KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga sedamdesetsedma

Naslov izvornika
When He Was Wicked

Copyright © 2004 by Julie Cotier Pottinger

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2017.

Nakladnik
Mozaik knjiga

Za nakladnika
Bojan Vidmar

Glavni urednik
Zoran Maljković

Urednik
Zoran Maljković

Grafički urednik
Ivica Jandrijević

Oblikovanje naslovnice
Marija Morić

Ilustracija na naslovnici
© Lee Avison / Trevillion Images

Tisak
Denona, Zagreb, siječanj 2018.
S engleskog preveo
MARIN POPOVIĆ

Mozaik knjiga
 ZAHVALE

pisateljica se želi zahvaliti liječnicima Paulu Pottingeru i Philipu Yarnellu

na stručnim savjetima iz područja njihovih specijalizacija, infektologije i
neurologije.
 PRVO POGLAVLJE

- MICHAEL STIRLING, SVOM ROĐAKU JOHNU, GROFU OD

KILMARTINA; POSLANO IZ 52. GRENADIRSKE PUKOVNIJE TIJEKOM
NAPOLEONSKIH RATOVA

svačijem životu postoji neka prekretnica. Trenutak tako značajan, tako

prodoran i jasan da ga čovjek osjeti kao udarac u prsa od kojeg ostaje bez
zraka, te čovjek zna, bez i najmanje natruhe sumnje zna, kako njegov život
više nikada neće biti isti.
Za Michaela Stirlinga taj se trenutak dogodio kada je prvi puta ugledao
Francescu Bridgerton.
Nakon što je proveo život u naganjanju žena, prepredeno se smješkajući dok
su ga one pokušavale zavesti, a on im dopuštao da ga uhvate pa potom okretao
situaciju kako bi iz nje izašao kao pobjednik; nakon milovanja, poljubaca i
vođenja ljubavi s njima, tijekom kojih nikada nije dopuštao svojem srcu da se
veže za njih, bio je dovoljan samo jedan pogled na Francescu Bridgerton da se
zaljubi, tako brzo i snažno da je bilo pravo čudo što se uspio održati na nogama.
Međutim, na Michaelovu žalost, Francesca će prezime Bridgerton nositi samo
još trideset šest sati jer je prigoda u kojoj su se upoznali, nažalost, bila večera u
čast njezina skorašnjeg vjenčanja s njegovim rođakom.
Jedna od zabavnih životnih ironija, običavao je Michael misliti kada bi bio
dobro raspoložen.
Kada nije bio tako dobro raspoložen koristio bi jedan posve drugačiji pridjev.
A njegovo raspoloženje, otkako se zaljubio u suprugu svog prvog rođaka, nije
bilo na zavidnoj razini.
Naravno, dobro je to skrivao. Otvoreno pokazivanje mrzovolje bilo bi izrazito
loša ideja. Tada bi neka iritantno perceptivna duša mogla primijetiti pa se – ne
daj Bože – početi raspitivati za njegovu dobrobit. A iako se Michael
Stirling itekako ponosio svojom sposobnošću obmanjivanja i glumatanja (na kraju
krajeva, zaveo je više žena nego je itko mogao pobrojati, a nekako je sve to uspio
postići bez ijednog izazova na dvoboj) – prokleta je istina bila kako nikada ranije
nije bio zaljubljen, a ako je postojao trenutak kada bi muškarac mogao izgubiti
svoju sposobnost održavanja privida staloženosti pod baražom neumoljivih
pitanja, to je vjerojatno bio taj trenutak.
I stoga se smijao i bio veseo te je nastavio zavoditi žene, trudeći se ne
primijetiti kako običava sklopiti oči kad bi ih konačno odveo u svoju postelju, a
crkvu je u potpunosti prestao pohoditi jer se čak i pomisao na molitvu za spasenje
vlastite duše sada činila potpuno besmislenom. Uostalom, župna crkva pokraj
Kilmartina podignuta je davne 1432., a oronulo kamenje zasigurno ne bi moglo
podnijeti izravan udarac groma.
A ako bi Gospod ikad poželio zatrti nekog grešnika, nije bilo bolje mete od
Michaela Stirlinga.
Michael Stirling, Grešnik.
Mogao je vidjeti riječi na posjetnici. Čak ju je bio spreman dati otisnuti – bio
je jedan od onih ljudi s istančanim smislom za takvu vrstu crnog humora – da
nije bio uvjeren kako bi takvo što ubilo njegovu majku na licu mjesta.
Možda i jest bio razvratnik, no nije bilo potrebe mučiti ženu koja mu je
podarila život.
Zanimljivo kako do tog trenutka nikada nije smatrao sve te žene grijehom.
Zapravo, još uvijek to nije smatrao grijehom. Sve su one, naravno, bile itekako
voljne; bilo je nemoguće zavesti ženu koja to nije htjela, barem ukoliko se
pod zavođenjem podrazumijeva pravi smisao te riječi i ako ga se ne brka sa
silovanjem. Morale su to istinski željeti, a ako nisu - ako bi Michael osjetio čak i
trunku nelagode, okrenuo bi se i otišao. Njegova se strast nikada ne bi otela
kontroli do te mjere da nije mogao brzo i odlučno uzmaknuti.
Osim toga, nikada nije zaveo djevicu i nikada nije spavao s udanom ženom. U
redu, čovjek ne bi smio lagati samome sebi, čak i ako živi u laži – spavao je s
udanim ženama, s mnogo udanih žena, no samo s onima čiji su supruzi
bili ništarije, a čak i tada, samo ukoliko su suprugu podarile dva muška potomka;
tri, ukoliko bi se jedan od dječaka doimao boležljivim.
Muškarac se, na kraju krajeva, u životu morao ravnati po nekim pravilima.
Ali ovo... Ovo je nadilazilo sve uzuse. U potpunosti neprihvatljivo. Ovo je bio
prijestup (a počinio je mnoge) koji će do kraja okaljati njegovu dušu, ili je barem –
a to pod pretpostavkom da će ostati snažan i othrvati se porivima – obojati
u izrazito tamnu nijansu ugljeno crne. Jer ovo... ovo...
Priželjkivao je suprugu svog rođaka.
Priželjkivao je Johnovu ženu.
John.
John, koji mu je, dovraga, bio više bratom nego je itko od njegove braće
mogao biti. John, čija ga je obitelj uzela pod svoje okrilje kada mu je umro otac.
John, čiji ga je otac odgojio i podučio kako biti muškarcem. John, s kojim...
Ah, dovraga. Zar je uistinu morao ovo činiti sebi? Mogao je provesti cijeli
tjedan nabrajajući razloge zbog kojih će završiti u posljednjem krugu pakla jer je
odabrao Johnovu suprugu za ženu u koju će se zaljubiti. Ali ništa od toga
neće promijeniti jednu jednostavnu činjenicu.
Nije ju mogao imati.
Nikada neće moći imati Francescu Bridgerton Stirling.
Međutim, pomislio je frknuvši i zavalivši se na sofu pa prebacivši potom
gležanj preko koljena te ih nastavivši promatrati kako se smiju i osmjehuju na
drugom kraju svojeg salona, upućujući degutantne poglede jedno drugome,
mogao bi popiti još jedno piće.
- Mislim da hoću – objavio je, strusivši piće jednim gutljajem.
- Što si rekao, Michaele? – upitao je John, sluha, nažalost, savršena kao i
inače.
Michael je na lice navukao besprijekorno lažan osmijeh pa podigao svoju čašu
uvis. - Samo sam žedan – odgovorio je, održavajući posvemašnji privid bonvivana.
Nalazili su se u kući Kilmartin u Londonu, za razliku od Kilmartina (bez
kuća, bez zamak, samo Kilmartin) gore u Škotskoj gdje su dječaci odrastali, ili
druge kuće Kilmartin u Edinburgu – Michael je često znao pomisliti kako među
njegovim precima nije bilo ni jedne pjesničke duše. Bila je tu i koliba Kilmartin
(ako se zdanje s dvadeset dvije sobe moglo nazvati kolibom), opatija Kilmartin te,
naravno, dvorana Kilmartin. Michaelu nije bilo jasno radi čega nikome nije
palo na pamet dodati njihovo prezime nekom od zdanja; prema njegovu mišljenju,
kuća Stirling zvučalo bi moćno. Pretpostavljao je kako su ambiciozni – i
nemaštoviti – Stirlinzi od starine bili tako opijeni svojom novostečenom
grofovijom da im nije palo na pamet dodati neko novo ime ili išta slično tome.
Prezrivo je frknuo u svoju čašu viskija. Bilo je pravo čudo da ne pije
Kilmartin čaj ili da ne sjedi na Kilmartin stolici. Zapravo bi vjerojatno tome bilo
tako da je njegova baka pronašla način kako to ostvariti, a da njegovu obitelj ne
uvede u trgovinski posao. Stara je oštrokondža bila tako ponosita da bi čovjek
pomislio kako je rođena kao Stirling, dok je prezime zapravo stekla udajom. Što
se nje ticalo, grofica od Kilmartina (njezina malenkost) bila je jednako važna kao
i bilo koja uglednija osoba te nije jednom prezrivim frktanjem izrazila svoje
nezadovoljstvo kada bi na večeru bila dopraćena nakon neke novopečene markize
ili vojvotkinje.
Kraljica, pomislio je Michael ravnodušno. Pretpostavljao je kako je njegova
baka klečala pred kraljicom, no nikako ju nije mogao zamisliti kako izražava
pokornost bilo kojoj drugoj ženi.
Sviđala bi joj se Francesca Bridgerton. Baka Stirling sigurno bi prezrivo
podignula nos doznavši da je Francescin otac puki vikont, no Bridgertonovi su bili
stara i izrazito omiljena – a u trenucima kada bi im se osmjehnula sreća, i
moćna - obitelj. Osim toga, Francescino držanje bilo je pravilno i ponosito, a
njezin smisao za humor vragolast i subverzivan. Da je kojim slučajem bila
pedeset godina starija i ni izbliza tako privlačna, bila bi izvrsna pratilja baki
Stirling.
A sada je Francesca bila grofica od Kilmartina, udana za njegova rođaka
Johna koji je bio godinu dana mlađi od njega, no kojem je u domaćinstvu
Stirlingovih odavana počast koja je inače bila rezervirana za najstarijeg sina. On
je, na kraju krajeva, bio nasljednik. Njihovi su očevi bili blizanci, no Johnov je
otac svijet ugledao sedam minuta prije Michaelova.
Najvažnijih sedam minuta u životu Michaela Stirlinga, a čak nije bio ni
prisutan kako bi ih proživio.
- Kako ćemo obilježiti našu drugu godišnjicu? – upitala je Francesca
prekoračavši sobu i sjevši za glasovir.
- Kako god želiš – odgovorio je John.
Francesca se okrenula prema Michaelu, a njezine su oči zapanjujuće plave
čak i na svjetlosti svijeća. Ili je možda on jednostavno bio svjestan točne nijanse
plavetnila njezinih očiju. Ovih je dana snivao u plavim tonovima. Francesca
plava, tako bi se boja trebala zvati.
- Michaele? – rekla je tonom koji je dao naslutiti kako ponavlja izgovorenu
riječ.
- Oprosti – rekao je, podarivši joj naheren smiješak koji je tako često krasio
njegovo lice. Nitko ga nikada nije shvaćao ozbiljno kada bi se tako osmjehnuo. -
Nisam slušao.
- Imaš li kakvih ideja? – upitala je.
- Glede čega?
- Naše godišnjice.
Da je odapela strijelu, ne bi je snažnije mogla zariti u njegovo srce. Međutim,
izvrstan glumac kakav je bio, on je samo slegnuo ramenima. - Ne radi se o mojoj
godišnjici – podsjetio ju je.
- Znam – rekla je. Nije gledao u nju, no zvučala je kao da koluta očima.
Ali nije to činila. Michael je bio siguran u to. Tijekom protekle dvije godine
upoznao je Francescu predobro i znao je kako ona ne koluta očima. Sarkazam,
ironija, nestašluk, sva njezina raspoloženja i osjećaji dali su se iščitati iz
njezina glasa i neobičnog luka usnica. Nije bilo potrebe za kolutanjem očima.
Jednostavno bi se izravno zapiljila u čovjeka, njezine bi se usnice neznatno
zakrivile, a...
Michael je nesvjesno progutao slinu, a potom maskirao nelagodu gutljajem
pića. Činjenica da toliko vremena provodi analizirajući krivulju usnica supruge
svog rođaka nije dobro zborila o njemu.
- Uvjeravam te – nastavila je Francesca, odsutno prelazeći jagodicama prstiju
površinom klavirskih tipki, ali ne proizvevši pritom ni zvuka - itekako sam
svjesna za koga sam se udala.
- Siguran sam da je tako – promrmljao je.
- Molim?
- Nastavi – odgovorio je.
Njezine su se usne mrzovoljno skupile. Često ju je znao vidjeti s tim izrazom
na licu, obično kada bi imala posla sa svojom braćom. - Tražila sam tvoj savjet –
rekla je - jer si tako često veseo.
 - Često sam veseo? – upitao je znajući da ga svijet takvim poznaje – na kraju
krajeva, zvali su ga Veseli Razvratnik. Međutim, nije mu se sviđao prizvuk te
riječi iz njezinih usta, prizvuk radi kojeg se osjetio bezvrijednim i ispraznim.
A potom se počeo osjećati čak i gore, jer je sve vjerojatno bila istina.
- Ne slažeš se? – upitala je.
- Naravno da ne – promrmljao je. - Jednostavno nisam navikao da me pitaju
za savjet u vezi proslave godišnjica jer je posve jasno kako nisam nimalo sklon
braku.
- Takvo što nije nipošto jasno – rekla je.
- Sad ćeš dobiti svoje – rekao je John smješkajući se, zavaljen u svoju fotelju s
primjerkom jutarnjeg izdanja Timesa.
- Nikada nisi iskušao brak – istaknula je Francesca. - Kako bi, pobogu, mogao
znati da mu nisi sklon?
Michael se uspio usiljeno osmjehnuti. - Mislim kako je to prilično jasno svima
koji me poznaju. Uostalom, što će mi brak? Nemam ni naslov, ni posjede...
- Imaš posjed – ubacio se John, pokazavši time kako sluša razgovor, skriven
iza novina.
- Maleno imanje – ispravio je Michael - koje sam više nego voljan ostaviti
vašoj djeci jer mi ga je ionako dao John.
Francesca je pogledala svog supruga, a Michael je znao točno što misli – da
mu je John prepustio imanje jer je želio da osjeti kako ima nešto, neku svrhu,
zapravo. Otkako se nekoliko godina ranije razvojačio, Michael je živio bez cilja i
svrhe. A iako John to nikada nije rekao, Michael je znao da se osjeća krivim jer se
nije borio za Englesku na kontinentu; jer je ostao kod kuće dok se Michael sam
suočavao s opasnošću.
No, John je bio nasljednik grofovije. Njegova je dužnost bila oženiti se, biti
plodan i množiti se. Nitko od njega nije očekivao da pođe u rat.
Michael se često pitao je li posjed – prekrasna i udobna palača s dvadeset
jutara zemlje – predstavljao svojevrsnu Johnovu pokoru. A činilo mu se kako se i
Francesca pita isto.
Međutim, bilo je to pitanje koje ona nikada ne bi postavila. Francesca je
razumjela muškarce zadivljujućom jasnoćom – vjerojatno uslijed odrastanja s
tolikom braćom. Francesca je točno znala kakva se pitanja ne postavljaju
muškarcu.
Michaelu je ta spoznaja bila izvor neprestane zabrinutosti. Dobro je skrivao
svoje osjećaje, no što ako ih je ona bila svjesna? Naravno, nikada ne bi govorila o
tome, ne bi čak ni dala naslutiti da zna. Činilo mu se da su, igrom ironije,
nalik jedno drugom po tom pitanju – kad bi Francesca posumnjala da je
zaljubljen u nju, nipošto ne bi promijenila bilo što u svom ponašanju.
- Mislim da biste trebali poći u Kilmartin – iznenada je rekao Michael.
- U Škotsku? – upitala je Francesca, ponovno nježno pritisnuvši ton B na
glasoviru. - Neposredno prije sezone?
 Michael je ustao, iznenada žarko poželjevši otići. Zapravo nije trebao ni
dolaziti. - Zašto ne? – upitao je nehajnim tonom. - Voliš boraviti tamo. John voli
biti tamo. Ne radi se o tako dugačkom putovanju ako imate dobru kočiju.
- Hoćeš li i ti doći? – upitao je John.
- Mislim da neću – rekao je Michael otresito. Nije pretjerano želio svjedočiti
proslavi njihove godišnjice. To bi ga samo podsjetilo na ono što nikada neće moći
imati. A to bi ga podsjetilo na krivnju. Ili bi je pojačalo. Podsjetnici su zapravo bili
suvišni, živio je s njome svakog dana.
Ne Poželi Ženu Vlastita Rođaka.
Mora da je Mojsije zaboravio zapisati tu zapovijed.
- Imam mnogo nedovršenog posla ovdje – nastavio je Michael.
- Imaš? – upitala je Francesca, a njezine su oči zaigrale zanimanjem. -
Kakvog?
- Oh, znaš – rekao je cinično - sve one stvari koje je potrebno pripremiti za
život raspuštenosti i besciljnosti.
Francesca je ustala.
Oh Bože, ustala je i zaputila se prema njemu. To je bilo najgore – trenuci
kada bi ga dodirnula.
Položila je dlan na njegovu nadlakticu. Michael se svojski trudio ne
ustuknuti.
- Voljela bih da ne govoriš takve stvari – rekla je.
Michael se pokraj njezina ramena zagledao u Johna koji je podigao svoje
novine točno toliko da bi se mogao pretvarati da ne sluša.
- Znači li to da ću postati tvojim projektom? – upitao je Michael pomalo
osorno.
Povukla se. - Stalo nam je do tebe.
Nama. Nama. Ne meni, ne Johnu. Nama. Suptilan podsjetnik da su oni
jedno. John i Francesca. Gospodar i gospodarica Kilmartina. Naravno, to nije bila
poruka koju je ona željela poslati, ali su to bile riječi koje je on svejedno čuo.
- I meni je stalo do vas – rekao je Michael, očekujući kako će sobu preplaviti
roj skakavaca.
- Znam – odgovorila je, potpuno nesvjesna njegove nelagode. - Nikada ne bih
mogla poželjeti boljeg rođaka. Ali želim da budeš sretan.
Michael je svrnuo pogled prema Johnu s izrazom lica koji je jasno govorio:
Spasi me.
John se prestao pretvarati da čita pa odložio novine. - Francesca, najdraža,
Michael je odrastao muškarac. Pronaći će svoju sreću u stvarima koje njemu
budu odgovarale. I to kada njemu bude odgovaralo.
Francescine su se usne namrštile, a Michaelu je bilo jasno da je razdražena.
Nije voljela biti osujećena u svojim planovima, a zasigurno nije uživala ni u
spoznaji da možda neće moći urediti svoj svijet – i ljude koji su u njemu obitavali
– u skladu sa svojim željama.
 - Trebala bih te upoznati sa svojom sestrom – rekla je.
Dobri Bože. - Već sam upoznao tvoju sestru – uzvratio je Michael hitro. - Sve
njih, zapravo. Čak i onu koja još nije prohodala.
- Itekako je pro... – Zaustavila se, zaškrgutavši zubima. - Priznajem da
Hyacinth nije prikladna, ali Eloise je...
- Neću se oženiti s Eloise – prekinuo je Michael oštro.
- Nisam rekla da se moraš oženiti njome – rekla je Francesca. - Samo otpleši
s njom ples ili dva.
- Već sam to učinio – podsjetio ju je. - I to je sve što ću učiniti.
- Ali...
- Francesca – prekinuo je John. Glas mu je bio nježan, no poruka je bila
jasna. Prestani.
Michael ga je bio spreman poljubiti radi njegova uplitanja. John je, naravno,
bio uvjeren kako spašava svojeg rođaka od bespotrebnog ženskog zanovijetanja.
Nije nikako mogao znati istinu – da Michael pokušava izračunati razinu
krivnje koju bi muškarac morao osjećati radi zaljubljenosti u rođakovu suprugu i
sestru vlastite supruge.
Dobri Bože, brak s Eloise Bridgerton. Zar ga je Francesca pokušavala ubiti?
- Trebali bismo svi poći u šetnju – izjavila je Francesca iznenada.
Michael je pogledao kroz prozor. Posljednji tragovi dnevnog svjetla iščezli su
s neba. - Nije li malčice prekasno za to? – upitao je.
- Ne ako u pratnji imam dva snažna muškarca – uzvratila je - osim toga,
ulice Mayfaira dobro su osvijetljene. Bit ćemo savršeno sigurni. – Okrenula se
svom suprugu. - Što kažeš, dragi?
- Imam dogovor večeras – rekao je John pogledavši svoj džepni sat - no ti bi
mogla poći s Michaelom.
Još jedan dokaz da John nije svjestan Michaelovih osjećaja. - Vas se dvoje
uvijek tako dobro zabavljate skupa – dodao je.
Francesca se sa smiješkom okrenula Michaelu, uvukavši mu se još malo pod
kožu. - Hoćemo li? – upitala je. - Očajnički mi je potreban dašak svježeg zraka
sada kada je kiša stala. A moram priznati i da se cijeli dan osjećam
nekako neobično.
- Naravno – uzvratio je Michael jer su ionako svi prisutni znali kako on nema
nikakve dogovore. Njegov je život počivao na temeljima pomno kultiviranog
razvrata.
Osim toga, nije joj mogao odoljeti. Znao je da bi se trebao držati podalje od
nje, znao je kako nikada ne bi smio dopustiti sebi ostati nasamo s njome. Nikada
ne bi poduzeo nešto po pitanju svojih žudnji, no je li se uistinu morao podvrgavati
takvoj vrsti agonije? Sve što će proizaći iz toga bit će kraj dana proveden u
samotnoj postelji, rastrgan između krivnje i žudnje, oba osjećaja podjednako
snažna.
Ali kad god bi mu se osmjehnula, nije mogao reći ne. A posve sigurno nije bio
ni dovoljno snažan lišiti sebe ugode sata provedenog u njezinoj prisutnosti.
 Jer je njezina prisutnost bila jedino što će ikada dobiti od nje. Nikada neće
dobiti poljubac, nikada značajan pogled ili dodir. Neće biti prošaptanih izjava
ljubavi ni strastvenih uzdisaja.
Jedino što je mogao dobiti bili su njezin osmijeh i društvo, a patetičan idiot
poput njega bio je spreman pristati i na to.
- Daj mi trenutak – rekla je zastavši na vratima. - Moram uzeti svoju bundu.
- Požuri – rekao je John. - Već je prošlo sedam.
- Bit ću posve sigurna pod Michaelovom zaštitom – rekla je zadovoljno se
osmjehnuvši - no ne brini, bit ću brza. – A potom je svojem suprugu uputila
zaigran osmijeh. - Uvijek sam brza.
Michael je skrenuo pogled sa svog rođaka koji je porumenio. Dobri Bože na
nebesima, uistinu nije želio doznati značenje koje se krije iza Bit ću brza.
Nažalost, značenja je moglo biti mnogo, a sva su bila omamljujuće seksualna.
A on će vjerojatno provesti naredni sat popisujući ih u svojem umu i zamišljajući
kako iskušava svako od njih.
Namjestio je čvor svoje kravate. Možda bi se mogao izvući iz ovog izleta s
Francescom. Možda bi mogao poći kući i napraviti si ledenu kupku. Ili još bolje od
toga, pronaći si raspoloženu djevojku duge, kestenjaste kose. A ako mu se posreći,
mogla bi imati i plave oči.
- Ispričavam se radi ovoga – rekao je John nakon Francescina odlaska.
Michaelove su se oči munjevitom brzinom zaustavile na njegovu licu. Neće se
valjda usuditi spomenuti Francescinu aluziju.
- Radi njezina gnjavatorstva – dodao je John. - Dovoljno si mlad. Nema
potrebe da već sada uploviš u bračne vode.
- Ti si mlađi od mene – odgovorio je Michael, ponajviše zato kako bi mu
proturječio.
- Istina, ali ja sam upoznao Francescu. – John je bespomoćno slegnuo
ramenima kao da bi to samo po sebi trebalo biti dostatno objašnjenje. Istini za
volju, i bilo je.
- Ne smeta mi njezino kvocanje – rekao je Michael.
- Naravno da ti smeta. Vidim ti to u očima.
A u tome i jest bio problem. John je imao sposobnost prozreti njegova
raspoloženja. Nitko ga na ovom svijetu nije poznavao bolje. Ako bi ga nešto
morilo, John bi uvijek primijetio. Bilo je pravo čudo što John nije shvatio pravi
razlog Michaelova jada.
- Reći ću joj da te ostavi na miru – rekao je John - iako bi ti trebalo biti jasno
kako ti prigovara samo radi toga jer te voli.
Michael je uzmogao procijediti kiseli osmijeh. Za riječi definitivno nije imao
snage.
- Hvala ti što ćeš je izvesti u šetnju – rekao je John ustavši. - Cijeli je dan
pomalo nervozna, radi kiše. Neprestano ponavlja kako se osjeća zarobljenom.
- U koliko je sati tvoj sastanak? – upitao je Michael.
 - U devet – odgovorio je John dok su ulazili u hodnik. - Susrećem se s lordom
Liverpoolom.
- Parlamentarni poslovi?
John je kimnuo glavom. Svoj je položaj u Domu lordova shvaćao vrlo ozbiljno.
Michael se često pitao bi li i on toj dužnosti pristupao istom ozbiljnošću da se
kojim slučajem rodio kao lord.
Vjerojatno ne bi. A opet, nije ni bilo važno, zar ne?
Michael je primijetio kako John trlja svoju lijevu sljepoočnicu. - Jesi li dobro?
– upitao je. - Doimaš se pomalo... – Nije dovršio rečenicu jer nije znao kako točno
opisati Johnov izgled. Nešto nije bilo u redu. Toliko mu je bilo jasno.
A on je poznavao Johna. Do u tančine. Vjerojatno bolje i od Francesce.
- Gadna glavobolja – promrmljao je John. - Mori me cijeli dan.
- Želiš li da pošaljem po tinkturu opijuma?
John je odmahnuo glavom. - Ne volim opijum. Usporava mi um, a sastanak s
Liverpoolom iziskuje potpunu pribranost.
Michael je kimnuo glavom. - Doimaš se blijedim – rekao je. Nije znao radi
čega se potrudio izgovoriti riječi. Znao je da se John neće predomisliti u vezi
tinkture opijuma.
- Zaista? – upitao je John, škiljeći dok je jagodicama prstiju snažnije upirao o
kožu sljepoočnica. - Mislim da ću prileći, ako nemaš ništa protiv. Ionako ne
moram poći još sat vremena.
- U redu – promrmljao je Michael. - Želiš li da nekome naložim da te probudi?
John je odmahnuo glavom. - Naložit ću svojem osobnom slugi.
U tom se trenutku niz stubište spustila Francesca, ogrnuta dugačkim,
ponoćno plavim, baršunastim ogrtačem. - Dobra večer, gospodo – pozdravila je,
bjelodano uživajući u nepodijeljenoj muškoj pažnji. Međutim, kada je došla do
dna stubišta, namrštila se. - Je li sve u redu, dragi? – upitala je Johna.
- Samo glavobolja – odgovorio je John. - Ništa strašno.
- Trebao bi prileći – rekla je.
John se uzmogao slabašno osmjehnuti. - Upravo sam rekao Michaelu kako
baš to planiram učiniti. Naložit ću Simonsu da me probudi na vrijeme za moj
sastanak.
- S lordom Liverpoolom? – upitala je Francesca.
- Tako je. U devet.
- Hoćete li razgovarati o Propisima za suzbijanje revolucionarnih djelatnosti?
John je kimnuo glavom. - Da, i o ponovnom uvođenju zlatnog standarda.
Govorio sam ti o tome za doručkom, ako se sjećaš.
- Svakako mu reci... – Zaustavila se, osmjehujući se i odmahujući glavom. -
Pa, znaš moje mišljenje.
John se osmjehnuo pa potom nagnuo i ovlaš poljubio njezine usnice. - Uvijek
sam svjestan tvojeg mišljenja, draga.
Michael se pretvarao da gleda na drugu stranu.
 - Ne baš uvijek – rekla je toplim i zaigranim glasom.
- Uvijek u stvarima koje su bitne – uzvratio je.
- Pa, to je istina – priznala je. - Toliko o mojim pokušajima da ostanem
tajanstvena gospa.
Ponovno ju je poljubio. - Osobno više volim kada si poput otvorene knjige.
Michael se nakašljao. Ovo nije trebalo biti tako teško; nije da su se John i
Francesca ponašali imalo drugačije nego inače. Bili su, baš kao što je veliki dio
visokog društva komentirao, poput krpe i zakrpe, potpuno usklađeni i ludo
zaljubljeni.
- Vrijeme leti – rekla je Francesca. - Trebali bismo poći ako želim udahnuti
malo svježeg zraka.
John je kimnuo glavom, na trenutak sklopivši oči.
- Jesi li siguran da ti je dobro?
- Dobro mi je – odgovorio je. - To je samo glavobolja.
Francesca je primila Michaela pod ruku, položivši svoj dlan na njegov lakat. -
Svakako uzmi tinkturu opijuma po povratku sa sastanka – dobacila mu je preko
ramena u trenutku kada su već bili na vratima - pošto znam kako to nećeš učiniti
sada.
John je kimnuo glavom, lica izmučena umorom, a potom se stao penjati
stubištem.
- Jadni John – rekla je Francesca izašavši na svjež noćni zrak. Duboko je
udahnula, a zatim čujno izdahnula. - Prezirem glavobolje. Nekako me uvijek u
potpunosti obore s nogu.
- Nikad ih nemam – priznao je Michael vodeći je niz stubište do pločnika.
- Zaista? – Pogledala ga je, a jedan se kutak njezinih usana razvukao u onaj
bolno poznati vragolasti osmijeh. - Blago tebi.
Michael se gotovo nasmijao čuvši riječi. Noćna šetnja s ljubljenom ženom.
Uistinu, blago njemu.
 DRUGO POGLAVLJE

- GROF OD KILMARTINA, SVOJEM ROĐAKU MICHAELU STIRLINGU,

POSLANO PO 52. GRENADIRSKOJ PUKOVNIJI TIJEKOM
NAPOLEONSKIH RATOVA

sprkos svim njegovim manama – a Francesca je bila spremna priznati

kako ih ima pregršt – Michael Stirling uistinu je bio izrazito drag čovjek.
Bio je nepopravljivi zavodnik (vidjela ga je na djelu te je morala
priznati da čak i inače inteligentne žene u potpunosti izgube razum kada on
odluči upotrijebiti svoj šarm) te nije pristupao životu onom ozbiljnošću koju su
ona i John željeli vidjeti kod njega, no unatoč tomu, nije si mogla pomoći a da joj
ne priraste srcu.
Bio je najbolji prijatelj kojeg je John ikada imao – naravno, sve dok se nije
oženio njome – a tijekom posljednje dvije godine pretvorio se i u njezina najbližeg
povjerenika.
Bilo je to nevjerojatno. Tko bi nekoć pomislio da će među svoje najbliže
prijatelje ubrajati i jednog muškaraca? Nije se osjećala nelagodno uz muškarce;
odrastanje uz četiri brata iscijedilo bi nježnost i iz najprofinjenijeg stvorenja, no
nije bila ni poput svojih sestara. Daphne i Eloise – a valjda i
Hyacinth, pretpostavljala je, iako je još bilo prerano za reći sa sigurnošću – bile
su otvorene i vesele. Bile su onaj tip žene koji je vičan lovu i oružju –
razbibrigama radi kojih su ih opisivali izvrsnim društvom. Muškarci su se uvijek
osjećali ugodno u njihovu društvu, a osjećaj je, primijetila je Francesca, bio
u potpunosti obostran.
Ona je, međutim, bila drugačija. Oduvijek se osjećala pomalo drugačijom od
ostatka svoje obitelji. Ludo ih je voljela i bila je spremna položiti vlastiti život za
bilo koga od njih, ali, iako je vanjštinom bila Bridgerton, iznutra se
pomalo osjećala poput kukavičjeg jajeta.
Dok je ostatak njezine obitelji bio otvoren, ona je bila... pa, nije bila baš
sramežljiva, ali je bila ponešto povučenija, a svoje je riječi birala pažljivije. Stekla
je glas dovitljive djevojke sklone sarkazmu, a istini za volju, rijetko je
odolijevala prilici do svoju braću i sestre podbode nekim ironičnim komentarom.
Činila je to iz ljubavi, naravno, a možda pomalo i uslijed očaja koji proizlazi iz
previše vremena provedenog s vlastitom obitelji, no i oni su Francesci vraćali
jednakom mjerom pa je sve bilo u redu.
Bilo je to normalno u njezinoj obitelji. Smijali su se, zadirkivali i prepirali.
Francescin doprinos obiteljskoj graji jednostavno je bio nešto tiši, trunku
prepredeniji i subverzivniji.
Često se pitala je li privlačnost koju je osjećala prema Johnu djelomično
počivala na jednostavnoj činjenici da ju je spasio od kaosa koji je bio tako čest
gost u kućanstvu Bridgertonovih. Nije da ga nije voljela, uistinu jest. Obožavala
ga je svakim djelićem svoga bića. Bio je njezina srodna duša, u mnogim stvarima
uvelike nalik na nju. Međutim, odlazak iz majčina doma, bijeg u spokojnije
postojanje uz Johna, čiji je smisao za humor bio istovjetan njezinu, predstavljao
je svojevrsno olakšanje.
On ju je razumio, on je umio predvidjeti njezine poteze.
On ju je upotpunjavao.
Njihovo upoznavanje pobudilo je u njoj najneobičniji osjećaj, gotovo kao da je
bila djelić nedovršene slagalice koji je konačno pronašao dio koji će ga nadopuniti.
Njihov prvi susret nije obilježila ni luda zaljubljenost ni strast, nego
posve neobičan osjećaj da je konačno pronašla onu jednu osobu uz koju u
potpunosti može biti ono što jest.
Dogodilo se u trenu. Dogodilo se iznenada. Nije se sjećala što joj je točno
rekao, no od trenutka kada su prve riječi prešle preko njegovih usana, osjetila je
da pripadaju zajedno.
A s njim je došao i Michael, njegov rođak – iako su, istini za volju, njih dva
bili više poput braće. Razlika u godinama među njima bila je neznatna pa su
zajedno odrastali, dijeleći pritom baš sve.
Pa, gotovo sve. John je bio nasljednik grofovije, a Michael tek njegov rođak pa
je bilo prirodno da se prema dječacima neće jednako odnositi. Međutim, prema
onome što je Francesca čula te iz onoga što je sada znala o obitelji
Stirling, dječake su obasipali jednakom ljubavlju, a ona je vjerovala da je baš to
ključ Michaelova istančanog smisla za humor.
Jer, iako je John naslijedio naslov, bogatstvo i... pa, zapravo sve, činilo se da
mu Michael ne zavidi.
Nije mu zavidio. Smatrala je to nevjerojatnim. Odgajali su ga kao Johnova
brata – štoviše, kao Johnova starijeg brata – a ipak, on niti u jednom trenutku
nije Johnu zamjerao na njegovim blagoslovima.
A Francesca ga je upravo radi toga najviše voljela. Michael bi je zasigurno
ismijao kad bi ga pokušala pohvaliti radi toga, a bila je i posve sigurna kad bi
stao nabrajati svoja brojna nedjela (od kojih, bojala se, nijedno nije bilo
preuveličano) kako bi dokazao crnilo svoje duše i činjenicu da je do
srži pokvarena hulja – no jednostavna je istina bila da Michael Stirling posjeduje
plemenitost duha i sposobnost za ljubav kakvoj nema ravne među muškim
rodom.
A ako mu uskoro ne pronađe suprugu, poludjet će.
- Što – upitala je, posve svjesna kako njezin glas iznenada para noćnu tišinu -
ne valja s mojom sestrom?
- Francesca – započeo je glasom u kojem je mogla nazrijeti razdraženost, ali
na sreću i trunku humora - neću se oženiti tvojom sestrom.
- Nisam rekla da se moraš njome oženiti.
- Nisi ni morala. Tvoje je lice otvorena knjiga.
Pogledala ga je, naherivši usnice. - Nisi čak ni gledao u mene.
- Naravno da jesam, a ne bi bilo bitno i da nisam. Znam što želiš.
Bio je u pravu, a to ju je plašilo. Ponekad se bojala da je razumije gotovo
jednako dobro kao i John.
- Potrebna ti je supruga – rekla je.
- Nisi li upravo svojem mužu obećala da ćeš me prestati gnjaviti time?
- Zapravo nisam – rekla je, uputivši mu prepreden pogled. - Istina, on me
zamolio...
- Istina – promrmljao je Michael.
Nasmijala se. Uvijek ju je uspijevao nasmijati.
- Mislio sam da žene moraju povlađivati željama svojih muževa – rekao je
Michael, podigavši svoje obrve. - Zapravo, prilično sam siguran da je to negdje u
bračnim zavjetima.
- Učinila bih ti medvjeđu uslugu kad bih ti pronašla takvu ženu – rekla je,
naglasivši riječi dobro tempiranim i izrazito prezrivim frktanjem.
Okrenuo se prema njoj pa je pogledao ponešto očinskim pogledom. Trebao je
biti plemić, pomislila je Francesca. Bio je odveć neodgovoran za dužnosti koje su
išle uz titulu, no kada bi nekoga pogledao tako, gordo i samopouzdano, nije bio
ništa manje impresivan od vojvoda iz redova kraljevske obitelji.
- Tvoje obveze grofice od Kilmartina ne uključuju pronalazak supruge za
mene – rekao je.
- Trebale bi.
Nasmijao se, a to ju je usrećilo. Uvijek ga je uspijevala nasmijati.
- U redu – odgovorila je, odlučivši odustati za sada. - Ispričaj mi nešto grešno.
Nešto što John ne bi odobravao.
Bila je to igra koju su običavali igrati, čak i dok bi John bio s njima, iako se
on uvijek pretvarao da ih pokušava obeshrabriti u njihovoj nakani. No, Francesca
je bila uvjerena kako John uživa u Michaelovim pričama jednako koliko i ona.
Nakon što bi završio sa svojim uobičajenim prijekorima, pretvorio bi se u uho.
Michael im, doduše, nikada ne bi ispričao previše. Bio je previše diskretan da
bi učinio takvo što. No, znao je natuknuti i dati naslutiti stvari, a Francescu i
Johna sve je skupa uvelike zabavljalo. Nikada ne bi zamijenili svoju bračnu sreću
ni za što na ovom svijetu, ali zar postoji netko na kugli zemaljskoj čiju maštu ne
golicaju sočne priče o razvratu.
- Bojim se kako ovog tjedna nisam učinio ništa grešno – odgovorio je Michael
dok su skretali iza ugla, u ulicu King.
- Ti? Nemoguće.
- Tek je utorak – podsjetio ju je.
- Točno, ali ne brojimo nedjelju jer sam sigurna kako je ne bi oskvrnuo –
uputila mu je pogled koji je govorio da je sigurna kako je već zgriješio na sve
načine poznate čovjeku, bilo to u nedjelju ili ne - što znači da ti ostane
ponedjeljak, a čovjek mnogo toga može učiniti ponedjeljkom.
- Ne ovaj čovjek. Ne ovog ponedjeljka.
- Čime si se onda bavio?
Porazmislio je pa odgovorio: - Ničime, zapravo.
- To je nemoguće – zadirkivala je. - Sigurna sam kako sam te vidjela budnog
barem sat vremena.
Ostao je šutke, slegnuvši potom ramenima na način koji joj se učinio osobito
uznemirujućim, potom rekavši: - Nisam ništa radio. Hodao sam, govorio sam, jeo
sam, no kad se podvuče crta, ništa se nije dogodilo.
Francesca je impulzivno stisnula njegovu ruku. - Morat ćemo ti pronaći nešto
– rekla je blago.
Okrenuo se i pogledao je svojim srebrnkastim očima koje su se prikovale za
njezine, intenzitetom kojem je, bila je svjesna, rijetko dopuštao da se probije na
površinu.
A zatim je sve nestalo i on je ponovno bio onaj stari, osim što je gajila sumnju
kako Michael Stirling nije u potpunosti bio onakvim muškarcem kakvim je htio
da ga ljudi vide.
Kakvim ga je, ponekad, čak i ona smatrala.
- Trebali bismo se vratiti kući – rekao je. - Kasno je, a John će tražiti moju
glavu na pladnju ako se prehladiš.
- John bi za moju lakomislenost okrivio mene, a ti to dobro znaš – odgovorila
je Francesca. - Ovo je samo tvoj način da mi kažeš kako te negdje čeka žena,
vjerojatno ogrnuta ničim doli plahtama kojima je prekriven njezin krevet.
Okrenuo se prema njoj pa se osmjehnuo. Osmijeh mu je bio vragolast i
zavodljiv pa je razumjela radi čega je polovica – točnije, ženska polovica – visokog
društva bila zaljubljena u njega, unatoč tome što nije imao nikakvog imetka.
- Rekla si kako želiš nešto grešno, nisi li? – upitao je. - Jesi li htjela da budem
detaljniji? Možda da ti otkrijem boju plahti?
Dovraga, pocrvenjela je. Prezirala je sebe jer je porumenjela, no barem je
tmina noći prikrila njezinu reakciju. - Nadam se da nisu žute – rekla je ne
mogavši podnijeti da razgovor završi njezinom posramljenošću. - Od žute izgledaš
blijedo.
- Neću nositi plahte na sebi – otezao je dok je govorio.
 - Svejedno.
Nasmijao se, a ona je bila svjesna kako je njemu jasno da je riječ izgovorila
samo kako bi njezina bila posljednja. Pomislila je kako će joj prepustiti njezinu
malenu pobjedu, no potom je, netom što je u tišini pronašla olakšanje, rekao: -
Crvene.
- Molim? – No, naravno, znala je o čemu govori.
- Plahte su crvene, barem mislim.
- Ne mogu vjerovati da si mi to otkrio.
- Pitala si, Francesca Stirling. – Spustio je pogled na nju, a jedan je pramen
ponoćno crne kose pao na njegovo čelo. - Imaš sreće što neću sve skupa prepričati
tvome mužu.
- Johna to nimalo ne bi zabrinulo – rekla je.
Na trenutak je pomislila kako on neće odgovoriti, no potom je začuđujuće
ozbiljnim glasom rekao: - Znam. To je jedini razlog radi kojeg te se usudim
zadirkivati.
Iako je u tom trenutku gledala pločnik, tražeći na njemu neravnine, njegov je
ton bio tako ozbiljan da je bila primorana podići pogled.
- Ti si jedina žena koju poznajem a da nikada ne bi zastranila – rekao je
dodirnuvši joj bradu. - Nemaš pojma koliko ti se radi toga divim.
- Ljubim tvojeg rođaka – prošaputala je. - Nikada ga ne bih izdala.
Spustio je ruku natrag uz svoj bok. - Znam.
Na mjesečini se doimao tako pristalim i tako očajnički potrebitim ljubavi da
joj je pomisao gotovo slomila srce. Zasigurno ne postoji žena koja bi mu mogla
odoljeti, ne s tako savršenim licem i visokim, mišićavim tijelom. A bilo koja žena
koja bi se potrudila istražiti što se skriva ispod njegove vanjštine, upoznala bi ga
onakvog kakvim ga je ona znala – kao dobrohotnog muškarca, odanog i poštenog.
S primjesom đavolskog, naravno, no Francesca je pretpostavljala da je
upravo to bilo ono čime, poput magneta, privlači žene k sebi.
- Hoćemo li? – upitao je Michael, odjednom ponovno šarmantan. Pokazao je
glavom u smjeru kuće, a ona je uzdahnula pa se okrenula.
- Hvala ti što si me izveo – rekla je nakon nekoliko minuta ugodne tišine. -
Nisam pretjerivala kad sam rekla da me kiša izluđuje.
- Nisi to rekla – izgovorio je riječi, smjesta prekorivši samog sebe u nutrini.
Nije rekla da je kiša izluđuje, već da se osjeća čudno, no samo bi priglupa
cjepidlaka ili zaljubljena budala primijetila razliku.
- Nisam li? – Podigla je obrve, spojivši ih tako u jednu. - Pa, svakako sam to
mislila. Bila sam tako usporena, svježi mi je zrak itekako koristio.
- Tada mi je drago što sam bio od pomoći – rekao je galantno.
Osmjehnula se dok su se uspinjali stubištem koje je vodilo do kuće Kilmartin.
Vrata su se otvorila u trenutku kada su došli do posljednje stube – batler mora da
ih je promatrao – a Michael je potom sačekao da batler u predsoblju
olakša Francescu tereta ogrtača.
 - Hoćeš li ostati na piću ili moraš smjesta poći kako bi stigao na svoj
sastanak? – upitala je s vragolastim sjajem u očima.
Pogledao je sat na dnu hodnika. Bilo je sedam i trideset, no iako nije imao
nikakve obveze – nije ga čekao sastanak sa zanosnom damom, iako je mogao naći
neku za tren oka kad god bi mu to palo na pamet, a bavio se mišlju da upravo to i
učini – pomisao na ostanak ovdje, u kući Kilmartin, nije mu se činila
primamljivom.
- Moram ići – odgovorio je. - Čeka me mnogo posla.
- Ne čeka te nikakav posao – rekla je. - Samo želiš biti nestašan.
- Nestašluk je izvrsna razonoda – promrmljao je.
Zaustila je odgovor, no upravo u tom trenutku niz stube se spustio Simons,
Johnov novi osobni sluga.
- Lady Kilmartin? – pokušao je privući njezinu pažnju.
Francesca se okrenula prema njemu i kimnula glavom, davši mu dopuštenje
da nastavi.
- Pokucao sam na gospodinova vrata te zazvao njegovo ime – dvaput – no čini
se da spava izrazito čvrsto. Želite li da ga ipak probudim?
Francesca je kimnula glavom. - Da. Voljela bih ga pustiti da spava. Naporno
radi u posljednje vrijeme – posljednje je riječi uputila Michaelu - no znam da je
njegov sastanak s lordom Liverpoolom izrazito važan. Trebali biste... Ne, čekajte,
sama ću ga probuditi. Tako će biti najbolje.
Okrenula se Michaelu. - Hoću li te vidjeti sutra?
- Zapravo, pričekat ću Johna kad već nije otišao. Došao sam pješice pa mogu
pričekati njegovu kočiju kad on bude gotov s njome.
Kimnula je glavom pa pohitala uza stube, ostavivši Michaela da potiho
pjevuši i nezainteresirano promatra slike u hodniku.
A tada je vrisnula.

Michael se nije sjećao da je potrčao stubama, no nekako se našao tamo, u

Johnovoj i Francescinoj spavaćoj sobi, jedinoj prostoriji u kući u koju se nije
usudio zaći.
- Francesca? – dahtao je. - Frannie, Frannie, što...?
Sjedila je pokraj kreveta, grčevito stišćući Johnovu podlakticu koja je visjela
preko ruba postelje. - Probudi ga, Michael – zavapila je. - Probudi ga. Učini to za
mene. Probudi ga!
Michael je osjetio kako se njegov svijet ruši. Krevet je bio s druge strane
odaje, nekih četiri metra dalje, no on je znao.
Nitko nije Johna poznavao tako dobro kao on. Nitko.
A John nije bio s njima u sobi. Otišao je. Ono što je ostalo ležati na postelji...
To nije bio John.
 - Francesca – prošaputao je, sporim korakom krenuvši prema njoj. Vlastiti su
mu se udovi doimali neobičnima i strahovito tromima. - Francesca.
Pogledala ga je svojim ogromnim, boli ispunjenim očima. - Probudi ga,
Michaele.
- Francesca, ja...
- Smjesta! – vrisnula je, bacivši se na njega. - Probudi ga! Ti to možeš.
Probudi ga! Probudi ga!
Jedino što je mogao bilo je stajati tamo dok je ona svojim pesnicama udarala
o njegova prsa, stajati tamo dok je ona, zgrabivši njegovu kravatu, potezala i
navlačila dok nije ostao bez zraka. Nije je mogao čak ni zagrliti i pružiti joj utjehu
jer je bio jednako očajan i zbunjen.
Potom je njezin žar jednostavno iščeznuo te se ona srušila u njegovo naručje,
a suze su joj počele natapati njegovu košulju. - Imao je glavobolju – jecala je. - To
je bilo sve. Imao je običnu glavobolju. To je bila samo glavobolja. – Podigla je
pogled prema njemu, svojim očima tražeći njegovo lice, u potrazi za odgovorima
koje joj on nikada neće moći pružiti. - Bila je to samo glavobolja – ponovila je.
Doimala se slomljenom.
- Znam – rekao je, iako je znao kako to nije dovoljno.
- Oh, Michaele – zavapila je. - Što mi je činiti?
- Ne znam – odgovorio je, jer uistinu nije znao. Iskustva iz Etona,
Cambridgea i vojske pripremila su ga na sve što je život mogao prirediti
engleskom gospodinu. No ništa ga nije moglo pripremiti na ovo.
- Ne razumijem – čuo je njezine riječi, a pretpostavljao je kako je rekla i
mnogo toga drugog, no ništa što bi u njegovu umu imalo smisla. Nije imao snage
čak ni ostati na nogama pa su njih dvoje, oslonivši se o stranu kreveta, zajedno
potonuli na tepih.
Odsutno je zurio u zid nasuprot njima, pitajući se radi čega ne plače. Obuzela
ga je obamrlost, tijelo mu se doimalo teškim te se nije mogao oteti dojmu da mu je
duša iščupana iz tijela.
Ne John.
Zašto?
Zašto?
Dok je sjedio tako, donekle svjestan slugu koji su se počeli okupljati pred
otvorenim vratima, shvatio je da i Francesca kroz plač ponavlja iste te riječi.
- Ne John.
- Zašto?
- Zašto?

- Mislite li da bi mogla biti u blaženom stanju?

Michael je zurio u lorda Winstona, novoimenovanog i, po svemu sudeći,
prerevnog člana Odbora za privilegije Doma lordova, pokušavajući naći smisao u
njegovim riječima. John nije bio mrtav niti cijeli jedan dan. Ništa još uvijek
nije imalo smisla. A sada je tu bio ovaj napuhani čovječuljak, inzistirajući na
prijemu i lupetajući o nekakvoj svetoj dužnosti prema kruni.
- Lady Kilmartin – nastavio je lord Winston. - Njezina bi trudnoća
zakomplicirala stvari.
- Ne znam – odgovorio je Michael. - Nisam je pitao.
- Nemate izbora. Siguran sam kako ste nestrpljivi preuzeti kontrolu nad
svojim novim posjedima, no najprije moramo sa sigurnošću utvrditi je li u drugom
stanju. Nadalje, ukoliko se ispostavi kako jest trudna, član našeg odbora morat će
prisustvovati porodu.
Michael je osjetio kako mu se donja vilica objesila u nevjerici. - Molim? –
uspio je nekako procijediti.
- Zamjena djece – odgovorio je lord Winston tmurno. - Bilo je slučajeva...
- Za ime Boga...
- To je, između ostalog, i za vašu zaštitu – prekinuo ga je lord Winston. -
Ukoliko rodi djevojčicu, a u blizini ne bude nikog tko bi tome mogao posvjedočiti,
što će je spriječiti da dijete ne zamijeni dječakom?
Michael nije uspio smoći snage za bilo kakav odgovor.
- Morate doznati je li noseća – inzistirao je lord Winston. - Morat ćemo
poduzeti određene korake.
- Jučer je ostala udovom – oštro je odgovorio Michael. - Neću je opterećivati
takvim zadiranjem u njezinu intimu.
- Postoje i važnije stvari od gospođinih osjećaja – uzvratio je lord Winston. -
Ne možemo propisno prenijeti naslov i grofoviju dok postoji sumnja u red
nasljeđivanja.
- Dovraga i naslov i grofovija – otresao se Michael.
Lord Winston je uzdahnuo, ustuknuvši vidno preneražen. - Zaboravljate se,
moj lorde.
- Nisam ja vaš lord – Michael je bio odrješit. - Nisam ničiji... – Zaustavio se,
potonuvši u fotelju, zdušno se boreći protiv spoznaje kako je na rubu suza. Tu, u
Johnovoj radnoj sobi, s ovim prokletim čovječuljkom koji, činilo se, ne shvaća
kako je preminuo čovjek; ne samo grof, nego i čovjek, Michael je poželio zaplakati.
Pretpostavljao je kako će upravo to i učiniti. Čim lord Winston ode, a Michael
bude imao priliku zaključati vrata kako bi bio siguran da ga nitko neće vidjeti,
vjerojatno će zariti svoje lice u dlanove i zaplakati.
- Netko je mora pitati – lord Winston bio je neumoljiv.
- Ja neću biti taj netko – uzvratio je Michael potiho.
- Tada ću to sam učiniti.
Michael je skočio sa svog sjedišta i prikovao lorda Winstona uza zid. - Nećete
prići ni blizu lady Kilmartin – zarežao je. - Nećete čak ni udisati isti zrak kao i
ona. Jesam li bio posve jasan?
- Posve – procijedio je manji muškarac.
 Michael ga je pustio, donekle svjestan kako je lice lorda Winstona počelo
poprimati ljubičaste tonove. - Gubite se – naredio je.
- Morat ćete...
- Gubite se!
- Vratit ću se sutra – rekao je lord Winston, pohitavši prema vratima. -
Razgovarat ćemo kada se donekle smirite.
Michael se naslonio na zid, zureći u otvorena vrata. Dobri Bože, kako li je
samo došlo do ovoga? Johnu nije bilo ni trideset. Bio je zdrav kao dren. Michael je
bio sljedeći u redu za nasljedstvo, sve dok Johnov i Francescin brak bude
lišen blagoslova djece, no nitko nije uistinu vjerovao da bi nasljedstvo moglo doći
u njegove ruke.
Već je doznao kako su ga muškarci po klubovima počeli nazivati najsretnijim
čovjekom u Britaniji. Preko noći se od rubnog aristokrata prometnuo u plemića u
samome središtu zbivanja. Činilo se kako nikome nije jasno da Michael
nikada nije to poželio. Nikada.
Nije želio naslov i grofoviju. Htio je svojeg rođaka natrag. Činilo se kako
nitko ne razumije ni to.
Osim možda Francesce, no ona je bila tako obuzeta svojom tugom da nije
mogla u potpunosti pojmiti bol u Michaelovu srcu.
A on nikada ne bi od nje zahtijevao da to učini. Ne dok ju je vlastita bol tako
prožimala.
Razmišljajući o njoj, Michael je omotao ruke oko svojeg torza. Do kraja svog
života neće zaboraviti izraz Francescina lica u trenutku kad joj je istina konačno
doprla do svijesti. John nije spavao. Neće se probuditi.
A Francesca Bridgerton Stirling se, u nježnoj dobi od dvadeset dvije,
pretvorila u najtužnije stvorenje ovog svijeta.
Sama.
Michael je shvaćao njezin očaj bolje nego bi itko mogao pomisliti da je
moguće.
Te su je večeri spremili na spavanje, on i njezina majka koja je dojurila
nakon Michaelova hitnog poziva. Spavala je poput djeteta, gotovo bez ijednog
uzdaha, izmoždena proživljenim šokom.
No kada se narednog jutra probudila, kao da ju je obuzela poslovična
ukočenost, ista ona koja se često pripisivala Englezima. Doimala se odlučnom u
svojoj nakani da ostane čvrstom i nepokolebljivom dok je bila prisiljena baviti
se mnoštvom detalja proizašlih iz Johnove smrti.
Problem je bio u tome što nijedno od njih nije imalo pojma koji su to točno
detalji trebali biti. Bili su mladi, bili su bezbrižni. Nikada im nije palo na pamet
kako će biti prisiljeni nositi se sa smrću.
Tko je, primjerice, znao da će se Odbor za privilegije uplesti i tražiti ulaznice
za najbolja mjesta za događaj koji je trebao biti Francescin privatni trenutak?
Ukoliko je uopće bila u drugom stanju.
Dovraga sve, on joj neće postaviti to pitanje.
 - Moramo reći njegovoj majci – rekla je Francesca ranije tog jutra. Bile su to
zapravo njezine prve riječi. Nije bilo uvoda, nije bilo pozdrava, samo: - Moramo
reći njegovoj majci.
Michael je kimnuo glavom jer je, naravno, imala pravo.
- Moramo obavijestiti i tvoju majku. Obje su u Škotskoj pa nisu još doznale.
Ponovno je kimnuo glavom. Bilo je to jedino što je uzmogao.
- Sročit ću obavijesti.
A on je kimnuo treći put, pitajući se što bi on trebao učiniti.
Odgovor na pitanje dobio je kada je u posjet pristigao lord Winston, no
Michael u tom trenutku nije mogao podnijeti pomisao na takvo što. Doimalo se
tako neukusnim. Nije želio razmišljati o svemu što će steći Johnovom smrću.
Kako je ikome moglo pasti na pamet da bi se iz nečega ovakvog moglo izroditi išta
dobroga?
Michael je osjetio kako klizi dolje, niže, niza zid, sve dok nije sjedio na podu s
nogama savijenim pred sobom i glavom koja mu je počivala na koljenima. Nije
želio ovo. Nije li tako?
Želio je Francescu. To je bilo sve. No, ne ovako. Ne uz ovakvu cijenu.
Nikada nije zamjerao Johnu na njegovoj dobroj sreći. Nikada nije priželjkivao
njegov naslov, novac ili moć.
Jedina stvar koju je priželjkivao bila je njegova žena.
Sada je trebao preuzeti Johnovu titulu i nastaviti tamo gdje je John stao. A
krivnja je svojom nemilosrdnom pesnicom stisnula njegovo srce.
Je li nekako poželio ovo? Ne, nije mogao. Nije.
Je li?
- Michaele?
Podigao je pogled. Bila je to Francesca, s istim onim praznim pogledom i
maskom bezizražajnosti na licu koja ga je pogađala više nego bi njezina tuga i
jadikovke ikada mogle.
- Poslala sam po Janet.
Kimnuo je glavom. Johnova majka. Bit će shrvana.
- I po tvoju majku, također.
I ona će biti podjednako tužna.
- Postoji li još netko koga bismo trebali...
Odmahnuo je glavom, svjestan kako se trebao pridići, kako pristojnost nalaže
da ustane, no jednostavno nije smogao snage. Nije želio da ga Francesca vidi tako
malodušnog, no nije si mogao pomoći.
- Trebala bi sjesti – konačno je rekao. - Moraš se odmoriti.
- Ne mogu – odgovorila je. - Moram... Ako zastanem, makar i na trenutak, ja
ću...
Nije završila misao, ali nije bilo ni važno. Razumio je.
 Podigao je pogled prema njoj. Njezina je kestenjasta kosa bila svezana u
običan rep na zatiljku, a lice joj je bilo blijedo. Doimala se mlađahno, kao da je
tek napustila školske klupe, u svakom slučaju premlada za ovakvu vrstu patnje. -
Francesca – izgovorio je tonom koji je bio više uzdah nego pitanje.
A onda je ona izrekla riječi. Izrekla ih je bez da je on bio prisiljen postaviti
pitanje.
- Trudna sam.
 TREĆE POGLAVLJE

- GROFICA OD KILMARTINA, SVOJOJ SESTRI, ELOISE BRIDGERTON,

TJEDAN DANA NAKON FRANCESCINA VJENČANJA

rancesca, zaklela bih se da si najzdravija trudnica koju sam ikada vidjela.

Francesca se osmjehnula svojoj svekrvi koja je upravo ušla u vrt
palače u ulici St. James, koju su sada dijelile. Činilo se kako je kuća
Kilmartin preko noći postala ženskom rezidencijom. Najprije je došla
Janet, a potom im se pridružila i Helen, Michaelova majka. Domaćinstvo je
vrvjelo ženama iz obitelji Stirling, to jest, onima koje su to prezime stekle
udajom.
A sve se doimalo drugačijim.
Bilo je čudno. Očekivala je kako će ćutjeti Johnovu prisutnost, osjećati ga u
zraku, vidjeti ga u okruženju koje su dijelili protekle dvije godine. Međutim,
njega jednostavno više nije bilo, a novopridošle su žene u potpunosti promijenile
atmosferu unutar domaćinstva. Francesca je mislila kako je to valjda dobra stvar;
u tom joj je trenutku itekako bila potrebna ženska potpora.
Međutim, bilo je neobično živjeti okružena ženama. Sada je tu bilo više
cvijeća – činilo se kako su vaze posvuda. A iščezli su i zadnji tragovi mirisa
Johnove cigare te sapuna od sandalovine koji je najviše volio.
Kuća Kilmartin sada je mirisala po lavandi i ružinoj vodici, a svaki dašak tih
mirisa slamao je Francescino srce.
Čak je i Michael bio čudnovato suzdržan. Istini za volju, dolazio je u posjete –
nekoliko puta tjedno, ustvrdile bi cjepidlake sklone preciznom brojanju, a
Francesca je bila baš takva vrsta cjepidlake. Međutim, nije bio prisutan, ne
onako kao prije Johnove smrti. Nije bio isti, a ona je pretpostavljala kako mu to
ne bi smjela zamjerati, čak ni u privatnosti svojih misli.
I on je patio.
Znala je to. Podsjećala bi samu sebe na to kada bi ga ugledala i vidjela
pogubljeni pogled u njegovim očima. Podsjećala bi sebe na to kada nije znala što
bi mu rekla i kada je on ne bi zadirkivao.
 Podsjećala bi sebe na to i dok bi sjedili u gostinjskom salonu nemajući jedno
drugome što reći.
Izgubila je Johna, a sada se činilo kako je izgubila i Michaela. A čak i uz dvije
majke kvočke koje su neprestano bile uz nju – tri, ako bi ubrojila i svoju mati koja
je dolazila u posjet svakog božjeg dana – osjećala se usamljenom.
I tužnom.
Nitko joj nije rekao koliko tužna će zapravo biti. Komu bi i palo na pamet reći
joj takvo što? A čak da joj je netko, čak i da joj je njezina majka, koja je također
zarana ostala udovom, objasnio bol koju će osjećati, kako bi ona sve to
mogla razumjeti?
Bila je to jedna od onih stvari koju se mora iskusiti kako bi se razumjelo. A
Francesca bi itekako voljela da nikada nije postala članom tog ekskluzivnog
melankoličnog kluba.
A gdje je bio Michael? Zašto je nije tješio? Zar mu nije bilo jasno koliko ga
očajnički treba? Njega, a ne njegovu mati. Nije trebala bilo čiju majku.
Trebao joj je Michael, on jedna osoba koja je poznavala Johna onako kako ga
je poznavala ona, jedina osoba koja ga je voljela jednako poput nje. Michael je bio
njezina jedina poveznica sa suprugom kojeg je izgubila i mrzila ga je jer se držao
po strani.
Čak i kada je bio u kući Kilmartin, u istoj prokletoj prostoriji kao i ona, stvari
nisu bile iste. Nisu se šalili, nisu se međusobno zadirkivali. Samo su sjedili,
smoždeni tugom i boli, a kada bi progovorili, glasovi su im bili prožeti nelagodom
koje ranije nije bilo.
Zar ništa nije moglo ostati onakvim kakvo je bilo prije Johnove smrti? Nikada
joj nije palo na pamet da bi i njezino prijateljstvo s Michaelom također moglo
umrijeti.
- Kako si danas, moja draga?
Francesca je podigla pogled prema Janet, shvativši kako je odlutala i kako joj
je svekrva postavila pitanje. Vjerojatno i više njih, a ona je zaboravila odgovoriti,
pogubljena u vlastitim mislima. Takvo što bilo je učestalo u posljednje vrijeme.
- Dobro – odgovorila je. - Ništa drugačije nego inače.
Janet je u nevjerici odmahnula glavom. - Nevjerojatno. Nikada nisam čula za
takvo što.
Francesca je slegnula ramenima. - Da mi nije izostalo mjesečno pranje, ne
bih ni znala da se nešto događa.
Bila je to istina. Nije imala mučnine, nije joj se povećao apetit, nije bilo
nikakvih promjena. Bila je malčice umornija nego inače, no to je mogla biti i
posljedica tugovanja. Njezina joj je majka rekla da je bila umorna godinu dana
nakon smrti njezina oca.
Naravno, njezina je majka imala osmero djece za koje se bila primorana
skrbiti. Francesca nije imala nikoga doli sebe, a imala je i malu vojsku slugu koji
su se brinuli o njoj kao o onemoćaloj kraljici.
 - Imaš vrašku sreću – rekla je Janet sjevši na stolicu nasuprot onoj na kojoj je
sjedila Francesca. - Dok sam nosila Johna, imala sam mučnine svakog jutra. A i
većinu poslijepodneva.
Francesca je kimnula glavom i osmjehnula se. Janet joj je to već ispričala,
nekoliko puta. Johnova smrt pretvorila je njegovu mati u brbljavu svraku koja
neprestano čavrlja, pokušavajući zvukovima ispuniti tišinu Francescine tuge.
Francesca ju je obožavala radi toga, radi njezina htijenja, no bila je prilično
sigurna kako je jedina stvar koja će otupjeti njezinu bol bilo vrijeme.
- Sretna sam jer si u blaženom stanju – rekla je Janet nagnuvši se naprijed i
impulzivno stisnuvši Francescin dlan. - Ta spoznaja čini stvari podnošljivijima.
Ili točnije, malo manje nepodnošljivima – rekla je s izrazom lica koji je otkrivao
kako se pokušava osmjehnuti, iako osmijeha nije bilo.
Francesca je samo kimnula glavom u strahu da bi izgovorene riječi potaknule
suze koje se trudila zatomiti u sebi.
- Oduvijek sam željela još djece – priznala je Janet. - Ali nije mi bilo suđeno.
A kada je John preminuo, ja... pa recimo samo da nijedno unuče ovog svijeta neće
biti tako obasuto ljubavlju poput ovog koje nosiš. – Zaustavila se hineći da
rupčićem briše nos, dok ga je zapravo prinijela očima. - Nemoj nikome reći, ali
uistinu me nije briga je li dječak ili djevojčica. Ono je djelić njega. To je sve što je
važno.
- Znam – rekla je Francesca tiho, položivši dlan na svoj trbuh. Poželjela je
osjetiti neki znak djetetove prisutnosti unutra. Znala je kako je prerano da osjeti
pokrete; ako je njezina računica bila točna, nije bila trudna ni tri mjeseca. No,
sve su joj njezine haljine još uvijek pristajale, hrana je još uvijek imala isti okus,
a ona jednostavno nije osjećala nikakve žudnje ili tegobe o kojima su joj druge
žene pripovijedale.
Učinilo bi je sretnom da svako jutro povrati dušu, samo zato jer bi tada mogla
zamisliti dijete kako joj maše ručicom, veselo govoreći: - Ovdje sam!
- Jesi li vidjela Michaela u posljednje vrijeme? – upitala je Janet.
- Nisam od ponedjeljka – odgovorila je Francesca. - Više ne dolazi tako često.
- Nedostaje mu John – rekla je Janet tugaljivo.
- Baš kao i meni – odgovorila je Francesca, iznenada užasnuta oštrinom
svojeg glasa.
- Mora da mu je jako teško – nagađala je Janet.
Francesca je samo zurila u nju, iznenađeno otvorivši usta.
- Ne želim reći da i tebi nije teško – nadodala je Janet hitro - no zamisli
neizvjesnost njegove situacije. Neće znati hoće li postati grofom narednih šest
mjeseci.
- Ne mogu ništa učiniti po tom pitanju.
- Ne, naravno da ne – složila se Janet - ali to ga uistinu stavlja u nezgodan
položaj. – Već sam čula podosta majki kako tvrde da ga ne mogu smatrati
potencijalnim udvaračem za svoje kćeri sve dok i ukoliko ne rodiš djevojčicu.
Jedno je udati se za grofa od Kilmartina, a potpuno drugo za njegova
osiromašenog rođaka. A trenutno nitko ne zna što će od to dvoje on biti.
 - Michael nije siromašan – odgovorila je Francesca osorno. - Uostalom, on se
ne bi oženio dok je u koroti za Johnom.
- Istina, pretpostavljam kako ne bi, no nadam se da će početi tražiti – rekla je
Janet. - Uistinu bih voljela da bude sretan. Uostalom, ako postane grofom, bit će
primoran začeti nasljednika, inače će titula pasti u šake onim
odurnim Debenhamovima. – Janet je zadrhtala pri pomisli.
- Michael će učiniti što bude potrebno – odgovorila je Francesca, iako nije bila
posve sigurna u svoje riječi. Bilo ga je teško zamisliti oženjenog. Oduvijek ga je
bilo teško zamisliti u braku – Michael nije bio muškarac koji bi ijednoj ženi ostao
vjeran duže vrijeme – no sada se takvo što činilo nepojmljivim. Godinama je
imala Johna, a Michael je bio njihov vjeran drug. Bi li mogla podnijeti da se on
oženi, a ona iznenada postane treći kotačić? Je li bila toliko velikodušna da bi
mogla biti sretna radi njega dok je ona sama usamljena?
Protrljala je oči. Bila je izrazito umorna i, istini za volju, pomalo slabašna.
Pretpostavljala je kako je to dobar znak, čula je kako bi trudnice trebale biti
umornije nego je ona obično bila. Pogledala je Janet. - Mislim da ću poći gore
i malo prileći.
- Izvrsna zamisao – složila se Janet s odobravanjem. - Potreban ti je odmor.
Francesca je kimnula glavom pa ustala, zgrabivši naslon za ruke svoje stolice
kad je zateturala. - Ne znam što mi je – rekla je, izvukavši slabašan osmijeh na
lice. - Osjećam se tako slabašnom. Ja...
Prekinuo ju je Janetin preneražen uzdah.
- Janet? – Francesca je zabrinuto pogledala svoju svekrvu. Iznenada je
problijedjela, a jedan je drhtavi dlan podigla prema svojim ustima.
- Što je? – upitala je Francesca shvativši potom kako Janet ne gleda u nju.
Gledala je u njezinu stolicu.
S užasom koji joj se počeo uvlačiti u kosti, Francesca je samu sebe prisilila
spustiti pogled na stolicu s koje se netom pridigla.
Tamo, posred jastuka, nalazila se mala crvena mrlja.
Krv.

Život bi bio mnogo jednostavniji, pomislio je Michael cinično, da je podložan piću.

Ako je ikad postojalo vrijeme za pretjerivanje, za utapanje tuge u piće, ovo je bio
taj trenutak.
Međutim, tome nije bilo tako. Bio je proklet robusnom građom te iznimnom
sposobnošću podnošenja alkohola s dostojanstvom i stilom. To je značilo da bi,
ako se želi napiti do besvijesti, morao sjesti za svoj stol i strusiti cijelu
bocu viskija, a vjerojatno i više od toga.
Pogledao je kroz prozor. Tmina noći još je bila daleko. Čak ni on, razuzdani
razvratnik, nije mogao popiti cijelu bocu viskija prije zalaska sunca.
Tapkao je prstima po svojem stolu u nastojanju da dokuči što učiniti sa
sobom. Prošlo je šest tjedana od Johnove smrti, no on je još uvijek živio u svom
skromnom stanu u Albanyju. Nekako se nije uspijevao natjerati na selidbu u
kuću Kilmartin. Radilo se o grofovskoj rezidenciji, a on to neće postati barem još
šest mjeseci.
A možda ni tada.
Ako je bilo vjerovati lordu Winstonu, čije je prodike Michael vremenom
naučio podnositi, naslov će privremeno biti stavljen u mirovanje, sve do
Francescina poroda. A ako rodi dječaka, u Michaelovu se životu ništa neće
promijeniti - i dalje će biti samo grofov rođak.
Međutim, njegova neobična situacija nije bila ono što ga je držalo podalje.
Izbjegavao bi selidbu u kuću Kilmartin čak i da Francesca nije bila trudna. Ona
je još uvijek bila tamo.
Još uvijek je bila tamo i još je uvijek bila grofica od Kilmartina, a čak i kada
bi on postao grofom, bez ikakvih otvorenih pitanja oko posjeda titule, ona i dalje
ne bi bila njegovom groficom, a on nije bio siguran bi li bio u stanju
podnijeti ironiju cijele situacije.
Pomislio je kako bi njegova tuga mogla konačno nadjačati žudnju za njome,
da bi konačno mogao biti uz nju, a da je ne poželi, ali ne, još uvijek bi mu zastao
dah svaki put kad bi ona ušla u prostoriju, tijelo bi mu se ukrutilo svaki put
kada bi se slučajno očešala o njega, a srce mu je još uvijek venulo od ljubavi
prema njoj.
Jedina je razlika bila u tome da je sada sve skupa bilo obavijeno dodatnim
slojem krivnje – kao da je nije bilo i previše još dok je John bio živ. Ona je patila,
ona je tugovala, a on bi je trebao tješiti, a ne požudno dahtati za njome.
Pobogu, Johnovo se tijelo još nije ni ohladilo u grobu. Kakvo bi čudovište moglo
žudjeti za njegovom ženom?
Njegovom nosećom ženom.
Već je u mnogim stvarima zamijenio Johna. Neće upotpuniti izdaju
zauzimanjem njegova mjesta uz Francescu.
Stoga se držao podalje. Ne u potpunosti, takvo bi što bilo previše očito, a osim
toga, nije ni mogao tako postupiti, ne dok su njegova i Johnova majka živjele u
kući Kilmartin. Uostalom, svi su očekivali od njega da preuzme na sebe grofovske
obveze, iako naslov neće biti u njegovim rukama barem još šest mjeseci.
Svejedno je to učinio. Nije se zamarao detaljima, nije mu smetalo provoditi
nekoliko sati dnevno skrbeći se za bogatstvo koje bi moglo otići u tuđe ruke. Bilo
je to najmanje što je mogao učinit za Johna.
I za Francescu. Nije mogao podnijeti biti joj prijateljem, barem ne na onaj
način na koji bi trebao, no mogao se pobrinuti za njezine financije.
Istodobno je znao kako ona neće imati razumijevanja. Često ga je znala
posjećivati dok je radio u Johnovu uredu u kući Kilmartin, prebirući po
izvještajima raznih upravitelja imanja i odvjetnika. Bilo mu je jasno da ona
dolazi radi njihova starog drugarstva, no on jednostavno nije bio sposoban za
takvo što.
Možda je bio slab, možda je bio površan. Ali jednostavno nije mogao biti
njezinim prijateljem. Barem ne još.
 - Gospodine Stirling?
Michael je podigao pogled. Njegov osobni sluga bio je na vratima, u pratnji
sluge odjevenog u zeleno-zlatnu livreju, nepogrešivi znak kuće Kilmartin.
- Nosim poruku za vas – rekao je sluga. - Od vaše majke.
Michael je pružio ruku pitajući se o čemu se radi, a sluga je zakoračio prema
njemu. Činilo se kako njegova majka zahtijeva njegovu prisutnost u kući
Kilmartin svaki drugi dan.
- Rekla je da je hitno – dodao je sluga stavljajući omotnicu u njegov dlan.
Hitno, ha? To je bilo novo. Michael je slugama uputio pogled koji im je jasno
rekao da je vrijeme da ga ostave samog pa je potom, nakon što je ostao sam,
gurnuo otvarač za pisma pod preklop omotnice.
Dođi što prije, pisalo je. Francesca je izgubila dijete.

Michael je umalo poginuo uslijed jurnjave do kuće Kilmartin, hitajući na konju

suludom brzinom, ignorirajući povike ljutitih pješaka koje je u svojoj žurbi gotovo
lišio glava.
No sada, kada je bio tu i stajao u hodniku, nije imao pojma što učiniti sa
sobom.
Spontani pobačaj? Činilo se to jednom od onih tipično ženskih stvari. Što je
on trebao učiniti? Radilo se o tragediji i srce mu se slamalo radi Francesce, no što
su one mislile da bi joj on mogao reći? Radi čega su ga željele ovdje?
A tada mu je sinulo. Sada je on bio grof. Stvar je bila riješena. Malo po malo,
preuzimao je Johnov život, ispunjavajući svaki kutak svijeta koji je nekoć
pripadao njegovu rođaku.
- Oh, Michaele – rekla je njegova majka pohitavši u hodnik. - Tako mi je
drago da si tu.
Zagrlio ju je, zbunjeno je obavivši rukama. Rekao je nešto potpuno
besmisleno, nešto poput - Takva tragedija – no zapravo je samo stajao tamo,
osjećajući se budalasto i nelagodno, kao da tamo ne pripada.
- Kako je ona? – konačno je priupitao kada se njegova majka povukla od
njega.
- U šoku je – odgovorila je. - Neprestano plače.
Progutao je slinu, očajnički poželjevši olabaviti svoju kravatu. - Pa, to je
nekako i normalno – rekao je. - Ja... ja...
- Ne prestaje – prekinula ga je Helen.
- Plakati? – upitao je Michael.
Helen je kimnula glavom. - Ne znam što učiniti.
Michael je pokušavao kontrolirati vlastito disanje. Smireno. Usporeno. Udah,
izdah.
- Michaele? – Njegova je majka očekivala odgovor. Možda čak i rješenje.
Kao da bi on mogao znati što učiniti.
 - Njezina je majka svratila – nastavila je Helen kad je postalo očito kako
Michael neće odgovoriti. - Želi da se Francesca vrati u rezidenciju Bridgertonovih.
- Želi li to i Francesca?
Helen je tužno slegnula ramenima. - Mislim da ona nije svjesna ničega. Sve
je ovo skupa ogroman šok.
- Da – odgovorio je Michael ponovno progutavši slinu. Nije želio biti tu. Htio
je pobjeći.
- Doktor je ionako rekao da je ne smijemo micati sljedećih sedam dana –
dodala je Helen.
Kimnuo je glavom.
- Činilo nam se prikladnim pozvati te.
Prikladno? Ništa u vezi ove situacije nije bilo ni prikladno ni prirodno. Nikad
se nije osjećao tako nelagodno, tako potpuno bespomoćno, potpuno nesiguran što
reći ili učiniti.
- Sad si Kilmartin – rekla je njegova majka potiho.
Ponovno je kimnuo. Samo jednom. Bilo je to sve što je uzmogao izvući iz sebe.
- Moram reći da... – Helen se zaustavila, stisnuvši usnice na čudan način, kao
da pati od kakvog tika. - Pa, svaka majka želi najbolje za svoju djecu, ali ja
nisam... nikad ne bih...
- Nemoj – prekinuo ju je Michael grubo. Nije bio spreman čuti kako je ovo
nešto dobro. I tako mu Boga, ako mu se itko usudi čestitati...
Pa, neće se smatrati odgovornim za nasilje koje će uslijediti.
- Tražila te – rekla je njegova mati.
- Francesca? – upitao je očiju razrogačenih od iznenađenja.
Helen je kimnula glavom. - Rekla je da te želi vidjeti.
- Ne mogu – odgovorio je.
- Nemaš izbora.
- Ne mogu. – Odmahnuo je glavom, a panika koja je ovladala njime učinila je
pokret pretjerano energičnim. - Ne mogu ući unutra.
- Ne možeš je napustiti – rekla je njegova majka.
- Nikada nije bila moja da bih je mogao napustiti.
- Michaele – osupnuto je uzdahnula Helen. - Kako možeš izgovoriti takvo što?
- Majko – odgovorio je, očajnički pokušavajući skrenuti razgovor u drugom
smjeru - njoj je potrebno žensko društvo. Što bih točno ja mogao učiniti?
- Možeš joj biti prijatelj – odgovorila je Helen nježno, a on se osjetio poput
osmogodišnjaka koji sluša prodike poradi nekog od svojih nepromišljenih
prijestupa.
- Ne – odgovorio je tonom koji ga je i samog prenerazio. Zazvučao je poput
ranjene zvijeri, zbunjene i izmučene boli. Međutim, jedna mu je stvar bila
kristalno jasna. Nije ju bio u stanju vidjeti. Ne sada. Još ne.
- Michaele – rekla je njegova mati.
 - Ne – ponovio je. - Ja ću... Sutra ću... – Potom se uputio prema vratima uz
riječi: - Prenesi joj moje pozdrave i najbolje želje.
A potom je pobjegao, poput kukavice, što je i bio.
 ČETVRTO POGLAVLJE

- ELOISE BRIDGERTON, SVOJOJ SESTRI, GROFICI OD KILMARTINA,

TRI TJEDNA PO FRANCESCINU VJENČANJU

aredni su mjeseci, prema Michaelovoj procjeni, bili najbliže paklu na

zemlju što je bilo koje ljudsko biće moglo iskusiti.
Svakom novom svečanošću, svakim novim dokumentom koji je
potpisao kao Kilmartin, svaki put kad bi ga netko oslovio kao lorda, doimalo se
kako Johnov duh malo po malo nestaje u ništavilo.
Uskoro će, pomislio je Michael utučeno, biti kao da nije ni postojao. Čak ni
djeteta – koje je trebalo biti posljednja ostavština Johna Stirlinga na ovom svijetu
– više nije bilo.
A sve što je nekoć pripadalo Johnu, sada je bilo Michaelovo.
Sve osim Francesce.
A Michael je bio odlučan da tako i ostane. Neće – ne, ne može svojem rođaku
nanijeti tu konačnu uvredu.
Bio ju je prisiljen viđati, naravno, te joj je ponudio najbolje riječi utjehe koje
je uspio pronaći u sebi, no što god rekao, nije joj bilo dovoljno dobro pa bi samo
okrenula glavu, zapiljivši se u zid.
Nije znao što reći. Istini za volju, više mu je laknulo što je ona bila dobro nego
je bio uznemiren gubitkom djeteta. Majke – njegova, Johnova i Francescina –
osjećale su se primoranima detaljno mu prepričati sve jezive detalje, a jedna je od
sluškinja čak rasprostrla pred njima krvave plahte koje je netko sačuvao kao
dokaz Francescina pobačaja.
 Lord Winston kimnuo je s odobravanjem, no potom je nadodao da će morati
pripaziti na groficu kako bi se uvjerio da su plahte uistinu njezine i da se obujam
njezina struka ne povećava. Ne bi bilo prvi puta da netko pokušava izigrati svete
zakone prvorodstva, dodao je.
Michael je poželio zavitlati malog brbljavog čovječuljka kroz prozor, no
zadovoljio se time što mu je, umjesto toga, pokazao vrata. Činilo se kako više
nema energije za takvu vrstu srdžbe.
Još uvijek nije preselio u kuću Kilmartin. Nije bio u potpunosti spreman na
to, a pomisao na suživot sa svim tim ženama koje su sada obitavale tamo gušila
ga je. Znao je kako će uskoro morati to učiniti, takvo se što očekivalo od grofa,
međutim, zasad je bio zadovoljan svojom skromnom rezidencijom.
A upravo se tamo skrivao, izbjegavajući svoje odgovornosti, kada ga je
Francesca potražila.
- Michaele? – rekla je nakon što ju je njegov osobni sluga dopratio do omanje
sobe za prijem.
- Francesca – odvratio je, iznenađen njezinim dolaskom. Nikada ga prije nije
posjetila. Ni dok je John bio živ, ni poslije njegove smrti. - Što ćeš ti tu?
- Željela sam te vidjeti – objasnila je.
Ono što je zapravo željela reći bilo je: Izbjegavaš me.
Bila je to istina, naravno, no sve što je on rekao bilo je: - Sjedni. – A potom
nakon pauze: - Molim te.
Je li ovo bilo neprimjereno? Njezino prisustvo u njegovu stanu? Nije bio
siguran. Okolnosti njihova odnosa bile su neobične, toliko neuobičajene da nije
znao koja bi pravila bontona trebalo primijeniti u ovoj situaciji.
Sjela je, bez riječi prebirući prstima po svojoj suknji cijelu minutu prije nego
je ponovno podigla pogled prema njemu, a oči im se susrele u pogledu prožetom
intenzivnom tugom, pa rekla: - Nedostaješ mi.
Zidovi su se počeli približavati, gušeći ga. - Francesca, ja...
- Bio si mi prijatelj – rekla je glasom punim optužbe. - Bio si mi najbliži
prijatelj nakon Johna, a više ne znam tko si zapravo.
- Ja... – Osjećao se poput budale, potpuno nemoćan, poražen plavim očima i
teretom snažne krivnje.
Više nije bio siguran ni radi čega je osjećao krivnju. Činilo se kako potječe iz
mnogih izvora, kako dolazi s toliko mnogo strana da ih jednostavno nije mogao
sve popratiti.
- Što se događa? Što nije u redu? – upitala je. - Zbog čega me izbjegavaš?
- Ne znam – odgovorio je jer joj nije mogao lagati i tvrditi kako je ne
izbjegava. Bila je previše inteligentna da bi pokušao takvo što. Ali isto joj tako
nije mogao reći ni istinu.
Usnice su joj zadrhtale, a potom je donju uhvatila među zube. Zurio je u nju,
ne mogavši svrnuti pogled s njezinih usta, mrzeći sebe radi vala čežnje koji ga je
preplavio.
- Trebao si mi biti prijateljem – prošaputala je.
 - Francesca, nemoj.
- Trebala sam te – rekla je nježno. - Još uvijek te trebam.
- Ne trebaš – uzvratio je. - Majke su uz tebe, a tu su i sve tvoje sestre.
- Ne želim razgovarati sa svojim sestrama – rekla je energično. - One ne
razumiju.
- Pa, ja svakako ne razumijem – uzvratio je glasom u koji je njegov očaj utkao
neugodnu notu.
Ostala je samo zuriti u njega, osuđujući ga očima.
- Francesca, ti... – poželio je lamatati rukama po zraku, no umjesto toga ih je
prekrižio. - Ti... ti si izgubila dijete.
- Svjesna sam toga – procijedila je.
- Što bih ja mogao znati o tim stvarima? Trebaju ti žene za razgovor o tome.
- Zar ne možeš reći da ti je žao?
- Rekao sam da mi je žao.
- Možeš li to reći kao da to i misliš?
Što ona želi od njega? - Francesca, mislio sam što sam rekao.
- Tako sam ljutita – rekla je glasom koji je postajao sve snažniji - i tužna, i
uzrujana, a onda pogledam tebe i nije mi jasno zašto ti nisi.
Na trenutak je ostao nepomičan. - Nemoj više nikada takvo što reći –
prošaputao je.
Njezine su oči sijevnule ljutnjom. - Pa pokazuješ to na čudan način. Ne
dolaziš, ne razgovaraš sa mnom i ne razumiješ...
- Što bi htjela da shvatim? – planuo je. - Što to imam razumjeti? Za ime... –
Zaustavio se prije nego je sagriješio pa se okrenuo od nje, oslonivši se svom
težinom na prozorsku dasku.
Francesca je iza njega sjedila u tišini, nepomična poput smrti. A onda je
konačno progovorila: - Ne znam zašto sam uopće dolazila. Odlazim.
- Nemoj ići – rekao je promuklo. No nije se okrenuo.
Ona je ostala šutjeti. Nije bila sigurna što je htio reći.
- Tek si došla – rekao je nesigurnim glasom, zastajkujući. - Trebala bi ostati
barem na šalici čaja.
Francesca je kimnula glavom iako se on još uvijek nije okrenuo prema njoj.
Ostali su tako nekoliko minuta koje su se činile poput vječnosti, sve dok ona
više nije mogla podnijeti tišinu. U kutu je otkucavala ura, jedino društvo činila su
joj Michaelova leđa, a sve što je mogla bilo je sjediti tamo i neprestano se
pitati radi čega je došla ovamo.
Što je željela od njega?
I bi li njezin život bio jednostavniji kada bi znala odgovore na ta pitanja.
- Michaele – rekla je dopustivši da njegovo ime klizne preko njezinih usana
prije nego je shvatila da ga izgovara.
Okrenuo se. Nije ništa rekao, no njegove su oči potvrdile da ju je čuo.
 - Ja... – Radi čega je zazvala njegovo ime? Što je htjela? - Ja...
On i dalje nije progovarao. Samo je stajao tamo i čekao da ona sabere svoje
misli, čineći cijelu situaciju utoliko težom.
A tada je, na njezin užas, bujica riječi konačno provalila iz nje: - Ne znam što
mi je sada činiti – rekla je glasom koji se lomio. - A tako sam bijesna i... –
Zaustavila se i zadržala dah – sve ne bi li zatomila suze.
Nasuprot njoj, Michael je otvorio usta, tek neznatno, no iz njih i dalje nisu
izlazile riječi.
- Ne znam zašto se ovo događa? – zajecala je. - Što sam učinila? Što li sam
skrivila?
- Ništa – pokušao ju je uvjeriti.
- Njega više nema i neće se vratiti, a ja sam tako... tako... – Podigla je pogled
prema njemu, osjećajući kako joj se žalost i bol ocrtavaju na licu. - Nije pošteno.
Nije pošteno što se dogodilo meni, a ne nekome drugome, a nije pošteno ni da se
takve stvari uopće moraju događati, a nije pošteno ni što sam izgubila... – I tada
se počela gušiti, uzdasi su se pretvorili u jecaje, a sve što joj je preostalo bilo je
zaplakati.
- Francesca – rekao je Michael kleknuvši pokraj njezinih nogu. - Žao mi je.
Tako mi je žao.
- Znam – jecala je - ali to ne pomaže.
- Ne – promrmljao je.
- I ne čini stvari poštenima.
- Ne – ponovio je.
- I ne čini... ne čini...
Nije pokušao završiti rečenicu umjesto nje. Poželjela je da je to učinio,
godinama kasnije željela je da je pokušao jer bi možda rekao nešto pogrešno, a
ona se onda možda ne bi naslonila na njega i možda mu ne bi dopustila da je
zagrli.
Dobri Bože, kako su joj samo nedostajali zagrljaji.
- Zašto si nestao? – plakala je. - Radi čega mi ne možeš pomoći?
- Želim to... Ti ne... – A onda je konačno to izgovorio. - Ne znam što reći.
Tražila je od njega previše. Bila je svjesna toga, ali je nije bilo briga.
Jednostavno joj je dozlogrdila samoća.
No u tom času, makar samo na taj jedan trenutak, nije bila sama. Michael je
bio tu, držao ju je u svom naručju, a ona je po prvi put nakon nekoliko tjedana
osjetila toplinu i sigurnost. Pa je plakala. Dopustila je suzama koje su se
tjednima skupljale da izađu. Plakala je radi Johna i plakala je zbog djeteta koje
nikada neće upoznati.
Ali ponajviše je plakala radi sebe.
- Michaele – rekla je nakon što se smirila dovoljno da bi mogla govoriti. Glas
joj je još uvijek bio drhtav, no uspjela je izgovoriti njegovo ime i znala je da će biti
primorana izgovoriti još toga.
 - Da?
- Ne možemo više ovako.
Osjetila je kako se nešto u njemu promijenilo. Njegov je zagrljaj postao
čvršćim, no nešto nije bilo isto kao prije. - Kako? – upitao je promuklim glasom,
oklijevajući. - Ovako – odgovorila je, iako je znala da mu nije jasno. Ili da će se,
ako mu je ipak jasno, pretvarati kako nije. - Tako da me ignoriraš – nastavila je.
- Francesca, ja...
- Dijete je na neki način trebalo biti i tvoje – riječi su izletjele iz njezinih usta.
Problijedio je kao da je smrtno bolestan. Toliko da joj je na trenutak zastao
dah.
- Kako to misliš? – prošaputao je.
- Trebao bi mu otac – odgovorila je bespomoćno slegnuvši ramenima. - Ja...
ti... to bi morao biti ti.
- Imaš braću – procijedio je.
- Oni nisu poznavali Johna. Ne onako dobro kao ti.
Odmaknuo se od nje, ustao, a potom se, kao da sve to nije dovoljno, povukao
što je dalje mogao, sve do prozora. Oči mu je obasjao neki čudan sjaj, a njoj se na
trenutak učinilo da se doima poput zarobljene životinje, stjerane u kut i
prestravljene, u iščekivanju neizbježnog konca.
- Zbog čega mi to govoriš? – rekao je potmulim glasom iz kojeg se nisu dale
iščitati emocije.
- Ne znam – odgovorila je, nelagodno progutavši slinu. Ali znala je. Željela je
da tuguje jednako kako je ona tugovala. Željela je da osjeti svaki djelić boli koju je
ona osjećala. Nije bilo pošteno i nije bilo lijepo, ali nije si mogla pomoći, a
nije osjećala ni potrebu da se radi toga ispriča.
- Francesca – rekao je neobičnim tonom, ujedno oštrim i šupljim, nimalo
sličnim ičemu što je ranije čula.
Pogledala ga je, okrenuvši glavu prema njegovu licu izrazito sporo, u strahu
od onoga što bi tamo mogla ugledati.
- Ja nisam John – rekao je.
- Svjesna sam toga.
- Ja nisam John – ponovio je glasnije, a ona se zapitala je li ju uopće čuo.
- Znam.
Oči su mu se suzile u dva tanka proreza, prostrijelivši je intenzitetom koji je
najavljivao opasnost. - Dijete nije bilo moje, a ja ne mogu biti ono što ti trebaš.
A unutar nje, nešto je počelo venuti. - Michaele, ja...
- Neću zauzeti njegovo mjesto – rekao je. Nije vikao, no činilo se kako možda
to želi učiniti.
- Ne, ne bi ni mogao. Ti...
A tada se, brzinom munje, stvorio pokraj nje, zgrabio je za ramena i povukao
na noge. - Neću to učiniti – vikao je naizmjence je tresući i držeći nepomičnom
pred sobom. - Ne mogu biti on. Neću biti on.
 Nije mogla progovoriti, nije uspijevala pronaći riječi, nije znala što učiniti.
Nije znala tko je čovjek pred njom.
Prestao ju je tresti, no njegovi su prsti još uvijek bili zariveni u njezina
ramena dok je zurio u nju svojim srebrnkastim očima u kojima je plamtjelo nešto
ujedno zastrašujuće i tužno. - Ne možeš to tražiti od mene – dahtao je. - Ne mogu
to učiniti.
- Michaele – prošaputala je, čuvši pritom nešto užasno u svom glasu. Strah. -
Michaele, molim te, pusti me.
Nije to učinio, ali nije bila sigurna ni da ju je čuo. Njegove su oči otkrivale
njegovu pogubljenost i činilo se da pluta negdje iznad nje, potpuno nedodirljiv.
- Michaele! – ponovila je glasnije, s natruhom panike u glasu.
Tada je, iznenada, učinio ono što je zahtijevala od njega, zateturavši unatrag
s izrazom lica koje je bilo portret samoprijezira. - Žao mi je – prošaputao je, zureći
u svoje ruke kao da ne pripadaju njemu. - Tako mi je žao.
Francesca se stala povlačiti prema vratima. - Bolje da pođem – rekla je.
Kimnuo je glavom. - U pravu si.
- Mislim... – Zaustavila se uhvativši rukom kvaku i grčevito je stisnuvši kao
da se radi o njezinu spasenju. - Mislim da bi bilo bolje da se neko vrijeme ne
viđamo.
Grčevito je kimnuo glavom.
- Možda... – Ali više od toga nije rekla. Nije znala što reći. Da je znala što se
upravo zbilo među njima, možda bi uspjela pronaći neke riječi, no u tom je
trenutku još uvijek bila previše zbunjena i uplašena da bi sve pojmila.
Prestrašena, ali radi čega? Zasigurno se nije bojala njega. Michael joj nikada
ne bi naudio. Dao bi svoj život za nju da se za to ukaže potreba, u to je bila
poprilično sigurna.
Možda se jednostavno bojala sutrašnjeg dana. I onoga nakon njega. Izgubila
je sve, a sad se činilo kako je izgubila i Michaela te jednostavno nije bila sigurna
kako se nositi sa svime.
- Poći ću sada – rekla je davši mu još jednu, posljednju priliku da je zaustavi,
da kaže nešto, da kaže bilo što čime bi popravio stvari.
Ali nije to učinio. Nije čak ni kimnuo glavom. Samo ju je promatrao, a
njegove su oči u tišini dale blagoslov njezinoj nakani odlaska.
A ona je otišla. Izašla je kroz vrata i napustila njegovu kuću pa se potom
popela u svoju kočiju i otišla kući.
Nije rekla ni riječi. Popela se stubištem i uvukla u svoj krevet.
Ali nije plakala. Mislila je kako bi vjerojatno trebala, osjećajući kako bi
možda to i željela.
Međutim, jedino što je uspjela učiniti bilo je zuriti u strop.
Stropu barem nije smetala njezina pažnja.
A u svom apartmanu u Albanyju, Michael je zgrabio bocu viskija pa si natočio
poveću čašu, iako je ovlaš bačen pogled na sat pokazivao da još nije ni podne.
 Potonuo je niže nego ikad prije, toliko je bilo jasno.
Međutim, koliko se god trudio, nije mu padalo na pamet što je drugo mogao
učiniti. Nije ju namjeravao povrijediti, a zasigurno nije ni zastao, razmislio i
odlučio Da, mislim da ću se sada ponijeti poput magarčine, ali unatoč tome što su
njegovi postupci bili ishitreni i nesmotreni, nije uviđao kako se mogao ponijeti
ikako drugačije.
Poznavao je sebe. Nije se uvijek – posljednjih dana čak i često – sviđao
samome sebi, no poznavao je sebe. A kada mu se Francesca obratila tim
beskrajno plavim očima i rekla: - Dijete je na neki način trebalo biti i tvoje –
pogodila ga je u samu srž njegove duše.
Nije znala.
Nije imala pojma.
Sve dok je bila nesvjesna njegovih osjećaja prema njoj, sve dok nije razumjela
zbog čega nije imao izbora doli mrziti samog sebe radi svake stvari koju je činio
zamijenivši Johna, nije mogao biti blizu nje. Jer ona će i dalje govoriti
stvari slične onima koje je izrekla danas.
A on jednostavno nije znao koliko još može podnijeti.
I tako je, dok je stajao u svojem uredu, tijela napeta uslijed tereta čemera i
krivnje, shvatio dvije stvari.
Prva je bila jednostavna. Viski nije olakšavao njegovu bol, a ako se od
dvadeset pet godina starog viskija iz Speysidea nije osjećao bolje, ništa na
Britanskom otočju neće mu pomoći.
A to ga je dovelo do druge spoznaje, koju nije bilo tako jednostavno prihvatiti.
Međutim, znao je kako to mora učiniti.
Rijetko je što u njegovu životu bilo tako jasno. Bolno, ali i kristalno jasno.
I tako je spustio čašu u kojoj su preostala dva prsta jantarne tekućine pa se
zaputio hodnikom do svoje spavaće odaje.
- Reiverse – rekao je zatekavši svog osobnog slugu kako ispred ormara
pažljivo slaže kravatu - što misliš o Indiji?
 PETO POGLAVLJE

- MICHAEL STIRLING (NOVI GROF OD KILMARTINA), GROFICI OD

KILMARTINA, MJESEC DANA PO NJEGOVU DOLASKU U INDIJU

rancesca je željela dijete.

Željela ga je već neko vrijeme, no tek je posljednjih nekoliko mjeseci
smogla snage priznati to samoj sebi i konačno riječima opisati osjećaj
čežnje koji ju je naizgled pratio kamo god bi pošla.
Sve je počelo posve nevino, jedva osjetnim bockanjem u srcu koje se pojavilo
kada je pročitala pismo bratove žene, Kate, u kojem ju je detaljno izvijestila o
njihovoj djevojčici Charlotte. Djevojčica je uskoro trebala napuniti dvije godine i
već je bila okorjela u nestašluku.
Bockanje je, malo po malo, postajalo snažnijim, prometnuvši se u nešto nalik
boli kada joj je u posjet u Škotsku pristigla njezina sestra Daphne, dovukavši sa
sobom svih svojih četvero djece. Francesca nije bila ni svjesna koliko čopor djece
može promijeniti dom. Djeca Hastingovih izmijenila su samu srž Kilmartina,
probudivši u njemu život i vrativši mu smijeh koji je, shvatila je Francesca, bio
otužno rijedak gost posljednjih godina.
A onda su otišli i sve je opet utihnulo, no nije se i smirilo.
Ostala je praznina.
 Od tog je trenutka Francesca bila drugačija. Ugledala bi dadilju kako gura
dječja kolica, a od prizora bi je stegnulo oko srca. Promatrala bi zeca kako
skakuće preko polja i ne bi se mogla oteti dojmu kako bi ga trebala pokazivati
nekome drugome, nekome majušnom. Otputovala bi u Kent kako bi s obitelji
provela Božić, no kada bi pala noć, a sve njezine nećakinje i nećaci bili ušuškani u
tople postelje, ona bi se osjetila previše usamljenom.
A jedina misao koja joj se rojila po umu bila je ona kako joj život prolazi, curi
kroz prste te kako će, ako nešto uskoro ne poduzme, umrijeti ovako.
Sama.
Ne nesretna – nije bila nesretna. Začudo, navikla se na svoje udovištvo,
izgradivši za sebe ugodan i zadovoljavajući obrazac postojanja. Bilo je to nešto što
joj se činilo nezamislivim tijekom užasnih mjeseci neposredno nakon
Johnove smrti, no uspjela je, kroz pokušaje i pogreške, pronaći svoje mjesto u
svijetu. A s tim je mjestom došao i duševni mir.
Uživala je u svom životu grofice od Kilmartina – Michael se nije oženio pa joj
je bilo dopušteno zadržati dužnosti i naslov. Voljela je Kilmartin i upravljala je
njime bez Michaelova uplitanja; njegove upute prilikom odlaska iz zemlje prije
četiri godine davale su joj odriješene ruke u upravljanju posjedima, a nakon što je
šok njegova odlaska izblijedio, shvatila je kako je to bio najdragocjeniji dar koji joj
je mogao podariti.
Dao joj je priliku da se nečime zaokupi, da radi za neki cilj.
Razlog da prestane zuriti u strop.
Imala je prijatelje, imala je i obitelj, i Stirlinge i Bridgertonove, a vodila je
ispunjen život, i u Škotskoj i Londonu, gdje je provodila nekoliko mjeseci svake
godine.
Stoga je trebala biti sretna. I bila je, uglavnom.
No priželjkivala je dijete.
Trebalo je vremena da to prizna samoj sebi. Radilo se o žudnji koja se
donekle doimala vjerolomnom prema Johnu; ipak se ne bi radilo o njegovom
djetetu, a čak i sada, četiri godine nakon njegove smrti, bilo je teško zamisliti
dijete čije lice ne bi krasile njegove crte.
Značilo je to, ponajprije, i to da će se morati preudati. Morat će promijeniti
svoje prezime i zakleti se na vjernost drugom muškarcu, zakleti se da će u svojem
srcu staviti njega na prvo mjesto i biti mu odana, a iako joj pomisao na to
nije više uzrokovala bol u srcu, činila se... pa... čudnom.
Pretpostavljala je, međutim, kako postoje neke stvari s kojima se žena
jednostavno mora pomiriti, a jednog hladnog veljačkog jutra, dok je zurila kroz
prozor Kilmartina, promatrajući kako snijeg malo po malo ornata grane drveća,
shvatila je da je to upravo jedna od tih stvari.
U životu je postojalo mnogo toga čega se trebalo pribojavati, no čudnovatost
života ne bi smjela biti među njima.
I tako je odlučila spakirati svoje stvari i zaputiti se u London nešto ranije ove
godine. Obično je sezonu provodila u gradu, uživajući u vremenu provedenom s
obitelji, kupujući, prisustvujući koncertima, upijajući predstave i čineći sve ono
što nije mogla činiti na škotskom ladanju. Ali ova će sezona biti drugačija. Za
početak, bit će joj potrebna nova garderoba. Već neko vrijeme nije bila u koroti,
no nije još u potpunosti napustila sivilo i ljubičaste nijanse polukorotničke odjeće,
a njezina garderoba sasvim sigurno nije bila ukorak s posljednjim modnim
trendovima, što se očekivalo od žene njezina položaja.
Bilo je vrijeme da odjene nešto plavo. Živahnu, prekrasnu plavu nijansu
različka. Bila je to njezina omiljena boja godinama ranije, a bila je toliko tašta da
ju je nosila u potpunosti očekujući da će ljudi komentirati kako je u skladu s
plavetnilom njezinih očiju.
Kupit će nešto plavo, tako je, i ružičasto, i žuto, a možda čak i – nešto je u
njezinu srcu zadrhtalo od iščekivanja pri toj pomisli – grimizno.
Ovog puta nije bila neudana djeva. Bila je poželjna udovica pa su i pravila
sada bila drugačija.
No želje i ciljevi bili su jednaki.
U London je išla pronaći novog supruga.

Prošlo je previše vremena.

Michael je znao da je svoj povratak u Britaniju predugo odgađao, no bila je to
jedna od onih stvari koju je bilo i suviše lako odgađati. Majčina pisma, koja su
nalazila svoj put do njega začuđujuće redovito, naveliko su hvalila umijeće
Francescina namjesništva pod kojim su grofovski posjedi prosperirali. Nije
postojao nitko ovisan o njemu tko bi ga mogao optužiti za nemar, a sudeći prema
svemu što je znao, svi koje je ostavio za sobom vodili su puno kvalitetnije živote u
njegovu odsustvu nego dok im je on svojim prisustvom pružao potporu.
Stoga nije imao zašto osjećati krivnju.
Međutim, čovjek ne može zauvijek bježati od svoje sudbine, a tijekom svoje
treće godine u tropima, morao je priznati da se egzotika novog života istopila te
da mu je, ako će biti u potpunosti iskren, klima dozlogrdila. Indija je njegovu
životu dala svrhu, postavši mjesto koje je nadilazilo jedine dvije stvari u kojima je
dosegao izvrsnost – vojevanje i bančenje. Ukrcao se na brod bez ičega doli imena
prijatelja iz vojske koji je tri godine ranije otišao u Madras. Manje od mjesec dana
kasnije, dobio je državno namještenje te je iznenada donosio važne odluke,
provodeći zakone i politike koje su istinski utjecale na živote ljudi.
Po prvi je puta Michael uistinu shvaćao radi čega je John toliko volio svoj
posao u britanskom parlamentu.
No Indija ga nije učinila sretnim. Donekle mu je pružila smiraj, što se činilo
podosta paradoksalnim jer je tijekom posljednjih nekoliko godina tri puta umalo
skončao, četiri ako će računati onaj bliski susret s indijskom princezom koja
je vješto baratala noževima (Michael je još uvijek bio uvjeren da je mogao riješiti
situaciju i izbjeći fizičke ozljede, no morao je priznati kako su njezine oči otkrivale
izrazito ubojite namjere, a od tada je naučio kako muškarac nikada ne bi
smio podcijeniti ženu koja vjeruje – ma koliko god pogrešno to vjerovanje bilo –
da je prezrena).
 Uz izuzetak po život prijetećih epizoda, život u Indiji donio mu je svojevrsnu
ravnotežu. Konačno je učinio nešto za sebe, konačno je napravio nešto od sebe.
Ali ponajviše od svega, Indija mu je donijela mir jer nije morao živjeti s
neprekidnom spoznajom da je Francesca negdje blizu, iza ugla.
Tisuće milja koje su ga dijelile od nje nisu život nužno činile boljim, no
svakako je bio jednostavniji.
No bilo je krajnje vrijeme da se podvrgne kušnji njezine blizine pa je spakirao
stvari i obavijestio svojeg osobnog slugu, koji je vijest primio s razdraganošću, da
se vraćaju u Englesku te zakupio luksuzan apartman na desnoj stani
Princeze Amelije te se uputio kući.
Morat će se suočiti s njome, naravno. Nije to mogao izbjeći. Morat će se
zagledati u one plave oči koje su ga neumorno progonile i pokušati joj biti
prijateljem. Bilo je to jedino što je željela od njega tijekom onih mračnih dana
nakon Johnove smrti, a bila je to i jedina stvar koju joj on nikako nije mogao
pružiti.
Ali možda će sada, uslijed vremena i udaljenosti koji su liječili rane, uspjeti u
tome. Nije bio tako lakomislen da bi se ponadao da se promijenila, da će je vidjeti
i otkriti kako je više ne voli – to se, bio je poprilično siguran, nikada neće
dogoditi. Međutim, Michael se konačno navikao slušati riječi “grof od Kilmartina”
i nije se više okretao kako bi pogledom potražio svog rođaka kada bi ih čuo.
Možda će sada, kada bol nije više bila tako jetka, moći živjeti u prijateljstvu
s Francescom, bez osjećaja da je tat koji spletkari kako bi oteo ono što tako dugo
priželjkuje.
A možda je, uz malo sreće, i ona nastavila sa životom i neće od njega
očekivati da ispuni sve Johnove dužnosti izuzev jedne.
Unatoč tome, bilo mu je drago da će u London pristići tijekom ožujka,
dovoljno rano u sezoni da bi bio siguran kako Francesca još nije tamo.
On je bio hrabar muškarac, dokazao je to nebrojeno puta na bojištu i izvan
njega. No, bio je i iskren čovjek, dovoljno iskren da prizna sebi da je pomisao na
suočavanje s Francescom bila strašnija od bilo kakvog francuskog bojišta
ili zubatog tigra.
Možda će, uz malo sreće, ona odlučiti u potpunosti propustiti londonsku
sezonu ove godine.
Kakva bi to samo blagodat bila.

Bilo je mračno, a ona nije uspijevala usnuti. Kuća je bila prokleto hladna, a
najgore od svega bilo je to što je za sve bila sama kriva.
U redu, tmina nije bila njezina krivica. Francesca je bila poprilično sigurna
kako ne može preuzeti krivnju za to. Noć je, na kraju krajeva, bila noć, a bilo bi
previše bahato vjerovati da zalasci sunca imaju ikakve veze s njom
osobno. Međutim, bila je kriva što kućanstvu nije ostavljeno dovoljno vremena da
se pripremi za njezin dolazak. Zaboravila je poslati poruku kako planira doći u
London mjesec dana ranije, a posljedica je bila ta da je kuću Kilmartin i dalje
održavalo samo osnovno osoblje, a zalihe ugljena i voštanih svijeća bile su opasno
oskudne.
Sutra će biti bolje, nakon što kućepaziteljica i batler poharaju trgovine u ulici
Bond, no trenutno je Francesca drhtala u krevetu. Dan je bio ogavno studen, a
naleti snažnog vjetra učinili su ga hladnijim nego je bilo uobičajeno za
početak ožujka. Kućepaziteljica je htjela sav raspoloživi ugljen dostaviti u
Francescinu odaju, no grofica ili ne, Francesca nije mogla dopustiti da se ostatak
kućanstva smrzava radi njezine ugode. Uostalom, grofičina je spavaća odaja bila
golema i bilo ju je teško propisno zagrijati ukoliko i ostatak kućanstva nije bio
topao.
Knjižnica. Tako je. Bila je malena i udobna, a ako Francesca zatvori vrata za
sobom, plamen kamina učinit će prostoriju toplom i ugodnom. Uostalom, tamo je
bio i otoman na koji je mogla leći. Bio je malen, no ni ona nije bila krupna,
a posve sigurno nije moglo biti neugodnije od smrzavanja do smrti u njezinoj
odaji.
Donijevši odluku, Francesca je skočila iz kreveta pa jurnula kroz hladan
noćni zrak do svojeg ogrtača koji je ležao prebačen preko naslona stolice. Nije bio
ni približno dovoljno topao – Francesca jednostavno nije mislila da će joj
trebati toplija odjeća – no bilo je to bolje od ničega, a ona je stoički pomislila kako
nije baš u poziciji da bude pretjerano izbirljiva, posebice stoga jer od hladnoće nije
osjećala nožne prste.
Dok je jurila niz stubište, njezine su debele vunene čarape proklizavale po
ulaštenim stubama. Posrnula je preko zadnje dvije, nasreću se dočekavši na noge,
pa potrčala preko tepih staze do knjižnice.
- Vatra, vatra, vatra – mrmljala je sama sebi. Pozvat će nekoga čim se
domogne knjižnice. Vatra će se rasplamsati u tren oka. Vratit će joj se osjet u nos,
a iz vršaka prstiju će se povući nezdravo plavetnilo, a...
Gurnula je vrata.
Iz njezinih usta polomio se glasan vrisak. U kaminu je već plamtjela vatra, a
pokraj rešetke je stajao muškarac grijući dlanove.
Francesca je sumanuto posegnula za nečime – bilo čime što bi moglo poslužiti
kao oružje.
No tada se on okrenuo.
- Michaele?

Nije znao da će i ona biti u Londonu. Dovraga, nije mu ni palo na pamet da bi

mogla biti u Londonu. To zasigurno ne bi utjecalo na njegovu odluku, no barem bi
bio spreman na ono što ga čeka. Možda bi na lice nabacio mrzovoljan izraz ili bi
se barem pobrinuo da bude besprijekorno odjeven i u potpunosti uživljen u svoju
ulogu nepopravljivog razvratnika.
Umjesto toga, stajao je pred njom razjapljenih usta, pokušavajući ignorirati
spoznaju da je odjevena samo u tamnu, grimiznu spavaćicu i ogrtač, toliko tanak
i providan da je uspijevao nazrijeti obrise...
 Čujno je progutao slinu. Nemoj gledati. Nemoj gledati.
- Michaele? – prošaputala je ponovo.
- Francesca – odgovorio je, pošto je nešto morao reći. - Što ćeš ti ovdje?
Činilo se kako su je te riječi prizvale natrag u stvarnost. - Što ću ja ovdje? –
ponovila je. - Nisam ja ta koja bi trebala biti u Indiji. Što ćeš ti ovdje?
Nehajno je slegnuo ramenima. - Pomislio sam kako je došlo vrijeme za
povratak.
- Nisi li mogao javiti pismom?
- Tebi? – upitao je podigavši obrvu. Bio je to izravan udarac, što mu je i bila
namjera. Nije mu napisala nijedno pismo tijekom njegove odsutnosti. On je njoj
poslao tri, no kada je postalo očito kako mu ne namjerava odgovoriti, ograničio
je prepisku na svoju i Johnovu majku.
- Bilo komu – odgovorila je. - Netko bi došao ovamo kako bi te dočekao.
- Ti si tu – istaknuo je.
Uputila mu je mrk pogled. - Da smo znali kako dolaziš, pripremili bismo kuću
za tebe.
Ponovno je slegnuo ramenima. Činilo se da taj pokret utjelovljuje privid koju
je očajnički želio prenijeti. - Dostatno je pripremljena.
Obgrlila je svoje tijelo rukama, zaklonivši mu time pogled na svoje grudi, što
je, morao je priznati, vjerojatno bilo najbolje što je mogla učiniti. - Svejedno,
mogao si pisati – konačno je progovorila, glasom koji je svojom oštrinom
proparao noćni zrak. - Takvo bi što bilo pristojno.
- Francesca – rekao je okrenuvši se od nje kako bi mogao nastaviti trljati
svoje dlanove nad vatrom - imaš li pojma koliko je potrebno da pošta iz Indije
dođe do Londona?
- Pet mjeseci – spremno je ispalila odgovor. - Četiri, uz povoljne vjetrove.
Prokletstvo, bila je u pravu. - Bilo kako bilo – nastavio je ozlojeđeno - nije bilo
smisla slati pisanu obavijest kad sam se odlučio vratiti. Pismo bi isplovilo istim
brodom na kojem sam plovio i ja.
- Uistinu? Bila sam uvjerena kako su putnički brodovi sporiji od onih koji
nose poštu.
Uzdahnuo je, osvrnuvši se preko svojeg ramena. - Svi brodovi prevoze pisma.
Uostalom, zar je to toliko važno?
Na trenutak je pomislio kako će odgovoriti potvrdno, no tada je potiho rekla: -
Ne, naravno da nije. Važno je da si se vratio kući. Tvoja će majka biti
oduševljena.
Okrenuo se kako ne bi vidjela njegov kiseli osmijeh. - Da – promrmljao je -
naravno.
- I ja... – Zastala je kako bi pročistila grlo. - I ja sam oduševljena tvojim
povratkom.
 Zazvučala je kao da se zdušno trudi uvjeriti samu sebe u to, no Michael je
odlučio biti gospodin i ne isticati svoje opažanje. - Je li ti hladno? – upitao je
umjesto toga.
- Nije strašno – odgovorila je.
- Lažeš.
- Samo malo.
Zakoračio je u stranu, napravivši mjesta kako bi se i ona mogla primaknuti
vatri. Kada nije čuo zvuk njezina približavanja, pokazao je rukom prema
slobodnom prostoru pokraj sebe.
- Trebala bih se vratiti u svoju sobu.
- Zaboga, Francesca, ako ti je hladno, približi se plamenu. Neću te ugristi.
Stisnula je zube pa zakoračila naprijed, približivši mu se pokraj vatre.
Međutim, držala se dobrano po strani, održavajući zdrav razmak među njima. -
Izgledaš dobro – rekla je.
- I ti isto.
- Prošlo je puno vremena.
- Znam. Četiri godine, čini mi se.
Francesca je progutala slinu, poželjevši da ovo nije tako teško. Bio je to
Michael, zaboga. Nije trebalo biti tako teško. Da, rastali su se u neugodnim
okolnostima, no to se zbilo tijekom mračnih dana poslije Johnove smrti. Tada su
svi bili poput ranjenih zvijeri, obuzetih boli, koje su se iskaljivale na svima oko
sebe. Stvari su sada trebale biti drugačije. Sam je Bog znao koliko je često
zamišljala ovaj trenutak. Michael nije mogao izbivati zauvijek, svi su to znali. No,
kada je minula njezina početna ljutnja, nadala se da bi po njegovu
povratku mogli zaboraviti kako se među njima zbilo išta neugodno.
I ponovno biti prijatelji. Trebalo joj je to, i više nego je ranije bila svjesna.
- Imaš li kakve planove? – upitala je, ponajviše zato jer je tišina bila
nepodnošljiva.
- Jedina stvar koja mi je trenutno na pameti je ugrijati se – promrmljao je.
Osmjehnula se, iako to nije željela. - Pa, uistinu jest neuobičajeno hladno za
ovo doba godine.
- Zaboravio sam kako prokleto studeno zna biti ovdje – progunđao je žustro
trljajući dlanove jedan o drugi.
- Čovjek bi pomislio da je nemoguće zaboraviti škotsku zimu – zažuborio je
Francescin glas.
Okrenuo se prema njoj, naherivši jedan kutak svojih usta u naznaku
osmijeha. Promijenio se, shvatila je. Naravno, bile su tu fizičke razlike – one koje
će svi primijetiti. Bio je preplanuo, skandalozno preplanuo, a njegova kosa,
oduvijek crna poput tmine noći, sada je bila prošarana ponekom srebrnkastom
niti.
No bilo je tu i nešto više. Usta su mu se doimala drugačijima, krutijima, ako
je takvo što imalo smisla, a činilo se i kako su njegova elegancija i gracioznost
iščezle. Oduvijek se činilo kako se dobro osjeća u vlastitoj koži, no sada se
doimao... usiljenim.
Napetim.
- Da, tko bi rekao – procijedio je, a ona ga je blijedo pogledala, zaboravivši o
čemu su razgovarali dok nije dodao: - Vratio sam se kući jer više nisam mogao
podnijeti vrućinu, a sada, evo, gotovo umirem od studeni.
- Uskoro će proljeće – odgovorila je.
- Ah, da, proljeće. Sa svojim frigidnim vjetrovima, potpuno drugačijim od
ledenih zimskih zapuha.
Nasmijala se, suludo sretna što se može smijati bilo čemu u njegovu
prisustvu. - Kuća će biti toplija sutra – rekla je. - Pristigla sam tek večeras, a baš
kao i ti, i ja sam zaboravila poslati obavijest. Gospođa Parrish uvjerava me kako
će sutra obnoviti kućne zalihe.
Kimnuo je glavom, a potom se okrenuo kako bi ogrijao leđa.
- Što ćeš tu?
- Ja?
Pokazao je prema praznoj sobi parodirajući činjenicu da su sami.
- Živim ovdje – odgovorila je.
- Obično ne dolaziš do travnja.
- Znaš za to?
Na trenutak se doimao gotovo posramljenim. - Majčina su pisma
neuobičajeno detaljna – opravdao se.
Slegnula je ramenima pa prišla pedalj bliže vatri. Ne bi smjela stajati tako
blizu njemu, no dovraga, još uvijek joj je bilo hladno, a njezin tanašni ogrtač nije
ju pretjerano štitio od studeni.
- Je li to tvoj odgovor? – rastegnuo je riječi.
- Jednostavno sam poželjela doći – uzvratila je drsko. - Nema li dama pravo
na takvu odluku?
Ponovno se okrenuo, ovog puta valjda kako bi ugrijao bok, završivši licem u
lice s njom.
Doimao se preblizu.
Pomakla se, tek neznatno, jer nije željela da shvati kako njegova blizina u
njoj budi nelagodu.
Ni samoj sebi nije željela priznati to isto.
- Mislio sam da se dame imaju pravo predomisliti – odgovorio je.
- Dame imaju pravo činiti što god požele – rekla je Francesca otresito.
- Touché – promrmljao je Michael. Ponovno ju je promotrio, ovog puta pobliže.
- Nisi se promijenila.
Njezine su se usnice razdvojile. - Kako to možeš reći?
- Jer izgledaš baš onako kakve te se sjećam – A potom je vragolasto pokazao
prema njezinu oskudnom noćnom ruhu. - Osim odjeće, naravno.
 Iznenađeno je uzdahnula i ustuknula, tješnje omotavši ruke oko tijela.
Bilo je to pomalo podlo od njega, no bio je izrazito zadovoljan sobom jer ju je
uspio uvrijediti. Želio je da ustukne, da se povuče iz njegova dohvata. Ona će biti
ta koja će morati odrediti granice.
Jer on nije bio siguran da je dorastao tom zadatku.
Lagao je kada je rekao kako se nije promijenila. Nešto na njoj bilo je
drugačije, nešto potpuno neočekivano.
Nešto što ga je protreslo do srži njegove duše.
Bila je to aura koju je širila – nešto što je zapravo postojalo samo u njegovu
umu, no nije stoga bilo ništa manje pogubno. Radilo se o dašku dostupnosti,
užasnoj, mučnoj spoznaji da Johna više nije bilo, da uistinu više nije s njima i da
je jedina stvar koja sprečava Michaela da ne posegne i dodirne je bila njegova
savjest.
Bilo je gotovo smiješno.
Gotovo.
A sad je stajala pred njime, u potpunom neznanju, još uvijek u potpunosti
nesvjesna kako muškarac pred njom više od ičega želi svući s njezina tijela svaki
sloj svile pa je poleći pred vatru. Želio je razmaknuti njezina bedra, potonuti u
nju te...
Nasmijao se jezivim osmijehom. Činilo se kako protekle četiri godine nisu
učinile mnogo kako bi ohladile njegovu neprimjerenu strast.
- Michaele?
Svrnuo je pogled na nju.
- Što je tako smiješno?
Njezino pitanje, eto što. - Ne bi razumjela.
- Iskušaj me.
- Oh, mislim da neću.
- Michaele – navaljivala je.
Okrenuo se prema njoj pa odgovorio hotimičnom hladnoćom: - Francesca,
postoje neke stvari koje nikada nećeš razumjeti.
Njezine su se usnice razdvojile, a na trenutak je izgledala kao da ju je
ošamario.
A on se osjećao jednako užasno kako bi se osjećao da ju je uistinu ošamario.
- Kako možeš reći nešto tako užasno – prošaputala je.
Slegnuo je ramenima.
- Promijenio si se – nastavila je.
Najtužnije je bio to što se nije promijenio. Barem ne u onim aspektima koji bi
njegov život učinili jednostavnijim i podnošljivijim. Uzdahnuo je, mrzeći sebe jer
ne može podnijeti spoznaju da ga ona mrzi. - Oprosti mi – rekao je, promrsivši
prstima kosu. - Umoran sam, hladno mi je i budala sam.
 Osmjehnula se čuvši te riječi, a na trenutak su se, kao čarolijom, vratili u
prošlost. - U redu je – rekla je velikodušno, dodirnuvši njegovu nadlakticu. - Iza
tebe je dugačko i iscrpljujuće putovanje.
Zadržao je dah. Nekoć je običavala to činiti – prijateljski dodirivati njegovu
ruku. Nikada u javnosti, naravno, a rijetko čak i kada bi bili nasamo. John bi
morao biti s njima, John je uvijek bio s njima. A to bi ga iskustvo uvijek –
baš uvijek – uzdrmalo.
No nikada onoliko kao ovoga trenutka.
- Trebao bih poći u krevet – promrmljao je. Obično je s lakoćom skrivao
vlastitu nelagodu, no jednostavno nije bio spreman na mogućnost da će je vidjeti
večeras, a povrh toga, bio je i vraški umoran.
Povukla je svoj dlan. - Nijedna soba nije pripremljena za tebe. Uzmi moju
sobu. Ja ću spavati ovdje.
- Ne – usprotivio se, mnogo strastvenije nego je namjeravao. - Ja ću spavati
ovdje ili... dovraga – promrmljao je koračajući prema drugom kraju prostorije
kako bi povukao zvonce za služinčad. Koja korist od toga što je grof od Kilmartina
ako ne može narediti da mu prirede sobu u bilo koje doba noći?
Osim toga, zvonjava zvonca značila je kako će sluge doći za nekoliko minuta,
a to je pak značilo kako neće više biti prisiljen biti nasamo s Francescom.
Nije da i ranije nisu znali ostati nasamo, no nikada noću i nikada dok je ona
bila odjevena u spavaćicu te...
Povukao je konopac ponovno.
- Michaele – rekla je tonom koji je zvučao gotovo razdragano. - Sigurna sam
kako su te čuli i prvi puta.
- Da, pa, bio je dug dan – rekao je. - Oluja prilikom prelaska Kanala, i slično.
- Morat ćeš mi prepričati dogodovštine sa svojih putovanja, i to uskoro – rekla
je nježno.
Pogledao ju je, podigavši obrvu. - Htio sam ti pisati o njima.
Njezine su se usnice namrštile na trenutak. Nebrojeno je puta svjedočio tom
izrazu njezina lica. Birala je svoje sljedeće riječi, odlučujući hoće li odapeti na
njega strelice svoje legendarne britkosti.
Činilo se kako ga je odlučila poštedjeti jer je umjesto toga rekla: - Bila sam
poprilično srdita na tebe jer si otišao.
Udahnuo je i zadržao dah. Samo bi Francesca odabrala potpunu iskrenost
umjesto prezrive zajedljivosti.
- Žao mi je – rekao je iskreno misleći što govori, iako ne bi postupio nimalo
drugačije da se u tom trenutku našao pred istim izborom. Trebao je promjenu.
Morao je otići. Možda je to značilo da je kukavica, možda je to dovodilo u pitanje
njegovu muškost. Međutim, nije bio spreman biti grofom. Nije bio John, nikada
ne bi mogao biti John. A činilo se kako je to jedina stvar koju su baš svi od njega
očekivali.
Čak i Francesca, na svoj polovičan način.
 Pogledao ju je. Bio je poprilično siguran da ona i dalje ne shvaća radi čega je
otišao. Vjerojatno je mislila kako shvaća, no kako je mogla? Nije znala da je voli i
nije mogla znati kakvu je prokletu krivnju osjećao radi preuzimanja Johnova
života.
No ništa od toga nije bila njezina krivnja. A dok ju je gledao kako, krhka i
ponosita, zuri u plamen, ponovio je riječi.
- Žao mi je.
Prihvatila je njegovu ispriku jedva primjetnim kimanjem glave. - Trebala
sam ti pisati – uzvratila je. Potom se okrenula prema njemu, očiju ispunjenih
tugom i možda tek nagovještajem vlastite isprike. - No, da budem potpuno
iskrena, jednostavno nisam mogla. Pomisao na tebe vodila je do pomisli na
Johna, a pretpostavljam kako si u tom trenutku nisam mogla dopustiti toliko
misliti o njemu.
Michael se nije pretvarao kako razumije, no svejedno je kimnuo glavom.
Osmjehnula se sjetno. - Tako smo se dobro zabavljali, nas troje, zar ne?
Ponovno je kimnuo glavom. - Nedostaje mi – rekao je iznenađen kako je
dobar osjećaj bio konačno izgovoriti te riječi.
- Oduvijek sam mislila kako će nam biti prekrasno kad se konačno skrasiš –
dodala je Francesca. - Sigurna sam kako bi tvoja odabranica bila briljantna i
zabavna. Kako bismo se samo zabavljali nas četvero.
Michael se nakašljao. Činilo se to najboljim postupkom u tom trenutku.
Podigla je pogled, prekinuta u svojem sanjarenju. - Nećeš se valjda
prehladiti?
- Vjerojatno. Siguran sam kako ću do subote ležati na samrtnoj postelji.
Podigla je obrvu. - Nadam se da ne očekuješ da ću te njegovati.
Bile su to upravo one riječi koje su mu bile potrebne da njihovo čavrljanje
odvede u vode u kojima se osjećao najugodnije. - Ne nužno – rekao je mahnuvši
rukama. - Ne bi mi trebalo biti potrebno dulje od tri dana da privučem
jato neprikladnih žena koje će ispuniti svaku moju želju.
Njezine su se usne neznatno namrštile, no bilo je očito kako joj je primjedba
bila smiješna. - Vidim da si ostao isti.
Podario ju je svojim iskrivljenim osmijehom. - Nitko se nikada uistinu ne
mijenja, Francesca.
Naherila je glavu u stranu, pokazujući prema hodniku otkud su mogli čuti
zvuke koraka koji su im se hitro približavali. Sluga je pristigao, a Francesca se
pobrinula za sve, dopustivši Michaelu da ostane besposleno stajati pokraj vatre,
doimljući se donekle poput cara dok je potvrdno kimao glavom slušajući njezine
upute.
- Laku noć, Michaele – rekla je nakon što je sluga otišao izvršiti njezine
naredbe.
- Laku noć, Francesca – uzvratio je nježno.
- Lijepo je ponovno te vidjeti – rekla je. A potom je, kao da je bila primorana
jedno od njih uvjeriti u to – nije bio siguran koga – dodala: - Uistinu jest.
 ŠESTO POGLAVLJE

- GROFICA OD KILMARTINA, NOVOM GROFU OD KILMARTINA,

DAN PO PRIMITKU NJEGOVA PRVOG PISMA, RASPARANOG U
KOMADIĆE PA POTOM NATOPLJENOG SUZAMA

o trenutka kad je Michael sljedećeg jutra ustao, kuća Kilmartin se

naizgled vratila u kolotečinu prikladnu domu jednog grofa. Vatre su
gorjele iza rešetaka svakog kamina, a na stolu je bio poslužen bogat
doručak koji se sastojao od meko kuhanih jaja, šunke, slanine, kobasica, tosta s
maslacem i marmeladom te njegovih omiljenih prženih skuša.
Francesce, međutim, nije bilo nigdje.
Kada je upitao za nju, dali su mu presavijen papir koji je ostavila za njega
ranije tog jutra. Činilo se kako je bila pod dojmom da bi njihov suživot u kući
Kilmartin mogao potaknuti glasine pa se odlučila preseliti u rezidenciju svoje
majke, u ulicu Bruton broj 5, sve dok Janet ili Helen ne pristignu iz Škotske.
Pozvala ga je, međutim, da je posjeti tijekom dana jer je bila sigurna kako imaju
o mnogočemu razgovarati.
Michael je pretpostavljao kako je u pravu pa je po doručku (uvelike se
iznenadivši kada je ustanovio da mu nedostaju jogurti na koje se navikao u
Indiji) izašao van te se zaputio prema broju pet.
Odlučio je prošetati do tamo, udaljenost nije bila velika, a zrak je osjetno
zatoplio u odnosu na ledene zapuhe prijašnjeg dana. Ali, ponajviše od svega, želio
je upiti vizuru grada i podsjetiti samoga sebe na ritmove Londona. Ranije nije
zamjećivao pojedine mirise i zvukove glavnog grada, način na koji se klapanje
konjskih potkova miješalo s veselim povicima prodavača cvijeća i prigušenim
mrmorenjem kultiviranih glasova. Bio je tu i zvuk njegovih vlastitih koraka po
pločniku te vonj pečenih badema i natruha čađe u zraku, a sve se
skupa izmiješalo u doživljaj jedinstven Londonu.
Bilo je gotovo preintenzivno, što je bilo neobično, jer se prisjetio kako se
osjećao gotovo istovjetno kada se, prije četiri godine, iskrcao na obali Indije.
Vlažni je zrak, prožet mirisima začina i cvijeća, nasrnuo na sva njegova osjetila.
Doimalo se gotovo poput napada koji ga je ostavio omamljenim i
dezorijentiranim. A iako njegova reakcija na London nije bila ni izbliza tako
dramatična, svejedno se osjećao poput uljeza čija se osjetila nalaze pod navalom
mirisa i zvukova koji se ne bi smjeli doimati tako nepoznatima.
Zar je postao strancem u vlastitoj zemlji? Činilo se gotovo bizarnim, a ipak,
dok je hodao prenapučenim ulicama najekskluzivnije londonske trgovačke
oblasti, nije se mogao oteti dojmu kako ne pripada ovamo te kako će svatko
tko uputi pogled prema njemu smjesta znati da je drugačiji i da je u potpunom
raskoraku sa samim sukusom britanskog načina života.
Ili se, dopustio je i tu mogućnost, uhvativši krajičkom oka svoj odraz u izlogu,
moglo raditi o njegovoj preplanulosti.
Trebat će tjedni dok ne izblijedi. Možda i mjeseci.
Njegova će majka biti preneražena.
Pomisao mu je izmamila cerek na usta. Uživao je u pomisli da će ponovno
sablazniti svoju majku. Nikada neće toliko odrasti da mu to ne bi bilo zabavno.
Skrenuo je u ulicu Bruton te prošao pokraj nekoliko posljednjih zdanja prije
broja pet. Već je bio tu, naravno. Francescina je mati oduvijek riječ obitelj
tumačila u najširem mogućem smislu riječi pa je Michael često, uz Johna i
Francescu, bivao pozivan na čitav niz obiteljskih događaja Bridgertonovih.
Kada je pristigao, lady Bridgerton već je bila u zeleno-bijelom salonu za
goste, ispijajući šalicu čaja za svojim pisaćim stolom pokraj prozora. - Michaele –
uskliknula je skočivši na noge uz očito oduševljenje. - Kako je lijepo vidjeti te!
- Lady Bridgerton – rekao je primivši njezin dlan pa joj galantno utisnuvši
cjelov na nadlanicu.
- Nitko to ne čini tako dobro kao ti – rekla je s odobravanjem.
- Čovjek mora njegovati svoja najbolja oružja – promrmljao je.
- Mogu posvjedočiti da mi dame određenih godina itekako cijenimo tvoja
nastojanja na tom polju.
- A ta određena dob bila bi... – Osmjehnuo se vragolasto. - ...trideset i jedna
godina?
Gospođa Bridgerton bila je jedna od onih žena koja je s godinama bivala sve
ljupkija, no osmijeh kojim mu je sada uputila naprosto je zračio. - Uvijek si
dobrodošao u ovom domu, Michaele Stirlingu.
Osmjehnuo se pa sjeo na stolicu visokog naslona kada mu je pokazala da tako
učini.
- Jao – rekla je neznatno se namrštivši. - Moram se ispričati. Pretpostavljam
kako bih te sada trebala oslovljavati s Kilmartin.
- Michael je sasvim u redu – pokušao je odagnati njezinu nelagodu.
- Znam kako su prošle četiri godine – nastavila je - no, kako te nisam viđala...
- Možete me oslovljavati kako god želite – rekao je uglađeno. Bilo je to čudno.
Konačno se navikao da ga oslovljavaju s Kilmartin i pomirio s time da je naslov
istisnuo njegovo obiteljsko ime. Međutim, to je bilo u Indiji, gdje ga nitko nije
poznavao kao skromnog gospodina Stirlinga, a možda i važnije, gdje nitko nije
poznavao Johna kao grofa. Čuvši kako njegov naslov prelazi preko usana
Violet Bridgerton, osjetio je neznatnu nelagodu, posebice stoga jer je ona, kao što
je i bio običaj među punicama, često Johna nazivala svojim sinom.
Ali ako je i osjetila njegov unutarnji nemir, nije to ničim dala do znanja. -
Ukoliko ćeš biti tako velikodušan – rekla je - onda takva moram biti i ja. Molim
te, zovi me Violet. Krajnje je vrijeme da počneš.
- Oh, ne mogu – odgovorio je hitro, potpuno uvjeren u riječi koje izgovara.
Bila je to lady Bridgerton. Bila je... Pa, nije bio siguran što mu je ona točno, no
znao je kako je ne može zvati Violet.
- Bojim se da moram inzistirati, Michaele – rekla je - a sigurna sam kako si
do sada već shvatio kako obično dobijem ono što želim.
Ovo je bio rat koji nije mogao dobiti pa je samo uzdahnuo i rekao: - Ne znam
hoću li moći ljubiti ruku nekome tko se zove Violet. Čini se suviše intimnim, ne
mislite li tako?
- Da se nisi usudio prestati.
- Zli jezici će govorkati – upozorio ju je.
- Mislim da moja reputacija može podnijeti takvo što.
- Ah, no može li i moja?
Nasmijala se. - Takav si nevaljalac.
Naslonio se u svojoj stolici. - Dobro mi ide i takvom.
- Jesi li za šalicu čaja? – Pokazala je prema profinjenom porculanskom
čajniku na stolu s druge strane prostorije. - Moj se ohladio, no rado ću pozvati
sluge da donesu svježeg.
- Prijalo bi mi – priznao je.
- Pretpostavljam da si, nakon toliko godina provedenih u Indiji, razmažen po
pitanju čaja – rekla je ustavši i zakoračivši preko prostorije kako bi pozvonila
posluzi.
- Jednostavno nije isto – rekao je hitro se osovivši na noge. - Ne znam kako to
objasniti, no ništa nema okus poput čaja u Engleskoj.
- Možda je stvar u kvaliteti vode?
Ovlaš se osmjehnuo. - Prije o kvaliteti žene koja ga poslužuje.
Nasmijala se. - Tebi je, mladi lorde, potrebna supruga. Pod hitno.
- Uistinu? A radi čega biste to pomislili?
- Jer u svojem trenutnom stanju predstavljaš prijetnju svim neudanim
ženama.
Nije uspio odoljeti još jednoj prilici za flert. - Nadam se da u njihove redove
uključujete i sebe, Violet.
A tada je začuo glas s vrata. - Je li moguće da očijukaš s mojom majkom?
Bila je to Francesca, naravno, besprijekorno odjevena u ljubičastu jutarnju
haljinu urešenu izrazito složenim uzorkom belgijske čipke. Izgledala je kao da se
svesrdno trudi ostati ozbiljnom i strogom prema njemu.
I u tome ne uspijeva u potpunosti.
 Michael je dopustio svojim usnama da se razvuku u tajanstveni osmijeh dok
je promatrao kako dvije dame sjedaju na svoje stolice. - Proputovao sam cijeli
svijet, Francesca, te mogu s posvemašnjom sigurnošću reći kako nema
mnogo žena s kojima bih radije očijukao nego s tvojom majkom.
- Pozivam te na večeru iz ovih stopa – objavila je Violet - i neću prihvatiti
odbijanje.
Michael se zahihotao. - Bit će mi čast.
Nasuprot njemu, Francesca je promrmljala: - Nepopravljiv si.
Uputio joj je širok osmijeh. Ovo je bilo dobro, pomislio je. Jutro se odvijalo
točno onako kako je priželjkivao, a on i Francesca pomalo su se vraćali u svoje
stare uloge i navade. On je ponovno bio bezbrižni zavodnik, a ona se pretvarala
da ga prekorava i sve je bilo onakvo kakvo je bilo prije Johnove smrti.
Prošle je noći ostao iznenađen. Nije ju očekivao vidjeti. I nije se uspio uživjeti
u ulogu osobnosti koju je pokazivao svijetu.
Uostalom, nije baš sve bilo glumatanje. Oduvijek je bio pomalo nepromišljen,
a vjerojatno jest bio i nepopravljivi ženskaroš. Njegova je majka običavala govoriti
kako je počeo šarmirati žene već u nježnoj dobi od četiri godine.
No kad bi bio blizu Francesce, činilo mu se životno važnim da taj aspekt svoje
osobnosti gurne u prvi plan, a sve kako ona nikada ne bi posumnjala što se skriva
ispod krinke.
- Kakvi su ti planovi sad kad si se vratio? – upitala je Violet.
Michael se okrenuo prema njoj, uputivši joj pogled za koji je znao da ne
otkriva mnogo. - Zapravo, nisam siguran – odgovorio je, posramljen spoznajom da
je to istina. - Pretpostavljam kako će mi trebati neko vrijeme dok shvatim što se
od mene očekuje u mojoj novoj ulozi.
- Vjerujem kako Francesca može biti od pomoći po tom pitanju – ponudila je
Violet.
- Samo ukoliko to želi – rekao je Michael potiho.
- Naravno – odgovorila je Francesca pomaknuvši se neznatno u stranu kada
je sluškinja donijela poslužavnik s čajem. - Pomoći ću ti kako god mogu.
- To je bilo brzo – promrmljao je Michael.
- Pomalo sam luda za čajem – objasnila je Violet. - Pijem ga po cijele dane.
Sluškinje sada već neprestano na štednjaku drže u pripravi toplu vodu.
- Želiš li malo? – upitala je Francesca koja je na sebe preuzela zadatak
sipanja čaja.
- Da, molim te – odgovorio je Michael.
- Nitko ne poznaje Kilmartin poput Francesce – rekla je Violet s neskrivenim
majčinskim ponosom. - Bit će ti dragocjen saveznik.
- Siguran sam kako ste potpuno u pravu – složio se Michael primivši šalicu
od Francesce. Sjećala se kako je volio piti čaj – s mlijekom, bez šećera. Ta
spoznaja ga je, iz nekog razloga, iznimno usrećila. - Grofica je već šest godina, a
od toga je četiri bila primorana biti i grof. – Primijetivši Francescin iznenađen
pogled, dodao je: - U svakom pogledu osim naslovom. No Francesca, nema
potrebe za poricanjem; i tebi mora biti jasno kako je to istina.
- Ja...
- Uostalom – dodao je - to je kompliment. Dugujem ti toliko da ti se nikada
neću moći u potpunosti odužiti. Ne bih mogao izbivati toliko dugo da nisam bio
siguran da je grofovija u dobrim rukama.
Francesca se zacrvenila, što ga je iznenadilo. Tijekom svih godina njihova
poznanstva, mogao je na prste jedne ruke nabrojiti prilike kada su se njezini
obrazi zarumenili.
- Hvala ti – promrmljala je. - Nije mi bilo tako teško, uvjeravam te.
- Možda, no svejedno cijenim tvoju pomoć. – Prinio je šalicu k usnama,
dopustivši damama da skrenu razgovor u drugom smjeru.
A one su upravo to i učinile. Violet ga je priupitala o vremenu provedenom u
Indiji pa se uskoro zatekao kako im prepričava o palačama i princezama,
karavanama i curryju. Izostavio je razbojnike i malariju, zaključivši kako to
nisu prikladne teme za ovakvu prigodu.
U jednom je trenutku shvatio kako izuzetno uživa. Možda je, pomislio je
razmislivši o trenutku dok je Violet prepričavala nešto o tematskom balu na
temu Indije kojem je prisustvovala prije nekoliko godina, možda je ipak donio
pravu odluku.
Možda je zapravo bilo dobro što se vratio kući.

Sat vremena kasnije, Francesca se zatekla u šetnji Hyde Parkom, dlana

položenog na Michaelov lakat. Sunce se probilo kroz oblake, a kada je ustvrdila
kako ne može odoljeti lijepom vremenu, nije Michaelu ostavila izbora osim
ponuditi joj da pođe s njom u šetnju.
- Baš kao u stara vremena – rekla je, okrenuvši lice prema suncu. Vjerojatno
će završiti s preplanulim tenom ili barem s pjegama, no bila je poprilično sigurna
kako će uvijek izgledati poput blijedog porculana u usporedbi s Michaelom čiji
je ten izdajnički otkrivao kako se tek nedavno vratio iz tropa.
- Misliš na šetnju? – upitao je. - Ili način na koji si stručno manipulirala
mnome kako bih te otpratio?
Pokušala je ostati ozbiljna. - Oboje, naravno. Nekoć si me običavao često
izvoditi. Kada god bi John bio zauzet.
- Itekako jesam.
Nekoliko su trenutaka šetali u tišini, a potom je on rekao: - Iznenadilo me
kad te jutros nisam zatekao u kući.
- Nadam se da razumiješ zbog čega sam morala otići – odgovorila je. - Nisam
to željela, naravno, povratak u majčin dom doima se poput povratka u djetinjstvo.
– Osjetila je kako joj se usta skupljaju u kiselu grimasu uslijed izgovorenih riječi.
- Obožavam je, naravno, no navikla sam održavati vlastito kućanstvo.
- Bi li htjela da se nastanim negdje drugdje?
 - Ne, naravno da ne – uzvratila je hitro. - Ti si grof! Kuća Kilmartin pripada
tebi. Osim toga, Helen i Janet zaputile su se ovamo samo tjedan nakon mene i
uskoro bi trebale pristići, a kad se to dogodi i ja ću se moći vratiti.
- Glavu gore, Francesca. Siguran sam da ćeš izdržati.
Dobacila mu je pogled ispod oka. - Ne očekujem da bi ti – ili bilo koji drugi
muškarac, kad smo kod toga – to mogao razumjeti, no draži mi je moj status
udane žene nego onaj debitantice. Kada sam na majčinoj adresi, zajedno s Eloise
i Hyacinth, osjećam se kao da sam se vratila u svoju prvu sezonu, sa svim
pratećim pravilima i propisima.
- Ne baš svima – istaknuo je. - Da je tome tako, ne bi ti bilo dopušteno sada
poći u šetnju sa mnom.
- Istina – priznala je. - Osobito ne s tobom, pretpostavljam.
- A što bi točno to trebalo značiti?
Nasmijala se. - No, no, Michaele. Zar si uistinu mislio da će se tvoja
reputacija čudotvorno osvjetlati samo zato što si napustio zemlju na nekoliko
godina?
- Francesca...
- Tvoje je ime legendarno.
Doimao se užasnutim.
- Istina je – rekla je pitajući se radi čega se doima tako iznenađenim. -
Zaboga, žene još uvijek pričaju o tebi.
- Nadam se ne tebi – promrmljao je.
- Oh, meni i više nego ostalima. – Vragolasto se nacerila. - Sve žele znati
kada se namjeravaš vratiti. A sigurna sam kako će biti i gore kada se pročuje da
si tu. Moram priznati kako se radi o doista neobičnoj ulozi – povjerenice
najozloglašenijeg londonskog zavodnika.
- Povjerenice, ha?
- Kojim bi drugim imenom to nazvao?
- Ne, ne, povjerenica je sasvim prikladna riječ. Samo, ako misliš da sam ti
povjerio baš sve...
Francesca mu je dobacila ljutit pogled. Ovo je bilo tako svojstveno njemu,
zastati u pola rečenice, uz onaj znakoviti prizvuk i ostaviti njezinoj mašti goruća
pitanja. Pretpostavljam onda – promrmljala je - kako nisi s nama podijelio
sve novosti iz Indije.
Osmjehnuo se. Vragolasto.
- U redu. Dopusti mi tada da preusmjerim razgovor na priličnije teme. Koji
su tvoji planovi sad kada si se vratio? Hoćeš li zauzeti svoje mjesto u parlamentu?
Činilo se kako nije ni razmotrio tu mogućnost.
- To je ono što bi John želio – rekla je potpuno svjesna svoje podmukle
manipulativnosti.
Michael joj je uputio mrgodan pogled, a njegove su joj oči otkrile kako mu se
ne sviđa njezina taktika.
 - Morat ćeš se i oženiti – rekla je Francesca.
- Planiraš li preuzeti na sebe i ulogu moga provodadžije? – upitao je zlovoljno.
Slegnula je ramenima. - Ukoliko to želiš. Sigurna sam kako u tome nipošto
ne mogu biti gora od tebe.
- Dobri Bože – progunđao je. - Nije prošao ni dan od mojeg povratka. Moramo
li se time baviti sada?
- Ne, naravno da ne – popustila je. - Ali vrlo skoro. Ne pomlađuješ se.
Michael je zurio u nju u potpunoj nevjerici. - Ne mogu zamisliti da bih ikome
drugome mogao dopustiti da ovako razgovara sa mnom.
- Ne zaboravi svoju majku – odgovorila je zadovoljno se osmjehnuvši.
- Ti – uzvratio je poprilično energično - nisi moja mati.
- Hvala Bogu na tome – odgovorila je. - Srce bi me izdalo prije mnogo godina
da jesam. Nemam pojma kako ona izdržava sve to.
Zaustavio se kao ukopan. - Nisam tako loš.
Nježno je slegnula ramenima. - Nisi li?
A on je ostao bez riječi. U potpunosti nijem. Bio je to razgovor koji su vodili
nebrojeno puta, no ovoga je puta bio nekako drugačiji. Njezin je glas bio obojan
svojevrsnom okrutnošću, a njezine riječi nosile su oštrinu koje tamo ranije nije
bilo.
Ili je možda on nikad prije nije primjećivao.
- Oh, nemoj se praviti tako iznenađenim, Michaele – rekla je posegnuvši
slobodnom rukom preko svojeg tijela kako bi ga lagano potapšala po ruci. -
Naravno da imaš užasnu reputaciju. Međutim, krasi te nevjerojatan šarm pa ti
svi prijestupi uvijek bivaju oprošteni.
Je li ga tako vidjela, pitao se. I zbog čega je bio iznenađen? Bila je to upravo
ona predodžba koju je pomno njegovao.
- A sada kada si grof – nastavila je - mamice će se batrgati kako bi te sparile
sa svojim ljubljenim kćerima.
- Strah me – rekao je potiho. - Itekako me strah.
- I trebalo bi te biti – odgovorila je bez trunke suosjećanja. - Uvjeravam te da
će se ponašati poput gladnih zvijeri koje su nanjušile krv. Imaš sreće što sam
jutros porazgovarala sa svojom majkom i natjerala je da mi obeća kako te neće
pokušati spojiti s Eloise ili Hyacinth. Bila je itekako spremna to učiniti – dodala
je, očigledno uživajući u razgovoru.
- Čini mi se kako se sjećam vremena kada si se i ti svojski trudila ne bi li me
spojila s jednom od svojih sestara.
Usne su joj se neznatno izobličile. - To je bilo prije mnogo godina – rekla je
odmahnuvši rukom kao da tim pokretom želi riječi otpuhnuti u zaborav. - I tako
ne bi bio prikladan.
Nikada nije imao želje udvarati nijednoj od njezinih sestara, no nije mogao
odoljeti, a da ne uputi Francesci novu verbalnu provokaciju. - Za Eloise – upitao
je - ili Hyacinth?
 - Za nijednu – odgovorila je dovoljno naprasito da mu natjera osmijeh na lice.
- No, ne brini, pronaći ću ti nekoga.
- Zar sam se doimao zabrinutim?
Nastavila je kao da nije ni progovorio. - Mislim kako ću te upoznati s
Eloisinom prijateljicom Penelope.
- Gospođicom Featherington? – upitao je nejasno se prisjetivši pomalo
bucmaste djevojke s kojom nikada nije razgovarao.
- Ona je i moja prijateljica, naravno – dodala je Francesca. - Mislim da bi ti se
mogla dopasti.
- Je li u međuvremenu naučila govoriti?
Prostrijelila ga je pogledom. - Zanemarit ću tu primjedbu. Penelope je izrazito
draga i iznimno inteligentna mlada dama jednom kad prevlada svoju početnu
sramežljivost.
- A koliko je potrebno da se to dogodi? – promrsio je.
- Mislim kako bi ti ona predstavljala savršenu protutežu – izjavila je
Francesca.
- Francesca – rekao je pomalo grubo - nećeš igrati ulogu moga provodadžije.
Jesam li bio dovoljno jasan?
- No, netko...
- I nemoj slučajno reći kako netko to mora učiniti – prekinuo ju je. Još uvijek
ju je čitao kao otvorenu knjigu, baš kao i prije svih ovih godina. Oduvijek je htjela
upravljati njegovim životom.
- Michaele – izgovorila je njegovo ime s uzdahom u kojem je bilo više patnje
nego je na nju imala pravo.
- Nije prošao niti dan od mojeg povratka – rekao je. - Niti dan. Umoran sam i
nije me briga je li sunce izašlo – i dalje mi je prokleto hladno, a još uvijek nisam
stigao ni raspakirati svoje stvari. Molim te da mi daš nekoliko dana prije
nego počneš planirati moje vjenčanje.
- Hoće li tjedan biti dovoljno? – upitala je lukavo.
- Francesca – uzvratio je tonom u kojem se mogao čuti prizvuk upozorenja.
- U redu – rekla je priznavši poraz. - No, nemoj reći kako te nisam upozorila.
Kada se pojaviš u društvu, a mlade te dame stjeraju u kut pa ti skupa s njihovim
mamicama dođu zadati smrtonosni udarac...
Zadrhtao je zamislivši prizor. A i uslijed spoznaje da je njezino predviđanje
vjerojatno točno.
- ...doći ćeš moljakati moju pomoć – završila je misao podigavši pogled prema
njemu i obdarivši ga izrazito iritantnim samozadovoljnim pogledom.
- Siguran sam kako hoću – rekao je, uzvrativši joj očinskim osmijehom za koji
je znao da ga prezire. - A kada taj trenutak dođe, obećavam da ću se ponijeti
prikladno pokajnički, žalobno i posramljeno te da ću demonstrirati bilo
koju neugodnu emociju koju budeš smatrala primjerenom.
 Nasmijala se, a njegovo se srce raznježilo, mnogo snažnije nego je htio.
Uvijek ju je znao nasmijati.
Okrenula se prema njemu i osmjehnula, potapšavši mu ruku. - Drago mi je
da si opet tu.
- Lijepo je ponovno biti tu – rekao je. Riječi su izletjele automatski, no shvatio
je kako uistinu misli što je rekao. Bilo je lijepo. Bremenito, ali lijepo. No čak ni
bremenitost nije bila vrijedna jadikovanja. Nije se nipošto radilo o nečemu na što
nije već bio naviknut.
Zašli su duboko u Hyde Park, u ovo vrijeme već podosta prometan. Drveće je
netom počelo pupati, no zrak je bio dovoljno svjež da šetači nisu bili prisiljeni
tražiti zaklon u hladu.
- Trebala sam ponijeti kruh za ptice – promrmljala je Francesca.
- Na jezeru? – upitao je Michael iznenađeno. Često je s Francescom običavao
šetati Hyde Parkom, a od obala jezera Serpentine uvijek su bježali poput vraga
od tamjana. Uvijek su bile pune dadilja i djece koja su vrištala poput
malih divljaka (dadilje su često bile i glasnije od djece), a Michael je znao mnoge
pojedince koji su hljeb kruha dobili u glavu.
Čini se kako nitko darovitom mladom kriketašu nije napomenuo da bi hljeb
trebalo razlomiti u manje – i bezopasnije – komade.
- Volim bacati kruh pticama – rekla je Francesca u svoju obranu. - Osim toga,
danas neće biti previše djece. Još je previše studeno.
- Takvo što nikada nije zaustavilo Johna i mene – odvratio je Michael srčano.
- Pa istina, no vi ste Škoti – uzvratila je. - Vaša krv kola sasvim dobro i kad je
napola smrznuta.
Osmjehnuo se. - Mi Škoti smo otporna sorta. – Riječi su donekle bile šala. Uz
toliko miješanja loza, obitelj je bila podjednako engleska koliko i škotska, ako ne i
više, no kako se grofovija Kilmartin prostirala preko pograničnih
okruga, Stirlinzi su ponosno isticali svoje škotsko podrijetlo.
Pronašli su klupu nedaleko jezera Serpentine pa sjeli, besposleno
promatrajući patke na površini vode.
- Čovjek bi pomislio da će pronaći neko toplije mjesto – rekao je Michael. -
Možda u Francuskoj.
- I odreći se sve hrane koju im djeca bacaju? – Francesca se ovlaš nasmijala. -
Nisu glupe.
On je samo slegnuo ramenima. Nije mu bilo ni na kraj pameti pretvarati se
da dobro poznaje ptičje navade.
- Kako ti se svidjela klima u Indiji? – upitala je Francesca. - Je li uistinu
onako vruće kako govore?
- Čak i više – odgovorio je. - A možda i ne. Ne znam. Pretpostavljam kako su
opisi prilično vjerodostojni. Problem je u tome što si Englez ne može u potpunosti
dočarati vrućinu dok ne dođe tamo.
Uputila mu je zbunjen pogled.
- Toplije je nego možeš zamisliti – pojednostavnio je stvari.
 - Zvuči kao... Pa, zapravo ne znam kako zvuči – priznala je.
- Vrućina nije ni izbliza toliko neugodna koliko su to kukci.
- Zvuči užasno – odlučila je Francesca.
- Vjerojatno ti se ne bi svidjelo. Barem ne na duže vrijeme.
- Svejedno bih voljela otputovati – rekla je nježno. - Oduvijek sam to
planirala.
Utihnula je, počevši odsutno kimati glavom, a njezina se brada toliko dugo
zibala gore-dolje da je bio siguran kako je u potpunosti bila nesvjesna radnje.
Potom je shvatio da su se njezine oči zapiljile u nešto u daljini. Promatrala je
nešto, no nikako nije uspijevao dokučiti što. U vidokrugu nije bilo ničeg
zanimljivog, samo dadilja ispijena lica koja je gurala dječja kolica.
- U što si se zagledala? – konačno je upitao.
Ostala je šutke, nastavivši piljiti.
- Francesca?
Okrenula se prema njemu. - Želim dijete.
 SEDMO POGLAVLJE

- GROF OD KILMARTINA, GROFICI OD KILMARTINA, ŠEST MJESECI

PO NJEGOVU DOLASKU U INDIJU

olim?
Šokirala ga je. Čak je i zamuckivao. Nije mu to rekla kako bi izmamila
ovakvu reakciju, no sada kada ga je gledala kako sjedi, usta
razjapljenih u iznenađenju, nije mogla barem malo ne uživati u
trenutku.
- Želim dijete – rekla je slegnuvši ramenima. - Zar je to toliko iznenađujuće?
Njegove su se usne stale pomicati prije nego su konačno proizvele zvuk. -
Pa... ne... ali...
- Dvadeset šest mi je.
 - Znam koliko ti je godina – odgovorio je pomalo zajedljivo.
- Napunit ću dvadeset sedam krajem travnja. Ne mislim da je tako čudno što
želim imati dijete.
Oči su mu se još uvijek doimale omamljenima od iznenađenja. - Ne, naravno
da ne, ali...
- I zaista se nisam dužna opravdavati tebi.
- Nisam to ni tražio od tebe – uzvratio je, promatrajući je kao da joj je
odnekud niknula druga glava.
- Žao mi je – promrmljala je. - Preburno sam reagirala.
Nije odgovorio, što ju je razdražilo. Trebao joj je barem proturječiti, najmanje
to. Ne bi to bilo iskreno, no bilo bi primjereno i pristojno od njega.
Konačno je, kad je tišina postala nepodnošljivom, procijedila: - Mnoge žene
žele djecu.
- Svakako – rekao je, gotovo ispljunuvši riječ. - Naravno... Ali... ne misliš li
kako bi najprije trebala pronaći muža?
- Naravno. – Prostrijelila ga je srditim pogledom. - Što misliš radi čega sam
se vratila u London ovako rano?
Pogledao ju je tupim pogledom.
- Nadam se pronaći supruga – rekla je obrativši mu se kao da je zaostao.
- Kako romantično od tebe – promrmljao je.
Namrštila je usnice. - Stvari su takve kakve jesu. Bilo bi najbolje da se
navikneš na to, za vlastito dobro. Neće proći dugo prije nego dame počnu o tebi
govoriti na isti taj način.
Ignorirao je drugi dio njezine izjave. - Imaš li nekog prikladnog gospodina na
umu?
Odmahnula je glavom. - Još ne, no pretpostavljam kako će se netko pojaviti
kad počnem tražiti. – Pokušavala je zvučati opušteno, no u stvarnosti je njezin
glas gubio i na sigurnosti i na snazi. - Sigurna sam kako moja braća imaju
neoženjene prijatelje – konačno je procijedila.
Uputio joj je pogled, a potom se pogrbio i zagledao u vodu.
- Šokirala sam te – rekla je.
- Pa... jesi.
- Inače bi mi to pričinilo veliko zadovoljstvo – rekla je razvukavši usne u
ironičan osmijeh.
Nije odgovorio, ali je jedva primjetno zakolutao očima.
- Ne mogu zauvijek oplakivati Johna – nastavila je. - To jest, mogu, i hoću,
ali... – Zaustavila se, ljuta na sebe jer se dovela na rub suza. - A najgore od svega
je spoznaja da možda i ne mogu imati djecu. Trebale su mi dvije godine
da zanesem s Johnom, a potom sam i to upropastila.
- Francesca – usprotivio se odlučno - ne smiješ sebe kriviti za ono što se
dogodilo.
 Gorko se nasmijala. - Možeš li to zamisliti? Da se udam za nekoga samo kako
bih dobila dijete, a onda ga ne uspijem dobiti?
- Takvo se što stalno događa – rekao je nježno.
Bila je to istina, no nije se od nje osjećala bolje. Imala je mogućnost izbora.
Nije se bila primorana udati, mogla je ostati udovicom – i blaženo neovisnom – a
njezine bi materijalne potrebe svejedno bile zadovoljene. Ako se uda – ne, kada se
uda – morala se mentalno priviknuti na tu pomisao – to neće biti iz ljubavi.
Njezin brak neće biti poput onog kojeg je imala s Johnom, takvu je ljubav
jednostavno bilo nemoguće pronaći dvaput tijekom jednog životnog vijeka.
Udat će se radi djeteta, a nije bilo nikakvog jamstva kako će ga uistinu i
dobiti.
- Francesca?
Nije gledala u njega, samo je sjedila i treptala očima, očajnički pokušavajući
ignorirati suze koje su se skupljale u krajičcima njezinih očiju.
Michael joj je pružio rupčić, no ona se pretvarala kako ne primjećuje njegovu
gestu. Ako primi rupčić, slomit će se i zaplakati. Ništa je više neće moći
zaustaviti.
- Moram nastaviti sa životom – rekla je prkosno. - Moram. Johna više nema,
a ja...
A onda se zbilo nešto posve čudno. Iako čudno nije bila baš prava riječ kojom
bi se to opisalo. Možda šokantno, ili nečuveno, a možda i nije bilo riječi kojom bi
se opisalo iznenađenje te vrste, iznenađenje kakvo čovjeku zaustavlja otkucaje
srca, ostavljajući ga nepokretnim, bez daha.
Okrenula se prema njemu. Nije to trebalo biti ništa neuobičajeno. Sigurno se
okrenula prema njemu stotine... ne, tisuće puta. Možda je protekle četiri godine
proveo u Indiji, no svejedno je još uvijek poznavala njegovo lice, a poznavala je i
njegov osmijeh. Zapravo, znala je sve u vezi njega...
Samo što je ovog puta sve bilo drugačije. Okrenula se prema njemu, ne
očekujući da se i on već okrenuo prema njoj. A nije očekivala ni da će joj biti tako
blizu da će uzmoći vidjeti sićušne mrlje boje ugljena u njegovim šarenicama.
No ponajmanje je od svega očekivala da će se njezin pogled spustiti na
njegove usne. Bile su pune, i sočne, i lijepo oblikovane. Poznavala je njihov oblik
kao da su njezine vlastite, no nikada se prije nije uistinu zagledala u njih i
primijetila kako im boja nije jednolika, ni kako je krivulja njegove donje usnice
uistinu senzualna, ni...
Osovila se na noge. Tako hitro da je gotovo izgubila ravnotežu. - Moram ići –
rekla je iznenađena jer joj glas zvuči poput njezina, a ne poput glasa nekog
bizarnog demona. - Imam dogovor. Potpuno sam to smetnula s uma.
- Naravno – rekao je ustavši i sam.
- Kod krojačke – dodala je, kao da će detalji njezinu laž učiniti uvjerljivijom. -
Sva je moja odjeća polukorotničkih boja.
Kimnuo je glavom. - Te ti boje nikako ne pristaju.
- Lijepo od tebe što si to istaknuo – rekla je zlovoljno.
 - Trebala bi nositi plavo – rekao je.
Nervozno je kimnula glavom, još uvijek zbunjena i uznemirena.
- Jesi li dobro? – upitao je.
- Izvrsno – ispljunula je. Potom je, svjesna kako njezin ton nikoga ne bi
zavarao, dodala pažljivije kontrolirajući svoj glas: - U redu sam. Uvjeravam te.
Samo mrzim kasniti. – Bila je to istina, a on je to dobro znao pa se nadala kako će
prihvatiti izliku kao objašnjenje njezine otresitosti.
- U redu – odgovorio je uljudno, a Francesca je nastavila čavrljati cijelim
putem natrag do broja pet. Morala je održati prikladnu fasadu, pomislila je
panično. Nije mogla dopustiti da on nasluti što se uistinu odigralo u njezinoj
nutrini na toj klupi pokraj jezera.
Bila je svjesna, naravno, kako je Michael pristao, čak i više od toga. No,
radilo se o podosta apstraktnoj spoznaji. Michael je bio naočit, baš onako kako je
njezin brat Benedict bio visok, ili onako kako je njezina majka imala lijepe oči.
Ali iznenada... Ali sada...
Pogledala ga je i zamijetila nešto posve novo.
Ugledala je muškarca.
A prizor ju je nasmrt preplašio.

Francesca je bila pobornica teze da se probleme najlakše rješava djelovanjem pa

je po povratku iz šetnje potražila svoju majku i obavijestila je kako smjesta mora
posjetiti modisticu. Na kraju krajeva, najbolje bi bilo laž pretvoriti u istinu što
je prije moguće.
Njezina je mati bila presretna što će joj kći odbaciti sive i ljubičaste tonove
svoje polukorotničke odjeće pa su se, za manje od sat vremena, njih dvije udobno
smjestile u Violetinu elegantnu kočiju te zaputile prema ekskluzivnim
radnjama u ulici Bond. Inače bi se Francesca narogušila radi Violetina uplitanja,
smatrajući sebe posve sposobnom da sama odabere vlastitu odjeću, no tog joj je
dana majčina prisutnost pružala utjehu.
Nije da njezina majka inače nije bila sposobna pružiti utjehu. Francesca je
jednostavno najčešće na prvo mjesto stavljala svoju neovisnost, preferirajući da je
se ne doživljava kao “jednu od Bridgertonovih djevojaka”. No, na neki čudan
način, ovaj izlet do krojačice bio je začuđujuće zbunjujući. Priznala bi istinu samo
ako bi je mučenjem izvukli iz nje, no Francesca se, jednostavno rečeno, osjećala
užasnuto.
Čak i da nije donijela odluku o preudaji, odbacivanje njezina udovičkog ruha
značilo bi ogromnu promjenu, a ona nije bila u potpunosti sigurna da je spremna
na takvo što.
Sjedeći u kočiji spustila je pogled na svoj rukav. Nije mogla vidjeti tkaninu
rukava – prekrivao ga je ogrtač – no znala je da je ljubičaste boje. Bilo je nešto
utješno u tom saznanju, nešto opipljivo i pouzdano. Nosila je tu boju, ponekad
je zamijenivši sivom, posljednje tri godine. I neumoljivu crnu godinu prije toga.
Bilo je to poput simbola, shvatila je; poput svojevrsne uniforme. Nije bilo potrebe
za razmišljanjem o tome tko je i što je, njezina je odjeća jasno i glasno odašiljala
poruku svijetu.
- Majko? – izgovorila je riječ i prije nego joj je postalo jasno kako želi postaviti
pitanje.
Violet se okrenula prema njoj sa smiješkom. - Da, draga?
- Zbog čega se nikada nisi preudala?
Violetine usnice lagano su se razmaknule, a na Francescino veliko
iznenađenje, njezine su oči zasjale. - Znaš li – rekla je Violet nježno - da je ovo
prvi puta kako mi je ijedno od vas postavilo to pitanje.
- Nemoguće – uzvratila je Francesca. - Jesi li sigurna?
Violet je kimnula glavom. - Nitko od moje djece nije me to pitao. Sjećala bih
se.
- Da, da, naravno da bi se sjećala – uzvratila je Francesca hitro. Međutim,
sve se činilo... čudnim. Zapravo, nezamislivim. Zašto nitko nikada Violet nije
postavio to pitanje? Francesci se to činilo gorućim pitanjem s kojim se malo
što moglo usporediti. A ako već nijedno od Violetine djece nije bilo dovoljno
znatiželjno da radi sebe postavi to pitanje, nisu li shvaćali koliko je to bilo važno
njihovoj majci?
Nisu li željeli upoznati svoju majku? Uistinu je upoznati?
- Kad je tvoj otac preminuo... – započela je Violet. - Zapravo, ne znam koliko
se točno sjećaš, no dogodilo se to iznenada. Nitko to nije očekivao. – Tugaljivo se
osmjehnula, a Francesca se zapitala hoće li se ikada moći nasmijati pri pomisli
na Johnovu smrt, čak i ako će taj osmijeh biti protkan tugom.
- Ubod pčele – nastavila je Violet, a Francesca je shvatila da je čak i sada,
dvadeset godina nakon smrti Edmunda Bridgertona, njezina majka zvučala
iznenađeno dok je govorila o tome.
- Tko bi rekao da je takvo što moguće – rekla je Violet, odmahujući glavom. -
Ne znam koliko ga se dobro sjećaš, no tvoj je otac bio krupan čovjek. Visok poput
Benedicta, a vjerojatno i širi u ramenima. Čovjek jednostavno ne bi očekivao da
bi pčela... – Zaustavila se, izvukavši rupčić i prislonivši ga na usta kako bi
pročistila grlo. - Pa, bilo je neočekivano. Ne znam što bih još rekla, osim... –
Okrenula se prema svojoj kćeri s boli u očima. - Osim kako možda nitko to ne
može razumjeti tako dobro kao ti.
Francesca je kimnula glavom, čak ni ne pokušavši zatomiti peckanje koje je
osjećala u očima.
- Uglavnom – rekla je Violet prpošno, odlučna nastaviti s razgovorom - nakon
njegove sam smrti bila... osupnuta. Kao da je sve bilo u izmaglici. Uopće ne znam
kako sam funkcionirala tijekom prve godine. Pa čak ni nekoliko godina nakon
toga. Tako da posve sigurno nisam bila u stanju razmišljati o braku.
- Znam – rekla je Francesca nježno. Bila je to istina.
- A nakon toga... pa, ne znam što se dogodilo. Možda jednostavno nisam
upoznala nikog s kime bih poželjela podijeliti svoj život. Možda sam previše
voljela tvoga oca. – Slegnula je ramenima. - Možda jednostavno nisam vidjela
smisla u tome. Na kraju krajeva, bila sam u uvelike različitoj situaciji od tebe. Ne
zaboravi da sam bila starija od tebe i da sam već imala osmero djece. A tvoj je
otac ostavio svoje poslove urednima. Znala sam kako nećemo ni u čemu
oskudijevati.
- John je ostavio Kilmartin u izvrsnom stanju – ubacila je Francesca hitro.
- Naravno da jest – rekla je Violet potapšavši je po nadlanici. - Oprosti mi.
Nije mi bila namjera sugerirati bilo što drugo. Ali ti nemaš osmero djece,
Francesca. – Njezine su oči postale drugačijima, njihovo plavetnilo još dublje. - A
pred tobom je i puno više vremena da bi ga provodila u samoći.
Francesca je grčevito kimnula glavom - Znam – rekla je. - Znam, znam, ali ne
mogu posve... ne mogu...
- Ne možeš što? – nježno je upitala Violet.
- Ne mogu... – Francesca je oborila pogled. Nije znala radi čega, no iz nekog
razloga nije mogla odlijepiti pogled s poda. - Ne mogu se otresti osjećaja kako
činim nešto pogrešno, da obeščašćujem Johna, da obeščašćujem naš brak.
- John bi želio da budeš sretna.
- Znam. Znam. Naravno da bi htio. Ali, zar ne razumiješ... – Podigla je pogled
prema majčinu licu, očima tražeći nešto, ni sama ne znajući što; možda
odobravanje, možda samo ljubav, jer je bilo nešto utješno u spoznaji da će tamo
pronaći ono za što je već znala da je tamo. - Čak ni ne tražim takvo što – dodala
je. - Neću pronaći nekoga poput Johna. Prihvatila sam to. No, čini se pogrešnim
udati se prihvativši manje od toga.
- To je istina, nećeš pronaći nekog poput Johna – rekla je Violet. - No, mogla
bi pronaći nekoga tko će ti jednako odgovarati, samo na drugačiji način.
- Ti nisi.
- Točno, ja nisam – složila se Violet. - Ali ja se nisam ni trudila tražiti.
Zapravo, nisam uopće tražila.
- Poželiš li ikada da jesi?
Violet je otvorila usta, ali iz njih nije izlazio zvuk. Nije ispustila čak ni dah.
Konačno je progovorila: - Ne znam, Francesca. Uistinu, ne znam. – Potom je,
zaključivši kako bi malo smijeha razvedrilo njezinu kći, dodala: - No, bila
sam sigurna u jednu stvar, a to je kako nisam željela još djece.
Ne mogavši si pomoći, Francesca se osmjehnula. - Ja želim – rekla je
sramežljivo. - Želim dijete.
- I mislila sam da je tako.
- Zašto me nikada nisi upitala o tome?
Violet je naherila glavu u stranu. - Zašto ti mene nikada nisi upitala zbog
čega se nisam preudala?
Francesca je osjetila kako joj se usnice razdvajaju. Nije trebala biti toliko
iznenađena majčinom moći opažanja.
- Da se radilo o Eloise, mislim da bih već nešto rekla – dodala je Violet. - Ili
bilo kojoj od tvojih sestara, kad smo kod toga. Ali ti... – Osmjehnula se
nostalgično. - Ti si drugačija. Oduvijek si bila drugačija. Izdvajala si se čak i dok
si bila dijete. I oduvijek si trebala više privatnosti.
 Francesca je instinktivno posegnula za majčinim dlanom pa ga stisnula. -
Volim te, znaš li to?
Violet se osmjehnula. - Nekako sam posumnjala u to.
- Majko.
- U redu, naravno da znam. Kako me ne bi voljela kad ja tebe volim tako
mnogo?
- Nisam ti to rekla – priznala je Francesca, osjetivši se užasnutom radi svojeg
propusta. - Barem ne u posljednje vrijeme.
- U redu je. – Violet je uzvratila stisak dlanom. - Imala si druge brige.
Riječi su iz nekog razloga natjerale Francescu da se zahihoće ispod daha. -
Blago rečeno.
Violet se samo nasmijala.
- Majko? – riječi su izletjele iz Francesce. - Smijem li ti postaviti još jedno
pitanje?
- Naravno.
- Ako ne pronađem nekoga – ne poput Johna, naravno, ali još uvijek
prikladnog za mene. Ako ne pronađem nekog takvog, a udam se za nekoga tko mi
se dopada, ali koga možda ne volim... je li to u redu?
Violet je ostala tiho nekoliko trenutaka prije nego je konačno progovorila. -
Bojim se kako odgovor na to pitanje možeš znati samo ti – konačno je rekla. -
Nikada ne bih rekla ne, naravno. Polovica ljudi – zapravo i više od polovice – živi
u takvim brakovima, i dosta je njih posve zadovoljno takvim stanjem. No, svoje
ćeš odluke morati donijeti sama kada za to dođe vrijeme. Svi smo različiti,
Francesca. Vjerujem kako si svjesna te činjenice više od drugih. A kada neki
muškarac zatraži tvoju ruku, morat ćeš ga procijeniti po njegovim zaslugama, a
ne po nekom proizvoljnom standardu koji si unaprijed osmislila.
Bila je, naravno, u pravu, no Francesci je nepredvidivost i kompliciranost
života već dozlogrdila do te mjere da to nije bio odgovor koji je željela čuti.
A ništa od navedenog nije nudilo rješenje problema koji je najviše tištao
njezino srce. Što će se dogoditi ako uspije upoznati nekoga s kim će se osjećati
onako kako se osjećala s Johnom? Nije mogla zamisliti da bi se to moglo
dogoditi, takvo se što činilo uistinu malo vjerojatnim.
No, što ako se ipak dogodi? Kako će tada moći živjeti sama sa sobom?

Postojalo je nešto iznenađujuće ugodno u lošem raspoloženju pa mu se Michael

odlučio u potpunosti prepustiti.
Šutirao je kamenčić cijelim putem do kuće.
Režao je na svakoga tko bi ga na ulici slučajno gurnuo u prolazu.
Svoja je ulazna vrata povukao takvom silom da su se zabila u kameni zid iza
njih. Ili bi barem to učinio da njegov prokleti batler nije bio pripravan pa je
otvorio vrata prije nego su se Michaelovi prsti uspjeli omotati oko kvake.
 Međutim, razmišljao je o tome da zalupi njima prilikom otvaranja, što mu je
samo po sebi pružilo određeno zadovoljstvo.
A potom je uz bat koraka odmarširao stubama do svoje sobe – koju je još
uvijek uvelike smatrao Johnovom, iako u tom trenutku nije mogao bogznašto
poduzeti u vezi toga – pa svukao čizme.
Ili je barem pokušao.
Prokletstvo.
- Reiverse! – urliknuo je.
Njegov se osobni sluga pojavio – zapravo se doimalo kao da se stvorio
magijom – na vratima.
- Da, gospodine?
- Možeš li mi pomoći s čizmama? – procijedio je Michael, osjećajući se posve
djetinjasto. Tri godine u vojsci i još četiri u Indiji i još uvijek nije bio u stanju
svući vlastite čizme? Postojalo je nešto u vezi Londona što je muškarce pretvaralo
u cendrave idiote. Činilo mu se kako se sjeća da mu je Reivers bio prisiljen
svlačiti čizme i ranije kada je živio ovdje.
Spustio je pogled. Bile su to druge čizme. Različiti stilovi za različite prigode,
pretpostavio je, a Reivers se uvijek, gordo i pomalo luckasto, ponosio svojim
radom. Naravno, da je želio Michaela opremiti u skladu s posljednjom
londonskom modom. Morao bi...
- Reiverse? – započeo je Michael smirenim glasom. - Otkud ti ove čizme?
- Molim, gospodine?
- Ove čizme. Ne prepoznajem ih.
- Nismo još dobili sve vaše škrinje s broda, gospodine. Niste imali ništa
prikladno za London pa sam pronašao ove među stvarima prijašnjeg lorda...
- Zaboga.
- Gospodine? Ispričavam se ako vam ne pristaju. Sjetio sam da ste vas dvojica
bili približno jednake građe, a mislio sam da biste htjeli...
- Samo ih svuci. Smjesta. – Michael je sklopio oči i zavalio se u kožnu fotelju
– Johnovu kožnu fotelju – diveći se ironiji situacije. Njegova se najgora noćna
mora obistinila, i to u najdoslovnijem smislu riječi.
- Naravno, gospodine. – Reivers se doimao povrijeđenim, no smjesta se bacio
na posao svlačenja čizama.
Michael je palcem i kažiprstom stisnuo greben nosa pa ispustio dugačak
izdah prije nego je ponovno progovorio. - Bilo bi mi drago kad me ne bi odijevao u
odjeću iz garderobe prethodnog grofa – rekao je umorno. Uistinu mu nije
bilo jasno radi čega je tako mnogo Johnove odjeće još uvijek tamo, sve je trebalo
biti poklonjeno slugama ili dano dobrotvornim organizacijama godinama ranije.
Međutim, smatrao je kako se radi o odluci koju mora donijeti Francesca, a ne on.
- Naravno, gospodine. Smjesta ću se pobrinuti za to.
- Izvrsno – progunđao je Michael.
- Da je dam staviti pod ključ?
 Pod ključ? Pobogu, pa nije toksična. - Siguran sam da je možemo ostaviti
tamo gdje jest – rekao je Michael. - Samo je više nemoj koristiti kako bi mene
odjenuo.
- U redu. – Reivers je progutao slinu, a njegova se Adamova jabučica počela
nelagodno pomicati gore-dolje.
- U čemu je problem, Reiverse?
- Pa, svi su odjevni predmeti prethodnog lorda Kilmartina još uvijek ovdje.
- Ovdje? – upitao je Michael s nevjericom.
- Ovdje – potvrdio je Reivers, ogledavajući se po prostoriji.
Michael je klonuo u naslonjač. Nije mu bila namjera izbrisati s lica zemlje
svaki podsjetnik na postojanje svojeg rođaka, nikome John nije nedostao tako
snažno kao njemu, nikome.
U redu, možda Francesci jest. Dopustio je tu iznimku, no to je bilo drugačije.
Ali jednostavno nije znao kako bi trebao nastaviti živjeti svoj život u
potpunosti okružen Johnovim stvarima koje su ga gušile. Naslijedio je njegov
naslov, trošio njegov novac, živio u njegovoj kući. Zar je trebao nositi i njegovu
prokletu odjeću?
- Spakiraj sve – naložio je Reiversu. - Sutra. Večeras želim malo mira.
Osim toga, vjerojatno bi trebao obavijestiti Francescu o svojoj nakani.
Francesca.
Uzdahnuo je, osovivši se na noge nakon što ga je sluga ostavio samog. Kriste,
Reivers je zaboravio ponijeti čizme sa sobom. Michael ih je podigao pa ostavio
pred vratima. Vjerojatno je pretjerivao, no nije želio zuriti u Johnove čizme
sljedećih šest sati.
Nakon što je uz odlučan škljocaj zatvorio vrata, besciljno se dovukao do
prozora. Prozorska je daska bila široka i duboka, a on se svom svojom težinom
naslonio na nju, zureći kroz providne zastore na maglovitu ulicu podno kuće.
Odgurnuo je tanašnu tkaninu, a usne su mu se razvukle u gorak osmijeh kad je
uočio dadilju kako pločnikom za sobom vuče maleno dijete.
Francesca. Željela je dijete.
Nije znao radi čega ga je to tako iznenadilo. Racionalno gledajući, nije trebao
biti iznenađen. Pobogu, ona je žena, naravno da želi djecu. Ne žele li ih sve žene?
I iako nikada nije sjeo i svjesno rekao sam sebi kako će ona venuti za Johnom
dovijeka, isto tako nikada nije razmotrio ni pomisao da bi se jednog dana mogla
preudati.
Francesca i John. John i Francesca. Činili su jedinstvo, ili barem nekoć jesu,
a iako je Johnova smrt olakšala sagledavanje jednog bez drugog, zamisliti jedno
od njih uz nekoga drugog bila je posve druga priča.
A tu je, naravno, bio i problem njegove kože koja se automatski ježila pri
pomisli na Francescu s drugim muškarcem.
Protrnuo je. Ili je možda zadrhtao? Dovraga, nadao se da nije ovo drugo.
Pretpostavljao je kako će se jednostavno morati priviknuti na tu pomisao.
Ako je Francesca željela djecu, trebat će supruga, a po tom pitanju nije mogao
poduzeti ama baš ništa. Bilo bi zaista pristojno, pomislio je, da je tu odluku
donijela prošle godine i da je cijelu tu ogavnu stvar riješila u međuvremenu, kako
bi ga poštedjela mučnine koju će osjećati dok bude svjedočio cjelokupnom ritualu
udvaranja. Da se samo udala prošle godine, sve bi barem bilo svršeno i riješeno, i
to bi bilo to.
Kraj priče.
No sada će biti prisiljen svemu svjedočiti. Možda ju čak i savjetovati.
Prokletstvo.
Ponovno je zadrhtao. Možda mu je samo hladno. Ipak je bio tek ožujak, i to
prohladan ožujak, unatoč vatri koja je plamtjela iza rešetke kamina.
Povukao je svoju kravatu koja se počela doimati neobjašnjivo uskom, a potom
ju je u potpunosti skinuo. Pobogu, osjećao se poput samog vraga, trpeći
naizmjence nalete hladnoće i vrućine te iznenadne napade vrtoglavice.
Sjeo je. Činilo se to najpametnijim u danoj situaciji.
A potom je u potpunosti odustao od pretvaranja da mu je dobro, svukavši i
ostatak svoje odjeće i zavukavši se u krevet.
Predstojala mu je dugačka noć.
 OSMO POGLAVLJE

- GROFICA OD KILMARTINA, GROFU OD KILMARTINA, TJEDAN

DANA PO PRIMITKU NJEGOVA DRUGOG PISMA, PRVI POKUŠAJ,
NIKAD ZAVRŠEN, NIKAD POSLAN

ije li Michael danas rekao da će nam se pridružiti za večerom?

Francesca je pogledala svoju majku koja je stajala pred njom zabrinuta
pogleda. Zapravo je pomislila isto što i njezina mati, pitajući se što ga je
moglo zadržati.
Provela je veći dio dana sa strepnjom iščekujući njegov dolazak, iako on nije
imao pojma koliko je zapravo za nju traumatičan bio onaj trenutak u parku. Tako
joj nebesa, on vjerojatno nije ni shvatio kako se između njih odigrao “trenutak”.
Po prvi je put u životu Francesca bila zahvalna na posvemašnjoj tuposti
muškog uma.
- Da, rekao je da će navratiti – odgovorila je, neznatno se promeškoljivši u
svojoj fotelji. Već je neko vrijeme s majkom i sestrama čekala u gostinjskom
salonu, besposleno trateći vrijeme dok se njihov večerašnji gost ne pojavi.
- Jesmo li mu rekle u koliko sati? – upitala je Violet.
Francesca je kimnula glavom. - Potvrdila sam mu vrijeme kad me dopratio
ovamo nakon šetnje parkom. – Poprilično se jasno sjećala razgovora, a posve se
jasno sjećala i mučnine u trbuhu dok su razgovarali o tome. Nije ga željela
ponovno vidjeti – barem ne tako skoro – no što je mogla poduzeti? Njezina ga je
majka pozvala u goste.
- Vjerojatno samo kasni – rekla je Hyacinth, Francescina najmlađa sestra. -
Nimalo me ne čudi. Takvi poput njega uvijek kasne.
Francesca se smjesta otresla na nju. - Što bi to trebalo značiti?
- Čula sam sve o njegovoj reputaciji.
 - Kakve veze njegova reputacija ima s bilo čime? – upitala je Francesca
svadljivo. - Uostalom, što bi ti mogla znati o tome? Napustio je Englesku
godinama prije nego si ti debitirala.
Hyacinth je slegnula ramenima, zabovši iglu u svoj izrazito neuredan vez. -
Ljudi još uvijek govore o njemu – uzvratila je nehajno. - Dame padaju u nesvijest
poput kakvih djevojčura na puki spomen njegova imena, ako baš moraš znati.
- Zar postoji kakav drugi način padanja u nesvijest? – ubacila se Eloise koja
je, iako točno godinu dana starija od Francesce, još uvijek bila neudata.
- Pa možda i jest razvratnik – odvratila je Francesca grubo - no dosad je
uvijek bio izrazito točan. – Nikada nije dopuštala da drugi govore loše o
Michaelu. Iako je i sama znala uzdisati i jadikovati radi njegovih mana, bilo je
posve neprihvatljivo da Hyacinth, koja je svoje znanje o Michaelu u potpunosti
crpila iz glasina i objeda, donosi takve snažne sudove.
- Misli što hoćeš – rekla je Francesca odrješito, odlučna ne dopustiti da
Hyacinthina riječ bude posljednja - no on nikada ne bi zakasnio na večeru kod
nas. Previše poštuje majku da bi takvo što učinio.
- A što je s njegovim poštovanjem prema tebi? – nastavila je Hyacinth.
Francesca je ljutitim pogledom prostrijelila svoju sestru koja se zlobno
podsmjehivala u svoj vez. - On... – Ne, neće igrati tu igru. Neće sjediti tu i
upuštati se u raspravu sa svojom mlađom sestrom, ne dok možda nešto nije bilo u
redu. Michael je, unatoč svim svojim nedostacima, bio bezgrešno pristojan i
uviđavan do srži, ili se barem uvijek prikazivao takvim u njezinoj prisutnosti. I
nikada ne bi kasnio na večeru – bacila je pogled na uru iznad kamina – više od
trideset minuta. Poslao bi barem poruku.
Ustala je, užurbano poravnavši svoje sive halje. - Poći ću u kuću Kilmartin –
najavila je.
- Sama? – upitala je Violet.
- Sama – uzvratila je Francesca odlučno. - To je i moj dom, na kraju krajeva.
Sumnjam da će zli jezici govorkati ako nakratko svratim.
- Da, da, naravno – odgovorila je njezina mati. - Ali nemoj ostati predugo.
- Majko, udovica sam. I ne namjeravam provesti noć tamo. Namjeravam se
raspitati o Michaelu. Bit ću dobro, uvjeravam te.
Violet je kimnula glavom, no izraz njezina lica otkrivao je Francesci kako je
željela reći još mnogo toga. Stvari su bile takve već godinama – Violet je žarko
željela ponovno postati zaštitnički nastrojenom majkom kvočkom svojoj
obudovjeloj kćeri, no istodobno se držala po strani, pokušavajući poštivati njezinu
neovisnost.
Nije se uvijek uspijevala ne uplitati, no trudila se, a Francesca joj je bila
zahvalna na njezinim nastojanjima.
- Želiš li da pođem s tobom? – upitala je Hyacinth sa žarom u očima.
- Ne – odvratila je Francesca tonom koji je uslijed iznenađenja bio naprasitiji
nego što je namjeravala. - Radi čega bi, pobogu, to htjela?
Hyacinth je slegnula ramenima. - Znatiželja. Voljela bih upoznati Veselog
Razvratnika.
 - Upoznala si ga – istaknula je Eloise.
- Točno, ali to je bilo tako davno - rekla je Hyacinth dramatično uzdahnuvši. -
Prije nego sam razumjela što riječ razvratnik zapravo znači.
- Ne razumiješ ni sada – prekinula ju je Violet oštro.
- Oh, ali ja...
- Ti ne – ponovila je Violet - razumiješ što riječ razvratnik znači.
- U redu – Hyacinth se okrenula k majci uputivši joj neiskren, sladunjav
osmijeh. - Nemam pojma što je razvratnik. Također se ne znam ni sama odjenuti
ni oprati vlastite zube.
- Pa, sinoć sam se osvjedočila kako joj Polly pomaže s večernjom haljinom –
promrmljala je Eloise sa sofe.
- Nitko se ne može bez pomoći uvući u te haljine – odbrusila je Hyacinth.
- Odlazim – objavila je Francesca iako je bilo posve jasno kako je nitko ne
sluša.
- Što to činiš? – zahtijevala je Hyacinth.
Francesca se ukopala na mjestu dok nije shvatila da se ne obraća njoj.
- Samo pregledavam tvoje zube – odgovorila je Eloise milozvučno.
- Djevojke! – ukorila je Violet, a Francesca je pomislila kako se Eloise
zasigurno nije dopala ta generalizacija, pošto je ipak brojala dvadeset sedam
ljeta.
Bila je u pravu, a Eloisinu je ljutnju i prigovor koji je uslijedio iskoristila kao
priliku da se iskrade iz sobe te naloži slugi da joj pozove kočiju.
Ulice nisu bile pretjerano prometne, još je bilo rano te pripadnici visokog
društva neće krenuti na zabave i balove barem još sat ili dva. Kočija se brzo
kretala kroz Mayfair, a za manje od četvrt sata Francesca se penjala stubama
kuće Kilmartin u ulici St. James. Kao i obično, sluga je otvorio vrata i prije nego
je posegnula za alkom, a ona je pohitala unutra.
- Je li Kilmartin ovdje? – upitala je, pomalo se iznenadivši kad je shvatila
kako je to prvi put da je Michaela oslovila na taj način. Bilo je neobično, shvatila
je, i dobro što joj je tako prirodno prešlo preko usana. Vjerojatno je već bilo
krajnje vrijeme da se svi skupa priviknu na tu promjenu. On je sada bio grof i
nikada više neće biti samo gospodin Stirling.
- Mislim da jest – odgovorio je sluga. - Vratio se rano danas poslijepodne, a
nisam primijetio da je otišao.
Francesca se namrštila pa potom kimnula glavom, davši mu time dopuštenje
da se povuče prije nego se stubama zaputila na kat. Ako je Michael uistinu bio
kod kuće, mora biti gore; da je dolje u svom uredu, sluga bi bio svjestan njegova
prisustva.
Popevši se na drugi kat, zaputila se niz hodnik prema grofovskim odajama,
tihim koracima čizama na debelom Aubusson tepihu. - Michaele? – nježno je
zazvala prilazeći njegovoj sobi. - Michaele?
Nije bilo odgovora pa se primaknula bliže njegovim vratima koja, primijetila
je, nisu bila do kraja zatvorena. - Michaele? – zazvala je ponovno, ovaj put
neznatno glasnije. Ne bi bilo dobro da njegovo ime odzvanja cijelom
kućom. Uostalom, nije ga željela probuditi u slučaju da je spavao. Vjerojatno je
još bio umoran od svog dugačkog putovanja i odveć ponosan da bi to priznao kad
ga je Violet pozvala na večeru.
Odgovora još nije bilo pa je gurnula vrata još ih malo otkučivši. - Michaele?
Čula je nešto. Možda šuškanje. Možda i stenjanje.
- Michaele?
- Frannie?
To je svakako bio njegov glas, no nije zvučalo poput ičega što je ikad čula s
njegovih usana.
- Michaele? – Jurnula je prema njemu i zatekla ga sklupčanog u krevetu.
Doimao se bolesnim. Zapravo, nikad u životu nije vidjela nikoga tko je izgledao
bolesnije. John, naravno, nikad nije bio bolestan. Jedne je večeri samo pošao u
krevet i probudio se mrtav.
Takoreći.
- Michaele? – iznenađeno je uzdahnula. - Što je s tobom?
- Oh, ništa strašno – zagraktao je. - Samo hunjavica, pretpostavljam.
Francesca ga je sumnjičavo pogledala. Crna mu je kosa bila zalijepljena za
čelo, koža mu je bila zajapurena i prošarana svijetlim mrljama, a vrućina koja je
isijavala iz kreveta gotovo ju je ostavila bez daha.
Uza sve to, zaudarao je po bolesti. Radilo se o onom užasnom, znojnom,
pomalo trulom vonju koji bi, da ima boju, zasigurno bio boje zelenkaste
bljuvotine. Francesca je ispružila ruku pa mu dodirnula čelo, smjesta povukavši
dlan kada je osjetila koliko je vruć.
- Ovo nije hunjavica – rekla je prijekorno.
Njegove su se usnice razvukle u ogavnu parodiju smiješka. - Možda se onda
radi o uistinu gadnoj hunjavici?
- Michaele Stuarte Stirlingu!
- Pobogu, zvučiš poput moje majke.
Nije se ni najmanje osjećala poput njegove majke, poglavito nakon onog što se
zbilo u parku pa je sada gotovo osjetila olakšanje ugledavši ga ovako oslabjela i
neprivlačnog. Osjećaji koji su je obuzeli ranije tog poslijepodneva nekako su
izgubili na silini.
- Michaele, što ti je?
Slegnuo je ramenima pa se potom zakopao dublje ispod pokrivača, a cijelo mu
je tijelo stalo drhtati uslijed uloženog napora.
- Michaele! – Posegnula je prema njemu i zgrabila ga za rame. Nimalo
nježno. - Da se nisi usudio prodavati mi svoje uobičajene smicalice. Točno znam
kako to ide. Uvijek se pretvaraš kako ti nije ništa, da si nedodirljiv i otporan na
sve, poput kakve ptice močvarice kojoj voda samo klizne niz nepromočivo perje
leđa...
 - Pa istina je, voda mi obično klizne niz leđa – promrmljao je. - Baš kao i tebi.
To su osnove znanosti.
- Michaele! – Bila bi ga ošamarila da nije bio tako bolestan. - Da se nisi
usudio trivijalizirati ovo, je li ti jasno? Inzistiram da mi smjesta kažeš što ti je!
- Bit će mi bolje sutra – odgovorio je.
- Ah, naravno – rekla je Francesca protkavši riječi svim svojim sarkazmom, a
istini za volju, sarkazam je bio nešto čime nije oskudijevala.
- Hoće – bio je nepokolebljiv dok se nemirno meškoljio u krevetu, svaki njegov
pokret popraćen stenjanjem. - Tijekom sutrašnjeg dana bit ću kao nov.
Nešto u njegovu odabiru riječi učinilo joj se izrazito čudnim. - A prekosutra? –
upitala je sumnjičavo skupivši oči.
Odnekud ispod pokrivača začuo se promukao smiješak. - Ah, tada ću ponovno
biti bolestan poput psa, naravno.
- Michaele – ponovila je sa strepnjom koja joj je prigušila glas - što ti je?
- Zar ne možeš naslutiti? – Izvirio je glavom ispod plahte, a izgledao je tako
loše da je poželjela zaplakati. - Imam malariju.
- Oh, Bože – uzdahnula je Francesca ustuknuvši jedan korak. - Oh, Bože.
- Ovo je prvi put da sam te čuo kako ime Gospodnje zazivaš uzalud –
primijetio je. - Vjerojatno bih se trebao osjećati polaskanim jer to činiš radi mene.
Nije joj bilo jasno kako može biti tako nonšalantan u takvom trenutku.
- Michaele, ja... – Posegnula je prema njemu smjesta povukavši ruku,
nesigurna kako bi trebala postupiti.
- Ne brini – rekao je privukavši pokrivače bliže svojem tijelu kad je još jedan
val drhtaja protresao njegovo tijelo. - Nije zarazno.
- Nije? – Zatreptala je. - Hoću reći, naravno da nije. – A čak i da je bilo, takvo
je što ne bi spriječilo da mu pruži potrebnu njegu. Bio je to Michael. Bio je... pa,
bilo je teško točno definirati što joj je on bio, no među njima je
postojala neraskidiva veza; spona koju četiri godine i tisuće kilometara koji su ih
bili dijelili, činilo se, nisu uspjeli obezvrijediti.
- Prenosi se zrakom – rekao je umorno. - Moraš udahnuti ustajali zrak kako
bi se zarazila. Radi toga je i zovu malarijom. Kada bi se prenosila s čovjeka na
čovjeka, do sada bi je imali već svi u Engleskoj.
Kimnula je glavom saslušavši njegovo objašnjenje. - Hoćeš li... hoćeš li... –
Nije uspijevala izgovoriti riječi, jednostavno nije znala kako.
- Ne – rekao je. - Barem misle kako ne bih trebao.
Osjetila je kako joj uslijed olakšanja klone tijelo. Morala je sjesti. Nije mogla
zamisliti svijet bez njega. Čak i dok je bio odsutan, uvijek je znala da je tamo
negdje, da dijele isti planet, da koračaju istim tlom. Čak i tijekom onih prvih
dana po Johnovoj smrti kada ga mrzila jer ju je napustio, čak i kad je bila tako
ljuta na njega da je željela plakati od srdžbe – donekle je nalazila utjehu u
spoznaji da je živ i zdrav i da bi joj se smjesta vratio ako bi ona to zatražila od
njega.
 Bio je tu. Bio je živ. A bez Johna... Nije joj bilo jasno kako je itko mogao
očekivati da preživi gubitak obojice.
Ponovno je zadrhtao, silovito.
- Trebaš li lijek? – upitala je prenuvši se iz promišljanja. - Imaš li lijek sa
sobom?
- Već sam ga uzeo – procvokotao je.
Ona je, međutim, morala poduzeti nešto. Nije bila dovoljno sklona
mazohizmu kako bi samu sebe uvjeravala da je mogla učiniti išta čime bi
spriječila Johnovu sudbinu – čak se ni tijekom razdoblja najintenzivnije tuge nije
bavila tom mišlju – no mrzila je pomisao da se sve odigralo u njezinu odsustvu.
Bila je to zapravo jedina bitna stvar koju je John ikada učinio bez nje. A bez
obzira na to što je Michael bio samo bolestan i što njegova bolest nije bila
smrtonosna, neće mu dopustiti da pati u samoći.
- Donijet ću ti još prekrivača – rekla je. Ne čekajući njegov odgovor požurila je
kroz vrata koja su spajala njegove odaje s njezinima pa sa svojeg kreveta svukla
pokrivač. Bio je blijedoružičast i vjerojatno će biti uvreda za njegov muški
ponos kad mu se konačno povrati svijest, no to je njegov problem, odlučila je
konačno.
Kada se vratila u njegovu sobu, bio je tako miran da je pomislila kako je
zaspao, no uspio je doći k svijesti dovoljno dugo da joj zahvali dok ga je prekrivala
pokrivačem.
- Što još mogu učiniti za tebe? – upitala je privukavši drvenu stolicu k
uzglavlju njegova kreveta i sjevši.
- Ništa.
- Mora postojati nešto – bila je nepokolebljiva. - Zasigurno možemo učiniti
nešto više od pukog čekanja.
- Možemo – procijedio je slabašno - samo čekati.
- Ne vjerujem da je to istina.
Otvorio je jedno oko. - Želiš osporiti cjelokupnu medicinsku znanost?
Zaškrgutala je zubima pogrbivši se u svojoj stolici. - Jesi li siguran da ne
trebaš još lijeka?
Odmahnuo je glavom pa zastenjao uslijed napora. - Ne, barem još nekoliko
sati.
- Gdje se nalazi? – upitala je. Ako je lociranje lijeka i čekanje bilo jedino što je
mogla poduzeti, tada će, tako joj svih svetaca, učiniti barem to.
Neznatno je pomaknuo glavu u lijevo. Francesca je slijedila pokret u smjeru
malenog stola s druge strane prostorije na kojem je, povrh presavijenih novina,
stajala ljekarnička bočica. Smjesta je ustala i zgrabila bočicu. Zaputivši se natrag
prema svojoj stolici pročitala je natpis na njoj. - Kinin – promrmljala je. - Čula
sam za to.
- Čudotvoran lijek – rekao je Michael. - Ili barem tako kažu.
Francesca ga je sumnjičavo pogledala.
 - Samo pogledaj mene – rekao je uputivši joj slabašan, grčevit osmijeh. -
Najbolji dokaz.
Ponovno se zagledala u bočicu promatrajući kako se prah u njoj pomiče kad
ju je naherila. - Još uvijek nisam uvjerena.
Trgnuo je ramenom u neuspjeloj parodiji prpošnosti i duhovitosti. - Još uvijek
sam živ.
- To nije duhovito.
- Ne, to je jedino duhovito u cijeloj situaciji – ispravio ju je. - Moramo se
smijati kad god uzmognemo. Razmisli samo – kad bih umro, naslov bi otišao u
ruke... kako ih ono Janet uvijek naziva... onim...
- Odurnim Debenhamovima – završili su uglas, a Francesca nije mogla
vjerovati da to čini, no ipak se nasmijala.
Uvijek ju je znao nasmijati.
Posegnula je i primila njegov dlan. - Prebrodit ćemo i ovo – rekla je.
Kimnuo je glavom pa sklopio oči.
No, kad je već pomislila kako spava, prošaputao je. - Bolje je kad si tu.

Sljedećeg se jutra Michael osjećao ponešto svježije, a iako nije baš bio onaj stari,
svakako je izgledao bolje nego protekle noći. Francesca je, užasnuto je shvatio, još
uvijek sjedila na drvenoj stolici pokraj njegova kreveta, glave naherene u
stranu kao da je pod utjecajem alkohola. Činilo se da trpi neugodu na svaki
mogući način na koji je jedno tijelo moglo trpjeti, od načina na koji je sjedila na
stolići do neprirodnog kuta njezina vrata te neobične spirale koju je opisivao
njezin torzo.
No spavala je. Čak i hrkala, što mu je bilo simpatično. Nikad nije mislio da
hrče, a nažalost, zamišljao ju je usnulu i previše puta.
Valjda je bilo previše nadati se kako će uspjeti svoju bolest zatajiti od nje;
predobro je opažala stvari i sasvim je sigurno bila i previše znatiželjna. A iako bi
mu bilo draže da ne mora strepiti zbog njega, morao je priznati kako mu je
njezino prisustvo pružalo utjehu protekle noći. Nije trebalo tako biti, nije to
trebao dopustiti, ali nije si mogao pomoći.
Začuo je njezino meškoljenje pa se okrenuo na bok kako bi je bolje promotrio.
Nikada je nije vidio kako se budi, shvatio je. Nije bio siguran zašto mu se to
učinilo neobičnim, nije da je ranije imao prilike prisustvovati drugim privatnim
trenucima njezina života. Možda radi toga što u svim svojim sanjarenjima, u svim
svojim maštarijama, nikada nije zamišljao baš ovo – potmulo grgljanje iz dubine
njezina grla dok je mijenjala položaj, slabašni uzdah dok je zijevala, čak ni nježni
ples njezinih vjeđa kad je zatreptala očima, otvarajući ih.
Bila je prekrasna.
Znao je to, naravno. Znao je to godinama, no nikada prije nije to osjetio tako
intenzivno, tako duboko u svojim kostima.
 Nije se radilo o njezinoj kosi, tom bujnom, kestenjastom valu koji je tako
rijetko imao prilike vidjeti raspušten. Nije se radilo čak ni o njezinim očima koje
su zračile takvim plavetnilom da su tjerale muškarce da joj pišu poeziju –
nešto što je Johna uvijek zabavljalo. Nije se radilo čak ni o obliku njezina lica niti
o strukturi njezinih kostiju; da je tome tako, bio bi opsjednut ljupkošću svih
Bridgertonovih djevojaka jer su, barem vanjštinom, nalikovale jedna drugoj kao
jaje jajetu.
Radilo se o nečemu u načinu na koji se kreće.
Nečemu u načinu na koji diše.
Nečemu u samoj njezinoj suštini.
A on je bio uvjeren kako je nikada neće uspjeti preboljeti.
- Michaele – promrmljala je trljajući snene oči.
- Dobro jutro – odgovorio je u nadi da će hrapavost njegova glasa pripisati
iscrpljenosti.
- Izgledaš bolje.
- Osjećam se bolje.
Progutala je slinu zaustavivši se na trenutak prije nego je rekla: - Navikao si
na ovo.
Kimnuo je glavom. - Bilo bi pretjerano tvrditi kako mi bolest ne smeta, ali da,
navikao sam se. Znam što mi je činiti.
- Koliko dugo će se ovo nastaviti?
- Teško je reći. Groznica će me tresti svaki drugi dan dok jednostavno ne...
prestane. Sigurno tjedan, možda dva. Tri ako baš ne budem imao sreće.
- A potom?
Slegnuo je ramenima. - Potom čekanje i nada da se više nikada neće ponoviti.
- Zar je i to moguće? – Uspravila se na stolici. - Da se jednostavno nikad ne
vrati?
- Neobična je to i hirovita bolest.
Oči su joj se skupile u ljutnji. - Da se nisi usudio reći da je poput žene.
- Nije mi ni palo na pamet dok ti to nisi spomenula.
Njezine su se usne vidno namrštile, a potom opustile prije nego je upitala. -
Koliko je prošlo od tvog posljednjeg... – Trepnula je. - Kako ih uopće nazivaš?
Slegnuo je ramenima. - Nazivam ih napadima. Svakako se doimaju poput
napada. Prošlo je nekoliko mjeseci.
- Pa, to je dobro! – Uhvatila je donju usnicu zubima. - Nije li?
- S obzirom na to da su između pretposljednjeg i posljednjeg prošla tri
mjeseca, da, rekao bih da je dobro.
- Koliko se to puta ukupno zbilo?
- Ovo je bio treći put. Sve u svemu, nije loše u usporedbi s onime čemu sam
svjedočio.
- Zar bih trebala pronaći utjehu u tome?
 - Ja je nalazim – odgovorio je. - Poput uzornog kršćanina kakav jesam.
Iznenada je posegnula dlanom prema njemu i dodirnula mu čelo. - Mnogo si
hladniji – primijetila je.
- Da, obično je tako. Radi se o izrazito dosljednoj bolesti, barem jednom kad si
između epizoda. Bilo bi lijepo kad bih znao kada će napad početi.
- Zar će te sutra uistinu obuzeti groznica? Tek tako?
- Tek tako – potvrdio je.
Činilo se kako na trenutak razmišlja o izrečenom, rekavši potom: - Nećeš ovo
moći sakriti od svoje obitelji.
Pokušao se uspraviti u krevetu. - Zaboga Francesca, nemoj mi reći da moja
majka i...
- Trebale bi pristići svakog dana – prekinula ga je. - Kada sam napuštala
Škotsku, rekle su da će krenuti za mnom za tjedan dana, a poznajući Janet,
zapravo je namjeravala krenuti za tri dana. Zar zaista misliš kako neće
primijetiti da si prigodno...
- Nimalo prigodno – prekinuo ju je grubo.
- Kako god – odgovorila je oštro. - Zar zaista misliš kako neće primijetiti da si
nasmrt bolestan svako drugog dana? Zaboga Michaele, poštuj njihovu
inteligenciju, barem malo.
- U redu – rekao je klonuvši natrag na jastuke. - Ali samo njima. Ne želim
postati londonskom nakazom.
- Nisi baš prva osoba zaražena malarijom.
- Ne želim ničije sažaljenje – bio je odrješit. - Ponajmanje tvoje.
Ustuknula je kao da ju je ošamario, a on se osjetio poput magarčine.
- Oprosti mi – rekao je. - To nije zazvučalo kako sam htio.
Prostrijelila ga je pogledom.
- Ne želim tvoje sažaljenje – rekao je pokajnički - no tvoja briga i dobre želje
itekako su dobrodošli.
Njezine su oči izbjegavale njegove, no bilo mu je jasno kako ona pokušava
odlučiti može li mu vjerovati.
- Iskren sam – rekao je mlitavo, nemavši više energije kojom bi prikrio
iscrpljenost u svojem glasu. - Drago mi je što si bila uz mene. Već sam to prošao.
Uputila mu je oštar pogled kojim kao da mu je postavljala pitanje, no koliko
god se trudio, nije uspijevao dokučiti koje bi to pitanje moglo biti.
- Već sam to prošao – ponovio je - a ovog je puta bilo... drugačije. Bolje. Lakše.
– Ispustio je dugačak izdah, osjetivši olakšanje jer je pronašao pravu riječ. -
Lakše. Bilo je lakše.
- Oh. – Promeškoljila se na svojoj stolici. - Drago... mi je.
Na trenutak je skrenuo pogled prema prozorima. Bili su prevučeni debelim
zastorima, no uspio je nazrijeti zrake sunca koje su se probijale uz rubove
tkanine. - Neće li tvoja majka biti zabrinuta za tebe?
 - Oh, ne! – zajaukala je Francesca, skočivši na noge tako munjevito da je
dlanom udarila o noćni ormarić. - Jao, jao, jao.
- Jesi li dobro? – upitao je Michael više iz pristojnosti jer je bilo jasno kako se
nije ozbiljnije ozlijedila.
- Oh... – Mahala je dlanom pokušavajući odagnati bol. - Zaboravila sam na
svoju majku. Očekivala je moj povratak sinoć.
- Nisi li joj poslala poruku?
- Jesam – odgovorila je. - Rekla sam joj da si bolestan, ali ona je odgovorila da
će svratiti ujutro kako bi ponudila svoju pomoć. Koliko je sati? Posjeduješ li sat?
Naravno da imaš sat. – Mahnito se okrenula prema malom uokvirenom
satu ponad kamina.
Nekoć je to bila Johnova soba i u mnogočemu je još uvijek to bila. Naravno da
je znala gdje se sat nalazi.
- Tek je osam – rekla je izdahnuvši s olakšanjem. - Majka nikad ne ustaje
prije devet, osim ako se ne radi o nečem hitnom, a valjda neće ovo smatrati
vrijednim ranijeg ustajanja. Pokušala sam zvučati staloženo u poruci koju sam joj
poslala.
Poznajući Francescu, poruka je bila sročena sabranošću i mirnoćom po
kojima je bila poznata. Michael se osmjehnuo. Vjerojatno je lagala i rekla da je
unajmila medicinsku sestru.
- Nema potrebe za panikom – rekao je.
Okrenula se prema njemu uzrujana pogleda. - Rekao si kako ne želiš da itko
dozna da imaš malariju.
Njegove su se usne razdvojile. Nikada nije mislio da će joj njegove želje biti
tako važne. - Zatajila bi to od svoje majke? - upitao je nježno.
- Naravno. Na tebi je da joj kažeš, ne na meni.
Bilo je doista dirljivo, nježno, čak i...
- Mislim da si potpuno lud – oštro je dodala.
Pa, možda nježno i nije baš najbolji izbor riječi.
- Ali poštovat ću tvoje želje. – Položila je dlanove na svoje bokove pa mu
uputila pogled koji se moglo opisati jedino kao ljutnju. - Kako možeš i pomisliti da
bih postupila drugačije?
- Nemam pojma – promrmljao je.
- Zaista, Michaele – progunđala je. - Ne znam koji ti je vrag.
- Močvarni zrak – pokušao se našaliti.
Prostrijelila ga je pogledom. Pogledom koji je govorio više od riječi.
- Vraćam se majci – rekla je navukavši svoje kratke sive čizme. - Ako to ne
učinim, možeš biti siguran da će se pojaviti ovdje, vodeći za sobom sve liječničke
Kraljevskog liječničkog zbora.
Podigao je obrvu. - Je li to običavala činiti svaki put kad bi se ti razboljela?
Ispustila je svu svoju iritaciju uz slabašan zvuk koji je bio napola frktanje, a
napola gunđanje. - Uskoro ću se vratiti. Nemoj nikamo otići.
 Podigao je dlanove, ponešto sarkastično pokazujući na svoju bolesničku
postelju.
- Pa, od tebe me ni to ne bi začudilo – promrmljala je.
- Dirljiva je tvoja vjera u moju nadljudsku snagu.
Zaustavila se na vratima. - Kunem se, Michaele, ti si najiritantniji smrtno
bolesni pacijent kojeg sam ikad upoznala.
- Postojim kako bih te zabavljao – viknuo je za njom u trenutku kad je već
bila u hodniku i bio je posve siguran kako bi, da je imala što baciti prema
vratima, to i učinila. I to svom snagom.
Ponovno se naslonio na jastuke osmjehnuvši se. Možda i jest bio iritantan
pacijent, no ona je bila zločesta medicinska sestra.
A to mu nije nimalo smetalo.
 DEVETO POGLAVLJE

- GROF OD KILMARTINA, GROFICI KILMARTIN, OSAM MJESECI PO

NJEGOVU DOLASKU U INDIJU

ije mu bilo lako skrivati svoju bolest. Visoko društvo nije predstavljalo
problem; Michael je jednostavno odbijao sve pozive, a Francesca je
proširila priču kako se želi najprije smjestiti u svojem novom domu prije
nego zauzme mjesto koje mu u društvu pripada.
Sa slugama je bilo teže. Oni su razgovarali sa slugama iz drugih kućanstava i
običavali su to činiti često pa se Francesca morala pobrinuti da samo najodanija
služinčad bude upućena u ono što se odvija u Michaelovoj bolesničkoj sobi. Bilo je
to nezgodno, poglavito jer službeno nije živjela u kući Kilmartin, barem ne do
Janetina i Helenina povratka, za koji se zdušno nadala da će se uskoro zbiti.
No, oni s kojima je bilo najteže, oni koji su bili najznatiželjniji i koje je bilo
najteže držati u neznanju, bili su bez sumnje članovi njezine obitelji. U kućanstvu
Bridgertonovih nikada nije bilo jednostavno čuvati tajne, a tajiti nešto od sviju
njih predstavljalo je pravu prokletu noćnu moru.
- Zbog čega odlaziš tamo svakog dana? – upitala je Hyacinth za doručkom.
- Živim tamo – odgovorila je Francesca zagrizavši pecivo, što bi svakoj
razumnoj osobi bilo dovoljno da shvati kako ne želi razgovarati.
Hyacinth, međutim, nikada nije bila poznata po svojoj razumnosti. - Živiš
ovdje – istaknula je.
Francesca je progutala pa potom otpila gutljaj čaja, odugovlačeći kako bi
zadržala fasadu staloženosti. - Ovdje spavam – uzvratila je hladno.
- Nije li to definicija mjesta na kojem živiš?
Francesca je nanijela još pekmeza na svoje pecivo. - Hyacinth, jedem.
 Njezina je mlađa sestra slegnula ramenima. - I ja također, no to me ne
sprečava da vodim inteligentan razgovor.
- Ubit ću je – rekla je Francesca, ne obraćajući se nikome ponaosob. Što je bilo
i dobro jer nije bio prisutan nitko osim njih dviju.
- S kime razgovaraš? – zahtijevala je Hyacinth.
- S Bogom – odgovorila je Francesca smjelo. - I vjerujem da mi je upravo dao
dopuštenje da te smaknem.
- Hm – uzvratila je Hyacinth. - Da je tako lako, odavno bih već bila tražila
dopuštenje da se riješim polovice visokog društva.
Francesca je u tom trenutku odlučila kako je na neke Hyacinthine izjave
bolje ne reagirati. Zapravo, na većinu.
- Oh, Francesca! – Violetin je glas, nasreću, prekinuo razgovor. - Tu si.
Podigavši pogled, Francesca je spazila svoju majku kako ulazi u
blagovaonicu, no prije nego je uspjela izgovoriti jednu riječ, Hyacinth se ubacila. -
Francesca me baš namjeravala smaknuti.
- Tada sam odabrala pravi trenutak – rekla je Violet sjevši na svoje mjesto.
Okrenula se prema Francesci. - Namjeravaš li jutros poći do kuće Kilmartin?
Francesca je kimnula glavom. - Živim tamo.
- Ja mislim da živi ovdje – rekla je Hyacinth dodajući poveću količinu šećera
u svoj čaj.
Violet ju je ignorirala. - Mislim da ću poći s tobom.
Francesci je gotovo ispala viljuška iz ruke. - Zašto?
- Voljela bih vidjeti Michaela – odgovorila je Violet neznatno slegnuvši
ramenima. - Hyacinth, hoćeš li mi, molim te, dodati peciva?
- Nisam sigurna kakvi su mu planovi danas – rekla je Francesca hitro.
Michael je prethodne noći imao napad – točnije, četvrtu epizodu malarijske
groznice te su se nadali kako se radi o posljednjem danu ciklusa. Međutim, iako
se do sada sigurno uvelike oporavio, vjerojatno će još uvijek izgledati užasno.
Koža mu – Bogu hvala – nije bila žućkasta, što je, otkrio joj je Michael, često bio
znak kako bolest napreduje u smrtonosnu fazu, no svejedno je izgledao boležljivo,
a Francesca je znala da će njezina majka biti užasnuta ako ga ugleda takvog.
Užasnuta i bijesna.
Violet Bridgerton nije voljela da se od nje taje stvari. Osobito kad se radilo o
stvarima koje se bez pretjerivanja moglo opisati kao “pitanje života i smrti.”
- Ako me ne bude mogao primiti, jednostavno ću se okrenuti i vratiti se kući –
odgovorila je Violet. - Hyacinth, pekmez, molim te.
- I ja ću poći – rekla je Hyacinth.
Oh, Bože. Francescin je nož stao grozničavom brzinom razmazivati pekmez
po pecivu. Morat će drogirati svoju sestru. Nema drugog rješenja.
- Neće ti smetati ako i ja pođem, zar ne? – Hyacinth je upitala Violet.
- Nisi li već nešto isplanirala s Eloise? – upitala je Francesca hitro.
 Hyacinth se zaustavila, razmislila pa trepnula nekako puta. - Mislim da
nisam.
- Kupovina? Kod modistice?
Hyacinth je na trenutak zastala kako bi ponovno prebrala svoja sjećanja. -
Ne, zapravo sam prilično sigurna kako nisam. Prošli sam tjedan kupila novi
šešir. Zapravo je prekrasan. Zelen, s vrlo slatkim smeđim obrubom. – Spustila je
pogled na svoj tost, ostavši ga promatrati na trenutak pa potom posegnuvši za
marmeladom. - Umorna sam od kupovine – dodala je.
- Ne postoji žena koja je ikada umorna od kupovine – rekla je Francesca
pomalo očajnički.
- E, pa ova žena jest. Osim toga, grof... – Hyacinth se zaustavila i okrenula
prema majci. - Smijem li ga zvati Michael?
- Morat ćeš ga sama pitati – odgovorila je Violet uzevši zalogaj jaja.
Hyacinth se okrenula natrag prema Francesci. - U Londonu je već tjedan
dana, a ja ga još nisam vidjela. Prijateljice me ispituju o njemu, a ja im nemam
što ispričati.
- Nije lijepo tračati, Hyacinth – rekla je Violet.
- Nije to tračanje – uzvratila je Hyacinth. - To je časno širenje informacija.
Francesca nije mogla vjerovati. - Majko – rekla je vrteći glavom - trebala si
stati na sedmero.
- Misliš djece? – upitala je Violet pijuckajući svoj čaj. - Ponekad i sama to
pomislim.
- Majko! – uskliknula je Hyacinth.
Violet joj se samo osmjehnula. - Sol?
- Tek je iz osmog pokušaja sve napravila kako treba – objavila je Hyacinth,
nimalo graciozno gurnuvši soljenku majci u ruke.
- Znači li to da se i ti nadaš imati osmero djece? – upitala je Violet milo.
- Zaboga, ne – odgovorila je Hyacinth energično. A ni ona ni Francesca nisu
uspjele suspregnuti smiješak nakon tih riječi.
- Nije lijepo bogohuliti, Hyacinth – rekla je Violet, više-manje istim tonom
kojim ju je upozorila da ne trača.
- Zašto ne bismo svratili neposredno nakon podneva? – upitala je Violet
Francescu nakon što je trenutak razdraganosti izblijedio.
Francesca je pogledala na sat. To bi joj ostavilo manje od sata da pokuša
dotjerati Michaela. A njezina je majka rekla bismo. U množini. Kao da uistinu
namjerava povesti Hyacinth koja je bila sposobna bilo koju neugodnu situaciju
pretvoriti u živući pakao.
- Poći ću sada – rekla je Francesca hitro ustavši. - Kako bih provjerila hoće li
biti tamo.
Na njezino iznenađenje, ustala je i njezina majka. - Ispratit ću te do vrata –
rekla je Violet. Odlučno.
- Hm, zaista?
 - Da.
Hyacinth je pokušala i sama ustati.
- Sama – rekla je Violet ni ne pogledavši Hyacinth.
Hyacinth se spustila na stolicu. Čak je i ona bila dovoljno mudra da ne
raspravlja sa svojom majkom u trenucima kad bi ova kombinirala svoj spokojan
osmijeh s odlučnim tonom.
Francesca je dopustila majci da povede, slijedeći je u tišini dok nisu došle do
hodnika u predvorju gdje je pričekala da joj sluga donese kaput.
- Postoji li nešto što bi htjela podijeliti sa mnom?
- Ne znam što želiš reći.
- Mislim da znaš.
- Uvjeravam te – rekla je Francesca uputivši majci svoj najneviniji pogled -
nemam pojma.
- Provodiš puno vremena u kući Kilmartin – rekla je Violet.
- Živim tamo – istaknula je, činilo se po stoti put.
- Trenutno ne živiš tamo, a strah me da će ljudi početi govorkati.
- Nitko nije rekao ni riječi o tome – uzvratila je Francesca. - Nisam vidjela
ništa u trač kolumni, a da ljudi govorkaju o tome, jedna od nas bi već nešto
načula.
- Samo zato što su ljudi suzdržani danas ne znači da će takvi ostati i sutra –
odgovorila je Violet.
Francesca je ispustila uzdah frustracije. - Nije da sam djevica koja se nikada
nije udavala.
- Francesca.
Francesca je ljutito prekrižila ruke. - Žao mi je što sam tako otvorena, majko,
no istina je.
U tom je trenutku stigao i sluga s Francescinim kaputom obavijestivši je
kako će njezina kočija uskoro biti ispred kuće.
Violet je pričekala dok sluga ne izađe pred kuću kako bi pričekao kočiju pa se
potom okrenula prema Francesci i upitala: - Kakva je točno priroda tvojeg odnosa
s grofom?
Francesca je preneraženo uzdahnula. - Majko!
- Pitanje nije besmisleno – rekla je Violet.
- To je najbesmislenije – ne, zapravo najgluplje – pitanje koje sam ikada čula.
Michael mi je rođak!
- Bio je rođak tvojeg muža – ispravila je Violet.
- Bio je i moj rođak – uzvratila je Francesca oštro. - I moj prijatelj. Tako mi
nebesa, od svih ljudi... ne mogu ni zamisliti... s Michaelom!
No prava je istina bila da je itekako mogla zamisliti. Michaelova joj je bolest
služila kao izlika pomoću koje je odgađala suočavanje s istinom; bila je tako
zaokupljena brigom o njemu i njegovu zdravlju da je uspijevala izbjeći misli o
onom sudbonosnom trenutku u parku, trenutku kada ga je pogledala, a u njoj se
probudila iskra nečega.
Nečega za što je bila poprilično sigurna da je umrlo u njoj četiri godine ranije.
Međutim, sada kad je njezina majka to spomenula... Dobri Bože, bilo je
ponižavajuće. Nije mogla, nije smjela osjećati privlačnost prema Michaelu. Bilo je
to pogrešno. Bilo je uistinu pogrešno. Bilo je... pa, bilo je jednostavno
pogrešno. Nije postojala riječ kojom bi se to bolje opisalo.
- Majko – rekla je Francesca trudeći se zadržati staloženost u svojem glasu -
Michael se ne osjeća dobro. Rekla sam ti to.
- Sedam dana je jako dugo za običnu hunjavicu.
- Možda se radi o nečemu čime se zarazio u Indiji – rekla je Francesca. - Ne
znam. Mislim da se gotovo u potpunosti oporavio. Pomažem mu da se smjesti u
Londonu. Bio je odsutan jako dugo, a kako si i sama primijetila, kao grof
ima mnoge nove odgovornosti. Osjećam se dužnom pomoći mu koliko mogu. –
Uputila je majci odlučan pogled, zadovoljna svojim govorom. Međutim, sve što je
Violet rekla bilo je: - Vidimo se za sat vremena.
Potom se udaljila, ostavivši Francescu u panici.

Michael je uživao u nekoliko trenutaka mira i tišine – nije da mu je nedostajalo

tišine, no malarija nije davala tijelu mira – kada je izbezumljena i zadihana
Francesca uletjela kroz vrata njegove spavaće sobe.
- Imaš dvije mogućnosti – rekla je, ili točnije, izbacila iz sebe.
- Samo dvije? – promrmljao je iako nije imao pojma o čemu govori.
- Prestani se šaliti.
S mukom se uspravio u sjedeći položaj. - Francesca? – oslovio je pažljivo,
znajući iz iskustva kako je najbolje pristupiti oprezno u trenucima kada je žena u
ovakvom stanju. - Je li sve u...
- Moja majka dolazi – rekla je.
- Ovamo?
Kimnula je glavom.
Nije se radilo o idealnom razvoju događaja, no teško da je bilo vrijedno
Francescine grozničavosti. - Radi čega? – upitao je pristojno.
- Ona misli... – Zaustavila se kako bi uhvatila dah. - Ona misli... Oh, tako mi
nebesa, nećeš vjerovati.
Kada nije ponudila nikakvo dodatno objašnjenje, razrogačio je oči te raširio
ruke u nepristojnoj gesti, kojom kao da je htio reći – Bi li to htjela malo pojasniti?
- Ona misli – rekla je Francesca zadrhtavši dok se okretala prema njemu - da
smo nas dvoje u ljubavnom odnosu.
- Nakon samo tjedan dana provedenih u Londonu? – promrmljao je
zamišljeno. - Brži sam nego sam mislio.
- Ne razumijem kako se možeš šaliti time – srdito je odgovorila Francesca.
 - Ja ne razumijem kako ti ne možeš – uzvratio je. Naravno, ona se nikada ne
bi mogla šaliti takvim stvarima. Njoj je to bilo nezamislivo. Njemu je to bilo...
Pa, nešto posve drugo.
- Užasnuta sam – izjavila je.
Michael je samo slegnuo ramenima i uputio joj osmijeh iako se počeo osjećati
ponešto povrijeđeno. Nije, naravno, očekivao da bi Francesca mogla razmišljati o
njemu na taj način, no njezina užasnuta reakcija nije muškarcu budila pozitivne
osjećaje vezane uz njegovo muško umijeće.
- Koje su moje dvije mogućnosti? – upitao je iznenada.
Ostala je zuriti u njega.
- Rekla si kako imam dvije mogućnosti.
Zatreptala je, a njezina bi zbunjenost bila tako ljupka i umilna da nije bilo
njezine srdžbe koja ga je suviše iritirala da bi u tom trenutku bio spreman na
tako velikodušne ustupke. - Ja... ne sjećam se – konačno je procijedila. - Oh,
pobogu - zajaukala je. - Što mi je činiti?
- Za početak bi bilo dobro da se smiriš – rekao je dovoljno grubo da se njezina
glava trgnula natrag u njegovu smjeru. - Stani i razmisli, Frannie. To smo mi.
Tvoja će majka shvatiti koliko je smiješna ta ideja kad malo zastane i porazmisli
o svemu.
- To sam joj i ja rekla – odgovorila je vatreno. - Mislim, za ime Boga. Možeš li
to zamisliti?
Zapravo je mogao, što je oduvijek predstavljalo dio problema.
- To je potpuno nezamislivo – promrmljala je Francesca, nervozno koračajući
sobom. - Kao da bih ja... – Okrenula se, pokazujući prema njemu prenaglašenim
pokretima. - Kao da bi ti... – Zaustavila se i položila dlanove na bokove pa
potom odustala od pokušaja da se smiri te nastavila koračati. - Kako joj takvo što
može pasti na pamet?
- Ne vjerujem da sam te ikada vidio tako uznemirenu – primijetio je Michael.
Ukopala se na mjestu i pogledala ga kao da je malouman. Kao da ima dvije
glave.
A možda i rep.
- Zaista bi se trebala pokušati smiriti – rekao je posve svjestan kako će
njegove riječi imati potpuno suprotan učinak. Žene mrze kad im se govori da se
smire, osobito žene poput Francesce.
- Smiriti se? – ponovila je, okomivši se na njega kao da je opsjednuta cijelom
svitom furija. - Smiriti se? Pobogu, Michaele, zar te još trese groznica?
- Ni najmanje – odgovorio je ležerno.
- Razumiješ li što ti pokušavam reći?
- Posve – ispljunuo je odgovor najpristojnije što može muškarac čija se
muževnost našla pod napadom.
- To je suludo – rekla je. - Jednostavno suludo. Hoću reći, pogledaj se.
 Zaista, mogla je jednostavno uzeti nož i odrezati mu testise. - Znaš,
Francesca – rekao je suzdržano i blago - mnogo je žena u Londonu kojima bi bilo
drago da su, kako si ono rekla – sa mnom u ljubavnom odnosu.
Njezina usta, koja su ostala otvorena nakon njezina posljednjeg ispada,
munjevito su se zatvorila.
Podigao je obrve pa se naslonio natrag na svoje jastuke. - Neke bi to smatrale
privilegijom.
Zurila je u njega ljutito.
- Neke žene – nastavio je vrlo dobro znajući kako je ne bi smio dražiti po tom
pitanju - čak bi se upustile i u fizički obračun samo kako bi osigurale puku
privilegiju...
- Prestani! – otresla se. - Zaboga, Michaele, takvo prenapuhano mišljenje o
vlastitom umijeću nije nimalo privlačno.
- Rečeno mi je da je zasluženo – uzvratio je uz slabašan osmijeh.
Njezino se lice zajapurilo.
On je uvelike uživao u prizoru. Možda ju je i volio, no mrzio je ono što mu
čini, a nije bio tako velikodušan da povremeno ne bi barem malo uživao u prizoru
njezine muke.
Na kraju krajeva, radilo se samo o djeliću muke koju je on osjećao
svakodnevno.
- Nemam nikakve želje slušati o tvojim ljubavnim pothvatima – rekla je
ukočeno.
- Zanimljivo, prije si običavala neprestano pitati o njima – zaustavio se,
promatrajući je kako se meškolji. - Što si ono neprestano zapitkivala?
- Ne sjećam...
- Ispričaj mi nešto grešno – izgovorio je, svojski se trudeći zvučati kao da se
upravo sjetio riječi dok zapravo nikada nije zaboravio niti jedne riječi koje mu je
uputila. - Ispričaj mi nešto grešno – ponovio je, ovog puta sporije. - To je to. Nekoć
si voljela moju grešnost. Uvijek si bila znatiželjna u vezi mojih podviga.
- To je bilo prije...
- Prije čega, Francesca? – upitao je.
Uslijedila je neugodna pauza prije nego je odgovorila. - Prije ovoga –
promrmljala je. - Prije sadašnjeg trenutka, prije svega.
- Bi li mi tvoje riječi trebale imati smisla?
Odgovorila je ljutitim pogledom.
- U redu – rekao je. - Pretpostavljam kako bih se trebao pripremiti za posjet
tvoje majke. To ne bi trebao biti prevelik problem.
Francesca ga je promatrala u nevjerici. - Ali, izgledaš užasno.
- Znao sam da postoji razlog zbog kojeg te tako volim – rekao je cinično. -
Čovjek se uz tebe ne mora brinuti da će si dopustiti grijeh pretjerane taštine.
- Michaele, uozbilji se.
- Nažalost, jesam ozbiljan.
 Uputila mu je mrgodan pogled.
- Mogu se smjesta uspraviti na noge – rekao joj je - i izložiti te pogledu na
dijelove svojeg tijela koje, pretpostavljam, ne bi htjela vidjeti, ili možeš otići i
pričekati moju veličanstvenu pojavu u prizemlju.
Pobjegla je.
A to ga je zbunilo. Francesca koju je on poznavao nije bježala ni od čega.
Niti bi, što se toga tiče, otišla a da barem ne pokuša nametnuti svoju riječ kao
posljednju.
Međutim, najviše od svega nije mogao vjerovati da mu je dopustila da samog
sebe okrsti veličanstvenim.

Francesca na kraju nije bila prisiljena otrpjeti majčin posjet. Niti dvadeset
minuta nakon što je napustila Michaelovu spavaću odaju, stigla je poruka od
Violet u kojoj je obavještava kako se njezin brat Colin – koji je posljednjih
nekoliko mjesecima proveo putujući po Mediteranu – upravo vratio u London,
prisilivši time Violet na odgodu posjeta. Potom su, kasnije te večeri, baš kao što je
Francesca i predvidjela kad je Michaelov napad počeo, Janet i Helen pristigle u
London, ublaživši time Violetine brige vezane uz Francescu i Michaela te njihovo
samotno druženje.
Majke – kako su ih Francesca i Michael već dugo zvali – su bile oduševljene
Michaelovim nenadanim povratkom, iako je jedan pogled na njegovo izmučeno
lice pobudio u njima majčinsku nervozu i zabrinutost radi kojih je Michael
bio prisiljen povući Francescu u stranu pa je preklinjati da ga ne ostavlja nasamo
ni s jednom od njih dviju. Zapravo se njihov dolazak zbio u najboljem mogućem
trenutku jer je Michaelovo zdravlje tog dana, neposredno prije nove
grozničave večeri, bilo relativno dobro. Francesca ih je prije sljedećeg očekivanog
napada u privatnosti upoznala s prirodom bolesti pa su bile spremne kada su se
napokon osvjedočile svom užasu malarije.
Za razliku od Francesce, bile su mnogo voljnije – zapravo sklonije – zadržati
njegovu bolest u tajnosti. Bilo je teško zamisliti da neudane londonske dame ne bi
imućnog i naočitog grofa smatrale izuzetnom prilikom, no malarija zasigurno nije
pomagala prilikom potrage za bračnom družicom.
A ako je postojalo nešto što su Janet i Helen čvrsto odlučile vidjeti prije kraja
godine, bio je to prizor Michaela kako stoji pred crkvom nakon što je novoj grofici
stavio prsten na ruku.
Francesci je zapravo laknulo što se mogla konačno zavaliti i slušati majke
kako mu zanovijetaju bračnim temama. Barem je uspjela skrenuti pažnju sa sebe.
Nije imala predodžbu o tome kako bi reagirale na njezine bračne planove –
voljela je misliti kako bi bile sretne zbog nje – no posljednje što je željela bile su
još dvije majke provodadžije koje bi je pokušavale spariti sa svakim siromašnim,
jadnim neženjom kojeg bi njihova improvizirana posrednička agencija odnekud
iskopala.
 Tako joj svega, imala je dovoljno problema u liku vlastite majke koja
zasigurno neće odoljeti iskušenju da se upetlja jednom kad joj Francesca obznani
svoju želju da ove godine pronađe muža.
I tako se Francesca doselila natrag u kuću Kilmartin, a cijelo se kućanstvo
Stirlingovih zamotalo u svojevrsnu kukuljicu pošto je Michael redom odbijao sve
pozivnice uz obećanje da će sve nadoknaditi jednom kad se smjesti i oporavi
od svojeg dugačkog putovanja. Tri su dame povremeno izlazile u visoko društvo, a
iako je Francesca očekivala pitanja o novome grofu, čak je i ona bila iznenađenja
njihovim brojem i učestalošću.
Činilo se kako su svi ludi za Veselim Razvratnikom, poglavito sada kada se
ogrnuo plaštem tajnovitosti.
Oh, i kada je naslijedio grofoviju. To se ne smije zaboraviti. Kao ni stotinu
tisuća funti koje su išle uz nju.
Francesca je otresla glavom dok je razmišljala o tome. Čak ni gospođa
Radcliffe nije mogla osmisliti savršenijeg junaka svojih romana. Jednom kad se
oporavi, sve će se pretvoriti u ludnicu.
A onda se, iznenada, oporavio.
U redu, Francesca je morala priznati kako sve skupa i nije bilo tako
iznenadno; groznice su postupno slabjele i intenzitetom i trajanjem. No, činilo se
kako je jednog dana još uvijek izgledao iznureno i bljedunjavo, a već je narednog
bio onaj stari, snažan i krepak muškarac koji lunja po kući čekajući priliku da se
iskrade na sunce.
- Kinin – objasnio je Michael kada je za doručkom ukazala na njegovu uvelike
izmijenjenu pojavu. - Uzimao bih ga šest puta dnevno da nije tako prokleto
ogavnog okusa.
- Michaele, pripazi na izražavanje, molim te – promrmljala je njegova majka
nabovši vilicom kobasicu.
- Jesi li kušala kinin, majko? – upitao je.
- Naravno da nisam.
- Kušaj – predložio je - pa ćemo usporediti jezične finese.
Francesca je pokušala suspregnuti smijeh pokrivši usta ubrusom.
- Ja sam ga kušala – obznanila je Janet.
Sve su se oči uperile prema njoj. - Zaista? – upitala je Francesca. Čak ni ona
nije bila tako hrabra. Sam je smrad bio dovoljan da bočicu neprestano drži dobro
začepljenom.
- Naravno – odgovorila je Janet. - Bila sam znatiželjna. – Okrenula se prema
Helen. - Uistinu je gadan.
- Gori od onog ogavnog napitka koji nas je kuhar prošle godine primorao uzeti
radi, hm... – Helen je uputila Janet znakovit pogled.
- Mnogo gori – potvrdila je Janet.
- Jeste li ga razrijedili? – upitala je Francesca. Prah je trebalo pomiješati s
pročišćenom vodom, no njoj je palo na um da je Janet možda samo stavila malo
praha na jezik.
 - Naravno. Nisam li to i trebala učiniti?
- Neki ga ljudi vole otopiti u džinu.
Helen je zadrhtala pri pomisli.
- Teško da može biti ogavnijeg okusa od samog kinina.
- Svejedno – rekla je Helen - ako netko već inzistira na miješanju lijeka s
alkoholom, može se barem odlučiti za kvalitetan viski.
- I time pokvariti viski? – upitao je Michael posluživši se s nekoliko žlica
salate od jaja.
- Ne može biti tako gadan – rekla je Helen.
- Može – uzvratili su Michael i Janet uglas.
- Slažem se – rekla je Janet. - Ne bih imala srca tako upropastiti dobar viski.
Džin bi predstavljao zlatni kompromis.
- Jeste li ikada kušali džin? – upitala je Francesca. Na kraju krajeva, nije se
radilo o piću koje se smatralo prikladnim za više klase, a poglavito ne za žene.
- Jednom ili dvaput – priznala je Janet.
- A ja sam naivno mislila kako znam sve o vama – promrmljala je Francesca.
- Imam ja svoje tajne – rekla je Janet prpošno.
- Ovo je sve samo ne uobičajen razgovor kakve inače vodimo tijekom
jutarnjeg objeda – ustvrdila je Helen.
- Istina – složila se Janet. Okrenula se prema svojem nećaku. - Michaele,
tako mi je drago što si ustao iz postelje i što izgledaš tako dobro i čilo.
Kimnuo je glavom, zahvalivši joj na komplimentu.
Profinjeno je obrisala rubove svojih usana ubrusom. - Međutim, došlo je
vrijeme da ispuniš svoje grofovske dužnosti.
Zastenjao je.
- Ne budi tako djetinjast – rekla je Janet. - Nitko te neće objesiti za palčeve.
Samo sam željela reći da bi trebao otići krojaču kako bi imao prikladnu večernju
odjeću.
- Jeste li sigurne kako ne mogu ponuditi svoje palčeve u zamjenu?
- Divni su to palčevi – uzvratila je Janet - ali vjerujem kako će više koristiti
čovječanstvu spojeni s ostatkom tvojeg tijela.
Michaelov se pogled nepokolebljivo suočio s njezinim. - Da vidimo. Danas na
svojem popisu – prvom po ustajanju iz bolesničke postelje, dodao bih – imam
sastanak s premijerom u vezi preuzimanja svog mjesta u parlamentu, sastanak s
obiteljskim odvjetnikom kako bih proučio stanje obiteljskih financija te razgovor s
glavnim upraviteljem naših imanja koji je, kako mi kažu, doputovao u London
izričito kako bismo raspravljali o stanju svih naših sedam obiteljskih imanja.
U koji bih termin, ako smijem priupitati, trebao ugurati posjet krojaču?
Tri su dame ostale bez teksta.
- Možda bih trebao premijera obavijestiti kako ću biti prisiljen odgoditi naš
sastanak za četvrtak? – upitao je s lažnom prijaznošću.
 - Kada si dogovorio sve te sastanke? – upitala je Francesca, pomalo
posramljena jer ju je toliko iznenadila njegova marljivost.
- Zar si mislila kako sam protekla dva tjedna proveo zureći u strop?
- Pa, ne – odgovorila je, iako zapravo nije znala što je mislila da je radio.
Čitao, pretpostavljala je. To je ono što bi ona činila.
Kada nitko nije ponudio repliku, Michael je odgurnuo svoju stolicu. -
Ispričajte me, moje dame – rekao je spustivši ubrus - vjerujem kako smo utvrdili
da mi predstoji dug dan.
Međutim, nije još ni ustao od stola kada je Janet tiho rekla: - Michaele?
Krojač.
Ukočio se.
Janet mu se ljubazno osmjehnula. - Sutra će biti sasvim u redu.
Francesca se mogla zakleti kako je čula škrgutanje njegovih zubi.
Janet je tek neznatno naherila glavu u stranu. - Uistinu ti treba nova
večernja odjeća. Zasigurno ne želiš propustiti rođendanski bal lady Bridgerton?
Francesca je hitro na vilicu nabola zalogaj salate od jaja pa ga ugurala u usta
kako ne bi primijetio njezin podsmijeh. Janet je bila podmukla do srži.
Rođendanska zabava njegove majke bila je jedini događaj na koji bi se Michael
osjećao obvezan odazvati. Bilo što drugo mogao je odbiti bez puno razmišljanja.
Ali odbiti Violet?
Francesca nije vjerovala da bi bio u stanju.
- Kada je zabava?
- Jedanaestog travnja – odgovorila je Francesca umiljato. - Svi će biti tamo.
- Svi? – ponovio je.
- Svi Bridgertonovi.
Vidno se razvedrio.
- I svi ostali – dodala je slegnuvši ramenima.
Uputio joj je sumnjičav pogled. - Definiraj svi.
Pogledi su im se susreli. - Svi.
Srušio se natrag na stolicu. - Zar ne mogu dobiti barem malo poštede?
- Naravno da možeš – odgovorila je Helen. - Zapravo, već jesi. Prošlog tjedna.
Zovemo je malarija.
- A ja sam se naivno radovao ozdravljenju – promrsio je.
- Bez brige – rekla je Janet. - Sigurna sam da ćeš se dobro zabaviti.
- A možda i upoznati kakvu ljupku damu – dodala je Helen.
- Ah, da – promrmljao je Michael - sačuvaj Bože da zaboravimo pravu svrhu
mojeg života.
- Ne radi se o tako lošoj svrsi – nadovezala se Francesca ne mogavši
propustiti priliku da ga barem malo zadirkuje.
 - Ah, zaista? – upitao je okrenuvši glavu kako bi se suočio s njom. Njegov se
pogled spustio na njezine oči tako munjevito brzo da je Francesca ostala pod
neugodnim dojmom da ga možda nije smjela provocirati.
- Er, zaista – odgovorila je jer se sada više nije mogla povući.
- A koja je tvoja svrha? – upitao je umiljato.
Francesca je krajičkom oka mogla vidjeti kako Helen i Janet promatraju
njihovu razmjenu s posvemašnjom i neprikrivenom znatiželjom.
- Oh, svašta po malo – odgovorila je Francesca nehajno odmahnuvši rukom. -
Trenutna mi je misija samo pojesti doručak do kraja. Jednostavno je božanstven,
zar ne?
- Meko kuhana jaja uz dodatak dviju majki koje se miješaju u sve?
- Ne zaboravi i svoju rođakinju – rekla je udarivši samu sebe ispod stola čim
su riječi prešle preko njezinih usana. Sve u njegovu držanju vrištalo je kako ga
nije pametno provocirati, no ona si jednostavno nije mogla pomoći.
Malo ju je toga na svijetu veselilo više od zadirkivanja Michaela Stirlinga, a
ovakve dragocjene prilike bile su previše primamljive da bi ih propustila.
- A kako ti planiraš provesti sezonu? – upitao je Michael, naherivši glavu i
nabacivši na lice karikirani izraz strpljenja.
- Mislim da ću je započeti majčinom zabavom.
- A što ćeš tamo raditi?
- Izrazit ću joj svoje dobre želje.
- Je li to sve?
- Pa, neću se raspitivati o njezinim godinama, ako me to pitaš – odgovorila je
Francesca.
- Oh, nipošto – rekla je Janet, a Helen se nadovezala jednakom energičnošću.
- Ni slučajno.
Sve tri dame okrenule su se prema Michaelu s jednakim izrazima iščekivanja
na licima. Na kraju krajeva, on je bio na redu za repliku.
- Odlazim – rekao je, a njegova je stolica zaškripala po podu dok je ustajao.
Francesca je otvorila usta kako bi rekla nešto provokativno, pošto joj je prvi
poriv uvijek bio zadirkivati ga kad bi bio u ovakvom stanju, no shvatila je kako
ne zna što bi rekla.
Michael se promijenio.
Nije da je ranije bio neodgovoran. Jednostavno nije bio opterećen
odgovornostima. A njoj naprosto nikada nije palo na pamet koliko bi on zapravo
mogao biti dorastao zadatku jednom kad se vrati u Englesku.
- Michaele – rekla je nježnim glasom koji je zaokupio pažnju sviju u
blagovaonici - sretno s lordom Liverpoolom.
Njegov se pogled susreo s njezinim i zabljesnuo nečime. Možda se radilo o
natrusi uvažavanja, možda zahvalnosti.
A možda se nije radilo ni o čemu tako konkretnom. Možda se radilo samo o
nijemom trenutku razumijevanja.
 Nečemu što je imala s Johnom.
Francesca je nelagodno progutala, zatečena ovom iznenadnom spoznajom.
Posegnula je za čajem, sporo i smjerno, kao da bi uspostavljanjem kontrole nad
tijelom istu mogla proširiti i na um.
Što se upravo zbilo?
Bio je to samo Michael, zar ne?
Samo njezin prijatelj, njezin dugogodišnji povjerenik.
Nije li to bilo sve?
Nije li?
 DESETO POGLAVLJE

- SAMO TOČKICE, NASTALE TAPKANJEM PERA GROFICE

KILMARTIN PO PAPIRU, DVA TJEDNA PO PRIMITKU PISMA GROFA
OD KILMARTINA

e li tu?
- Nije.
- Jeste li sigurni?
- Posve sam sigurna.
- Ali doći će?
- Rekao je da hoće.
- Oh. A kada će doći?
- Zaista ne znam.
- Ne znate?
- Ne, ne znam.
- Ah. U redu. Pa... Oh, pogledajte! Eno moje kćeri. Bilo vas je divno vidjeti,
Francesca.
Francesca je zakolutala očima – radilo se o afektaciji koji nije koristila osim u
krajnjoj nuždi – kao sada dok je promatrala gospođu Featherington, jednu od
najvećih tračara londonskog visokog društva, kako se gega prema svojoj kćeri
Felicity koja je na drugom kraju dvorane prijazno čavrljala s naočitim mladićem
koji, nažalost, nije imao plemićku titulu.
Razgovor bi bio zabavan da se nije radilo o sedmom – ne, osmom, ipak ne
smije zaboraviti svoju mati – istovjetnom razgovoru koji je bila prisiljena voditi te
večeri. Svi su bili identični, do posljednje riječi, uz jedinu razliku da nisu
svi sugovornici bili dovoljno bliski s njome da bi je oslovljavali krsnim imenom.
Kada je Violet Bridgerton pustila glas da će neuhvatljivi grof od Kilmartina
iskoristiti njezinu rođendansku zabavu za svoj povratak na londonsku scenu –
pa, Francesca je bila posve uvjerena kako više nikad neće biti sigurna od
svakojakih ispitivanja, barem ne od ikoga tko ima ikakve veze s bilo kojom
neudanom damom.
 Michael je bio ulov sezone, a još se nije ni pojavio.
- Lady Kilmartin!
Podigla je pogled. Lady Danbury zaputila je prema njoj. Pomalo zlobnu i
jezičavu stariju damu nikada nisu smatrali ukrasom londonskih plesnih dvorana,
no Francesci je bila iznimno draga pa se osmjehnula grofici dok je ova prilazila,
primijetivši kako su uzvanici oko nje hitro uzmaknuli u sigurnost.
- Lady Danbury – odvratila je Francesca - tako vas je lijepo vidjeti večeras.
Nadam se da uživate.
Grofica Danbury lupila je svojim štapom o pod bez nekog očitog razloga. -
Uživala bih puno više kad bi mi netko otkrio koliko godina ima vaša mati.
- Ne bih se usudila.
- Pffff. Ne vidim čemu tolika drama. Sigurno nije stara poput mene.
- A koliko ste to točno stari? – upitala je Francesca tonom koji je bio jednako
ljubak koliko i njezin osmijeh prepreden.
Grofičino naborano lice prasnulo je u smijeh. - Heh, heh, heh, pametna ste vi
djevojka. Ali nemojte misliti da ću vam otkriti takvo što.
- Onda ćete sigurno razumjeti ako pokažem istovjetnu odanost vlastitoj
majci.
- Hmmmph – izrazila je svoje negodovanje lady Danbury, udarivši štapom o
pod kako bi naglasila sentiment. - Koja je svrha rođendanske zabave ako ne
znamo što točno slavimo?
- Čudo života i dugovječnosti?
Lady Danbury prezrivo je frknula na to pa potom upitala: - Gdje je onaj vaš
novi grof?
Zaboga, bila je tako izravna. - On nije moj grof – istaknula je Francesca.
- Pa, više je vaš nego bilo čiji.
To je, vjerojatno, bilo točno, iako Francesca nije namjeravala to potvrditi
grofici Danbury pa je samo rekla: - Pretpostavljam kako se njegovom gospodstvu
ne bi svidjelo da ga se naziva nečijim.
- Njegovo gospodstvo, ha? To je podosta formalno, zar ne? Bila sam uvjerena
kako ste vas dvoje prijatelji.
- I jesmo – odgovorila je Francesca. Međutim, to nije značilo da će se
razbacivati njegovim krsnim imenom u javnosti. U tom joj trenutku zaista nisu
trebale glasine. Ne ako je željela održati svoj dobar glas neokaljanim tijekom
vlastite potrage za suprugom. - Bio je najbliži drug moga supruga – rekla je
pomalo zajedljivo. - Bili su poput braće.
Lady Danbury činila se razočaranom Francescinim suhoparnim opisom
svojeg odnosa s Michaelom. Međutim, samo je iskrivila usta u izraz
nezadovoljstva dok je pogledom prelazila preko uzvanika. - Ovoj bi zabavi dobro
došlo malo živosti – promrsila je još jednom udarivši štapom o pod.
- Pokušajte to ne govoriti pred mojom majkom – potiho je zamolila Francesca.
Violet je provela tjedne organizirajući sve detalje zabave kojoj nitko zapravo i nije
mogao naći zamjerke. Svjetlo je bilo nježno i romantično, glazba
naprosto savršena, a čak je i hrana bila dobra – pravo postignuće za londonski
bal. Francesca je s užitkom pojela već dva eklera, nastavivši potom kovati plan
koji bi joj omogućio da se ponovno približi stolu s hranom i pićem, a da pritom ne
ispadne nezasitna izjelica.
Jedini je problem bio u tome što su je neprestano zadržavale znatiželjne
gospođe u godinama.
- Nije to krivnja vaše majke – rekla je lady Danbury. - Nije ona odgovorna za
prenapučenost našeg društva dosadnjakovićima. Dobri Bože, rodila vas je osmero,
a nijedno od vas nije idiot. – Uputila je Francesci značajan pogled. - To je bio
kompliment.
- Duboko ste me dirnuli.
Usta gospe Danbury zatvorila su se poprimivši naizgled ozbiljan izgled. -
Morat ću nešto poduzeti – obznanila je.
- U vezi čega?
- Zabave.
Francesca je u trbuhu osjetila kovitlac užasa. Nikada nije čula da je lady
Danbury uništila nečiju proslavu, no stara je dama bila dovoljno inteligentna da
počini znatnu štetu ako to čvrsto naumi. - Što točno namjeravate učiniti? –
upitala je Francesca pokušavajući prikriti paniku u svojem glasu.
- Oh, nemojte me gledati kao da sam vam nakanila ubiti mačku.
- Nemam mačku.
- E, pa ja je imam i uvjeravam vas kako bih bila ljuta poput furije da joj
netko pokuša nauditi.
- Gospo Danbury, o čemu pobogu govorite?
- Ah, ne znam – rekla je stara dama nervozno odmahnuvši rukom. - Možete
biti sigurni da bih već nešto poduzela kad bih samo znala što. Svakako nikada ne
bih napravila scenu na zabavi vaše majke. – Prkosno je podigla bradu u zrak
pa podarila Francescu nadmenim frktanjem. - Kao da bih mogla učiniti bilo što
što bi povrijedilo vašu dragu majku.
Izrečene riječi nisu uspjele u potpunosti odagnati Francescine strahove. - U
redu, dobro. Molim vas da budete oprezni, što god odlučili učiniti.
- Francesca Stirling – rekla je grofica Danbury uz prepreden smiješak - zar se
bojite za moju dobrobit?
- Nimalo ne sumnjam u to da ćete se vi dočekati na sve četiri – odgovorila je
Francesca drsko - strepim za sve nas ostale.
Lady Danbury dopustila je glasnom smijehu da joj se prolomi iz grla. - Lijepo
sročeno, lady Kilmartin. Mislim kako ste zaslužili predah. Od mene – dodala je za
slučaj da Francesca nije shvatila što želi reći.
- Vi jeste moj predah – promrsila je Francesca.
Ali lady Danbury očito je nije čula jer je, nakon što je pogledom proučila
rulju, odlučno izjavila: - Mislim da ću poći gnjaviti vašeg brata.
- Kojeg? – Iako su, istini za volju, svi zaslužili malo mučenja.
 - Onog. – Pokazala je prema Colinu. - Nije li to onaj koji se nedavno vratio iz
Grčke?
- S Cipra, zapravo.
- Grčka, Cipar, meni je to sve isto.
- Pretpostavljam da njima nije – promrmljala je Francesca.
- Kome? Mislite Grcima?
- Ili Cipranima.
- Pfff. Pa, ako se netko od njih odluči pojaviti večeras, mogu mi slobodno
objasniti razliku. Do tada ću uživati u svojem neznanju. – Rekavši to, lady
Danbury posljednji je put lupila štapom o tlo prije nego se okrenula prema
Colinu i glasno ga oslovila: - Gospodine Bridgerton!
Francesci je bilo zabavno promatrati kako se njezin brat očajnički pokušava
pretvarati da je nije čuo. Bilo joj je izrazito drago da je lady Danbury odlučila
malo mučiti Colina – on je to nesumnjivo zavrijedio – no sada kad je ponovno
ostala sama, shvatila je kako joj je lady Danbury služila kao izrazito učinkovita
obrana protiv mnoštva majki provodadžija koje su u njoj vidjele svoju jedinu
poveznicu s Michaelom.
Dobri Bože, ugledala je čak tri koje su joj se već počele približavati.
Vrijeme je za bijeg. Smjesta. Francesca se hitro okrenula na peti i stala
uzmicati prema svojoj sestri Eloise koju je bilo lako uočiti zahvaljujući
jarkozelenoj boji njezine haljine. Istini za volju, najradije bi u potpunosti zaobišla
Eloise pa se uputila ravno prema izlaznim vratima, no ako se ozbiljno naumila
ponovno udati, morala je ostati u optjecaju i dati do znanja da je zainteresirana
za novi brak.
Nije da će, ovako ili onako, ikoga biti briga sve dok se Michael konačno ne
pojavi. Francesca je slobodno mogla objaviti da se namjerava odseliti u mračnu
Afriku kako bi počela prakticirati kanibalizam, a jedino pitanje koje bi joj itko
postavio bilo bi: - A hoće li grof poći s vama?
- Dobra večer! – pozdravila je Francesca, pridruživši se maloj grupi oko svoje
sestre. Svi prisutni bili su članovi obitelji – Eloise je opušteno čavrljala s njihovim
dvjema snahama, Kate i Sophijom.
- Oh, zdravo, Francesca – rekla je Eloise. - Gdje je...
- Nemoj i ti.
- Što nije u redu? – upitala je Sophia sa zabrinutošću u pogledu.
- Kunem se, ako me još netko upita za Michaela, glava će mi eksplodirati.
- To bi zasigurno promijenilo tijek večeri – primijetila je Kate.
- A da ne spominjemo kako bi se povećao i opseg čišćenja koje bi osoblje
moralo obaviti – dodala je Sophie.
Francesca je samo zarežala.
- No, gdje je on? – zahtijevala je Eloise. - I nemoj me gledati kao...
- ...da želim ubiti i pojesti tvoju mačku?
- Nemam mačku. O čemu, dovraga, govoriš?
 Francesca je samo uzdahnula. - Ne znam. Rekao je da će doći.
- Ako je imalo pametan, vjerojatno se skriva u hodniku – rekla je Sophie.
- Dobri Bože, vjerojatno si u pravu – Francesca ga je lako mogla zamisliti
kako u potpunosti zaobilazi plesnu dvoranu i povlači se u salon za pušenje.
Ili drugim riječima, podalje od svih žena.
- Još je rano – Kate je pokušala pružiti riječi utjehe.
- Ne čini se tako rano – progunđala je Francesca. - Htjela bih da konačno
dođe kako bi me ljudi prestali ispitivati o njemu.
Eloise, pakosna izdajica kakva je i inače bila, samo se nasmijala. - Ah, moja
naivna Francesca – rekla je - broj pitanja samo će se udvostručiti jednom kad se
pojavi. Samo će se promijeniti iz “Gdje je?” u “Reci nam još”.
- Bojim se da je u pravu – ubacila se Kate.
- Oh, Bože – Francesca je zajaukala tražeći zid o koji bi se mogla osloniti i
kliznuti na pod.
- Jesi li ti to upravo bogohulila? – upitala je Sophie trepćući u nevjerici.
Francesca je uzdahnula. - Čini se da u posljednje vrijeme to činim često.
Sophie joj je uputila samilostan pogled pa potom iznenada uskliknula. -
Odjenula si plavo!
Francesca je svrnula pogled na svoju novu večernju haljinu. Zapravo je bila
iznimno zadovoljna njome, iako je nitko osim Sophie nije zamijetio. Bila je jedne
od njezinih najdražih nijansi plave, ne u potpunosti kraljevsko plava, ne u
potpunosti morsko plava. Haljina je bila elegantna, ali jednostavna, s dekolteom
ukrašenim labavo pričvršćenim obrubom svjetlo-plave svile. U njoj se osjećala
poput princeze, a ako ne poput princeze, onda barem nimalo poput nedodirljive
udovice.
- Znači li to da više nisi u koroti? – priupitala je Sophie.
- Pa, nisam u koroti već nekoliko godina – promrmljala je Francesca. Sada
kada je konačno odbacila svoje sive i ljubičaste tonove osjećala se blesavo jer ih se
tako dugo grčevito držala.
- Znali smo da izlaziš u društvo – rekla je Sophie - ali nikad nisi odbacila
korotničku odjeću i... Ma, nije važno. Tako te lijepo ponovno vidjeti u plavome!
- Znači li to da ćeš razmotriti mogućnost ponovne udaje? – upitala je Kate. -
Ipak su prošle četiri godine.
Francesca se prenula. Takva je izravnost bila svojstvena samo Kate.
Međutim, nije mogla držati svoje planove u tajnosti, ne ako ih je namjeravala
uspješno sprovesti u stvarnost. Stoga je jednostavno odgovorila: - Da.
Na trenutak su sve ostale šutke. A onda su, naravno, sve progovorile uglas,
čestitajući joj i nudeći joj savjete i ostale besmislice za koje Francesca nije bila
posve sigurna da ih želi čuti. Međutim, sve izrečeno bilo je izgovoreno u
najboljoj namjeri pa se samo smješkala i kimala glavom prihvativši tako njihove
dobre želje.
A potom je Kate rekla: - Naravno, morat ćemo proširiti vijest.
 Francesca je bila zgrožena. - Molim?
- Plava je haljina izvrstan znak tvojih namjera – objasnila je Kate - no zar
zaista misliš da su londonski muškarci dovoljno perceptivni da shvate taj znak?
Naravno da nisu – odgovorila je na vlastito pitanje prije nego je itko drugi
uzmogao. - Mogla bih Sophijinu kosu obojati u crno i većina ih ne bi primijetila
ama baš ništa.
- Pa, Benedict bi primijetio – Sophie je odano istaknula.
- Da, u redu, on je tvoj suprug, a ujedno je i slikar. On je uvježban
primjećivati stvari. Većina muškaraca... – Kate je zastala usred rečenice,
naizgled jako iznervirana smjerom u kojem je razgovor krenuo. - Razumiješ što
želim reći, zar ne?
- Naravno – promrmljala je Francesca.
- Kruta je činjenica – nastavila je Kate - da većina ljudskog roda ima više
dlaka nego pameti. Ako želiš osvijestiti činjenicu da si dostupna za brak, morat
ćeš poslati itekako jasnu poruku. Ili točnije, mi ćemo to morati učiniti u tvoje ime.
Francesca je u tom trenutku imala užasnu viziju članica svoje obitelji kako
jure za muškarcima dok jadnici prestravljeno bježe prema vratima. - Što točno
namjeravate učiniti?
- Oh, zaboga, nemoj povratiti od muke.
- Kate! – prekorila je Sophie.
- Pa, moraš priznati da je izgledala kao da bi mogla to učiniti.
Sophie je zakolutala očima. - U redu, jest, ali ne moraš to baš i izgovoriti.
- Ja sam uživala u komentaru – ubacila se Eloise.
Francesca ju je prostrijelila pogledom pošto je osjećala neodoljivu potrebu
uputiti nekome ubojit pogled, a to je uvijek bilo najlakše učiniti krvnom srodniku.
- Bit ćemo majstorice takta i diskrecije – rekla je Kate.
- Možeš nam vjerovati – dodala je Eloise.
- Pa, svakako vas ne mogu zaustaviti – rekla je Francesca.
Primijetila je da joj se čak ni Sophie nije usprotivila.
- U redu – rekla je. - Idem se dokopati još jednog eklera, posljednjeg večeras.
- Mislim da ih nema više – rekla je Sophie uputivši joj sućutni pogled.
Francesci su potonule sve lađe. - Čokoladni keksi?
- Nema ni njih.
- A čega ima?
- Torte s orasima.
- One koja je imala okus po prašini.
- Upravo te – pobjedonosno je rekla Eloise. - Jedini desert koji majka nije
kušala na vrijeme. Naravno, upozorila sam je, ali mene nitko nikad ne sluša.
Francesca je osjetila kako joj raspoloženje splašnjava. Koliko se god jadno
osjećala, pomisao na slatko držala ju je na životu.
 - Glavu gore, Frannie – ohrabrila je Eloise podigavši bradu dok se trudila
preko uzvanika vidjeti što se događa s druge strane dvorane. - Vidim Michaela.
I uistinu, bio je tamo. Stajao je na drugom kraju prostorije, bogohulno
elegantan u svom crnom, večernjem izdanju. Bio je okružen ženama, što
Francescu nije ni najmanje iznenadilo. Polovica njih oblijetala ga je zbog braka,
bilo za sebe ili svoje kćeri.
Drugu polovicu, primijetila je Francesca, činile su mlade i udane žene koje su
ga oblijetale iz posve drugih razloga.
- Zaboravila sam koliko je naočit – promrmljala je Kate.
Francesca ju je prostrijelila pogledom.
- Izrazito je preplanuo – dodala je Sophie.
- Bio je u Indiji – rekla je Francesca. - Naravno da je preplanuo.
- Večeras si izrazito otresita – rekla je Eloise.
Francesca je na lice navukla masku ravnodušnosti. - Samo sam umorna od
toga da me ljudi ispituju o njemu. Nije mi on omiljena tema razgovora.
- Zar ste se vas dvoje posvađali? – priupitala je Sophie.
- Ne, naravno da ne – odgovorila je Francesca shvativši prekasno kako su
njezine riječi mogle ostaviti krivi dojam. - No cijele sam večeri prisiljena
razgovarati isključivo o njemu. Sad bih već bila zahvalna da s nekim mogu
razgovarati o vremenu.
- Hmmm.
- Da.
- U redu. Naravno.
Francesca nije imala pojma tko je što rekao, osobito kad je shvatila da sve
četiri samo stoje ondje i zure u Michaela i svitu žena oko njega.
- Uistinu jest naočit – uzdahnula je Sophie. - Ta prekrasna, bujna crna kosa.
- Sophie! – prekorila je Francesca.
- Pa naočit je – rekla je Sophie braneći se. - I nisi ništa prigovorila Kate kad
je rekla isto.
- Obje ste udane – promrmljala je Francesca.
- Znači li to da ja smijem komentirati njegov pristao izgled? – upitala je
Eloise. - Ipak sam usidjelica.
Francesca se s nevjericom okrenula svojoj sestri. - Michael je posljednji
muškarac za kojeg bi htjela poći.
- Zašto, molim? – Pitanje je došlo od Sophie, no Francesca je primijetila kako
Eloise pozorno sluša kakav će odgovor dati.
- Jer je nepopravljivi razvratnik – odgovorila je Francesca.
- Zanimljivo – promrsila je Eloise. - Poprilično si se uzrujala kad je prije dva
tjedna Hyacinth upotrijebila te iste riječi.
 Naravno da se Eloise sjećala ama baš svega. - Hyacinth, kao i obično, nema
pojma o čemu govori – objasnila je Francesca. - Uostalom, tada smo razgovarali o
njegovoj točnosti, a ne podobnosti za brak.
- A radi čega je tako nepodoban za brak – upitala je Eloise.
Francesca je svoju stariju sestri prostrijelila ozbiljnim pogledom. Eloise je
bila luda ako se namjeravala boriti za Michaelovu pažnju.
- No?
- Nikad ne bi mogao biti vjeran jednoj ženi – rekla je Francesca - a sumnjam
kako bi ti bila voljna trpjeti nevjeru.
- Ne – promrsila je Eloise - osim ako on ne bi bio voljan trpjeti ozbiljne
tjelesne ozljede.
Četiri su dame potom utihnule, nastavivši besramno proučavati Michaela i
njegove pratiteljice. Nagnuo se i šapnuo nešto u uho jednoj od dama, na što se
ona zahihotala i porumenjela, sakrivši usta dlanom.
- Pravi je zavodnik – rekla je Kate.
- Ima nešto u njemu – potvrdila je Sophie. - Te žene nemaju šanse.
U tom se trenutku nasmiješio jednoj od svojih pratiteljica, vedrim, lijenim
osmijehom koji je čak i Bridgertonove žene nagnao na uzdah.
- Zar nemamo pametnijeg posla nego špijunirati Michaela? – upitala je
Francesca ogorčeno.
Kate, Sophie i Eloise izmijenile su poglede međusobno, trepćući u nevjerici.
- Ne.
- Ne.
- Čini se kako nemamo – zaključila je Kate. - Barem ne u ovom trenutku.
- Trebala bi poći razgovarati s njime – rekla je Eloise gurkajući Francescu
svojim laktom.
- Radi čega, zaboga?
- Jer je ovdje.
- Kao i stotinu drugih muškaraca – odgovorila je Francesca - s kojima bih se
prije vidjela u braku.
- Vidim samo trojicu radi kojih bi porazmislila o polaganju zavjeta
poslušnosti – promrmljala je Eloise - a nisam baš sigurna ni za njih.
- Bilo kako bilo – odgovorila je Francesca, odbivši Eloise dati za pravo - ovdje
sam kako bih pronašla muža, a ne vidim kako bi mi oblijetanje oko Michaela
moglo pomoći u tome.
- A ja sam mislila kako smo tu da bismo majci poželjeli sretan rođendan –
promrsila je Eloise.
Francesca ju je prostrijelila pogledom. Ona i Eloise godinama su bile najbliže
od svih Bridgertonovih – točno je godinu dana razmaka među njima. Francesca
bi, naravno, dala svoj život za nju te nije postojala nijedna druga žena koja
je znala toliko njezinih tajni i najintimnijih promišljanja, no u mnogim je
trenucima bila spremna s velikim zadovoljstvom udaviti svoju sestru.
 Vrijedilo je to i za taj trenutak. Osobito sada.
- Eloise je u pravu – Sophie je rekla Francesci. - Trebala bi otići pozdraviti
Michaela. Pristojno je, s obzirom na njegovo dugo izbivanje.
- Nije da ne dijelimo isto kućanstvo već tjedan dana – odgovorila je
Francesca. - Već smo se mnogo puta pozdravili.
- Točno, ali ne i u javnosti – uzvratila je Sophie - i ne u tvojem obiteljskom
domu. Ako ne odeš do njega i ako ne porazgovarate, svi će sutra pričati o tome.
Mislit će da je među vama došlo do nekakvog razdora. Ili gore od toga, da ga
ne prihvaćaš kao novog grofa.
- Naravno da ga prihvaćam – rekla je Francesca. - A čak i kad ga ne bih
prihvaćala, kakve bi to veze imalo? Nema nikakve sumnje u njegovo nasljedno
pravo.
- Moraš pokazati i ostalima koliko ga poštuješ – rekla je Sophie. Potom se
okrenula Francesci s upitnim izrazom lica. - Osim, naravno, ako ga ne poštuješ?
- Naravno da ga poštujem – rekla je Francesca uzdahnuvši. Sophie je bila u
pravu. Sophie je uvijek bila u pravu po pitanjima društvene etikete. Trebala bi
poći pozdraviti Michaela. Zavređivao je službenu i javnu dobrodošlicu u
London, koliko god to suludo zvučalo nakon što je provela dva tjedna njegujući ga
tijekom njegovih malarijskih groznica. Jednostavno joj se nije sviđala pomisao da
će se morati probijati kroz redove njegovih obožavateljica.
Michaelova ju je reputacija oduvijek zabavljala. Vjerojatno stoga jer se
oduvijek osjećala odijeljenom od nje, čak i iznad nje. Bila je to svojevrsna
privatna šala između njih troje – nje, Johna i Michaela. Nikada nije nijednu ženu
shvaćao ozbiljno pa, posljedično, nije to činila ni ona.
Međutim, sada nije promatrala stvari s ugodnog, sigurnog gledišta sretno
udane žene. A Michael nije više bio samo Veseli Razvratnik, beskorisni zgubidan
koji je održavao svoju društvenu poziciju dovitljivošću i šarmom.
Sada je bio grof, a ona je bila udovica; udovica koja se iznenada osjetila tako
malenom i nemoćnom.
To nije bila njegova krivnja, naravno. Znala je to, baš kao što je znala... pa,
baš kao što je znala da će jednog dana on nekome biti užasan suprug. Međutim,
nekako nije uspijevala obuzdati svoj gnjev, ako ne baš prema njemu, a onda
prema jatu hihotavih gusaka oko njega.
- Francesca? – upitala je Sophie. - Želiš li da jedna od nas pođe s tobom?
- Što? Ne. Ne, naravno da ne. – Francesca se uspravila, posramljena što su je
članice njezine obitelji uhvatile u besciljnom sanjarenju. - Umijem se i sama
nositi s Michaelom - rekla je odlučno.
Načinila je dva koraka u njegovu smjeru pa se okrenula prema Kate, Sophie i
Eloise. - Nakon što se pobrinem za sebe – rekla je.
Uz te se riječi okrenula prema ženskom toaletu. Ako će već biti prisiljena
smješkati se i biti pristojna prema Michaelovim priglupim djevojčurama, mogla
bi to barem činiti bez osjećaja da mora skakutati s noge na nogu.
Odlazeći, začula je Eloisino prigušeno mrmljanje: - Kukavica.
 Morala je upregnuti sve svoje unutarnje snage kako bi spriječila samu sebe
da se okrene i ošine sestru nekom žučljivom primjedbom.
No istini za volju, bojala se i da je Eloise u pravu.
A spoznaja da se po pitanju Michaela, od svih ljudi, pretvorila u kukavicu,
bila je užasavajuća.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

- GROFICA KILMARTIN, SVOM POKOJNOM MUŽU, DESET MJESECI

PO MICHAELOVU ODLASKU U INDIJU, ZGUŽVANO I BAČENO U
PLAMEN UZ PROMRMLJANE RIJEČI: – OVO JE SULUDO.

ichael je primijetio Francescu čim je ušao u plesnu dvoranu. Odjevena u

plavu haljinu, stajala je s druge strane prostorije, razgovarajući s
članicama svoje obitelji i ponosno pokazujući svoju novu frizuru.
Primijetio je i trenutak kada je otišla, izašavši kroz vrata na
sjeverozapadnom zidu, vjerojatno kako bi otišla u ženski toalet za koji je znao da
se nalazi niz hodnik.
Najgore je od svega bilo to što je znao da mu neće promaknuti ni njezin
povratak, unatoč činjenici da je razgovarao s desetak dama, od kojih je svaka bila
uvjerena kako baš njoj posvećuje svoju punu pozornost.
Bilo je to poput bolesti ili šestog čula. Nije mogao biti u istoj prostoriji s
Francescom, a da ne zna gdje je ona točno. Bilo je tako od trenutka kada su se
upoznali, a jedino što je stvar činilo podnošljivijom bila je spoznaja da ona o tome
nije imala pojma.
Bila je to jedna od stvari koja mu je najviše prijala u Indiji. Ona nije bila
tamo, nikada nije bio prisiljen osjećati njezino prisustvo. Međutim, progonila ga
je unatoč tome. Tu i tamo bi krajičkom oka uhvatio bljesak kestenjaste kose koja
se na svjetlu svijeća presijavala baš poput njezine ili bi se netko nasmijao, a
smijeh bi mu se, na djelić trenutka, učinio poput njezina. Zadržao bi dah i stao je
tražiti pogledom, iako je znao da nije tamo.
Bio je to pakao, ona vrsta pakla kakva je obično iziskivala snažno piće. Ili noć
provedenu s najnovijom ljubavnicom.
Ili oboje.
Međutim, to je sada bila prošlost, a on se vratio u London, iznenađen lakoćom
kojom se vratio u svoju staru ulogu raspojasanog šarmera. U gradu se nije mnogo
toga promijenilo. Istina, neka su lica bila drugačija, no kad se sve zbroji i oduzme,
visoko je društvo više-manje ostalo jednako. Rođendansko slavlje lady Bridgerton
bilo je uvelike onakvo kakvo je i očekivao da će biti, iako je morao priznati da ga
je malo iznenadila količina znatiželje koju je pobudio njegov povratak u London.
Činilo se kako se Veseli Razvratnik iznenada pretvorio u Zanosnog Grofa pa mu
je unutar prvih petnaest minuta od njegova dolaska pristupilo čak osam – ne,
zapravo devet; bila je tu i sama lady Bridgerton – majki iz visokog društva kako
bi mu se dodvorile i upoznale ga sa svojim ljupkim i slobodnim kćerima.
Nije bio siguran je li mu sve skupa zabavno ili se radilo o paklu na zemlji.
Zabavno, konačno je odlučio, barem za sada. Do početka idućeg tjedna
zasigurno će promijeniti mišljenje i smatrati sve skupa paklom.
Nakon još petnaest minuta upoznavanja, ponovnih upoznavanja i vrlo loše
prikrivenih ponuda (iznesenih, nasreću, od udovice, a ne od neke od debitantica
ili njihovih majki), obznanio je namjeru pronalaska njihove domaćice pa se
ispričao mnoštvu.
A onda je ugledao nju. Francescu. Bila je u drugoj polovici prostorije, što je,
naravno, značilo da će se morati probijati kroz mnoštvo ako želi razgovarati s
njome. Nosila je tamno-plavu haljinu i njezina je ljupkost ostavljala bez daha, a
on je shvatio kako je, unatoč svim njezinim pričama o kupovini nove garderobe,
ovo bio prvi put kako je vidi izvan njezinih korotničkih boja.
A onda mu je još jednom sinulo. Više nije bila u koroti. Preudat će se. Smijat
će se i očijukati i nositi plavo i pronaći će si muža.
A sve će se vjerojatno dogoditi unutar narednih mjesec dana. Jednom kad
obznani svoju namjeru, muškarci će je opsjedati. Zar postoji itko tko se ne bi htio
oženiti njome? Možda više nije bila mlada poput drugih žena koje su tražile
muževe, no posjedovala je nešto što ostale debitantice nisu imale – iskru,
živahnost, inteligenciju koja je blistala u njezinu pogledu i davala dodatnu
dimenziju njezinoj ljepoti.
Stajala je na vratima, još uvijek sama. Začudo, nitko drugi nije primijetio
njezin povratak pa je Michael odlučio stisnuti zube i probiti se kroz mnoštvo do
nje.
Međutim, ona ga je spazila i prije nego on nju, a iako se nije nasmiješila,
njezine su se usne zaoblile, oči sijevnule prepoznavanjem, a dok je tražila svoj put
prema njemu, zastao mu je dah.
Nije ga to trebalo iznenaditi. Međutim, ipak jest. Svaki put kad bi pomislio
kako zna sve o njoj, kako je nevoljko upamtio svaki i najsitniji detalj, nešto bi u
njoj zalepršalo i promijenilo se, a on bi osjetio kako iznova pada.
Nikad joj neće pobjeći, ovoj ženi. Nikad joj neće pobjeći, a nikad je neće moći
ni imati. Čak i sad kad Johna više nije bilo, takvo je što bilo nemoguće, bilo je
jednostavno pogrešno. Previše je toga bilo tu. Previše se toga dogodilo, a on
se nikada ne bi mogao osloboditi osjećaja da ju je ukrao.
Ili još gore, da je sve ovo priželjkivao. Da je priželjkivao Johnovu smrt i
otvoren put za sebe, da je priželjkivao naslov, Francescu i sve ostalo.
Smanjio je udaljenost među njima, našavši se s njom na pola puta. -
Francesca – promrsio je uglađenim i ugodnim glasom - zadovoljstvo je vidjeti te.
 - I tebe također – uzvratila je. Potom se osmjehnula, no radilo se o ponešto
obijesnom smiješku, a on je imao neočekivani osjećaj kako mu se ona izruguje. No
isticati to ne bi bilo od velike koristi; samo bi pokazao koliko dobro čita svaki
njezin izraz lica. Stoga je samo rekao: - Zabavljaš li se?
- Naravno. A ti?
- Naravno.
Sumnjičavo je podigla obrvu. - Čak i u tvojem trenutnom stanju osamljenosti?
- Molim?
Bezbrižno je slegnula ramenima. - Maločas sam te vidjela okruženog ženama.
- Ako si me vidjela, radi čega me nisi došla izbaviti?
- Izbaviti? – uzvratila je sa smijehom. - Bilo je posve bjelodano da se dobro
zabavljaš.
- Dakle, tako?
- Ah, molim te, Michaele – rekla je uputivši mu značajan pogled. - Ti živiš za
flert i zavođenje.
- Tim redoslijedom?
Slegnula je ramenima. - Ne zovu te uzalud Veseli Razvratnik.
Osjetio je kako mu se čeljust steže. Njezin ga je komentar pogodio, a činjenica
da ga je pogodio boljela je još i više.
Proučavala je njegovo lice, dovoljno pomno da ga natjera da se osjeti
nelagodno, a potom se njezinim licem razlio osmijeh. - Ne sviđa ti se – rekla je
usporeno, gotovo ostavši bez daha uslijed spoznaje. - Oh, tako mi svega, ne sviđa
ti se.
Izgledala je kao da je upravo doživjela prosvjetljenje biblijskih razmjera, no
kako je sve to skupa bilo na njegov račun, jedino što mu je preostalo bilo je
mrštiti se.
Potom se počela smijati, što je samo pogoršalo stvari. - Oh, tako mi svega –
rekla je držeći se za trbuh i hihoćući se. - Osjećaš se poput lisice tijekom lova i
nimalo ti se to ne sviđa. Oh, ovo je jednostavno previše. Nakon svih onih
žena koje si naganjao...
Naravno, sve je pogrešno razumjela. Nije mu bilo pretjerano stalo što su ga
nadobudne majke iz visokog društva obilježile najvećim ulovom sezone te su ga
sukladno tome pokušavale upecati. Bila je to jedna od onih stvari u vezi kojih je
bilo lako zadržati zdrav smisao za humor.
Nije ga bilo briga što ga zovu Veseli Razvratnik. Nije mu bilo stalo što ga
smatraju bezvrijednim zavodnikom.
No kad je čuo te riječi iz Francescinih usta...
Kao da ga je polila kiselinom.
A najgore od svega bilo je to što nije mogao kriviti nikoga doli sebe. Njegovao
je svoju reputaciju godinama, proveo nebrojene sate zadirkujući i flertujući,
trudeći se da Francesca sve skupa primijeti, a sve kako nikada ne bi naslutila
istinu.
 A možda je sve to činio i radi sebe, jer ako je bio Veseli Razvratnik, barem je
bio nešto. Alternativa je bila biti bijedna budala, beznadno zaljubljena u tuđu
ženu. A njemu je, tako mu svega, dobro ležala uloga čovjeka koji umije zavesti
jednim osmijehom. Bilo je to nešto u njegovu životu u čemu je mogao biti
uspješan.
- Ne možeš reći kako te nisam upozorila – rekla je Francesca zazvučavši
itekako zadovoljna sama sobom.
- Nije tako loše biti okružen prekrasnim ženama – rekao je samo zato da bi je
izbacio iz takta. - Čak je i bolje kad se ne moraš nimalo potruditi.
Upalilo je, jer je zamijetio da su joj se usta tek neznatno namrštila. - Siguran
sam da je naprosto čudesno, no moraš biti oprezan i ne smiješ se zaboraviti –
rekla je odrješito. - Ovo nije tvoj uobičajeni soj žena.
- Nisam bio svjestan kako imam uobičajeni soj žena.
- Vrlo dobro znaš što želim reći, Michaele. Drugi su te možda nazivali
okorjelom vucibatinom, no ja te poznajem bolje od njih.
- Oh, zaista? – Sada se on gotovo počeo smijati. Bila je uvjerena kako ga
poznaje jako dobro, no nije znala ništa. Nikada neće znati cijelu istinu.
- Imao si standarde prije četiri godine – nastavila je. - Nikada nisi zavodio
žene kojima bi tvoji postupci nepopravljivo naudili.
- A zbog čega misliš kako ću sada početi?
- Ah, ne mislim kako ćeš išta slično tome učiniti namjerno – rekla je - no prije
se nikada nisi družio s mladim ženama u potrazi za brakom. Nije postojala čak ni
mogućnost da slučajno načiniš krivi korak i nehotice uništiš neku od njih.
Slabašan, peckavi osjećaj iritacije koji je pomalo kuhao u njemu stao je jačati
i ključati. - Za koga me točno smatraš, Francesca? – upitao je dok mu se tijelo
ukrutilo uslijed nečega što nije točno mogao definirati. Mrzio je pomisao da
ga ona smatra takvim, mrzio.
- Michaele...
- Zar me zaista smatraš tako priglupim da bih mogao slučajno uništiti
djevojčinu reputaciju?
Njezine su se usnice razdvojile pa potom lagano zadrhtale prije nego je
odgovorila. - Ne priglupim, Michaele, naravno da ne. Ali...
- Neopreznim onda? – prekinuo ju je.
- Ne, ni to. Samo mislim...
- Što, Francesca? – nastavio je bešćutno. - Što uistinu misliš o meni?
- Mislim da si jedan od najboljih muškaraca koje poznajem – rekla je nježno.
Dovraga. Tako tipično za nju da ga razoruža jednom rečenicom. Ostao je
zuriti u nju, samo piljiti, pokušavajući shvatiti što je, pobogu, time htjela reći.
- Istina je – rekla je slegnuvši ramenima. - No, također mislim kako si
lakomislen i mislim da znaš biti prevrtljiv, a uvjerena sam i kako ćeš ovog
proljeća slomiti više srdaca nego ću ja stići prebrojati.
- Nije na tebi da ih brojiš – rekao je potiho i grubo.
 - Ne, nije, zar ne? – Pogledala ga je uputivši mu pritom kiseo osmijeh. -
Međutim, na kraju ću ih svejedno brojati, zar ne?
- A zašto?
Činilo se kako nema odgovor na to pitanje, a onda je, kad je već bio siguran
kako ništa više neće reći, prošaputala: - Jer si neću moći pomoći.
Prošlo je nekoliko sekundi. Ostali su samo stajati tako, leđima okrenuti zidu,
doimajući se za ostatak svijeta kao da samo promatraju zabavu. Konačno je
Francesca prekinula šutnju rekavši: - Trebao bi plesati.
Okrenuo se prema njoj. - S tobom?
- Da. Barem jednom. No, također bi trebao plesati i s nekom prikladnom
djevojkom, nekom s kojom bi se mogao oženiti.
Nekom s kojom bi se mogao oženiti. Bilo kime samo ne njome.
- To će društvu poslati poruku da si barem otvoren prema mogućnosti braka
– rekla je Francesca. Kada nije komentirao, upitala je: - Nisi li?
- Otvoren prema mogućnosti braka?
- Da.
- Ako ti kažeš tako – odgovorio je pomalo nehajno. Morao je ostati
nonšalantan. Bio je to jedini način na koji je mogao maskirati gorčinu koja je
ključala u njemu.
- Felicity Featherington – rekla je Francesca pokazujući prema iznimno
ljupkoj mladoj dami udaljenoj približno deset metara od njih. - Ona bi bila
izvrstan izbor. Vrlo razumna. Ona se neće zaljubiti u tebe.
Pogledao ju je pakosno. - Sačuvaj Bože da pronađem ljubav.
Francescine su se usne razmaknule, a oči širom razrogačile. - Je li to ono što
želiš? – upitala je. - Pronaći ljubav?
Činilo se kako je ta pomisao čini sretnom. Sretnom što će možda pronaći
savršenu ženu.
To je bilo to. Trenutak koji je potvrdio njegovu vjeru u neku višu silu. Ovakvi
se trenuci ironičnog savršenstva jednostavno nisu mogli događati slučajno.
- Michaele – Francesca je zazvala njegovo ime. Njezine su oči zračile srećom i
bilo je očito kako želi nešto za njega, nešto prekrasno i dobro.
A sve što je on želio bilo je vrištati.
- Nemam pojma – odgovorio je žučljivo. - Uistinu nemam pojma.
- Michaele... – Izgledala je osupnuto, no njemu, za promjenu, nije bilo stalo.
- Ispričaj me – rekao je odrješito. - Mislim da dugujem ples gospođici
Featherington.
- Michaele, što nije u redu? – upitala je. - Što sam rekla?
- Ništa – odgovorio je. - Baš ništa.
- Nemoj biti takav.
Dok se okretao prema njoj osjetio je kako ga nešto preplavljuje, osjećaj
tuposti koji mu je omogućio da na lice ponovno navuče masku, da se opet
zagonetno osmjehne i pogleda je svojim zagonetnim pogledom. Ponovno je bio
razvratnik, možda više ne toliko veseo, no ipak gradski zavodnik, do posljednje
svoje pore.
- Kakav? – upitao je, uz izraz lica koji je predstavljao savršenu mješavinu
nevinosti i snishodljivosti. - Činim upravo ono što si tražila od mene. Pleši s
mladom gospom Featherington, nisi li tako rekla? Samo doslovno slijedim tvoje
upute.
- Ljutiš se na mene – prošaputala je.
- Naravno da ne – rekao je, no oboje su bili svjesni kako mu je glas pretjerano
lepršav, previše uglađen. - Jednostavno sam prihvatio da ti, Francesca, znaš
najbolje. Ja sam, cijelo ovo vrijeme, budalasto slušao svoj um i svoju savjest, a
čemu? Tko zna gdje bih bio da sam te poslušao prije svih ovih godina.
Preko usana joj se prevalio glasni uzdah, a onda je ustuknula. - Moram ići –
rekla je.
- Idi onda – odgovorio je.
Neznatno je podigla bradu u znak prkosa. - Večeras je tu mnogo muškaraca.
- Jako mnogo.
- Moram pronaći supruga.
- Trebala bi – složio se.
Čvrsto je stisnula usnice, prije nego je dodala. - Tko zna, možda ga pronađem
već večeras.
Gotovo joj je uputio podrugljiv smiješak. Njezina je uvijek morala biti
posljednja. - Mogla bi – rekao je, čekajući trenutak kad je ona već pomislila kako
je razgovor gotov.
Do tada je već bila previše daleko da bi mogla dobaciti posljednji žučljivi
odgovor. Međutim, uočio je način na koji se zaustavila pa ukrutila svoja ramena
te je znao da ga je čula.
Naslonio se ponovno na zid i osmjehnuo se. Čovjek bi trebao uživati u malim
zadovoljstvima kad god mu se za to pruži prilika.

Sljedećeg se dana Francesca osjećala krajnje užasno. Još gore od toga, nije
uspijevala zatomiti iznimno iritantnu natruhu krivnje, unatoč tome što je
Michael bio taj koji se odnosio tako uvredljivo prema njoj večer prije.
Što li je samo rekla da je potaknula tako nemilosrdnu reakciju s njegove
strane? I otkud mu pravo da se tako ružno ponese prema njoj? Samo je izrazila
malo zadovoljstva zbog spoznaje da možda ipak želi uploviti u pravi brak
ispunjen ljubavlju, umjesto da ostatak svojih dana provede u ispraznom razvratu.
Međutim, očito je bila u krivu. Michael je proveo cijelu noć – i prije i nakon
njihova razgovora – zavodeći svaku ženu na zabavi. Sve je skupa poprimilo takve
razmjere da je u jednom trenutku pomislila kako će joj pozliti.
Najgore od svega bilo je to što jednostavno nije mogla zaustaviti poriv
brojanja njegovih pothvata, baš kao što je i prorekla ranije te večeri. Jedna, dvije,
tri, mrmljala je sebi u bradu promatrajući ga kako svojim osmijehom zavodi tri
sestre. Četiri, pet, šest – pale su i dvije udovice te jedna grofica. Sve je skupa bilo
odurno, a ona je bila ogorčena na sebe jer si je dopustila takvu opčinjenost.
A onda bi je, svako toliko, pogledao. Samo jedan, zavodnički, podrugljivi
pogled, a ona bi smjesta bila sigurna kako on zna što ona čini, kako kreće do
iduće žene pa još jedne samo kako bi ona svoje prebrojavanje mogla zaokružiti
na sljedeći okrugli broj.
Zašto mu je to rekla? Gdje joj je bila pamet?
Je li uopće razmišljala kad je izgovarala te riječi? Izgleda da nije. Činilo se to
jedinim prihvatljivim objašnjenjem. Svakako mu nije namjeravala reći da se neće
moći suzdržati od brojanja slomljenih srca koja ostavi za sobom. Riječi su potiho
kliznule preko njezinih usana prije nego ih je i sama postala svjesna u svojoj
glavi.
A čak ni sada nije bila sigurna što sve to znači.
Radi čega joj je bilo stalo? Radi čega bi joj, zaboga, bilo stalo koliko će žena
podleći njegovoj čaroliji? Nikad joj ranije to nije bilo bitno.
A stvari će samo postati gorima. Žene su bile lude za Michaelom. U nekom
čudnom svemiru s obrnutim društvenim pravilima, pomislila je Francesca
cinično, gostinjski salon kuće Kilmartin bio bi sada preplavljen cvjetnim
aranžmanima naslovljenim na Zanositog Grofa.
Dan će biti užasan. Danas će biti zatrpana posjetiteljicama, u to je bila
sigurna. Posjetit će je svaka žena u Londonu u nadi da bi Michael baš u tom
trenutku mogao prošetati gostinjskim salonom. Francesca će biti prisiljena
otrpjeti nebrojena pitanja, povremene insinuacije i...
- Blagi Bože! – Ukopala se na mjestu povirivši s nevjericom u gostinjski
salon. - Što je ovo?
Cvijeće. Posvuda.
Bilo je to ostvarenje njezine noćne more. Zar je netko promijenio pravila
društvene etikete, a njoj zaboravio javiti?
Ljubičice, perunike i tratinčice. Uvezeni tulipani. Stakleničke orhideje. I
ruže. Ruže posvuda. Svih boja. Mirisi su bili gotovo omamljujući.
- Priestley! – pozvala je Francesca ugledavši svojeg batlera kako s druge
strane sobe stavlja na stol visoku vazu punu zijevalica. - Otkud sve ovo cvijeće?
Još je malo popravio aranžman, okrenuvši jedan ljubičasti grozd cvjetova od
zida pa se potom okrenuo i zaputio prema njoj. - Za vas su, lady Kilmartin.
Zatreptala je. - Za mene?
- Tako je. Biste li možda željeli pročitati posjetnice? Ostavio sam ih na
aranžmanima kako biste mogli znati od koga su.
- Oh. – Činilo se kako je to sve što uspijeva izvući iz sebe. Osjećala se uvelike
poput idiota, prekrivši dlanom svoja otvorena usta i klizeći pogledom preko obilja
cvijeća.
 - Ako želite – nastavio je Priestley - mogu poskidati sve posjetnice i na
poleđinu svake napisati s kojeg sam je aranžmana uzeo. Tako biste ih mogli
pročitati sve odjednom.
Kada Francesca nije odgovorila, predložio je: - Možda biste se htjeli povući za
svoj stol? Rado ću vam donijeti kartice.
- Ne, ne – odgovorila je, još uvijek rastresena uslijed prizora pred sobom. Bila
je udovica, zaboga. Muškarci joj nisu trebali slati cvijeće. Nisu li?
- Milostiva?
- Ja... ja... – Okrenula se prema Priestleyju ispravivši leđa i natjeravši svoj
um da se razbistri. Ili je barem pokušala to učiniti. - Samo ću, ah, baciti pogled...
– Okrenula se prema najbližem buketu, prekrasnom i profinjenom
aranžmanu ljubičastih zumbula i madagaskarskog jasmina. – Blijede u usporedbi
s vašim očima – pisalo je na kartici. Potpisao ju je markiz od Chestera.
- Oh! – uzdahnula je Francesca. Supruga lorda Chestera preminula je dvije
godine ranije. Svi su znali da je u potrazi za novom nevjestom.
Jedva uspijevajući držati sve snažniji osjećaj opijenosti i gizdavosti pod
kontrolom, posegnula je prema buketu ruža i dohvatila posjetnicu, svojski se
trudeći da zadrži privid staloženosti pred batlerom. - Pitam se od koga je ovo –
izgovorila je hinjenom ležernošću.
Sonet. Shakespeareov, ako se dobro sjećala. Potpisao vikont Trevelstam.
Trevelstam? S njim je razgovarala samo jednom u životu. Bio je mlad,
izrazito naočit, a kružile su glasine kako je njegov otac prokockao većinu
obiteljskog bogatstva. Novi će se vikont morati bogato oženiti. Barem su tako svi
govorili.
- Dobri Bože!
Francesca se okrenula i ugledala Janet kako stoji iza nje.
- Što je ovo? – upitala je.
- Čini mi se da su upravo to bile i moje riječi kad sam ušla u salon –
promrmljala je Francesca. Pružila je Janet dvije posjetnice pa potom pažljivo
promatrala dok su oči starije žene prelazile preko uredno ispisanih redaka.
Janet je Johnovom smrću izgubila svoje jedino dijete. Kako će reagirati na
spoznaju da se Francesci udvaraju drugi muškarci?
- Tako mi svega – rekla je Janet podigavši pogled. - Čini se kako ćeš biti
glavna senzacija ove sezone.
- Oh, ne budite smiješni – odgovorila je Francesca pocrvenivši. Pocrvenivši?
Dobri Bože, što joj se događalo? Nije se crvenjela čak ni tijekom svoje debitantske
sezone kada je uistinu bila glavna senzacija. - Prestara sam za takvo što –
promrsila je.
- Čini se kako nisi – odgovorila je Janet.
- U hodniku ima još cvijeća – izjavio je Priestley.
Janet se okrenula Francesci. - Jesi li pročitala sve posjetnice?
- Još ne. No, pretpostavljam...
 - Da su sve više-manje iste?
Francesca je kimnula glavom. - Smeta li vam to?
Janet se tugaljivo osmjehnula, no oči su joj otkrivale blagost i mudrost. - Bih
li voljela da si još udata za moga sina?
Naravno. Želim li da ostatak svojega života provedeš udata za njegovu
uspomenu? Naravno da ne. – Posegnula je za Francescinim dlanom pa ga
obujmila svojim i stisnula. - Ti si mi poput kćeri, Francesca. Želim da budeš
sretna.
- Nikada ne bih obeščastila uspomenu na Johna – stala je uvjeravati
Francesca.
- Naravno da ne bi. Da si sposobna za takvo što, on se nikada ne bi oženio
tobom. To jest – dodala je uz zavjerenički pogled - ja mu nikada ne bih dopustila
da to učini.
- Htjela bih imati djecu – rekla je Francesca. Iz nekog je razloga osjećala
potrebu objasniti sve, pobrinuti se da Janet shvati kako zapravo želi postati
majkom, a ne nužno i suprugom.
Janet je kimnula glavom, okrenuvši je u stranu dok je vršcima prstiju brisala
vlagu iz očiju. - Trebale bismo pročitati ostatak ovih posjetnica – rekla je
živahnim tonom koji je govorio kako želi nastaviti - i pripremiti se za navalu
posjetitelja koja će uslijediti tog poslijepodneva.
Francesca ju je slijedila dok je pretraživala ogroman aranžman tulipana pa
oslobodila iz njega posjetnicu. - Mislim da će posjetitelji biti uglavnom ženskog
roda – rekla je Francesca - i raspitivati se o Michaelu.
- Lako moguće – odgovorila je Janet. Podigla je posjetnicu. - Smijem li?
- Naravno.
Janet je očima preletjela preko riječi pa podigla pogled i rekla: - Cheshire.
Francesca je iznenađeno izdahnula. - Kao, vojvoda od...
- Upravo on.
Francesca je stavila dlan na grudi. - Pobogu – izdahnula je. - Vojvoda od
Cheshirea.
- Ti si, draga moja, očito ulov sezone.
- Ali, ja...
- Što je, dovraga, ovo?
Glas je pripadao Michaelu koji je upravo uhvatio vazu koju je gotovo
prevrnuo. Doimao se izrazito ljutitim i uznemirenim.
- Dobro jutro, Michaele – pozdravila je Janet veselo. Kimnuo joj je glavom pa
se potom okrenuo Francesci i progunđao: - Izgledaš kao da se spremaš položiti
prisegu svojem vladaru.
- A to bi, pretpostavljam, bio ti? – uzvratila je hitro spustivši dlan s grudi niz
bok. Nije ni bila svjesna da ga je još uvijek držala na srcu.
- Ako imaš sreće – promrsio je.
Francesca ga je samo prostrijelila pogledom.
 Uzvratio je pogledom. - Dakle, otvaramo li možda cvjećarnicu?
- Ne, ali očito je kako bismo mogli – odgovorila je Janet. - Za Francescu su –
dodala je.
- Naravno da su za Francescu – promrmljao je - iako mi nije jasno tko bi,
pobogu, bio dovoljno glup da pošalje ruže.
- Ja volim ruže – uzvratila je Francesca.
- Svi vole ruže – rekao je odrješito. - Obične su i otrcane i... – pokazao je
prema Trevelstamovu žutom buketu - ... tko je poslao ovo?
- Trevelstam – odgovorila je Janet.
Michael je podrugljivo otpuhnuo pa se okrenuo prema Francesci. - Nećeš se
valjda udati za njega?
- Vjerojatno ne, ali ne vidim...
- Nema niti dva šilinga koja bi protrljao jedan uz drugi – izjavio je.
- Otkud bi ti to mogao znati? – upitala je Francesca. - Vratio si se prije manje
od mjesec dana.
Michael je slegnuo ramenima. - Bio sam u svom klubu.
- Pa, možda je to i istina, no zasigurno nije on kriv za to – Francesca je
osjetila potrebu istaknuti. Nije da je osjećala neku pretjeranu odanost prema
lordu Trevelstamu, no svejedno je željela biti poštena, a bilo je općepoznato kako
je mladi vikont proteklu godinu proveo pokušavajući popraviti štetu koju je
njegov rasipni otac načinio obiteljskom bogatstvu.
- Nećeš se udati za njega i tu je raspravi kraj – objavio je Michael.
Trebala ju je razljutiti njegova arogancija, no zapravo ju je sve uvelike
zabavljalo. - U redu – rekla je prkosno stisnuvši usnice. - Odabrat ću nekog
drugoga.
- Dobro – progunđao je.
- Kandidata je mnogo – ubacila se Janet.
- Uistinu – rekao je Michael jetko.
- Idem pronaći Helen – rekla je Janet. - Ona sigurno neće htjeti propustiti sve
ovo.
- Nekako sumnjam da će cvijeće odletjeti kroz prozor prije nego ona ustane –
uzvratio je Michael.
- Naravno da neće – uzvratila je Janet ljubazno, majčinski ga potapšavši po
nadlaktici.
Francesca je uspjela prigušiti nalet smijeha. Michaelu se to nije svidjelo, a
Janet je to dobro znala.
- No, ona obožava cvijeće – nastavila je Janet. - Smijem ti joj odnijeti jedan od
ovih aranžmana?
- Naravno – odgovorila je Francesca.
Janet je posegnula za Trevelstamovim ružama, no iznenada se zaustavila. -
Hm, možda bolje ne – rekla je okrenuvši se prema Michaelu i Francesci. - Mogao
bi navratiti, a ne želimo da pomisli kako smo njegovo cvijeće gurnuli u
neki udaljeni zakutak kuće.
- Ah, tako je – promrsila je Francesca - naravno.
Michael je samo zarežao.
- Bilo kako bilo, bolje da joj pođem ispričati o ovome – rekla je Janet pa se
okrenula i pohitala uza stube.
Michael je kihnuo pa se zapiljio u jedan posebice neupadljiv buket gladiola. -
Morat ćemo otvoriti prozore – progunđao je.
- I smrznuti se?
- Odjenut ću kaput – procijedio je.
Francesca se osmjehnula. Željela se od srca nasmijati. - Je li moguće da si
ljubomoran? – upitala je s prividnom sramežljivošću.
Okrenuo se i gotovo je oborio s nogu svojim osupnutim pogledom.
- Ne zbog mene – hitro je dodala, gotovo pocrvenjevši od pomisli. - Zaboga, ne
na taj način.
- Zašto onda? – upitao je tihim i isprekidanim glasom.
- Pa, samo... hoću reći... – Pokazala je prema cvijeću, jasnom pokazatelju
njezine iznenadne popularnosti. - Pa oboje imamo isti cilj ove sezone, zar ne?
Ostao je blijedo zuriti u nju.
- Brak – nastavila je. Jutros je bio posebno spor.
- Što želiš reći?
Ispustila je uzdah frustracije. - Ne znam je li ti palo na pamet, ali ja sam,
prirodno, pretpostavila kako ćeš ti biti taj kojeg će nesmiljeno progoniti. Nisam ni
sanjala da bih se ja mogla... Pa...
- Prometnuti u glavnu nagradu?
Nije to bio najljepši način da se to kaže, no nije bilo u potpunosti netočno pa
je samo rekla: - Pa, da, valjda.
Na trenutak je ostao šutjeti, promatrajući je na neki čudan, gotovo
neprijateljski, način pa potom tiho progovorio: - Muškarac bi morao biti budala
da se ne poželi oženiti tobom.
- Francesca je osjetila kako joj se usta otvaraju u iznenađenju. - Oh – rekla je,
ostavši bez teksta. - To je... To je... daleko najljepša stvar koju si mi mogao reći u
ovom trenutku.
Uzdahnuo je pa prošao prstima kroz kosu. Odlučila mu je zatajiti kako je
time ostavio trag žute peludi na svojim crnim vlasima.
- Francesca – rekao je doimajući se iznureno i umorno i još nekako.
Žalobno?
Ne, to nije bilo moguće. Michael nije bio netko tko bi žalio za bilo čime.
- Nikada ti ne bih ovo zamjerio. Ti... – Nakašljao se, pročistivši grlo. -
Zaslužuješ biti sretna.
 - Ja... – Bio je to najneočekivaniji trenutak, posebice nakon njihovih napetih
riječi noć prije. Nije imala nikakve predodžbe o tome što bi trebala odgovoriti pa
je samo promijenila temu i rekla: - Doći će i tvoj trenutak.
Pogledao ju je zbunjeno.
- Zapravo već jest – nastavila je. - Sinoć. Bilo je više upita za tvoju ruku nego
za moju. Kad bi žene mogle slati cvijeće, bili bismo u potpunosti zatrpani njime.
Osmjehnuo se neiskrenim osmijehom koji nije došao do njegovih očiju. Nije se
doimao ljutitim, već... praznim.
A nju je pogodila pomisao o tome kako je to neobična spoznaja.
- Hm, sinoć – rekao je posegnuvši prema svojoj kravati kako bi je namjestio. -
Ako sam rekao išta što te uznemirilo...
Promatrala je njegovo lice. Bilo joj je tako priraslo srcu i poznavala je svaki
njegov detalj. Četiri godine, činilo se, nisu uspjele previše utjecati na njezino
sjećanje. No, nešto se sada činilo drugačijim. Promijenio se, a ona nije bila
sigurna kako.
A nije bila sigurna ni zbog čega.
- Sve je u redu – pokušala ga je uvjeriti.
- Svejedno – rekao je promuklim glasom. - Žao mi je.
Međutim, Francesca je ostatak dana provela pitajući se zna li točno zašto se
ispričava. A nije se mogla oteti dojmu da ni njoj nije u potpunosti jasno.
 DVANAESTO POGLAVLJE

- GROF OD KILMARTINA, SVOJEM PREMINULOM ROĐAKU,

PRETHODNOM GROFU, GODINU I DVA MJESECA PO NJEGOVU
ODLASKU U INDIJU, DOVRŠENO PA POTOM POLAGANO SPALJENO
NA PLAMENU SVIJEĆE

ije da je uživao osjećati se poput magarčine, razmišljao je Michael u

svojem klubu, kovitlajući brendi u čaši koju je držao u ruci, no činilo se da
si u posljednje vrijeme, barem u Francescinoj blizini, nije mogao pomoći te
se ponašao upravo tako.
Na majčinoj je zabavi bila tako prokleto sretna zbog njega, tako oduševljena
jer je izgovorio riječ ljubav u njezinoj prisutnosti, a on je jednostavno puknuo.
Znao je kako njezin um funkcionira pa je znao i da punom parom razmišlja
unaprijed, pokušavajući mu odabrati savršenu ženu, no istina je bila...
Pa, istina je bila previše patetična da bi je se dalo pretočiti u riječi.
Međutim, ispričao se, a iako se mogao s posvemašnjom sigurnošću zakleti da
se neće ponovo ponijeti poput idiota, vjerojatno će se nekad u budućnosti biti
primoran ponovno ispričavati, a ona će zasigurno sve pripisati njegovoj mrzovolji,
usprkos činjenici da je tijekom Johnova života bio oličenje dobrog raspoloženja i
staloženosti.
Strusio je svoj brendi. Dovraga sa svime.
 U svakom slučaju, svemu će tome uskoro doći kraj. Ona će pronaći nekoga,
udati se i odseliti se iz kuće. Ostat će prijatelji, naravno – Francesca nije bila
osoba koja bi dopustila da bude drugačije – no neće je više biti primoran svako
jutro gledati za doručkom. Čak je neće viđati ni onako učestalo kao prije Johnove
smrti. Njezin joj novi suprug neće dopustiti da tako mnogo vremena provodi u
njegovu društvu, bez obzira na njihovu rodbinsku vezu.
- Stirling! – Čuo je kako netko izgovara njegovo prezime, nakon čega je
uslijedilo već uobičajeno kašljucanje i ispravak. - Hoću reći, Kilmartine. Moje
isprike.
Michael je podigao pogled i ugledao Sir Geoffreyja Fowlera, poznanika iz
svojih dana provedenih na Cambridgeu. - Sve u redu – odgovorio je pokazavši na
stolicu nasuprot sebi.
- Izvrsno te je ponovno vidjeti – rekao je Sir Geoffrey sjevši. - Nadam se da je
tvoj povratak prošao u najboljem redu.
Nastavili su izmjenjivati uobičajene uljuđene fraze dok Sir Geoffrey nije
prešao na stvar. - Čujem da je lady Kilmartin u potrazi za mužem – rekao je.
Michaelu su se riječi učinile poput udarca šakom. Unatoč užasu cvjetnih
aranžmana u njegovu gostinjskom salonu, sama je ideja i dalje je zvučalo
neukusno, pogotovo iz tuđih usta.
Pogotovo ako je taj netko bio mlad, prilično naočit i vrlo očito zainteresiran za
brak.
- Er, da – konačno je odgovorio. - Mislim da jest.
- Izvrsno – Sir Geoffrey je protrljao ruke u iščekivanju, pobudivši u Michaelu
neodoljivu želju da ga nokautira.
- Bit će iznimno izbirljiva – rekao je Michael čangrizavo.
Činilo se kako Sir Geoffreyju to ne smeta. - Hoćeš li joj dati miraz?
- Molim? – otresao se Michael. Dobri Bože, on joj je sada bio najbliži muški
rod. Vjerojatno će je biti prisiljen predati na vjenčanju.
Dovraga.
- Hoćeš li? – Sir Geoffrey je bio nepokolebljiv.
- Naravno – procijedio je Michael.
Sir Geoffrey je zadovoljno uzdahnuo. - Njezin je brat rekao učiniti isto.
- Stirlingovi će se pobrinuti za nju – uzvratio je Michael ukočeno.
Sir Geoffrey je slegnuo ramenima. - Čini se kako Bridgertonovi namjeravaju
učiniti isto.
Michael je stao škrgutati zubima tako snažno da se pobojao kako će ih
smrviti u prah.
- Nemoj biti tako zlovoljan – rekao je Sir Geoffrey. - Uz dvostruki miraz ona
će vrlo brzo prestati biti tvojim problemom. Siguran sam kako je se jedva čekaš
riješiti.
Michael je naherio glavu pokušavajući dokučiti kojoj bi strani Sir
Geoffreyjeva nosa bolje sjeo udarac.
 - Vjerojatno ti predstavlja ogroman teret – nastavio je Sir Geoffrey bezbrižno.
- Sama odjeća mora da stoji pravo malo bogatstvo.
Michael se pitao koje bi bile pravne posljedice kad bi nasmrt udavio viteza
njegova visočanstva. Zasigurno ništa s čime ne bi mogao živjeti.
- A kada se ti konačno oženiš – nastavio je Sir Geoffrey, očito potpuno
nesvjestan kako Michael grči prste i odmjerava njegov vrat - nova je grofica neće
željeti u kućanstvu. Nemoguće je imati dvije kokoške na čelu domaćinstva, zar
ne?
- Tako je – procijedio je Michael.
- U redu – rekao je Sir Geoffrey ustavši. - Bilo je ugodno porazgovarati s
tobom, Kilmartine. Moram ići. Moram prenijeti vijesti Shivelyju. Nije da želim
konkurenciju, naravno, no ovakvo što zasigurno neće dugo ostati tajnom pa
valjda sve može čuti i od mene.
Michael ga je počastio hladnim pogledom, no Sir Geoffrey je bio previše
uzbuđen vlastitim blebetanjem da bi primijetio. Michael je spustio pogled na
svoju čašu. Ah, tako je. Sve je popio. Dovraga.
Dao je znak konobaru da mu donese novo piće pa potom sjeo natrag u svoju
stolicu, namjeravajući pročitati novine koje je pokupio na ulasku u klub, no prije
nego je uzmogao očima preletjeti preko naslova, ponovno je začuo svoje ime.
Uložio je minimalan napor kako bi prikrio svoju zlovolju pa podigao pogled.
Trevelstam. Od žutih ruža. Michael je osjetio kako mu se novinski papir
gužva pod prstima.
- Kilmartine – pozdravio je vikont.
Michael je kimnuo glavom. - Trevelstame. – Poznavali su se, ne pretjerano
prisno, no dovoljno dobro kako prijateljski razgovor ne bi bio ništa neuobičajeno. -
Sjedni – rekao je pokazavši stolicu nasuprot sebi.
Trevelstam je sjeo odloživši svoje napola ispijeno piće na stol. - Kako ide? –
upitao je. - Ne viđam te često nakon tvojeg povratka.
- Dosta dobro – progunđao je Michael. S obzirom na to da je prisiljen sjediti s
nekom budalom koja se željela oženiti Francescinim mirazom. Ne, ispravak,
dvostrukim mirazom. S obzirom na to kako su se glasine inače širile, Trevelstam
je vjerojatno već čuo vijesti od Sir Geoffreyja.
Trevelstam je bio ponešto umješniji od Sir Geoffreyja – uspio je čavrljati cijele
tri minute, ispitujući Michaela o njegovu boravku u Indiji, putovanju natrag, i
tako dalje, i tako dalje. Potom se, naravno, prebacio na temu koja ga je
uistinu zanimala.
- Posjetio sam lady Kilmartin danas poslijepodne – rekao je.
- Uistinu? – promrmljao je Michael. Nije se vraćao kući otkako je tog jutra
otišao. Posljednja stvar kojoj je htio svjedočiti bila je parada Francescinih
prosaca.
- Uistinu. Ona je uistinu divna žena.
- Itekako – potvrdio je Michael, sretan što mu je napokon posluženo novo
piće.
 Sreća je splasnula kad je shvatio kako je stiglo dvije minute ranije i kako ga
je već strusio.
Trevelstam je pročistio grlo. - Siguran sam kako znaš da joj se namjeravam
udvarati.
- Sada sam itekako svjestan – Michael je promatrao svoju čašu pitajući se je
li možda u njoj ostala još koja kap.
- Nisam bio siguran trebam li o svojim namjerama izvijestiti tebe ili njezinu
braću.
Michael je bio sasvim siguran kako je Anthony Bridgerton, Francescin
najstariji brat, posve sposoban otkloniti neprikladne bračne ponude, no svejedno
je rekao: - Bit će dovoljno reći meni.
- Izvrsno, izvrsno – promrmljao je Trevelstam, otpivši još jedan gutljaj svojeg
pića. - Ja...
- Trevelstame! – začuo se zvonki glas. - I Kilmartine!
Bio je to lord Hardwick, krupan i ugojen, a iako nije baš bio pijan, nije bio u
potpunosti ni trijezan.
- Hardwick – odgovorila su oba muškarca, potvrdivši tako da su primijetili
njegov dolazak.
Hardwick je zgrabio stolicu, škripeći njome po podu dok nije našao slobodno
mjesto za stolom. - Lijepo vas je vidjeti, lijepo vas je vidjeti – rekao je zadihano. -
Važna noć, zar ne? Izvrsna. Itekako izvrsna.
Michael nije imao pojma o čemu govori, no svejedno je kimnuo glavom. Bolje i
to nego ga pitati što je time mislio; Michael je bio posve siguran kako nema
strpljenja slušati njegovo objašnjenje.
- Thistlewaite tamo prima oklade na kraljičine pse, i, oh! Čuo sam i za lady
Kilmartin. Izvrsni razgovori večeras – rekao je kimajući glavom s odobravanjem.
- Uistinu izvrsni razgovori. Mrzim kad je ovdje tiho.
- I kako napreduju kraljičini psi? – upitao je Michael.
- Čujem da je korota gotova.
- Za pse?
- Ne, za lady Kilmartin – rekao je gotovo se ugušivši od smijeha. - Ha, ha, ha.
Izvrsna šala, Kilmartine.
Michael je dao znak da mu donesu još jedno piće. Itekako će mu trebati.
- Nosila je plavo sinoć. Oh, da – rekao je Hardwick. - Svi su vidjeli.
- Izgledala je zanosno – dodao je Trevelstam.
- Uistinu, uistinu – rekao je Hardwick. - Izvrsna žena. Okušao bih se i sam
da nisam već zatvorskom kuglom prikovan za lady Hardwick.
Hvala Bogu na malim milostima, pomislio je Michael.
- Koliko je dugo oplakivala starog grofa? – upitao je Hardwick. - Šest godina?
Kako je “stari grof” u trenutku smrti imao samo dvadeset osam godina,
Michaelu se komentar učinio ponešto uvredljivim, no činilo se uzaludnim
pokušavati mijenjati već uobičajeno loše prosudbe i ponašanje lorda Hardwicka
tako kasno u njegovu životu – a sudeći po njegovoj težini i zajapurenosti, bilo je
samo pitanje trenutka kada će odapeti. Možda upravo sada, ako Michaela imalo
prati sreća.
Bacio je pogled preko stola. Još uvijek je živ.
Kvragu.
- Četiri godine – rekao je lakonski. - Moj je rođak preminuo prije četiri
godine.
- Četiri, šest, svejedno – odgovorio je Hardwick slegnuvši ramenima. - Kako
god, predugo vremena za crne zastore na prozorima.
- Mislim kako je već neko vrijeme bila u polukoroti.
- Eh? Zaista? – Hardwick je ispio gutljaj svog pića pa potom, prilično traljavo,
obrisao usta rupčićem. - To nije činilo nikakvu razliku nama ostalima, ako malo
bolje porazmisliš. Nije bila u potrazi za mužem, ne do sada.
- Ne – rekao je Michael, ponajviše stoga jer je Hardwick čak prestao pričati
na nekoliko sekundi.
- Muškarci će zujati oko nje poput pčela oko meda. – Hardwick je riječ zujati
u svojem predskazanju razvukao toliko da se činilo kako počinje s četiri slova Z. -
Pčele na med, kažem vam. Svi znaju koliko je odana bila starom grofu. Svi.
Stiglo je Michaelovo piće. Bogu hvala na tome.
- A uz njezino se ime od njegove smrti ne veže ni najmanji skandal – dodao je
Hardwick.
- Upravo tako – rekao je Trevelstam.
- Za razliku od nekih drugih, poprilično raspuštenih, udovica – nastavio je
Hardwick potegnuvši ponovno iz svoje čaše. Zahihotao se požudno i podboo
Michaela laktom. - Ako znaš što hoću reći.
Michael je samo otpio gutljaj svojeg pića.
- To je kao... – Hardwick se nagnuo, drhtave čeljusti i pohotna izraza lica. -
To je kao...
- Pobogu čovječe, ispljuni već jednom to što želiš reći – promrmljao je Michael.
- Eh? – rekao je Hardwick.
Michael se namrštio.
- Reći ću ti kako je – rekao je Hardwick uz nepriličan osmijeh. - To je kao da
dobivaš djevicu koja zna što joj je činiti.
Michael je ostao zuriti u njega. - Što si to rekao? – upitao je Michael prijeteći
tihim glasom.
- Rekao sam...
- Ne bih to ponovio na tvojem mjestu – hitro ga je prekinuo Trevelstam
bacivši prestrašen pogled prema Michaelu koji se doimao sve mrgodnijim.
- Eh? Nije to uvreda – progunđao je Hardwick, strusivši ostatak svojeg pića. -
Bila je u braku pa nije netaknuta, a opet nije...
- Smjesta se zaustavi – procijedio je Michael.
 - Eh? Svi to govore.
- Ne u mojem prisustvu – odrezao je Michael. - Ne ako cijene svoje fizičko
zdravlje.
- Pa, bolje da govore to nego da nije poput djevice – rekao je Hardwick uz
podsmijeh. - Ako znaš što želim reći.
Michael je nasrnuo na njega.
- Pobogu, čovječe – procvilio je Hardwick pavši na pod. - Koji ti je vrag?
Michael nije bio siguran kako su se njegovi dlanovi našli obavijeni oko
Hardwickova vrata, no shvatio je da mu se sviđa držati ih tamo. - Više nikad
nećeš – prosiktao je - izgovoriti njezino ime. Je li ti jasno?
Hardwick je stao bjesomučno kimati glavom, no pokret je dodatno smanjio
dotok zraka u njegova pluća pa su mu obrazi počeli poprimati ljubičaste tonove.
Michael ga je pustio i ustao, trljajući dlanove jedan o drugi kao da time s njih
pokušava sprati neku nečistoću. - Neću dopustiti da se o lady Kilmartin govori s
takvom neučtivošću i omalovažavanjem – odrezao je. - Je li to jasno?
Hardwick je kimnuo glavom. Baš kao i velik dio promatrača.
- Izvrsno. – Michael je ispljunuo riječ odlučivši kako je sada izvrstan trenutak
da se izgubi. Uz malo sreće, Francesca će već biti u postelji dok se vrati kući. Ili to
ili vani. Bilo što, samo da je ne mora vidjeti.
Uputio se prema izlazu, no čim je izašao iz sobe i stupio u hodnik, ponovno je
začuo svoje ime. Okrenuo se pitajući se tko bi mogao biti dovoljno glup da mu
dodijava u ovakvom trenutku.
Colin Bridgerton. Francescin brat. Prokletstvo.
- Kilmartine – rekao je Colin čije je lice, kao i inače, krasio gotovo
neprimjetan smiješak.
- Bridgertone.
Colin je pokazao prema prevrnutom stolu. - Predstava i pol.
Michael je ostao šutke. Colin je oduvijek unosio nemir u njega. Obojica su
imala jednaku reputaciju – nesmotrenih i nonšalantnih nevaljalaca. Međutim,
dok je Colin bio miljenik matrona iz visokog društva koje su se topile pred
njegovim šarmom, Michaelu su oduvijek (ili barem dok nije naslijedio naslov)
prilazili s nešto više opreza.
Međutim, Michael je oduvijek sumnjao da se pod Colinovom uvijek
nasmiješenom vanjštinom skriva mnogo više, a možda baš radi toga što su
uvelike bili nalik jedan drugome, Michael se oduvijek pribojavao da ako bi netko
mogao naslutiti istinu o njegovim osjećajima spram Francesce, onda bi to mogao
učiniti baš njezin brat.
- Mirno sam ispijao svoje piće kad sam čuo pomutnju – rekao je Colin
pokazujući rukom prema privatnom salonu. - Dođi, pridruži mi se.
Michael je najviše od svega htio pobjeći iz kluba, no Colin je bio Francescin
brat, čime su na neki način bili povezani rodbinskim vezama, a to je od njega
zahtijevalo barem hinjenu pristojnost. Stoga je stisnuo zube i ušao u privatni
salon potpuno odlučan popiti piće i otići za nepunih deset minuta.
 - Prijatna večer, zar ne? – rekao je Colin nakon što je Michael odglumio da
mu je ugodno. - Izuzev Hardwicka i te priče. – Sjeo je natrag u svoju fotelju
nehajnom gracioznošću. - On je budala.
Michael je kratko kimnuo glavom, pokušavajući ne primijetiti da ga
Francescin brat promatra kao i uvijek, pronicljivim pogledom pažljivo skrivenim
iza vela šarmantne nevinosti. Colin je neznatno naherio glavu u stranu kao da,
pomislio je Michael cinično, pokušava pronaći kut iz kojeg će imati bolji pogled u
njegovu dušu.
- Kvragu sve – Michael je promrmljao sebi u bradu pa pozvao konobara.
- Molim? – upitao je Colin.
Michael se polako okrenuo natrag prema njemu. - Hoćeš li još jedno piće? –
upitao je Michael što je jasnije mogao s obzirom na to da je riječi cijedio kroz
stisnute zube.
- Mislim da hoću – odgovorio je Colin veselo i prijazno.
Michael ni na trenutak nije povjerovao njegovoj maski.
- Imaš li kakve planove za ostatak večeri? – upitao je Colin.
- Nikakve.
- Sasvim slučajno, nemam ni ja – promrmljao je Colin.
Dovraga. Ponovno. Zar je zaista bilo previše očekivati jedan prokleti sat
samoće?
- Hvala ti što si branio Francescinu čast – rekao je Colin potiho.
Michaelov prvi poriv bio je zarežati da mu nije potrebno zahvaljivati, bila mu
je dužnost braniti Francescinu čast, jednako kao i bilo kojem Bridgertonu, no
Colinove su se oči te večeri doimale neuobičajeno prodornima pa je umjesto
toga samo kimnuo glavom. - Tvoja sestra zaslužuje da se prema njoj ophodi s
poštovanjem – konačno je izgovorio pazeći da riječi izgovori jednoličnim tonom.
- Naravno – rekao je Colin spustivši glavu u naklon.
Njihova su pića pristigla. Michael se borio protiv poriva da strusi svoje u
jednom gutljaju, no ipak je otpio dovoljno da osjeti žarenje u grlu.
Colin je, s druge strane, ispustio uzdah divljenja i sjeo natrag u fotelju. -
Izvrstan viski – rekao je uz notu istinskog priznanja u glasu. - Najbolja stvar u
vezi Britanije. Ili barem jedna od njih. Ovakvo je nešto jednostavno nemoguće
dobiti na Cipru.
Michael je samo neodređeno progunđao u odgovor. Činilo se kako više od toga
nije nužno.
Colin je otpio još jedan gutljaj, očito uživajući u okusu. - Ahhh – rekao je
spustivši čašu. - Gotovo jednako dobro kao žena.
Michael je ponovno ispustio neodređeni zvuk, prinijevši svoju čašu usnama.
A tada je Colin rekao: - Znaš, trebao bi se jednostavno oženiti njome.
Michael se gotovo ugušio. - Molim?
- Oženi se njome – rekao je Colin slegnuvši ramenima. - Rješenje je posve
jednostavno.
 Bilo je previše nadati se da Colin govori o bilo kome drugom doli o Francesci,
no Michael se ipak odlučio za očajnički pokušaj pa je, najhladnijim tonom koji je
uzmogao izvući iz sebe, upitao: - Mogu li priupitati o kome točno zboriš?
Colin je podigao obrve. - Moramo li doista igrati ovu igru?
- Ne mogu se oženiti Francescom – promucao je Michael.
- Zašto ne?
- Jer... – Zaustavio se. Postojalo je stotinu razloga radi kojih se nije mogao
oženiti njome, a nijedan od njih nije mogao izgovoriti naglas. Stoga je samo rekao:
- Bila je udana za mojeg rođaka.
- Koliko mi je poznato, nema ničega nezakonitog u tome.
Ne, ništa nije bilo nimalo nezakonito, ali je sve bilo potpuno nemoralno.
Priželjkivao je Francescu tako dugo, volio ju je cijelu vječnost, činilo se – čak i dok
je John još bio živ. Obmanuo je svojeg rođaka na najpodliji mogući način i
nije namjeravao svoju izdaju pogoršati kradući mu suprugu.
Time bi zatvorio krug užasa koji ga je doveo do naslova grofa od Kilmartina,
titule koja mu nikada nije trebala pripasti. Ništa mu nije trebalo pripasti. A uz
izuzetak onih prokletih čizama koje je Reiversa primorao baciti natrag u
ormar, Francesca je bila jedina Johnova stvar koju još nije prisvojio.
Johnova mu je smrt priskrbila basnoslovno bogatstvo. Osigurala mu je moć,
prestiž i naslov grofa.
Ako mu uza sve to donese i Francescu, hoće li uistinu i dalje moći uvjeravati
sebe da nije nikada, čak ni u najluđim snovima, poželio da se sve to dogodi?
Kako će tada moći živjeti sa sobom?
- Ona mora poći za nekoga – rekao je Colin.
Michael je podigao pogled, svjestan da već neko vrijeme sjedi u tišini,
zabavljen vlastitim mislima. I da ga Colin sve to vrijeme pažljivo promatra.
Slegnuo je ramenima u nastojanju da ostavi dojam nonšalantnosti, iako je
sumnjao kako će time zavarati čovjek koji je sjedio s druge strane stola. - Učinit
će kako ona želi – rekao je. - Uvijek je tako.
- Mogla bi nepromišljeno pohrliti u brak – promrmljao je Colin. - Želi djecu
prije nego bude prestara za njih.
- Nije prestara.
- Nije, ali možda je uvjerena kako jest. A mogla bi se pribojavati i kako će
drugi misliti da jest. Na kraju krajeva, nije uspjela zanijeti s tvojim rođakom.
Barem ne uspješno.
Michael se morao pridržati za rub stola kako ne bi ustao. Čak i da je uz njega
bio Shakespeare koji bi mu pomogao pronaći riječi, i dalje ne bi znao objasniti
radi čega ga je Colinova primjedba tako rasrdila.
- Ako bude srljala – nastavio je Colin gotovo nehajno - mogla bi odabrati
nekoga tko će biti okrutan prema njoj.
- Francesca? – upitao je Michael podrugljivo. Možda bi neka druga žena i bila
tako budalasta, no zasigurno ne i njegova Francesca.
Colin je slegnuo ramenima. - Moglo bi se dogoditi.
 - Čak i da se to dogodi – uzvratio je Michael - ona nikada ne bi ostala u
takvom braku.
- Kakvog bi izbora imala?
- Govorimo o Francesci – odgovorio je Michael kao da taj odgovor sam po sebi
objašnjava sve.
- Valjda si u pravu – priznao je Colin ispijajući svoje piće. - Uvijek bi mogla
potražiti utočište u kući Bridgertonovih. Mi je, sasvim sigurno, nikada ne bismo
prisilili da se vrati okrutnom mužu. – Spustio je čašu na stol pa se zavalio natrag
u fotelju. - Uostalom, nema smisla raspravljati o tome, zar ne?
U njegovu je tonu bilo nešto čudno, nešto skriveno i provokativno. Michael je
naglo podigao pogled, ne odoljevši porivu da na licu drugog muškarca potraži
znakove koji bi mu otkrili njegove namjere. - Zašto to kažeš?
Colin je otpio još jedan gutljaj svojeg pića. Michael je primijetio da se količina
pića u njegovoj čaši naizgled ne smanjuje.
Colin se nastavio poigravati sa svojom čašom nekoliko trenutaka prije nego je
podigao pogled i prikovao ga za Michaelovo lice. Bilo komu drugome činilo bi se
da je njegov pogled prazan, no u Colinovim je očima bilo nešto što je
primoralo Michaela da se stane meškoljiti u svojoj fotelji. Oči su mu bile prodorne
te, iako drugačije boje, jednakog oblika kao i Francescine.
Sve je skupa bilo prokleto sablasno.
- Zašto je besmisleno raspravljati o tome? – promrmljao je Colin zamišljeno. -
Pa, jer se očito ne želiš oženiti njome.
Michael je otvorio usta kako bi hitro ispalio odgovor, a potom ih čvrsto
zatvorio kad je shvatio – sa znatnom količinom užasa – kako je umalo rekao: –
Naravno da se želim oženiti njome.
Bila je to istina.
Želio se oženiti njome.
- Jesi li dobro? – upitao je Colin.
Michael je trepnuo. - Savršeno, zašto?
Colin je neznatno naherio glavu u stranu. - Na trenutak si izgledao... Ma,
sigurno mi se učinilo.
- Kako, Bridgertone? – Michael je gotovo potpuno izgubio staloženost.
- Iznenađeno – odgovorio je Colin. - Izgledao si poprilično iznenađeno. Učinilo
mi se to vrlo neobičnim.
Dobri Bože, još koji trenutak s Colinom Bridgertonom i prokleti bi gad
izvukao sve njegove tajne na vidjelo. Michael je odgurnuo svoju fotelju unatrag. -
Moram poći – rekao je odsječno.
- Naravno – uzvratio je Colin ljubazno, kao da se cijeli njihov razgovor vrtio
oko tričarija poput konja i vremena.
Michael je ustao pa uljudno kimnuo glavom. Nije to bio pretjerano prisan
odlazni pozdrav s obzirom na to da su ipak bili svojevrstan rod, no bilo je to
najbolje što je mogao ponuditi s obzirom na okolnosti.
 - Razmisli o onome što sam rekao – promrmljao je Colin točno u trenutku kad
se Michael dokopao vrata.
Michael se, isteturavši kroz vrata na hodnik, nasmijao hrapavim smijehom.
Kao da će biti u stanju razmišljati o ičemu drugome.
Do kraja svojeg života.
 TRINAESTO POGLAVLJE

- HELEN STIRLING, SVOJEM SINU, GROFU OD KILMARTINA, DVIJE

GODINE PO NJEGOVU ODLASKU U INDIJU

statak tjedna protekao je u izrazito neugodnoj mješavini cvijeća,

bombonijera i jednom zapanjujuće lošem, naglas pročitanom izljevu
poezije, prisjetio se Michael, zadrhtavši pri pomisli dok je stajao na
stubištu pred ulaznim vratima kuće Kilmartin.
Činilo se kako Francesca uspijeva posramiti sve mlađahne debitantice.
Možda se broj muškaraca koji su se borili za njezinu naklonost i nije svakodnevno
udvostručavao, no kako se Michael neprestano spoticao o nekog zaljubljenog
obožavatelja u hodniku, itekako je bio pod dojmom da je tome tako.
Naravno, imao je i on svoje obožavateljice, no kako posjeti muškarcima nisu
priličili damama, bio se prisiljen nositi s njima samo kad je njemu to odgovaralo,
a ne kad god bi nekoj od njih palo na pamet nenajavljeno svratiti bez ijednog
dobrog razloga osim kako bi usporedila njegove oči s...
Pa, s čime god bi se dalo usporediti prosječne sive oči. Bilo je glupo
uspoređivati njihove situacije, iako je Michael uistinu bio prisiljen slušati više
muškaraca kako recitiraju hvalospjeve njezinim očima.
Dobri Bože, zar nitko od njih nije imao originalnu ideju u glavi? Nije bio
problem u tome što su baš svi spominjali njezine oči, nego u tome što barem jedan
od nije njih posjedovao trunku kreativnosti pa ih usporedio s nečim što nije bilo
nebo ili voda.
 Michael je prezrivo otpuhnuo. Svatko tko bi se potrudio pomnije proučiti
Francescine oči, brzo bi shvati kako je njihova boja jedinstvena.
Kao da bi se nebo ikad moglo poređivati s njima.
Povrh svega ostalog, Francescina mučna parada prosaca bila je Michaelu tim
više nepodnošljivija uslijed njegove potpune nemoći da prestane razmišljati o
svom nedavnom razgovoru s njezinim bratom.
Brak s Francescom? Nikad si nije dopustio ni pomisao na takvo što.
Međutim, ta ga je misao sada obuzela zanosom i žarom od kojih mu se vrtjelo
u glavi.
Brak s Francescom. Dobri Bože. Sve je u toj zamisli bilo pogrešno.
Osim što je to očajnički želio.
Bilo je prokleto teško gledati je, prokleto teško razgovarati s njome, prokleto
teško dijeliti kuću s njom. Mislio je kako je prije bilo teško – voljeti nekoga koga
nikada neće imati – ali ovo...
- Ovo je bilo tisuću puta gore.
Colin je znao.
Morao je znati. Zašto bi inače to predložio ako nije znao?
Michael je tijekom svih ovih godina zadržao zdrav razum iz jednog jedinog
razloga – nitko nije znao da je zaljubljen u Francescu.
Izgleda da će mu biti uskraćen i taj zadnji tračak dostojanstva.
No, Colin je sada znao ili je barem sumnjao, a Michael nije uspijevao zatomiti
sve jači val panike u svojim grudima.
Colin je znao, a Michael će morati poduzeti nešto po tom pitanju.
Dobri Bože, što ako kaže Francesci?
To mu se pitanje najviše vrtjelo po glavi, čak i sada, dok se držao po strani
tijekom bala kod Burwickovih, gotovo tjedan dana nakon njegova sudbonosnog
razgovora s Colinom.
- Izgleda predivno večeras, zar ne?
Začuvši majčin glas pokraj svojeg uha, shvatio je da se očito zaboravio
pretvarati kako ne promatra Francescu. Okrenuo se prema Helen pa joj se lagano
naklonio. - Majko – promrmljao je.
- Zar ne? – Helen je bila uporna.
- Naravno – složio se dovoljno brzo da bi se odgovor moglo pripisati pukoj
pristojnosti.
- Zeleno joj pristaje.
Francesci je bilo što pristajalo, no nije namjeravao to reći svojoj majci pa je
samo kimnuo glavom i procijedio zvuk koji je trebao prenijeti njegovo slaganje.
- Trebao bi plesati s njome.
- Sigurno hoću – rekao je otpivši gutljaj svojeg šampanjca. Htio je odmarširati
preko plesne dvorene i silovito je oteti od roja njezinih iritantnih obožavatelja,
međutim nije smio pokazati tako snažnu emociju pred svojom majkom. Stoga
je zaključio s riječima: - Nakon što završim svoje piće.
Helen je namrštila usnice. - Dotada će njezina plesna kartica biti popunjena.
Trebao bi poći smjesta.
Okrenuo se svojoj majci pa se osmjehnuo svojim uobičajenim vragolastim
osmijehom koji je imao za svrhu skrenuti joj misli s onoga na što se usredotočila,
što god to bilo. - A zašto bih učinio to – upitao je odloživši svoju šampanjsku čašu
na obližnji stol - kada mogu plesati s tobom?
- Nevaljalče jedan – rekla je Helen, no nije negodovala kada ju je poveo na
plesni podij.
Michael je bio svjestan kako će ceh svojeg postupka platiti sutradan. Sve su
ga matrone iz visokog društva već dugo oblijetale, spremajući se za završnu igru,
a ništa im nije bilo draže od razvratnika koji tetoši svoju majku.
Ples je bio živahan pa nije pružao mnogo prilike za razgovor. A dok se izvijao
i okretao, saginjao i naklanjao, pogledom je tražio Francescu koja je naprosto
zračila u svojoj smaragdnoj haljini. Činilo se da nitko ne primjećuje kako
je promatra, što mu je savršeno odgovaralo, osim što se, kad je glazba dosegla
svoj pretposljednji krešendo, Michael bio prisiljen okrenuti od nje.
A kad se ponovno okrenuo prema njoj, nje više nije bilo.
Namrštio se. To se nije činilo u redu. Pretpostavljao je kako se mogla iskrasti
u ženski toalet, no patetična budala kakva je bio, promatrao ju je svakog
trenutka pa je znao kako je to učinila dvadeset minuta ranije.
Dovršio je ples sa svojom majkom, oprostio se od nje pa se ležerno uputio
prema sjevernoj strani dvorane gdje je posljednji put vidio Francescu. Bio je
prisiljen kretati se brzo kako ga netko ne bi zaustavio. No držao je uši
naćuljenim dok se probijao kroz mnoštvo. Međutim, činilo se kako nitko ne govori
o njoj.
Kada je došao do mjesta gdje ju je posljednji put vidio, primijetio je francuska
vrata koja su vjerojatno vodila u stražnje dvorište. Vrata su bila zatvorena, a
zastori navučeni preko njih. Ipak je tek bio travanj i nipošto dovoljno toplo za
puštanje noćnog zraka u prostoriju, unatoč tome što ju je grijalo tristotinjak
tijela. Michael je smjesta postao sumnjičav; ipak je previše žena odmamio u
raznorazne vrtove da ne bi znao što bi se moglo dogoditi u tmini noći.
Neprimjetno se iskrao napolje. Ako je Francesca uistinu bila vani s
udvaračem, posljednja stvar koju je želio bila je pratnja koja će ga ukorak
slijediti.
Činilo se kako buka zabave pulsira kroz staklena vrata, no unatoč tome, noć
je bila tiha.
Potom je začuo glas.
Glas koji je bio poput udarca u trbuh.
Zvučala je sretno, shvatio je, i više nego zadovoljna u društvu muškarca koji
ju je izmamio u tminu, tko god on bio. Michael nije uspijevao razaznati njezine
riječi, no posve je sigurno kako se smijala. Bio je to melodičan, zvonki zvuk prožet
zavodničkim predenjem koje ga je pogađalo u dušu.
 Michael je stavio ruku na kvaku. Trebao bi otići. Ona ga ne bi željela ovdje.
Međutim, kao da je bio ukopan na mjestu.
Nikada je ne bi uhodio dok je bila s Johnom. Nikada nije prisluškivao njihove
razgovore koji nisu bili namijenjeni njegovim ušima. Ako bi slučajno nabasao na
njihov privatan razgovor, smjesta bi se povukao negdje gdje ih nije mogao čuti.
Međutim, ovo je bilo drugačije. Nije to znao objasniti, no bilo je drugačije i nije se
mogao prisiliti na odlazak.
Još jednu minutu, zakleo se sam sebi. To je bilo to. Još jednu minutu kako bi
se uvjerio da nije u opasnosti i...
- Ne, ne.
Francescin glas.
Uši su mu se naćulile, a noge su mu same od sebe napravile nekoliko koraka
u smjeru iz kojeg je glas dopirao. Nije zvučala uznemireno, ali govorila je ne.
Naravno, možda se smijala nekoj pošalici ili suludom traču.
- Zaista bih trebala... Ne!
Bio je to sav poticaj koji je Michaelu trebao da se pokrene.

Francesca je znala kako nije trebala izaći van sa Sir Geoffreyjem Fowlerom, no
bio je pristojan i šarmantan, a njoj je u prenapučenoj plesnoj dvorani bilo pomalo
vruće. Nikada si ne bi dopustila nešto takvo dok je bila neudata debitantica, no
udovice se nisu morale podređivati istovjetnim standardima, a osim toga, Sir
Geoffrey je obećao kako će vrata ostaviti odškrinutima.
Prvih je nekoliko minuta sve bilo u potpunosti prilično. Sir Geoffrey ju je
nasmijavao, radi njegovih se komplimenata ponovno osjećala prekrasnom, a
spoznaja koliko joj je to nedostajalo bila je gotovo bolna. Stoga se smijala i
koketirala, dopustivši sebi da se stopi s trenutkom. Željela se ponovno osjećati
poput žene – možda ne u potpunom smislu riječi, no zar je uistinu bilo tako
pogrešno uživati u vrtoglavoj omamljenosti spoznaje da je netko smatra
poželjnom?
Možda su svi željeli njezin zloglasni dvostruki miraz, možda su željeli
uspostaviti rodbinske veze s dvjema obiteljima koje su se ubrajale među
najmoćnije britanske loze – Francesca je, na kraju krajeva, bila i Bridgerton i
Stirling. Međutim, te jedne jedine prekrasne večeri dopustit će sebi vjerovati
da se sve vrti oko nje.
No tada se Sir Geoffrey primaknuo bliže. Francesca se pokušala povući što je
diskretnije mogla, no on je načinio još jedan korak prema njoj, pa još jedan, i u
tren oka našla se prikliještena uz pozamašno stablo, a Sir Geoffreyjeve ruke
našle su se naslonjene na koru debla, neugodno blizu njezine glave.
- Sir Geoffrey – rekla je Francesca pokušavajući ostati pristojnom što je duže
bilo moguće. - Bojim se da je došlo do nesporazuma. Voljela bih se vratiti na
zabavu. – Pokušala je zvučati opušteno i prijateljski, ne želeći ga isprovocirati
na nešto što bi mogla požaliti.
 Glava mu se primaknula nekoliko centimetara bliže njezinoj. - A zašto biste
htjeli takvo što? – progugutao je.
- Ne, ne – rekla je izvivši se u stranu kad joj se približio - ljudi će primijetiti
da me nema. – Dovraga sa svime, bit će mu prisiljena nagaziti na stopalo, ili gore,
oduzeti mu muškost onako kako su je braća podučila dok je još bila
nezrela djevojčica. - Sir Geoffrey – rekla je davši posljednju šansu uljudnosti -
zaista bih trebala...
A potom su se njegova usta, vlažna, bljutava i potpuno nepozvana, spustila
na njezina.
- ...Ne! – uspjela je ciknuti.
Međutim, on se činio posve odlučnim zarobiti njezina usta svojima. Francesca
se pokušavala izviti i izmaknuti ovamo i onamo, no on je bio snažniji nego je
mislila te joj očito nije imao namjeru dopustiti da umakne. Teškom mukom
uspjela je pomaknuti nogu u položaj iz kojeg je svoje koljeno mogla zabiti u
njegove prepone, no prije nego je uspjela to učiniti, Sir Geoffrey je naizgled...
jednostavno... iščeznuo.
- Oh! – Zvuk iznenađenja prevalio se preko njezinih usta, a da toga i nije bila
svjesna. Ugledala je kovitlac pokreta, začula zvuk koji je bio poput udarca
zglobova šake u meko meso te jedan nepatvoreni bolni jauk. Sir Geoffrey je
ležao opružen na travnjaku, zdušno psujući, a nad njime se nadvio krupan
muškarac čija je jedna čizma držala Sir Geoffreyja čvrsto prikovana za tlo.
- Michaele? – upitala je u Francesca u potpunoj nevjerici.
- Samo reci riječ – rekao je Michael glasom za koji nije sanjala da će čuti od
njega - i zdrobit ću mu rebra.
- Ne! – odgovorila je Francesca hitro. Ne bi se osjećala nimalo krivom da je
uspjela Sir Geoffreyja uspjela dohvatiti koljenom među noge, no nije željela da
Michael ubije budalu.
Michaelov je pogled jasno otkrivao kako bi on to vrlo rado učinio.
- Neće biti potrebe – pohitala je prema Michaelu, povukavši se potom kada je
ugledala divlji sjaj u njegovim očima. - Er, možda bismo ga jednostavno mogli
zamoliti da ode?
Na trenutak je Michael ostao nepomično zuriti u njezine oči. Strogo, ravno u
oči, intenzitetom koji ju je ostavio bez daha. Potom je pojačao pritisak noge na Sir
Geoffreyjeva prsa. Ne mnogo jače, no dovoljno da bespomoćni muškarac počne
stenjati od nelagode.
- Jesi li sigurna? – upitao je Michael nemilosrdnim tonom.
- Da, molim te. Besmisleno je nanositi mu bol – rekla je Francesca. Dobri
Bože, bilo bi užasno da ih netko zatekne u ovoj situaciji. Njezin bi dobar glas bio
ukaljan, a tko zna što bi govorili o Michaelu jer je napao uglednog baruneta. -
Nisam trebala izaći s njime – dodala je.
- Tako je, nisi trebala – rekao je Michael grubo - no to mu nimalo ne daje
pravo da ti se pokuša nametnuti silom. – Iznenada je maknuo nogu sa Sir
Geoffreyjevih prsa pa povukao prestrašenog muškarca na noge. Zgrabivši ga za
revere, silovito ga je gurnuo i prislonio uz deblo pa se nagnuo naprijed dok im se
nosovi gotovo nisu dodirnuli.
- Nije ugodan osjećaj biti zarobljen, zar ne? – dražio je Michael.
Sir Geoffrey je ostao šutke, prestravljeno zureći u njega.
- Želiš li nešto reći dami?
Sir Geoffrey je stao mahnito odmahivati glavom.
Michael je zalupio njegovom glavom o deblo. - Razmisli još malo.
- Žao mi je – procvilio je Sir Geoffrey.
Poput djevojčice, pomislila je Francesca hladno. Znala je kako ne bi bio dobar
suprug, a ovo je samo potvrdilo njezine slutnje.
Međutim, Michael još nije završio s njime. - Ako se ikad više približiš lady
Kilmartin na manje od deset metara, osobno ću ti rasporiti utrobu.
Riječi su žacnule čak i Francescu.
- Jesam li bio jasan? – procijedio je Michael kroz stisnute zube.
Još malo cvileža, a ovog je puta Sir Geoffrey zvučao kao da bi mogao i
zaplakati.
- Gubi se odavde – zagrmio je Michael, odgurnuvši preplašenog muškarca. - I
kad smo već kod toga, potrudi se nestati iz grada na mjesec ili dva.
Sir Geoffrey mu je uputio preneražen pogled.
Michael je ostao mirno stajati, opasno mirno, a potom je drsko ukrutio
ramena. - Nikome nećeš nedostajati – dodao je potiho.
Francesca je shvatila da zadržava dah. Bio je zastrašujuć, ali i veličanstven,
a spoznaja da ga nikada ranije nije vidjela takvog potresla ju je do srži.
Nikada nije ni sanjala da bi mogao biti ovakav.
Sir Geoffrey je pobjegao, zaputivši se preko travnjaka do stražnje kapije,
ostavivši Francescu nasamo s Michaelom, nasamo i, po prvi put otkako su se
upoznali, bez riječi.
Osim možda: - Žao mi je.
Michael se okrenuo prema njoj tako žustro da je gotovo ustuknula. - Nemoj se
ispričavati – otresao se.
- Ne, naravno da ne, ali – rekla je - trebala sam biti pametnija i...
- On je trebao biti pametniji – odgovorio je srdito.
Bila je to istina. Francesca zasigurno nije namjeravala preuzeti krivnju za
napad, no istovremeno je smatrala kako je pametnije ne pothranjivati njegov
bijes dodatno, barem ne u tom trenutku. Nikada ga nije vidjela takvoga. Zapravo,
nikada nikoga nije vidjela takvoga – tako obuzetog srdžbom da bi se mogao
rasprsnuti na dijelove. Mislila je kako je potpuno izgubio kontrolu, no sada, dok
ga je promatrala kako stoji tako nepomično da ju je bilo strah disati, shvatila je
da je istina bila nešto sasvim suprotno.
Michael je u potpunosti zadržao kontrolu nad sobom, zgrabivši je čvrsto
poput škripca. Da nije, Sir Geoffrey bi sada ležao u krvavoj hrpici.
 Francesca je otvorila usta kako bi rekla još nešto, nešto smirujuće ili čak
smiješno, no i dalje nije uspijevala pronaći riječi, nije uspijevala učiniti ništa doli
promatrati ga, tog čovjeka za kojeg je mislila da ga poznaje jako dobro.
Postojalo je nešto očaravajuće u tom trenutku te ona jednostavno nije mogla
skrenuti pogled s njega. Bio je zadihan i očigledno se još uvijek svojski trudio
zadržati svoju srdžbu pod kontrolom, ali također, primijetila je sa
zanimanjem, kao da nije u potpunosti bio tamo. Zurio je u neki udaljeni horizont,
oči mu se nisu doimale usredotočenima, a on je izgledao gotovo kao da trpi...
Bol.
- Michaele? – prošaputala je.
Nije bilo reakcije.
- Michaele? – Ovog je puta ispružila ruku prema njemu i dodirnula ga, a on
se žacnuo, okrenuvši se tako brzo da je ona zateturala unatrag.
- Što je? – upitao je grubo.
- Ništa – promucala je nesigurna što mu je uopće željela reći, nesigurna je li
mu uopće imala što reći osim njegova imena.
Na trenutak je sklopio oči pa ih potom ponovo otvorio jasno očekujući da kaže
još štogod.
- Mislim da ću poći kući – rekla je. Zabava joj se više nije činila primamljivom
i sve što je željela bilo je zavući se negdje gdje je sve bilo sigurno i poznato
Michael se iznenada nije doimao ni sigurnim ni poznatim.
- Ispričat ću te unutra – rekao je hladno.
- Poslat ću kočiju natrag po tebe i majke – dodala je Francesca. Koliko je
mogla primijetiti prije nego je izašla, Janet i Helen su se izvrsno zabavljale. Nije
im željela pokvariti večer.
- Da te ispratim kroz stražnju kapiju ili bi radije prošla kroz plesnu dvoranu?
- Radije kroz stražnju kapiju – rekla je.
Ispratio ju je cijelim putem do kočije, a njegova se ruka činila poput užarenog
ugljena na njezinim leđima. No, kada su došli do kočije, umjesto da prihvati
njegovu pomoć pri uspinjanju u kočiju, iznenada se okrenula prema njemu s
pitanjem koje joj je gorjelo na usnama.
- Kako si znao da sam u vrtu? – upitala je.
Nije odgovorio. Možda bi to i učinio, no očito ne dovoljno brzo za njezin ukus.
- Jesi li me promatrao? – dodala je.
Njegove su se usne zaoblile, ali ne u smiješak; čak ni u začetak smiješka. -
Uvijek te promatram – odgovorio je snuždeno.
Ostavio ju je s tim riječima, da o njima razmišlja ostatak večeri.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

- GROF OD KILMARTINA, SVOJOJ MAJCI, HELEN STIRLING, DVIJE

GODINE I DVA MJESECA PO NJEGOVU ODLASKU U INDIJU

ri sata kasnije, Francesca je sjedila u svojoj sobi u kući Kilmartin kada je

začula zvuke Michaelova povratka. Janet i Helen vratile su se kući dosta
ranije, a kada je Francesca (vrlo proračunato) naletjela na njih u hodniku,
rekle su joj da je Michael odlučio upotpuniti svoju večer odlaskom u svoj klub.
Vjerojatno kako bi izbjegao susret s njom, zaključila je, iako nije imao razloga
očekivati da će biti budna u tako kasni sat. Unatoč tome, te je večeri napustila
bal sa snažnim osjećajem da Michael ne želi njezino društvo. Obranio je njezinu
čast odvažnošću i odlučnošću istinskog junaka, no nije se mogla oteti dojmu kako
je to učinio gotovo nevoljko, kao da se radi o nečemu što je bio primoran učiniti, a
ne nešto što je istinski želio.
I još gore od toga, ostala je pod dojmom da je ona netko čije je društvo
prisiljen trpjeti, a ne ljubljena prijateljica kao što je oduvijek vjerovala.
To ju je, shvatila je, zaboljelo.
Francesca je samoj sebi obećala da neće ništa pokušavati po njegovom
povratku u kuću Kilmartin. Neće učiniti ništa osim, prislonjena na svoja vrata,
osluškivati zvuk njegovih koraka dok se povlači u svoju spavaću odaju. (Bila je
dovoljno iskrena prema sebi da bi priznala kako nije iznad – čak štoviše, kako ne
može odoljeti – prisluškivanju.) Potom će pohitati do teških hrastovih vrata koja
su povezivala njihove sobe (i koja su bila zaključana s obje strane nakon
povratka majki jer, iako se nije bojala Michaela, pravila pristojnosti morala su se
poštivati) pa osluškivati još nekoliko minuta.
Nije imala pojma što je točno očekivala čuti, čak ni zašto je imala potrebu čuti
njegove korake dok bude hodao po svojoj sobi, no jednostavno je to morala učiniti.
Nešto se večeras promijenilo. Ili se možda ništa nije promijenilo, što je na neki
način moglo biti i gore. Je li moguće da Michael nikada nije bio onakvim
muškarcem kakvim ga je smatrala? Je li moguće da su tako dugo bili tako bliski i
da ga je ubrajala među svoje najmilije prijatelje, čak i kad su se udaljili, a da ga
zapravo nije poznavala?
 Nije joj bilo ni na kraj pameti da Michael ima tajne pred njome. Pred njome!
Pred svima drugima, možda; ali ne i pred njome.
Cijelo ju je iskustvo ostavilo poljuljanom i uznemirenom. Gotovo kao da je
netko došao u kuću Kilmartin pa nagurao gomilu opeka pod južni zid, nagnuvši
time zdanje u pijanu kosinu. Što god učinila, što god mislila, još je uvijek imala
osjećaj kako klizi. Nije znala kamo, a nije se usuđivala ni nagađati.
No tlo pod njezinim nogama sasvim sigurno više nije bilo čvrsto.
Njezina se spavaća soba nalazila s prednje strane kuće Kilmartin, a kada je
bilo tiho, mogla je čuti zatvaranje ulaznih vrata, pod uvjetom da ih osoba koja
ulazi dovoljno silovito zatvori. Nije ih bilo nužno zalupiti, ali...
Kolika god snaga bila potrebna, Michael ju je te večeri očito primijenio jer je
začula izdajnički potmuli zvuk pod svojim nogama nakon kojeg je uslijedilo
nerazgovjetno žuborenje glasova. Vjerojatno je Priestley čavrljao s njime čekajući
njegov kaput.
Michael je bio kod kuće, što je značilo da konačno može poći u postelju i
barem se pretvarati da spava. Bio je kod kuće, što je značilo kako je vrijeme da
konačno proglasi večer završenom. Trebala bi sve ovo ostaviti iza sebe, nastaviti
sa životom, pretvarati se da se nije ni dogodilo...
Međutim, kad je začula njegove korake na stubama, učinila je jedinu stvar
koju nikada ne bi očekivala da će učiniti...
Otvorila je vrata i izjurila u hodnik.
Nije znala što čini. Nije imala pojma. U trenutku kada su njezine bose noge
dotaknule tepih stazu, bila je tako iznenađena svojim postupkom da se napola
ukočila i ostala bez daha.
Michael se doimao iscrpljeno. I iznenađeno. I naočito, s neznatno
olabavljenom kravatom i crnom kosom koja je u uvojcima padala preko njegova
čela. Spoznaja ju je natjerala da se zapita – kada je točno počela primjećivati
koliko je naočit? Njegov je izgled bio nešto što je jednostavno oduvijek bilo tu,
nešto čega je bila svjesna na intelektualnoj razini, ali nikada nije uistinu
primjećivala.
Ali sada...
Zadržala je dah. Činilo se kako sada njegova naočitost ispunjava zrak oko
nje, kovitla se oko njezine kože, pobuđuje u njoj drhtanje i osjećaj vrućine, i sve to
istodobno.
- Francesca – Michael je izgovorio njezino ime, više umorno nego ikako
drugačije.
A ona, naravno, nije imala što za reći. Nije joj bilo nimalo nalik učiniti ovakvo
što, izjuriti bez ikakvog plana, no te se večeri nije osjećala u potpunosti svojom.
Bila je tako uznemirena, tako poljuljana, a jedina misao u njezinom umu (ako ih
je tamo uopće bilo) prije nego je izjurila na hodnik bila je kako ga mora vidjeti.
Ugledati ga samo na trenutak i možda čuti njegov glas. Kad bi mogla sebe
uvjeriti kako on uistinu jest ona osoba za koju ga je smatrala, onda se možda ni
ona nije promijenila.
Jer ona se više nije osjećala isto.
 A ta ju je spoznaja protresla do srži.
- Michaele – rekla je konačno pronašavši svoj glas. - Ja... Dobra večer.
Ostao ju je promatrati, podigavši jednu obrvu kao reakciju na njezinu
izuzetno besmislenu izjavu.
Nakašljala se pročistivši grlo. - Htjela sam se uvjeriti da si... dobro. –
Posljednja je riječ zazvučala slabašno, čak i u njezinim ušima, no radilo se o
najboljem pridjevu koji je u tako kratkom roku uspjela smisliti.
- Dobro sam – rekao je hrapavim glasom. - Samo sam umoran.
- Naravno – rekla je. - Naravno, naravno.
Osmjehnuo se, no smiješak mu je bio u potpunosti lažan. - Naravno.
Nervozno je progutala slinu pa se pokušala osmjehnuti, no njezin se osmijeh
činio nategnutim. - Nisam ti zahvalila ranije – rekla je.
- Na čemu?
- Jer si mi priskočio u pomoć – odgovorila je pomislivši kako bi to trebalo biti
očito. - Ja bih... Pa, uspjela bih se sama obraniti. – Vidjevši njegov sumnjičav
pogled, dodala je u svoju obranu: - Braća su me podučila kako.
Prekrižio je ruke i pogledao je pogledom koji je donekle bio očinski. - U tom
slučaju, siguran sam kako bi od njega za tren oka učinila sopranisticu.
Stisnula je usnice. - Svejedno – nastavila je, odlučivši ne komentirati njegov
sarkazam. - Zahvalna sam jer nisam bila primorana, jer... – Zarumenila se. Oh,
Bože, mrzila je nelagodne trenutke.
- Udariti ga koljenom u obiteljske dragulje? – Michael je završio rečenicu
umjesto nje, a rub njegovih usana izvio se u podrugljivi smiješak.
- Upravo tako – procijedila je posve uvjerena kako su joj se obrazi iz ružičaste
boje prometnuli u grimiznu, promijenivši pritom sve nijanse ružičaste, fuksije i
crvene.
- Nema na čemu – rekao je, odrješito kimnuvši glavom kako bi joj dao do
znanja da je razgovor došao kraju. - A sada, molio bih te da me ispričaš.
Krenuo je prema svojoj sobi, no Francesca nije bila posve spremna (sam je
Bog znao točno zašto, jer ona zasigurno nije) završiti razgovor. - Čekaj! –
doviknula je za njim, progutavši knedlu kad je shvatila kako će sada morati nešto
reći.
Okrenuo se, neobično sporo i promišljeno. - Da?
- Ja... Samo sam...
Pričekao je nekoliko trenutaka slušajući njezino zamuckivanje prije nego je
konačno upitao. - Može li to čekati do jutra?
- Ne! Čekaj! – Ovog je puta posegnula prema njemu i zgrabila ga za ruku.
Ukočio se.
- Zašto si tako ljut na mene?
Samo je odmahnuo glavom, kao da ne može vjerovati što je upravo čuo.
Međutim, nije sklonio pogleda s njezine šake na svojoj ruci. - O čemu govoriš? –
upitao je.
 - Zbog čega si tako ljut na mene? – ponovila je shvativši da nije ni bila
svjesna da se tako osjeća dok riječi nisu prešle preko njezinih usana. No, nešto
među njima nije bilo u redu, a ona je morala znati što.
- Ne budi smiješna – promrmljao je. - Ne ljutim se na tebe. Samo sam
umoran i htio bih poći na počinak.
- Ljutiš se. Sigurna sam u to. – Uvjerenost u izgovorene riječi davala je
njezinu glasu sve veću snagu. Sada kada je to izgovorila, znala je da se radilo o
istini. Pokušavao ju je sakriti, postavši iznimno vješt u prikrivanju svojih
osjećaja, ispričavajući se svaki put kada bi dopustio da ona prokulja na površinu,
no u njegovoj je nutrini obitavala ljutnja, a ta je ljutnja bila usmjerena prema
njoj.
Michael je položio svoj dlan na njezin. Francesca je udahnula uslijed vreline
dodira, međutim, on je samo podigao njezin dlan sa svoje ruke pa ga pustio da
padne uz njezin bok. - Idem u krevet – objavio je.
Potom joj je okrenuo leđa. I udaljio se.
- Ne! Ne možeš otići! – Poletjela je za njime, bez razmišljanja, neobazrivo...
Ravno u njegovu spavaću sobu.
Ako ranije nije bio ljutit, sada je itekako bio. - Što radiš ovdje? – zahtijevao je.
- Ne možeš mi tek tako okrenuti leđa – prosvjedovala je.
Zurio je u nju. Nepokolebljivo. - U mojoj si spavaćoj sobi – rekao je tihim
glasom. - Predlažem da je napustiš.
- Ne dok mi ne objasniš što se zbiva.
Michael je ostao potpuno miran. Svaki se njegov mišić ukočio u čvrstu, krutu
masu, što je bio pravi blagoslov, jer da si je dopustio da se pomakne – da se uopće
bio sposoban pomaknuti – poletio bi prema njoj. A ni sam nije znao što bi učinio
jednom kad bi mu dopala šaka.
Bio je na rubu. Najprije ga je tamo gurnuo njezin brat, potom Sir Geoffrey, a
sada i Francesca koja je stajala tu ispred njega, potpuno nesvjesna situacije.
Njegov svijet preokrenuo je jedan jedini prijedlog.
Trebao bi se jednostavno oženiti njome.
Iskušenje se nalazilo pred njim, mameći ga poput dozrele jabuke, poput
grešne mogućnosti koju nije smio iskoristiti.
John, neumoljivo je ponavljala njegova savjest. John. Sjeti se Johna.
- Francesca – rekao je hladno, kontrolirajući se - dobrano je iza ponoći, a ti se
nalaziš u spavaćoj sobi muškarca s kojim nisi u braku. Mislim da bi bilo najbolje
da odeš.
Ali ona nije poslušala. Prokleta bila, nije se čak ni pomaknula. Jednostavno
je ostala stajati tamo, niti metar od otvorenih vrata, zureću u njega kao da ga
nikada prije nije vidjela.
Nastojao je ne primijetiti da joj je kosa raspuštena. Nastojao je ne vidjeti da
je odjevena u spavaćicu. Bila je oskudna, no svejedno ga je mamila da je svuče, a
pogled mu se nekontrolirano spuštao na svileni porub koji je dodirivao vrh
njezina stopala, pruživši mu izazovan pogled na njezine nožne prste.
 Dobri Bože, zurio je u njezine nožne prste. Njezine nožne prste. Na što se
samo sveo njegov život?
- Zbog čega si ljut na mene? – upitala je ponovo.
- Ne ljutim se – otresao se. - Samo želim da se izgubiš u vra...- Zaustavio se u
posljednjem trenutku. - Da se izgubiš iz moje sobe.
- Je li to radi moje želje da se preudam? – upitala je glasom koji su
nadvladale emocije. - Radi li se o tome?
Nije znao kako odgovoriti pa je samo nastavio zuriti u nju.
- Misliš da izdajem Johna – optužila ga je. - Uvjeren si kako bih trebala
provesti ostatak svojeg života oplakujući tvojeg rođaka.
Michael je sklopio oči. - Ne, Francesca – rekao je umorno - nikada ne bih...
Ali ona nije slušala. - Zar misliš da ga ne oplakujem? – zahtijevala je. - Zar
misliš da ne pomislim na njega svakog dana? Zar misliš da se osjećam izvrsno
znajući da ću se svojim vjenčanjem izrugivati sakramentu braka?
Pogledao ju je. Bila je zadihana i potpuno zaokupljena svojom ljutnjom, a
možda i tugom.
- Ono što sam imala s Johnom – nastavila je, a tijelo joj je sada već drhtalo -
neću pronaći ni s jednim od muškaraca koji mi šalju cvijeće. Doima se poput
oskvrnuća – sebičnog oskvrnuća što uopće pomišljam na preudaju. Da ne
želim dijete tako... tako prokleto očajnički...
Riječi su presahnule, možda uslijed presnažnih emocija, a možda se samo
radilo o šoku jer je opsovala naglas. Ostala je samo stajati tamo i treptati,
razmaknutih i drhtavih usnica. Izgledala je kao da bi se mogla raspasti čak i
uslijed najslabašnijeg dodira.
Trebao je imati više suosjećanja. Trebao ju je pokušati utješiti. I učinio bi i
jedno i drugo da su bili u bilo kojoj drugoj prostoriji. Međutim, kako su bili u
njegovoj sobi, sve što je uzmogao bilo je kontrolirati svoje disanje.
I samoga sebe.
Podigla je pogled prema njemu, njezine oči ogromne i zapanjujuće plave, čak i
pri svjetlosti svijeća. - Ti ne znaš – rekla je okrećući se. Odšetala je prema
dugačkoj niskoj komodi. Naslonila se na komodu, prebacivši svu svoju težinu na
nju i čvrsto se primivši prstima o njezin rub. - Ti jednostavno ne shvaćaš –
zajecala je, još uvijek mu okrenuta leđima.
A to je, nekako, bilo više nego je mogao podnijeti. Banula je ovamo
zahtijevajući odgovore dok zapravo nije razumjela ni pitanja. Upala je u njegovu
sobu, gurnula ga do ruba, a sada je namjeravala stati na tome. Okrenuti mu leđa
i reći mu da ne shvaća?
- Ne znam što? – zahtijevao je trenutak prije nego je prekoračao sobu. Njegovi
su koraci bili tihi, ali i brzi pa se u tren oka našao njoj iza leđa, dovoljno blizu da
je dodirne, dovoljno blizu da zgrabi ono što je priželjkivao i...
Okrenula se munjevitom brzinom. - Ti...
A tada se zaustavila. Nije ispustila niti glasa. Samo je dopustila pogledima
da im se susretnu.
 - Michaele? – prošaputala je. A on nije znao što je time željela reći. Je li to
bilo pitanje? Molba?
Stajala je tako, potpuno nepomična, a jedini zvuk bio je onaj njezina disanja.
Njezine se oči nisu pomaknule s njegova lica.
Osjetio je trnce u prstima. Tijelo mu je gorjelo. Bila je blizu. Bliže nego ikada
ranije. A da je na njezinu mjestu stajala bilo koja druga žena, zakleo bi se kako
želi poljubac.
Usnice su joj bile razmaknute, oči zamagljene. Brada joj se naizgled
podignula, kao da iščekuje, priželjkuje, pita se kada će se konačno njegove usnice
spustiti i zapečatiti joj sudbinu.
Osjetio je kako govori nešto. Možda njezino ime. Osjetio je stezanje u
grudima, srce mu je udaralo, nemoguće je iznenada postalo neizbježno, a on je
shvatio kako se ovog puta neće uspjeti zaustaviti. Ovog se puta nije radilo o
njegovoj kontroli ni o njegovoj žrtvi ni o njegovoj krivnji.
Ovog se puta radilo o njemu.
A on će je poljubiti.

Dok je kasnije razmišljala o tom trenutku, jedina izlika koja joj je padala na
pamet bila je to da nije bila svjesna kako stoji tik iza nje. Tepih je bio mekan i
gust, a ona nije čula njegove korake od navale krvi u svojim ušima. Nije znala sve
to, nije mogla znati, jer se inače nikada ne bi okrenula, odlučna u namjeri da ga
ušutka zajedljivim komentarom. Namjeravala je reći nešto užasno i resko u
htijenju da se on osjeti krivim, želeći da se osjeti užasno, no kad se okrenula...
Bio je točno iza nje.
Blizu, tako blizu. Tek nekoliko centimetara udaljen. Prošle su godine otkako
joj je itko stajao tako blizu, a nikada, baš nikada taj netko nije bio Michael.
Nije mogla govoriti, nije mogla razmišljati, nije mogla učiniti ništa doli disati
dok je zurila u njegovo lice, shvativši kakvom je neizdrživom žudnjom željela da
je poljubi.
Michael.
Dobri Bože, željela je Michaela.
Osjećaj je bio poput noža koji joj kida nutrinu. Nije trebala to osjećati. Nije
trebala željeti ikoga... Ali Michael...
Trebala je otići. Dovraga, trebala je pobjeći. No nešto ju je zadržalo
ukopanom na mjestu. Nije mogla svrnuti oči s njegovih, nije si mogla pomoći pa je
navlažila usnice, a kada su se njegove ruke spustile na njezina ramena, nije se
pobunila.
Nije se čak ni pomaknula.
A možda je, samo možda, nešto u njoj prepoznalo trenutak, taj suptilni ples
između muškarca i žene pa se njezino tijelo ovlaš nagnulo naprijed.
Prošlo je tako dugo otkako se predala poljupcu, no izgleda kako neke stvari
tijelo nikada ne zaboravlja.
 Dodirnuvši njezinu bradu, neznatno je podignuo njezino lice.
Ni tada nije rekla ne.
Nastavila je zuriti je u njega, obliznuvši usnice i čekajući...
Čekala je taj trenutak, taj prvi dodir, jer koliko god sve skupa bilo
užasavajuće i pogrešno, znala je kako će osjećaj biti savršen.
I bio je.
Njegove su usne dodirnule njezine u jedva zamjetnom, najmekšem mogućem
nagovještaju milovanja. Bila je to ona vrsta poljupca koja je zavodila suptilnošću,
poslavši trnce niz njezino tijelo i ostavivši je da očajnički priželjkuje još. Negdje u
maglovitoj pozadini svojeg uma, znala je kako je ovo pogrešno, da je i više nego
pogrešno – da je u potpunosti suludo. Ali u tom se trenutku ne bi se uzmogla
pomaknuti ni da su joj paklene vatre lizale tabane.
Bila je opčinjena, hipnotizirana njegovim dodirom. Nije se uspjela prisiliti da
načini idući pokret, da mu da dopuštenje na bilo koji drugi način osim neznatnim
izvijanjem svojeg tijela, no isto tako nije učinila bilo što čime bi okončala njihov
dodir.
Samo je držala dah i čekala da on učini nešto više.
I učinio je. Njegov je dlan pronašao njezina križa raširivši se tamo, a njegovi
su je prsti dovodili u iskušenje svojom opojnom vrelinom. Nije ju baš povukao
prema sebi, no pritisak je bio tu, a prostor među njima iščezavao je sve dok nije
osjetila nježno grebanje njegove večernje odjeće kroz svoj svileni ogrtač.
A vrućina je u njoj bivala sve snažnijom. Topila se.
Grešna.
Njegove su usnice postajale sve zahtjevnijima, a njezine su se razdvojile,
nudeći mu veću slobodu istraživanja. U potpunosti je iskoristio ponuđeno,
dopustivši svojem jeziku da zapleše ples prepuno opasnosti, mameći i dovodeći u
napast, pothranjujući njezinu žudnju dok joj koljena nisu zaklecala, a ona nije
više imala izbora osim primiti se za njegove nadlaktice, zagrliti ga, dodirnuti ga
svojevoljno i priznati kako je i ona tamo, kako sudjeluje u njihovu poljupcu.
Kako ga i ona želi.
Promrmljao je njezino ime, glasom hrapavim od žudnje i još nečega, nečeg
bolnog, a ona se mogla samo pridržavati za njega i dopustiti mu da je ljubi te, Bog
joj pomogao, uzvraćati mu poljupce.
Njezin je dlan pronašao njegov vrat, uživajući u žarenju njegove kože.
Njegova gusta, valovita i, u posljednje vrijeme podugačka kosa uvijala se u kovrče
oko njezinih prstiju, a ona je poželjela samo utonuti u nju.
Dlan mu se stao penjati njezinim leđima, ostavljajući za sobom ugodno
žarenje. Prsti su milovali njezino rame pa kliznuli niz ruku, prešavši potom na
njezine grudi.
Francesca se ukočila.
Ali Michael je bio previše obuzet strašću kako bi primijetio. Obujmio je
njezine dojke, čujno uzdišući dok ih je stiskao.
- Ne – prošaputala je. Bilo je to previše, bilo je suviše intimno.
 Bilo je previše... nalik Michaelu.
- Francesca – promrmljao je dok su mu usnice klizile njezinim obrazom
prema uhu.
- Ne – rekla je, otrgnuvši se iz njegova zagrljaja. - Ne mogu.
Nije ga željela pogledati, no nije to mogla izbjeći. A kad je to učinila, bilo joj je
žao.
Brada mu je klonula na prsa, a lice djelomično okrenuto postrance, no još
uvijek ju je strijeljao očima, prodornim pogledom čiju je vrelinu osjećala na koži.
Pogled mu je žario poput žeravice.
- Ne mogu to učiniti – prošaputala je.
Nije odgovorio.
Riječi su počele navirati brže, no rječitost joj je još izmicala. - Ne mogu. Ne
mogu. Ne mogu... Ja... Ja...
- Onda odlazi – otresao se. - Smjesta.
Pobjegla je.
Odjurila je u svoju sobu, a potom je, sutradan, pobjegla svojoj majci.
A zatim je, dan nakon toga, pobjegla sve do Škotske.
 PETNAESTO POGLAVLJE

- HELEN STIRLING, SVOJEM SINU, GROFU OD KILMARTINA, DVIJE

GODINE I ČETIRI MJESECA PO NJEGOVU ODLASKU U INDIJU

rancesca je oduvijek bila dobra lažljivica, razmišljao je Michael dok je čitao

kratko pismo koje je ostavila za Helen i Janet, a najbolje je lagala kada je
mogla izbjeći suočavanje licem u lice i sve skupa obaviti pisanim putem.
Na Kilmartinu je iskrsnuo hitan slučaj koji zahtijeva njezino prisustvo,
napisala je Francesca opisujući epidemiju pjegave groznice među ovcama do
zavidnih detalja. Uvjeravala ih je kako nema razloga za brigu i kako će se uskoro
vratiti i donijeti sa sobom kuharov izvrsni pekmez od malina, koji je, što su svi
dobro znali, bio bez premca i s kojim se nije mogla nositi nijedna slastičarna u
Londonu.
Činilo se kako činjenica da Michael nije čuo za epidemiju pjegave groznice
među ovcama, ili bilo kojim drugim životinjama što se toga tiče, nije bila važna.
Čovjek se morao zapitati gdje bi se pjege na ovcama točno manifestirale?
Lijepo upakirana laž i vrlo jednostavno rješenje, a Michael se zapitao je li
Francesca uredila čak i da Janet i Helen otputuju iz grada za vikend samo kako
bi izbjegla opraštanje s njima licem u lice.
Bio je to bijeg. U to nije bilo nimalo sumnje. Michael ni na trenutak nije
povjerovao u postojanje hitnog slučaja na Kilmartinu. Da je uistinu postojao,
Francesca bi se osjetila dužnom obavijestiti ga o tome. Možda je već godinama
upravljala imanjem, no on je bio grof, a ona nije bila takva da bi potkopavala ili
uzurpirala njegov položaj sada kada se vratio.
Uostalom, poljubio ju je, a učinio je i više od toga; vidio je njezino lice nakon
što ju je poljubio.
Da je mogla pobjeći na mjesec, učinila bi to.
Janet i Helen nisu se doimale previše uznemirene njezinim odsustvom, iako
su neprestano klepetale o tome kako im nedostaje njezino društvo.
 Michael je samo sjedio u svojoj radnoj sobi, razmišljajući o novim metodama
samobičevanja.
Poljubio ju je. Poljubio.
Nije to, pomislio je sarkastično, najmudriji potez čovjeka koji nastoji prikriti
svoje prave osjećaje.
Poznavao ju je šest godina. Šest godina uspijevao je sve zadržati skriveno
ispod površine, savršeno igrajući svoju ulogu. Šest godina, a onda je sve uništio
jednim običnim poljupcem.
Osim što u njemu nije bilo ničeg običnog.
Kako je bilo moguće da jedan poljubac može nadmašiti sve njegove maštarije?
A u šest godina maštanja, zamislio je neke prilično fantastične poljupce.
Ali ovo... ovo je nadilazilo sve. Bilo je bolje. Bilo je...
Bila je to Francesca.
Čudno kako je ta činjenica mijenjala sve. Muškarac je mogao maštati o ženi
godinama, svakog dana zamišljati kako bi je bilo držati u naručju, no maštarija
nikad, baš nikad, nije odgovarala stvarnosti.
A sada mu je bilo gore nego prije. Da, poljubio ju je. Da, bio je to
najspektakularniji poljubac njegova života.
Ali isto tako, sve je bilo gotovo.
I nikada se više neće ponoviti.
Sada kada se konačno dogodilo, sada kada je oćutio savršenstvo, bio je u većoj
agoniji nego ikada prije. Sada je spoznao što mu točno nedostaje, razumio je s
bolnom jasnoćom što točno nikada neće biti njegovo.
I ništa više nikada neće biti isto.
Nikada više neće biti prijatelji. Francesca nije bila žena koja bi intimnost
shvatila olako. A kako je mrzila nelagodu bilo kakve vrste, zdušno će se truditi
izbjeći njegovo društvo.
Dovraga, pobjegla je do Škotske samo kako bi ga se riješila. Nije mogla
poslati jasniju poruku o svojim osjećajima prema njemu.
A poruka koju mu je napisala... Pa, bila je mnogo manje rječita od one koju je
ostavila Janet i Helen.

Nije uspijevao pojmiti zbog čega, dovraga, traži oprost. On je poljubio nju.
Možda je i ušla u njegove odaje suprotno njegovim željama, no bio je dovoljno
hrabar priznati sebi da nije to učinila očekujući kako bi on mogao nasrnuti na
nju. Pobogu, bila je zabrinuta jer je bila uvjerena da se ljuti na nju.
Postupila je nepromišljeno, ali samo zato jer joj je bilo stalo do njega i jer je
cijenila njihovo prijateljstvo.
A njegov je postupak sada upropastio sve.
 Još uvijek nije bio siguran kako se to moglo dogoditi. Promatrao ju je, nije
uspijevao svrnuti pogleda s nje. Trenutak mu se urezao u pamćenje – njezin
ružičasti svileni ogrtač, način na koji je skupljala prste dok je razgovarala s
njime. Kosa joj je bila raspuštena, prebačena preko jednog ramena, a oči ogromne
i ovlažene snagom emocija.
A potom mu je okrenula leđa.
Tada se dogodilo. Tada se sve promijenilo. Nešto se probudilo u njemu, nešto
što ni sad nije znao imenovati, a njegove su se noge pokrenule. Nekako se našao
na drugoj strani sobe, udaljen puke centimetre, dovoljno blizu da je
dodirne, dovoljno blizu da je uzme.
Tada se ona okrenula.
A on je bio izgubljen.
U tom se trenutku nije više mogao zaustaviti, sav je razum iščezao. Pesnica
čvrste kontrole koju je tijekom godina držao omotanu oko svoje žudnje
jednostavno je isparila, a on joj je morao utisnuti poljubac.
Sve se skupa činilo jako jednostavnim. Nije bilo izbora, nije postojala
slobodna volja. Možda da je rekla ne, možda da je uzmaknula i otišla. No, ona nije
učinila ništa od toga, samo je stajala tamo i čekala, a njezin dah jedina stvar
koja se ispriječila među njima.
Je li iščekivala poljubac? Ili je čekala da mu se vrati zdrav razum i da
odstupi?
Više nije bilo važno, pomislio je ljutito, zgužvavši prstima list papira. Pod oko
njegova stola bio je posut zgužvanim papirima. Raspoloženje mu je bilo
destruktivno, a listovi papira predstavljali su savršenu metu. Dohvatio je karticu
krem boje koja je ležala na upijajućem papiru, pogledavši je prije nego je prste
pripremio za novo pogubljenje. Radilo se o pozivnici.
Zaustavio se kako bi je pobliže proučio. Poziv se odnosio na današnju večer, a
on je vjerojatno već potvrdio dolazak. Bio je prilično siguran da je i Francesca
namjeravala prisustvovati; domaćica je bila njezina dugogodišnja prijateljica.
Možda bi se trebao odvući u svoje odaje i odjenuti se za predstojeću zabavu.
Možda bi trebao izaći i pronaći si suprugu. To vjerojatno ne bi izliječilo njegovu
boljku, no morao je to učiniti prije ili kasnije. A sigurno je moralo biti bolje za
dušu nego ostati sjediti kod kuće i ispijati viski za svojim radnim stolom.
Ustao je, ponovno bacivši pogled na pozivnicu. Uzdahnuo je. Zaista nije želio
provesti večer družeći se sa stotinu ljudi koji će se raspitivati o Francesci. Kakve
je sreće, na zabavi će biti mnoštvo Bridgertonovih, ili čak i gore, djevojaka iz
obitelji Bridgerton koje su sve bile zastrašujuće nalik jedna drugoj sa svojim
kestenjastim kosama i širokim osmijesima. Nijedna, naravno, nije bila ni do
koljena Francesci – njezine su sestre bile gotovo previše ljubazne, previše vedre i
otvorene. Bile su lišene Franniene tajnovitosti i ironične iskre koja joj je krasila
oči.
Ne, nije želio provesti večer u uljuđenom društvu.
I tako je odlučio riješiti svoje probleme onako kako je običavao i mnogo puta
ranije.
 Pronalaženjem priležnice.

Tri sata kasnije, Michael se našao na ulazu u svoj klub, još uvijek izrazito loše
raspoložen.
Prethodno je posjetio La Belle Maison koji je, istini za volju, bio ništa doli
bordel, no barem se radilo o otmjenoj i diskretnoj ustanovi, a muškarac je mogao
biti siguran da su žene čiste i da su tamo svojom voljom. Michael je
tijekom godina provedenih u Londonu povremeno znao posjećivati to mjesto, a i
većina njegovih poznanika barem je jednom posjetila La Belle, kako su ga
običavali zvati. Čak je i John jednom bio tamo, prije braka s Francescom.
Madam ga je dočekala s toplom dobrodošlicom, kao da dočekuje razmetnog
sina. Bio je na glasu, objasnila je, i nedostajalo im je njegovo društvo. Žene su ga
jednostavno obožavale, često govoreći kako je jedan od rijetkih kojem je stalo i do
njihove ugode, a ne samo do vlastita zadovoljstva.
Laskanje je, iz nekog razloga, ostavilo gorak okus u njegovim ustima. U tom
se trenutku nije osjećao poput legendarnog ljubavnika, bilo mu je dosta njegove
reputacije razvratnika i nije mu bilo stalo hoće li te večeri zadovoljiti ikoga. Sve
što je želio bila je žena uz koju će uspjeti isprazniti svoj um, makar na kratkih
nekoliko minuta.
Imali su djevojku kao stvorenu za njega, gugutala je madam. Bila je nova i
vrlo tražena, a on će je naprosto obožavati. Michael je samo slegnuo ramenima,
dopustivši joj da ga povede sićušnoj plavoj ljepotici za koju mu je ponavljala da je
jednostavno “bez premca”.
Ispružio je ruku prema njoj, no potom je spustio. Nije bila dobra. Bila je
previše svijetla. Nije htio plavušu.
U redu, rekle je, a pred njih je stupila zanosna brineta.
Previše egzotično.
Crvenokosa?
Posve pogrešno.
I tako su izlazile, jedna po jedna, no sve su bile premlade, prestare, previše
punašne, previše vitke, a potom je jednostavno nasumično odabrao jednu,
odlučan u namjeri da samo sklopi oči i obavi ono što je naumio.
Izdržao je dvije minute.
Vrata su se zatvorila za njime, a on je osjetio gađenje, gotovo panično
shvativši kako ne može to učiniti.
Nije mogao voditi ljubav sa ženom. Bilo je to užasavajuće. Kao da mu je
oduzeta muškost. Dovraga, mogao je slobodno zgrabiti nož i samoga sebe učiniti
eunuhom.
Prije je uživao sa ženama kako bi potisnuo misao na jednu ženu. Sada kada
ju je kušao, unatoč tome što se radilo o samo jednom, ovlaš ukradenom poljupcu,
bio je uništen.
 I stoga je došao ovamo, u svoj klub, gdje se nije morao brinuti da će susreti
ikoga ženskog roda. Svrha je, naravno, bila izbrisati svaku pomisao na Francescu
iz svojeg uma, a očajnički se nadao kako će alkohol uspjeti postići ono u čemu
su prekrasne djevojke La Belle Maisona podbacile.
- Kilmartine.
Michael je podigao pogled. Colin Bridgerton.
Prokletstvo.
- Bridgertone – ispljunuo je. Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo. Colin
Bridgerton bio je posljednja osoba koju je želio susresti. Čak bi i Napoleonov duh
koji se vratio razderati mu ždrijelo rapirom predstavljao dobrodošliji prizor.
- Sjedni – ponudio je Colin pokazavši prema fotelji nasuprot sebi.
Iz ovog se nije mogao izvući. Mogao je lagati i reći kako je utanačio sastanak,
no svejedno ne bi imao izliku koja bi mu omogućila da izbjegne Colinov poziv da
sjedne i popije s njim jedno kratko piće. Stoga je Michael samo stisnuo zube i sjeo,
u nadi da Colin ima neki drugi dogovor koji će zahtijevati njegovo prisustvo za –
hm, otprilike tri minute.
Colin je podigao svoju čašu, stavši proučavati njezin sadržaj neuobičajenom
usredotočenošću pa potom zakovitlavši jantarnu tekućinu nekoliko puta prije
nego je otpio gutljaj. - Čujem da se Francesca vratila u Škotsku.
Michael je ispustio neodređeni zvuk i kimnuo glavom.
- Neobično, zar ne? Sezona je tek počela.
- Neću se pretvarati da razumijem njezine postupke.
- Ne, ne, naravno da ne – odgovorio je Colin tiho. - Nijedan se inteligentan
muškarac ne bi usudio pretvarati da razumije ženski um.
Michael je ostao šutke.
- Ipak, prošlo je tek... koliko... dva tjedna od njezina povratka?
- Neznatno više – procijedio je Michael. Francesca se vratila u London istog
dana kada i on.
- Tako je, naravno. Da, ti bi trebao znati, zar ne?
Michael je prostrijelio Colina oštrim pogledom. Na što li je, dovraga, ciljao?
- No, dobro – nastavio je Colin nehajno slegnuvši jednim ramenom. - Siguran
sam kako će se uskoro vratiti. Na kraju krajeva, izgledi da će pronaći supruga u
Škotskoj nisu pretjerano veliki, a to je nakanila učiniti ovog proljeća, nije li?
Michael je kratko kimnuo glavom promatrajući stol na drugom kraju
prostorije. Bio je prazan. Tako prazan. Tako blaženo, prekrasno prazan.
Zamišljao je sebe, samog i presretnog, za tim stolom.
- Nismo pretjerano raspoloženi za razgovor večeras, zar ne? – upitao je Colin,
raspršivši njegova (prilično pitoma) maštanja.
- Ne – odgovorio je Michael, nimalo sretan uslijed uvredljivo snishodljivog
tona drugog muškarca - nismo.
Colin se nasmijao pa otpio posljednji gutljaj svojeg pića. - Samo provjeravam
– rekao je zavalivši se natrag u naslon fotelje.
 - Što točno? Jesam li se spontano rascijepio u dva zasebna bića? – odbrusio je
Michael.
- Ne, naravno da ne – odgovorio je Colin uz sumnjivo ljubazan smiješak. - To
je bjelodano. Samo sam pokušavao utvrditi kakvog si raspoloženja.
Michael je prijeteće podigao obrvu. - I ustanovio si...?
- Da je više-manje uobičajeno – odgovorio je Colin, nimalo obeshrabren.
Michael mu je umjesto odgovora uputio mrk pogled, točno u trenutku kad je
konobar pristigao s njihovim pićima.
- Za sreću – rekao je Colin podigavši svoju čašu u zrak.
Zadavit ću ga, odlučio je Michael u tom trenutku. Posegnut ću preko stola i
obaviti šake oko njegova vrata i stiskati dok te iritantne zelene oči ne iskoče iz
svojih duplji.
- Ne želiš nazdraviti za sreću? – upitao je Colin.
Michael je ispustio neartikulirani zvuk pa iskapio svoje piće u jednom
gutljaju.
- Što piješ? – upitao je Colin nedužno. Nagnuo se preko stola i zapiljio u
Michaelovu čašu. - Mora da je vraški dobro.
Michael se borio s porivom da ga odalami po glavi svojom sada praznom
čašom.
- U redu – nastavio je Colin slegnuvši ramenima. - Onda ću nazdraviti
vlastitoj sreći. – Otpio je gutljaj pa se naslonio natrag u naslon i ponovno prinio
čašu usnicama.
Michael je bacio pogled na sat.
- Nije li divno što nemam nikakvih obveza večeras? – razmišljao je Colin
naglas.
Michael je ispustio čašu na stol uz glasan i tup udarac. - Ima li sve ovo
nekakvu poantu? – izgovorio je odlučno.
Na trenutak se činilo kako će Colin, koji je prema svemu što je znao o njemu
mogao u verbalnom nadmudrivanju odnijeti pobjedu protiv bilo koga, ostati
šutke. Međutim tada je, u trenutku kada je Michael već bio spreman odbaciti
svoju kriniku pristojnosti te ustati i otići, progovorio: - Jesi li odlučio što ćeš
učiniti?
Michael je uspio zadržati mirnoću. - O čemu točno govoriš?
Colin se osmjehnuo smiješkom u kojem je bilo dovoljno snishodljivosti da ga
je Michael poželio odalamiti. - O Francesci, naravno – rekao je.
- Nismo li upravo zaključili kako je napustila zemlju? – rekao je Michael
oprezno.
Colin je slegnuo ramenima. - Škotska nije tako daleko.
- Dovoljno daleko – promrmljao je Michael. Svakako dovoljno daleko da
pošalje jasnu poruku kako ne želi imati nikakve veze s njime.
- Bit će posve sama – odgovorio je Colin s uzdahom.
Michael je prijeteći suzio oči zapiljivši se u Colina.
 Nepokolebljivo.
- Mislim kako bi trebao... – Colin se zaustavio, posve namjerno, Michael je bio
uvjeren. - Pa, znaš moje mišljenje – Colin je konačno završio misao, otpivši još
jedan gutljaj.
A Michael je u potpunosti odustao od hinjenja učtivosti.
- Nemaš ti pojma ni o čemu, Bridgertone.
Colin je podigao obrve osjetivši režanje u Michaelovu glasu. - Zanimljivo –
promrmljao je. - Čujemo to svakodnevno. Obično od svojih sestara.
Michaelu je bila poznata njegova taktika. Njegovo elegantno izmicanje bio je
upravo isti onaj manevar koji je i sam tako uspješno koristio. I vjerojatno se
upravo stoga ispod stola njegov desni dlan stisnuo u pesnicu. Ništa nije moglo
biti tako iritantno poput odraza vlastitog ponašanja u nekome drugome.
Tako mu svih svetaca, Colinovo je lice bilo tako blizu.
- Još jedan viski? – upitao je Colin, prekinuvši time Michaelovo ugodno
snatrenje o šljivi ispod oka.
Michael je bio savršeno raspoložen za opijanje do besvijesti, no ne u društvu
Colina Bridgertona, stoga je odgurnuvši fotelju natrag samo procijedio jedno
šturo: - Ne.
- Jasno ti je, Kilmartine – rekao je Colin tako ljubaznim tonom da je zapravo
to bilo jezivo - da ne postoji razlog radi kojeg se ne bi mogao oženiti njome.
Nijedan. Osim, naravno – dodao je, gotovo kao da mu je misao u tom trenutku
pala na um - onih razloga koje sam smišljaš u svojoj glavi.
Michael je osjetio kako mu se nešto para u grudima. Njegovo srce, vjerojatno,
no bio je toliko navikao na taj osjećaj da je bilo pravo čudo što ga još uvijek
zamjećuje.
A Colin je, proklet bio, jednostavno odbijao zašutjeti.
- Ako se ne želiš oženiti njome – nastavio je Colin zamišljeno - onda se
jednostavno ne želiš oženiti njome. Ali...
- Mogla bi reći ne – Michael je začuo vlastite riječi. Glas mu je zvučao
promuklo, isprekidano, kao da nije njegov.
Dobri Bože, da je skočio na stol i javno obznanio ljubav prema Francesci, ne
bi mogao jasnije otkriti svoje osjećaje.
Colinova se glava neznatno nagnula u stranu, dovoljno kako bi dao do znanja
da je razumio neizrečeni kontekst Michaelovih riječi. - Mogla bi – promrmljao je. -
Zapravo, vjerojatno i hoće. Žene često to čine kad ih prvi put pitaš.
- A koliko si ti puta zaprosio ženu?
Colinove usne razvukle su se u lijeni smiješak. - Samo jednom, zapravo.
Danas poslijepodne, da budem precizniji.
Bila je to jedna stvar – zapravo jedina stvar – koju je Colin mogao reći, a
kojom bi u potpunosti razoružao Michaela i smirio njegove podivljale emocije. -
Molim? – upitao je Michael šokirano, širom otvorenih usta. Bio je to
Colin Bridgerton, najstariji neoženjeni Bridgerton, čovjek koji je izbjegavanje
braka praktički pretvorio u svoju profesiju.
 - Istina je – rekao je Colin opušteno. - Pomislio sam kako je krajnje vrijeme
da to učinim. I pretpostavljam kako ti dugujem iskrenost pa ću priznati kako me
nije natjerala da pitanje postavim dvaput, iako je bilo potrebno nekoliko minuta
da iskamčim potvrdan odgovor od nje.
Michael je samo zurio.
- Njezina prvotna reakcija na moj upit bila je pad na pločnik uslijed potpunog
šoka – priznao je Colin.
Michael se borio protiv poriva da se osvrne oko sebe ne bi li utvrdio je li se
nekako, bez vlastita znanja, našao zarobljen u kazališnoj farsi. - Er, je li joj
dobro?
- Oh, posve dobro – odgovorio je Colin dohvativši svoje piće.
Michael je pročistio grlo. - Smijem li upitati za identitet sretne dame?
- Penelope Featherington.
Ona koja ne govori? Michaelu su riječi gotovo pobjegle. Bio je to najčudniji
spoj koji mu je mogao pasti na pamet.
- Sada izgledaš istinski iznenađeno – rekao je Colin kojeg je, nasreću, njegova
nevjerica zabavljala.
- Nisam znao da se namjeravaš skrasiti – Michael je hitro improvizirao.
- Nisam ni ja – uzvratio je Colin s osmijehom. - Zanimljivo kako se stvari
dogode same od sebe.
Michael je otvorio usta kako bi mu čestitao, no umjesto toga začuo je samoga
sebe kako pita: - Je li itko javio Francesci?
- Zaručio sam se danas poslijepodne – podsjetio ga je Colin, pomalo zbunjeno.
- Ona bi željela znati.
- Pretpostavljam kako bi. Priuštio sam joj itekako mnogo muke dok smo bili
djeca. Siguran sam kako će mi poželjeti vratiti nekom pošalicom vezanom za
vjenčanje.
- Netko je mora obavijestiti – rekao je Michael nasilno prekinuvši Colinovo
snatrenje o uspomenama iz djetinjstva.
Colin se zavalio natrag u svoj naslon uz bezbrižan uzdah. - Pretpostavljam da
će joj majka poslati poruku.
- Tvoja će majka biti poprilično zauzeta. To neće biti prva stvar koja će joj
pasti na pamet.
- Ne bih znao.
Michael se namrštio. - Netko bi je trebao obavijestiti o tome.
- Tako je – odgovorio je Colin sa smiješkom - netko bi trebao. Pošao bih sam –
prošla je cijela vječnost otkako sam zadnji put bio u Škotskoj. Međutim, naravno,
bit ću malčice zauzet obvezama ovdje u Londonu, pošto se ipak ženim. Što je,
naravno, jedini razlog ove rasprave, nije li tako?
Michael mu je uputio ponešto srdit pogled. Ljutila ga je spoznaja kako je
Colin Bridgerton uvjeren da vješto manipulira njime, no nije vidio načina kako ga
razuvjeriti, a da pritom ne prizna koliko očajnički želi poći u Škotsku kako bi
vidio Francescu.
- Kada se namjeravate vjenčati? – priupitao je.
- Nisam posve siguran – odgovorio je Colin. - Uskoro, nadam se.
Michael je kimnuo glavom. - Tada je potrebno Francescu smjesta obavijestiti.
Colinovim se licem razlio lijeni smiješak. - Da, potrebno je, zar ne?
Michael se namrgodio.
- Ne moraš se oženiti njome dok si tamo – rekao je Colin - samo je obavijestiti
o mojem predstojećem vjenčanju.
Michael se prisjetio svoje nedavne maštarije o davljenju Colina Bridgertona,
zaključivši kako mu se pomisao čini čak i primamljivijom nego ranije.
- Vidimo se kasnije – rekao je Colin isprativši tim riječima Michaela koji se
zaputio prema vratima. - Možda za nekih mjesec dana? – jasno davši do znanja
da ne očekuje vidjeti Michaela u Londonu u bliskoj budućnosti.
Michael je potiho opsovao, no nije rekao ništa čime bi opovrgnuo njegove
riječi. Koliko god mrzio samog sebe radi toga, sada kad je imao izliku za odlazak
Francesci, nije mogao odoljeti iskušenju da iskoristi priliku.
No, hoće li biti dovoljno snažan da odoli i njoj, bilo je pravo pitanje.
I još važnije od toga, je li joj uopće želio odoljeti?

Nekoliko dana kasnije, Michael je stajao pred ulaznim vratima Kilmartina, doma
u kojem je proveo svoje djetinjstvo.
Prošle su godine otkad je posljednji put stajao tu, više od četiri zapravo, te
nije u potpunosti mogao kontrolirati knedlu koja mu se stvarala u grlu pri
pomisli da je sve ovo – kuća, zemljište, nasljedstvo – njegovo. Nekako još uvijek
nije uspio u potpunosti prihvatiti tu spoznaju. Njegov mozak možda i jest, ali srce
nije.
Činilo se kako proljeće još nije došlo u škotske pogranične okruge, pa iako
zrak nije bio posve studen, njegova ga je svježina natjerala da protrlja svoje
rukavicama zaštićene dlanove. Zrak je bio maglovit, a nebo sivo, no postojalo je
nešto u atmosferi što ga je dozivalo, podsjećajući ga da je ovo, a ne London ili
Indija, njegov dom.
Međutim, osjećaj pripadnosti pružao je slabu utjehu dok se pripremao za ono
što mu predstoji. Došlo je vrijeme da se suoči s Francescom.
Zamišljao je ovaj trenutak tisuću puta nakon svojeg razgovora s Colinom
Bridgertonom u Londonu. Birao je riječi, uvježbavao pristup kojim će iznijeti
svoje želje. I bio je poprilično uvjeren da je sve smislio. Jer prije nego uspije
uvjeriti Francescu, morao je najprije uvjeriti samoga sebe.
Oženit će se njome.
 Morat će je privoljeti da pristane, naravno. Ipak je nije mogao prisiliti na
brak. Vjerojatno je došla ovamo s bezbroj razloga radi kojih bi njihov brak bio
suluda ideja, no on će je, u konačnici, uvjeriti u suprotno.
Vjenčat će se.
Vjenčati.
Bio je to san koji si nikada nije dopustio sanjati.
Ali što je više razmišljao o tome, to je više imalo smisla. Nije bilo važno što je
voli ni što ju je volio već godinama. Ona to nije morala ni znati. Ta bi joj spoznaja
samo stvorila nelagodu, a onda bi se i on osjećao poput budale.
Ali ako bi joj sve uspio predstaviti logički, objasniti joj radi čega bi se bilo
praktično udati za njega, uspio bi je uvjeriti u svoju zamisao, bio je siguran u to.
Možda ne bi shvatila njegove osjećaje, pošto ona nije osjećala ništa slično, no bila
je razumna i shvaćala je zdrav razum.
A sada, kada je sebi konačno dopustio zamisliti suživot s njom, nije mogao
odustati od te ideje. Morao je to ostvariti. Jednostavno je morao.
I bit će to dobar život. Možda nikada neće u cijelosti biti njegovom – njezino
srce, znao je, nikada mu neće pripadati - no u mnogim će aspektima biti njegova,
a to će biti sasvim dovoljno.
Bilo je to svakako više nego što je imao sada.
A čak i polovica Francesce – pa, bilo bi to ravno ekstazi.
Ne bi li?
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

- GROF OD KILMARTINA, SVOJOJ MAJCI, HELEN STIRLING, DVIJE

GODINE I ŠEST MJESECI PO NJEGOVU ODLASKU U INDIJU,
SROČENO UZ PROMRMLJANE RIJEČI: – NIJE ODGOVORILA NI NA
JEDNO MOJE PISMO.

rancesca nije voljela sebe smatrati kukavicom, no kada joj je izbor bio
sveden na kukavičluk i budalastost, odabrala je kukavičluk, prihvativši ga
objeručke.
Jer samo bi budala ostala u Londonu – u istoj kući, čak štoviše – kao i
Michael nakon što je iskusila njegov poljubac.
Bilo je to...
Ne, Francesca je odbijala razmišljati o tome. Kad god bi pomislila na to,
neizbježno bi je obuzeo osjećaj krivnje i posramljenosti jer nije smjela gajiti takve
osjećaje prema Michaelu.
Samo ne Michaelu.
Nije planirala osjetiti žudnju prema ikome. Jedina stvar kojoj se istinski
nadala kod novog supruga bio je osjećaj blage ugode – poljupcu koji je ostavljao
prijatan osjet na usnama, no koji bi ju drugdje ostavio ravnodušnom.
To bi bilo sasvim dostatno.
Ali sada... Ali ovo...
Michael ju je poljubio. Poljubio ju je, i još gore od toga, ona je uzvratila
poljubac, a od tog su trenutka jedina stvar o kojoj je uspijevala razmišljati bile
njegove usnice na njezinima, a potom bi ih nastavljala zamišljati i drugdje.
Noćima, koje je provodila osamljeno u svojem ogromnom krevetu, snovi
su postajali još živopisnijima, a njezin bi dlan kliznuo niže, samo da bi se
zaustavio netom prije svojeg konačnog odredišta.
 Neće... Ne, nije smjela maštati o Michaelu. Bilo je to pogrešno. Osjećala bi se
užasno radi ovakve žudnje prema bilo kome, no Michael...
Bio je Johnov rođak. Njegov najbolji prijatelj. Njezin najbolji prijatelj,
također. I nije ga trebala poljubiti.
Ali, pomislila je uz uzdah, bilo je veličanstveno.
I baš je stoga odabrala biti kukavicom radije nego budalom te pobjegla u
Škotsku. Jer nije nimalo vjerovala u svoju sposobnost da mu ponovno odoli.
U Kilmartinu je provela već gotovo tjedan dana pokušavajući se u vratiti u
kolotečinu svakodnevice obiteljskog sjedišta. Posla je uvijek bilo mnogo – računi
koje je trebalo provjeriti, zakupci koje je trebalo posjetiti – no nijedan joj zadatak
nije donosio jednako zadovoljstvo kao ranije. Njihova poznatost trebala joj je
pružiti smiraj, no umjesto toga, učinila ju je nervoznom te nije uspijevala samu
sebe prisiliti da se koncentrira, da usredotoči svoj um na bilo što.
Bila je razdražljiva i rastresena, a polovicu vremena nije znala što učiniti
sama sa sobom – i u doslovnom i fizičkom smislu. Činilo se kako ne uspijeva
mirno sjediti pa je stoga počela satima napuštati Kilmartin, šećući prirodom u
svojim najudobnijim čizmama dok ne bi samu sebe iscrpila.
Nije od toga bolje noću spavala, no svejedno, barem se trudila.
A upravo se sada trudila svim silama, popevši se na najviši brežuljak
Kilmartina. Teško dišući uslijed napora, podigla je pogled prema sve tamnijem
nebu pokušavajući procijeniti i izglede i trenutak kad će kiša pasti.
Vrlo vjerojatno, ali kasnije.
Namrštila se. Trebala bi krenuti kući.
Nije trebala prevaliti dalek put, samo nizbrdo i preko jednog travnatog polja.
Do trenutka kad je došla do impozantnog prednjeg trijema Kilmartina prve
slabašne kapljice nježno su joj orosile lice. Skinula je šešir pa ga otresla, zahvalna
što ga se sjetila navući na glavu prije odlaska – nije uvijek bila tako organizirana
– a potom se, netom što je zaputila stubama do svoje spavaće sobe gdje si je
namjeravala ugoditi čokoladom i keksima, njezin batler Davies pojavio pred
njom.
- Lady Kilmartin – rekao je u očitom pokušaju da pridobije njezinu pažnju.
- Da?
- Imate posjetitelja.
- Posjetitelja? – Francesca je osjetila kako joj se čelo zamišljeno namrštilo.
Većina uobičajenih posjetitelja Kilmartina već je otišla za Edinburgh ili London.
- Ne radi se baš o posjetitelju u pravom smisli riječi, milostiva.
Michael. Morao je biti on. A ona nije mogla tvrditi kako je iznenađena, ne
uistinu. Pomislila je kako bi je mogao slijediti, iako je pretpostavila kako će to
učiniti smjesta ili neće nikako. Sada, nakon što je protekao cijeli tjedan, bila
je uvjerena kako je sigurna od njegove pažnje.
Sigurna od vlastite reakcije na njega.
- Gdje je on? – upitala je Daviesa.
- Grof?
 Kimnula je glavom.
- Čeka vas u ružičastom gostinjskom salonu.
- Čeka li već dugo?
- Ne, milostiva.
Francesca je kimnula glavom, dopustivši mu da se povuče pa je potom
natjerala vlastite noge da je ponesu niz hodnik do gostinjskog salona. Ne bi se
ovako intenzivno smjela bojati onog što predstoji. Pobogu, bio je to samo Michael.
Osim što je imala užasan osjećaj kako to više nikada neće biti samo Michael.
S druge strane, nije da milijun puta već nije u glavi uvježbala što bi mogla
reći. Međutim, sve su njezine prazne fraze i objašnjenja zvučali posve
neprikladno sada kada se suočila s mogućnošću da ih izgovori naglas.
Kako te lijepo vidjeti, Michaele, mogla bi reći i pretvarati se da se ništa nije
zbilo.
Ili – Moraš znati da se ništa neće promijeniti – iako se zapravo promijenilo
baš sve.
Ili bi mogla zaigrati na kartu svoje duhovitosti i započeti razgovor s nečim
poput – Možeš li vjerovati kako je sve to skupa bilo blesavo?
Osim što je nekako sumnjala kako se ijednom od njih dvoje to činilo blesavim.
I stoga je jednostavno prihvatila kako će sve skupa morati smišljati u hodu
pa kročila u glasoviti i ljupki ružičasti gostinjski salon Kilmartina.
Stajao je uz prozor gledajući van – možda pogledom tražeći baš nju – ne
okrenuvši se kad je ušla. Doimao se umornim od puta; kosa mu je bila
razbarušena, a odjeća pomalo zgužvana. Sigurno nije jahao cijelim putem do
Škotske – samo bi budala ili muškarac koji slijedi ženu do Gretne učinio
takvo što. Međutim, putovala je s Michaelom dovoljan broj puta kako bi znala da
je vjerojatno dobar dio puta proveo sprijeda s kočijašem. Oduvijek je mrzio
zatvorene kočije tijekom dugačkih putovanja te je više nego jednom radije trpio
rominjanje kiše ili prave pljuskove nego ostao zarobljen unutra s ostalim
putnicima.
Nije izgovorila njegovo ime. Mogla je to učiniti, pretpostavljala je. Nije si time
kupila previše vremena jer će se on prije ili kasnije okrenuti. Ali zasad je željela
svaki trenutak koji je mogla dobiti kako bi se priviknula na njegovo prisustvo,
kako bi se uvjerila da kontrolira vlastito disanje, da neće učiniti nešto istinski
luckasto kao briznuti u suze ili, jednako vjerojatno, prasnuti u nervozan smijeh.
- Francesca – rekao je ne okrenuvši se.
Dakle, osjetio je njezinu prisutnost. Razrogačila je oči, iako je takvo što
zapravo nije trebalo iznenaditi. Otkako je napustio vojsku, posjedovao je gotovo
životinjsku sposobnost percepcije vlastite okoline. Vjerojatno ga je upravo to
održalo na životu tijekom rata. Nitko mu se, izgleda, nije mogao prikrasti straga.
- Da – rekla je. A potom je, pomislivši kako bi trebala reći još nešto, dodala: -
Nadam se da je tvoje putovanje bilo ugodno.
Okrenuo se. - Itekako.
 Nervozno je progutala pokušavajući ne zamijetiti koliko je naočit. U Londonu
ju je u potpunosti ostavio bez daha, no ovdje, u Škotskoj, doimao se drugačijim.
Divljijim, više iskonskim.
I puno pogubnijim za njezinu dušu.
- Je li u Londonu sve u redu? – upitala je u nadi kako se iza njegova posjeta
krije praktična svrha. Jer ako svrhe nije bilo, onda je došao isključivo radi nje, a
ta ju je pomisao prestravila.
- Sve je u redu – odgovorio je - iako dolazim s vijestima.
Naherila je glavu iščekujući da nastavi.
- Tvoj brat se vjerio.
- Colin? – upitala je iznenađeno. Njezin je brat bio tako predan svojem
momačkom životu da ne bi bila nimalo iznenađena da joj je rekao da je sretnik
zapravo njezin mlađi brat Gregory, usprkos činjenici da je bio deset godina
mlađi od Colina.
Michael je kimnuo glavom. - S Penelope Featherington.
- S Penel... oh, to uistinu jest iznenađenje. Ali predivno iznenađenje, rekla
bih. Mislim kako će mu izvrsno odgovarati.
Michael je načinio korak prema njoj, ruku i dalje sklopljenih za leđima. -
Mislio sam da bi željela znati.
Zar nije mogao napisati pismo? - Hvala ti – rekla je. - Cijenim tvoju
brižljivost. Već dugo nismo imali vjenčanje u obitelji. Ne od...
Mojeg. Oboje su shvatili što je namjeravala iduće reći.
Tišina koja je zavladala prostorijom doimala se poput nepozvana gosta, a ona
ju je konačno prekinula rekavši: - Pa, dugo je prošlo. Mati mora da je presretna.
- Itekako – potvrdio je Michael - Ili barem tvoj brat tako tvrdi. Nisam imao
prilike osobno s njome porazgovarati.
Francesca se nakašljala kako bi pročistila grlo pa potom nehajno mahnula
rukom dok je postavljala pitanje, pokušavši tako odglumiti opuštenost unatoč
dramatičnosti situacije: - Namjeravaš li dugo ostati?
- Nisam još odlučio – odgovorio je načinivši još jedan korak u njezinu smjeru.
- Ovisi.
Progutala je nervozno. - O čemu?
Prepolovio je udaljenost među njima. - O tebi – rekao je nježno.
Znala je što želi reći, ili je barem mislila kako zna, no posljednja stvar o kojoj
je u tom trenutku željela razgovarati bilo je ono što se zbilo u Londonu. Stoga je
uzmaknula jedan korak – što je bilo i najviše što je mogla uzmaknuti, a da ipak
ostane u prostoriji – i pretvarala se da ne razumije. - Ne budi smiješan – rekla je.
- Kilmartin je tvoj. Možeš dolaziti i odlaziti kako ti se prohtije. Nemam nikakve
kontrole nad tvojim postupcima.
Njegove su se usnice razvukle u podrugljiv smiješak. - Stvarno to misliš? –
promrmljao je.
A ona je shvatila da je on ponovno prepolovio udaljenost među njima.
 - Naložit ću da ti pripreme sobu – rekla je hitro. - Koju želiš?
- Nije važno.
- Onda grofovske odaje – odgovorila je, potpuno svjesna da sada već blebeće. -
Tako je prilično. Ja ću se preseliti niz hodnik. Ili, hm, u drugo krilo – dodala je
frfljajući.
Načinio je novi korak prema njoj. - To možda neće biti nužno.
Njezine su oči poletjele prema njegovima. Što je želio reći? Zasigurno nije
mislio da mu jedan poljubac u Londonu daje za pravo služiti se vratima koja su
spajala grofove i grofičine odaje?
- Zatvori vrata – rekao je kimnuvši glavom prema otvorenim vratima iza nje.
Osvrnula se, unatoč tome što je točno znala što će vidjeti iza sebe. - Nisam
sigurna da je...
- Ja jesam – prekinuo je pa potom baršunastim glasom, koji je otkrivao
čeličnu odlučnost prikrivenu ispod njega, nastavio: - Zatvori ih.
Učinila je što je tražio. Bila je prilično uvjerena kako je to loša zamisao, no
svejedno je to učinila. Nije željela da ono što joj je namjeravao reći, što god to bilo,
slučajno načuje cijela svita slugu.
No u trenutku kad su njezini prsti otpustili kvaku, jurnula je pokraj njega u
prostoriju, stvorivši među njima ugodniju udaljenost – i pobrinuvši se da se
između njih ispriječi i set za sjedenje.
Činilo se da ga njezini postupci zabavljaju, no suzdržao se od njihova
ismijavanja. Umjesto toga, samo je rekao: - Mnogo sam razmišljao o svemu
otkako si otišla iz Londona.
Baš kao i ona, no nekako se nije činilo potrebnim to sada napominjati.
- Nisam te namjeravao poljubiti – rekao je.
- Ne! – rekla je, preglasno. - Hoću reći, ne, naravno da nisi.
- Ali, sada kad jesam... Sada kad smo...
Žacnula se čuvši da je počeo govoriti u množini. Neće joj dopustiti da se
pretvara kako nije bila voljna sudionica.
- Sada kad se dogodilo – nastavio je - siguran sam kako ti je jasno da se sve
promijenilo.
U tom je trenutku podigla pogled prema njemu; do tada je bila posve
zadovoljna proučavanjem ružičasto-žućkastog uzorka heraldičkog ljiljana na
damastu koji je prekrivao sofu. - Naravno – odgovorila je nastojeći ignorirati
stezanje koje je osjetila u vratu.
Njegovi su se prsti omotali oko mahagonijskog ruba Hepplewhite stolice.
Francesca je ovlaš bacila pogled na njegove ruke, zglobovi šake bili su mu blijedi.
Bio je nervozan, shvatila je iznenađeno. Nije to očekivala. Nije se sjećala da
ga je ikada ranije vidjela nervoznog. Uvijek je bio oličenje urbane elegancije,
njegov uglađeni šarm činio se urođenim, a učestale šaljive dosjetke odražavale su
britkost njegova uma.
 Međutim, sada se doimao drugačijim. Rastrojenim. Nervoznim. Spoznaja joj
je dopustila da osjeti... pa, nije se osjećala bolje, no zasigurno je bilo olakšanje
znati kako nije jedina osoba u prostoriji koja se osjeća budalasto.
- Dobro sam razmislio o svemu – izjavio je.
Sada se već ponavljao. Bilo je to uistinu neobično.
- I došao sam do zaključka koji je iznenadio čak i mene – nastavio je - iako
sam, sada kada sam došao do njega, posve siguran da je to jedini pravi put.
Svakom njegovom riječju osjećala je kako joj se vraća kontrola, a nelagoda
kopni. Nije da je željela da se on osjeća loše – pa možda čak i jest; bilo je to
zapravo pravedno s obzirom na to kako je ona provela protekli tjedan. Međutim,
bilo je nešto utješno u spoznaji da nelagoda nije bila jednostrana, da je i on bio
jednako uznemiren i potresen.
Ili ako nije, da je sve skupa barem malo utjecalo na njega.
Nervozno je pročistio grlo, potom neznatno podigavši bradu kako bi počešao
vrat. - Mislim – rekao je podigavši pogled prema njoj, pogled u kojem se ocrtavala
jasnoća - da bismo se trebali vjenčati.
Molim?
Njezina su se usta otvorila.
Molim?
A onda je konačno izgovorila: - Molim?
Ne – O čemu govoriš? Čak ni jezgrovitije – Što ti je? Samo – Molim?
- Ako saslušaš moje argumente – rekao je - uvidjet ćeš da je zamisao
razumna.
- Jesi li poludio?
Ustuknuo je, jedva primjetno. - Ni najmanje.
- Ne mogu se udati za tebe, Michaele.
- Zašto ne?
Zašto ne? Zato... Zato... - Zato jer ne mogu! – konačno joj je izletjelo iz usta. -
Zaboga, barem bi ti od svih ljudi trebao razumjeti suludost takvog prijedloga.
- Priznajem da se na prvi pogled čini itekako suludim, no ako saslušaš moje
argumente, uvidjet ćeš zdrav razum u zamisli.
Uzdahnula je, još uvijek u šoku. - Zdrav razum? Ne vidim što bi bilo razumno
u tome? Zapravo mi ne pada na pamet išta što bi bilo manje razumno!
- Ne bi se morala odseliti – rekao je podigavši prst kao da nabraja razloge sa
svojeg popisa - a mogla bi zadržati svoj naslov i položaj.
Praktično, i jedno i drugo, no ni izbliza dovoljno dobri razlozi da bi se udala
za Michaela koji... pa... Michael.
- Moći ćeš uploviti u brak sa spoznajom da ćeš dobiti zasluženo poštovanje i
zaštitu – dodao je. - Možda će ti trebati mjeseci prije nego dođeš do istog
zaključka s drugim muškarcem, a i tada, koliko zapravo možeš biti sigurna? Na
kraju krajeva, prvi dojmovi znaju biti varljivi.
 Pogledom je pretraživala njegovo lice, tražeći bilo kakve naznake, bilo što u
podlozi njegovih riječi. Morao je postojati nekakav razlog za ovo jer jednostavno
nije mogla pojmiti da je prosi. Bilo je to suludo. Bilo je...
Dobri Bože, nije bila sigurna kojim imenom to nazvati. Je li postojala riječ
kojom se moglo opisati nešto što ženu jednostavno obori s nogu?
- Dat ću ti djecu – rekao je nježno. - Ili ću barem pokušati.
Porumenjela je. Osjetila je to u trenutku, kako joj obrazi trenutačno
poprimaju žarko ružičastu boju. Nije se htjela zamišljati u postelji s njime.
Provela je protekli tjedan očajnički pokušavajući izbjeći upravo tu pomisao.
- Što bi ti dobio time? – prošaptala je.
Činilo se kako ga je njezin upit na trenutak uplašio, no brzo se oporavio pa
odgovorio: - Imat ću suprugu koja već godinama upravlja mojim imanjima.
Definitivno nisam toliko ponosan da neću iskoristiti tvoje veliko znanje.
- Već te poznajem i vjerujem ti – nastavio je. - I siguran sam kako ne bi
zastranila.
- Ne mogu sada razmišljati o tome – rekla je prinijevši dlanove licu. Vrtjelo
joj se u glavi od svega što je čula, a imala je užasan osjećaj da se nikada neće u
potpunosti oporaviti.
- Ima smisla – rekao je Michael. - Moraš samo razmotriti...
- Ne – presjekla ga je usred riječi, očajnički pokušavajući zvučati odlučno. -
To ne bi moglo funkcionirati. Znaš to i sam. – Okrenula se, ne želeći ga pogledati.
- Ne mogu vjerovati da uopće razmišljaš o tome.
- Nisam mogao ni ja – priznao je - kad mi je to prvi put palo na pamet. No,
kad sam sve razmotrio, nisam mogao prestati misliti o tome te sam uskoro
shvatio kako je zamisao posve razumna.
Prstima je pritisnula svoje sljepoočnice. Radi čega je, pobogu, tako uporno
trabunjao o razumu? Pomislila je kako bi mogla početi vrištati ako još jednom
izgovori tu riječ.
I kako je mogao biti tako miran? Nije bila sigurna kako je zamišljala da bi se
on trebao ponašati, ipak joj nikada nije palo na pamet da bi mogla doživjeti
ovakav trenutak. Međutim, nešto joj je smetalo u njegovu hladnom
recitalu prosidbe. Bio je tako smiren, tako staložen. Možda je bio malčice
nervozan, no držao je emocije u potpunosti pod kontrolom, potisnute.
Ona je, s druge strane, osjećala kako se njezin svijet vrti tako brzo da bi
mogao odletjeti iz svoje orbite.
Nije bilo pošteno.
U tom ga je času, barem na jedan trenutak, zamrzila jer joj je priuštio taj
osjećaj.
- Poći ću gore – rekla je iznenada. - Morat ćemo porazgovarati o tome ujutro.
Gotovo je uspjela. Bila je na pola puta do vrata kada je osjetila njegov dlan na
svojoj nadlaktici, njegov stisak ujedno čvrst i nježan.
- Stani – rekao je, a ona se više nije mogla pomaknuti.
 - Što hoćeš? – prošaputala je. Nije gledala u njega, no u svojem si je umu
uspjela dočarati njegovo lice, način na koji mu je crna kosa padala preko čela,
njegove zavodničke, snene oči, uokvirene trepavicama tako dugim da bi mogle i
anđele natjerati u suze.
I njegove usne. Njegove je usne vidjela najbolje od svega, savršeno
oblikovane, ugodno popunjene, trajno iskrivljene u onaj njegov vragolasti osmijeh
koji kao da je govorio kako on zna stvari i razumije svijet na način na koji ga
nevini, obični smrtnici nisu mogli pojmiti.
Njegov je dlan kliznuo uz njezinu ruku dok se nije zaustavio na ramenu, a
potom je jedan njegov prst, nježno poput dodira pera, iscrtao liniju niz stranu
njezina vrata.
Kada je progovorio, glas mu je bio dubok i promukao, a ona ga je osjetila u
središtu svojeg bića.
- Zar ne želiš još jedan poljubac?
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

- HELEN STIRLING, SVOJEM SINU, GROFU OD KILMARTINA, DVIJE

GODINE I DEVET MJESECI PO NJEGOVU ODLASKU U INDIJU

ichael nije bio siguran kad je točno shvatio da će je morati zavesti.

Pokušao je igrati na kartu njezina razuma, na njezin urođen osjećaj za
praktičnost i razboritost, no njegov se pokušaj izjalovio.
Nije mogao igrati na osjećaje jer su oni, znao je, bili jednostrani.
Stoga je bio prisiljen okrenuti se strasti.
Želio ju je – oh, Bože, kako ju je samo želio. Priželjkivao ju je intenzitetom
kakav nije mogao ni naslutiti prije nego ju je poljubio prošlog tjedna u Londonu.
No, čak i dok su njegovim tijelom kolali želja, potreba i, da, ljubav, njegov je
um ostao hladan i proračunat, siguran u spoznaji da će, kako bi je vezao uza sebe,
morati to učiniti upravo strašću. Morat će je učiniti svojom na način koji neće
moći zanijekati. Neće je uspjeti uvjeriti samo riječima, mislima i idejama. Mogla
bi sama sebe odgovoriti od svega, uvjeriti samu sebe kako osjećaja nema.
No ako je učini svojom, ako ostavi svoj biljeg na njoj u najiskonskijem
putenom smislu, uvijek će biti s njom.
A ona će biti njegovom.
Izmigoljila se iz njegova stiska, uzmičući natraške dok udaljenost među
njima nije narasla na nekoliko koraka.
- Zar ne želiš još jedan poljubac, Francesca? – gugutao je, približavajući joj se
gracilnošću predatora.
- Bila je to pogreška – rekla je drhtavim glasom. Povukla se još nekoliko
centimetara, zaustavivši se tek kada se sudarila s rubom stola.
Zakoračio je prema njoj. - Ne ako se vjenčamo.
- Ne mogu se udati za tebe, znaš to i sam.
Primio je njezin dlan pa ga stao nježno masirati svojim palčevima. - A zbog
čega?
- Jer ja... ti... ti si ti.
 - Istina – rekao je prinijevši njezinu ruku svojim usnama i utisnuvši joj cjelov
u dlan. Potom je kliznuo jezikom do njezina zapešća, samo zato jer je to mogao. - I
po prvi put u jako dugo vremena – rekao je podigavši pogled prema njoj kroz
svoje bujne trepavice - ne postoji nitko s kime bih sada radije bio.
- Michaele... – prošaputala je izvivši se unatrag.
Međutim, željela ga je. Oćutio je prizvuk žudnje u njezinu dahu.
- Michaele ne, ili Michaele da?- promrmljao je cjelivajući unutrašnjost njezina
lakta.
- Ne znam – zastenjala je.
- Pošteno. – Pomaknuo se gore, gurkajući joj bradu dok nije imala izbora doli
zabaciti glavu.
A on nije imao izbora nego obasuti njezin vrat ljubavlju.
Ljubio ju je polako, temeljito, ne poštedjevši u svojem senzualnom jurišu ni
centimetra njezine kože. Kliznuo je gore do linije njezine čeljusti, potom do uške,
spustivši se nakon toga ponovno do ruba njezina steznika, zgrabivši ga zubima.
Čuo je Francescin uzdah, no nije mu rekla da se zaustavi, stoga je samo vukao,
vukao i vukao dok jedna dojka nije ugledala danje svjetlo.
Tako mu svega, obožavao je trenutnu žensku modu.
- Michaele? – prošaputala je.
- Sššš. – Nije želio odgovarati na njezina pitanja. Nije htio ni da joj padne na
pamet postavljati ih.
Vrškom jezika kliznuo je donjim rubom njezine dojke, osjetivši slankastu
esenciju njezine puti prije nego je posegnuo prema njoj i obujmio je dlanom. Kada
su se prvi put poljubili, obujmio ju je kroz tkaninu njezine haljine pomislivši kako
je u raju, no ništa se nije dalo usporediti s dodirom njezine vrele i gole kože u
njegovu dlanu.
- Oh, Bože – prostenjala je. - Oh...
Nježno je dahnuo u njezinu bradavicu. - Bi li htjela da te poljubim? – Podigao
je pogled. Znao je da uvelike riskira tražeći od nje odgovor. Vjerojatno nije smio
postaviti pitanje, no iako mu je namjera bila zavesti je, nije se mogao natjerati da
to učini bez ijedne riječi privole s njezine strane.
- Bi li? – promrmljao je ponovo, nježno kliznuvši jezikom preko njezine
bradavice kako bi zasladio ponudu.
- Da – prolomilo se iz nje. - Da, zaboga, da!
Osmjehnuo se, usporeno i lijeno, uživajući u trenutku. A potom se, ostavivši
je da drhti u iščekivanju, vjerojatno na trenutak duže nego je bilo prilično,
nagnuo i primio je u usta, istočivši godine i godine žudnje na jednu dojku,
usredotočivši svoju strast na njezinu nedužnu bradavicu.
Nije imala izgleda.
- Oh, Bože! – zastenjala je, zgrabivši rub stola dok joj se cijelo tijelo izvilo
unatrag. - Oh, Bože. Oh, Michaele. Oh Bože.
 Iskoristio je njezinu strast kako bi svojim dlanovima kliznuo oko njezinih
bokova pa je podigao, posjevši je na stol i razmaknuvši joj noge te zakoračivši u
kolijevku njezine ženstvenosti.
Venama mu je kolalo zadovoljstvo, usprkos tome što je njegovo tijelo vrišteći
tražilo vlastiti užitak. Sviđalo mu se što joj je uspijevao učiniti ovo, natjerati je da
stenje, vrišti i uzdiše, obuzeta žudnjom. Bila je tako snažna, uvijek tako
pribrana i staložena, ali sada je u potpunosti bila njegovom; ropkinja vlastitih
potreba, zarobljenica njegova umješnog dodira.
Ljubio je, lizao, grickao, milovao. Mučio ju je dok nije bio uvjeren da bi mogla
eksplodirati. Disala je glasno, uzdišući, a njezini su uzdasi postajali sve
nerazgovjetniji.
A cijelo su to vrijeme njegovi dlanovi u tišini putovali uz njezine noge,
zgrabivši najprije njezine gležnjeve pa potom listove, podižući njezine suknje više
i više, sve dok se nisu nataložile u lokvu zgužvane tkanine oko njezinih koljena.
Tek se tada na trenutak povukao, dopustivši joj da povjeruje da će biti
pošteđena.
Pogledala ga je zamagljenim očima. Usnice su joj bile ružičaste i razmaknute.
Nije rekla ništa; bio je uvjeren kako nije u stanju govoriti. Međutim, primijetio je
pitanje u njezinim očima. Možda joj je govor izmicao, no bila je tek
nekoliko minuta daleko od potpunog ludila.
- Učinilo mi se kako bi bilo okrutno i dalje te mučiti – rekao je nehajno
primivši njezinu bradavicu između palca i kažiprsta.
Zastenjala je.
- Sviđa ti se. – Bila je to izjava, i to ne osobito profinjena, no to je bila
Francesca, a ne neka bezimena žena koju je zajašio zatvorenih očiju zamišljajući
Francescino lice. I svaki put kad bi zajecala uslijed sladostrašća, njegovo bi se
srce ispunilo zadovoljstvom. - Sviđa ti se – ponovio je, osmjehnuvši se zadovoljno.
- Da – prošaptala je. - Da.
Stao se naginjati sve dok mu usne nisu ovlaš očešale njezino uho. - I ovo će ti
se svidjeti.
- Što? – upitala je, iznenadivši ga svojim upitom.
Bio je uvjeren kako je previše obuzeta strašću da bi ga uspjela naglas
propitivati.
Podigao je njezine suknje malo više, toliko da više ne bude opasnosti da joj
opet padnu preko koljena. - Želiš čuti, zar ne? – promrmljao je, kliznuvši
dlanovima netom iznad njezinih koljena. Nježno je stisnuo njezina bedra,
kružeći palčevima po njezinoj koži. - Želiš znati.
Kimnula je glavom.
Ponovno joj se približio, ovlaš dodirnuvši njezine usne svojima, dovoljno blizu
da bi je mogao osjetiti, a ipak dovoljno daleko da bi mogao govoriti. - Oduvijek si
bila tako znatiželjna – gugutao je. - Postavljala tako mnogo pitanja.
Kliznuo je svojim usnama preko njezina obraza sve do uha, šapćući cijelim
putem. - Michaele – rekao je ublaživši svoj glas kako bi imitirao njezin - ispričaj
mi nešto zločesto. Ispričaj mi nešto grešno.
 Porumenjela je. Nije to mogao vidjeti, no naslućivao je, osjetivši navalu vrele
krvi u njezinu kožu.
- Ali nikada ti ne bih ispričao ono što si željela čuti, zar ne? – upitao je nježno
grickajući njezinu ušnu školjku. - Nikad te nisam puštao u spavaću sobu.
Zaustavio se, ne radi toga jer je očekivao odgovor, nego zato jer je poželio
osluhnuti njezino disanje.
- Jesi li se ikada pitala? – prošaputao je. - Jesi li ikada otišla od mene pitajući
se što sam ti prešutio? Primaknuo se kako bi osjetila njegov nježni dah na svojem
uhu. - Jesi li željela znati – prošaputao je - što sam činio kad sam bio grešan?
Nije ju namjeravao natjerati da mu odgovori, ne bi bilo pošteno. No, nije
uspijevao zaustaviti svoj mozak koji se vratio natrag u prošlost, prisjećajući se
nebrojenih prilika kada ju je dražio nagovještajima svojih podviga.
Nije bio netko tko bi ih prvi spomenuo, međutim, ona bi uvijek pitala.
- Želiš li da ti ispripovijedam? – gugutao je. Osjetio je kako je zadrhtala
uslijed iznenađenja, a on se nasmijao. - Ne o njima, Francesca. O tebi. Samo tebi.
Okrenula se, a njegove su usne uslijed pokreta kliznule njezinim obrazom.
Povukao se kako bi joj mogao vidjeti lice na kojem se jasno očitavalo pitanje.
Što želiš reći?
Pomaknuo je svoje dlanove, pritisnuvši njezina bedra dovoljnom snagom da
ih razmakne još nekoliko božanstvenih centimetara. - Želiš li da ti ispričam što ću
učiniti sada? – Nagnuo se, jezikom se poigravši njezinom bradavicom koja se
ukrutila i ispupčila na hladnoći kasnoposlijepodnevnog zraka. - Tebi? – dodao je.
Panično je progutala slinu. Odlučio je to shvatiti kao potvrdan odgovor.
- Toliko je mogućnosti – rekao je potmulim glasom, kliznuvši dlanovima uz
njezina bedra još nekoliko centimetara. - Ni sam ne znam gdje započeti.
Zaustavio se kako bi je na trenutak promotrio. Disala je duboko, kroz
otvorene usnice, nabrekle od njegovih cjelova. Bila je opčinjena, potpuno obuzeta
njegovim čarima.
Ponovno se primaknuo, ovog puta njezinu drugom uhu, kako bi se pobrinuo
da njegove vruće i vlažne riječi pronađu put do njezine duše. - Međutim, mislim
kako ću morati početi tamo gdje me najviše trebaš. Najprije ću te poljubiti... –
utisnuo je svoj palac u meku put unutrašnjosti njezina bedra - ...ovdje.
Zašutio je, samo na sekundu, dovoljno dugo da ona zadrhti uslijed želje. - Bi li
voljela to? – promrmljao je, postavivši pitanje kako bi je mučio i dražio. - Da, čini
mi se da bi.
- Ali to ne bi bilo dovoljno – razmišljao je naglas - za nijedno od nas. Stoga ću
ti morati utisnuti poljubac i ovdje. – Njegov se palac centimetar po centimetar
pomicao gore dok nije dosegao vrući procjep između njezinih nogu i torza, nježno
ju potom pritisnuvši kako bi znala točno o čemu govori. - Mislim kako bi ti godio
poljubac upravo tu – dodao je, kliznuvši niz rascjep, niže, dolje, sve bliže njezinu
samom središtu, no ne posve do kraja - gotovo jednako koliko bi meni godilo
poljubiti te.
Njezin se dah neznatno ubrzao.
 - Morat ću se zadržati tamo – gugutao je - možda osim usana upotrijebiti i
jezik. Kliznuti njime upravo niz ovaj rub. - Jednim joj je noktom pokazao na što
točno misli. - A cijelo vrijeme bih te poticao da se otvoriš, sve šire i šire. Možda
ovako?
Povukao se, kao da je želio pregledati plod svojeg truda. Prizor je bio
zapanjujuće erotičan. Ležala je na rubu stola, njezine noge raširene pred njime,
iako ni približno dovoljno za ono što je namjeravao učiniti. Njezina je podsuknja
još uvijek visjela između njezinih bedara, zaklanjajući je od njegova pogleda, no
nekako ju je to činilo čak i izazovnijom. Nije ju morao vidjeti, shvatio je, barem ne
još. Njezin je položaj, sam po sebi, budio požudu, a njezina je dojka, još uvijek
ogoljena pred njegovim očima, sa svojom ružičastom i nabreklom bradavicom koja
preklinje za još, dovodila atmosferu do usijanja.
Međutim, ništa, baš ništa nije moglo u njemu pobuditi takvu požudu kao
pogled na njezino lice. Razmaknute usnice, oči koje je strast potamnila u
kobaltnu boju. Činilo se da ga svaki njezin udah poziva...
Uzmi me.
A to je bilo gotovo dovoljno da odustane od svoje grešne nakane da je zavede i
da umjesto toga bez zadrške smjesta uroni u nju.
Ali ne – morao je to učiniti polako. Morao ju je dražiti i mučiti, dovesti je do
samih vrhunaca ekstaze, a potom je tamo i zadržati što je dulje mogao. Morao se
pobrinuti da im oboma bude jasno kako je ovo nešto bez čega više nikad neće
moći živjeti.
A ipak, bilo je teško – ne, zapravo, on se ukrutio, a to je samokontrolu učinilo
izrazito teškom zadaćom.
- Što misliš, Francesca? – promrmljao je, još jednom stisnuvši njezina bedra. -
Mislim da te nismo dovoljno otvorili, a ti?
Ispustila je zvuk. Nije imao predodžbu kako ga točno opisati, no zapalio je
buktinju u njemu.
- Možda – nastavio je nježno - bude bolje ovako. – Nastavio se probijati,
postupno, neumoljivo, sve dok se nije širom otvorila. Podsuknja joj se zategnula
preko bedara, a on je nastavio dražiti, rekavši: - C-c-c, to ne može biti
udobno. Dopusti da ti pomognem s time.
Zakačio je rub haljine prstima pa ga povukao gore dok se tkanina nije
namreškala u poveću hrpu oko njezina struka.
A ona ostala u potpunosti izložena pogledu.
Još je nije mogao vidjeti, ne dok su mu oči bile prikovane za njezino lice. No,
spoznaja o njezinu položaju učinila je da oboje zadrhte, on žudnjom, ona u
iščekivanju, a on je bio primoran ukrutiti svoja ramena kako bi zadržao kontrolu.
Još nije bilo vrijeme. Taj će trenutak doći uskoro; morao je, jer je bio posve
siguran kako će umrijeti ako je te noći ne učini svojom.
No zasad se sve još uvijek vrtjelo oko Francesce. I svega onog što ju je mogao
natjerati da oćuti.
Prislonio je usnice na njezino uho. - Nije ti valjda hladno?
Njezin je jedini odgovor bio drhtavi uzdah.
 Prinio je jedan prst središtu njezine ženstvenosti, počevši je milovati. -
Nikada ne bih dopustio da ti bude hladno – prošaputao je. - To bi bilo iznimno
nedžentlmenski od mene.
Njegovo se milovanje premetnulo u krugove, spore i uzavrele krugove po
njezinoj puti.
- Da smo na otvorenom – nastavio je - ponudio bih ti svoj kaput. No ovdje –
kliznuo je jednim prstom unutra, tek toliko da je natjera na uzdah - jedina stvar
koju mogu ponuditi moja su usta.
Ispustila je još jedan nerazgovijetan uzdah koji je zazvučao kao nešto nalik
prigušenom vrisku.
- Tako je – rekao je požudno - to bih ti učinio. Poljubio bih te upravo tu, na
mjesto gdje bih ti mogao pružiti najveću nasladu.
Nije mogla ništa doli disati.
- Mislim kako bih započeo svojim usnama – gugutao je - no potom bih morao
upotrijebiti svoj jezik kako bih te mogao dublje istražiti. – Škakljao ju je svojim
prstima, nagovještavajući ono što joj je namjeravao učiniti ustima. - Osjećaj bi bio
uvelike ovakav, samo mnogo strastveniji. – Jezikom je liznuo unutrašnjost
njezina uha. - I vlažniji.
- Michaele – prostenjala je.
Izgovorila je njegovo ime. I ništa više. Bila je sve bliže rubu ponora.
- Kušao bih sve – šaputao je. - Sve do posljednje tvoje kapljice. A onda, kada
bih bio siguran da sam te u potpunosti istražio, raširio bih te još više. – Raširio ju
je svojim prstima, otvorivši je na najslađi mogući način. Stao je golicati
njezinu nutrinu svojim noktom. - Za slučaj da mi je promakao neki skriveni
kutak.
- Michaele – ponovno je prostenjala.
- Tko zna koliko bih te dugo tako cjelivao? – gugutao je. - Možda se ne bih
mogao zaustaviti. – pomaknuo se neznatno niže kako bi joj mogao obljubiti vrat. -
Možda ne bi željela da se stanem. – Zaustavio se, a potom je još jednim
prstom kliznuo u njezinu nutrinu. - Želiš li da stanem?
Igrao se vatrom svaki put kada bi joj postavio pitanje, svaki put kada bi joj
dao priliku da odgovori niječno. Da je bio hladniji i proračunatiji, jednostavno bi
ornije prionuo zavođenju te bi ju uspio oboriti s nogu prije nego bi stigla
razmisliti o svojim postupcima. Izgubila bi se u valu strasti i prije nego bi
shvatila što se događa, on bi se našao u njoj, a ona bi, konačno i neporecivo, bila
njegovom.
Međutim, postojao je dio njega koji jednostavno nije mogao biti tako
bešćutan, ne prema Francesci. A njemu je bio potreban njezin pristanak pa
makar u obliku kimanja glavom ili glasnog uzdaha. Vjerojatno će se kasnije
pokajati, no čak i tada, nije želio da si može reći kako nije razmišljala, kako nije
pristala na sve.
A njemu je pristanak bio potreban. Volio ju je godinama, sanjario tako dugo o
tome kako je dodiruje. A sada, kada je taj trenutak konačno došao, on
jednostavno nije znao može li podnijeti pomisao da ona sve to skupa ne želi.
Postojali su mnogi razlozi radi kojih se čovjek mogao slomiti, a on je imao osjećaj
kako ne bi preživio još jedan žalac sudbine.
- Želiš li da stanem? – prošaputao je ponovo, zaustavivši se ovog puta. Nije
maknuo svoje dlanove, no nije ih više ni pomicao, zadržavši ih mirnima na
trenutak kako bi joj dao trenutak smiraja i dobio odgovor. Podigao je glavu,
dovoljno daleko da bi ga ona bila primorana pogledati. Ili barem da bi on mogao
gledati u nju.
- Ne – prošaputala je, ne uzmogavši ga pogledati ravno u oči.
Srce mu je zaigralo u grudima. - Onda bolje da se dam na posao kako bih
učinio sve o čemu sam govorio – promrmljao je.
I učinio je tako. Spustio se na koljena pa je poljubio. Ljubio ju je dok je
drhtala, ljubio ju je dok je uzdisala. Ljubio ju je kad je zgrabila njegovu kosu pa je
povukla, a nastavio je ljubiti i kada ga je pustila, očajnički dlanovima tražeći
oslonac na stolu.
Poljubio ju je na sve načine na koje je obećao, nastavivši je ljubiti dok gotovo
nije doživjela vrhunac.
Gotovo.
Trebao je to učiniti, trebao je ići do kraja, no jednostavno se nije uspio
prisiliti. Morao ju je imati. Priželjkivao je ovo tako dugo, želio ju je natjerati da
vrišti njegovo ime i da drhti u njegovu naručju. No htio je i, barem prvi put kad
se to dogodi, biti u njoj. Želio ju je osjetiti oko sebe i želio je...
Dovraga, jednostavno je to želio učiniti na taj način, a ako je to značilo da
gubi kontrolu, pa neka bude tako.
Drhtavim je rukama otkopčao svoje hlače, konačno oslobodivši svoju
muškost.
- Michaele? – prošaputala je. Oči su joj bile sklopljene, no otvorila ih je kad se
odmaknuo od nje. Spustila je pogled na njega, a oči su joj se širom razrogačile.
Nije bilo sumnje u ono što će uslijediti.
- Trebam te – rekao je potmulo. A kada je samo nastavila zuriti u njega, ne
rekavši ništa, ponovio je riječi. - Trebam te smjesta.
Ali ne na stolu, čak ni on nije bio do te mjere talentiran. Stoga ju je podigao,
zadrhtavši uslijed zadovoljstva kada je omotala svoje noge oko njega, pa je položio
na plišani tepih. Nije baš bio krevet, no nije bilo nikakvih izgleda da se uspije
suzdržati do kreveta, a istini za volju, nije mislio da će ijednom od njih to biti
važno. Ponovno je podigao njezine suknje natrag do struka, pritom je prekrivši.
A onda je ušao u nju.
Namjeravao je ući polako, no bila je tako vlažna i spremna za njega da je
jednostavno kliznuo unutra, nastavivši čak i kad je prostenjala uslijed njegova
prodora.
- Je li te to zaboljelo? – promrmljao je.
Odmahnula je glavom. - Nemoj stati – dahtala je. - Molim te.
- Nikada – zakleo se. - Nikada.
 Zaljuljao se, a ona se kretala u ritmu s njime. Oboje su već bili tako uzbuđeni
da su samo nekoliko trenutaka kasnije zajedno eksplodirali.
A on, čovjek koji je spavao s nebrojeno žena, shvatio je da je dosada bio puki
neiskusni početnik.
Jer nikada prije nije bilo ovako.
Ono prije bilo je njegovo tijelo. Ovo sada bila je njegova duša.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

- MICHAEL STIRLING, SVOJOJ MAJCI, HELEN, TRI GODINE PO

NJEGOVU ODLASKU U INDIJU

aredno je jutro bilo jedno od najgorih jutara u posljednje vrijeme, barem

koliko je Francescu služilo pamćenje. Sve što je željela bilo je plakati, no
činilo se kako ne može čak ni to. Suze su bile za nevine, a to je bio pridjev
koji više neće moći koristiti kako bi opisala samu sebe.
Tog je jutra mrzila samu sebe, mrzila se jer je izdala vlastito srce i sve svoje
principe, a sve za jedan trenutak grešne strasti.
Mrzila je spoznaju da je osjetila žudnju za muškarcem koji nije John, a
istinski je prezirala činjenicu da je ta žudnja nadilazila sve ono što je osjetila uz
Johna. Njezin je brak bio savez smijeha i strasti, no ništa, baš ništa je nije
moglo pripremiti za grešni vrhunac koji je osjetila kada je Michael prinio svoje
usne njezinu uhu, recitirajući joj sve one grešne stvari koje želi činiti s njome.
Ili za eksploziju koja je uslijedila kada je odlučio ispuniti svoja obećanja.
Mrzila je spoznaju da se sve to dogodilo, a mrzila je i činjenicu da se dogodilo
s Michaelom, jer je taj detalj nekako stvari činio triput gorima.
Ponajviše od svega, mrzila je njega, jer je neprestano tražio njezino
dopuštenje, jer je na svakom koraku, čak i dok su je njegovi prsti nemilosrdno
dražili, provjeravao je li voljna pa sada nije mogla tvrditi da ju je ponio trenutak i
da je bila nemoćna protiv snage vlastite strasti.
A sada, jutro poslije, Francesca je shvatila kako više ne može razlikovati
kukavicu i budalu, barem ne u onim okvirima u kojim ih je ona definirala.
Bilo je očito kako je i jedno i drugo, vjerojatno s primjesom nezrelosti koja je
dodatno pogoršavala već lošu kombinaciju.
Jer je bijeg bio jedino što je priželjkivala.
Mogla se suočiti s posljedicama svojih postupaka.
Istini za volju, to je bilo ono što bi trebala učiniti.
Ali, umjesto toga, baš kao i ranije, ona je pobjegla.
 Nije mogla napustiti Kilmartin, na kraju krajeva, tek je došla ovamo, a
ukoliko nije bila spremna nastaviti sa svojim bijegom dalje na sjever, iza otočja
Orkney sve do Norveške, morat će jednostavno ostati ovdje.
Međutim, mogla je napustiti kuću, a upravo je to i učinila s prvim tračkom
zore, nastavivši tako tiradu od večeri ranije kada je, mrmljajući nepovezane riječi
isprike, isteturala iz ružičastog salona nekih deset minuta nakon intimnosti s
Michaelom pa se zatim ostatak večeri zabarikadirala u svoju sobu.
Nije se željela suočiti s njime, još ne.
Tako joj nebesa, nije vjerovala da je u stanju to učiniti.
Ona, koja se oduvijek ponosila svojom hladnokrvnošću i staloženošću,
pretvorila se u zbunjenu idiotkinju, maloumnicu koja zamuckuje dok razgovara
sama sa sobom, prestrašena od same pomisli na susret s jedinim
muškarcem kojeg očito nije mogla izbjegavati dovijeka.
Ali ako ga uspije izbjegavati samo jedan dan, tješila je samu sebe, bit će
dovoljno. A sutra? Pa, o budućnosti će se brinuti drugom prilikom. Možda sutra.
Sve što je sada željela bilo je pobjeći od svojih problema.
Hrabrost je, sad je to znala s apsolutnom sigurnošću, bila precijenjena vrlina.
Nije bila sigurna kamo želi poći, vjerojatno će poslužiti bilo koje mjesto izvan
Kilmartina, bilo koje mjesto na kojem je bilo malo vjerojatno da će susresti
Michaela.
A potom je, jer je do tog trenutka već bila poprilično uvjerena kako joj nijedna
viša sila nikada više neće iskazati naklonost, nekih sat vremena nakon početka
njezina marša, počelo kišiti. Ono što je počelo kao rošenje, ubrzo se prometnulo u
pravi pljusak. Francesca se, tražeći zaklon, skutrila ispod stabla bujne krošnje,
pomirena s činjenicom da će tu morati pričekati da kiša jenja. Nakon dvadesetak
minuta prebacivanja težine s noge na nogu jednostavno je spustila stražnjicu na
vlažno tlo, dovraga i važnost čistoće.
Biti će prisiljena ostati tamo neko vrijeme pa se može barem raskomotiti kad
već neće biti ni na suhom ni na toplom.
I naravno, baš ju je takvu Michael zatekao, nešto manje od dva sata kasnije.
Bilo je za očekivati da će je potražiti. Dobri Bože, zar je bilo previše očekivati
da se muškarac ponese poput neodgovorne hulje kad je to bilo najpotrebnije?
- Ima li mjesta i za mene? – upitao je nadglasavši zvuke kiše.
- Ne i za tebe i tvojeg konja – progunđala je sebi u bradu.
- Što si rekla?
- Ne! – izderala se.
Nije ju poslušao, naravno, nego je usmjerio svoga konja pod stablo, labavo
privezavši škopca za jednu od donjih grana nakon što je skočio s njega na tlo.
- Pobogu, Francesca – rekao je bez nekog posebnog uvoda. - Što, dovraga,
radiš ovdje?
- Dobar dan i tebi – promrsila je.
- Imaš li pojma koliko te dugo tražim?
 - Pretpostavljam jednako dugo koliko sam skutrena pod ovim stablom –
uzvratila je. Smatrala je kako bi joj trebalo laknuti što joj je priskočio u pomoć, a
njezini su promrzli udovi žarko željeli skočiti na konja i odjahati, no ostatak
njezina bića još je uvijek bio lošeg raspoloženja i posve spreman učiniti posve
suprotno, isključivo, pa, isključivo prkosa radi.
Ništa nije moglo više oneraspoložiti ženu nego napad samoprijezira.
Iako, pomislila je zlovoljno, ni on nije bilo nimalo nevin u debaklu prošle noći.
A ako je pretpostavio kako ga je litanijom paničnih isprika nakon učinjenog
razriješila tereta krivnje, grdno se varao.
- Pa, pođimo onda – rekao je živahno.
Njezin je pogled ostao usredotočen na nešto iza njegova ramena. - Kiša
popušta.
- Možda u Kini.
- Posve mi je dobro ovdje – lagala je.
- Oh, zaboga Francesca – rekao je uzrujano - mrzi me koliko hoćeš, ali nemoj
biti glupa.
- Malo je prekasno za to – promrsila je sebi u bradu.
- Možda i jest – složio se pokazavši da ima iritantno istančano osjetilo sluha -
ali meni je prokleto hladno i htio bih poći kući. Misli što hoćeš, ali trenutno više
žudim za šalicom toplog čaja nego za tobom.
Te su je riječi trebale smiriti, no one su je samo natjerale da poželi zavitlati
kamen u njegovu glavu.
No tada je, možda samo kako bi pokazala kako joj duša neće smjesta odletjeti
u pakao, kiša jenjala, ne stavši u potpunosti, no dovoljno da bi njezinoj laži
podarila trunku vjerodostojnosti.
- Sunce će granuti za koji trenutak – rekla je pokazujući prema sipećoj kišici.
- Dobro mi je.
- A namjeravaš li također ležati nasred polja narednih šest sati dok ti se
haljina osuši? – razvukao je riječi. - Ili bi više voljela sporu, dugotrajnu plućnu
groznicu?
Po prvi ga je put pogledala ravno u oči. - Ti si užasan čovjek – rekla je.
Nasmijao se. - To su prve iskrene riječi koje si progovorila cijelo jutro.
- Je li moguće da ne razumiješ kako želim biti sama? – uzvratila je.
- Je li moguće da ti ne razumiješ kako ja ne želim da umreš od upale pluća?
Penji se na konja, Francesca – naredio je istim tonom koji je, pretpostavljala je,
koristio zapovijedajući svojim vojnicima u Francuskoj. - Kada se vratimo kući,
slobodno se zakračunaj u svoju sobu – i na dva tjedna, ako te to veseli – no
možemo li se sada skloniti s proklete kiše?
Bila je u iskušenju, naravno, no puno važnije od toga, cijela ju je situacija
iritirala jer su njegove riječi bile posve razumne, a posljednja stvar koju je u tom
trenutku željela bilo je priznati kako je on u pravu u bilo čemu. Posebice jer je
imala užasan osjećaj kako će joj trebati više od dva tjedna kako bi prevladala
sinoćnje događaje.
 Trebat će joj cijeli život.
- Michaele – prošaputala je u nadi da će dotaknuti onaj dio njega koji je bio
slab na patetične, uzdrhtale žene - u ovom trenutku ne mogu biti blizu tebe.
- Niti tijekom dvadesetominutnog jahanja? – otresao se. A potom ju je, prije
nego se pribrala dostatno da bi uzmogla vrisnuti, povukao na noge pa zatim
podigao s tla i prebacio preko konja.
- Michaele – vrisnula je.
- Nažalost – rekao je jednoličnim glasom - nisi to izgovorila onim tonovima
kojima sam se sinoć osvjedočio od tebe.
Udarila ga je.
- Zavrijedio sam to – rekao je uzjahavši na konja iza nje pa se potom stavši
vragolasto meškoljiti sve dok je, poradi oblika sedla, nije natjerao da djelomično
sjedne u njegovo krilo, - no ni približno onoliko koliko si ti zaslužila da budeš
išibana radi tvoje budalastosti.
Uzdahnula je.
- Ako si željela da klečim pred tobom i preklinjem za tvoj oprost – rekao je
prinijevši usne skandalozno blizu njezinu uhu - nisi se trebala ponijeti poput
idiotkinje i izjuriti na kišu.
- Nije kišilo kad sam odlazila – rekla je djetinjasto, ispustivši tihi uzdah
iznenađenja kada je podboo konja, natjeravši ga u kas.
U tom je trenutku, naravno, poželjela da se ima pridržati za bilo što drugo
osim za njegova bedra.
Ili da njegova ruka nije tako čvrsto omotana oko nje, ili barem da nije tako
visoko položena preko njezina prsnog koša. Dobri Bože, grudi su joj praktički
počivale na njegovoj podlaktici.
A nije mogla zaboraviti ni činjenicu da je bila čvrsto ugniježđena među
njegovim nogama, a njezina stražnjica naslonjena točno na...
Pretpostavljala je kako bi trebala biti zahvalna na kiši barem zbog jedne
stvari. Moralo mu je biti hladno i morao je biti smežuran, što je u njezinoj mašti
uvelike pomagalo u kontroliranju njezinog vlastitog izdajničkog tijela.
Osim što ga je vidjela noć prije; vidjela je Michaela u izdanju u kojem ga
nikada nije očekivala vidjeti, njega od svih ljudi; u potpuno razgolićenoj
veličanstvenosti njegova muškog ponosa.
A to je bilo najgore od svega. Izrazi poput muški ponos trebali bi biti pošalice,
izgovorene sarkastično, uz znakovit, podmukli smiješak.
Ali u Michaelovu slučaju naziv je bio savršeno prikladan.
On je bio savršeno prikladan.
A ona je izgubila i zadnje tračke zdravog razuma koje je još uvijek imala.
Jahali su u tišini. Nije da se radilo o potpunoj tišini, ali svakako nisu
razgovarali. Bili su tu drugi zvukovi, mnogo opasniji i uznemirujući. Francesca je
bila itekako svjesna njegovih udaha, sve do jednog, kojima kao da je tiho šaputao
u njezino uho, a bila se spremna zakleti kako čuje i udaranje njegova srca na
svojim leđima. A tada...
 - Dovraga.
- Što je? – upitala je pokušavši se okrenuti kako bi mu promotrila lice.
- Felix je počeo šepati – promrsio je skočivši iz sedla.
- Hoće li biti dobro? – upitala je prihvativši njegovu nijemu ponudu da joj
pomogne sjašiti s konja.
- Bit će dobro – odgovorio je Michael kleknuvši na kiši kako bi pregledao
škopčevo prednje kopito. Koljeno mu je smjesta potonulo u blatno tlo koje je
uništilo njegove jahaće hlače. - Međutim, ne može nas više podnijeti oboje. Bojim
se da neće moći podnijeti ni samu tebe. – Ustao je i promotrio obzor, pokušavajući
utvrditi gdje se točno na imanju nalaze. - Morat ćemo krenuti prema vrtlarevoj
kolibi – rekao je nervozno uklonivši pramenove namočene kose s očiju koji su,
međutim, smjesta ponovno pali natrag na njegovo čelo.
- Vrtlareve kolibe? – ponovila je Francesca iako je vrlo dobro znala o čemu
govori. Radilo se o omanjoj građevini koja se sastojala od jedne jedine prostorije,
a koja je bila nenastanjena otkako je žena trenutnog vrtlara rodila blizance pa
su bili prisiljeni preseliti se u veću nastambu na drugom kraju Kilmartina. - Ne
možemo li poći kući? – upitala je pomalo očajnički. Nije željela ostati nasamo s
njime, zarobljena u malu, ugodnu kolibu koja je, ako ju je pamćenje dobro služilo,
imala veliki krevet.
- Pješice će nam trebati dulje od sata – rekao je namrgođeno - a oluja je sve
jača i jača.
Bio je u pravu, dovraga. Nebo je poprimilo neobičnu zelenkastu nijansu, a
oblaci bi svako toliko zablistali onom neobičnom svjetlošću koja prethodi bijesnim
olujama. - U redu – složila se pokušavši prikriti svoj tjeskobu. Nije znala koja joj
pomisao budi veći strah – ostati na otvorenom tijekom oluje ili biti zarobljenom u
skučenoj kolibi s Michaelom.
- Ako potrčimo, možemo biti tamo za par minuta – rekao je Michael. - To jest,
ti možeš potrčati. Ja moram voditi Felixa. Ne znam koliko će njemu trebati da
prevali put.
Francesca je osjetila kako joj se oči sumnjičavo skupljaju dok se okretala
prema njemu. - Nisi valjda ovo učinio namjerno?
Okrenuo se prema njoj sipajući iz očiju srdžbu, savršeno nadopunjenu
munjom koja je u tom trenutku proparala nebo.
- Oprosti – brzo se ispričala smjesta požalivši zbog svojih riječi. Postojale su
stvari za koje se britanskog gospodina nikada nije smjelo optužiti, a ponajprije od
svega za namjerno nanošenje ozljede životinji, iz kojeg god razloga. -
Ispričavam se – dodala je u trenutku kad je tlo pod njima zatresla gromoglasna
grmljavina. - Uistinu mi je žao.
- Znaš li kako doći tamo? – viknuo je pokušavajući nadglasati oluju.
Kimnula je glavom.
- Možeš li zapaliti vatru dok ne dođem?
- Mogu pokušati.
- Kreni onda – rekao je kratko. - Trči pa se ugrij kada dođeš. Uskoro ću ti se
pridružiti.
 Učinila je kako je tražio, iako nije bila posve sigurna trči li prema kolibi ili
bježi od njega.
A s obzirom na činjenicu da su je od ponovnog susreta s njime dijelile minute,
zar je uistinu i bilo važno?
I dok je tako trčala, bolnih nogu i pluća koja kao da su izgarala, odgovor na to
pitanje nije joj se činio pretjerano važnim. Bol napora zaokupila je glavninu
njezinih misli, a s njome se moglo usporediti samo žarenje kiše na njezinu licu.
Sve se skupa činilo neobično prikladnim, kao da bolje nije ni zaslužila.
A onda je ojađeno pomislila kako vjerojatno i nije.

Kad je Michael konačno otvorio vrata vrtlareve kolibe bio je pokisao do kosti te je
drhtao poput pruta. Trebalo mu je mnogo duže nego je mislio da dovede Felixa do
vrtlareve kolibe, a kad je u tome uspio, našao se pred izazovom iznalaženja
prikladnog mjesta gdje bi mogao svezati ranjenog škopca, pošto ga nije baš mogao
ostaviti pod stablom tijekom oluje koja je obilovala munjama. Na kraju je uspio
načiniti priručni obor u negdašnjem kokošinjcu, no posljedica je bila ta da su
mu do trenutka kada je kročio u kolibu ruke krvarile, a čizme bile pokrivene
nekom ljigavom tvari koju kiša neobjašnjivo nije uspjela sprati.
Francesca je klečala pokraj ognjišta, pokušavajući zapaliti vatru. Sudeći po
zvucima njezina gunđanja, nije uspijevala u svojoj nakani.
- Dobri Bože! – uskliknula je. - Što ti se dogodilo?
- Nisam uspio pronaći dobro mjesto gdje bih svezao Felixa – objasnio je
mrzovoljno. - Morao sam mu načiniti zaklon.
- Vlastitim rukama?
- Nisam imao drugog alata pri ruci – objasnio je slegnuvši ramenima.
Nervozno je bacila pogled kroz prozor. - Hoće li mu biti dobro?
- Nadam se – odgovorio je Michael sjevši na tronožac kako bi svukao čizme. -
Nisam ga baš mogao lupiti po butinama i poslati kući s tom ozlijeđenom nogom.
- Ne – složila se - naravno da nisi. – Lice joj je u tom trenutku poprimilo
užasnut izraz, a ona je skočila na noge, viknuvši: - Hoće li tebi biti dobro?
U normalnim bi mu uvjetima njezina briga godila, no bilo bi je mnogo lakše
iskoristiti za svoje ciljeve kad bi mu bilo jasno o čemu ona, dovraga, govori. -
Molim? – upitao je pristojno.
- Malarija – rekla je s trunkom panike u glasu. - Pokisao si, a netom si se
oporavio od napada. Ne bih htjela... – Zaustavila se, pročistivši grlo i vidno se
ukrutivši u ramenima. - Moja zabrinutost ne znači da sam imalo
blagonaklonije raspoložena prema tebi nego sam bila sat vremena ranije,
no svejedno ne želim da ti se stanje pogorša.
Na trenutak je razmatrao pomisao da lažima pokuša od nje iskamčiti
sažaljenje, no umjesto toga je rekao: - Ne ide to tako.
- Jesi li siguran?
- Posve. Hladnoća ne uzrokuje napade.
 - Oh. – Trenutak ili dva porazmislila je o onome što je rekao. - Pa, u tom
slučaju... – Riječi su ostale visjeti u zraku, a njezine su se usnice negostoljubivo
namrštile. - Nastavi onda – konačno je progovorila.
Michael joj je podrugljivo salutirao pa se vratio svlačenju svojih čizama,
žustro povukavši drugu s noge prije nego je veselo obje čizme primio za njihove
vrhove pa ih odložio blizu vrata. - Ne diraj ih – upozorio je odsutno,
približavajući se ognjištu. - Prljave su.
- Nisam uspjela naložiti vatru – rekla je još uvijek zbunjeno stojeći pokraj
ognjišta. - Žao mi je. Bojim se kako nemam mnogo iskustva u tome. Međutim,
našla sam nešto suhih drva u kutu. – Pokazala je prema rešetki na koju je stavila
nekoliko cjepanica.
Bacio se na posao, pokušavajući naložiti vatru, iako su ga ruke još pekle od
ogrebotina koje je zaradio čisteći granje iz kokošinjca dok je pokušavao složiti
obor za Felixa. Iako su bile neznatne, ipak su mu dale povoda za razmišljanje,
dopustivši mu tako da skrene misli s žene koja se nalazila iza njega.
Bila je ljuta.
Trebao je to očekivati. Zapravo je i očekivao, ali ono što nije očekivao bilo je
koliko će to pogoditi njegov ponos, a istini za volju, i srce. Znao je, naravno, kako
neće odmah nakon jedne epizode razuzdane strasti iznenada objaviti svoju
besmrtnu ljubav prema njemu, no bio je dovoljno velika budala da se barem jedan
mali njegov djelić svejedno nadao takvom ishodu.
Tko bi mogao naslutiti da će se, nakon svih tih godina razvratnog života,
pretvoriti u beznadna romantičara.
Ali Francesca će se predomisliti, bio je prilično siguran u to. Morala je. Bila je
kompromitirana – i to temeljito, pomislio je uz nemalo zadovoljstvo. I unatoč
tome što odavno već nije bila djevica, takvo je što ipak mnogo značilo ženi
poput Francesce.
Našao se pred izborom – strpjeti se da njezina ljutnja jenja ili navaljivati i
podbadati dok ne prihvati neizbježnost situacije? Potonje mu rješenje neće
ostaviti mogućnost da se izvuče neokrznut, no činilo mu se kako također pruža i
veće izglede za uspjeh.
Ako je ostavi na miru, mogla bi mozgati o problemu dok ne padne u zaborav,
možda čak i pronaći način da se pretvara kako se ništa nije dogodilo.
- Jesi li uspio? – čuo je njezin upit s drugog kraja prostorije.
Nastavio je raspirivati iskru još nekoliko sekundi, potom ispustivši uzdah
zadovoljstva kada su maleni narančasti plamičci zaplesali svoj ples. - Morat ću
pripaziti na nju još neko vrijeme – rekao je okrenuvši se kako bi je pogledao. - Ali
da, uskoro bi se trebala rasplamsati u snažan oganj.
- Izvrsno – bila je sažeta. Načinila je nekoliko koraka unatrag, sve dok se
stražnjicom nije sudarila s krevetom. - Zadržat ću se ovdje.
Nije mogao a da se na te riječi podrugljivo ne podsmjehne. Koliba se sastojala
od jedne jedine prostorije. Kamo drugdje je mislila da bi mogla poći?
- Ti – nastavila je tonom omražene guvernante - možeš ostati tamo.
 Pogledom je slijedio njezin prst koji je pokazivao u suprotni kut. - Zaista? –
razvukao je riječ.
- Mislim da je tako najbolje.
Slegnuo je ramenima. - U redu.
- U redu?
- U redu. – A potom se uspravio pa stao svlačiti odjeću.
- Što činiš? – pitala je s nevjericom.
Osmjehnuo se sebi u brk, ostavši joj okrenut leđima. - Držim se svojeg kuta –
rekao je dobacivši riječi preko ramena.
- Svlačiš odjeću – rekla je uspjevši nekako istovremeno zvučati osupnuto i
nadmeno.
- Predlažem da i ti učiniš isto – rekao je namrštivši se kad je spazio krvavu
mrlju na svom rukavu. Dovraga, uistinu je pošteno udesio svoje ruke.
- Ni u ludilu – odgovorila je.
- Pridrži ovo, molim te – rekao je bacivši joj svoju košulju. Vrisnula je kad ju
je smotuljak pogodio u prsa, što je njemu pružilo nemalo zadovoljstvo.
- Michaele! – kriknula je zavitlavši odjevni predmet natrag prema njemu.
- Oprosti – rekao je glasom u kojem nije bilo ni trunke pokajanja. - Mislio
sam kako bi je možda htjela iskoristiti kako krpu i obrisati se.
- Smjesta ponovno odjeni košulju – procijedila je.
- Pa da se smrznem? – upitao je arogantno podigavši jednu obrvu. - S
malarijom ili bez nje, ne želim se još i prehladiti. Uostalom, sve si to već vidjela i
prije. – A potom se nadovezao na njezin osupnuti uzdah. - Ah, tako je. Moje
isprike. Ipak nisi sve to vidjela. Sinoć nisam uspio svući ništa doli svojih hlača,
zar ne?
- Gubi se van – rekla je glasom koji je bio prijeteće miran i protkan srdžbom.
Samo se nasmijao pa naherio glavu prema prozoru koji je vibrirao uslijed
zvuka kišnih kapi koje su udarale o staklo. - Bojim se da neće ići, Francesca.
Osuđena si na moje društvo u dogledno vrijeme.
Kao da mu želi dati za pravo, malena se koliba zatresla do temelja uslijed
silovite grmljavine.
- Možda bi se htjela okrenuti na drugu stranu – rekao je Michael
nonšalantno. Neznatno je razrogačila oči ne shvaćajući što želi reći. -
Namjeravam svući hlače.
Ispustila je uzdah, zgranuta njegovima ponašanjem, no svejedno se okrenula.
- Oh, i miči se s pokrivača – dobacio je svlačeći sa sebe odjeću tako natopljenu
da mu je prionula uz kožu. - Smočit ćeš je.
Na trenutak je bio uvjeren kako će stražnjicom još snažnije pritisnuti
tkaninu samo kako bi mu prkosila, no mora da je prevladao njezin zdrav razum
jer je ustala i povukla prekrivač s kreveta, istresavši s njega sve kapljice koje
su ostale za njom.
 Prišao je – s njegovim dugačkim nogama bila su mu potrebna samo četiri
koraka – pa povukao drugi pokrivač, uzevši ga za sebe. Nije bio debeo poput onog
u njezinim rukama, ali činilo mu se kako bi trebao biti dostatan. - Pokriven sam –
obavijestio ju je nakon što se vratio u svoj kut.
Okrenula se, usporeno, usudivši se otvoriti samo jedno oko.
Michael se borio s porivom da počne u nevjerici tresti glavom. Sve se ovo
uistinu činilo suvišnim nakon onoga što se noć ranije odigralo među njima. Ali
ako se već mora grčevito držati za posljednje ostatke svoje kreposti kako bi
se osjećala bolje, Michael će joj dopustiti tu povlasticu... barem ostatak ovog
jutra.
- Drhtiš – rekao je.
- Hladno mi je.
- Naravno da ti je hladno. Haljina ti je promočena.
Nije odgovorila ništa, samo ga je prostrijelila pogledom koji je jasno govorio
kako ne namjerava svući svoju odjeću.
- Onda čini kako želiš – rekao je - no barem dođi sjesti bliže vatri.
Činilo se da oklijeva.
- Zaboga, Francesca – rekao je počevši gubiti strpljenje. - Zaklinjem se kako
te neću napastvovati. Barem ne ovog jutra i zasigurno ne bez tvog dopuštenja.
Te su riječi iz nekog razloga natjerale još snažnije rumenilo u njezine obraze,
no činilo se kako barem donekle još vjeruje u njega i njegovu riječ jer je
prekoračala prostoriju i sjela pokraj vatre.
- Bolje? – upitao je, samo kako bi ju isprovocirao.
- Mnogo.
Sljedećih nekoliko minuta proveo je raspirujući vatru, izuzetno pažljivo kako
se plamen ne bi utrnuo, s vremena na vrijeme krišom bacivši pogled na profil
njezina lica. Nakon nekog vremena, kad mu se učinilo da je njezina ljutnja
donekle popustila, odlučio je iskušati svoju sreću potiho rekavši: - Nisi odgovorila
na moje sinoćnje pitanje.
Nije se okrenula. - Koje je to pitanje bilo?
- Ako se ne varam, zaprosio sam te.
- Ne, nisi – odgovorila je posve staloženim tonom. - Obavijestio si me kako
misliš da bismo se trebali vjenčati, a onda mi nastavio objašnjavati radi čega.
- Dakle, tako? – promrsio je. - Kako nemarno od mene.
- Nemoj to shvatiti kako poziv da sada izneseš svoju bračnu ponudu –
upozorila ga je oštro.
- Natjerat ćeš me da propustim ovaj spektakularno romantičan trenutak –
razvukao je riječi.
Nije se mogao zakleti apsolutnom sigurnošću, no učinilo mu se da su joj se
usnice neznatno ukrutile u nastojanju da prikriju slabašan smiješak.
 - U redu – rekao je svojim najvelikodušnijim tonom - Neću te zaprositi.
Zaboravimo to što bi svaki gospodin inzistirao na tome nakon onoga što se
dogodilo...
- Da si uistinu gospodin – prekinula ga je - to se ne bi ni dogodilo.
- Dvoje nas je bilo u toj prostoriji, Francesca – podsjetio ju je nježno.
- Znam – odgovorila je tako ogorčenim tonom da je požalio što ju je
provocirao.
Nažalost, jednom kad je odlučio da je više neće provocirati shvatio je kako joj
nema što drugo za reći. To nije pretjerano dobro govorilo o njemu, no stvari su
bile takve kakve jesu. Stoga je ostao sjediti u tišini, navlačeći vuneni prekrivač
čvršće oko svojeg oskudno odjevenog tijela, krišom je promatrajući s vremena na
vrijeme i pokušavajući dokučiti je li joj postalo prehladno.
Držao je jezik za zubima, koliko god račvast inače bio, kako bi poštedio
njezine osjećaje, no u slučaju da je ugrožavala vlastito zdravlje... pa u tom bi
slučaju sva pravila prestala vrijediti.
Međutim, ona nije drhtala niti je pokazivala druge znakove pretjerane
pothlađenosti, izuzev načina na koji je plamenu prinosila razne dijelove svoje
haljine u uzaludnom pokušaju da posuši tkaninu. Svako toliko činilo se da bi
mogla progovoriti, no potom bi ponovno zatvorila usta, ovlaživši usnice i
ispustivši tihi uzdah.
A tada je, čak ga ni ne pogledavši, rekla: - Razmislit ću o tome.
Podigao je obrvu u iščekivanju objašnjenja.
- O udaji za tebe – pojasnila je, još uvijek ne skidajući pogleda s plamena. -
Međutim, ne mogu ti dati odgovor ovog trenutka.
- Mogla bi biti trudna sa mnom – rekao je blagim tonom.
- Itekako sam svjesna toga. – Omotala je ruke oko svojih savijenih koljena pa
ih prigrlila. - Dat ću ti odgovor čim se sama domislim.
Michael je zario nokte u vlastite dlanove. Vodio je ljubav s njom djelomično
radi toga kako joj ne bi ostavio izbora – nije mogao nijekati tu neukusnu činjenicu
– ali ne s namjerom da je ostavi u drugom stanju. Namjera mu je bila vezati je
uz sebe strašću, a ne neplaniranom trudnoćom.
A sada mu je, više-manje, rekla kako će se udati za njega jedino poradi
djeteta.
- Dakle, tako – rekao je glasom koji mu se učinio neočekivano mirnim s
obzirom na snagu srdžbe koja je kuljala pod površinom.
Srdžbe koju vjerojatno nije imao pravo osjećati, no koja je unatoč tome bila
tu, a on nije bio dovoljno velik čovjek da bi je potisnuo.
- Šteta što sam obećao kako te neću napastvovati ovog jutra – rekao je
prijetećim tonom, ne uzmogavši sakriti grabežljivi osmijeh.
Munjevito je okrenula glavu kako bi se suočila s njime.
- Mogao bih, kako ono kažu – zamišljeno se počešao po donjoj čeljusti
pokušavajući se domisliti - zapečatiti tvoju sudbinu. Ili barem beskrajno uživati u
pokušaju.
 - Michaele...
- I baš zgodno za mene – prekinuo ju je. - Moj sat kaže – bio je dovoljno blizu
svojeg kaputa koji je ležao prebačen preko stola da je uzmogao izvući svoj džepni
sat - da nas samo pet minuta dijeli od podneva.
- Ne bi se usudio – prošaputala je.
Nije se osjećao pretjerano humoristično, no svejedno se nasmiješio. - Ne
ostavljaš mi mnogo izbora.
- Zašto? – upitala je, a on uistinu nije znao što ga pita, no svejedno joj je
odgovorio djelićem istine kojemu nije mogao izbjeći:
- Jer moram.
Oči su joj se razrogačile.
- Hoćeš li me poljubiti, Francesca? – upitao je. Odmahnula je glavom.
Bila je samo metar i pol udaljena od njega, a oboje su sjedili na podu.
Približio se, a srce mu je zaigralo kada nije pokušala uzmaknuti. - Hoćeš li mi
dopustiti da ja poljubim tebe? – prošaputao je.
Ostala je nepomična.
Nagnuo se prema njoj.
- Rekao sam ti da te neću zavesti bez tvoje privole – podsjetio ju je muklim
glasom, dok su mu usne bile tek puke centimetre udaljene od njezinih.
Ona je i dalje ostala nepomičnom.
- Hoćeš li me poljubiti, Francesca?
Njezino se tijelo zanjihalo prema njegovu.
A on je znao da je njegova.
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

- HELEN STIRLING, GROFICI OD KILMARTINA, DEVET MJESECI

PRIJE POVRATKA GROFA OD KILMARTINA IZ INDIJE

sjetivši dodir njegovih usnica na svojima, Francesci je jedino ostalo

zapitati se je li posve izgubila razum. Michael ju je ponovno pitao za
dopuštenje. Još jednom joj je dao priliku da se udalji, da ga odbije i da se
zadrži na sigurnoj udaljenosti.
Ali um joj je i ovaj put u potpunosti bio podređen njezinu tijelu, a ona
jednostavno nije bila dovoljno snažna da zanemari svoj ubrzani dah i srce koje je
divljački lupalo u grudima.
Ili usporene trnce iščekivanja koje je osjećala dok su njegovi krupni dlanovi
klizili njezinim tijelom, spuštajući se sve bliže i bliže srcu njezine ženstvenosti.
- Michaele – prošaputala je, no oboje su znali kako njezino preklinjanje nije
značilo odbijanje. Nije tražila od njega da stane – preklinjala ga je da nastavi, da
nahrani njezinu dušu kao što je učinio i noć prije, da je podsjeti na sve razloge
radi kojih je voljela biti ženom i da je pouči nesputanom blaženstvu njezine
vlastite putenosti.
- Mmmm – bio je njegov jedini odgovor. Prsti su mu bili zauzeti dugmadi
njezine haljine, a iako je tkanina još uvijek bila vlažna i nezgrapna za rukovanje,
uspio ju je svući u rekordnom roku, ostavivši je ogrnutu samo u tanku
pamučnu podsuknju, gotovo prozirnu od kiše.
- Tako si prekrasna – prošaputao je piljeći u obrise njezinih grudi koje su se
jasno ocrtavale pod bijelim pamukom. - Ne mogu... Ja ne...
Nije rekao ništa više, što ju je zaintrigiralo pa ga je pogledala u lice. Njemu to
nisu bile samo riječi, shvatila je iznenađeno. Grlo mu se ukočilo uslijed neke
emocije kojoj, bila je uvjerena, nikada nije kod njega svjedočila.
 - Michaele? – prošaputala je. Njegovo je ime bilo pitanje, iako nije bila
sigurno što točno želi znati.
A on, bila je prilično sigurna u to, nije znao kako odgovoriti. Barem ne
riječima. Podigao ju je u naručje pa je odnio do kreveta, zaustavivši se na rubu
madraca kako bi joj svukao podsuknju.
Ovo je bio trenutak kada se mogla zaustaviti, podsjetila je samu sebe. Mogla
bi sve zaustaviti u jednom trenu. Michael ju je želio – očajnički, toliko je bilo
očito. Ali zaustavio bi se da mu kaže samo jednu riječ.
Međutim, nije mogla. Koliko god njezin mozak zagovarao razum i čistoću,
njezine su se usne priklonile njegovima, tražeći poljubac u očajničkom nastojanju
da produlje njihov dodir.
Željela je ovo. Željela je njega. A iako je znala da je pogrešno, bila je previše
grešna da bi se zaustavila.
On ju je učinio grešnom.
A ona je željela uživati u punini tog osjećaja.
- Ne – riječ je prešla preko njezinih usana neobičnom odlučnošću.
Njegovi su se dlanovi smrzli.
- Ja ću to učiniti – nastavila je.
Pogledi su im se spojili, a ona je osjetila da tone u te srebrne dubine kao u
živo blato. U njima su se rojile tisuće pitanja, a ona na nijedno nije mogla dati
odgovor. Ali postojala je jedna stvar koju je znala u vezi sebe, iako te riječi
nikada ne bi izgovorila naglas. Ako će već učiniti ovo, ako već nije umjela
zauzdati svoju požudu, tada će, tako joj Bog pomogao, zgriješiti na svaki mogući
način. Uzet će sve što poželi, otuđiti sve za čime žudi, a na kraju balade, ako
ikada više uspije povratiti zdrav razum i stati na kraj ovom ludilu, imat će
za sobom jedno erotsko poslijepodne, jedan uzavreli trenutak tijekom kojeg je sve
konce držala u svojim rukama.
Probudio je bludnicu u njoj, a ona je sada željela osvetu.
Stavivši jednu ruku na njegova prsa, gurnula ga je na postelju, a on je svoje
usplamtjele oči podigao prema njoj, promatrajući je s nevjericom, usnica
otvorenih u žudnji.
Udaljila se nekoliko koraka natraške pa potom spustila dlanove na rub svoje
podsuknje, nježno ga primivši. - Želiš li da je svučem? – prošaputala je.
Kimnuo je.
- Izgovori to – zahtijevala je. Željela je znati je li još u stanju govoriti. Željela
je znati može li u njemu pobuditi ludilo, učiniti ga robom njegovih potreba, učiniti
mu ono što je on učinio njoj.
- Da – izdahnuo je hrapavim i isprekidanim glasom.
Francesca nije bila nevinašce, dvije je godine bila udana za čovjeka zdravih i
aktivnih nagona, čovjeka koji ju je podučio slaviti iste porive unutar same sebe.
Znala je kako biti bestidna, razumjela je kako raspiriti vlastitu strast, no ništa je
nije moglo pripremiti za električni naboj ovog trenutka, na dekadentno uzbuđenje
svlačenja pred Michaelom.
 Ili neizdrživu vrelinu koju je osjetila podigavši pogled prema njemu i
ugledavši ga kako je promatra.
Bila je to moć.
A ona ju je obožavala.
Proračunato usporivši pokrete, podigla je podsuknju tik iznad koljena, klizeći
potom njome preko bedara dok gotovo nije dosegla bokove.
- Dovoljno? – dražila je oblizujući usne i darivajući ga zavodničkim, lijenim
polusmiješkom.
Odmahnuo je glavom. - Još – zahtijevao je.
Zahtijevao? Nije joj se to svidjelo. - Preklinji – prošaputala je.
- Još – ponovio je poniznije ovog puta.
Kimnula je glavom u znak odobrenja, no trenutak prije nego mu je dopustila
ugledati pokrov svoje ženstvenosti, okrenula se, podižući podsuknju preko svoje
stražnjice, a potom i leđa te, konačno, glave.
Disao je kroz usta, teško dašćući, a ona je čula svaki šapat njegova daha,
gotovo osjećajući njegovu vrelinu na svojim leđima. Međutim, i dalje se nije
okretala. Umjesto toga, ispustila je usporeni, zavodljivi uzdah i kliznula
dlanovima uz svoje bokove, izvivši se lagano unatrag kad su dlanovi skliznuli s
njezine stražnjice na struk, zaputivši se potom naprijed gdje su se zaustavili na
njezinim dojkama. A tada je, iako svjesna da je on ne može vidjeti, stisnula.
On će znati što ona čini.
A to će ga dovesti do ludila.
Čula je šuškanje posteljine na krevetu i zvuk škripanja drvenog okvira pa mu
je strogo naredila.
- Ne miči se.
- Francesca – prostenjao je glasom koji je sada bio bliže. Mora da se uspravio
i sjeo, mora da ga samo sekunde dijele od trenutka kad će posegnuti za njom.
- Lezi – rekla je tonom upozorenja.
- Francesca – ponovio je, ovaj put s natruhom očaja u glasu.
Spoznaja joj je izmamila osmijeh na lice. - Lezi – ponovila je nepokolebljivo,
još uvijek se ne okrenuvši prema njemu.
Čula je njegovo dahtanje, posve svjesna da se nije pomaknuo i da pokušava
odlučiti što učiniti.
- Lezi – upozorila ga je posljednji put. - Lezi, ako me želiš.
Na trenutak je uslijedila tišina, a potom ga je čula kako liježe natrag u
krevet. A čula je i njegov dah koji je otkrivao da ga je uzbuđenje dovelo opasno
blizu vrhunca.
- Tako je – prošaputala je.
Dražila ga je još malo, nježno klizeći dlanovima po koži, naježivši se kada god
bi noktom zagrebala površinu kože. - Mmmm – prela je, koristeći zvuk kako bi ga
dodatno dražila. - Mmmm.
- Francesca – prošaputao je.
 Kliznula je dlanovima na trbuh, a potom i niže, ne dovoljno duboko da bi se
dodirnula – nije bila sigurna da je dovoljno razuzdana za takvo što – ali ipak
dovoljno da pokrije svoj brežuljak, ostavivši ga da se u neznanju pita što točno
njezini prsti čine.
- Mmmm – oglasila se ponovno. - Ohhh.
Oglasio se i on, grlenim, primitivnim i posve neartikuliranim zvukom.
Približavao se točki pucanja, neće ga moći još predugo dražiti.
Osvrnula se preko ramena, obliznuvši usne kada joj se pogled spustio na
njega. - Trebao bi svući to sa sebe – rekla je dopustivši da joj se pogled spusti na
njegovo još prekriveno međunožje. Nije se potpuno razodjenuo kada je svlačio
mokru odjeću, a njegova se muškost silovito nastojala osloboditi stege tkanine. -
Ne izgledaš kao da ti je udobno – dodala je proževši svoj glas pukom natruhom
sramežljive nevinosti.
Promrmljao je nešto pa potom praktički strgnuo donje rublje sa sebe.
- Oh, tako mi svega – rekla je Francesca, a iako je te riječi isplanirala kao dio
svojeg zavođenja, shvatila je da ih itekako misli. Izgledao je ogromno i moćno, a
ona je tada shvatila kako igra opasnu igru gurajući ga do njegovih krajnjih
granica.
Međutim, nije se mogla zaustaviti. Uživala je u svojoj moći nad njime i
jednostavno nije mogla stati.
- Jako lijepo – prela je dopustivši da joj pogled luta njegovim tijelom, gore i
dolje, skrasivši se u konačnici na njegovoj muškosti.
- Frannie – progovorio je - dosta.
Dopustila je očima da se susretnu s njegovima. - Ja vodim glavnu riječ,
Michaele – rekla je s notom autoritativnosti. - Ako me želiš, možeš me imati. Ali
sve mora biti po mome.
- Fr...
- To su moji uvjeti.
Ostao je nepomičan, a potom se opustio u krevetu, davši tako svoj pristanak.
Ali nije legao. Sjedio je nakošenih leđa, pronašavši oslonac u rukama koje su bile
položene na madrac za njegovim leđima. Svi su njegovi mišići bili napeti, a oči su
mu se doimale poput onih u mačke kad se sprema zaskočiti plijen.
Bio je, shvatila je zadrhtavši žudnjom, jednostavno veličanstven.
I prepušten njoj na milost i nemilost.
- Što bih mogla sada učiniti? – upitala se naglas.
- Dođi ovamo – odgovorio je hrapavim glasom.
- Još ne – uzdahnula je okrenuvši se prema njemu tako da je mogao vidjeti
njezino tijelo iz profila. Primijetila je kako mu se pogled zaustavio na ukrućenim
vršcima njezinih bradavica, uočila je kako mu oči postaju tamnijima dok je
oblizivao svoje usnice. A njezina se napetost vinula u nove visine kada je pomisao
na njegov jezik na svojoj koži poslala novi val vreline tijelom.
Prinijela je jedan dlan grudima, zavukavši ga ispod dojki pa ih podigavši kao
da prinosi neku slasnu žrtvu. - Je li ovo ono što želiš? – prošaputala je.
 Njegov se glas prometnuo u puko grleno režanje. - Dobro znaš što želim.
- Mmm, da – promrmljala je - no što ćemo u međuvremenu? Nisu li stvari
slađe ako si prisiljen čekati na njih?
- Nemaš pojma koliko – rekao je hrapavim glasom.
Spustila je pogled na svoju dojku. - Pitam se što bi se dogodilo da učinim...
ovo – rekla je prinijevši potom prste bradavici, igrajući se njome dok joj se tijelo
grčilo zadovoljstvom koje je slalo trnce u samu srž njezina bića.
- Frannie – Michael je zavapio. Podigla je pogled prema njemu. Usne su mu
bile otvorene, a oči zamagljene žudnjom.
- Sviđa mi se – rekla je gotovo s čuđenjem. Nikada se nije dodirivala na ovaj
način, nikada čak nije ni pomislila na to do ovog trenutka kad joj je Michael
poslužio kao očarana publika. - Sviđa mi se – ponovila je prinijevši potom
drugi dlan drugoj dojci pa im počevši istovremeno pružati nasladu. Gurnula ih je
gore, jednu prema drugoj, načinivši od svojih dlanova izazovni korzet.
- Moj Bože – zavapio je Michael.
- Nisam ni bila svjesna da mogu ovo učiniti – rekla je izvivši se u luk.
- Ja to umijem činiti bolje – uzdahnuo je.
- Mmm, vjerojatno bi umio – priznala je. - Imao si mnogo prakse, nisi li? –
Prostrijelila ga je pogledom otmjene elegancije koji kao da je govorio da joj ne
smeta činjenica što je zaveo desetine žena. Najčudnije od svega bilo je to što je,
do tog trenutka, bila uvjerena da joj ne smeta.
Ali sada...
Sada je bio njezin, podložan njezinoj milosti i njezinu užitku. Stvari su bile
točno onakve kakvima ih je željela, a dok je bilo tako, nije namjeravala
razmišljati o svim tim drugim ženama. One nisu bile s njima u kolibi. Bili su tu
sami, Michael i ona, i sveprožimajuća buktinja strasti čiji su plamenovi jačali
među njima.
Primaknula se krevetu, odgurnuvši njegovu ruku kada je posegnuo prema
njoj. - Ako ti dopustim da dodirneš jednu, hoćeš li mi nešto obećati? – progugutala
je.
- Bilo što.
- Ništa više – rekla je ponešto zapovjednim tonom. - Smiješ raditi samo ono
što ti dopustim i ništa više.
Željno je kimnuo glavom.
- Lezi natrag na krevet – naredila je.
Učinio je kako je zatražila.
Uspela se na krevet ne dopustivši njihovim tijelima da se na bilo koji način
dodirnu. Spustivši se na sve četiri, zaljuljala se ponad njega pa potom nježno
rekla: - Jednu ruku, Michaele. Smiješ koristiti jednu ruku.
Uz uzdah koji je zazvučao kao da ga je netko iščupao iz njegova grla,
posegnuo je prema njoj dlanom koji je bio dovoljno velik da joj obujmi cijelu dojku.
- Oh, Bože – rekao je, a tijelo mu je protresao grč zadovoljstva dok ju je stiskao. -
Objema rukama, molim te – stao je preklinjati.
 Nije mu mogla odoljeti. Taj jedan jedini, jednostavni dodir sveo ju je na čisti
plamen strasti, a unatoč tome što je željela zadržati svoju vlast nad njime, nije ga
mogla odbiti. Kimnuvši jer gotovo i nije mogla govoriti, leđa je izvila u luk, a
njegova su se oba dlana iznenada našla na njoj, masirajući i milujući, dovodeći
njezina već pojačana osjetila u stanje mahnitosti.
- Vršak – prošaputala je. - Čini ono što sam ja činila.
Osmjehnuo se, samozadovoljno, ostavivši je sa spoznajom da možda više i ne
vodi glavnu riječ, barem ne u onoj mjeri u kojoj je mislila, no učinio je kako mu je
naredila, a njegovi su prsti stali mučiti njezine bradavice.
A kako je i obećao, bio je mnogo bolji u tome.
Tijelo joj je klonulo, gotovo ostavši bez snage koja ju je držala ponad njega. -
Uzmi me svojim ustima – naredila je, no glas joj više nije bio tako autoritativan.
Preklinjala ga je, i oboje su toga bili svjesni.
Ali željela je to. Itekako je to željela. John, unatoč svoj njegovoj strasti u
bračnoj postelji, nikada nije obožavao njezine grudi onako kako je Michael to
učinio večer prije. Nikada svojim ustima nije primio njezine bradavice, nikada joj
nije pokazao kako usnice i zubi mogu cijelo njezino tijelo natjerati da se izvije u
naletu strasti. Francesca čak nije ni znala da muškarac i žena mogu postići takvo
što.
Međutim, sada kad je spoznala, nije mogla prestati maštati o tome.
- Spusti se – rekao je Michael nježno - ako želiš da ostanem ležati.
Još uvijek osovljena na ruke i koljena, nagnula se bliže njemu, dopustivši da
joj jedna dojka dođe opasno blizu njegovim ustima.
Ispočetka nije činio ništa, prisiljavajući je da se spusti niže i niže, sve dok
njezina bradavica nije ovlaš dodirnula njegove usnice.
- Što želiš, Francesca? – upitao je, a njegov je topli i vlažni dah obavio njezinu
dojku.
- Znaš već – prošaputala je.
- Reci to ponovo.
Više nije držala konce u svojim rukama. Bila je svjesna toga, ali joj u tom
trenutku više nije bilo stalo. Njegov je glas bio prožet blagom notom
autoritativnosti, no ona je bila tako obuzeta strašću da nije mogla ništa doli
poslušati.
- Uzmi me svojim ustima – ponovila je.
Njegova je glava poletjela gore, a njegove su usnice uštipnule svoj cilj,
povukavši je dolje sve dok se nije spustila dovoljno nisko da se s lakoćom može
pozabaviti njome. Škakljao ju je i dražio, a ona je osjećala kako tone dublje
u njegovu čaroliju, kako joj kopne odlučnost i snaga te kako želi samo leći na leđa
i dopustiti mu da čini s njom što god mu se prohtije.
- Što dalje? – upitao je pristojno, ne ispuštajući je iz svojih usnica. - Još
ovoga? Ili – svojim je jezikom izveo izrazito erotičan manevar - nešto drugo?
 - Nešto drugo – zavapila je, ali nije bila sigurna je li to učinila jer je uistinu
željela nešto drugo ili jer je bila uvjerena kako ni minute dulje ne može podnijeti
ono što joj trenutno čini.
- Ti odlučuješ – rekao je s jedva osjetnom notom poruge u glasu. - Ja slijedim.
- Želim... želim... – Bila je previše uzbuđena da bi uspjela dovršiti rečenicu. Ili
možda samo nije znala što hoće.
- Da ti ponudim na izbor nekoliko mogućnosti?
Kimnula je.
Jednim je prstom kliznuo preko njezina trbuha do njezine ženstvenosti. -
Mogao bih te dodirivati ovdje – rekao je vragolastim šapatom - ili ako to više
želiš, mogao bih te poljubiti.
Njezino se tijelo ukrutilo pri samoj pomisli.
- Ali to pred nas stavlja nova pitanja – rekao je. - Bi li radije legla na leđa i
dopustila mi da kleknem među tvoje noge ili bi radije ostala klečati iznad mene
pa se spustila nad moja usta?
- Oh, Bože! – Nije znala. Jednostavno nije znala da su takve stvari moguće.
- Ili bi – rekao je zamišljeno - ti mogla mene primiti u usta. Siguran sam kako
bih jako uživao u tome, iako istini za volju, to i nije baš u duhu trenutka.
Francesca je osjetila kako joj se usta otvaraju u nevjerici te je, ne mogavši si
pomoći, spustila pogled na njegovu muškost, nabreklu i spremnu za nju. Poljubila
je Johna tamo, jednom ili dvaput, u trenucima kada se osjećala posebice
smjelom, no uzeti ga u usta?
Bilo je to previše skandalozno. Čak i u njezinu trenutnom stanju razvrata.
- Ne – rekao je Michael sa smiješkom. - Možda drugi put. Već vidim da ćeš
biti nadarena učenica.
Francesca je kimnula glavom ne vjerujući što obećava.
- Dakle, trenutno su – rekao je - to opcije koje se nalaze pred tobom, ili...
- Ili što? – upitala je glasom koji je bio hrapavi šapat.
Njegovi su se dlanovi spustili na njezine bokove. - Ili možemo jednostavno
prijeći na glavno jelo – rekao je uvjerljivo, nježno je pogurnuvši niže, navodeći je
prema dokazu svoje požude. - Mogla bi me zajahati. Jesi li ikada učinila
takvo što?
Odmahnula je glavom.
- Želiš li?
Kimnula je.
Jedan je njegov dlan napustio njezin bok pa pronašao njezin potiljak,
povukavši je prema sebi dok im se nosovi nisu gotovo dodirnuli. - Nisam poslušan
poni – rekao je tiho. - Obećavam ti da ćeš se morati pomučiti kako bi se održala u
sedlu.
- Želim to – prošaputala je.
- Jesi li spremna za mene?
Kimnula je.
 - Jesi li sigurna? – prošaputao je razvukavši usnice u blagi osmijeh poruge.
Nije bila sigurna što je pita, a on je to znao.
Pogledala ga je, očima širom otvorenim u znak pitanja.
- Jesi li vlažna? – promrmljao je.
Njezini su se obrazi užarili – iako su i dotada već gorjeli, a ona je kimnula
glavom.
- Jesi li sigurna? – dražio je. - Bilo bi najbolje da provjerim, kako bismo bili
sigurni.
Francesca je zadržala dah promatrajući kako njegov dlan klizi oblinom
njezina bedra, krećući se prema njezinu središtu. Klizio je polako, smjerno,
rastežući iščekivanje u torturu. A onda, kad je već pomislila kako bi mogla
vrisnuti uslijed frustracije, dodirnuo ju je, jednim prstom kružeći po mekom
mesu.
- Jako lijepo – preo je riječima koje su bile odjeci njezinih misli.
- Michaele – zavapila je.
Ali on je previše uživao u svom položaju da bi joj dopustio da požuri stvari. -
Nisam siguran – rekao je. - Ovdje se doimaš spremnom, no što je s... ovime?
Francesca je gotovo vrisnula kada je jedan prst kliznuo u njezinu nutrinu.
- Oh, da – preo je. - Sviđa ti se.
- Michaele... Michaele... – Bilo je to sve što je uzmogla reći.
Još se jedan prst pridružio prvome. - Tako toplo – prošaputao je. - Sama srž
tvojeg bića.
- Michaele...
Pogledi su im se spojili. - Želiš li me? – upitao je glasom koji je sada bio
snažan i izravan.
Kimnula je.
- Sada?
Ponovno je kimnula glavom, ovog puta energičnije.
Njegovi su prsti kliznuli van, a dlanovi ponovno pronašli njezine bokove,
navodeći je niže... niže... sve dok nije uzmogla osjetiti njegov vršak na svojem
otvoru. Pokušala je spustiti svoje tijelo na njega, no on ju je zadržao na mjestu. -
Ne tako brzo – prošaputao je.
- Molim...
- Dopusti meni – rekao je, a dlanovi su mu nježno gurnuli njezine bokove,
primičući je milimetar po milimetar, natjeravši je da osjeti kako je njegova
muškost pomalo otvara. Osjećala je njegovu veličinu, a u ovom se položaju
sve doimalo drugačijim.
- Dobro? – upitao je.
Kimnula je.
- Još?
Ponovno je kimnula.
 A on je nastavio s draženjem, ostavši nepomičan, no pomičući njezino tijelo
povrh svoga, klizeći milimetrom po milimetrom svoje zavidne veličine u njezinu
nutrinu, oduzevši joj dah, glas i samu sposobnost razmišljanja.
- Klizi gore-dolje – zapovjedio je.
Njezine su oči poletjele prema njegovima.
- Možeš ti to – uvjerio ju je nježno.
Poslušala je, iskušavajući pokret i stenjući uslijed zadovoljstva koje joj je
trenje pružalo pa potom iznenađeno uzdahnuvši kad je shvatila da klizi još niže
na njega te da ga još nije uspjela do kraja obujmiti nutrinom svojeg tijela.
- Uzmi me do kraja – rekao je.
- Ne mogu. – I nije mogla. Nije nikako mogla. Znala je kako joj je uspjelo
večer ranije, no ovo je bilo drugačije. Nije ga mogla primiti cijelog.
Ruke su mu se ukrutile na njezinu tijelu, a kukovi podigli u neznatan luk, a
ona se potom u jednom munjevitom potezu koji ju je ostavio bez daha, našla na
njemu, njihovih puti konačno spojenih.
Jedva je hvatala dah.
- Oh, Bože – prostenjao je.
Ostala je samo sjediti tako, ljuljajući se naprijed i natrag, nesigurna što
učiniti dalje.
Njegov je dah bio isprekidan, a tijelo mu se stalo grčiti ispod njezina.
Uhvatila se za njegova ramena u pokušaju da pronađe oslonac, da se zadrži na
njemu, a kad je uspjela u tom naumu, stala se podizati i spuštati, preuzevši
kontrolu i tražeći zadovoljstvo za sebe.
- Michaele, Michaele – stenjala je dok joj se tijelo počelo ljuljati s jedne strane
na drugu, ne mogavši više održati ravnotežu, ne mogavši održati snagu koja je
kopnila pred moćnom plimom žudnje koja joj je preplavila tijelo.
On je samo stenjao dok se njegovo tijelo izvijalo ispod nje. Kao što je i obećao,
nije bio nježan i nije bio pitom. Natjerao ju je da zaradi svoje zadovoljstvo, da se
čvrsto drži, da se kreće u ritmu s njime, a potom i bori protiv njega, a ona...
Iz njezina se grla prolomio vrisak.
A svijet se jednostavno raspao.
Nije znala što učiniti, nije znala što reći. Pustila je njegova ramena kad joj se
tijelo uspravilo pa potom savinulo u leđima, svaki mišić nemoguće zategnut.
A pod njom, on je eksplodirao. Lice mu se izobličilo dok ih je njegovo tijelo
oboje odiglo s postelje, a ona je znala kako on izlijeva sebe u njezinu utrobu.
Njezino je ime bilo na njegovim usnama; ponavljao ga je, sve tiše i tiše, dok se
nije prometnulo u jedva čujni šapat. A kad je bio gotov, sve što je rekao, bilo je: -
Lezi uz mene.
Učinila je tako. I usnula je.
Po prvi put nakon mnogo dana, spavala je dubokim i mirnim snom.
I nije znala da je cijelo vrijeme ostao budan ležati uz nju, položivši usnice na
njezinu sljepoočnicu, a dlanove na njezinu kosu.
Šapućući njezino ime.
Šapućući i druge riječi.
 DVADESETO POGLAVLJE

- GROFICA OD KILMARTINA, ZA HELEN STIRLING, TRI DANA PO

PRIMITKU HELENINA PISMA

aredna dva dana nisu Francesci donijela mir. Kada bi o svemu

porazmislila racionalno – ili barem onoliko racionalno koliko je bila u
stanju – činilo joj se da je već morala pronaći neke odgovore, naslutiti
kakvu-takvu logiku, nešto što bi je moglo uputiti što učiniti, kako postupiti,
kakvu odluku donijeti.
Ali ne. Nije bilo ničega.
Vodila je ljubav s njime dvaput.
Dvaput.
S Michaelom.
Sama je ta činjenica trebala usmjeriti njezinu odluku, uvjeriti je da prihvati
prošnju. Trebalo je sve biti jasno. Legla je s njime. Mogla bi biti trudna, iako su
izgledi bili jako mali s obzirom na to da su joj bile potrebne dvije godine da zanese
s Johnom.
Međutim, čak i bez takvih posljedica, njezina je odluka trebala biti očita. U
njezinu svijetu, u njezinu društvu, intimnosti u kakve se upustila mogle su
značiti samo jedno.
Morala je poći za njega.
A ipak, nekako se nije uspijevala natjerati da prevali da preko usana. Svaki
puta kada bi pomislila kako je uvjerila samu sebe da je to ono što mora učiniti,
tihi bi glas u njezinom umu počeo savjetovati oprez, a ona bi se zaustavila,
nemoćna krenuti naprijed, previše uplašena da bi uronila dublje u svoje osjećaje i
pokušala shvatiti radi čega se osjećala tako paraliziranom.
Michael, naravno, nije razumio. Kako je mogao, kada ni ona sama nije?
- Ujutro ću posjetiti vikara – prošaptao je u njezino uho dok joj je pomagao
zajahati novog konja ispred vrtlareve kolibe. Probudila se sama, negdje tijekom
poslijepodneva, našavši na jastuku pokraj sebe samo njegovu kratku poruku
u kojoj objašnjava da je poveo Felixa natrag na Kilmartin i da će se uskoro vratiti
s novim grlom.
 Međutim, doveo je samo jednog konja ponovno je prisilivši da dijele sedlo,
samo što je ovaj put ona bila iza njega.
- Nisam još spremna – rekla je iznenada osjetivši nalet panike koji joj je
ispunio grudi. - Nemoj ići k njemu. Još ne.
Lice mu se smrknulo, no nije dopustio da ga njegov temperament nadvlada. -
Razgovarat ćemo o tome kasnije – rekao je.
Kući su jahali u tišini.
Pokušala je umaknuti u svoju sobu čim su pristigli na Kilmartin mrmljajući
kako se mora okupati, no on ju je zgrabio za ruku, njegov stisak bio je čvrst i
nepopustljiv, a ona se našla nasamo s njime iza zatvorenih vrata, ponovno u
ružičastom salonu, od svih mjesta.
- O čemu se ovdje radi? – upitao je.
- Ne razumijem – odugovlačila je očajnički se trudeći ne skrenuti pogled
prema stolu iza njih. Bio je to isti stol na koji ju je podigao večer ranije, čineći joj
potom nezamislive stvari.
Sjećanja na proteklu noć natjerala su je da zadrhti.
- Znaš vrlo dobro što želim reći – rekao je nestrpljivo.
- Michaele, ja...
- Hoćeš li se udati za mene? – zahtijevao je.
Dobri Bože, poželjela je da nije upravo izrekao te riječi. Bilo je mnogo
jednostavnije pretvarati se da je sve u redu dok nije izgovorio riječi, a one ostale
lebdjeti u zraku među njima.
- Ja... ja...
- Hoćeš li se udati za mene? – ponovio je, a ovog su puta riječi bile strože,
prožete natruhom ljutnje.
- Ne znam – odgovorila je konačno. - Trebam još vremena.
- Vremena za što? – otresao se. - Da uložim više truda u to da te ostavim u
drugom stanju?
Ustuknula je kao da ju je ošamario.
Krenuo je prema njoj. - Jer, uvjeravam te, učinit ću to – upozorio je. - Uzet ću
te ovdje i sada, a potom ponovno večeras i triput sutra, ako je to potrebno.
- Michaele, prestani... – prošaputala je.
- Legao sam s tobom – rekao je, a riječi su mu bile ujedno i odlučne i neobično
nasrtljive. - Dvaput. Nisi nevina. Znaš što to znači.
A upravo je zato što nije bila nevina – i što nitko nije očekivao da bude –
mogla odgovoriti: - Znam. Ali to sve skupa nije važno. Ne ako ne zanesem.
Michael je prosiktao riječ za koju nikada nije vjerovala da će izgovoriti u
njezinu prisustvu.
- Trebam vremena – rekla je omotavši ruke oko svojeg trbuha.
- Radi čega?
- Ne znam. Kako bih razmislila. Odvagnula. Ne znam.
 - O čemu, dovraga, imaš razmišljati? – otresao se.
- Pa za početak o tome bi li ti bio dobar suprug – uzvratila je istim tonom,
konačno osjetivši kako u njoj raste srdžba.
Ustuknuo je. - Što bi to, dovraga, trebalo značiti?
- Tvoje stare navade, za početak – odgovorila je, skupivši oči u ljutnji. - Nisi
baš bio uzor kršćanske čestitosti.
- Reče mi žena koja mi je ranije danas naredila da svučem svoju odjeću –
dražio je.
- Ne budi neotesan – upozorila je prijetećim glasom.
- Nemoj me izazivati.
- Glava joj je počela pulsirati pa je pritisnula prste na sljepoočnice. - Zaboga,
Michaele, zar me ne možeš pustiti da razmislim? Zar mi ne možeš dati samo malo
vremena za razmišljanje?
Međutim, istina je bila ta da ju je sama pomisao na razmišljanje
prestravljivala. Jer što bi time mogla otkriti? Da je nemoralna, da je bestidnica?
Da je s ovim muškarcem osjetila primordijalno uzbuđenje, vrhunac, skandalozan
osjećaj koji nikada nije oćutjela s mužem kojeg je voljela svakim djelićem svojeg
srca.
Iskusila je zadovoljstvo s Johnom, no ništa nalik ovome.
Nikada nije ni sanjala da bi nešto ovakvo moglo postojati.
A ipak, pronašla je to u Michaelu.
Svojem prijatelju. Svojem povjereniku.
Svojem ljubavniku.
Dobri Bože, što je to govorilo o njoj?
- Molim te – konačno je prošaputala. - Molim te. Trebam biti nasamo neko
vrijeme.
Michael je ostao zuriti u nju, činilo se kao cijela vječnost, dovoljno dugo da se
poželjela početi vrpoljiti pod njegovim pogledom, no u konačnici je opsovao sebi u
bradu pa izjurio iz sobe.
Srušila se na sofu i dopustila da joj glava padne u dlanove. Ali nije zaplakala.
Nije plakala. Nije ispustila niti jednu suzu. I nikako nije uspijevala shvatiti
zašto nije.

Nikada neće razumjeti žene.

Michael je silovito opsovao dok je svlačio čizme, zavitlavši obuću o vrata
svojeg ormara.
- Gospodine? – začuo je napeti glas osobnog sluge koji je provirio kroz
otvorena vrata garderobe.
- Ne sada, Reiverse – otresao se Michael.
 - U redu – hitro je uzvratio sluga, pohitavši preko prostorije kako bi pokupio
čizme. - Uzet ću ih sa sobom. Sigurno želite da ih očistim.
Michael je ponovno opsovao.
- Err, ili možda da ih spalim – Reivers je nervozno progutao slinu.
Michael ga je samo pogledao i zarežao.
Reivers je pobjegao, no budala kakva je bio, zaboravio je za sobom zatvoriti
vrata.
Michael ih je zatvorio šutnuvši ih nogom, ponovno opsovavši kada mu zvuk
zalupljenih vrata nije pružio nikakvu zadovoljštinu.
Činilo se kako mu izmiču i najmanja životna zadovoljstva.
Nemirno je koračao tamnocrvenim tepihom, samo povremeno zastavši kraj
prozora.
Dovraga i razumijevanje ženskog roda. Nikada se nije ni pretvarao da
posjeduje tu sposobnost. Međutim, mislio je kako razumije Francescu. Barem
dovoljno da može sa sigurnošću sam sebi reći kako će ona pristati na brak s bilo
kojim muškarcem s kojim je legla dvaput.
Jednom, možda ne. Jednom je mogla okarakterizirati kao pogrešku. Ali
dvaput...
Nikada ne bi dopustila muškarcu da je uzme dvaput, ako ga nije koliko-toliko
poštovala.
No, pomislio je izobličivši lice u grimasu, očito je krivo mislio.
Očito je bila spremna iskoristiti ga za vlastito zadovoljstvo – a to je i učinila.
Dobri Bože, učinila je to. Preuzela je inicijativu, poslužila se onime što je željela,
prepustivši mu inicijativu tek kada se plamen među njima oteo kontroli
i razbuktao u paklenu buktinju.
Iskoristila ga je.
A on nikada ne bi pomislio kako je sposobna za takvo što.
Je li bila takva i s Johnom? Je li vodila glavnu riječ? Je li...
Zaustavio se, ukopavši se na mjestu.
John.
Zaboravio je na Johna.
Kako je to bilo moguće?
Godinama je, svaki put kad bi ugledao Francescu, kad god bi joj prišao bliže i
osjetio njezin opojni miris, John bio prisutan, najprije u njegovima mislima, a
potom i kao sjećanje.
Međutim, otkako je prošle noći ušla u ružičasti salon, otkako je začuo njezine
korake iza sebe i otkako je samome sebi prošaputao riječi – Udaj se za mene – u
potpunosti je zaboravio na Johna.
Uspomena na njega nikada neće nestati. Bio je previše drag, previše važan –
i njoj i njemu. No negdje putem, točnije nekada tijekom putovanja u Škotsku,
Michael si je konačno dopustio pomisliti...
Mogao bih se oženiti njome. Moga bih je zaprositi. Uistinu bih mogao.
 A jednom kad si je dao dopuštenje, sve mu se manje i manje činilo kako krade
nešto od uspomene na svojeg rođaka. Nikada nije uperio pogled u nebesa i poželio
za sebe grofovski naslov. Nikada nije istinski priželjkivao Francescu, prihvativši
umjesto toga da ona nikada ne može biti njegovom.
Ali John je umro. Umro je.
Ničijom krivnjom.
John je umro, a Michaelov se život promijenio u svim zamislivim aspektima
osim jednom.
Još je uvijek volio Francescu.
Dobri Bože, kako ju je samo volio.
Nije postojao razlog radi kojeg se ne bi mogli vjenčati. Ni zakoni, ni običaji,
ništa osim njegove savjesti koja je, iznenada, utihnula po tom pitanju.
A Michael si je konačno dopustio razmisliti, po prvi puta ikada, o onom
pitanju koje si nikada nije postavio.
Što bi John mislio o svemu ovome?
I shvatio je da bi im njegov rođak dao svoj blagoslov. Johnovo je srce bilo
veliko, a njegova ljubav prema Francesci – i Michaelu – iskrena. Želio bi da
Francesca osjeti ljubav i poštovanje kakvo je za nju osjećao Michael.
A htio bi i da Michael bude sretan.
Jedina emocija za koju Michael nikada nije istinski vjerovao da će osjetiti.
Sreća.
Tko bi rekao.

Francesca je iščekivala trenutak kada će joj Michael pokucati na vrata, no unatoč

tomu prenula se kad je začula zvuk.
Još se više iznenadila kada je, otvorivši vrata, bila prisiljena spustiti pogled
za dobrih trideset centimetara. S druge strane vrata nije bio Michael, već jedna
od sluškinja koja joj je donijela poslužavnik s večerom.
Sumnjičavo skupivši oči povirila je u hodnik, pogledavši u oba smjera,
očekujući ugledati Michaela kako vreba iz nekog tamnog prikrajka, čekajući
pravi trenutak u kojem bi je zaskočio.
Ali njega tamo nije bilo.
- Njegovo gospodstvo mislilo je da ste možda gladni – rekla je sluškinja
odloživši poslužavnik na Francescin pisaći stol.
Francesca je pogledom prešla sadržaj pladnja tražeći poruku, cvijet, bilo što
što bi dalo naslutiti Michaelove nakane, no nije našla ničega.
A ničega nije bilo ni ostatak noći niti sljedećeg jutra.
Ništa osim poslužavnika s doručkom te još jednog uljudnog naklona služavke
i još jednog: - Njegovo gospodstvo mislilo je da ste možda gladni.
 Francesca je tražila da joj ostavi vremena za razmišljanje, a činilo se da joj je
on upravo to i dao.
A to je bilo užasno.
Istini za volju, vjerojatno bi bilo gore da je potpuno zanemario njezine želje i
da joj nije dao željenu samoću. Bilo je očito kako nije mogla vladati sobom u
njegovu prisustvu. A nije mu ni pretjerano vjerovala, ne uz njegov zavodljiv
izgled i prošaptana pitanja.
Hoćeš li me poljubiti, Francesca? Hoćeš li mi dopustiti da ja poljubim tebe?
A ona nije mogla odbiti, ne dok mu je stajala tako blizu, dok su je njegove oči
– njegove nevjerojatne, srebrne, senzualne oči promatrale takvim zavodljivim
intenzitetom.
Očarao ju je. To je bilo jedino moguće objašnjenje.
Tog se jutra odjenula sama, navukavši praktičnu dnevnu haljinu prikladnu
za boravak na otvorenom. Nije željela ostati zatvorena u svojoj sobi, no nije
željela ni tumarati hodnicima Kilmartina, zadržavajući dah svaki put kad
bi morala skrenuti za neki ugao u strahu da bi mogla nabasati na Michaela.
Pretpostavljala je kako bi je, ako bi se istinski potrudio, mogao pronaći i vani,
no barem bi morao uložiti kakav-takav napor kako bi to postigao.
Pojela je doručak, iznenađena svojim apetitom pod takvim okolnostima pa se
potom iskrala iz svoje sobe, negodujući sama nad sobom dok je plaho zvjerkala
oko sebe šuljajući se niz hodnik i ponašajući se uvelike poput provalnika koji
nastoji neopaženo umaknuti.
Zar je na ovo spala, pomislila je mrzovoljno.
Međutim, nije ga susrela dok je prolazila hodnikom, a ni dok se spuštala
stubištem.
Nije bio ni u jednom od salona ili soba za prijem gostiju, a do trenutka kada
se domogla ulaznih vrata nije mogla potisnuti nezadovoljstvo koje se odrazilo na
njezinu licu.
Gdje li je mogao biti?
Nije ga željela vidjeti, naravno, no sve se skupa doimalo uvelike
razočaravajućim nakon svih njezinih briga.
Spustila je dlan na kvaku.
Trebala bi umaknuti. Trebala bi požuriti van, sada dok je zrak još uvijek bio
čist i dok je imala priliku za uzmak.
Međutim, zaustavila se.
- Michaele? – Oblikovala je riječ usnicama, što nije trebalo nositi nikakvu
težinu. Međutim, nije se mogla osloboditi osjećaja da je tamo i da je promatra.
- Michaele? – prošaputala je osvrćući se oko sebe.
Ništa.
Odmahnula je glavom. Dobri Bože, u što se pretvorila? Umišljala je stvari
kojih nije bilo. Čak bi se moglo reći da je postala i paranoičnom.
Osvrnuvši se još jednom iza sebe, napustila je kuću.
 Izašla je ne primijetivši ga kako je promatra, skriven ispod zavojitog stubišta,
njegovo lice obasjano slabašnim, ali iskrenim, osmijehom.

Francesca se zadržala vani koliko god je mogla, konačno popustivši pred

kombinacijom umora i hladnoće. Lutala je imanjem sigurno nekih šest ili sedam
sati i bila je umorna i gladna, priželjkujući šalicu čaja više od bilo čega drugog.
A nije mogla zauvijek izbjegavati povratak u vlastiti dom.
Stoga se ušuljala natrag jednako neprimjetno kako je i otišla, namjeravajući
se smjesta sakriti u svoju sobu gdje je mogla objedovati u osami. Međutim, prije
nego je uspjela doći do podnožja stuba, začula je svoje ime.
- Francesca!
Bio je to Michael. Naravno da je bio Michael. Bilo je suludo očekivati da će je
ostaviti na miru dovijeka.
Ali najčudnije od svega bilo je to da nije bila posve sigurna je li osjetila
nervozu ili olakšanje.
- Francesca – ponovio je prišavši vratima knjižnice - dođi, pridruži mi se.
Zvučao je učtivo – previše učtivo, ako je takvo što bilo moguće, a Francesca je
k tomu bila sumnjičava i zbog njegova izbora prostorije. Zar je nije želio ponovno
namamiti u ružičasti salon gdje bi je opsjedale uspomene na njihov strastveni
susret? Zar nije želio odabrati barem zeleni salon, bogato urešen u romantičnim
tonovima koje su upotpunjavali meki otomani i udobni jastuci?
Zbog čega ju je vodio u knjižnicu koja je morala biti, bila je posve sigurna u
to, najmanje pogodna soba za zavođenje u Kilmartinu?
- Francesca – ponovio je još jednom sa smiješkom. Činilo se kako ga njezina
neodlučnost zabavlja.
- Što radiš tamo? – upitala je trudeći se ne zvučati sumnjičavo.
- Pijem čaj.
- Čaj?
- Lišće prokuhano u vodi – promrmljao je. - Možda si ga kušala?
Namrštila je usnice. - Ali u knjižnici?
Slegnuo je ramenima. - Mjesto kao i svako drugo. – Maknuo se u stranu pa
je, jednim elegantnim pokretom ruke, pozvao da uđe. - Mjesto jednako bezazleno
kao i svako drugo.
Dala je sve od sebe da ne porumeni.
- Jesi li uživala u šetnji? – upitao je potpuno ležernim tonom.
- Er, jesam.
- Prekrasan dan.
Kimnula je.
- Pretpostavljam, doduše, kako je tlo još mjestimično vlažno.
Što li smjera?
 - Čaja? – upitao je.
Kimnula je glavom, razrogačivši oči kad joj je nalio čaj. Muškarci to nikada
nisu činili.
- Tu i tamo sam se bio prisiljen brinuti sam za sebe tijekom svojeg boravka u
Indiji – objasnio je kao da joj je savršeno pročitao misli. - Izvoli.
Primila je profinjenu porculansku šalicu pa sjela, dopustivši toplini čaja da se
preko porculana razlije njezinim dlanovima. Otpuhnula je prema tekućini pa
potom kušala tečnost, provjeravajući njezinu temperaturu.
- Keks? – Pružio je pred nju tanjur krcat raznovrsnim pekarskim slasticama.
Njezin je želudac stao kruljiti, a ona je bez riječi uzela jedan keks.
- Dobri su – nastavio je. - Pojeo sam četiri dok sam te čekao.
- Jesi li dugo čekao? – upitala je, gotovo iznenađena zvukom vlastita glasa.
- Nekih sat vremena.
Otpila je gutljaj. - Još je uvijek poprilično vruć.
- Naložio sam da nadopunjavaju čajnik svakih deset minuta – odgovorio je.
- Oh. – Takva uviđavnost, iako ne posve iznenađujuća, itekako je bila
neočekivana.
Naherio je jednu obrvu, iako samo neznatno, a ona nije bila posve sigurna je
li to učinio namjerno. Uvijek je umio savršeno kontrolirati izraz svojeg lica; bio bi
savršen kockar da je bio imalo sklon toj raboti. Njegova lijeva obrva, međutim,
bila je posve druga priča. Francesca je godinama ranije primijetila kako se ona
zna pomicati u situacijama kad je bio uvjeren da mu je izraz lica posve neutralan.
Oduvijek je to doživljavala kao svoju malu tajnu, svoj privatni prozor
u makinacije njegova uma.
Samo što sada nije bila sigurna da želi poviriti kroz taj prozor. Takvo što
impliciralo je bliskost, a spoznaja o istoj unosila je u nju nelagodu.
Tim više što je očito bila u krivu kada je pomislila da će ikada uspjeti
razumjeti kako funkcionira njegov um.
Poslužio se keksom s pladnja, nezainteresirano proučivši grumen džema od
maline u njegovu središtu pa ga, potom, ubacio u usta.
- Zbog čega smo ovdje? – upitala je ne mogavši više zatomiti vlastitu
znatiželju. Osjećala se uvelike poput plijena koji je tovio prije smaknuća.
- Zbog čaja? – odgovorio je pitanjem nakon što je progutao. - Uglavnom zbog
čaja, kad već pitaš.
- Michaele.
- Mislio sam da bi mogla biti promrzla – objasnio je slegnuvši ramenima. -
Izbivala si dosta dugo.
- Znaš kada sam otišla?
Uputio joj je podrugljiv pogled. - Naravno.
Nije bila iznenađena. Zapravo, to je bilo jedino iznenađujuće – činjenica da
nije iznenađena.
- Imam nešto za tebe – rekao je.
 Sumnjičavo je skupila oči. - Zaista?
- Zar je to toliko iznenađujuće? – promrmljao je pa ispružio ruku prema
sjedalu pokraj sebe.
Zaustavila je vlastito disanje. Samo ne prsten. Bilo što, samo ne prsten. Ne
još.
Nije bila spremna reći da.
A nije bila spremna ni reći ne.
Umjesto prstena, stavio je na stol malu kiticu cvijeća, svaki cvijet profinjeniji
od prethodnog. Nikada nije bila stručnjak za cvijeće, nije se čak potrudila ni
naučiti njihova imena, no bio je tu bijeli cvijet na dugačkoj peteljci, nekoliko
ljubičastih i jedan koji je bio gotovo plav. A svi su skupa bili povezani, i to
izuzetno elegantno, srebrnom vrpcom.
Francesca je ostala zuriti u cvijeće, potpuno nesigurna kako bi trebala
protumačiti ovu gestu.
- Smiješ ih dotaknuti – rekao je uz tračak razigranosti u glasu. - Neće ti
prenijeti neku bolest.
- Ne – smjesta je odgovorila, posegnuvši prema malenom buketu - naravno da
neće. Samo sam... – Prinijela je cvijeće svom licu i udahnula, odloživši ih potom
pa ruke hitro povukavši u svoje krilo.
- Samo si što? – upitao je nježno.
- Zapravo ne znam – odgovorila je. I uistinu nije znala. Nije imala nikakve
predodžbe o tome kako je namjeravala dovršiti tu rečenicu, ako je to uopće i
namjeravala učiniti. Spustila je pogled na buketić, trepnuvši nekoliko puta
prije nego je upitala: - Što je ovo?
- Zovem to cvijećem.
Podigla je pogled, a oči su im se susrele u jednom dubokom i znakovitom
pogledu.
- Ne – rekla je - što je ovo?
- Ova gesta, misliš? – Nasmiješio se. - Pa, udvaram ti se.
Usnice su joj se razdvojile.
On je otpio gutljaj čaja. - Zar je to tako iznenađujuće?
Nakon svega što se odigralo među njima?
Da.
- Mislila sam kako si rekao da namjeravaš... – Zaustavila se, porumenjevši
najintenzivnije što je mogla. Rekao je kako namjerava lijegati s njome dok ne
ostane trudna.
Točnije, tri puta dnevno. Tri puta dnevno, zakleo se, a zasad su još bili na
nuli, a...
Obrazi su joj usplamtjeli, a ona nije uspijevala potisnuti sjećanje na njega
među svojim bedrima.
Dobri Bože.
 Međutim – hvala nebesima – njegov je izraz lica ostao potpuno nevin, a on je
odgovorio: - Predomislio sam se u vezi svoje taktike.
Pomamno je zagrizla svoj keks. Bilo kakva izlika koja joj je omogućila da
prinese dlanove licu i njima barem djelomično prikrije svoju nelagodu bila je
dobra.
- Naravno, još uvijek namjeravam slijediti svoje interese i na tom polju –
rekao je, nagnuvši se naprijed i počastivši je lascivnim pogledom. - Na kraju
krajeva, ipak sam muškarac. A mislim kako si i ti jasno dala do znanja da si žena
u svakom smislu te riječi.
Ugurala je ostatak keksa u usta.
- Međutim, mislim da zaslužuješ više – završio je naslonivši se nevinog izraza
lica, kao da je nije upravo preplašio svojim insinuacijama. - Slažeš li se?
Nije se slagala. Barem ne više. To je, donekle, predstavljalo problem.
Jer dok je sjedila tamo, sumanuto trpajući hranu u usta, nije mogla odlijepiti
pogled s njegovih usnica. Tih veličanstvenih usnica koje su joj se lijeno
osmjehivale.
Začula je vlastiti uzdah. Te su joj usnice priuštile veličanstvene dogodovštine.
Cijelom njezinom biću. Do posljednjeg djelića.
Dobri Bože, gotovo ih je mogla osjetiti i u tom trenutku.
Pomisao ju je natjerala da se stane meškoljiti na svojoj stolici.
- Je li sve u redu? – upitao je brižljivo.
- Itekako – uspjela je nekako procijediti odgovor progutavši velik gutljaj čaja.
- Je li ti neudobno na toj stolici?
Odmahnula je glavom.
- Mogu li ti nešto donijeti?
- Zašto si ovakav? – konačno je ispalila.
- Kakav?
- Ovako ljubazan prema meni.
Njegove su se obrve podigle. - Zar ne bih trebao biti?
- Ne!
- Ne bih trebao biti ljubazan. – Nije to bilo pitanje, nego još jedna izjava koja
mu je pričinjala zadovoljstvo.
- Nisam to željela reći – uzvratila je, odmahujući glavom. Uspio ju je zbuniti,
a ta ju je spoznaja ljutila. Ništa nije cijenila više od bistre i hladne glave, a
Michael joj je uspio sve to oduzeti jednim jedinim poljupcem.
A nakon toga je učinio i više.
Toliko mnogo više.
Nikada više neće biti ista kao prije.
Nikada više neće povratiti zdrav razum.
- Izgledaš rastreseno – rekao je.
 Poželjela ga je zadaviti.
Naherio je glavu pa se osmjehnuo.
Poželjela ga je poljubiti.
Podigao je čajnik. - Još?
Da, dobri Bože, željela je još, i u tome i jest bio problem.
- Francesca?
Željela se baciti preko stola, njemu u naručje.
- Jesi li sigurna da je sve u redu?
Dah joj je dolazio sve teže i teže.
- Frannie?
Svaki puta kada bi progovorio, svaki puta kada bi pomaknuo svoja usta,
makar samo kako bi udahnuo, njezine bi se oči spustile na njegove usnice.
Osjetila je kako oblizuje svoje.
I znala je kako je on svjestan – poradi svojeg iskustva i sve svoje zavodniče
umješnosti – što ona točno osjeća.
Mogao je posegnuti prema njoj u tom trenutku, a ona ga ne bi odbila.
Mogao ju je dodirnuti, a ona bi planula poput ognja.
- Moram ići – rekla je jedva pronašavši dah, no riječi su joj zazvučale
slabašno i neuvjerljivo. A nije pomagala ni činjenica da ne uspijeva svoj pogled
odvratiti od njegova.
- Nešto važno čemu se moraš posvetiti u svojoj spavaćoj odaji? – promrmljao
je izvivši usnice u smiješak.
Kimnula je glavom, iako je bila svjesna da joj se izruguje.
- Pođi tada – podržao je njezinu nakanu, no glasom koji je bio nježan,
zazvučavši ponajviše poput zavodljiva predenja.
Nekako je uspjela staviti dlanove na rub stola. Zgrabila je drvo, govoreći
samoj sebi kako se mora odgurnuti, pomaknuti, učiniti bilo što.
Međutim, kao da je bila zaleđena.
- Bi li radije ostala? – nastavio je presti.
Ustao je i odšetao iza njezine stolice, nagnuvši se kako bi joj prošaputao u
uho. - Da ti pomognem ustati?
Otresla je glavom i gotovo skočila na noge, a njegova blizina kao da je,
paradoksalno, razbila čaroliju kojom ju je opčinio. Njezino je rame udarilo o
njegova prsa, a ona se hitro spustila natrag na stolicu, u strahu da bi je daljnji
dodir mogao natjerati na nešto zbog čega će kasnije požaliti.
Kao da već nije imala dovoljno razloga za žaljenje.
- Moram poći gore – nervozno je izbacila riječi iz sebe.
- Jasno – rekao je nježno.
- Sama – dodala je.
- Nije mi ni na kraj pameti tjerati te da trpiš moje društvo ni trenutka dulje.
 Skupila je oči. Što li je samo smjerao? I radi čega se, dovraga, osjećala tako
razočaranom?
- Ali možda... – tepao je.
Srce joj je zaigralo.
- ... možda bih ti trebao ponuditi oproštajni poljubac – završio je. - U ruku,
naravno. Takvo bi što bilo puka pristojnost.
Kao da pristojnosti nisu potpuno odbacili još u Londonu.
Svojim je prstima nježno primio njezine. - Na kraju krajeva, udvaramo jedno
drugome – rekao je. - Nije li tako?
Zurila je u njega, ne mogavši odlijepiti pogled s njegove glave dok se naginjao
prema njezinoj ruci. Njegove su usne ovlaš dodirnule njezine prste. Jednom...
dvaput... a onda je stao.
- Sanjaj me – rekao je nježno.
Njezine su se usnice razmaknule. Nije mogla svrnuti pogled s njegova lica.
Očarao ju je, zarobivši njezinu dušu. A ona se nije mogla pomaknuti.
- Osim ako možda ne želiš nešto više od pukog sna – rekao je.
Željela je.
- Hoćeš li ostati? – prošaputao je. - Ili odlaziš?
Ostala je. Bog joj pomogao, ostala je.
A Michael joj je dočarao koliko zapravo romantična knjižnica može biti.
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

- GROFICA OD KILMARTINA, SVOJOJ MAJCI, UDOVOJ VIKONTESI

BRIDGERTON, DAN PO DOLASKU NA KILMARTIN

ri tjedna kasnije, Francesca još nije znala što čini.

Michael je potegnuo pitanje braka još dva puta, a ona je oba puta uspjela
izbjeći odgovor. Ukoliko bi odlučila razmotriti njegovu prosidbu, bila bi
prisiljena razmišljati. Bila bi prisiljena razmišljati o njemu, razmišljati o
Johnu i, najgore od svega, bila bi prisiljena razmišljati o sebi.
I morala bi dokučiti kojeg vraga točno čini. Govorila je sebi kako će se udati
za njega samo ako ostane u drugom stanju, no potom se vraćala u njegov krevet,
dopustivši mu da je zavede, iznova i iznova.
Ali čak ni to više nije bilo u potpunosti točno. Pomisao kako je potrebno
ikakvo zavođenje da bi učinila mjesta za njega u svojoj postelji bila je potpuna
samoobmana. Ona je bila ta koja je postala grešna, koliko god se pokušavala
sakriti pred tom činjenicom, uvjeravajući sebe kako noću luta kućom ogrnuta
plahtom jer je nemirna, a ne jer žudi za njegovim društvom.
I uvijek ga je uspijevala pronaći. A ako ne, zadržala bi se negdje gdje bi on
mogao pronaći nju.
I nikada ga nije odbila.
Michael je postajao sve nestrpljivijim. Izvrsno je to skrivao, no ona ga je
dobro poznavala. Poznavala ga je bolje nego bilo koga drugog na kugli zemaljskoj,
a iako je ustrajao u tvrdnji da je zavodi, da je snubi romantičnim riječima i
gestama, uspijevala je uočiti natruhe nestrpljivosti koje su se ocrtavale oko
njegovih usta. Započeo bi razgovor za koji je bilo očito da će dovesti do pitanja
braka, a ona bi našla načina skrenuti razgovor u drugom smjeru prije nego bi on
uzmogao izreći tu riječ.
 Dopustio bi joj da se izvuče, no oči bi mu se promijenile, čeljust ukrutila, a
potom bi, kad bi je uzeo – a uvijek je to činio nakon takvih trenutaka – činio to s
većom odlučnošću, čak i natruhom ljutnje.
Međutim, ni to nije bilo dovoljno da je natjera na djelovanje.
Nije mogla reći da. Nije znala zašto, ali jednostavno nije mogla.
Ali nije mogla reći ni ne. Možda je bila iskvarena, možda je bila i bludna, no
jednostavno nije željela da sve ovo svrši. Ni strast niti, bila je prisiljena priznati
sama sebi, njihovo druženje.
Nije se radilo samo o vođenju ljubavi, radilo se i o trenucima poslije, kada bi
ležala sklupčana u njegovu naručju, a on bi je lijeno gladio po kosi. Ponekad bi
ležali u tišini, a ponekad bi razgovarali, o svemu i svačemu. Govorio joj je o Indiji,
a ona je njemu pričala o svojem djetinjstvu. Dijelila je s njime svoje mišljenje o
političkim pitanjima, a on ju je uistinu slušao. Prepričavao joj je i sočne pošalice
koje nipošto nisu bile namijenjene ženskim ušima i u kojima žene svakako nisu
trebale uživati.
A potom, kada bi se postelja prestala tresti od njezina smijeha, njegova bi
usta pronašla njezina, ukravši smiješak koji je još uvijek bio urezan u njezine
usnice. - Obožavam tvoj smijeh – tepao bi, a njegove bi je ruke privinule k njemu.
Uzdahnula bi još se hihoćući pa bi se ponovno predali strasti.
A Francesca bi nanovo uspjela zaboraviti na postojanje ostatka svijeta.
A potom je prokrvarila.
Počelo je kao i svaki drugi put, nekoliko kapi krvi na njezinoj podsuknji. Nije
trebala biti iznenađena; iako njezino mjesečno pranje nije baš bilo najredovitije,
prije ili kasnije bi došlo, a već je znala kako njezina utroba nije odveć plodna.
A ipak, nekako to nije očekivala. Barem ne još.
Spoznaja joj je natjerala suze na oči.
Ništa dramatično, ništa što bi joj paraliziralo tijelo i slomilo dušu, no
zaustavila je dah ugledavši sićušne kapljice krvi, a prije nego je shvatila što se
događa dvije su joj suze kliznule niz obraze.
A nije bila sigurna ni radi čega.
Radi toga što neće biti djeteta, ili – Bog joj pomogao – radi toga što neće biti
braka?
Michael je te noći došao u njezinu sobu, no ona ga je otpravila uz objašnjenje
kako nije pravi trenutak. Njegove su usne pronašle njezino uho pa ju je podsjetio
na sve grešne stvari koje još mogu činiti, unatoč njezinu krvarenju, no ona je
odbila zamolivši ga da ode.
Doimao se razočaranim, no činilo se kako razumije. Žene su znale biti
osjetljive oko takvih stvari.
Ali kad se probudila usred noći, poželjela je biti u njegovu naručju.
Njezina mjesečnica nije trajala dugo, baš kao i inače. A kada ju je Michael
diskretno upitao je li trenutak prošao, nije lagala. Ionako bi je prozreo, uvijek je
znao kad laže.
- Izvrsno – rekao je tajnovito se osmjehnuvši. - Nedostajala si mi.
 Usne su joj se razmaknule kako bi odgovorila da je i on nedostajao njoj, no
nekako ju je bilo strah izgovoriti te riječi.
Poveo ju je prema krevetu u koji su se zajedno survali, njihova tijela u
klupku ruku i nogu.
- Sanjao sam te – preo je potmulo dok su joj njegovi dlanovi zadizali suknju
oko struka. - Svake si mi noći dolazila u snove. – Jedan je prst pronašao njezinu
srž pa uronio u nju. - Bili su to jako, jako ugodni snovi – završio je vragolastim i
erotičnim tonom.
Zubima je zagrizla svoju usnicu, a dah joj je počeo dolaziti u kratkim
naletima kada je njegov prst iskliznuo vani i pomilovao je po mjestu za koje je
znao da će je dovesti do ludila.
- U mojim si snovima – nastavio joj je vrelim dahom šaputati na uho - činila
nezamislive stvari.
Zastenjala je čuvši riječi. Znao je kako zapaliti njezino tijelo jednim dodirom,
no njezin bi se žar u potpunosti rasplamsao tek kad bi on počeo govoriti tako.
- Nove stvari – nastavio je gugutati raširivši joj noge još malo. - Stvari koje ću
te morati podučiti... večeras, mislim.
- Oh, Bože – uzdahnula je. Približio je usnice njezinu bedru, a ona je znala što
slijedi.
- Ali najprije krenimo s nečim prokušanim – nastavio je dok su njegove usne
malo po malo napredovale prema svojem odredištu. - Imamo cijelu noć za
istraživanje.
Tada ju je poljubio, baš onako kako je znao da voli, držeći je nepomičnom
svojim snažnim dlanovima dok su je njegove usne vodile sve bliže vrhuncima
strasti.
Međutim, netom prije nego je doživjela taj vrhunac, odmaknuo se, a njegovi
su dlanovi stali raditi na kopčama vlastitih hlača. Opsovao je kad su mu prsti
zadrhtali i kada se dugme nije oslobodilo iz prvog pokušaja.
A to je Francesci dalo trenutak da zastane i razmisli.
Da učini baš ono što nije željela učiniti.
Ali njezin je um bio nepopustljiv i nemilosrdan i prije nego je shvatila što
čini, panično je pobjegla s kreveta, a dok je sama letjela na drugi kraj sobe, s
usana joj je poletjela riječ: - Čekaj!
- Što? – iznenađeno je izdahnuo.
- Ne mogu to učiniti.
- Ne možeš... – zaustavio se ne uzmogavši izgovoriti pitanje do kraja, a da
pritom duboko ne udahne - ...što?
Konačno je uspio otkopčati hlače koje su pale na pod, otkrivši joj veličanstven
prizor njegova uzbuđenja.
Francesca je skrenula pogled. Nije ga mogla pogledati. Ni u lice, ni u... - Ne
mogu – rekla je drhtavim glasom. - Ne bih smjela. Ne znam.
- Ja znam – rekao je zakoračivši prema njoj.
 - Ne – viknula je jurnuvši prema vratima. Tjednima se poigravala vatrom,
izazivajući sudbinu, a činilo se kako je u toj igri i pobijedila. Ako je postojao dobar
trenutak za bijeg, bilo je to sada. A koliko god teško bilo otići, znala je da mora to
učiniti. Ona nije bila takva žena. Nije to mogla biti.
- Ne mogu nastaviti ovo činiti – rekla je, sada leđima oslonjenim o tvrdo drvo
vrata. - Ne mogu. Ja... ja...
Želim to, pomislila je. Unatoč tome što je bila svjesna da ne bi smjela, nije
mogla pobjeći od činjenice kako to svejedno želi. No, kada bi mu to priznala, bi li
je nagovorio da se predomisli? Bio je u stanju to učiniti. Znala je da je sposoban.
Jedan poljubac, jedan dodir i sva bi se njezina odlučnost istopila.
On je samo opsovao pa navukao hlače.
- Više ne znam tko sam – rekla je. - Nisam takva žena.
- Kakva to žena? – otresao se.
- Bludnica – prošaputala je. - Posrnula.
- Onda se udaj za mene – uzvratio je. - Otpočetka sam nudio učiniti te
poštenom ženom, ali ti si me odbila.
Imao ju je u šaci, a ona je to znala. Ali logika u posljednje vrijeme nije
stanovala u njezinu srcu pa je sve što joj je prolazilo umom bilo – Kako se mogu
udati za njega? Kako se mogu udati za Michaela?
- Nisam trebala ovakvo što osjećati prema bilo kojem muškarcu – rekla je u
potpunoj nevjerici da je te riječi prevalila preko usta.
- Osjećati što? – upitao je sa zanimanjem.
Nervozno je progutala pronašavši snage da podigne pogled prema njemu. -
Strast – priznala je.
Njegovo je lice poprimilo čudan izraz, nešto što se moglo opisati gotovo kao
gađenje. - U redu – rastegnuo je riječi. - Naravno. Sva sreća da sam tu kako bih
te mogao zadovoljavati.
- Ne! – viknula je užasnuta porugom kojom mu je bio protkan glas. - Ne radi
se o tome.
- Ne radi?
- Ne. – No nije znala o čemu se radi.
Duboko je udahnuo pa joj okrenuo leđa, kruta i napeta tijela. Očarano je
piljila u njegova leđa, ne mogavši svrnuti pogleda s njih. Košulja mu je mlitavo
visjela oko torza, a iako nije mogla vidjeti njegovo lice, poznavala je njegovo tijelo,
sve do posljednje krivulje na njemu. Doimao se slomljenim, krutim.
Potrošenim.
- Radi čega ostaješ? – upitao je potiho, položivši oba dlana na rub madraca i
naslonivši se.
- Š-što?
- Radi čega ostaješ – ponovio je dajući svojim riječima sve veću snagu, no ni
na trenutak ne izgubivši kontrolu nad sobom. - Ako me toliko mrziš, zašto
ostaješ?
 - Ne mrzim te – odgovorila je. - Dobro znaš da ja...
- Ne znam ja ama baš ništa, Francesca – prekinuo ju je. - Više čak ni tebe ne
poznajem. – Ramena su mu se ukrutila, a prsti zarili u madrac. Mogla je vidjeti
jednu njegovu šaku na kojoj su zglobovi pobijelili.
- Ne mrzim te – rekla je ponovo, kao da bi ponavljanje riječi iste moglo
pretvoriti u nešto čvrsto, opipljivo i stvarno, nešto što bi mu mogla ponuditi i za
što bi se on mogao uhvatiti. - Ne mrzim te. Zaista te ne mrzim.
Ostao je šutke.
- Ne radi se o tebi, problem je u meni – rekla je sada već preklinjući, a da ni
sama nije znala zašto. Možda da on ne počne mrziti nju. To je bilo jedina stvar
koju, bila je uvjerena, ne bi mogla podnijeti.
Međutim, on se samo nasmijao. Bio je to užasan zvuk, gorak i dubok. - Oh,
Francesca – obratio joj se snishodljivo, dajući svojim riječima notu grubosti. - Kad
bih dobio funtu za svaki put kad sam izgovorio te riječi...
Njezina su se usta stvrdnula u mrgodnu liniju. Nije voljela podsjetnike na
sve one žene koje su joj prethodile. Nije željela znati ništa o njima, nije se čak
željela ni prisjećati njihova postojanja.
- Radi čega ostaješ? – ponovno je upitao, ovog se puta konačno okrenuvši
kako bi se suočio s njome.
Gotovo je ustuknula pred vatrom u njegovim očima. - Michaele, ja...
- Radi čega? – bio je nepokolebljiv, a srdžba je njegov glas prometnula u
potmulu grmljavinu. Njegovo lice izobličile su duboke linije koje je na njemu
iscrtala ljutnja, a njezina je ruka instinktivno posegnula za kvakom.
- Radi čega ostaješ, Francesca? – bio je ustrajan, krenuvši prema njoj
predatorskom gracioznošću tigra. - Ništa te ne drži ovdje na Kilmartinu, ništa
osim ovoga.
Prestrašeno je uzdahnula kada su se njegovi dlanovi grubo spustili na
njezina ramena, a potom ispustila tihi vapaj iznenađenja kada su njegove usne
pronašle njezine. Radilo se o poljupcu ljutnje, rođenom iz dubina očaja, no unatoč
tome, sve što je njezino izdajničko tijelo željelo bilo je stopiti se s njime, dopustiti
mu da čini što želi, da svu svoju grešnu pažnju pokloni njoj.
Željela ga je. Dobri Bože, željela ga je čak i ovakvoga.
I bojala se kako mu nikada neće naučiti reći ne.
Međutim, on se uspio othrvati. On je to učinio. Ne ona.
- Je li to ono što želiš? – upitao je hrapavim i grubim glasom. - Je li to sve?
Nije učinila ništa, nije se ni pomaknula, samo ga je gledala širom
razrogačenih očiju.
- Radi čega ostaješ? – zahtijevao je, a ona je znala kako je to posljednji put da
postavlja to pitanje.
Nije imala odgovor.
Dao joj je nekoliko sekundi. Čekao je da progovori, sve dok se tišina među
njima nije pretvorila u zlokobno čudovište, no svaki put kada bi otvorila usta iz
njih ne bi izašao nikakav zvuk, a sve što je ona uspijevala bilo je stajati tamo,
drhteći dok je zurila u njegovo lice.
Okrenuo se opako opsovavši. - Odlazi – naredio je. - Smjesta. Želim da
napustiš kuću.
- Š- Što? – Nije mogla vjerovati, nije mogla vjerovati da bi je mogao izbaciti.
Nije ju gledao dok je izgovarao sljedeće riječi. - Ako ne možeš biti sa mnom,
ako mi se ne možeš u potpunosti predati, onda želim da odeš.
- Michaele? – Bio je to šapat, ako i to.
- Ne mogu podnijeti ovo polovično postojanje – rekao je tako tiho da nije bila
sigurna je li ga dobro čula.
Sve što je uzmogla izgovoriti bilo je: - Zašto?
Isprva nije mislila da će joj odgovoriti. Njegovo držanje činilo se nestvarno
krutim, no tada se počeo tresti.
Njezin je dlan poletio prema licu kako bi njime prekrila usta. Zar on plače? Je
li moguće...
Smije se?
- Oh, zaboga, Francesca – rekao je glasom popraćenim podrugljivim
smijehom. - Izvrsno pitanje. Zašto? Zašto? Zašto? – Svako je zašto izgovorio
drugim tonalitetom kao da iskušava riječ, postavljajući je različitim ljudima.
- Zašto? – upitao je ponovo, ovog puta snažnije, okrenuvši se kako bi se suočio
s njome. - Zašto? Zato što te volim, proklet bio. Jer te oduvijek volim. Jer sam te
volio još dok si bila s Johnom, volio sam te i dok sam bio u Indiji, i sam Bog zna
da te ne zaslužujem, ali svejedno te volim.
Francesca je klonula, našavši oslonac u vratima.
- Nije li sve to skupa jako smiješno? – izrugivao se. - Volim te. Volim tebe,
ženu svojeg rođaka. Volim tebe, jedinu ženu koju ne mogu imati. Volim tebe,
Francescu Bridgerton Stirling, koja...
- Prestani – uspjela je izbaciti iz sebe.
- Sada? Kada sam to konačno uspio izgovoriti? Oh, mislim kako neću – rekao
je grandiozno mahnuvši rukom po zraku kao da je izvođač u predstavi. Unio joj se
u lice – bolno, nelagodno blizu. - Je li te već strah?
- Michaele...
- Jer ovo je tek početak – rekao je nadglasavši je. - Želiš li znati o čemu sam
razmišljao dok si bila udata za Johna?
- Ne – odgovorila je očajnički odmahujući glavom.
Otvorio je usta kako bi nastavio, njegove oči i dalje prožete strašću i
prijezirom, no tada se nešto dogodilo. Nešto se promijenilo. U njegovim očima.
Bile su tako ljutite, tako obuzete gnjevom, a onda je sve jednostavno...
Prestalo.
Postale su hladne. Umorne.
Zatim ih je zatvorio. Doimao se iscrpljenim.
- Idi – rekao je. - Smjesta.
 Prošaputala je njegovo ime.
- Idi – ponovio je, ignorirajući njezino preklinjanje. - Ako nisi moja, ne želim
te više.
- Ali ja...
Prišao je prozoru, oslonivši se svom težinom o prozorsku dasku. - Ako će ovo
doći kraju, ti ćeš morati biti ta koje će to učiniti. Ti ćeš morati otići, Francesca.
Jer sada... nakon svega... ja jednostavno nisam dovoljno snažan da ti
kažem zbogom.
Nekoliko je sekundi stajala nepomično, a onda, u trenutku kada je pomislila
kako će napetost među njima postati neizdrživa i prepoloviti je na dva dijela,
njezine su se noge nekako prisjetile svoje svrhe, a ona je istrčala iz sobe.
Trčala je.
I trčala.
I trčala.
Trčala je bez nekog cilja, bez razmišljanja.
Istrčala je van, u noć, na kišu.
Trčala je dok joj pluća nisu počela gorjeti. Trčala je dok nije izgubila
ravnotežu, počevši posrtati i kliziti po blatu.
Trčala je dok više nije mogla trčati, a tada je jednostavno sjela, pronašavši
zaklon i utjehu i sjenici koju je John podigao za nju godinama ranije, digavši ruke
od pokušaja da je uvjeri kako bi trebala skratiti svoje duge šetnje po prirodi i
utješivši se spoznajom kako će ovako barem imati neko mjesto u divljini koje
može nazvati svojim.
Sjedila je tamo satima, drhteći na studeni, a ipak ne osjećajući ništa. Jedino
pitanje koje nije uspijevala izbaciti iz misli bilo je...
Od čega zapravo bježi?

Michael se nije sjećao trenutaka koji su uslijedili po njezinu odlasku. Mogla je

proći minuta, a moglo ih je biti i deset. Sve što je znao bilo je da je došao k sebi
kada je šakom gotovo probio zid.
A ipak, nekim čudom, gotovo da i nije osjetio bol.
- Gospodine?
Bio je to Reivers čija je glava provirila kroz vrata kako bi ispitao o kakvoj se
pomutnji radi.
- Gubi se – zarežao je Michael. Nije želio vidjeti nikoga, nije htio čuti čak ni
nečije disanje.
- Možda biste htjeli malo leda za...
- Gubi se! – zaurlao je Michael, kojem se činilo kako mu tijelo raste do
monstruoznih proporcija dok se okretao. Želio je nauditi nekome. Želio je noktima
izgrepsti zrak.
Reivers je umaknuo.
 Michael je zario svoje nokte u dlanove usprkos tome što mu je desni dlan
počeo naticati. Nekako mu se činilo da jedino tako može demona u sebi zadržati
pod kontrolom, spriječiti ga da se posluži njegovim prstima kako bi uništio sve u
sobi.
Šest godina.
Stajao je tamo, potpuno nepomičan, a u glavi mu se vrtjela jedna jedina
misao.
Šest prokletih godina.
Čuvao je sve to u sebi šest godina, oprezno držeći svoje osjećaje skrivenima
kad bi je promatrao, nikada ne rekavši o njima nikome.
Šest godina ju je volio, a sve se svelo na ovo.
Predao joj je svoje srce na pladnju. Praktički joj je gurnuo nož u ruke i
zamolio je da ga raspori.
Oh, ne, Francesca, možeš ti i bolje od toga. Čvrsto pridrži tu i možeš s lakoćom
načiniti još nekoliko rezova. A kad si već tu, zašto ne bi uzela i ovaj dio tu i
narezala ga na sitne komadiće?
Tko god je rekao kako istina oslobađa bio je idiot. Michael je bio spreman
platiti bilo koju cijenu, čak i odreći se obiju nogu, samo kako bi nedavne događaje
izbrisao iz postojanja.
Međutim, to je bio problem s riječima.
Gorko se nasmijao.
Nije ih se moglo povući.
Sada ga baci na tlo. Tako je, a sada ga zgazi. Ne tako, jače. Jače, Frannie.
Možeš ti to.
Šest godina.
Šest prokletih godina, a potom sve izgubljeno u jednom trenu. Sve zato jer je
pomislio kako možda uistinu ima pravo osjetiti sreću.
Trebao je biti pametniji.
A za veliku završnicu, jednostavno ga zapali. Bravo, Francesca!
I tako je ostao slomljena srca.
Pogledao je svoje šake. Nokti su mu utisnuli polumjesece u dlanovima. Jedan
je nokat čak probio kožu.
Što će učiniti? Što će, dovraga, sada učiniti?
Nije znao kako će nastaviti sa životom sada kada ona zna istinu. Šest su
godina svaka njegova misao i postupak bili usmjereni k tome da sačuva svoju
tajnu pred njom. Svaki je muškarac imao neke principe koji su usmjeravali
njegov život, a to je bio njegov.
Pobrinuti se da Francesca nikada ne dozna.
Sjeo je u stolicu, svojski se pomučivši kako bi zaustavio vlastiti manijakalni
smijeh.
Oh, Michaele, pomislio je, a stolica se zatresla kad je dopustio da mu glava
padne u dlanove. Dobrodošao u ostatak svojeg života.
Drugi je čin njegove drame, započet zvukom tihog kucanja na vratima, uslijedio
tri sata kasnije, puno ranije nego je očekivao.
Michael je još uvijek sjedio u svojoj stolici, a njegov jedini ustupak protoku
vremena bilo je pomicanje glave iz dlanova i njezino polaganje na naslon stolice.
Već je neko vrijeme sjedio tako, ostavši nepomičan unatoč osjećaju nelagode
u vratu, otvorenih očiju odsutno zureći u nepostojeću točku na svjetlosmeđoj
svilenoj tkanini koja je prekrivala zid.
Osjećao se izolirano, izdvojeno, kao da nije tu, a kada je začuo kucanje,
ispočetka nije čak ni prepoznao zvuk.
Međutim, zvuk je došao ponovno, jednako bojažljiv kao i prvi put, no svejedno
ustrajan.
Tko god posjetitelj bio, morat će otići.
- Uđi! – otresao se.
Posjetitelj je bio posjetiteljica.
Francesca.
Trebao je ustati. Želio je. Čak ni nakon svega što se dogodilo, nije ju mrzio,
nije joj želio iskazati nepoštovanje. Međutim, ostavila ga je praznog, iscijeđenog
od zadnje kapi snage i svrhe, pa je sve što je uzmogao poduzeti bilo jedva
primjetno podizanje obrva, popraćeno umornim: - Što želiš?
Njezina su se usta otvorila, ali nije rekla ništa. Bila je mokra, shvatio je,
gotovo nehajno. Mora da je bila vani. Budalasta žena, vani je bilo studeno.
- Što želiš, Francesca? – upitao je.
- Udat ću se za tebe – rekla je tako tiho da je riječi više iščitavao s njezinih
usana nego slušao. - Ako me još uvijek želiš.
Čovjek bi pomislio da će skočiti sa stolice. Ili barem ustati, nesposoban
zatomiti veselje koje je zasigurno prostrujalo cijelim njegovim bićem. Čovjek bi
pomislio da će pohitati na drugi kraj prostorije, odlučan i svrhovit kakav je bio,
pa je pomesti s nogu primivši je u naručje i obasuvši njezino lice poljupcima te je
potom spustiti na krevet kako bi zapečatio njihov savez na najiskonskiji mogući
način.
Umjesto svega toga, ostao je sjediti, previše izmožden da bi učinio išta doli
postavio pitanje: - Zašto?
Ustuknula je pred sumnjičavošću u njegovu glasu, no trenutno se nije osjećao
pretjerano darežljivim. Nakon onog što mu je priuštila, bilo je pošteno da i ona
osjeti djelić njegove nelagode.
- Ne znam – priznala je. Stajala je potpuno mirno, ruku spuštenih uz bokove.
Nije bila kruta, no bilo je jasno da se svojski trudi ne pomaknuti.
Kada bi to učinila, pretpostavljao je, vjerojatno bi pobjegla iz prostorije.
- Morat ćeš ponuditi nešto bolje od toga – rekao je.
 Zubima je zagrizla donju usnicu. - Ne znam – prošaputala je. - Nemoj me
tjerati da razmišljam o tome.
Pakosno je podigao obrvu.
- Barem ne još – završila je.
Riječi, pomislio je, gotovo nezainteresirano. On je rekao svoje, a sada je bio
njezin red.
- Ne možeš povući izgovorenu riječ – rekao je tiho.
Odmahnula je glavom.
Polako je ustao. - Nema odustajanja. Nema straha. Nema predomišljanja.
- Neće biti – rekla je. - Obećavam.
Tek je u tom trenutku dopustio sebi povjerovati joj. Francesca nije olako
davala obećanja. A nikada nije prekršila svoje zavjete.
U trenutku se našao s druge strane prostorije, dlanova položenih na njezina
leđa, ruku omotanih oko njezina tijela dok je ustima obasipao njezino lice
poljupcima. - Bit ćeš moja – rekao je. - Ovo je ono pravo. Razumiješ li?
Kimnula je glavom otkrivši mu svoj vrat kad su njegove usne kliznule cijelom
njegovom dužinom, sve do njezina ramena.
- Ako te poželim vezati za krevet i držati te tako dok ti trudnoća ne podari
dodatne obline, učinit ću to – zakleo se.
- Da – prostenjala je.
- A ti nećeš prigovarati.
Odmahnula je glavom.
Njegovi su prsti povukli njezinu haljinu. Pala je na pod zapanjujućom
brzinom. - I sviđat će ti se – zarežao je.
- Da. Oh, da.
Usmjerio ju je prema krevetu. Nije bio ni nježan ni pažljiv, no ona nije ni
željela da bude takav, a on se bacio na nju poput izgladnjela čovjeka. - Bit ćeš
moja – ponovio je zgrabivši je za stražnjicu pa je povukavši prema sebi. - Moja.
I bila je. Barem te noći, bila je njegova.
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

- UDOVA VIKONTESA BRIDGERTON, SVOJOJ KĆERI, GROFICI OD

KILMARTINA, NEPOSREDNO PO PRIMITKU FRANCESCINE PORUKE

ajzahtjevniji dio planiranja vjenčanja s Michaelom, shvatila je Francesca

uskoro, bio je smisliti način na koji će ljudima priopćiti vijest.
I samoj joj je bilo teško prihvatiti tu zamisao, a nije imala nikakvu
predodžbu o tome kako će drugi na nju reagirati. Dobri Bože, što će Janet reći?
Pružila je Francesci bezrezervnu potporu u njezinoj namjeri da se uda, no sigurno
joj ni na kraj pameti nije bilo da bi jedan od kandidata mogao biti Michael.
A ipak, čak i dok je sjedila za stolom satima kojima se nije naziralo kraja, a
njezino pero bezidejno kružilo nad papirom dok je pokušavala iznaći prave riječi,
nešto u njoj govorilo joj je kako postupa ispravno.
Još uvijek nije bila sigurna radi čega se odlučila udati za njega. Nije bila
sigurna ni kako bi se trebala osjećati zbog njegova zapanjujućeg priznanja
ljubavi, ali nekako je znala da mu želi postati suprugom.
To joj, međutim, nije olakšavalo odabir riječi kojima će sve druge obavijestiti
o tome.
Francesca je sjedila u svojoj radnoj sobi pišući pisma članovima svoje obitelji
– ili točnije, gužvajući jedan po jedan propali pokušaj pisma i bacajući ih na pod –
kada je Michael ušao s poštom.
- Ovo je pristiglo od tvoje majke – rekao je pruživši joj elegantno naslovljenu
omotnicu krem boje.
Francesca je uvukla svoj otvarač za pisma pod preklop pa izvukla pismo koje
je, ustanovila je iznenađeno, bilo četiri stranice dugačko. - Dobri Bože –
promrmljala je. Njezina je majka obično uspijevala sve što želi reći prenijeti na
jednoj stranici, najviše dvije.
- Je li sve u redu? – upitao je Michael, sjevši na rub stola.
- Da, da – odgovorila je Francesca odsutno. - Samo... Dobri Bože!
Pokušao se protegnuti i izviti kako bi zavirio na papir. - Što je?
Francesca je samo odmahnula rukom u njegovu smjeru, tražeći da se utiša.
 - Frannie?
Okrenula je sljedeću stranicu. - Dobri Bože!
- Daj mi to – rekao je posegnuvši za papirom.
Hitro se okrenula u stranu, odbivši mu predati pismo. - Oh, moj Bože –
uzdisala je.
- Francesca Stirling, ako ne...
- Colin i Penelope su se vjenčali.
Michael je zakolutao očima. - Već smo znali...
- Ne, želim reći da su pomaknuli datum vjenčanja za... pa, čini mi se za više
od mjesec dana.
Michael je slegnuo ramenima. - Blago njima.
Francesca mu je uputila ponešto ljutit pogled. - Netko me trebao obavijestiti.
- Pretpostavljam kako nije bilo vremena.
- Ali to – nastavila je izrazito uznemireno - nije najgore od svega.
- Ne mogu ni zamisliti...
- Eloise se također udaje.
- Eloise? – upitao je Michael podosta iznenađeno. - Zar joj se netko uopće
udvarao?
- Ne – odgovorila je Francesca hitro okrenuvši na treću stranicu majčina
pisma. - Radi se o nekome koga nikada nije upoznala.
- Pa, pretpostavljam kako ga je sada već upoznala – rekao je Michael pomalo
cinično.
- Ne mogu vjerovati da mi nitko nije rekao.
- Ipak si u Škotskoj sve ovo vrijeme.
- Svejedno – progunđala je mrgodno.
Michael se samo nasmijao njezinoj melodramatičnosti.
- Kao da i ne postojim – rekla je dovoljno uznemirena da ga prostrijeli svojim
najbješnjim pogledom.
- Oh, ne bih rekao...
- Oh, da – rekla je dramatično - Francesca.
- Frannie... – Činilo se kako mu je cijela situacija itekako zabavna.
- Je li itko obavijestio Francescu? – rekla je izrazito dobro oponašajući
članove svoje obitelji. - Sjećate se nje? Šesta ili osma po redu? Ona s plavim
očima?
- Francesca, ne budi blesava.
- Nisam blesava, nego zapostavljena.
- Mislio sam kako voliš biti po strani kad je tvoja obitelj u pitanju.
- Pa, istina – progunđala je - ali to u ovom slučaju nije bitno.
- Naravno – promrmljao je.
 Svojim je sarkazmom zavrijedio njezin ubojit pogled.
- Hoćemo li se pripremiti pa poći na vjenčanje? – upitao je.
- Kao da bih uspjela – rekla je ljutito. - Za tri dana je.
- Moje čestitke – rekao je Michael s divljenjem.
Njezine su se oči sumnjičavo skupile. - Što bi to trebalo značiti?
- Što osim poštovanja osjećati prema bilo kojem muškarcu koji uspije tako
brzo postići svoj cilj? – rekao je slegnuvši ramenima.
- Michaele!
Pogledao ju je vragolasto. - Pa, uspio sam.
- Još se nisam udala za tebe – istaknula je.
Osmjehnuo se. - Cilj o kojem govorim nije bio brak.
Osjetila kako joj rumenilo navire u obraze. - Prestani – promrmljala je.
Njegovi su je prsti poškakljali po dlanu. - Oh, mislim kako ipak neću.
- Michaele, ovo nije ni vrijeme ni mjesto – rekla je povukavši ruku iz njegova
dosega.
Uzdahnuo je. - Već počinje.
- Što bi to trebalo značiti?
- Oh, ništa – rekao je, sručivši se u obližnju fotelju. - Samo da se nismo još ni
vjenčali, a već smo poput starog bračnog para.
Uputila mu je pogled ispod obrve pa pažnju ponovno usmjerila na majčino
pismo. Uistinu su zvučali poput starog bračnog para, iako mu nije željela pružiti
zadovoljstvo priznajući mu to. Pretpostavljala je kako je tome tako jer se, za
razliku od većine novozaručenih parova, poznaju već godinama. Unatoč
iznenađujućim promjenama koje su se zbile proteklih nekoliko tjedana, on je i
dalje bio njezin najbolji prijatelj.
Zaustavila se. Smrznuvši se.
- Nešto se dogodilo? – upitao je Michael.
- Ne – rekla je, blago odmahnuvši glavom. Nekako je, uslijed sve svoje
zbunjenosti, uspjela to smetnuti s uma. Možda je Michael i bio posljednji
muškarac za kojeg se očekivala udati, no imala je dobar razlog zar to, nije li?
Tko bi rekao da će se udati za svojeg najboljeg prijatelja?
To je svakako trebao biti dobar temelj njihove zajednice.
- Vjenčajmo se – rekao je iznenada.
Zbunjeno ga je pogledala. - Nemamo li to već u planu?
- Ne – rekao je primivši je za ruku - učinimo to danas.
- Danas? – uskliknula je. - Jesi li poludio?
- Ni govora. U Škotskoj smo. Ne trebaju nam najave braka.
- Pa, istina, ali...
Kleknuo je pred nju s neobičnim sjajem u očima. - Učinimo to, Francesca.
Budimo ludi, hrabri i nepromišljeni.
 - Nitko neće vjerovati da smo to učinili – rekla je usporeno, razmatrajući
prijedlog.
- Nitko neće vjerovati, ovako ili onako.
Imao je pravo. - Ali moja obitelj... – dodala je.
- I sama si maloprije rekla kako su te izostavili iz svojih proslava.
- Istina, no nisu to učinili namjerno.
Slegnuo je ramenima. - Zar je to uistinu važno?
- Pa, jest, ako čovjek razmisli o tome hladne glave...
Povukao ju je na noge. - Učinimo to.
- Michaele... – Nije bila sigurna radi čega točno usporava korak, osim možda
radi toga jer je mislila da bi trebala. Na kraju krajeva, radilo se o vjenčanju i
takva se žurba doimala pomalo nepriličnom.
Naherio je obrvu. - Zar uistinu želiš raskošno vjenčanje?
- Ne – odgovorila je posve iskreno. Već je jednom imala raskošnu svadbu. Nije
se činilo priličnim imati je ponovno.
Nagnuo se, a njegove su usnice dodirnule njezino uho. - Jesi li voljna riskirati
rođenje djeteta nakon samo osam mjeseci?
- Očito jesam – odgovorila je drsko.
- Priuštimo našem djetetu pristojnu devetomjesečnu trudnoću – rekao je
vrckasto.
Nelagodno je progutala slinu. - Michaele, moraš biti svjestan da ja možda
neću začeti. S Johnom mi je trebalo...
- Nije me briga – prekinuo je.
- Mislim da jest – rekla je tiho, zabrinuta zbog njegovih sljedećih riječi, no
odlučna u namjeri da u brak uđe čiste savjesti. - Spomenuo si to nekoliko puta i...
- Samo kako bih te primorao na brak – prekinuo je opet. A potom je,
zadivljujućom brzinom, prislonio njezina leđa uza zid. Njegovo se tijelo privinulo
uz njezino u iskazu zapanjujuće intimnosti. - Nije me briga jesi li jalova – rekao
je glasom koji je bio poput žara na njezinu uhu. - Nije me briga niti ako rodiš
leglo štenaca.
Njegov se dlan uvukao pod njezinu haljinu, kliznuvši do njezina bedra. - Sve
što želim – glas mu je bio dubok, a jedan je njegov prst postao jako, jako nestašan
- je da budeš moja.
- Oh! – Francesca je zavapila, osjetivši kako joj udove obuzima slabost. - Oh,
da.
- Da ovome? – upitao je vragolasto, prstom je dovevši do ludila. - Ili da
zamisli da se vjenčamo danas?
- Ovome – prostenjala je. - Nemoj stati.
- A što je s vjenčanjem?
Francesca je potražila oslonac u njegovu ramenu.
- Što je s vjenčanjem? – upitao je ponovno, hitro povukavši prst.
 - Michaele – procviljela je.
Njegove su se usne razvukle u usporen, životinjski osmijeh. - Što je s
vjenčanjem?
- Da! – preklinjala je. - Da! Što god želiš.
- Bilo što?
- Bilo što – uzdahnula je.
- Izvrsno – rekao je pa se potom, potpuno neočekivano, odmaknuo od nje
ostavivši je posve iznenađenom i zbunjenom.
- Da donesem tvoju bundu? – upitao je namjestivši svoje manšete.
Predstavljao je oličenje besprijekorne muškosti, potpuno miran i staložen, sa
svakom dlakom na svojem mjestu.
Ona je, s druge strane, bila je uvjerena da izgleda poput vjesnice smrti. -
Michaele? – uspjela je procijediti, pokušavajući ignorirati izrazito nelagodan
osjećaj koji je on ostavio za sobom u njezinim donjim predjelima.
- Ako želiš da završimo započeto – rekao je istim tonom kojim bi raspravljao o
lovu na lještarke - morat ćeš to učiniti kao grofica od Kilmartina.
- Ja jesam grofica od Kilmartina – procijedila je.
Kimnuo je, priznavši istinitost njezinih riječi. - Morat ćeš to učiniti kao moja
grofica od Kilmartina – ispravio se. Dao joj je trenutak da odgovori, a kad to nije
učinila, upitao je ponovno: - Da donesem tvoju bundu?
Kimnula je glavom.
- Izvrstan odgovor – promrmljao je. – Hoćeš li pričekati ovdje ili poći sa mnom
u hodnik?
Uspjela je otvoriti usta kako bi odgovorila: – Izaći ću u hodnik.
Uzeo ju je pod ruku pa poveo do vrata, nagnuvši se kako bi prošaputao: -
Malo smo nestrpljivi, zar ne?
- Samo donesi moju bundu – procijedila je.
Nasmijao se, no zvuk je bio topao i srčan, a ona je osjetila kako njezino
nezadovoljstvo već pomalo kopni. Bio je nevaljalac i podlac, i vjerojatno još mnogo
toga, no bio je njezin nevaljalac i podlac, a ona je znala da u njegovim
grudima tuče srce iskrenije nego u bilo kojeg drugog muškarca kojeg je mogla
upoznati. Osim kod...
Zaustavila se i uprla prstom u njegova prsa.
- Neće biti drugih žena – rekla je odrješito.
Samo ju je pogledao podigavši jednu obrvu.
- Ozbiljna sam. Bez ljubavnica, bez flertova...
- Zaboga, Francesca – prekinuo je - zar uistinu misliš da bih mogao? Ne,
zanemari to. Zar uistinu misliš da bih htio?
Bila je tako zaokupljena svojim mislima da nije ni pogledala njegovo lice, a
izraz koji je sada tamo ugledala u potpunosti ju je zaprepastio. Bio je ljutit,
shvatila je, nezadovoljan što je uopće pomislila kako je to potrebno napomenuti.
Međutim, nije tek tako mogla zanemariti desetljeće neprilična ponašanja, a bila
je uvjerena kako ni on nema pravo očekivati da ona to učini, stoga je, ponešto
tišim tonom rekla: - Ne prati te dobra reputacija.
- Zaboga – progunđao je povukavši je u hodnik. - Ionako su mi sve one
poslužile kako bih tebe pokušao izbaciti iz misli.
Priznanje ju je šokiralo, natjeravši je da utihne dok ga je pratila prema
ulaznim vratima.
- Imaš li još kakvih pitanja? – upitao je okrenuvši se prema njoj s tako
nadmenim izrazom lica da bi čovjek pomislio kako se rodio kao grof, a ne da je
naslov dobio u nasljedstvo.
- Nemam – procijedila je.
- Izvrsno. Pođimo onda. Čeka nas vjenčanje.

Kasnije te večeri, Michael nije mogao ne osjećati zadovoljstvo uslijed načina na

koji su se stvari tog dana odigrale. - Hvala ti, Coline – rekao je veselo sam sebi
razodijevajući se pred spavanje - i tebi, tko god bio, što si se tako žurno vjenčao s
Eloise.
Michael je poprilično sumnjao kako bi Francesca pristala na vjenčanje zbrda-
zdola da njezin brat i sestra nisu požurili i vjenčali se bez njezina prisustva.
A sada je bila njegova supruga.
Njegova supruga.
Bilo je gotovo predobro da bi bilo istinito.
Bio je to njegov cilj već tjednima, a ona je konačno pristala večer ranije, no
tek je u trenutku kada je prastari zlatni prsten kliznuo niz njezin prst povjerovao
da se sve skupa uistinu događa.
Bila je njegova.
Dok ih smrt ne rastavi.
- Hvala ti, Johne – dodao je Michael, ovaj put bez veselja u glasu. Ne radi
toga što je umro, nikad radi toga, nego zato što ga je oslobodio tereta krivnje.
Michael još nije bio posve siguran kako se to dogodilo, no od one sudbonosne noći,
nakon što su on i Francesca vodili ljubav u vrtlarevoj kolibi, Michael je u svojem
srcu bez imalo sumnje znao da bi John odobrio njihov brak.
Dao bi im svoj blagoslov, a u svojim smjelijim maštarijama, Michael je volio
vjerovati da bi John, kad bi mogao sam odabrati novog supruga za Francescu,
odabrao upravo njega.
Odjeven u tamnocrveni ogrtač, Michael je prišao vratima koja su spajala
njegovu i Francescinu sobu. Iako su dijelili intimnosti otkako je došao na
Kilmartin, tek se večeras preselio u grofovske odaje. Bilo je to čudno, u Londonu
se nije toliko zamarao etiketom. Tamo su se jednostavno smjestili u grofove i
grofičine odaje te se pobrinuli da cjelokupnom kućanstvu bude jasno da su vrata
koja spajaju njihove sobe čvrsto zaključana s obiju strana.
Ovdje u Škotskoj, gdje je njihovo skandalozno ponašanje zavređivalo
govorkanja, pažljivo je odabrao sobu niz hodnik, što dalje od Francescine te tamo
raspakirao svoje stvari. Nije bilo važno što se jedno ili drugo neprestano šuljalo u
sobu onome drugome; privid prikladnosti bio je tu, barem na površini.
Služinčad nije bila glupa, Michael je bio prilično siguran da su svi znali što se
događa. Međutim, obožavali su Francescu i htjeli su da bude sretna pa nikada ne
bi ni pisnuli išta što bi joj moglo nauditi.
Posegnuo je za kvakom, no nije je smjesta zgrabio, ostavši najprije
osluškivati zvukove iz susjedne sobe. Nije se čulo mnogo. Nije znao zašto je mislio
da hoće, vrata su bila debela i stara, nimalo sklona odavanju tajni. A ipak, bilo je
nešto u tom trenutku, nešto u čemu je želio uživati.
Namjeravao je ući u Francescinu sobu.
I imao je svako pravo biti tamo.
Jedina stvar koja bi mogla stvari učiniti boljim bila bi njezina izjava ljubavi.
Izostanak tih riječi ostavio je sjenku nezadovoljstva, no trenutno je sjenku
nadvladao sjaj njegove novostečene radosti. Nije želio da mu izjavi ono što ne
osjeća, a čak i ako ga nikad ne zavoli onako kako bi žena trebala voljeti muža,
znao je da su njezini osjećaju jači i plemenitiji od onih koje većina žena gaji za
svoje muževe.
Znao je da joj je stalo do njega, da ga istinski voli kao prijatelja. A da mu se
nešto dogodi, iskreno bi ga oplakivala svakim djelićem svojeg bića.
Zaista nije mogao tražiti više od toga.
Možda je želio više, no već je sada imao mnogo više nego se ikada nadao. Ne
bi trebao biti pohlepan. Ne kada je, povrh svega, imao i strast.
A strast je bila tu.
Bilo je gotovo smiješno koliko ju je iznenadila, koliko ju je nastavila
iznenađivati svakog dana. Iskoristio je to u svoju korist; bio je svjestan toga i nije
se nimalo sramio te činjenice. Iskoristio ju je čak i tog poslijepodneva dok ju je
pokušavao uvjeriti da se uda za njega bez događanja.
I uspio je.
Hvala Bogu, uspjelo je.
Osjećao se gizdavo, poput neiskusna dječarca. Kada mu je zamisao pala na
um – da se vjenčaju već tog dana – kao da je osjetio da mu venama kola
elektricitet te je jedva uspio zadržati pribranost. Bio je to jedan od onih trenutaka
u kojima neuspjeh jednostavno nije dolazio u obzir, kada bi učinio bilo što da sve
bude po njegovom, da je pridobije.
Sada, dok je stajao na pragu svojeg bračnog života, nije mogao a da se ne
zapita hoće li se stvari sada promijeniti. Hoće li biti drugačije držati je u naručju
kao vlastitu suprugu nego je bilo držati je kao ljubavnicu? Hoće li se
ozračje promijeniti kada pogleda njezino lice ujutro? Kada je spazi u sobi punoj
ljudi...
Protresao je glavom kako bi je razbistrio. Počeo se pretvarati u
sentimentalnu budalu. Srce bi mu uvijek poskočilo kada bi je ugledao u sobi
punoj ljudi. Bilo što više od toga, bio je uvjeren, taj organ ne bi mogao izdržati.
 Otvorio je vrata gurnuvši ih. - Francesca – zazvao je njezino ime, glasom
nježnim i zavodljivim na noćnom zraku.
Stajala je pokraj prozora, odjevena u tamnoplavu spavaćicu. Kroj je bio
skroman, no tkanina je bila pripijena, a Michael, na trenutak, nije mogao
uhvatiti dah.
I znao je – nije znao kako, ali svejedno je znao – da će uvijek biti ovako.
- Frannie – prošaputao je prišavši joj bliže.
Okrenula se, a na licu joj se moglo iščitati oklijevanje. Nije se radilo o
napetosti nego više o umiljatom izrazu bojazni, kao da je i ona shvatila da su se
stvari sada promijenile.
- Učinili smo to – rekao je ne mogavši izbrisati blesavi smiješak s lica.
- Još uvijek mi je teško povjerovati – odgovorila je.
- I meni – priznao je ispruživši ruku kako bi joj dodirnuo obraz - ali istina je.
- Ja... – Odmahnula je glavom. - Nije važno.
- Što si namjeravala reći?
- Ništa važno.
Primio je oba njezina dlana pa ju povukao prema sebi. - Nije ni nevažno –
promrmljao je. - Kada se radi o tebi ili o meni, ništa nije nevažno.
Progutala je nervozno, dopustivši sjenkama da se poigraju nježnim
konturama njezina vrata pa konačno progovorila - Samo sam... Htjela sam reći...
Njegovi su se prsti stisnuli oko njezinih, pruživši joj tako ohrabrenje. Htio je
da izgovori riječi. Nije mislio da mora čuti te riječi, barem ne još, ali tako mu
nebesa, kako ih je samo želio čuti.
- Jako mi je drago da sam se udala za tebe – konačno je završila, glasom tako
u skladu s nekarakteristično sramežljivim izrazom njezina lica. - Bila je to dobra
odluka.
Osjetio je kako mu se nožni prsti grče, hvatajući tkanje tepiha pod stopalima,
dok je on svim silama nastojao zatomiti razočarenje. Bilo je to više nego je ikad
vjerovao da će čuti od nje, a ipak toliko manje od onoga čemu se nadao.
A ipak, unatoč tome, ona je bila u njegovu naručju, bila je njegova supruga, a
to je, rekao je sam sebi odlučno, moralo značiti nešto.
- I meni je drago – rekao je nježno pa je privinuo k sebi. Njegove su usne
dodirnule njezine, a poljubac ovog puta jest bio drugačiji. Bio je tu novi osjećaj
pripadnosti, a iščezli su skrovitost i očaj.
Cjelivao ju je sporo, nježno, uzevši si vremena da je istraži, da uživa u
svakom trenutku. Dlanovima je klizio svilom njezine spavaćice, a on je uzdisala
dok se tkanina nabirala pod njegovim prstima.
- Volim te – prošaputao je odlučivši kako više nema smisla čuvati riječi
skrivenima, čak i ako ona nije bila spremna uzvratiti istom mjerom. Usne su mu
kliznule njezinim obrazom do uha gdje je stao nježno grickati ušnu resicu prije
nego se spustio na vrat i ljupku udubinu na njegovu dnu.
- Michaele – uzdisala je predavši mu se. - Oh, Michaele.
 Obujmio je njezinu stražnjicu dlanovima pa je privukao k sebi, ispustivši iz
sebe neartikulirani zvuk kada je njezino uzavrelo i napeto tijelo dodirnulo
njegovu uzbuđenu muškost.
Prije je mislio kako je želi, ali ovo... ovo je bilo drugačije.
- Trebam te – rekao je promuklo, spustivši se na koljena i usnicama kliznuvši
u njezino središte, ne potrudivši se ukloniti svilu sa svojeg puta. - Ludo te
trebam.
Prošaputala je njegovo ime zazvučavši zbunjeno kada je spustila pogled na
njega u njegovu podređenom položaju.
- Francesca – rekao je nemajući pojma zašto to govori, znajući samo da mu je
njezino ime u tom trenutku bilo najvažnija stvar na svijetu. Njezino ime, njezino
tijelo i ljepota njezine duše.
- Francesca – ponovno je prošaputao, zarivši svoje lice u njezin trbuh.
Njezini su se dlanovi zaustavili na njegovoj glavi, a njezini prsti isprepleli s
njegovom kosom. Mogao je ostati tako satima, klečeći pred njom, no tada se i ona
spustila, približivši mu se i naherivši svoj vrat kako bi ga poljubila. - Želim te –
rekla je. - Molim te.
Michael je zastenjao, povukavši je k sebi, a potom je povukavši na noge prije
nego ju je odvukao do postelje. U tren oka našli su se na madracu, uvučeni u
njegove meke dubine koje su ih obgrlile baš kao što su grlili jedno drugo.
- Frannie – rekao je drhtavim prstima podižući svilenu spavaćicu preko
njezina struka.
Jednim je dlanom primila njegov potiljak, privukavši ga kako bi mu udijelila
novi cjelov, ovog puta dubok i uzavreo. - Trebam te – rekla je, a njezin je glas bio
požudno režanje. - Toliko te trebam.
- Želim te vidjeti cijelu – rekao je praktički strgnuvši svilu s njezina tijela. -
Želim te osjetiti cijelu.
Francesca je bila jednako željna kao i on, a njezini su prsti poletjeli prema
pojasu njegova ogrtača, odvezavši labavi čvor i otkrivši njegova široka prsa
skrivena pod tkaninom. Prstom je dodirnula nježni prekrivač dlačica, gotovo
osjetivši čuđenje dok je klizila njegovom kožom.
Nikada nije mislila da će se naći u ovoj situaciji, u ovom trenutku.
Nije to bilo prvi put da ga je vidjela i dodirivala na taj način, no nekako je
ovog puta bilo drugačije.
Bio je njezin suprug.
Bilo je teško u to povjerovati, a ipak, doimalo se potpuno ispravnim.
- Michaele – promrmljala je gurnuvši ogrtač preko njegovih ramena.
- Mmm – bio je njegov odgovor. Bio je zauzet čineći nešto ugodno pozadini
njezina koljena.
Sručila se na jastuke, potpuno zaboravivši što god je željela reći, ako je uopće
i imala što za reći.
Njegova se ruka nježno omotala s prednje strane njezina bedra pa kliznula
gore, prema njezinu boku, njezinu struku te konačno do njezine dojke. Francesca
je željela sudjelovati, željela je biti smjela i dodirivati ga onako kako je on
dodirivao nju, no njegovi su je dodiri činili malaksalom i lijenom pa je jedino što
joj je preostalo bilo ležati i uživati u njegovim milovanjima, povremeno
posegnuvši prema njemu, prstima pogladivši bilo koji djelić njegove kože koji bi
uspjela dohvatiti.
Osjećala se ljubljenom.
Obožavanom.
Voljenom.
Bilo je to otrežnjujuće iskustvo.
Bilo je izvrsno.
Bilo je ujedno i sveto i zavodljivo, i oduzimalo je dah.
Usne su mu pratile trag koji su utrli njegovi dlanovi, šaljući trnce želje
njezinim trbuhom, pa se zaustavivši na zaravni među njezinim dojkama.
- Francesca – promrsio je napredujući poljupcima, centimetar po centimetar,
do vrha njezine bradavice. Najprije ju je stao dražiti jezikom pa je potom primio u
usta, nježno je ugrizavši.
Rezultat je bio intenzivan i trenutačan. Tijelo joj se ukrutilo, a prsti grčevito
primili za posteljinu, očajnički tražeći uporište u svijetu u kojem je ravnoteža
iznenada prestala postojati.
- Michaele – uzdahnula je izvivši leđa. Prsti su mu kliznuli među njezine
noge, iako njoj nije bila potrebna nikakva dodatna priprema za njegov skorašnji
ulazak. Željela je ovo, željela je njega i željela je da potraje zauvijek.
- Tako si ugodna unutra – rekao je promuklo, daha uzavrelog na njezinoj
koži. Potom se pomaknuo, namjestivši se na njezin prag. Lice mu se našlo nad
njezinim, nos uz nos, a oči su mu plamtjele intenzivnom vatrom.
Francesca se meškoljila pod njime, pomičući svoje kukove kako bi mu izrazili
dobrodošlicu duboko u sebi. - Sad – rekla je, a riječ je ujedno bila i naredba i
molba.
Ušao je polako, milimetar po milimetar, promišljenošću koja je graničila s
mučenjem. Osjetila je kako se otvara, rastežući se kako bi ga pozdravila, sve dok
im se tijela nisu dodirnula, kao znak da ga je obavila u cijelosti.
- Oh, Bože – zastenjao je, lica obuzetog strašću. - Ne mogu... Moram...
Odgovorila je izvivši svoje bokove, privivši se uz njega još tješnje.
Počeo se zibati u njezinoj nutrini, svakim zamahom budeći novi val osjeta
koji su poput šumskog požara progarali njezinim tijelom. Izgovorila je njegovo
ime, a potom više nije mogla govoriti, nije mogla činiti ništa osim uzdisati,
očajnički hvatajući dah dok su se pokreti ubrzavali, mahniti i sumanuti.
A onda ju je obuzeo val zadovoljstva, protutnjavši njome poput munje.
Njezino je tijelo eksplodiralo, a ona je vrisnula ne mogavši izdržati intenzitet
iskustva. Michael se zabio u nju snažnije, pa još jednom, i opet. Zazvao ju je
doživjevši vrhunac, njezino ime bilo je i molitva i blagoslov na njegovim usnama,
a potom se srušio na nju.
- Pretežak sam – rekao je nevoljko se pokušavši skotrljati s nje.
 - Nemoj – rekla je spriječivši ga rukom. Nije željela da se pomakne, barem ne
još. Uskoro će joj postati teško disati pa će se on morati pomaknuti, no za sada je
postojalo nešto iskonsko u njihovu položaju, nešto od čega se još uvijek nije bila
spremna oprostiti.
- Ne – rekao je glasom u kojem je mogla osjetiti osmijeh. - Zdrobit ću te. –
Kliznuo je s nje, ne odrekavši se pritom njihove bliskosti, a ona se našla
sklupčana pokraj njega, prionuvši uz njega leđima poput žlice, grijući se na žaru
njegova tijela dok su je njegove ruke, čvrsto omotane ispod njezinih grudi,
pridržavale na mjestu.
Mrmljao je nešto u njezin vrat, a iako nije uspijevala razaznati riječi, nije joj
bilo važno, nekako je znala što je rekao.
Uskoro je zaspao, a njegov dah bio je kao spora i smirujuća uspavanka u
njezinu uhu. Ali Francesca nije utonula u san. Bila je umorna, bila je pospana i
zadovoljena, ali nije zaspala.
Večeras je bilo drugačije.
A ona se pitala zbog čega.
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE

- GROFICA OD KILMARTINA, ZA HELEN STIRLING, TRI DANA PO

NJEZINOJ UDAJI ZA GROFA OD KILMARTINA

zgledaš užasno.
Michael se okrenuo prema Francesci s ponešto kiselim izrazom lica. - Dobro
jutro i tebi – zaželio je, ponovno usmjerivši svoju pažnju na jaja i prepečenac.
Francesca se smjestila s druge strane stola, nasuprot njemu. Prošla su
dva tjedna otkako su sklopili brak. Michael je tog jutra ustao rano, a kad se ona
probudila njegova je strana postelje već bila hladna.
- Ne šalim se – rekla je osjetivši kako zabrinutost iscrtava bore na njezinu
čelu. - Izgledaš podbuhlo, a čak i ne sjediš uspravno. Trebao bi se vratiti u krevet
i malo se odmoriti.
Nakašljao se, pa još jednom, a drugi je napadaj kašlja pretresao cijelo njegovo
tijelo. - Dobro sam – rekao je, iako je riječi jedva procijedio.
- Nisi dobro.
Zakolutao je očima. - Tek dva tjedna u braku, a već...
- Ako nisi želio ženu koja će prigovarati, nisi se trebao oženiti mnome – rekla
je Francesca pokušavajući istodobno procijeniti udaljenost među njima, konačno
odlučivši da ne bi uspjela dosegnuti njegovo čelo i opipati ga kako bi utvrdila ima
li vrućicu.
- Dobro sam – rekao je odlučno, ovog puta zgrabivši svoj primjerak The
London Timesa – nekoliko dana star, no novije se i nije moglo očekivati u rubnim
škotskim okruzima – nastavivši je ignorirati.
Dvoje može igrati tu igru, pomislila je Francesca, posvetivši svu svoju pažnju
uvijek zahtjevnom zadatku razmazivanja pekmeza na pecivo.
Samo što je on ponovno zakašljao.
 Pomaknula se na svojem sjedalu, nastojeći ne reći ništa.
Ponovno je zakašljao, ovog se puta djelomice okrenuvši od stola kako bi se
mogao pognuti.
- M...
Uputio joj je tako strog pogled da je istog trena zatvorila usta.
Ljutito je skupila oči.
On je naherio glavu na izrazito iritantan, snishodljiv način, ali je postignuti
učinak trenutak kasnije pokvario još jedan napad kašlja koji mu je protresao
tijelo.
- Sad je dosta – izjavila je Francesca osovivši se na noge. - Vraćaš se natrag u
krevet. Smjesta.
- Dobro sam – procijedio je.
- Nisi dobro.
- Ja sam...
- Bolestan – prekinula ga je završivši istodobno njegovu rečenicu. - Bolestan
si, Michaele. Nemoćan, unjkav, grozničav, bolestan si. Poput psa. Ne znam kako
bih ti zornije to mogla dočarati.
- To zvuči kao da imam kugu – promrmljao je.
- Nemaš – rekla je prišavši mu na drugoj strani stola kako bi ga primila pod
ruku - ali imaš malariju i...
- Ne radi se o malariji – odgovorio je lupajući se po prsima kad je ponovo stao
kašljati.
Podigla ga je na noge, pothvat koji bi bio neizvediv bez barem malo suradnje
s njegove strane. - Kako znaš? – upitala je.
- Jednostavno znam.
Namrštila je usnice. - A govoriš s medicinskom stručnošću koja dolazi iz...
- Iskustva, jer se ipak nosim s tom bolešću skoro godinu dana – prekinuo ju
je. - Ne radi se o malariji.
Pogurnula ga je prema vratima.
- Uostalom – pobunio se - prerano je.
- Prerano za što?
- Za novi napad – odgovorio je umorno. - Posljednji sam imao u Londonu,
prije koliko – niti dva mjeseca? Prerano je.
- Za što je prerano? – upitala je iznenađujuće smirenim tonom.
- Jednostavno jest – promrmljao je, no u sebi je bio svjestan da je istina
drugačija. Nije bilo prerano; poznavao je mnoge ljude čiji su se napadi ponavljali
u dvomjesečnim razdobljima.
Svi su bili bolesni. Ozbiljno bolesni.
Mnogi od njih već su i umrli.
Ako su i njegovi napadi postajali učestalijima, je li to značilo da bolest
pobjeđuje?
 Ne bi li to bio vrhunac ironije? Konačno se uspio oženiti Francescom, a sada
se činilo da bi mogao umirati.
- Nije malarija – ponovio je, ovog puta dovoljno silovito da se ona zaustavi i
pogleda ga.
- Nije – rekao je.
Samo je kimnula glavom.
- Vjerojatno je samo prehlada – rekao je.
Ponovno je kimnula glavom, no on se nije mogao oteti dojmu da to čini samo
kako bi ga umirila.
- Odvest ću te do postelje – rekla je nježno.
A on joj je dopustio.

Deset sati kasnije, Francesca je bila prestravljena. Michaelova je vrućica rasla, a

iako nije bio bunovan, bilo je jasno da je teško bolestan. Ponavljao je kako se ne
radi o malariji, kako osjećaj nije isti kao kod malarije, no kada god bi ga
pritisnula pitanjima, nije znao objasniti zašto – barem ne na način koji bi nju
zadovoljio.
Nije znala mnogo o malariji; pomodna knjižara za dame u Londonu odbijala
je u svoj fundus uvrstiti medicinske tekstove. Željela je upitati svojeg liječnika, ili
čak potražiti stručnjaka iz Kraljevskog liječničkog zbora, no obećala je Michaelu
kako će njegovu bolest držati u tajnosti. Kad bi stala jurcati gradom raspitujući
se o malariji, netko bi, prije ili kasnije, posumnjao u njezine motive. Stoga je
većinu onog što je znala čula od Michaela tijekom nekoliko kratkih mjeseci
otkako se vratio iz Indije.
Međutim, činjenica da napadi postaju učestalijima nije joj se činila dobrim
znakom. Istini za volju, morala je priznati kako ne posjeduje nikakvo medicinsko
znanje na kojem bi zasnovala svoju pretpostavku. Kad se razbolio u Londonu
rekao joj je kako je prošlo šest mjeseci od posljednjeg niza grozničavih napada, te
još tri od pretposljednjeg.
Zašto bi se obrazac bolesti iznenada promijenio i zašto bi novi napad uslijedio
tako brzo? Jednostavno nije imalo smisla. Ne ako se uistinu oporavljao.
A morao se oporaviti. Jednostavno je morao.
Uzdahnula je, ispruživši ruku kako bi mu opipala čelo. Sada je spavao, potiho
hrčući, kao što je i inače običavao kada bi mu dišni putevi bili začepljeni. Ili joj je
barem tako rekao. Nisu bili dovoljno dugo u braku da bi stekla takva saznanja iz
prve ruke.
Koža mu je bila vruća, iako se nije baš moglo reći da gori. Usnice su mu se
doimale isušenima, stoga im je žlicom prinijela malo mlakog čaja, nagnuvši mu
glavu kako bi mu olakšala gutanje u snu.
On se, umjesto da proguta, počeo gušiti, smjesta se probudivši i iskašljavši
tekućinu po krevetu.
 - Oprosti – ispričala se procjenjujući počinjenju štetu. Sreća u nesreći da se
bila odlučila za manju žlicu.
- Kojeg vraga činiš? – frfljao je.
- Ne znam – priznala je. - Nemam mnogo iskustva u njegovanju bolesnika.
Mislila sam da si žedan.
- Kad idući put budem žedan, obavijestit ću te o tome – progunđao je.
Kimnula je glavom, promatrajući ga dok je pokušavao ponovno pronaći
udoban položaj. - Jesi li možda sada žedan? – upitala je nježno.
- Samo malo – rekao je skrativši samoglasnike u svojem odgovoru.
Prinijela je šalicu čaja njegovim ustima bez riječi, a on je progutao njezin
sadržaj u jednom dugačkom gutljaju.
- Želiš li još jednu šalicu?
Odmahnuo je glavom. - Još jedan gutljaj i morao bih pi... – Zaustavio se pa
pročistio grlo nakašljavši se. - Oprosti – promrmljao je.
- Imam četiri brata – rekla je. - Ne brini. Želiš li da ti donesem noćnu posudu?
- Mogu i sam.
Nije izgledao dovoljno snažnim da bi mogao sam prijeći na drugi kraj
prostorije, no znala je kako se bolje ne prepirati s čovjekom u njegovu stanju uma.
Opametit će se kada pokuša stati na noge pa se sruši natrag na krevet.
Nikakvi argumenti koje bi ona mogla ponuditi ili zdrav razum neće ga uvjeriti u
suprotno.
- Poprilično si vruć – rekla je nježno.
- Nije malarija.
- Nisam rekla...
- Ali si pomislila.
- A što ako se ispostavi da jest malarija? – upitala je.
- Nije...
- Ali što ako jest? – prekinula ga je užasnuto shvativši da joj je glas bio obojen
jezivim tonom, onim potmulim zvukom panike kojim bi progovorila neposredno
prije nego bi u potpunosti ostala bez glasa.
Michael ju je ostao gledati nekoliko sekundi, snuždena pogleda. Potom se
okrenuo od nje pa rekao: - Nije.
Francesca je progutala slinu. Konačno je dobila odgovor na svoje pitanje. - Bi
li ti smetalo da se sada povučem? – upitala je ustavši tako brzo da joj se zavrtjelo
u glavi.
Nije odgovorio, no uspjela je nazrijeti da je pod pokrivačima slegnuo
ramenima.
- Voljela bih prošetati – objasnila je oklijevajući dok je hodala prema vratima.
- Prije nego sunce zađe.
- Bit ću u redu – progunđao je.
Kimnula je glavom, iako on nije gledao u nju. - Vidimo se uskoro – rekla je.
 Međutim, on je već bio ponovno usnuo.

Vlažni je zrak prijetio novim padalinama pa je Francesca zgrabila kišobran i

zaputila se prema sjenici. Struktura je bila otvorena sa strana, ali je imala krov
pa će, ako se nebesa uistinu otvore, biti koliko-toliko zaštićena i suha.
Međutim, činilo se kako joj svakim novim korakom disanje postaje sve teže i
teže, a kad je konačno došla do svojeg odredišta napor ju je ostavio zadihanom.
Nije šetnja bila ono što ju je iscrpilo, već nastojanje da zatomi suze.
Čim je sjela, prestala se truditi.
Svaki je jecaj bio glasan i potpuno neženstven, no nije ju bilo briga.
Michael je možda umirao. Prema svemu što je znala, on uistinu jest umirao.
A ona će po drugi put postati udovicom.
To ju je iskustvo posljednji put gotovo ubilo.
A ona jednostavno nije znala je li dovoljno snažna proći kroz sve to ponovo.
Nije znala ni želi li biti dovoljno snažna.
Dovraga sve, nije bilo u redu i nije bilo pošteno da mora izgubiti dva muža
dok je tako mnogo žena uspijevalo zadržati jednog tijekom cijelog svojeg života. A
većinu tih žena nije uopće bilo briga za njihove supruge, dok je ona, koja
je istinski voljela obojicu...
Francesca je zadržala dah.
Je li ga voljela? Michaela?
Ne, ne, pokušala je uvjeriti samu sebe, nije ga voljela. Barem ne na taj način.
Kada je to pomislila, kada je ta riječ odjeknula njezinim umom, mislila je na
prijateljstvo. Naravno da je voljela Michaela na taj način. Oduvijek ga je voljela,
nije li? Bio je njezin najbolji prijatelj, još od vremena kad je John još bio živ.
Zamislila ga je, njegovo lice, njegov osmijeh.
Sklopila je oči prisjećajući se njegovih poljubaca i savršena osjećaja koji bi joj
priuštio položivši svoj dlan na njezina križa dok bi šetali kućom.
I konačno je shvatila radi čega se u posljednje vrijeme sve među njima
doimalo drugačijim. Nije to bilo stoga, kako je u početku pretpostavljala, jer su
sad bili u braku. Nije to bilo stoga jer joj je bio suprug, jer je nosila njegov prsten
na ruci.
Bilo je to zato što ga voli.
Što god postojalo među njima, ta spona – nije se radilo u pukoj strasti, nije se
radilo o grešnim porivima.
Bila je to ljubav i bila je božanstvena.
Spoznaja ju je iznenadila. Da se John u tom trenutku nekim čudom otjelovio
pred njom i počeo plesati irsko kolo, bila bi manje iznenađenje nego ovim
otkrićem.
Michael.
Voljela je Michaela.
 Ne samo kao prijatelja nego i kao supruga i ljubavnika. Voljela ga je jednako
duboko i snažno kao nekoć Johna.
Bilo je drugačije, jer su njih dva bili drugačiji muškarci, a i ona je sada bila
drugačija nego prije, no također je sve bilo i jako slično. Bila je to ljubav žene
prema muškarcu, ljubav koja je ispunjavala svaki zakutak njezina srca.
I tako joj Bog pomogao, nije željela da umre.
- Ne možeš mi to učiniti – viknula je nagnuvši se preko naslona klupe u
sjenici pa uperivši pogled prema nebu. Nekoliko kišnih kapi spustilo se na greben
njezina nosa, otkotrljavši joj se u oko.
- A, ne, nećeš – zarežala je obrisavši tekućinu. - Nemoj misliti da možeš...
Još tri kapi, brzo, jedna za drugom.
- Prokletstvo – promrmljala je Francesca smjesta uputivši ispriku prema
nebesima: - Oprosti.
Povukla se natrag u sjenicu, potraživši zaklon pod drvenim krovom dok je
kiša dobivala na snazi.
Što bi sada trebala učiniti? Jurnuti naprijed odlučnošću anđela osvetnika, ili
se dobro isplakati i sažalijevati samu sebe?
Ili možda pomalo i jedno i drugo.
Pogledala je kišu koja se sada sručila žestinom koja bi utjerala strah u srce
čak i najodlučnijem anđelu osvetniku.
Definitivno pomalo i jednog i drugog.

Otvorivši oči, Michael je s iznenađenjem shvatio kako je jutro. Trepnuo je

nekoliko puta, samo kako bi bio posve siguran u tu činjenicu. Zastori su bili
navučeni, ali ne u potpunosti pa je mogao jasno vidjeti snop svjetlosti koja se
razlijevala po tepihu.
Jutro. Pa mora da je bio itekako umoran. Posljednje čega se sjećao bila je
Francesca koja hrli prema vratima, govoreći mu kako želi poći u kratku šetnju,
iako je i najvećoj budali bilo jasno da će kišiti.
Budalasta žena.
Pokušao se uspraviti u postelji, no brzo se stropoštao natrag na pokrivače.
Dovraga, osjećao se poput smrti same. Nije se, s obzirom na okolnosti, radilo o
najsretnijoj metafori, no nije se mogao dosjetiti ničeg drugog što bi dočaralo
bolove koji su mu obuzeli cijelo tijelo. Osjećao se iscrpljeno, gotovo zalijepljeno za
plahte. Sama pomisao na ustajanje bila je dovoljna da ga natjera da bolno
zastenje.
Dovraga, zaista se osjećao bijedno.
Dodirnuo je svoje čelo pokušavajući ustanoviti ima li još groznicu, ali ako mu
je čelo bilo vruće, bio je i dlan, pa nije uspio ustanoviti ništa osim da je gadno
znojan i da mu očajnički treba kupka.
 Pokušao je onjušiti zrak oko sebe, no dišni su mu putevi bili previše
začepljeni pa je pokušaj rezultirao napadom kašlja.
Uzdahnuo je. Pa, ako i smrdi, barem nije bio prisiljen trpjeti vlastiti smrad.
Začuo je slabašan zvuk na vratima pa podigao pogled i ugledao Francescu
kako ulazi u sobu. Njezina su se stopala, odjevena u čarape, kretala oprezno, u
očitom nastojanju da mu ne poremeti san. Međutim, prišavši bliže krevetu,
konačno ga je pogledala te ispustila tihi uzdah iznenađenja: - Oh.
- Budan si – rekla je.
Kimnuo je. - Koliko je sati?
- Pola osam. Zapravo i nije prekasno, izuzev činjenice da si sinoć zaspao prije
večere.
Ponovno je kimnuo pošto mu nije padalo na pamet išta čime bi značajno
pridonio razgovoru. Uostalom, bio je preumoran za čavrljanje.
- Kako se osjećaš? – upitala je sjevši pokraj njega. - I bi li htio nešto pojesti?
- Pakleno, i ne hvala.
Njezine su se usnice neznatno zaoblile. - Nešto tekuće?
Kimnuo je.
Uzela je zdjelicu koja je stajala na obližnjem stolu. Bila je poklopljena
tanjurićem, vjerojatno kako bi njezin sadržaj ostao toplim. - Ostatak od sinoć –
rekla je pravdajući se - no naložila sam da ga poklope, tako da ne bi trebalo biti
odveć loše.
- Mesna juha?
Kimnula je glavom prinijevši žlicu njegovim ustima. - Je li prehladno?
Srknuo je malo pa potom odmahnuo glavom. Bilo je jedva mlako, ali i tako
nije mislio da bi mogao podnijeti išta toplije.
Hranila ga je u tišini, minutu ili dvije, a potom je, nakon što joj je rekao da
mu je dosta, vratila zdjelicu na stol i ponovno je poklopila tanjurićem, iako je bio
siguran kako će slugama naložiti da mu sprave novu zdjelu za naredni obrok.
- Imaš li vrućicu? – prošaputala je.
Pokušao je razvući licem jedan od svojih vragolastih osmijeha. - Nemam
pojma.
Posegnula je rukom prema njegovu čelu.
- Nisam se imao vremena okupati – promrmljao je ispričavajući se za svoju
orošenu pojavu a da nije izgovorio riječ znoj u njezinoj prisutnosti.
Nije dala znaka da je čula njegovu pošalicu, umjesto toga namrštivši čelo kad
je položila dlan na njegovo. A onda je, iznenadivši ga svojom brzinom, skočila i,
nagnuvši se nad njime, prislonila svoje usne na njegovo čelo.
- Frannie?
- Vruć si – rekla je, jedva izgovorivši riječi uslijed uzbuđenja. - Vruć si.
Zbunjeno je zatreptao.
 - Još uvijek imaš vrućicu – rekla je uzbuđena. - Zar ne razumiješ? Ako još
uvijek imaš vrućicu, ne može se raditi o malariji.
Na trenutak nije mogao disati. Bila je u pravu. Nije mogao vjerovati da mu to
i samome nije palo na pamet, no bila je u pravu. Malarijske su groznice uvijek
jenjavale s dolaskom zore. Naravno, ponovno bi se vratile sljedećeg dana,
nerijetko još snažnije i užasnije, no isto bi se tako uvijek i povukle, ostavivši mu
dan predaha prije nego bi ga ponovno pokosile.
- Nije malarija – ponovila je, dok su joj oči bile neobično vedre.
- Rekao sam ti da nije – odgovorio je, no duboko u sebi znao je pravu istinu –
nije bi posve siguran.
- Nećeš umrijeti – prošaputala je uhvativši potom donju usnicu zubima.
Njegove su oči poletjele njezinima. - Zar si bila zabrinuta da bih mogao? –
upitao je potiho.
- Naravno da jesam – odgovorila je, više se ni ne trudeći zatomiti osjećaje koji
su joj dah učinili drhtavim. - Zaboga, Michaele, ne mogu vjerovati da si to... Imaš
li uopće pojma koliko... Oh, pobogu.
Nije imao pojma što je upravo rekla, no imao je osjećaj kako se radi o nečem
pozitivnom.
Ustala je, a naslon njezine stolice udario je o zid. Zgrabila je platneni ubrus
koji se nalazio pokraj zdjele s juhom pa njime otrla oči.
- Frannie? – promrmljao je.
- Ti si tipičan muškarac – rekla je namrštivši se.
Njegov jedini odgovor na te riječi bilo je podizanje obrve.
- Trebao bi znati da ja... – Međutim, zaustavila se, u pola rečenice.
- O čemu se radi, Frannie?
Odmahnula je glavom. - Ne još – rekla je, a on je imao osjećaj kako je riječi
izgovorila više za sebe nego za njega. - Uskoro, ali ne još.
Zatreptao je. - Molim?
- Moram izaći – rekla je, a riječi su joj bile iznenađujuće oštre i odsječne. -
Moram nešto obaviti.
- U pola osam ujutro?
- Brzo ću se vratiti – odgovorila je pohitavši prema vratima. - Nemoj nikamo
otići.
- E, pa dovraga – pokušao se našaliti - propadoše mi planovi da odem posjetiti
kralja.
Međutim, Francesca je bila toliko rastresena da nije niti pokušala na njegov
bijedni pokušaj humora odgovoriti zajedljivom doskočicom. - Uskoro – rekla je, a
riječ je na neki čudan način zazvučala poput obećanja. - Vratit ću se uskoro.
Sve što je mogao bilo je slegnuti ramenima i promatrati vrata koja su se
zatvorila za njome.
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

- GROFICA OD KILMARTINA, UDOVOJ GROFICI OD KILMARTINA,

TRI DANA PO SKLAPANJU BRAKA S GROFOM OD KILMARTINA

etvrt sata kasnije Michael se osjećao mnogo bolje. Nije bio dobro,
naravno, i ma koliko bujna bila njegova mašta – ili bilo čija – nije bila
dovoljno bujna da bi sebe uspio uvjeriti da je onaj stari, zdrav i čio,
Michael. Međutim, mora da ga je mesna juha donekle vratila u život, baš
kao i razgovor jer je, kad je ustao kako bi se poslužio noćnom
posudom, zaključio da je stabilniji na nogama nego je mislio da će biti. Uslijedila
je priručna kupka za koju je iskoristio vlažnu krpu kako bi njome otro većinu
neugodnog znoja sa svojeg tijela. Odjenuvši potom čistu kućnu halju ponovno se
osjetio gotovo kao ljudsko biće.
Pošao je natrag u krevet, no jednostavno se nije uspio primorati zavući se
ponovno među znojne plahte pa je umjesto toga pozvonio slugama i sjeo u svoju
kožnu fotelju s bočnim krilcima, neznatno je okrenuvši prema prozoru kako bi
mogao uživati u pogledu.
Bilo je sunčano. Predstavljalo je to ugodnu promjenu. Vrijeme je bilo turobno
tijekom oba tjedna njegova braka. Nije mu to pretjerano smetalo; kada muškarac
provede onoliko vremena vodeći ljubav sa svojom suprugom koliko je on to činio,
nije mu pretjerano važno sja li sunce.
Ali sada, kada je pobjegao iz svoje bolesničke postelje, shvatio je koliko mu
prizor sunčevih zraka na rosnoj travi popravlja raspoloženje.
 Za oko mu je zapeo pokret s druge strane prozora. Bila je to Francesca, koja
je žurno hodala prema drugom kraju travnjaka. Bila je predaleko da bi mogao
jasno razaznati detalje, no bila je zamotana u svoju najbolju bundu, a u ruci
je grčevito držala nešto.
Nagnuo se naprijed kako bi bolje pogledao, no ona je nestala iz vidokruga,
zamakavši za živicu.
Upravo je u tom trenutku Reivers ušao u sobu. - Zvonili ste, gospodine?
Michael se okrenuo prema njemu. - Da. Pobrinite se da netko promijeni
posteljinu.
- Naravno, gospodine.
- I... – Michael mu je namjeravao naložiti da mu također pripremi i kupku, no
umjesto toga su, iz nekog razloga, s njegovih usana kliznule sljedeće riječi: - Znaš
li kamo je lady Kilmartin otišla? Vidio sam je kako se udaljava preko travnjaka.
Reivers je odmahnuo glavom. - Ne, gospodine. Nije smatrala potrebnim
povjeriti mi se, iako mi je Davies rekao kako ga je zamolila da naloži vrtlaru da
joj nabere cvijeća.
Michael je kimnuo glavom mentalno slijedeći niz spomenutih ljudi. Zaista bi
trebao početi više cijeniti učinkovitost tračeva služinčadi. - Cvijeće, kažeš –
promrmljao je. Mora da je to držala u ruci dok je grabila travnjakom prije
nekoliko minuta.
- Božure – potvrdio je Reivers.
- Božure – ponovio je Michael nagnuvši se naprijed sa zanimanjem. Bili su
Johnovo omiljeno cvijeće i dio Francescina vjenčanog buketa. Bilo je zapanjujuće
da se sjeća takvog detalja, no iako se napio do besvijesti čim su John i Francesca
napustili primanje, same se ceremonije sjećao do svakog posljednjeg, bolnog
detalja.
Nosila je plavu haljinu. Blijedo plavu. A cvijeće je bilo božuri. Bili su ih
primorani nabaviti iz staklenika, no Francesca je inzistirala.
Odjednom je shvatio kamo se zaputila, zamotana na pomalo prohladnom
jutarnjem zraku.
Pošla je do Johnova groba.
Michael je po svojem povratku posjetio Johnov grob samo jednom. Otišao je
sam, nekoliko dana nakon onog izvanrednog trenutka u svojoj spavaćoj sobi kada
je iznenada shvatio da bi John blagonaklono gledao na njegov brak s
Francescom. Čak štoviše, bio je siguran kako ih John promatra odnekud gore i
dobro se zabavlja na njihov račun, podsmjehujući se cijeloj situaciji.
Michael se nije mogao ne zapitati: - Je li i Francesca shvaćala? Je li shvaćala
da bi John želio ovo? Za njih oboje?
Ili ju je još pritiskao teret krivnje?
Michael je osjetio kako ustaje iz fotelje. Poznavao je krivnju, znao je kako
izjeda srce, kako razdire dušu. Poznavao je bol i osjećaj koji izaziva, poput
kiseline koja se razlijeva crijevima.
Bilo je to nešto što nije želio Francesci. Nipošto.
 Možda ga i ne voli. Možda ga nikada i neće zavoljeti. Međutim, sada je bila
sretnija nego je bila prije vjenčanja, bio je siguran u to. A spoznaja da se poradi te
sreće osjeća posramljenom jednostavno bi ga ubila.
John bi želio da bude sretna. Htio bi da voli i bude voljena. A ako Francesca
to, nekim slučajem, nije shvaćala...
Michael je stao navlačiti odjeću na sebe. Možda je još uvijek bio slab, možda
je bio grozničav, no tako mu Boga, bio je dovoljno snažan da se dovuče do kapelice
i groblja. Napor će ga dovesti do ruba smrti, ali neće joj dopustiti da potone u isti
onaj očaj i krivnju koji su njega predugo razdirali.
Nije ga morala voljeti. Uistinu nije. Ponovio je te riječi sebi toliko mnogo puta
tijekom njihova kratkog braka da je gotovo povjerovao u njih.
Nije ga morala voljeti. No morala se osjećati slobodnom. Slobodnom biti
sretna.
Jer ako nije bila sretna...
Pa, takvo bi ga što istinski uništilo. Mogao je živjeti bez njezine ljubavi, ali ne
i bez njezine sreće.

Francesca je znala da će tlo biti vlažno pa je stoga ponijela malenu deku zeleno-
zlatnog kariranog uzorka obitelji Stirling, sjetno se osmjehnuvši dok ju je
prostirala po travi.
- Zdravo, Johne – rekla je kleknuvši kako bi pažljivo položila božure uz
podnožje njegova nadgrobnog kamena. Radilo se o jednostavnom grobu, mnogo
manje raskošnom od spomenika koje su mnogi plemenitaši običavali podizati za
svoje mrtve.
Međutim, bilo je to ono što bi John želio. Poznavala ga je tako dobro da je
polovicu vremena mogla predvidjeti njegove sljedeće riječi.
On bi htio nešto jednostavno i htio bi počivati ovdje, u najudaljenijem kutku
crkvenog dvorišta, bliže nepreglednim poljima Kilmartina, njemu najdražeg
mjesta na ovom svijetu.
Stoga mu je upravo to i podarila.
- Dan je lijep – rekla je sjevši. Podigla je suknju kako bi mogla prekrižiti noge
ispred sebe pa ih potom ponovno prekrila suknjom. Nije to bio položaj u kojem bi
ikada mogla sjediti u društvu, no ovo je bilo drugačije.
John bi htio da joj bude ugodno.
- Kišilo je tjednima – nastavila je. - Neke dane jače nego druge, naravno, no
nije prošao ni dan bez barem nekoliko minuta padalina. Tebi to ne bi smetalo, no
moram priznati kako sam ja itekako čeznula za suncem.
Primijetila je da jedan cvijet ne stoji baš ondje gdje bi ona htjela pa se
nagnula kako bi ga vratila na njegovo mjesto.
- Naravno, to me nije spriječilo u mojim šetnjama – rekla je nervozno se
nasmijavši. - Čini se kako me u posljednje vrijeme kiša često zatekne nespremnu
na otvorenom. Nisam posve sigurna radi čega je tako – nekoć sam se puno
više obazirala na vremenske prilike.
Uzdahnula je. - Nije istina, dobro znam radi čega je tako, samo me strah
priznati ti. Znam, djetinjasto od mene, ali... - Ponovno se nasmijala nervoznim
smijehom koji joj je bio tako nesvojstven. Nervoza je bila nešto što uz Johna
nikada nije osjećala. Od trenutka kad su se upoznali, osjećala se tako ugodno u
njegovu društvu, potpuno ležerno i pomireno sa sobom i s njime.
Ali sada...
Sada je konačno imala razloga za nervozu.
- Nešto se dogodilo, Johne – rekla je prstima prebirući po tkanju svoje bunde.
- Ja... počela sam osjećati nešto prema nekome prema kome možda nisam smjela.
Osvrnula se oko sebe, napola očekujući neki znak s nebesa. Međutim, nije
bilo ničega, samo tiho šuštanje vjetra kroz lišće.
Nervozno je progutala slinu ponovno se usredotočivši na Johnov nadgrobni
kamen. Pomisao da bi običan kamen mogao simbolizirati čovjeka bila je smiješna,
no nije imala pojma kamo drugdje gledati dok se obraćala njegovoj uspomeni. -
Možda to nisam trebala osjetiti – rekla je - ili možda jesam pa samo mislim kako
ne bih smjela. Ne znam. Sve što znam je da se dogodilo. Nisam to očekivala,
međutim, odjednom je bilo tu, i... sa...
Zaustavila se, a njezine su se usne razvukle u osmijeh koji je bio gotovo
žaloban. - Pa, pretpostavljam kako znaš o kome se radi. Možeš li vjerovati?
A tada se zbilo nešto izvanredno. Kada je kasnije razmišljala o tome, činilo joj
se da se tlo trebalo zatresti ili je blještava zraka s nebesa trebala obasjati grob.
Međutim, ništa od toga nije se dogodilo. Ništa opipljivo, ništa čujno ili
vidljivo, samo neobičan osjećaj promjene u njezinoj nutrini, gotovo kao da je nešto
konačno sjelo na svoje mjesto.
I znala je – istinski, bez sumnje znala – da je John znao. I više od toga, da je
zadovoljan ishodom.
John bi želio da se uda za Michaela. Htio bi da se uda za bilo kojeg muškarca
u kojeg se zaljubila, a sada je bila gotovo uvjerena da bi mu bilo drago da se radi
upravo o Michaelu.
Radilo se o njegovih dvoje omiljenih ljudi, a spoznaja da su zajedno sigurno bi
mu pričinila zadovoljstvo.
- Volim ga – rekla je, shvativši kako je to prvi put da je riječi izgovorila
naglas. - Volim Michaela. Volim ga, i Johne... – Dotaknula je njegovo ime,
uklesano na nadgrobnom spomeniku. - Uvjerena sam da bi ti odobrio našu
zajednicu – prošaputala je. - Ponekad mi se čini kako u svemu ovome vidim tvoje
prste.
- Čudno je to – nastavila je suznih očiju. - Toliko sam vremena provela
misleći kako se nikada više neću zaljubiti. Kako bih mogla? A kada god bi me
netko pitao što bi ti htio za mene, odgovorila bih, naravno, kako bi htio da
pronađem nekog drugog. Ali u sebi... – Sjetno se osmjehnula. - U sebi sam znala
da se to neće dogoditi. Znala sam da se neću zaljubiti. Znala sam. Pouzdano sam
znala. Stoga zapravo i nije bilo važno kakve bi tvoje želje za mene bile, zar ne?
 - Osim što se dogodilo – rekla je tiho. - Dogodilo se, posve neočekivano.
Dogodilo se, i to s Michaelom. Toliko ga volim, Johne – rekla je glasom koji je
pucao pod teretom emocija. - Pokušavala sam sebe uvjeriti da ga ne volim, no
kad sam pomislila da bi mogao umrijeti, bilo mi je to jednostavno previše, i znala
sam... oh, Bože, znala sam, Johne. Trebam ga. Volim ga. Ne mogu živjeti bez
njega i jednostavno sam ti morala reći, kako bih znala da ti... da ti...
Nije mogla nastaviti. Previše je toga bilo u njoj, previše osjećaja koji su
očajnički nastojali izroniti na površinu. Zarila je lice u dlanove i zaplakala, ne
zbog tuge, ne zbog radosti, nego jednostavno zato jer nije više mogla sve to držati
u sebi.
- Johne – zajecala je. - Volim ga. I mislim da je ovo ono što bi ti želio. Zaista
mislim, ali...
A tada je iza sebe začula zvuk. Korak, dah. Okrenula se, no već je dobro znala
koga će ugledati. Osjetila je njegovo prisustvo u zraku.
- Michaele – prošaputala je zureći u njega kao da je bio prikaza. Bio je blijed i
ispijen, prisiljen potražiti oslonac u stablu, no njoj je izgledao savršeno.
- Francesca – zazvao je njezino ime koje je nespretno skliznulo preko njegovih
usana. - Frannie.
Uspravila se na noge, ne skinuvši pogleda s njegovih očiju. - Jesi li me čuo? –
prošaputala je.
- Volim te – rekao je hrapavim glasom.
- Ali, jesi li me čuo? – bila je uporna. Morala je znati, a ako nije čuo, morala
mu je reći.
Grčevito je kimnuo glavom.
- Volim te – rekla je. Poželjela je potrčati k njemu, htjela je obaviti ruke oko
njegova vrata, no kao da je bila prikovana za tlo. - Volim te – rekla je ponovo. -
Volim te.
- Ne moraš...
- Ne, moram. Moram to izgovoriti. Moram ti reći. Volim te. Istinski. Volim te
tako snažno.
A onda je udaljenost među njima iščezla, a njegove su se ruke obavile oko nje.
Zarila je lice u njegova njedra, svojim mu suzama natopivši košulju. Nije bila
sigurna zbog čega plače, ali je zapravo i nije bilo briga. Sve što je željela bila
je toplina njegova zagrljaja.
U njegovu je naručju mogla osjetiti budućnost, a ona je bila prekrasna.
Michaelova brada počinula je na njezinu tjemenu. - Nisam želio reći da ne
moraš to izgovoriti – promrmljao je - samo da ne moraš ponavljati.
Nasmijala se njegovim riječima, iako su joj suze još uvijek tekle, a njihova su
tijela zadrhtala.
- Moraš to izgovoriti – rekao je. - Ako tako osjećaš, moraš to reći. Ja sam
pohlepni gad i želim sve.
Podigla je pogled prema njemu, pogledavši ga s vedrinom u očima. - Volim te.
 Michael je dodirnuo njezin obraz. - Nemam pojma čime sam te zaslužio –
rekao je.
- Nisi morao učiniti ništa – prošaputala je. - Samo si morao biti ti. –
Posegnula je i dotaknula njegov obraz, savršeno zrcaleći njegovu gestu. - Samo mi
je trebalo dugo da to shvatim. To je sve.
Okrenuo je svoje lice prema njezinu dlanu, a potom ga pokrio s oba svoja.
Utisnuo je poljubac u njezin dlan, zaustavivši se samo kako bi mogao udahnuti
njezin miris. Svojski se trudio uvjeriti samoga sebe kako nije bilo važno voli li ga
ili ne, da je sama činjenica da mu je postala suprugom dovoljna. Ali sada...
Sada kada je to izgovorila, sada kada je znao, sada kada mu se srce vinulo u
nove visine, sada je bio pametniji.
Ovo je bio raj.
Ovo je bilo blaženstvo.
Ovo je bilo nešto što se nikada nije usudio vjerovati da će osjećati, nešto za
što nikada nije mislio da postoji.
Ovo je bila ljubav.
- Voljet ću te – zakleo se - ostatak svojeg života. Do kraja svojih dana.
Obećavam ti. Položit ću svoj život za tebe. Poštivat ću te i paziti. Ja ću... – Snaga
emocija gušila je njegove riječi, ali mu nije bilo stalo. Jednostavno joj je želio
reći. Želio je da zna.
- Pođimo kući – rekla je nježno.
Kimnuo je glavom.
Primila ga je pod ruku, nježno ga povukavši dalje od čistine prema šumovitoj
zakrpi koja je ležala između crkvenog dvorišta i Kilmartina. Michael se poslušno
naslonio na nju, no prije nego su mu se noge odlijepile od tla, okrenuo se natrag
prema Johnovu grobu te usnicama nijemo oblikovao riječi, Hvala ti.
A potom je dopustio svojoj ženi da ga odvede kući.
- Namjeravala sam ti reći kasnije – otkrila mu je. Glas joj je još uvijek
podrhtavao pod teretom emocija, no sve je više zvučala poput one stare
Francesce. - Planirala sam neku grandioznu romantičnu gestu. Nešto ogromno.
Nešto... – Okrenula se prema njemu podarivši mu skrušen osmijeh. - Pa, ne znam
točno što, ali bilo bi grandiozno.
Samo je odmahnuo glavom. - Ne trebam takvo što – rekao je. - Sve što
trebam... Samo trebam...
I nije bilo važno što ne zna kako bi završio rečenicu, jer je ona nekako znala.
- Znam – rekla je. - I meni treba upravo to isto.
EPILOG
 - JANET STIRLING, UDOVA GROFICA OD KILMARTINA, MICHAELU
STIRLINGU, GROFU OD KILMARTINA, LIPANJ, 1824.

onovno je brojala.
Brojala i računala.
Sedam dana od njene posljednje menstruacije.
Šest dok ne bude plodna.
Za dvadeset i četiri do trideset jedan dan može očekivati ponovno krvarenje,
pod uvjetom da nije zatrudnjela.
To nije željela.
Prošle su tri godine otkako se udala za Michaela. Tri godine. Trideset tri puta
tokom kojih je patila. Naravno, ona ih je brojala; napravila je depresivne male
rupice na komadu papira koji je držala u svom stolu, u dalekom kutu srednje
ladice, da ga Michael ne bi vidio.
Bilo bi mu bolno. Ne zato što je htio dijete, kao što je, nego zato što je to ona
tako očajno željela.
I on je to želio radi nje. Možda čak i više nego radi sebe.
Pokušavala je sakriti svoju tugu, osmjehnuti se za stolom tokom doručka i
pretvarati se da nije važno što je između njezinih nogu bila hrpa tkanine, ali
Michael bi to uvijek vidio u njezinim očima, a činilo se da ju je držao u blizini
tokom tih dana, češće ju ljubeći u čelo.
Pokušala je sama sebi reći da bi trebala brojati svoje blagoslove. I činila je to.
Oh, i kako je to činila. Svaki dan. Bila je Francesca Bridgerton Stirling, grofica od
Kilmartina, blagoslovljena s dvije voljene obitelji – jedna u kojoj je rođena, – i
druga – ona koju je stekla brakom.
Imala je muža o kojem je svaka žena samo sanjala. Lijep, duhovit,
inteligentan i očajnički zaljubljen u nju kao što je ona bila u njega. Michael ju je
nasmijavao. Pretvarao je dane u radost a noći u avanturu. Voljela je razgovarati s
njim, hodati s njim, jednostavno sjesti u istu sobu s njim i krišom se pogledavati
dok su se pretvarali da čitaju knjige.
Bila je sretna. Doista, bila je. I ako nikad neće imati dijete, barem će imati
tog čovjeka – tog divnog, veličanstvenog, čudesnog čovjeka koji je razumije na
način koji ju ostavlja bez daha.
Poznavao ju je. Znao je svaki njen centimetar, a ipak, nikada je nije prestao
zanositi i izazivati.
Voljela ga je. Sa svakim dahom u svom tijelu, ona ga je voljela.
 I većinu vremena, to joj bilo je dovoljno. Većinu vremena, bilo je više nego
dovoljno.
No, kasno noću, nakon što je zaspao, a ona bi još uvijek budna ležala
sklupčana uz njega, osjetila je prazninu za koju se bojala da ni jedan od njih
nikada neće moći ispuniti. Dodirnula bi svoj trbuh, ravan kao i uvijek, koji ju je
ismijavao svojim odbijanjem da učini ono što je željela više od svega.
I tada je plakala.

Mora postojati ime za to, pomisli Michael dok je stajao kraj prozora gledajući
kako Francesca nestaje preko brda prema zemljištu obitelji Kilmartin. Moralo je
postojati ime za ovu vrstu bola, mučenja zapravo. Sve što je želio bilo je da je
usreći. Oh, sigurno su postojale i druge stvari – mir, zdravlje, napredak za svoje
ukućane. Ali kad je sve bilo rečeno i učinjeno, ono što je uistinu želio bila je
Francescina sreća.
Volio ju je. Odvijek. Bila je to, ili je barem trebala biti, najjednostavnija stvar
na svijetu. Volio ju je. I točka. Pomaknuo bi i nebo i zemlju, kad bi to bilo u
njegovoj moći, samo da je usreći.
Osim onoga što je najviše željela, tako očajnički željela i tako se hrabro borila
da sakrije svoj bol. To joj izgleda nije mogao dati.
Dijete.
A smiješno je bilo što je i on počeo osjećati jednaku bol.
Isprva ju je osjećao samo radi nje. Željela je dijete, stoga je i on htio jedno.
Željela je biti majka, pa je htio da to bude. Htio ju je vidjeti kako drži dijete, ne
zato što bi to bio njegovo dijete, već zato što bi to bilo njezino.
Želio je da se ostvari ono što je željela. I sebično, on je želio biti čovjek koji će
joj to dati.
Ali u posljednje vrijeme, mučio je samog sebe. Posjetit će jednu od njezinih
brojnih braće ili sestara i odmah biti okruženi sljedećom generacijom potomstva.
Vukući njegove nogavice, vrištat će, – tetak Michael! I urlati od smijeha kad će ih
bacati u zrak, uvijek moleći još jednu minutu, jedan okret više, još jedan skriveni
pepermint bombon.
Bridgertoni su bili čudesno plodni. Činilo se da svi stvarali točno onaj broj
potomaka koji su željeli. A onda možda i jednog više, samo zbog dobre mjere.
Osim Francesce.

Pet stotina osamdeset i četiri dana kasnije, Francesca je izašla iz

Kilmartinove kočije i udahnula svježi, čist zrak Kentskog sela. Proljeće je bilo u
punom tijeku, a sunce joj je grijalo obraze, ali kad je vjetar zapuhao, donosio bi
posljednje naznake zime. Ipak, Francesci to nije smetalo. Uvijek je voljela osjetiti
hladni vjetar na svojoj koži. Michael se brzo odvezao – uvijek se žalio da se nakon
toliko godina u Indiji nikada nije prilagodio na život u hladnoj klimi.
 Žalila je što ga nije mogla pratiti na dugoj vožnji do Škotske na krštenje
Hyacinthove kćerkice Isabelle. On će naravno biti tamo, ona i Michael nikad nisu
propustili krštenje ni jednog od svojih nećaka i nećakinja, ali posao u Edinburghu
je odgodio njegov dolazak. Francesca je mogla odgoditi put, ali prošlo je mnogo
mjeseci otkako je vidjela obitelj i nedostajali su joj.
To je bilo je smiješno. Kad je bila mlađa, uvijek je bila tako željna pobjeći,
osnovati vlastito domaćinstvo, svoj vlastiti identitet. Ali sada, dok je promatrala
kako joj se nećaci i nećakinje rastu, često ih je posjećivala. Nije željela propustiti
važne događaje. Slučajno je bila u posjeti kad je Colinova kći Agatha napravila
svoje prve korake. To je bilo prekrasno. I premda je te noći tiho plakala u svom
krevetu, suze u njezinim očima, dok je promatrala kako se Aggie naginje
naprijed, i njen smijeh bili su od čiste sreće.
Ako ona neće biti majka, onda će bar imati te trenutke. Nije mogla podnijeti
pomisao na život bez njih.
Francesca se nasmiješila dok je svoj plašt predavala sluzi hodajući niz
poznate hodnike Aubrey Halla. Provela je veći dio svog djetinjstva ovdje, i u kući
Bridgerton u Londonu. Anthony i njegova supruga napravili su neke promjene,
ali mnogo toga je još uvijek ostalo isto. Zidovi su još uvijek bili okrečeni istom
kremasto bijelom bojom s podtonom breskve. A Fragonard kojeg je otac kupio
majci za trideseti rođendan, još uvijek visio iznad stola, ispred vrata ružičastog
salona.
- Francesca!
Okrenula se. Bila je to njezina majka, koja se je ustajala sa stolice u salonu.
- Koliko dugo stojiš tu vani? ¬– Upita Violet, pozdravljajući je.
Francesca je zagrlila majku. - Ne dugo. Divila sam se slici.
Violet je stala pored nje i zajedno su promatrale Fragonarda. - Čudesna je,
zar ne? – Promrmljala je uz nježan, tužan, osmjeh na svom licu.
- Volim ga, – rekla je Francesca. - Uvijek sam ga voljela. Podsjeća me na oca.
Violet se iznenađeno okrenula prema njoj. - Stvarno?
Francesca je mogla razumjeti njezinu reakciju. Na slici je bila mlada žena
koja je drži buket cvijeća s porukom. Nije jako muževan predmet. No ona je
gledala preko ramena, a njezin je izraz bio pomalo vragolast, kao da bi se, na
pravi poticaj, mogla nasmijati. Francesca se nije mogla sjetiti puno o odnosu
svojih roditelja; Imala je šest godina u vrijeme smrti svog oca. Ali sjećala se
smijeha. Zvuk njegovog dubokog smijeha živio je u njoj.
- Mislim da je vaš brak morao biti takav, – Francesca je pokazala na sliku.
Violet je zakoračila pola koraka unatrag i nagnula glavu na stranu. - Mislim
da si u pravu, ¬– rekla je prilično oduševljena spoznajom. - Nikad to nisam
mislila o njoj na taj način.
- Sliku bi trebala ponesti sa sobom u London, – rekla je Francesca. - Tvoja je,
zar ne?
Violet je pocrvenjela, i na trenutak Francesca spazi onu mladu djevojku
svjetlucavih očiju kakva je morala biti u mladosti. - Da, – rekla je, - ali ovdje
pripada. Ovo je mjesto gdje mi ju je dao. A ovo, – pokazala je na počasno mjesto
na zidu, - je bilo mjesto gdje smo je objesili.
- Bili ste vrlo sretni, – rekla je Francesca. Nije to bilo pitanje, samo opažanje.
- Kao i ti.
Francesca kimne glavom.
Violet pruži ruku i uhvati je za njenu, nježno je potapšavši dok su obje
nastavile proučavati sliku. Francesca je točno znala na što njezina majka misli –
njezina neplodnost i činjenica da im se činilo da imaju neizgovoreni sporazum da
nikada o tome ne razgovaraju, zaista, zašto bi to trebali? Što bi Violet mogla reći
a da bi se ona od toga osjećala bolje?
Francesca nije mogla ništa reći, jer to bi samo utjecalo na to da se majka
osjeća samo gore, pa su umjesto toga stajale ondje kao što su to uvijek činile,
razmišljajući o istoj stvari, ali nikad o tome ne govoreći, pitajući se koju od njih to
više boli.
Francesca je mislila da bi to mogla biti ona – uostalom ona je imala jalovu
utrobu. No možda je bol njezine majke bilo izraženiji. Violet je bila njezina majka,
a ona tuguje zbog izgubljenih snova svoga djeteta. Ne bi li to bilo bolno? I ironija
je, Francesca to nikad neće saznati. Nikada neće znati kako se čovjek osjeća kad
mu je dijete povrijeđeno jer nikad neće znati kako je to biti majka.
Bila je gotovo trideset i tri godine. Nije poznavala ni jednu udanu ženu tih
godina, a da nije zanijela. Činilo se da djeca ili dolaze odmah ili uopće ne.
- Je li Hyacinth stigla?, – upita Francesca, još uvijek gledajući sliku, i dalje
zureći u svjetlucanje u ženskom oku.
- Ne još. Ali Eloise će doći kasnije poslije podne. Ona…
Ali Francesca je čula oklijevanje u majčinom glasu prije nego što prekinula. -
Da li je trudna? – upita ona.
Nastala je tišina, a zatim: - Da.
- To je divno. – A to je i mislila, svakim djelićem svoga bića. Jednostavno nije
znala što da napravi da i zvuči tako.
Nije željela pogledati majčino lice. Zaplakala bi.
Pročistila je grlo, nagnuvši glavu na stranu kao da postoji još poneki
centimetar Fragonarda koji još nije pregledala. - Neko drugi?, – upitala je.
Osjećala je da se majka lagano ukrutila pored nje i pitala se hoće li odlučiti
da se vrijedi pretvarati da ne zna točno na što ona misli.
- Lucy, – tiho je rekla.
Francesca se konačno okrenula prema Violet i izvukla ruku iz njene. - Opet?
– Upita ona. Lucy i Gregory bili su vjenčani manje od dvije godine, a to bi bilo
njihovo drugo dijete.
Violet kimne glavom. - Žao mi je.
- Ne govori to, – rekla je Francesca, užasnuta zvukom svoga glasa - Nemoj
reći da ti je žao. To nije nešto zbog čega bi ti trebalo biti žao.
- Ne, – rekla je majka brzo. - Nisam to mislila.
 - Trebala bi biti presretna zbog njih.
- Jesam!
- Više sretna radi njih nego što žališ radi mene, – izusti Francesca.
- Francesca...
Violet je pokušala posegnuti za njom ali se Francesca se odmaknula. - Obećaj
mi, – rekla je. - Moraš mi obećati da ćeš uvijek biti više sretna nego što ti je žao.
Violet ju je bespomoćno pogledala, a Francesca je shvatila da njezina majka
ne zna što bi rekla. Cijeli svoj život, Violet Bridgerton je bila osjećajna i predivna
majka. Činilo se da je uvijek znala što su joj djeca trebala, upravo onda kad im je
to zatrebalo – bilo da je riječ o ljubaznoj riječi ili nježnom podsticaju, ili čak i
džinovskom poslovičnom udarcu u stražnjicu.
Ali sada, u ovom trenutku, Violet je izgubljena. Francesca je napravila jedino
što je mogla učiniti za nju.
- Žao mi je, majko, – rekla je, a riječi su se prosule iz nje. - Žao mi je, žao mi
je.
- Ne. – Violet ju je požurila zagrliti, a ovaj put se Francesca nije odmaknula. -
Ne, dušo, – ponovno je rekla Violet, nježno joj milujući kosu. - Ne govori to, molim
te, ne govori to.
Zastala je, a onda je zapjevušila, a Francesca je dopustila da je majka drži. A
kad su Francescine vruće, tihe suze pale na majčino rame, nijedna od njih nije
progovorila ni riječ.

Do trenutka kad je Michael došao dva dana kasnije, Francesca se bacila u

pripreme za krštenje male Isabelle, a njezin razgovor s majkom, ako ne
zaboravljen, bio je barem potisnut. Uostalom, nije to bilo ništa novo. Francesca je
bila jednako neplodna kao i svaki put do sada kad bi došla u Englesku posjetiti
svoju obitelj. Jedina razlika je bila da je razgovarala s nekim o tome. Malo.
Koliko je uspjela.
A ipak, na neki način, neki se teret podignuo s nje. Kad je stajala tamo u
hodniku, s majčinim rukama oko sebe, nešto se izlilo zajedno sa suzama.
I dok je još uvijek tugovala za bebama koje nikad neće imati, po prvi put
poslije dugo vremena se osjećala sretno.
Bilo je neobično i divno, i ona odlučno odbila razmišljati o tome.
- Teta Francesca! Teta Francesca!
Francesca se nasmiješila i obavila ruke oko nećakinje. Charlotte je
Anthonyeva najmlađa, napunit će osam godina za mjesec dana. - Što je lutkice?
- Jesi li vidjela bebinu haljinu? Tako je dugačka.
- Znam.
- I ukrašena.
- Haljine za krštenje trebaju biti ukrašene. Čak su i dječaci prekriveni
čipkom.
 - Čini se da je to gubitak, – rekla je Charlotte slegnuvši ramenima. - Isabella
ni ne zna da nosi nešto tako lijepo.
- Ah, ali mi znamo.
Charlotte je na trenutak razmislila o tome. - Ali to nije važno, zar ne?
Francesca se nasmijala. - Ne, pretpostavljam da nije. Trebala bi je voljeti, bez
obzira što nosila.
Nastavili su šetati vrtom, pokupivši stručak zumbula kako bi ukrasili
kapelicu. Gotovo su napunili košaru kad su čule nepogrešivi zvuk dolaska kočije.
- Pitam se tko je, – rekla je Charlotte, podigavši se na prste kao da bi joj to
moglo pomoći da bolje vidi kočiju.
- Nisam sigurna, – odgovori Francesca. Brojni rođaci su trebali pristići
poslijepodne.
- Možda tetak Michael.
Francesca se nasmiješila. - Nadam se.
- Volim tetka Michaela, – uzdahne Charlotte, a Francesca se gotovo
nasmijala, jer je pogled u očima njezine nećakinje bio onaj kojeg je već vidjela
tisuću puta prije.
Žene su obožavale Michaela. Činilo se da ni sedmogodišnje djevojčice nisu
imune na njegov šarm.
- Pa, vrlo je zgodan, – izjavila je Francesca.
Charlotte slegne ramenima. - Pretpostavljam.
- Pretpostavljaš? – Francesca je odgovorila, teško suzdržavajući smijeh.
- Volim ga jer me baca u zrak kad tata ne gleda.
- On voli zaobići pravila.
Charlotte se nacerila. - Znam. Zato ne govorim tati.
Francesca nikad nije mislila da je Anthony posebno strog, no već je dvadeset
godina bio glava obitelji, a pretpostavljala je da ga je iskustvo obdarilo određenoj
ljubavi prema redu i urednosti.
I mora reći – on voli biti glavni.
- To će biti naša tajna, – rekla je Francesca, nagnula se šapućući joj u uho. - I
možeš nas posjetiti u Škotskoj kad god poželiš. Sve vrijeme zaobilazimo pravila.
Charlottine oči su se raširile. - Stvarno?
- Ponekad doručkujemo za večeru.
- Genijalno.
- I možemo hodati po kiši.
Charlotte je slegnula ramenima. - Svi hodaju na kiši.
- Da, pretpostavljam, ali ponekad plešemo.
Charlotte se odmakla. - Mogu li sada poći s tobom?
- To je do tvojih roditelja, lutkice. – Francesca se nasmijala i posegnula za
Charlotteinom rukom. - Ali možemo plesati upravo sada.
 - Ovdje?
Francesca je kimnula glavom.
- Gdje svi mogu vidjeti?
Francesca se pogledala okolo. - Ne vidim nikoga da promatra. A čak i ako
vide, koga briga?
Charlotte je napućila usne, a Francesca je praktički mogla vidjeti njezin um
kako radi. - Ne mene!, – rekla je, i podvukla ruku pod Francescinu. Zajedno su
otplesale malog šaljivdžiju, nakon čega je slijedio škotsko kolo. Uvijale se i
okretale sve dok nisu ostale bez daha.
- Voljela bih da pada kiša!, – nasmijala se Charlotte.
- Zašto bi to bilo zabavno?, – neko je progovorio.
- Tetak Michael!, – vikne Charlotte okrećući se prema njemu.
- Odmah me zaboravljaš, – reče Franceska s iskrivljenim osmijehom.
Michael ju je toplo pogledao preko Charlotteine glave. - Ne i ja, – promrmljao
je.
- Teta Francesca i ja smo plesale, – rekla mu je Charlotte.
- Znam. Vidio sam te iz kuće. Posebno sam uživao u novom plesu.
- Kojem novom?
Michael se pretvarao da izgleda zbunjeno. - Novom plesu koji ste plesale.
- Nismo plesale nove plesove, – odvrati Charlotte nabravši obrve.
- Onda, koji je to ples koji uključuje bacanje na travu?
Francesca se jedva suzdržala od smijeha.
- Pale smo, tetak Michael.
- Ne!
- Jesmo!
- Bio je to energičan ples, – potvrdila je Francesca.
- Morate tada biti iznimno graciozne, jer izgledalo je kao da ste to učinile
namjerno.
- Nismo! Nismo!, – uzbuđeno će Charlotte. - Stvarno smo samo pale. Slučajno!
- Pretpostavljam da ću vam povjerovati, – rekao je uz uzdah, - ali samo zato
što znam da ste previše iskrene da lažete.
Topila se gledajući ga u oči. - Nikada ti ne bih lagala, tetak Michael, – rekla
je.
Poljubio joj je obraz i spustio je. - Tvoja je majka rekla da je vrijeme za
večeru.
- Ali tek si došao!
- Ne idem ja nigdje. Trebaš hranu nakon sveg ovog plesa.
- Nisam gladna, – pokušala se izgovoriti.
- Šteta, – rekao je, - mislio sam te učiti valcer poslijepodne, ali sigurno ne
možeš učiti plesati praznog želuca.
 Charlotteove oči su se raširile. - Stvarno? Otac je rekao da ne mogu učiti
plesati dok ne navršim deset.
Michael joj je uputio jedan od onih razornih poluosmjeha od kojih bi
Francescu još uvijek ispunjavali žmarci. - Ne moramo mu reći, zar ne?
- Oh, tetak Michael, volim te, – rekla je žarko, a zatim, nakon jednog izuzetno
snažnog zagrljaja Charlotte, otrča u Aubrey Hall.
- I još jedna pade, – rekla je Francesca odmahujući glavom, promatrajući
kako je njezina nećakinja prelazi preko polja.
Michael ju je uhvatio za ruku i povukao prema sebi. - Što bi to trebalo
značiti?
Francesca se malo nasmiješila i uzdahnula i rekavši : - Ne bi ti lagala.
Čvrsto ju je poljubio. - Nadam se da ne.
Pogledala je njegove srebrnkaste oči i prepustila se toplini njegova tijela. -
Čini se da ni jedna žena nije imuna.
- Ja sam dakle sretan što me je začarala samo jedna.
- Srećom za mene.
- Pa, da, – rekao je s izvještačenom skromnošću, - ali ja to ne želim priznati.
Stisnula ga je na ruku.
Poljubio ju je zauzvrat. - Nedostajala si mi.
- I ti si meni nedostajao.
- A kako je klan Bridgerton?, – upita on, provlačeći joj ruku ispod svoje.
- U većoj mjeri fantastično, – odgovori Francesca. - Zapravo, sjajno sam se
provela.
- Zapravo? – neodređeno je odjeknuo, zabavljajući se.
Francesca ga je odvela od kuće. Prošlo je više od tjedan dana otkad ga je
imala samo za sebe, i nije ga htjela odmah podijeliti. - Kako to misliš?, upita ona.
- Rekla si ‘zapravo’. Kao da si iznenađena.
- Naravno da ne, – rekla je. A onda se zamislila. - Uvijek se lijepo provedem u
posjetu svojoj obitelji, – rekla je oprezno.
- Ali...
- Ali ovaj put je bilo bolje. – Slegnula je ramenima. - Ne znam zašto.
Što nije bila potpuna istina. Onaj trenutak sa majkom – u tim suzama je bilo
magije.
Ali mu to nije mogla reći. Čuo bi nešto o plakanju i ništa drugo, a onda bi se
brinuo i osjećala se strašno zbog toga što se brinuo, a i bila je umorna od svega
toga.
Osim toga, bio je muškarac. Ionako nikad ne bi razumio.
- Osjećam se sretnom, – rekla je. - Nešto u zraku.
- Sunce sja, – primijetio je.
Bezbrižno je slegnula ramenima i naslonila se na drvo. - Ptice pjevaju.
 - Cvjetovi cvjetaju?
- Samo nekoliko, – priznala je.
Promatrao je krajolik. - Svakog trenutka trebao bi anđeoski mali zec
proskakutati preko polja.
Blistavo se nasmiješila i naslonila se na njega kako bi ga poljubila. - Rustični
sjaj je čudesna stvar.
- Doista. – Njegove su usnice pronašle njene s poznatom žudnjom. -
Nedostajala si mi, – rekao je, glasom promuklim od strasti.
Ispustila je mali uzdah na njegovo uho. - Znam. Rekao si to.
- Ponavljam se.
Francesca je htjela reći nešto duhovito o tome kako joj nikada nije naporno
slušati to, ali u tom se trenutku našla pritisnuta uz stablo, jedne noge podignute
oko njegovih bokova.
- Nosiš previše odjeće, – zareži.
- Malo smo preblizu kući, – prodahtala je, trbuh joj se grčio od želje dok se
prisno prislanjao uz nju.
- Koliko daleko, – promrmljao je, dok joj je ruku zavlačio ispod suknje, - nije
preblizu?
- Nedaleko.
Odmaknuo se i zagledao se u nju. - Stvarno?
- Doista. – Njezine su se usne savile, a ona se osjećala vragolasto, moćno. I
htjela je preuzeti odgovornost. Za njega. Za svoj život. Za sve.
- Dođi sa mnom, – rekla je impulzivno, zgrabila ga je za ruku i potrčala.
Michaelu je nedostajala njegova žena. Noću, kad nije bila pored njega, krevet
je bio hladan i prazan. Čak i kad je bio umoran, a njegovo tijelo nije bilo žudjelo
za njom, želio je osjećati njezin miris i toplinu.
Nedostajao mu je zvuk njenog disanja, način na koji se madrac drugačije
kretao kad je na njemu bilo drugo tijelo.
Znao je, iako je bila više povučena od njega a i mnogo manje voljela koristiti
takve strastvene riječi, da je prema njemu osjećala isto kao on za nju. No unatoč
tome, bio je ugodno iznenađen što se utrkuju preko polja, dopuštajući joj da
preuzme vodstvo, znajući da će za nekoliko kratkih minuta biti duboko u njoj.
- Ovdje, – rekla je, zaustavivši se na dnu brda.
- Ovdje?, – upita dvojbeno. Nije bilo pokrova stabala, ništa da ih zaklanja od
pogleda.
Sjela je. - Nitko ne dolazi ovdje.
- Nitko?
- Trava je vrlo meka, – rekla je zavodljivo, potapšavši rukom pored sebe.
- Neću se ni pitati kako to znaš, – promrmljao je.
- Piknici, – rekla je uvrijeđenog izraza lica, - s mojim lutkama.
 Skinuo je kaput i položio ga poput pokrivača na travu. Tlo je bilo lagano
nagnuto, mislio je da će joj biti ugodnije nego na ravnom.
Pogledao ju je. Pogledao je u kaput. Nije se pomaknula.
- Ti, – rekla je.
- Ja?
- Lezi, – zapovjedi ona.
Hitro je legao.
A onda, prije nego što je imao vremena da komentira, da je zadirkuje, ili
udahne, ona ga je opkoračila.
- Oh, dragi B…, – uzdahnuo je, ali nije stigao završiti. Ljubila ga je, usta su
joj bila vruća, gladna i agresivna. Bilo je to sve ugodno poznato – volio je svaki
njen djelić, od obline njezine grudi do ritma njezinih poljubaca – a ipak ovaj put,
osjećao se malo...
Drugačije.
Življe.
Pomakao je ruku na njen potiljak. Kod kuće je volio vaditi jednu po jednu
ukosnicu iz njene kose, promatrajući kako se svaki uvojak opušta. Ali danas je
bio previše željan, previše nasrtljiv, i nije imao strpljenja…
- Što je to bilo?, – upitao je. Odmaknula je njegovu ruku.
Njezine su se oči blijedo suzile. - Ja sam na redu, – šapnula je.
Tijelo mu se steglo još više. Dragi Bože, htjela ga je ubiti.
- Ne usporavaj, – uzdahne.
Ali je mislio da ga nije čula. Spustila mu je hlače, dopustivši da joj ruke
prolepršaju po njegovom trbuhu dok ga ne nađe.
- Frannie...
Jedan dodir. To je sve što mu je dala. Jedan je ekstremno lagani dodir.
Okrenula se i pogledala ga. - Ovo je zabavno, – objasnila je.
Usredotočeno je pokušavao disati.
- Volim te, – rekla je tiho, i osjetio je kako je ustala. Podigla je svoje suknje do
bedara dok se sama namještala, a zatim ga je, uz jedan spektakularno brz potez,
uzela u sebe, a tijelo joj se opustilo, nasađeno na njega.
Želio se pokrenuti. Želio je zariti se u nju, ili je preokrenuti i zabijati se u nju
dok se oboje ne pretvore u samu prašinu, ali ruke su mu bile čvrsto na njenim
bokovima, a kad ju je pogledao, oči su joj bile zatvorene i gotovo da je izgledala
kao da se koncentrira.
Njeno disanje je bilo polagano i postojano, ali bilo je glasno, a sa svakim
izdisajem činilo mu se da je pomalo teže.
- Frannie, – stenjao je, jer nije znao što učiniti. Želio je da se kreće brže. Ili
žešće. Ili nešto, ali sve što je činila bilo je da se ljuljala naprijed-natrag, bokovi su
mu se izbočili i savili u slatkim mukama. Stisnuo ih je, namjeravajući je
pomaknuti gore-dolje, ali je otvorila oči i odmahnula glavom s mekim, blaženom
osmijehom.
 - Ovako mi se sviđa, – rekla je.
Želio je nešto drugo. Trebao je je nešto drugo, ali kad ga je pogledala,
izgledala je tako prokleto sretno da joj nije mogao ništa odbiti. A onda, odjednom,
počela je drhtati. Bilo je čudno jer je tako dobro poznavao njen vrhunac, a ovaj
put se činilo mekšim... i jačim, u isto vrijeme.
Uzdrmana se zaljuljala, a onda je ispustila mali vrisak i nagnula se na njega.
A onda, na svoje krajnje iznenađenje svrši i on. Nije mislio da je spreman.
Nije mislio da je na rubu vrhunca. Ali, bez upozorenja, jednostavno je
eksplodirao.
Ležali su tako izvjesno vrijeme dok ih je sunce blago obasjavalo. Zagnjurila je
lice u njegov vrat, a on ju je držao, pitajući se kako je moguće da takvi trenuci
postoje.
Zato što je bilo savršeno. I on bi ondje ostao zauvijek kad bi to mogao. Iako je
nije pitao, znao je da osjeća isto.

Mislili su poći kući dva dana nakon krštenja, pomislila je Francesca dok je
promatrala kako se jedan od njenih nećaka obara drugog na zemlju, ali bili su
ovdje tri tjedna, a još se nisu počeli ni pakovati.
- Nadam se da nema slomljenih kostiju.
Francesca se nasmiješila svojoj sestri Eloise, koja je također odlučila ostati u
Aubrey Hallu u produženom posjetu. - Ne, – odgovorila je, neznatno uzdahnuvši
kad je budući vojvoda Hastings – inače poznat kao Davey, u dobi od jedanaest
godina, ispustio ratni poklič dok je skakao s drveta. - Ali nije da ne pokušavaju.
Eloise je sjela pored nje i iskosila lice prema suncu. - Stavit ću šešir za
minutu, kunem se, – rekla je.
- Ne mogu točno odrediti pravila igre, – rekla je Francesca.
Eloise se nije ni trudila otvoriti oči. - To je zato što ih nema.
Francesca je promatrala kaos. Oliver, Eloisin dvanaestogodišnji posinak,
zgrabio je loptu – od kuda im lopta? – i trčao je preko travnjaka. Činilo se da je
došao do cilja – Francesca neće nikada biti sigurna je li to bio divovski hrast
lužnjak koji je bio tamo otkako je bila dijete ili Miles, Anthonyjev drugi sin, koji
je sjedio prekriženih nogu i ruku od kad je Francesca izašla van, deset minuta
ranije.
No, što god to bio slučaj, Oliver je morao osvojiti jednu točku, jer je udario
loptu na zemlju, a zatim počeo skakati gore i dolje s trijumfalnim krikovima.
Miles je morao biti s njim timu – to je bio prvi pokazatelj Francesci da ima timova
- jer je skočio na noge i veselo slavio.
Eloise je otvorila jedno oko. - Moje dijete nije ubilo nikoga, zar ne?
- Ne.
- Ni drugi njega?
Francesca se nasmiješila. - Ne.
 - Dobro. – Eloise je zijevnula i namjestila se unutar stolca.
Francesca je razmišljala o njenim riječima. - Eloise?
- Mmmm?
- Jesi li ikada... – Ona se namršti. Doista nije postojao pravi način da je to
pita. - Jesi li uvijek voljela Olivera i Amandu...?
- Manje?
- Da.
Eloise se uspravi i otvori oči. - Ne.
- Stvarno? – Nije da joj Francesca nije vjerovala. Voljela je svoje nećakinje i
nećake sa svakim dahom svoga tijela; dala bi svoj život za bilo kojeg od njih,
uključujući i Olivera i Amandu – čak i bez trenutka oklijevanja. Ali nikada nije
rodila. Nikad nije nosila dijete u utrobi – u svakom slučaju ne dugo – i nije znala
da li to stvara razliku. Činilo ju većom.
Da je imala dijete, jedno od njezinih, njene i Michaelove krvi, razumjela bi
ljubav koju je sada osjećala za Charlotte i Olivera, Milesa i sve ostale – Bi li to
odjednom osjećala poput šapta pored onoga što bi bilo u srcu za vlastito dijete?
Da li to čini razliku?
Da li željela da to čini razliku?
- Mislila sam da će tako biti, – prizna Eloise. - Naravno, voljela sam Olivera i
Amandu puno prije nego što sam imala Penelope. Kako ih ne bi voljela? To su
djelići Phillipa. I, – nastavila je, a lice joj je bilo pomno zamišljeno, kao da nikad
prije nije zadubila u to, - oni su.... oni sami. Ja sam njihova majka.
Francesca se s mukom nasmiješila.
- Ali unatoč tome, – nastavila je Eloise, - prije nego što sam imala Penelope,
pa čak i dok sam je nosila, mislila sam da će to biti drugačije. – Zastala je. - I je
drugačije. – Opet je zastala. - Ali ne i manje. Nije riječ o razinama ni količinama,
niti čak ni... u stvari... prirodi toga. – Eloise slegne ramenima. - Ne mogu to
objasniti.
Francesca se osvrnula na igru, koja je nastavila s novim intenzitetom. - Ne, –
rekla je tiho, - mislim da jesi.
Dugo je šutjela, a onda je Eloise rekla: - Ne... pričaš puno o tome.
Francesca je blago odmahnula glavom. - Ne.
- Želiš li?
Na trenutak je razmislila o tome. - Ne znam. – Okrenula se sestri. U
djetinjstvu kad su imali su šest i sedam godina, bile su kao dvije polovice novčića.
Nalikovale su jedna na drugu, razlikovale su se samo u boji očiju, čak su imale i
rođendan na isti dan, s jednom godinom razlike.
Eloise ju je promatrala s nježnom znatiželjom, suosjećajnošću koja bi, prije
samo nekoliko tjedana, bila srceparajuća. Ali sad je bila jednostavno utješna.
Francesca nije osjećala da ju sažaljeva, osjećala se voljenom.
- Sretna sam, – rekla je Francesca. I bila je. Bila je to uistinu. Čak nije
osjetila da se bolna praznina skriva ispod te sreće. Zaboravila je čak i računati.
Nije znala koliko je dana prošlo od njezinog posljednjeg krvarenja, i osjećala se
tako prokleto dobro.
- Mrzim brojeve, – promrmljala je.
- Molim?
Odmaknuo je osmijeh. - Ništa.
Sunce, koje je bilo sakriveno iza tankog sloja oblaka, odjednom se probilo.
Eloise je zasjenila oči s rukom. - Nebesa, – primijeti ona. - Oliver upravo sjedi na
Milesu.
Francesca se nasmijala, a onda, prije no što je čak i znala o čemu se radi,
ustala. - Misliš li da će me pustiti da igram sa njima?
Eloise je pogleda kao da je poludjela, što je, pomislila je Francesca slegnuvši
ramenima, možda i bila u pravu.
Eloise pogleda Francescu, a potom u dječake, a zatim natrag u Francescu. A
onda je odustala. - Ako se ti budeš igrala sa njima i ja ću.
- Ne možeš to napraviti, – rekla je Francesca. - Trudna si.
- Jedva, – rekla je Eloise s osmjehom. - Osim toga, Oliver se ne bi usudio
sjesti na mene. – Ispružila je ruku. - Hoćemo li?
- Vjerujem da hoćemo. – Francesca ju uhvati za ruku, i zajedno potrčaše niz
brdo, vrišteći i uživajući u tome.

- Čuo sam da si napravila popriličan događaj danas popodne, – rekao je

Michael, spustivši se na rub kreveta.
Francesca se nije pomaknula, čak ni očni kapak. - Iscrpljena sam, – bilo je
sve što je rekla.
Uzeo je prašnjavi rub njene haljine. - I prljava, također.
- Previše sam umorna za pranje.
- Anthony kaže da je Miles rekao da je bio prilično impresioniran. Očigledno
bacaš prilično dobro za djevojku.
- Bilo bi sjajno, – odgovorila je, - da sam bila obaviještena da ne mogu
koristiti ruke.
On se nasmije. - Koju ste to igru točno igrali?
- Nemam pojma. – Iscrpljeno je jauknula. - Bi li mi malo protrljao noge?
Gurnuo ju je dalje na krevet i zadigao joj haljinu do polovice lista. Noge su joj
bile prljave. - Dragi Bože, – uzviknuo je. - Išla si bosa?
- Nisam mogla dobro igrati u papučama.
- Kako je Eloise prošla?
- Ona, navodno, baca kao dječak.
- Mislio sam da niste koristile ruke.
Ona se ljutito nalakti. - Znam. To ovisi o tome na kojem si kraju terena. Tko
je ikad čuo za takvo što.
 Uzeo joj je stopalo u ruke, zabilježivši u glavi da ih mora poslije oprati, svoje
ruke naravno, ona se sama mogla pobrinuti za vlastite noge. - Nisam imao pojma
da si tako takmičarski raspoložena, – primijetio je.
- To je u obitelji, – promrmljala je. - Ne, ne, ovdje. Da, upravo tu. Jače.
Oooooohhhh...
- Zašto mi se čini kao da sam to čuo ranije, – razmišljao je, - samo što sam se
tada više zabavljao?
- Samo budi tiho i nastavi mi trljati noge.
- Na usluzi, Vaše Veličanstvo, – promrmljao je, nasmiješivši se kad je
shvatila da je bila savršeno zadovoljna štogod da mu je rekla. Nakon minutu ili
dvije tišine, osim za povremenog Francescinog uzdisanja, pitao ju je: - Koliko još
želiš ostati?
- Želiš li se vratiti kući?
- Imam stvari kojima moram prisustvovati, – odgovorio je, - ali ništa što ne
može čekati. Zapravo uživam u tvojoj obitelji.
Podigla je obrvu i osmjehnula se. - Zapravo?
- Doista. Iako je bilo malo zastrašujuće kad me je tvoja sestra pobijedila u
gađanju.
- Ona pobjeđuje sve. Uvijek je. Gađaj s Gregoryem sljedeći puta. On ne može
pogoditi stablo.
Michael se preselio na drugu nogu. Francesca izgledala tako sretno i
opušteno. Ne samo sada, već i kod večere, i u salonu, i kada je jurnjala s
nećakinjama i nećacima, čak i noću, kad su vodili ljubav u svom ogromnom
krevetu s baldahinom. Bio je spreman vratiti se kući, natrag u Kilmartin, koji je
bio star i skroman, ali neizbrisivo njihov. Ali rado će ostati ovdje zauvijek, ako je
to značilo da će Francesca uvijek izgledati ovako.
- Mislim da si u pravu, – rekla je.
- Naravno, – odgovorio je - ali u čemu to točno?
- Vrijeme je da pođem kući.
- Nisam to rekao. Samo sam se raspitivao o tvojim namjerama.
- Nisi morao ni reći, – odgovorila je.
- Ako želiš ostati...
Ona je odmahnula glavom. - Ne. Želim ići kući. Našoj kući. – Sjela je uz
naporan uzdah, savivši noge ispod sebe. - Ovdje je bilo lijepo, imala sam
fantastičan posjet, ali mi nedostaje Kilmartin.
- Jesi li sigurna?
- Nedostaješ mi.
Podigao je obrve. - Ovdje sam.
Ona se nasmiješi i nagne se naprijed. - Nedostaje mi da budemo sami.
- Trebaš samo reći, moja gospo. Bilo kada, bilo gdje. Udaljiti ćemo se i
dopustiti ti da budeš sama sa mnom.
Ona se naceri. - Možda upravo sada.
 Mislio je da je to dobra ideja, ali viteštvo ga je natjeralo da kaže: - Mislio sam
da te boli.
- Nije toliko bolno. Ne ako radiš sav posao.
- To, draga moja, nije problem. – Skinuo je košulju preko glave i legao pored
nje, dajući joj dugi, slatki poljubac. Odmaknuo se sa zadovoljnim uzdahom i onda
samo zurio u nju. - Lijepa si, – prošaptao je. - Ljepša nego ikad.
Nasmiješila se lijenim, toplim osmijehom koji je značio da je nedavno uživala
ili znala da će uživati.
Volio je taj osmijeh.
Otkopčavao je gumbe na leđima njene haljine i bio je na pola puta kad mu se
odjednom jedna misao pojavila u glavi. - Čekaj, – rekao je on. - Možeš li?
- Mogu li što?
Zastao je, mršteći se dok je pokušavao izračunati u glavi. Nije li trebala
krvariti? - Nije li ti vrijeme?, – upitao je.
Usne su joj se razdvojile, a ona je trepnula. - Ne, – rekla je, zvučeći pomalo
iznenađeno – ne njegovim pitanjem već svojim odgovorom. - Ne, nisam.
Odmaknuo se nekoliko centimetara da bi bolje mogao vidjeti njeno lice. -
Misliš li...?
- Ne znam. – Zatreptala je. Čuo je kako joj se ubrzava disanje. -
Pretpostavljam. Mogla bih...
Želio je vrištati od sreće, ali nije se usudio. Ne još. - Kada misliš...
- …Da ću znati? Ne znam. Možda…
- …za mjesec dana? Dva?
- Možda dva. Možda i prije. Ne znam. – Ruka joj je poletjela na trbuh. - To ne
može potrajati.
- Možda ne, – rekao je oprezno.
- Ali bi moglo.
- Da, moglo bi.
Osjetio kako smijeh ključa u njemu, neobični vrtlog u trbuhu koji raste i
škaklja dok se ne rasprsne na njegovim usnama.
- Ne možemo biti sigurni, – upozorila je, ali mogao je vidjeti da je i ona jako
uzbuđena.
- Ne, – rekao je, ali nekako je znao da jesu.
- Ne želim se nadati.
- Ne, ne, naravno, ne smijemo.
Oči su joj se raširile i stavila je obje ruke na trbuh, ipak je još potpuno ravna.
- Da li osjećaš nešto?, – prošaptao je.
Ona je odmahnula glavom. - Bilo bi prerano.
Znao je to. Znao je da zna. Nije znao zašto je pitao.
A onda Francesca rekla i nemoguću stvar. - Ali tu je, – prošaptala je. - Znam.
 - Frannie... – Ako je pogriješila, ako joj se srce ponovno slomi – jednostavno
nije mislio da to može podnijeti.
Odmahnula je glavom. - Istina, – rekla je, ali nije inzistirala. Nije ga
pokušavala uvjeriti, ni sebe. Mogao je to čuti i u njenom glasu. Nekako je znala.
- Jesi li se osjećala loše?, – upitao je.
Odmahnula je glavom.
- Jesi li... Dragi Bože, danas se nisi trebala igrati s dečkima.
- I Eloise se igrala.
- Eloise može, zato što se ona osjeća prokleto dobro. Ona nije ti.
Nasmiješila se poput Madone, zakleo bi se, i rekla: - Neću se slomiti.
Sjetio se kad je pobacila prije mnogo godina. To nije bio njegovo dijete, ali je
osjetio njezinu bol, goruću i strašnu, poput šake oko njena srca. Njegov rođak, –
njen prvi muž, – bio je mrtav jedva nekoliko tjedana, oboje su se oporavljali od
tog gubitka kada je izgubila Johnovo dijete...
Mislio je da ni jedan od njih ne bi mogao preživjeti još jedan takav gubitak.
- Francesca, – rekao je žurno, - moraš se paziti. Molim te.
- To se neće ponoviti, – rekla je, odmahujući glavom.
- Kako znaš?
Zbunjeno je slegla ramenima. - Ne znam kako. Samo znam.
Dragi Bože, molio je da se ne vara. - Želiš li reći svojoj obitelji?, – upitao je
tiho.
Ona je odmahnula glavom. - Ne još. Ne zato što to se bojim, – žurno je dodala.
- Samo želim... – Njezine usne su se raširile u veličanstven osmjeh. - Samo želim
da to bude moje još neko vrijeme. Naše.
Prinio joj je ruku do svojih usana. - Koliko dugo?
- Nisam sigurna. – Oči su joj se raširile. - Nisam sigurna...

Godinu dana kasnije...

Violet Bridgerton je jednako voljela svu svoju djecu, ali ta ljubav je bila
različita. Kad su joj nedostajali, ona je učinila ono što je smatrala najlogičnijim.
Srce joj najviše čeznulo za onom koju je viđala najmanje. To je bio razlog što je u
salonu na Aubrey Hallu čekala da se kotači kočije s grbom Kilmartina zakotrljaju
niz kolni prilaz. Bila je nemirna i nestrpljiva, svakih je pet minuta pogledavala
kroz prozor.
- Napisala je da će doći danas, – uvjeravala ju je Kate.
- Znam, – odgovorila joj je Violet uz smeten osmijeh. - To je samo zato što je
nisam vidjela za cijelu godinu. Znam da je Škotska daleko, ali nikad nije prošla
cijela godina bez da sam vidjela jedno od moje djece.
- Stvarno?, – reče Kate. - To je izvanredno.
 - Svi mi imamo svoje prioritete, – rekla je Violet, odlučujući da nema smisla
pretvarati se da ne skače svako malo. Spustila je vez i preselila se do prozora,
izvijajući vrat kad god bi joj se učinilo da je vidjela da nešto blista na suncu.
- Čak i kada je Colin toliko putovao?, – upita Kate.
- Najduže što ga nije bilo je tri stotine i četrdeset i dva dana, – odgovorila je
Violet. - Kada je putovao po Mediteranu.
- Brojala si?
Violet je slegnula ramenima. - Ne mogu si pomoći. Volim računati. – Sjetila
se svih brojanja koja je radila dok su joj djeca odrastala, pazeći da na kraju izleta
ima isti broj potomaka kao što je imala na početku. - Pomaže u praćenju stvari.
Kate se nasmiješila dok je posezala rukom prema kolijevci pod svojim
nogama ne bi li ju zaljuljala. - Nikada se neću žaliti zbog pomoći oko njih četvero.
Violet je prešla sobu i virnula u svoje najnovije unuče. Mala Marija je bila
iznenađenje. Došla je toliko godina nakon Charlotte. Kate je mislila da je gotova s
rađanjem, ali onda, deset mjeseci ranije, ona ustala je iz kreveta, otišla smireno u
toalet, i rekla Anthonyu: - Vjerujem da sam opet trudna.
Ili su bar tako rekli Violet. Ona je imala namjeru držati se podalje od dječjih
soba, osim u slučaju bolesti ili porođaja.
- Nikad se nisam žalila, – rekla je tiho Violet. Kate nije čula, ali Violet to nije
ni htjela. Nasmiješila se Mary koja je slatko spavala pod grimiznim pokrivačem. -
Mislim da bi tvoja majka bila oduševljena, – rekla je, gledajući Kate.
Kate je kimnula, a oči su joj se zamaglile. Njezina majka, – zapravo maćeha,
ali Mary Sheffield ju je podigla od kad je bila mala djevojčica – je preminula
mjesec dana prije nego što je Kate je shvatila da je trudna. - Znam da nema
smisla, – rekla je Kate, nagnula se pobliže ispitujući lice svog djeteta, - ali ja bih
se zaklela da ona izgleda pomalo poput nje.
Violet trepne i nagne glavu na stranu. - Mislim da si u pravu.
- Nešto u očima.
- Ne, to je nos.
- Misliš li? Radije bih… Oh pogledaj! – Kate je pokazala prema prozoru. - Je li
to Francesca?
Violet se uspravi i potrči prema prozoru. - Ona je!, – uzviknula je. - Oh, i
sunce sja. Idem je čekati vani.
Smušenog pogleda se osvrnula i dohvatila je šal sa stolića i odjurila u hodnik.
Prošlo je toliko vremena otkako je vidjela Frannie, ali to nije bio jedini razlog
zbog kojeg je bio toliko željna da je vidi. Francesca se promijenila tijekom svog
posljednjeg posjeta, u vrijeme Isabellinog krštenja. Bilo je to teško objasniti, ali
Violet je osjetila da se nešto unutar nje promijenilo.
Od sve njezine djece, Francesca je uvijek bila najtiša, najpovučenija. Voljela
je svoju obitelj, ali je isto tako voljela biti odvojena od njih, stvarajući vlastiti
identitet, stvarajući svoj život. Nije bilo čudno što ona nikada nije odlučila
podijeliti svoje osjećaje o najbolnijem dijelu svog života – njenoj neplodnosti. No,
posljednji put, iako o tome baš i nisu govorile, nešto je ipak prošlo između njih, i
Violet je gotovo osjećala kao da je mogla upiti dio njezine tuge.
 Kad je Francesca odlazila, nestala joj je tuga iz očiju. Violet nije znala da li je
ona napokon prihvatila svoju sudbinu, ili je jednostavno naučila kako se radovati
onome što je imala, ali činilo se da je Francesca, po prvi put prema Violetinom
sjećanju, bila potpuno sretna.
Violet je jurila kroz hodnik velikom brzinom za svoje godine i otvorila ulazna
vrata kako bi mogla sačekati kočiju. Francescina kočija je činila konačni zaokret
tako da jedna vrata budu okrenuta prema kući.
Violet je mogla vidjeti Michaela kroz prozor. Mahnuo je, a ona se uspravila.
- O, nedostajali ste mi!, – uzviknula je, žureći prema njima dok je on izlazio iz
kočije. - Morate oboje obećati da nikad više neću tako dugo čekati.
- Kao da bi ti mogao išta odbiti, – rekao je, naginjući se da joj poljubi obraz.
Zatim se okrenuo, pružajući ruku da pomogne Francesci.
Violet je zagrlila svoju kćer, a onda se odmaknula kako bi je pogledala.
Frannie je...
Sjajila.
Od sreće.
- Nedostajala si mi, mama, – rekla je.
Violet bi joj odgovorila, ali je osjetila kako je nešto neočekivano guši. Stisne
usne, ali onda se one počenu trzati dok se borila da zadrži suze. Nije znala zašto
je tako osjetljiva. Da, to je bio prije više od godinu dana, ali nije li otišla prije tri
stotine i četrdeset i dva dana? To nije bilo toliko drugačije.
- Imam nešto za tebe, – rekla je Francesca, i Violet bi se zaklela joj oči previše
sjaje.
Francesca se okrenula prema kočiji i ispružila ruke. Na vratima se pojavila
služavka držeći nekakav zamotuljak, koji je zatim predala gospodarici.
Violet uzdahnula. Dragi Bože, to ne može biti...
- Majko, – rekla je tiho Francesca, držeći dragocjeni mali zamotuljak - ovo je
John.
Suze, koje su do tada strpljivo čekale u Violetinim očima, počeše se kotrljati. -
Frannie, – prošaptala je, uzimajući bebu u svoje ruke - zašto mi nisi rekla?
Francesca, – njena tajnovita, zagonetna treća kći reče: - Ne znam.
- Lijep je, – rekla je Violet, ne mareći što su je držali u neznanju. Nije je
brinulo ništa u tom trenutku – ništa osim sićušnog dječaka u naručju, koji ju je
gledao s nevjerojatno mudrim izrazom.
- Ima tvoje oči, – rekla je Violet, gledajući u Francescu.
Frannie kimne, s osmjehom, kao da sama nije mogla sasvim povjerovati u to.
- Znam.
- I usta.
- Mislim da si u pravu.
- I tvoj... oh, ja, mislim da ima i tvoj nos.
- Rekao sam joj, – progovori Michael kao da se zabavlja, - da sam i ja bio
uključen u njegovo stvaranje, ali još uvijek ne vidim nikakve dokaze.
 Francesca ga je pogledala sa toliko ljubavi da je Violet gotovo izgubila dah. -
On ima tvoj šarm, – rekla je.
Violet se nasmijala, a onda se ponovo nasmijala. U njoj je bilo previše sreće –
i nije ju mogla zadržati u sebi. - Mislim da je vrijeme da pokažemo ovog malog
čovjeka njegovoj obitelji, – rekla je. - Zar ne?
Francesca ispružila ruke da bi uzela bebu, ali Violet se okrene. - Ne još, –
rekla je. Željela ga je držati malo duže. Možda do utorka.
- Majko, mislim da bi on mogao biti gladan.
Violet je lukavo pretpostavila. - Javit će nam.
- Ali…
- Znam ponešto o bebama, Francesca Bridgerton Stirling. – Violet se
nasmiješi Johnu. - Oni, na primjer, obožavaju svoje bake.
On je grgoljio i gugutao, a zatim se – ona je bila uvjerena u to – nasmiješio.
- Dođi sa mnom, maleni, – šapnula je: - Imam ti toliko toga za reći.
A iza nje, Francesca se okrene Michaelu i reče: - Misliš li da ćemo ga vratiti
za vrijeme trajanja posjeta?
Odmahnuo je glavom, a zatim dodao: - To će nam dati više vremena da
vidimo kako da dobije sestru.
- Michael!
- Slušaj muža, – reče Violet, ne trudeći se ni okrenuti.
- Dragi Bože, – promrmlja Francesca.
Ali ona nije slušala.
Ona je uživala.
Devet mjeseci kasnije, dobro jutro rekla je Janet Helen Stirling.
Koja je izgledala baš kao njezin tata.
 AUTORIČINA BILJEŠKA

Cijenjeni čitatelju,

Izložila sam likove romana Kad je bio grešan cijelom nizu zdravstvenih
tegoba. Istraživanje Michaelovih i Johnovih tegoba bilo je složen proces; morala
sam se pobrinuti da progresija njihovih bolesti ima smisla sa znanstvenog
stajališta, a istodobno otkriti isključivo saznanja dostupna medicinskoj znanosti
u Engleskoj 1824. godine.
John je umro od rupture cerebralne aneurizme. Cerebralne ili moždane
aneurizme urođene su slabosti na krvnim žilama unutar mozga. Mogu mirovati
cijeli niz godina ili se mogu izuzetno brzo povećati i prsnuti, dovodeći do
krvarenja u mozgu koje može rezultirati nesvjesticom, komom i smrću.
Glavobolje izazvane prsnućem moždane aneurizme izuzetno su snažne i
nastupaju iznenada, no mogu im prethoditi razdoblja duljih, manje
intenzivnih glavobolja prije samog prsnuća.
Nije se moglo učiniti ništa kako bi se Johnu spasio život, čak i danas gotovo
polovica ruptura cerebralnih aneurizmi rezultira smrću.
Tijekom devetnaestog stoljeća, jedini način dijagnosticiranja perforacije
cerebralne aneurizme bila ja autopsija. Međutim, vjerojatnost da bi jedan grof bio
podvrgnut posthumnom seciranju bila je izuzetno mala, stoga bi Johnova smrt za
njegove voljene ostala obavijena velom tajne. Sve što bi Francesca znala bilo je da
je njezin suprug legao u krevet sa strašnom glavoboljom i preminuo.
Prekretnica u liječenju moždanih aneurizmi dogodila se tijekom 1950-ih
uslijed sve raširenije uporabe angioplastike. Ovu je tehniku, koja se sastoji od
ubrizgavanja rendgenski vidljive boje u krvne žile koje vode do mozga, a sve kako
bi se utvrdila krvožilna anatomija, razvio Egas Moniz u Portugalu, 1927. godine.
Zanimljiva je povijesna crtica da je Moniz 1949. godine nagrađen Nobelovom
nagradom za medicinu, ali ne za svoj revolucionarni rad na polju angiografije.
Umjesto toga, čast mu je ukazana radi otkrića frontalne lobotomije kao metode
liječenja psihijatrijskih bolesti.
Što se malarije tiče, radi se o prastaroj bolesti. Cjelokupna pisana povijest
bilježi da se izlaganje toplom i vlažnom zraku povezuje s periodičkim groznicama,
slabošću, anemijama, otkazivanjem bubrega, komom i smrću. Sam naziv bolesti
dolazi iz talijanskog jezika i znači “loš zrak”, time savršeno odražavajući
vjerovanja naših predaka da je uzročnik bolesti sam zrak. U Kad je bio
grešan Michael navodi “ustajali zrak” kao izvor svoje bolesti.
Danas znamo da je malarija zapravo parazitsko oboljenje. Vrući močvarni
uvjeti u kojima se bolest pojavljuje nisu izravni uzročnik bolesti, ali oni pogoduju
razmnožavanju komaraca roda Anopheles, prenositelja bolesti. Prilikom uboda,
ženke Anophelesa nesvjesno ubrizgavaju mikroskopske organizme u nesretne
ljudske domaćine. Navedeni organizmi jednostanični su paraziti roda
Plasmodium. Postoje četiri vrste roda Plasmodium koje mogu zaraziti ljude:
falciparum, vivax, ovale i malariae. Jednom kada se nađu u krvotoku, ovi
mikroorganizmi odlaze u jetru gdje se bjesomučno množe pa u roku od tjedan
dana desetke tisuća parazita pronalazi svoj put natrag u krvotok gdje napadaju
crvene krve stanice, hraneći se njihovim hemoglobinom koji inače veže kisik na
sebe. Svaka dva ili tri dana, unutar sinkroniziranog procesa koji ne razumijemo u
potpunosti, potomci tih parazita izbijaju iz crvenih krvnih stanica što uzrokuje
snažne groznice i zimice. U slučaju malarije koju uzrokuje vrsta falciparum,
zaražene stanice mogu postati adhezivne i nataložiti se unutar bubrežnih i
moždanih krvnih žila, dovodeći tako do otkazivanja bubrega i kome – a u
konačnici i smrti u slučaju izostanka liječenja.
Michael je imao sreće. Iako to nije znao, patio je od vivax malarije koja može
opstati u bolesnikovoj jetri desetljećima, ali koja rijetko ubija svoje žrtve.
Međutim, iscrpljenost i groznice koje uzrokuje vivax malarija itekako su
intenzivne.
Na kraju romana, Michael i Francesca zabrinuti su kako bi veća učestalost
napada mogla značiti da gubi bitku s bolešću. Međutim, kod vivax malarije takvo
što ne bi bilo važno. Nema načina kako pouzdano znati kada će oboljeli od vivax
malarije doživjeti napad (osim kod slučajeva imunosupresije, poput raka,
trudnoće ili AIDS-a). Čak štoviše, kod nekih pacijenata napadi u
potpunosti prestanu, a oni ostaju zdravi do kraja života. Voljela bih
vjerovati kako je Michael jedan od onih sretnijih, no čak i ako nije, nema razloga
radi kojeg ne bi dočekao zrelu i ugodnu starost. Nadalje, pošto se malarija prenosi
isključivo krvlju, nije ju mogao prenijeti članovima svoje obitelji.
Uzroci malarije shvaćeni su tek desetljećima nakon perioda u koji je
smještena radnja romana Kad je bio grešan, no osnove liječenja već su bile
poznate. Liječenje se vršilo konzumacijom kore tropskog drveta kininovca. Kora
se obično miješala s vodom što bi rezultiralo “kininskom vodom”. Kinin se prvi
puta komercijalno počeo prodavati u Francuskoj 1820., iako je njegova uporaba
bila prilično raširena i ranije.
Malarija je uvelike iskorijenjena iz razvijenog svijeta, u velikoj mjeri uslijed
nastojanja da se populacija komaraca drži pod kontrolom. Međutim, i dalje se
radi o vodećem uzroku smrti i invaliditeta među stanovnicima zemalja u razvoju.
Svake godine falciparum malarija uzima između jednog i tri milijuna života.
Većina žrtava živi u Subsaharskoj Africi te se u najvećoj mjeri radi o djeci mlađoj
od pet godina.
Dio zarade od ove knjige bit će usmjeren za istraživanja u svrhu razvoja
lijeka za malariju.