam ga kod sebe. Kasnije ću joj ga dati.
- Ne, nećeš. Eva, donesi mi jedan od onih dokumenata za odricanje od
vlasništva i moj javnobilježnički žig. Večeras ćeš joj prepisati tu zemlju i nećeš
otići odavde dok to ne učiniš.
Ligget je razmišljao da ga ne potpiše, ali zbog prirode svog posla, Veliki Jack
uvijek je nosio pištolj na svom boku. Nije ga morao često upotrebljavati, ali
upotrijebio bi ga kad je trebalo. Samo je stajao i gledao Arvela, s rukom
položenom na dršci pištolja. Arvel je shvatio poruku i prepisao vlasništvo na
Idgie. Nakon što je potpisao dokument, Veliki Jack ga je datirao, utisnuo svoj žig
i predao joj ga. - Izvoli, Idgie. - Veliki Jack je zatim rekao: - Eva, otprati Idgie i
pobrini se da sigurno stigne kući.
Sljedećeg jutra, Idgie se probudila još u odjeći, iznenada se sjetila što se
dogodilo i odjednom ju je oblio hladan znoj. Ako Ruth ikada sazna što je učinila,
da je imala glupu priliku izgubiti sve što su imali, sve za što su radili svih tih
godina, vjerojatno više nikada neće vidjeti Ruth ili Buddyja. Shvatila je da se
mora brzo riješiti dokaza. Mogla je dati svom bratu Cleu novac koji je dobila, to
nije bio problem. Nije ju bilo briga za glupu zemlju. Bila je na drugoj strani pruge
i nije vrijedila ni novčića, ali nije htjela da je to kopile Ligget ima, stoga je morala
dobro sakriti taj vlasnički list. Nije vjerovala da ga Ligget neće pokušati ukrasti,
ali u tom trenutku Ruth joj je bila važnija. Ako Ruth ikad vidi taj vlasnički list s
Idgienim potpisom i datum kada ga je potpisala, znat će točno gdje je bila, što je
radila i kada se to dogodilo. Idgie je znala da joj ovoga puta neće moći nešto
slagati. Ta pomisao ju je nasmrt preplašila. Brzo je ustala iz kreveta, otrčala do
šupe u dvorištu, zgrabila lopatu i praznu staklenku i uskočila u auto. Glava ju je
boljela i osjeća se bolesno. Odvezla se iza jezera Double Springs i parkirala
automobil. Hodala je po livadi s lopatom i staklenkom do istog stabla odakle je
skupljala med. Kada je stigla, glava joj je još pulsirala, ali počela je kopati rupu
na dnu stabla. Dok je kopala, osjetila je vrelo jutarnje sunce kako joj udara u leđa
i znoj kako joj curi niz lice, a stotine pčela zujale su oko nje. Kada je mislila da
je rupa dovoljno duboka, stavila je vlasnički list u staklenku, čvrsto zatvorila
poklopac i zakopala je gdje je znala da je nitko neće naći. Posebno Ruth. Ruth se
smrtno bojala pčela.
Dok se tog jutra vozila natrag u gostionicu, još uvijek bolesna i potresena,
Idgie se zaklela da će od tog dana nadalje zauvijek odustati od kockanja. Tako je
i bilo. Idgie više nikada nije otišla u klub krij rijeke. Osim da uzme Buddyjeva
psa, ali nije ušla unutra. Bila je na trijemu.
Buddy i Ruth to nikada nisu saznali, ali platila je skoro pola školarine za
Buddyjev fakultet od te jedne sretne partije pokera. A što se tiče Arvela Liggeta,
nekoliko mjeseci nakon što ga je Idgie pobijedila na pokeru, opet mu je ponestalo
sreće, ovaj put zauvijek. Trebao je znati da kockanje s pravim novcem nije bilo

195
 Knjige.Club Books

sigurno. Previše je ljudi znalo da bi Ligget, prije nego što bi otišao kući nakon
partije pokera, utrpao novac u svoju desnu čarapu. Nitko nije bio previše
iznenađen kada su pronašli njegovo mrtvo tijelo u šumi, bez čarapa i cipela i sa
šiljkom za led zabodenim u vrat.
Neki su rekli da ga je ubio vlastiti rođak. Liggeti nikad nisu bili bliska obitelj.
Ne kad je novac u pitanju.

196
 Knjige.Club Books

SPREMNI ZA PONOVNI POČETAK

WHISTLE STOP, ALABAMA

ada su stigli dokumenti o upotrebi zemljišta, Evelyn je odmah nazvala

K Ruthie. - Kad se možeš vratiti ovamo?
- Upravo se pakiram. Hoće li tri sata biti dovoljno brzo?

Gradile su se nove ceste koje vode u i izvan grada, a izgradili su i nove kolnike i
pločnike. Komunalne linije bile su postavljene i nakon što je građevinska ekipa
uložila mnogo truda, gostionica je konačno bila pri kraju. Evelyn i Ruthie
napravile su identičnu repliku Whistle Stopa, samo bolju.
Za razliku od stare gostionice, sve u kuhinji je sada savršeno radilo, a imali
su i klimu. Stražnje prostorije za stanovanje bile su spremne za Ruthie. Željela je
živjeti na lokaciji kako bi mogla nadgledati ostatak radova.
Kako je projekt napredovao, Evelyn Couch, koja je bila članica odbora
lokalne kazališne grupe, nazvala je svoje prijatelje Philipa i Brucea, scenske
dekoratere, da dođu raditi na projektu. Ruthie im je rekla što joj je trebalo i oni su
prionuli na posao vodeći se starim fotografijama grada. Philip je našao fotografiju
starog znaka za željeznički prijelaz u Whistle Stop, izradio je novi znak i vratio ga
na mjesto gdje se nalazio stari znak. Također su ponovno izradili izvorne natpise
gostionice i stara zelena slova na prozorima na kojima je pisalo „Pohane zelene
rajčice“. Čak su kopirali stare originalne jelovnike iz tridesetih godina. Samo su
cijene promijenili. Tko bi danas mogao poslužiti doručak za 25 centi?
Budova nova kuća lijepo je napredovala. A u starom su domu obitelji
Threadgoode zamijenili trulo drvo i obojali ga. Travnjak su ponovno zasadili i
podrezali staro drvo očenašice u prednjem dvorištu.
Dok su stajale i divile mu se, Evelyn je rekla: - Znaš što, Ruthie? Ova stara
kuća bila bi izvrsno prenoćište. Ima osam spavaćih soba i veliku kuhinju.
Ruthie se složila. - Bilo bi savršeno. Na internetu sam našla slike tapeta s
uzorkom ruža. Mogu preurediti cijelu kuću u skladu s periodom gradnje.
Sagrađena je 1894. pa kad ljudi uđu unutra, imat će osjećaj kao da se vraćaju kroz
vrijeme. Kladim se da bi ljudi voljeli odsjesti ovdje.
Evelyn ju je pogledala i nasmiješila se. - Baš se dobro zabavljamo, zar ne?

197
 Knjige.Club Books

*
Nekoliko tjedana kasnije, Ruthie je bila zauzeta nadzirući vješanje jelenje glave
iznad šanka gostionice kada joj je zazvonio mobitel. Zvao ju je njezin otac.
- Hej, ja sam. Dušo, sjediš li?
O, Bože. Prišla je stolu i sjela. Mogla je reći po tonu njegovog glasa da se
moralo dogoditi nešto jako loše ili jako dobro.
- Da, tata, što ima?
- Samo sam htio da ti prva saznaš da smo pobjegli.
- Molim?
- Lois i ja smo se vjenčali u sudnici u Columbusu.
- Ti i Lois ste pobjegli i vjenčali se?
- Samo smo otišli do Columbusa. Vratili smo se na vrijeme za ručak.
- Pa, to je iznenađenje. Zašto mi nisi rekao to?
- Bih, ali mislio sam da bi te to moglo uznemiriti... Zbog tvoje majke.
- Ne, ne. Sretna sam zbog tebe, tata. Sviđa mi se Lois.
- Možemo li te doći posjetiti? Imamo automobil i vozača. Želim da vidi gdje
ćemo živjeti.
- Naravno, tata.
- Može li nam se i Virgil pridružiti?
- Naravno.
Ruthie to nije očekivala, ali zašto ne? Što više, to bolje.

Dom Briarwood je jako društveno mjesto i vijesti se brzo šire. U ulici Caldwell
Circle, Marthu Lee je nazvao njezin prijatelj i informirao o najnovijem
uzbudljivom događaju.
Nakon što je spustila slušalicu, izgledala je kao da će se onesvijestiti.
Okrenula se Gerti i uzviknula: - Moj Bože, Bud Threadgoode se upravo oženio
nasljednicom tvrtke Coca-Cola! Srećom, Gerta ju je uhvatila prije nego što je pala
na pod.

198
 Knjige.Club Books

POVRATAK U WHISTLE STOP

WHISTLE STOP, ALABAMA

I ako su se trudile da projekt ostane tajna, u novinama The Birmingham News

pojavio se članak o projektu renovacije grada, ali bile su to dobre vijesti za
Evelyn i Rudne, koja je sada bila zauzeta traženjem zaposlenika za veliko
otvaranje.
Opalina unuka Bea, koja je također bila frizerka, pročitala je članak o obnovi
grada Whistle Stopa. Brzo je nazvala ured i ostavila poruku. - Gospođo Couch,
ne poznajemo se, ali moje ime je Bea Wallace, a moja baka Opal Butts bila je
vlasnica kozmetičkog salona u Whistle Stopu. Jeste li već iznajmili taj prostor?
Ako niste, voljela bih razgovarati s vama o tome.
Ranije tog dana nazvala je Alberta Peavey i rekla joj da je iskusna kuharica te
da može ponijeti bakine recepte sa sobom. To jest, ako još uvijek traže kuhara.
Kad je Evelyn to čula, skoro je počela plakati. Odjednom su se svi pilići
vraćali kući.
I uskoro će doletjeti još jedno pile.
Nakon što je čula da je stara crkva u Whistle Stopu obnovljena, mlada
baptistička svećenica koja je tek izašla iz sjemeništa pojavila se u uredu i izrazila
zanimanje za vođenje nove crkve. Objasnila je da bi joj to mnogo značilo, jer je
njezin djed nekada bio propovjednik u Whistle Stopu. Rekla je da se zove
Jessie Jean Scroggins.
Sada su samo još trebale naći nekoga tko će voditi novo prenoćište.
Bila je subota, a Ruthie je gledala tapete na internetu kada joj je telefon
zazvonio. Kada se javila, neki poznati glas je rekao: - Gospođa Caldwell?
- Da?
- Možda me se ne sjećate, ali ja sam bila medicinska sestra Vašeg oca prije
nekoliko godina kada je bio u bolnici UAB.
- Terry?
- Da. Sjećate me se!
- Pa naravno da Vas se sjećam. Kako ste?
- Držim se. Kako je slatki stari Bud? Je li i dalje jednako drzak?

199
 Knjige.Club Books

- Naravno, ali baš ste me iznenadili pozivom. Jeste li još uvijek u bolnici
UAB?
- Ne, prošle sam godine otišla u mirovinu.
- Doista?
- Da, bilo je vrijeme, ali slušajte, znam da ste zauzeti pa ću odmah prijeći na
stvar. Pročitala sam u novinama o tome što Vi i gđa Couch radite i vidjela sam da
tražite nekoga tko će voditi prenoćište.
- Da, tražimo nekoga.
- Možda je malo vjerojatno, ali mogu li se prijaviti za posao?
- Terry, Vi ste ozbiljni?
- Da, imam iskustva u skrbi za druge i, vjerovali mi ili ne, odlično kuham.
U tom trenutku Evelyn je ušla u sobu, a Ruthie je rekla: - Pričekajte sekundu,
Terry - i stavila ruku preko telefonske slušalice.
Evelyn, Terry je, tatina medicinska sestra iz bolnice UAB.
- O, da. Kako je ona?
- Umirovljena je i želi znati može li se prijaviti za posao voditeljice prenoćišta.
Evelyn joj je brzo prišla i uzela slušalicu. - Terry, pri telefonu Evelyn Couch.
Naravno da se možete prijaviti. Dođite ovamo.

Kasnije, nakon što su zaposlile Terry, Ruthie je rekla: - Tata će biti jako
zadovoljan. Terry mu je jako draga. I mislim da je dobro imati bivšu medicinsku
sestru u gradu, zar ne?
- Da - rekla je Evelyn. - I razmisli o tome, Ruthie. Ti ćeš voditi gostionicu,
Terry će voditi prenoćište, Bea će voditi kozmetički salon, Alberta će kuhati, a
Jessie Jean će propovijedati. Bit će to pravi ženski grad. Tvoj tata će biti jedini
muškarac ovdje.
Ruthie se nasmiješila.
- Poznavajući tatu, to će mu se sigurno svidjeti.

200
 Knjige.Club Books

GLE ŠTO JE MAČKA DOVUKLA

WHISTLE STOP, ALABAMA

sred jedne od onih iznenadnih oluja u Alabami čula je da netko glasno kuca
U na stražnja vrata gostionice.
Ruthie je otvorila vrata i, na njezino iznenađenje, na pragu je stajala Martha
Lee Caldwell, mokra do kosti i s kovčegom u ruci.
- Došla sam u Alabamu, ne sa bendžom na koljenu36, nego da se predam tvojoj
milosti.
- Martha, uđi. Što se dogodilo? Što ti radiš ovdje? Zar ne bi trebala biti u
Briarwoodu?
Martha Lee je ušla. - Bila sam, ali mi je onaj mali crv Richard Merris rekao
da Briarwood ima listu čekanja, a ja sam broj šest na listi. Možeš li vjerovati? Ja?
Na listi čekanja? Rekao je da moje financije trenutačno nisu prihvatljive. Pa, to
ćemo još vidjeti.
Tada ju je pogledala s najboljim skromnim pogledom kojim je mogla i rekla:
- Imaš li možda neki mali kutak gdje mogu čekati na svoj red? Obećajem da ću
biti tiha kao bubica.
- Naravno da imam, ali, Bože, Martha, zna li Carolyn za to? Siguran sam da
bi voljela da dođeš kod nje.
Martha Lee ju je čudno pogledala. - Zar nisi čula?
- Ne, čula što?
- Carolyn se razvodi.
- Molim?
- Da, ali pustit ću da ti ona kaže detalje, sada moram leći. Mrtva sam umorna.
Naravno da nakon toga Ruthie nije oka sklopila cijelu noć. Telefonski poziv
došao je rano ujutro.
- Majko, Brian me ostavio i preselio se kod druge žene.
36
Referenca na staru pjesmu s američkog Juga, „Oh Susannah“ (O, Suzana) koju je napisao
Stephen Foster. „I said, oh, Susannah, now, don’t you cry for me, as I come from Alabama,
with this banjo on my knee“ (O, Suzana, ne plači za mnom, jer dolazim iz Alabame s ovim
bendžom na koljenu), (op. prev.)

201
 Knjige.Club Books

- Pa, dušo, što se dogodilo?

- Ostavio me zbog svoje zubarice. Možeš li to zamisliti?
- O, ne.
- Tako sam ponižena da bih mogla umrijeti. Svi naši prijatelji znaju. Ne mogu
ostati ovdje ni minutu više.
- Zna li baka da se Brian odselio?
- Da, ali ne mogu razgovarati s njom o tome, ona ne bi razumjela. Moram biti
s tobom sada. Možemo li Cameron i ja doći do tebe?
- Naravno da možete, draga, i ne brini. Smislit ćemo nešto, u redu?
- Hvala ti, mama, ne znam što bih učinila bez tebe.
Nakon što je Ruthie spustila slušalicu, srce joj je bilo slomljeno zbog kćeri,
ali je bila i puna nade. Prvi put je čula da je Carolyn rekla da je treba. I to je bilo
dobro. Život je imao svoje obrate i preokrete. Njezina kći i unuka doći će u
Whistle Stop da budu s njom. Možda zauvijek. Tko zna? U blizini se otvarala
nova škola. Ruthie se nije htjela prerano veseliti, ali to je bila mogućnost.

202
 Knjige.Club Books

VELIKO OTVORENJE

GOSTIONICA WHISTLE STOP

Danas

S vi su bili na velikom otvorenju gostionice. Ruthin sin Richard i njegova

djevojka Dosie došli su čak iz Oregona i bili su oduševljeni. Pošto su vegani,
mogli su pojesti koliko god su pohanih zelenih rajčica htjeli. Bud i Lois su bili
ondje zajedno s Billyjem Hornbeckom i Geenom. Mnogi unuci velečasnog
Scrogginsa i šerifa Gradyja zrakoplovom su doletjeli iz grada.
Janice Rodgers, popularna voditeljica vijesti na lokalnoj televizijskoj postaji,
došla je snimiti posebnu emisiju o gradu i gostionici i intervjuirala Buda o starim
danima. Kasnije je došao gradonačelnik Birminghama, dao im plaketu i proglasio
28. srpnja „Danom Whistle Stopa“. Svi su radnici kolodvora bih obaviješteni o
događaju i, u čast Dana Whistle Stopa, svaki vlak koji bi prošao kraj grada
oglasio bi svoju sirenu.
Kasnije su Bud i Lois otišli u gostionicu na ručak. Nakon što je Bud pojeo
cijeli tanjur pohanih zelenih rajčica, Alberta Peavey je izašla iz kuhinje i pitala: -
Kakve su, gospodine Threadgoode?
On ju je pogledao i nasmijao se. - Alberta, draga moja, recimo to ovako. Da
nisam već oženjen, odmah bih te zaprosio na licu mjesta. Ovo su najbolje pohane
zelene rajčice od 1949. godine.
To je bio jedan od onih dana koje Bud nikada neće zaboraviti. Cijela njegova
obitelj bila je na okupu, a Whistle Stop je ponovno zaživio.
Martha Lee, sa svojom novom poslovnom partnericom Carolyn, otvorila je
antikvarijat u zgradi gdje je nekad bila pošta. Naravno, prodavale su predmete od
azijskog porculana. Novi kozmetički salon Busy Bea37 bio je u susjedstvu i dobro
je poslovao.
A što se tiče Evelyn Couch, ona je bila jako sretna. Kao i obično, nakon teškog
početka, još jedna od njezinih investicija se isplatila. Opet se vratila u igru i opet
je izašla kao pobjednica. Čak je počela graditi trideset novih dvokatnica iza

37
Igra riječi. Na engleskom busy bee znači „marljiva pčela“, a ime Bea čita se isto kao imenica
bee („pčela“), (op. prev.)

203
 Knjige.Club Books

gostionice One Railroad Place.38 Bio je namijenjen mladima i imao bi vrhunski

fitness centar, veliki zatvoreni grijani bazen i kafić sa svježe cijeđenim sokovima.
Čak se sama htjela preseliti ondje. Kuća joj je bila prevelika za jednu osobu, a
osim toga, kako je saznala, dobro je imati mlađe prijatelje.
Kažu da je sve u tajmingu. Posrećilo joj se što je Birmingham nekoliko
mjeseci nakon otvorenja gostionice odjednom postao ozbiljan grad za foodieje.39
Nakon izvrsnog članka u novinama The Birmingham News i odlične televizijske
recenzije, gostionica Whistle Stop je gotovo preko noći postala trendi mjesto gdje
su svi dolazili jesti. Mjesto koje, kako je napisao jedan gastronomski kritičar, nudi
„divnu, ukusnu, autentičnu hranu od polja do stola.“
Uskoro su imali mušterije koje su dolazile čak iz Atlante i Nashvillea.
Gostionica je bila toliko uspješna da su je morali proširiti skoro trostruko više od
prvotne veličine. Netko je rekao da Ruth i Idgie ne bi povjerovale u to da su mogle
vidjeti kako danas gostionica izgleda. Tko bi sanjao da će Sipseyine pohane zelene
rajčice ikada biti gurmanska brana ili da će gostionica Whistle Stop primati
rezervacije za ručak i večeru tjednima unaprijed?
Ruthie nikada ne bi pomislila još nešto. Boje gostionice bile su zelena i bijela
i bilo je nevjerojatno koliko su se dražesno dvije stotine žaba uklopile na
policama.

38
One Railroad Place, hrv. Mjesto na kolodvoru (op. prev.)
39
Foodies je moderan izraz za zaljubljenike u hranu, ljude koji obilaze restorane, fotografiraju
jela i pišu recenzije, najčešće na internetu. (op. prev.)

204
 Knjige.Club Books

EPILOG

rije godinu dana Bud Threadgoode odustao je od planova za budućnost, a

P danas su on i Lois bili zauzeti planiranjem krstarenja oko svijeta. Ruthie je
teško povjerovala u to, ali jutros je njezin otac privatnim zrakoplovom otišao za
Europu sa svojom novom suprugom i Virgilom. Morala se nasmijati. Virgil je
vidio više svijeta od nje. Međutim, ona se nije udala za nasljednika tvrtke Coca-
Cola. Prije nego što je Bud otišao, nazvao ju je s aerodroma i rekao: - Ruthie, ne
zaboravi što sam ti rekao, da uživaš u svakoj minuti. To je ono što Lois i ja radimo.
Kako to već biva, ona je zaista uživala u svakoj minuti. Voljela se buditi svako
jutro, otići na posao u kafić, upoznavati i pozdravljati ljude iz cijele zemlje, služiti
im dobru hranu i pričati im priče o Idgie i Ruth. Prošli tjedan imali su pun autobus
turista koji su došli na ručak.
Ali jedna je osoba u zadnje vrijeme često bila u gostionici. Bio je to zgodan
umirovljeni investicijski bankar iz Birminghama, udovac. Ruthie je vidjela da mu
se sviđa i bila je iznenađena koliko joj se to svidjelo. Dečko u njezinim godinama?
Pa, zašto ne? Treba samo pogledati svojega oca. Našao je ljubav u 89.
godini. Njezina budućnost bila je širom otvorena za mnoge mogućnosti. Kažu da
su šezdesete nove četrdesete, zar ne? Podsjećao ju je na Brooksa. Nakon što je
toliko dugo bila potištena, jedva je čekala vidjeti što joj novi dan donosi.

205
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

Želim zahvaliti svojim agentima, Jennifer Rudolph Walsh, Sylvie Rabineau i

Suzanne Gock te izdavačkoj kući Random House Publishing za svu podršku
tijekom godina, a posebnu zahvalu upućujem svojoj urednici i prijateljici Kate
Medina, s kojoj godinama surađujem.

206
 Knjige.Club Books

O AUTORICI

Fannie Flagg karijeru je započela u petom razredu kada je napisala, režirala i

glumila u svojoj prvoj predstavi naziva The Whoopee Girls, i od tada nije prestala.
S 19 godina počela je pisati i producirati televizijske emisije, a kasnije je pisala
scenarij i vodila emisiju Skrivena kamera. Radila je kao glumica i spisateljica za
televiziju, filmove i kazalište. Autorica je hit-romana Daisy Fay i čudotvorac;
Pohane zelene rajčice; Dobrodošla na svijet, djevojčice!; Sreća ispod duge; A
Redbird Christmas; Cant Wait to Get to Heaven; Još te sanjam; Posljednji susret
cura s benzinske; i Cijeli grad priča. Njezin scenarij za film Pohane zelene rajčice
nominiranje za nagradu Oscar i nagradu udruge Writers Guild of America te je
osvojio prestižnu nagradu Scripter za najbolji scenarij godine. Također je
dobitnica nagrade Harper Lee. Fannie voli sve životinje, posebno ljudska biča, i
živi sretno u Kaliforniji i Alabami.

207