1.

Poglavlje
Toga ponedjeljka ujutro Olivia Morrow mirno je sjedila za radnim stolom
preko puta svog dugogodišnjeg prijatelja Claya Hadleya, mislima potpuno
obuzeta smrtnom presudom koju je on upravo izrekao.
Za tren je odvratila pogled od suosjećanja koje je zapazila u njegovim
očima te provirila kroz prozor njegova ureda smještenog na dvadeset
četvrtom katu u Istočnoj 72 na Manhattanu. U daljini je mogla nazreti
helikopter u sporu letu preko East Rivera, toga prohladnog listopadskog jutra.
Moje putovanje završava, pomislila je te primijetila kako Clay očekuje
odgovor od nje.
- Dva tjedna - rekla je. Nema dvojbe. Pogledala je antikni sat na knjiškoj
polici iza Clayeva radnog stola. Bilo je devet i deset. Prvi dan od ova dva
tjedna - barem je početak dana, pomislila je zadovoljna time što je zatražila
rani sastanak.
On joj je nudio objašnjenja. - Tri u najboljem slučaju. Žao mi je, Olivia.
Nadao sam se...
- Neka ti ne bude žao - žustro ga je prekinula Olivia. - Meni su
osamdeset dvije godine. Iako moja generacija živi mnogo dulje od prijašnjih,
moji prijatelji padaju u posljednje vrijeme kao pokošeni. Naš je problem što
se brinemo da ćemo živjeti predugo i završiti u nekom staračkom domu ili
postati grozan teret svima. Znati da mi je preostalo još veoma malo vremena
a da ću pritom ipak biti sposobna jasno razmišljati te do samoga kraja moći
hodati uokolo bez ičije pomoći, neprocjenjiv mi je dar. Glas joj je utihnuo.
Oči Claya Hadleya stisnule su se. Shvatio je uznemiren izraz koji je
izbrisao spokoj s Olivijina lica. I prije nego što je progovorila, znao je što će
kazati. - Clay, za ovo znamo samo ti i ja.
Kimnuo je glavom.
- Imamo li pravo nastaviti skrivati istinu? - upitala je pažljivo ga
promatrajući. - Majka je mislila da ima. Namjeravala je s tim u grob, ali se
pred sam kraj, kada smo samo ti i ja bili ondje, osjetila ponukanom da nam to
kaže. Za nju je to postalo pitanje savjesti. Pa i uza sve ono neizmjerno dobro
koje je Catherine uradila u svom životu redovnice, njezin se ugled uvijek
dovodio u pitanje pretpostavkom da je prije toliko mnogo godina, tik pred
ulazak u samostan, možda imala ljubavnu vezu.
Hadley je proučavao lice Olivije Morrow. Čak ni uobičajeni znaci
starenja, bore oko očiju i usta, neznatno podrhtavanje njezina vrata, način na
koji se primicala naprijed da bi uhvatila svaku njegovu riječ, nisu okrnjili
skladno urezane crte njezina lica. Njegov je otac bio kardiolog njezine majke,
a on ih je preuzeo nakon očeva umirovljenja. Sada, u svojim ranim
pedesetima, ne može se sjetiti vremena kada obitelj Morrow nije tvorila dio
njegova života. Kao dijete bio je ispunjen strahopoštovanjem pred Olivijinom
pojavom, zapažajući čak i tada kako se uvijek lijepo odijevala. Poslije je
saznao da je u to vrijeme još uvijek radila kao prodavačica u Altmanu,
poznatoj robnoj kući na Petoj aveniji, te da je svoj stil izgradila kupujući
odjeću ponuđenu djelatnicima po posebno sniženim cijenama na kraju
sezone. Nikada se nije udavala, a mirovinu je prije mnogo godina dočekala
kao članica izvršnog i upravnog odbora Altmana.
Svoju stariju rođakinju, Catherine susrela je samo nekoliko puta u
vrijeme kada su je već smatrali legendom, redovnicom koja je otvorila sedam
bolnica za djecu s teškoćama u razvoju - bolnicu usmjerenu na istraživanje i
pronalaženje načina za izlječenje ili ublažavanje patnji njihovih izmučenih
tijela ili umova.
- Znaš li ti da mnogi ljudi smatraju izlječenje djeteta s rakom mozga
čudesnim i pripisuju ga Catherininu zagovoru? - upitala je Olivia. -
Razmatraju je kao kandidatkinju za buduću blaženicu.
Clay Hadley je osjetio kako mu se usta suše. - Ne, nisam čuo za to. -
Kako nije bio katolik, tek je maglovito nazirao kako bi to naposljetku moglo
dovesti do crkvenog proglašenja sestre Catherine sveticom te je time učiniti
vrijednom vjerničkog štovanja.
- To naravno znači da će tema njezina porođaja biti istraživana, da će
opake glasine iznova izbiti na površinu i gotovo zasigurno dokrajčiti
mogućnost da se proglasi vrijednom počasti - ljutitim je tonom dodala Olivia.
- Olivia, postojao je razlog zbog kojeg ni sestra Catherine ni tvoja majka
nikada nisu imenovale djetetova oca.
- Catherine nije. Ali moja majka jest.
Olivia je položila svoje ruke na naslon stolice, što je Clayu bio znak kako
se upravo sprema ustati. On se podigao i prošetao oko stola koracima brzim
za jednog tako punašnog čovjeka. Znao je da su ga neki pacijenti među
sobom zvali »Zdepasti Clay, kardiolog«. Šaljivim tonom i žmirkavim očima
bi ih sve savjetovao: - Zaboravite na mene i pobrinite se da sami smršavite.
Meni je dovoljno da samo pogledam sliku sladoleda i već nabacim dva
kilograma. Moram nositi taj križ. - Bila je to predstava čiju je izvedbu
usavršio. Sada je svojim rukama primio Olivijine i nježno je poljubio.
Nehotice je ustuknula pri oštru dodiru njegove kratke i prosijede brade s
njezinim obrazom, a zatim je uzvratila poljubac kako bi ublažila dojam tog
svog pokreta. - Clay, ova moja situacija ostaje među nama. Nekolicini
preostalih koji će mariti za to kazat ću uskoro. - Zastala je te dodala ironično:
- Ustvari, bolje je da im kažem što prije. Možda je sretna okolnost to što mi
nije preostao nijedan član obitelji. - Tada se zaustavila shvaćajući da to što
je izrekla jednostavno nije istinito.
Na samrtnoj postelji majka joj je rekla da je Catherine, nakon što je
saznala za svoju trudnoću, provela godinu dana u Irskoj gdje je rodila sina.
Njega su posvoji Farrelli, američki par iz Bostona koji je odabrala
nadstojnica vjerskog reda kojem je Catherine pristupila. Nazvali su ga
Edward i odrastao je u Bostonu.
Pratim njihove živote sve otada, pomislila je Olivia. Edward se nije ženio
do svoje četrdeset druge. Njegova žena mrtva je već poduže, a i on je
preminuo prije pet godina. Njihova kći Monica sada ima trideset jednu
godinu i pedijatrica je među osobljem bolnice Greenwich Village. Catherine
je moja prva rođakinja. Njezina je unuka moja rođakinja. Ona je sve što mi je
ostalo od obitelji, a i ne zna da ja postojim.
 Sada je, povlačeći svoje ruke iz Clayeva stiska, rekla: - Monica je izrasla
nalik na svoju baku, posvećujući svoj život brizi za bebe i malu djecu.
Shvaćaš li ti što bi njoj značio sav taj novac?
- Olivia, zar ti ne vjeruješ u otkupljenje grijeha? Pogledaj što je otac
njezina djeteta uradio s ostatkom svog života. Promisli o životima koje je
spasio. A što tek kazati o obitelji njegova brata? Oni su istaknuti filantropi.
Razmisli što bi im značilo otkrivanje tajne.
- Mislim o tome, i to je sve što trebam odvagnuti. Monica Farrell je
zakonita nasljednica prihoda koji stižu od tih patenata. Alexander Gannon,
njezin djed, svojom je oporukom ostavio sve što ima svojim potomcima, ako
bi neki od njih još bio na životu, a tek potom svom bratu. Javit ću ti se, Clay.
Doktor Clay Hadley čekao je dok se vrata njegova osobnog ureda nisu
zatvorila, a zatim podigao slušalicu i birao broj znan samo rijetkima. Kada
mu je odgovorio poznat glas, nije gubio vrijeme ni na kakve obzire. - Radi se
upravo o onome čega sam se pribojavao. Ja znam Oliviju i ona će
progovoriti.
- To ne smijemo dopustiti - suho je rekla osoba s druge strane žice. -
Moraš se pobrinuti da se to ne dogodi. Zašto joj nisi uvalio nešto? S obzirom
na njezino medicinsko stanje, nitko se ne bi detaljnije raspitivao o njezinoj
smrti.
- Vjerovao ili ne, nije tako lako ubiti nekoga. I što ako joj pode za rukom
ostaviti dokaz prije negoli je zaustavim?
- U tom ćemo se slučaju dvostruko osigurati. Žalosno je to reći, ali napad
sa smrtonosnim posljedicama na zgodnu mladu ženu na Manhattanu danas
teško spada u izniman događaj. Ja ću se za to odmah pobrinuti.
 2. Poglavlje
Doktorica Monica Farrell drhtala je dok je pozirala za zajedničku
fotografiju s Tonyjem i Rosalie Garcia na stubama bolnice Greenwich
Village. Tony je u rukama držao Carlosa, njihova dvogodišnjeg sina, za kojeg
se upravo saznalo da je izliječen od leukemije koja mu je zamalo oduzela
život.
Monica se prisjećala dana kada ju je, upravo dok se spremala napustiti
svoj ured, Rosalie nazvala sva u panici. - Doktorice, djetetu je izbio osip po
trbuhu. - Carlos je tada bio šest tjedana star. Čak i prije nego što ga je
vidjela, Monica je imala grozan predosjećaj da će se susresti sa slučajem
mladenačke leukemije u zametku. Dijagnostičke su pretrage potvrdile tu
sumnju i Carlosovi su izgledi, u najboljem slučaju, procijenjeni na pedeset
posto. Monica je uvjeravala njegove ucviljene mlade roditelje da su to, što se
nje tiče, sasvim dobri izgledi te da je Carlos već stasao u čvrstog momčića i
da neće izgubiti tu bitku.
- A sada, doktorice Monica, jedna na kojoj vi držite Carlosa - naredio je
Tony preuzimajući aparat od prolaznika koji se ponudio da ih fotografira.
Monica je pružila ruku prema uzvrpoljenom dvogodišnjaku, koji je dotad
već odlučio kako će se smijati dovoljno dugo. Ovo će biti prava slika,
mislila je dok je rukom mahala prema aparatu nadajući se kako će i Carlos
slijediti taj primjer. Umjesto toga, on je povukao kopču na njezinu zatiljku i
duga tamnoplava kosa slobodno joj je pala po ramenima.
Nakon niza pozdrava za rastanak i rečenice »Bog vas blagoslovio,
doktorice Monica, ne bismo se izvukli iz ovoga bez vas; vidjet ćemo se za
njegov kontrolni pregled«, obitelj Garcia je otišla mahnuvši još jednom za
kraj s prozora taksija. Dok je Monica ulazila u bolnicu i hodala do dizala,
podigla je ruke da bi skupila vlasi svoje kose i ponovo ih povezala kopčom.
- Ostavi tako. Dobro ti stoji. - Doktor Ryan Jenner, koji je pohađao
medicinski fakultet Georgetown koju godinu prije nje, krenuo je za njom.
Nedavno se pridružio osoblju Greenwich Villagea te se već nekoliko puta
zaustavljao kako bi izmijenio nekoliko riječi s njom kada bi se sreli. Jenner
je bio u kirurškoj kuti i nosio je zaštitnu masku. Očito je prisustvovao
kirurškoj operaciji ili se spremao za nju.
Monica se smijala dok je pritiskala tipku za dizalo. - Eh, sigurno. A
možda bih trebala svratiti do operacijske dvorane dok je još ovakva.
Vrata dizala su se otvorila.
- Možda ne bih imao ništa protiv - rekao je Jenner dok je ulazio u dizalo.
A možda i bi. Ustvari, zadesio bi te srčani udar, mislila je Monica pri
ulasku u već krcato dizalo. Ryan Jenner je, unatoč svom mladenačkom licu i
uvijek spremnom osmijehu, već bio na glasu kao perfekcionist i nesnošljiv na
bilo kakve omaške pri njezi pacijenata. Biti u njegovoj operacijskoj dvorani s
raspuštenom kosom bilo bi nezamislivo.
Kada je izašla na katu pedijatrijskog odjela, prvi zvuk koji je Monica
začula bio je jecaj vrištećeg djeteta. Znala je da je to njezina pacijentica,
devetnaestomjesečna Sally Carter koju su razbjesnjivali rijetki posjeti njezine
samohrane majke. Prije nego što je ušla kako bi pokušala utješiti dijete,
zastala je za radnim stolom medicinske sestre. - Ima li kakva traga od
najdraže mamice? - upitala je i potom zažalila što je progovorila bez dlake na
jeziku.
- Ništa od jučer ujutro - odgovorila je Rita Greenberg, dugogodišnja
glavna sestra na katu, tonom podjednako uzrujanim kao što je bio i Monicin.
- Ali uspjela je pronaći vremena za poziv prije sat vremena da kaže kako je
previše zaokupljena poslom te da upita je li Sally dobro provela noć.
Doktorice, kažem vam, nešto je čudno u čitavoj toj situaciji. Ta žena gaji
majčinske osjećaje jednako kao i one plišane igračke u igraonici. Hoćete li
danas otpustiti Sally?
- Ne dok ne saznam tko će se brinuti za nju kada je već majka toliko
zauzeta. Sally je dovedena na hitan prijam s astmom i upalom pluća. Ne ide
mi u glavu što su to majka ili dadilja mislile kada su čekale toliko dugo da bi
joj osigurale medicinsku skrb.
 Monica je uz pratnju medicinske sestre ušla u malu sobu sa samo jednim
dječjim krevetićem u koji su prenijeli Sally zato što je njezino plakanje
budilo ostale bebe. Sally je stajala pridržavajući se za ogradu krevetića i
njezina se svijetlosmeda kosa kovrčala oko uplakana lica.
- Dovest će je ovo do drugog napadaja astme - ljutito je rekla Monica
dok je izvlačila dijete iz krevetića. Kada se Sally privila uz nju, plač se
smjesta ublažio, prešao u prigušene jecaje te se naposljetku posvema
primirio.
- Bože moj, doktorice, kako se ona vezala uz vas. Vi i vaš magični dodir!
- rekla je Rita Greenberg. - Nitko ne zna s malenima kao vi.
- Sally zna da smo prijateljice - reče Monica. - Dajmo joj malo toplog
mlijeka i sigurna sam da će se umiriti.
Dok je čekala sestrin povratak, Monica je ljuljala dijete u svojim rukama.
Tvoja bi majka trebala raditi ovo, mislila je. Baš me zanima kako te pazi kod
kuće? Sallyne su se oči počele sklapati, a sićušne i meke ručice počivale su
na Monicinu vratu.
Monica je položila uspavano dijete u krevetić i promijenila joj mokre
pelene. Zatim je premjestila Sally na bok i pokrila je dekom. Rita se vratila s
bočicom toplog mlijeka, ali je Monica, prije nego što ga je dala djetetu,
dohvatila vaticu i njome uzela bris s unutrašnje strane Sallynih obraza.
Prošlogje tjedna primijetila da je prilikom posjeta Sallyna majka nekoliko
puta zastajala za širokim pultom u čekaonici te sa sobom donosila šalicu
kave u Sallynu sobu. Redovito je odlagala polupraznu šalicu na noćnom
ormariću pokraj krevetića.
To je samo predosjećaj, Monica je govorila samoj sebi, i znam da ja
nemam pravo to uraditi. Ali svejedno ću obavijestiti gospođicu Carter da se
moramo naći prije nego što otpustim Sally. Željela bih usporediti djetetov
DNK s njezinim DNK sa šalice. Ona se kune da je djetetova majka, ali ako
nije, zašto bi se gnjavila laganjem o tome? Zatim je podsjetila samu sebe da
nema pravo tajno uspoređivati DNK te bacila bris u košaru za otpatke.
Nakon što je pregledala svoje ostale pacijente, Monica se uputila u ured
u Istočnoj 14 odraditi preostale popodnevne sate. Bilo je pola sedam kada se,
pokušavajući prikriti koliko je izmoždena, oprostila s posljednjim pacijentom,
osmogodišnjim dječakom s ušnom infekcijom.
Nan Rhodes, njezina knjigovotkinja i radnica na prijamu, pospremala je
stvari na svom radnom stolu. U svojim šezdesetima, bucmasta i s
nepokolebljivim strpljenjem bez obzira na to koliki kaos vladao u čekaonici.
Nan je postavila pitanje koje je Monica nastojala odgoditi za drugi dan.
- Doktorice, što je s onim upitom biskupskog ureda u New Jerseyu gdje
od vas traže da budete svjedok u beatifikacijskom postupku za onu
redovnicu?
- Nan, ja ne vjerujem u čuda. Znaš to. Poslala sam im kopiju
ultrazvučnog nalaza i magnetske rezonancije. Ti nalazi govore sami za sebe.
- Ali bili ste uvjereni kako Michael O'Keefe, onaj maleni s
uznapredovalim rakom mozga, neće doživjeti svoj peti rođendan, zar ne?
- Svakako.
- Predložili ste njegovim roditeljima da ga odvedu u kliniku Knowles u
Cincinnati jer se ondje najviše bave istraživanjem raka mozga, a opet ste to
uradili znajući, s punom sigurnošću, da će oni potvrditi vašu dijagnozu -
ustrajala je Nan.
- Nan, obje znamo što sam rekla i u što sam bila uvjerena - rekla je
Monica. - Hajdemo, nemojmo se igrati pitanja i odgovora.
- Doktorice, rekli ste mi i to da je, kada ste im izrekli dijagnozu,
Michaelov otac bio toliko uzrujan da se zamalo onesvijestio, ali da vam je
majka rekla kako njezin sin neće umrijeti. Spremala se pokrenuti molitveni
krug upućen zagovoru sestre Catherine, redovnice koja je osnovala sve one
bolnice za djecu s teškoćama u razvoju.
- Nan, koliko mnogo ljudi odbija suočiti se s tim da je bolest smrtonosna?
Svaki dan to gledamo u bolnici. Ljudi traže drugo i treće mišljenje. Žele više
pretraga. Žele dati pristanak za riskantne zahvate. Katkad se ono što je
neizbježno odgodi, ali na kraju je rezultat isti.
Izraz na Naninu licu umekšao se dok je gledala vitku mladu ženu čije je
držanje tijela jasno odražavalo umor. Znala je da je Monica provela noć u
bolnici kada je jedan od njezinih malih pacijenata imao napadaj. - Doktorice,
znam da vas nemam pravo gnjaviti, ali naći će se svjedoci medicinskog
osoblja u Cincinnatiju koji će potvrditi kako Michaelu O'Keefeu nije bilo
suđeno preživjeti. Danas je potpuno izliječen od raka. Mislim da je vaša
sveta dužnost potvrditi da je razgovor koji ste imali s majkom, u onom istom
času kada ste je upozorili da se on neće moći oporaviti, upravo onaj trenutak
kada se ona obratila za pomoć sestri Catherine.
- Nan, vidjela sam Carlosa Garciju ujutro. On je također potpuno
izliječen od raka.
- To nije isto, i vi to znate. Raspolažemo metodama liječenja u borbi
protiv dječje leukemije, a za uznapredovali i šireći rak mozga ne
raspolažemo.
Monica je spoznala dvije činjenice. Da je bespotrebno raspravljati s Nan
te da, u svom srcu, zna da je Nan u pravu. - Otići ću - rekla je - ali to neće
pomoći toj budućoj svetici. Gdje bih ja trebala posvjedočiti o tome?
- Trebate se susresti s velečasnim iz župe Metuchen u New Jerseyu.
Predložio je iduću srijedu popodne. Ispalo je tako da vam nisam ubilježila
nijedan sastanak nakon 11 sati toga dana.
- Neka bude - pomirila se Monica. - Nazovi ga i ugovori nam sastanak.
Jesi li spremna? Pozvat ću dizalo.
- Eto me. Sviđa mi se što ste upravo kazali.
- Da ću pozvati dizalo?
- Ne to, naravno. Mislim na to što ste rekli »neka bude«. - Pa?
- »Neka bude« znači »amen«. Nekako priliči u ovom slučaju, zar nije
tako doktorice?
 3. Poglavlje
Taj mu zadatak nije prirastao srcu. Nestanak mlade liječnice u New
Yorku grada je za tabloide i oni če sigurno iscijediti sve što se iz toga da.
Ponuđena svota je dobra, ali instinkt je Sammyju Barberu nalagao da odbije.
Sammy je bio uhićen samo jednom i potom oslobođen na suđenju jer je bio
veoma oprezan čovjek koji svojim žrtvama nikad nije prilazio tako blizu da
bi se njegov DNK mogao uzeti kao dokaz.
Sammyjeve promućurne kestenjastosmeđe oči bile su glavno obilježje
uska lica koje kao da nije pristajalo njegovu kratkom i debelom vratu. Taj je
četrdesetdvogodišnjak, čiji su se mišići nazirali kroz rukave sportske jakne,
službeno bio zaposlen kao izbacivač u jednom noćnom klubu u Greenwich
Villageu.
Sjedio je uz šalicu kave za stolom nasuprot predstavniku svog budućeg
nalogodavca, u jednoj zalogajnici u Queensu. Sammy ga je, sitničav u
zapažanju sitnih detalja, već dobro odmjerio. Izvrsno odjeven.
Pedesetogodišnjak. Sa stilom. Veoma zgodan. Srebrne orukvice s inicijalima
D.L. Rečeno mu je kako nije potrebno da zna čovjekovo ime te da će biti
dovoljan telefonski broj za kontakt.
- Sammy, ne može se baš reći da si u prilici odbiti ovo - rekao je Douglas
Langdon blago. - Koliko je meni poznato, tvoj ti šugavi posao ne omogućuje
baš da živiš na visokoj nozi. Štoviše, moram te podsjetiti da bi, u slučaju da
se moj rođak nije obratio nekolicini porotnika, sada provodio vrijeme u
zatvoru.
- Oni svejedno ne bi mogli naći dokaze - uključio se Sammy.
- Ne znaš ti što bi sve oni mogli pronaći i nikada ne možeš znati kakva će
biti porotnička odluka. - Nestalo je blagog tona u Langdonovu glasu. Gurnuo
mu je jednu fotografiju preko stola. - Ovo je snimljeno danas poslijepodne
izvan bolnice Village. Žena koja drži dijete je doktorica Monica Farrell. Na
poleđini su zapisane njezina kućna i uredska adresa.
 Prije nego što se ičega dotaknuo, Sammy je dohvatio zgužvani papirnati
ubrus i njime podigao fotografiju. Držao ju je pod mutnim svjetlom stolne
svjetiljke. - Zgodna ženska - prokomentirao je dok se zagledao u nju.
Okrenuo je fotografiju i bacio pogled na adrese te ju zatim, bez pitanja, vratio
Langdonu.
- U redu. Ne želim imati ovu fotografiju sa sobom u slučaju da me
policija zaustavi. Ali ću sve srediti.
- Pobrini se da tako bude. I to brzo. - Langdon je ponovo ugurao
fotografiju u džep svog sakoa. Kada su on i Sammy ustajali, iznova je
posegnuo u džep, izvadio novčanik, izvukao novčanicu od dvadeset dolara i
bacio je na stol. Ni on ni Sammy nisu primijetili da se snimak zalijepio za
novčanicu i odlepršao na pod.
- Puno vam hvala, gospodine - poviknuo je za njima Hank Moss, mladi
konobar, dok su Langdon i Sammy izlazili kroz okretna vrata. Primijetio je
fotografiju dok je skupljao šalice kave. Odložio je šalice i otrčao prema
vratima, ali nijednog od dvojice muškaraca nije bilo na vidiku.
Ovo im sigurno ne treba, pomislio je Hank, ali s druge strane, tip je
ostavio doista veliku napojnicu. Preokrenuo je fotografiju i ugledao zapisane
adrese, jedna je bila Istočna 14, druga Istočna 36. Uz Istočnu 14 bio je
napisan i broj ureda, a uz Istočnu 36 broj stana. Hank je pomislio na posebne
pošiljke koje katkada stižu na adresu njegovih roditelja u Brooklynu. Čuj,
rekao je samom sebi. U slučaju da ovo nekome treba, ubacit ču je u
omotnicu i napisati »Za radnika u uredu«. Poslat ču je na ured u Istočnoj 14.
To je vjerojatno ured tipa koji ju je ispustio, pa ako je nešto važno, u svakom
će ju slučaju imati.
U devet navečer, kada mu je smjena završila, svratio je u mali ured do
kuhinje. - Mogu li uzeti jednu omotnicu i marku, Lou? - upitao je vlasnika
koji je sređivao račune. - Netko je zaboravio nešto.
- Svakako. Samo naprijed. Odbit ću ti cijenu poštanske marke od plaće -
progundao je Lou uz blijed pokušaj osmijeha. Po prirodi je imao kratak fitilj,
ali mu se istinski sviđao Hank. Mali je bio dobar radnik i znao je kako treba
s mušterijama. - Drži, uzmi jednu od ovih. - Pružio mu je običnu bijelu
omotnicu i Hank je na brzinu naškrabao adresu za koju se odlučio.
Deset minuta poslije ubacio je omotnicu u poštanski sandučić, dok se
trčkarajući vraćao studentskom domu sveučilišta St. John.
 4. Poglavlje
Olivia je bila jedna od prvih stanarki zgrade Schwab na manhattanskom
West Sideu. Danas, pedeset godina poslije, još uvijek je tu živjela. Stambena
zgrada bila je izgrađena na temeljima nekadašnje vile jednog bogatog
industrijalca. Graditelj je odlučio zadržati isto ime u nadi da će nešto od
raskoši koja je okruživala vilu prijeći i na njenu produljenu zamjenu.
Olivijin prvi stan bila je garsonijera s pogledom na aveniju West End.
Kako se sigurno uspinjala ljestvicom karijere sve do izvršnog odjela tvrtke
Altman, počela je tražiti prostraniji stan. Već se odlučila preseliti na
manhattanski East Side, ali kada je u zgradi Schwab postao dostupan
dvosobni stan s veličanstvenim pogledom na Hudson, s radošću se odlučila
za njega. Poslije, kada su stanovi ponuđeni za otkup, bilo joj je drago jer
konačno može kupiti svoj stan i napokon se osjećati istinski kod kuće. Prije
nego što se preselila na Manhattan, ona i njezina majka Regina živjele su u
maloj kolibi iza doma obitelji Gannon na Long Islandu. Njezina je majka
radila kod njih kao spremačica.
Tijekom godina Olivijin se rabljeni namještaj polako i pažljivo
zamjenjivao. Kao samouka žena s urođeno dobrim ukusom, razvila je svoj
stil u umjetnosti i dizajnu. Kremasto bijeli zidovi njezina stana postali su
podloga slikama koje je kupovala po rasprodajama. Stari sagovi u dnevnom
boravku, spavaćoj sobi i knjižnici ponudili su paletom svojih boja predložak
po kojem je birala šarolike tkanine za tapecirane komade namještaja te za
dizajn prozorskih okvira.
Sveukupan dojam na posjetitelja koji bi se tu našao prvi put bio je po
pravilu jednak. Stan je bio oaza topline i udobnosti te pružao osjećaj mira i
vedrine.
Olivia ga je obožavala. Svih ju je onih natjecateljski nabijenih godina u
Altmanu bodrila misao, kao ispušni ventil koji nikad ne zataji, da će se na
kraju dana smjestiti u svoju udobnu fotelju s čašom vina u ruci i s pogledom
na zalazak sunca.
Služila joj je ista ta misao kao zaklon i prije četrdeset godina u teškoj
životnoj krizi, kada se konačno morala suočiti s činjenicom da Alex Gannon,
briljantan doktor i medicinski istražitelj kojega je očajnički voljela, nikada
neće dopustiti da njihov odnos postane nešto više od bliskog prijateljstva...
Catherine je bila ona koju je oduvijek želio.
Nakon sastanka s Clayem, Olivia je otišla ravno kući. Zamor zbog kojeg
se i obratila Clayu prije dva tjedna potpunoju je obuzeo. Umor je bio toliko
silan da se umalo nije ni preodjenula. Morala je smoći snage da presvuče ono
što je nosila na sebi i zamijeni toplijom robom u plavoj nijansi. Bila je toliko
iscrpljena da nije ni primijetila kako se ta boja savršeno slaže s bojom
njezinih očiju.
Sitan i neželjen žal nad vlastitom sudbinom utjecao je na odluku da legne
na kauč u dnevnom boravku radije negoli na krevet. Clay ju je upozorio da
može očekivati sveopći zamor »dok jednog dana jednostavno ne budeš više
imala snage ustati«.
Ali ne još, pomislila je Olivia, dok je posezala za afganistanskim
pokrivačem koji je uvijek stajao na divanu pri podnožju fotelje. Sjela je na
kauč, stavila jedan ukrasni jastuk točno pod glavu, legla i povukla pokrivač
preko sebe. Uzdahnula je uzdahom olakšanja.
Dva tjedna, mislila je. Dva tjedna. Četrnaest dana. Koliko je to sati? Nije
važno, pomislila je dok je uranjala u san.
Kada se probudila, sjenke u sobi pokazivale su joj da je već kasno
poslijepodne. Ujutro sam popila samo šalicu čaja prije posjeta Clayu,
pomislila je. Nisam gladna, ali moram nešto pojesti. Kada je skinula pokrivač
i polako stala na svoje noge, ponovo ju je iznenada obuzela želja da još
jednom provjeri dokaz koji se ticao Catherine. Ustvari, pribojavala se u
mislima da možda nije nestao iz sobnog sefa.
Ali bio je ondje, u fasciklu boje bijele kave koji joj je majka dala
nekoliko sati prije smrti. Catherinina pisma majci, pomislila je Olivija i usne
su joj uzdrhtale, pismo nadstojnice samostana za Catherine, kopija
Edwardova rodnog lista, strastveni zapis koji je on dao mojoj majci da ga
proslijedi Catherine.
- Olivia.
Netko je bio u stanu i spuštao se hodnikom prema njoj. Clay. Olivijini su
prsti zadrhtali dok je, bez slaganja u omotnicu, gurala pisma i rodni list u sef,
zatvorila njegov poklopac i pritisnula tipku koja ga je automatski zaključala.
Izašla je iz ormara. - Ovdje sam, Clay. - Nije se trudila prikriti hladno
negodovanje u svom glasu.
- Olivia, brinuo sam se za tebe. Obećala si me nazvati poslijepodne.
- Ne sjećam se da sam ti to obećala.
- Pa, obećala si - rekao je Clay srdačno.
- Dao si mi dva tjedna. Po mojoj procjeni nije moglo proći više od sedam
sati. Zašto nisi dao vrataru da te najavi?
- Zato što sam mislio da možda spavaš i, da je tako bilo, otišao bih da te
ne uznemiravam. Ili zašto ti ne bih kazao istinu? Da sam se najavio, možda bi
me odbila, a ja sam te baš želio vidjeti. Ipak sam ti jutros izrekao potresne
novosti.
Vidjevši da Olivia ne odgovara, Clay Hadley blagim je tonom dodao:
- Olivia, postoji razlog zbog kojeg si mi dala ključ i dopuštenje da uđem
ako bih posumnjao na neki problem.
Olivia je osjetila da joj srdžba zbog tog iznenadnog upada jenjava. Ono
što je rekao Clay bilo je potpuno istinito. Da je nazvao, rekla bi mu da se
odmara. Tada je ulovila Clayev pogled.
Gledao je u fascikl koji je držala u ruci.
S mjesta na kojem je stajao jasno se mogla razabrati jedna jedina riječ
koju je njezina majka napisala na njemu. CATHERINE
 5. Poglavlje
Monica je živjela na prvom katu obnovljene zgrade u Istočnoj 36. U
njezinoj se mašti boravak u susjedstvu prepunom drvoreda pretvorio u
povratak u devetnaesto stoljeće kada su sve zgrade s ciglenim fasadama bile
isključivo privatne rezidencije. Njezin je stan bio smješten u stražnjem dijelu
zgrade, što je značilo posebnu povlasticu korištenja malenog trijema i vrta.
Kada bi bilo toplo vrijeme, u kućnom bi ogrtaču ispijala svoju jutarnju kavu
na trijemu ili čašu vina navečer.
Nakon rasprave sa svojom radnicom na prijamu, Nan, o Michaelu O'
Keefeu, dječaku koji je prebolio rak mozga, odlučila se prošetati do kuće, što
joj je i inače bio običaj. Davno je još shvatila kako je dvokilometarska šetnja
od ureda do kuće odlična prigoda za vježbu, kao i prilika za opuštanje.
Odmaralo ju je kuhanje na kraju dana. Kao samouka kuharica Monica je
imala kulinarskoga dara, već legendarni u krugu prijatelja. Ali ni šetnja ni
izvrsna tjestenina sa salatom koju je pripremila te večeri nisu nimalo ublažile
neugodan osjećaj da se nad njom nadvio taman oblak.
Radi se o djetetu, pomislila je. Sutra moram otpustiti Sally, pa ako i
provjerim DNK te saznam da gđica Carter nije njezina rođena majka, što to
dokazuje. Tata je bio posvojeno dijete. Ja jedva pamtim njegove roditelje, ali
on je uvijek govorio kako ne bi mogao zamisliti da ga itko drugi odgaja.
Ustvari, običavao je parafrazirati Alice, kćerku Teddyja Roosevelta.
Roosevelt se, kao udovac, ponovo oženio kada je Alice imala dvije godine.
Kada su je upitali o maćehi, Alice je odgovorila bez ustručavanja: »Ona je
jedina majka koju sam poznavala i željela poznavati.« Unatoč tom citatu i
sasvim jednakim osjećajima za svoje zamjenske roditelje, kakve je i Alice
Roosevelt gajila prema svojoj maćehi koja ju je odgojila, tata je uvijek htio i
žudio znati više o svojim biološkim roditeljima, zadubila se Monica. U
svojim je poznijim godinama bio prilično opsjednut time.
Sally je bila teško bolesna kada je donesena na hitni prijam, ali nije bilo
naznaka ikakva zlostavljanja i o njoj se očigledno dobro brinulo. A Renée
Carter sigurno nije ni prva ni posljednja koja je povjerila svoje dijete na brigu
nekoj djevojci ili dadilji.
Iščekivanje svjedočenja o povlačenju raka mozga kod Michaela O'Keefea
bio je još jedan razlog za brigu. Ne vjerujem u čuda, odlučno je pomislila
Monica, a zatim samoj sebi priznala kako je Michael bio smrtonosno bolestan
kada ga je pregledala.
I dok se nećkala oko šalice kave i svježe narezanog ananasa, ogledala se
oko sebe nalazeći, kao i uvijek, užitak u svom okružju.
Večer je bila prohladna, pa je potaknula vatru u plinskom kaminu. Maleni
okrugli stol i tapecirana stolica na kojoj je sjedila bili su okrenuti prema
kaminu. Treperavi plamičci odapinjali su svjetlosne strelice po sagu marke
Aubusson, koji je predstavljao ponos i sjaj u oku njezine majke.
Zvonjava telefona doprla je do nje kao nepoželjno ometanje. Bila je
slomljena od umora, ali spoznaja da bi to mogao biti poziv iz bolnice u vezi s
nekim od njezinih pacijenata nagnala ju je da iskoči iz stolice i pojuri preko
sobe. Podigla je slušalicu i predstavila se kao »doktorica Farrell«, čak i prije
nego što je opazila da je poziv stigao na privatni broj.
- Vjerujem da se doktorica Farrell dobro osjeća - zadirkivao ju je muški
glas.
- Odlično sam, Scott - hladno je odgovorila Monica premda je osjetila
strašnu brigu na zvuk glasa Scotta Altermana.
Nestalo je zadirkujućeg tona. - Monica, Joy i ja smo prekinuli vezu. Bilo
je pogrešno od samog početka. Sada to oboje shvaćamo.
- Žao mi je što to čujem - rekla je Monica - ali mislim da bi ti trebalo biti
jasno kako to sa mnom nema nikakve veze.
- To jedino ima veze s tobom, Monica. Na miru sam tražio ponude
slobodnih mjesta u uredu za izvršne poslove. Vrhunska odvjetnička tvrtka mi
je ponudila partnerstvo. Prihvatio sam.
- Ako jesi, nadam se da shvaćaš kako u New Yorku živi osam do devet
milijuna ljudi. Možeš se sprijateljiti sa svima njima, ali mene ostavi na miru.
- Monica je zalupila slušalicu i, preuzrujana da ponovo sjedne, počistila stol
te iskapila šalicu kave koja je stajala na sudoperu.
 6. Poglavlje
Kada se u ponedjeljak navečer oprostila s Monicom izvan ureda, Nan
Rhodes ušla je u autobus koji ju je dovezao do Prve avenije na uobičajenu
mjesečnu večeru s njezine četiri sestre, u pubu Neary u Pedesetsedmoj ulici.
Bila je udovica već šest godina, njezin sin jedinac je sa svojom obitelji
živio u Kaliforniji, a njoj je zajednički rad s Monicom došao kao bogomdan.
Voljela je Monicu i na tim je večerama često pričala o njoj. Kao jedno od
osmero djece, često je žalila nad činjenicom što Monica nema ni braće ni
sestara te da su njezina majka i otac, oboje i sami jedinci, bili u ranim
četrdesetima kada se ona rodila, a sada su već pokojni.
Večeras se, za njihovim uobičajenim stolom u kutu Nearyja i uz koktel
pred večeru, Nan ponovo vratila svojoj temi. - Dok sam čekala bus, gledala
sam doktoricu Monicu kako se šećući udaljava. Imala je tako dug dan i
pomislila sam kako je jadno stvorenje jer je ne mogu nazvati ni majka ni otac
kako bi popričali malo o svemu. Velika je sramota da su, kada joj se otac
rodio u Irskoj, na njegovu rodnom listu upisana samo imena njegovih
posvojitelja, Anne i Matthewa Farrella. Pravi su se roditelji svakako dobro
potrudili da im se ne ude u trag.
Sestre su složno kimale glavama slažući se s njom. - Doktorica Monica
doista otmjeno izgleda. Vjerojatno joj je baka iz neke dobre obitelji, možda
čak američke - pridružila se Peggy, Nanina najmlađa sestra. - Kada bi u to
vrijeme neudana djevojka ostala trudna, odveli bi je na putovanje dok se
dijete ne rodi, a potom bi ono bilo dano na posvajanje. Nitko ne bi saznao
ništa o tome. Danas, kada neudana djevojka zatrudni, hvali se o tome na
Twitteru ili Facebooku.
- Znam da doktorica Monica ima mnogo prijatelja - uzdahnula je Nan
podižući jelovnik - ima nevjerojatan dar da se svidi ljudima, ali to ne može
biti zamjena, zar ne? Što god ljudi govorili, krv nije voda.
Sestre su kimnule u tihoj potvrdi, a Peggy je dodala da je Monica Farrell
prelijepa mlada žena i da je samo pitanje vremena kada će susresti nekoga.
Kada su napokon iscrple ovu temu, Nan je s njima podijelila još jednu
pikanteriju. - Sjećate li se kada sam vam pričala da redovnicu, sestru
Catherine, razmatraju kao moguću blaženicu zbog toga što se mali dječak
koji je trebao umrijeti od raka mozga izliječio nakon održavanja niza molitvi
upućenih njezinu zagovoru?
Sve su se sjetile. - Nije li to bio pacijent doktorice Monice? - upitala je
najstarija sestra Rosemary.
- Da. Zove se Michael O'Keefe. Pretpostavljam da crkva smatra kako
posjeduje dovoljno dokaza koji potvrđuju da se doista radi o djetetu s
čudesnim izlječenjem. Upravo sam ovog popodneva uspjela uvjeriti
doktoricu Monicu da barem potvrdi to da dječakova majka nije trepnula
okom kada je ona rekla roditeljima da je bolest neizlječiva te da je potom
kazala kako njezin sin neće umrijeti jer namjerava organizirati molitvene
susrete upućene zagovoru sestre Catherine.
- Ako je to majka doista rekla, zašto doktorica Monica ne bi htjela
posvjedočiti? - upitala je srednja sestra Ellen.
- Zato što je doktorica i znanstvenica te zato što još uvijek pokušava
pronaći medicinski uvjerljiv razlog zbog kojeg se Michael izliječio od raka.
Liz, njihova konobarica koja je radila trideset godina u Nearyju, pristupila
je stolu s jelovnicima u ruci. - Onda, cure, što ćete naručiti? - upitala je
veselo.

***

Nan je uživala doći na posao u sedam ujutro. Nije joj bilo potrebno
mnogo sna, a živjela je tek nekoliko minuta hoda od Monicina ureda, u
stambenoj zgradi u koju joj se majka preselila nakon suprugove smrti. Rani
dolazak pružao bi joj dovoljno vremena da sredi poštu i započne popunjavati
bezbrojne formulare zdravstvenog osiguranja.
Alma Donaldson, medicinska sestra, stigla je u 8.45 sati, upravo kada je
Nan otvarala tek pristiglu poštu. Ta je zgodna crnka, u svojim kasnim
tridesetima, imala bistar pogled i topao osmijeh, a radila je s Nan od prvog
dana kada je prije četiri godine otvorena ordinacija. Zajedno su tvorile
zavidan medicinski dvojac i ubrzo se sprijateljile.
Dok je skidala svoju jaknu, Alma je odmah opazila zabrinut izraz na
Naninu licu. Nan je sjedila za svojim stolom s omotnicom u jednoj i
fotografijom u drugoj ruci. Alma je preskočila uobičajeni srdačni pozdrav. -
Što nije u redu, Nan? - upitala je.
- Pogledaj ovo - rekla je Nan.
Alma je odšetala iza stola i bacila pogled preko Nanina ramena. - Netko
je fotografirao doktoricu s malim Carlosom Garcijom - rekla je Alma. - Baš
slatko.
- Stiglo je u omotnici bez ikakva pisma - sažela je Nan. - Ne mogu
vjerovati da bi njegova majka ili otac poslali fotografiju bez ikakve bilješke.
A pogledaj sad ovo. - Okrenula je fotografiju. - Netkoje zapisao doktoričinu
kućnu i uredsku adresu. To mi izgleda jako čudno.
- Možda se onaj tko ju je poslao nije mogao odlučiti između te dvije
adrese - oprezno je ponudila svoje viđenje Alma. - Zašto ne nazoveš obitelj
Garcia i provjeriš je li stiglo od njih?
- Kladim se u sve živo da nije - promrmljala je Nan podižući slušalicu.
Rosalie Garcia odgovorila je već na prvo zvono. Ne, oni nisu poslali
fotografiju i ne pada im na pamet tko bi to mogao biti. Namjeravala je
uokviriti onu na kojoj su doktorica i Carlos te je poslati, ali nije još stigla
kupiti okvir. Ne, ona nije znala koja je doktoričina kućna adresa.
Monica je ušla dok je Nan prepričavala razgovor Almi. Obje su se
pogledale i, na Almino potvrdno kimanje glavom, Nan je ubacila fotografiju
natrag u omotnicu i spustila je u ladicu radnog stola.
Poslije se Nan povjerila Almi. - Na katu ispod mene živi umirovljeni
detektiv koji je radio u uredu javnog tužiteljstva. Pokazat ću je njemu.
Zapamti što ti kažem, Alma, nešto se jezivo krije iza te fotografije.
- Imaš li pravo ne pokazati ju doktorici? - upitala je Alma.
 - Naslovljeno je na »radnika u uredu«, nije direktno na nju. Pokazat ću
joj, ali prvo bih željela čuti mišljenje Johna Hartmanna.
Te se večeri, nakon što je nazvala svog susjeda, Nan spustila kat niže u
njegov stan. Hartmann je bio sedamdesetogodišnji udovac oštre sijede kose i
preplanula lica dugogodišnjeg golfera. Pozvao ju je unutra i saslušao njezinu
ispriku i objašnjenje zašto ga gnjavi. - Sjednite, Nan. Ne gnjavite me.
Opet je odšetao do svoje fotelje, gdje su novine koje je očito iščitavao
bile naslagane na niskom tabureu, te do kraja pojačao svjetlo na svojoj
sobnoj svjetiljki. Nan ga je pažljivo gledala dok se on sve više mrštio
pridržavajući vršcima prstiju fotografiju i omotnicu detaljno se zagledajući u
obje.
- Nije li vaša doktorica Farrell možda porotnica na kakvu suđenju?
- Ne, nije. Zašto pitate?
- Sigurno postoji neko objašnjenje, ali u mom se poslu ovakva vrsta pošte
smatra upozorenjem. Ima li doktorica Farrell kakvih neprijatelja?
- Nijednog na čitavom svijetu.
- To je samo ono što vi znate, Nan. Morate joj pokazati fotografiju, a
potom bih ja volio popričati s njom.
- Nadam se da neće pomisliti kako se miješam tamo gdje mi nije mjesto -
rekla je Nan nervozno dok se ustajala i spremala otići. Zatim je ipak zastala
na trenutak. - Jedino čega se sad mogu sjetiti jest to da povremeno prima
pozive od jedne osobe iz Bostona. Zove se Scott Alterman. On je odvjetnik.
Ne znam što je bilo među njima, ali kad god je pokuša dobiti u uredu, nikada
ne prihvaća njegove pozive.
- On nam je onda dobra polazna točka - rekao je Hartmann. - Scott
Alterman. Provjerit ću malo o kome se radi. U svoje sam vrijeme bio prilično
vješt detektiv. - Potom je zastao. - Doktorica Farrell je pedijatrica, zar ne?
- Da.
- Je li u posljednje vrijeme umro netko od njezinih pacijenata. Mislim, je
li neko dijete iznenada umrlo i time potaknulo roditelje da nju okrive?
 - Ne, upravo suprotno, zvali su je da svjedoči o jednom pacijentu koji je
bio neizlječivo bolestan, a sada ne samo da je živ nego i sasvim izliječen od
raka mozga.
- Nisam znao da je to moguće, ali barem smo sigurni da ta obitelj ne
može biti odgovorna za uhođenje doktorice Farrell. - John Hartmann se
ugrizao za jezik. Nije namjeravao upotrijebiti tu riječ, ali nešto duboko u
njemu mu je govorilo da netko uhodi mladu Naninu šeficu.
Ispružio je svoju ruku. - Nan - rekao je - dajte mi to natrag. Je li itko
osim vas dirao tu fotografiju?
- Ne.
- Sutra nemam ništa važno obaviti. Odnijet ću ovo do policijske uprave i
pogledati mogu li se uzeti bilo kakvi upotrebljivi otisci. Vjerojatno će to biti
gubitak vremena, ali s druge strane, nikad se ne zna. Nećete mi zamjeriti ako
vam uzmem otiske, zar ne? Trebaju mi samo u svrhu usporedbe. To je
minuta posla; još uvijek imam pribor u radnom stolu.
- Naravno da mi ne smeta - pokušala je zataškati rastuću nervozu.
Za manje od deset minuta Nan je ponovo bila u svom stanu. John
Hartmannjoj je obećao vratiti fotografiju do sutra navečer. - Morate joj
pokazati fotografiju - rekao je. - Na vama je hoćete li joj reći da ste mi je
dali ili nećete.
- Nisam sigurna što ću uraditi - odgovorila je, ali sada je iza svojih
zaključanih i zakračunanih vrata stala razmišljati o tome koliko se ranjivom
mora osjećati Monica u svom stanu. Kuhinjska vrata koja vode na trijem
imaju veliko staklo, pomislila je Nan. Svatko bi mogao odstraniti komad
stakla, provući ruku i otključati vrata. Već sam je upozorila kako bi trebala
staviti neki čvršći zastor na to staklo.
Nan nije dobro spavala te noći. U snovima su je proganjale izobličene
slike Monice koja stoji na stubama bolnice s Carlosom u ruci dok joj vlasi
duge plave kose padaju po ramenima, a potom se ovijaju kao pipci oko
njezina vrata.
 7. Poglavlje
Bilo je kasno poslijepodne toga dana kada je pedesetdvogodišnji Douglas
Langdon opazio, nakon sastanka sa Sammyjem Barberom, da je izgubio
fotografiju Monice Farrell. Stajao je u svom uredu na uglu Park avenije i
Pedesetprve ulice kada je samom sebi uspio objasniti zašto ima taj neugodan
osjećaj da je nešto pošlo po zlu.
Pogledavši na vrata kako bi se uvjerio da su zaključana, ustao je i
ispraznio džepove svog skupog odijela radenog po mjeri. Novčanik mu je
uvijek stajao u desnom stražnjem džepu hlača. Izvadio ga je i stavio na stol.
Džep je sada bio potpuno prazan, ako izuzmemo čisti bijeli rupčić.
Ali ja sinoć nisam nosio ovo odijelo, ponadao se u mislima. A zatim se,
sav užasnut, prisjetio da ga je ubacio u vreću za prljavu odjeću koju je dao
svojoj spremačici da je odnese do obližnje čistionice. Ispraznio sam džepove,
pomislio je. Uvijek to uradim. Slika nije bila ondje, u protivnom bih je
primijetio.
Samo je u jednom trenutku imao razloga izvaditi novčanik, i to kada je
platio kavu u zalogajnici. Mogao je izvući fotografiju tada ili mu je, manje
vjerojatno, ispala iz džepa i pala negdje na putu od zalogajnice do mjesta na
kojem je parkirao automobil.
Što ako ju je netko pronašao, zamišljao je. Na poleđini su dvije adrese.
Nema imena, samo dvije adrese napisane mojim rukopisom. Većina ljudi bi
ju jednostavno bacila, ali zamislimo da bi ju neka dobra duša pokušala
vratiti.
Instinkt mu je govorio da ta fotografija može izazvati nevolje. Zalogajnica
u Queensu gdje se našao sa Sammyjem zvala se Lou. Dohvatio je slušalicu i
nekoliko trenutaka potom pričao s Louom, vlasnikom zalogajnice.
- Nemamo mi nikakvih fotografija, ali pričekajte trenutak, ovdje je mali
koji radi kod mene, a nešto mi je pričao o mušteriji koja je jučer izgubila
nešto. Dat ću vam ga na telefon.
 Prošle su tri duge minute, a zatim se Hank Moss stao ispričavati. -
Upravo sam primao narudžbu za šestero. Oprostite što ste me čekali.
Mali je zvučao kao pametan momak. Doug Langdon nastojao je zvučati
što prirodnije. - Nije važno, ali mislim da mi je sinoć ispala kćerkina
fotografija kada sam bio u zalogajnici.
- Dugokosa plavuša koja drži malo dijete?
- Da - rekao je Doug - poslat ću prijatelja po nju. On živi blizu
zalogajnice.
- Ja vam zapravo nemam tu fotografiju - Hankov je glas sada zvučao
nervozno. Vidio sam da je jedna od adresa na poleđini očito bila od ureda, pa
sam je poslao tamo naslovljenu na »radnika u uredu«. Nadam se da je to u
redu?
- Pažljivo od vas. Hvala vam. - Doug je spustio slušalicu i ne opažajući
da mu je dlan znojan te da je vlažan po čitavom tijelu. Što će Monica Farrell
pomisliti kada vidi tu fotografiju? Na svu sreću, i njezina kućna i uredska
adresa zapisane su u telefonskom imeniku. Kada kućna adresa u Istočnoj 36
kojim slučajem ne bi bila zapisana, vjerojatno bi joj to odalo daju netko
možda uhodi.
Postojalo je, naravno, jednostavno i uvjerljivo rješenje. Netko tko ju
poznaje fotografirao ju je s djetetom i pomislio da bi željela imati tu
fotografiju.
- Nema razloga biti sumnjičava - tiho je rekao Doug Langdon naglas i
potom shvatio kako nastoji umiriti samoga sebe.
Utišano zvono uredskog telefona prekinulo ga je u mislima. Pritisnuo je
tipku na telefonu. - Što je? - upitao je naglo.
- Doktore Langdon, zvala je tajnica gospodina Gannona da vas podsjeti
kako ćete ga večeras predstaviti na večeri udruge Problematične mladeži
koja se ima održati u njegovu...
- Ne treba me podsjećati - prekinuo je Doug razdražljivo. Beatrice
Tillman, njegova tajnica, zanemarila je prekid. - A
 Linda Coleman zvala je da kaže kako je zapela u prometu te da će
zakasniti na sastanak koji je zakazala s vama u 16 sati.
- Ne bi zakasnila da se na vrijeme uputila ovamo.
- Slažem se, doktore. - Beatrice, koja je već dugo naviknuta laskati i
izvlačiti iz lošeg raspoloženja svog atraktivnog i davno razvedenog šefa, rekla
je to s osmijehom na licu. - Kao što mi uvijek govorite, s pacijentima poput
Linde Coleman, na kraju vi budete taj kojem je potreban psihijatar.
Douglas Langdon isključio je telefon, a na to nije ni odgovorio. Kroz
glavu mu je prostrujala zastrašujuća misao. Njegovi su otisci ostali na
fotografiji Monice Farrell. Ako joj se nešto dogodi, a ta fotografija bude u
blizini, policija bi ju mogla uzeti na obradu radi otisaka.
Nije dolazilo u obzir opozvati Sammyja. Kako ću se izvući iz ovoga?
Doug je pitao samoga sebe.
Nije imao odgovor ni tri sata poslije, u hotelu Pierre u Petoj aveniji, kada
je sjedio za čelnim stolom na svečanoj večeri organiziranoj u čast Grega
Gannona, i bio tiho upitan: »Je li sinoćnji sastanak dobro prošao?«
Doug je potvrdno kimnuo, a zatim, na zvuk najave vlastitog imena, ustao i
odšetao do mikrofona da bi održao govor u čast Gregoryja Gannona,
predsjednika Investicijske tvrtke Gannon te predsjednika upravnog odbora
Zaklade Gannon, jednog od najizdašnijih newyorških filantropa.
 8. Poglavlje
U utorak ujutro Olivia se probudila rano, ali nije ustala iz kreveta skoro
sat vremena. Zatim je, obukavši ogrtač, otišla u kuhinju. Uvijek bi
započinjala dan netom pripremljenim čajem. Kada je sve bilo spremno,
stavila je kotlić i šalicu na pladanj i odnijela ga u sobu. Postavila je pladanj
na noćni stolić i, oslonjena na jastuke, ulijevala čaj promatrajući rijeku
Hudson.
Misli su joj bile nepovezane. Znala je da su brodovi još uvijek usidreni
na plutačama u marini za jahte u Sedamdesetdrugoj ulici. Za nekoliko tjedana
većina njih će otići, mislila je, baš kao i ja. Često sam zamišljala kakav je to
osjećaj otići na jedrenje. Mislila sam da ću jednog dana i ja pronaći vremena
za to.
Uzeti također lekcije iz balskih plesova, dodala je smiješeći se pri
pomisli na to. A što sa svim onim fakultetskim tečajevima na koje sam se
mislila upisati? Naravno, ništa od toga sada ne dolazi u obzir. Trebala bih
započeti s nabrajanjem svih blagoslova koje mi je život podario. Imala sam
uspješnu karijeru radeći posao koji sam voljela. Nakon umirovljenja mnogo
sam putovala i uživala u istinskim prijateljstvima...
I dok se sladila preostalim čajem, Olivia se u mislima ponovo okretala ka
gorućem problemu: što uraditi s dokazima u njezinu sefu? Clay svakako želi
da se okanim toga, pomislila je, ali u ovoj teškoj situaciji to uistinu nije
njegova briga, bez obzira na to što je član uprave Zaklade Gannon. Catherine
je bila moja rođakinja. A Clay nije imao pravo upasti ovamo u ponedjeljak
predvečer, koliko god bio zabrinut za mene.
Naravno da sam se, kada je majka umrla, složila da je bolje ostaviti
stvari kakve jesu, podsjetila se, ali to je bilo prije čudesnog Catherinina
spašavanja života onog malog dječaka i prije nego što je započeo postupak
beatifikacije.
Što bi ona željela da ja učinim? Za trenutak se Catherinino lice ukazalo u
Olivijinoj mašti kristalnom jasnoćom. Catherine u svojoj sedamnaestoj
godini, s dugom plavom kosom i plavozelenim očima boje mora u proljetno
jutro. Čak i kada mi je bilo samo pet godina, bila sam dovoljno pametna da
shvatim koliko je ona bila istinski lijepa.
Jedna joj je misao proletjela kroz glavu: Clay je vidio fascikl s
Catherininim imenom u mojoj ruci. On će biti službeni izvršitelj moje
oporuke, upravo onakve kakvu sam zamislila. Kada me ne bude i, u slučaju
da ovo sama dotad ne riješim na ovaj ili onaj način, ne bi me iznenadilo da
se, jednom kada otvori sef, riješi tog fascikla. Pomislio bi da čini pravu stvar.
Ali, je li to prava stvar?
Olivia je ustala, otuširala se i obukla svoju omiljenu neformalnu odjeću:
široke hlače, bluzu i topli vuneni pulover. Uz tost i treću šalicu čaja
pokušavala je odlučiti što joj je činiti. Bila je još uvijek neodlučna dok je
čistila kuhinju i pospremala krevet.
Tada joj je iznenada sinuo odgovor. Posjetit će Catherinin grob u
Rhinebecku gdje su je pokopali na zemljištu nadstojnice njezina reda,
Zajednice sv. Franje. Možda ću ondje steći bolji uvid u ono što bi ona htjela
da ja učinim, pomislila je Olivia. Vožnja je poprilično duga, najmanje dva
sata, ali kada se čovjek makne iz grada, tako je lijepo na selu. Uživat ću.
U posljednjih je nekoliko godina prestala sama voziti na dulje udaljenosti,
pa bi se obratila profesionalnom vozaču koji bi je u njezinu automobilu
odvezao kamo je namjeravala otići.
Sat vremena poslije oglasio se vratar daju obavijesti kako je vozač
očekuje u predvorju. - Eto me odmah - rekla je.
Dok je odijevala kaput, zastala je na trenutak, otišla do sefa i uzela
Catherinin fascikl. Ubacila ga je u torbu za kupovinu i napustila stan s
osjećajem olakšanja što ga ima uza se.
Vozač je bio čovjek ljubazna lica, star oko dvadeset pet godina, a
predstavio se kao Tony Garcia. Oliviju je umirivao način na koji se ponudio
da joj ponese torbu te kakojoj je poduhvatio ruku ispod lakta i sigurno ju
dopratio do garažnog ulaza. S odobravanjem je primijetila kako je odmah pri
ulasku u automobil provjerio stanje na kontrolnoj ploči i rekao da ima
dovoljno goriva za povratak. Nakon što ju je podsjetio da priveže sigurnosni
pojas, u miru se predao vožnji. Sjeverno parkiralište Henry Hudson bilo je
krcato. Kao i uvijek, primijetila je Olivia s negodovanjem. Ugurala je jednu
knjigu u svoju torbu, tik uz Catherinin fascikl. Naučila je da je otvorena
knjiga najbolji lijek protiv brbljavih vozača.
Ali tijekom sljedeća dva sata Garcia nije prozborio ni riječ, sve dok kroz
velika ulazna vrata nisu došli do zemljišta Zajednice sv. Franje. - Skreni
lijevo i uspni se uz onaj brežuljak - rekla mu je. - Iza njega ćeš vidjeti
groblje. Tamo želim otići.
Privatno groblje na kojem su pokopane četiri generacije franjevačkih
redovnica okruživala je drvena ograda. Širok pristupni put uokvirivali su
stupovi koje je Olivia upamtila u njihovu punom sjaju ljetnih ruža. Sada su
bili prekriveni zelenom lozom koja je već bila prošarana smeđom bojom.
Garcia je zaustavio automobil uz kameni puteljak i otvorio vrata Oliviji.
- Eto me već za nekih petnaestak minuta - rekla mu je.
- Čekam vas ovdje, gospođo.
Niske kamene ploče označavale su pojedinačna grobna mjesta. Nekoliko
klupa nudilo je posjetiteljima mjesto za odmor. Catherinin grob bio je
smješten nasuprot jednoj od njih. Olivia je nesvjesno uzdahnula i sjela na tu
klupu. Čak me i ovako kratka šetnja toliko izmori, pomislila je, ali valjda je
to ono što me sada očekuje.
Pogledala je natpis na Catherininoj nadgrobnoj ploči:
SESTRA CATHERINE MARY KURNER: 6. 9. 1917. - 3. 6. 1977.
POČIVALA U MIRU.
- Počivala u miru - prošaptala je Olivia. - Počivala u miru.
O, Catherine, ti si mi bila rođakinja, moja sestra, moja učiteljica.
Razmišljala je o tragediji koja je preplela njihove živote. Njihove su majke
bile sestre. Catherinini roditelji, Jane i David Kurner, poginuli su zajedno s
mojim ocem u prometnoj nesreći, kada ih je pijani vozač udario na autocesti.
Dogodilo se to mjesec dana prije nego što sam se ja rodila, pomislila je
Olivia. Catherine je tada još bila dijete, tek je navršila dvanaest godina.
Došla je živjeti s nama i, koliko je meni poznato, postala čvrsta desna ruka
mojoj majci. Majka mi je ispričala da se teško nosila sa žalošću i da je
Catherine bila ta koja joj je pomogla daju prebrodi.
Olivia je oćutjela dobro znanu bol kada se u mislima vratila na Alexa
Gannona. - O, Bože, Catherine, koliko god jakim ti osjećala svoje poslanje,
kako si mogla ne zavoljeti ga? - šapnula je u tišini.
Alexovi roditelji, Gannoni. Olivia se poželjela bolje prisjetiti lica ljudi
koji su bili toliko obzirni prema njezinoj majci. Ustrajali su na tome da ostane
raditi kod njih kao spremačica i nastavi živjeti u kolibi na njihovu
southamptonskom imanju nakon što je otac, koji je godinama bio njihov
osobni vozač, umro.
Bilo mi je tek pet godina, ali sjećam se, Catherine, kako su Alex i njegov
brat sjedili na trijemu i pričali s tobom, prisjećala se Olivia. Čak i tada mi je
Alex bio poput nekog mladog božanstva. Pohađao je medicinski fakultet u
New Yorku i sjećam se kako ti je majka govorila da si luda što pomišljaš na
samostan kada je bilo očito da te on obožava. Davno prije nego što se to
dogodilo, pamtim kako je govorila: »Catherine, ti griješiš. Alex te želi. On se
želi s tobom oženiti. U idućih tisuću godina neće se pojaviti takav kao što je
on. Sa sedamnaest godina nisi premlada da bi se udala. I zašto ne priznaš?
Zaljubljena si u njega. Vidim ti to u očima. Vidim to kada ga gledaš.«
A ti si odgovorila: »I nisam premlada da bih sa sedamnaest godina znala
kako sam pozvana krenuti drugim smjerom. Nije suđeno. To je sve.«
Olivia je osjetila kako joj neželjene suze naviru na oči. Šest mjeseci
poslije Catherine je otišla u samostan, majka se preudala i preselili smo se u
grad, pomislila je. Ali kada je stara gospođa Gannon umrla, otišla sam na
sprovod sa svojom majkom i ponovo vidjela Alexa. Bilo je to prije više od
četrdeset godina.
Olivia se ugrizla za usnu da ne podrhtava i sklopila svoje ruke. - O,
Catherine - prošaptala je - kako si ga mogla tako olako odbaciti od sebe, i što
da ja sada radim? Imam pismo koje je Alex pružio mojoj majci i zamolio ju
da ti ga preda, pismo u kojem moli za tvoj oprost. Hoću li ga uništiti skupa s
rodnim listom tvoga sina? Hoću li ga dati tvojoj unuci? Što želiš da učinim?
Blago šuštanje otpalog lišća raspršenog uokolo groblja upozorilo je
Oliviju na to kako joj je iznenada postalo hladno. Skoro će 16 sati, pomislila
je. Bolje da se uputim kući. Što sam očekivala? Još jedno čudo? Da se
Catherine pojavi i savjetuje me? Koljena su joj bila ukočena, sporo je ustala i
s posljednjim pogledom na Catherinin grob odšetala preko groblja, natrag do
automobila. Opazila je daju je Tony Garcia pratio kako dolazi jer je već
stajao uz automobil držeći otvorena vrata.
Sjela je na stražnje sjedalo zahvalna za osjet topline, ali bez ikakve ideje
za razrješenje situacije. Na povratku je promet bio još gušći i ona je bila
zadivljena Garcijinom opreznom i vještom vožnjom. Dok su se približavali
njezinu izlasku na parkingu Henry Hudson, prokomentirala je to i upitala: -
Tony, jeste li stalno zaposleni? Ako jeste, tražit ću isključivo vas ako budem
morala na još koje putovanje. - Trebala bih dodati, ako bude još kojeg
putovanja u ovih nekoliko tjedana, pomislila je tužno, shvaćajući koliko joj je
još malo vremena preostalo.
- Ne, gospodo. Radim kao konobar u Waldorfu. Javim službi kada sam
dostupan, ovisno o tome koliko moram ondje odraditi.
- Ambiciozni ste - rekla je Olivia prisjećajući se svojih početaka u
Altmanu prije tako mnogo godina, kada je uvijek nastojala raditi
prekovremeno.
Garcia je pogledao u retrovizor i ona je mogla opaziti osmijeh na njegovu
licu. - Ustvari nisam, gospodo. Stižu mi na naplatu mnogi bolnički računi.
Mojem je sinu dijagnosticirana leukemija prije dvije godine. Možete zamisliti
kako smo se supruga i ja osjećali kada smo to čuli. Naša nam je liječnica
rekla da su izgledi pedeset posto i da je to, što se nje i njega tiče, sasvim
dobro. Dva dana nakon toga stigao je konačan odgovor. Potpuno je izliječen
od raka.
Garcia je pročeprkao po džepu svoje jakne, izvukao fotografiju i pružio
je Oliviji. - To je Carlos s liječnicom koja se brinula za njega - objasnio je.
Olivia se zagledala u fotografiju ne vjerujući svojim očima. - To je
doktorica Monica Farrell - rekla je.
- Poznajete li je? - upitao je Garcia žustro.
- Ne, ne poznajem - a zatim je dodala ne mogavši se zaustaviti: -
Poznavala sam njezinu baku.
Kada su bili jednu zgradu niže od garaže, dohvatila je svoju torbu i
kazala:
- Tony, molim vas, zaustavite se trenutak pokraj pločnika. Zamolila bih
vas da mi stavite ovu torbu u prtljažnik. Ima jedna deka ondje straga, malo
podalje. Ubacite ju ispod deke, molim vas.
- Naravno. - Bez pokazivanja ikakvog iznenađenja na taj zahtjev, Garcia
je pratio upute, a potom nastavio vožnju sve do Olivijine kuće.
 9. Poglavlje
Greg Gannon donio je posljednji dokaz svoje velikodušnosti u osobni
ured u Time Warner Center na okretištu Columbus. - Gdje ćemo je postaviti,
Esther? - upitao je svoju dugogodišnju asistenticu kada se zaustavio pokraj
njezina radnog stola i izvadio je iz kutije.
Počasna nagrada bila je gravirana Tiffanyjeva staklena prizma visoka
nekih dvadeset pet centimetara.
- Izgleda kao kocka leda - prokomentirao je smijući se. - Da je sačuvam
za svoj sljedeći martini?
Esther Chambers uljudno se nasmiješila. - Ova ide u sanduk skupa s
ostalima, gospodine Gannon.
- Eh, možeš li ti zamisliti na što će to sličiti kada ja odapnem? Kome će
one biti potrebne?
Bilo je to retoričko pitanje na koje Esther nije ni pokušala odgovoriti dok
je Gannon ulazio u svoj ured. Vaša ih žena sigurno neće htjeti, a sinovi će ih
baciti u smeće, pomislila je dok je podizala prizmu. A kladim se da sinoć
uopće nije bila s vama na toj večeri. Zatim je, nesvjesno uzdahnuvši, položila
prizmu na svoj stol. Kasnije ču je staviti u trofejni kovčeg, pomislila je dok
je čitala natpis. GREGORYJU ALEXANDERU GANNON U KAO
PRIZNANJE ZA POSTOJANU OBZIRNOST PREMA POTREBITIMA.
Alexander Gannon, pomislila je Esther. Automatski je pogledala kroz
otvorena vrata koja su vodila u Zakladin prostor za prijem u kojem je
dominirao veličanstven portret Gregoryjeva ujaka. Bio je to medicinski
znanstvenik čiji je genij izumio zamjenske proteze za koljena, kukove i
zglobove te time ostvario temelj obiteljskom bogatstvu.
Umro je prije trideset godina, prije nego što je mogao vidjeti koliko će
dobroga njegovi izumi omogućiti, pomislila je Esther. Sjećam se susreta s
njim kada sam tek počela raditi ovdje. Bio je jako zgodan, čak i u svojoj
sedamdesetoj godini. Šetao je tako uspravno, imao sijedu kosu i one
nezaboravne plave oči. Nije poživio dovoljno da bi vidio uspjeh svojih
patenata. Svi su oni istekli, ali su Gannoni godinama primali od njih na
stotine milijuna dolara. Obitelj je preusmjerila dio novca na Zakladu Gannon,
ali sumnjam da bi doktor Gannon odobrio životni stil bratove obitelji.
Dobro, mene se to ne tiče, podsjetila je samu sebe dok se namještala za
radnim stolom. Opet, čovjek ne može ne misliti o tome... Oko šezdeset
godina, vitke figure i teško nadmašive čvrstine karaktera, Esther bi se predala
svojim maštanjima kad god bi Greg donio još jedan trofej kojim se
dokazivalo njegovo često isticano milosrđe.
Prije trideset pet godina započela je raditi za malenu investicijsku tvrtku
koju je osnovao otac Grega Gannona. Njihov je ured tada bio smješten u
donjem dijelu Manhattana i posao je išao s mukom sve dok medicinski
pronalasci Alexandera Gannona nisu pokrenuli pravu poplavu novca i
priznanja. Investicijska tvrtka je cvjetala, a prihodi od patenata izmijenili su
život obitelji Gannon.
Gregu je tada bilo tek osamnaest godina, pomislila je Esther. Barem je on
nakon očeve smrti preuzeo investicijsku tvrtku i zakladu. Njegov brat umio
je samo bacati hrpu novca na broadwayske mjuzikle koji bi bili skidani s
programa već na samoj premijeri. I on mi je neki producent. Da itko zna
koliko razmjerno malo njih dvojica potroše, istog bi im se trena prestali
klanjati do poda.
Čudno je to s tim dečkima. Dečkima, prekorila je samu sebe sarkastično.
Oni su sredovječni muškarci. Ali čudnoje kakoje Peter pobrao svu ljepotu u
obitelji. Još uvijek bi mogao biti filmska zvijezda s onim svojim zgodnim
licem, velikim smeđim očima i neusporedivim šarmom. Nije ni čudo da su
mu se djevojke uvijek bacale u naručje. I još uvijek to čine, kladim se.
S druge strane, Greg nikada nije nadrastao svoj punački tinejdžerski oblik
i, pogledajmo istini u oči, on je onoliko običan koliko je Peter očaravajući.
Sada je Greg počeo ćelavjeti, a i uvijek je bio osjetljiv na svoju visinu.
Nekako je nepošteno, barem ja tako mislim. Ali nijedan od njih, po mom
mišljenju, nije ni približno nalik na oca, a kamoli na doktora Gannona.
No dobro, bolje da se podsjetim kako sam dobro plaćena, imam lijep
ured, poveću svotu u mirovinskom fondu kada ga jednom odlučim iskoristiti.
Mnogi bi ljudi željeli biti u mojoj situaciji.
Esther je započela pregledavati gomilu pošte koja joj je ležala na stolu.
Ona je bila ta koja je provjeravala na stotine zahtjeva za donacije i
preusmjeravala prikladne odboru koji su sačinjavali Greg i Peter Gannon,
doktor Clay Hadley, doktor Douglas Langdon te, posljednjih osam godina,
Gregova druga supruga Pamela.
Ponekad bi uspjela ubaciti na razmatranje »obične molbe«, kako ih je
nazivala, molbe manjih bolnica, crkava ili misija u očajničkoj potrebi za
novcem. U većini bi slučajeva bili odobreni oni zahtjevi s pomoću kojih bi se
ime Gannon velikim slovima otiskivalo na bolnička i pročelja umjetničkih
centara, kako ta veličanstvenost ne bi prošla nezapaženo. U posljednjih je
nekoliko godina takvih donacija bilo sve manje i manje.
Zanima me koliko im je još novaca stvarno preostalo, upitala je samu
sebe.
 10. Poglavlje
U ponedjeljak navečer, nakon poziva Scotta Altermana, Monica je jedva
usnula. Isto je bilo i u utorak. Njezina je prva misao u srijedu, nakon buđenja
u šest ujutro, opet bila upućena njemu. On je neozbiljan, pomislila je, kao što
se pokušavala uvjeriti i čitavog prijašnjeg dana. Samo blefira. Ne bi se on
odrekao svoje odvjetničke prakse u Bostonu da bi se preselio ovamo.
Ili bi? Briljantanje odvjetnik. Tek mu je četrdeset godina, a već je
uspješno zastupao visoko rangirane političare diljem zemlje, njegov ugled
poznaje čitava nacija. To je jednostavno to. S takvim ugledom može gdje ga
je volja. Zašto ne New York?
Pa što ako se i preseli? Osim povremenih telefonskih poziva i slanja
cvijeća na adresu stana jednom ili dvaput, nije me mnogo gnjavio otkako sam
se preselila ovamo, umirivala je samu sebe. Pokušala se utješiti tom mišlju
dok se tuširala, odijevala pulover kestenjastosmeđe boje i široke hlače koje
su se slagale s njim te stavljala malene biserne naušnice. Ne bih trebala nositi
ove, pomislila je. Djeca ih uvijek nastoje ščepati. Uz kavu i žitarice ponovo
se počela brinuti zbog Sally Carter. Jučer je nisam otpustila i već sam time
produžila njezin boravak. Danas je, osim ako joj nije skočila temperatura
tijekom noći, moram otpustiti.
U 8.15 sati bila je u bolnici da bi obavila svoje jutarnje vizite. Zastala je
za radnim stolom medicinske sestre kako bi popričala s Ritom Greenberg. -
Sallyna temperatura je normalna i jede prilično dobro. Želite li potpisati
njezine otpusne papire, doktorice? - upitala je Rita.
- Prije nego što to učinim, želim razgovarati s njezinom majkom - rekla je
Monica. - Raspored uredskih posjeta mi je poprilično krcat. Molim te, nazovi
gospođicu Carter i reci joj da je moram vidjeti prije nego što otpustim Sally.
Vraćam se u podne.
- Jučer sam joj ostavila poruku da ćete zadržati Sally još dvadeset četiri
sata, opreza radi. Nadam se da je primila poruku jer najdraža mamica nije
uopće došla posjetiti Sally. Provjerila sam to s noćnom smjenom. Ta je žena
stvarno slučaj za sebe.
Zbunjena, Monica je ušla u prostoriju u kojoj se nalazio Sallyn krevetić.
Dijete je spavalo na boku i stavilo svoje ruke pod obraze. Svijetlosmedi
uvojci uokvirivali su joj čelo i kovrčali se oko njezinih ušiju. Nije se ni
pomaknula kada su joj vješte Monicine ruke opipale leđa u potrazi za
znacima kašljucanja ili otežanog disanja, ali takvih znakova nije bilo.
Monica je osjetila jaku želju da podigne Sally i pusti je da se probudi u
njezinim rukama. Umjesto toga se naglo okrenula, napustila prostor i počela
odrađivati preostale vizite. Svi su se njezini mali pacijenti dobro oporavljali.
Za razliku od Carlosa Garcije koji se dugo nalazio u kritičnom stanju,
pomislila je. Ili Michaela O'Keefea kojem je bilo suđeno umrijeti prije tri
godine.
U hodniku na putu do dizala naišla je na Ryana Jennera, koji joj je
prilazio iz suprotnog smjera. Ovaj je put nosio bijelu jaknu. - Ništa od
kirurgije za danas? - upitala je dok je prolazila mimo njega.
Očekivala je uobičajen odgovor u stilu »Ništa za danas«, koji bi joj
onako ovlaš promrmljao preko ramena, ali Jenner je zastao. - I ništa od plavih
uvojaka na vjetru - odgovorio je. - Monica, neki mi prijatelji stižu iz
Georgetowna za vikend. Pripremat ćemo koktele kod mene i otići u tajlandski
restoran u petak navečer.
Genine Westervelt i Natalie Kramer rekle su mi kako se nadaju da ćeš
doći. Što ti kažeš na to?
Zbunjena iznenadnim i neočekivanim pozivom, Monica je oklijevala s
odgovorom: - Pa...
A zatim je, shvaćajući da je pozvana susresti se s bivšim studentskim
kolegama, a ne ići na privatni spoj, rekla: - Voljela bih ponovo vidjeti Genine
i Natalie.
- Odlično. Poslat ću ti e-poruku. - Jenner se žustro udaljio od nje i
produžio hodnikom. Kada se Monica ponovo zaputila prema dizalu,
automatski je okrenula glavu ne bi li vidjela kako se on leđima udaljava, te
se posramila kada su im se pogledi susreli.
Smeteno su kimnuli jedno drugome i istodobno ubrzali svoje korake
udaljujući se svatko u svom smjeru.
Točno u podne Monica je ponovo bila u bolnici čekajući Renée Carter
koja je pola sata kasnila, na prvi pogled nesvjesna činjenice daju je Monica
dugo čekala. Nosila je očito skupo maslinastozeleno odijelo s kratkom
strukiranom jaknom. Crna dolčevita, crne čarape i nemoguće visoke crne
štikle davale su joj izgled manekenke koja se upravo sprema stupiti na
modnu pistu. Kratka crvena kosa bila joj je svezana iza ušiju oslobađajući na
taj način veoma lijepo lice, dodatno dotjerano znalački nanesenom šminkom.
Ne ide se kući brinuti za Sally, pomislila je Monica. Vjerojatno ima sastanak
za ručak. Baš me zanima koliko ona uopće provodi vremena s tim jadnim
djetetom?
Tjedan dana ranije jedna je starija dadilja dovezla Sally u sobu za hitni
prijam. Renée Carter je stigla nakon sat vremena u svojoj večernjoj toaleti i
počela se braniti objašnjenjima kako je dijete bilo sasvim u redu kada je ona
otišla ranije te večeri te da nije primijetila kako joj je mobitel ostao
isključen.
Monica je sada opazila da Renée čak i s ovom šminkom izgleda starije
nego što joj se učinila te večeri. Najmanje joj je trideset pet, pomislila je.
Danas je Renée dopratila mlada žena, svojih dvadesetak godina, koja se
nervozno predstavila kao Kristina Johnson, Sallyna nova dadilja.
Renée Carter nije se ni pokušala ispričati za zakašnjenje. Niti je, zapazila
je to Monica u čudu, uopće pristupila Sally da je uzme u naručje. - Otpustila
sam prijašnju dadilju - objasnila je blago nazalnim glasom. - Nije mi rekla da
je Sally kašljala čitav dan. Ali znam da Kristina neće ponoviti takvu
pogrešku. Došla mi je s najboljim preporukama.
Okrenula se prema Kristine. - Hoćeš li odjenuti Sally dok ja popričam s
doktoricom?
Sally je počela jecati kada je Monica, u pratnji Renée Carter, napustila
prostoriju. Monica se nije okrenula daju pogleda. Umjesto toga je, teška srca
pri pomisli da će Sally odvesti ova naizgled nepažljiva majka, oštro upozorila
Renée da obrati više pažnje na Sallyne alergije. - Imate li kakvih kućnih
ljubimaca, gospođice Carter? - upitala je.
Nakon što je zastala na trenutak, Renée Carter je rekla umirujućim
glasom: - Ne, nemam vremena za njih, doktorice. - Zatim je, s očiglednim
nestrpljenjem, slušala dok joj je Monica objašnjavala važnost praćenja svih
znakova astme kod Sally.
- Naravno da to razumijem, doktorice, i želim da se i dalje brinete o njoj
kao njezina pedijatrica - rekla je užurbano, a potom upitala Monicu ima li još
kakvih pitanja za nju. Zatim se odazvala u prostoriju: - Kristina, jesi li
spremna? Kasnim.
Ponovo se obratila Monici. - Čeka me automobil vani, doktorice -
objasnila je. - Odbacit ću Sally i Kristinu do svog stana. – Zatim je,
primijetivši nešto na Monicinu licu, dodala: - Svakako ću se pobrinuti da je
Sally sigurno smještena prije nego što odem od nje.
- Sigurna sam da hoćete. Nazvat ću večeras da čujem kako se Sally
osjeća. Bit ćete kod kuće, zar ne? - upitala je Monica ne obazirući se na
hladan i negodujući ton svoga glasa. Pogledala je karton. - Ovo je vaš točan
broj, zar ne?
Renée Carter je nestrpljivo kimnula glavom dok je Monica sricala broj,
zatim se okrenula i požurila u prostoriju. - Pobogu, Kristina - odbrusila je -
požuri se! Nemam čitav dan na raspolaganju.
 11. Poglavlje
Nabrušen je, pomislila je Esther Chambers dok je Greg Gannon prošetao
kroz njezin ured poslije ručka u srijedu, a da joj se nije ni obratio. Što se
dogodilo od jutros? Gledala ga je kako ulazi u svoj ured i podiže fascikl koju
mu je pripremila. Trenutak poslije stajao je za njezinim radnim stolom. -
Nisam imao vremena pregledati ovo - odbrusio je. - Jesi li sigurna da je sve
kako treba?
Došlo joj je da i ona njemu odbrusi: »Reci mi da jednom u ovih trideset i
pet godina nije bilo kako treba.« Umjesto toga, ugrizla se za usnu i tiho rekla:
- Dvaput sam provjerila, gospodine.
S rastućom ga je odbojnošću gledala kako proviruje kroz dvostruka
staklena vrata i silazi hodnikom do sobe za sastanke Zaklade Gannon.
Zabrinut je, pomislila je Esther. Zbog čega on ima biti zabrinut? Svi
njegovi fondovi postižu vrhunsku dobit, a on je polovinu svog vremena
odvratno raspoložen. Dosta mi je svega ovoga, pomislila je iscrpljena, sve
gori je i gori. S tračkom ljutnje prisjetila se kako je prije dvadeset pet godina,
dok se kosti Gregova oca još nisu ni ohladile, objavio da se uredi
investicijske tvrtke i zaklade sele u luksuzne odaje na Park aveniji. Tada joj
je rekao kako bi bilo bolje da ga, zbog ljepšeg dojma, oslovljava s
»Gospodine Gannon«, ne više s »Greg«.
Sada su bili smješteni u još luksuznijim odajama Time Warner Centera na
okretištu Columbus. - Tata je bio junak običnih ljudi, ali ja prekidam s
mesarima, pekarima i svjećarima kao klijentima - rekao je podrugljivo.
Ne može se reći da je bio u krivu što je htio privući bogatije mušterije,
pomislila je Esther, ali nije se smio tako odricati vlastitog oca. Možda je sada
i postigao velike uspjehe, ali ne čini mi se baš da su mu novci donijeli sreću
sa svim njegovim vilama i suprugom s kojom se oženio samo radi
pokazivanja. Kladim se da su prve riječi koje je ta žena izrekla bile: JA
UZIMAM. Sinovi ne pričaju s njim nakon što su vidjeli kako je postupao s
njihovom majkom, a s bratom se vjerojatno ovog trena svađa na sastanku
uprave.
- Gade mi se obojica - Esther nije bila svjesna da je to izrekla naglas.
Brzo se okrenula oko sebe, ali, naravno, nitko nije stajao u njezinu uredu.
Unatoč tome, osjetila je kako joj se obrazi crvene. Jednog od ovih dana reći
ću što mislim, a to ne bi bilo pametno, upozorila je samu sebe. Zašto se ja
još uvijek motam ovdje? Mogu si priuštiti mirovinu, a kada prodam stan,
kupit ću si kuću u Vermontu umjesto da je svakog ljeta iznajmljujem
nekoliko tjedana. Dečki vole skijati i daskati se na snijegu. Manchester je
predivan grad i ima izvrsno skijalište u blizini...
Usne su joj se nesvjesno razvukle u osmijeh dok je pomišljala na sestrine
unuke tinejdžere koje je voljela kao da su njezini. Treba se samo brinuti za
sadašnji trenutak, pomislila je dok je okretala svoju stolicu prema
kompjutoru. Sa još širim smiješkom otvorila je novi fascikl, naslovila ga
»Zbogom Gannoni« i počela tipkati: »Dragi gospodine Gannon, nakon
trideset pet godina osjećam da je došao trenutak...«
U posljednjem je odlomku stajalo napisano: »Ako želite, rado ću potražiti
prikladnu zamjenu za svoju poziciju, osim ako radije ne biste da što prije
napustim radno mjesto.«
Esther je potpisala pismo i, s osjećajem da je skinula velik teret sa svojih
leđa, stavila ga u omotnicu te ju u pet sati položila na radni stol Grega
Gannona. Znala je da bi mogao svratiti nakon sastanka uprave da provjeri
pristigle poruke i željela mu je dati priliku da prihvati činjenicu njezine
ostavke preko noći. Ne sviđaju mu se promjene, osim ako ih on sam ne radi,
pomislila je, a ja ne želim da me uvjerava i tlači kako bih ostala duže od
mjesec dana.
Radnica na prijamu bila je zauzeta na telefonu. Esther joj je mahnula i
spustila se dizalom do predvorja kolebajući se bi li trebala svratiti kat niže i
obaviti kupovinu u delikatesnoj samoposluzi. Ne treba mi ništa za večeras,
odlučila je. Otići ću ravno kući.
Prošetala je Broadwayem do svoje stambene zgrade smještene nasuprot
Lincoln centru, mirno uživajući u svježoj temperaturi i naletima vjetra. Život
u Vermontu zimi možda ne bi odgovarao mnogim ljudima, ali ja uživam u
hladnom vremenu, pomislila je. Nedostajat će mi gradska vreva, ali tako
stvari stoje.
Zastala je u svojoj zgradi za pazikućinim pultom kako bi preuzela svoju
poštu. - Dva gospodina vas čekaju, gospođice Chambers - rekao joj je
pazikuća.
Zbunjena, Esther je pogledala na stolice u predvorju. Približavao joj se
tamnokos muškarac, uredno odjeven. Govorio je tiho kako ga pazikuća ne bi
čuo i rekao joj: - Gospođice Chambers, ja sam Thomas Desmond iz
Povjerenstva za vrijednosne papire i burzovnu razmjenu. Moj suradnik i ja
željeli bismo popričati s vama.
Dok joj je pružao svoju poslovnu karticu, rekao je: - Ako je ikako
moguće, željeli bismo popričati s vama u vašem stanu, gdje nitko ne bi
mogao čuti o čemu je riječ.
 12. Poglavlje
Sammy Barber nije postao uspješan plaćeni ubojica naglim i
nepromišljenim ponašenjem. Na najnenametljiviji mogući način počeo je
metodički proučavati dnevni obrazac Monicinih dolazaka i odlazaka. Nakon
nekoliko dana ustanovio je kako nikada ne stiže na posao poslije osam i
trideset i da se dvaput u tri dana vraćala tamo u pet sati popodne. Dvaput je
putovala autobusom koji juje odvezao Četrnaestom ulicom preko grada, od
bolnice do ureda. Idućeg je dana prošetala u oba smjera.
Brza je šetačica, primijetio je - koračala je dugim i elegantnim koracima u
svojim čizmama na nisku petu. Posumnjao je da bi mogućnost njezina naglog
odgurivanja pod nadolazeći autobus upalila. Nikada nije stajala poviše ruba
kolnika niti je pokušavala pretrčavati kroz crveno.
U petak ujutro u osam sati sjedio je u svom automobilu, na suprotnoj
strani ulice gdje se nalazila zgrada u kojoj je ona živjela. Već je detaljno
promotrio susjedstvo i znao je da postoji jedan zid oko metar visok i uzak
prolaz koji razdvaja njezino dvorište od dvorišta točno iza zgrade potpuno
jednake njezinoj. Odlučio je da bi se možda moglo ući u njezinu zgradu tim
putem.
Kada je Monica napustila stan u osam i deset, Sammy je pričekao da se
ona mirno smjesti u taksiju, zatim je izašao iz svog automobila i prešao preko
ulice. Bio je u skijaškoj jakni s kapuljačom i nosio je tamne naočale. Na
prsima je držao tešku platnenu torbu iz koje su izvirivale prazne kutije. Znao
je da će svatko tko ga sretne pomisliti da radi kao raznosač.
Sklanjajući lice u stranu kako bi izbjegao sigurnosnu kameru, Sammy je
otvorio vrata koja su vodila do vanjskog predsoblja Monicina stana. Začas je
saznao ono što ga je zanimalo. Bilo je osam zvona s imenima pokraj svakog
od njih. Dva stana na svakom katu, pomislio je. Monica Farrell stanovala je u
1B. To je sigurno stan sa stražnje strane ovog kata. Nosio je rukavice i
pozvonio stanarki na četvrtom katu, predstavio se kao dostavljač i dobio
pristup unutrašnjem hodniku. Zatim je pogurao unutrašnja vrata uz pomoć
torbe, smjesta ponovo pozvonio ženi tvrdeći kako je pritisnuo pogrešno
zvono te da je dostava za stanara iz 3B, čije je ime pročitao pokraj zvona tog
stana.
- Sljedeći put budite pažljiviji - odgovorio mu je razdražljiv glas.
Neće biti sljedećeg puta, pomislio je Sammy kada su se vrata zatvorila za
njim. U želji da sazna kakav je raspored Monicina stana, nečujno je prošetao
dugim, uskim hodnikom do 1B. Upravo se spremao upotrijebiti svoj set
lažnih ključeva kada je začuo zvuk usisivača iz njezina stana. Sigurno joj je
spremačica unutra, pomislio je.
Brzo se okrenuo i odšetao natrag hodnikom. Dizalo se spuštalo. Nije htio
naletjeti na stanara koji bi ga mogao upamtiti. Sada je ubrzao korake i
napustio zgradu. Saznao je ono što ga je zanimalo. Monica Farrell živi u
stražnjem dijelu prizemlja. To znači da ima stan s trijemom, a to opet znači
da ima i stražnja vrata. Nema te brave koju ja ne mogu otključati, pomislio je
Sammy, a ako usto još ima i stražnji prozor, to bolje.
Tako je to najbolje obaviti, pomislio je hladno. Pokušaj provale koji je
krenuo po zlu. Uljeza je obuzela nervoza kad je doktorica Farrell ustala i
ugledala ga. To se svaki dan događa.
Ali kada je ponovo ušao u svoj automobil i bacio dostavljačku vreću na
stražnje sjedalo, Sammyevo se lice smrklo. Bio je jako temeljit u
internetskom istraživanju te je kopirao sve informacije koje je mogao pronaći
o Monici Farrell. Nije baš da je bila neka zvijezda, ali ne može se kazati ni
da je obična doktorica. Napisala je neke članke o djeci i dobila neke
nagrade.
Tko bi je želio ubiti i zašto? Sammy se zamislio. Možda sam ipak tražio
premalo novca za ovo? To je bilo pitanje koje ga je mučilo dok je vozio do
svog stana na Lower East Sideu, s očima koje su mu se sklapale od želje za
snom. Odradio je svoj službeni posao izbacivača od devet navečer do četiri
ujutro, a potom je otišao ravno do Monicine ulice, u slučaju da ona zaprimi
bitan poziv u gluho doba noći.
 Spremio se na to, odjenuo tamni sako, stavio kravatu i ponio sa sobom
oznaku službe vozača limuzine smatrajući da bi, ako bi ona izletjela iz kuće,
lako mogao uzeti limuzinu umjesto da pokuša pronaći taksi.
Dobro sam osmislio čitavu stvar, pomislio je Sammy. Skinuo je svoju
majicu i traperice te se bacio na krevet, preumoran da se sasvim razodjene.
 13. Poglavlje
Kardiolog doktor Clay Hadley i psihijatar doktor Douglas Langdon
zajedno su pohađali medicinski fakultet i tijekom godina ostali u bliskom
kontaktu. Obojica u ranim pedesetima, obojica razvedeni i obojica članovi
uprave Zaklade Gannon, imali su veoma uvjerljiv zajednički razlog da
zaklada ostane u rukama Grega i Petera Gannona.
Dok je još bio mlad doktor, Claya je Gannonima predstavila majka
Olivije Morrow, Regina, a on je veoma brzo spoznao potencijalni značaj
razvijanja snažnog prijateljstva s Gregom i Peterom. Nije dugo prošlo, a već
se mogao pohvaliti članstvom u upravi zaklade. Kasnije je on Gannone
predstavio Langdonu i predložio ga kao savršenu zamjenu kada se jedan od
starih prijatelja gospodina Gannona odluči povući iz uprave.
U petak su se navečer on i Langdon susreli na koktelu u hotelu Elysee na
Istočnoj 44 i izabrali miran stol u kutu, gdje su mogli popričati u četiri oka.
Vidljivo nervozan i svjestan toga da mu je navika provlačenja prstiju kroz
kosu davala razbarušen izgled, Clay je ovog puta namjerno sklopio ruke na
stolu. Nestrpljivo je pričekao da im konobaricu posluži martinije i skloni im
se s očiju, a potom je tihim i napetim glasom rekao: - Saznao sam gdje je
Olivia bila onog dana.
Langdon ga je upitao podjednako tihim ali smirenijim glasom: - Kako si
to uspio?
- Jedan od ljudi koji radi na održavanju njezine zgrade dojavio mi je da se
susrela s vozačem u predvorju i da je izbivala gotovo čitav utorak popodne.
Progutao je priču da sam jako zabrinut za njezino zdravlje i htio mi je
svesrdno pomoći u nadgledanju, ali nije znao kamo se uputila. A onda sam se
jučer sjetio kako uvijek unajmljuje osobnog vozača kod iste tvrtke, pa sam ih
nazvao. Njezin vozač tog dana, Andy Garcia, nije bio u službi sve do danas
poslijepodne, a oni mi nisu htjeli dati njegov telefonski broj. Danas me
nazvao.
 Langdon je čekao. Bio je besprijekorno odjeven u svom tamno-sivom
odijelu s blijedim tamnoplavim crtama, tamna kosa mu je uokvirivala
upečatljivo zgodno lice, isijavao je samouvjerenošću te aurom mirnoće i
snage. Unatoč tome, ono što se odvijalo u njegovoj glavi bilo je sve samo ne
smireno. Možda mi Clay i jest dojavio o unuci, ali ne pomaže mi baš da se
riješim stare gospode, pomislio je. - I što ti je vozač rekao? - upitao je.
- Rekao mi je da je odvezao Oliviju do Rhinebecka. Langdonove su se
oči raširile. - Je li otišla do samostana? Nemoj mi reći da je dala Catherinin
fascikl redovnicama?
- Nije. I dobro da je ispalo tako. Samo je otišla do groblja na kojem je
Catherine pokopana. To mi govori da se još uvijek koleba oko odluke što
učiniti.
- Bio bi to jako loš slijed događaja da je Olivia Morrow pružila taj dokaz
redovnicama. Smrt Monice Farrell, na tragu tog otkrića, izgledala bi bilo
kojem iole pristojnom istražitelju preočito povezana s tim. Pretpostavljaš li ti
da je fascikl još uvijek u Olivijinu sefu? - Langdonov glas sada je bio leden.
- Stavljala ga je tamo kada sam joj ja prije neku večer bio u stanu. Dvoje
njezinih najboljih prijatelja umrlo je prošle godine, tako da mi ne izgleda
vjerojatno da bi ga ikome povjerila. Ja bih rekao da je još uvijek u sefu.
Langdon je šutio jednu dugu minutu, a zatim nasrnuo: - Zar je moguće da
ti još uvijek ne možeš pronaći načina da Oliviji daš nešto što bi uzrokovalo
njezinu smrt u kući i u tvojoj prisutnosti?
- Ne još. Razmisli o riziku. Ako je nekome predala Catherinin fascikl ili
je bilo kome pokazala, policajci bi, unatoč njezinim godinama i zdravstvenom
stanju, mogli podnijeti zahtjev za autopsiju u slučaju da i Monica Farrell
iznenada umre. Što je s onim tipom kojeg si unajmio?
- I meni je stigao jedan telefonski poziv. Sammy Barber povisio je svoju
cijenu. Sada je to sto tisuća dolara u gotovini i unaprijed. Ili njegovim
prostodušnim riječima rečeno: »Znaš da me prati glas čovjeka koji nikad ne
povlači zadanu riječ. Ali, s obzirom na metu, vjerujem da je moja početna
cijena bila, nažalost, preniska.«
 14. Poglavlje
Monica nije imala pojma kakav bi mogao biti stambeni prostor Ryana
Jennera. Znala je da bi, ako još uvijek otplaćuje studentske kredite za
medicinski fakultet, kao što je to uostalom slučaj s većinom njegovih kolega,
mogao imati neki mali stan iako mu je plaća sada bila dobra. Radovala se
ponovnom susretu s prijateljima iz Georgetowna. Ryan joj je poslao sve
detalje preko e-pošte: kokteli od sedam do osam, a potom večera u obližnjem
tajlandskom restoranu.
U petak navečer, zbog nekoliko pacijenata koji su joj pristigli u posljednji
tren, nije došla kući sve do šest i četrdeset pet. Nabrzinu se otuširala,
mučena činjenicom da će kasniti na zabavu gotovo jedan sat, a potom je
odjenula crne svilene hlače i bijeli kašmirski pulover koji se lijepo slagao uz
njih. Ni previše uređena, ni previše ležerna, pomislila je. Lice je dotjerala
samo s maskarom i sjajilom za usne. Mislila je svezati kosu u pundžu, ali ju
je, bacivši pogled na sat, odlučila ostaviti raspletenu. Ako se ne pojavim do
osam, mogli bi pomisliti kako neću ni doći i produžiti do restorana, mislila je.
Ja čak i nemam Ryanov broj mobitela da ih obavijestim kako ću kasniti.
Ta ju je mogućnost još više požurila; ubacila je majčinu crnu bisernu
ogrlicu i naušnice u torbicu, i sjetila se provjeriti jesu li stražnja vrata dobro
zakračunana. Dohvativši kaput, strelimice je izletjela iz stana, potrčala niz
stubište i izjurila iz zgrade. - Monica.
Hitro se okrenula na zvuk poznatoga glasa. Bio je to Scott Alterman.
Stajao je na pločniku i očito čekao nju. - Hladno je - rekao je - daj da ti
pomognem s kaputom. Prekrasna si, Monica. Još ljepša od prošlog susreta.
Monica je povukla natrag svoj kaput dok joj ga je on pokušavao uzeti. -
Scotte, jedna ti stvar mora biti jasna - rekla je nesigurnim glasom u kojem su
se miješali šok i potištenost zbog njegove prisutnosti. - Ne samo da smo mi
završili. Mi nikada nismo ni započeli. Zbog tebe sam se iselila iz Bostona. Iz
New Yorka me nećeš natjerati da se iselim.
 Pokraj njih je prolazio taksi na čijemje krovu svjetlucao znak za
slobodno. Podigla je ruku u uzaludnom pokušaju da ga zaustavi.
- Ja ću te odvesti, Monica. Auto mi je ovdje.
- Scotte, ostavi me na miru! - Monica se okrenula i potrčala niz ulicu,
poželjevši da u posljednjem trenu nije odlučila obuti štikle. Kada je stigla do
Prve avenije, bacila je jedan pogled preko ramena. Scott ju nije nastojao
slijediti. Stajao je tamo gdje ga je ostavila, s rukama u džepovima kaputa za
koji je bila sigurna da je krojen po mjeri, a njegovo je visoko i uspravno
tijelo obasjavala svjetlost uličnih svjetiljki.
Trebalo joj je pet minuta dok nije pronašla slobodan taksi i bilo je već
osam i dvadeset kada se uspinjala dizalom do Ryanova stana u aveniji West
End. Umirena pazikućinom obaviješću da doktor Jenner i njegovi prijatelji
još nisu otišli, Monica se nastojala sabrati, ali nije mogla prigušiti crne
slutnje o tome što bi ju sve moglo očekivati sada kada se Scott ponovo
pojavio.
Scottova supruga, Joy, bila joj je najbolja prijateljica još od njihova
prvog zajedničkog dana u vrtiću. Bile su poput sestara, a kako je ona bila
jedinica, činjenica da ju je Joyina obitelj često uključivala u svoje aktivnosti,
davala je Monici jedan osjećaj proširene obitelji koji joj je postao još važniji
nakon majčine smrti, kada joj je bilo tek deset godina.
Joyje bila ta koja je stalno posjećivala Monicina oca u bostonskom
staračkom domu. Ona i Scott bili su s njim kada je umirao, dok sam ja
polagala završne ispite, pomislila je Monica. Ona i Scott su mi pomogli da
sredim sve pripreme za pogreb. Scott se, kao odvjetnik, pobrinuo oko
rješavanja očevih pravnih poslova. Ali zašto je on, za ime Božje, postao tako
opsjednut sa mnom? Joy me krivi, ali ja znam da ga ni jedne sekunde nisam
poticala ni na što.
To je kao u onoj otrcanoj šali tipa: »Žena mi je pobjegla s najboljim
prijateljem i sada mi nedostaje.« Scott je uništio moje prijateljstvo s Joy i
ona mi sada strašno nedostaje. Ako se on sada preselio u New York kako bi
mi bio bliže, što ja tu mogu? Policijska zabrana približavanja, ako bi već
došlo do toga?
 Shvatila je kako se sporo i škripavo dizalo zaustavilo na devetom katu i
vrata se otvorila. Stigla je iskoračiti prije nego što su se ponovo zatvorila.
Sretna sam što nisam na putu natrag do prizemlja, pomislila je. Odlučno je
nastojala izbaciti Scotta iz glave dok je brzo pogledavala na brojeve stanova.
Ryan joj je rekao da je njegov 9E. Na onu stranu, odlučila se, i skrenula
lijevo.
Vrata stana su se otvorila istog trena čim je pritisnula zvonce. Osmijeh
dobrodošlice Ryana Jennera odmah joj je popravio raspoloženje. Prekinuo ju
je u isprici. - Slušaj, grizao sam se što nisam zapisao tvoj broj mobitela. Ne
brini se. Nazvao sam restoran i pomaknuli smo rezervaciju za sat kasnije.
Da je kojim slučajem još nešto htio reći, to bi se utopilo u entuzijastičnim
kricima dobrodošlice njezinih kolega s Georgetowna. Vidjevši ih ponovo,
Monica je shvatila koliko joj još uvijek nedostaje ono zajedništvo u kojem je
uživala na Georgetownu. Osam godina mog života, mislila je grleći prijatelje.
Naporno se radilo tijekom tih godina, ali sigurno nije manjkalo ni dobrih
provoda.
Odlično je poznavala dvoje od osam posjetitelja, Natalie Kramer i Genine
Westervelt. Genine je upravo otvorila svoju privatnu ordinaciju plastične
kirurgije u Washingtonu. Natalie je radila kao liječnica na hitnom prijemu.
Poznajem ih bolje nego što znam Ryana, pomislila je Monica dok se
namještala u stolici s čašom vina u ruci. Započeo je studij tri godine prije
mene i nikada nismo slušali predavanja zajedno, a onako iz daljine uvijek mi
se činio tako suzdržan. Pa čak je i sada, osim kada ne nosi zaštitnu masku i
kutu, uvijek u odijelu i kravati - svaki put kada naletim na njega. Večeras je
nosio samtenu košulju i traperice, sjedio je na podu prekriženih nogu, s
pivom u ruci, i izgledao potpuno opušten te očigledno uživao.
Pogledala ga je puna obzira. Specijalizirao je ozljede na mozgu. Zanima
me kakvo bi bilo njegovo mišljenje ako bi vidio snimke nalaza CT-a
Michaela O'Keefea. A da ga ipak zamolim da ih pogleda prije negoli se
susretnem sa svećenikom u vezi s onim tobožnjim čudom? Možda i budem,
odlučila je.
Automatski se osvrnula oko sebe ne bi li stekla neki cjelokupniji dojam o
Ryanu Jenneru iz njegova životnog okoliša. Soba je bila začuđujuće strogo
uređena s kaučima čiji su se uzorci na plavom štofu slagali, bio je tu i jedan
antikni rezbareni ormar, stolići s bogato ukrašenim kristalnim lampama,
nekoliko plavih i kremasto-bijelih stolica te starinski plavo-kestenjasti sag.
- Ryane, stan ti je predivan - govorila je Genine - čitav moj može stati u
tvoj dnevni boravak. I tako će biti sve dok ne skinem s vrata studentske
kredite. Dotad ću već prakticirati plastičnu kirurgiju na vlastitom licu, u stilu
»uradi sam«.
- Ili zamijeniti moje koljeno - umiješala se Ira Easton. - Što se tiče mene i
Lynn, našim se studentskim kreditima mogu još samo pridružiti i naše
godišnje premije zdravstvenog koje moramo isplaćivati pacijentima zbog
nesavjesnog liječenja.
Ja nemam studentskih kredita, pomislila je Monica, ali nemam ni bogzna
što više od toga. Tata je dugo bolovao tako da mogu biti sretna što mi je
financijsko stanje u redu.
- Kao prvo - nadovezao se Ryan Jenner - ovo nije moj stan, nego stan
moje tetke, i sve što je u njemu, izuzev moje četkice za zube, zapravo je
njezino. Ona nikada ne napušta Floridu, a prije ili kasnije će ga dati na
prodaju. Uglavnom, u međuvremenu me pozvala da živim u njemu i brinem
se oko svih troškova za popravke, i to vam je to. I ja također otplaćujem
studentske kredite.
- Sada nam je svima laknulo - rekao mu je Seth Green. - Idemo. Gladan
sam.
Sat kasnije, u restoranu, razgovor je s teme o osiguravajućim troškovima
za nesavjesno liječenje prešao na problem sa širenjem raznih bolnica zbog
poteškoća s prikupljanjem sredstava iz fondova. Ryan je sredio smještaj za
stolom tako da sjedi odmah do Monice. - Ne znam jesi li čula - rekao je tiho
- ali novac koji su obećali za pedijatrijsko krilo Greenwhicha možda ne bude
odobren. Zaklada Gannon tvrdi da su im prihodi opali i namjeravaju povući
svoj polog.
- Ryan, nama treba to krilo - protestirala je Monica.
 - Danas sam načuo nešto o tome kako bismo trebali poslati svoje ljude na
sastanak s Gannonima i pokušati ih privoljeti na promjenu odluke - rekao je
Ryan. - Nitko se nije uvjerljivije izražavao o pedijatrijskim potrebama na
Greenwhichu od tebe. Trebala bi biti ondje.
- Pobrinut ću se da budem - rekla je Monica gorljivo. - Faca onog tipa
Grega Gannona uvijek je na naslovnicama Sunday Timesa kao uzor vodećeg
filantropa. Moj je otac bio konzultant u Gannonovu istražiteljskom
laboratoriju u Bostonu nekoliko godina prije smrti. Patenti ortopedskih
dijelova osigurali su Gannonima njihove novce. Rekao mi je da su prikupili
milijune milijuna dolara dok ti patenti nisu istekli. Obećali su polog od
petnaest milijuna za bolnicu. Neka plate sada.
 15. Poglavlje
Umotana u svoj kućni ogrtač, Rosalie Garcia probudila je usnulog
supruga u šest ujutro tog ponedjeljka. - Tony, dijete ima temperaturu.
Pokupio je prehladu od mene.
Tony se mučio da otvori oči. Sinoć je odvezao par na vjenčanje u
Connecticut, a potom čekao da ih vrati natrag kući, što znači da je spavao tri
sata. Ali kada su mu Rosalijine riječi došle do pameti, umah se probudio.
Odbacujući sa sebe plahte, potrčao je u majušnu drugu sobu njihova stana u
zgradi bez dizala u Istočnoj 4. Lice pospanog Carlosa se žarilo, nije se htio
prihvatiti pružene mu bočice i nemirno se vrpoljio u kolijevci. Tony je
svojom rukom nježno opipao sinovo čelo i ustanovio da je neuobičajeno
toplo.
Uspravio se i okrenuo ka ženi shvaćajući paniku koju je vidio u njezinim
očima. - Slušaj, Rosie - rekaojoj je umirujućim glasom - on više nema
leukemiju. Zapamti to. Dat ćemo mu aspirin i u osam ujutro pozvati
doktoricu Monicu. Ako ga želi pregledati, odmah ću ga odvesti. Ti ne smiješ
van s tom prehladom.
- Tony, želim da ga pregleda. Možda je to samo prehlada, ali...
- Dušo, rekla nam je da zapamtimo kako odsad pa nadalje na njega
moramo gledati kao na dijete koje lupne glavom ili se prehladi ili dobije
infekciju uha jer je on sada normalno, zdravo dijete. Njegov imunosni sustav
sada je izvrstan. - No čak i dok je govorio, Tony je znao da ni on ni Rosalie
neće imati mira sve dok doktorica Farrell ne pregleda Carlosa.
U sedam sati je nazvao i javila mu se Nan koja je upravo ulazila u ured.
Rekla mu je da svrati s Carlosom u jedanaest jer će se tada doktorica vratiti
iz bolnice.
U pola jedanaest Tony je ušuškao Carlosa u toplu jaknu, stavio mu kapu
i položio ga u kolica. Umotao ga je u deke i spustio zaštitni plastični pokrov
kako vjetar ne bi dopro do njega. Dugim je koracima započeo šetnju kroz
susjedstvo od deset zgrada do Monicina ureda. Uložio je veto na prijedlog da
uzme taksi do tamo. - Rosie - rekao je - šetnjom mogu brže stići do tamo, a
povratna vožnja uza sav ovaj promet stajala bi me oko trideset dolara. Osim
toga, Carlos voli da ga se gura u kolicima. Na kraju će uspjeti i malo
odspavati.
Kada je stigao do Monicina ureda nakon dvadeset minuta, ona je upravo
skidala svoj kaput. Odmah je razabrala strah u Tonyjevim očima, podigla
plastični pokrov i, kao što je to Tony već uradio, opipala maleno čelo
Carlosa Garcije. - Tony, ima temperaturu, ali nije previsoka - rekla mu je
smirujućim tonom - uvjeravam te u to čak i prije nego što mu skinem kapu.
Alma će pripremiti Carlosa za pregled, ali moja je dijagnoza u ovom trenutku
da je dječji aspirin sve što mu je potrebno, možda antibiotik. - Nasmiješila
se. - I zato me prestani gledati tako i nemoj da te uhvati srčani ovdje preda
mnom. Ja sam pedijatrica, a ne kardiologinja.
Tony Garcia je uzvratio osmijehom dok je treptanjem nastojao suzbiti
suze koje su mu pojavile u očima. - To je, doktorice... znate.
Monica ga je pogledala i odjednom se osjetila mnogo starijom od ovog
mladog oca. Nema mu više od dvadeset pet, pomislila je. I on i Rosalie još
izgledaju kao djeca, a kakav su pakao prošli u ove dvije godine. Dotaknula
mu je rame. - Znam - rekla je blago.
Trideset minuta poslije Carlos je, ponovo odjeven, opet stajao u svojim
kolicima. Tony je u svom džepu nosio uzorke antibiotika i recept za
trodnevno doziranje. - Sada zapamti - Monica ga je upozorila dok ga je
pratila do vanjskih vrata - obećavam ti da će te mali pošteno iscrpiti ovih
nekoliko dana, ali ako mu se temperatura doista povisi, želim da me nazoveš
na moj mobitel u bilo koje doba dana ili noći.
- Hoću, doktorice Monica, i hvala vam još jednom. Mogu vam samo reći
da...
- Nemoj. Ovdje te ne mogu više ni čuti. - Monica je kimnula glavom
prema čekaonici u kojoj su sada stajala četiri mala pacijenta, od kojih su
dvojica bila vrišteći blizanci.
 Tony je, već s rukom na vanjskim vratima, zastao. - Oh, da ne zaboravim,
doktorice Monica. Prošlog sam tjedna vozio jednu veoma dragu staricu.
Pokazao sam joj Carlosovu fotografiju i rekao joj da se vi sada brinete za
njega, a ona mi je rekla kako je poznavala vašu baku.
- Poznavala moju baku! - Monica ga je zapanjeno pogledala - Je li rekla
nešto o njoj?
- Ne. Samo daju je poznavala. - Tony je otvorio vanjska vrata. - Pridržat
ću vam ih. Hvala vam još jednom.
Otišao je. Monica je bila u napasti da potrči za njim, ali se zaustavila.
Mogu ga nazvati poslije, pomislila je. Je li moguće da je ta osoba poznavala
moju baku s očeve strane? Tata nije imao pojma tko mu je bila rođena
majka. Posvojili su ga ljudi u kasnim četrdesetima. Oni su preminuli prije
mnogo godina, a i mamini roditelji također. Tata i mama bi sada bili u svojim
kasnim četrdesetima. Da su im roditelji živi, imali bi preko sto godina. Ako
je ova gospođa poznavala moju posvojiteljsku baku i djeda, sigurno i ona
mora biti uistinu stara. Mora da je pogriješila.
Ali tijekom čitavog tog napornog dana Monicu je uznemiravao osjećaj da
bi trebala nazvati Tonyja i raspitati se za ime žene koja tvrdi da je poznavala
njezinu baku.
 16. Poglavlje
Sammy Barber iskoristio je vikend kako bi mogao ozbiljno promisliti o
nekim stvarima. Tip s kojim je imao posla bio je jako utjecajan. Kada je
dogovorio susret u zalogajnici, nije mu rekao svoje ime, već samo broj
mobitela i to, naravno, jednog od onih koji su na pretplatu i ne mogu se
nikako dovesti u vezu s imenom vlasnika. Ali bilo je očigledno kako tip nije
bio naviknut na ovakvu vrstu posla. Glupan se odvezao do zalogajnice u
svom vlastitom automobilu i mislio je da je jako pametan što ga je parkirao
malo dalje od zgrade.
Sammy ga je pratio i poslužio se kamerom na svom mobitelu da
fotografira registracijske pločice Douglasa Langdona te je potom, pomoću
jednog od svojih kontakata, došao do njegova imena.
Nije rekao Langdonu da zna tko je on kada ga je nazvao kako bi povisio
cijenu za ubojstvo doktorice Farrell zato što je prvo htio biti načisto koji će
mu biti sljedeći korak. Dok je pokušavao dobiti Langdona, Sammy je birao
broj mobitela koji mu je dan. Ali tijekom vikenda Langdon se oglušio o
njegove pozive i Sammy je točno znao što mu je sljedeće činiti.
Langdon je bio psihijatar, ali je još bolje to što je član odbora Zaklade
Gannon koja teži milijune i milijune dolara. Ako je toliko očajan da naruči
ubojstvo te doktorice, mora da je u velikoj nevolji, dokučio je Sammy.
Trebao bi moći uroniti malo u te fondove i odobriti milijunski polog za
omiljenu dobrotvornu ustanovu Sammyja Barbera. Odnosno za mene.
Naravno, nećemo to tako predložiti. Langdon sigurno može drpiti jedan
milijun od nekog odobrenog pologa. Uvjeren sam da se to stalno događa.
Sammy je gorko zažalio što nije snimio svoj razgovor s Langdonom, ali ga
svakako može uvjeriti kako je upravo to uradio. I naravno, pri njihovu
sljedećem susretu u četiri oka razgovor će biti sniman.
U ponedjeljak ujutro u jedanaest sati Sammy se pojavio u predvorju
zgrade u aveniji Park gdje je bio smješten ured Douglasa Langdona. Kada je
zaštitar nazvao da provjeri detalje o njihovu sastanku, Langdonova tajnica
Beatrice Tillman naglasila je kako »nema ništa zabilježeno o sastanku s
gospodinom Barberom«.
Kada je zaštitar to prenio Sammyju, njemu taj odgovor nije došao kao
iznenađenje. - Ona ne zna da je doktor pričao sa mnom za vikend i rekao mi
da navratim. Pričekat ću dok on ne bude slobodan. - Vidio je nepovjerenje u
očima zaštitara. Iako je bio u svojoj novoj jakni i hlačama te nosio kravatu,
bio je potpuno svjestan toga da ne izgleda kao netko tko se može razbacivati
tisućama dolara za psihijatra.
Zaštitar je prenio poruku za Tillmanicu, pričekao, zatim spustio slušalicu
i dohvatio propusnicu.
Naškrabao je Langdonovo ime i broj ureda te pružio papirić Sammyju. -
Doktor će biti zauzet još nekih petnaestak minuta, ali možete ići gore i
pričekati ga.
- Hvala. - Sammy je uzeo propusnicu i odšetao do dizala gdje mu je drugi
zaštitar oslobodio prolaz. Zaštitari su im kao iz crtica, zaključio je prezrivo.
Ipak, fini su uredi, pomislio je dok je ulazio u onaj s brojem 1202. Nisu
veliki, ali su fini. Bilo je jasno kako psihijatrova tajnica još nije bila načisto s
njegovom pričom, ali ga je pozvala da sjedne pokraj prijamnog pulta. Sammy
se pažljivo smjestio kako ga Langdon ne bi opazio kad otvori vrata.
Deset minuta kasnije pojavio se Langdon. Sammy ga je gledao dok se
pozdravljao s tajnicom koja ga je prekinula i nešto mu rekla, glasom tako
tihim da to nije moglo doprijeti do Sammyja. Langdon se okrenuo i Sammy je
zahihotao u sebi vidjevši izraz očite panike koji mu se pojavio na licu.
Ustao je. - Dobro jutro, doktore. Lijepo od vas da ste me odlučili primiti
na ovako kratku najavu, stvarno to cijenim. Znate kako mi se ponekad sve
pobrka u glavi.
- Uđite, Sammy - naglo je prozborio Langdon.
Sammy je srdačno mahnuo put Beatrice Tillman, čije je lice poprimilo
izgled čiste znatiželje, i pratio doktora duž hodnika do mjesta za koje je
pretpostavljao da je njegov ured. Bio je sav obložen zagasito grimiznim
zidnim tepisima. Na zidovima su stajale poredane mahagonijske police za
knjige. Izvrsno izrađen radni stol s kožnom presvlakom pri vrhu dominirao je
čitavom prostorijom. Široka kožna okretna stolica stajala je iza njega. Dvije
stolice presvučene crvenom i kremasto-bijelom tkaninom nalazile su se
nasuprot stolu, u savršenom skladu s okretnom stolicom.
- Nema kauča? - upitao je Sammy zbunjenim glasom. Langdon je
zatvarao vrata. - Ne treba ti kauč, Sammy - odbrusio je - Što radiš ovdje?
Sammy je, ničim izazvan, prošetao oko stola do okretne stolice i sjeo na
nju. - Doug, dao sam ti ponudu, ali ti nisi na nju odgovorio. Ne volim da me
se ignorira.
- Pristao si na cijenu od dvadeset pet tisuća dolara, a onda je povisio na
sto tisuća - podsjetio ga je potreseni Langdon.
- Dvadeset pet tisuća za ubojstvo doktorice Monice Farrell i nije neka
cifra, shvatio sam to - komentirao je Sammy - Nije ona neka specijalizantica
za koju nitko nije čuo. Ona je ono što biste vi rekli... istaknuta?
- Pristao si na tu cijenu - rekao je Langdon i sada je Sammy mogao jasno
čuti onu paniku koju je očekivao u njegovu glasu.
- Ali niste mi uzvratili poziv - podsjetio ga je Sammy - i sada je cijena
opet skočila. Sada je to jedan milijun, a plaća se unaprijed.
- Ti si poludio - prošaptao je Langdon.
- Nisam - uvjeravao ga je Sammy. - Pred neku večer sam snimao naš
razgovor u zalogajnici, a snimam i ovaj koji upravo vodimo. - Raskopčao je
jaknu i pokazao mu žicu koju je spojio na svoj mobitel. Zakopčao je jaknu
smišljeno sporim pokretom i ustao.
- Ono što ti ili bilo tko tvoj zna o meni ne bi mnogo značilo ako bi došlo
do suđenja. Policija bi istog trena odbacila optužnicu u zamjenu za ovaj i
prijašnji snimak. A sad me stvarno pažljivo slušaj. Želim milijun dolara, a
potom ću odraditi posao. Smislio sam kako ću to prikazati kao provalu koja
je pošla po zlu. I zato nabavi novce da možeš mirno spavati. Sigurno si
dovoljno pametan da shvatiš kako po obavljenom poslu ne namjeravam slati
policiji nikakve snimke.
 Ustao je, u prolazu okrznuo Langdona i stavio ruku na kvaku.
- Sredi to do petka - rekao je - ili ću ja otići na policiju. - Otvorio je
vrata. - Hvala vam, doktore. - rekao je glasno nadajući se da će ga tajnica
moći čuti - Mnogo ste mi pomogli. Kao što ste rekli, ne mogu za sve svoje
probleme okrivljavati svoju staru. Napravila je sve što je mogla za mene.
 17. Poglavlje
Esther Chambers provela je ružan vikend. Sasvim ju je uznemirio posjet
Thomasa Desmonda i njegova partnera iz Povjerenstva za vrijednosne papire
i burzovnu razmjenu. Kada je doznala da je čekaju u predvorju u srijedu
navečer, dopustila im je da udu u njezin stan, kao što je Desmond i zatražio.
Ondje joj je, u privatnosti njezina doma, rečeno kako povjerenstvo već
neko vrijeme motri na njezina šefa te da ga možda očekuje i podizanje
optužnice za nezakonito trgovanje dionicama.
Rečeno joj je i to kako se pažljivo motrilo na nju i na njezino financijsko
stanje što je naposljetku pokazalo da ni na koji način ne živi iznad svojih
prihoda te da su sasvim sigurni kako nije uključena ni u kakve nezakonite
radnje. Rekli su joj kako žele surađivati s njom, i to tako da im otkrije
informacije o Gregovim poslovnim pothvatima. Naglasili su kako je stroga
povjerljivost od najvećeg značaja te da će gotovo sigurno u dogledno vrijeme
biti pozvana svjedočiti pred porotnicima.
- Ja jednostavno ne mogu vjerovati da bi Greg Gannon mogao biti kriv za
nezakonito trgovanje dionicama - rekla je Desmondu. - Što bi mu to trebalo?
Investicijska tvrtka uvijek je poslovala uspješno, a već godinama prima
veliku plaću kao predsjednik uprave Zaklade Gannon.
- Nije stvar u tome koliko ima, već koliko želi - rekao joj je Desmond. -
Imali smo slučajeve s multimilijunašima koji nikada, za cijelog svog života,
ne bi mogli potrošiti zakonito stečen novac, pa opet varaju. Neki od njih to
čine jer im pruža osjećaj moći. Ali na kraju, prije nego što budu uhvaćeni,
većina njih puca po šavovima.
Puca po šavovima. Te su riječi uvjerile Esther da se ovdje ne radi tek o
pukoj zabuni. Greg Gannon doista puca po šavovima, pomislila je.
Desmondu nije bilo drago kada je saznao da je upravo podnijela ostavku.
Upitao ju je bi li je ikako mogla opozvati, a zatim se ispravio. - Ne, ne
mislim da bi to bila dobra ideja. Kladim se da ga je sada strah ikome
vjerovati. Mogao bi iz vaše iznenadne promjene mišljenja iščitati kako smo
vas već kontaktirali. Rekli ste mi kako ste mu se još ponudili za mjesec dana
rada?
- Da.
- Onda pretpostavljam da će vas on držati za riječ. Sada je u velikim
nevoljama. Jedan od važnijih prijedloga u koje se uzdao, a tiče se jednog
poslovnog spajanja, nije prošao u posljednjoj minuti. Izgubio je dvjesto
pedeset milijuna u rizičnom ulaganju za jedan od svojih fondova. Neće se
sada htjeti zamarati oko uvođenja nekog novog u posao.
I upravo tako se cijela stvar i odvija, pomislila je Esther u ponedjeljak
ujutro. Kada je Greg vidio njezinu ponudu u četvrtak ujutro, prišao je njezinu
radnom stolu. - Esther, ne čudi me da si spremna za mirovinu. Raditi trideset
pet godina na istom mjestu vraški je dugo vremena. Ali želim da ostaneš još
barem mjesec dana i obaviš mi intervjue za svoju zamjenu. A zatim, kada
nekoga pronađeš, uvedi ju u posao. - Zastao je. - Ili njega - dodao je.
- Znam da ne dijelimo ljude po spolu. Naći ću nekoga dobrog da me
zamijeni, obećavam - rekla je Esther.
Na trenutak se, pri pogledu na izmučeno lice Grega Gannona, Estherino
srce smekšalo vidjevši u njemu onog ambicioznog mladića koji se ocu
pridružio u poslu tjedan dana nakon stjecanja fakultetske diplome. Ali potom
je sve sažaljenje koje je osjećala isparilo. Sa svim onim što je posjedovao,
ako je istina da je uistinu varao, onda je to činio zbog sebe, a kockao se
teško stečenim novcem drugih ljudi, pomislila je prezrivo.
Thomas Desmond joj je rekao da mu kopira listu Gregovih poslovnih
sastanaka. - Moramo saznati tko su mu ortaci - rekao je Desmond. -
Sumnjam da su svi u njegovoj službenoj knjizi sastanaka. Znam da neki od
njegovih poziva idu preko vaših uredskih linija, ali ne svi. Ozvučili smo ljude
za koje sumnjamo da su mu odali povjerljive korporativne informacije, ali svi
oni pozivi koje je Gannon uputio našim drugim metama bili su preko
mobitela na pretplatu. Na svu sreću, nisu svi od tih ljudi koji mu odaju
informacije dovoljno pametni da bi se služili telefonima koje ne možemo
pratiti.
 - Mnogi od Gregovih poziva ne idu preko mene - složila se Esther. -
Naravno da on posjeduje svoj mobitel, ali ja plaćam račune za njega i sve je
to već uhodana stvar. Ali često se dogodilo da sam mu pokušala prebaciti
poslovni poziv u njegov osobni ured, a da pritom nije odgovorio na njega. Na
prvu ruku bih pretpostavila da priča s obitelji ili svojim prijateljima, ali to se
događa tako često da jednostavno nije moguće da se sve to vrijeme služi
vlastitim mobitelom.
Esther je bila itekako svjesna činjenice da je obećala Thomasu
Desmondu kako će mu pribaviti dokaze o poslovnim aktivnostima Grega
Gannona, uključujući i poslovne ručkove s klijentima, kada je rekla: -
Gospodine Gannon, imate dogovoren ručak s Arthurom Salingom. Hoćete li
da vam napravim rezervaciju?
- Ne, Saling želi da se nađemo u njegovu klubu. On je potencijalni novi
suradnik, i to jako važan. Drži mi fige da sve dobro prođe. - Gannon se
okrenuo kako bi se ponovo vratio u svoj ured. - Esther, zadrži mi sve pozive
dok ti ja ne kažem da je u redu.
- Naravno, gospodine Gannon.
Ostatak jutra prošao je u uobičajenim poslovima. Zatim je Esther primila
poziv iz bolnice Greenwich Village od izvršnog direktora razvojnih projekata.
Ovog je puta dobro čula i razumjela nedostatak srdačnosti koji je i prije bio
prisutan u njegovu glasu. - Esther, ovdje Justin Banks iz bolnice Greenwich
Village. Sigurno već znate kako planiramo položiti temelje našem novom
Gannonovu pedijatrijskom krilu. Polog koji nam je zaklada odobrila kasni
već šest mjeseci i, da vam kažem otvoreno, apsolutno je nužno da se on ovog
trena već jednom isplati.
Bože dragi, pomislila je Esther, Greg je odobrio taj polog prije dvije
godine. Zašto još nije uplaćen? Pažljivo je birala svoje riječi. - Dopustite mi
da to provjerim - rekla je profesionalno mirnim glasom.
- Esther, to neće biti dovoljno. - Njegov je glas postajao sve jači. - Šire
se glasine kako Zaklada Gannon odobrava pologe koje nema namjeru isplatiti
ili ih barem ne namjerava isplatiti dok se toliko ne istanje da i sama svrha
njihova dobivanja bude već sasvim besmislena. Ja i nekolicina mojih
suradnika zahtijevamo sastanak s gospodinom Gannonom i sa svakim
pojedinim članom zakladine uprave. Želimo im jasno i glasno kazati da ovo
ne smiju raditi djeci za koju se brinemo i nadamo se brinuti i ubuduće.
 18. Poglavlje
U ponedjeljak ujutro, nakon prvog radnog dana u svom prestižnom
odvjetničkom uredu, Scott Alterman otišao je trčati u Central Park. Tijekom
vikenda neprestano je prekoravao samog sebe. Pojaviti se pred zgradom u
kojoj Monica živi bila je glupa i ozbiljna pogreška. Zbunio ju je, možda čak i
preplašio, a to nikako nije bio način na koji joj je želio pristupiti.
Znao je da joj se prije četiri godine upucavao previše otvoreno, a trebao
je imati dovoljno mozga da shvati kako Monica ne bi čak ni pomislila stupiti
u vezu sa suprugom svoje najbolje prijateljice.
Ali sada smo se Joy i ja nepovratno razišli, pomislio je, dok je džogirao
po Central Parku uživajući u britkom jesenjem povjetarcu. Razvod je
protekao prijateljski i Joy je čak priznala da je brak nakon samo šest mjeseci
poznanstva bio luda zamisao. Mi zapravo nismo poznavali jedno drugo.
Došla je raditi u ured odmah po završetku pravnog fakulteta i nismo se ni
okrenuli, a ja sam joj već poklonio vjenčani prsten i položili smo prvu uplatu
za stan u zgradi preko puta jednog velikog nebodera.
To je jedan od razloga zbog kojih smo odlučili pričekati sa zasnivanjem
obitelji, promišljao je, pripremajući se iznijeti svoj slučaj pred Monicu. Joy
sada shvaća kako ju je povrijeđen ponos učinio tako gorljivom u pokušaju
spašavanja našeg braka. Nije upalilo, naravno. Tri duge godine bračnih
savjetovališta i pokušaji izglađivanja situacije otišli su u nepovrat. Ali znao
sam da nemam nikakvih izgleda s Monicom dok Joy nije priznala da nam se
brak nalazi u slijepoj ulici. Joy sada priznaje kako nikada nije uistinu
povjerovala da se Monica vida potajno sa mnom. Ovu godinu dana što smo
razdvojeni oboje se osjećamo mnogo sretniji...
Pitam se hoću li uspjeti nagovoriti Joy da nazove Monicu i objasni joj to.
Joy je čak rekla da sam bio i više nego izdašan pri podjeli imovine
prepuštajući joj stan i sav namještaj u njemu. I slike također. Danas vrijede
mnogo više neho što su vrijedile u trenutku kada sam ih kupio. Imam oko za
dobra umjetnička djela. Napravit ću novu kolekciju.
Joy posjeduje stan, solidan bankovni račun i ima dobar posao. Prije nego
što sam rekao svojim partnerima da odlazim, predložio sam Joy kao novu
partnericu i mislim da bi tako moglo i biti. Zahvalna mi je zbog toga, ali ona
je također jedna vraški dobra odvjetnica i zaslužuje to. Znam da je sretna što
sam napustio ured. Ne želi me viđati svaki dan. Čuo sam kako izlazi s
raznoraznim tipovima, i to je odlično. Neka je Bog u pomoći mojem
nasljedniku.
Scott je započeo svoju trku od početka Zapadne 96 do Central Parka.
Produžio je južno do Pedesetprve ulice, zatim na istok prema parku u
Stodesetoj ulici, a potom niz zapadnu stranu natrag do Devedesetšeste ulice.
Blistajući od zadovoljstva kako je lako otrčao svoju dionicu, vratio se u svoj
unajmljeni stan, otuširao se, presvukao i potom se, ulivši si viski, smjestio u
stolicu s pogledom na park.
Bez obzira na Monicu, sretan sam što sam se preselio, pomislio je. Veće
su mogućnosti za sudstvenog odvjetnika na Manhattanu negoli u Bostonu.
Monica. Kao i uvijek kada bi se prepustio razmišljanju o njoj, svaki
detalj njezina lica ispunjavao bi mu maštu. Posebno, mislio je, te nevjerojatne
plavozelene oči koje su izgledale tako toplo i prisno kada je rekla Joy i
njemu koliko joj je značila njihova obzirnost prema njezinu ocu u staračkom
domu te kako se nada da će jednog dana susresti nekoga poput Scotta. Ali
prijezir u tim istim očima doveo ga je do toga da se osjeti manjim od makova
zrna kada je bio dovoljno budalast da joj predloži da odu sami na večeru.
Scott se nerado prisjećao koliko je bio glup upućujući joj neprestano
pozive i misleći da će promijeniti mišljenje. Ali gajila je neke osjećaje prema
meni, kazao je samom sebi. Znam da jest, pomislio je u svoju obranu.
Kad sam se zaljubio u Monicu? Kada sam je prestao gledati kao Joyinu
najbolju prijateljicu i počeo u njoj otkrivati poželjnu ženu, ženu s kojom
želim provesti ostatak svog života?
Zašto joj nisam rekao da uzme ozbiljno očeve sumnje o njegovu vlastitom
podrijetlu? Vidjela je fotografije koje je njezin otac uspoređivao i smjesta ih
odbacila. - Scott, tata je uvijek nastojao pronaći svoje prave roditelje - rekla
je. - Uvijek se pozivao na novinsku fotografiju nekog čovjeka na kojeg je
nalikovao te se pitao nije li to njegov otac. Bila je to tužna šala koja se stalno
ponavljala. Njegova je potreba da sazna bila tako jaka i, naravno, nikad
zadovoljena.
Scott je osjetio kako mu polako izmiče osjećaj ugode. Mora postojati
način da se pronađe trag do pravih roditelja Edwarda Farrella. Sličnost
između njega i Alexandera Gannona naprosto je zapanjujuća. Gannon se
nikada nije ženio, ali je 1935. godine napisao oporuku u kojoj se ne spominje
nikakva supruga, ali je znakovito to da je svoje imanje prepisao svom
potomku, ako takav postoji, a tek potom svom bratu. Postoje dobri izgledi da
je njezin otac imao opravdane sumnje. Ako joj to prenesem, možda ču je tako
privoljeti da me vidi. Želim se oženiti s Monicom, ali ako se to ne dogodi,
pomislio je snuždeno, uvijek mi ostaje ona druga mogućnost da je zastupam
na sudu. Kao njezin odvjetnik dobio bih solidan postotak od novca koji bi joj
pripao.
Scott je prijezirno pogledao svrsishodan ali običan namještaj svog
unajmljenog stana. Moram se pozabaviti oko pronalaska mjesta koje želim
kupiti, pomislio je, mjesta na kojem će Monica jednog dana možda htjeti
živjeti.
Ne radi se samo o novcu iz Zaklade Gannon koji bi joj mogao pripasti. Ja
želim nju i želim joj sve pružiti.
 19. Poglavlje
U ponedjeljak navečer umirovljeni detektiv John Hartmann nazvao je
svoju susjedu Nan Rhodes. Dosad je već znao da se ponekad ima običaj
sastati sa sestrama ponedjeljkom uvečer, ali nije još bio siguran sastaju li baš
svakog tjedna.
Kao udovac bez djece i jedinac svojih roditelja jedinaca, Hartmann je,
unatoč širokom krugu prijatelja, često zažalio što se nije rodio u brojnijoj
obitelji. Večeras se iz nekog razloga osjetio posebno potištenim te ga je
neizmjerno razveselilo kada mu je u sedam i trideset Nan odgovorila na prvo
zvono.
Nan se nasmijala na njegovu procjenu kako je bio na pola-pola da će se
ona susresti na večeri sa svojim sestrama. - Viđamo se jednom mjesečno -
rekla mu je. - Da je to jednom tjedno, vjerojatno bi se opet rasplamsale stare
bitke tipa »Sjećaš li se ti kada si odjenula moj novi džemper prije nego što
sam ja imala priliku?« Bolje je ovako.
- Zadržao sam fotografiju doktorice Farrell malo dulje nego što sam
namjeravao - rekao je. - Otisci na njoj se ne slažu ni s jednim znanim
prijestupnikom. Želite li da vam je ubacim ispod vrata? - Zašto sam ovo
predložio, upitao je samog sebe. Zašto je nisam upitao mogu li svratiti?
Oduševljeno je saslušao Nanin odgovor. - Upravo sam pripremila čaja i,
unatoč tome što to današnje žene smatraju grijehom, kupila glaziranu
čokoladnu tortu u pekari. Zašto ne biste došli i sjeli na par minuta da je
podijelite sa mnom?
Ne primijećujući da je Nan istovremeno bila šokirana pozivom koji mu je
uputila i zadovoljna što ga je prihvatio, Hartmann je nabrzinu dohvatio iz
ormara uredan i čist pulover te ga zakopčao preko košulje koju je nosio. Pet
minuta kasnije sjedio je preko puta Nan za njezinim malini kuhinjskim
stolom.
Dok je nalijevala čaj i rezala mu poveći komad torte, on je odlučio da joj
neće odmah pružiti fotografiju. Uživao je u toplini kojom je zračila Nan
Rhodes. Znao je da ima sina. Uvijek upitaj za dijete, rekao je samome sebi. -
Nan, kako vaš sin?
Oči su joj zasjale. - Upravo sam dobila novu fotografiju njega, njegove
supruge Sharon i njihova djeteta. - Nan je pohitala po fotografiju, a kada se
vratila i kada joj je on iskazao dolične komentare, počeli su pričati o njezinoj
obitelji. Tada se poslovično suzdržani John Hartmann našao u situaciji da joj
prepričava svoje iskustvo odrastanja sina jedinca te kako je, još kao
dječarac, znao da će jednog dana postati detektiv.
Tek je nakon druge šalice čaja i druge manje kriške torte izvukao iz
džepa omotnicu s fotografijom na kojoj Monica drži malog Garciju. - Nan -
rekao je sabrano - ja sam prilično dobar detektiv i dok sam radio, znao sam
imati predosjećaj o nekom slučaju koji bi se često pokazao točnim. Kao što
sam vam rekao preko telefona, tko god da je držao ovu fotografiju u rukama,
nema dosjea. Ali to ne znači da nešto ne štima u smislu da ova fotografija
postoji te da su dvije adrese doktorice Farrell na njoj.
- John, kao što sam vam rekla prošlog tjedna, to je bio i moj predosjećaj -
rekla je Nan. - Uzela je omotnicu, izvadila iz nje fotografiju, pomno je
pogledala, a zatim je preokrenula da iznova vidi tiskana slova kojima su bile
zapisane Monicine adrese. - Moram joj to pokazati - rekla je neodlučno. -
Možda joj neće biti po volji što joj je nisam dala prošlog tjedna, ali to je moj
problem.
- Prošetao sam neki dan do bolnice - rekao je John. - Napravio sam
nekoliko fotografija preko puta ulice kako bih pokušao uhvatiti isti kut
koraka i dijela bolnice koji vidimo na ovoj ovdje. Mislim da je onaj tko je
napravio ovu fotografiju sjedio u automobilu.
- Mislite li da je netko možda očekivao da doktorica Monica iziđe? -
Sada je Nanin glas bio nepovjerljiv.
- Moguće je. Sjećate li se je li itko zvao prošlog ponedjeljka da se
raspituje o njezinu rasporedu?
Nan se mrštila dok se u mislima pokušavala probiti kroz džunglu poziva
koji su joj stizali u ured. - Nisam sigurna - rekla je sporo - ali nije neobično
da poneki farmaceut nazove i upita kada će doktorica stići. Ne bih ni
primijetila da u tome ima nešto neobično.
- Što biste odgovorili da se netko prošlog ponedjeljka raspitivao o njezinu
rasporedu?
- Rekla bih da će stići oko podne. Ponedjeljkom ujutro je često na
sastancima bolničkog osoblja i u uredu joj ništa ne zakazujem do jedan
popodne.
- U koje je vrijeme izašla iz bolnice da se fotografira zajedno s
Garcijama?
- Ne znam.
- Kada ju date doktorici, molim vas, upitajte je u koje je to vrijeme bilo.
- U redu. - Nan je primijetila kako joj se grlo osušilo. - Vi stvarno mislite
da ju netko uhodi, zar ne?
- Možda je uhođenje prejaka riječ. Provjerio sam Scotta Altermana,
bivšeg dečka ili što god da je već bio doktorici. On je poznat i poštovan
odvjetnik u Bostonu, nedavno razveden, a preselio se na Manhattan prošlog
tjedna da se pridruži važnom odvjetničkom uredu na Wall Streetu. Ali nije on
napravio ovu fotografiju. Prošlog je ponedjeljka njegov bivši odvjetnički ured
organizirao svečani ručak povodom njegova odlaska u bostonskom Ritz
Carltonu, i on je bio prisutan.
- Je li možda netko drugi mogao napraviti tu fotografiju za njega?
- Mogao je. Ali sumnjam u to. Čini mi se to daleko od istine. - Hartmann
je odmaknuo svoju stolicu. - Nan, hvala vam na gostoprimstvu. Torta je bila
izvrsna, a svaki put kada budem kuhao čaj u čajniku, zaričem se da nikada
više neću piti onaj iz vrećice.
Nan je ustala za njim. - Posebno ću pripaziti na svakoga tko bude zvao u
vezi s doktoričinim rasporedom - rekla je i potom se razvedrila. - Oh, moram
vam reći nešto zanimljivo. Mali Garcia, onaj koji se oporavio od leukemije,
bio je danas kod nas. Obična prehlada, ali možete razumjeti roditeljsku brigu.
Tony Garcia, njegov otac, povremeno radi kao vozač. Rekao je doktorici
Monici da starija dama koju je vozio prošlog tjedna tvrdi kako je poznavala
doktoričinu baku. Doktorica mi je poslije rekla kako misli da je to greška
zato što nikada nije upoznala baku i djeda, ali ja nisam mogla odoljeti da se
ne raspitam. Nazvala sam Tonyja i on mi je dao ime te žene. Zove se Olivia
Morrow i živi na Riverside Driveu. Prenijela sam to doktorici Monici i
nagovarala ju da je nazove. Kao što sam joj rekla: »Što imate izgubiti?«
 20. Poglavlje
U svom uredu blizu Shubert Alleya, kazališnog centra Manhattana, Peter
Gannon ustao je od svog radnog stola i gurnuo u stranu sveske papira koje su
bile nagomilane na njemu. Prošetao je prostorijom do zida na kojem su se
nalazile police s knjigama i uzeo svoj primjerak »Websterova
enciklopedijskog rječnika«. Želio je iščitati točnu definiciju riječi »pokolj«.
»Pokolj«, pročitao je, »imenica: ubojstvo velikog broja ljudi u kakvoj
bitci; krvoproliće; masakr«.
- Evo prave definicije za to - rekao je naglas iako je bio sam u sobi.
Ubojstvo i krvoproliće od kritičara. Masakr od publike. I mrtva tijela svih
glumaca, glazbenika i čitave ekipe koja je dala svoj posljednji atom snage da
bi se stvorio veliki hit.
Stavio je teški rječnik na njegovo mjesto, ponovo sjeo za svoj radni stol i
rukama se uhvatio za glavu. Bio sam siguran da će ovo upaliti, pomislio je.
Bio sam toliko siguran da sam čak obećao da ću vlastitim novcem pokriti
polovinu ulaganja koje su neki lovaši dali za predstavu. Na koji bih način ja
to sad mogao ispoštovati? Prihod od patenata ne stiže već godinama, a
zaklada je preopterećena. Rekao sam Gregu da mislim kako Clay i Doug
previše navaljuju s polozima za psihijatrijska i kardiološka istraživanja, a on
mi je odgovorio da gledam svoja posla te da dobivam previše za svoje
kazališne projekte. Kako da mu sada kažem da mi treba više? Mnogo više!
Bio je previše nemiran da bi ostao u sjedećem položaju pa je ponovo
ustao. Ova besmislica od mjuzikla istodobno je doživjela premijeru i
skidanje s programa prošlog ponedjeljka navečer. Tjedan dana potom još
uvijek je zbrajao troškove ovog debakla. Jedan je kritičar napisao:
»Producent Peter Gannon uspješno je postavljao manje dramske komade,
prikladne za off-Broadway, ali njegov treći pokušaj mjuzikla još jednom je
doživio potpuni fijasko. Peter, odustani!«
Peter, odustani, pomislio je dok je otvarao maleni hladnjak iza radnog
stola i vadio iz njega bocu votke. Ne previše, upozorio je samog sebe pošto
je otvorio bocu i dohvatio čašu s poslužavnika na vrhu hladnjaka. Znam da
pijem previše, znam to.
Nakon što je natočio umjerenu količinu votke u čašu i ubacio kockice
leda, vratio je natrag bocu, zatvorio hladnjak i ponovo sjeo. Zatim se opružio
u svojoj stolici. A možda mi je suđeno postati pijanac, pomislio je. Teški
pijanac. Izgubljen slučaj. Nesposoban spojiti dvije rečenice zajedno.
Nesposoban misliti, a sposoban spavati, makar i pijanim snom koji se konca
teškim mamurlukom.
Otpio je poveći gutljaj votke i slobodnu ruku pružio prema telefonu.
Susan, njegova bivša supruga, ostavila mu je poruku kako joj je jako žao što
je predstava skinuta s programa. Svaka druga bivša bila bi oduševljena što je
stvar propala, pomislio je, ali Sue to stvarno misli.
Sue. Još jedno u nizu gorkih kajanja. Neka ti ne padne na pamet nazvati
ju. Previše je bolno.
Dok je povlačio svoju ruku, telefon je zazvonio. Kada je ugledao pozivni
broj, došlo mu je da se pretvara kako nije u uredu. Znajući ipak kako to neće
ništa riješiti, podigao je slušalicu i promrmljao pozdrav.
- Očekivao sam te čuti prije ovoga - rekao mu je mrzovoljan glas.
- Mislio sam te nazvati. Bila je prava ludnica.
- Ne mislim na telefonski poziv. Mislim na svoju isplatu. Kasniš.
- Ja...jednostavno... nemam... sada... toliko... - prošaptao je Peter
osjećajući kako gubi glas.
- Onda... nabavi... ili...
Zvuk zalupljene slušalice probio mu je uho.
 21. Poglavlje
Kada se probudila u utorak ujutro, Olivia Morrow osjetila je kako je
malena rezervna količina njezine preostale energije nestala dok je spavala. Iz
nekog je čudnog razloga jedna scena iz »Malih žena«, knjige koju je
obožavala kao mlada tinejdžerica, oživjela u njezinoj mašti. Beth,
devetnaestogodišnjakinja koja umire od tuberkuloze, govori svojoj starijoj
sestri kako zna da neće ozdraviti, kako se plima povlači i nastupa oseka.
I meni također nastupa oseka, pomislila je Olivia. Ako je Clay u pravu, a
tijelo mi govori da jest, preostaje mi još manje od tjedan dana života. Što
učiniti?
Prikupljajući zalihe snage, ustala je polagano, odjenula kućni ogrtač i
produžila do kuhinje. Čak ju je i ova kratka šetnja toliko izmorila da nije
mogla odmah uzeti čajnik, već je sjela na stolicu pokraj kuhinjske smočnice i
pričekala dok joj dah ne ojača. Catherine, preklinjala je, uputi me u pravom
smjeru. Obavijesti me što želiš da učinim.
Nakon nekoliko minuta mogla se pridići, napraviti čaj i isplanirati svoj
dan. Želim natrag do Southamptona, pomislila je. Baš me zanima je li kuća
Gannonovih još uvijek ondje, kao i koliba u kojoj smo živjele Catherine,
majka i ja...
Generacije Gannona ležale su pokopane u velebnom mauzoleju na
southamptonskom groblju. Ondje je i Alex pokopan. Nemani baš neki osjećaj
da će me čekati s one strane, pomislila je tužno.
Catherine je bila njegova ljubav, ali nakon svoje smrti sigurno nije
čeznula za sjedinjenjem s njim. Ili jest?
Djetinja uspomena koja je izbijala svako malo na površinu njezine mašte
u ovih nekoliko prijašnjih dana još jednomjoj se prikazala. Izmišljam li ja ovo
ili sam tome doista svjedočila? pitala se. Zbija li to moj um šale sa mnom ili
se ja uistinu sjećam Catherine u njezinoj mantiji, tek što je ušla u samostan?
Mislila sam da je novim redovnicama zabranjeno viđati svoje obitelji neko
vrijeme. Bilo je to na doku, a s njom je stajala neka druga redovnica.
Catherine i majka su plakale. Mora da je to bilo kada se spremala otploviti u
Irsku...
Zašto mi se to najednom čini važnim znati, upitala se. Pokušavam li ja to
otjerati smrt od sebe izvlačeći scene iz djetinjstva, u smislu da ponovo
proživim svoj život?
Nazvat ću automobilsku službu i otići do Southamptona danas. Ionako bi
već u idućih nekoliko dana moglo biti prekasno, pomislila je. Baš me zanima
je li dostupan onaj divni mladić koji me vozio prošlog tjedna? Kako mu je
ono bilo ime? Da, sjećam se. Zvao se Tony Garcia.
Završila je s ulijevanjem čaja u šalicu i razmišljala o tome da se prisili na
jednu krišku kolača, a potom je ipak odbacila tu ideju. Nisam gladna,
pomislila je, a koja je uopće razlika jedem li ili ne jedem u ovom trenu?
Polako je ustala i odnijela šalicu do sudopera, isprala ju i stavila u
perilicu posuda, iznenada itekako svjesna toga da će taj njezin oblik
svakodnevne aktivnosti ubrzo biti zauvijek dokončan.
Iz spavaće je sobe nazvala automobilsku službu; bila je razočarana kada
je čula da Tony Garcia danas neće dolaziti na posao.
- Trebao je biti dostupan - rekao joj je ogorčen glas - ali nazvao je da
kaže kako su mu supruga i dijete bolesni te da će ostati kod kuće s njima.
- Oh, žao mi je - odgovorila je Olivia brzo. - Nije ništa ozbiljno, zar ne?
Pričao mi je kako je njegov maleni prebolio leukemiju.
- Ma kakvi. Samo jača prehlada. Kunem vam se, kada taj mali samo malo
zašmrca, Tony odmah pravi paniku oko toga.
- Da sam na njegovu mjestu, i ja bih također - odgovorila je Olivia s
notom prijekora u glasu.
- Da, svakako, gospođice Morrow. Poslat ću vam dobrog vozača.
U podne se u predvorju pojavio vozač, krupan i zdepast čovjek vjetrom
opaljena lica. Ovog ga je puta već očekivala ondje. Za razliku od Tonyja
Garcije, nije joj ponudio ruku da je otprati do garaže. Ali joj je rekao kako
zna da je dobra mušterija te da svi pričaju kako je draga gospođa i, ako
zaželi zastati na putu do Southamptona u slučaju da zatreba na zahod, neka
mu samo to kaže.
Namjeravala mu je reći da izvuče torbu s Catherininim fasciklom ispod
deke u prtljažniku, ali se predomislila.
Napamet znam sva ona pisma koja je Catherine uputila majci, pomislila
je. Mogu ih čitati u sebi. A ne želim da ih ovaj čovjek izvlači i potom ponovo
vraća u prtljažnik. Očito je već pričao o meni s drugim ljudima.
Zašto ja uopće skrivam taj fascikl? Koja je svrha toga?
Nije imala odgovora na to, samo joj je instinkt nalagao da ga zasad ostavi
u prtljažniku.
Bio je jedan od neočekivano vrelih listopadskih dana, sa suncem koje je
sjalo visoko te oblačcima koji su promicali mirnim nebom. Iako je odjenula
topao ogrtač preko odijela, Olivia je osjetila hladnoću. Kada su vozili kroz
grad, zamolila je vozača da povuče šiber unatrag kako bi sunce zagrijalo
stražnja sjedala automobila.
Koja je bila molitva ili psalam koji je njezina majka držala uz postelju
zadnje godine svog života? Počinjalo je sa »Kada pred smrt moji udovi
zataje...« Možda je bolje da to potražim i započnem recitirati, pomislila je.
Znam da je majci pružilo utjehe.
Trebalo im je skoro pola sata da uza sav gusti promet stignu do tunela
Midtown. Olivia je drugim očima gledala izloge dućana i restorane
prisjećajući se kako je u jednima kupovala, a u drugima jela.
Ali nakon što su prošli kroz tunel i stigli na brzu cestu Long Island,
vožnja se počela odvijati brže. Dok su prolazili mimo raznih gradova, Olivia
se prisjećala svojih davno preminulih prijatelja. Lilian je živjela u Syossetu...
Beverly je imala onu divnu kuću u Manhassetu...
- Nemam adresu ulice u Southamptonu - rekao joj je vozač dok su se
približavali gradu.
Olivia mu je rekla adresu i odmah potom osjetila onaj poznati miris slane
vode koji je ispunjavao njezinu sobu u kolibi. Čak je i koliba gledala na
ocean, pomislila je. A kuća Gannonovih bila je tako lijepa s onim kružnim
trijemom koji ju je svu opasivao. Gannonovi su se uvijek posebno odijevali
za obiteljsku večeru.
Još jedna uspomena. Catherine šeta plažom, bosonoga, a njezina duga
kosa leluja iza njezinih leđa. Znam da sam u pravu. Ja sam stajala ondje.
Sigurno je to bilo netom prije nego što se zaputila u samostan. Tada joj je
Alex prišao straga i stavio joj ruke oko pasa...
Olivia je sklopila oči. Toliko toga mi se vraća u sjećanje, pomislila je.
Događa li se to svima koji umiru?
Nije bila sigurna je li zadrijemala jer joj se učinilo da joj je odmah
trenutak kasnije vozač otvorio vrata. - Stigli smo, gospođice Morrow.
- Oh, neću izaći. Samo sam htjela još jednom vidjeti kuću. Ovdje sam
živjela dok sam bila malo dijete. - Pogledala je iza njega i odmah opazila
kako se zemljište razdijelilo te da je koliba nestala, a na njenom mjestu
stajala je veličajna vila. Ali je kuća Gannonovih ostala upravo onakva
kakvom ju pamtim. Sada je obojena u svijetložutu koja još više ističe njenu
stoljetnu ljepotu. Olivia si je mogla predočiti Alexova oca i majku kako stoje
na trijemu i pozdravljaju ljude pristigle na jedan od brojnih skupova.
Prezime GANNON stajalo je na poštanskom sandučiću. Znači da su oni
još uvijek vlasnici, pomislila je. Sigurno je pripala Alexu kao najstarijem
sinu. A to opet znači da je prava nasljednica Alexova unuka, Monica Farrell.
- Živjeli ste u ovoj kući, gospođice Morrow? - upitao je vozač čiji je ton
živnuo znatiželjom.
- Ne, živjela sam u kolibi koje više nema ovdje. Postoji još jedno mjesto
na kojem želim stati. - Otišla sam do Catherinina groba u potrazi za
odgovorom, pomislila je, i nisam ga pronašla. Možda ću biti u stanju odlučiti
ako zastanem na groblju i posjetim mauzolej Gannonovih. Ondje je Alex.
No kada se vozač parkirao ispred mauzoleja, bila je preumorna da izađe
iz automobila, a kamoli da se hrva s vlastitom savješću. Jedina emocija koju
je osjetila bila je ona dubokog žala što ju Alex nikada nije volio. Počeli smo
izlaziti na večere nakon što smo se sreli na sprovodu njegova oca. Šest
mjeseci smo se redovito viđali. Prisjetila se opet njegova šoka i
zaprepaštenja kada mu je ponudila brak. Rekao je: »Olivia, ti ćeš uvijek biti
moja draga prijateljica. Ali ništa više od toga neće biti među nama.«
Tada sam ga posljednji put vidjela, pomislila je. Previše je bilo bolno
nalaziti se u njegovoj blizini. Bilo je to prije više od četrdeset godina! Nisam
čak bila ni na misi zadušnici tijekom njegova sprovoda. Alex je radije
izabrao čitav život provesti sam negoli podijeliti makar i jedan njegov dio s
nekom drugom ženom, pa čak ni s onom koja ga je voljela tako strastveno
kao ja.
Zurila je u prezime Gannon na vratima mauzoleja. Jednom će u daljnjoj
budućnosti ovo biti dolično počivalište Monice Farrell, pomislila je. Njezini
djedovi i pradjedovi počivaju ovdje.
Ali to ne znači da smijem prekršiti majčino obećanje Catherine, prisjetila
se. Nikada ne bih saznala pravu istinu da mi ju majka nije otkrila kada je već
bila pod jakim lijekovima.
Došla je ovamo kako bi pronašla nekakav smjerokaz, ali nije bilo
nijednoga. Ovim je putovanjem samo prizvala bolne uspomene. - Mislim da
je vrijeme da krenemo - rekla je vozaču. Sigurna sam da će se o ovom
posjetu pričati na njegovu radnom mjestu, pomislila je. Pa, negdje oko
sljedećeg tjedna moći će približno shvatiti zašto sam bila ovdje. Moje
hodočašće za rastanak.
Kada je stigla kući, Olivia se razodjenula i otišla ravno u krevet. Bila je
previše iscrpljena da bi i pomislila na pripremanje hrane; njezina jedina misao
bila je ta kako još nije smogla dovoljno odlučnosti za ono što odmah i
smjesta mora uraditi.
Oči su joj se počele sklapati. Zvonjava telefona pojavila se kao neželjena
smetnja. Poželjela ju je zanemariti, ali se sjetila kako bi to mogao biti Clay
Hadley. Ako sada ne bih odgovorila na poziv, to bi gotovo sigurno značilo da
će on nazvati pazikuću, ustanoviti da je kod kuće i potom odmah dojuriti.
Olivia je s uzdahom petljala oko slušalice i podigla ju.
- Gospođica Morrow?
 Bio je to nepoznat glas. Ženski glas.
- Gospođice Morrow, vjerojatno vam samo oduzimam vrijeme. Zovem se
Monica Farrell. Pedijatrica sam. Prošlog vas je tjedna vozio čovjek čiji je
sinčić moj pacijent. Vozač, Tony Garcia, spomenuo mi je kako ste poznavali
moju baku. Je li on možda pogriješio?
Catherinina unuka me zove, pomislila je Olivia. Čim sam napustila
Catherinin grob, rekla sam Tonyju Garciji da sam poznavala Monicinu baku i
on joj je to prenio. Catherine mi je upravo dala znak.
Odgovorila je uzdrhtalim glasom: - Da. Odlično sam je poznavala i želim
vam pričati o njoj. Bitno je da sve doznate prije nego što bude prekasno.
Možete li mi doći sutra u posjet?
- Ništa do kasnog poslijepodneva. Ujutro sam u uredu, a zatim me čeka
sastanak u New Jerseyu koji ne mogu otkazati. Sigurna sam da mogu doći do
vas najkasnije do pet.
- U redu. Oh, Monica, bas mi je drago što si nazvala. Je li ti Tony dao
moju adresu?
- Da, imam je. Gospođice Morrow, jedno pitanje. Pričamo li mi ovdje o
ženi koja je posvojila mog oca ili o mojoj baki s majčine strane?
- Ovdje je riječ o pravim roditeljima tvog oca, tvom djedu i baki po krvi.
Monica, jako sam umorna. Čitav sam dan provela vani. Sigurna sam da ću
sutra biti odmornija. Jako mi je drago što ću te imati priliku vidjeti.
Olivia je prekinula vezu. Osjetila je koliko je blizu tome da brizne u plač,
a nije htjela da Monica to osjeti u njezinu glasu.
Sklopila je oči i odmah zaspala. Sanjala je o trenutku u kojem će
upoznati mladu ženu koja je Catherinina i Alexova unuka kadli je telefon
ponovo zazvonio.
Ovog puta bio je to Clay Hadley.
Olivia mu je još u polusnu rekla: - Oh, Clay. Tako sam sretna. Nazvala
me Monica Farrell. Možeš li ti to vjerovati? Nazvala me! To je znak. Sve ću
joj ispričati. Kakvo je to olakšanje biti siguran u nešto, zar ne? Sada mogu
mirno umrijeti.
 22. Poglavlje
Zapanjena onim što joj je Olivia Morrow rekla, Monica je spustila
slušalicu i sjela za radni stol u svom malom osobnom uredu dok su joj se
misli rojile.
Je li ona sigurna u ono što mi je rekla - da poznaje tatine prave roditelje?
Priča kao starica i zvuči mi malaksalo. Možda se zabunila? Ali ako ih je
doista poznavala i može mi otkriti tko su oni, bilo bi to jednostavno predivno.
Tata je čitavog svog života žarko želio saznati istinu o svom podrijetlu.
Rekao je da ga ne bi bila briga ni da su njegovi krvni srodnici bili pijanci ili
varalice, bila bi mu dovoljna sama spoznaja o tome tko su oni.
Možda ću sutra u ovo vrijeme već sve znati, pomislila je. Zanima me
imam li kakvih rođaka ili članova šire obitelji? Baš bih to voljela...
Monica se odgurnula u svojoj stolicu i ustala. Da barem ne moram sutra
ići i svjedočiti na onom beatifikacijskom saslušanju. Tata je bio pobožan
katolik, a znam da mi je i majka bila takva. Sjećam se kako smo sve troje
stajali svake nedjelje u crkvi, točni kao švicarski sat. Ja pripadam naraštaju
koji se udaljio od toga, iako povremeno odem na misu. Tata je pričao kako
su nam svima olakšali stvar. - Vi ljudi mislite da možete ići na veslanje,
moliti se samo nedjeljom ujutro i riješena stvar - rekao mi je. - E, pa nije.
Ryan Jenner obećao je svratiti i pogledati nalaze Michaela O'Keefea u
sedam sati. Sada je sedam. Na tu pomisao Monica je odjurila do malog
toaleta za osoblje i pogledala se u ogledalo.
Osim malo sjajila za usne i malo pudranja, Monica ničim drugim nije
dotjerivala svoje lice tijekom dana. Ali sada je otvorila svoj ormarić i
posegnula za maskarom i puderom za lice.
Još jedan dug dan, pomislila je. Vrijeme je da malo osvježim lice. Nakon
što je nanijela puder, odlučila je da slobodno može dodati i malo svijetlog
sjajila za oči. Potom se prisjetila Ryanove opaske kako voli vidjeti njezinu
raspuštenu kosu te je uklonila špangice koje su je pridržavale.
 Ovo je smiješno, rekla je samoj sebi. On dolazi pogledati povijest bolesti
Michaela O'Keefea, njegove nalaze magnetske rezonancije i CT-a mozga, a ja
si dopuštam ovakvo dotjerivanje za njega. Ali on je uistinu drag.
Tijekom vikenda vrtjela je u glavi sjećanje na večer u Ryanovu stanu.
Priznala si je da mu se uvijek divila kao kirurgu, ali nije mogla ni zamisliti
koliko topao i šarmantan može biti u društvu prijatelja. Jedva sam ga i
poznavala u Georgetownu, pomislila je. On je bio na zadnjoj godini kada sam
se ja tek upisala na medicinski fakultet. Uvijek je izgledao tako ozbiljan.
U sedam i dvadeset začulo se zvonce. - Žao mi je - stao se ispričavati
Ryan kada mu je otvorila vrata svog ureda.
- Upravo su to bile moje riječi pred vratima tvojega stana u petak -
prekinula ga je Monica. - Uđi. Spremno je sve što ti trebam pokazati. Sjećam
se da si mi rekao kako se spremaš poći u kazalište.
Položila je nalaze Michaela O'Keefea na stol u čekaonici. Dječje knjige
koje se ondje obično nalaze, sada su bile naslagane u kutu. Jenner je bacio
pogled na njih. - Dok sam bio dijete, doktor Seuss mi je bio omiljeni pisac -
rekao je. - A tebi?
- Stajao je visoko na mom popisu - složila se Monica. - A kako i ne bi? -
Dok je Jenner sjedio i uzimao nalaze, ona je povukla stolicu do radnog stola i
sjela nasuprot njemu te gledala kako iz džepa izvlači svoje naočale.
Pažljivo mu je promatrala lice dok je iščitavao nalaze magnetske
rezonancije i CT-a mozga. Smrtno ozbiljan izraz koji se pojavio dok je
promatrao jedan nalaz za drugim bio je upravo prizor koji je i očekivala
vidjeti. Naposljetku je spustio nalaze i pogledao Monica, ovo dijete je imalo
neizlječiv rak mozga i bilo mu je suđeno s ovakvim nalazima umrijeti
najkasnije za dvanaest mjeseci. Je li moguće da je dječak još uvijek živ?
- Magnetska rezonancija i nalazi napravljeni su prije četiri godine. Tek
sam otvorila svoju ordinaciju ovdje i možeš zamisliti koliko sam bila
izbezumljena. Michaelu su tada bile četiri godine. Počeo je imati napadaje i
roditelji su mislili kako se radi o epilepsiji. Ali možeš vidjeti što sam
pronašla. Sada pogledaj drugi nalaz. Tu su Michaelovi dijagnostički testovi
urađeni u protekle tri godine. Usput budi rečeno, radi se o jednom divnom
djetetu, odličnom učeniku i kapetanu svoje male bejzbolske momčadi.
Jenner je podignutih obrva otvorio drugi nalaz, pogledao njegov sadržaj,
provjerio još jednom nalaz po nalaz te ih naposljetku spustio. Jedan dugi
trenutak gledao je u Monicu prije nego što je progovorio.
- Postoji li ikakva mogućnost da se ovdje može govoriti o slučaju
spontanog povlačenja raka? - upitala je Monica.
- Ne. Nema govora o tome - odlučno je rekao Jenner. Monica je kimnula
glavom. - Budi oprezan. Mogao bi završiti na popisu svjedoka u
beatifikacijskom postupku.
Ryan Jenner je ustao. - Ako žele moje mišljenje, bit će mi drago da im ga
ponudim. Iz svega onoga što sam naučio i vidio kao liječnik i kirurg, pod
uvjetom da su ovo pravi nalazi Michaela O'Keefea, malom nije bilo suđeno
preživjeti. Sada se moram požuriti. Jedna će mlada dama biti jako
nezadovoljna ako ne stignem do kazališta u dogovoreno vrijeme.
U srijedu ujutro, nakon poduže rasprave sa samom sobom, Monica je
rekla Nan da je nazvala Oliviju Morrow te daju namjerava posjetiti nakon
svjedočenja u metuchenskom biskupskom uredu u New Jerseyu.
- Poznaje li ona vašu baku? - upitala je Nan u jednom dahu.
Monica je zastala, a zatim pažljivo odvagnula svoje riječi. - Tvrdi da
poznaje, ali iz glasa gospođice Morrow stekla sam dojam da je poprilično
stara. Suzdržavam se i od kakvog suda sve dok ju ne vidim.
Zašto nisam rekla Nan da je Olivia Morrow poznavala ne samo moju
rođenu baku nego i djeda? - zapitala se kasnije tog poslijepodneva dok je
ulazila u svoj šest godina star automobil kojim se imala odvesti u New
Jersey. Sigurno zbog toga što zvuči predobro da bi bilo istinito. A ako ih je
doista poznavala i može mi pričati o njima, počet ću vjerovati u čuda,
pomislila je dok se sporo probijala kroz gust promet u Četrnaestoj ulici
vozeći prema tunelu Lincoln.
Sat kasnije parkirala je svoj automobil ispred zgrade u kojoj je bio
smješten biskupski ured župe Metuchen. Poželjevši da je tisućama
kilometara udaljena od ovog mjesta, zastala je na prijamnom pultu prostranog
predvorja. Predstavila se i rekla: - Imam zakazan sastanak s velečasnim
Josephom Kellyjem.
Recepcionarka joj se osmjehnula. - Velečasni vas očekuje, doktorice.
Drugi kat, soba 1024.
Okrenuvši se, Monica je opazila kapelicu na lijevoj strani. Odvija li se tu
službena beatifikacijska svečanost, zanimalo ju je. Tijekom vikenda dosta je
čitala o tom postupku. U svemu tome osjeti se gotovo srednjovjekovni štih,
pomislila je. Ako je ono što sam pročitala točno, onda je velečasni Kelly
biskupski povjerenik koji i vodi cijeli postupak. S njim će biti još dvoje ljudi
za vrijeme ispitivanja. Jedan je povjerenik pravednosti, čiji je posao utvrditie
da se ne radi o nekim lažnim čudesima. Njega su običavali nazivati Đavoljim
odvjetnikom. Druga je osoba istražni zapisničar. Vjerujem da je njegov posao
da zabilježi moje svjedočanstvo. A pretpostavljam da ću započeti zaklinjući
se kako ću govoriti istinu i samo istinu.
Zanemarujući dizalo, odlučila se uspeti tapeciranim stubama. Vrata ureda
velečasnog Kellyja stajala su otvorena. Uhvatio je njezin pogled i mahnuo joj
ljubazno se osmjehujući. - Doktorice Farrell, uđite. Hvala vam što ste nam se
pridružili. - Još dok je govorio, hitro se ustao i požurio oko radnog stola da
se rukuje s njom.
Monicu se smjesta osjetila privučena njime. Bio je to čovjek u svojim
kasnim šezdesetima, s tamnom kosom, tek na poko-|em mjestu prošaranom
sjedinama, vitkog stasa i prodornih plavih očiju.
Kao što je i očekivala, još je dvoje ljudi sjedilo u prostranom uredu.
Jedan, mlađi svećenik, predstavio se kao velečasni David Fell. Bio je
slabašan čovjek u ranim četrdesetima s licem dječaka. Druga, možda desetak
godina starija od velečasnog Fella, bila je visoka žena kratke i kovrčave
kose. Predstavila joj se kao Laura Shearing. Monica je bila sigurna da je ona
zapisničarka.
Velečasni Kelly ponudio je Monici da sjedne. Još jednom joj je zahvalio
za dolazak, a potom upitao: - Znate li vi išta o sestri Catherine?
 - Ja naravno ne znam ništa osobno o njoj. Svjesna sam toga da je
osnovala nekoliko bolnica za djecu, tako da ju kao pedijatrica iznimno
poštujem - rekla je Monica, osjetivši se najednom mnogo ugodnije što ovo
neće biti ispitivanje o njezinoj vjeri ili nevjeri u čuda. - Znam da je bila
franjevačka redovnica te da se svaka od njezinih bolnica bavi nekim
posebnim vidom liječenja pacijenata s posebnim poteškoćama, na sličan
način kao i bolnica St. Jude koju je utemeljio Danny Thomas s ciljem
liječenja djece koja boluju od raka.
- To je sasvim točno - složio se Kelly. - A nakon njezine smrti prije
trideset tri godine mnogi su ljudi vjerovali da je ona bila živuća svetica među
nama. Mi isključivo istražujemo slučaj ozdravljenja malog O'Keefea, ali su
bezbrojni roditelji zvali ili pisali na biskupsku adresu da nam priopće kako
im se čini da je imala posebne iscjeliteljske moći jer su se mnoga teško
bolesna djeca oporavila u njezinoj blizini. - Velečasni Kelly je pogledao
velečasnog Fella - Davide, hoćeš li ti preuzeti riječ?
Spremni smiješak Davida Fella dao je tračak vedrine njegovu ukočenom
ponašanju. - Doktorice Farrell, dopustite mi da vam predstavim kratak
sažetak jednog slučaja koji se upravo proučava u Rimu. Thomas Cooke bio
je kardinal i newyorški nadbiskup. Umro je prije dvadeset pet godina. Jeste li
možda čuli za njega?
- Jesam. Moj je otac obožavao New York - rekla je Monica. - Nakon
smrti moje majke, kada je meni bilo deset godina, on i ja znali smo ići na
Manhattan i provoditi vikende posjećujući kazališta i muzeje. Nikada ne
bismo propustili kardinalove mise u katedrali St. Patrick nedjeljom ujutro.
Sjećam se kako sam ondje viđala kardinala O'Connora. Znam da je to bilo
nakon smrti kardinala Cooka.
Fell je kimnuo glavom. - Bio je to čovjek kojeg je voljelo mnoštvo ljudi.
Poznavati ga značilo je osjetiti blagoslov u samoj njegovoj prisutnosti. Nakon
smrti kardinala Cooka tisuće su ljudi upućivale biskupiji svoja pisma o
njemu, o njegovoj dobroti, njegovoj ljubaznosti te kako je sve to utjecalo na
njihove živote. Jedno od pisama koje bi vas moglo zanimati stiglo je od
predsjednika i Nancy Reagan.
 Ali oni nisu katolici - rekla je Monica.
Mnoga su pisma stizala od ljudi koji nisu katolici, a pripadali su
najrazličitijim vidovima života. Ljudima nije poznato to da se predsjednik
Reagan, kada su pucali u njega, nalazio mnogo bliže smrti od onoga što se
tvrdilo u vijestima koje su odaslane u javnost. Michael Deaver, državni tajnik
predsjednika Reagana, pitao ga je želi li porazgovarati s duhovnim
savjetnikom. Predsjednik je htio da kardinal Cooke doleti u Washington i on
je proveo dva i pol sata uz Reaganovu postelju.
Fell je nastavio. - Istraga o slučaju kardinala Cooka postupak je koji traje
već godinama. Više od dvadeset dvije tisuće dokumenata, pisama, pisanih
svjedočanstava i njegovih osobnih zapisa uzeto je na razmatranje. I njemu se,
poput sestre Catherine, pripisuje čudo spašavanja života umirućem djetetu.
- Morate shvatiti koje je moje zalede - rekla je Monica pažljivo birajući
svoje riječi. - Nije da ja ne vjerujem u mogućnost božanske intervencije, ali
kao liječnica nastojim potražiti druge razloge zbog kojih je ovo dijete,
Michael O'Keefe, doživjelo spontano povlačenje raka. Dat ću vam primjer.
Osoba s dvojnim poremećajem identiteta, ili osoba s višestrukom osobnošću
kako se to nekada nazivalo, može pjevati poput slavuja u jednom od vidova
svoje ličnosti, a u nekom drugom biti gluha kao top. Imamo primjere ljudi
kojima trebaju naočale dok su jedna osoba, a dok su druga, imaju vid poput
jastreba. Kao znanstvenica još uvijek tražim objašnjenje za povlačenje ili
izlječenje zloćudnog tumora na mozgu Michaela O'Keefea.
- Kada smo vas pozvali, spremno ste posvjedočili o odgovoru
Michaelove majke kada ste rekli njoj i njegovu ocu da je maleni smrtno
bolestan?
- Nakon poticanja gospodina i gospode O'Keefe da potraže druga
mišljenja kvalificiranih stručnjaka, molila sam ih da ne izlažu Michaela
lažnim obećanjima o izlječenju. Rekla sam im kako sam sigurna da će
liječnici u Cincinnatiju potvrditi moju dijagnozu te da nakon toga trebaju
odvesti Michaela kući i uživati s njim u toj jednoj godini života koja mu je
još preostala.
- I što su roditelji odgovorili na to?
 - Michaelov se otac zamalo srušio. Njegova me majka pogledala i rekla
mi: »Moj sin neće umrijeti. Pokrenut ću molitveni krug upućen zagovoru
sestre Catherine i on će ozdraviti.«
Velečasni Fell i Kelly su se pogledali. - Doktorice Farrell, morat ćete se
zakleti na svoje svjedočanstvo i tada ste slobodni - rekao je velečasni Kelly.
- Ovo što ste nam upravo rekli od ključnog je značaja za daljnji tijek
postupka.
- Rado ću svjedočiti pod zakletvom - rekla je tiho Monica. - Nije li to
smiješno, promišljala je. Hipokratova zakletva je jedina koju sam dosad
polagala. Riječi Hipokratove zakletve proletjele su joj kroz glavu: »... nekim
pacijentima, iako ste svjesni da se nalaze u opasnom stanju, poboljšajte
zdravlje jednostavno pomoću njihova zadovoljstva dobrotom liječnika.«
Naposljetku se pitam je li se Michael O'Keefe oporavio zbog dobrote
liječnika, to jest mene, ili zbog upletanja preminule franjevačke redovnice,
sestre Catherine, koja je provela svoj život u brizi za djecu s poteškoćama?
Michaelova majka imala je puno povjerenje u to da sestra Catherine neće
dopustiti da iskusi patnju zbog gubitka jedinog djeteta.
Ta je misao pratila Monicu dok je ponavljala svoje svjedočanstvo pod
svetom zakletvom.
 23. Poglavlje
Dvoetažni stan Gregoryja Gannona nalazio se u jednoj od zgrada muzeja
Milja, nazvanog tako zbog njegove blizine Petoj aveniji i muzeju
Metropolitan, kao i Guggenheimu te drugim muzejima i galerijama. Uživao je
i u terasi s koje su se mogle vidjeti sve četiri strane Manhattana, sa
zadivljujućim pogledom na najpoznatiji otok na svijetu.
Prije osam godina, kada se drugi put oženio, živio je u obližnjoj zgradi na
uglu, u udobnom stanu s dvanaest prostorija u kojem još uvijek stanuje
njegova prva supruga Caroline. Njegova su dva sina odrasla ondje. Aidan je
postao pravnik koji radi kao javni pravobranitelj u uredu manhattanskoga
Društva za pravne savjete. Drugi sin William radi kao učitelj, a nakon
magisterija iz sociologije prijavio se za dobrovoljni rad u jednoj školi koja je
smještena u siromašnijem dijelu grada. Nakon razvoda nijedan od njih nije
poželio održavati ikakve veze s Gregom. - Izjavio si u medijima da ćeš se
razvesti od mame i oženiti se s Pamelom dok majka još uopće nije ni imala
pojma da švrljaš naokolo - rekao mu je Aidan. - Pa, dobro za tebe. Sada si s
Pamelom. Citirali su te kako si rekao da »sada prvi put u životu znaš što je
prava sreća«. Onda zaboravi na nas. Ne trebaš nas, niti mi trebamo tebe.
Dečki su sada u svojim kasnim dvadesetima. Povremeno bi Greg, kada bi
se odlučio prošetati do ureda, naletio na jednog od svojih sinova koji su išli u
posjet majci. Greg je nerado priznavao samom sebi kako se uvijek odlučuje
na šetnju pokraj Carolinine zgrade ne bi li tako imao priliku susresti se sa
sinovima. Ali ako bi se kojim slučajem i vidjeli, nijedan mu sin ne bi uzvratio
pozdrav.
Povremeno bi, na svoje zadovoljstvo, s ulice vidio Caroline u njezinoj
sobi. Čuo je kako njezina veza s Guyom Weatherhillom, direktorom
međunarodne konstruktorske tvrtke specijalizirane za gradnju cesta i
mostova, postala ozbiljna. Weatherhill je bio udovac i, sudeći po onome što
je Greg o njemu načuo, veoma valjan građanin. Nadam se da je to doista tako
- za Carolinino dobro. Zavrijedila je nekog dobrog tipa. A od mene je dobila
dovoljno u brakorazvodnoj parnici, uvijek se podsjećao Greg u svoju vlastitu
obranu.
Sve je to prolazilo kroz Gregovu glavu dok je sjedio u svojoj kućnoj
knjižnici, točio si votku i kroz prozor terase gledao kako se nebo zaodijeva u
ranu večer.
Koliko će dobiti od ovoga stana, pitao se. Prije osam godina, kada smo se
Pamela i ja vjenčali, platio sam osamnaest milijuna za njega. Ali tada ga je
Pamela gotovo uništila, pa sam morao dodati još osam milijuna za obnovu.
Ne vjerujem da ću, s obzirom na ovo današnje tržište, dobiti dvadeset šest
milijuna. Ali kako mogu doći Pam pred oči i reći joj da moram pokriti
gubitke ili sam gotov?
Pratila me sreća s povjerljivim informacijama koje su mi davane. Nisam
trgovao ničim što bi moglo izgledati sumnjivo sve do prije nekoliko godina
kada sam postao previše pohlepan. Današnji poslovni ručak protekao je
izvrsno. Ovaj je tip uvijek dobro živio, ali ga je njegov korporativni fond
držao na lancu. Sada kad mu je majka umrla, želi uložiti svoje nasljedstvo i
time si zaraditi ozbiljne novce. Čuo je izvrsne stvari o meni, a mnogi njegovi
prijatelji moji su klijenti. Ako mi povjeri svoj bankovni kapital, moći ću se
održati na površini dok ponovo ne odigram par vrhunskih poteza.
Zaklada. Svatko zna kako je povrat novca od ulaganja potpuno zakazao.
Patenti su istekli i novac od njih više ne pritječe. Već godinama ne pritječe.
Poletjeli smo previsoko, razmišljao je. Ja sam se poslužio novcima iz
takozvanih dobrotvornih fondova kojima nikada i nije bilo suđeno ugledati
svjetlo dana. Peterovi kazališni polozi su u najmanju ruku dvojbeni i pod
pažljivom prismotrom. Barem nam Clay kao kardiolog te Doug, kralj
psihijatrijskih istraživanja, osvjetlavaju obraz uključujući nas u dobrotvorne
akcije.
Moram uzeti novaca iz zaklade, mnogo novca. Ali njih ondje jednostavno
nema.
- Greg?
Zavodnički glas koji ga je uzbudio čim ju je ugledao i ovog je puta
očarao Grega Gannona. - Ovdje sam - povikao je.
- Skrivaš se u toj velikoj kožnoj fotelji - rekla mu je žena zadirkujućim
tonom. - Ne skrivaš se valjda od mene, zar ne?
Greg Gannon osjetio je njezine ruke kako mu klize po leđima i ovijaju se
oko njegova vrata. Izvanredni i vrtoglavo skupi parfem koji je Pamela uvijek
nosila polako i nježno mu se uvlačio u nosnice. Mogao si je predstaviti
njezinu zapanjujuću ljepotu a da je i ne pogleda. Ne događa se rijetko da je
ljudi zamijene za Catherine Zeta-Jones.
S iznimno snažnim naletom snage volje otjerao je od sebe demone koji su
ga upozoravali kako ne može riješiti svoje financijske probleme te da ga,
poput mnogih prije njega, očekuje odsluženje zatvorske kazne. Pružio je ruke
i obgrlio Pamelu oko ramena. - Da se ja skrivam od tebe? Nikad. Pam, ti me
voliš, zar ne?
- Glupo, glupo pitanje.
- Što bilo da bilo, nećeš me nikada napustiti, je li tako? Pamela Gannon
zahihotala je na ovu opasku. - Zašto bih ja ikada napustila najvelikodušnijeg
čovjeka na čitavom ovom svijetu?
 24. Poglavlje
U srijedu navečer u šest sati Kristina Johnson nazvala je svoju majku.
- Mama, ne znam što mi je činiti. Gospođica Carter nije došla kući sinoć i
ne odgovara na mobitel. Još uvijek sam ovdje sama s djetetom.
- Za boga miloga, pa to je ludo. Danas ti je slobodan dan. Što ta žena
misli tko je ona?
- Prošlog je tjedna ostala vani jednu večer, ali se vratila ujutro. Nikada
mi se nije javljala ovoliko dugo. A brinem se i za Sally. Uhvatio ju je neki
lagani hripavac. - Kristina je pogledala Sally koja je mirno sjedila na sagu s
lutkom u krilu.
- Zar je ne držiš podalje od onog psa?
- Pokušavam, ali Sally obožava psa, a i on nju. Problem je što se Labs
sada linja, a liječnica je upozorila njezinu majku da je Sally alergična na
životinje.
- Renée Carter ne bi smjela držati kućne ljubimce kada zna da će joj se
od toga dijete razboljeti. A i ona mi je neka majka, da ti i to kažem.
Umorna, Kristina si je mogla predočiti majku kako se zagrijava za
iznošenje tvrdnje da je posao dadilje težak, jako težak rad te da je trebala
završiti školu za medicinske sestre. Tada ne bi bila ostavljena na milost i
nemilost razmaženim bogatim ženama kojima dijete služi samo za to da se
povremeno prošeću s njim kroz Central Park te da ih potom fotograf iz New
York Posta uslika zajedno.
Kristina je zaustavila provalu majčinih riječi i prije nego što je započela. -
Mama, ja sam te nazvala samo da ti kažem kako neću dolaziti kući večeras.
Moraš priznati jednu stvar, a to je da mi je gospođica Carter udvostručila
plaću zato što ostajem preko čitavog tjedna. Sigurna sam da će uskoro stići.
- Jesi li pokušala nazvati neke od njezinih prijatelja?
Kristina je zastala. - Nazvala sam dvoje za koje sam sigurna kako se
stalno viđa s njima.
- I što su rekli?
- Jedna od njih nasmijala se i rekla: »To ti je Renée. Sigurno se zakvačila
za nekog novog tipa.« Druga mi je samo rekla to da nema pojma gdje se ona
nalazi.
- Pa, onda ne možeš bogzna što napraviti osim pričekati da dođe. Znaš li s
kim se imala susresti kada je jučer navečer izašla?
- Ne, ali bila je sjajno raspoložena.
- U redu, ali želim da ozbiljno razmisliš o napuštanju tog posla. I još
nešto, obrati pažnju na to dijete. Ako ju uhvati hripavac, uzmi inhalator. A
ako joj se stanje pogorša, nemoj ništa riskirati. Nazovi liječnika. Imaš li
njegov telefonski broj?
- Imam. Doktorica Farrell zvala je nekoliko puta da provjeri u kakvom je
stanju. Svaki put kad me nazove, uvijek mi ponovi svoj broj mobitela.
- U redu. Ostavi neka stvari zasad stoje kakve jesu. Ali ako se ta žena do
sutra ne vrati, možda bi bilo najbolje da nazoveš policiju.
- Sigurna sam da će se vratiti. Majko, čujemo se.
Kristina je s uzdahom položila telefon na kolijevku. Zvala je iz Sallyne
sobe, jedinog mjesta na kojem je uspjela spriječiti psa da uđe. Bila je to
velika soba s dekoriranim bijelim opletenim komadima namještaja. Sag je bio
u ružičastim i bijelim uzorcima. Zidovi su bili maštovito obojeni u likove iz
dječjih pjesmica. Prozorski okvir obojen je u ružičasto, a preko njega
postavljene su bijele zavjese kroz koje se moglo i proviriti. Red polica
nasuprot kolijevci bio je prepun igračaka i dječjih knjiga. Kada je Kristina
prvi put vidjela sobu, pohvalila je Renée Carter i njezin ukus, na što je ova
odgovorila: - Mora biti lijepo. Dekorator mi je naplatio čitavo bogatstvo za
ovo.
Sally je jedva okusila večeru. Započela se igrati s lutkama, ali je sada, na
Kristininu zabrinutost, otpuzala do svoje kolijevke, povukla dekicu sa sebe i
sjela na pod.
 Opet će se razboljeti, pomislila je Kristina. Dat ću joj inhalator i spavati
na sofi skupa s njom. Ako joj ne bude bolje ujutro, došla njezina majka ili ne,
nazvat ću doktoricu Farrell. Sigurna sam da će gospođica Carter biti bijesna.
Moram priznati doktorici kako nije bila ovdje, ali nije me briga.
Kristina je prošetala preko sobe, sagnula se i podigla uspavano dijete. -
Jadna mala - rekla je - nije ti se sreća nasmiješila kada ti je dala ovu
bijednicu za majku.
 25. Poglavlje
Monica se nadala kako će uspjeti doći do kuće i osvježiti se prije susreta
s Olivijom Morrow. Bilo bi to sve u zadnji trenutak, odlučila je dok se vozila
natrag kroz tunel Lincoln. Radije ću se pojaviti u njezinoj četvrti ranije negoli
ju pustiti da me čeka. Očito joj nije dobro.
Tvrdi da je poznavala moju baku i djeda, tatinu pravu majku i oca. Kako
je to moguće? Tatina prava majka učinila je sve kako bi skrila svoj identitet.
Ime Farrellovih stoji u zapisniku rođenih u irskoj bolnici kao ime roditelja.
Što je Olivia Morrow mislila kada je rekla da mi želi sve ispričati prije nego
što bude prekasno? Prekasno za što? Je li toliko teško bolesna da zapravo
umire? Da se nije obratila Tonyju Garciji s onom opaskom dok ju je vozio,
možda nikada ne bih stupila u kontakt s njom. Bi li se ona meni ikada javila?
Dvadeset minuta prije pet toga poslijepodneva, nakon što je parkirala
automobil u obližnjoj garaži, Monica je stupila u predvorje zgrade Schwab.
Na pultu je rekla svoje ime. - Imam sastanak s gospođicom Morrow u pet
sati - objasnila je. - Malo sam uranila, pa ću pričekati prije nego što je
obavijestite da sam stigla.
- Svakako, gospođice.
Tih dvadeset minuta prolazilo joj je kao sati prije nego što se Monica
ponovo pojavila za pultom. - Molim vas, možete li je sada nazvati? Kažite joj
da je doktorica Farrell ovdje.
Njezino očekivanje dosegnulo je krajnju točku strpljenja i Monica je
gledala kako službenik na pultu bira broj. Vidjela je na njegovu licu izraz
koji je jasno upućivao na problem. Tada je prekinuo vezu, ponovo birao broj
i čekao nekoliko dugih minuta prije nego što je poklopio slušalicu.
- Ne odgovara - rekao je izravno. - Možda se pojavio neki problem.
Siguran sam da gospođica Morrow danas nije izlazila. Ne osjeća se dobro, a
kada se jučer vratila, izgledala je preumorna da odšeta do dizala. Ovdje je
broj njezina liječnika. Nazvat ću ga. Kolega koji radi noću rekao mi je da ju
je on sinoć posjetio.
- Ja sam liječnica - izustila je brzo Monica. - Ako mislite da se radi o
nekim medicinskim tegobama, vrijeme je onda od ključnog značaja.
- Nazvat ću doktora Hadleya, pa ako se on slaže, otići ćemo zajedno do
njezina stana.
Monica je s mučnim nestrpljenjem čekala dok je službenik nazivao
Hadleya. Nije bio u svom uredu, ali se javio na mobitel. Iz službenikovih je
riječi mogla razabrati da je bio sažet u objašnjenju situacije. Naposljetku je
poklopio slušalicu. - Doktor Hadley je rekao da će nastojati stići što prije, ali
mi je rekao da vas odmah uvedem u stan gospođice Morrow te da provalimo
ako je na vratima postavljen zasun.
Kada je službenik stavio nadzornikov ključ u bravu, začuo se škljocaj, a
kada je okrenuo kvaku, vrata su se otvorila. Zasun na vratima stana u kojem
je Olivia Morrow proživjela više od pola svog života nije bio stavljen. -
Siguran sam da nije izlazila - ponovio je službenik. - Doktor Hadley je sinoć
bio ovdje. Ako je ona u krevetu, sigurno se nije htjela gnjaviti ustajanjem da
povuče zasun za njim kada je odlazio.
Svjetla nisu bila upaljena, ali ulazilo je dovoljnog prirodnog svjetla sa
zapada tako da je Monica mogla promotriti uredan dnevni boravak,
blagovaonicu, otvorena vrata koja su vodila do kuhinje, a zatim se požurila
niz hodnik da sustigne službenika. - Njezina spavaonica je na kraju - rekao
je. - Vrata do radne sobe.
Zaustavio se i pokucao na zatvorena vrata spavaonice, a zatim ih je
neodlučno otvorio i ušao u sobu. Monica je s vrata mogla vidjeti malu figuru
čija je glava ležala na podignutom jastuku, a ostatak tijela pod plahtama.
- Gospođice Morrow - rekao je službenik - ja sam, Henry. Svratili smo da
vidimo kako ste. Doktor se zabrinuo da biste ga mogli zatrebati.
- Upalite svjetlo - naredila je Monica.
- Oh, svakako doktorice, svakako - Henry je počeo zamuckivati.
Čim su stropne svjetiljke obasjale sobu, Monica je brzo dotrčala do
kreveta i bacila pogled na voštano lice te primijetila kako je zubalo stajalo
ukočeno za donjom usnicom, a oči bile djelomice otvorene. Satima je mrtva,
pomislila je. Već je nastupila i mrtvačka ukočenost. Oh, Bože, da sam ju
barem nazvala ranije. Hoću li sada ikada doznati o svojim pravim
srodnicima?
- Henry, nazovite policiju - naredila je. - Obavezno se mora prijaviti smrt
kada netko umre sam. Pričekat ću ovdje dok ne dođe njezin osobni liječnik.
On je taj koji mora potpisati smrtovnicu.
- Da, gospođo, da. Hvala vam. Nazvat ću od dolje. - Bilo je očito kako se
Henryu nije stajalo pokraj mrtvog tijela.
U kutu sobe stajala je jedna stolica. Monica ju je privukla i sjela pokraj
mrtvog tijela žene koju je tako žarko željela upoznati. Očigledno je Olivia
Morrow bila teško bolesna. Izgledala je gotovo isušena. Je li uopće nešto
znala o meni, pitala se Monica, ili je to sve bila greška. Sada to vjerojatno
nikada neću saznati.
Petnaest minuta kasnije doktor Clay Hadley nahrupio je u sobu. Sklonio
je plahte i podigao ruku Olivije Morrow, a zatim ju nježno položio natrag i
ponovo pokrio plahtom. - Bio sam ovdje sinoć - rekao je hrapavim glasom
Monici. - Preklinjao sam Oliviju da je odvezem u bolnicu ili starački dom
kako ne bi umrla sama. Bila je nepopustljiva u pogledu toga da smrt dočeka
u svom krevetu. Doktorice, jeste liju dugo poznavali?
- Nikada je nisam upoznala. Trebale smo se susresti večeras. - Njezin je
glas bio mek. - Moj je otac posvojeno dijete, a gospođica Morrow je tvrdila
kako je poznavala moju pravu baku i djeda te mi je željela o njima pričati. Je
li me ikada spomenula pred vama?
Hadley je odmahnuo glavom.
- Doktorice Farrell, nemojte uzimati previše ozbiljno to što vam je Olivia
rekla. Proteklih je nekoliko tjedana, otkad sam joj rekao kako je teško
bolesna, počela halucinirati. Jadna žena nije imala nikoga od svoje obitelji i
počela je zamišljati da je svatko koga je vidjela ili čula u nekom srodstvu s
njom.
- Shvaćam. Iskreno govoreći, i mislila sam da bi se o tome moglo raditi.
Mislim da je bolje da ostanem dok ne stigne policija jer sam bila ovdje sa
službenikom kada smo pronašli tijelo. Vjerojatno će zatražiti pismenu izjavu
od mene.
- Zašto ne bismo pričekali u dnevnom boravku? - predložio je Hadley.
S posljednjim pogledom na krevet u kojem je ležala Olivia Morrow,
Monica je napustila sobu. AH dok je šetala hodnikom, imala je neki tegoban
osjećaj kako nešto nije u redu, kako je nešto krivo.
Možda sam ja ona koja ludi, pomislila je. Vjerojatno ne shvaćam koliko
sam računala na to da mi Olivia Morrow može nešto reći o mom podrijetlu.
Tako sam očajnički razočarana.
Sjedeći u dnevnom boravku koji je bio spomen izvanredno dobra ukusa
Olivije Morrow, Monicu je nastavio proganjati osjećaj kako joj je
promaknulo nešto bitno, nešto loše o smrti žene koju nikada u svom životu
nije upoznala.
Ali što?
 26. Poglavlje
U četvrtak ujutro Doug Langdon nazvao je Sammyja Barbera. Itekako
svjestan činjenice da će ono što namjerava reći možda biti snimano, govorio
je kratko i nastojao prikriti svoj glas. - Pristajem na uvjete vaše isplate.
- Oh, Dougie, opusti se - rekao mu je Sammy. - Ne snimam te više. Imam
sve što mi je potrebno u slučaju da uvjeti ne budu zadovoljavajući. Imaš
novac u gotovini, zar ne?
- Da - Langdonu je izletjelo.
- Evo kako sam ja to zamislio. Obojica imamo po jedan veliki crni
kovčeg, jedan od onih na kotačiće. Susrest ćemo se na parkiralištu naše
omiljene zalogajnice u Queensu. Parkirat ćemo se jedan do drugoga i
razmijeniti kovčege. Nećemo se gnjaviti s pauzom za kavu iako im nije,
koliko seja sjećam, nimalo loša. Jesmo se dogovorili?
- Kada želiš da se sastanemo?
- Dougie, ne zvučiš mi kao sretan čovjek. Želim da budeš sretan. Što
prije, to bolje. Što kažeš na danas poslijepodne, možda oko tri? Tada je sve
mirno, a šef noćnog kluba želi da dođem na posao ranije navečer. Neke su
nam važne zvijezde rezervirale stolove večeras, a ja sam njegov adut kada ih
kreteni počnu gnjaviti.
- Siguran sam da jesi. Danas poslijepodne u tri sata na parkiralištu
zalogajnice. - Douglas Langdon se više nije trudio prikriti svoj glas. Ako
Sammy Barber uzme novac i ne ispoštuje dogovor, on sam ne može učiniti
ništa oko toga. Osim, pomislio je turobno, pronaći nekoga da se pobrine za
Sammyja, ali ako već dođe do toga, svakako će se pobrinuti da Sammyjeva
smrt ni na koji način ne dođe u vezu s njim.
A opet, mislim da će po primitku novca ipak izvršiti pogodbu, pomislio je
Langdon dok je sjedio u uredu i čekao Robertu Waters, prvu pacijenticu tog
dana, jednu od onih koje uvijek kronično kasne. Uostalom, to ga nije
zabrinjavalo. Uvijek bi ju zaustavio točno u trenutku isteka jednog sata koji
joj je bio na raspolaganju, pa makar i da je sjedila na kauču samo petnaestak
minuta. Na njezine bi prigovore odgovarao: - Ne mogu pustiti mog idućeg
pacijenta da čeka. Ne bi bilo pošteno. Razmislite o tome. Jedan od uzroka
vaše problematične veze sa suprugom jest i taj što ga izluđujete svojim
stalnim kašnjenjima te ga, posljedično tome, tjerate da i on sramotno kasni na
vaše zajedničke dogovore.
Bože, kako mu se gadila ta žena!
Istinu govoreći, svi su mu se zgadili. Samo oprezno, upozorio je samog
sebe. Postaješ pretjerano otresit s Beatrice, koja je na kraju krajeva dobra
tajnica, a nema sumnje da je gorjela od znatiželje kada se Sammy pojavio
ovdje.
Telefon je zazvonio. Trenutak potom Beatrice je najavila: - Gospodine,
zove vas doktor Hadley.
- Hvala, Beatrice - Doug se potrudio da unese malo topline u svoj glas.
Ton mu se promijenio nakon što je čuo završni klik njezina poziva. - Pokušao
sam te dobiti sinoć. Zašto nisi odgovarao na pozive?
- Zato što sam bio smožden - odgovorio je Clay Hadley podrhtavajućim
glasom. - Ja sam liječnik. Spašavam živote. Jedno je pričati o ubojstvu
nekoga. Sasvim je druga stvar ugušiti ženu koja mi je bila pacijentica
jastukom preko glave.
Ne mogavši povjerovati u to što je čuo, Doug Langdon začuo je
nedvojben zvuk jecanja s druge strane linije. Da Beatrice nije odmah
prekinula, čula bi cijelu priču, pomislio je izbezumljeno. Htio je povikati
Hadleyu da začepi, ali je zatim progutao knedlu u grlu i staloženo rekao: -
Clay, saberi se. U najboljem slučaju Oliviji Morrow bilo je preostalo tek
nekoliko dana života. Ukidanjem tih nekoliko dana spasio si se od toga da
ostatak svog života provedeš u zatvoru. Ozbiljno si mislio kada si mi rekao
da je mislila ispričati Monici Farrell o bogatstvu Alexa i Gannonovih?
- Doug, Monica Farrell bila je u Olivijinu stanu kada sam se sinoć vratio
tamo. Bila je u spavaonici i sjedila pokraj Olivijina kreveta. Ona je liječnica.
Možda je nešto primijetila.
 - Na primjer?
Langdon je pričekao. Hadley je prestao jecati, ali se u njegovu glasu
moglo začuti oklijevanje kada je rekao: - Ne znam. Vjerojatno sam samo
nervozan od svega. Žao mi je. Doći ću k sebi.
- Clay - progovorio je Langdon pokušavajući zadržati umirujući ton -
moraš doći k sebi, za svoje i moje dobro. Razmisli malo o novcu koji imaš na
švicarskom bankovnom računu i životu kakav s njim možeš provesti. I
razmisli što nam se može dogoditi ako se ne sabereš.
- Razumijem. Razumijem. Bit ću u redu. Obećavam. Langdon je začuo
zvonjavu drugog telefona. Obrisao je rupčićem znoj s čela i ruku.
Prihvatio je poziv. - Doktore, stigla je gospoda Waters - najavila je
Beatrice - i jako je radosna. Zatražila je od mene da vam odmah posebno
istaknem kako je danas zakasnila samo četiri minute. Kaže kako zna da će
vam time uljepšati dan.
 27. Poglavlje
Andrew i Sarah Winkler proživjeli su čitav svoj bračni život u udobnom
stanu na križanju avenije York i Sedamdesetdevete ulice na Manhattanu,
udaljeni jednu četvrt od East Rivera. Kako nisu imali djece, nikada nisu
pomišljali na selidbu u predgrađe. - Bože sačuvaj - Andrew bi znao reći -
kada na cesti vidim gomilu lišća, radije bih da to ostave nekom drugom. -
Andrew, umirovljeni računovođa, i Sarah, umirovljena knjižničarka, bili su
savršeno zadovoljni svojim životnim stilom. Često bi znali provoditi večeri u
Lincoln Centeru ili pohađati predavanja u Devedesetdrugoj ulici. Jednom
mjesečno priuštili bi si predstavu na Broadwayu.
Šetnja nakon doručka ustalila im se kao svakodnevna navika. Nikada
nisu zaobišli tu zajedničku obvezu, osim ako vrijeme ne bi bilo iznimno loše.
- Magla je u redu, ali ne i pljusak - Sarah bi objašnjavala svojim prijateljima.
- Hladnoća je u redu, ali ne ispod minus sedam, sparina isto može, ali ne ako
temperatura skoči iznad trideset dva stupnja. Ne želimo se prilijepiti za kauč,
ali ne želimo ni umrijeti od ozeblina ili toplotnog udara.
Ponekad bi odšetali do Central Parka. Nekim drugim danom izabrali bi
pješačku stazu uz East River. Ovog su se četvrtka ujutro odlučili za šetnju uz
rijeku i uputili se na nju u svojim jaknama čije su im se boje slagale.
Tijekom noći je neočekivano kišilo i Sarah je uputila primjedbu Andrewu
kako meteorolozi nikada ništa ne pogode te da se čudi zašto ih toliko plaćaju
da samo stoje pred kamerama i upiru prstom na mapu i mašu rukama
pokazujući smjerove vjetra. - U pedeset posto slučajeva kada kažu da postoji
mogućnost kiše, da samo otvore prozor, već bi pokisli - komentirala je dok
su se približavali području palače Gracie, službenog sjedišta newyorškoga
gradonačelnika. - Ali barem se ujutro lijepo razvedrilo.
Prekinula je svoj komentar o nesnosnoj nepredvidljivosti meteorologa
tako što je iznenada zgrabila suprugovu ruku. - Andrew, pogledaj! Pogledaj! -
Prolazili su pokraj jedne klupe na stazi. Ispod nje je djelomice provirivala
velika vreća za smeće, jedna od onih kakve se koriste na gradilištima. Iz
vreće je virilo žensko stopalo sa štiklom koja je labavo visjela na njemu.
- Oh, Bože moj, Bože moj... - zajecala je Sarah.
Andrew je dohvatio mobitel iz džepa svoje jakne i nazvao hitnu pomoć.
 28. Poglavlje
U četvrtak ujutro Monica je otišla rano do bolnice nakon gotovo besane
noći. Negdje oko tri popodne pokušala je primiriti osjećaj razočaranja zbog
smrti Olivije Morrow obećavši si da će u slučaju potrebe unajmiti i detektiva
ne bi li istražila moguću vezu Olivije Morrow s njezinom bakom i djedom po
krvi.
Ali unatoč tome proganjao ju je osjećaj propuštene prilike. Cijelu stvar
nije nimalo olakšao Ryan Jenner kada ju je potražio na pedijatrijskom katu. -
Monica, kako je prošao intervju u biskupskom uredu? - upitao ju je.
- Onako kako sam i očekivala. Ja sam govorila o mogućnosti spontanog
povlačenja raka, a oni su pričali o čudima. - Dok je pričala, Monica si je
nerado priznala koliko uživa biti u blizini Ryana Jennera, kako bi na trenutak
oživjela onaj osjećaj kada je u petak navečer sjedila pokraj njega u restoranu
dok su im se ramena dodirivala za prepunim stolom.
- Bit ću iskren, Monica, ne mogu izbiti nalaze Michaela O'Keefea iz
glave. Uključeno je sve, od prvog CT-a mozga za koji si ti naredila da se
obavi, preko magnetske rezonancije do CT-ova mozga godinu dana kasnije
koji pokazuju potpuno povlačenje zloćudnog tumora, zar ne?
- Svakako. Sve je tu.
- Hoćeš li mi posuditi nalaze na nekoliko dana? Stvarno ih želim proučiti.
Još mi je teško povjerovati u ono što sam vidio.
- To je bila i moja reakcija. Nakon što su liječnici u Cincinnatiju potvrdili
moju dijagnozu, O'Keefeovi su odveli Michaela kući. Povremeno bih ih
nazivala, a oni su mi govorili kako se dobro drži. U početku je još imao
napadaje, a zatim su se preselili u Mamaroneck i prestali dolaziti u moj ured.
Gospoda O'Keefe željela je prestati s medicinskim pretragama, čak i s
magnetskom rezonancijom, zbog toga što je sve to plašilo Michaela. Ali kada
mi ga je konačno dovela, znala sam da preda mnom stoji zdrav dječak, a to
su potvrdili i testovi.
 - Onda je u redu ako posudim nalaze? Mogu doći u tvoj ured kasnije
poslijepodne po njih. I svakako ću biti točan.
- U redu. Ja ću biti ondje do šest. - Kada se Ryan uputio prema vratima,
upitala ga je: - Kako je bilo u kazalištu?
Zastao je i okrenuo se. - Odlično. Gledali smo »Naš grad«. To mi je
oduvijek bila jedna od najomiljenijih drama.
- Glumila sam ulogu Emily kada sam bila srednjoškolka. - Zašto ja sve
ovo govorim Ryanu, upitala se Monica. Je li to zbog toga što želim produžiti
ovaj razgovor?
Ryan se nasmijao. - Pa, drago mi je da si glumila, mene još uvijek steže u
grlu ono pri kraju, kada se George baca na Emilyn grob. - Kada se ponovo
uputio prema vratima, uputio joj je jedan hitri smiješak za koji je znala da će
uskoro biti zamijenjen njegovim uobičajeno ozbiljnim izrazom lica.
Stajala je iza pulta medicinskih sestara. Okrenula se. Rita Greenberg
sjedila je iza pulta i očima pratila Ryana koji je odlazio.
- Baš je zgodan, doktorice, zar ne? - uzdahnula je Rita - Zrači tolikim
autoritetom, a opet izgleda pomalo stidljiv.
- Hm... - odgovorila je Monica suzdržano.
- Mislim da mu se sviđate. Ovo je već drugi put od jutros kako je dolazio
po vas.
Bože dragi, pomislila je Monica. Samo mi to još treba, da mi medicinske
sestre počnu širiti priče o uredskoj romansi. - Doktor Jenner želi pogledati
nalaze jednog od mojih pacijenata - rekla je odrješito.
Bilo je jasno kako je Rita shvatila prešutan prijekor. - Naravno, doktorice
- rekla je podjednako odrješitim glasom.
- Gotova sam za danas. U slučaju potrebe znaš gdje sam - rekla je
Monica i osjetila kako joj u džepu jakne vibrira mobitel.
Zvala je Kristina Johnson. - Doktorice - rekla je uplašenim glasom - u
taksiju sam na putu do bolnice. Sally je jako, jako bolesna.
- Koliko dugo je bolesna? - izlanula je Monica svoje pitanje.
 - Negdje od jučer. Uhvatio ju je hripavac, a zatim je prilično dobro
spavala. Ali ovog se jutra stalo pogoršavati i stvarno sam se uplašila. Jedva
je uzimala daha.
Monica je u pozadini mogla istovremeno čuti kašljanje i jecanje malene
Sally Carter. - Koliko si udaljena od bolnice? - upitala je.
- Nalazimo se na autocesti West Side. Trebali bismo stići za petnaestak
minuta.
Monici je iznenada sinulo da je Renée Carter, Sallyna majka, ona koja ju
je trebala nazvati. - Je li gospođica Carter s vama? - upitala je oštro.
- Nije. Nema je doma već dva dana, a nije me ni nazvala.
- Kristina, čekam vas u sobi za hitni prijam - rekla je Monica. Prekinula
je poziv i ubacila mobitel u svoj džep.
Rita Greenberg slušala je razgovor. - Sally je imala još jedan napadaj
astme. - Ovo nije bilo postavljeno kao pitanje.
- Da. Primit ču je, a prije nego što je ponovo otpustim, pobrinut ću se da
socijalna služba provjeri cijelu situaciju. Žao mi je što to nisam uradila
prošlog tjedna.
- Pripremit ću kolijevku - obećala joj je Rita.
- Stavi je u steriliziranu prostoriju. Još nam samo treba da pokupi neki
virus.
Petnaest minuta poslije Monica je stajala na ulazu sobe za hitni prijam
kada je stao taksi. Pritrčala je, otvorila vrata i rukom posegnula unutra. - Daj
mi ju. - Ne pričekavši da Kristina plati vozaču, otrčala je natrag u bolnicu.
Sally je hripala i teško disala. Usne su joj poplavjele i oči se prevrtale
unatrag.
Ne može disati, pomislila je Monica dok ju je nosila u pripremljenu
prostoriju i polagala ju na nosila. Čekale su je dvije medicinske sestre. Jedna
je hitro razodjenula Sally i Monica je mogla vidjeti kako otežani uzdasi ne
dolaze iz njezinih pluća, već s usana. Došlo je do upale pluća, pomislila je
Monica dok je prihvaćala masku za kisik koju joj je pružila medicinska
sestra.
Sat kasnije smjestila je Sally na intenzivnu skrb pedijatrijskog odjela.
Maska za kisik još uvijek joj je stajala na licu. Intravenozne tekućine i
lijekovi ukapavali su se u Sallynu ruku. Ruke su joj bile svezane kako ne bi
iščupala iglu. Njezine su uplašene jecaje zamijenili sneni uzdasi.
Kristina Johnson, očiju prepunih suza, pratila ih je i čekala da se Monica
udalji od kolijevke. Monica je promotrila djevojčino umorno i zabrinuto lice,
a prijekor koji joj je namjeravala uputiti zamro joj je na usnama.
- Sally je veoma, veoma bolesno dijete - rekla je. - Kristina, je li istina to
što si rekla da joj majka nije bila doma već dan ili dva?
- Otišla je preksinoć. Jučer sam trebala imati slobodan dan. Ali kada sam
se probudila, primijetila sam da joj krevet još uvijek stoji nenamješten te da
nije spavala u njemu. Uopće mi se nije javila.
Kristina je počela plakati. - Ako se Sally išta dogodi, to je moja krivnja,
ali doktorice, ja sam se jučer plašila dovesti Sally zato što bi to razbjesnilo
gospođicu Carter. A Sally mi se nije učinila toliko bolesnom sve do jučer
pred san. Dala sam joj inhalator i spavala na kauču u njezinoj sobi, a bilo mi
je jasno kako majka neće doći i provjeriti kako je. Da je došla, dovezli bismo
Sally u bolnicu da je počela jače hripati i...
Monica je zaustavila njezinu provalu riječi. - Kristina, ovo nije tvoja
krivnja. Ti se vrati do stana gospođice Carter i odmori se. Ja ću ostati ovdje
sve dok se ne uvjerim da Sally ponovo diše normalno. Ujutro, ako se dotad
gospođica Carter ne pojavi, predložila bih ti da joj ostaviš poruku i vratiš se
kući. Ja namjeravam obavijestiti službena tijela o njezinu nestanku.
- Mogu li doći sutra i posjetiti Sally?
- Naravno.
Alarm na uređaju pokraj Sallyne kolijevke upozorio je Monicu i ona se
okrenula. Dok im je medicinska sestra za hitnu njegu trčala ususret, Sallyno
se otežano disanje prekinulo.
 29. Poglavlje
Bila je visoka oko metar i šezdeset dva, centimetar manje ili više, lijepo
tijelo, u ranim tridesetima, kratka crvenkastosmeđa kosa, skupa odjeća -
rekao je detektiv Barry Tucker svojoj supruzi kada ju je nazvao da joj kaže
kako će doći kući kasnije. - Tijelo je pronašao jedan stariji par koji mi je
rekao kako šeću svakodnevno nakon doručka.
Bio je u policijskoj postaji, pio šalicu kave i gorko se nasmijao na njezin
odgovor. - Da, dušo moja, znam da bi mi svakodnevna šetnja činila dobro.
Možda čak i trčanje. Ali grad New York plaća me da hvatam kriminalce, a ne
da trčim.
Ponovo ju je slušao. Bio je krupan i zdepast čovjek u svojim ranim
tridesetima, s dobrodušnim izrazom lica. - Nema dragulja, nema torbice -
odgovorio je. - Mislimo kako se radi o pljački koja je izmaknula kontroli.
Možda je bila dovoljno glupa da se upusti u borbu. Zadavljena je. Nije imala
nikakvih izgleda - rekao joj je sada tonom koji je graničio s nestrpljivošću. -
Slušaj, dušo, moram ići. Nazvat ću te kada se budem spremao otići. Dobro...
S još ju je manje strpljivosti ponovo saslušao. - Da. Sve što je imala na
sebi izgleda novo. Čak i cipele, one sulude koje izgledaju poput šiljaka.
Izgledalo je kao da ih je obula prvi put. Dušo, ja...
Nastavila je s pričom, a potom ju je on prekinuo. - Dušo, upravo to i
namjeravam učiniti. Njezino su odijelo, kaput, bluza i cipele sve marke
Escada. U redu, dogovoreno. Da, znam da im je najpoznatiji dućan u New
Yorku na Petoj aveniji. Upravo se spremam tamo otići s opisom nje i odijela
koje je nosila.
Barry je sklopio svoj mobitel, uzeo zadnji gutljaj kave i pogledao svog
partnera. - Bože moj, koliko ta žena može pričati - rekao je. - Ali rekla mi je
jednu korisnu stvar. Izgovara se es-KA-da, a ne ES-ka-da.
 30. Poglavlje
U četvrtak popodne velečasni Joseph Kelly i velečasni David Fell
završili su razgovor s još dvoje svjedoka u beatifikacijskim saslušanjima o
sestri Catherine Mary Kurner. Nakon što je bilježnik otišao, ostali su sjediti u
Kellyjevu uredu razgovarajući o postupku.
Složili su se da su oba svjedoka s kojima su upravo razgovarali ponudila
uvjerljive priče o svojim susretima sa sestrom Catherine. Jedna od njih,
Eleanor Niven, radila je kao volonterka u philadelphijskoj bolnici koju je
osnovala sestra Catherine. Rekla je da je sestra Catherine u to vrijeme bila
nesumnjivo bolesna i da su kružile glasine o njezinoj skoroj smrti.
- Imala je najljepše lice i tako blage manire - prisjetila se Niven. - Kada
bi ona ušla u neku prostoriju, raspoloženje bi se promijenilo. Svi smo znali
da se nalazimo u prisutnosti jedne veoma posebne osobe. - Eleanor Niven
nastavila je svjedočiti kako je pratila Catherine dok je obavljala vizite s
pacijentima.
- Sjećam se jedne osmogodišnjakinje kojoj je operirano srce i koja se
nalazila u veoma teškom stanju. Majka, mlada udovica, sjedila je pokraj
kreveta i plakala. Sestra Catherine ju je zagrlila i rekla: »Zapamti, Krist je
začuo jecaj oca čiji je sin umirao. Čut će on i tvoj jecaj također.«
Tada je sestra Catherine pala na koljena pred krevetom i počela moliti.
Do sljedećeg jutra dijete je već izbjeglo ono najgore i nakon nekoliko tjedana
moglo je otići kući.
- Već sam čuo tu priču - rekao je velečasni Kelly velečasnom Fellu. -
Kada sam bio mladi svećenik, posjetio sam tu bolnicu. Nikada se nisam
susreo s tim djetetom, ali itekako mi je jasno što svi ovi svjedoci dijele istu
svijest o sestrinoj prisutnosti. Posjedovala je neku auru. A svaki put kada bi
podigla bolesno dijete i zaljuljala ga na svojim rukama, bilo je magično kako
bi se najnemirniji mališi umirili i prihvatili njezine postupke kojima su se
isprva protivili.
 - Naša je ključna svjedokinja jučer bila prilično zanimljiva, zar ne? -
upitao je velečasni Fell.
- Doktorica Farrell? Budi siguran u to. Ona je svakako okosnica ovog
postupka. Emily O'Keefe, Michaelova majka, nije imala samo vjeru da će on
preživjeti, već ga je doslovno prestala voditi liječnicima.
- Doktorica Farrell spomenula je svog kolegu, doktora Ryana Jennera -
nastavio je Fell. - Pronašao sam neke informacije o njemu. Stekao je priličan
ugled kao neurokirurg. Doktorica Farrell podijelila je s nama da joj je Jenner,
na osnovi nalaza magnetske rezonancije i CT-a, rekao kako je Michael
O'Keefe bio smrtno bolestan te da mu nije bilo suđeno preživjeti. Bilo bi
zanimljivo pozvati ga, kao još jednog kvalificiranog stručnjaka, da
posvjedoči. Stvarno bih ga želio ispitati.
Velečasni Kelly kimnuo je glavom. - I ja sam razmišljao o tome. Bit će to
još jedno jako cijenjeno medicinsko zapažanje u prilog ovom postupku.
Zatim su jednu minutu obojica prosjedila u šutnji, a svaki je znao što se
događa u glavi onog drugog. - Još uvijek me frustrira to što nismo uspjeli
ništa saznati o okolnostima koje se tiču činjenice da je Catherine rodila dijete
- rekao je Fell.
- Znam - složio se Kelly. - Znali smo da joj je bilo tek sedamnaest kada je
pristupila samostanu. Sigurno je začela kratko prije toga, a to bi objasnilo
zašto ju je nadstojnica samostana poslala u Irsku samo nekoliko mjeseci
nakon što je zaređena. To mi govori da je ona shvatila da je trudna tek nakon
što se zaredila.
- I nitko ne bi ništa znao o tome da medicinska pomoćnica koja joj je
pomagala na samrti nije primijetila Catherinin ožiljak od carskog reza. I da ta
pomoćnica nije prodala priču tabloidima nakon što je beatifikacijski
postupak već otpočeo, nikada ne bismo pronašli jednog od liječnika koji su
se brinuli o njoj u posljednjoj njezinoj bolesti, onoga koji je potvrdio tu priču
kada smo ga ispitali. Činjenica da zbog vlastite savjesti nije mogao
demantirati tu vijest u tisku dodala je još ulja na vatru senzacionalizma,
naravno... - uzdahnuo je velečasni Kelly.
 - Ne možemo zanemariti činjenicu da nemamo nikakve informacije o
njezinu stavu glede vlastite trudnoće - rekao je velečasni Fell. - Je li ta veza
bila na obostrani pristanak? Njezine rane fotografije koje posjedujemo
prikazuju je kao iznimno lijepu mladu ženu. Ne bi me čudilo da je imala
obožavatelje. Je li rodila živo dijete i, ako jest, što je poslije bilo s njim? Je li
ikada ikome pričala o tome? To su pitanja koja moram postaviti.
Velečasni Fell je shvatio da postavlja ova pitanja ne očekujući odgovor
na njih. - Moj je posao utvrditi da su čuda uistinu čuda te da se samo ljudi
iznimne vrline, a ne iznimne ljepote, jednog dana mogu naći na svetačkom
kalendaru - rekao je.
Velečasni Kelly je kimnuo odlučivši ne spomenuti da mu se, još od
jučerašnjeg susreta s doktoricom Monicom Farrell, javljaju uspomene na
sestru Catherine. Možda zbog toga što sam ugledao bol na ljupkom licu te
mlade doktorice, razmišljao je u sebi, kada je pričala o trenutku kada je
O'Keefeovima morala reći da je Michaelova bolest neizlječiva.
Imala je isti onaj izgled koji sam znao viđati kod sestre Catherine kada bi
dijelila roditeljski bol zbog opasno bolesne djece.
 31. Poglavlje
Na povratku do stana Renée Carter na Central Park Westu, Kristina
Johnson nazvala je svoju najbolju prijateljicu, Kerianne Kennan, s kojom je
dijelila omanji stan u Greenwich Villageu. Kerianne, studentica na Modno-
tehnološkom fakultetu, odgovorila je na prvo zvono svog mobitela.
- Keri, ovdje Kris.
- Po glasu ti čujem da nešto nije u redu. O čemu se radi? - zahtijevala je
odgovor Keri.
- Ništa nije u redu - zajecala je Kristina. - Dijete o kojem se brinem
završilo je na intenzivnoj, a majka se negdje izgubila. Ne bi vjerovala što se
sve zbiva. - Dvadeset minuta kasnije, kada je taksi stao na uglu
Devedesetšeste ulice i Central Park Westa, Kristinu je utješilo Keriannino
obećanje da će smjesta dojuriti do nje i provesti s njom cijeli dan.
- Znam da će se Renée Carter izvikati na mene kako se nisam dobro
brinula o Sally - objasnila je Kristina u suzama. - Ako ti budeš uz mene,
možda se neće toliko razjariti. A ako ne dođe do večeras, ostavit ću joj
poruku i otići. Ne mogu više raditi za tu bijednicu.
Kristina je izašla iz taksija, ušla u predvorje i dizalom se uspela do stana.
Kada je otvorila vrata, mahniti pasji lavež podsjetio ju je da kujicu nije izvela
u šetnju od sinoć. Oh Bože, pomislila je dok je trčala po povodac. Nije imala
vremena pregledati stan, ali bilo je očito kako sve stoji upravo onako kako je
ostavila te da gospođica Carter nije svraćala kući.
Kada se ponovo spustila dizalom, dok ju je Lab povlačila naprijed,
obratila se službeniku na pultu: - Jimmy, kada dode moja prijateljica
Kerianne, reci joj da se odmah vraćam, u redu?
Petnaest minuta kasnije, kada se vratila u zgradu, umirilo ju je vidjevši da
ju Keri čeka u predvorju. Prije nego što su se zaputile prema dizalu, još je
jednom zastala pokraj pulta: - Jimmy, je li gospođica Carter svraćala dok
sam bila sa psom u šetnji?
 - Nije, Kristina - odgovorio je mladi službenik. - Nisam ju vidio cijelo
jutro.
- Ili cijeli jučerašnji dan - promrmljala je Kristina Keri dok su se vozile
dizalom. - Prva stvar koju moram napraviti je kava. Inače ću zaspati ovako
stojećki.
Ušavši u stan, odmah se zaputila u kuhinju. - Pogledaj malo stan - rekla
je Kristina Keri. - Jer čim ona stigne, nas dvije gibamo odavde.
Nekoliko minuta poslije Kerianne joj se pridružila u kuhinji. - Stan je
predivan - primijetila je. - Moj se djed bavio antiknim pokućstvom i mogu ti
reći da ovdje ima nekih izvrsnih komada namještaja. Gospođica Carter
sigurno ima novaca, i to puno.
- Organizira javna događanja - rekla je Kristina. - Sigurno je sada u
nekom velikom poslu s obzirom na to da se ne pojavljuje ovdje i ne odgovara
na mobitel. Razmisli malo. Ima dijete koje je bilo u bolnici prije tjedan dana i
sada je opet ondje. Sigurno napuštam ovaj posao, ali se brinem što će biti sa
Sally. - Teško je uzdahnula dok je izvlačila dvije šalice za kavu i spustila ih
na stol.
- Što je sa Sallynim ocem?
- Tko zna? Ovdje sam već dobrih tjedan dana, a od njega nisam vidjela ni
traga ni glasa. Sigurno je i on onako dobar roditelj kao i ona. Kava je
spremna. Hajdemo je popiti za barskim šankom.
Bar je bio ugrađen u zidnoj niši. Upravo su se namještale na stolicama za
šankom kada se začuo zvuk interfona. Kristina je poskočila. - To mi sigurno
Jimmy dojavljuje da dolazi gospođica Carter.
No kada se javila na interfon, službenik je za nju imao drugačiju poruku.
- Ovdje su dvojica detektiva i raspituju se o tvojoj šefici. Pitali su me tko se
nalazi u stanu. Rekao sam im da ste ti i tvoja prijateljica tu, a oni su mi
odgovorili da žele pričati s tobom.
- Detektivi?! - uzviknula je Kristina - Jimmy, je li to gospođica Carter u
nekoj nevolji?
- Otkud bih ja to znao?
 Kristina je zaključala psa u zidni ormar, a kada je zvono zazvonilo,
otvorila je vrata i ugledala dvojicu na pragu stana. Podignuli su svoje značke
kako bi ih ona mogla vidjeti.
- Ja sam detektiv Tucker - predstavio se niži čovjek. - A ovo je detektiv
Flynn. Možemo li ući?
- Naravno - rekla je Kristina nervozno. - Zar se nešto dogodilo gospođici
Carter? Neka nesreća?
- Zašto pitaš? - upitao ju je Tucker dok je ulazio u stan.
- Zato što nije dolazila kući od preksinoć, a ne javlja se na mobitel. Sally,
njezino dijete, razboljela se tako da sam je jutros morala odvesti u bolnicu.
- Ima li ovdje neka fotografija na kojoj je gospođica Carter?
- Oh da, dat ću vam jednu. - I dok je Kerianne stajala u šoku sa šalicom
kave u ruci, Kristina se uputila hodnikom do spavaće sobe Renée Carter. Na
stolu do prozora stajale su uokvirene fotografije Renée na raznim važnim
događanjima. Kristina ih je ugrabila nekoliko i pohitala prema dnevnom
boravku.
Kada ih je predala Tuckeru, primijetila je turoban pogled koji je uputio
partneru. - Mrtva je, zar ne? - izletjelo je Kristini. - A ja sam pričala takve
gadosti o njoj.
- Zašto mi ne bismo sjeli, pa da mi sve ispričaš o njoj? - predložio je
Tucker. - Znamo da ima dijete. Kažeš da je dijete završilo u bolnici?
- Da. Odvezla sam je tamo ujutro. Stvarno je bolesna. Zato sam bila
toliko bijesna na gospođicu Carter. Nisam znala što mi je činiti, pa sam
predugo čekala da odvedem Sally na hitni prijam. - Oči su joj se ispunile
suzama.
- Što je s djetetovim ocem? Jesi li ga pokušala kontaktirati?
- Ne znam ni tko je on. Kada je gospođica Carter otišla sva sređena i
dotjerana, pretpostavila sam da ide na jednu od svojih zabava. Ali, kada se
malo bolje prisjetim, mislim da se trebala naći s njim. Kada je mahnula Sally,
poviknula je nešto poput: »Drž' mi fige, mala. Stari će ti konačno pljunuti
pare.«
 32. Poglavlje
Sada kada je bila svjesna da je Greg Gannon pod istragom Povjerenstva
za vrijednosne papire i burzovnu razmjenu, Esther Chambers izvrsno je
razumjela napetost koja je bujala u njemu. Izgledalo joj je da svakim danom
Gregov izraz lica postaje sve tmurniji osim, naravno, kada bi koji klijent
svratio do ureda.
Kada bi mu vrata bila djelomice otvorena, mogla ga je čuti kako priča na
telefon i tada bi mu glas bio ili prijateljski i topao s klijentima, ili nagao i
odsječan kad bi pričao s jednim od svojih triju kolega iz upravnog odbora
zaklade: doktorom Hadleyem, doktorom Langdonom ili vlastitim bratom
Peterom. Smisao koji je razabrala iz onog što im je kazivao bio je taj da
zaborave na bilo kakve nove pologe koje su namjeravali predložiti, da se već
previše prokletog novca troši na potporu Hadleyevim istraživanjima srca i na
Langdonovu psihijatrijsku kliniku te da neće ostati nijedan cent za Peterove
kazališne projekte.
U četvrtak ujutro ušao je u ured sav narogušen, čvrsto uspravljenih
ramena, i bacio joj na stol jedan popis.
- Nazovi ih - rekao je naglo. - Kada tko od njih bude dostupan za
razgovor, samo mi brzo kaži ime.
- Naravno, gospodine Gannon. - Esther je dostajao samo jedan pogled na
popis da shvati kako se radi o mogućim klijentima koje on pokušava uvući u
svoje aktivnosti.
Prva trojica nisu mogla primiti njegov poziv. Drugi su ostali na liniji tek
nekoliko minuta. Esther je pretpostavila da je posao s obveznicama ili
dionicama na koje se Greg okomio redom odbijen. Ali u jedanaest i dvadeset
Arthur Saling je prihvatio poziv. Saling, izgledan klijent, ručao je s Gregom
prošli tjedan. Šezedesetogodišnjak plaha izgleda vratio se tada u ured s
Gregom i očekivano bio zadivljen luksuznim uređenjem. Povjerio se Esther
kako je razmatrao investicije s cijelim nizom stručnjaka za ulaganje te da je o
Gregu čuo samo hvalospjeve. - Želim biti sasvim siguran koga ću odabrati -
rekao je potiho. - Nikada previše opreza u današnje vrijeme.
Esther je potražila njegovo ime na internetu iz čiste znatiželje. Nakon
nedavne majčine smrti on je preuzeo kormilo obiteljske zaklade teške oko sto
milijuna dolara.
Vrata su bila zatvorena, ali je mogla čuti Gregov sve srdačniji ton iako su
riječi nejasno stizale do nje. Zatim jedno dugo vrijeme nije čula ni zvuka iz
ureda. To znači, pogađala je, da ga sada podvrgava djelovanju svog šarma i
hvata ga na povjerenje. Sve je to ona znala napamet: »Pratim ove dionice već
četiri godine i sada im je došlo vrijeme. Tvrtka tek što nije kupljena, a
možete si zamisliti što to znači. To je najbolja prilika na tržištu još otkad je
Google izašao na njega.«
Jadni Arthur Saling, pomislila je. Ako je Greg toliko izbezumljen oko
pokrivanja svojih gubitaka, a većina onih prihoda koje tiska po svojim
dokumentima možda čak i ne postoji, to znači da je ovaj još jedno žrtveno
janje. Kad bi mu barem nešto mogla natuknuti.
Kada je završio sa Salingovim pozivom, Greg ju je ponovo nazvao na
uredski telefon. - Esther, ovo je ispao dobar jutarnji rad - govorio joj je sada
toplim i smirenim glasom. - Mislim da ćemo ostale pozive staviti na čekanje
do popodneva. Supruga će mi se pridružiti za ručak i sada se trebam uputiti.
- Naravno. - Da barem nisam ovdje, pomislila je Esther dok je sat na
njezinu radnom stolu pokazivao podne. Ne samo da me nema za ručak nego
da me uopće nema ovdje. Ljigavo mi je to što moram izvještavati
Povjerenstvo o Gregu, iako je mogao nekome drugome isto tako povjeriti
svoj novac.
Greg je još sjedio za svojim stolom kada je Pamela Gannon dojurila u
petnaest minuta iza podneva. - Je li tko s njim? - upitala je Esther.
- Nije, gospođo Gannon - odgovorila je Esther, s mukom nastojeći da joj
glas zvuči prijateljski. Moram priznati da ta žena izvrsno izgleda, složila se,
dok je Pamela prolazila pokraj njezina radnog stola, zadivljujuća u svom
krzneno podstavljenom crvenom odijelu i kožnim čizmama. Ali žene poput
nje udaju se za ljude poput Grega Gannona iz jednog jedinog razloga - riječi
od pet slova: n-o-v-a-c.
Gledala je kako Pamela bez kucanja okreće kvaku Gregovih vrata i širom
ih otvara. - Iznenađenje! Stigla sam, medvjediću - povikala je. - Znam da sam
uranila, ali nisam mogla čekati do jedan da se nađemo kod Le Cirque. Žao mi
je što nisam bila budna kada si otišao ujutro. Htjela sam ti zaželjeti sretnu
desetu godišnjicu od onog prekrasnog dana kada smo se upoznali.
Medvjediću! Sačuvaj me Bože, pomislila je Esther, sva nakostriješena od
Gregova patetičnog odgovora.
- Svake sam minute razmišljao samo o tome - govorio je Greg - a jutro mi
je prošlo tako dobro da sam mislio svratiti kod Van Cleefa i Arpelsa prije
nego što se vidimo za ručak. Ali sada kada si tu, možeš otići sa mnom i
izabrati neki uistinu poseban poklon.
Možda tijaru, upitala se Esther dok je njih dvoje prolazilo pokraj njezina
stola ne obazirući se uopće na nju. Idu kupovati skupi nakit na račun jadnika
koji je vjerojatno povjerio svoje bogatstvo u Gregove ruke.
Neću to dopustiti, rekla je samoj sebi. Prije ručka stala je kod ljekarne
CVS i kupila običan papir i omotnicu. Tiskanimje slovima napisala: OVO JE
UPOZORENJE. NE INVESTIRAJTE S GREGOM GANNONOM. IZGUBIT
ĆETE SVOJ NOVAC. Potpisala se kao »prijatelj«, nalijepila poštansku
marku na omotnicu, napisala adresu i taksijem otišla do glavnog poštanskog
ureda gdje je ubacila svoje pismo u poštanski sandučić.
 33. Poglavlje
Monica satima nije napuštala uzglavlje Sallyne kolijevke nakon što joj je
uspjela povratiti svijest. Djetetova pluća stalno su se punila tekućinom, a i
gorjela je od temperature. Naposljetku je Monica spustila stranicu kolijevke,
sagnula se i zaljuljala Sally na svojim rukama. - Hajde, malena - prošaptala
je - moraš se izvući. - Javila joj se misao na velečasnog i ono što joj je
ispričao o sestri Catherine koja je molila uz bolesnu djecu.
Sestro Catherine, pomislila je, ne vjerujem u čuda, ali znam da mnogi
vjeruju kako ste spašavali živote, ne samo smrtno bolesnih poput Michaela
O'Keefea nego i ostale djece koja su bila na pragu smrti. Sally stvarno nema
sreće. Majka ju zanemaruje, a otac nikada nije u blizini. Zavukla mi se pod
kožu. Ako preživi, obećavam da ću se brinuti za nju.
Bilo je to jedno dugo poslijepodne, ali je oko sedam navečer osjetila da
slobodno može poći. Sally je pala temperatura i počela je lakše disati, iako
joj je na licu još uvijek bila pričvršćena maska za kisik. - Nazovi me ako
bude kakvih promjena - rekla je Monica sestri.
- Hoću, doktorice. Nisam mislila da ćemo je uspjeti spasiti.
- Ni ja. - Monica je s blijedim smiješkom napustila pedijatrijski odjel i
bolnicu. Temperatura vani se snizila, ali dok je zakopčavala kaput, odlučila
je prošetati do ureda. Provjerit ću je li mi tko ostavio poruku, pomislila je, i
vidjeti je li mi Nan uspjela odgoditi i ugovoriti nove sastanke. Prošetat ću.
Valjat će mi da malo probistrim glavu. S torbom na ramenu i rukama u
džepovima, svojim uobičajeno brzim korakom započela je šetnju istočnom
stranom preko Četrnaeste ulice. Sada kad se smirila po pitanju Sally, misli su
joj skrenule na potpuno razočaranje što je pronašla Oliviju Morrow mrtvu.
Mogla je u svojoj mašti prizvati svaki detalj lica gospođice Morrow: isušene
crte lica, sivi preljev boje njezine kože, bore oko očiju, zube stisnute za rub
donje usne.
Sigurno je bila iznimno uredna osoba, pomislila je Monica. Sve je stajalo
u savršenom poretku. Stan je bio namješten s iznimno dobrim ukusom. Ili je
umrla odmah po lijeganju u krevet, ili nikako nije spadala u kategoriju
nemirnih spavača. Gornji dio plahte i posteljina uopće nisu bili izgužvani.
Čak je i jastuk na kojem je spavala izgledao sasvim nov.
Jastuk. Bio je ružičaste boje, dok su plahte i ostali jastuci bili boje
breskve. To sam opazila, pomislila je Monica. Ali kakve to veze ima?
Nikakve. Sada je moja jedina nada upitati doktora Hadleya da mi da popis
njezinih prijatelja. Možda je nekome od njih govorila o meni.
Stajala je na prepunom uglu trga Union i Broadwaya pokraj krcatog
autobusnog stajališta. Svjetlo semafora mijenjalo se s narančastog na crveno i
s negodovanjem je promatrala kako nekoliko ljudi juri preko ulice dok im
automobili idu ususret u naletu. Autobus se približavao stajalištu kada je
iznenada osjetila nasilno guranje s leđa i skotrljala se preko pločnika na
ulicu. I dok su prolaznici urlali i vikali, Monica se uspjela izmaknuti
autobusu koji joj je ipak kotačima prešao preko torbe koju je ispustila iz
ruke.
 34. Poglavlje
Peter Gannon gledao je preko stola u svoju bivšu suprugu Susan. Pozvao
ju je na večeru u »Il Tinello«, koji im je za vrijeme dvadesetogodišnjeg braka
uvijek bio jedan od omiljenih restorana. Nisu pričali niti se sretali četiri
godine nakon razvoda, sve dok ga ona nije nazvala i rekla mu kako joj je žao
što mu se nova predstava neće izvoditi.
Sada je, očajnički tražeći pomoć, gledao preko stola u nju:
četrdesetšestogodišnjakinju čiju su bujnu kosu prošarale sjedine i na čijem su
se licu posebno isticale krupne oči boje lješnjaka. Pitao se kako mu je palo
na pamet dići ruke od nje. Nikada nisam bio dovoljno pametan da shvatim
koliko sam je jako volio, pomislio je, i koliko je dobra bila prema meni.
Mario, vlasnik restorana, pozdravio ih je riječima: - Dobro došli kući. -
Sada, kada su im donijeli bocu vina koju je naručio, Peter je rekao: - Sue,
znam da zvuči otrcano, ali biti ovdje za istim stolom s tobom pruža mi
osjećaj bivanja kod kuće.
Osmjehnula se ironično. - Zavisi na koji način ti doživljavaš riječ »kuća«.
Peter je ustuknuo. - Zaboravio sam koliko si izravna.
- Nastoj se prisjetiti. - Njezin je ublaženi ton izvukao žalac iz prijekora. -
Peter, nismo pričali godinama. Kako tvoj ljubavni život? Pretpostavljam da je
prilično živahan, blago rečeno.
- Nije živahan i nije takav već poduže. Sue, zašto si me nazvala? Nestalo
je zapitkujućeg izraza na njezinu licu. - Zato što sam, kada sam vidjela tvoju
fotografiju nakon onih groznih kritika, znala da gledam lice očajnog čovjeka.
Koliko te koštala ta predstava?
- Morat ću proglasiti bankrot, što znači da će mnoštvo dobrih ljudi koji su
vjerovali u mene izgubiti ozbiljne svote novca.
- Posjeduješ vrijednu imovinu.
- Posjedovao sam vrijednu imovinu. Više ne.
 Susan si je natočila vina prije nego što je odgovorila: - Peter, u ovakvim
financijskim prilikama mnogi ljudi koji su potegnuli preko svojih mogućnosti
nalaze se u istom položaju kao i ti. To posramljuje. To je ponižavajuće. Ali
se događa.
- Sue, tvrtka se izvuče iz bankrota. Propali kazališni producent se ne
izvuče, barem ne tako brzo. Što misliš, tko će ikada uložiti jedan jedini cent u
neku od mojih predstava?
- Sjećam se da sam te upozoravala da se držiš drame i kloniš mjuzikla.
- Pa, onda bi te ovo trebalo valjda obradovati. Uvijek si htjela da tvoja
bude zadnja! - rekao je Peter Gannon s iskrom gnjeva u glasu.
Susan se na brzinu osvrnula oko sebe. Gosti za obližnjim stolovima ovog
intimnog restorana očito nisu primijetili Peterov povišeni ton.
- Sue, žao mi je - brzo je izustio. - Rekao sam glupu stvar. Trebao sam
reći da si bila u pravu i da sam ja znao da si ti u pravu, ali sam bio pod
utjecajem vlastitog ega.
- Slažem se - rekla je Sue ljubaznim glasom.
Peter Gannon podigao je čašu i iskapio vino. Kada ju je spustio, rekao je:
- Sue, dao sam ti pet milijuna dolara u brakorazvodnoj parnici.
Susan je podigla obrve. - Svjesna sam toga.
- Sue, preklinjem te. Treba mi milijun dolara. Ako ih ne dobijem, Greg i
ja mogli bismo završiti u zatvoru.
- O čemu ti to govoriš?
- Sue, ja znam kako oprezno ti ulažeš. Ucjenjuju me. Bio sam pijan i
jednoj sam osobi rekao previše o novcu koji izvlačimo iz zaklade i o bratovu
investicijskom fondu. Rekao sam toj osobi kako sam siguran da Greg nešto
muti.
- Što si?
- Sue, bio sam pijan. Znam da se pokušavam izvući. Ako ova osoba ode
s tim u tisak, Greg bi mogao završiti u zatvoru.
- Tko je ta osoba? Pretpostavljam da je žena. Sam Bog zna da si se dobro
izdovoljio s njima.
- Sue, hoćeš li mi posuditi milijun dolara? Kunem se da ću ti ih vratiti.
Susan je povukla svoju stolicu i ustala. - Ne znam da li bih se trebala
osjećati uvrijeđenom ili zabavljenom. Ili možda oboje. Doviđenja, Peter.
Peter Gannon očajničkim je pogledom pratio vitku figuru svoje bivše
supruge kako naglo napušta restoran.
 35. Poglavlje
U šest popodne doktor Ryan Jenner zazvonio je u Monicin ured i
napregnuto čekao. Možda je u jednoj od stražnjih soba, pomislio je i još
jednom pozvonio. Ali nakon trećeg pokušaja, kada je duže držao prst na
zvonu, pomislio je da je Monica potpuno zaboravila na svoje obećanje da će
mu dati svu dokumentaciju o dječaku O'Keefeovih.
Shvatio je da se unaprijed radovao kako će provesti večer u proučavanju
svih dijagnostičkih testova kako bi ustvrdio postoji li neko objašnjenje da se
uznapredovali rak mozga tako jednostavno povuče.
Pokušavajući se otresti razočaranja, prošetao je od pločnika do kolnika i
zaustavio taksi. Na putu kući pitao se hoće li ga Alice Halloway čekati
ondje. Nije mogao odbaciti tetkin zahtjev kada mu je rekla da Alice, »jedna
od njezinih najomiljenijih osoba na cijelom svijetu«, dolazi poslovno na
Manhattan i da ju je zamolila ako može prespavati u njezinu stanu. I kakve je
to veze imalo s Ryanom?
- Tvoj je stan i kakve ja veze imam s tim? - upitao je Ryan. - Na izboru
joj stoje dvije tvoje gostinske sobe. - Zamišljao je da će Alice Halloway biti
vršnjakinja njegove tetke, stara negdje između sedamdeset i sedamdeset pet
godina. Umjesto toga, kada je Alice stigla prošli tjedan, ispostavilo se da se
radi o veoma lijepoj ženi u ranim tridesetima koja je došla na skup urednika
modnih časopisa na Manhattanu.
Skup je trajao dva dana, ali je Alice ostala duže. Nekoliko večeri prije
pozvala je Ryana da joj se pridruži u kazalištu. Rekla mu je da je uspjela
dobiti dva mjesta u loži za rasprodanu predstavu »Naš grad«. Otišli su nakon
predstave nešto na brzinu prigristi, a kada su konačno stigli u stan, to je za
Ryanov ukus ipak bilo malo prekasno. Tek kada je Alice počela ustrajati na
tome da uz kamin popiju piće nakon večere, Ryanu je sinulo da ga tetka
pokušava spojiti s »jednom od njezinih najomiljenijih osoba na cijelom
svijetu« te da je Alice savršeno suglasna s tim.
 Sada se u taksiju na putu prema gradu Ryan pitao što mu je činiti u toj
situaciji. Alice je stalno odgađala svoj odlazak. Uvijek je bila u stanu kada
bi on dolazio i čekala ga sa sirom, krekerima i rashlađenim vinom.
Ako uskoro ne ode, idem u hotel dok se ne pokupi sa svojim stvarima,
odlučio je.
Obično bi ga na kraju dana umirivalo i zadovoljavalo to da okrene ključ u
vratima prostranog, udobnog stana. Večeras se mrštio dok je otvarao vrata. A
potom mu je zamamni miris nečega što se peklo u kuhinji nadražio nosnice i
shvatio je da je gladan.
Alice se udobno smjestila na kauču u dnevnom boravku i gledala kviz na
kabelskoj. Nosila je udoban pulover i hlače. Maleni pladanj sa sirom,
krekerima, dvije čaše i bocom vina u posudi punoj leda stajao je na okruglom
stolu ispred nje. - Bok, Ryane - javila mu se čim je stupio na prag.
- Hej, Alice - rekao je Ryan pokušavajući zvučati srdačno. Gledao je
kako ustaje s kauča i prelazi preko sobe da ga pozdravi. Dala mu je nježan
poljubac u obraz i rekla: - Izgledaš iscrpljeno. Koliko si života danas spasio?
- Nijedan - rekao je Ryan kratko - Čuj, Alice...
Prekinula ga je. - Zašto ne skineš taj sako i kravatu i obučeš nešto
udobnije. Poznata sam po tome kako pripremam virdžinijsku šunku,
tjesteninu, sir, kolačiće i salatu.
Ryan joj je namjeravao reći kako već ima planove za večeru, ali su mu
riječi zapele na jeziku. Umjesto toga, upitao ju je: - Alice, moram to znati.
Koliko dugo namjeravaš ostati?
Zjenice su joj se raširile. - Zar ti nisam rekla? Odlazim u subotu ujutro,
tako da ćeš me morati trpjeti još samo dva dana, točnije dan i pol.
- Sram me je. Ovo nije moj stan, ali...
- Ali ne želiš da ti vratar namiguje i smješka ti se. Bez brige. Već sam mu
rekla da si ti moj polubrat.
- Tvoj polubrat!
- Naravno. A sad, što kažeš na virdžinijsku šunku za večeru? Ovo ti je
posljednja prilika. Ja imam planove za sutra navečer.
Odlazi u subotu, a sutra navečer je vani, pomislio je Ryan s olakšanjem.
Barem sad mogu biti uljudan. Rekao joj je s iskrenim osmijehom: - Rado ću
ti se pridružiti na večeri, ali neću biti baš neko društvo. Sutra u sedam ujutro
ponovo imam operaciju, tako da ću večeras morati leći ranije.
- To je u redu. Što se mene tiče, ne trebaš mi uopće pomagati oko
pospremanja stola.
- Vraćam se odmah.
Ryan je otišao hodnikom do svoje sobe i prišao ormaru da objesi svoj
sako. Zazvonio je telefon, a Alice se javila na prvo zvono. Otvorio je vrata u
slučaju da poziv bude za njega, ali ga nije zvala. Sigurno je za nju, pomislio
je.
U kuhinji je Alice stišala svoj glas. Žena koja se predstavila kao
doktorica Farrell tražila je doktora Jennera. - Upravo se presvlači - rekla je
Alice - Mogu li mu ja prenijeti poruku?
- Molim vas, recite mu da ga je zvala doktorica Farrell da mu se ispriča
što nije bila u uredu da mu da dokumentaciju o O'Keefeu - rekla je Monica
nastojeći zadržati pribranost. - Pobrinut ću se da mu to dam sutra ujutro.
 36. Poglavlje
Sada kada se sa sigurnošću ustvrdilo da je Renée Carter ubijena, na
snagu je stupio složen postupak pronalaženja i privođenja njezina ubojice.
Dok je njezina prijateljica Kerianne zaštitnički sjedila uz nju, Kristina je
prepričavala detektivima ono malo što je znala o pokojnoj šefici.
Renée Carter radila je kao organizatorica javnih događanja, koja je
dokasno spavala, zatim bila odsutna većinu dana, a navečer bi ostajala vani
do kasnih sati. Provodila je malo ili nimalo vremena s vlastitim djetetom. -
Pokazivala je više privrženosti prema svojoj labradorici Lab negoli prema
Sally - prisjetila se Kristina. - U ono malo vremena što je Kristina provela s
njom, Renée nije imala nikakvog društva. Nije posjedovala običan telefon u
kući, pa su joj svi pozivi koje je primala dok je bila u stanu stizali na
mobitel.
- Ja jednostavno ne znam mnogo o njoj - rekla je Kristina kao da se
ispričava. - Zaposlena sam preko agencije.
Barry Tucker pružio joj je karticu sa svojim podacima. - Ako se prisjetiš
nekoga koga bismo mogli kontaktirati, samo me nazovi. Dobro si se snašla
što si dijete odvela u bolnicu, a sad idi kući i odmori se. Mi ćemo se još čuti.
- Što će se dogoditi sa Sally? - upitala je Kristina.
- Ne znamo još - odgovorio joj je Tucker. - Počet ćemo tražiti njezine
srodnike.
- Ako i otkrijete tko je njezin otac, ne vjerujem da će je on htjeti
prihvatiti. Način na koji je gospođica Carter rekla kako je spreman pljunuti
nešto para, osim ako se nije šalila, ne zvuči mi baš kao da ju je bio voljan
uzdržavati.
- Ne, ne zvuči.
- A što s labradoricom? - upitala je Kristina - Ne možemo ju tek tako
ostaviti samu. Mogu li ju ja uzeti sa sobom? Kerianne i ja imamo stvarno
malen stan, ali moja majka obožava pse. Ona bi se pobrinula za nju. Znam da
bi.
- Mislim da je to izvrsno privremeno rješenje - složio se Tucker - U redu.
Ispratit ću vas djevojke dolje i pozvati vam taksi. Želim pričati s ljudima s
pulta. Moraju imati neki kontakt kojeg bi se moglo nazvati u slučaju da
postoji neki problem u stanu, a ne mogu dobiti gospođicu Carter.
Deset minuta kasnije, nakon što je ispratio mlade dame s Lab, Barry
Tucker predstavio se Ralphu Torreu, upravitelju zgrade, te ga počeo
ispitivati pošto mu je objasnio da je Renée Carter završila kao žrtva
ubojstva.
Torre se pokazao kao izuzetno voljan za suradnju i rekao mu je kako se
Renée Carter doselila u stan prije godinu dana. Prije nego što je potpisala
ugovor o najmu, predočila je dokumente o svom financijskom stanju koji su
pokazali da je na svom prijašnjem poslu pomoćnice upravitelja restorana u
Las Vegasu godišnje zarađivala sto tisuća dolara. Imovina joj je iznosila
»više-manje oko milijun dolara«. Zapisala je Floru White kao kontakt u
slučaju nužde. Torre mu je dao broj mobitela Whiteove i njezin poslovni
broj. - Znate li namjerava li obitelj gospođice Carter otkazati najam ovog
stana? - upitao je nadobudno. - Imamo čitav popis ljudi na čekanju za stan s
pogledom na park.
- Ne bih znao - odgovorio je Barry odrješito i ponovo se uspeo do stana
kako bi nazvao Floru White. Prvo je pokušao s mobitelom.
Javila se odmah na prvo zvono. Nejasan ton u njezinu glasu izmijenio se
kada joj je Tucker rekao da je zove u vezi s Renée Carter.
- Stvarno me boli neka stvar za Renée Carter - odbrusila je White - Sinoć
je ona bila zadužena zajedno važno događanje, a nije se uopće ni javila, a
kamoli pojavila. Što se mene tiče, možete joj slobodno reći da je otpuštena.
Tucker je odlučio pričekati s iznošenjem činjenice o smrti Renée Carter. -
Ja sam detektiv Barry Tucker - rekao je. - Kada ste posljednji put vidjeli
Renée Carter?
- Detektiv? Je li ona u nekoj nevolji? Je li joj se nešto dogodilo? -
Tuckerovu je iskusnom uhu šok u glasu Whiteove zazvučao iskreno.
- Nema je doma od preksinoć - rekao je Tucker - Dadilja je morala
odvesti dijete u bolnicu.
- Sigurno je upoznala nekog pravog frajera - rekla je White prezrivo. - Ne
bi joj to bio prvi put da se uputi tko zna gdje u privatnom avionu nekoga
koga je tek upoznala. Koliko sam ja načula, ta mala često pobolijeva.
- Kada ste posljednji put vidjeli Renée Carter? - ponovio je Tucker.
- Preksinoć. Postavljali smo crveni tepih za premijeru nekog šugavog
filma i organizirali zabavu nakon toga. Ali Renée se pokupila u deset.
Trebala se naći s nekim. Ne znam s kim.
- Je li vam ikada pričala o ocu svojega djeteta ili o svojoj obitelji?
- Ako joj je vjerovati, u što čisto sumnjam, pobjegla je od kuće sa
šesnaest godina, dobila neke manje ulogice u hollywoodskim filmovima, a
zatim živjela neko vrijeme u Las Vegasu. Upoznala sam je ovdje prije
otprilike tri godine. Bile smo hostese u istom klubu u Sohou. Onda je saznala
da je trudna. Sigurno je dobila debelu otpremninu od dečka kako bi otišla iz
grada jer je odjednom nestala odavde. Godinu dana nisam ništa čula o njoj.
Onda me jednog dana nazvala. Vratila se u Vegas, ali joj je bilo dosadno.
Nedostajao joj je New York. Ja sam pokrenula svoj posao s organiziranjem
događanja i upitala sam ju zanima li je takav posao.
Tucker je pravio bilješke dok je Flora White pričala. - Pretpostavljam
daju je zanimao?
- Sto posto. Gdje se bolje može doći do još jednog tipa punog para?
- Nikada nije pričala o djetetovu ocu?
- Ako mislite na to je li mi rekla njegovo ime, onda je odgovor negativan.
Mislim da je primila mnogo novaca kako dijete ne bi bilo rođeno, ali je
potom odlučila da će joj biti bolje roditi ga kao adut da može tog lika držati u
šaci.
Flora White pravo je vrelo podataka, pomislio je Barry, tip osobe koja je
san svakog detektiva u tijeku istrage, ali njezina je nehajno sirova procjena
Renée Carter u njemu pobudila snažno sažaljenje prema djetetu koje je sada
u bolnici i koje bi moglo skončati, neželjeno i od koga.
- Javite mi kada čujete što je s Renée - rekla je Flora White. - Nisam je
namjeravala otpustiti. Ali mislim, naravno, da bih je mogla ubiti što se nije
pojavila sinoć. S druge strane, jako je dobra u onome što radi. Kada je voljna
igrati na šarm, ljudi oko nje osjećaju se lagodno i nasmijani su te ponovo
dolaze k nama kada se još neki šugavi film prikazuje za njihove prijatelje.
- Gospođice White, bili ste mi od velike pomoći - rekao je Barry. - Rekli
ste mi da je Renée preksinoć ranije napustila zabavu. Znate li možda tko ju je
odvezao: vozač ili je uzela taksi?
- Taksi? Renée? Vi se šalite? Ona ima svoju vozačku službu i, majko
moja mila, vozač mora biti u uniformi i s kapom, a auto mora biti mercedes
500 koji izgleda kao da je upravo stigao iz autosalona. Uvijek je nastojala
odavati dojam kao da je puna para.
- Znate li ime vozačke službe?
- Svakako. I ja se također koristim njima. Ali ne izluđujem ih ovako kao
Renée. Oni vam se zovu Ultra-Lux. Dat ću vam telefonski broj. Broj je... -
zastala je. - Pričekajte minutu, nikad ne pamtim brojeve. Evo, imam ga ovdje.
Došao je trenutak da se Flori White kaže kako Renée Carter više nikad
neće nazočiti budućim predstavama.
Nakon što je saslušao jauke nevjerice i uspio je primiriti, Barry Tucker je
zatražio da se ujutro sastanu u uredu okružnog tužitelja kako bi potpisala
izjavu kojom potvrđuje upravo izrečene činjenice.
Nekoliko minuta kasnije, dok je detektiv Dennis Flynn pretraživao radni
stol Renée Carter u potrazi za bilo kakvom informacijom o njezinim
srodnicima, Barry Tucker je pričao sa službenikom vozačke službe Ultra-Lux
koji mu je ispričao da je Renée Carter odvezena do bara u aveniji East End, u
blizini palače Grade, te da je rekla vozaču kako je ne mora čekati.
- Nedostajalo nam je osoblja te večeri - objasnio je čovjek - i kada se
vozač gospođice Carter pojavio tvrdeći da je slobodan, htio sam biti potpuno
siguran da je sve shvatio kako treba. Nije mi trebalo to da me zove i vrišti
kako vozač nije ondje. Moj kolega je ustrajao na onome što je rekao. Rekao
mi je da mu je gospođica Carter rekla kako će je do stana odbaciti čovjek s
kojim se trebala sastati zato što je živjela nedaleko od Central Park Westa. A
tada mi je rekao još nešto. Možemo to uzeti kao trač, ako me razumijete, ali
vam može i pomoći. Kada bi Renée bila dobro raspoložena, ponašala se
uistinu srdačno. U svakom slučaju, preksinoć se smijala i ispričala mom
kolegi kako taj njezin tip misli da je švorc, tako da nije htjela da ju čeka
luksuzni automobil kada ode sa sastanka.
 37. Poglavlje
Monica je bila psihički i fizički uzdrmana i krv joj je curila s dobrano
ogrebene ruke i noge, ali je ipak odbacila prijedlog nekolicine prolaznika da
se pozove hitna pomoć. Vozač autobusa, koji je pomislio da ju je pregazio,
drhtao je tako snažno da mu je trebalo dvadeset minuta dok nije bio spreman
nastaviti svojim putem.
Na poprište događaja, koje je postalo središte pažnje čitavog trga Union,
stigao je i policijski automobil na poziv žene koja je također bila uvjerena da
je Monica završila pod kotačima.
- Stvarno vam ne mogu reći kako se to dogodilo - začula je Monica
vlastiti odgovor. - Nipošto nisam pokušavala prelaziti preko ceste jer se na
semaforu već pojavljivalo crveno. Pretpostavljam da je osoba iza mene bila u
naletu, a ja sam joj se našla na putu.
- Nije to bila nezgoda. Jedan te čovjek namjerno gurnuo - ustrajavala je
starija žena ispred čitave gomile čiji je glas nadjačao komentare ostalih
gledatelja.
Monica se zbunjeno okrenula prema njoj. - Oh, to je nemoguće - pobunila
se.
- Znam o čemu govorim! - Žena je sva bila omotana šalom, ovratnik
kaputa stajao joj je uzdignut, lice su joj napola prekrile okrugle naočale, usne
su joj se stisnule u tanku crtu i kao svjedokinja je potezala policijskog
službenika za rukav.
- On ju je gurnuo - inzistirala je. - Stajala sam tik iza njega. Odgurnuo me
laktom u jednu stranu, potom ponovo ispružio ruke i tako ju gurnuo da je
jednostavno poletjela.
- Kako je izgledao? - brzo je upitao policajac.
- Kršan tip. Ne debeo, već kršan. Nosio je jaknu s kapuljačom koja je
bila podignuta. Nosio je tamne naočale. Kome trebaju tamne naočale kada je
već mračno? Mogu vam reći i to da nije bio mladić. Meni se čini se da je
svakako prešao četrdesetu. I nosio je debele rukavice. Vidite li ovdje ikoga
tko još nosi rukavice? I je li učinio ono što i mi ostali kada smo pomislili da
bi jadnica mogla biti mrtva? Je li stao vikati ili vrištati ili pokušati pomoći?
Nije. Okrenuo se, prokrčio sebi put kroz gomilu i ispario.
Policajac je gledao Monicu. - Imate li osjećao da vas je netko mogao
gurnuti?
- Da. Da, imam, ali ne mogu vjerovati da je to bilo namjerno.
- To ne znamo - rekao je policajac odlučno. - Ima poremećenih ljudi koji
guraju druge pod vlakove ili autobuse. Možda ste upravo nabasali na jednog
takvog.
- Onda se smatram sretnom što još stojim ovdje. - Želim doći kući,
pomislila je Monica. Ali trebalo je još proći petnaest minuta da kaže
policajcu kako je liječnica i da se sama može pobrinuti za ogrebotine, da mu
da svoje ime, adresu i telefonski broj za policijski zapisnik i potom je
konačno mogla ući u taksi koji ju je čekao i pobjeći. Stavila je svoju
smrskanu torbu iza sebe, naslonila glavu unatrag i sklopila oči.
Čim je stupila na pločnik, ponovo je osjetila oštru bol u ruci i nozi, a
zatim i opori smrad autobusa koji se nadnio nad njom. Pokušavala je umiriti
samu sebe, ali je taksist vidio gužvu i htio pričati. Pokušavajući se suzdržati
od drhtanja, odgovarala je jednosložnim riječima na njegov suosjećajan govor
o tome kako treba postojati neki način da se luđake prisili na redovito
uzimanje lijekova kako ne bi išli ulicama spremni na zlo i ozljedivali nedužne
ljude.
Potpuna svijest o tome da je bila tako blizu smrti javila joj se tek kada je
konačno stigla u svoj stan te zatvorila i zaključala vrata. Možda sam trebala
otići u bolnicu, pomislila je. Nemam ništa u medicinskom ormariću što bi me
moglo smiriti. Tada je shvatila, kad joj se krv već skorila na ruci i nozi, da je
zaboravila na to da Ryan Jenner dolazi po dokumentaciju o Michaelu
O'Keefeu.
Imam njegov kućni broj, pomislila je. Dao mi ga je preksinoć. Nazvat ću
ga i ispričati se. Hoću li mu ispričati što se dogodilo? Da, hoću. Ako se
ponudi da dođe, držim ga za riječ. Dobro bi mi došlo društvo.
Dobro bi mi došlo Ryanovo društvo, rekla je samoj sebi.
U redu, priznaj to, pomislila je.
On te privlači, i to jako.
Njegov kućni broj i broj mobitela nalazili su se u malom adresaru koji je
uvijek nosila u svojoj torbi. Mršteći se na prizor polomljene pudrijere i
sunčanih naočala, počela je preturati po torbi u potrazi za adresarom. Birala
je Jennerov kućni broj, prvi koji joj je bio na popisu, dok je još sjedila za
stolom u kaputu. Ali kada se žena javila i rekla kako se Ryan presvlači,
Monica je ostavila poruku da će mu poslati dokumente ujutro.
Tek što je spustila slušalicu, telefon je zazvonio. Zvao je Scott Alterman.
- Monica, slušao sam radio i čuo da te autobus skoro pregazio, da te netko
gurnuo? - Iznenadilo ju je to što su novinari objavili njezino ime i pitala se
koliko je njezinih prijatelja čulo tu vijest.
Scottov glas zvučao je šokirano i zabrinuto, a Monicu je to utješilo i
umirilo. Javila su joj se sjećanja na to kako je Scott bio ljubazan prema
njezinu ocu dok je bio u staračkom domu te da ju je upravo on nazvao da joj
kaže kako joj je otac preminuo.
- Jednostavno ne mogu vjerovati da je to istina - rekla je drhtavim
glasom. - Mislim na to da sam gurnuta, da to nije bila nezgoda.
- Monica, zvučiš mi prilično potresena. Jesi li sama sada? - Jesam.
- Mogu doći za deset minuta. Hoćeš li me pustiti? Iznenada je osjetila
kako joj se grlo steže i suze joj naviru na oči. Monica je odgovorila: - To bi
bilo lijepo. Stvarno mi sada treba društvo.
 38. Poglavlje
Sve se odvijalo savršeno. Sammy Barber pokupio je novac od Dougija
Naivčine Langdona, odvezao se do jednog skladišta u Long Island Cityju i
pohranio sve one predivne novčanice od sto dolara u svoj sef smješten u
prostoru koji je unajmio za sebe. Zatim je, u najboljem mogućem
raspoloženju, nazvao ured Monice Farrell u pet i trideset predstavljajući se
kao doktor Curtain, u čast tipa s kojim je dijelio zatvorsku ćeliju dok je
čekao svoje suđenje. Tajnica mu je rekla da je doktorica Farrell otkazala sve
svoje sastanke zbog hitnog slučaja u bolnici.
Imao je novce. Bio je zbrinut za čitav život. Ustvari, osjećao je kako je
život dobar. Sammy je bio uvjeren kako je ovo njegov sretan dan i htio je
obaviti svoj posao. Zato je pohitao do bolnice i pronašao mjesto za
parkiranje preko puta glavnog ulaza, onog kojeg je doktorica već nekoliko
puta koristila kada ju je pratio prije nekog vremena. Predomislio se i odlučio
da će je gurnuti pod autobus.
Čekao je već sat i pol kada je spazio Farrell kako silazi stubama. Dva su
taksija bila u prolazu, ali se ona nije obazirala na njih i skrenula je udesno
prema Četrnaestoj ulici.
Kladim se u sve na svijetu da će se prošetati do svog ureda, pomislio je
Sammy dok je sa sjedišta suvozača uzimao rukavice i tamne naočale. Stavio
ih je na sebe, izašao iz automobila i počeo ju pratiti na razmaku od nekih
dvjestotinjak metara. Nije hodala brzo, ni približno onako brzo kao kad ju je
pratio prošlog tjedna. Večeras je na ulicama gomila ljudi, a i to je također
dobro.
Na trgu Union uvidio je svoju priliku. Svjetlo je prelazilo u crveno, ali
ljudi su još uvijek jurcali preko ceste prije nego što automobili navale. Bus
je prelazio Četrnaestu ulicu krećući se prema autobusnom stajalištu. Farrel je
stajala na rubu pločnika.
Sammy joj se začas stvorio iza leđa, dok je bus bio udaljen tek nekoliko
koraka, gurnuo ju je i s nevjericom promatrao kako se nekako uspjela
otkotrljati od guma. Začula se škripa kočnica i autobus je nastavio voziti cik-
cak u bezuspješnom pokušaju zaustavljanja. Znao je da je starica do njega
vidjela kada je gurnuo Farrell pa je, pokušavajući ne paničariti, uvukao glavu
u ramena dok je prolazio pokraj nje i uputio se prema centru grada.
Nakon što je prešao tri četvrti, okrenuo se udesno i skinuo rukavice,
naočale te spustio kapuljaču svoje sportske jakne. Pokušavajući izgledati
nenapadno, normalnim je korakom prošetao natrag do svog automobila. Ali
kada je stigao do mjesta s kojeg ga je već mogao vidjeti, u nevjerici je zurio
u prizor gledajući kako s gumama u lancima stoji na kamionu vučne službe.
Nadoplata parkirališnog mjesta. U žurbi da počne pratiti Monicu Farrell
zaboravio je nadoplatiti parkirališno mjesto. Nagon mu je nalagao da ode i
riješi to s vozačem kamiona, ali se umjesto toga okrenuo natrag te pošao kući
pješice. Znam da odvoze aute na neko odlagalište pokraj autoceste West
Side, pomislio je nastojeći ostati usredotočen. Ako ona starica ispriča
policajcima kako je Farrell bila gurnuta i da im moj opis, ne mogu se pojaviti
u ovoj odjeći i zatražiti natrag svoje auto.
Osjetio je kako mu znoj izbija na čelo. Ako je starica stvarno pričala s
policajcima i ako su je oni uzeli za ozbiljno, mogli bi skužiti da je netko
vrebao na doktoricu, a to bi ih opet odvelo do mog auta koji sada odvoze s
ulice preko puta bolnice. Ako me onda budu provjeravali, saznati će da imam
dosje. Možda će htjeti doznati što sam radio parkiran blizu bolnice i gdje sam
bio u vrijeme kada je trebalo nadoplatiti parking, u vrijeme kada je doktorica
gurnuta...
Smiri se. Smiri se. Sammy je prošetao centrom do svog stana na Lower
East Sideu, presvukao se i odjenuo košulju, kravatu, sportsku jaknu, hlače i
obuo ulaštene cipele. Nazvao je informacije sa svog mobitela na pretplatu te,
nakon što ga je kompjutorski glas koji je zujao »spojit ću vas s operaterom«
zvjerski iživcirao, konačno dobio potrebni broj.
Glas pun dosade rekao mu je da ponese vozačku dozvolu, podatke o
osiguranju vozila i o registracijskim pločicama te da sa sobom donese
gotovinu kako bi mogao preuzeti automobil. Sammy mu je dao broj svoje
vozačke. - Je li stigao?
- Je. Evo baš sad.
Nakon dvadeset frustrirajućih minuta u taksiju koji je plazio uzanim
ulicama Manhattana do Tridesetšeste zapadne ulice, Sammy je pružio svoju
vozačku dozvolu službeniku u nadzornoj kućici. - Osiguranje i registracija
ostali su mi u pretincu u vratima automobila - rekao je nastojeći zvučati
srdačno. - Posjetio sam prijatelja u bolnici i zaboravio nadoplatiti parkiranje.
Je li to trebao reći? Je li službenik gledao u njega znajući da laže?
Sammy je bio prilično siguran da ga je mladi policajac čeličnim pogledom
procijenio onako »na prvu«. Ali možda sam samo nervozan, pomislio je,
pokušavajući umiriti samog sebe dok je šetao prema automobilu da uzme
dokumente o osiguranju i registraciji. Naposljetku je završio s
»papirologijom«, platio kaznu i mogao otići.
Tek je prošao jednu četvrt kada mu je zazvonio mobitel. Zvao je Doug
Langdon. - Pa, ovo si zabrljao - rekao je glasom drhtavim od bijesa. - Čitav
grad zna da je zgodna mlada liječnica gurnuta pod autobus te da je zamalo
poginula. I tvoj opis je također prilično točan. Kršan tip srednjih godina u
tamnoj sportskoj jakni. Jesi li joj kojim slučajem ostavio i svoju posjetnicu?
Iz nekog je razloga panika u Langdonovu glasu natjerala Sammyja da se
smiri. Nije htio da se Langdon razjari i potpuno izgubi kontrolu. - Koliko ima
sredovječnih kršnih tipova koji šetaju ulicama Manhattana u tamnoj sportskoj
jakni? - zatražio je odgovor. - Odmah ti mogu reći što će policajci pomisliti.
Ako uistinu povjeruju toj staroj vještici, pomisliti će da je to uradio jedan od
onih tipova koji su zaboravili popiti svoje lijekove. Koliko njih pošandrca i
počne gurati ljude pod vlakove? Zato se prestani brinuti. Nad tvojom je
doktoricom večeras stajala sretna zvijezda. Sljedeći put stajat će nada mnom.
 39. Poglavlje
Barry Tucker napustio je svog kolegu Dennisa Flynna kako bi u stanu
Renée Carter pričekao da policijski tehničar zapečati vrata. - Ta je gospođica
definitivno bila neoprezna s nakitom - primijetio je Flynn. - Ovdje leže
razbacane uokolo mnoge stvari koje izgledaju skupocjeno, tamo na onom
pladnju ili u ladicama, a još je više toga po ormarskim kutijama.
- Ti samo nastavi tražiti što god upućuje na najbližeg srodnika - rekao mu
je Tucker. - I sastavi popis svih ljudi koje si našao zabilježene u njezinu
rokovniku. Zatim započni s muškarcima i provjeri njihove adrese u imeniku
Manhattana. Pogledaj stanuje li tko od njih stanuje ovdje u blizini. Ja idem do
bara u kojem se Carter imala susresti s tipom koji bi mogao biti djetetov
otac.
Dok je govorio, izvadio je Renéeinu sliku iz okvira. - Uz malo sreće, ovaj
bismo slučaj mogli brzo riješiti.
- Uvijek se tome nadaš - hladno je primijetio Flynn.
- Dennise, u ovu je priču uključeno i dijete koje će završiti u domu za
nezbrinutu djecu ako ne uspijemo pronaći srodnika koji bi ju prihvatio -
podsjetio ga je Barry Tucker.
- Nakon onoga što smo čuli od dadilje, meni se čini da će tom djetetu
bolje biti u domu negoli što mu je bilo s majkom - tiho je komentirao Flynn.
Ta se primjedba zadržala u glavi Barryja Tuckera dok je vozio kroz grad
do restorana u blizini palače Gracie gdje je vozač ostavio Renée Carter kako
bi se sastala s tajanstvenim čovjekom. Pokušao je zamisliti jedno od svoje
djece kako leži samo u bolnici, bez ijednog srodnika ili bliskog prijatelja da
se pobrinu za njega. Nikada na svijetu se to ne bi moglo dogoditi, pomislio
je. Da se nešto desi meni i Trish, obje bake, a da i ne spominjem tri Trishine
sestre, borile bi se za skrbništvo.
Restoran je izgledao kao tipičan engleski pub. Šank se nalazio u
produžetku ulaza i Barry je mogao vidjeti da u blagovaonici nije moglo biti
više od dvanaest stolova. Izgleda kao kvartovsko mjesto za izlazak, pomislio
je. Kladim se da imaju mnogo stalnih mušterija. Nadajmo se da je Renée
Carter bila jedna od njih. Primijetio je da su svi stolovi bili zauzeti, kao i
većina stolica za šankom.
Prošetao je do ruba šanka, pričekao dok konobar nije došao uzeti
narudžbu, a zatim je izvadio svoju zlatnu značku i pokazao sliku Renée
Carter preko pulta.
- Prepoznajete li ovu ženu? - upitao je.
Konobar je iskolačio oči. - Da, svakako. To je Renée Carter.
- Kada je posljednji put bila ovdje?
- Preksinoć, u utorak, oko deset i pol, desetak minuta prije ili kasnije.
- Je li bila sama?
- Došla je sama, ali ju je neki tip čekao. Ponudio joj je stolicu za šankom,
ali mu je ona rekla kako je bolje da sjednu za stol.
- Kakav je stav imala prema čovjeku s kojim se sastala?
- Otresit.
- Znate li tko je on?
- Ne znam. Mislim da nikad prije nije bio ovdje.
- Kako je izgledao?
- Kasne četrdesete ili rane pedesete. Tamnokos. Stvarno zgodan lik, a ni
odjeća mu, da vam budem iskren, nije baš bila s tržnice.
- Kakav je on imao stav prema Renée Carter?
- Nije joj se veselio. Moglo se primijetiti da je nervozan. Strusio je dva
viskija prije nego što se ona pojavila.
- I onda su sjeli za stol?
- Da. Većina stolova je tada bila slobodna. Zatvorili smo kuhinju u deset.
Dok su još stajali za šankom, naručio je dva viskija i rekao nešto u stilu:
»Pretpostavljam da ti se još uvijek sviđa skup viski?«
- Što mu je ona odgovorila?
 - Nešto poput: »Ne mogu više sebi priuštiti skupi viski, ali vidim da ti
možeš.« Mislim, zvučalo je glupo od nekoga tko je uvijek bio ulickan kao
Renée Carter.
- U redu. I tako su otišli za stol. Koliko dugo su ostali?
- Nisu ostali dovoljno dugo ni da popiju piće do kraja. Promatrao sam ih
zato što tada nije bilo prometa, a nisam imao ništa pametnije za raditi. Vidio
sam da joj je pružio vrećicu koju je nosio sa sobom - znate, jednu od onih
poklon-vrećica. Zgrabila mu je to, ustala tako brzo da je skoro prevrnula
stolicu i odšetala s nosom do neba i izrazom na licu koji bi sledio i one
najtvrđe. On je bacio pedeset dolara na stol i pojurio za njom.
- Biste li prepoznali tog čovjeka da ga ponovo vidite?
- Svakako. Nikad ne zaboravljam lica. Gospodine detektive, zar se nešto
dogodilo Renée?
- Da. Ubijena je nakon što je napustila restoran. Te večeri nije ni stigla
kući.
Konobarovo je lice problijedjelo. - Bože moj, baš šteta. Je li bila
opljačkana?
- To još ne znamo. Koliko je često Renée Carter dolazila ovamo?
- Jednom ili dvaput mjesečno. Uglavnom na noćni aperitiv i nikada nije
bila sama. Uvijek s nekim tipom.
- Znate li ime ikoga od ljudi s kojima je bila?
- Naravno, u svakom slučaju poznajem nekoliko njih. Sad ću vam
sastaviti popis.
Konobar je uzeo notes i olovku. - Da vidimo - promrmljao je sebi u
bradu. - Bio je Les... - Svjestan kako ljudi za šankom gledaju u njega, čvrsto
je stisnuo usnice, a zatim se uspravio i požurio duž šanka do čovjeka koji je
sjedio sam i nalijevao si pivo.
Predosjećajući da se konobar nečega prisjetio o Renée Carter, Barry
Tucker ga je pratio do reda barskih stolica. Stigao je na vrijeme da čuje: -
Rudy, bio si ovdje u utorak navečer i primijetio si kako je Renée Carter
otišla sva užurbana. Upravo sam se sjetio da si mi rekao kako te iznenadilo
to što je tip koji je bio s njom imao dovoljno novca da plati piće. Znaš li
kako mu je ime?
Rudyju su se obrazi zacrvenjeli i počeo se smijati. - Naravno da znam.
Peter Gannon. On ti je onaj tip kojeg nazivaju »producent-gubitnik«. Sigurno
si čitao o njemu. Taj ti je položio više jaja na Broadwayu negoli što ima
kokošiju na poljoprivrednom dobru.
 40. Poglavlje
U petak ujutro Monica se probudila u šest i petnaest i ostala još dugo u
krevetu mirno pipajući bolne dijelove tijela. Lijeva ruka i noga bile su joj
jako ogrebene. Osim toga, silina udarca bila je tolika da je osjećala modrice i
bol u dnu leđa. Obećala si je da će od sljedećeg tjedna svako svoje jutro
započinjati kupanjem u jacuzziju umjesto brzim tuširanjem.
Pošto je donijela takvu odluku, usmjerila je svoju pozornost na sinoćnje
događa je. Nakon što ju je nazvao Scott Alterman i kada je shvatila da su
neki od njezinih prijatelja čuli na radiju što joj se dogodilo, odmah je
promijenila poruku na telefonskoj sekretarici, i ona je sada glasila: - Bok,
ovdje Monica. Znam da ste možda čuli vijest o mojoj nesreći. Sve je u
najboljem redu, ali sam se odlučila malo odmoriti tako da večeras neću
odgovarati na poruke. Svejedno vam hvala što ste nazvali.
Tada je isključila zvono na telefonu. Otišla je u kupaonicu s osjećajem
olakšanja što je izbjegla zabrinute pozive koji će joj sigurno stizati. Tu je
skinula poderanu odjeću, spužvom isprala skorenu krv s ruke i noge,
premazala ozlijeđene dijelove tijela antibiotičkom otopinom i presvukla se u
pidžamu i vuneni ogrtač još dršćući od posljedica gotovo smrtonosnog
sudara.
Kada je Scott stigao, njegova zabrinutost za nju bila je tako očito iskrena
da je trenutno zaboravila na to da Ryan Jenner ima vezu s drugom ženom.
Scott ju je uzeo za ruku i ustrajao na tome da legne na kauč. - Monica,
blijeda si kao krpa i ruke su ti ledene - rekao joj je. Položio joj je jastuke iza
glave, pokrio je vunenim pokrivačem i pripremio joj topli alkoholni napitak
da se ugrije. Tada je, s obzirom na to da nije ništa večerala, otvorio hladnjak,
uzeo sir i rajčice te joj složio ukusan tost. - Moj specijalitet - rekao je veselo.
Lijepo ga je vidjeti, priznala si je sada Monica dajući sebi još deset
minuta na kauču prije negoli ustane. Nije mu namjeravala ništa reći o Oliviji
Morrow, ali se ipak našla u situaciji da mu objašnjava događaje proteklih
nekoliko dana i svoje razočaranje time što je Olivia Morrow umrla prije nego
što je mogla s njom popričati o svojoj baki.
Scott je, unatoč svemu, dao brz odgovor. - Monica, kladim se da Olivia
Morrow ima nekakve veze s Gannonima. Vjeruj mi. Doznat ću to. Tvoj otac
je vjerovao da bi Alexander Gannon mogao biti njegov otac. Postoji mnoštvo
članaka o Alexanderu Gannonu, a u nekima od njih su i njegovi biografski
podaci. Kada sam vidio slike koje je tvoj otac skupio te usporedio njega i
Gannona u istoj dobi tijekom njihovih života, bio sam zaprepašten. - Govorio
je ubrzano, očito uzbuđen činjenicom da bi mu Monica mogla dopustiti da joj
pomogne.
Scott je prije odlaska rekao: - Monica, ovo ću ti reći jednom i više se
neću vraćati na to. Jako mi je žao što sam bio toliko glup da te pozivam na
večeru dok sam još bio u braku s Joy. Ako mi dopustiš da te sada viđam, to
će biti prijateljski. Dajem ti časnu riječ da neću ni na koji način uraditi nešto
što bi te dovelo u neugodan položaj. Učinimo ovako. Ja ću pronjuškati o
Oliviji Morrow, a za dva tjedna te zovem na večeru. I nazvat ću Joy da ti se
javi. Važi?
Rekla sam mu da bi to bilo u redu, pomislila je Monica. I bit će, ako je
iskren u tome da samo želi obnoviti naše prijateljstvo i ništa više. Scott je bio
dobar očev prijatelj u bolesti, a nikada neću zaboraviti koliko mi je bio od
pomoći kada je tata preminuo.
Kada je raskrstila s tim mislima, Monica se pridigla. Mršteći se od boli
koju je osjećala u ruci i nozi, polako je ustala iz kreveta, otišla do kupaonice
i odvrnula pipe na jacuzziju.
Veoma topla i pjenušava voda pomogla joj je s ukočenošću, i prije nego
što se odjenula, već se osjećala bolje. Pristavila je malen kotlić za kavu te
otišla do spavaće sobe. Izgledam kao duh, pomislila je nanoseći sjenilo na
lice, a zatim je svezala kosu i pričvrstila ju kopčom.
Ostavi je tako. Dobro izgleda.
Sjećanje na Ryana koji joj je to rekao prije dva tjedna, kada je mali
Carlos otkopčao ovu istu kopču, iznenada je uzrokovalo da je osjetila knedlu
u svome grlu, a na oči su joj počele navirati suze koje nije htjela isplakati.
Odlučila je da će nazvati Nan i zamoliti je da odnese dokumentaciju o
O'Keefeu u Ryanov ured. Ne želim naletjeti na njega, a odsad pa nadalje za
to nema ni pravog razloga. Bolnica je velika.
Dok si je ulijevala kavu u šalicu, došla je do konačne odluke da odbaci
mogućnost kako je bila namjerno gurnuta. Kao što sam rekla Scottu, ako me
taj čovjek samo htio pogurnuti kako bi mogao prijeći prije negoli se pojavi
crveno, vjerojatno je bio prestravljen kad je vidio da bih mogla biti
pregažena. Zato me i ne čudi da je pobjegao. Većina ljudi bi to isto uradila u
sličnoj situaciji.
U taksiju na putu do bolnice Monica je nazvala Nan, a potom uputila još
jedan poziv da se raspita o Sally Carter. S olakšanjem je saznala da je Sally
dobro provela noć, ali se razjarila kada je doznala da joj majka još nije došla
u posjet. Obavijestit ću socijalnu službu još ovog jutra, zaklela se.
U bolnici je prvo zastala da posjeti Sally. Mirno je spavala, pa Monica
nije htjela riskirati da ju probudi. Sestra na dužnosti izvijestila ju je kako je
Sallyna temperatura pala na samo stupanj iznad normalnog te da ju je prošao
napadaj astme. - Doktorice, sinoć, nakon što ste otišli, kada se ona probudila,
pomislila sam da plače za mamom, a ona je zapravo govorila »Monny«.
Mislim da je možda čula prošlog tjedna da vas ostala djeca zovu doktorica
Monica.
- Ne bi me to začudilo - rekao je poznati glas. - Čuo sam da imate takav
utjecaj na svoje pacijente.
Monica se brzo okrenula. Bio je to Ryan Jenner. - Sumnjam da Sally zna
moje ime - rekla je hvatajući pogled koji je sestra upućivala njoj i Ryanu te
dodala: - Doktore Jenner, mogu li popričati s vama nasamo?
- Naravno - rekao je tonom podjednako službenim kao što je bio i njezin.
Prošetala je s njim hodnikom. - Poslala sam dokumentaciju o Michaelu
O'Keefeu u vaš ured - rekla mu je.
- Upravo je stigla. Vaša tajnica mi je rekla da ćete vjerojatno obići Sally.
Monica, čuo sam što ti se dogodilo sinoć. Je li moguće da si bila gurnuta?
Bože moj, ne mogu zamisliti koliko je to bilo zastrašujuće.
- Ryane, u redu sam. Moram te zamoliti da me ne posjećuješ na ovom
katu, osim ako nije riječ o nekom pacijentu. Imam osjećaj da se šire neki
tračevi o nama.
Pogledao ju je. - I to ti se ne sviđa?
- Ne, ne sviđa mi se. I mislim da se ni tebi ne bi trebalo sviđati.
Nije čekala da odgovori nego je ušla u pedijatrijsko krilo bolnice kako bi
obavila vizitu ostalih malih pacijenata pod njezinom skrbi.
 41. Poglavlje
Nakon početnog napadaja panike pri pomisli na to da je ubio Oliviju
Morrow, doktor Clayton Hadley se sabrao pretresajući svaki detalj njegova
posljednjeg posjeta Oliviji.
U utorak navečer rekao je službeniku na pultu da se gospođica Morrow
osjeća jako loše te da je zamolio Oliviju da ne stavlja zasun na ulazna vrata
kako ne bi morala ustajati iz kreveta da mu otvori. Da je zasun bio stavljen,
rizik bi bio mnogo veći - ona osobno bi mu morala otvoriti vrata. Ali zasun
nije bio stavljen i on se bešumno mogao ušuljati u stan.
Spavala je kada je na prstima ušao u njezinu sobu, ali se odmah
probudila čim se nadnio nad nju. Olivia je imala noćnu lampu pokraj
kupaoničkih vrata i vidio je da je njezin izraz lica, kada ga je prepoznala, od
začuđenog postao uplašen.
Spavala je na dva jastuka svog prostranog kreveta, a još dva su stajala
pokraj nje. Jednom davno, kada joj je došao u kućni posjet nakon što je
pretrpjela blaži srčani udar, objasnila mu je da ponekad sa sobom ponese
ujutro šalicu čaja i novine, a ove dodatne jastuke stavi iza leđa.
Dok je pružao ruku prema jednom od tih jastuka, misao koja mu je
prostrujila glavom bila je: »Ona zna da ću je ubiti.« Sjeća se kako joj je
rekao »Olivia, žao mi je« dok joj je držao jastuk na glavi.
Bila je krhka žena, ali ga je šokiralo s kojom ga je silinom nastojala
odgurnuti. To nije moglo trajati duže od minute, ali njemu se činilo kao
čitava vječnost dok se njezine smežurane ruke konačno nisu opustile i
nemoćno pale na postelju.
Kada je sklonio jastuk, vidio je da se Olivia u borbi ugrizla za usnu. Na
jastuku kojim ju je gušio bila je samo jedna kap krvi. Nervozno je razmatrao
mogućnost da ga zamijeni s onim koji joj je stajao pod glavom, ali je shvatio
da bi prizor krvi na tom mjestu mogao podići neke sumnje. Stoga je otrčao do
ormara gdje je stajala krevetnina. Na srednjoj polici pronašao je još dva
uredno posložena kompleta plahti i jastučnica. Jedan je bio kremaste boje, a
drugi blijedo ružičaste. Onaj s kreveta bio je boje breskve.
Hadley je odlučio da mora iskoristiti priliku i zamijeniti umrljanu
jastučnicu s onom ružičastom. Nije neka razlika, tješio je samoga sebe, a ako
tko i primijeti, vjerojatno će pomisliti kako se druga jastučnica boje breskve
zagubila u praonici. Znao je da Olivia svaki tjedan šalje svoju posteljinu u
praonicu jer se šalila kako su fine pamučne posteljine, koje je davala na
stručno pranje i glačanje, jedan od njezinih luksuza.
Dok je zamjenjivao jastučnicu, s užasom je primijetio kako je krv prodrla
i na sam jastuk. Uspaničio se, no znao je da je najbolje rješenje zamjena
jastučnice, nakon čega mu jedino preostaje nadati se da to nikada neće biti
zamijećeno.
Smotao je krvlju umrljanu jastučnicu i ugurao je u gornji džep svog
kaputa, a zatim je stao pretraživati stan u potrazi za Catherininim fasciklom.
Olivia ga je opunomoćila da bude izvršitelj njezine oporuke i dala mu
kombinaciju svog sefa tako da, kada dođe vrijeme, oporuka bude izvršena
bez odgode. Bio je to veoma jednostavan dokument. Manji dio oporučne
imovine ide dugogodišnjim službenicima zgrade te njezinoj čistačici. Sve u
njezinu stanu, njezin automobil i nakit treba biti prodano. Novac od prodaje,
kao i omanji portfelj njezinih dionica i obveznica ide raznim katoličkim
dobrotvornim ustanovama. U oporuci je zapisano kako je dogovorila i platila
pogreb u grobnoj kapelici Frank E. Campbell. Nije zatražila da se organizira
bdijenje nad odrom, već da se kremira nakon mise u crkvi Sv. Vincent Ferrer.
Urna s pepelom bit će zakopana u grobu njezine majke na groblju Calvary.
Oporuka je stajala u sefu kao i nekoliko komada njezina nakita - biseri,
mali dijamantni prsten i naušnice - koji nisu vrijedili više od nekoliko tisuća
dolara.
Ali na svoje zaprepaštenje, ondje nije pronašao Catherinin fascikl.
Potpuno svjestan toga da bi službenik za pultom zgrade mogao primijetiti
koliko se dugo zadržao, Clay Hadley je bezuspješno pretražio svaki
centimetar Olivijina stana. No Catherinin fascikl nije bio ondje.
Što je uradila s njim, Clay je očajnički zapitao samoga sebe. Postoji li
ikakva mogućnost da ga je uništila, a potom se predomislila u vezi s
otkrivanjem istine nakon što se čula s Monicom Farrell? Bilo je to jedino
razumno objašnjenje koje je mogao smisliti. Službenik ga je zaustavio na
izlasku iz zgrade. - Doktore, kako je gospođica Morrow? - upitao ga je
zabrinuto.
Pažljivo važući svoje riječi, Clay mu je odgovorio: - Gospođica Morrow
je veoma, veoma bolesna žena. - Zatim je grubljim glasom dodao: - Neće biti
s nama duže od nekoliko dana, najviše tjedan.
Sljedeće večeri, kada je zaprimio poziv da je Olivia pronađena mrtva,
sjedio je s Monicom Farrell u Olivijinu dnevnom boravku. Nakon što je
stigla ekipa hitne pomoći, Monica se nijejoš dugo zadržala. Nije im imala što
reći osim da je došla jer se trebala naći s Olivijom Morrow. Gledajući
unatrag, Clay je pohvalio samoga sebe kako je izvrsno izašao na kraj s
liječnicima objašnjavajući im da je Olivijin dugogodišnji liječnik, da je bila
neizlječivo bolesna, da ju je sinoć preklinjao da ode u dom za zbrinjavanje
nemoćnih... A kada je stigao mrtvozornik iz Campbella, liječnici su joj na
palac objesili etiketu s podacima, a on je potpisao smrtovnicu.
Nakon besane noći i uzrujanog telefonskog poziva Dougu, Clay se cijeli
četvrtak bavio uklanjanjem bilo kakvog tračka sumnje u njegovu vezu s
Olivijinom smrću. Nazvao je Times i dao objaviti osmrtnicu, nazvao je mali
broj ljudi iz Olivijina adresara, organizirao misu zadušnicu i nazvao ovršitelja
kojeg je otprije poznavao te s njim dogovorio sastanak u stanu kako bi se
izvršio popis cjelokupne imovine. Potom je, nakon što je osjetio da je učinio
sve što je mogao da se predstavi u svjetlu brižnog prijatelja i izvršitelja
oporuke, uzeo tablete za spavanje i pošao u krevet.
U petak ujutro u devet sati, prvi telefonski poziv koji mu je stigao u ured
bio je od čovjeka kojeg nije poznavao, Scotta Altermana. - Raspituje se o
Oliviji Morrow - obavijestila ga je tajnica.
Tko je taj tip, pitao se Hadley osjećajući kako mu se želudac grči. - Spoji
me - rekao je.
Scott se predstavio. Ja sam prijatelj doktorice Monice Farrell. Vjerujem
da ste se vas dvoje upoznali u stanu Olivije Morrow u četvrtak navečer.
 - Jesmo. - Kamo ovo vodi, pitao se Hadley.
- Samo večer prije smrti gospođica Morrow rekla je doktorici Farrell
kako je poznavala njezinu baku. Pod tim je svakako mislila na njezinu pravu
baku. Iz onog što ste ispričali doktorici Farrell, vi ste bili dugogodišnji
prijatelj gospođice Morrow, kao i njezin liječnik te izvršitelj njezine oporuke.
Kao takav sigurno nešto znate o obiteljskoj povijesti gospođice Morrow?
Hadley je nastojao zadržati staložen glas. - To je u potpunosti točno. Prvo
sam bio kardiolog njezine majke, a poslije i njezin. Olivia je bila jedinica.
Njezina je majka umrla prije mnogo godina. Nikada nisam sreo nijednog
drugog njezina srodnika.
- A gospođica Morrow vam nikad nije pričala o svojoj prošlosti?
Budi blizu istine, ali ne idi u detalje, upozorio se Hadley.
- Znam da mi je Olivia rekla kako joj je otac umro prije njezina rođenja te
da se njezina majka preudala. Kada sam ih ja upoznao, majka joj je već bila
drugi put udovica.
Tada je došlo pitanje od kojeg se Hadleyu grlo osušilo. Alterman je
upitao: - Doktore Hadley, je li istina da ste vi dugogodišnji član uprave
Zaklade Gannon?
- Da, istina je. A zašto pitate?
- Ne znam još - rekao je Alterman. - Ali siguran sam da postoji odgovor
koji treba pronaći i, upozoravam vas, ja ću doći do njega. Doviđenja, doktore
Hadley.
 42. Poglavlje
Peter Gannon se u petak ujutro probudio u stanju takve mamurnosti
prema kojoj su sve prijašnje koje je iskusio bile mačji kašalj. Glava mu je
pucala, hvatala ga je mučnina i porazan osjećaj da će svijet upravo propasti
pod njegovim nogama.
Znao je da će morati proglasiti bankrot. Nije bilo načina na koji bi mogao
isplatiti one koji su mu poduprli predstavu. Zašto sam bio tako siguran da će
ova biti hit, upitao se. Jamčiti im povrat polovine onog što su uložili bila je
glupost, ali to je bio jedini način da ulože nešto novca. Sada ću za njih biti
najobičniji prosjak.
Dugo je stajao pod toplim tušem, a zatim je uz mrštenje pustio hladnu
vodu. I dok je drhtao pod igličastim ubodima mrzlih mlazova po vlastitoj
koži, borio se s činjenicom da će morati priznati Gregu kako je jednom rekao
Renée Carter da je Greg bio uključen u neke prijevare. Ne samo to. Rekao
sam joj da su, osim dobrotvornih ustanova koje podržavamo zbog Clayevih
kardioloških istraživanja i Dougovih psihijatrijskih, mnoge zakladine donacije
malene i služe samo našoj promociji. Da me nije odlučila ucjenjivati
djetetom, sigurno bi mi zaprijetila da će razotkriti prijevaru. Bože, kad bi to
netko istražio! Peter nije dovršio svoju misao.
Greg će mi jednostavno morati dati milijun dolara da isplatim Renée i
morat će mi ih dati odmah. Vidio sam je u utorak navečer. Koliko je ja
poznajem, sigurno je dosad već razmišljala o tome koliko bi mogla dobiti ako
bi mi zaprijetila razotkrivanjem. Dao sam joj dva milijuna dolara da šuti o
svemu kada je napustila grad prije skoro dvije i pol godine, i to je trebalo biti
to. Rekla je da će dijete dati na posvajanje.
Renée. Peter je na klimavim nogama izašao iz tuš-kabine i dohvatio
ručnik. Pio sam cijeli utorak poslijepodne, pomislio je. Bojao sam se reći joj
kako mogu iskamčiti sto tisuća dolara, a ne milijun. Zatim sam, dok sam ju
čekao za šankom, popio ona dva viskija. Trebao sam joj reći kako je sto
tisuća dolara sve što joj zasad mogu dati. Trebao sam je povući duž...
Što se tada dogodilo, upitao se. Razljutila se kada sam joj dao vreću sa
sto tisuća dolara i rekao da je to sve što će od mene dobiti. Zadnja isplata.
Nema više novca. Optužit ću je za iznudu. Zatim sam, kada je potrčala i
krenula ulicom, pojurio za njom i zgrabio je za ruku. Bacila je vreću,
pljusnula me, pri čemu me noktom ogrebla po licu.
Što se tada dogodilo?
Ne sjećam se, pomislio je ojađeni Peter. Jednostavno se ne sjećam. Oh
Bože, pomislio je dok je oblačio kućni ogrtač, kuda sam išao? Što sam
uradio? Ne znam. Jednostavno ne znam. Probudio sam se na uredskom
kauču u četvrtak popodne. To je petnaest sati kasnije. Tada sam počeo
razmišljati da bi mi Sue mogla posuditi novce i sreo sam se s njom u Il
Tinellu. Kada me Sue odbila, ponovo sam se opio. Renée mi se dotad nije
javila, ili je? Imam rupe u pamćenju. Možda nisam čuo telefon...
Peter je pogledao u ogledalo iznad umivaonika. Koji nered, pomislio je.
Zakrvavljene oči. Jučer se nisam ni obrijao. Što li je Sue pomislila kada me
ugledala?
Sue. Renée je bila kap koja je prelila čašu u našem braku. Zakleo sam se
Sue da ću se prestati ponašati kao ženskar, a onda je pročitala u trač rubrici
da sam viđen s Renée. To mi je bila životna pogreška, prije četiri godine. Sue
mi nije povjerovala da mi je dosta Renée i da prekidam s njom. Ludo je to,
kako sudbina podijeli karte. Sueje imala tri spontana pobačaja u dvadeset
godina našeg braka, a Renée je uspjela zatrudnjeti odmah čim je saznala da
namjeravam raskinuti s njom. Naravno, sve je to učinila namjerno, pomislio
je ljutito, ali barem Sue nikad nije saznala za dijete. Bio bi to pakao za nju...
I sada, bili razvedeni ili ne, nadao se da Sue nikada neće doznati.
Zašto Renée nije dala dijete na posvajanje? Kada sam je isplatio, rekla mi
je da će to učiniti. Ona svakako nije za djecu. Rodila je jer me htjela držati u
šaci. U šaci zvanoj Sally koju nikada nisam ni susreo, niti ju želim susresti.
Zašto se Renée vratila u New York? Pretpostavljam da nije uspjela zariti
kandže u još jednog bogatog dečka iz Vegasa, pa sada treba mene da joj
napunim kasicu.
 Kad bih barem mogao dokazati da dijete nije moje, ali Renée je bila
dovoljno pametna da sačuva moj DNK i spari je s djetetovim. Ona je moje
dijete, htio ja to ili ne.
Peter Gannon je uzeo sapun za brijanje i britvicu. Namrštio se kad mu je
britvica došla do mjesta gdje ga je Renée ogrebla noktom. Što se dogodilo
nakon što me pljusnula, upitao se ponovo.
Pola sata poslije bio je odjeven u običnu košulju, pulover i smeđe hlače,
s čašom kave u ruci prisilio se da uzme slušalicu i nazove svog brata Grega.
Prije nego što ga je dobio, službenik u zgradi ga je pozvao na portafon. -
Gospodine Gannon, detektiv Tucker i detektiv Flynn došli su vas vidjeti.
Mogu li ih pustiti?
 43. Poglavlje
U petak ujutro, nakon što je pričala s Ryanom Jennerom, Monica je
pokušala nazvati Renée Carter i kako i ovaj put nije bilo odgovora, spustila
se u posjet Sandri Weiss, direktorici odjela socijalne službe u bolnici. -
Moram razgovarati o svojoj pacijentici Sally Carter - započela je.
- Upravo sam vas mislila nazvati - rekla joj je Sandra Weiss tužno. - Baš
sam se čula s policijom. Tijelo žene koja je pronađena na šetalištu blizu East
Rivera identificirano je kao tijelo Renée Carter, Sallyne majke.
Monica je zurila u nju. - Renée Carter je mrtva? - upitala je tupo.
- Da. Policija nastoji pronaći najbliže srodnike. Dotad ćemo se mi brinuti
za Sally. Kada ju budete spremni otpustiti i ako se ne nade nijedan srodnik,
smjestiti ćemo je zasad u dom za nezbrinutu djecu.
Renée Carter mrtva! Šokirana, Monica je pred očima mogla samo stvoriti
sliku iritantne žene koja je pokazivala tako malo zanimanja za vlastito dijete.
Tko joj je najbliži srodnik, pitala se. Što će se dogoditi sa Sally?
Iako je morala otići do ureda gdje je znala da ju pacijenti već čekaju,
zastala je da još jednom vidi Sally prije negoli napusti bolnicu. Malena je još
spavala i Monica je, ne želeći ju probuditi, prostajala jednu tužnu minutu nad
njezinom kolijevkom, a zatim se požurila dalje.
Kada je stigla do ureda, čekaonica se već počela puniti. Nan ju je
dopratila u njezin ured i zaskočila ju. - Doktorice Monica, sinoć sam čula
vijest na radiju - rekla je u jednom dahu. - Zamalo sam umrla. Htjela sam vas
odmah nazvati. Hvala Bogu da ste snimili poruku na telefonu u kojoj ste rekli
da je sve u redu. Prvo što sam uradila jest da sam sve što znam o tome
ispričala Johnu Hartmannu, umirovljenom detektivu koji živi kat ispod mene.
Rekao mi je da će nazvati jednog od svojih prijatelja detektiva i reći mu da
provjeri sigurnosne kamere uokolo bolnice. Možda vas je tip koji vas je
gurnuo pratio? Možda to ima veze s onom fotografijom koju sam vam
pokazala, ona na kojoj stojite ispred bolnice. Mislili ste da to ne znači ništa.
 Monica je podigla ruku kako bi zaustavila bujicu riječi. - Nan, znaš
koliko cijenim tvoju brigu, ali ja stvarno ne mislim da me netko namjerno
gurnuo. Mislim da je taj tip bio nestrpljiv da prijeđe cestu i da me pokušao
skloniti s puta. Tako da, ako tko od mojih prijatelja bude ovdje zvao da se
raspita kako sam, molim te da ih umiriš i kažeš im kako sam u redu i da ja
vjerujem kako je to bila samo jedna nesretna nezgoda. A sada te molim da
kažeš Almi kako sam spremna početi s radom. Neka je Bog na pomoći onim
jadnim roditeljima koji su došli jučer i ponovo morali dovlačiti djecu danas.
Nan je učinila nekoliko koraka do vrata, a onda zastala. - Doktorice, još
jedno pitanje. Kako je Sally Carter?
Monici je izgledalo nadrealno da kaže kako Sallyna majka ne samo da
nije živa nego je i žrtva ubojstva. - Ne znam ništa više od toga - rekla je
užurbano dok je zakopčavala bijelu kutu i krenula put sobe za preglede.
U sljedećih sedam sati uzela je samo jednu petominutnu stanku za šalicu
čaja i dva zalogaja sendviča, sve dok posljednji pacijent nije otišao u šest
sati. Alma je na odlasku rekla: - Molim vas, doktorice, odmorite se tijekom
vikenda.
- I namjeravam. Hvala Alma. - Monica je otišla do malenog ureda i
skinula bijelu kutu. Tada je Nan ušla za njom i postavila joj pitanje koje ju je
mučilo cijeli dan. - Doktorice Monica, što se dogodilo kada ste otišli u posjet
Oliviji Morrow u srijedu? Je li ona stvarno poznavala vašu baku?
Monica se okrenula osjećajući kako joj se oči počinju vlažiti. Potresno
razočaranje da je Olivia Morrow mrtva, pa njezina skoro smrtonosna nesreća,
jaki izgledi da bi Sally mogla završiti u domu te naposljetku saznanje da joj
je stalo do Ryana Jennera mnogo više nego što je zamišljala... sve se to slilo
ujedno.
Predahnula je jednu minutu prije nego što je započela s pričom. Iako joj
je glas zvučao pribran, morala se okrenuti od Nan s čijeg je lica izbijalo
suosjećanje dok joj je govorila o stanu gospođice Morrow i spoznaji da je
Olivia preminula tijekom noći. - I tako, mislim da čak i ako je bilo nečega u
toj priči, sada to nikad neću saznati - zaključila je.
 - Što će biti s pogrebom? - upitala je Nan.
- Kada sam pričala s doktorom Hadleyem, dok smo čekali na ekipu hitne
pomoći, rekao mi je da će se on pobrinuti za to.
- Imam ovdje jedan primjerak Timesa - rekla je Nan - Možda je nešto
izašlo u osmrtnicama. - Otrčala je do stola i vratila se s novinama otvorenima
na toj strani. - Doktorice, ovdje je obavijest o smrti gospođice Morrow. Sutra
ujutro održat će se misa zadušnica u crkvi Sv. Vincent Ferrer, u deset sati.
Da sam na vašem mjestu, otišla bih tamo. Ovdje piše da nema živih srodnika,
ali sigurno je imala neke prijatelje. Voljela bih poći s vama. Nas bismo dvije
mogle popričati s nekim ljudima koji će biti na misi i saznati je li ikada
pričala o vama. Tko zna što sve možete doznati. Nemate što izgubiti.
- To nije loša ideja - sporo je rekla Monica. - Kažeš sutra u deset, Sv.
Vincent Ferrer?
- Da. To vam je na križanju Sezdesetšeste i Lexingtona.
- Vidimo se ondje u petnaest do deset. - Monica je posegnula rukom u
ormar kako bi uzela kaput. - Dosta je svakom danu zla njegova - umornim je
glasom citirala Bibliju.
Dok su prolazili pokraj Nanina radnog stola do vanjskih vrata, telefon je
zazvonio. Nan je otrčala da vidi tko zove. - Doktor Jenner - rekla je
zadovoljnim glasom.
- Neka zvoni - rekla je Monica odlučno. - Hajdemo.
 44. Poglavlje
U petak ujutro Scott Alterman otišao je rano na trčanje u Central Park,
vratio se u svoj unajmljeni stan, otuširao se, obrijao i odjenuo u ležernu
odjeću. Zatim je u osam sati, s osjećajem krivnje, nazvao i ostavio poruku
svojoj tajnici da ima neodgodiva osobnog posla te da će doći kasnije.
Skuhao si je kavu te napravio tost i kajganu dok je osjećaj krivnje
nastojao zamijeniti osjećajem svrhe. Znao je da nije pametno trošiti vrijeme u
svom novom uredu na Wall Streetu. Primio je popriličan novčani iznos da
postane partner. Unatoč tome, prilika da utješi Monicu nakon nesreće
pojačala mu je osjećaj da se više od svega na svijetu želi iskazati baš pred
njom.
Znala je koliko joj je otac nastojao otkriti svoje korijene, pomislio je
Scott, a ja mislim da i ona, mnogo više nego što to shvaća, dijeli tu istu
potrebu. Srce ju je zaboljelo sinoć kada mi je rekla da je Olivia Morrow,
žena koja je možda poznavala njezinu baku i djeda, umrla. Saznati sve što
mogu o toj ženi možda je jedini način da uđem u trag rodoslovlju Monicina
oca, trag koji bi se veoma brzo mogao ohladiti. Ako bi se ispostavilo da
Olivia Morrow ima bilo kakve veze s Gannonima, tada bismo imali nešto od
čega se može početi i nastaviti dalje.
Scott je znao kako je zaokupljen potrebom praćenja svog instinkta da je
Monicin otac mogao biti »pitanje« na koje se Alexander Gannon osvrnuo u
svojoj oporuci te da bi ona mogla biti zakonita nasljednica novca što ga je
priskrbio genij Alexandera Gannona.
Koliko često se događa, zadubio se, da posvojena djeca iskazuju talente
svoje rođene obitelji? Monicin otac, Edward Farrell, bio je liječnik i
istraživač koji je pomogao u otkriću uzroka zbog kojeg neki pacijenti
odbacuju umjetne nadomjeske, pogotovo kuk, koljeno i zglobne implantante,
koji su pravi zlatni rudnik tvrtkama poput Gannon Medical Supplies.
Glavno je sjedište tvrtke bilo na Manhattanu, ali je istraživački laboratorij
bio smješten na Cambridgeu. Kada je već bio u svojim šezdesetima, Edward
Farrell pozvan je da se priključi tamošnjem osoblju. Dotad je Alex Gannon
već bio mrtav, ali je zapanjujuća sličnost između njega i Edwarda Farrella
bila tema koja se svako malo pretresala među njegovim suradnicima, sve do
njegove smrti. Bila bi to ironija sudbine, pomislio je Scott, da je Monicin otac
uistinu radio za tvrtku koju je utemeljio njegov rođeni otac.
Stalna pozivanja na njihovu tjelesnu sličnost bila su dovoljan razlog da se
Edward Farrell lati hobija pronalaženja članaka o Alexanderu Gannonu te
uspoređivanja njihovih fotografija u različitim životnim dobima.
Monica doista nije shvaćala koliko je njezin otac bio opsjednut tom
temom, pomislio je Scott dok je otvarao svoj notes i uz drugu šalicu kave
počeo popisivati polazne točke ove istrage. Koliko je Olivia znala o
Monicinoj baki i djedu? Postoji li još netko tko bi mogao znati nešto o
obiteljskoj povezanosti s Gannonima?
Monica mu je rekla da je dugogodišnji liječnik Olivije Morrow dojurio u
stan nakon što su je ona i službenik pronašli mrtvu. Doktor se zvao Clayton
Hadley, prisjetio se Scott. Zabilježio je to u notes.
Olivijin stan u zgradi Schwab. Monica je stekla dojam da je Morrow dugi
niz godina ondje stanovala. Popričat ću s osobljem zgrade, pomislio je Scott.
Oni će vjerojatno znati nešto kazati o njenim uobičajenim posjetiteljima.
Gotovo je sigurno da je Olivia Morrow imala svoju čistačicu ili nekoga
tko joj je dolazio iz službe za čišćenje. Prati taj trag, rekao je samom sebi.
Tko je izvršitelj njezine oporuke i što je zapisano u njoj? To ću ostaviti
svojoj tajnici.
Scott je popio kavu, stavio šalicu u sudoper i počistio kuhinju. Smiješno,
pomislio je. To je još jedna od stvari koje nisu štimale između mene i Joy.
Ne mislim da sam neki pretjerani čistunac, ali osjećam se bolje kada su
stvari na svom mjestu. Kada bi ušla kroz vrata, Joy bi bacala sve što je imala
u rukama na najbližu stolicu ili stol. Pitam se je li njezin kaput ikada vidio
unutrašnjost ormara.
Nije bilo nijedne stvari koja nije bila na svom mjestu u Monicinu stanu,
prisjetio se.
Ušao je u malu prostoriju koja mu je služila kao kućni ured, uključio svoj
kompjutor i počeo tražiti podatke o doktoru Claytonu Hadleyu. I dok je čitao
dugačke liste podataka o njemu, pojavila se jedna zabilješka koja mu je na
usne izmamila gotovo nečujan zvižduk. Hadley je član uprave Zaklade
Gannon.
Monica je rekla da je on, iz onoga što joj je sam Hadley ispričao, nedugo
nakon njezina poziva Oliviji Morrow otišao do njezina stana da vidi kakvo joj
je stanje. Slučajnost? Vjerojatno, pomislio je Scott. Monica mi je ipak
ispričala kako je Olivia Morrow zvučala jako loše. Unatoč tome, nešto što se
još nije moglo okrstiti istinskom sumnjom nagnalo je Scotta da odmah nazove
Hadleya. Ako je on bio dugogodišnji liječnik Olivije Morrow, onda bi trebao
znati dosta toga o njezinoj prošlosti, pomislio je dok je uzimao telefonsku
slušalicu.
Kada su ga spojili s Hadleyem, bilo mu je kao iskusnom odvjetniku jasno
da doktor izbjegava odgovoriti na njegova pitanja te da je njegova tvrdnja
kako jedva da išta zna o Olivijinoj prošlosti očigledna laž.
Ali nisam ga trebao upozoriti da ću pronaći vezu između Olivije Morrow
i Zaklade Gannon, rekao si je Scott dok je poklapao slušalicu. Možda ću se
jednog dana naučiti opustiti i pričekati svojih pet minuta. Ovaj je poziv bio
ishitrena glupost, kao i ono kad sam dojurio do Monicine zgrade i potpuno je
prenerazio kada je izašla...
Ohladi, pomislio je. Ohladi.
Potpuno nezadovoljan samim sobom, odlučio je prošetati do zgrade
Schwab i popričati s nekim od osoblja, pogotovo s onima koji rade u zgradi
već duže vrijeme. Kada je stigao tamo, Scott je pričekao da jenja gužva oko
ulazaka i izlazaka, a zatim se obratio vrataru. Čovjek mu je spremno ispričao
ono malo što je znao. Gospođica Morrow bila je ljupka i tiha dama, uvijek
veoma obzirna, sa spremnom zahvalom kada bi joj pridržao vrata, uvijek
darežljiva za Božić. Nedostajat će mu.
- Je li često izlazila? - upitao je Scott.
 - U zadnjih šest mjeseci, kada bih joj pozvao taksi, to je uvijek bilo do
doktora, frizera ili nedjeljom na misu. Šalili smo se na taj račun.
Nije mi ovo baš od neke pomoći, pomislio je Scott, dok je ulazio unutra i
pristupao službeniku za pultom. Objasnio mu je da je odvjetnik, siguran u to
da će službenik steći dojam kako se radi o Olivijinu odvjetniku. - Znam da je
stanovala ovdje dugo vremena i želim biti siguran da će o njezinoj smrti biti
obaviješteni svatko tko joj je bio blizak - objasnio je.
- Nije imala neko veliko društvo - objasnio je službenik. - Bila je tu jedna
gospođa s osamnaestog kata s kojom je znala nekad otići u kazalište, ali ona
je umrla prije nekoliko godina. Svima nam je bilo jasno kako je gospođica
Morrow jako krhka zdravlja te da joj nije preostalo još dugo vremena.
I dok se Scott namjeravao okrenuti, palo mu je napamet jedno pitanje: -
Je li gospođica Morrow držala automobil ovdje u garaži?
- Da. Koliko ja znam, nedavno se baš ostavila vožnje. Kada ne bi uzela
taksi da ode nekamo u blizini, koristila bi se vozačem koji bi ju odvezao u
njezinu vlastitom automobilu. Ustvari, nekoliko bi puta znala izaći utorkom
na par sati.
- Ovaj prošli utorak! Mislite na dan prije nego što je umrla? - uzviknuo je
Scott. - Je li se dugo zadržala vani?
- Skoro cijelo poslijepodne.
- Znate li kamo je išla?
- Ne znam, ali ovdje vam imam broj vozačke službe. Nekoliko se naših
stanara koristi njome. - Službenik je posegnuo u ladicu, izvadio nekoliko
posjetnica i stao ih pretraživati. - Evo je - rekao je predajući mu jednu u
ruke. - Možete zadržati ovu. Ostalo mi ih je još nekoliko.
Adresa vozačke službe bila je udaljena samo nekoliko četvrti odavde.
Scott je odlučio prošetati do tamo. Odavno je naučio da je bolje pokušati
dobiti informaciju osobno nego preko telefona.
Oblaci koji su se počeli gomilati za njegove šetnje do zgrade Schwab
sada su postali gušći i crnji. Kretao se brzo želeći izbjeći pljusak. Što bi
natjeralo bolesnu ženu da satima izbiva iz doma, pitao se. Tjedan dana ranije
Olivia je rekla vozaču čije je dijete bilo Monicin pacijent da je poznavala
njzienu baku. Zašto je čekala Monicin telefonski poziv da joj to otkrije te joj
čak rekla da zna pravi identitet i bake i djeda? Zašto to nije učinila ranije kad
je već znala da je na samrti? Je li možda posljednjeg dana svog života Olivija
Morrow posjetila nekoga tko je znao istinu?
I dok su mu se ova pitanja vrzmala po glavi, ništa u Scottovoj nutrini nije
ga moglo upozoriti da je pozivom Claytonu Hadleyu potpisao vlastitu smrtnu
presudu te da je postupak njegova uklanjanja već započeo.
 45. Poglavlje
Peter Gannon osjetio je kako mu se grlo suši. Pozvao je detektive Barryja
Tuckera i Dennisa Flynna u dnevni boravak svog stana. Zašto su ovdje, pitao
se. Jesam li uradio nešto ludo čega se ne sjećam? Mislim da nisam ugasio
automobil. Bože, nadam se da nije nekoga pregazio!
Čak mu je i odluka o mjestu sjedenja kidala živce. Neću na kauč,
pomislio je. Niži je od stolica. Takav bi ga položaj još više uplašio. Odabrao
je stolicu za ljuljanje s visokim naslonom što je prisililo detektive da sjednu
jedan do drugoga na kauč.
Strog izraz tih dvaju lica odao je Peteru da, kakav god bio razlog njihova
posjeta, stvar je svakako ozbiljna. Izgledali su kao da očekuju da on prvi
progovori. Nije im namjeravao ponuditi kavu, ali je shvatio da još uvijek drži
šalicu iz koje je pio kavu kada ga je nazvao službenik zgrade. Čuo je odjek
vlastitoga glasa: - Upravo sam skuhao kavu. Mogu li vas ponuditi?
Prije nego što je dovršio rečenicu, njih su dvojica odbila pokretom glave.
Zatim je detektiv Tucker progovorio: - Gospodine Gannon, jeste li se susreli
s Renée Carter prošlog utorka?
Renée, pomislio je Peter u nevjerici. Stvarno je otišla policajcima i rekla
im o Gregovim prijevarama! Budi na oprezu, upozorio je samog sebe. To još
ne znaš. Surađuj. - Da, vidjeli smo se prošlog utorka - rekao je nastojeći
zvučati smireno.
- Gdje ste ju sreli? - upitao je Tucker.
- U jednom baru blizu palače Gracie. - Ne mogu se sjetiti ni imena
mjesta, pomislio je. Moram se pribrati.
- Zašto ste se ondje našli?
- To je ona predložila. - Jeste li se svađali?
To već znaju, pomislio je Peter. Neki su nas ljudi u baru vjerojatno
promatrali. Neki su od njih mogli su čuti kada je ona povisila ton i vidjeti ju
kada je odjurila. - Imali smo neke nesuglasice - rekao je. - Slušajte, o čemu
se ovdje radi?
- Radi se o tome, gospodine Gannon, da Renée Carter nije stigla kući u
utorak navečer. Jučer su joj našli tijelo nabijeno u vreću za smeće na
šetalištu pokraj East Rivera, blizu palače Gracie.
Peter je zabezeknuto zurio u dva detektiva. - Renée je mrtva? Nije
moguće - protestirao je.
- Jeste li vi otac njezina djeteta? - ispalio je svoje pitanje Barry Tucker.
Renée je mrtva. Oni znaju da smo se svađali. Mogu pomisliti kako sam
je ja ubio. Peter je jezikom ovlažio usne. - Da, ja sam otac djeteta Renée
Carter - rekao je.
- Jeste li uzdržavali dijete? - tiho je upitao detektiv Flynn.
- Uzdržavao? Odgovor je i da i ne. - Zvučim kao budala, rekao si je
Peter. - Dopustite mi da vam objasnim što pod tim mislim - užurbano je
dodao. - Sreo sam Renée prije četiri godine na premijeri predstave kojoj sam
ja bio producent. Moja bivša žena je odvjetnica i preskočila je taj
kasnovečernji događaj. Završio sam večer prateći Renée do kuće i spetljao
sam se s njom. Trajalo je manje od dvije godine.
- Znači, niste imali nikakve veze s njom pune dvije godine? - upitao je
Tucker.
- Renée je znala da mi se popela na vrh glave te da sam žalio što smo se
uopće upustili u vezu. Tada joj je uspjelo zatrudnjeti. Rekla mi je da joj dam
dva milijuna dolara za njezinu skrb u trudnoći, a kada se dijete rodi, da će ga
dati na posvajanje.
- Jeste li se složili s tim? - upitao je Flynn.
- Jesam. Bilo je to prije nekoliko mojih potpunih podbačaja na
Broadwayu. Mislio sam da dani novac vrijedi toliko da mi nestane iz života.
Rekla mi je da poznaje neke veoma drage i sređene ljude koji bi dali sve da
mogu imati dijete te da će biti presretni da ga posvoje.
- Nije vas zanimalo vlastito dijete? - upitao je Flynn.
 - Nisam ponosan na to ali, iskreno govoreći, nije me zanimalo. Zbog
Renée mi je propao brak. Moja žena je saznala za vezu i rastala se od mene.
Kad sam ponovo došao pameti, shvatio sam da sam odbacio nešto iznimno
vrijedno i da ću za tim žaliti ostatak svog života. Nikako ju nisam htio još
više povrijediti činjenicom da je Renée trudna i da očekuje moje dijete.
Renée je dosadio New York. Rekla mi je kako se vraća u Vegas za stalno te
da će to, nakon što joj dam dva milijuna, biti zadnji put što ju vidim i čujem.
- Gospodine Gannon, jeste li bili sigurni da je dijete vaše?
- Bio sam potpuno siguran u to kada sam joj dao novce. Znao sam kako
Renée razmišlja. Vrijedilo je zatrudnjeti kako bi izvukla novce od mene. A
potom, prije devetnaest mjeseci, kada se dijete već rodilo, poslala mi je
čestitku s priloženom kopijom nalaza mojega, njezina i djetetova DNK. Bila
je dovoljno pametna da uzme uzorke moje DNK prije nego što je otišla, u
slučaju da me budu mučile sumnje. Dao sam to na provjeru. Ja sam djetetov
otac.
- Kad ste se ponovo čuli s Renée Carter?
- Prije otprilike tri mjeseca. Rekla mi je da se vratila u New York, da je
odlučila zadržati dijete te da će joj trebati pomoć u njezinu odgoju.
- Mislite pomoć za uzdržavanje djeteta? - Tucker se raspitivao.
- Tražila je od mene još dodatnih milijun dolara. Rekao sam joj da
nemam više toliko novaca. Podsjetio sam je da smo se dogovorili da nakon
ona dva milijuna ja više nemam nikakvih obveza prema njoj i djetetu.
- Gospodine Gannon, jeste li ikada vidjeli vlastito dijete? - upitao je
Flynn.
- Nisam.
- Onda ne znate da leži u bolnici s teškom upalom pluća? Peter je osjetio
kako mu lice crveni od prijezira u Tuckerovu glasu. - Ne, nisam to znao.
Rekli ste mi da je jako bolesna. Kako joj je sad?
- Još uvijek je prilično bolesna. Usput budi rečeno, zove se Sally - rekao
mu je Flynn. - Jeste li znali to? - Jesam - odbrusio je Peter.
 - Kada ste rekli gospođici Carter da ne možete skupiti toliki novac, kako
je ona reagirala na to? - upitao je Flynn.
- Zahtijevala je da nađem načina. Uspaničio sam se i rekao joj da mi da
vremena. Iskreno, zavlačio sam ju. Kada smo se sreli u utorak navečer, imao
sam sa sobom sto tisuća dolara i rekao sam joj da je to sve što će dobiti od
mene.
- Čak i da ste imali milijun dolara, kako ste mogli biti sigurni da neće
otići na sud i zahtijevati novac za uzdržavanje djeteta? - Tucker se prignuo
dok je postavljao ovo pitanje unoseći se očima u Peterovo lice.
Budi pažljiv, ponovo se upozorio Peter. Ne smiješ im otkriti da te
ucjenjivala. To bi moglo dovesti do Gregova pada. - U utorak navečer
upozorio sam Renée da smo se već dogovorili oko svega i da ću je, ako
postane neugodna, prijaviti policiji zbog iznude. Mislim da mi je povjerovala.
- U redu - rekao je Tucker. - Sastali ste se. Pokušali ste ju uplašiti. Dali
ste joj sto tisuća dolara, a ne milijun dolara. Kako je to primila?
- Bila je bijesna. Valjda je stekla dojam kako imam milijun sa sobom.
Zgrabila je vrećicu u kojoj je bio novac iz moje ruke i otišla.
- Mislite li da je netko vidio kada vam je istrgnuta vrećicu?
- Ne bi me začudilo. Gotovo je svaki barski stolac bio zauzet, a bilo je
još nekoliko ljudi koji su sjedili za stolom i večerali. Renée je povisila ton.
- Što se dogodilo dok ste ju pratili izvan restorana?
- Sustigao sam je na ulici, zgrabio za ruku i rekao joj nešto poput:
»Renée, budi razumna. Čitala si novine. Izgubio sam čitavo bogatstvo na
onom mjuziklu. Nemam novaca.«
- Što se tada dogodilo?
- Istrgla mi se i zviznula me po faci. Ispustila je vrećicu. - Kaži im koliko
si pio, rekao si je Peter. Sada to ubaci.
- Tko je pokupio vrećicu?
- Sigurno ju je ona pokupila. Ne mislite valjda da bi Renée Carter
ostavila sto tisuća dolara tek tako na ulici, zar ne? Iskreno, toliko me dotuklo
sve to sa skidanjem predstave, to što mi se računi koje ne mogu platiti
gomilaju, i još ovo s Renée, tako da sam čitav dan pio u svom uredu. Prvi
sam stigao u onaj bar i popio dva viskija dok sam ju čekao. Do trenutka kada
sam je sreo već sam se gotovo onesvijestio. Sjećam se da sam joj rekao
nešto prilično ružno i zatim odšetao. To je sve što znam sve dok se nisam
probudio jučer poslijepodne u svom uredu.
- Ostavili ste je na ulici?
- Kad malo bolje razmislim, siguran sam da je tako bilo. Sagnula se da
pokupi vrećicu. Meni se odjednom povraćalo i požurio sam se.
- Oh, sada se sa sigurnošću sjećate da je podignula vrećicu. Gospodine
Gannon, to će nam jako pomoći - rekao je Tucker sarkastično. - Vidim da
imate ogrebotinu na licu. Kako ste ju zaradili?
- Renée me zahvatila noktom kad me pljusnula.
- I sjećate se toga? - Da.
Tucker je ustao. - Hoćete li nam dati uzorak svojeg DNK? Samo jedan
obris blazinicom s unutarnje strane vaših usta. Imamo pribor. Sada vas ne
možemo prisiliti da se podvrgnete testu, ali ćemo morati, ako odbijete, ići
preko sudskog naloga, a onda ćete morati pristati.
Misle da sam ju ubio, pomislio je Peter. Bio je uspaničen, ali je pokušao
zadržati mirnoću u glasu. - Ja se u potpunosti slažem da uzmete taj test sada.
Nemam razloga da odbijem. Posvađao sam se s Renée. Nisam ju ubio.
Tucker je izgledao kao da ga se sve to nije dojmilo. - Gospodine Gannon,
gdje je odjeća koju ste nosili u utorak navečer?
- U kupaonici koja se nalazi u sklopu mog ureda. Ondje uvijek imam
čistu odjeću za presvlačenje. Kada sam se jučer probudio na kauču, otuširao
sam se i promijenio odjeću. Tamnoplava jakna i smeđe hlače su u ormaru.
Donje rublje i čarape u jednoj košari u kupaonici. Doma sam bio u
tamnosmeđim mokasinkama.
- Mislite na svoj ured u Četrdesetsedmoj zapadnoj ulici?
- Da. To je moj jedini ured.
 - Izvrsno, gospodine Gannon, odmah morate napustiti ovaj stan. Policijski
će službenik stajati pred vratima sve dok ne dobijemo nalog za premetačinu
prostorija, kao i za vaš ured. Imate li automobil?
- Imam. Crni BMW. Parkiran je u garaži ove zgrade.
- Kada ste se posljednji put vozili u njemu?
- Mislim, prošlog ponedjeljka.
- Mislite, prošlog ponedjeljka?
- Jednostavno ne znam jesam li ga vozio nakon što sam napustio Renée.
Iskreno govoreći, pomislio sam da sam ga možda vozio i da ste vi ovdje zbog
neke manje nesreće koju sam skrivio.
- Dobit ćemo također i nalog za premetačinu vašeg automobila - rekao
mu je Tucker oštro. - Jeste li voljni poći s nama do postaje i potpisati izjavu
o svemu što ste nam sada ispričali? To ne znači da ste uhićeni. Svejedno,
smatramo vasjednom od ključnih osoba u istrazi o smrti Renée Carter.
Peter Gannon je shvatio da vodi bitku na život i smrt. Sve što se
događalo ranije, svi novčani problemi i broadwayski promašaji, ne mogu se
usporediti s ovim što mu se sada događa. Bio sam divlji prema njoj, pomislio
je. Bio sam bijesan i frustriran. Jesam lija nju doista ubio? Bože dragi, jesam
liju ubio?
Pogledao je Tuckera pravo u oči. - Možete uzeti DNK uzorak. Unatoč
tome, neću dalje surađivati s vama. Neću odgovarati na daljnja pitanja niti
potpisivati bilo kakve izjave sve dok se ne posavjetujem s odvjetnikom.
- Odlično. Kao što sam vam rekao, mi vas nismo došli uhititi. Javit ćemo
vam se uskoro.
- U kojoj je bolnici moja kći?
- Nalazi se u bolnici Greenwich Village, ali vam neće biti dopušteno da je
posjetite, pa bih vas zamolio da i ne pokušavate.
Deset minuta kasnije, nakon što im je dopustio da uzmu uzorak DNK,
Peter Gannon je išetao iz svog stana. Vrijeme je bilo pred kišu. Glava mu je
pucala i nalazio se blizu očaja. Pomozi mi, dragi Bože, pomozi mi, molim te,
ja jednostavno ne znam što mi je činiti.
Počeo je besciljno šetati niz četvrt, posvema izmučen. - Kamo idem? -
očajavao je. - Što radim?
 46. Poglavlje
Ryan Jenner sebi je nerado priznao koliko je duboko razočaran time što je
Monica bolničke tračeve o njima doživjela kao očiglednu gnjavažu. Činjenica
da mu je njezina tajnica ostavila u njegovu uredu dokumentaciju o Michaelu
O'Keefeu bez ikakve poruke od Monice jasno mu je davala do znanja da ona
ne želi dolaziti u kontakt s njim.
Sada znam da sinoć nije bila u svom uredu da mi preda dokumentaciju o
O'Keefeu jer je predugo ostala na intenzivnoj s malom Carter, pomislio je u
petak poslijepodne nakon svoje posljednje operacije kad je zastao u
bolničkoj kantini na šalicu čaja. A onda je Monicu zamalo pregazio autobus
na putu kući...
Mogućnost da je Monica mogla biti mrtva izazvala je leden drhtaj u
njemu. Jedna od dežurnih sestara mu je rekla da je na radiju čula staricu koja
je bila svjedokinja moguće tragedije. - Zaklinje se da je doktorica Farrell bila
gurnuta - rekla mu je sestra. - Nakostriješile bi vam se sve dlake na glavi da
ste čuli kad je gospoda opisivala kako je pomislila da su kotači prešli preko
doktorice Farrell.
Stvarno su mi se nakostriješile sve dlake na glavi, pomislio je Ryan.
Monica je sigurno bila jako uplašena. Kako bi se čovjek inače osjećao kada
leži na tlu dok se mu se velikom brzinom primiče autobus?
Sestra mu je još rekla kako je Monica ovog jutra obznanila da je sigurna
kako se radi o nezgodi. U prijevodu, pustimo to na miru, pomislio je Ryan,
ali onda sam ju ja pitao o tome i pred njezinom sestrom dao osobnu opasku o
tome kako je izvrsna s djecom. Prekoračio sam granicu. Možda će shvatiti
ako joj se ispričam porukom?
Shvatiti što? upitao se. Ja se zanimam za nju. Kada je prošli tjedan došla
u stan, divno je izgledala. Kladim se da bi mogla proći kao
dvadesetjednogodišnjakinja kada pusti kosu da joj slobodno padne po
ramenima. I kako mi se tek ispričavala zbog zakašnjenja. Zato mi je čudno
da, kada mi je ujutro poslala dokumentaciju o O'Keefeu znajući da smo se
prošle večeri dogovorili za susret u šest sati, nije našvrljala barem nekoliko
riječi da mi kaže kako je bila zauzeta u bolnici. To mi ne sliči na nju,
primijetio je.
Mogao je osjetiti, kao da se to sada događa, kako ga dodiruju njezine
ruke dok sjede jedno pokraj drugog za krcatim stolom tajlandskog restorana.
Uživala je i ona, Ryan je rekao samom sebi. Nema šanse da je to bila samo
gluma.
Postoji li neki tip u njezinu životu? Možda je bila ljubazna samo da me
odbaci od sebe. Ne namjeravam se predati tako lako ovog puta. Nazvat ću
je. Da je sinoć bila ondje, pozvao bih ju na večeru. Na početku tjedna, kada
sam gledao dokumentaciju o O'Keefeu u njezinu uredu, već bih ju bio pozvao
na tu večeru, ali me Alice obvezala odlaskom na onu predstavu.
Ryan je dovršio čaj i ustao. Društvo u kantini se osulo. Ljudi koji rade
danju već su je napuštali, a bilo je prerano za pauzu noćne smjene. Htio bih
kući, pomislio je, ali se Alice vjerojatno još mota uokolo. Rekla mi je da je
večeras zauzeta, ali što to uopće znači? Ne sjedi mi se s njom za čašom vina
dok se ne odluči otići. Ne znam kada ima let sutra, ali ja napuštam stan čim
se ustanem. Ne znam ni kakvu ću ispriku smisliti, ali neću sjediti s njom za
istim stolom dok god se šepiri u svom kućnom ogrtaču. Osjećam kao da
pokušava stvarati neki kućni ugođaj sa mnom.
Da je Monica s druge strane stola, bilo bi drugačije...
Ryan Jenner odšetao je iz kantine nestrpljiv i izvan sebe te se vratio u
svoj bolnički ured. Svi su otišli, a čistačica je praznila košare za smeće.
Usisivač joj je stajao na sredini prijamnog odjela.
Ovo je smiješno, pomislio je. Ne mogu otići kući jer me tetka ugostila u
svom stanu bez plaćanja, a mene živcira što i nekome drugome dopušta da ga
dijeli sa mnom. Mislim da bi neki nepristran promatrač to nazvao teškom
bezobraštinom s moje strane. Znam što ću uraditi sutra: počinjem tražiti svoj
vlastiti stan.
Odluka ga je obodrila. Ostat ću ovdje i još jednom proći kroz
dokumentaciju o O'Keefeu, pomislio je. Možda mi je nešto promaknuto kad
sam ju prvi put čitao. Rak mozga ne nestaje tek tako. Da netko možda nije
postavio krivu dijagnozu? Javnost nema pojma koliko se često dogodi da
teško bolesnog pacijenta jednostavno otpuste, a druge liječe iz nepostojećih
razloga. Da smo otvoreniji naspram toga, povjerenje običnog čovjeka u
medicinsku zajednicu bilo bi uzdrmano iz temelja. Zato pametni ljudi traže
drugo ili čak treće mišljenje prije negoli se podvrgnu radikalnim metodama
liječenja ili nakon što im kažu da je sve u redu, a oni poslušaju vlastito tijelo
koje im govori da postoji neki problem.
Čistačica mu se obratila. - Doktore, ja mogu usisati i kasnije - rekla je.
- To bi bilo odlično - rekao je Ryan. - Obećavam da se neću predugo
zadržati.
Ušao je s osjećajem olakšanja u vlastiti ured i zatvorio vrata. Smjestio se
za radnim stolom i iz ladice izvukao dokumentaciju o Michaelu O'Keefeu, a
potom shvatio da mu se glavom vrzma jedna misao: postoji li mogućnost da
neki luđak uhodi Monicu?
Ryan se naslonio na svoju stolicu. Nije nemoguće, zaključio je. U svako
doba dana svakakvi ljudi ulaze i izlaze iz bolnice. Netko od njih, možda
posjetitelj nekog pacijenta, mogao je ugledati Monicu i postati opsjednut
njome. Sjećam se kako mi je majka pričala da je prije mnogo godina, dok je
još radila kao sestra u bolnici u New Jersey u, mlada medicinska sestra bila
ubijena. Tip s podebljim dosjeom primijetio ju je dok je bila u jednom
posjetu, pratio ju do kuće i ubio. To se događa.
Monica je zadnja osoba koja bi htjela bilo kakve senzacije i medijsku
pozornost, ali možda ipak griješi što ne uzima za ozbiljno onu svjedokinju?
Nazvat ću je, odlučio je Ryan. Jednostavno moram popričati s njom. Upravo
je šest sati. Možda je još u svom uredu.
Birao je broj i uzaludno se nadao kako će ona sama zaprimiti poziv ili će
radnica na prijamu još uvijek biti ondje i spojiti ga s njom. A zatim je, kada
se oglasila telefonska sekretarica, mirno spustio slušalicu. Imam njezin broj
mobitela, pomislio je, ali što ako je sada s nekim drugim tipom? Pričekat ću i
nazvati je u ponedjeljak kad je vidim u uredu. Otvorio je dokumentaciju o
O'Keefeu, jako razočaran što joj nije čuo glas.
Dva sata kasnije još je bio ondje i proučavao neprekidno Momčine
izvještaje o ranim simptomima vrtoglavice i mučnine koje je Michael iskusio
već s četiri godine, o testovima koje je provela, o magnetskoj rezonanciji
bolnice u Cincinnatiju koja je jasno potvrdila Monicinu dijagnozu da Michael
ima uznapredovali rak mozga. Michaelova majka ga je prestala dovoditi u
bolnicu kako bi mu se liječenjem ublažili simptomi, a zatim se mjesecima
poslije dogovorila s Monicom za pregled, i sljedeća magnetska rezonancija
pokazala je savršeno normalan mozak. To je bilo zadivljujuće. Čudo?
Ne postoji medicinsko objašnjenje za ovo, potvrdio je Ryan samom sebi.
Michaelu O'Keefeu bilo je suđeno umrijeti. Umjesto toga, sudeći po ovim
bilješkama, on je sada zdrav dečko i član mlade bejzbolske momčadi.
Znao je što mu je činiti. U ponedjeljak ujutro nazvat će biskupski ured u
Metuchenu u New Jerseyu i dobrovoljno se prijaviti za svjedočenje o svojoj
uvjerenosti u to kako je Michaelov oporavak neobjašnjiv po svim
medicinskim standardima.
Kada je donio tu odluku, opružio se u stolici i mislima otplovio u dan kad
mu je bilo petnaest i kada je stajao uz uzglavlje svoje sestrice koja je umrla
od raka mozga. To je bio dan kada sam spoznao da želim provesti svoj život
pomažući u izlječenju ljudi s moždanim poteškoćama, pomislio je. Ali uvijek
će postojati ljudi kojima su naše ljudske vještine nedostatne. Michael
O'Keefe svakako je jedan od takvih.
Najmanje što mogu učiniti jest posvjedočiti kako vjerujem da se radi o
čudu. Tako mi je žao što onda ništa nismo znali o sestri Catherine. Možda bi
čula i naše molitve. Možda bi Liza još uvijek bila s nama. Sad bi imala
dvadeset tri godine...
Mučna uspomena na bijeli lijes četverogodišnje Lize, sav prekriven
cvijećem, pratila je Ryana Jennera dok je napuštao ured, silazio do predvorja
i izlazio iz bolnice. Odšetao je do ugla i pričekao da autobus do Četrnaeste
ulice projuri mimo njega. Misao na Monicu koja leži na cesti pred tim
autobusom izazvala je mučan strah u čitavom njegovom tijelu.
 A tada, kao daju je vidio tu pred sobom, prisjetio se trenutka kada mu je
Monica rekla da je jednom glumila Emily iz »Našega grada«. Rekao sam joj
da me nešto još uvijek guši za vrijeme zadnje scene kad se George, Emilyn
suprug, baca na njezin grob.
Zašto u mislima doživljavam Monicu kao Emily, zapitao se Ryan. Zašto
imam taj odvratan predosjećaj o njoj? Zašto me ispunjava jeza da će Monica
doživjeti sudbinu uloge koju je glumila u srednjoj školi? Ja sam se upravo
tako osjećao dok sam klečao ispred Lizina kreveta znajući da joj vrijeme
istječe i da smo nemoćni u zaustavljanju toga...
 47. Poglavlje
U subotu ujutro Nan je pokupila Monicu taksijem u devet i petnaest i
odvezle su se do crkve Sv. Vincenta Ferrera u aveniji Lexington. Misa
zadušnica za Oliviju Morrow zakazana je u deset. Na putu do tamo Nan je
nazvala u sakristiju i upitala koji će svećenik služiti misu. Njegovo je ime,
doznala je, otac Joseph Dunlap. Kad se on javio na telefon, objasnila mu je
razlog svoje i Monicine prisutnosti.
- Nadamo se da biste mogli pomoći doktorici Farrell u pronalaženju
nekoga tko je mogao biti blizak s gospođicom Morrow - rekla je Nan
svećeniku. - Doktorica Farrell trebala se naći s njom u srijedu ujutro jer joj je
gospođica Morrow u utorak rekla kako pozna je imena njezine rođene bake i
djeda. Otac doktorice Farrell bio je posvojen tako da nikada ništa nije saznao
o svom podrijetlu. Nažalost, gospođica Morrow preminula je tijekom noći.
Doktorica Farrell se nada kako bi netko tko bude prisutan na misi zadušnici
mogao znati onu informaciju koju joj je gospođica Morrow namjeravala dati.
- Ako itko može razumjeti potrebu za pronalaženjem obiteljskih korijena,
onda sam to ja - odgovorio je otac Dunlap. - Tijekom godina često sam se
susretao sa sličnim situacijama prilikom obavljanja svojih župnih dužnosti.
Namjeravam održati pohvalan govor o Oliviji nakon gospela. Zašto ne bih
ispričao priču doktorice Farrell kada dovršim sve što imam reći i kažem da
će ona čekati pred crkvenim ulazom da popriča sa svakim tko bi mogao
pomoći?
Nan mu je zahvalila i prekinula poziv. Kada su stigli do Sv. Vincenta,
Monica i Nan namjerno su sjele pozadi kako bi mogle promatrati ljude na
misi zadušnici. U pet do deset raskošan zvuk orgulja počeo je ispunjavati
crkvu. Dotad nije bilo više od dvadesetak ljudi u klupama.
- Ne bojte se, ja idem ispred vas... Monica je pomislila dok je slušala
divan sopran solistice: ne bojte se, ali ja se bojim. Bojim se da bih mogla
izgubiti posljednju sponu s očevim podrijetlom.
 Točno u deset vrata su se otvorila i prolazom je prošetao otac Dunlap
kako bi prihvatio lijes. Na Monicinu zaprepaštenost, jedina osoba koja ga je
pratila bio je doktor Clay Hadley.
I dok je lijes bio praćen do podnožja oltara, Monici nije promaknuo
zapanjeni Hadleyev pogled kada su im se oči susrele. Gledala je kako ulazi u
prvu klupu do oltara. Nitko mu se ondje nije pridružio.
- Možda je taj čovjek veza koja bi mogla pomoći - prišapnula je Nan
Monici.
- To je njezin doktor. Srela sam ga u srijedu navečer. On neće biti ni od
kakve pomoći - šapnula je Monica.
- Onda mislim da nećemo stići baš daleko - rekla je Nan nastojeći
prigušiti svoj inače snažan glas. - Ovdje je tako malo ljudi, a taj čovjek je
jedini na mjestu gdje inače sjedi obitelj pokojnika.
Monica je pomislila na očev pogreb u Bostonu prije pet godina. Crkva je
bila prepuna prijatelja i kolega. Ljudi koji su s njom sjedili u prvoj klupi bili
su Joy i Scott Alterman. Upravo nakon toga Scott je postao opsjednut njome.
Monica je zurila u lijes. Što se tiče obitelji, isto tako i mene čeka, pomislila
je. Olivia Morrow očito nema nijednog srodnika da ju oplače, a ne bih ga
imala ni ja da me autobus pregazio. Molim Boga da se to jednog dana
promijeni.
Lice Ryana Jennera pojavilo joj se u mašti protiv njezine volje. Izgledao
je tako iznenađen kad sam mu rekla da ne želim nikakve tračeve o nama.
Razočaralo me to, na određeni način, kao i činjenica da je s nekom drugom.
Zar je toliko ležeran u pogledu svojih veza da može imati ozbiljnu djevojku
kod kuće, a sebi dopustiti da ga se u bolnici povezuje sa mnom?
To isto pitanje nije joj dopuštalo da joj dođe san na oči tijekom večeri.
Misa je započela. Shvatila je da mehanički odgovara na početne molitve.
Poslanicu je čitao Clay Hadley: »Ako je Bog s nama, tko će biti protiv
nas...« Glas mu je bio snažan i dostojanstven dok je čitao Poslanicu Sv.
Pavla Rimljanima.
Otac Dunlap progovorio je nakon njega. - Molimo se za pokoj duše
Olivije Morrow. Neka ju anđeli isprate do mjesta osvježenja, svjetlosti i
mira.
- Gospode, usliši našu molitvu - promrmljala je pastva. Evanđelje je bilo
po Sv. Luki, isto ono koje je Monica odabrala na dan očeva pogreba.
»Dođite svi vi koji ste umorni...«
Kad je pročitano evanđelje i kad su svi ponovo sjeli, Nan se smjestila u
stražnjoj klupi. - Sada će pričati o njoj - šapnula je.
- Olivia Morrow bila je ovdašnja župljanka punih pedeset godina -
započeo je svećenik. Monica je slušala, a on je pričao o pažljivoj i
velikodušnoj osobi koja je nakon umirovljenja i sve dok joj se zdravlje nije
pogoršalo pomagala pri euharistiji noseći hostije bolničkim pacijentima kako
bi se mogli pričestiti. - Olivia nikad nije tražila priznanje - rekao je otac
Dunlap. - Iako je naporno sebi krčila put do utjecajnog položaja u jednoj
poznatoj robnoj kući, kao osoba je bila skromna i nepretenciozna. Bila je
jedinica, tako da danas s nama nema nijednog člana njezine obitelji. Tako je
bilo suđeno, ali ona je sada u prisutnosti Boga kojem je tako vjerno služila.
Postoji jedan razlog zbog kojeg bismo poželjeli da je poživjela još jedan dan.
Dopustite mi da podijelim s vama ono što je Olivia rekla jednoj mladoj ženi
samo nekoliko sati prije smrti.
Neka mi netko kaže nešto što će biti od pomoći, molila se Monica.
Konačno shvaćam tatinu potrebu za spoznajom. Moram znati. Neka mi netko
ovdje pomogne.
Izrečene su završne molitve. Otac Dunlap blagoslovio je lijes, nakon čega
su istupili pomoćnici iz pogrebnog poduzeća i podignuli ga na ramena. Dok
je solistica pjevala »Ne boj se, ja stupam pred tobom...«, zemni ostaci
Olivije Morrow preneseni su iz crkve do mrtvačkih kola. Monica i Nan su
pred ulazom crkve gledale kako Clay Hadley ulazi u automobil iza mrtvačkih
kola.
- To je njezin liječnik, a nije odvojio ni jedne minute da ti se obrati - rekla
je Nan kritičkim tonom. - Nisi li mi ti rekla kako ste sjedili i razgovarali dok
ste čekali liječnike?
 - Jesam - odgovorila je Monica. - Ali tog dana on mi je jasno dao do
znanja kako nema pojma o tome što mi je Olivia namjeravala reći.
I dok se pastva spremala za odlazak, nekoliko je ljudi zastalo da kažu
kako su zaposlenici zgrade Schwab, ali da ne znaju ništa o osobnoj
informaciji koju joj je gospođica Morrow namjeravala reći. Nekolicina je pak
objasnila kako bi nekad znali s njom popričati nakon mise, ali da se u
razgovoru nikada nije doticala ičega što bi bilo osobne prirode.
Posljednja se spremala otići jedna žena koja je očito plakala. Imala je
prosijedu plavu kosu, široke jagodične kosti i široko lice, a izgledala je kao
da joj je oko šezdeset pet godina. Zastala je da popriča s njima. - Zovem se
Sophie Rutkowski. Trideset godina sam radila kao čistačica kod gospođice
Morrow - rekla je uzdrhtalim glasom. - Ne znam što vam je mislila reći, ali
bih voljela da ste je mogli upoznati. Bila je tako dobra osoba.
Trideset godina, pomislila je Monica. Mogla bi znati više o Olivijinoj
prošlosti nego što to ona misli.
Bilo je očito da je Nan pomišljala na istu stvar. - Gospođice Rutkowski,
ja i doktorica Farrell upravo se spremamo na kavu. Hoćete li s nama?
Žena je izgledala kao da se nećka. - Oh, pa ne znam...
- Sophie - rekla je Nan energično. - Ja sam Nan Rhodes, doktoričina
radnica na prijamu. Sve ovo je tužno za vas. Ako malo popričate o gospođici
Morrow uz šalicu kave, bit će vam lakše. Obećavam.
Pronašle su kafić udaljen jednu četvrt hoda i sjele za stol. Monica je
zadivljeno gledala kako Nan ugađa Sophiji govoreći joj kako može razumjeti
njezinu tugu. - Radim za doktoricu Farrell skoro četiri godine - rekla je - i
kada sam čula da je zamalo poginula u nesreći, ne mogu vam reći koliko me
to uzrujalo.
- Znala sam da se kraj bliži - rekla je Sophie. - Gospođica Morrowjako je
onemoćala od prošle godine. Srce joj je bilo slabo, ali je rekla kako više ne
želi ići na operacije. Dvaput su joj ugrađivali premosnice. Rekla je...
Oči Sophie Rutkowski ispunile su se suzama. - Rekla je da joj je vrijeme
umrijeti i da zna kako će taj tren uskoro stići.
 - Zar nije imala nekoga od obitelji koga ste vi upoznali? - upitala je Nan.
- Samo majku, ah ona je umrla prije deset godina. Bila je veoma stara, u
ranim devedesetima.
- Je li živjela s gospođicom Morrow?
- Nije. Uvijek je imala svoj stan u Queensu, ali su se često viđale. Bile
su jako bliske.
- Je li gospođica Morrow, koliko je vama poznato, imala širok krug
prijatelja? - upitala je Monica.
- Iskreno, nisam sigurna. Ja bih dolazila k njoj utorkom poslijepodne na
par sati. Nije trebalo više od toga. Ne postoji osoba koja je bila urednija od
gospođice Morrow.
Utorak, pomislila je Monica. Umrla je u noći s utorka na srijedu. - Kako
vam je izgledala kad ste ju vidjeli prošlog utorka?
- Žao mi je što vam to moram reći, ali ja ju tada nisam vidjela. Bila je
izašla van. - Sophie je zatresla glavom. - Iznenadilo me to što nije kod kuće.
Bila je jako oslabjela. Ja sam joj usisavala, čistila prašinu i mijenjala plahte
na krevetu. Oprala bih ono malo što bi se skupilo. Ne mislim na to da sam
prala plahte. Ona bi ih dala na pranje. Bile su od jako finog pamuka i radije
ih je davala na pranje jednoj posebnoj čistionici. Znala sam joj reći kako mi
ih nije problem izglačati, ali ona je htjela da ovi i to urade. Ovog sam utorka
ostala kod nje samo sat vremena. Bila je tako velikodušna. Uvijek bi me
plaćala za tri sata, iako bih joj rekla da nemam više ništa za počistiti ili
uglancati.
Olivia Morrow voljela je sve uraditi na takav način. To je očito,
pomislila je Monica. Zašto stalno mislim o jastučnici koja se bojom nije
slagala s drugima? - Sophie, prisjetila sam se one divne plahte boje breskve
na krevetu, ali i toga da se jedna jastučnica nije slagala s ostale tri. Bila je
blijedo ružičasta.
- Ne, doktorice, sigurno ste pogriješili - rekla je Sophie otvoreno - Nikada
ne bih uradila takvu pogrešku. Zadnji put kad sam bila kod nje, prošlog
utorka, stavila sam one boje breskve. Imala je ona i druge komplete, naravno,
ali je više voljela kremaste boje. Jednom tjedno obvezno bih stavljala onaj
breskvine boje. Idući bi tjedan na red došao blijedo ružičasti.
- Sophie, ono što ja želim reći - rekla je Monica - jest to da, kada sam
vidjela tijelo gospođice Morrow u srijedu navečer, primijetila sam da se
ugrizla za usnu. Pomislila sam da krv možda nije pala na jastučnicu, pa da ju
je zato odlučila promijeniti.
- Da se ugrizla za usnu i prokrvarila po jastučnici, ona bi ostavila taj
jastuk i uzela jedan od dva rezervna s kreveta - istaknula je Sophie. - Morali
ste primijetiti koliko su ti jastuci teški. Ne bi imala ni snage, a ni volje za
pokušaj zamjene jastučnice. Nema šanse. - Natočila si je još kave. - Nema
šanse - ponovila je kako bi to istaknula. Potom je zastala. - Radim za
nekoliko ljudi u zgradi Schwab. Jedan od majstora mi je rekao da je doktor
Hadley svratio kod gospođice Morrow u utorak navečer. Ako je bilo krvi na
jastučnici, možda ga je zamolila da je on promijeni. Moglo je biti tako.
- Da, naravno da je moguće - složila se Monica. - Sophie, ja sada nažalost
moram ići i posjetiti jednog svog pacijenta u bolnici. Hvala vam na društvu, a
ako išta saznate o bilo kome tko bi mogao nešto znati o onome što mi je
gospođica Morrow mislila kazati, molim vas da me nazovete. Nan će vam
dati telefonske brojeve na koje nas obje možete dobiti.
Dvadeset pet minuta poslije izašla je iz dizala na pedijatrijski kat bolnice.
Kad je stala za pultom medicinskih sestara, vidjela je kako jedna vitka žena
prosijede crne kose priča s Ritom Greenberg. Primijetila je kako je Rita
dočekala njezin dolazak s olakšanjem.
- Bilo bi bolje da popričate sa Sallynom liječnicom - rekla je ženi. -
Doktorice Farrell, ovo je Susan Gannon.
Susan se okrenula da promotri Monicu. - Doktorice, moj bivši suprug
Peter Gannon je otac Sally Carter. Znam da su mu zabranjeni posjeti, ali meni
nisu. Hoćete li me odvesti do nje, molim vas?
 48. Poglavlje
U subotu ujutro u deset sati detektiv Carl Forrest sjedio je u svom
automobilu parkiranom točno nasuprot bolnici Greenwich Village. Radio je
prije umirovljenja s Johnom Hartmannom. Forrest je isto tako provjerio
otiske na fotografiji koju mu je Hartmann donio, onoj koja je anonimno
poslana u ured Monice Farrell.
Nakon Monicina bliskog susreta sa smrtnom opasnosti, Forrest je i ovoga
puta na Hartmannov poticaj provjerio vrpce sigurnosnih kamera bolnice
Greenwich Village, i to one koje su pokrivale vrijeme Monicina izlaska iz
bolnice u četvrtak navečer, nekoliko minuta prije njezina zamalo kobnog
susreta s autobusom.
U pratnji mu je bio partner Jim Whelan. Proučavali su netom snimljene
fotografije mlade policajke koja je stajala na bolničkim stubama. Zamolili su
je da stane na isto mjesto gdje je Monica bila fotografirana tako da mogu
dobro proučiti položaj s kojeg je to snimljeno.
Forrest je držao prijenosno računalo u svom krilu i isprintao je fotografije
koje je sa zadovoljstvom predao Whelanu. - Jime, usporedi ih - rekao je
držeći fotografiju koja je bila poslana u Monicin ured. - Tko god da je slikao
doktoricu s djetetom u rukama vjerojatno je sjedio u automobilu parkiranom
upravo ovdje. Kut je potpuno jednak. Isprva sam pomislio da nam John
Hartmann samo trati vrijeme, ali ne mislim to više. Idemo pregledati ovo.
- U četvrtak navečer bolničke sigurnosne kamere pokazuju kako
doktorica silazi stubama. U sljedećem kadru vidimo da netko izlazi iz
automobila parkiranog na ovom mjestu i prati ju niz ulicu. Tip nosi majicu s
kapuljačom, rukavice, tamne naočale, a opis je jednak onome koji nam je
dala ona starica. Ključni trenutak događa se petnaest minuta kasnije kada
sigurnosna kamera pokazuje kako mu odvlače automobil jer nije doplatio za
parkiranje! Sada znamo da je automobil potraživao Sammy Barber, nasilnik
sitna zuba kojeg su oslobodili od optužbe da je bio plaćeni ubojica.
 - Oslobođen zato što je on ili tko od njegovih ljigavih prijatelja zaprijetio
ili potplatio porotnike - prisjetio se Whelan. - Njegova je krivnja bila jasna
kao sunce. Mnogo sam radio na tom slučaju. Volio bih pronaći način da ga
sada zgrabim.
Prišla je policajka koja im je pozirala za fotografiju. Bila je to prometna
službenica koja je pristala odvojiti nekoliko minuta od svoje pauze kako bi
im pomogla. - Jeste li dobili što je trebalo?
- Što posto - rekao joj je Forrest. - Hvala ti.
- I drugi put. Nikad sebe nisam zamišljala kao model. Niti je bilo tko
drugi. - Mahnula im je i otišla svojim putem.
Kada je otišla, Forrest je upalio motor. - Čak i ako postrojimo Sammyja
za identifikaciju i starica ga prepozna, znaš što će se dogoditi. Ako dođe do
suđenja, u što sumnjam, odvjetnik će pronaći rupe u njezinu prepoznavanju.
Bilo je mračno. Nosio je tamne naočale. Kapuljača mu je bila podignuta. I
povrh svega, na uglu je stajala gomila ljudi. Autobus je prilazio i oni su se
poredali čekajući na njega. Ona je jedina koja misli da je doktorica bila
gurnuta. Sama doktorica tvrdi da je bio nesretan slučaj. Slučaj se odbacuje.
- Ali ako ju je Barber uhodio, to je bilo zato što mu je netko dao novce za
to. Ima li ona ikakve ideje tko bi to mogao biti? - upitao je Whelan.
John Hartmann je spomenuo Scotta Altermana. - Provjerio sam ga.
Uspješan je odvjetnik. Upravo se preselio u New York, ali je očito prije pet
godina uhodio doktoricu Farrell u Bostonu.
On je jedini za kojeg je John čuo da bi mogao imati razloga za snimanje
doktoričine fotografije.
- Ili da netko poput Sammyja Barbera fotografira umjesto njega? -
predložio je Whelan.
- Moguće. Ali kamo idemo s tim? - upitao je Forrest - Ako je to bio
Alterman, neće biti prvi odbačeni lik koji naručuje ubojstvo žene koja ga je
odbila. Motrit ćemo i na njega i vidjeti postoji li nešto nezakonito u onom
baru gdje Sammy Barber radi kao izbacivač kako bismo ga ščepali i maknuli
s ulice.
 49. Poglavlje
U subotu ujutro Scott Alterman pratio je rutu kojom je na dan svoje smrti
prolazila Olivia Morrow. Nakon što je napustio zgradu Schwab u petak,
nazvao je vozačku službu čijim se uslugama Olivia koristila i zamolio da
popriča s vozačem koji ju je vozio u utorak.
Rečeno mu je da se čovjek zove Rob Garrigan te da je sada na dužnosti,
ali da će mu se javiti poslije. Scott se vratio u svoj ured i u kasno
poslijepodne Garrigan mu je uzvratio poziv. - Vjerojatno su vam to već rekli
u uredu: bila je to četverosatna povratna vožnja do Southamptona - rekao je.
- Nije nikoga posjetila. Samo je htjela da ju odvezem do oceana, a zatim na
groblje. Scott je bio zapanjen. - Nije nikoga posjetila?
- Ma kakvi. Rekla mi je da stanem ispred neke bogataške kuće. Zapravo,
svi su bogatuni u toj četvrti. Rekla mi je da je tu živjela kao dijete, ali u
kolibi koja je stajala na zemljištu. Zatim mi je rekla da vozim do groblja i
stanem ispred jednog mauzoleja. Je li se to tako kaže? Čudna riječ, zar ne? I
ondje je samo sjedila i gledala, a mogu vam reći da se baš loše osjećala.
- Da se vratite tamo, biste li mogli pokazati tu kuću i mauzolej?
- Svakako. Oči su mi još na svom mjestu.
- Je li još nešto rekla osim da je živjela u toj kolibi dok je bila mlada?
Mislim, je li pričala o svojoj obitelji?
- Jedva da je išta spomenula. Izgledalo mi je kao da joj je muka pričati.
Mislim, neki ljudi ne žele pričati, i ja to poštujem. Neki drugi ljudi vole
brbljati, i to mi je također u redu. Moja žena kaže kako nikad ne šutim, tako
da joj napravim uslugu ako se do mile volje ispričam na poslu. Manje
gnjavaže za nju.
I sada, na putu u Southampton, Scott je shvatio kako će ostatak vožnje
biti teško ušutkati Roba Garrigana koji mu je već rekao sve što je znao.
- Znate li što označava Long Island Expressway? - upitao je Garrigan.
 - Ne bih znao - odgovorio je Scott.
- Razmislite o početnim slovima. LIE (na engleskom: laž). Eto, to vam je
brza cesta za Long Island. Jedno golemo parkiralište, pogotovo ljeti.
Parkiralište dugo sto kilometara. Vidim da ne znate mnogo o tome. Vi ste iz
Bostona, zar ne? Mislim, otamo gdje ljudi idu na »šeeetnju u paaark«.
- Nisam primijetio da tako govorim. Mislite li da bih New York trebao
izgovarati kao »Njuuu Joooork?« - upitao je Scott.
- Tako govore ljudi iz New Jerseya, a ne iz New Yorka. Scott nije znao
ljuti li ga sve to ili zabavlja. Osam generacija Altermana živjelo je u
Bernardsvilleu u New Jerseyju. Ondje bih bio odgojen da tata nije prihvatio
posao u Bostonu nakon što je diplomirao na Harvardu, pomislio je. Zatim je
upoznao mamu, i to je bilo to. Dok sam bio dijete, obožavao sam posjećivati
djeda i baku koji su živjeli u onoj velikoj kući. Kad su njih dvoje preminuli,
obiteljsko je vlasništvo prodano i ondje je izgrađen klub s terenom za golf.
Baka i djed! Moji su odigrali jako važnu ulogu u mom životu, razmišljao
je Scott.
Olivia Morrow jasno je dala do znanja Monici kako je poznavala i njezinu
baku i njezina djeda. Kladim se u sve živo da tu postoji neka veza s
Gannonima, pomislio je Scott. Kada bih ju barem mogao pronaći - zbog
Monice.
- Hoće li biti u redu ako tiho uključim radio? - upitao je Garrigan.
- Sasvim u redu - rekao mu je Scott zahvalno.
Skoro sat kasnije bili su na cesti prema Southamptonu. - Kuća pred
kojom smo zastali nalazila se uz ocean - rekao je Garrigan. - Možda sam vam
to već rekao. Nema još dugo do tamo. - Vozio je još nekoliko minuta, a
zatimje Scott osjetio kako automobil usporava i zaustavlja se.
- Stigli smo - objavio je Garrigan. - Ovo je jedna od onih grdosija od
kuća.
Scott nije gledao kuću. Oči su mu bile privučene poštanskim sandučićem
na kojem je pisalo GANNON lijepim izdignutim slovima. Znao sam! Znao
sam, pomislio je. Mislila je reći Monici nešto o Gannonima.
 Na kružnom prilazu kući stajao je parkiran sportski ferrari.
- Netko je kod kuće. Hoćete li unutra? - pitao je Garrigan.
- Svratit ću kasnije, ali prvo bih htio da mi pokažete mauzolej koji je
gospođica Morrow posjetila.
- Svakako. Znate koja je najveća prednost kada živite blizu groblja?
- Ne znam.
- Mirni susjedi.
Premirni, pomislio je Scott kasnije, dok je izlazio iz automobila i stao
pred mauzolej s imenom GANNON uklesanim u kamen iznad luka. Kad bi
barem Alexander Gannon sada mogao popričati sa mnom.
Olivia Morrow živjela je kao djevojčica na imanju Gannonovih, zadubio
se. Prošle srijede kad je umrla bile su joj osamdeset dvije. Alexander
Gannon sada bi imao preko sto godina. Monicin je otac bio u sedamdesetima
kad je umro. Ako je on bio Alexanderov sin, onda je rođen kad je Alexander
Gannon bio u kasnim dvadesetima. Olivia je tada bila dijete, tako da ona
sigurno nije mogla biti majka.
Ali što je s Olivijinom majkom, pitao se Scott. Koliko je ona bila stara
kad su živjeli ovdje? Mogla je lako biti u svojim dvadesetima. Je li ona bila
u vezi s Alexom, zatrudnjela, a potom dala dijete na posvajanje? Ako je bilo
tako, jesu li joj Gannoni ponudili novac u zamjenu za šutnju? Zašto Alex ima
onu stavku u oporuci da ostavlja svoje imanje svom djetetu ako ono postoji?
Možda nikada nije saznao nego samo sumnjao da je netko tko je radio na
imanju mogao zatrudnjeti s njim?
Možda su njegovi roditelji prekinuli tu vezu i prisilili djevojku da se
zakune na šutnju? U ta vremena, ako bi se nešto slično dogodilo, djevojku bi
poslali negdje daleko da rodi i dali bi joj novaca da šuti o tome.
Scott se još jednom osvrnuo na mauzolej i zatim ušao u automobil.
- Kamo idemo? - veselo ga je upitao Garrigan.
- Natrag do kuće pred kojom smo upravo bili. Hajdemo vidjeti živi li
ondje vlasnik onog sportskog automobila i je li voljan popričati s
neočekivanim posjetiteljem.
 50. Poglavlje
U petak poslijepodne, nakon što ga je policija prisilila da napusti vlastiti
stan, Peter Gannon našao se na uglu Pete i Sedamnaeste ulice, pred vratima
zgrade u kojoj je živio sa Susan dvadeset godina. Prepustio joj je stan u
brakorazvodnoj parnici prije četiri godine i nije mu promaknuo izraz nelagode
na vratarevu licu, iako ga je srdačno pozdravio.
- Gospodine Gannon, baš vas je lijepo vidjeti.
- Ramone, lijepo je vidjeti i tebe. - Peter je shvatio uzrok čovjekove
nelagode. Nije mu mogao dopustiti da ude u zgradu bez Susanina dopuštenja.
- Možeš li nazvati i provjeriti je li moja žena kod kuće? - upitao ga je, a
potom poželio ugristi vlastiti jezik. - Mislim, hoćeš li provjeriti je li
gospođica Gannon kod kuće?
- Naravno, gospodine. - Dok je on birao broj Susanina stana, Peter je
nervozno iščekivao. Vjerojatno je na poslu, pomislio je. Neće biti kod kuće u
petak i u ovo vrijeme. Što se to događa sa mnom? Ili još bolje, što se to još
događa sa mnom. Ne mogu normalno razmišljati. Što je ovo Ramon rekao?
- Gospodine, gospođica Gannon mi je rekla da možete gore do nje.
Peter je mogao vidjeti znatiželju u čovjekovim očima. Znam da užasno
izgledam, pomislio je. Ušao je u predvorje i poznatim sagom prošetao do
dizala. Vrata su bila otvorena. Pomoćnik kod dizala, još jedan dugogodišnji
zaposlenik, srdačno ga je pozdravio i bez pitanja stisnuo tipku za šesnaesti
kat.
Dok se uspinjao, Peter je shvatio da ne zna što očekivati od Susan. Kada
je prolazio pokraj novinskog štanda, vidio je sliku Renée i naslove o njezinoj
smrti u Postu i Newsu. Susan je sigurno vidjela jutrošnje novine. Odmah bi
prepoznala Renée i pogodila da je ona razlog zbog kojeg sam ju preklinjao da
mi da milijun dolara.
Dizalo se zaustavilo. Peter je primijetio upitnik iznad glave pomoćnika
dok se kolebao da izađe. Zatim je prostajao čitavu minutu nakon što su se
vrata dizala zatvorila za njim. Njihov je stan bio dvoetažni. Osjećao je
strahovitu hladnoću, ruke je stavio u džepove svoje kožne jakne i zaputio se
prema stanu.
Vrata su stajala rastvorena, i prije nego što je pokucao, Susan se već
stvorila na pragu. Punu minutu gledali su se bez riječi. Peter je vidio kako je
preneražena njegovom pojavom. Mislim da tuširanje i brijanje nisu mogli
sprati posljedice one pijane nesvjestice, pomislio je.
Nosila je sivu haljinu s pojasom koji je isticao njezin uski struk. Šareni
šal bio joj je omotan oko vrata. Od nakita je imala samo srebrne naušnice
koje su fino išle uz njezinu prosijedu crnu kosu, a bile su i tako vješto
oblikovane da su joj uokvirivale lice. Izgleda upravo onako kakva jest,
pomislio je Peter, divna, atraktivna, puna stila, pametna, a ja u dvadeset
godina nijednom nisam bio dovoljno pametan da shvatim koliko sam sretan
što ju imam.
- Uđi, Peter - rekla mu je Susan. Sklonila se u stranu dok je prolazio
pokraj nje. Bio je uvjeren kako nastoji izbjeći bilo kakav pokušaj s njegove
strane daju poljubi. Susan, ne brini se, pomislio je. Nisam toliko bezobrazan
ni da pokušam.
Nije ništa govorio i prošetao je od hodnika do dnevnog boravka. Prozori
su gledali na Central Park. Otišao je do njih. - Pogled se ne mijenja -
komentirao je, a zatim se okrenuo prema njoj. - Sue, u velikoj sam nevolji.
Znam da nemam pravo da te gnjavim, ali ne znam kome bi se obratio za
savjet.
- Sjedi, Peter. Izgledaš kao da ćeš se onesvijestiti. Čitala sam jutros
novine. Renée Carter, žena s kojom si bio ili još uvijek jesi u vezi, ista je ona
Renée Carter koja je ubijena, zar ne?
Peter je pao na kauč osjećajući kako mu u nogama nije preostalo ništa
snage. - Da, Sue, to je ona. Kunem ti se Bogom da ju nisam vidio ni čuo
dvije godine. To je bilo onda kada se preselila u Vegas. Popela mi se više
navrh glave. Znao sam kakvu sam strašnu pogrešku učinio. Tada sam žalio i
žalit ću svaki dan svog života.
 - Peter, novine pišu da Renée Carter ima devetnaestomjesečnu kći. Je li
ona tvoje dijete?
Peter se nadao da nikada neće morati odgovoriti na ovo pitanje. - Da -
prošaptao je. - Da. Nikada nisam htio da saznaš o tom djetetu. Znao sam
koliko su te oni spontani pobačaji potresli.
- Jako brižno od tebe. Jesi li siguran da je tvoje?
Peterove mutne oči susrele su se s prezirnim pogledom njegove bivše
supruge. - Da, siguran sam da je moje. Renée je pametno postupila kada je
napravila DNK nalaze koji to dokazuju.
Nikada nisam vidio to dijete. Nikada ju i ne želim vidjeti.
- Sram te bilo - Susan je lanula. - Ona je tvoja krv. Sudeći po nalazima,
sada leži u bolnici u teškom stanju i s upalom pluća, a ti nisi nimalo zabrinut
za nju? Kakvo si ti to čudovište?
- Sue, ja nisam čudovište - opravdavao se Peter. - Renée mi je rekla da
ima prijatelje koji očajnički žele dijete te da su solidni i fini ljudi. Mislio sam
da je to najbolji način. Prije dvije godine dao sam Renée dva milijuna dolara
kako bi rodila to dijete i nestala iz mog života. Ali me nazvala prije tri
mjeseca i tražila još milijun. Zato sam te pitao za posudbu. Nigdje drugdje
nisam mogao.
Vidio je kako se izraz na Susaninu licu mijenja od prezirnog ka
zabrinutom. - Peter, kad si posljednji put vidio Renée Carter?
- U utorak navečer. - Izbaci to iz sebe, pomislio je. Nemoj da zvuči
drugačije od onog kako je bilo. - Sue, nisam imao milijun dolara. Nisam ih
mogao skupiti. Ponio sam vrećicu sa sto tisuća dolara u gotovini da joj je
predam. Sastao sam se s Renée u jednom baru i rekao joj to. Uzela je vrećicu
i izjurila iz bara. Pratio sam ju. Zgrabio sam je za ruku i rekao nešto poput
»Ovo više neće moći ovako«. Ona me pljusnula i ispustila vrećicu s novcem.
Dok ju je podizala s tla, znao sam da ću povratiti. Čitav dan sam ispijao
viski. Ostavio sam je na ulici.
- Što si onda učinio?
- Onesvijestio sam se. Ništa nisam znao sve dok se nisam probudio na
kauču svog ureda sutra poslijepodne.
- Tvog ureda? Pa zar nije bio netko da te probudi ujutro?
- Nitko drugi nije došao. Sve sam ih otpustio. Nisam nikome mogao
isplatiti plaću. Sue, policajci su mi danas došli u stan. Dopustio sam im da
mi uzmu uzorak DNK. Sad traže nalog za premetačinu stana i ureda. Prisilili
su me da napustim stan.
- Peter, kažeš mi da si ostavio Renée Carter u aveniji York nakon što si
se svađao s njom i da te pljusnula, onda pokupila vrećicu sa sto tisuća dolara
u gotovini i rekla ti da to nije dovoljno. A sada mi pričaš da se ničega ne
sjećaš sve dok se nisi probudio u svom uredu i da je njezino tijelo pronađeno
nedaleko od mjesta na kojem si je ostavio. Bože moj, jesi li ti svjestan u
kakvoj si nevolji? Ti nisi samo pod istragom. Ti si prvi osumnjičenik.
- Susan, kunem ti se da ne znam što joj se dogodilo.
- Peter, govoriš da ti ne znaš što joj se dogodilo. Točka. Jesi li rekao
policiji kako te Renée Carter ucjenjivala zbog zakladina novca i onoga što
misliš da Greg smjera uraditi na tržištu?
- Nisam. Nisam. Naravno da nisam. Moram izvući Grega iz ovoga.
Rekao sam im da je htjela više novaca od onoga što sam joj dao prije dvije
godine. - Peter je znao da je na rubu plača. Nije se htio slomiti pred Susan i
zato je ustao. - Sue, žao mi je što sam te opteretio s ovim - rekao je boreći se
da zadrži smiren glas.
- Samo mi je trebao netko s kim mogu popričati. A ti si mi prva na tom
popisu. - Pokušao se nasmijati. - Ustvari, ti si mi jedina na tom popisu.
- To ti baš i ne služi na čast. Peter, ne ideš nigdje dok ne popiješ kavu i
ne pojedeš sendvič. Koliko ima da nisi jeo?
- Ne znam. Kada sam se probudio u uredu u srijedu, otišao sam kući
ravno u krevet. Ostao sam ondje čitav jučerašnji dan dok se nisam našao s
tobom. A kad si me ti otkantala, ponovo sam se napio.
- Peter, već si u utorak navečer rekao Renée Carter kako joj ne možeš
dati više novaca. Zašto si ih pokušao posuditi od mene u srijedu navečer?
 - Zato što sam znao da me neće pustiti tako lako i da će Greg, ako uputi
policajce na njega, biti u velikoj nevolji.
- Peter, rekao si mi kako policija traži nalog za premetačinu. Hoće li
pronaći nešto, bilo u tvom stanu bilo u tvom uredu, što bi te moglo dovesti u
nepriliku?
- Sue, to ne dolazi u obzir.
- Sjećaš li se da se nisi možda naguravao s njom? Jesi li uzvratio udarac
kada te pljusnula?
- Kunem ti se da joj ne bih nikad naudio. Samo sam se htio maknuti od
nje.
- Peter, ti si već rekao policiji kako je Renée Carter pokušavala iznuditi
više novaca od tebe. Poslušaj me. Trebat će ti odvjetnik. Ja sam odvjetnica
za tvrtke, ne za obranu ljudi koji su počinili kriminalne radnje, ali i brucoš
prava mogao bi poljuljati tvoj iskaz o nesvjestici. Nasreću, ne mogu me uzeti
za svjedokinju jer sam odvjetnica, a ja ću im reći kako si pričao sa mnom
samo zbog pravnih savjeta. Ali nemoj reći ni riječi o ovome bilo kome ili
odgovarati na daljnja policijska pitanja. Policija bi dosad trebala biti gotova s
pretraživanjem stana tako da ćeš, nakon što ti spremim nešto za jelo, otići
kući i odmoriti se. Trebat će ti. Ostani ondje dok te ne nazovem. Raspitat ću
se i unajmiti ti najboljeg odvjetnika za kazneno pravo kojeg mogu pronaći.
Sat poslije, kada je napustio Susanin stan, Peter Gannon još se jednom
osvrnuo na besprijekorno uređen dnevni boravak s prostranim i udobnim
kaučima u skladnim bojama, antiknim sagom i velikim klavirom što ga je
poklonio Sue za jednu od njihovih godišnjica braka. Maštao je o tome kako
leži na kauču dok ona svira. Bila je dobra pijanistica, mnogo bolja od
»prilično dobre amaterke«, kako je znala sebe okrstiti.
I svega sam se toga odrekao zbog Renée Carter, pomislio je. A sada me
Renée može koštati ostatka života. Pa ni to joj ne bi bilo dovoljno, pomislio
je ogorčeno.
Kad se vratio u svoj stan, našao ga je u potpunom neredu. Svaka je ladica
bila izvučena, a njihov sadržaj razbacan po sagu. Namirnice iz hladnjaka
stajale su po policama. Jastučići sa stolica i kauča bili su bačeni na pod.
Namještaj je gurnut do sredine dnevnog boravka. Slike su skinute sa zidova i
naslagane jedna na drugu. Kopija naloga za premetačinu ostavljena je na
kuhinjskom stolu.
Peter je počeo čistiti poput stroja. Tjelesni napor pomogao mu je da
uspravi leđa, ukočena od nedostatka tjelesne aktivnosti. Susan misli da bih
mogao biti uhićen, pomislio je. Takvi su mu izgledi bili nevjerojatni.
Osjećam se kao u lošem filmu. Nikada nisam ni mrava zgazio. Nikad se
nisam potukao s nekim dječakom u školi. Čak i kad sam doznao da Renée
neće biti zadovoljna sa sto tisuća, još sam nastojao posuditi novac od Susan
da joj isplatim.
Ne bih to radio da sam ju već bio ubio. Jaju ne bih ubio. Zašto se ne
mogu sjetiti što sam radio nakon što sam napustio Renée u aveniji York?
Dok je stavljao stvari natrag u ladice, premještao namještaj i ponovo
stavljao slike na zid, glava mu je vrvjela od pitanja bez odgovora. Kamo sam
išao kada sam napustio Renée? Jesam li pričao s nekim ili je to samo moja
mašta? Jesam li vidio nekoga tko mi je izgledao poznat preko puta ulice? Ja
ne znam. Ja jednostavno ne znam.
Nedugo iza ponoći nazvao ga je službenik zgrade.
- Gospodine Gannon, detektivi Tucker i Flynn žele vas vidjeti.
- Pošalji ih gore. - Peter je bio doslovce oduzet od straha i čekao je pred
vratima dok zvono nije zazvonilo. Otvorio je, a dva su detektiva ušla
službeno i bez osmijeha.
- Gospodine Gannon - rekao je Barry Tucker - uhićeni ste zbog ubojstva
Renée Carter. Okrenite se, gospodine Gannon. - Dok mu je stavljao lisice iza
leđa, Tucker je započeo s obredom o pravima uhićenog. - Imate pravo na
šutnju. Što god kažete, moglo bi se iskoristiti protiv vas...
Svaka je riječ predstavljala udarac.
- Imate pravo na odvjetnika...
Peter je nastojao žmirkanjem otjerati suze, a u mašti se vratio na trenutak
kada mu je Renée Carter na zabavi nakon premijere pružila svoju ruku i
pitala ga je li usamljen.
 51. Poglavlje
U subotu ujutro Ryan je počeo provoditi svoj plan u djelo. Ustao je u
sedam, otuširao se i obrijao, sretan zbog toga što se preuređenjem omogućilo
da kupaonica bude u produžetku sobe tako da ne mora riskirati susret s Alice
u hodniku prije nego što se odjene. Možda još spava, ponadao se.
Ali kada je otišao do kuhinje, ona je već bila ondje, ogrnuta u satenski
ogrtač, lagano našminkana i besprijekorno dotjerane kose. Veoma zgodna
žena, pomislio je dok joj je upućivao usiljen osmijeh, ali nije za mene.
- Ne odmaraš se subotom i ne ostaješ u krevetu sat kasnije ili tako nešto?
- upitala ga je zadirkujućim tonom dok mu je nalijevala kavu. Vidio je da su
svježi narančin sok i posuda s narezanim voćem već stajali na stolu.
- Ne. Alice, imam dosta obveza tako da svoj dan moram započeti ranije.
- Dobro, ali liječnik poput tebe sigurno zna kako je dobar doručak
najbolji početak dana. Vidjela sam kako izjuriš tijekom tjedna. Što kažeš na
jaja i tost?
Ryan je namjeravao odbiti, ali mu je ponuda zazvučala dobro i znao je da
ne može odbiti jelo a da ne ispadne neotesan. - Odlično - rekao je osjećajući
nelagodu. Sjeo je za stol, ulio si u čašu narančina soka i pomislio: Ja samo
želim otići odavde. Kad bi Monica sada ušla ili kad bih ja nju ugledao u
sličnoj situaciji, znam što bih pomislio.
- Nadam se da te nisam probudila kad sam sinoć stigla kući? - rekla je
Alice dok je stavljala jaja u posudu s kipućom vodom.
- Nisam čuo kad si ušla. Otišao sam u krevet oko jedanaest - odgovorio
je Ryan dok je razmišljao kako je provela prijašnju večer. Otišao sam na neki
šugavi film samo zato što nisam htio biti ovdje s tobom. Ispada da sam
mogao doći kući kad sam htio budući da ti uopće nisi bila ovdje. Kuća,
pomislio je. Sada smo oboje upotrijebili riječ »kuća«. Zar to nije slatko?
- Nisi me pitao, ali ja ću ti svejedno reći što sam radila i zašto je to toliko
važno - rekla je Alice dok je stavljala kruh u toster.
- Pitam te sada. - Ryan je nastojao zvučati zainteresirano.
- Dobro, bila sam na večeri koju je organizirao nakladnik časopisa
Everyone. Bila je u čast umirovljene urednice rubrike o ljepoti i slavnima.
Ponudio mi je njezin posao. To znači da mogu odabrati slavne osobe koje ja
želim predstaviti i opisivati što odijevaju, kakve su im frizure i šminka.
Takvom se poslu nadam još otkad sam se počela baviti industrijom mode i
ljepote.
- Alice, stvarno mi je jako drago zbog tebe - rekao je Ryan iskreno. -
Imam prijatelje među izdavačima i ondje se stvarno teško probiti. Iz ono malo
što znam o časopisu Everyone mogu reći da je jedan od najuspješnijih.
Viđam ga posvuda.
- Kao što znaš, danas idem natrag u Atlantu - nastavila je Alice.
- Morat ću se potruditi da nađem agenta koji će iznajmljivati moj tamošnji
stan, pohraniti svoj namještaj, spakirati odjeću i sve ono što se već radi kod
selidbe. Žele da počnem za dva tjedna. Hoće li ti smetati ako tvoja polusestra
ponovo dođe dok ne nađe svoj stan? Ovaj stan je velik, a ja obećavam da ti
neću smetati.
Polusestra? Oh, pa ona je rekla vrataru da sam ja njezin polubrat,
prisjetio se Ryan.
- Alice, mnogi ljudi dijele stanove u New Yorku, pa i u svakom drugom
velikom gradu, ali već duže vremena gledam da pronađem stan samo za sebe.
Namjeravam započeti s potragom danas. Tako da sam siguran kako ću ja već
otići kada se ti vratiš. Otići ću, pomislio je, pa makar i da živim u hotelu.
- Pa, nadam se da to ne znači kako nećeš ponekad svratiti na koktel ili
večeru? Ponosim se što sam dobra domaćica, a imam i neke zanimljive
prijatelje u New Yorku. - Alice je stavila tanjur s jajima ispred njega i
napunila mu šalicu kavom.
Ryan je odgovorio na jedini mogući način. - Naravno da ću svratiti, ako
budem pozvan. - Alice je veoma draga, zgodna, a siguran sam i da je
pametna, pomislio je. Da nema Monice, možda bi bilo drugačije, ali neće biti
tako. Vraćanje dokumentacije Monici u ponedjeljak biti će mi izgovor da
popričam s njom i ispričam joj se za to što sam bio uzrok njezine nelagode
pred sestrama. Uživala je onaj petak ovdje. Znam da jest.
- Pa, kako sam spremila jaja? - pitala je Alice. - Mislim da su izvrsno
pripremljena, zar ne?
- Svakako - žurno je odgovorio Ryan. - Puno ti hvala, Alice. A sad idem.
Moram svratiti do bolnice. - Stvarno trebam otići do svog ureda, pomislio je.
Želim vidjeti dokumentaciju o Michaelu O'Keefeu. Ondje je zapisana adresa
i telefonski broj O'Keefeovih. Danas idem u lov na stanove, ali ću nazvati i
pitati mogu li posjetiti Michaela. Želim ga sam vidjeti prije nego što zatražim
da me uzmu kao stručnog svjedoka u beatifikacijskom postupku za sestru
Catherine.
Pozdravio se s Alice, osjetio neželjen poljubac na usnama i spustio se
dizalom. Dok se vozio, prisjetio se djelića sna što ga je sanjao tijekom noći.
Monica je na neki način bila uključena. Nema razloga da ne bude, pomislio
je.
Otkad ju je autobus zamalo pregazio, lud sam od brige za nju.
Ali ne radi se samo o tome da je ona bila u snu. Sjećam se kako je
pričala s nekom redovnicom.
Bože dragi, pomislio je. Sada sanjam i sestru Catherine.
 52. Poglavlje
U tri popodne doktor Douglas Langdon i doktor Clayton Hadley našli su
se na kasnom ručku u hotelu St. Regis. Odlučili su se za lagani jelovnik bara
King Cole i izabrali stol daleko od ušiju nekoliko ljudi koji su upravo ručali.
- Doktore, izliječi samog sebe - rekao je šturo Langdon. - Clay, za Boga
miloga, stvari su dovoljno loše i bez tvog sloma. Očajno izgledaš.
- Lako je tebi reći - uzvratio mi je Hadley. - Ti nisi bio na pogrebu i
Monica Farrell nije buljila u tebe. Ti nisi uzeo urnu iz krematorija i s njom
otišao do groblja.
- Bio je to lijep iskaz poštovanja - rekao mu je Langdon. - To je sada
bitno.
- Rekao sam ti da smo trebali dati Peteru novac da isplati Renée Carter -
požalio se Hadley.
- Ti dobro znaš da zaklada nije mogla dati toliko, a ona bi se u svakom
slučaju vratila idućeg mjeseca po još. Kad se sve zbroji i oduzme, Peter nam
je učinio uslugu njezinim ubojstvom.
- Jesi li pričao s Gregom danas? - pitao je Hadley. - Ja sam ga se bojao
nazvati.
- Naravno da sam pričao s njim. Napisali smo zajedničku izjavu za tisak,
ono što se i inače piše u takvim slučajevima: »Čvrsto stojimo iza Petera
Gannona koji je nevin po pitanju ovih groznih optužbi. Uvjereni smo da će
biti oslobođen.«
- Oslobođen! Pa u njegovu su uredu našli skrivenih sto tisuća dolara za
koje on tvrdi da ih je dao Carterici. To je pisalo u novinama.
- Clay, što si ti očekivao da kažemo u priopćenju? Da smo znali koliko je
Peter očajan kad nas je pokušao nagovoriti da mu damo novce iz zakladina
fonda? Greg ga je nastojao uvjeriti kako nema nikakve brige ako Renée
Carter izađe u javnost s pričom da je on otac njezina djeteta. U čemu je
problem? Takve stvari svakodnevno čitaš u novinama. Nažalost, Peter to nije
sagledao na taj način i pukao je. Događa se.
Obojica su zašutjela kad im je prišao konobar. - Da vam donesem još
jednu rundu? - predložio je.
- Da - rekao je Hadley iskapivši ono malo votke što mu je ostalo u čaši.
- Ja ću samo kavu - rekao je Langdon. - I bolje da sad naručimo. Clay,
što ćeš ti?
- Narezak.
- A ja ću salatu s tunjevinom. - Kad je konobar otišao, Langdon je
primijetio: - Clay, debljaš se. Samo da ti kažem kako ovaj narezak i ona tri
mala hamburgera sa sirom ne izgledaju kao obilna porcija, ali zato imaju
mnogo kalorija. Kao psihijatar te upozoravam da se prejedanjem boriš protiv
stresa.
Hadley je zurio u njega. - Doug, nekad te stvarno ne razumijem. Sve bi se
moglo raspasti i nas bismo dvojica mogli završiti u zatvoru, a ti mi držiš
predavanje o kalorijama?
- Ustvari, ja doista imam važnijih briga. Kao što to obojica znamo, riješili
smo prvi problem, Oliviju Morrow, prije nego što nam je mogla nauditi.
Monica Farrell, naš drugi problem, neće biti s nama još dugo. Uskoro ćemo
objaviti da se Zaklada Gannon zatvara zbog nekih promašenih ulaganja. Greg
se može pobrinuti oko »papirologije«. A onda namjeravam otići u mirovinu i
uživati ostatak života na mjestima poput južne Francuske, uz golemu
zahvalnost prema izdašnosti Zaklade Gannon. Predlažem ti da počneš
razmišljati na sličan način.
Langdon je osjetio kako mu mobitel vibrira i posegnuo je u džep.
Pogledao je telefonski broj koji mu se pojavio na zaslonu i kratko odgovorio:
- Bok, upravo ručam s Clayem.
Dok je Langdon slušao pozivatelja, Hadley je promatrao kako mu izraz
lica postaje sve mračniji.
- U pravu si. To je problem. Nazvat ću te. - Langdon je sklopio mobitel.
Pogledao je Hadleya. - Možda se brineš s razlogom. Još nismo na čistini.
Onaj tip Alterman, koji je jučer njuškao oko zgrade Schwab, bio je danas u
Southamptonu. Već je uspio povezati Oliviju Morrow s Gannonima. Ako
nastavi rovariti, gotovi smo.
Još će jedna osoba morati umrijeti. Clay Hadley pomislio je na uplašen
izraz lica Olivije Morrow prije nego što joj je spustio jastuk na glavu. - Što
ćemo učiniti? - upitao je.
- Mi ne moramo ništa - odgovorio je Langdon hladno. - Na tome se već
radi.
 53. Poglavlje
Poslije kave s Monicom i Nan nakon mise zadušnice za Oliviju Morrow,
Sophie Rutkowski otišla je do svog obližnjeg stana dok su joj sjećanja na
mnoge godine s Olivijom izbijala na površinu.
Da sam barem bila tu kad je umirala, pomislila je Sophie dok je svoje
bolje hlače i jaknu zamijenila majicom i vunenim hlačama koje su joj služile i
kao radna odjeća. Šteta što je bila sama. Kad ja odem, znam da će moja
djeca biti oko mene da mi upute oproštajni pozdrav. Da im netko kaže kako
umirem, nema te sile koja bi ih spriječila da dođu.
Doktorica Farrell je jedna divna i zgodna djevojka. Teško je povjerovati
da je liječnica, i to još veoma uvažena prema onome što je o njoj napisano u
novinama nakon što ju je autobus zamalo ubio. Na sprovodu gospođice
Morrow nije bio nijedan član njezine obitelji. Čak je i svećenik to spomenuo
u propovijedi. Tako je lijepo pričao o gospođici Morrow. Doktorica Farrell
bila je razočarana jer joj nisam mogla odgovoriti što je gospođica Morrow
mislila kad joj je rekla da je poznavala njezinu baku i djeda. Ni doktorica
Farrell nema obitelji. Ah, dragi Bože, ljudi imaju toliko problema i teško se
suočiti s njima sam...
Sophie je s tom tmurnom mišlju uzela igle za pletenje. Plela je džemper
za svoje najmlađe unuče i ostalo joj je još pola sata do jedinog posla koji nije
voljela. U zgradi Schwab bi subotom poslijepodne, od jedan iza podneva,
čistila stan koji se nalazio tri kata niže od stana gospođice Morrow.
Par u čijem se vlasništvu nalazio taj stan bili su pisci. Razlog zbog kojeg
su htjeli da im se stan čisti subotom popodne jest taj što su tada već bili na
putu prema svojoj vikendici u Washingtonu u Connecticutu.
Sophie je nastavila raditi taj posao iz jednog jedinog razloga: plaćali su
joj dvostruko kako bi se odrekla slobodnih subota, a s tim je novcem mogla
priuštiti sve one male sitnice koje roditelji nisu mogli za njezino petnaestero
unučadi.
 Unatoč tome, sve je teže i teže raditi ovdje, pomislila je Sophie. Točno u
jedan okrenula je ključ u bravi stana. To dvoje nisu ni sjena gospođici
Morrow, rekla je sebi, i to ne prvi put. Par minuta kasnije počela je prazniti
prepune košarice za smeće, skupljati hrpe mokrih ručnika s poda kupaonice
te čistiti hladnjak od polupraznih kutija s kineskom hranom. Postoji riječ koja
ih opisuje, uzdahnula je: ljenčine.
Kada je otišla u šest sati, stan je bio besprijekorno čist. Perilica posuda
bila je ispražnjena, rublje uredno posloženo u ormaru, zastori navučeni točno
do pola u svih pet soba. Govore mi kako je lijepo doći kući u ponedjeljak i
naći stan ovakav, pomislila je Sophie. Zašto ga ne pokušaju održavati
takvim?
Stan gospođice Morrow, uzdahnula je. Ljudi će prolaziti njime. Takoje
lijep, mnogi će ga htjeti kupiti. Gospođica Morrow je rekla kako će se doktor
Hadley pobrinuti o svemu.
Dok je Sophie stiskala tipku da pozove dizalo, jedna joj je misao pala na
pamet. Ako je gospođica Morrow prokrvarila na jastuk kad se ugrizla za
usnicu, onda bi uprljana jastučnica trebala biti u košari za prljavu robu. I što
je s krevetom? Kada su iznijeli tijelo jadne gospođice Morrow, sigurna sam
da se nitko nije potrudio pospremiti krevet. Ne želim da stranci ulaze u njezin
dom i vide nepospremljen krevet te uprljanu jastučnicu u košari za prljavo
rublje, pomislila je.
Dizalo je stiglo. Pritisnula je tipku za četrnaesti kat. Imam ključ od
njezina stana, pomislila je. Uradit ću zadnje što mogu za tu patnicu -
promijenit ću njezinu posteljinu. Odnijet ću uprljanu jastučnicu kući, oprati
je, spremiti njezin krevet i staviti nov pokrivač tako da tko god dođe u njezin
stan, može steći dojam kakva je osoba tu živjela.
Utješena mišlju da može uraditi još jednu, konačnu zadaću za damu koja
je bila jako dobra prema njoj, Sophie je izašla na četrnaestom katu, izvadila
ključ i otvorila vrata stana Olivije Morrow.
 54. Poglavlje
Monica je odvela Susan Gannon do Sallyna krevetića s podvojenim
osjećajima, ali i vjerom u to da je ova žena istinski zabrinuta. Sally ih je
gledala širom otvorenih očiju i držala gotovo punu bočicu vode u ruci.
Maska za kisik bila je zamijenjena cjevčicama u njezinim nosnicama. Kad je
ugledala Monicu, visoko je podigla ruke: »Monny. Monny.« Ali kadju je
Monica uzela u naručje, počela ju je udarati svojim sitnim šakama.
- Hajde, Sally - rekla je Monica umirujućim glasom. - Znam da si ljuta na
mene, ali nismo mogli izbjeći one igle koje su te malčice zaboljele. Moram ti
pomoći da ozdraviš.
Sestra s intenzivne pridržavala je nalaze i listu lijekova da ih Monica vidi.
- Kao što sam vam rekla kad sam vas nazvala, doktorice, Sally je provela
prilično mirnu noć. Naravno da mrzi intravenozne igle i borila se s tim sve
dok nije zaspala. Danas je ipak popila svoju bočicu i pojela malo voća.
Susan je stajala nekoliko koraka dalje. - Ima li još uvijek upalu pluća? -
pitala je potiho.
- Ostalo joj je nešto malo tekućine u plućima - rekla je Monica. - Hvala
Bogu, ali sad je ipak možemo skinuti s popisa životno ugroženih pacijenata.
Kada ju je dadilja donijela u četvrtak ujutro, uplašila sam se da ćemo izgubiti
ovu malenu. Sally, to nismo mogli dopustiti, zar ne?
Sallyne su šačice prestale lupkati i ona je položila svoju glavu na
Monicino rame.
- Slika i prilika svog oca - rekla je Susan nježno. - Koliko će dugo ostati
u bolnici?
- Još najmanje tjedan dana. - rekla je Monica.
- I što onda? - pitala je Susan.
- Ako se ne nade srodnik koji bi je prihvatio, bit će poslana u dom za
nezbrinutu djecu, barem privremeno.
 - Razumijem. Hvala vam, doktorice. - Susan Gannon naglo se okrenula i
brzo se udaljila hodnikom. Monici je bilo jasno da je Susan sve ovo doživjela
jako emocionalno i da je željela što prije otići.
Kad je Monica pregledala Sally i vratila je natrag u njezin krevetić unatoč
njezinim jecajima, uključila joj je iznova intravenozno i pregledala još dvoje
svojih malih pacijenata. Jedan je bio šestogodišnji dječak s jakom upalom
grla. Bio je okružen roditeljima, starijom braćom i bakom. Knjige i igrice
stajale su poslagane na prozorskom okviru. - Bobby, mislim da ću te morati
zadržati ovdje još nekoliko dana kako bi stigao pročitati sve ove knjige -
rekla mu je dok je potpisivala otpusno pismo.
No vidjevši njegov uznemiren pogled, rekla mu je sa smiješkom: - Šalim
se malo. Ideš odavde.
Četverogodišnja Rachel, koju su primili s bronhitisom, bila je njezin drugi
pacijent. I ona se dovoljno oporavila da već može kući. - A vas se dvoje
odmorite - rekla je Monica iscrpljenim roditeljima. Znala je da nijedno od
njih nije napustilo Rachelino uzglavlje još otkad je primljena u bolnicu prije
četiri dana. Bobby i Rachel zapravo nisu ni bili ugroženi, pomislila je. Njihov
boravak u bolnici bio je samo mjera opreza. Ali Sally se zamalo nije izvukla.
Druga djeca imaju obitelji koje ih ne napuštaju ni minute. Sallyni jedini
posjetitelji bile su dadilja koju poznaje tek tjedan dana i bivša supruga
njezina oca, koji je sada optužen za ubojstvo Sallyne majke.
Monica je u bolničkom predvorju kupila Post i News te je u taksiju na
putu do kuće pročitala priče iza naslova o Peteru Gannonu.
Velika poklon-vrećica, za koju Gannon tvrdi daju je dao Renée Carter,
pronađena je zgužvana u njegovoj košari za smeće. Sto tisuća dolara u
novčanicama po sto dolara, odnosno novac koji se nalazio u vrećici, bilo je
skriveno u lažnom dnu ladice radnog stola.
Kriv je da ne može biti krivlji, pomislila je. Nitko od te obitelji neće htjeti
dijete Renée Carter. Sudeći po ovim pričama, Peter Gannon nikad ju nije ni
vidio. Oh, Bože, pored svih ljudi koji žude za djetetom, zašto su Sally dopali
ovakvi roditelji?
 Ali Sally ne bi bila Sally da nije potomak Petera Gannona i Renée Carter.
Bez obzira na to kakvi su oni ljudi, ili kakvi su bili, ona je jedna divna i
slatka curica.
- Gospodo, stigli smo - rekao je taksist.
Monica je zbunjeno pogledala. - Oh, naravno. - Platila je i ostavila
izdašnu napojnicu, a zatim se uspela stubama s ključem u ruci. Otvorila je
vanjska vrata i ključem unutarnja koja vode do ulaza i prošetala hodnikom do
stana. Tek kad je ušla unutra i bacila svoju torbu i novine na stolicu,
događaji proteklih nekoliko dana počeli su joj se kovitlati u glavi.
Zurila je u iznošenu torbu koju je sad koristila umjesto one koju joj je
zgnječio autobus. Ponovo je osjetila paniku onog užasnog trenutka kad je
autobus jurio prema njoj. Zatim je pomislila na golemo razočaranje što je
Olivia Morrow umrla nekoliko sati prije nego što su se trebale susresti, o
jalovom pokušaju da pronađe osobu od Olivijina povjerenja na misi
zadušnici te, naposljetku, o osjećajnoj boli zbog spoznaje da je Ryan s
drugom ženom. Obuzeo ju je snažan osjećaj tuge.
Tek što nije zaplakala, ušla je u kuhinju, pristavila kotlić i potražila
salatu u hladnjaku. Natučena sam više nego što sam mislila, pomislila je.
Leđa i ramena su mi natučeni i bole me.
Ima tu još nešto, rekla je samoj sebi. Što je to? Radi se o Sally. O
nečemu što sam rekla ujutro. Što je to bilo?
Pusti, pomislila je. Ako je nešto važno, sjetit ću se.
Postoji nešto za što sam sigurna da je važno, zadubila se dok je otvarala
konzervu s jastogovim mesom. Sastanak sa Zakladom Gannon zakazan je u
utorak. Baš me zanima hoće li ga otkazati zbog svega što se događa. Treba
nam petnaest milijuna dolara koje su nam obećali dati za proširenje bolnice.
Moramo sagraditi novo pedijatrijsko krilo u sklopu tog proširenja. Nije li
nevjerojatno da je jedan od Gannona Sallyn otac?
Salata i dvije šalice čaja poboljšali su Monicino stanje. Znala je da su na
njezin kućni broj stizali pozivi od prijatelja koji su saznali za njezinu nesreću
s autobusom. Preslušala je poruke s notesom u ruci. Sve su zvučale slično:
kako su zabrinuti i šokirani zbog toga koliko je malo nedostajalo da ju
autobus pregazi te ima li istine u priči na kojoj ustrajava ona starica. Troje
njezinih prijatelja pozvalo ju je u svoj stan, u slučaju da ju netko uhodi.
Monica je počela uzvraćati pozive. Dobila je šestero svojih prijatelja,
ostavila poruke ostalima i odbila nekoliko poziva na večeru, iako nije imala
nikakvih planova za večeras. Kad je završila, otišla je u kupaonicu, svukla se
i ušla u Jacuzzi. Četrdeset pet minuta opuštala se u ugodnoj toploj vodi i
počela je osjećati kako popušta napetost u njezinu natučenom tijelu.
Namjeravala je odjenuti udobne hlače i pulover te otići u dugu šetnju, ali
gotovo besana noć uzela je svoj danak. Legla je na krevet, prekrila se
pokrivačem i sklopila oči.
Kada ih je ponovo otvorila, sjene su joj govorile da je kasno
poslijepodne. Nekoliko minuta ostala je zamotana u pokrivač osjećajući se
bolje i svježije. Drago mi je da nemam nikakvih planova, pomislila je. Nisam
dugo pogledala neki dobar film. Nešto ću pronaći, otići na ranije prikazivanje
i na povratku nešto pojesti. Više nemam potrebe za šetnjom. Ali želim na
svježi zrak...
Uvukla je stopala u papuče, prošetala od sobe do kuhinje, otvorila
stražnja vrata koja vode na mali trijem i iskoračila. Biloje prohladno, a ogrtač
u kojem se osjećala tako udobno nije bio prikladan za takvu temperaturu.
Samo par udisaja, pomislila je, i to je to. Zatim joj je, dok se ogledala
oko sebe, pogled zastao na posudi s vodom koja je stajala lijevo od vrata.
Pomaknuta je.
Bila je sigurna u to.
Tu posudu uvijek je držala na jednom napuknutom kamenu s trijema. Bio
je prilično težak tako da ga ni jak vjetar nije mogao pomaknuti. Sad je
polovinom dužine stajao na drugom kamenu.
Ali to nije bilo tako jučer.
Prije nego što sam otišla na misu zadušnicu, izašla sam na trijem,
razmišljala je. Spavala sam slabo i bila malaksala tako da sam željela na
svjež zrak. Sigurna sam da sam pogledala posudu i razmišljala bih li trebala
zamijeniti ovaj napuknuti kamen. Ili ga je možda Lucy pomaknula, ako je
čistila trijem dok je bila ovdje jučer.
Uhvatila ju je iznenadna drhtavica i Monica se vratila natrag u kuhinju,
povukla vrata za sobom i zatvorila ih zasunom.
Uvijek gledam na to da zasun bude stavljen, nervozno je pomislila, ali
sada nije bio. Ponekad se to dogodi, kao jučer, kad sam izašla na nekoliko
minuta i zaboravila ga povući. Kada sam konačno zaspala sinoć, nešto me
naglo probudilo. Je li to možda bilo zbog nekog zvuka koji me iznenadio? Da
sam čvršće spavala i da nisam upalila svjetlo, bi li netko pokušao ući? Je li
se netko motao ovuda?
Javila joj se jedna nepovezana misao da razlog zbog kojeg nije dobro
spavala ima svoje ime. Bio je to Ryan Jenner.
 55. Poglavlje
Sammy Barber radio je kao izbacivač u baru Ruff-Stuff od devet navečer
sve do zatvaranja. Takozvani noćni klub zapravo je bio striptiz-bar, a
Sammyjev je posao bio držati pijance »na lancu«. Još je morao štititi
zvijezde i njihove prirepke da ih ne gnjave kreteni koji pokušavaju doći
preblizu i sliniti nad njima.
Bio je to slabo plaćen posao, ali mu je davao dobro pokriće.
Omogućavao mu je i spavanje dokasno, osim ako od njega ne bi naručili
ubojstvo ili praćenje nekoga sve dok ne dobije priliku da ukloni svoju metu.
U subotu navečer Sammy je bio loše raspoložen. Prvi šlampavi pokušaj
ubojstva Monice Farrell učinio ga je nesigurnim prvi put nakon mnogo
godina. Uplašila ga je činjenica da je ona stara vještica vidjela kad je gurnuo
doktoricu Farrell i da ga može opisati. U prijašnjih nekoliko godina dvoje
ljudi je bacio pod vlak i nitko nije posumnjao u to da se ne radi o nesretnom
padu. Zatim je jučer poslijepodne fotoaparatom snimio Monicina stražnja
vrata s puta iza njezine kuće. Kad je razvio fotografije, vidio je da je gornja
polovica vrata izrađena od kvadratića stakla ojačanih metalnom rešetkom.
Rešetka je bila smijurija. Vidio je da će biti lako izrezati okvir blizu brave i
provući ruku do kvake. Ako naiđe na zasun, samo će izrezati drugi okvir da
dođe do nje. Ništa lakše.
U tri sata ujutro prošao je pristupnim putem, preskočio onu smiješnu
ogradu i izvadio svoj rezač stakla. Za minutu bi već bio u njezinu stanu, ali u
mraku nije mogao vidjeti razlog svog posrtanja. Bilo je to nešto teško što nije
srušio, ali zbog čega je gotovo izgubio ravnotežu. Udario je jako nogom i
gurnuo tu stvar, koja je proizvela škripav zvuk na trijemu. Sigurno jedan od
onih glupih kipića koje stavljaju po travnjacima.
Monica Farrell ima izvrstan sluh ako je to čula, pomislio je Sammy, a
pretpostavljam da jest jer se svjetlo u stanu upalilo dok se nije ni okrenuo. I
to je to što se tiče tog plana.
 Sammy je nemirno pokušavao smisliti neke druge načine kako se riješiti
Monice Farrell, a zatim je stisnuo oči. Mjesto se počelo puniti uobičajenim
gubitnicima, a dva tipa u poslovnim odijelima dopratili su do stola. Policajci,
pomislio je Sammy. Možda nose i značke sa sobom.
Bilo je očito da je konobar koji ih je dopratio također znao za to.
Pogledao je prema Sammyju, koji mu je kimnuo u znak da ih je opazio.
Neki kreten koji je bio pun para kad je stigao, sad je jedva stajao na
svojim nogama. Sammy je znao da ide prema poznatom reperu koji je sjedio
sa svojim pratiteljicama u separeu za zvijezde. Pijanac je pokušavao privući
pažnju tog tipa već pola sata. Sammy je začas bio spreman i iznenađujuće
brzim koracima za tako korpulentnog čovjeka stvorio se pokraj pijanca. -
Gospodine, zamolio bih vas da ostanete gdje jeste. - Dok je govorio, stisnuo
je ruku tog tipa dovoljno jako da shvati poruku.
- Ali ja samo želim pozdraviti... - Pogledao je u Sammyjevo lice i njegov
prazan izraz na licu zamijenilo je uplašeno zurenje. - U redu, prijatelju. Ne
želim stvarati problema - rekao je i ponovo se zavalio u svoju stolicu.
Dok se Sammy spremao opet otići za svoj stol, jedan od one dvojice koje
je prepoznao kao policajce dao mu je znak.
Počinje, pomislio je Sammy dok je prolazio prostorijom.
- Sammy, privuci stolicu - pozvao ga je detektiv Forrest dok su mu on i
detektiv Whelan pokazivali značke preko stola.
Sammy ih je promotrio i brzo se osvrnuo prema Whelanu sjetivši se da je
on bio jedan od glavnih istražitelja u njegovu slučaju te svjedok na suđenju.
Još je pamtio zgađen izraz na Whelanovu licu kad je bio oslobođen krivnje. -
Drago mi je što te ponovo vidim - rekao mu je.
- Sammy, drago mi je što me se sjećaš - rekao je Whelan. - Barem si ti
uvijek znao s prijetnjama, mislim, riječima.
- Ovo mjesto je čisto. Ne trošite svoje vrijeme tražeći nevolju - odbrusio
je Sammy.
- Sammy, znamo da bi ova rupa mogla preko dana raditi kao jaslice -
rekao mu je Forrest - ali nas zanimaš samo ti. Zašto si se mučio s
presvlačenjem svoje trenirke u neko skockano odijelo kad si išao preuzeti
svoj automobil? Sjećaš se, četvrtak, kad si bio u tolikoj žurbi da počneš
pratiti doktoricu Farrell da si zaboravio doplatiti parkiranje?
Sammyja su ranije često ispitivah policajci tako da se izvježbao u tome
da nikad ne izgleda nervozan. Ali ovog je puta osjetio neku bol u trbuhu. -
Ne znam o čemu pričate - promrmljao je.
- Sammy, svi mi znamo o čemu ja pričam - rekao mu je Forrest.
- Nadamo se da se ništa neće dogoditi Monici Farrell jer, Sammy, ako joj
se išta dogodi, pomislit ćeš da te odnio tsunami. S druge strane, jako bi nas
zanimala spoznaja tko te unajmio.
- Sammy - pitao je Whelan - zašto si se parkirao ispred bolnice? Samo da
te podsjetim, kako ti je Carl već rekao, sigurnosne kamere snimile su kako ti
odvlače automobil.
- Skupo me koštalo to što nisam nadoplatio, ali nitko nikada nije to
spomenuo kao zločin. A kad malo bolje pogledate, to pomaže gradu. Sva ta
dodatna lovica, znate već na što mislim. - Sammy se počeo osjećati
samouvjerenije. Pokušavaju istresti informacije iz mene, pomislio je prezirno.
Nastoje me navući da kažem nešto glupo. Da mogu išta dokazati, ne bi ovako
pričali sa mnom.
- Znaš li kojim slučajem doktoricu Farrell? - upitao je detektiv Forrest.
- Koju doktoricu?
- To je ona mlada žena koja je pala, ili bila gurnuta, sinoć pod autobus.
Bilo je u svim novinama.
- Nemam prilike čitati novine - rekao je Sammy.
- Trebao bi. Tako ideš ukorak s najnovijim događajima. - Forrest i
Whelan ustali su zajedno. - Sammy, uvijek je zanimljivo popričati s tobom.
Sammy je gledao dok su se dva detektiva probijala između sad već
krcatih stolova do izlaza. Ja neću moći ukloniti Farrell, pomislio je. Moram
se ostaviti ovog posla, ali znam pravog tipa koji će me zamijeniti. Ponudit ću
Larryju sto tisuća. Zagrist će. Ali ću se pobrinuti da se to dogodi dok budem
na poslu tako da imam najčvršći mogući alibi. Onda će mi se ovi policajci
skinuti s vrata. A još uvijek ću biti u plusu. Isplaćen mi je milijun da
odradim posao, a ja ću ga dati drugome za desetinu tog iznosa!
Nasmiješio se na tu pomisao, ali je ipak imao osjećaj promašaja. Sammy
je morao sebi priznati, prvi put u svojoj dugoj karijeri plaćenog ubojice, da je
dvaput zabrljao u pokušaju izvršenja ugovora o rješavanju neželjenog
problema. Možda je stvarno vrijeme da prestanem, pomislio je. Ali neću
prije nego što vidim da je ovo izvršeno.
Kao što sam rekao Dougiju, ja uvijek održim svoju riječ.
 56. Poglavlje
Tony, Rosalie i mali Carlos Garcia otišli su na izlet u subotu
poslijepodne. Uputili su se do Rosalijine sestre Marie i njezina supruga Teda
Simmonsa do njihova doma u Bay Shoreu na Long Islandu.
Tony je bez prestanka radio skoro dva tjedna izmjenjujući poslove
vozača s konobarenjem tijekom svečanosti u Waldorfu. Objasnio je Rosalie
da čim stigne listopad, sve velike dobrotvorne udruge organiziraju svoje
svečane večere. - Ponekad čujem kako ljudi koje vozim pričaju o tome kako
su bili na više takvih događaja u jednom tjednu - rekao je Tony Rosalie. - A
nemoj misliti da su te večere jeftine.
Ali ovu je subotu bio slobodan i budući da je bio lijep dan, odlučili su se
uputiti do Bay Shorea. Tonyju se sviđala suprugina obitelj. Marie i Ted
imaju troje djece malo starije od Carlosa, a ondje će biti i Tedova majka te
njegov brat. Ted je otvorio svoj dućan s alatom i opremom i ide mu odlično.
Stanovali su u velikoj kući kolonijalnog stila s ograđenim travnjakom po
kojem su Carlos i njegovi bratići mogli trčati bez bojazni od prometa.
- Tony, baš ćemo se lijepo zabaviti danas - rekla je sretna Rosalie dok su
izlazili iz sumornog tunela Midtown na magistralu. - Tako sam se uplašila
kad je mali dobio onu jaku prehladu ovog tjedna, a ima već četiri dana kako
nije ni kihnuo. - Pogledala je preko ramena. - Zar ne, dušo? - upitala je
Carlosa koji je bio sigurno smješten u svom sjedalu.
- Ne, ne, ne - odgovorio je Carlos pjevušećim glasom.
- Čovječe, baš se zakvačio za tu riječ - nasmijala se Rosalie.
- To mu je jedina riječ ovih dana - odgovorio je Tony, a zatim se sjetio
nečega što je mislio reći svojoj supruzi. - Rosie, pričao sam ti o onoj dragoj
starici koju sam vozio prije dva tjedna na groblje u Rhinebecku? Ona mi je
rekla da je poznavala Monicinu baku i djeda. Jučer sam vidio u novinama da
je umrla. Danas su je pokopali.
- Baš šteta, Tony.
 - Svidjela mi se. Oh, Bože! - Tony je pritisnuo gas. Usred velikog
prometa, automobil im je stajao nepomičan. Mahnito je vrtio ključ ne bi li
upalio motor dok ga je škripa kočnica kamiona iza njega upozoravala da će
doći do sudara. - Ne! - povikao je.
Rosalie se okrenula da vidi Carlosa. - Oh, Bože moj! - zajecala je.
Dok je Rosalie vikala, osjetili su udarac koji ih je potresao naprijed i
natrag, ali je vozač kamiona stigao zakočiti i usporiti prije nego što ih je
udario.
Drhteći od olakšanja, okrenuli su se da pogledaju svog dvogodišnjeg
sina. Nimalo uznemireni Carlos pokušavao se izvući iz svog sjedala.
- On misli da smo stigli - rekao je Tony drhtavim glasom dok su mu ruke
još uvijek stiskale upravljač. Trenutak poslije još se tresao i otvorio je vrata
automobila da pozdravi čovjeka čija im je brza reakcija spasila živote.
Tri sata kasnije stajali su za kuhinjskim stolom u kući Teda i Marie na
Bay Shoreu. Čekali su četrdeset minuta da se pojavi kamion za vuču. Bili su
uzrokovali veliki zastoj na magistrali. Ted se odvezao da ih pokupi u vučnoj
službi gdje su zaglavili bez prijevoza.
Svijest o tome kako bi, da je vozač pretjecao ili da se nije stigao
zaustaviti, možda bili mrtvi preplavila je sve odrasle za stolom - Rosalie i
Tonyja, Marie i Teda, Tedovu majku i brata - dubokim osjećajem
zahvalnosti. - Sve je moglo ispasti drugačije - rekla je Rosalie dok je gledala
kroz prozor. Jedan od starijih bratića ljuljao je razdraganog Carlosa na
ljuljačci.
- Tony, još uvijek može ispasti drugačije ako se ne riješiš one svoje
krntije - rekao je neuvijeno Ted, krupan i nabijen čovjek odlučnih gesta. -
Dugo tetošiš tu svoju karampanu. Znam da stavljaš novce sa strane za novi
automobil i da su ti se pusti bolnički računi za Carlosa nagomilali. Ali on nije
pobijedio leukemiju kako biste sad poginuli u prometnoj nesreći. Pronađi
neki pristojan automobil, u redu? Ja ću ti posuditi novce.
Tony je zahvalno pogledao svog zeta. Znao je da Ted može kazati kako
će mu posuditi novce, ali je isto tako znao kako mu nikad ne bi dopustio da
mu ih vrati. - Ted, znam da si u pravu - složio se Tony. - Neću više voziti
svoju obitelj u ovoj olupini. I prije nego što se ovo dogodilo, razmišljao sam
o automobilu koji bi nam savršeno odgovarao, a i ne bi bio preskup. Deset
godina star cadillac. Vozio sam staricu u čijem je vlasništvu bio prije dva
tjedna. Bio je prilično dug put. Ti znaš da se ja razumijem u aute. Ovaj je u
izvrsnom stanju. Malo je teži na gasu od ovih novijih, ali kladim se da ga
mogu dobiti po cijeni koja neće biti previsoka.
- Tony, misliš li na staricu o kojoj si mi pričao putem? - upitala je
Rosalie. - Onu damu čiji je pogreb danas?
- Da, mislim na gospođicu Morrow. Njezin će automobil vjerojatno dati
na prodaju.
- Tony, pobrini se za to - rekao je Ted. - Ne gubi vrijeme. Ne vjerujem
da će biti prevelika potražnja za deset godina starim cadillacom. Vjerojatno
će doći u tvoje ruke.
- Otići ću do njezine zgrade. Netko će mi ondje sigurno znati reći koga
trebam zvati - obećao je Tony - Stvarno mi se svidjela gospođica Morrow, a
imam osjećaj i da sam se ja njoj svidio.
A imam i neki suludi predosjećaj da bi ona željela da imam njezin
automobil, pomislio je.
 57. Poglavlje
Peter Gannon prošao je kroz šokantan obred uzimanja otisaka prstiju,
zatvorskog slikanja, pretraživanja do gola te ispraćaja do ćelije u
Grobnicama, prepunom i bučnom zatvoru u kojem su ležali zatvorenici koji
očekuju suđenje na Manhattanu.
Svakim djelićem svog tijela htio je reći kako je nevin, povikati svakome
tko je mogao čuti kako nikada ne bi mogao nauditi Renée, bez obzira na to
koliko ju je mrzio. U subotu ujutro pročitao je iz novina tipa s kojim je
dijelio ćeliju kako su poklon-vrećica i novac pronađeni u njegovu uredu. Bio
je pretup za bilo kakvu smisleniju misao i sjedio je u svojoj ćeliji kada ga je
došao posjetiti odvjetnik kojeg mu je Susan pronašla.
Predstavio se dok je pružao Peteru svoju posjetnicu. - Ja sam Harvey
Roth - rekao je tihim ali jasnim glasom.
Peter ga je pogledao osjećajući još uvijek kako je sve ovo noćna mora.
Roth je bio skladno građen čovjek sijede kose i s naočalama bez okvira koje
su obrubljivale njegovo usko lice. Nosio je tamnoplavo odijelo s plavom
košuljom i kravatom.
- Jeste li skupi? - pitao je Peter. - Moram vam odmah reći da sam švorc.
- Skup sam - odgovorio je Roth blago. - Vaša bivša supruga Susan već je
platila predujam za moje usluge i jamčila za sve troškove vaše obrane.
Susan je to uradila, pomislio je Peter. Podsjetilo ga je to još jednom kao
udarac bičem koliko je dobra kao osoba te da ju je zamijenio za Renée
Carter.
- Gospodine Gannon, pretpostavljam da znate kako je novac za koji
tvrdite da se nalazio u rukama Renée Carter pronađen skriven u lažnom dnu
ladice vašeg radnog stola? - upitao je Roth.
- Nisam ni znao da bilo koja ladica mog stola ima lažno dno - rekao je
Peter jednakim tonom. Vidjevši nepovjerljiv pogled Harveya Rotha, Peter je
osjetio kako je uhvaćen u živo blato te kako tone sve dublje. - Prije četiri
godine, kada su se Zaklada Gannon i investicijska tvrtka mog brata preselile
u Time Warner Center, pozvana je dekoraterka da u cijelosti preuredi urede.
Zahtijevao sam od nje da se pobrine i za moj producentski ured. U to mi je
vrijeme dobro išlo i živio sam u prostranom stanu u Pedesetpetoj zapadnoj
ulici. Prije dvije godine, kada su stvari krenule loše, riješio sam se većine
namještaja, ali sam zadržao radni stol. Nitko mi nikada nije spomenuo lažno
dno.
- Tko je bila dekoraterka?
- Ne znam joj ime.
- Niste se susreli s njom? Nije vam pokazivala skice ili uzorke?
- Nisam čovjek za detalje - rekao je Peter umorno. - Svidjelo mi se što je
napravila u uredima Time Warnera.
- Niste li popričali s njom o troškovima? - upitao je Roth.
- Zaklada je plaćala zbog toga što su bili pokrovitelji mojih kazališnih
projekata. Ono što želim reći jest to da mi je Zaklada odobrila polog koji je
uključivao i troškove za ured.
- Razumijem, gospodine Gannon. Onda vi tvrdite da nikada niste znali za
lažno dno u ladici svojeg radnog stola?
- Kunem se, kunem se da nikad nisam znao. - Peter je podupro svoju
glavu rukama u nadi da će tako odbiti uporna pitanja koja mu je postavljao
Harvey Roth.
- I ne znate ime dekoraterke koja je kupila radni stol za vaš ured?
- Ne, ne znam - rekao je izmoždeni Peter. - Dopustite da vam ponovim. Ja
ne znam njezino ime. Rekao sam Gregovoj tajnici da se ona pobrine za moj
novi producentski ured. Ne sjećam se ni da sam upoznao tu ženu. Napravila
je posao dok sam ja bio na putu s Renée.
Gdje smo ono bili tada, zapitao se. Oh, sjećam se. Otok Paradise. Uspio
je suspregnuti očajnički napadaj smijeha.
- Kako mogu saznati tko je bila dekoraterka? - ustrajavao je Roth.
 - Tajnica u uredu mog brata trebala bi to znati. Ona se bavi takvim
stvarima.
- Kako se ona zove?
- Esther Chambers.
- Popričat ću s njom.
Peter je pogledao Rotha. On misli da ja lažem. Misli da sam ubio Renée.
Peter je znao kako će morati postaviti ona pitanja koja su mu se rojila u glavi
za besane noći provedene u ćeliji. - Kada bih nekome rekao da sam mislio -
budimo otvoreni, da sam znao - kako je moj brat umiješan u nezakonito
trgovanje, bi li ta osoba bila dužna to prijaviti mjerodavnom povjerenstvu?
- Gospodine Gannon, pročitajte činjenice o majstoru financijskih
malverzacija, Berniju Madoffu - rekao je neuvijeno Roth.
- Kad su mu sinovi saznali čime se bavi, bilo im je jasno kako to odmah
moraju prijaviti. Naravno, bili su zaposlenici u njegovoj tvrtki, i to mijenja na
stvari. Sve ovisi o osobi kojoj ste otkrili informaciju.
Ne smijem je uvlačiti u to, pomislio je Peter.
- Gospodine Gannon, zašto ste rekli kako ste uvjereni da vam je brat
umiješan u nezakonito trgovanje?
- Prije nekoliko godina, na jednoj zabavi za tipove s Wall Streeta,
slučajno sam načuo kako mu tip iz Ankofski Oil&Gas zahvaljuje za novce.
Rekao je Gregu da je time djeci priuštio putovanje u Europu za proljetne
praznike. To je bilo mjesec dana nakon što je Ankofski preuzet od Elmo
Oil&Gas i kada su im se cijene dionica utrostručile.
- Što je vaš brat odgovorio na to? - upitao je Roth.
- Podivljao je. Rekao mu je nešto u stilu: »Začepi, budalo, i odlazi
odavde.«
- Zna li vaš brat da ste čuli taj razgovor?
- Ne, ne zna. Stajao sam iza njega. Ali ono što sigurno zna jest to da je
njegov fond zaradio čitavo bogatstvo na tom preuzimanju. Znam da stvari
stoje prilično loše i bez toga, ali hoće li optužnica biti podignuta i protiv
mene ako Greg bude uhvaćen i ako se sazna što je sve namjeravao?
Vidio je prijezir u očima Harveya Rotha. - Gospodine Gannon, predložio
bih vam da se koncentrirate i pomognete mi u pripremi obrane za vašu
optužnicu za ubojstvo. Učinit ću sve što je u mojoj moći da vam pružim
najbolju moguću obranu, ali bili biste mi od velike pomoći ako biste se
nastojali prisjetiti što se dogodilo u onih petnaest sati između vaše
nesvjestice i trenutka kada ste se probudili na kauču. Popričajmo o poklon-
vrećici u kojoj se nalazio novac. Ona koja točno odgovara opisu vrećice za
koju ste policiji rekli kako je dana gospođici Carter, pronađena je u košari za
smeće ispod vašeg radnog stola.
- Zašto bih skrivao novac, a vrećicu ostavio tamo gdje je svatko može
vidjeti? - upitao je Peter s prizvukom bijesa u glasu.
Roth je kimnuo glavom. - To mi je palo na pamet. S druge strane ste, po
vašem vlastitom priznanju, bili pijani. Dopustite mi da vam kažem kako
ćemo nastaviti. Naš će istražni tim otići u bar u kojem ste se sastali s
gospođicom Carter i ispitat će nekog od vlasnika za kojeg pouzdano možemo
tvrditi da je bio ondje. Otići će također do drugih barova na tom području.
Nadam se da možemo pronaći nekoga tko vas je vidio samog nakon što ste
napustili gospođicu Carter.
- Mislite, ako sam napustio gospođicu Carter? - rekao je Peter. - To je
ono što stvarno mislite, zar ne?
Roth se bez odgovora spremao za odlazak. - Pokušavam sniziti vašu
jamčevinu s pet milijuna na dva milijuna dolara.
- Mislim da će moj brat uplatiti to za mene - rekao je Peter.
- Nadam se. Ako ne bude tako, postoji netko drugi tko će jamčiti za vas.
- Susan? - upitao je Peter.
- Da. Ona, unatoč svemu, čvrsto vjeruje u vašu nevinost. Sretan ste
čovjek, gospodine Gannon, što imate takvog borca kao Susan na svom
terenu.
Peter je gledao kako se Roth udaljava, a zatim je osjetio dodir na svom
ramenu.
- Idemo - oštro je naredio čuvar.
 58. Poglavlje
U subotu navečer, prije nego što je otišla u krevet, Monica je dvaput
zaključala i zakračunala vrata od trijema, a zatim je podstavila stolicu ispod
kvake s kuhinjske strane vrata. Popričala je s nekim prijateljima i raspitala se
o alarmnim sustavima, a potom je ostavila hitnu poruku jednoj tvrtki tražeći
od njih da joj u što kraćem roku ugrade najskuplji postojeći sustav,
uključujući i sigurnosne kamere na trijemu.
Nakon što je to obavila, nadala se osjećaju veće sigurnosti, ali su joj
snove preplavila sjećanja na oca. Bila su to nepovezana sjećanja, a jedno od
njih odnosilo se na katedralu Sv. Patricka. Probudila se s osjećajem da u
svojoj ruci drži njegovu.
Jesam li ga ikada uistinu cijenila, upitala se dok je ustajala i počela
pripremati kavu. Kad pogledam unatrag, vidim koliko je snažno volio mamu.
Nakon njezine smrti nikad nije pogledao drugu ženu, a bio je jako naočit
muškarac.
One godine kad je ona bila jako bolesna, ja sam imala deset godina.
Nikad nikamo nisam htjela ići ili bilo što raditi. Samo sam se htjela odmah
vratiti iz škole kako bih bila s njom. Kad je preminula, tata me nagovorio da
se upišem na razne školske aktivnosti, a prve godine me često vikendima
vodio u New York. Išli smo na predstave i koncerte, u muzeje, i radili
zabavne stvari poput nekih turista. Ali oboje smo bili tako tužni zbog mame...
Znao je izvrsno pripovijedati, prisjetila se Monica sa smiješkom i
odlučila spremiti kuhano jaje s kriškom punozrnatog tosta umjesto engleskog
muffina. Kad bismo išli u Rockfeller Center u božićno vrijeme, ispričao mi je
sve detalje o prvom božićnom drvcu koje je ondje bilo postavljeno. To je
drvce bilo maleno jer su ga radnici postavili tijekom velike ekonomske krize
kad su bili zahvalni što uopće imaju posla. Znao je povijest svakog mjesta
koje smo posjetili...
Volio je povijest, a nije znao ništa o svom vlastitom podrijetlu, o svojoj
povijesti. Kad sam postala svjesna da bih ubrzo mogla saznati o tome,
konačno sam shvatila koliko mu je to bilo važno. Znala sam se šaliti s njim
na taj račun. - Tata, možda si nezakoniti sin windsorskog vojvode. Što bi
kraljica Elizabeta pomislila na to? - Mislila sam da sam jako duhovita.
Monica je nazvala bolnicu dok se jaje kuhalo. Sally je spavala tijekom
noći. Temperatura joj je bila neznatno povišena. Nije puno kašljala. -
Doktorice, svakim se danom sve bolje osjeća - zadovoljno ju je izvijestila
sestra. - Ali znajte i to da su se neki novinari pokušavali doći ovamo kako bi
je fotografirali. Zaštitari su ih se otarasili.
- Nadam se da je tako - rekla je Monica u žaru. - Imaš broj mog mobitela.
Nazovi me ako bude kakvih promjena kod Sally, a ako se novinari pokušaju
ušuljati gore, ne daj im da se približe Sally.
Zatresla je glavom u nevjerici, olupila jaje i stavila ga na tanjur zajedno s
tostom. Misli o ocu nikako je nisu napuštale. Nedjeljom ujutro otac i ja
uvijek bismo išli u Sv. Patricka na misu u deset i petnaest kada bismo došli u
New York za vikend, prisjetila se. Nakon toga bismo pojeli nešto prije ručka,
a na njemu je bilo da me iznenadi gdje će se ići popodne. Udaljenost od
doma i kojekakve aktivnosti pomagale su oboma.
Možda odem u katedralu na misu u deset i petnaest, zadubila se u
mislima. Tako bih se osjetila bliže tati. Baš mi sada treba takav osjećaj.
Zanima me što Ryan i njegova djevojka planiraju danas?
Prekini, upozorila se Monica. Stvori ti planove za vlastito popodne.
Sinoćnji odlazak na onaj film jako me iznevjerio. Bilo je grozno. Što kritičari
vide u nečemu što nema ama baš nikakvog smisla? Možda nazovem neke
ljudi, pa ako budu slobodni, mogla bih ih pozvati na večeru. Ima tri tjedna
kako nisam kuhala za društvo. Uvijek sam to voljela, ali ovih proteklih
nekoliko tjedana bila je prava ludnica...
Ali na neki ju način ta ideja ipak nije privlačila.
Ali otići ću do Sv. Pata danas ujutro, odlučila je petnaest minuta kasnije
dok je dovršavala drugu šalicu kave uživajući u mogućnosti laganog
pijuckanja i čitanja novina koje su joj dostavljene na kućni prag.
 U deset i petnaest bila je u katedrali klečeći u klupi s prednje lijeve
strane od glavnog oltara, mjesta koje je njezin otac uvijek birao. Jučer u ovo
vrijeme bila sam u Sv. Vincenta i slušala pohvalnicu oca Dunlapa za Oliviju
Morrow, a potom i njegovu priču o meni. Nitko nije mogao pomoći, a mislim
da će tako i ostati. Ono čega se pokušala prisjetiti u vezi sa Sally došlo joj je
samo od sebe: rekla sam Susan Gannon da se Sally jedva izvukla.
To što je Sally preživjela nije imalo veze s čudom ili snagom molitve.
Razlog je u tome što je njezina mlada dadilja bila dovoljno pametna da ju na
vrijeme dovede u bolnicu i u tome što smo mi imali lijek za nju.
Zbor je pjevao »Čuo sam tvoje zapomaganje u noći«. Mislim da sam
odgovorila na previše noćnih poziva, pomislila je Monica ironično. Otišla
sam na beatifikacijsko saslušanje i svjedočila da mora postojati neki
medicinski razlog zbog kojeg je Michael O'Keefe još uvijek živ. Kad je Ryan
pregledao dokumentaciju, rekao je da nema apsolutno nikakve dvojbe da je
tumor na Michaelovu mozgu bio zloćudan. Ryan je neurokirurg. Ja nisam, ali
sam dobra pedijatrica. Savršeno dobro znam da ne pošto je nikakve
medicinske činjenice koje bi razjasnile Michaelov oporavak. Sestra Catherine
provela je svoj život u brizi za djecu s poteškoćama. Otvorila je sedam
bolnica za njih. Ja se ponosim time što sam bila prisutna kad je Sally bilo
potrebno i da sam pomogla Carlosu da pobijedi leukemiju.
Položila sam zakletvu kako svjedočim o tom slučaju na visini svojih
sposobnosti i znanja. Jesam li slijepa pored zdravih očiju? Moram vidjeti
Michaela. Prošle su tri godine. Želim ih ponovo vidjeti.
Monica se pokušala usredotočiti na misu, ali misli su joj neprestano
bježale. O'Keefeovi su se preselili u Mamaroneck iz svog stana na
Manhattanu nedugo nakon što je Michaelu dijagnosticiran rak na mozgu. Tek
kada je izgledalo da se Michael u cijelosti oporavio, pobjedonosno su ga
doveli ponovo u njezin ured...
- Idite u miru - izgovorio je nadbiskup.
Dok se Monica spremala napustiti katedralu, zbor je pjevao »Radosni,
radosni te obožavamo«. Potražila je svoj mobitel i nazvala informacije. Kućni
broj O'Keefeovih bio je na popisu. Nazvala je taj broj i dobila odgovor na
prvo zvono. - Ovdje doktorica Monica Farrell - rekla je. - Je li to gospoda
O'Keefe?
- Da, ja sam - odgovorio je ljubazni glas. - Doktorice, baš vas je lijepo
čuti.
- Gospodo O'Keefe, hvala vam. Zovem zato što bih ponovo željela vidjeti
Michaela. Bi li vam smetalo da dođem u posjet? Obećavam da se neću dugo
zadržati.
- To mi savršeno odgovara. Doma smo čitav dan. Želite li nas posjetiti
poslijepodne?
- Jako bi mi odgovaralo poslijepodne.
- Ima li ovo kakve veze s beatifikacijskim postupkom za sestru
Catherine?
- O tome se jedino i radi - rekla je Monica potiho.
- Onda dođite odmah. Hoćete li sami voziti?
- Hoću.
- Doktorice Monica, jedva čekamo. Nije li zanimljivo da je neurokirurg,
Ryan Jenner bio jučer ovdje? Želio je vidjeti Michaela prije svog
beatifikacijskog svjedočenja. Divna osoba. Sigurno ga znate?
Monica je osjetila oštar bol. - Da, znam ga - rekla je tiho. - Jako ga dobro
poznajem.
Dva sata kasnije Monica je stigla u Mamaroneck, jela sendvič i pila kavu
s Richardom i Emily O'Keefe. Michael, njihov živahan osmogodišnji sin,
pristojno se pojavio pred Monicom i odgovorio na sva njezina pitanja uz
samo sitnu dozu nemira. Kazao joj je da mu je bejzbol najdraži sport, ali i to
da zimi voli otići na skijanje s ocem. Nikada mu se više nije pojavila
vrtoglavica, onako kao što mu se znala javljati dok je bio teško bolestan.
- Napravili smo magnetsku rezonanciju prije samo tri mjeseca - Emily je
rekla Monici. - Nalazi su odlični. Nakon prve godine svi su mu nalazi takvi. -
Nasmijala se svom sinu koji se sada počeo vrpoljiti. - Znam, hoćeš do Kylea.
Nema problema, ali otac će te odvesti do njega i poslije te pokupiti.
 Michael se osmjehnuo i razotkrio da mu nedostaju dva prednja zuba. -
Hvala, mama. Doktorice Farrell, drago mi je da sam vas opet vidio - rekao
je. - Mama mi je rekla da ste mi puno pomogli da ozdravim. - Okrenuo se i
otrčao iz blagovaonice.
Richard O'Keefe je ustao. - Mike, čekaj - pozvao ga je.
Kada su otišli, Monica se usprotivila: - Gospodo O'Keefe, ja nisam
pomogla Michaelu da ozdravi.
- Jeste. Prepoznali ste o čemu se radi. Odmah ste nam rekli da se
posavjetujemo s drugima, iako se radi o smrtonosnoj bolesti. Tada sam
spoznala da trebam moliti za čudo.
- Zašto ste se posebno odlučili uputiti svoje molitve sestri Catherine?
- Moja je tetka radila kao bolničarka u jednoj od njezinih bolnica. Sjećam
se kad mi je kao djevojčici ispričala kako je radila s redovnicom koja je bila
kao anđeo. Rekla mi je kako bi pomislili da je svako dijete koje je držala u
rukama njezino. Tješila bi ih i molila nad njima. Moja je tetka bila uvjerena
da je sestra Catherine od Boga nadarena posebnom moći iscjeljenja, da se
oko nje širila riječima neopisiva aura koju bi svako u njezinoj prisutnosti bez
iznimke osjetio. Kad ste mi rekli da će Michael umrijeti, moja je prva misao
bila o sestri Catherine.
- Sjećam se - rekla je Monica tiho. - Osjetila sam veliku sućut prema
vama jer sam znala da nema nade za Michaela.
Emily O'Keefe se nasmijala. - Monica, vi još uvijek ne vjerujete u čuda,
zar ne? Ustvari, zar niste došli ovdje s uvjerenjem da bi mu se tumor mogao
jednog dana opet pojaviti, bez obzira na to koliko dobro Michael izgleda i
koliko su čisti njegovi nalazi?
- Jesam - rekla je Monica suzdržano.
- Monica, što vas priječi da povjerujete u čuda? Što vas čini toliko
sigurnom u to da se ona ne događaju?
- Ne radi se o tome da ja ne želim vjerovati nego, kao što sam to
posvjedočila pred beatifikacijskim povjerenstvom, da iz svoje medicinske
prakse znam kako su postojali događaji koji su tijekom povijesti izgledali
poput čuda, a u stvarnosti imaju svoje znanstveno objašnjenje koje ljudi u to
vrijeme jednostavno nisu mogli razumjeti.
- Uključuje li neki od tih događaja i malog dječaka s velikim i zloćudnim
tumorom koji je jednostavno nestao?
- Koliko je meni poznato, ne.
- Monica, doktor Jenner jedan je od nekolicine uvaženih neurokirurga koji
svjedoče da ne postoji nijedno medicinsko ili znanstveno objašnjenje u
pogledu Michaelova oporavka. Ne znam razumijete li vi to, ali proći će još
dugo vremena dok sama crkva ne prizna kako se ovdje radi o čudu. Pratit će
Michaelovo zdravstveno stanje dugi niz godina. - Zatim se Emily O'Keefe
nasmijala. - Jučer smo vodili sličan razgovor s doktorom Jennerom. On nam
je rekao kako vjeruje da ni nakon deset ili dvadeset godina još uvijek neće
biti znanstvenog objašnjenja za Michaelovo ozdravljenje.
Uzela je Monicinu ruku i nježno ju primila. - Monica, nadam se da ne
mislite kako si previše dopuštam, ali ja osjećam da se vi nalazite u sukobu sa
samom sobom. A i to da ste spremni prihvatiti mogućnost zagovora sestre
Catherine te da je zbog toga naš jedinac još uvijek s nama.
 59. Poglavlje
Esther Chambers progutala je sve što je pisalo u novinama tijekom
vikenda s mješavinom nevjerice i šoka. Činjenica da je Peter Gannon uhićen
pod optužbom za ubojstvo svoje bivše djevojke izgledala joj je potpuno
nevjerojatna. Greg je onaj koji ima težak karakter, pomislila je. Za njega bih
mogla povjerovati u takvo što, ali za Petera - nikad. Ali joj se zato zgadila
činjenica da je Peter otac djevojčice koja se nalazi u bolnici i koju on nikada
nije ni vidio.
Jadna mala, pomislila je. Majka joj je mrtva, otac u zatvoru, a ako je
vjerovati onome što piše u ovim člancima, nema nikoga od majčine rodbine
koji ju želi priznati.
Gregova tvrtka za odnose s javnošću izdala je priopćenje javnosti u
kojem se tvrdi da obitelj stoji iza Petera te vjeruje kako će biti oslobođen
svih optužbi. I ja se nadam, pomislila je Esther. Peter troši novac iz Zaklade
na sve strane, ali je barem pristojno ljudsko biće. Ni u najluđim snovima ne
mogu zamisliti kako davi tu ženu i trpa je u vreću za smeće.
Namjerno je otišla ranije na posao u ponedjeljak kako bi izbjegla druge
zaposlenike i slušala tračeve za koje zna da će preplaviti ured. Ali kad se
smjestila za radnim stolom, Esther je primijetila kako joj ruke dršću. Znala je
da je Arthur Saling dosad već morao pročitati upozorenje koje mu je ona
poslala poštom. Hoće li Greg posumnjati u to da ga je ona napisala? Ako
Saling odluči ne uložiti, bila je sigurna kako će se Gregova kuća od karata
urušiti u samo nekoliko tjedana.
Jesam li imala pravo to učiniti, pitala se. Ljudi iz Povjerenstva za dionice
i burzovnu razmjenu vjerojatno će se razbjesnjeti ako saznaju za ovo. Ali
Greg je namamljivao gospodina Salinga, a meni je bilo tako žao njega i
njegove obitelji. Ako Saling doista uloži, njegov će novac nestati i prije nego
što Povjerenstvo zatvori krug oko Grega. - Loša vijest za desetke ljudi koji
će izgubiti sve što imaju - rekla je samoj sebi. - Ne mogu dopustiti da još
jedna osoba nastrada, ne ako to mogu spriječiti.
Kroz staklena vrata koja su gledala na dio ureda u kojem su radili ostali
zaposlenici vidjela je kako se Greg Gannon približava. Pomozi mi, Bože,
molila se. Ne znam što bi bio kadar učiniti da mu Saling pokaže ono pismo, a
on pomisli kako sam ga ja napisala.
Greg je snažno gurnuo vrata koja su se širom otvorila, ušao u njihove
prostorije i odmah se zaputio do Estherina stola. - Pretpostavljam da si
pročitala novine i pogledala televizijske priloge - rekao je naglo.
- Svakako. Jako mi je žao. I znam kako se radi o groznoj zabuni.
- Esther je bilo drago što je uspjela zadržati glas tihim i uvjerljivim.
- Stizat će hrpa poziva od medija. Usmjeri ih na Jasona iz odnosa s
javnošću. Neka za promjenu zaradi svoj novac.
- Da, gospodine. Odmah ću se pobrinuti za to.
- Nisam dostupan za pozive. Ne zanima me ni da je papa s druge strane
linije.
On sigurno neće zvati tebe, pomislila je Esther.
Greg Gannon uputio se prema svom uredu, a zatim zastao. - Ali ako
Arthur Saling nazove, odmah mi ga daj na telefon. Danas ću se sastati s njim
malo kasnije.
Esther je nešto zapelo u grlu. - Naravno, gospodine Gannon.
- U redu. - Greg se udaljio nekoliko koraka od Estherina stola, a onda
opet stao. - Čekaj trenutak - odbrusio je. - Zar nemamo ugovoren sastanak s
grupom iz bolnice Greenwich sutra ujutro?
- Da, u jedanaest.
- Otkaži to.
- Gospodine Gannon, ako dopuštate jednu primjedbu, to nije dobra ideja.
Jako su uzrujani zbog pologa koji im je Zaklada obećala, a koji im nije
isplaćen. Mislim da je nužno da se vi sastanete s njima i malo ih primirite. U
suprotnom bi slučaju moglo ispasti gadno, ako bi odlučili izaći s tim u tisak.
Sad vam ne treba dodatni pritisak.
 Greg Gannon je oklijevao, a potom kazao: - Esther, u pravo si kao i
obično. Podsjeti Hadleya i Langdona da dođu. Očito je da moj brat neće biti
dostupan.
- Gospodine, hoćete li vi reći gospodi Gannon ili da je ja podsjetim?
Zapanjena, Esther je gledala kako se lice Grega Gannona mrači od
srdžbe. - Gospoda Gannon je jako zauzeta ovih dana - odbrusio je. - Ne
vjerujem da će biti dostupna.
Majko moja, pomislila je Esther dok je gledala Grega kako ulazi u ured.
Možda ima nešto u onim glasinama da Pamela ima ljubavnika i da je Greg
sada saznao za to. Baš se pitam tko je taj tip?
Ako je ovo stvarno istina, onda Pamela više neće svraćati do Cartiera.
Kupovat će svoj nakit u podrumu neke jeftine trgovine.
 60. Poglavlje
Nakon ručka s Dougom Langdonom u St. Regisu, doktor Clayton Hadley
proveo je ostatak svog vikenda u stanju bliskom panici. Sjećanje na jastuk
preko lica Olivije Morrow proganjalo bi ga u svakom trenutku. Kako sam
dopustio da se upletem u sve ovo, zapitkivao se mahnito. Imam dobru
ordinaciju. Plaćaju me dobro za ovaj posao u Zakladi. Ja sam zapravo
preusmjerio novac iz Zaklade u srčana istraživanja. Barem će to biti
opravdan ulog ako se ikada bude istraživalo gdje je doista otišao zakladin
novac...
Dok je novac od patenata Alexa Gannona još pristizao, lako mi je bilo
osnivati neke lažne istraživačke centre koji su se sastojali od iznajmljenih
soba i takozvanog laboratorijskog tehničara, pomislio je Clay. Doug me
nagovorio na sve to. Tako da sada imam pravo bogatstvo na svom
švicarskom bankovnom računu.
Baš će mi to pomoći ako budem optužen za ubojstvo.
Što s Dougom? U proteklih deset godina, koliko smo već članovi
zakladina odbora, on stalno preusmjerava manje pologe za vrijedne
psihološke projekte, kao i gomilu novaca na neugledne klinike s pomoćnikom
koji ne radi ni puno radno vrijeme. Novac je izašao na stražnja vrata takvih
mjesta, i to pravo u Dougove džepove.
Gannoni su zaboravni, pomislio je Clay. Podržali su sve što smo Doug ili
ja predložili. Previše su bili zauzeti ubiranjem zakladina novca za održavanje
vlastitih luksuza. Oni su nama dali zeleno svjetlo, a i mi njima.
Zatim se Greg, kad ga je Doug prije osam godina upoznao s Pamelom,
potpuno zacopao u nju, rastavio se od žene, oženio se s njom i primio je u
članstvo zakladine uprave. Već osam godina ona diljem Manhattana igra
ulogu tobožnje dobrotvorke. Kada Greg ne bi bio dostupan da se klanja na
bilo kojoj od onih užasnih večera u slavu zakladinih zakonito odobrenih
pologa, ona je bila tu i radila to umjesto njega.
 Greg je izgubio kompas u trošenju novca još otkad se oženio s Pamelom,
pomislio je Clay nervozno. A u protekle četiri godine Peter se hvali polozima
za svoje off-Broadway projekte dok zapravo preusmjerava zakladine novce
na vlastite promašaje od mjuzikla.
Sve su ove misli mučile Claya dok je sjedio i pokušavao pročitati novine
u svom udobnom stanu na Gramercy Parku. Kao i Doug, i on je razveden već
dugi niz godina, ali mu kao rado viđenom gostu u društvenoj eliti nije
nedostajalo ženskog društva. Njegova obzirnost i sposobnost u vođenju
razgovora učinili su ga poželjnim muškarcem, onakvim na kakve obično
ciljaju hostese. Za razliku od Douga, kojeg se uvijek moglo naći u društvu
različitih i veoma zgodnih žena, Clay je bio sasvim zadovoljan svojim
trenutnim položajem. Trebalo mi je više od pedeset godina da shvatim kako
sam usamljenik, pomislio je.
Olivia Morrow. Zapravo sam toliko bezobrazan da osjećam kako mi
nedostaje. Olivia i ja bili smo prijatelji. Vjerovala mi je. Koliko smo samo
puta tijekom svih ovih godina izašli na večeru ili u kazalište? Poznavao sam
ju dugo vremena. Njezina majka Regina bila je moja pacijentica. Žao mi je
što nam je njezina majka ispričala o Alexovoj unuci i dala Oliviji onaj
fascikl. Da ga je barem Olivia pokopala skupa s majkom... Da barem! Ali
što to mijenja na stvari?
Alije li ga Olivia doista uništila na kraju? Gotovo sam siguran da jest.
Nije ga bilo nigdje u stanu, a njezin sef nije bio otvaran godinama. Da nije
primila onaj poziv od Monice Farrell u utorak navečer, jednostavno bi umrla i
sve bi bilo gotovo. Umjesto toga, Olivia je, za divno čudo, doživjela poziv od
Catherinine unuke kao znak od same Catherine.
Hoće li sada cijela ova priča s Peterom u novinama staviti Zakladu pod
povećalo? Ako počnu kopati po financijama, sve je izgubljeno. Čini mi se
kako Doug misli da Greg može zamuljati neke stvari s »papirologijom«, tako
da ispadne kako se, zbog trenutne ekonomske situacije i nekih promašenih
ulaganja, Zaklada mora ugasiti. Doug ne vjeruje da će tada na vidjelo izaći
čitav niz pitanja. Ali ni ja nisam baš siguran da će sve biti tako. Mislim da ću
samom sebi dijagnosticirati srčane probleme, zatvoriti ordinaciju i napustiti
zemlju.
Nakon što je odlučio tako napraviti, Doug se osjetio malo bolje. U sedam
sati naručio je dostavu iz restorana do njegova skupocjenog stana. Kao i
obično, jeo je s apetitom i uspio izbrisati lice Olivije Morrow iz vlastite
svijesti te utonuti u dubok san.
U ponedjeljak ujutro došao je u svoj ured u devet i trideset, po starom
običaju. Tajnica mu je rekla da ga je zvala gospođica Sophie Rutkowski te
da će ga ponovo nazvati za petnaest minuta.
Sophie Rutkowski, pomislio je Clay. Tko je sad ona? Oh, znam tko je -
Olivijina čistačica. Olivia joj je ostavila pet tisuća dolara u svojoj oporuci.
Vjerojatno je saznala za to i sad želi isplatu.
Ali kad ga je Sophie ponovo nazvala, ispostavilo se da se ne radi o
novcu. - Doktore Hadley - započela je glasom punim poštovanja - jeste li vi
uzeli sa sobom jastučnicu umrljanu krvlju iz stana gospođice Morrow?
Vidite, ako jeste, željela bih da mi ju vratite kako bih ju oprala tako da čitav
komplet bude stavljen u ormar upravo onako kako bi to gospođica Morrow
željela. Doktore, slažete li se s tim?
 61. Poglavlje
Uredi cijenjene odvjetničke tvrtke za korporativno pravo u kojoj je Susan
Gannon radila nalazili su se na desetom katu bivše Pan Amove zgrade u
aveniji Park. Na dvanaestom katu nalazila se jednako cijenjena odvjetnička
tvrtka za kazneno pravo koju je predvodio Harvey Roth. Oni su se kao dobri
poznanici ponekad šalili da zgradu još uvijek radije zovu njenim prijašnjim
imenom umjesto sadašnjeg naziva MetLife.
Prije nego što je unajmila Rotha za Peterova odvjetnika, Susan je pažljivo
istražila tko bi bio najbolji odvjetnik za taj posao. Četvero od petero
odvjetnika čija je mišljenja potražila preporučilo joj je Harveya Rotha. Peti je
predložio samog sebe.
Susan i Harvey našli su se u njezinu uredu u ponedjeljak u podne. Nakon
što su naručili sendviče iz obližnje zalogajnice, ušli su u njezinu sobu za
sastanke i sjeli za stol. - Harvey, kako ti je Peter izgledao kad si ga posjetio
ove subote? - počela je Susan.
- Tupo. Šokirano. Izbezumljeno. Mogao bih nastaviti, ali razumiješ što ti
želim reći - odgovorio je Harvey. - Tvrdi kako uopće nije znao da mu ladica
radnog stola ima lažno dno. Nazvao sam tajnicu njegova brata prije sat
vremena da se raspitam o tome.
- Esther Chambers. I što ti je ona rekla?
- Ni ona nije ništa znala o tome. Nije imala nikakve veze s preuređenjem,
osim da se pozabavi sređivanjem računa. Rekla je da su cijene bile, citiram:
suludo visoke.
- Je li ti dala ime dekoratera?
- Chambers mi to nije mogla reći iz prve ruke, ali mi je rekla da zna kako
je ta žena u mirovini i da većinu vremena provodi u Francuskoj. Rekla mi je
da će se raspitati i stupiti u vezu s njom. Rekla mi je da će napraviti sve što
je u njezinoj moći da pomogne Peteru.
 - To vjerujem - rekla je Susan. - Harvey, reci mi istinu. Kad bi Peterovo
suđenje počelo sada, što bi se dogodilo?
- Susan, znaš kao što to znam i ja da bi bio osuđen. Ali suđenje ne
počinje sada. Pronađimo bilo koju pozitivnu činjenicu koju možemo. Peter je
stajao na ulici s Renée Carter. Rekao je da je ostavio i nju i vrećicu s
novcem. Ali čak i da ju nije napustio, što se nakon toga dogodilo? Vrećica je
sigurno bila poprilično teška. On sigurno nije istovremeno nosio nju u jednoj
i vukao Renée Carter u drugoj ruci niz aveniju York. Čak i da ulica nije bila
krcata, gotovo je sigurno kako bi ga netko opazio.
Susan je kimnula glavom. - Da sam ja policajka, željela bih saznati ima li
ikoga tko je vidio Petera kako ulazi u taksi?
- Uvjeren sam da se policija već bavi time - složio se Harvey. - Naravno,
postoji i mnoštvo neregistriranih vozača limuzina koji krstare uokolo. Možda
je zaustavio nekoga od njih, s njom ili bez nje, ili je možda Renée sama ušla
u takvu jednu limuzinu. Postoji još jedna mogućnost koju provjeravamo. U
restoranu u kojem se Peter sastao s Renée najmanje je desetero ljudi stajalo
za šankom. Sinoć smo dobili imena stalnih posjetitelja i sada to pratimo. Ako
je itko posumnjao da se u vrećici nalazi novac, mogao je izaći i pratiti Renée.
Možda se neki tip parkirao u blizini i ponudio joj prijevoz. Usput budi
rečeno, Peterov automobil je čist. Nemaju nikakvog opipljivog dokaza da je
Renée bila u njemu, živa ili mrtva.
Harvey Roth pogledao je preko stola u vitku ženu čije su se oči boje
lješnjaka odjednom ispunile nadom. - Susan - rekao je u žurbi - ne zaboravi
jednu stvar. Može iskrsnuti netko tko se sjeća da se Renée uputila istočno i
da ju je Peter pratio.
- Zašto bi se uputila istočno? - usprotivila se Susan. - Živjela je na
zapadnoj strani. Ne vjerujem da bi baš šetuckala uz rijeku u to doba noći s
vrećicom punom novca.
Harvey Roth slegnuo je ramenima. - Susan, mi tražimo odgovore - rekao
je neuvijeno. - Prevrnut ćemo svaki kamen ako treba. Kao što sam rekao
Peteru kad sam ga vidio u subotu, naši će istražitelji posjetiti svaki bar na
tom području da vide nije li doteturao do kojega od njih, nadajmo se sam.
Držimo fige da je baš tako bilo. A sada moram natrag na posao.
Ustao je i ugurao plastični tanjur na kojem mu je bio poslužen sendvič u
vrećicu od dostave. - Gurmansko jelo - rekao je i osmjehnuo se nakratko.
Susan je svoj sendvič, kojeg je jedva i dotaknula, ubacila u papirnatu
vrećicu ispred sebe. Ubacila je nju i praznu šalicu kave u košaru za smeće,
zatim je pokupila svoju torbicu i kupovnu vrećicu knjižare Barnes&Noble.
Ironično se nasmijala odgovarajući na Harveyevo prešućeno pitanje. -
Idem u bolnicu posjetiti Peterovu kćerku - rekla je. - Ne razumijem se baš u
ove stvari, ali me službenica knjižare na dječjem odjelu uvjeravala kako su
knjige koje mi je pomogla odabrati savršene za devetnaestomjesečnu
djevojčicu. Reći ću ti je li bila u pravu.
 62. Poglavlje
Kad se Ryan vratio iz posjeta O'Keefeovima u subotu poslijepodne, ušao
je sa strahom u svoj stan bojeći se da Alice nije pronašla neki razlog da još
ostane u njemu. Ali otišla je. Njezina je poruka stajala na stoliću u dnevnom
boravku, a u njoj je pisalo da si da vremena u traženju prikladnog stana koji
bi unajmio ili kupio te da nema smisla da se žuri samo zato što će njih dvoje
dijeliti isti stan još neko vrijeme.
Alice je završila svoje pisamce sa: »Nedostajat ćeš mi. Bilo mi je
zabavno.« Potpisala se ovako: »S ljubavlju, A.«
Ryan je ljutito uzdahnuo i bacio pogled na sobu. Alice je tijekom vikenda
premjestila neke komade namještaja tako da su dvije fotelje sad stajale jedna
nasuprot drugoj s obje strane kauča. Povezala je teške zavjese raznobojnim
čvorovima koji su davali prostoriji mnogo življi izgled. Knjiške police oko
kamina premjestila je tako da su knjige sada stajale uredno poslagane, za
razliku od prijašnjeg nasumičnog nabacivanja. Prostorija je izgledala kao da
je Alice ostavila u njoj vlastiti trag, a Ryanu to nije bilo ugodno.
Zatim je otišao do svoje sobe i nije mogao vjerovati da su na noćnim
stolićima sada stajale dvije lampe za čitanje, a na krevet je postavljen lijep
prekrivač u smeđim i bež uzorcima te s pripadajućim jastucima. Na vrhu
prekrivača ostavljena je poruka: »Kako si uopće mogao čitati s onim svojim
lampama? Moja je baka imala jedan od onih teških pokrivača kao što je tvoj.
Dala sam si malo slobode i sve to spakirala na jedno mjesto i nadam se da
neće biti nikada pronađeni.« Bilješka nije bila potpisana, ali je na njoj
nacrtana karikatura Alice.
Pa ona je i umjetnica, pomislio je Ryan. Bjež'mo odavde.
Nakon dugog jutra koje je proveo u potrazi za stanovima te puta do
Mamaronecka, nije mu se opet izlazilo. Zadovoljit ću se sa sirom i bilo čim
što pronađem, odlučio je. Otišao je u kuhinju i otvorio hladnjak. Na
pakiranju lazanja bile su nalijepljene upute za pripremu: Zagrijavajte na 170
stupnjeva oko četrdeset minuta. Pokraj toga je u maloj posudi stajala salata.
Na uputi s pakiranja pisalo je da uz nju ide i svježi preljev od češnjaka.
Zanima me dopušta li Alice sebi ovakve stvari i s drugim momcima koje
upozna, pomislio je Ryan. Netko bi ju morao upozoriti da ohladi malo.
Ali nećemo poklonjenom konju gledati u zube, pomislio je. Gladan sam, a
Alice je odlična kuharica. Pratio je upute dok je zagrijavao lazanje, i kada su
bile gotove, uzeo je svežanj novina i čitao ih uz jelo.
U svom je automobilu na putu iz Mamaronecka čuo na radiju kako
večeras najavljuju prvi oštriji mraz. Kad je odnio drugu šalicu kave u dnevni
boravak, mogao je po hladnoći zraka u prostoriji s visokim stropom osjetiti
kako pada temperatura napolju.
Jedan od rijetkih modernih dodataka u stanu bio je električni kamin. Ryan
je pritisnuo prekidač i gledao kako se plamen uzdiže iza staklene pregrade.
Mislima se vratio na posjet O'Keefeovima.
Monica je sve napravila kako treba, prosudio je. Sudeći po riječima
Emily O'Keefe, odmah je postavila točnu dijagnozu za Michaela i nije im
davala nikakve lažne nade. Ne mogu objasniti nalaze magnetske rezonancije.
Nitko ne može. Njegovi prvi nalazi pokazuju koliko je rak uznapredovao.
Michael se toliko uplašio magnetske rezonancije da su O'Keefeovi bili
odlučili, budući da je mali neizlječivo bolestan, kako ga više neće slati na
pretrage. U svakom slučaju, to je odlučio Michaelov otac. Majka je rekla da
mu ne treba magnetska rezonancija jer se nalazi pod skrbi sestre Catherine.
Godinu dana poslije, kad su Michaela odveli Monici da vidi kako se
dobro oporavio, Monicu je zaprepastio izvrstan izgled dječaka. Dopustili su
joj da obavi još jednu magnetsku rezonanciju i ona je pokazala da je tumor
nestao. Michaelov mozak bio je normalan. Monica je bila šokirana kao što
bih i ja bio. Michaelov otac isprva nije vjerovao, ali je zatim bio presretan.
Michaelova majka predložila je molitvu zahvale za sestru Catherine.
Rekao sam O'Keefeovima da ću pitati da mi se dopusti svjedočiti na
beatifikacijskom saslušanju te da će Michael, bez obzira na to koliko godina
ga oni testirali, sigurno umrijeti od starosti, a ne od zloćudnog tumora na
mozgu. On je nestao. Nazvat ću ih u ponedjeljak.
Kad je s tim raščistio, Ryan je otvorio svoj kompjutor. Dostupni stanovi
na koje je dosada naišao nisu ni blizu onome što je on imao na umu. Ali ima
ih još mnoštvo za pretragu, pomislio je filozofski. Problem je u tome što ja
želim pronaći nešto što bi bilo odmah useljivo.
U nedjelju ujutro otišao je pogledati one stanove koji su mu se učinili
najizglednijima. U četiri sata poslijepodne, upravo nakon što je odlučio
odustati do sljedećeg vikenda, pronašao je upravo ono što mu treba: prostran,
ukusno uređen i četverosoban stan u SoHou s pogledom na rijeku Hudson.
Vlasnik je bio fotograf koji će biti na prekomorskom zadatku, a ponudio mu
je ugovor o najmu na šest mjeseci. - Bez životinja, bez djece - rekao mu je.
Ryana je zabavio taj poredak po važnosti i rekao mu je: - Nemam
nijedno, ali jednog se dana nadam imati oboje. Kako god, to se neće dogoditi
u ovih šest mjeseci, to vam jamčim.
Tu je nedjelju navečer dobro spavao, zadovoljan što će uskoro biti u
vlastitom prostoru. U ponedjeljak ujutro pojavio se u bolnici u sedam sati.
Raspored u operacijskoj dvorani poremetio je jedan hitni slučaj: mladog
trkača udario je automobil vozača koji ga nije vidio jer je tipkao poruku na
mobitelu. Tek je u šest i petnaest pronašao vremena da nazove Monicin ured.
- Oh, ne morate se brinuti za vraćanje dokumentacije o O'Keefeu - Nan ga
je uvjeravala. - Doktorica Farrell mi je već rekla da odem do vašeg ureda i
pokupim ju.
- Zašto je to učinila? - upitao je zapanjeni Ryan. - Ja sam ju svakako
namjeravao sam donijeti. Mogu li popričati s njom?
Po neugodnoj je stanci znao da je Monicinoj tajnici rečeno kako nije
dostupna.
- Doktore, žao mi je, ali ona je već otišla - rekla je Nan.
U pozadini je Ryan jasno čuo kako se Monica pozdravlja s pacijentom. -
Recite doktorici Farrell da malo stiša svoj glas kad vas sljedeći put zamoli
da lažete u njezino ime - rekao je oštro i odlučno zalupio telefonsku
slušalicu.
 63. Poglavlje
U ponedjeljak ujutro Monica je otišla neuobičajeno rano do bolnice jer je
znala da joj je uredski raspored pretrpan. Kad je stigla, Nan i Alma već su
bile ondje pripremajući se za naporan dan. Nanino prvo pitanje ticalo se
Sally.
- Ona se stvarno dobro osjeća - Monica je odgovorila zahvalno. - Ustvari,
skoro predobro. Neću imati nikakvog razloga da je zadržim u bolnici duže od
još nekoliko dana.
- Nitko od srodnika se nije pojavio tijekom vikenda? - upitala je Alma.
- Nije. Iz onog što sam pročitala u novinama, čak i ako Peter Gannon
izađe iz zatvora nakon plaćanja jamčevine, neće joj se moći ni približiti.
Izgleda kao da nitko ništa ne zna o pozadini Carterice iako, govoreći
otvoreno, ako su joj srodnici onakvi kakva je ona bila, bolje da ih Sally
nikada ne upozna.
U deset sati, dok se spremala obići idućeg pacijenta, Nan ju je nazvala na
telefon: - Doktorice, mogu li vas zamoliti da dođete do sobe za sastanke?
Sigurno je nešto važno. Nan me nikad ne bi prekidala zbog nekog
usputnog posjetitelja. Monica s požurila hodnikom do svog osobnog ureda.
Dvojica muškaraca stajala su ondje i čekala nju.
- Vidimo da ste zauzeti, doktorice, pa ćemo ovo skratiti - rekao je viši
muškarac dok je zatvarao uredska vrata za njom. - Ja sam detektiv Carl
Forrest. Ovo je moj partner, detektiv Jim Whelan. Došli smo do konačnog
zaključka da ste prošlog četvrtka navečer bili namjerno gurnuti pod autobus.
Bolničke sigurnosne kamere pokazuju kako vas nakon izlaska iz bolnice prati
jedan čovjek za kojeg se zna da je povezan s mafijom. Sigurni smo da vas je
upravo on gurnuo.
- Tko je on? - upitala je Monica izbezumljeno. - I za Boga miloga, zašto
bi on mene htio ubiti?
 - Zove se Sammy Barber. Doktorice, poznajete li vi tog čovjeka?
- Ne, ne poznajem ga.
- Ne iznenađuje me - rekao je Forrest. - On je plaćeni ubojica. Pada li
vam na pamet netko tko bi vam htio nauditi ili vas ubiti? Razmislite. Jeste li
imali kakvih problema s krivim dijagnozama ili, recimo, je li vam umrlo neko
dijete?
- Ne dolazi u obzir!
- Doktorice Farrell, dugujete li kome novac i duguje li tko vama novac?
- Ne. Nitko.
- Kako stoje stvari s bivšim dečkima? Postoji li netko takav u vašem
životu?
Forrest je primijetio izraz oklijevanja na Monicinu licu. - Doktorice
Farrell, postoji netko, zar ne?
- Ali to je bilo prije - pobunila se Monica.
- Tko je on?
- Mogu vam odmah reći da vas pitanja o njemu nikuda ne vode, a ja
nikako ne želim ugroziti njegovo novo radno mjesto dajući nekome dojam da
me on uhodi.
- Doktorice Farrell, zašto mislite da bi vas ta osoba uhodila? - upitao je
Forrest oštro.
Smiri se. Saberi se, rekla si je Monica. - Čovjek o kojem govorim bio je
oženjen mojom dobrom prijateljicom. Bio je i odvjetnik mog oca. Zaljubio se
u mene baš u vrijeme kad sam se spremala napustiti Boston. Nisam ga
vidjela četiri godine. Sada je rastavljen i nedavno se preselio na Manhattan.
Želi mi pomoći u pronalaženju informacija o podrijetlu mog oca. Moj otac je
bio posvojen. Smatram ga prijateljem, ni manje ni više od toga.
- Kako mu je ime?
- Scott Alterman.
- Kad ste ga posljednji put vidjeli?
 - Prošlog četvrtka navečer. Čuo je na radiju da me autobus zamalo
pregazio i nazvao me. Mislim da je iz moga glasa zaključio kako sam prilično
potresena. Došao je u moj stan i ostao oko sat vremena.
- Došao je odmah nakon nesreće?
- Da, ali morate shvatiti jednu stvar. Scott Alterman mi ne bi nikada na
svijetu pokušao nauditi. Sigurna sam u to.
- Jeste li pričali s njim od četvrtka?
- Ne, nisam.
- Gdje on živi?
- West Side na Manhattanu. Ne znam koja je njegova adresa.
- Pronaći ćemo je. Znate li gdje radi?
- Kao što sam vam rekla, Scott je odvjetnik. Upravo je počeo raditi za
jednu newyoršku odvjetničku tvrtku. Jedna od onih s tri ili četiri imena.
Jedno je Armstrong. Čujte, ja se stvarno moram vratiti natrag pacijentima -
rekla je glasom u kojem je tinjala ljutnja. - Ali što je s tim Sammyjem
Barberom? Gdje je on?
- On živi na Lower East Sideu. Već smo ga suočili s činjenicom da je
zabilježen na sigurnosnoj kameri. Poriče da ima bilo kakve veze s tim što
vam se dogodilo, ali mi ga pratimo dvadeset četiri sata.
Forrest je posegnuo u džep i izvadio zatvorski snimak Sammyja Barbera.
- Evo vam fotografija, tako da znate kako izgleda. Zna da ga pratimo, stoga
sumnjam da će pokušati ponovo. Ali doktorice, molim vas, budite oprezni.
- Hoću. Hvala vam. - Monica se okrenula i požurila do sobe za preglede
u kojoj je vrištalo šestomjesečno dijete. Kad su krenuli s pričom o Scottu,
nije mi ni palo na pamet da im kažem kako mi je posuda s vodom sinoć
pomaknuta, pomislila je. Ali prije nego što to ikome kažem, pitat ću Lucy je
liju ona gurnula dok je mela trijem.
Scott mi nikada ne bi pokušao nauditi, pomislila je. Zatim joj se opet
pojavilo neugodno sjećanje na to kako se odjednom stvorio u njezinoj ulici
kad je zaustavljala taksi da je odvede do Ryanova stana.
 Je li moguće, upitala se, i postoji li najmanja vjerojatnost da je Scott još
uvijek opsjednut sa mnom i da bi unajmio nekoga da me ubije?
 64. Poglavlje
U ponedjeljak popodne u dva sata Arthur Saling nazvao je Grega
Gannona i dvadeset minuta poslije posjetio ga u njegovu uredu. Esther je
nastojala ne gledati u komad papira koji je držao u svojim rukama. Znala je
da je to pismo koje mu je poslala.
- Gospodine Saling, lijepo vas je vidjeti - počela je. - Reći ću gospodinu
Gannonu da ste stigli.
Nije ga trebalo najavljivati. Vrata Gregova ureda bila su otvorena i Greg
je pohitao da pozdravi Salinga osmijehom dobrodošlice i pruženom rukom. -
Arthure, ne mogu ti reći koliko mi je žao što si primio jedno od onih otrovnih
pisama kakve znaju poslati bivši zaposlenici. Hvala ti što si mi donio to
pismo. Već ih je nekoliko naših klijenata primilo. Predana su u FBE Čovjek
koji ih je slao je poremećen. Spremaju ga se uhititi.
- Ne želim biti upetljan u bilo kakva svjedočenja na suđenju - rekao je
Saling nervozno.
- To nikako - složio se Greg dok je prijateljski stavljao ruku na Salingovo
rame. - Imamo dovoljno dokaza i ovaj će luđak morati priznati svoju krivnju.
Oženjen je i ima obitelj. Jedan mi je FBI-jev agent rekao da će vjerojatno biti
pušten uvjetno i da će morati ići na psihijatrijsko liječenje. Tako će biti lakše
i za tog jadnika i za njegovu obitelj.
- Kako ste dobrohotni - rekao je Arthur Saling. - Nisam siguran da bih ja
bio tako dobronamjeran da netko pokuša blatiti moje ime.
S uzdahom u kojem se miješalo olakšanje i sućut prema Salingu, Esther
je gledala kako zamiču u osobni ured Grega Gannona. Kad su se vrata
zatvorila, bila je sigurna da se Saling upravo sprema povjeriti svoj paket
dionica Gregu. Napravila sam sve što je bilo u mojoj moći da ga upozorim,
pomislila je. Nitko nije toliko slijep kao oni koji ne žele vidjeti.
Živci su joj bili na izmaku i Esther je shvatila kako jedva čeka da ovaj
mjesec istekne i da se umirovi. Naravno, postoji mogućnost da se
Povjerenstvo okomi na Grega, pomislila je. Ne želim biti tu kad ta priča
krene. Što će tek ljudi misliti kad Grega budu odvlačili odavde u lisičinama?
Sačuvaj me Bože te scene, pomislila je.
Esther se ponovo vratila zadaći koju je upravo obavljala: pokušaju da
dođe do Diane Blauvelt, dekoraterke koja je uređivala ove urede prije četiri
godine. Tek nakon skoro sat vremena uspjela je pronaći njezin pariški
telefonski broj i nazvati ga. Nije bilo odgovora, samo snimka na francuskom i
engleskom da se ostavi poruka. Esther je pažljivo birala svoje riječi i tako
prenijela zahtjev Diani Blauvelt da se pokuša prisjetiti je li uopće rekla
Peteru Gannonu da stol koji je naručen za njegov ured ima lažno dno te da
nastoji uzvratiti poziv što prije.
Tek što je Esther spustila slušalicu, Greg Gannon i Arthur Saling izašli su
iz Gregova ureda. Oba su se muškarca široko osmjehivala. - Esther, molim te
da pozdraviš našeg novog i veoma važnog klijenta - rekao je Greg ljubaznim
glasom.
Esther se na silu osmjehnula dok je gledala u lice Arthura Salinga. Jadan
ti, pomislila je dok je ustajala i stisnula ruku koju joj je pružio.
U tom je trenutku telefon na njezinu stolu zazvonio. Esther se javila. - Je
li moj suprug tu? Ne javlja se na mobitel - kreštavim se glasom javila Pamela
Gannon.
- Da, ovdje je - odgovorila je Esther i pogledala Grega. - Gospodine,
gospoda Gannon je na telefonu.
Greg je stajao iza Arthura Salinga. Glas mu je još uvijek bio ljubazan, ali
mu se na licu ocrtavao jak bijes. Rekao joj je: - Reci mojoj ženi da pričeka.
Odmah ću joj se javiti.
- Nikada ne puštajte dame da čekaju - našalio se Arthur Saling dok ga je
Greg pratio do dizala.
- Gospođo Gannon, odmah će vam se javiti - rekla je Esther, ali je
prekinuta. - Boli me briga hoće li se on meni javiti ili neće. Gdje je moj
nakit? U sefu mog stana ne nalazi se ama baš ništa. Koga on to pokušava
nasanjkati?
 Razmisli, upozorila je Esther samu sebe. - Možda je založio taj nakit da
uplati jamčevinu za Petera? - upitala je.
- Nakit je moj. On ima dosta druge imovine. - Sad je Pamela Gannon već
počela kričati.
- Gospodo Gannon, molim vas, to se mene ne tiče. - Esther je primijetila
kako je zvučala kao da moli za nešto.
- Esther, naravno da te se ne tiče - odbrusila je Pamela Gannon. - Daj mi
ga.
- Odmah će doći.
Greg Gannon dojurio je u svoj ured. Ugrabio je slušalicu iz Estherine
ruke. - Ja sam uzeo nakit - rekao je bijesnim i bezosjećajnim glasom. - Više
ga nećeš vidjeti ako mi ne daš zadovoljavajuće objašnjenje zbog čega si bila
s nekim tipom u Southamptonu u subotu popodne. Ali ne postoji objašnjenje
Pam, zar ne? Samo za tvoje znanje i ravnanje, ja nisam tako glup kakvim me
ti smatraš.
Zalupio je slušalicu i zabuljio se u Esther. - Ti znaš da ja vjerujem u
svoje instinkte - rekao je. - Ti si poslala ono pismo. Ne želim te više vidjeti
ovdje. Esther, za završni čin tvoje lojalnosti reci mi istinu. Jesu li mi ovi iz
Povjerenstva na tragu i žele li me ščepati?
Esther je ustala. - Gospodine Gannon, čudim se kako vam takvo pitanje
uopće pada na pamet. Rado ću otići odavde. Ali mogu li vam dati jedan
konačan komentar? - Pogledala ga je u oči. - Velika je šteta da ni vi ni vaš
brat niste došli ni blizu onim izvanrednim i časnim ljudima kakvi su bili vaš
otac i ujak. Oni bi se sramili obojice. Hvala vam za proteklih trideset pet
godina. Moram reći, nisu bile dosadne.
 65. Poglavlje
U ponedjeljak u pet i trideset poslijepodne Peter Gannon napustio je
Grobnice s elektroničkom narukvicom oko zapešća. Oslobođen je
jamčevinom za koju je Susan garantirala. Uvjeti njegova privremenog
puštanja na slobodu izrečeni su mu dok je uz njega stajao Harvey Roth. Nije
smio napustiti Manhattan bez sučeva odobrenja i nije smio posjetiti svoj kćer
u bolnici.
Na kraju su on i Roth napokon izašli. Peter je duboko udahnuo prohladan
zrak kasnog listopada. - Ja sam došao autom - rekao je Roth. - Odbacit ću
vas do kuće ako nemate ništa protiv. Predlažem vam da se odmorite. Siguran
sam da protekle dvije noći u Grobnicama nisu baš pogodovale vašem snu.
- Prihvatit ću tu ponudu - rekao je Peter tiho. - Imam osjećaj da je
najbolja koju ću dobiti za dugo vremena.
Rothov je vozač stao pokraj pločnika i dvojica su muškaraca ušla u
automobil. Peter je čekao dok nisu stigli do magistrale West Side, a onda je
rekao: - Nisam siguran da ste vi pravi odvjetnik za mene. Mislim da mi je
potreban netko tko vjeruje da ja nisam ubojica, a imam osjećaj kako vi
mislite da jesam. Želim odvjetnika koji radi više od pukog zavirivanja u
zakonske rupe. Treba mi netko tko će se žestoko boriti da dokaže moju
nevinost.
- Radije ne bih razmišljao o sebi kao o odvjetniku u potrazi za rupama u
zakonu - rekao je Roth blago.
- Znate na što mislim. Počeo sam razmišljati malo trezvenije. Što ste
saznali o odjeći koju sam imao na sebi kad sam susreo Renée? Ima li kakvih
tragova krvi na njoj? Ili da nije možda pronađena njezin DNK na njoj?
- Detektiv koji vodi slučaj mi je rekao da nikakve vidljive mrlje nisu
pronađene, a za DNK analizu trebat će više vremena. S druge strane, vi
tvrdite da ste mislili kako ćete povratiti kad ste ju napustili. Koliko mi je
poznato, na vašoj odjeći nema nikakvih naznaka da ste te večeri povraćali.
 Peter se gorko osmjehnuo. - Vi želite reći da sam uredan pijanac.
Razmislimo malo o ovome. Bar u kojem smo se sastali nalazi se u aveniji
York. Moj ured je udaljen gotovo tri kilometra. Možda sam se uputio
direktno do njega i ondje se onesvijestio? Zar je to toliko nemoguće?
- Gospodine Gannon, velika je šteta što na zgradi u kojoj se nalazi vaš
ured nema sigurnosnih kamera koje bi poduprle tu verziju događaja - rekao je
Roth. - Očito su izvan uporabe već neko vrijeme.
- Zgrada u kojoj se sad nalazi moj ured obična je rupčaga - složio se
Peter.
- Bez obzira na to - rekao je Roth - za ulazak u nju potreban je vanjski
ključ, kao i ključ vašeg ureda. Želite li mi kazati kako ste se uputili ravno do
ureda i da je neko došao dok ste bili u nesvijesti te skrio novac u vaš radni
stol? Zar mi ne želite to poručiti? Zar to nije pomalo neuvjerljivo?
- Gospodine Roth, kauč na kojem sam spavao smješten je u dijelu za
primanje posjetitelja mojih prostorija. Ured se nalazi u sljedećoj prostoriji.
Postoji i zaseban ulaz za ured, u slučaju da želim otići a da ne prolazim kroz
čekaonicu.
- Peter, predlažem da ipak prijeđemo na »ti'«. Provodit ćemo dosta
vremena zajedno. Nemojmo ga trošiti na neizgledne scenarije. Tko bi drugi
još mogao imati ključeve od vaše zgrade, ulaza u vaše prostorije te vaš
osobni ured?
- Kao što vam to Susan može potvrditi, ja nisam dobro organiziran. Jedan
sam od onih koji stalno gube ključeve.
- Peter, mnogi ljudi su nepažljivi s ključevima. Ali većina njih ne nosi sa
sobom vrećicu u kojoj se nalazi sto tisuća dolara i ne ostavljaju je u vašem
uredu, a kamoli da stavljaju taj novac u skrivenu pregradu vašeg radnog
stola.
Tad je, iako je bila polutama, Roth mogao vidjeti kako se izraz na
Peterovu licu iznenada mijenja. - Peter? - upitao ga je oštro. - Možete li se
prisjetiti nekoga tko bi mogao imati pristup vašim rezervnim ključevima i tko
bi mogao znati za tih sto tisuća dolara?
 Peter nije odgovorio. Pogledao je kroz prozor automobila koji se sporo
probijao kroz večernji promet. - Dajte mi malo vremena da razmislim o tome
- odgovorio je. Znao je da se još ne može prisiliti da izgovori ime osobe koja
je gotovo sigurno stavila novac tamo gdje je pronađen u njegovu uredu.
Počinjem se prisjećati, pomislio je. Onaj automobil koji je bio parkiran
preko puta ulice gdje me Renée pljusnula. Izgledao mi je poznato. Prihvatila
bi ponudu da ju je osoba u njemu pozvala na vožnju. Ako je posumnjao da je
nešto znala o tome, mogao joj je reći da će joj platiti kako bi šutjela o
nezakonitom trgovanju.
Moj brat Greg.
 66. Poglavlje
Doktorice Monica, još jedna stvar - rekla je Nan Rhodes. - Jutros je zvala
Sophie Rutkowski. Nije mi htjela reći o čemu se radi, ali je zvučala uzrujano.
Obećala sam joj da ćete ju nazvati kad završite s poslom u uredu.
- Obavit ću to. Ti si slobodna. Bio je naporan dan - Monica je
odgovorila. Nan joj je upravo prenijela Ryanovu poruku za nju: »Sljedeći put
kad budete lagali za doktoricu Farrell...« Osjećala se umorno i poniženo, ali
nije bila načisto s tim želi li se povjeriti Nan o tome zašto izbjegava pozive
Ryana Jennera.
Nan se htjela usprotiviti ali je, vidjevši izraz na Monicinu licu, odlučila
kako je bolje ostaviti ju nasamo. Vjerojatno joj treba vremena za sebe,
pomislila je Nan. Ujutro je, nakon što su dva detektiva došla u ured, odmah
nazvala Johna Hartmanna da se raspita zna li on razlog njihova dolaska.
Tijekom vikenda nije vidjela Hartmanna zato što je otišao u Philadelphiju
posjetiti jednog starog prijatelja koji je također bio umirovljeni detektiv.
Hartmann je rekao Nan kako je predložio svom prijašnjem partneru,
detektivu Carlu Forrestu, da provjeri bolničke sigurnosne kamere i tako je
uspio opaziti Sammyja Barbera kako izlazi iz svog automobila i počinje
pratiti Monicu. Potom ju je nastojao umiriti tvrdnjom kako se nadaju da su ga
dovoljno uplašili da ju ne bi pokušao ponovo napasti.
- John, želiš mi reći kako su zahvaljujući tebi došli do tog Barbera?
- Nan, oni bi vjerojatno i sami došli do toga - odgovorio je Hartmann. -
Ali, budući da stvari tako stoje, ti viđaš doktoricu Farrell najmanje osam sati
dnevno, pet dana u tjednu i poneku subotu. U prilici si pripaziti na bilo koga
tko bi joj mogao predstavljati opasnost.
Hartmann je zatim predložio da odu na večeru »osim ako se ne radi o
jednoj od zajedničkih večera s tvojim sestrama u Jimmyu Nearyu«.
Bio je to poziv kojem se Nan u isti mah nadala i očekivala ga. Iako je
nevoljko željela napustiti Monicu, ipak se htjela malo osvježiti i dotjerati kod
kuće prije nego što John dođe po nju.
- Dobro, doktorice Monica, vidimo se onda ujutro - rekla je. Htjela je
dodati: »Dvaput zaključajte vrata za mnom«, ali je pregrizla jezik. Sigurna
sam da je dobila dosta savjeta od onih detektiva, prosudila je.
Monica se odjednom našla sama u tihom uredu, bez zvonjave telefona i
malih pacijenata koji trčkaraju po čekaonici, i otišla je do svog osobnog
ureda, nalaktila se na stol i rukama poduprla obraze.
Važnost onoga što su joj detektivi kazali, da ju je pokušao ubiti plaćeni
ubojica, tek joj je sad doprla do svijesti. Scott mora stajati iza ovoga,
pomislila je. Tko bi mi drugi želio nauditi? Nazvao me onako iz vedra neba
samo nekoliko minuta nakon što sam stigla kući u četvrtak navečer. Bila sam
toliko glupa da mu dopustim da me posjeti u stanu. Možda sam imala sreće
što me onda nije pokušao ozlijediti. Nema nikakve sumnje da je bio
opsjednut sa mnom nakon tatine smrti. Zvao bi me po dvadeset puta na dan i
čak me znao pratiti po ulici...
Zbog njega nisam prihvatila posao u bostonskoj bolnici. Morala sam
pobjeći od njega. Njemu je očito potrebna pomoć psihijatra. Ali ujedno sam
sigurna. Iz New Yorka me neće otjerati. Obožavam bolnicu. Dobro vodim
ordinaciju. Imam mnogo prijatelja.
Ta ju je misao neizbježno odvela do situacije s Ryanom Jennerom. Zašto
sam ispala tako glupo neprofesionalna i rekla Nan da u moje ime laže Ryanu,
upitala se. Ponašam se kao odbačena djevojka, a ustvari nikad nisam ni
izašla na spoj s njim. Sigurna sam kako razumije da nisam željela tračeve o
nama u bolnici. Sigurna sam da ih ni on ne želi kad pošteno razmisli o svemu.
Imam njegov kućni broj i broj mobitela. Nazvat ću ga sutra i ispričati mu
se. Jednostavno ću mu reći kako sam bila zabrinuta zbog eventualnih tračeva
i da nisam imala pravo biti gruba prema njemu. Sigurna sam da će biti
ljubazniji nego što sam ja bila, i to bi bilo to...
Monica je uzdahnula dok je prekopavala džep u potrazi za papirićem koji
joj je Nan predala i na kojem je bio zapisan broj Sophie Rutkowski. Nan joj
je rekla da je Sophie zvučala nervozno i uzrujano. Monica je pronašla
papirić, stavila ga na stol i počela birati broj. Mogu li se uopće nadati da je
zapamtila nešto o Oliviji Morrow što bi mi pomoglo da saznam o svojoj baki
i djedu? Ali znam da se to neće dogoditi.
Sophie se javila na prvo zvono. Monica je odmah osjetila napetost u
njezinu glasu iako je rekla tek jedno obično: Bok.
- Sophie, ovdje doktorica Farrell. Ima li kakvih problema?
- Doktorice, osjećam se kao lopov. Ne znam što učiniti.
- Sophie, bez obzira na to što mi kažeš, ja sam sigurna da ti nisi lopov -
rekla je Monica odlučno. - Što se događa?
- Radim jedan drugi posao subotom poslijepodne u zgradi Schwab. Kad
sam ga obavila, odlučila sam otići do stana gospođice Morrow kako bih ga
pospremila. Naravno, imam ključ. Znam da će njime prolaziti ljudi koji ga
žele kupiti te da će biti i ljudi koji žele kupiti njezin namještaj i tako dalje...
Nisam htjela da vide nepospremljen krevet ili jastučnicu umrljanu krvlju.
- Sophie, to je jako lijepo od tebe - uvjeravala ju je Monica. - Ako si
uzela jastučnicu da je odneseš na pranje, nitko ne bi nikada pomislio da je ti
ne bi vratila.
- Doktorice, to nije ono što vam želim reći. Jastučnice nije bilo. Ujutro
sam zvala doktora Hadleya da vidim je li ju on uzeo.
Monica je osjetila iznenadan drhtaj. - I što je doktor Hadley rekao?
- Jako se razljutio. Rekao mi je da nemam pravo njuškati po stanu. Rekao
mi je da ostavim ključ na pultu zgrade te da će me prijaviti policiji, ako još
jednom pokušam ući u stan gospođice Morrow.
- Je li ti rekao da je on uzeo jastučnicu? - upitala je Monica zamišljajući
sliku Olivijina lica u smrtnom grču te dokaz kako se ugrizla za donju usnicu.
- Nije, u tome i jest problem. Doktorice, ako ju on nije uzeo, onda je to
napravio netko drugi, a ako još nešto nedostaje, mogli bi mene optužiti. Tako
sam zabrinuta. Ušla sam tamo jer sam htjela da sve bude onako kako je
gospođica Morrow ostavila. Ali vidite, ja sam stvarno uzela nešto, a već sam
predala ključ i ne znam što mi je sada činiti.
 - Sophie, što si uzela?
- Uzela sam jastuk na kojem je bilo krvi, onaj preko kojeg je bila
stavljena ružičasta jastučnica. Znam da gospođica Morrow ne bi htjela da to
itko vidi. Krv se uvijek pokaže na tkanini jastuka.
- Sophie - brzo je upitala Monica - jesi li bacila taj jastuk?
- Nisam doktorice, ponijela sam ga kući.
- Sophie, ovo je veoma važno. Stavi taj jastuk u plastičnu vrećicu i sakrij
ga. Ne govori nikome, pogotovo ne doktoru Hadleyu, da se nalazi kod tebe.
Ne, još bolje, daj mi svoju adresu. Sad ću uzeti taksi do tvog stana i pokupiti
ga.
- Doktorice, što će vam uprljani jastuk? - pobunila se Sophie.
- Iskreno, Sophie, na to ti sada ne mogu odgovoriti. To je nešto što još
moram sama dokučiti. Ali, molim te, vjeruj mi.
- Naravno, doktorice. Imate li olovku pokraj sebe? Dat ću vam svoju
adresu.
Sat i pol kasnije, potpuno zaboravivši na večeru, Monica je držala u
rukama na koje je stavila rukavice umrljan jastuk, preko dva jastuka koja su
stajala na njezinu krevetu, u istoj poziciji kao i jastuci koji su bili ispod glave
Olivije Morrow.
Ludim li ja to, upitala se, ili je doista moguće da postoji samo jedan način
na koji se mrlja pojavila baš na tom mjestu? Ali zašto bi itko držao jastuk
iznad njezine glave i pokušao ugušiti umiruću ženu?
Monica je ugurala jastuk natrag u široku plastičnu vrećicu. Popričat ću s
Naninim prijateljem Johnom Hartmannom, odlučila je. On će znati što treba
uraditi. Je li moguće da je netko iz zgrade ušao u stan Olivije Morrow, možda
da ju opljačka, a da se ona probudila? Skoro svi su znali da je ona na samrti.
Ali zašto se onda doktor Hadley toliko naljutio na Sophie? Upravo bi on od
svih ljudi trebao uzeti u obzir bilo kakvu naznaku prljavih poslova...
Odnijet ću sutra jastuk u svoj ured i zamoliti Nan da se raspita može li
Hartmann doći za vrijeme mojih uredskih sati i popričati sa mnom, odlučila
je.
Odlučivši tako, Monica je riješila da ne odgađa dalje svoj poziv Ryanu.
Nazvala je njegov kućni broj i čula njegov glas: »Žao mi je što propuštam
vaš poziv. Ostavite svoj broj i ja ću vam se javiti.«
Neću se ispričavati telefonskoj sekretarici, pomislila je. Sigurno je vani
na večeri sa svojom djevojkom, pa ga neću gnjaviti na mobitel. Dobro. Otišla
je u kuhinju, otvorila hladnjak i ostala razočarana otkrićem da zbog
nedostatka vremena tijekom vikenda najbolje što može složiti od dostupnih
namirnica jest omlet.
Zatim ju je preplašila jedna misao. Svjetlo na kuhinjskom stropu bilo je
upaljeno, što znači da ju može vidjeti svatko tko bi imao namjeru zaviriti iz
pozadine kroz staklene okvire gornjeg dijela ulaznih vrata. Morat ću nabaviti
neku tamnu zavjesu, pomislila je, a u međuvremenu ću pronaći nešto s čim
ću pokriti gornji dio. Osjetila se kao da je pod opsadom. Potom je ušla u
dnevni boravak i uzela manji pokrivač s kauča.
Dok ga je prenosila do kuhinje, sjetila se kako ga je Scott Alterman
nježno omotao oko nje kad je pojuri da bude zajedno s njom i kad ju je našao
u hladnom znoju i drhtavici nakon bliskog susreta sa smrću.
 67. Poglavlje
U utorak ujutro Tony Garcia stajao je prepun strepnje u čekaonici ureda
doktora Claytona Hadleya. Kad sam ga jučer nazvao, nije mogao biti
ljubazniji, pomislio je Tony. Objasnio sam mu da bih htio kupiti automobil
gospođice Morrow, a on me pitao jesam li svjestan da je star deset godina.
Tada sam mu ponudio platiti realnu cijenu u gotovini, a on je rekao da se
slaže s tim.
- Gospodine, doktor će vas primiti za trenutak - rekla je radnica na
prijamu s prijateljskim smiješkom upućenim mladom vozaču kojem je očito
bilo neugodno sjediti pokraj lijepo obučenog para koji je također očekivao
doktora.
- Puno vam hvala - rekao je Tony. Još ne mogu vjerovati koliko sam
sretan, pomislio je. Jučer, kad sam pitao doktora mogu li odmah preuzeti
automobil, čak i prije nego što se srede vlasnički list i ostali dokumenti,
nisam ni pomišljao da će biti tako ljubazan. Pretpostavljam da je to stoga što
sam mu objasnio da smo skoro poginuli u nesreći kad nam se automobil
zaustavio usred gustog prometa. Ali isto tako je rekao da je kraj mjeseca i
nema smisla trošiti novac od ostavštine na plaćanje računa za garažu u
stambenoj zgradi gospođice Morrow.
- Gospodine Garcia, možete ući - rekla je radnica. - Doktor će vas primiti
u drugoj sobi slijeva.
Tony je poskočio. - Oh, hvala vam - rekao je dok je radnica uvjeravala
par u čekaonici da će ih doktor primiti za svega nekoliko minuta.
Tony je pratio upute i brzim koracima ušao u osobni ured doktora
Claytona Hadleya. Prilično je debeo za jednog kardiologa, pomislio je isprva
Tony, a potom je brzo zaboravio na tu misao. - Doktore Hadley, mnogo vam
hvala. Ovo toliko znači meni i mojoj obitelji. Ne mogu vam ni reći koliko
sam se uplašio kad mi je automobil odjednom zastao u prometu. Ali neću
vam oduzimati vrijeme. Donio sam novce u gotovini. Moj zet mi ih je
posudio. On je jedan od najboljih u svom poslu.
Nakon jučerašnjeg telefonskog poziva Sophie Rutkowski, Clay Hadley
bio je izvan sebe od straha. Uspaničio sam se, pomislio je. Trebao sam joj
reći da sam dao jastučnicu na pranje. Je li primijetila mrlju od krvi na samom
jastuku? To je ne mogu pitati. Tako bi joj samo usmjerio pozornost na to.
Uzmi više taj prokleti automobil, pomislio je nestrpljivo i s usiljenim
osmijehom gledao Tonyja kako mu pruža šest smotuljaka od kojih se svaki
sastojao od deset novčanica po sto dolara. - Sveukupno šest tisuća dolara -
rekao je Tony. - Doktore, ne mogu vam reći koliko cijenim što mi dopuštate
da odmah preuzmem automobil. Baka moje supruge Rosalie živi u New
Jerseyu i jako se veseli što će je ovako Rosie moći posjetiti. Bez automobila
to bi bilo nemoguće.
Clay Hadley je podignuo ruku. - Tony, imam vaš telefonski broj. Javit ću
vam se kad sva »papirologija« bude sređena. Moja tajnica je nazvala garažu.
Očekuju da preuzmete automobil danas ujutro. Pregledali su automobil, ali u
njemu nisu pronašli nikakve osobne tvari. Dokumenti od osiguranja i
registracije su vam u pretincu na vratima. Naravno, čim sredimo dokumente o
vlasništvu i vi postanete vlasnik automobila, morat ćete srediti vlastitu
registraciju i osiguranje. Izvolite priznanicu o uplati.
- Hvala vam, doktore. Puno vam hvala. - Tony je krenuo prema vratima,
došao do pulta u čekaonici, a zatimje zastao i osvrnuo se. Baš me zanima je
li ona torba za koju mi je gospođica Morrow rekla da je stavim pod deku
prtljažnika još uvijek ondje, pomislio je. Gurnuo sam je dosta unatrag.
Možda je promaknula ljudima koji rade u garaži? Možda bih trebao ispričati
doktoru o tome?
Radnica na prijamu vidjela je da se okrenuo. - Gospodine Garcia - rekla
je odlučno - žao mi je, ali ne mogu dopustiti da doktorovi pacijenti čekaju.
Sigurna sam kako je on sada već u sobi za preglede.
Posramljeni Tony je promrmljao: - Naravno. Ispričavam se. - Dok je
prolazio čekaonicom, pomislio je kako će fascikl jednostavno poslati poštom
doktoru Hadleyu, naravno ako je još uvijek ondje gdje ju je ostavio.
 Trebao sam se toga prije sjetiti umjesto da sam ga sad pokušao zagnjaviti
s tim.
 68. Poglavlje
U utorak ujutro detektivi Barry Tucker i Dennis Flynn sjedili su u
osobnom uredu šefa postaje Jacka Stantona, pijuckali kavu i prošli kroz čitav
slučaj s njim. Prošlo je pet dana otkad je Renée Carter nađena mrtva.
- Nešto u ovome slučaju jednostavno se ne poklapa - Tucker je rekao
šefu. - Gannon je imao motiv, priliku i prigodnu nesvjesticu. Da ne pričam o
sto tisuća zelembaća skrivenih u ladici u njegovu uredu.
- Što se ne poklapa? - upitao je Stanton.
- Stupili smo u kontakt s tri stalna posjetitelja bara u kojem su se Gannon
i Carterica sastali. Dvojica od njih se sjećaju da su ih čuli kako se svađaju,
ali nisu saznali o čemu se radi. Obojica se sjećaju kako je Carterica napustila
bar te da je Gannon odmah krenuo za njom.
- Treći s kojim smo pričali je najhitniji u čitavoj priči - rekao je Dennis
Flynn. - Tvrdi kako je napustio bar samo minutu poslije te da je prilično
siguran da je vidio Gannona kako silazi avenijom York sam samcat.
- To se slaže s onim što Gannon tvrdi - rekao je Tucker. - Ovaj tip se
kune da nije vidio Cartericu, da je ona već otišla.
- Koliko je taj svjedok pouzdan? - zahtijevao je odgovor Stanton.
- On je inženjer. Stalan posjetitelj koji dođe na samo jedno piće. Nema
veze ni s kim tko je uključen u ovu priču. Nema osobnog obračuna. Iako nije
sto posto siguran da je vidio Gannona, ako ga se stavi na klupu za svjedoke,
to je sasvim dovoljno da porotnici razviju jednu osnovanu sumnju. - Barry
Tucker je zurio u svoju šalicu kave i žalio što nije stavio manje šećera u nju.
- Ako je taj tip u pravu, Carterica je sigurno otišla u nečijem automobilu -
rekao je. - Ali u kojem automobilu? Čijem automobilu? BMW Petera
Gannona nije napuštao garažu čitav tjedan. Provjerili smo to s radnicima u
garaži. I povrh svega smo još dobro pročešljali automobil. Nema nikakvih
tragova da je Carterica bila u njemu.
 - Ona je nosila onu tešku kupovnu vrećicu - upozorio je Flynn svog šefa.
- Ovako stoje stvari. Ako se Gannon doista udaljio od nje, ona je ušla u taksi
ili jednu od onih limuzina koje stalno kruže uokolo. Provjerili smo sve
registrirane taksije i nitko od vozača nije ju pokupio. Ako je ušla u jednu od
onih ciganskih limuzina, što je tip koji ju je vozio mogao vidjeti? Zgodnu i
sređenu mačku koja je, prema riječima dadilje, nosila i nešto nakita sa
sobom. Obojica znamo što se u sljedećem trenutku moglo dogoditi.
- Njezin nakit je nestao. Torbica je nestala. Pretpostavimo da ju je ubio
taj naš tajanstveni vozač limuzine - predložio je Tucker. - Kako je onda
završila u Gannonovu uredu i skrila ondje sve novce? Kako bi uopće mogla
ući u ured? I gdje je držao tijelo više od dvadeset četiri sata prije nego što ju
je umotao u vreću za smeće i ugurao pod klupu u parku? Ništa od svega toga
ne drži vodu.
Stanton se naslonio u svojoj stolici. - Pogledajmo ovaj scenarij. Netko se
parkirao blizu tog bara jer je znao da će se tu Gannon sastati s Cartericom.
Nakon što je Gannon odgegao svojim putem, ta osoba nudi prijevoz
Carterici. Ona nije bila glupa. Sigurno ne bi ušla u automobil, osim onih
ciganskih limuzina, a da u njemu nije bio netko koga poznaje.
Tucker je kimnuo glavom. - Na to sam i ja ciljao. A razmislite o ovome.
Otisci Petera Gannona su po čitavoj kupovnoj vrećici i novcu, ali nema
nikakvih otisaka na lažnom dnu ladice u kojoj je novac bio skriven. Je li bio
dovoljno pametan ili pijan da stavi rukavice kako bi skrio novac, a opet
toliko glup da baci vrećicu u košaru za smeće gdje je svatko može vidjeti?
Tuckerov telefon je zazvonio. Pogledao je broj pozivatelja. - Zovu iz
laboratorija - rekao je dok je primao poziv. - Što ima? Oh. Hvala vam na
brzo obavljenom poslu. - Poklopio je slušalicu. - Laboratorij je završio s
analizom odjeće koju je Gannon nosio te večeri i one koja je nađena na
Renée Carter. Na onome što je on nosio nije nađen nikakav trag krvi ili kose
Renée Carter ili vlakana s njezine odjeće, a na njezinoj odjeći ništa s njegove.
Šef je čitao Gannonov dosje prije nego što su Tucker i Flynn svratili do
ureda. Vratio se jednoj stranici i ponovo ju pročitao: »Prema izjavi koju nam
je dao Peter Gannon, onje samo nekoliko dana ranije zatražio zajam od
milijun dolara iz Zaklade Gannon kako bi isplatio Renée Carter. Najviše što
su mu članovi uprave odobrili bilo je sto tisuća dolara.«
- To znači da su svi u odboru znali za Renée i njezine zahtjeve. Svi mi
znamo da ima mnogo ovih obiteljskih zaklada koje ne stoje baš na čvrstim
nogama. Predložio bih vam da popričate s tim ljudima i vidite što se može
saznati od njih.
Tucker je kimnuo glavom, ustao i protegnuo se. - Mislim o poslu u
Gannonovu odvjetničkom timu - rekao je. - Jer ćemo ga upravo sada braniti.
Dok su se on i Flynn probijali kroz zakrčeni vanjski ured do svojih
stolova, mladi detektiv prošao je pokraj njih. - Barry, odlično si ispao na
trećoj stranici Newsa - prokomentirao je. - Djevojka mi kaže da joj se sviđa
tvoj iskrivljeni osmijeh.
- I mojoj ženi također - odvratio je Tucker. - Ali kako nam ide s ovim
slučajem, neće baš imati prilike uživati u njemu još neko vrijeme.
 69. Poglavlje
Mentalno i psihički iscrpljen, Peter Gannon dobro je spavao u
ponedjeljak navečer. U utorak ujutro, prvi put nakon mnogo dana, osjetio se
bistrim i svježim. Otuširao se, obrijao, obukao smeđe hlače i potražio u
ormaru sportsku košulju dugih rukava kojom se nadao prikriti svoju
elektroničku narukvicu.
Osjetio je jaku glad i pripremio kajganu, slaninu, tost i kavu. Dok se
spremao sjesti, otvorio je vrata i htio uzeti novine koje su mu obično
dostavljane točno u sedam sati. Nije ih našao, pa je nazvao službenika zgrade
da mu ih pošalje gore.
Čovjek se stao ispričavati. - Gospodine Gannon, nismo znali da ste kod
kuće.
Misliš, da sam izašao iz zatvora, pomislio je Peter.
- Gospodine, odmah ćemo vam ih poslati.
Baš me zanima što će danas pisati o meni, zapitao se Peter. Ali kad su
novine stigle i kad je otvorio Post, preko čitave prve stranice stajala je
fotografija tužnog djeteta u krevetiću. Naslov je bio: NAPUŠTENO DIJETE
PETERA GANNONA.
Peter se zavalio u stolicu i nekoliko dugih minuta zurio u fotografiju.
Izgledalo mu je kao da ga djetetove krupne i ozbiljne oči optužujuće gledaju.
Natjerao se da pročita članak koji je senzacionalističkim detaljima sažimao
pronalazak Renéeina tijela, njegovo uhićenje, činjenicu da Renée nema
nikakvih znanih srodnika te da je već stiglo na desetke poziva ljudi koji žele
posvojiti Sally.
- Neće je dobiti - rekao je Peter naglas i sklopio novine. - Nitko je neće
dobiti. - Postojala je samo jedna osoba kojoj se mogao obratiti za pomoć.
Nazvao je Susanin mobitel i dobio ju u njezinu uredu. - Susan, jesi li vidjela
fotografiju djeteta na naslovnici Posta?
 - I više od toga - rekla je potiho. - Vidjela sam dijete. Peter, sad idem na
sastanak. Mogu svratiti do tvog stana za nekoliko sati. Moram popričati s
tobom.
Dok je čekao, Peter se vratio zadaći koja ga je zaokupljala kad je uhićen
u subotu ujutro. Stavio je natrag u ladice stvari koje su bile razbacane po
dnevnom boravku, završio s postavljanjem slika na zid, složio odjeću po
ormarima na pravo mjesto. Kad su se on i Susan razveli, živio je dvije godine
s Renée u stanu na Pierreu, i to je bio još jedan suludi luksuz. Kad su
prekinuli, kupio je ovaj stan i dao dekraterki slobodne ruke da ga uredi.
Ali nisam se bahatio, pomislio je. Rekao sam joj koji je dopušteni budžet.
Barem sam na neki način postao praktičniji.
Postati praktičan. A tada sam producirao dvije katastrofe od mjuzikla s
tuđim novcima.
Bilo je skoro podne kad se osjetio zadovoljnim što je stan ponovo
pospremljen. Bio je prenemiran da bi sjeo, pa je odšetao do prozora i gledao
ispod na jedno prepuno križanje. Što sad? Da uperim prstom u Grega? Da
kažem policiji kako je imao motiv za ubojstvo Renée Carter? Ako im to
kažem, mogli bi doznati da sam rekao Renée kako je on uključen u
nezakonito trgovanje. Ne samo što ću mu na vrat navući najviše državne
tužitelje nego će biti i osumnjičen za ubojstvo.
Greg nije mogao ubiti Renée, kao što je ni ja nisam mogao ubiti. Ne
mogu spašavati sebe time što ću predati njega. Svog starijeg brata. Tipa koji
je htio da uspijem u kazalištu. Tipa koji je rekao da je u redu kad god bih
tražio pologe za kazališne projekte. Mora postojati način da dokažem svoju
nevinost a da ne uništim Grega.
Ja sam uistinu odšetao do ureda tu večer, pomislio je Peter. Htio sam na
svjež zrak. Znao sam da sam pijan. Preko puta bara stajao je parkiran
automobil. Mogu ga sada jasno sebi predočiti. A i znam čiji je bio: bio je to
Gregov automobil. I što da radim s tim?
Kućno zvonce je zazvonilo. - Gospoda Gannon je stigla - najavio je
vratar.
- Odmah je pošaljite gore - rekao je Peter dok se žurio otvoriti vrata.
 70. Poglavlje
Detektivi Carl Forrest i Jim Whelan složili su se oko jedne od triju
mogućnosti. Prvi scenarij bio je taj da je Scott Alterman unajmio Sammyja
Barbera da ubije ili ozlijedi doktoricu Monicu Farrell. Barber mu je rekao da
smo im na tragu i on se povlači. Druga mogućnost je ta da je Barber našao
nekog od svojih »pajdaša« da se riješe Altermana i osiguraju se od slučaja
da ovaj bude uhićen i onda oda Sammyja. Treća mogućnost je ta da je
Alterman počinio samoubojstvo nakon što je unajmio Sammyja zbog straha
od sramote i uhićenja.
U utorak ujutro Forrest i Whelan otišli su do Altermanova stana i na
njihovu žalost saznali da nije dolazio kući od subote navečer kada je, odjeven
u poslovno odijelo i kravatu, napustio stambenu zgradu.
- Bio je jako dobro raspoložen - rekao je vratar detektivima. - Bez
ikakvih briga, ako znate na što mislim. Pitao sam ga želi li da mu pozovem
taksi, a on mi je odgovorio da ne ide daleko i da do tamo može i pješke.
Njihova sljedeća postaja bio je njegov ured u uglednoj odvjetničkoj tvrtki
Williams, Armstrong, Fiske i Conrad. - Gospodin Alterman je počeo raditi za
nas tek prije tjedan dana - rekla je njegova tajnica. - U subotu poslijepodne
ostavio je poruku na mom uredskom telefonu tražeći da ga u ponedjeljak
podsjetim na to da želi daja saznam sve što mogu o prošlosti Olivije Morrow
koja je umrla prošlog tjedna.
Forrest je zabilježio ime. - Imate li kakvu ideju zbog čega je to tražio od
vas?
- Ne baš - odgovorila je tajnica. - Ali mislim da ima nekakve veze s
doktoricom Monicom Farrell. Vjerojatno ste čuli. To je ona mlada žena koju
je zamalo pregazio autobus.
- Doktorica Monica Farrell. - Carl Forrest nastojao je zadržati jednak i
nepristran ton glasa. - Da, čuo sam za nju. Zašto mislite da bi gospodin
Alterman na neki način mogao biti povezan s tom ženom, Olivijom Morrow,
koja je umrla?
- Prošlog smo tjedna pričali u uredu o poremećenim ljudima koji ne piju
svoje lijekove i zatim pokušavaju ubiti nevine ljude poput one mlade
doktorice. Gospodin Alterman mi je rekao da poznaje doktoricu Farrell i ja
sam ga, naravno, počela zapitkivati.
- Što je gospodin Alterman rekao? - upitao je Forrest.
- Rekao mi je da nije znala kako je nasljednica velikog bogatstva, ali da
će joj on to dokazati.
- Što je rekao? - upitao je Forrest dok je Whelan zurio u tajnicu. - Kako
su ostali reagirali na tu izjavu?
- Nismo to uzeli za ozbiljno. Mislili smo da se šali. Ne zaboravite da mi
još nismo stigli dovoljno dobro upoznati gospodina Altermana. Počeo je
raditi u tvrtki tek prije tjedan dana.
- Naravno. Molim vas da me odmah nazovete ako vam se on u
međuvremenu javi. - Forrest i Whelan zajedno su sišli dizalom. Napuštali su
zgradu kad je Forrest osjetio neznatnu vibraciju svog mobitela u gornjem
džepu svoje jakne, što je bio znak da mu stiže poziv. Zvali su ga iz postaje.
Javio se, poslušao i zatim rekao: - U redu, naći ćemo se u mrtvačnici. -
Potom je na ugodnom suncu i prohladnom povjetarcu listopadskog jutra
rekao Whelanu: - Upravo su izvukli tijelo iz East Rivera. Ako su sve
identifikacijske isprave u novčaniku s točnim podacima, možemo prestati s
potragom za Scottom Altermanom.
 71. Poglavlje
U utorak ujutro u pet do jedanaest Monica je ušla u prostrano predvorje
Time Warner Centera praćena s dvoje članova uprave bolnice Greenwich
Village. Popeli su se dizalom na kat gdje su se nalazili povezani uredi
Zaklade Alexander Gannon i investicijske tvrtke Gannon.
Justin Banks, predsjednik uprave, i Robert Goodwin, izvršni razvojni
direktor, bili su ljudi u svojim šezdesetima. Obojica su, poput Monice, bili
strastveno posvećeni tome da od bolnice Greenwich Village stvore najbolji
mogući medicinski centar. Tijekom godina stogodišnja se bolnica razvila od
male i lokalne klinike s dvadesetak kreveta do sadašnje impresivne i često
nagrađivane ustanove.
Justin Banks rado je ponavljao: »Barem polovica stanovništva Greenwich
Villagea ugledala je svjetlo dana u našoj bolnici.« Sada je bilo prijeko
potrebno dobiti sredstva za vrhunski pedijatrijski centar za koji su Greg i
Pamela Gannon odobrili petnaest milijuna dolara na velikoj i razvikanoj
svečanoj večeri prije godinu i pol dana.
Kad su stigli, dočekala ih je mlada radnica na prijamu i pozvala ih u sobu
za sastanke te ih ponudila kavom. Banks i Goodwin su odbili, ali je Monica
prihvatila. - Nisam popila svoju uobičajenu drugu jutarnju šalicu - objasnila
je osmjehujući se. - Neki su mi pacijenti rano stigli, pa sam se morala žuriti.
Postojao je i drugi razlog zbog kojeg nije pronašla vremena za svoju
drugu šalicu. Nazvala je Ryana u sedam sati na njegov mobitel
pretpostavljajući kako je već ustao. Uvjeravao ju je kako ne samo da je
ustao nego se upravo sprema uputiti prema bolnici. Zatim je ona rekla: -
Ryane, stvarno ti se trebam ispričati. Bila sam jako gruba prema tebi.
- Očito si bila ljuta na mene - rekao je. - Ali ja svakako razumijem da ne
želiš postati predmet ogovaranja.
- Pa ni ti to ne želiš. - Ovo nije namjeravala reći.
- Zapravo, meni i ne bi smetalo, ako ćemo već iskreno.
 I to me ponovo naljutilo, pomislila je Monica dok je zahvaljivala tajnici
na kavi. Rekla sam mu da nije pošteno prema njegovoj djevojci da tako
priča.
- Mojoj djevojci! - uzviknuo je - O čemu ti to pričaš?
- Kad sam te nazvala prošlog četvrtka navečer da ti objasnim zašto se
nisam vratila do ureda kako bih ti predala dokumentaciju...
- Kako to misliš, nazvala u četvrtak navečer?
- Zvala sam te na kućni broj. Tvoja bolja polovica, ili tko god da je, rekla
mi je da se presvlačiš. Pretpostavila sam da će ti ona prenijeti poruku.
- Oh, Bože moj, mogao sam si i misliti. Monica, poslušaj me.
Dok je Monica slušala Ryanovo ljutito ali dobrodošlo objašnjenje,
osjetila je kao da joj težak teret pada sa srca. Dogovorila se naći s Ryanom u
svom uredu navečer. Pokazat ću mu i jastuk, a onda ćemo vidjeti što on misli
o tome. Završne riječi njihova razgovora posve su je zbunile, ali on se smijao
kad ih je izrekao: - U redu, Monica, oboje se moramo pokrenuti, ali ja moram
uraditi još jednu stvar prije nego što napustim stan.
Upitala sam ga na što misli, pomislila je Monica, a on mi je rekao kako
se mora riješiti ostatka lazanja. Rekao je: - Objasnit ću ti što sam mislio kad
te vidim.
Uzela si je vremena da se presvuče u odijelo jer su se dogovorili otići
van na večeru.
- Monica - rekao je Justin Banks - nisam baš tip koji da je komplimente,
ali predivno mi izgledaš danas. Trebala bi stalno nositi plavo.
- Hvala. Ovo odijelo je zasad jedini komad u mojoj jesenjoj kolekciji.
Robert Goodwin gledao je na svoj sat. - Jedanaest i deset. Nadajmo se da
će se ovi ljudi uskoro pojaviti s potpisanim čekom za nas. Sigurno im je
ostalo nešto novca. Ovo su prilično luksuzni uredi za jednu zakladu.
Slučajno znam i troškove najma u ovoj zgradi.
Čuli su kako im se približava zvuk koraka. Trenutak poslije ušla su
trojica muškaraca. Monicu je zapanjilo kad je vidjela da je jedan od njih
doktor Clay Hadley. Mogla je primijetiti da je i on podjednako šokiran što
vidi nju. Bila je na svečanoj večeri na kojoj se odobrio polog i ondje je
upoznala Grega Gannona. Drugi čovjek kojeg su im sada predstavljali bio je
doktor Douglas Langdon.
- Doktor Hadley i doktor Langdon su članovi naše uprave - objasnio je
Gannon. - Moja nam se supruga neće moći pridružiti danas, a siguran sam da
znate zašto moj brat nije s nama. Ostanimo na tome.
Gannon je zatim sjeo na čelo stola, a ponašanje mu je bilo jako ozbiljno i
tmurno. - Nemojmo trošiti vrijeme jedni drugima - rekao je. - Činjenica jest
da se polog koji smo rado odobrili prošle godine jednostavno ne može sada
isplatiti. Ne moram vam govoriti koliko je teška ekonomska situacija, a i mi
smo, kao i mnoge druge zaklade, postali žrtve jedne velike prijevare,
Ponzijeve zavjere koja se mjesecima povlačila po novinama.
- Veoma pažljivo sam pratio Ponzijevu zavjeru o kojoj mislim da govorite
- rekao je Goodwin oštro. - Zaklada Gannon nije bila na popisu uključenih u
prijevaru.
- Mi to i ne želimo biti - rekao je Gannon podjednako oštrim tonom. -
Druga ruka našeg posla je moja investicijska tvrtka. Nemam namjeru
zabrinjavati svoje klijente pričama o tome da im je novac izgubljen, jer on to
nije. Zaklada Gannon je razdala milijune tijekom svih ovih godina. Popis
naših dobročinstava je izvanredan, ali to je sada došlo svome kraju. Zaklada
će se zatvoriti. Nećemo vam moći isplatiti polog.
- Gospodine Gannon - rekao je Justin Banks sporo kako bi naglasio
svaku svoju riječ. - Vi ste veoma bogat čovjek. Biste li razmislili o stavljanju
svojeg vlastitog novca u bolničko pedijatrijsko krilo? Uvjeravam vas kako
nam je ono prijeko potrebno.
Greg Gannon je uzdahnuo. - Gospodine Banks, ako bi pola ljudi za koje
se smatra da su bogati pošteno nabrojili svoje prihode, vidjeli biste da kuća
vrijedna deset milijuna dolara ima hipoteku od devet milijuna, da je jahta
unajmljena i automobili kupljeni na kredit. Ne govorim da je to nužno moj
slučaj, ali mogu vam reći da sam već uložio svoj vlastiti novac u neke
projekte koji su u tijeku. Vi niste postavili ni kamen temeljac za svoj
pedijatrijski centar. S druge strane, nekoliko centara za kardiološko
istraživanje te nekoliko psihijatrijskih ustanova moraju biti financirani dok se
ne spoje sa sličnim jedinicama. Ja ću se pobrinuti za njih, ali više od toga ne
mogu.
Monica je proučavala lice Claya Hadleya cijelo vrijeme dok je Greg
Gannon govorio. Sjajilo se od znoja. Imao je nervozan tik u kutu usne koji je
primijetilajoš kad su se susreli u stanu Olivije Morrow. Sumnja u to da je on
uzrok Olivijine smrti postajala je u njoj sve izvjesnija. Ali zašto?
Douglas Langdon. Zanimalo ju je o kakvom se doktoru ovdje radi.
Veoma, veoma zgodan. Uglađen. Izraz na njegovu licu očito je bio hinjeni žal
zbog ovakve situacije. Briga njega, pomislila je. Ovaj tip je teški lažnjak.
Gdje ćemo sada dobiti novac za pedijatrijsko krilo, pitala se dok je Greg
Gannon ustajao dajući tako znak da je sastanak završen. - Doug, Clay,
pričekajte ovdje - rekao je. Po njegovu ozbiljnom tonu dalo se zaključiti da
se radi o naredbi.
Obojica su već bila na odlasku, ali su odmah sjeli. Monica, Banks i
Goodwin pratili su Grega Gannona do čekaonice. Tada ga je vidjela: portret
Alexandera Gannona. Ostala je ukočena, i zurila je u njega. Isti tata, upravo
ovako je on izgledao prije nego što se razbolio, pomislila je ne vjerujući još u
to što vidi. On je slobodno mogao pozirati za ovaj portret. Sijeda kosa, lijepe
i oštre crte lica, plave oči, sve je to bila kopija one fotografije koju je nosila
u novčaniku. Čak je i pogled Alexa Gannona, blag i mudar, nalikovao na onaj
očev pogled koji još uvijek pamti.
- To je moj ujak. - rekao je Greg Gannon. - Vjerojatno to već znate, on je
izumio ortopedske zamjenske dijelove koji se koriste diljem svijeta. Ovo je
njegov posljednji portret. Prije smo ga držali u našoj kući u Southamptonu,
ali sam prošle godine odlučio kako je prikladnije da stoji ovdje. Veoma je
dobro prikazan na ovom portretu.
- Izvanredan je - složila se Monica stisnutih usana. Posegnula je u svoj
džep i odmaknula se. - Ispričavam se - promrmljala je i izvadila mobitel kao
da je čula da vibrira. Kad ga je rasklopila, progovorila je nekoliko riječi kao
da se nekome obraća te uslikala portret.
 Ne čudi me da Scott toliko ustraje na tome da je tatina sličnost s
Alexanderom Gannonom zapanjujuća. Jedva čekam usporediti njihove
fotografije.
- Velika je šteta da je zaklada doktora Gannona pred gašenjem - rekao je
Justin Banks. - Siguran sam da nikad ne bi odobrio da se polog koji ste nam
ponudili tako olako ukine. Doviđenja, gospodine Gannon. Molim vas,
nemojte se gnjaviti da nas ispratite.
 72. Poglavlje
U utorak ujutro Esther Chambers pogledala je na sat u svojoj kuhinji i
budući da nikada nije sebi davala previše vremena za doručak, vidjela je da
je krajnje vrijeme da se spremi. Bilo je deset i petnaest, a Charles Desmond
iz Povjerenstva trebao je stići u njezin stan u jedanaest.
Nazvala ga je jučer navečer i kad joj se on nije javio, ostavila mu je
poruku, bez ulaženja u prevelike detalje, da je otpuštena i da mora popričati s
njim. Desmond ju je nazvao i rekao: - Ako ste slobodni sutra u jedanaest
ujutro, doći ću do vašeg stana.
Nervoznom ju je činilo iščekivanje trenutka u kojem će morati kazati
Desmondu kako je pokušala upozoriti Arthura Salinga o investiranju njegova
novca te da je to dovelo do njezina otkaza. Esther se otuširala i obukla.
Odabrala je pulover i hlače umjesto jednog od svojih poslovno strogih
odijela. Danas je prvi dan jednog novog života, što god to značilo, pomislila
je.
Desmond se najavio na pultu zgrade točno u jedanaest. Nakon što su
razmijenili pozdrave i kad je on odbio njezinu ponudu za kavu, rekao je: -
Gospođice Chambers, je li nešto ubrzalo Gannonovu odluku da vas otpusti?
Sumnja li na to da je pod istragom?
Esther je duboko udahnula. - Gospodine Desmond, ovo vam se neće
svidjeti, ali evo što se dogodilo. - Objasnila je do u sitnice zašto je odlučila
upozoriti Arthura Salinga. - Bilo mi je kao da sam gledala kako janje vode na
klanje - rekla je. - Ne čudi me da su mu povjerili sav novac. One iste
sekunde kad ga se dočepa, takav čovjek ne može dočekati da ga investira s
nekim poput Grega, koji obećava da ga može udvostručiti ili utrostručiti.
Gospodin Saling ima petero odrasle djece i jedanaestero unučadi. Žao mi je,
ali jedna mi je činjenica prelila čašu. To da će novac, kad jednom bude u
Gregovim rukama, jednostavno biti iskorišten kako bi on platio drugim
investitorima čije je novce izgubio u svom prijašnjem fondu.
 - Shvaćam - rekao je Desmond. - Doista shvaćam.
- A sad da odgovorim na vaše pitanje. Kad mi je Greg rekao da je siguran
kako sam ja poslala Salingu pismo upozorenja, upitao me, kao moju
posljednju provjeru vjernosti, je li pod istragom Povjerenstva.
- Što ste mu odgovorili? - brzo je upitao Desmond.
- Moj odgovor je bio: zašto uopće pomišljate da mi postavite takvo
pitanje.
Desmond je kimnuo glavom kao znak odobravanja. - Dobar odgovor i,
molim vas, nemojte se uzrujavati zbog pokušaja upozorenja Arthura Salinga.
Tko zna? Prijenos njegova paketa dionica vjerojatno još nije ni zaključen,
tako da mu se možda i posreći. Uhitit ćemo Grega Gannona još ovo
poslijepodne. Sada kada sumnja da smo mu na tragu, više se neće obratiti
nijednom od svojih suradnika u prijevari.
- Danas ćete uhititi Grega? - tužno je upitala Esther.
- Da. Iskreno, to vam nisam smio reći, ali želim da znate kako je novac
Arthura Salinga vjerojatno još uvijek na sigurnom.
- Nema šanse da bi mi palo napamet ikome to kazati - rekla je Esther. -
Samo što mi sve ovo izgleda nemoguće. Peter Gannon je optužen za ubojstvo
svoje bivše djevojke. Njegovo dijete je u bolnici, neželjeno i od koga.
Njegova bivša supruga Susan bila je i ostala pravi dragulj od žene. Greg
Gannon je imao najdivniju suprugu i dva krasna sina, a ostavio ih je zbog
sponzoruše poput Pamele. Iz onoga što sam čula jučer popodne u uredu, čini
mi se kako je saznao da se Pamela vida s nekim drugim. Mislite da će
Pamela stati uz njega kad bude uhićen? Nema šanse!
Desmond se ustao. - Nažalost, u mom poslu se stalno susrećemo s
takvim slučajevima. Gospođice Chambers, mi ćemo vam se još javiti. Ali,
jedan prijateljski savjet: nemojte da vam bude previše žao Gannonovih. Sami
su skrivili svoju nesreću. A i nesreće mnogih drugih.
Tek kad je Desmond otišao, Esther je shvatila da joj je možda već
uzvratila poziv Diana Blauvelt, dekoraterka kojoj je ostavila poruku u Parizu.
Nazvala je broj svog uredskog telefona nadajući se kako nitko nije
preslušavao njezine telefonske poruke. Ali ako je Blauveltica ostavila
poruku, onda je već izbrisana.
Moram znati, pomislila je Esther. Peterov je odvjetnik rekao kako je to
jako važno. Zapisala je pariški telefonski broj Diane Blauvelt u svoj notes. U
Parizu je sad pet i trideset popodne, pomislila je. Nadam se da ću je dobiti.
Jedno sneno »Allo« uvjerilo ju je da je dobila Dianu Blauvelt. Oh, za
Boga miloga, nemoj vježbati svoj francuski na meni, pomislila je Esther. -
Diana - rekla je tonom isprike - zvučite kao da ste se tek propbudili, ali ovo
mi je jako važno. Jeste li primili moju poruku i sjećate li se ičega u vezi sa
stolom s lažnim dnom?
- Oh, Esther, vi ste. Nemojte se brinuti što ste me probudili. Ionako
moram otići na jednu večeru kasnije, pa sam se odlučila odmoriti nekih pola
sata. Naravno da se sjećam stola. Kao što sam rekla Gregu Gannonu, kad
sam nazvala nakon što ste vi napustili ured jučer, kupila sam dva takva stola.
- Dva?! - uskliknula je Esther.
- Da, jednog za Petera i jednog za doktora Langdona. Nikad nisam susrela
Petera, pa mu nisam mogla pokazati lažno dno na velikoj ladici, ali sam to
pokazala doktoru Langdonu. Stol mu je poslan u ured gdje prima svoje
pacijente na psihijatriji, a ne u njegov ured u zakladi.
- Diana, jeste li sigurni?
- Sasvim sigurna. I rekla sam Gregu Gannonu da njegova supruga može
potvrditi moju priču. Pamela je bila ondje kad sam pokazivala doktoru
Langdonu skriveno mjesto u stolu.
Zapanjena je Esther razumjela moguće posljedice onoga što je upravo
čula. Zatim je Diana, nakon jedne stanke, dodala: - Esther, čula sam od Grega
da si sada u mirovini. Moram te ovo pitati. Misliš li ti da su Pamela Gannon i
doktor Langdon sve ove godine mutili iza Gregovih leđa?
 73. Poglavlje
Susan nikad nije bila u Peterovu stanu. Sad je pažljivo gledala uokolo
dok je šetala dnevnim boravkom. Zatim je, uz jedan usputni osmijeh, rekla: -
Sviđa mi se kako si uredio ovo. Uvijek si imao dobar ukus.
- Sav moj dobar ukus u pogledu kućnog uređenja ili bilo čega drugog, što
se toga tiče, dolazi od dviju žene: tebe i moje majke. - Duboko je udahnuo, a
zatim joj rekao što važe u svojoj glavi još od trenutka kad je vidio Sallynu
fotografiju. - Susan, znam što misliš o meni kao ocu, ali sada te molim da mi
pomogneš kao odvjetnica. Želim svoju kćer. Neka se zna, jaju nikad nisam
vidio, ali kad smo njezina majka i ja prekinuli, ja sam dao dva milijuna
dolara Renée kako bi mogla imati najbolju medicinsku skrb u trudnoći i da
mi se nikad više ne obrati. Rečeno mi je da će Sally posvojiti odgovorni ljudi
i to mi se u tom trenutku učinilo kao dobra ideja.
Zašto sam bio toliko bezobrazan da pomislim kako će mi Susan pomoći
oko ovoga, zapitao se Peter dok je smišljao izgovor za zanemarivanje
vlastitog djeteta. Unatoč svemu, odlučio je ustrajati. - Ja sam i dalje bio
voljan pomagati svoju kćer. Znaš da moja svađa s Renée nije bila oko toga.
Radilo se o tome da je mogla naštetiti Gregu s onim što je znala.
Susan je mirnog izraza lica gledala svog bivšeg supruga. - Peter, što mi
želiš reći?
- Želim Sally. Ja nisam ubio njezinu majku. Ne mogu podnijeti misao na
to da će biti smještena u dom. Optužen sam za zločin, ali nisam osuđen. S
kakvim to pravom netko može reći da ju ja ne mogu vidjeti?
- Peter, ti to ozbiljno? Želiš li mi reći da ne želiš samo vidjeti Sally nego i
preuzeti skrbništvo nad njom?
- Da, želim.
- Peter, sudit će ti se za ubojstvo. Nijedan ti sudac sada neće odobriti
skrbništvo. A sumnjam da će ti ikad biti dopušten i posjet pod nadzorom s
obzirom na to da nikad nisi vidio dijete.
 - Ne želim da mi kći završi u domu, a zatim da ju netko posvoji. Susan,
mora postojati neki način da se to spriječi. Pogledaj njezinu fotografiju. Bože
moj, izgleda tako iscrpljeno. - Peter je osjetio da mu se oči pune suzama. -
Pronaći ću dobru dadilju i preklinjati suca da mi ju da. Možda mi suđenje ne
bude potrajalo godinu ili više. Znaš kako je sudstvo sporo. Nikad, ama baš
nikad nisam bio ni u kakvoj neprilici, pa čak ni u onim djetinjastim stvarima
dok sam odrastao. Susan...
- Čekaj, čekaj - rekla je blago. - Peter, postojijedno drugo rješenje, a
prilično sam sigurna da će ga sudac uvažiti. Ja želim zatražiti skrbništvo nad
Sally.
Peter je zurio u Susan. - Ti želiš Sally?
- Da, želim. Ona je najslađa mala djevojčica i bolno je vidjeti koliko žudi
za pažnjom. I Peter, ona je tako pametna. Pretpostavljam da su joj dadilje
čitale jer je bez problema prepoznavala riječi u nekim knjigama koje sam joj
donijela.
- Susan, koliko puta si je vidjela?
- Dvaput. Sestre su mi dopustile da je izvučem iz kolijevke i uzmem u
krilo. Fotografija u novinama nije vjerna. Ona je prekrasna djevojčica. Ista ti.
- Ti bi htjela moje dijete?
- Peter, ti kao da si zaboravio da smo bili u braku dvadeset godina i da
sam sve to vrijeme željela dijete više i od čega. Još uvijek je tako. Kristina
Johnson, mlada dadilja koja je vjerojatno spasila život Sally time što ju je
hitro dovezla u bolnicu, došla ju je posjetiti dok sam ja bila ondje. Očito je
da je Sally privržena Kristini. Tako joj se široko osmjehuje. Kristina bi rado
preuzela brigu o Sally dok ja budem na poslu. I nema problema glede
smještaja. Kao što znaš, u stanu su tri spavaće sobe.
Kupili smo taj stan nakon tek nekoliko provedenih godina u braku,
pomislio je Peter. Susan je bila trudna i došli smo do zaključka da nam treba
više prostora. Zatim je triput spontano pobacila. To joj je slomilo srce, ali je
rekla kako još uvijek imamo jedno drugo. I tako smo ostali u tom stanu.
A onda sam je ja napustio.
 - Misliš da ćeš odmah moći dobiti skrbništvo, da neće morati ići u dom
za nezbrinutu djecu? - upitao je drhtavim glasom.
- Pripremit ću molbu za hitno saslušanje prije nego što Sally bude
otpuštena iz bolnice. Zašto bi me sudac odbio? S četrdeset šest godina nisam
prestara. Moj ugled je besprijekoran. Imam smještaj. Kao tvoja bivša žena u
rangu sam mjerodavnog srodnika. I želim ju. Istog trenutka kad sam je
ugledala, znala sam da će mi nadomjestiti sav bol zbog prijašnje djece koja
mi nisu bila suđena.
Susan je suznim očima pogledala Petera. - Naravno, ti si njezin otac.
Sudac će ti sigurno dati neki oblik odlučivanja o ovome. Hoćeš li mi
dopustiti da se pobrinem za Sally?
- Misliš li na posvojenje ili skrbništvo dok je moj slučaj u postupku?
- Oboje. Ako ju uzmem, neću je moći izgubiti.
- Susan, možeš preuzeti brigu o Sally, ali samo ako ju ja mogu posjećivati
i imati aktivnu ulogu u njezinu životu. Ni ja ju ne smijem izgubiti.
Držali su jedno drugo za ruke. Ne puštajući Susanine isprepletene prste,
Peter je rekao: - Počeli su mi se javljati odbljesci sjećanja na onu večer.
Nisam htio nikome kazati, jer nisam želio da im predam Grega, ali nisam
siguran da sam dovoljno jak da provedem ostatak života u zatvoru, pa čak ni
zbog brata.
- Peter, o čemu ti to govoriš?
- Gregov automobil je bio parkiran u ulici preko puta onog bara. Renée
ga je upoznala dok smo se viđali. Da joj je ponudio prijevoz, prihvatila bi.
- Greg je znao da je ona iznuđivala novac od tebe, zar ne?
- Svakako. Bio je na zakladinom sastanku kad sam zatražio da mi daju
milijun dolara, samo što je on mislio da je ona željela otkriti tabloidima da
sam ja Sallyn otac. To njega nije puno uznemirilo. Njegov je stav bio: Pa, što
onda? Tada mu nisam rekao da se iza te priče krije još puno toga.
- Zašto bi onda on čekao izvan bara? - upitala je Susan.
- Očajnički sam trebao taj novac. Nakon što me odbio, nazvao sam
Pamelu i rekao joj da će Renée sve otkriti o Gregovu nezakonitom
poslovanju. Znao sam da bi mi Pamela mogla dati novac. Greg je dosta toga
prepisao na njezino ime. Sigurno mu je rekla, pa ga je sve to razjarilo. -
Zastao je. - Susan, mislim da je moj brat ubio Renée.
Peter je zatresao glavom. - Kako ga mogu predati? - pitao je tjeskobnim
glasom - Kako?
- A kako ne bi mogao? - usprotivila se Susan. - Peter, to je odluka koju
ćeš ti morati donijeti i živjeti s njom. Ja sad moram natrag u ured. Vidimo se
poslije.
 74. Poglavlje
U utorak u dva i trideset Barry Tucker otišao je ravno iz mrtvačnice, gdje
su on i detektiv Flynn pogledali tijelo Scotta Altermana, u postaju da izvijesti
šefa Stantona. Flynn se iz mrtvačnice uputio do Altermanove stambene
zgrade kako bi ispitao tamošnje osoblje.
- Dennis pokušava istražiti što je Alterman radio otkad je posjetio
Monicu Farrell u četvrtak navečer dok nije napustio svoj stan kasno u subotu
- rekao je Tucker šefu.
- Carl, izgleda li ovo tebi kao da je Scott Alterman stajao iza pokušaja
ubojstva doktorice Farrell? - upitao je Stanton. - Misli li forenzički vještak da
se ovdje radi o samoubojstvu?
- Još je prerano da bismo išta znali. Nema nikakvih tragova na njegovu
tijelu. Javili smo Altermanovim roditeljima i njegovu bratu i sestri. Nisu se
čuli s njim od prošlog tjedna. Forenzičar misli da je mogao biti drogiran prije
nego što je pao u rijeku. Ili je bio gurnut. Trebat će najmanje tjedan dana da
stignu nalazi testova na prisutnost droge u tijelu. Ako je naručio ubojstvo
doktorice, možda se uspaničio i predozirao. S druge strane - Forrest je
nagađao - vratar nam je rekao da je Alterman bio dobro raspoložen kad je
napuštao zgradu u subotu navečer.
- To nam ništa ne govori - primijetio je Stanton. - Ponekad se zna dogoditi
da, kada ljudi odluče otići s ovog svijeta, odjednom dobiju neki osjećaj
smirenja.
- Baš se pitam nije li Alterman bio malo ćaknut - rekao je Forrest. - U
petak su u njegovu uredu njegova tajnica i nekoliko članova osoblja pričali
kako je Monicu Farrell skoro pregazio autobus. Alterman im je rekao da on
nju poznaje te da će dokazati kako je ona zakonita nasljednica golemog
bogatstva.
- To zvuči uvrnuto - složio se Stanton. - Ja stvarno mislim da je on tip
koji je unajmio Sammyja Barbera. Samo se nadam da ćemo uspjeti ščepati i
tog gmizavca.
- I ja, ali... - Carl Forrest je zastao usred rečenice i izvadio svoj mobitel. -
To je Flynn - rekao je i javio se. - Što ima?
Jack Stanton gledao je kako se na Forrestovu licu javlja izraz
zapanjenosti.
- Misliš, Alterman je u subotu unajmio automobil s vozačem i otišao do
groblja u Southamptonu, a zatim u kuću Grega Gannona? - upitao je začuđeni
Forrest.
- Pričao sam s vozačem - izvijestio je Flynn. - Alterman je otkrio da je
ona starica, Olivia Morrow, koja je umrla prošlog utorka navečer, išla tamo u
utorak poslijepodne. Stupio je u kontakt s vozačem i unajmio ga za istu
vožnju na koju je otišla i Olivia Morrow. Rekla je vozaču kako je odrasla u
kolibi na imanju Gannonovih. Kuća još uvijek pripada Gregu Gannonu, bratu
Petera Gannona. Vozač je rekao Scottu da Olivia Morrow nije ulazila u kuću.
Ali Scott jest u subotu poslijepodne i zadržao se ondje oko sat vremena.
Forrest se vratio Flynnovu pozivu. - U redu, Dennis. Hvala. Je li vozač
pristao doći ovdje i dati izjavu?
Forrest je sklopio svoj mobitel. - Vozač ne može dočekati da nam ispriča
detalje. Flynn kaže da je veliki brbljavac i da uživa u čitavoj situaciji.
- Da ih je barem više poput njega - primijetio je Stanton. - Što je s tom
ženom, Olivijom Morrow, koja je umrla prošlog tjedna? Pogledaj što možeš
saznati o njoj.
Petnaest minuta kasnije Forrest je uletio u Stantonov ured bez kucanja. -
Šefe, nećete vjerovati. Osoba koja je pronašla Morrow mrtvu je doktorica
Monica Farrell. Rekla je medicinskom osoblju koje je stiglo na hitan poziv iz
zgrade da se trebala sastati s Olivijom Morrow te večeri. Kazala im je kako
joj je Morrow namjeravala otkriti neke važne informacije o njezinoj baki i
djedu. Izgleda da je otac doktorice Farrell bio posvojen i nije znao ništa o
svom podrijetlu.
Dva su se detektiva pogledala. - Možda Scott Alterman na kraju i nije bio
ćaknut - rekao je Stanton. - Možda je postao preopasan za nekoga. I želim
sve detalje o smrti Olivije Morrow. Pronađi onoga tko je potpisao njezinu
smrtovnicu.
 75. Poglavlje
Poslovično smireni glas Harveya Rotha treperio je od uzbuđenja kad je
nazvao Petera Gannona. - Peter, imamo dvije izvrsne vijesti. Pouzdan
svjedok je spreman potvrditi kako te vidio samog da hodaš avenijom York
upravo nakon što ste ti i Renée napustili bar. Rekao je da je Renée već bila
otišla. Naši su ga momci ujutro pronašli i dao je izjavu u policiji.
- Je li to dovoljno za osnovanu sumnju? - upitao je Peter.
- Od velike je pomoći, da ti samo to kažem. To, i činjenica da na tvojoj
odjeći i u automobilu nije pronađen nijedan trag Renée Carter.
- Hvala, Harvey. Trebat će mi vremena da to probavim.
- To mogu razumjeti. Peter, još je dug put do toga da budemo sigurni u
oslobađajuću presudu. Još uvijek ne možemo objasniti novac skriven u tvom
stolu i poklon-vrećicu. Ali počele su nam stizati bolje vijesti.
Petnaest minuta kasnije ponovo ga je nazvao Harvey Roth. - Peter,
upravo sam razgovarao s Esther Chambers. Došla je do dekoraterke koja je
naručila stol s lažnim dnom u ladici. Zapravo je naručila dva takva stola.
Jedan je bio za tebe, a drugi za doktora Langdona. Dekoraterka je rekla da s
tobom uopće nije pričala o tajnom pretincu u stolu, ali se jasno sjeća kako je
o tome govorila Langdonu i tvojoj šogorici Pameli. Zanimljivo je i to što je
dekoraterka rekla kako je pomislila u to vrijeme da ima nešto između njih
dvoje.
Pam i Doug Langdon, pomislio je Peter, i osjetio kako mu srce lupa.
Naravno da je moguće da je bilo nešto između njih dvoje! Bi li njih dvoje
pokušalo zaustaviti Renée da ne oda Gregovo nezakonito trgovanje? Moguće
je. Naravno da jest. Ima smisla. Ako Povjerenstvo krene na Grega, zgrabit će
svu njegovu imovinu kako bi isplatili sve investitore koji su izgubili svoj
novac zbog njega, a to bi uključilo i sav novac, imovinu i nakit koji je
poklonio Pameli tijekom svih ovih godina.
Njegovim je tijelom prostrujao jak osjećaj olakšanja. Moglo se dogoditi
da sam zaboravio ključeve u svom uredu u zakladi, pomislio je. I Doug i
Pamela su bili ondje i poznaju plan zgrade. Nikad nisam vidio tko je vozio
Gregov automobil. Možda je to bio Doug. Moj brat možda jest lopov, ali ne
vjerujem da je ubojica.
- Peter, jesi li još na liniji? - upitao je Harvey Roth sada već razdražljivim
glasom.
- Budi siguran da jesam - rekao je Peter. - Budi siguran da jesam.
 76. Poglavlje
U tri i trideset poslijepodne stigao je trenutak kojeg se Greg Gannon već
duže vrijeme pribojavao. Dvojica policijskih službenika vrlo su grubo prošla
pokraj tajnice koja je sjedila za Estherinim stolom i otvorila vrata njegova
osobnog ureda. - Gospodine Gannon, ustanite i stavite ruke iza leđa. Imamo
nalog za vaše uhićenje - rekao je jedan od njih.
Greg je osjetio iznenadnu malaksalost i poslušao ih je. Dok su mu
kazivali njegova prava, pogledao je u košaru za smeće. Pokidao je potpisane
papire Arthura Salinga kojima mu je dao kontrolu nad svojim paketom
dionica. Barem jedna poštena stvar koju sam uradio, pomislio je turobno.
Sada će izbiti čitav skandal. Provjerit će i zakladu. Svi smo ju koristili
kao kasicu-prasicu. Svi možemo biti optuženi zbog toga. Za mene je sve
gotovo, ali ću isto tako ostaviti Pam i Douga da se koprcaju. Drago mi je da
sam konačno saznao za njihovo ljubavno gnijezdo u Dvanaestoj aveniji.
Vjerojatno je ondje skrila još više nakita. Ne želim da nijednom od njih
ostane makar i jedan cent.
Još mu je jedna misao prošla glavom dok su ga odvodili iz ureda. Moj
brat je ubojica. Ja sam lopov. Jedan od mojih sinova je javni tužitelj.
Baš me zanima hoće li htjeti braniti kojeg od nas. Sumnjao je u to.
 77. Poglavlje
U šest i trideset je otišao zadnji od njezinih malih pacijenata. Monica je
otišla u svoj osobni ured gdje su je strpljivo očekivali detektivi Forrest i
Whelan te John Hartmann. - Zašto se ne prebacimo u čekaonicu? - upitala je.
- Morat ćete pripaziti da se ne spotaknete o igračke, ali ondje ćemo imati više
prostora.
Kad se vratila sa sastanka u Zakladi Gannon, zamolila je Nan da nazove
Johna Hartmanna i kaže mu da svrati do njezina ureda oko šest. Zatim joj je
Nan kasnije tog poslijepodneva prenijela da su detektivi Forrest i Whelan
zatražili još jedan sastanak s njom.
- Rekla sam im da će jednostavno morati pričekati do šest - prenijela je
Nan. - Složili su se s tim bez ikakvih problema.
- Doći će i doktor Jenner - rekla je Monica Nan.
Nanin očaran osmijeh odao je Monici da je i ona također upoznata s
tračevima koji se šire o njoj i Ryanu.
Nan je pospremila čekaonicu. Forrest je bez pitanja premjestio jedan od
kauča tako da svi mogu sjediti sučelice jedni drugima. - Doktorice Farrell... -
započeo je.
Zazvonio je telefon. Nan se požurila javiti. - Doktor Jenner - rekla je.
Monica je ustala i brzo odšetala da preuzme slušalicu iz Nanine ruke.
- Monica - rekao je Ryan - bila je jedna gadna nesreća na magistrali West
Side. Nekoliko ih je završilo s teškim ozljedama glave. Čekam da vidim hoće
li me trebati za operacije.
- Naravno.
- Ponovo ću ti se javiti čim saznam koliko ću dugo biti ovdje.
- Zastao je. - Osim ako ne bude prekasno.
- Nazovi me. Nije važno u koje doba - rekla je Monica i dodala: -
Umirem od znatiželje u pogledu onih lazanja.
 - Možda ih nikad više ne budem okusio. Čujemo se. Monica je spustila
slušalicu i vratila se u čekaonicu. John Hartmann joj je ponudio stolicu. Dok
je sjedala, rekla je detektivima:
- Drago mi je što ste ovdje. Ima nešto što sam mislila dati Johnu, ali
mislim da mogu o tome popričati i pred svima.
Carl Forrest je rekao: - Doktorice Farrell, prije nego što popričamo o
tome, žao mi je što vam moram priopćiti da je tijelo Scotta Altermana jutros
pronađeno u East Riveru. Možda jest, a možda i nije samoubojstvo, ali
počinjemo sve više misliti da bi njegova smrt mogla imati veze s njegovim
uvjerenjem da ste vi povezani s obitelji Gannon.
- Scott je mrtav? - ponovila je Monica. - Bože dragi! Ajučer u ovo
vrijeme ste mi objašnjavali da možda on stoji iza mog pokušaja ubojstva.
Forrest je kimnuo glavom. - Doktorice Farrell, sami ste nam rekli kako je
bio opsjednut vama. Kazali ste nam da vas je nazvao kratko nakon što ste
stigli kući, kad ste bili gurnuti pred autobus. Ono što nam niste kazali jest to
kako je on vjerovao da biste vi mogli biti unuka Alexandera Gannona - što bi
vas, naravno, dovelo u položaj nasljeđivanja velikog dijela njegova
bogatstva.
Jednu dugu minutu Monica nije mogla ništa progovoriti. U kovitlacu
sjećanja pomislila je na to kako je bila kuma svojoj najboljoj prijateljici Joy
na njezinu vjenčanju sa Scottom. Pomislila je koliko je bila bliska s njima
sve do smrti svog oca, nakon čega ju je Scott počeo obasipati telefonskim
pozivima i strastvenim e-porukama.
- Scott je bio odvjetnik mog oca - rekla je Monica nastojeći pažljivo
birati svoje riječi. - Kad je moj otac teško obolio i morao biti smješten u
starački dom, Scott je sređivao sve njegove poslove. Moj otac je bio
posvojen i uvijek je htio saznati više o svom podrijetlu kako bi pronašao
svoju pravu obitelj. Bio je istražitelj i u kasnijoj fazi svog života dobio je
mjesto konzultanta u jednom od bostonskih laboratorija što ih je utemeljio
doktor Alexander Gannon. U onih nekoliko godina što je moj otac radio
ondje, ja sam studirala na medicinskom fakultetu u Georgetownu.
 Zastala je jer su joj glavom jurila sjećanja na to kako bi uvijek pokušala
otići do Bostona kad bi imala dan ili dva slobodnog vremena te na utješnu
činjenicu da su Scott i Joy tako često posjećivali njezina oca.
- Dokle god mi seže pamćenje, sjećam se kako je moj otac izrezivao
fotografije ljudi kojima je sličio te bi se pitao je li možda povezan s nekima
od njih - tužno je rekla. - Otkrivanje vlastitih korijena postala mu je očajnička
potreba. Znala sam ga zadirkivati zbog toga. Kratko prije njegove smrti
obuzela ga je manija da jako sliči na Alexandera Gannona, sudeći po
fotografijama na kojima ga je vidio. Scott je to ozbiljno shvatio. Ja nisam,
sve do danas.
Pokušavajući zadržati priseban glas, Monica je upitala: - Nan, hoćeš li
biti ljubazna i napraviti mi kopiju fotografije koju sam danas snimila svojim
mobitelom? - Ustala je. - Očevu fotografiju imam u novčaniku, ali je ova s
mog radnog stola veća. Pričekajte da je donesem, pa ću vam pokazati što
sam vidjela jutros.
Ušla je u svoj osobni ured i zadržala se ondje jednu minutu obuhvaćajući
se rukama ne bi li tako primirila drhtanje. Scott, pomislila je. Jadan Scott.
Ako ga je netko ubio, to je sigurno zbog toga što mi je pokušao pomoći, zato
što je mislio da ću doći do bogatstva.
Uzela je očevu uokvirenu fotografiju i odnijela je do čekaonice. Nan je
već iskopirala onu s portretom Alexandera Gannona. Monica ih je postavila
na stol jednu do druge. Dok su se detektivi naginjali da ih dobro prouče,
rekla je: - Kao što vidite, na ovim dvjema slikama gotovo da i nema nikakve
razlike.
Rekla je još uvijek gledajući u fotografije: - Mislim da je Scott Alterman
ubijen zato što je nastojao dokazati postojanje krvne veze između Alexandera
Gannona i mog oca. A mislim i to da čitava priča neće stati na tome. Mislim
da je Olivia Morrow, žena koja mi je namjeravala otkriti imena moje bake i
djeda, vjerojatno umrla prošlog utorka navečer jer se povjerila nekome
drugome da se imala naći sa mnom u srijedu navečer.
- Tko je ta osoba? - naglo je upitao Forrest.
 Monica je podigla glavu i pogledala preko stola ravno u njega. - Vjerujem
da je Olivia Morrow rekla svom kardiologu, doktoru Claytonu Hadleyu, da
će mi pružiti dokaz kako potječem od Gannonovih. Doktor Hadley nije samo
član uprave Zaklade Gannon nego i ona osoba koja je posjetila gospođicu
Morrow u utorak kasno navečer. Sljedeće večeri kad sam stigla u njezin stan,
ona je već bila mrtva.
Monica se okrenula prema Johnu Hartmannu. - Pozvala sam vas ovdje iz
jednog posebnog razloga koji je vezan sa svim što sam ovdje izrekla.
Monica je ponovo otišla do svog ureda, a ovog je puta na povratku nosila
plastičnu vrećicu u kojoj se nalazio jastuk umrljan krvlju koji je Sophie
odnijela iz Olivijina stana. Objasnila im je zašto ga je Sophie uzela i prenijela
Hadleyev odgovor Sophie u pogledu nestalog jastuka.
Forrest je uzeo vrećicu iz njezinih ruku. - Doktorice Farrell, imate sva
svojstva dobrog detektiva. Budite sigurni da ovo odmah ide u laboratorij.
Nekoliko minuta kasnije svi su otišli zajedno. Monica je odbila ponudu
Johna i Nan da večera s njima, uzela taksi i otišla kući. Bila je sasvim
iscrpljena od svih dnevnih dogodovština, dvaput je zaključala vrata, otišla u
kuhinju i pogledala pokrivač koji je još uvijek stajao kao zavjesa preko
staklene polovice kuhinjskih vrata.
Sinoć sam ga stavila jer sam se pribojavala da bi mi Scott mogao nauditi,
prisjetila se. A sad je mrtav zbog mene.
Kao jednu nesvjesnu počast njemu, skinula je pokrivač, odnijela ga natrag
u dnevni boravak, smjestila se na kauču i pokrila se njime. Ryan bi mogao
nazvati svakog trena, pomislila je. Stavit ću oba telefona pokraj sebe i
sklopiti oči. Ne mislim da ću zaspati, ali i ako zaspim, neću propustiti njegov
poziv. Trebam ga.
Pogledala je na svoj sat. Bilo je osam i petnaest. Ima još dovoljno
vremena za večeru, ako ga puste, pomislila je.
U devet sati smjesta se probudila jer je netko neprestano pritiskao zvono
njezinih ulaznih vrata. Prestravilo ju je čuti te oštre i neopozive zvuke. Da se
nije zapalila zgrada? Skočila je na noge i otišla do portafona. - Tko je? Što se
događa? - zahtijevala je odgovor.
- Doktorice Farrell, ovdje detektiv Parks. Poslao me detektiv Forrest da
vas zaštitim. Morate odmah napustiti zgradu. Sammy Barber, čovjek koji vas
je gurnuo pod autobus, opažen je na prilaznom putu iza vaše zgrade. Znamo
da nosi pištolj sa sobom i da vas je odlučio ubiti. Smjesta napustite stan.
Sammy Barber. U trenutku očite panike Monica je pomislila na autobus
kako se nadnosi nad nju. Otrčala je do stola i zgrabila svoj mobitel. Nije se
gnjavila time da traži cipele koje je negdje bacila kad je legla na kauč, nego
je istrčala iz stana niz hodnik i širom otvorila vanjska vrata.
Ondje ju je čekao obično odjeven čovjek. - Brzo, brzo - rekao je
požurujući ju. Stavio je ruku oko nje i počeo ju požurivati stubama do
automobila koji ih je čekao. Za upravljačem je bio vozač, motor je bio
upaljen, a stražnja vrata otvorena.
Monica se odjednom uzbunila i nastojala izboriti iz njegova čeličnog
stiska te je počela vikati upomoć. Grubo joj je stavio ruku na usta i nasilno
ju počeo uguravati u automobil. Mahnito je nastojala izmaknuti dok su joj se
noge vukle po podu i glava lupala po njegovim prsima.
Umrijet ću, pomislila je. Umrijet ću.
Upravo je u tom trenutku negdje iz blizine začula zapovijed izgovorenu na
zvučnik. - Pustite ju. Ruke uvis. Okruženi ste.
Monica je osjetila da je oslobođena, ali nije uspjela zadržati ravnotežu, pa
je leđima pala na pločnik. Dok je njezina nesuđenog napadača i vozača
hvatala gomila pritajenih policajaca, zazvonio joj je mobitel koji je još uvijek
držala u rukama. Javila se iako je bila previše pod dojmom da bi odgovorila
drugačije doli poput stroja.
- Monica, je li sve u redu? Ryan je. Ozljede nisu bile tako strašne. Ja sad
idem iz bolnice. Gdje ćemo se naći?
- Doma - rekla je Monica gubeći glas dok su je nečije snažne ruke
podizale na noge. - Ryane, dođi ovamo. Trebam te. Dođi odmah.
 78. Poglavlje
Bio je četvrtak ujutro, dva dana nakon što je Monica bila napadnuta u
svom vlastitom stanu. - Izgleda da smo uhvatili čitavu gomilu pokvarenjaka -
sa zadovoljstvom je komentirao detektiv Barry Tucker. On i njegov partner,
Dennis Flynn, te detektivi Carl Forrest i Jim Whelan bili su u policijskoj
postaji u uredu šefa Jacka Stantona. Pretresah su događaje od utorka
navečer.
- Kad se doktor Hadley slomio i sve priznao iste one minute kad smo ga
došli ispitivati u njegov ured, rekao nam je da je znao kako ćemo doći po
njega. Priznao je da je ugušio onu jadnu staricu. Čak nam je predao krvavu
jastučnicu a da ga nismo još ni pitali za to - rekao je Flynn.
- Langdon ne govori ništa, ali njegova djevojka Pamela ne može se
zaustaviti. - rekao je Carl Forrest prezirnim glasom - Zna da joj nema izlaza.
Greg Gannon je posumnjao u nju i otkrio stan koji su ona i Langdon imali.
Torbica Renée Carter i kartica na kojoj je rukopisom Scotta Altermana
zapisana ona adresa, sve je to pronađeno kod njih. Pamela priznaje da je
Carterica ušla u automobil s njom i Langdonom. Obećali su joj platiti
preostalih devetsto tisuća koje je potraživala, a ona je pala na tu priču.
Vratila se u stan s njima. Ponudili su joj piće koje ju je omamilo, a zatim je
zadavili. Zadržali su joj tijelo ondje sve dok ga se nisu mogli sigurno
otarasiti.
Forrest je podigao čašu vode i iskapio. - Pamela Gannon je jedna
bešćutna osoba. Prizna je da je naredila Hadleyu i Langdonu da se riješe
Olivije Morrow i doktorice Farrell. Još nam je rekla da je Langdon unajmio
Sammyja Barbera da ubije Monicu Farrell. Dobili smo nalog za premetačinu
Barberova stana i pronašli smo snimku razgovora između njega i Langdona o
ubojstvu doktorice Farrell. Tako da su obojica gotovi. Da ne spominjem
Larryja Walkera koji je pokušao oteti doktoricu Farrell izvan njezina stana.
Kazao nam je da ga je Barber unajmio da ju ubije zbog toga što se on već
nalazio pod prismotrom. Sammy je u bijegu, ali imamo nalog za njegovo
uhićenje. Naći ćemo ga.
- Zašto je Scott Alterman bio toliko glup da ude u taj stan? - upitao je
Stanton.
- Pamela je bila u kući u Southamptonu kad je on stigao. Rekla mu je da
se razvodi od Grega s kojim joj je bilo odvratno živjeti te da je pronašla
dokaz kako njegov ujak ima nasljednika. Alterman je te noći upao u njezinu
klopku. Kad je ušao u njezin stan, stavila mu je nešto da ga omami u piće, a
zatim ga je Langdon onako pijanog samo bacio u rijeku. Jadnik nije imao
nikakvih izgleda - odgovorio je Forrest.
- Langdon je podmetnuo novac i poklon-vrećicu u Peterov ured kako bi
mu smjestio - nastavio je. - Otišao je ravno u Peterov osobni ured nakon što
je ubio Renée Carter. Nije ni primijetio da Peter spava u susjednoj prostoriji.
Dobro je što ga Langdon nije vidio ondje, jer ne vjerujem da bi danas bio živ.
- Kako sada stvari stoje, Greg Gannon će sljedećih dvadeset ili više
godina provesti u zatvoru. Sve što posjeduje bit će prodano kako bi se
isplatili investitori koje je prevario. Sva imovina Pamele Gannon bit će
oduzeta, iako joj sada ni neće trebati. Očekuje je nekoliko doživotnih.
- Jack, ja preuzimam sad - rekao je Tucker žustro. - Okružni će tužitelj
odbaciti optužnice na račun Petera Gannona. - Ubacio je svoj notes u džep -
A mi ćemo dobiti nekoliko slobodnih dana.
- Oh, zaboravio sam. Tvoja žena voli tvoj iskrivljeni osmijeh - rekao je
Forrest. - Nisi li to nekome rekao nekidan?
- Čini mi se kao da je bilo prije godinu dana. Šteta je što doktorica
Farrell, čak i ako uspije dokazati da je unuka Alexandera Gannona,
vjerojatno neće dobiti ni centa od novca Gannonovih. Langdon, Hadley i
Pamela Gannon taj su novac trpali u svoje vlastite džepove. Zakladin novac
koji je otišao u neke kazališne projekte Petera Gannona mogao bi mu stvoriti
probleme s poreznom inspekcijom.
Jack Stanton je ustao. - Svaka čast svima na dobro obavljenom poslu -
rekao je. - Nadajmo se da će barem nešto novca koji su Langdon i Hadley
ukrali iz Zaklade biti vraćeno kad im se sjedne na imovinu. To znači da ako
Monica Farrell stvarno uspije dokazati da je unuka Alexandera Gannona,
mogla bi joj pripasti kuća u Southamptonu. Ali mislim da u ovom trenutku ne
može ništa dokazati. Slične fotografije ne drže vodu na sudu.
- Carl, zna li itko tko je zapravo baka doktorice Farrell? - upitao je
Dennis Flynn.
- Doktor Hadley nam je rekao da je bila starija rođakinja Olivije Morrow,
jedna mlada žena koja je poslije postala redovnica, a sada je u procesu
stjecanja titule blažene u Katoličkoj crkvi. On misli da je fascikl s dokazima
o njezinoj povezanosti s Gannonima uništen prije nego što je Olivia Morrow
ubijena.
Stanton je pogledao prvo jednog, a potom drugog svog detektiva. - Sve
ovo mora biti sadržano u istražnim izvještajima. Možete li zamisliti s kojim
će se sve tračevima doktorica Farrell morati nositi kad sve ovo izađe na
površinu? Dosad je već preživjela dva pokušaja ubojstva. Da naši momci
nisu pokrivali prostor izvan njezine zgrade u utorak navečer, završila bi u
rijeci kao Scott Alterman.
Stanton je duboko udahnuo. - U redu, momci, idemo srediti
»papirologiju« i završiti s ovim.
 79. Poglavlje
U četvrtak poslijepodne Tony Garcia je pun ponosa oprao i ispolirao svoj
netom kupljeni cadillac. Pažljivo je usisao untrašnjost, oprao stakla i ručke
vrata mokrom krpom. Naposljetku je otvorio prtljažnik i sjetio se kako još
nije provjerio je li je fascikl Olivije Morrow još uvijek na mjestu gdje mu je
rekla da ga stavi.
Ostao je potpuno šokiran kad je pročitao da je doktor Hadley priznao
ubojstvo gospođice Morrow. Najljubaznija dama koja se može zamisliti,
pomislio je. Pobojao se da bi mogao izgubiti automobil i nazvao svog šogora
koji ga je uvjerio da dok god ima račun kojim se potvrđuje da je predao
novac Hadleyu, ne bi trebalo biti nikakvih problema da se automobil prepiše
na njegovo ime.
Prtljažnik je bio dubok i tkanina koja je pokrivala fascikl bila je gotovo
jednako tamna kao i unutrašnjost prtljažnika. Baš me zanima je li taj fascikl
još uvijek tu, pomislio je Tony dok se saginjao i nagnuo prema prtljažniku.
Doktor Hadley je rekao da su radnici u garaži već izvadili sve osobne stvari
koje je gospođica Morrow držala u automobilu. Ali možda se nisu gnjavili da
pogledaju ispod deke.
Podigao ju je - bio je ondje. Fascikl. Izvukao ga je i uzeo u svoje ruke
pitajući se što da radi s njim. Možda bi ga trebao predati policiji.
Brzo je došao do svog stana. Rosalie je bila u parku s djetetom. Tony je
ostavio fascikl na stolu, presvukao se i odvezao do automehaničara gdje mu
je prijatelj ponudio jeftino mjesta za parkiranje. Zatim se uputio do Waldorfa
gdje je radio na još jednom svečanom primanju.
Kad se vratio kući u jedan ujutro, Rosalie je sjedila za stolom i čitala.
Lice joj je bilo potpuno usredotočeno i rekla mu je: - Tony, ovaj fascikl
pripada doktorici Monici. Unutra je mnoštvo pisama njezine bake za majku
gospođice Morrow te dokaz o Monicinoj baki i djedu. Baka doktorice
Monice bila je redovnica. Kad pročitaš pisma o tome kako se odlučila odreći
svog djeteta i provesti ostatak svog života u brizi za drugu djecu, doći će ti
suze na oči. - Protrljala je oči. - Tony, ova je pisma napisala svetica.
 80. Poglavlje
U petak popodne Monica i Ryan odvezli su se do Metuchena kako bi
svjedočili povodom beatifikacije sestre Catherine Mary Kurner. Monica je
uzela slobodan dan i samo se nadala mirnom jutru prije nego što Ryan dođe
po nju.
Ali kad je Tony Garcia saznao od Nan da Monica neće biti u uredu,
pojurio je do njezina stana. Bila je još u kućnom ogrtaču kad se javila na
zvono.
- Doktorice Monica, neću ulaziti - rekao je Tony - ali nisam mogao čekati
ni minute da vam predam ovaj fascikl. Ustvari, Rosie je mislila da vam ga
donesem već u jedan ujutro, ako možete vjerovati.
- Ništa ne može biti tako hitno - nasmijala se Monica dok je preuzimala
fascikl iz njegovih ruku.
- Doktorice Monica, vjerujte mi, ovo je doista hitno - rekao je
jednostavno Tony. - Razumjet ćete kada pročitate. - Brzo joj se osmjehnuo i
otišao.
Zbunjena, Monica je sjela za stol, nalila si šalicu kave i otvorila fascikl.
Vidjela je da se sastoji uglavnom od pisama i jednim je ovlašnim pogledom
ustanovila da su ona najranija napisana 1930-ih.
Zbunilo ju je to što joj je Tony rekao kako je važno da sadržaj fascikla
odmah pročita, a zatim je odlučila započeti s najstarijim pismom. Tada je
vidjela ime na zaglavlju: Alexander Gannon. Datum je bio 2. ožujak 1934.
Moja draga Catherine,
kako uopće mogu tražiti riječi da te molim za oproštaj? Nema ih. Misao
na to kako ujutro odlaziš i ulaziš u samostan, spoznaja da je sva nada o
tome da ćeš promijeniti svoje mišljenje uzaludna, ispunila me potrebom za
tobom. Tako sam posramljen. Nisam mogao spavati onu večer kad sam
shvatio da ću te izgubiti. Konačno sam ustao i prošetao se od kuće do
kolibe. Znao sam da vrata nisu nikad zaključana i da na gornjem katu
spavaju Reginam i Olivia. Nisam namjeravao ući. Kunem ti se. Onda sam
osjetio potrebu da još jednom budem uz tebe i tako sam ušao u tvoju sobu.
Spavala si kao slatko nevinašce. Oh, Catherine, oprosti mi. Umom životu
neće biti nikoga osim tebe. Kad se zagledam u svoju savjest i dušu,
vjerujem kako sam se nadao da će te trudnoća prisiliti da se udaš za mene.
Oh, Catherine, molim te za oproštaj. A ako mi oprostiš, preklinjem te da
postaneš moja žena.
Alex
Sljedeće je pismo bilo od nadstojnice Catherinina samostana.
Draga Regina,
vraćam ti pismo koje ti je dao Alexander Gannon da ga pošalješ
Catherine. Ne želi ga pročitati, ali sam joj ipak rekla da je unutra njegova
duboka isprika. Molim te, daj mu do znanja da se više nikad ne obrati
Catherine.
Osam mjeseci poslije stiglo je još jedno pismo od nadstojnice.
Draga Regina,
danas ujutro u pet sati u Dublinu tvoja rođakinja Catherine rodila je
sina. Djetetu je odmah dano prezime mog nećaka i njegove supruge,
Matthew i Ann Farrell. Već su otplovili iz Irske s djetetom. Catherine je
trebalo mnogo hrabrosti da se odvoji od djeteta, ali je ostala čvrsto na tome
da mora pratiti poziv za koji je oduvijek znala da je njezin. Ne želi da
Alexander Gannon ikad sazna za dijete jer se boji da će ga pokušati odgojiti
kao svoga. Porođaj je bio dug i težak, pa se liječnik odlučio na carski rez.
Kad joj se zdravlje poboljša, Catherine će se vratiti u novicijat u
Connecticutu i ponovo preuzeti svoju službu samostanske pripravnice.
Sestra Catherine je moja baka, pomislila je zapanjena Monica. Alexander
Gannon je moj djed. Sljedeća dva sata je čitala i prečitavala pisma. Većinu je
Catherine uputila Olivijinoj majci Regini. Neka od njih su se odnosila na
dijete.
... Regina, nekada me ruke bole zbog djeteta kojeg nikad nisam
zanjihala na njima. A opet, kad uzmem neko napušteno dijete iz kolijevke,
dijete s tjelesnim ili mentalnim smetnjama, ja ispunim tu svoju potrebu.
Nadstojnica je dala moje dijete u jednu dobru obitelj. Znam to. Ne mogu
znati više od toga. On pripada ljudima koji su sada njegovi roditelji, a ja
provodim onakav život kakvog mi je Bog namijenio. ... Govorim mladim
sestrama da moraju shvatiti, kad jednom udu u samostan, da to ne znači da
se moraju odreći ljudskih osjećaja. Vjerujem da brojni ljudi misle kako im
se upravo to dogodi. Kažem im da će biti trenutaka kada će vidjeti radost
na licu neke majke s djetetom i poželjeti da i one mogu poznavati tu radost.
Kažem im da će biti samotnih trenutaka kada će možda vidjeti nekog muža i
suprugu, očito zadovoljne svojim brakom, i znat će da su i one mogle
odabrati takav život. A onda ih podsjetim da ne postoji tako duboka radost
kao ona kad predajemo sve ljudske osjećaje Bogu koji nam ih je i podario...
Sva su Catherinina pisma bila slična. Monica je očiju sjajnih od suza
razumjela borbe redovnice koja je bila njezina baka da se otvori još jedna
bolnica i da se izmole sredstva za prijeko potrebnu medicinsku opremu.
Draga Regina,
poliomijelitis hara. Boli me srce kad vidim malene da dišu na aparat,
nemoćni da koriste vlastita pluća. I da su im udovi tako oslabjeli.
Ryanov poziv je začuđenu Monicu podsjetio na vrijeme. - Ljubavi,
zakasnit ću deset minuta, promet je jako gust - rekao je.
Bilo je jedanaest i petnaest. U jedan su morali biti u Metuchenu kako bi
svjedočili na beatifikacijskom saslušanju. Monica se požurila otuširati i
obući, ali je našla dovoljno vremena da skenira pismo Alexa Gannona za
Catherine i ono nadstojnice samostana za Reginu Morrow tako da ih može
imati i u elektroničkom obliku.
Kad ju je Ryan ponovo nazvao da joj kaže kako je čeka u automobilu
ispred stana, rekla je: - Ryane, pusti mene da vozim. Želim da nešto pročitaš.
Velečasni Kelly, Fell i Laura Shearing očekivali su ih kad su stigli, jedva
na vrijeme. Monica ih je predstavila Ryanu, a zatim rekla: - Imam vam
pokazati nešto veoma važno ali, ako vam to ne smeta, radije bih prvo
svjedočila.
- Naravno - rekao je velečasni Kelly.
Ryan je čvrstim i uvjerljivim glasom, pod svetom zakletvom i s tihom
prisebnošću, svjedočio da kao neurokirurg ne može pronaći medicinsko
objašnjenje zbog čega se zloćudni tumor na mozgu Michaela O'Keefea
povukao. - Niti će itko drugi pronaći to objašnjenje - rekao je. - Samo želim
da bude još više takvih čuda za shrvane roditelje koji gube svoju djecu zbog
raka.
Kada je Monica svjedočila, rekla je: - Ne mogu razumjeti zašto sam
toliko odbacivala ideju da je snaga molitve bila uzrok poboljšanju
Michaelova zdravlja. Svjedočila sam istinskom činu vjere njegove majke kad
sam joj rekla da je mali neizlječivo bolestan. Bilo je oholo od mene što sam
tek tako odbacivala njezinu vjeru, pogotovo zato što je njezin dokaz zdravi
osmogodišnji dječak.
Tek kada su završili s odgovorima na pitanja i kad im se velečasni Kelly
zahvalio na dolasku, Monica je na stol položila fascikl s otisnutim slovima
CATHERINE. - Mislim da bih radije da ovo pročitate kada odem - rekla je. -
A potom, ako želite, možemo ponovo popričati. Ali ako je odlučeno da će se
održati beatifikacija sestre Catherine, željela bih biti pozvana na svečanost.
- Svakako. - Velečasni Kelly je ustao. - Doktore Jenner, biste li možda
htjeli vidjeti fotografiju sestre Catherine?
- Da, htio bih.
- Doktorice Farrell, mislim da niste vidjeli ovu fotografiju kada ste bili
ovdje. Snimljena je kad je bila prilično mlada, u svojim ranim tridesetima,
čini mi se. - Velečasni Kelly je otvorio ladicu svog stola i izvadio fotografiju
redovnice u habitu koja se smije pridržavajući dvoje male djece u naručju.
Ryan je pogledao fotografiju, a potom Monicu. - Sestra Catherine je bila
jako lijepa žena - rekao je dok ju je vraćao natrag.
On i Monica nisu pričali sve dok nisu ušli u automobil. - Kad pročitaju
ono što je u fasciklu, izvadit će tu fotografiju i ponovo je pogledati - rekao
je. - Nevjerojatno koliko joj sličiš, pogotovo kad se smiješ.
 Prije nego što je upalio motor, rekao je: - Alexander Gannon je toliko
volio Catherine da nikad nije ni pogledao drugu ženu. Razumijem kako se
osjećao. Upravo tako ja tebe volim.
 81. Poglavlje
Nakon tjedan dana
Sada je to mnogo drugačije od prošlog puta kad sam otpustila Sally,
pomislila je Monica sjećajući se nestrpljive naredbe Renée Carter upućene
Kristini Johnson da se požuri i obuče dijete jer ona kasni na ručak.
Danas ju je pružala u nježne ruke Susan Gannon koja je došla u bolnicu
sama. - Peter nas očekuje u svom stanu - objasnila je. - Rekao je da se boji
vidjeti ju prvi put ovdje jer bi se slomio i proplakao. - Dok je trljala svoj nos
o Sallyn obraz, Susan se nasmijala i dodala: - Očekujem upravo takvu
reakciju od njega kada dovedem ovu malenu kući. Lud je za tim da je vidi.
Kristina će početi raditi za mene sutra ujutro. I ja i Peter danas želimo Sally
samo za sebe.
- Znam kroz što je sve prošao Peter - rekla je Monica. - Nadam se da će
mu odsad sve krenuti nabolje.
- Morat će se uhvatiti ukoštac s nekim poreznim pitanjima, ali nema brige
po pitanju ovih drugih optužbi - rekla je Susan otvoreno. - Izdržat će on to.
Svima je veliko olakšanje što bi Greg i ostali mogli priznati krivnju. Bit ću
veoma zahvala ako ne budemo morali ići na pusta suđenja.
- I ja također - složila se Monica. - Zadnja stvar koju želim jest svjedočiti
na sudu. Bilo bi mi posebno mučno gledati u doktora Hadleya.
Susan je zastala, a potom rekla: - Monica, sada kad imaš dokaz da si
unuka Alexandera Gannona, nadam se da ćeš moći dobiti nešto od novca koji
ti punim pravom pripada.
- Vidjet ćemo što će biti od toga - rekla je Monica mirno. - Ako bude
tako, većina tog novca otić će za novi pedijatrijski centar koji nam je ovdje
potreban. Oduševljena sam što sada znam svoje podrijetlo i drago mi je što
sam otkrila da mi je Sally daljnja rođakinja. Sad me ne čudi što mi je uvijek
bila tako draga. Jako je tužno da je troje ljudi umrlo zbog tih novaca.
 - Dolazit ćeš nam u posjete? - pitala je Susan. - Mislim, redovito, kao
član obitelji. Obećavam ti da će ti se Peter svidjeti. On će često biti u blizini,
a zapamti da ti je i on rođak.
Monica je pružila ruke i preuzela Sally iz Susanina naručja. Prošetale su
hodnikom, a zatim joj je predala Sally uz jedan završni veliki zagrljaj.
- Bok, bok, Monny - pozdravila je Sally dok su ulazile u dizalo i kad su
se vrata za njima zatvarala.
Osjetila je ruku na svom ramenu. Bio je to Ryan. - Nemoj da ti bude
previše žao. Ubrzo ćeš imati i svoje dijete - rekao je. Monica ga je pogledala
s očaravajućim osmijehom.
- Znam - rekla je. - Znam.

Svršetak