Michael Koryta

KUĆA ČEMPRESA
Za Davida Halea Smitha i Michaela Pietscha:
To je timska igra i duboko sam zahvalan na mudrosti,
ohrabrenju i iznad svega, na vjeri.
 Prvi dio
SUPUTNICI
 1.
Bili su u vlaku pet sati kada je Arlen Wagner vidio prvog u nizu
mrtvaca.
Dotad je vožnja bila vraški dobra. Vruća, naravno, i postupno sve
vlažnija dok su se vozili iz Alabame, kroz južnu Georgiju na Floridu,
no svejedno je bilo sasvim lijepo. U vlaku su bila trideset četvorica
koja su putovala prema radničkim naseljima Keysa, svi su bili
veterani, s iznimkom devetnaestogodišnjaka koji se vozio na
Arlenovoj strani, dečka iz Jerseyja po imenu Paul Brickhill.
Svi su ispočetka pomalo razgovarali, međusobno se predstavili,
povremeno se podbadali i šalili kao što muškarci čine kada se
navikavaju jedan na drugog, znajući da će biti zajedno sljedećih
nekoliko mjeseci, a zatim se sve stišalo. Neki su spavali, nekoliko ih
se počelo kartati, drugi su samo sjedili i gledali kako promiče
krajobraz, polja su postajala magličasta zbog kasnoljetnog sutona i
zatim bezlična i mračna dok se mjesec dizao poput pozorne utvare.
Arlen, pak, Arlen je samo slušao. Ništa drugo nije ni mogao jer je
Paul Brickhill imao izvanbrodski motor umjesto usta.
Dok su kilometri i minute prolazili, Brickhill je naizmjence nešto
objašnjavao Arlenu i postavljao mu pitanja. U devet od deset puta
dečko bi odgovorio na vlastita pitanja prije nego što bi Arlen uopće
uspio otvoriti usta i odgovoriti. Brickhill je bio tihi dečko kada su se
njih dvojica tek upoznala u Alabami i tada je Arlen mislio da je Paul
sramežljiv. No nije računao na to da se dečko može razbrbljati kada
mu je ugodno u nečijoj blizini. Očito, s Arlenom mu je bilo vraški
ugodno.
Dok su kotači kloparali po tračnicama sjeverne Floride, Paul
Brickhill je Arlenu vrijedno nabrajao sve razloge zbog kojih će ovo
biti vraški dobar posao. Ne samo jer je trebalo sagraditi most, nego i
zbog toliko sunca, modre vode i brodova skupljih od većine kuća.
Mogli bi loviti ribu, možda uloviti tarpona. Paul je vidio slike tarpona
koji su bili gotovo jednako dugački kao i čamci u koje su ih vadili. I u
Keysu je bilo poznatih ljudi, slavnih svih vrsta, a tko kaže da neće
naletjeti na neke od njih i...
Oko njih su muškarci razgovarali i smijali se, neki su pisali pisma
koja su mislili slati voljenima kod kuće. Nitko nije očekivao Arlenovo
pismo, stoga se zadovoljio s nekoliko gutljaja iz svoje pljoske i
pokušao malo odspavati, unatoč ljepljivoj toplini i smradu znojnih
muškaraca. Bilo je prokleto prevruće.
Brickhill je napokon utihnuo, kao da je upravo primijetio da je Arlen
sjedio zatvorenih očiju i prestao reagirati na razgovor. Arlen je
izdahnuo, zahvalan na stanci. Paul je bio sasvim drag dečko, no
Arlen se nikad nije razbacivao riječima ako ih je nekoliko bilo
dovoljno.
Vlak je i dalje kloparao, a iako se noć spustila, vrućina nije
popuštala. Znoj je i dalje kapao niz Arlenova križa i prilijepio mu kosu
za čelo. Želio je da može zaspati; tada bi ti vrući kilometri brže
prolazili. Možda bi mu pomoglo da još jedanput potegne iz pljoske.
Otvorio je oči, pospano podigao vjeđe i ugledao šaku od kostiju.
Trepnuo je, uspravio se i blenuo. Ništa se nije promijenilo. Šaka je
držala pet igraćih karata i pripadala čovjeku po imenu Wallace
O’Connell, veteranu iz Georgije koji je zasigurno bio najglasniji
muškarac u tom društvu. Bio mu je okrenut leđima, udubljen u igru
pa mu Arlen nije mogao vidjeti lice. Samo tu šaku od kostiju.
Ne, pomislio je Arlen, ne, dovraga, ne još jedan.
Sledio se zbog prizora, ali se nije šokirao. To nipošto nije bilo prvi
put.
Umrijet će ako ne nađem način da to spriječim, pomislio je Arlen s
tužnom, mučnom rezigniranošću čovjeka koji je imao iskustva s time.
Kada dođemo do Keysa, stari Wallace O’Connell poskliznut će se i
razbiti glavu o nešto. Ili možda jadni seronja ne zna plivati pa će ga
poklopiti valovi te će nestati ispod njih, a meni će ostati to sjećanje
kao što su mi ostala mnoga druga. Upozorio bih ga da mogu, no
muškarci ne uvažavaju takva upozorenja. Oni si to ne mogu
dopustiti.
A tada je podigao pogled s Wallacea i pod treperavim svjetlima
vagona ugledao kosture posvuda oko sebe.
Ispunjavali su sjene vagona, neki su se smijali, neki se cerili, a neki
tonuli u san. I svi s kostima umjesto mesa. Ona nekolicina koja je
sjedila točno pod svjetiljkama i dalje je nosila svoju kožu, no oči su
im nestale, zamijenili su ih vrtlozi sivog dima.
Na trenutak je Arlen Wagner zaboravi« disati. Osjetio je drhtavicu i
vrtoglavicu, a zatim udahnuo i uspravio se u sjedalu.
 Doživjet će sudar. Samo je to imalo smisla. Ovaj će vlak iskliznuti iz
tračnica i svi će poginuti. Svi do jednoga. Jer je Arlen to već vidio i
vraški je dobro znao što to znači i znao je da...
Paul Brickhill je rekao: “Arlene?”
Arlen se okrenuo prema njemu. Stropno je svjetlo bilo upereno u
dečkovo lice, obasjavajući ga blještavim krugom, u zategnutu,
preplanulu kožu mladića koji je dane provodio na suncu. Arlen mu je
pogledao U oči i vidio vrtloge dima. Dim se uzdizao iz očiju poput
pipaka te se raširio i uokvirivao dečkovu glavu, dok je Arlenovu punio
stravičnim sjećanjima.
“Arlene, jesi li dobro?” pitao je Paul Brickhill.
Htio je vrištati. Htio je vrištati i zgrabiti dečka za ruku, no bojao se
da će pod prstima osjetiti hladnu, sklisku kost.
Poginut ćemo. S ovih ćemo tračnica iskliznuti punom brzinom i
zabiti se u močvarnu šumu, a vrući će metal pucati i raspadati se u
komadiće oko nas...
U mračnoj se noći začula sirena i vlak je počeo usporavati.
“Još jedno zaustavljanje”, rekao je Paul. “Izgledaš boležljivo. Možda
bi trebao izliti tu pljosku.”
Dečko nije vjerovao alkoholu. Arlen je ovlažio usne i rekao:
“Možda”, pa pogledao po vagonu ekipu kostura te osjetio treskanje
vlaka što usporava. Snaga te goleme lokomotive naglo je slabjela i
sada je kroz prozor vidio treperenje svjetala, stanicu tik pred njima.
Stizali su u neku zabitu stanicu, gdje će vlak primiti ugljen, a
muškarci imati priliku izaći, protegnuti noge i pišati. Zatim će se
ponovno vratiti u vlak i punom se brzinom kretati prema jugu, ususret
smrti.
“Paule,” rekao je Arlen, “moraš mi pomoći s malo uvjeravanja.”
“O čemu ti to?”
“Ne vraćamo se u ovaj vlak. Nijedan od nas.”
 2.
Nahrupili su iz vagona na peron stanice, vrzmajući se naokolo,
protežući se i paleći cigarete. Bližilo se deset sati navečer i iako je
sunce odavno zašlo, i dalje je bilo vlažno i vruće. Daske perona bile
su prekrivene močvarnim blatom, osušenim i izgaženim do prašine,
a s onu stranu svjetala Arlen je vidio obrise paprati koja je mlohavo
stajala u tami, netaknute povjetarcem. Floridska zabit. Nije poznavao
grad i nije ga bilo briga; neovisno o imenu, ovo će biti njegova
posljednja stanica na ovom vlaku.
Nije vidio toliko prikaza smrti odjedanput još od rata. Možda
napuštanje vlaka neće biti dovoljno. Možda je zrakom lebdio
nekakav virus, pošast koja se nevidljiva širila s čovjeka na čovjeka
kao gripa 1918., koseći žrtve brže od same smrti.
“Što nije u redu?” pitao je Paul Brickhill, slijedeći Arlena dok se on
odmicao od gomile muškaraca i izvlačio pljosku iz džepa. Odavde je
prizor bio dovoljno strašan da se Arlenu ruke počnu tresti - muškarci
su ulazili i izlazili iz sjena dok su se kretali kroz vagone i do perona
stanice, mijenjajući se iz mesa u kost i natrag u hipu, a sve zajedno
bilo je slika koja izaziva vrtoglavicu zbog koje je poželio sjesti,
zatvoriti oči te dugo i polako ispijati viski.
“Nešto će poći po zlu”, rekao je.
“Kako to misliš?” upitao je Paul, no Arlen nije odgovorio, nego je
buljio u muškarce koji su izlazili iz vlaka i pritom nešto shvatio - čim
su sišli s vlaka, koža im se vratila na kosti, spajajući se kao da ju je
iscijelio zamah kakvog čarobnog štapića. Vrtlozi dima u njihovim
očnim dupljama nestajali su u magličastom noćnom zraku. Vlak je u
pitanju. Da, što god da se dogodi, dogodit će se vlaku.
“Nešto će poći po zlu”, ponovio je. “S našim vlakom. Nešto će
gadno poći po zlu.”
“Kako znaš?”
“Jednostavno znam, kvragu!”
Paul je pogledao pljosku i očima govorio ono što nije riječima.
"Nisam pijan. Nisam povukao više od nekoliko gutljaja.”
“Kako to misliš, nešto će poći po zlu?” ponovno je pitao Paul.
Arlen se držao istine, osjećao je težinu riječi u grlu, no nije ih
mogao odgovoriti. Jedno je bilo vidjeti takve strahote, a nešto posve
drugo pokušati govoriti o njima. Ne samo zato što je to bilo teško
opisati nego i zato što nitko nikada nije vjerovao. A u trenutku kada
izgovoriš tikvo Sto, definirao si budućnost svoje ličnosti koju nikada
nećeš moći promijeniti. Arlen je to dobro shvaćao, znao je to još od
djetinjstva.
No Paul Brickhill sjedio je pred njim s dimom boje ranojutarnjeg
Olujnog oblaka u očima i Arlen je bio siguran što to znači. Nije mu
smio dopustiti da se ukrca na vlak.
“Ljudi će poginuti”, rekao je.
Paul Brickhill nagnuo je glavu unatrag i blenuo.
"Vratimo li se u taj vlak, ljudi će poginuti”, Arlen je rekao. “Siguran
um u to.”
Proveo je mnoge dane pokušavajući mislima odagnati taj dar.
Odbaciti ga kao što možeš otfikariti otrovnog pauka nakon što
otkriješ da ti gmiže po ruci, da bi, dugo nakon što prestaneš osjećati
žmarce na ruci, zahvalio milosrdnoj providnosti što ti je pružila priliku
da ga se riješiš. No on nikada nije dobio tu priliku. Ne, mračni prizor
smrti proganjao ga je, neumorno ga je pratio. Znao je čim je to vidio i
znao je da to nije Igra svjetla, utjecaj lošega pića. Bilo je to
proročanstvo, dar pretkazanja darovan čovjeku koji ga nije htio.
Oklijevao je reći i riječ bilo kojem od muškaraca, znajući kakvu će
reakciju doživjeti, no ovo nije bilo nešto što je mogao zanemariti.
Govori glasno i oštro, pomislio je, baš kao što si činio na rubu bitke,
kada si ih morao prisiliti da te slušaju, i to odmah.
“Dečki,” rekao je, s malo nekadašnje strogoće u glasu, “slušajte me,
odmah.”
Razgovori su se prekinuli. Dvojica su muškaraca stajala na stubi
vagona i kada su se okrenuli, proučavala su ga dva lica lubanje.
“Mislim da je najbolje da čekamo idući vlak”, rekao je. “Na ovome
nas čeka gadna nevolja. Siguran sam u to.”
Wallace O’Connell prekinuo je dugotrajnu tišinu.
“O čemu to, dovraga, govoriš, Wagnere?” rekao je, a istog se trena
začulo skupno prigušeno slaganje.
“Nešto ne valja s ovim vlakom”, rekao je Arlen. Uspravio se, vraški
se trudio izdržati njihov pogled.
“Siguran si u to?” pitao je O’Connell.
“Znam to.”
“Kako znaš? I što ne valja s vlakom?”
 “Ne znam reći što ne valja s njime. No nešto ne valja. Imam...
osjećaj za takve stvari.”
Podrugljiv se osmijeh polako razvukao O’Connellovim licem.
“Upoznao sam nekoliko šaljivaca,” rekao je, “no nisam mislio da si i ti
jedan od njih. Ne izgledaš tako.”
“Kvragu, čovječe, ovo nije šala.”
“Imaš osjećaj da nešto nije u redu s našim vlakom i kažeš nam da
se ne šališ?”
“Poznavao sam udovicu kod kuće koja je bila ista takva”, rekao je
drugi muškarac sa stražnje strane kruga. Bio je to mršav, snažan
starac nosa iskrivljena zbog niza prijeloma. Arlen mu nije znao ime -
kvragu, većini nije znao ime, i to je bio dio tog problema. Osim
Paula, nijedan muškarac nije poznavao Arlena dulje od te vožnje
vlakom.
“Zbilja?” rekao je O’Connell. “Vlakovi su razgovarali i s njom?”
“Ne. Osjećala je neke stvari, baš kao što i on tvrdi. Ali ona je
dobivala znakove od sova i mjesečevih odbljesaka i drugih sranja
kakva ne mo’š ni zamislit’.”
Taj se čovjek široko osmjehivao, a O’Connell je činio isto. Rekao je:
“Uvijek je pogađala, naravno?”
“Naravno”, rekao je čovjek i zahihotao se. “Ta, prije nekih devet
godina predvidjela je da nas čeka kraj svijeta. Bila je sigurna.
Trebalo se to dogoditi te zime. Ne mogu ni zamisliti da je pogriješila,
samo sam mislio da me uzašašće mimoišlo i tako sam završio ovdje
sa svima vama, grešnim pasjim skotovima.”
Rulja se smijala i Arlen je osjećao kako mu se obrazi oblijevaju
crvenilom, misli o njegovu ocu i sram koji ga je otjerao iz dječačkoga
doma sada su mu ugrožavali um. Iza njega je Paul Brickhill stajao
mirno i tiho, gotovo jedini u skupini koji se barem nije hihotao. Blizu
Wallacea O’Connella bio je čovjek čiji se smiješak činio usiljenim,
nelagodnim, no čak je i on oponašao druge.
“Možda te poslije zamolim za gutljaj toga čime puniš tu svoju
pljosku”, rekao je O’Connell. “Čini mi se kao moćan sirup.”
"Ne progovara piće iz mene", rekao je Arlen. “Istina je. Dečki,
kažem Vam, vidio sam stvari u ratu, baš kao večeras, a svaki put
kada sam to vidio, vojnici su pogibali.”
 “Vojnici su umirali svaki prokleti dan u ratu”, rekao je O’Connell.
Humor je iščeznuo iz njegova glasa. “I svi smo to vidjeli - ne samo ti.
Neki od nas nisu prolupali zbog onoga što su vidjeli. Drugi su...” -
kimnuo je znakovito prema Arlenu - “imali nešto manje sreće. Čuvaj
svoje priče za budale koje su dovoljno lude da ih slušaju. Nama
ostalima ne treba uzrujavanje. Na kraju ovog puta čeka nas posao i
svima nam treba upravo to.”
Muškarci su se tada razišli i vratili svojim razgovorima, poprijeko
gledajući Arlena. Arlen je osjetio ruku na svojoj te se umalo okrenuo i
zamahnuo šakom bez gledanja. Sram i strah posve su ga obuzeli.
No bio je to samo Paul koji ga je odvlačio od skupine.
“Arlene, najbolje bi bilo da se smiriš.”
“Neću, kvragu! Kažem ti...”
“Razumijem što nam govoriš, no to jednostavno nema smisla.
Možda te pomalo trese groznica ili...”
Arlen je digao ruku i zgrabio ga za ovratnik košulje. Paul je
razrogačio oči, no nije posegnuo za Arlenovom rukom, nije se uopće
pomaknuo dok mu je Arlen govorio tihim, oštrim glasom.
“Iz očiju ti je izlazio dim, dečko. Boli me briga što ga ne vidiš i što ga
nitko od njih nije vidio, bio je ondje i znak je tvoje smrti. Poznaješ me
već neko vrijeme pa se upitaj: koliko mi je puta Arlen Wagner govorio
budalaštine? Koliko se puta činio smućen? Zapitaj se to, a zatim se
zapitaj želiš li večeras umrijeti.”
Pustio je dečkov ovratnik i koraknuo unatrag. Paul je podigao ruku i
njome obrisao usta buljeći u Arlena.
“Vjeruješ li mi, Brickhille?” pitao je Arlen.
“Znaš da ti vjerujem.”
“Onda me sada poslušaj. Ako nakon ovoga više nikada u životu
nikoga ne poslušaš, mene sada moraš poslušati. Ne vraćaj se u
vlak.” Dečko je progutao knedlu i pogledao u tamu. “Arlene, ne bih te
htio uvrijediti, no to što govoriš... Nikako to ne možeš znati.”
“Vidim to”, rekao je Arlen. “Ne znam kako da ti to objasnim, no ja to
vidim.”
Paul nije odgovorio. Skrenuo je pogled s Arlena prema drugima koji
su dečka gledali sažaljivo, a Arlena prezirno.
“Evo posljednjeg pitanja koje si moraš postaviti”, nastavio je Arlen.
“Smiješ li si dopustiti da pogriješiš?”
 Paul ga je promatrao u tišini kada je zazviždala sirena vlaka te su
muškarci izgazili cigarete i stali u red za ulazak u vlak. Arlen je
gledao kako im se meso topi s kostiju dok su se penjali uza stube.
“Dečko, ne dopusti da te pokvarena budala uvjeri da ostaneš”,
povikao je Wallace O’Connell kada je zakoračio u vagon. Polovica
njegova lica pripadala je lubanji, a polovica snažnom čovjeku
uvjerenom da je sposoban suočiti se sa svima. “Ovdje nema ničega
osim aligatora i ako ih sutra ne želiš jesti za večeru ili ako ne želiš da
oni pojedu tebe, bilo bi bolje da se ukrcaš.”
Paul nije pogledao prema njemu. Samo je nastavio buljiti u Arlena.
Lokomotiva je sada bučala, nakupljajući paru, spremna povesti svoj
teret prema jugu, do Keysa, do mjesta gdje je dečko htio biti. -
“Ozbiljan si”, rekao je.
Arlen je kimnuo.
“I to se već dogodilo?” pitao je Paul. “Ovo nije prvi put?”
“Nije”, odgovorio je Arlen. “Nije prvi put.”
 3.
Prvi je put Arlen Wagner vidio smrt u šumi Belleau. Bila je to
najkrvavija bitka koju su marinci doživjeli, divlji sukob u kojem su bili
potrebni opetovani napadi prije nego što je dio šume i krša napokon
dospio pod kontrolu Amerikanaca, a na kraju je bilo mnogo trupala.
Prizor trupala nije bio novo iskustvo za Arlena čiji je otac radio kao
pogrebnik u brdskom gradiću Zapadne Virginije, gdje je odrastao.
Bilo je to mjesto u kojem su nasilje, rudarske nezgode i groznica
redovito slali muškarce i žene Isaacu Wagneru koji ih je stavljao u
lijesove. Ne, na mjesečini uz rijeku Marnu te lipanjske večeri 1918.
Arlen je vidio nešto mnogo drukčije od trupla - vidio je mrtve među
živima.
Taj su dan napali šumu, marširali kroz pšenično polje visoko do
pasa izravno u paljbu strojnica. Do kraja života prizor visoke pšenice
koju je savijao vjetar kod Arlena je izazivao jezu. Većina muškaraca
u prvim redovima odmah je bila pokošena, no Arlena i druge
preživjele otjerali su južno, među stabla i zamršenu bodljikavu žicu.
Strojnice su i dalje bučale, bespoštedno, a oni koje nisu pogodile
borili su se prsa o prsa s njemačkim vojnicima koji su im dovikivali
kletve na stranom jeziku dok su se bajunete sudarale, a noževi
zabijali.
Do večeri su marinci pretrpjeli najveći broj žrtava u svojoj povijesti,
no imali su i uporište, koliko god slabo, u šumi Belleau. Arlen je
ležao na trbuhu pokraj stijene kada se približavala ponoć, a s njom i
njemački protunapad. Dok se neprijatelj približavao, Arlen je bio
gotovo siguran da će taj okršaj biti njegov posljednji; nije mogao i
dalje preživljavati takve bitke, ne kad su mnogi oko njega pogibali
tijekom dana. Ta kiša metaka neće ga promašivati dovijeka.
Barem je tako vjerovao, dok se Nijemci nisu dovoljno približili da bi
prestali izgledati samo kao sjene, a zbog onoga što je tada vidio, nije
se usudio ni podići pušku.
Bila je to vojska kostura.
Vidio je kako im, umjesto lica, na blijedoj mjesečini sjaje lubanje, i
kako bijele kosti šaka čvrsto drže kundake.
Buljio je, očaran, kada su američki vojnici otvorili vatru. Otvorili
vatru i pokosili ih, raskomadali te zle hunske prokletnike. Posvuda
oko njega muškarci su dizali puške i pucali, a Arlen je samo ondje
ležao, nije čak ni prst stavio na obarač, jedva dolazeći do daha.
Igra svjetla, govorio je samom sebi dok je dobrano svitalo s
izmaglicom i mirisom krvi koja se hladila i sušila. Uzdasi ranjenih
sada su bili konstantni kao malo prije pucnjava. Ono što je vidio bio
je rezultat mjesečine u kombinaciji s traumom cjelodnevnog
stravičnog krvoprolića. Zacijelo je to bilo dovoljno da pomuti njegov ili
bilo čiji um.
U glavi su mu se tada pojavila neka sjećanja, dakako, misli na oca,
no nije ih puštao na površinu, i dok se sunce probijalo kroz maglu,
sasvim se lijepo uvjerio da to nije bilo ništa drugo doli najstrašnija
halucinacija.
Bila je sredina poslijepodneva i marinci su pripremali još jedan
napad, želeći se probiti dublje u šumu, kada se okrenuo prema
dvojici vojnika koje je ondje najbolje poznavao, najbolje poznavao i
najviše volio, dobrim dečkima koji su se ustrajno borili, i vidio da
nemaju očiju. Meso im je ostalo na licima, no oči su im nestale,
duplje su bile ispunjene sivim dimom koji je izlazio i stvarao vijence
oko njihovih glava.
Obojica su poginula u idućem satu.
Do kraja rata bilo je tako - vidio je kosti u noćnim bitkama, očne su
mu se duplje ispunjene dimom osmjehivale tijekom dana. Sve što je
dobio bilo je to obećanje smrti. Nikada nakon zvuka posljednjega
daha iz izmučenih pluća uz njega nije ostao duh, nikada se nikakav
fantomski oblik ijednog od tih muškaraca nije vratio u noći kako bi
mu objasnio smisao svega toga. Nije čuo šapat glasova u mraku,
nevidljiva ga ruka nije vodila u bici ili ga ugrožavala u snu.
Samo je jednom govorio o tome i iz pogleda onih oko sebe odmah
je znao da će ga, nastavi li pričati tu priču, uskoro poslati u bolnicu
zajedno s ostalim jadnicima punim gelera koji su baljezgali o
stvarima daleko od stvarnosti. Arlen je šutio i dalje gledao iste
stravične prizore.
Kako se rat dalje nastavljao, shvatio je da neke od njih može i
spasiti. Poginuli bi ako bi se borili sami, no ako bi ih uspio natjerati
da legnu ili se sklone s linije paljbe, katkad bi preživjeli. Međutim,
nedovoljno često. Ni približno dovoljno često. A bilo ih je zaista,
zaista mnogo.
 Nakon primirja, pretkazanja su prestala i tada je Arlen mislio da je
to prošlo. No zatim je došao u vojničku bolnicu u SAD-u kako bi
posjetio prijatelja i vidio je dimne oči kamo god je pogledao i izjurio je
odande a da uopće nije pronašao prijatelja. Otišao je do prve
ilegalne točionice koju je našao i ispijao čaše viskija dok mu se vid
nije toliko zamaglio i pomutio da ne bi vidio dim čak ni da mu je
netko zapalio šibicu ispred nosa.
Neko je vrijeme radio na željeznici, vidio je čovjeka s kostima ruku i
blještavo lice lubanje kako se smijao vicu samo nekoliko minuta prije
nego što je lanac na vagonu s deblima puknuo i jedno ga je od tih
debala zdrobilo. Posljednji put kada se Arlen vratio u Zapadnu
Virginiju - nije to bilo mjesto toplih sjećanja i ruku koje su zvale u
zagrljaj - išao je loviti s prijateljem iz rata koji je došao pijan k’o letva;
imao je samo batrljak lijeve ruke. Jednoruk ili ne, htio je ići u lov i
Arlen je pristao, no tada je vidio vrtloženje dima u njegovim očnim
dupljama približno trideset sekundi prije nego što je ugazio u
zapleteno, neuredno grmlje kad ga je čegrtuša ugrizla za list, odmah
ispod koljena. Arlen je ustrijelio zmiju čija bi debela svijena strvina
dosegnula dužinu od metar i pol da je rastegnuta te je zarezao ranu
kako bi izvadio otrov, no dim svejedno nije napuštao te oči, postajao
je sve gušći i tamniji dok je Arlen vukao svojeg starog prijatelja
natrag u grad. Bio je mrtav do podneva idućeg dana.
Bilo je incidenata, no u bezratnom svijetu bili su mnogo rjeđi pa je
naporno radio na zakopnvanju sjećanja, baš kao što su zakapali
vojnike koji su ih stvarali. Opijanje je pomagalo. Unatoč prohibiciji,
Arlen je uvijek pronalazio način da napuni pljosku.
Kao i mnogi muškarci koji su se vratili iz rata, životario je sljedećih
nekoliko godina, radio kada i gdje je mogao, ne mogavši se ili ne
želeći skrasiti. Kada su veterani krenuli u marš na Washington radi
isplate ratnih obveznica, gdje su ih rastjerali suzavcem,
nezainteresirano je čitao novine, ne očekujući ništa. No nakon što je
Roosevelt dopustio da neki veterani uđu u Civilne konzervacijske
snage, koje su spašavale svijet stablo po stablo, u Arlenu se
probudilo zanimanje. Dolara je bilo ive manje, a ideja da radi vani
umjesto u rudniku ugljena ili u ljevaonici, Zvučala mu je itekako
dobro.
 Naposljetku se prijavio u Alabami kao, kako su to zvali, lokalni
čovjek s iskustvom. Bio je to posao CKS-a, isti kao svaki drugi, no
nije se morao prijavljivati u jednu od tvrtki za veterane. Umjesto toga,
njegov je zadatak bio podučavanje hrpa mladića iz New Yorka i
Jerseyja, gradske djece koja nikada nisu zamahnula sjekirom ili
držala pilu. Takvo što mnogima bi išlo na živce, no njemu nije
smetalo podučavanje, a svatko je mogao naučiti zabiti čavao ili
istesati rub.
Paul Brickhill, pak... Bio je nešto posebno. Najbliže mehaničkom
genijalcu što je Arlen ikad vidio. Visok, tamnokos dečko ozbiljnih
očiju i pothranjena tijela, isti kao i gotovo svi ostali, nije imao nikakva
iskustva s drvodjelstvom, no bio je pametan. Ono što je Arlen
najprije primijetio bilo je kako dečko brzo uči. U prvim danima
podučavanja Arlen Brickhillu nije morao ništa ponavljati. Nijedanput.
Ti mu nešto kažeš, on to upije i primijeni. Ipak, činilo se da je samo
pouzdan dečko koji brzo uči, dok nisu počeli graditi sklonište. Sve su
sazidali, od temelja do prozorskih okvira i Arlen je provjeravao
zaobljene trupce koje su stavili na kamen, kada je uhvatio Brickhilla
da mijenja njegove mjere za okvir krova.
Bio je spreman da počne zafrkavati dečka - stvarno si trebao biti
munjen da se usudiš uzeti olovku i poigrati se Arlenovim brojevima -
kada je spustio pogled i proučio skicu te vidio da je dečko imao
pravo. Arlen je pogriješio s kutom greda. I sam bi to otkrio kada bi
počeli postavljati daske, no nije to primijetio u svojim mjerenjima.
“Kako si znao?” pitao je.
Brickhill je otvorio usta i zatvorio ih, namrštio se, a zatim rukama
napravio oblik krova, ispružio ih i rekao: “Jednostavno... Vidio sam,
to je sve.”
Takvo što dečko koji dotad nije gradio krov nije trebao vidjeti.
Nipošto razliku od petnaest stupnjeva bez ijedne daske.
Nakon toga su malo razgovarali. Arlen je imao običaj mladićima
govoriti samo ono što je bilo nužno - reži ovdje, zabij čavao ondje -
no Brickhill je htio znati više, a Arlen mu je rekao što je znao. Nije
trebalo dugo da shvati da je dečkovo urođeno shvaćanje
graditeljstva bilo takvo da se Arlenovo iskustvo i nije doimalo tako
impresivnim. Nekoliko se mjeseci poslije zbog Brickhillova prijedloga
Arlen obratio nadstojniku radničkog naselja s idejom o gradnji cijevi
dugačke devedeset metara kojom će spuštati beton do brane koju su
gradili. Cijev je pomogla i tkozna koliko im dana uštedjela.
Bližio se kraj ljeta i na Flagg Mountainu bilo je sve manje posla
kada je završilo Brickhillovo šestomjesečno razdoblje. Kanio se
ponovno prijaviti - nadao se da će raditi još neko vrijeme, dok god
mu dopuste - no nije htio ostati u tvrtki koja se trebala premjestiti iz
Alabame u Nevadu.
“Imam nešto drugo na pameti”, rekao je Brickhill. “No mislim da će
mi trebati tvoja pomoć da dođem onamo.”
Dečko ga je nastavio izvještavati, do najsitnijih detalja, o novom
CKS-ovu projektu na Florida Keysu. Na autocesti se gradio most
kojim se htjelo pokoriti ocean, trebao je to biti pothvat koji bi
veličinom parirao onome što je Henryju Flagleru pošlo za rukom sa
željeznicom. Radna snaga za projekt dolazila je iz Programa za rad
veterana, no CKS je upravo preuzeo upravljanje projektom. Budući
da ondje nisu imali radničko naselje za mladež, Paul se morao malo
potruditi da bi se mogao prijaviti. Budući da je Arlen bivši marinac,
baš kao i lokalni službenik zadužen za prijave, i imao kakvu-takvu
vezu, Paul je tražio pomoć.
Arlen je pristao na to i ono što je rekao službeniku za prijave bilo je
prilično istinito - dečko je morao raditi na takvom pothvatu, a ne
saditi stabla i čistiti odvodne jarke u Nevadi.
“Pred vama je”, rekao je, “sljedeći veliki inženjer ove zemlje.”
Nije upalilo. Čini se da su imali problema u tim radničkim naseljima i
stari Program za rad veterana postajao je sve ozloglašeniji,
zahvaljujući kruženju izvješća u nacionalnim vijestima o nasilnim i
problematičnim muškarcima koji su živjeli u radničkim naseljima na
Keysu.
“Arlene, želiš li ići onamo, dobro bi nam došao”, rekao je službenik
za prijave. “Zapravo, cijenio bih da pristaneš. Treba nam stabilnih
ljudi u tim naseljima. Ali nećemo slati djecu.”
Arlen je mislio da će ta presuda okončati raspravu s Brickhillom. Ali
nije. Dečko je jednostavno rekao da će mu se, prihvati li Arlen posao
i krene na jug, samo prikvačiti i nagovoriti nekoga da ga primi na
projekt. Bilo je to, Arlen je otkrio, tipično za dečka. Imao je nekakvu
Usredotočenu odlučnost kakvu ne možeš često naći, a kada je i
nađeš, najčešće je imaju muškarci koji znaju obaviti posao. Paul
Brickhill ligurno će biti takav muškarac.
“Kada dođem onamo, kladim se da će okrenuti ploču”, obećao je
Paul. “Trebaju radnike. A ako ne upali, otići ću u neko drugo floridsko
fadničko naselje i ponovno se prijaviti.”
“Možda”, rekao je Arlen. “No za to bih i ja trebao ići, a ja ne tražim
premještaj, sinko. Ovo je moje naselje.”
“Zašto?”
Pa zato što je bio ondje kada su primali radnike. Bilo je vrlo
jednostavno. Lokalni iskusni čovjek, tako su ga zvali, no istina je da
je teško bio veći lokalac od dečki koje je nadgledao. Iskusan, da.
Lokalac, ne. Nije bilo mjesta gdje bi se Arlen smatrao lokalcem.
“Nema razloga da ne odeš onamo”, rekao je Paul. “Nemaš ovdje
obitelj ni...”
Prekinuo se kao da se boji da je rekao nešto uvredljivo. Arlen je
samo odmahnuo glavom.
“Ne, ovdje nemam obitelji.”
Ovdje ni igdje drugdje. Posao na Flagg Mountainu bližio se kraju -
postojao je razlog zbog kojeg će te dečke prebaciti na zapad - a
moglo bi biti zanimljivo, kao što je Brickhill predložio, raditi na
oceanskom mostu...
I tako je Arlen Wagner završio sjedeći pokraj dečka iz New Jerseyja
u zagušljivom vagonu vlaka posljednjeg dana kolovoza 1935.
Jedno vrijeme nakon odlaska vlaka samo su stajali pod svjetlom
perona stanice i gledali prema mračnim tračnicama. Miran se zrak
uskomešao i njihova lica zapuhnuo vlagom i vrućinom iz šume, a
Arlen je spustio ruku prema pljoski, no zaustavio se jer je Paul očima
slijedio pokret. Nije htio da dečko misli da je to bilo zbog pića. Piće
nije bilo uzrok, piće je olakšavalo situaciju.
“Dobro”, rekao je Paul odugovlačeći. “Večeras nećemo umrijeti u
tom vlaku. Također nas nikamo neće odvesti. Osim ako ne želiš
provesti noć ovdje...”
“Čekaj. Naći ćemo nekoga i pitati.”
Ondje je bio prometnik vlakova, pogrbljen čovjek koji kao da je
stalno škiljio i koji je na sva Arlenova pitanja odgovarao istom
izjavom: Ne razumijem - zašto se niste vratili u vlak?
 Naposljetku je bio primoran prihvatiti tu odluku, iako je nije shvaćao
te ih je obavijestio da se osam kilometara niz autocestu nalazi
pansion.
“Čujte”, rekao je. “Zašto biste hodali osam kilometara kako biste
noćili ondje kad ionako ovdje nećete ostati? Sišli ste s vlaka, kamo
ćete dalje?”
Bilo je to vraški dobro pitanje. Paul je pogledao Arlena upitnim
pogledom.
“Sljedeći vlak do Keysa?” pitao je.
“Ako i dalje ‘oćete do Keysa,” rekao je službenik, “zašto niste ostali
na tom prokletom vlaku?”
Arlen je rukom prešao preko lica. Sljedeći vlak za Keys mogao je
biti siguran, ali i nije morao. Kako da to objasni dečku? Zasigurno je
znao samo to da su se ti muškarci koje su upravo ostavili vozili u
smrt. A ako je pogriješio, nije jedva čekao da krene za njima i smjesti
se u naselju gdje će svi muškarci gledati Arlena, ismijavati ga i
međusobno se došaptavati.
“Rekli ste da ste u CKS-u?” pitao je prometnik vlakova.
“Tako je”, rekao je Paul.
“Pa, ima jedno naselje u okrugu Hillsborough prema Tampi i mogao
bih vas ubaciti na vlak koji ide onamo sutra popodne. Ondje ima
mnogo takvih kao vi. Rade na parku.”
“Ne idemo u park”, rekao je Paul. “Gradit ćemo most. Most na
autocesti. Na Keysu.”
“Pa, mislim da ne možete uhvatiti drugi vlak do Keysa do sutra
kasno popodne. Ako i dalje idete onamo, zašto ste onda...”
Arlen ga je prekinuo i povukao Paula na stranu.
“Evo kako ja vidim problem”, rekao je, nespretno vadeći cigaretu i
paleći je. “Nije samo problem naći drugi vlak. To je radničko naselje
za veterane, a ne mlade, I to dobro znaš. Otpočetka te ne žele
ondje.
Sada će ti dečki doći onamo prije nas i ispričati ovu priču, a mi
ćemo steći reputaciju i prije nego što stignemo. Razumiješ?”
Paul mu je uputio dug pogled, pogled koji je govorio: Ti ćeš biti taj o
kojem će pričati, a ne ja, no nije dopustio da se pogled pretvori u
riječi.
 “I tako ćeš biti ondje,” nastavio je Arlen, “u naselju u koje ne
pripadaš, vidjet će te kad dođeš i vidjet će problem. Ja sam kriv za
to, a ne ti, no to je činjenica, sinko. Nisam bio siguran hoću li te
ondje uopće moći ubaciti u posao. Sada neće biti nimalo lakše.
Možda je vrijeme da razmislimo o drugoj opciji.”
Sve je to i Arlenu zvučalo kao laskanje, a Paul Brickhill tmurno se
namrštio. Bilo je to prvi put tijekom njihova kratkog poznanstva da je
Arlen vidio da Paul pokazuje nezadovoljstvo.
“Sve smo dogovorili i isplanirali”, rekao je Paul. “Zabrinuo si se
zbog tog vlaka, dobro. No moramo uhvatiti drugi!”
“Ne znam”, rekao je Arlen. “Pričekajmo trenutak, dobro? Nisam
siguran što bismo sada trebali učiniti.”
Ono što je Arlen htio, sada kada su sišli s vlaka, bilo je da ode u
suprotnom smjeru, pokuša zaboraviti da se to uopće dogodilo.
Mnogo je godina živio sam i tako mu je bilo znatno lakše. Sada je
Paul bio s njim i sa svakom njegovom riječju, Arlen je htio odšetati
sam, kako je dosad uvijek i činio.
“Nisi siguran?” Paul je ponovio u nevjerici. “Arlene, sranje, nema
sumnje! Čekaju nas na Keysu i moramo naći drugi vlak!”
Time je nadahnuo Arlena, što mu je i bilo potrebno. Dečko je bio
revan kada je bila riječ o pravilima, jedan od onih koji je dizao graju
na samu pomisao o protivljenju naredbama. Sada se svađao s njim
jer ga je Arlen pokušavao uvjeriti, umjesto da mu se obratio
šefovskim glasom i šefovskim stavom.
“Slušaj”, rekao je. “Neće biti rasprave. Činjenica je da smo sišli
svlaka i promijenili plan. Nešto od toga ti nije jasno? Dječače, zar si
preglup da shvatiš da se tvoj savršeni raspored upravo promijenio?
Večeras nećemo odlučiti ama baš ništa jer nema više vlakova. Stoga
idemo do tog lokala uz cestu da nađemo krevet u kojem ćemo
prenoćiti.”
Paul se htio svađati. Ponovno se namrgodio, a zatim ovlažio usne i
kao da se spremao odgovoriti. Arlen mu je tada uputio pogled, strog
kao i glas, usavršen na mjestima kojih se ne želi sjećati, i dečko je
morao skrenuti pogled.
“Rekao je da je motel osam kilometara odavde”, promrmljao je
Paul.
 “U kojem su te trenutku između Alabame i ovog mjesta”, rekao je
Arlen, “noge prestale služiti?”
 4.
Bila je to duga, mračna šetnja. Autocesta je bila okružena
virdžinijskim borovima i visokom travom koja je šuštala čak i pri
slabašnom vjetru, a ljetna ih je noć pritiskala kao par snažnih ruku,
svaki se korak činio kao deset njih. Obojica su vukla torbe koje im je
dobacio nacereni Wallace O’Connell dok je vlak odlazio. Išli su tako
jedan sat, vjerojatno su prešli šest i pol kilometara, kada im je straga
prišao automobil i usporio. Auti su povremeno prolazili, možda pet
tijekom cijele šetnje, no to je bio prvi auto koji je usporio. Ni Arlen ni
Paul nisu ispružili palac, a iako je dečko rekao: “Hej, zaustavlja se!” s
oduševljenjem u glasu, Arlen je spustio torbe i stavio ruku u džep
hlača, blizu noža. Postojalo je mnogo razloga zbog kojih bi auto stao
strancima na pustoj autocesti usred noći, a neki od njih bili su daleko
od dobrih djela.
Auto je bio noviji model Sedana s blještavim crno-bijelim gumama s
ratkapama od kroma. Prozor se spustio i vozač je viknuo: “Zdravo!”
Dim cigarete pretvorio se u maglicu.
“Zdravo.”
“Vidim dvojicu muškaraca kako u ovo doba hodaju po cesti i
pomislim da su ili beznadno izgubljeni ili da idu do Perle.”
“Perla je naziv lokala dalje uz autocestu?”
“Manje od jednog i pol kilometra.”
“Drago mi je što to čujem”, rekao je Arlen. “Hvala. Idemo dalje.”
“Zašto biste hodali zadnji kilometar i pol ako se možete povesti?”
Arlen to baš i nije htio, no Paul se približio i rekao: “Da, zašto bismo
hodali ako se možemo povesti? Ovo je Auburn.”
“Dečko prepoznaje mudrost čim je čuje”, rekao je čovjek čije je lice
bilo u sjeni, a zatim je udario bok vozačkih vrata. “I razumije se u
automobile - ovo je stvarno Auburn i tako juri da nećete vjerovati.
Upadajte.”
I tako su upali. Auto je bio čist i nov i Paul je očito bio zadivljen,
dlanom je prelazio po sjedalu, oduševljeno se osvrćući.
“Nego, lijep je. Dvanaest cilindara, zar ne?”
“Tako je. Prokleto najbrži auto čiji sam volan imao u rukama.” Da bi
to i pokazao, ubrzao je - naglo. Motor auta proizveo je zaglušujuću
buku. Poletjeli su naprijed. Paul se nasmijao, a vozač se nacerio.
Visok čovjek, vitak, velikih kvrgavih šaka kojima je obuhvatio
upravljač.
“Kako se zoveš, prijatelju?” pitao je Arlen.
“Sorenson. Walt Sorenson.” Gurnuo je cigaretu natrag u usta i
ispružio ruku. Arlen ju je stisnuo, a zatim i Paul, predstavljajući mu
se.
“Obično mi ne bi ni palo na pamet da stanem nekom jadniku koji
noću hoda ovom cestom”, rekao je Sorenson. “Ne žuri mi se dobiti
nož u leđa.”
Arlen je pustio nož u svojem džepu.
“Opasan kraj?” rekao je.
“Nije li svako mjesto takvo kada sunce zađe? Više nikom ne možeš
vjerovati, kužiš? Nekad su stranci pomagali strancima. To je vrijeme
prošlo. Previše je ljudi koji žele nauditi drugima, to mislim. Teško je
razaznati dobro od lošeg, a potrebno je uložiti previše energije da to
pokušaš. No tada sam ugledao vas dvojicu, s torbama u rukama i
rekao: Waite, govno si ako ne staneš. Kamo idete?”
Arlen je šutio dok je Paul objašnjavao da su iz CKS-a i da su sišli s
vlaka na putu prema radničkom naselju na Keysu.
“Zašto ste sišli s vlaka?”
“Arlen je htio sići”, rekao je nesigurno Paul. “Imao je loš
predosjećaj.”
“Loš predosjećaj?”
“Nemojmo se sada baviti time”, kratko je rekao Arlen. Pred njima su
bliještala svjetla i ugledali su dvokatnicu sa širokim prednjim
trijemom. Kada je Sorenson gromoglasno sišao s ceste i naglim
kočenjem zaustavio Auburn, Arlen je iznutra čuo glazbu, netko je
prebirao po gitari.
“Perla”, rekao je Sorenson i time je razgovor završio, a Arlen je bio
zahvalan na tome.
***
Jedina poveznica koju je Arlen mogao uočiti između Perle i njezina
imena bila je ta da je ona bila okrugla. Izdašno okrugla. Činilo se da
je težila dobrih sto četrdeset kilograma. Osim toga, nazvati je
ružnom ženom bila bi uvreda za te dvije riječi. Bila je usred glasne i
proste svađe. Svađa je zvučala oštro, no činilo se da se zbog nje
nitko u baru nije ozbiljno uzrujavao, uključujući i glavne sudionike.
Prestala se svađati kada joj je Sorenson dao znak i rekao da
gospoda s njim trebaju sobu.
Arlen je izvadio nekoliko dolara i Paul je posegnuo u svoj džep, no
Arlen mu je rukom dao znak da ne mora vaditi novac. Nije bio
siguran koliko Paul ima novca kod sebe, no nije mogao imati mnogo;
mladi u CKS-u morali su slati dvadeset pet od trideset dolara koje su
svaki mjesec zaradili izravno kući kako bi pomogli roditeljima.
Međutim, Perla nije htjela prihvatiti Arlenov novac.
“Waltov prijatelj”, rekla je.
“Gospođo, upoznali smo ga prije deset minuta. Nitko nam ništa ne
duguje.”
“Waltov prijatelj”, odgovorila je.
Paul je pogledom kružio po baru. Ondje je bila opasna ekipa. Jedan
je čovjek nosio dugačak nož u futroli za pojasom, a drugi je imao
svježu crvenu ranu duž jednog cijelog prsta, kakvu bi netko nanio
zubima. To nije bila stara ozljeda. Za stolom odmah iza vrata čovjek
s cigarom stisnutom u kutu usana razgovarao je sa ženom u zelenoj
haljini s prevelikim izrezom koji je posve otkrivao bradavice na
njezinim velikim bijelim dojkama. Imala je crvenu kosu i oči koje su
odavale da se dosađuje.
Perla ih je povela uza stube, tako uske da se morala okrenuti bočno
kako bi se provukla. Snažno je povukla prva vrata do kojih su došli, a
zatim je upalila uljanu svjetiljku i debelom rukom pokazala dva
kreveta.
“Poljski WC je vani”, rekla je. “Ovo nije sagradila obitelj Astor, kao
što vidite.”
“Bit će dobro”, rekao je Arlen.
Bučno se odgegala do vrata i niz hodnik. Čuli su je kako gunđa kad
se počela spuštati niz stepenice. Paul je uhvatio Arlenov pogled i
nacerio se.
“I ne pomišljaj”, rekao je Arlen. “Prestara je za tebe.”
“Ma daj!”
“Idem dolje počastiti onog čovjeka pićem. Zahvaliti mu na vožnji. A
ti se naspavaj.”
Paul je kimnuo prema zidu i rekao: “Čuješ? Pada kiša.”
Da, padala je. Spuštala se lagano, ali ravnomjerno, smočila bi ih do
kože da su i dalje hodali mračnom autocestom.
 “Dobro je što nas je povezao”, rekao je Paul.
“Baš.” Arlen je povukao torbu na krevet i čeprkao po njoj dok nije
našao čuturu, odvinuo poklopac i istresao sadržaj pa izvukao
nekoliko novčanica. Unutra je imao 367 dolara, ušteđevinu koju je
skupio u proteklih dvadeset mjeseci. Nije neko bogatstvo, no u tako
lošem gospodarskom stanju, u kojem su neki zalagali obiteljsko
nasljedstvo za kruh, bilo je blizu.
Vani je kiša postajala sve jača.
Da, Arlen je pomislio, dobro je što smo se povezli.
Bar je bio mračan i prašan, ondje je bila skupina muškaraca koje je
Arlen lakše mogao nanjušiti nego vidjeti okupljene na jednoj strani,
dok su razgovarali s Perlom. Gitarist je završio za tu večer, no
crvenokosa žena u zelenoj haljini i dalje je bila za stolom sa svojim
pratiteljem koji je pušio, a Walt Sorenson sjedio je sam na daljem
kraju šanka, brojio male bijele kuglice s crnim brojevima i stavljao ih
u torbu od vrećevine. Arlen se spustio na stolac pokraj njega i rekao:
“Smijem li znati što radite?” Sorenson se nasmiješio. “Jeste li ikad
čuli za bolitu?”
“Nisam”, odgovorio je Arlen. Žena u zelenoj haljini ustala je i otišla
do šanka, dok su joj se grudi tresle kao da su oživjele. Bokovima je
pratila to kretanje, no oči su ostale prazne. Nestala je uza stube i ne
bacivši pogled na čovjeka s cigarom koji ju je slijedio.
“Bolita je”, Sorenson je rekao, “igra na sreću. Trebali biste uložiti
deset centa, gospodine... Kako se zovete? Wagner, zar ne?”
“Arlen Wagner, da.”
“Pa, Arlene Wagnere, razvio sam nešto što bi neki nazvali
neobičnom sposobnošću - mogu osjetiti sreću u zraku. Mislim,
jednostavno je mogu okusiti, kao kad uđeš u sobu gdje je nešto
dobro bilo na štednjaku. I kažem vam, gospodine, da vas večeras
prati sreća. Nema sumnje. Prati vas sreća.”
Arlen se ponovno sjetio perona stanice, svih onih muškaraca
kojima su se, umjesto kože, na licu i rukama vidjele kosti kako se
penju natrag u vlak. Usta su mu bila suha.
“Dobro”, rekao je. “Može. Uložit ću deset centa.”
“Tako. A sada izaberite broj. Od jedan do sto.”
Čekao je s vučjim kesom.
 “Jedan”, rekao je Arlen. “Zato što ću toliko puta pokušati igrati ovu
igru.”
“Baš lijepo, baš lijepo.” Sorenson se zahihotao i čeprkao po
kuglicama dok nije našao broj jedan. Podigao ju je kako bi je Arlen
mogao pogledati, a zatim je odložio uz svoju čašu s viskijem, u kojoj
je sada ostao uglavnom led. “Ostavit ću je ovdje kako biste mogli
paziti na nju.” “Pretpostavljam da je takva igra ilegalna u ovoj državi”,
rekao je Arlen.
“Kao i većina dobrih stvari.” Sorenson je još neko vrijeme
proučavao svoj popis za igru, pročistio grlo i viknuo: “Dobro, dečki,
okupite se, za većinu će uskoro početi gubljenje, a samo će jedna
duša pobijediti.” Zgrabio je kuglice sa šanka i gurnuo ih u torbu.
Dotad se ekipa okupila oko Sorensona koji je skupio otvor torbe
toliko da se ne vide kuglice, a zatim ih snažno protresao.
“Evo”, rekao je. “Neka netko drugi pokuša.”
Muškarac sumnjičava pogleda prišao je i uzeo torbu. Dugo ju je
tresao. Sorenson je uzeo torbu, otvorio je i gurnuo ruku unutra.
Zatvorio je oči i ispustio čudan zvuk. To je trajalo trenutak dok je
pipao unutra, a zatim je otvorio jedno oko i rekao ekipi: “Moram
osjetiti pobjednika, znate. Nije riječ o jednostavnom izvlačenju.
Jedan je muškarac ovdje koji večeras zaslužuje pobijediti, čovjek čija
je sudbina pobjeda i moram biti siguran da čujem kako broj kuglice
koju je izabrao doziva moje ime.” “Sereš”, rekao je jedan promatrač.
“Čudim se da ti ne izlazi na uši.” Sorenson se nasmiješio, a zatim
naglo izvukao ruku iz torbe, sklopljene šake. “Gospodo, predstavljam
vam pobjednika.”
Raširio je dlan i okrenuo kuglicu tako da je broj bio vidljiv: jedan. “A
tko je izabrao broj jedan?”
Arlen je podigao ruku, a nekolicina je muškaraca zagunđala.
“Došao je ovamo s tobom”, rekao je onaj koji je tresao torbu. “Očito
je to neka prokleta muljaža.”
"Ali griješiš”, rekao je Sorenson, ne dajući se smesti. “Ovoga
čovjeka nisam upoznao do večeras, a i on će vam reći isto. Ali ako
tako mislite, onda predlažem novu rundu, no ovaj put aktualni
pobjednik neće sudjelovati.”
Nikoga nije zanimalo dodatno izvlačenje.
 “Ovdje je teško povjerovati u to,” rekao je Sorenson Arlenu, “no
postoje mjesta gdje poštuju ovu igricu. Znam muškarce koji su
postali milijunaši tom igricom.”
“Organizirajući je,” rekao je Arlen, “a ne igrajući. I hvala što si mi
prevarom omogućio zaradu.”
“Prevarom?”
Arlen je kimnuo prema čaši u kojoj se topio led blizu Sorensonove
ruke. “Držao si kuglicu ondje dovoljno dugo da se ohladi. Tako si je
mogao razlikovati od ostalih. Zgodan trik, no mogao bi završiti
slomljene ruke kod pogrešne ekipe.”
Sorenson se tiho nasmijao. “Imate oštro oko, gospodine Wagner.”
Arlen je podigao ruku i privukao Perlinu pozornost te naručio dva
viskija. Kada se ponovno odgegala, rekao je: “Dakle, time se baviš,
Sorensone? Putujući zabavljač, to si po zanimanju?”
“O, nikako. Ova je igrica samo hobi.”
“A čime se onda baviš?”
Sorenson se nasmijao kad je Perla odložila njihova pića na šank.
“Znatiželjan si čovjek. Moj se posao malo razvio, no ovih sam dana
računovođa.”
“Računovođa?”
“Tako je, stari. Posjećujem klijente po cijeloj prokletoj pripizdini ovih
zaboravljenih floridskih selendri. I tu i tamo odem do obale i radim
isto. Uvjeravam te, dame su finije na obali.” Kimnuo je prema
Perlinoj golemoj pozadini. “Obilan dokaz, moglo bi se reći.”
“Brzo smišljaš fore, Sorensone. Prilično brzo.”
“Brz sam u mnogo toga.”
Nasmijao se na to pa se i Arlen nasmijao. Arlenova čaša za viski
bila je prazna, a Perla je nestala, stoga je izvadio pljosku i nalio svoj.
Pljoska je sada bila gotovo prazna. Sorenson ga je gledao i hitro
uzdahnuo.
“Ne tako davno, takvo je djelo bilo protuzakonito.”
“Ne čini mi se da si trezvenjak, a ipak to kažeš s tugom u glasu.”
“S tugom zbog onoga što je izgubljeno, gospodine Wagner."
“A što je izgubljeno? Nevinost?” podrugljivo je pitao Arlen.
“Nevinost, ne. Ono što smo izgubili kada je Roosevelt šutnuo
prohibiciju u dupe je poslovno okružje kakvo možda više nikad
nećemo vidjeti.”
 “Ah”, Arlen je rekao. “Krijumčar alkohola. To si ti.”
“Sada? Ne, gospodine Wagner. Ne možeš krijumčariti nešto što se
otvoreno kupuje i prodaje. Dakle, treba naći novu robu i...” Slegnuo
je ramenima. “Samo mi nedostaje jednostavnost tog posla. No
razgovarajmo o tebi za promjenu. Ti i mladić napustili ste vlak usred
noći i krenuli napuštenom autocestom u nepoznatom mjestu. Zbog
lošeg predosjećaja, rekao je dečko. Čini mi se da je to vrlo neobična
odluka.”
“Paul je rekao sve što je trebalo reći. Imao sam loš predosjećaj.
Kraj priče.”
“Sviđa mi se. Zvuči zloslutno. Predosjećaj čega? Neizbježne
propasti?” “Nisam vidio kako crna mačka prolazi ispod ljestava ni
slične budalaštine”, rekao je Arlen, osjećajući kako bijes u njemu
raste, dok ga je Sorenson gledao sa smirenim zanimanjem. “Da
samo znaš...”
Nije dovršio rečenicu, a Sorenson ga je nježno pitao: “Što si vidio?’
Arlen je odmahnuo glavom. “Neka ostane na lošem predosjećaju.” “I
hoće. Bez zabune, gospodine Wagner, čovjek sam koji cijeni
umjetnost pretkazanja.”
“Moja su malo drukčija od tvojih. Manje izmišljena.”
“Od mojih, naravno. No poznavao sam druge... Nedaleko odavde je
selo u kojem svaki stanovnik tvrdi da je medij. Mjesto se zove
Cassadaga. Svaki put kad prolazim onuda, posjetim ih. Prijatelj me
upoznao s vračarom. Nevjerojatna je.”
“Što ti kaže? Dobitne brojeve za tvoje igre?”
“Jučer mi je rekla da kiša nosi smrt.”
“Kiša?”
“Tako je rekla. Pitao sam je li to moja smrt i rekla je da nije. Tada mi
je rekla, kao i prije, da se previše brinem zbog smrti. Ono što umre je
tijelo. To je sve. I ona vjeruje, prilično čvrsto, da može komunicirati s
onima čijih tijela više nema. Vjeruješ li u takvo što?
“Nimalo”, rekao je Arlen misleći: Bolje da ne vjerujem. Jer da
vjerujem, ne bi mi se pisalo dobro.
“Kažeš to samouvjereno", rekao je Sorenson. “No ipak si zbog
svoje neobične percepcije napustio vlak u kojem si morao biti.”
“To je velika razlika”, rekao je Arlen.
 Sorenson je stavio šešir na šank i skinuo sako, otkrivajući bijelu
majicu umrljanu znojem i tregere.
“Dečko koji putuje s tobom nije se slagao s promjenom planova.
Nije odobravao... loš predosjećaj.”
“Dovoljno ga je odobravao”, rekao je Arlen. “Sišao je s vlaka.”
“Kvragu, čovječe, ozbiljan si, zar ne?”
Arlen je okrenuo glavu prema njemu. U zagrljaju viskija osjećao se
tako sigurno da se nije bojao njegova ismijavanja.
“Misliš li da vračara može predvidjeti dolazak smrti?” upitao je. “Pa,
brate, ja je vidim. I reći ću ti još nešto - nikada ne griješim. Nikad.”
Sorenson ga je gledao bez reakcije. Arlen ga je neko vrijeme gledao
U oči, a zatim okrenuo glavu i tek je u tom trenutku Sorenson
napokon progovorio.
“Najviše me fasciniraju igre na sreću i oni koji su navodno sposobni
uvijek pobijediti. A život, gospodine Wagner? To je najbolja igra na
sreću na svijetu. Misliš da možeš pobijediti.”
“Ne”, rekao je Arlen. “Ne mislim to.”
“Naravno da misliš. Vidjet ćemo možeš li to doista. Sudbina vlaka
dovršit će priču.”
“Možda nije riječ o vlaku”, rekao je Arlen, a glas mu je postajao sve
glasniji zbog pića. “Može se dogoditi nešto što nema nikakve veze S
vlakom. No Keys nije siguran, dovraga, i želim spriječiti dečka da
ode onamo.”
“Kažeš to kao da misliš da će to biti teško.”
“Odlučan je. Htio bih doći do okruga Hillsborough, do radničkog
naselja CKS-a ondje. Taj dečko ne pripada na Keys.”
“Shvaćam.” Sorenson je zavrtio svoju čašu na šanku, gledajući
kako topla tekućina boje jantara guta led. Arlenu je proletjelo kroz
glavu da je bio iznenađen što je u takvom baru uopće bilo leda;
možda ih je Sorenson opskrbljivao time u tim danima slobodnog
trgovanja alkoholom. “Pa, Wagnere, ono što sam rekao tijekom naše
igre istina je - večeras te prati sreća. Ne samo da si pobijedio u igri,
ne samo da si pobjegao iz vlaka prema Keysu, ne samo da si se
povezao sa mnom točno na vrijeme da izbjegneš kišu nego si našao
i prijevoz do okruga Hillborough. Stat ću na nekoliko mjesta donde,
no do zalasku sunca bit ću tridesetak kilometara odande. Ne možeš
odbiti besplatnu vožnju.” “Velikodušna ponuda, ali svejedno, mislim
da ćemo se držati vlakova.” “To me žalosti”, rekao je Sorenson.
“Razmišljaj logično - moraš stopirati osam kilometara natrag do
stanice, a zatim ćeš morati sklepati dan putovanja uz što manji
trošak. Također ćeš morati nagovoriti dečka da promijeni planove.
Sviđa mu se taj auto, gospodine Wagner. Mislim da bi ga volio
voziti.”
Arlen je podigao pogled prema njemu i namrštio se. “Zašto te to
toliko zanima?” pitao je. “Sorensone, što imaš od toga?”
“Mnogo je razloga. Pod jedan, mislim da si vrlo fascinantan čovjek,
ti s lošim predosjećajima, ti, koji možeš vidjeti smrt. Pod dva, dobro
bi mi došlo društvo. Čovjek može biti osamljen na ovim
autocestama, gospodine Wagner. A treći razlog? Moja vračara u
Cassadagi, ona koja me upozorila na smrt u kiši. Njezini savjeti pri
ovom susretu bili su prilično šturi - samo je rekla da moram obratiti
pažnju na putnike u nevolji.”
“Ako misliš da ću ti povjerovati, lud si.”
“Baš naprotiv”, rekao je Sorensen. “Ako si barem približno onakav
kakav mislim da jesi, znam da ćeš mi povjerovati. Jer je to istina.”
Arlen ga je neko vrijeme gledao, a zatim skrenuo pogled bez riječi.
“Dobro”, rekao je. “Sutra ćemo se povesti s tobom.”
 5.
Nije dobro spavao. U sobi do njih drevni je krevet tužno i isprazno
škripao pod ritmičkim pokretima dvoje ljudi, od kojih je jedno
stenjalo. Crvenokosa žena koja je prije nosila zelenu haljinu nije
pustila ni glas. Arlen je ležao u mraku, slušao i pitao se je li Paul
budan. Ako je i bio, nije govorio. Do tri je Arlenova pljoska bila
prazna, a zatim i soba do njih, vrata su se glasno zatvorila posljednji
put kad su glasovi dolje utihnuli.
Zadrijemao je oko četiri, no spavao je s nelagodnim prekidima,
često se naglo budeći zbog zvuka ustrajne kiše. U skučenoj sobi bez
prozora bilo je sparno i Arlenov je znoj vlažio plahte dok je noć
odmicala i naposljetku prešla u zoru.
“Na noge", rekao je Arlen, tresući Faula. “Imamo prijevoz. Sorenson
će nas odvesti na jug.”
“Do Key sa?”
“Ne ide tako daleko. Znam samo da ide na jug i možemo se voziti s
njim u onom ušminkanom autu koji ti se sviđa. Bolje to nego da cijeli
dan čekamo vlak.”
Arlen je osjećao grižnju savjesti zbog svojih riječi. Ta laž nije bila
tako strašna - okrug Hillsborough zaista je bio na jugu, no bio je i na
Zapadu, dok su željezničke linije koje bi ih prevezle do Keysa bile na
istočnoj obali države.
Krenuli su za sive, vjetrovite zore. Auburn je bliještao kao da je
svježe opran nakon što je cijelu noć padala kiša.
“Trebalo bi trajati pet-šest sati”, rekao je Sorensen. “Usput moram
stati na nekoliko mjesta, no brzo ću to obaviti. Hvala što mi pravite
društvo tijekom ovog kratkog puta.”
Arlen se lecnuo, a Sorenson je to primijetio. “Što je?” rekao je.
“Ništa”, promrmljao je Arlen. “Samo... To me podsjetilo na nešto Što
je govorio moj otac.”
Za ljude poput tebe, Arlene, oni su mrtvi. Ali istina je da idu dalje,
prema mjestu na koje ih još ne možeš slijediti. Život je samo kratko
putovanje. “Bi li htio podijeliti tu priču?” pitao je Sorenson.
“Ne”, rekao je Arlen.
Stajali su na mjestima sličnim svratištu Perla. Na svakom bi od njih
Sorenson ušao u zgradu i iz nje izašao s velikim crnim kovčegom S
dvama metalnim lokotima. Doista se nije dugo zadržavao. Kratke
prekide radili su dok su se vozili bujnim, bogatim krajem. Jarci s obje
Strane ceste bili su puni blatne vode. Arlena je otac upozoravao na
snove o blatnoj vodi, tvrdeći da su najavljivali skorašnje nevolje.
Arlen se pitao je li njegov otac to sanjao pred kraj ili su ga snovi
iznevjerili.
Vozili su se prema zapadu dok je vrućina postajala sve nesnosnija,
a zrak sve teži. Sorenson je spustio prozore Auburna i na otvorenoj
je cesti nagazio na gas i pustio da auto leti, a Paul se cerio gledajući
kako brzinomjer pokazuje 100, 130, 145, 160. Zatim je Sorenson
malo usporio, no gotovo je veći dio sata vozio bliže 145 nego 130.
Nakon toga su se zaustavili u mjestu nazvanom Močvara. Za razliku
od prethodnih svratišta, činilo se da je to mjesto bilo mnogo
razvijenije - zgrada je imala električne svjetiljke i ulašteno drvo na
prednjem trijemu, a parkiralište je već bilo prepuno automobila, novih
modela poput Plymouth«, Chryslera i jednog Essex Terraplanea koji
je izludio Paula.
“Ovaj bi rasturio vaš, gospodine Sorenson”, rekao je.
“To ti kažeš.”
“O, pa to je činjenica.”
“Popularno mjesto”, primijetio je Arlen. “I očito imaju love.”
“Unutra je kasino”, rekao je Sorenson. “I znaju što rade.”
“Pogledajmo”, rekao je Paul, no Arlen je odmahnuo glavom.
“Čekat ćemo ga.”
“Neće nam ništa biti ako malo prošećemo unutra, Arlene.”
“Čekat ćemo.”
Naslonili su se na Auburn i gledali ljude koji su ulazili i izlazili, žene
u večernjim haljinama i štiklama, muškarce u odijelima, s pićem u
ruci. Valjda smo izašli iz depresije, pomislio je Arlen. Ponovno se u
nju vraćamo nakon jednog i pol kilometra, no ovdje kao da je nema.
To je sigurno lijepo.
“Takav bi trebao biti Key West”, rekao je Paul. “Posvuda saluni, ljudi
se zabavljaju kao ovdje. Onaj je pisac dolje, Hemingway, a vidio sam
i sliku Dizzyja Deana, snimljenu na odmoru. Slavni svih vrsta. Pa
mogli bismo popiti piće s njima.”
Arlen je iznenađeno promatrao Paula. Nije mislio da bi dečka poput
Paula imalo zanimali saluni i Dizzy Dean. Koliko je znao, jedino što
je dečka zanimalo na Keysu bio je rad na mostu. No to je očigledno
bilo naivno, idealizirano viđenje. Paulu je bilo devetnaest godina,
vjerojatno je htio iskusiti mnogo toga. Arlen je vidio kako dečko cijelo
vrijeme gleda njegovu pljosku i mislio je da je protiv alkohola.
Vjerojatno je samo bio znatiželjan.
Kada se Sorenson vratio, Arlen je rekao: “Hej, zar nisi rekao da ćeš
dati dečku da vozi?”
“Vjerojatno ne želi ako ne može voziti onaj Terraplane koji mu se
baš sviđa.”
“Vozit ću”, rekao je Paul, a Sorenson se nacerio.
Smiješno je bilo to što se, kad je sjeo za volan, bojao nagariti motor.
Nije išao brže od šezdeset pet dok Sorenson nije rekao: “Čovječe,
da sam htio da vozi moja mama, poveo bih nju.” Tada je malac
nagazio gas i došao čak do devedeset pet. Arlen se pitao kada je
Paul posljednji put vozio auto. Dovraga, je li uopće ikada vozio auto.
No dobro mu je Išlo, činilo se da se osjeća ugodno za volanom, iako
se malo pribojavao »nage motora.
“Gospodine Sorenson?” rekao je Paul nakon što su prošli
petnaestak kilometara. “Mislio sam da danas idemo na jug. Vozimo
prema zapadu.” Sorenson je bacio pogled prema Arlenu, zatim
pogledao Paula i rekao: “Kada sam vas pristao povesti, nisam znao
da se moram držati točno određene strane svijeta.”
“Ne mislim to, samo sam se pitao...”
“Uskoro krećemo na jug. Preostala nam je još jedna stanica. Na
plaži je”
“Na plaži? To je već bolje. Oduvijek želim vidjeti ocean.”
Arlen se namrštio. “Mislio sam da si odrastao južno od New Yorka.”
“Tako je.”
“Kvragu, do oceana ondje ne treba više od sat vremena.”
“Istina.” rekao je Paul, a u njegovu je glasu čuo nešto drukčije, ton
za koji prema Arlenovu mišljenju dečko nije bio sposoban. “Samo ga
nikada nisam vidio, dobro?”
“Dobro”, rekao je Arlen. Tada je shvatio koliko malo zna o tom
dečku. Ime, godine, dom. Znao je to i neporecivu činjenicu da je bio
osoba najbliža mehaničkom genijalcu koju je Arlen ikada upoznao.
Četrdeset pet minuta poslije ugledali su bljesak plavetnila,
prostranstva Meksičkog zaljeva i Paul se prvi put počeo nesigurno
ponašati za volanom, svako malo prelazeći u suprotni trak. Sorenson
je rekao Paulu da mu prepusti volan ako želi gledati more.
Lijepo je izgledalo. Sunce se probilo - iako su se u zrcalima vidjeli
tamni oblaci kojih je na sjeveru bilo sve više - a valovi koji su udarali
u obalu svjetlucali su. Nigdje nije bilo ni čamca, voda je bila
neprekinuto prostranstvo prapovijesne snage.
“Opa”, rekao je Paul. A zatim, blaže: “To je nešto posebno. Zbilja
je.” Cesta se ponovno udaljila od obale. Ondje nije bilo mnogo toga,
zapravo, gotovo ničeg osim ceste. Jedanput su prešli tračnice - Paul
je prelazio preko tračnica tako oprezno da je Arlen pomislio da bi
mogao izaći iz Auburna i prenijeti ga prijeko - no tada su prešli
tračnice i ispred nije bilo ničega. Naposljetku su došli do raskrižja,
asfalt je nastavljao prema jugu, a prteni putovi prema istoku i
zapadu. Sorenson je rekao Paulu da skrene desno, prema zapadu,
natrag prema Zaljevu.
Vozili su možda kilometar i pol tim prašnim putem prije nego što su
se stabla razdvojila i put postao više pješčan, školjke su pucketale
ispod guma. Trenutak poslije ugledali su vodu, ispred obale bila je
građevina od bijelih dasaka koje su s vremenom postale sive. Bila je
pravokutna oblika s malim, povišenim gornjim katom i strmim
krovovima posvuda uokolo. Na vrhu drugog kata nalazila se mala
terasa s ogradom. Krovna terasa. Trijem se protezao dužinom cijele
kuće, a stara se drvena ploča njihala na vjetru: Kuća čempresa.
“Znate što?” rekao je Sorenson. “Uđimo ovamo.”
Paul mu je dao ključeve i otvorio vrata, nestrpljiv da izađe i zagleda
se u more. I Arlen je krenuo van, no Sorenson ga je uhvatio za ruku.
“Možda bi trebao unijeti torbe.”
Arlen je nagnuo glavu. “Zašto?” Dosad ih nije pozvao ni u jedno od
prijašnjih svratišta, a sada je Sorenson htio i da iznesu torbe iz
njegova auta?
“Ovo područje”, rekao je Sorenson i ostavio rečenicu da visi u
zraku.
Arlen se osvrnuo u svim smjerovima, no ispred sebe nije vidio ništa
osim obale i zamršenih stabala i raslinja.
“Izgleda mi mirno”, rekao je.
“Gospodine Wagner”, rekao je Sorenson, s gorčinom u riječima.
“Jesi li ikada bio ovdje?”
 “Nisam.”
Sorenson je kimnuo. “Onda bi možda trebao ponovno razmisliti o
mom savjetu.”
Arlen ga je na trenutak pogledao, a zatim se okrenuo bez riječi,
uzeo prvu torbu i izvukao je van. Sve ih je izvukao iz Auburna i zatim
pozvao Paula da ih unese unutra. Dok je radio, pravio se da nije
primijetio da je Sorenson izvadio mali automatski pištolj ispod
vozačeva sjedala i gurnuo ga u džep sakoa.
 6.
Kakve je god loše osjećaje Sorenson gajio prema Kući čempresa,
nisu se pokazali opravdanima nakon što su ušli u njezinu vlažnu,
sjenovitu unutrašnjost. Stajali su usred dugačke, uske sobe u kojoj
nije bilo nikoga. Slijeva im se nalazio kamin, a zdesna šank. Iza
šanka boce IU bile izložene na debelim drvenim policama, a iznad
polica nalazio ie golemi kaminski sat mjedena okvira i staklena
brojčanika čiji je promjer iznosio oko šezdeset centimetara i očito nije
radio - kazaljke IU pokazivale podne. Ili ponoć.
Između šanka i kamina bilo je raštrkano nekoliko stolova, a na zidu
nasuprot njima bilo je nekoliko širokih prozora koji su gledali na drugi
trijem i iza toga na ocean.
“Zdravo!” viknuo je Sorenson kada su ušli. Arlen je odložio torbe
pokraj vrata i Paul je učinio isto. Minutu nakon Sorensonova povika
čuli su korake, a zatim se silueta pojavila iza kuta iz neke prostorije
koju nisu vidjeli, a za koju je Arlen mislio da je kuhinja, i pogledala ih
preko šanka.
Bila je žena. Njezini obrisi jasno su se isticali u odnosu na svjetlo s
plaže, no prednji dio progutala je tama.
“Waltere”, rekla je glasom koji kao da je dolazio iza vrata s mnogo
brava.
“Becky, draga, kako si?” Sorenson je prišao šanku sa svojim
velikim, crnim kovčegom u ruci, a Arlen i Paul slijedili su ga na
razmaku od nekoliko koraka.
“Super”, rekla je žena tonom koji je odavao upravo suprotno. Kako
su prišli dovoljno blizu da je vide, Arlen je osjetio da se dečko s
njegove bočne strane uspravio i shvatio je razlog - bila je zgodna.
Nosila je jednostavnu bijelu haljinu koju je oprala već mnogo puta,
no zategnute linije njezina tijela bile su jasne i čvrste. Imala je oštre
crte lica i glatku kožu, a sve je to bilo uokvireno kosom boje meda.
Gledala ih je smirenim plavim očima.
“Tko su ti prijatelji?” rekla je.
“Umorni i žedni putnici”, rekao je Sorenson. Njegovo standardno
grandiozno ponašanje kao da je postalo još malo grandioznije.
“Shvaćam.”
“Može dva piva i jedna Coca-Cola?”
 Nije odgovorila, samo se okrenula i kliznula u kuhinju, a zatim se
vratila s dva piva i bocom Coca-Cole.
“Hvala”, rekao je Paul. Čak i u sjenovitoj sobi Arlen je vidio kako su
se mladićevi obrazi zarumenjeli. Bila je zaista lijepa. Ostavljala je
bez daha. Arlen nije ništa rekao, samo je sjeo za šank. Samo ga je
ovlaš pogledala, a zatim se usredotočila na Sorensona.
“Želiš li popiti pivo ili možemo prijeći na posao?”
“Nema žurbe”, rekao je, a ona se tako namrštila da je itekako bilo
jasno da misli suprotno.
“Pa, kada budeš spreman, bit ću straga”, rekla je. Arlen je osjećao
da nije sretna što je Sorenson doveo strance.
“Daj, ostani i malo razgovaraj s nama. Nisam vas upoznao. Ovo
ovdje je Arlen Wagner, a njegov mladi prijatelj je Paul Brickhill. Rade
za CKS.”
“Baš lijepo”, rekla je istim jednoličnim glasom.
“A ovo je”, rekao je Sorenson, “prelijepa Becky Cady, ponos
Koridorskog okruga.”
“Rebecca”, rekla je.
“Ma meni si Becky.”
“Ali nisam sebi”, rekla je. “Waltere, bit ću straga.”
Okrenula se i prošla kroz salunska vrata u kuhinju i nakon toga su u
mračnom baru ostala samo njih trojica.
“Još jedan suhi okrug?” rekao je Arlen.
Sorenson je odmahnuo glavom.
“Što onda radiš ovdje?”
“Rekao sam vam sinoć, gospodine Wagner, alkohol ovih dana nije
glavni posao.”
Sorenson je popio malo piva i sada je Arlen vidio da mu se znoj niz
lice slijevao u obilnim potocima, bilo je više znoja nego što je vrućina
mogla izazvati. Preko ramena je pogledao prema vratima, gutnuo još
jedanput i zatim ponovno pogledao.
“Očekuješ društvo?” upitao je Arlen.
“Ha? Pa, ne."
Paul je pitao: “Zašto se zove Koridorski okrug?”
“Zbog vodenih tokova”, odgovorio je Sorenson. “Diljem obale ima
rukavaca i estuarija koji vijugaju i spajaju se u rijeku otprilike 15
kilometara u unutrašnjosti. No sve je to tako spetljano i svaka oluja
koja prođe ovuda sve pomiče i podiže pješčane zidove gdje ih prije
nije bilo. Samo nekolicina lokalaca zna ploviti tim usranim
labirintom.”
Ustao je. “Ispričavam se, gospodo.”
Podigao je teški crni kovčeg te otišao iza šanka i kroz salunska
vrata kamo je otišla Rebecca Cady. Arlen je pogledao Paula, vidio
pitanje u dečkovim očima i slegnuo ramenima.
“Idi gledati ocean”, rekao je, u nadi da će se dečko tako zabaviti
dok se ne vrati Sorenson i dok se ne vrate na cestu.
Paul je ustao i prišao prozorima, gledao more, nadolazeće valove
čije je vrhove ravnao osvježavajući vjetar, a zatim je izašao na trijem.
Nakon nekoliko trenutaka, Arlen je uzeo svoje pivo i slijedio ga. Miris
mora doticao ih je u toplim, vlažnim zapusima, a galebovi su kreštali
i kružili oko plaže. Na jugu nije bilo ničeg osim pijeska i niskih dina
obrubljenih nakupinama trave, no na sjeveru se činilo da je obala
zadirala u unutrašnjost i gustiši palmi i čudnih zelenih biljaka koje su
izgledale kao prevelike paprati slijedili su, Arlen je pretpostavljao,
jednu od uvala koje je Sorenson spominjao. Vidio je krov druge
građevine kroz stabla. Nekakvu kućicu za čamce, vjerojatno,
zaštićenu od silovitih valova s pučine.
Paul je sišao s trijema i otišao do plaže. Skinuo je cipele i zavrnuo
hlače do koljena. Arlen se naslonio na oronulu ogradu i osjetio kako
mu se smiješak razvlači licem dok je gledao kako dečko oprezno
hoda po pijesku i do oceana. Zagazio je u vodu dok mu nije došla do
koljena i smočila hlače. Paul kao da je zaboravio da itko drugi
postoji, samo je stajao u vodi, gledajući crtu gdje se ocean spajao s
nebom.
Vjetar je sada stalno puhao i vjerojatno zato Arlen nije čuo
automobil. No bio je na dobrom mjestu i vidio ga je. Okrenuo se i
pogledao prema šanku da vidi je li se Sorenson vratio i nakratko je
kroz prozor na suprotnom kraju zgrade vidio kretanje. Nestalo je pa
je napravio nekoliko koraka u stranu, no svejedno nije ništa vidio.
Nakon što je ponovno pogledao Paula kako bi se uvjerio da i dalje
stoji u plićaku, Arlen je odložio pivo na ogradu, sišao s trijema i
zašao za drugu stranu zgrade. Ondje, parkiran na vrhu strmine koja
je vodila do Kuće čempresa, crni Plymouth Sedan stao je pokraj
stabala. Sunce se reflektiralo o staklo i Arlen nije vidio nikoga unutra,
no auto se zasigurno nije sam dovezao ovamo.
Koraknuo je natrag i naslonio se na zid kako ga nitko ne bi vidio.
Osjećao se blesavo jer je to radio, no svejedno nije htio da netko
primijeti kako bulji. Sorenson se ponašao čudno od trenutka kada su
stigli, a sada se netko parkirao na vrhu brdašca i sjedio u autu kao
da nešto čeka. Nešto je tu bilo sumnjivo.
Paul je sada hodao uz obalu, u vodi do goljenica, i dalje gledajući
more. Arlen se tiho popeo uza stube trijema i zatim ušao u bar,
namjerno se krećući postrance, kako ga kroz prednje prozore nitko
ne bi mogao vidjeti.
“Hej, Sorensone”, pozvao je tiho.
Nitko nije odgovarao. Mjesto je bilo prazno.
“Kvragu”, promrmljao je, a zatim otišao iza šanka i pokucao na
salunska vrata. “Sorensone!”
“Čekaj, Wagnere.”
U njegovu je glasu bilo nešto što Arlen dotad nije čuo, zbog čega se
zamislio. Nekoliko je sekundi stajao s druge strane salunskih vrata, a
zatim rekao kvragu sve, gurnuo ih i ušao u malenu kuhinju. S jedne
su strane bili roštilj i štednjak, a s druge niz polica. Nije bilo nikoga.
Nasuprot njemu nalazila su se još jedna vrata, zatvorena. Prišao im
je i ponovno pokucao.
“Dovraga, rekao sam da čekaš...”
“Mislim da netko gleda tvoj auto”, rekao je. “Ili je možda gospođica
Cady navikla na goste koji parkiraju na vrhu brda i ne ulaze unutra.”
Uslijedila je duga tišina, a zatim su se otvorila vrata i Sorenson je
stajao pred njim s crnim kovčegom ispod ruke. Sve dobro
raspoloženje i otmjen stav nestali su s njegova lica.
“Gdje?” rekao je.
“Gdje sam rekao - na vrhu brda, iznad mjesta gdje si parkirao.”
Sorenson se progurao pokraj njega i prošao kroz salunska vrata.
Kovčeg je i dalje bio ispod njegove lijeve ruke, čvrsto pritisnut uz
tijelo, no lijevu je ruku spustio pod sako. Arlen je taman još imao
vremena pogledati u sobu, skučen, mali ured, gdje je Rebecca Cady
stajala prekriženih ruku i s tupim izrazom lica, a zatim je krenuo.
Kada je izašao iz bara, Sorenson je stajao držeći vrata otvorena i
gledao van.
 “Nema nikoga."
“Bio je ondje maloprije. Crni Plymouth.”
Sorenson je na trenutak razmislio o tome, a zatim se prisilio na
nelagodan smiješak i rekao: “Dobro što sam vam rekao da unesete
torbe, zar ne? Ovo je područje prepuno lijenog bijelog smeća koje će
ukrasti sve što može ponijeti.”
Bijelo smeće ne vozi Plymouthe, pomislio je Arlen.
“Gdje je dečko?” pitao je Sorenson.
“Dolje na plaži.”
Kimnuo je kao da je sretan zbog toga, a zatim je rekao: “A da ga
pozoveš? Ja ću dovesti auto malo bliže u slučaju da se vrati naš
posjetitelj, a zatim ćemo popiti još jedno piće i krenuti na jug.”
“Ne trebam još jedno piće. Možemo odmah krenuti.”
“Ne još”, rekao je Sorenson, a zatim je izašao i pustio da se teška
drvena vrata zalupe za njim.
Arlen je opsovao ispod glasa, obrisao znoj s čela nadlanicom, a
zatim je otišao na trijem i doviknuo Paulu. Dečko je gotovo otišao iz
vidnog polja, bio je daleko na plaži, no okrenuo se, podigao ruku i
krenuo natrag. Arlen je uzeo pivo s ograde i popio ostatak dok se
dečko vraćao i navlačio čarape i cipele. Dotrčao je do trijema.
“Već idemo?”
“Čim budemo mogli”, rekao je Arlen. “Sorenson bi htio još malo
ostati, no ja sam za pokret i...”
S druge strane građevine nešto je eksplodiralo. Udar i buka začuli
su se tako brzo jedno za drugim da se činilo kao da su istovremeni.
Na trenutak je ispred Arlenovih očiju nestala plaža i umjesto nje vidio
je mračne šume Belleaua, zamršenu bodljikavu žicu koja je čuvala
baze od stabala, preko njih zapletena trupla, let granata po zraku.
Zatim je trepnuo i shvatio da zuri u Paula Brickhilla koji je širom
razjapio usta.
“Što je to...”
Arlen ga je ignorirao, okrenuo se i kroz bar otrčao do ulaznih vrata,
otvorio ih, napravio pola koraka unatrag i šapnuo: “Proklet bio,
Sorensone.”
Auburn je gorio. Sva su stakla bila izbijena, a iskrivljeni gorući
komadi sjedala ležali su na haubi. Dok je Arlen gledao, odjeknula je
još jedna eksplozija, plamenovi su buknuli iz prostora za motor i
ispunili zrak crnim dimom i pomisao da otrči natrag do šanka po
vjedro vode brzo je zamrla u njegovoj glavi. Pustio je da se vrata
zatvore i otišao na pjeskovito tlo te prišao Auburnu držeći ruku
visoko kako bi zaštitio lice.
Bio je pet metara od auta kada je ugledao truplo na vozačkom
sjedalu. Crno meso gulilo se s bijele kosti, kosa je bila prepuna dima
koji se kovitlao iznad sakoa koji je prekrio tijelo užarenim trakicama.
Na suvozačevu sjedalu pokraj trupla crni kovčeg sa srebrnim
kopčama topio se i kapao na pod.
Arlen se okrenuo i pogledao prema baru i vidio Rebeccu Cady kako
gleda s vrata.
“Imaš li telefon?” rekao je.
“Nemam.”
“Nemaš?”
Odmahnula je glavom. Gledala je mimo njega prema automobilu, a
rukom se čvrsto uhvatila za dovratak.
“Tko ga ima?”
Smeteno je rukom pokazala uz cestu i nije odgovorila.
“Pa, idemo pozvati policiju”, rekao je. Glas mu je bio tako miran da
se činilo kao da dolazi s drugog mjesta i znao je da dolazi. Dolazio je
preko oceana i iz polja pšenice istočkanog makovima crvenim poput
ruža, poput krvi.
“Ne bismo li trebali donijeti vode ili...”
“Voda više neće pomoći.”
Navlažila je usne i pogledala prema natrag, gdje je Paul stajao
usred bara gledajući van i rekla: “Vas dvojica idite niz cestu i zovite
pomoć, a ja...”
“Ne”, rekao je Arlen. “Idemo svi zajedno.”
 7.
Rebecca Cady imala je kamionet s malom kabinom i platformom
okruženom ručno napravljenom ogradom. Arlen je rekao Paulu da se
popne na platformu, a zatim sjeo na suvozačko mjesto dok je žena
palila kamionet bez riječi. Usne je stisnula u mrku crtu i nije ni
pogledala Auburn koji je i dalje gorio dok je vozila pokraj njega. Na
vrhu brdaArlen je vidio mjesto gdje je trava plaže bila uleknuta, a
vidjeli su se i tragovi guma u pijesku.
“Tko ovdje vozi crni Plymouth?” pitao je.
“Ne znam.” Ton Rebecce Cady bio je jednako monoton kao i kada
su se upoznali u baru. Ako ju je spaljivanje čovjeka u blizini njezina
radnog mjesta brinulo, nije to pokazivala.
“Pa, možda bi trebala početi razmišljati o tome”, rekao je. “Mislim
da će šerif imati mnogo pitanja za tebe, a to će biti jedno od njih.
Također će ga zanimati što je uopće Sorenson tražio kod tebe.”
Bila je tiha. Povjetarac je ulazio kroz prozor i otpuhivao joj kosu
natrag, otkrivajući tanak, prekrasan vrat.
“Ti si vlasnica?” pitao je Arlen.
“Tako je.”
“Ljudi često pogibaju ovdje?”
“Ne.”
“Pa, ne izgledaš mi baš uzrujano. I ponavljam, da sam šerif, bio
bih...” “Nisi šerif”, rekla je. “I ako želiš moj savjet, najbolje bi bilo da
me pustiš da sama razgovaram s njim, a vas dvojica nastavite
svojim putem.” “Nastavimo svojim putem? Taj je čovjek mrtav i...”
“I ostat će mrtav”, rekla je. “Razgovarao ti sa šerifom ili ne.” “Malo
sutra! Nema šanse, curo. Razgovarat ću s policijom prije nego što
krenem odavde.”
Dugo ju je promatrao, no ona njega nijedanput nije pogledala. S
prašna su puta prešli na asfalt, no na vidiku nije bilo nijednog drugog
vozila. Bio je to izoliran kraj, pošumljen kada se malo odmakneš od
obale. Vozili su se približno tri kilometra po asfaltiranom dijelu ceste
prije nego što se pokazala čistina među stablima i benzinska crpka
na četvrtastom komadu prašinom prekrivenog tla. Rebecca Cady
usporila je, a zatim su prošli pokraj stabala i Arlan je ugledao
automehaničarsku radionicu, prilično udaljenu od crpke. Ondje je bila
garaža s dvije prostorije i trgovina sa sanducima naranči naslaganim
ispred ulaznih vrata. Rebecca Cady parkirala je kamionet do kombija
za dostavu i isključila motor. Tek je tada pogledala Arlena.
“Sada idem pozvati šerifa jer želiš da to učinim.”
“Nego što da želim da to učiniš. Čovjek je ubijen!”
“Da”, rekla je. “Dobro došli u Koridorski okrug, gospodine Wagner.”
***
Šerif joj je rekao da se vrati u Kuću čempresa. Čekao ih je kada su
stigli, stojeći pokraj ostataka Auburna, dok je mladi zamjenik crvene
kose lijevao vjedra vode na olupinu. Plamena više nije bilo, no voda
se pretvarala u paru kada bi dotaknula metal.
Šerif je izgledao i bio šarmantan kao građevinski blok - nešto malo
iznad sto osamdeset tri centimetra i najmanje sto trinaest kilograma,
sijede kose i malih, blizu smještenih smeđih očiju. Šake su mu
visjele niz tijelo ispod debelih zapešća i podlaktica izgorjelih od
sunca. Kada su izašli iz kamioneta, nije rekao ni riječ, samo je
gledao kako njih troje prilaze, dok je zamjenik izlio još jedno vjedro
vode na auto uz šištanje pare. Šerif nije prekidao tišinu dok nisu stali
uz njega.
“Becky,” tada je rekao, “što li se to dogodilo s tvojim gostom?”
“Eksplodirao mu je auto”, rekla je Rebecca Cady. Stajala je do
Paula, okrenuta prema šerifu, ruku čvrsto prekriženih preko prsa,
kao da je našla hladan povjetarac na temperaturi većoj od trideset
stupnjeva.
“Zbilja je”, rekao je šerif. “Zbilja je.”
Arlena je iznenadio njegov glas. Očekivao je snažno južnjačko
otezanje koje se činilo uobičajenim u ovom kraju, no šerifov je
naglasak vukao na govor stanovnika gornjeg Srednjeg zapada,
područje Chicaga, Minnesote ili Wisconsina.
“Tko ste vi, dečki?” upitao je šerif, prvi put pokazavši da je svjestan
njihove prisutnosti.
Arlen mu je rekao. Rekao je da rade za CKS, da su propustili vlak
za Keys i da su se povezli s mrtvacem.
“Prije ga niste vidjeli? Kažete da ste stranci?”
“Tako je. Upoznali smo ga jučer navečer, gospodine... Kako se
zovete?”
“Tolliver,” rekao je nakon stanke, gledajući ga mrko, čime je
pokazivao da mu se nije svidjelo što se Arlen usudio postavljati
pitanja, “no dovoljno je da me zovete šerif. Poznajete li Becky?”
“Tek smo je upoznali. Ponavljam, ovamo smo došli samo zato što
smo ulovili prijevoz. Dosad nisam nogom kročio u ovaj okrug, a nije
ni Paul.”
Tolliver je skupio usta i pogledao zamjenika,, pjegavog malca kisela
osmijeha. Dugo ga je gledao, kao da o nečemu razmišlja, a zatim je
rekao: “Burte, stavi im lisičine i odvedi ih u auto.”
Arlen je rekao: “Hej! Čekajte! Upravo sam vam rekao...”
Tolliver je spustio svoju golemu ruku na pojas, izvadio 45-icu i
labavo je držao uz bedro.
“Znam što si mi rekao. Također znam da Walt Sorenson, jadni mrtvi
gad, nije bio tip čovjeka koji je primao suputnike koje je tek upoznao.
Zato ću vam dati priliku da ujednačite priču i kažete mi istinu. Možete
pokušati odmah ako želite. Zašto ste se vozili sa Sorensonom?”
Na trenutak je zavladala samo tišina, puhao je blag, slani
povjetarac, a zatim je Arlen rekao: “Vračara mu je rekla da pomogne
putnicima u nevolji.”
Šerif je kimnuo kao da je očekivao da će to čuti. “A tako ćeš, je li?”
rekao je, a zatim glavom kimnuo prema zamjeniku. “Burte.”
Crvenokosi je dečko izvadio lisičine i krenuo prema Arlenu. Paul
Brickhill rekao je: “Arlene, što... Nismo... Arlene...” dok je zamjenik
zgrabio Arlenovo zapešće i zavrnuo ga, a veliki je šerif stajao s
pištoljem u ruci i s odlučnošću u očima. Rebecca Cady još je čvršće
stisnula ruke i gledala mimo svih njih, iznad krova uništenog
automobila i prema horizontu, gdje su se oblaci spustili nisko nad
more. Tako je stajala dok i Arlen i Paul nisu sjeli na stražnje sjedište
šerifova auta s lisičinama na rukama.
 8.
Paul je pokušao razgovarati s Arlenom dok su se vozili, no Tolliver
je rekao da nema razgovora straga, osim ako netko ne želi da mu
razbije glavu. Arlen nije ništa rekao. Nije prvi put osjetio lisičine oko
zapešća i već je znao proceduru - jest ćeš neko sranje, čekati da im
dosadi hraniti te, a zatim će te osloboditi.
Prošli su pokraj benzinske crpke s koje su maloprije nazvali
Tollivera te nastavili cestom. Nekoliko kilometara južnije stigli su u
gradić u obliku kvadrata, zgrade su bile podignute uz ukupno četiri
ceste i u svakom su se smjeru nalazila dva bloka kuća. Nekoliko je
ploča pokazivalo da se mjesto zove Visoki grad, što je bilo čudno,
budući da Arlen nije vidio ravniji kraj. Na ulici su bili parkirani auti, ali
vidio je i dvoja kola s konjima. Moderni je svijet dotaknuo ovo mjesto,
da, no napredovao je vrlo sporo.
Zamjenik je parkirao ispred katnice kojoj su sa stražnje strane na
stariji kameni dio dodali drvenu fasadu. Popeli su se uza stube u
postaju i Tolliver je rekao: “Pazi na dečka”, a zatim je odveo Arlena
kroz uski hodnik u sobu uz čiji su se stražnji zid nalazile tri ćelije.
Uzeo je ključ s remena, otključao jedna vrata i širom ih otvorio. Arlen
je ušao bez riječi, bez prigovora.
“Ponašaš se kao da si već bio u ćeliji”, rekao je Tolliver, okrenut
prema njemu širom raširenih nogu, s blagim smiješkom na licu.
“Vidio sam ih.”
“I u zatvoru?”
“Nikada. I nikada me nisu osudili ni za što u životu, osim za držanje
pića u ruci kada to nije bilo dopušteno.”
“Tako ti kažeš.”
“Takvo se što može provjeriti.”
Tolliver je krčkao zglobovima, polako i namjerno, a zatim je rekao:
“Kažeš da si Wagner.”
“To mi je prezime. I to možete provjeriti.”
“Mislim da se izgovara Vagner”, rekao je Tolliver. “Čini mi se da sam
ubio vojnike koji su se možda isto preživali. Ubio sam mnogo
Nijemaca u prošlosti.”
“I ja”, rekao je Arlen. “Vjerojatno i više od vas. A ondje odakle
dolazim, to se izgovara Wagner.”
 Zapravo, nije bilo tako. Arlen ga je izgovarao Vagner do drugog
dana na transportnom brodu, kada je shvatio da bi bilo pametno da
promijeni taj njemački glas, udaljavajući se ne samo od neprijatelja
nego i od oca. Ovo drugo činilo se još većim dobitkom.
“A gdje to?” rekao je Tolliver.
“Posvuda”, rekao je Arlen. “Smucao sam se posvuda.”
Neka šerif zove Alabamu, Georgiju, Pennsylvaniju, Kentucky ili bilo
koje drugo mjesto gdje je Arlen boravio tijekom godina. Neka zove
bilo gdje, osim okrug Fayette u Zapadnoj Virginiji. Jedine tajne koje
je Arlen htio skriti ostavio je ondje prije mnogo godina. Arlen nije prvi
put okrvavio ruke u ratu.
“Želiš li se i dalje smucati,” rekao je Tolliver, “morat ćeš biti s druge
strane ovih rešetaka. A da bi se to dogodilo, moram znati istinu.”
“Šerife, već ste je čuli.”
Tolliver je odmahnuo glavom, sada se jasno vidio smiješak, kao da
je upravo to očekivao i bilo mu je drago zbog toga. Otvorio je vrata
ćelije i izašao, zalupio vratima i zaključao ih.
“Najprije ću razgovarati s dečkom. Misliš da si težak slučaj. On ne
misli.”
“Reći će vam što i ja”, rekao je Arlen, “jer samo to i možemo reći. I
još ću ti nešto reći, Tollivere - budeš li gnjavio dečka, pobrinut ću se
da platiš. Ovdje si zakon. Nisi zakon svuda.”
“Najviše od svega volim”, rekao je Tolliver, “čovjeka u lisicama koji
prijeti. Vidimo se uskoro.”
Arlen se nagnuo unatrag na krevetu dok mu glava nije dotaknula
kameni zid, žudeći za pljoskom. Ovo je putovanje bilo pogreška
otpočetka. Nije pametno napustiti dobro mjesto kako bi otišao na
nepoznato. Dopustio je da ga dečko nagovori i više od godinu dana
udobnosti i stalnog posla uljuljkalo ga je, mislio je da je došlo vrijeme
da krene dalje, a Keys je bio dobro odredište. Ono što je sada znao
jest da ih je gotovo od trenutka kada su prešli saveznu granicu
nevolja zahvatila poput bijesna vjetra.
Šerif nije dugo bio s Paulom Brickhillom - možda dvadeset minuta -
a kada se vratio, nije bio sam. Došao je i visok muškarac širokih
ramena u odijelu, s bijelim panamskim šeširom pod rukom. Nosio je
naočale koje su svjetlucale pod stropnim svjetlima te su mu oči
izgledale poput hladnih bijelih kvadrata. Tolliver je dvaput pogledao
čovjeka dok su prilazili, a pogled je odavao poslušnost. Tolliver više
nije bio glavni.
Šerif je otključao vrata ćelije i držao vrata tako da bi pridošlica
mogao prvi ući. Zatim je ušao iza njega i zalupio vratima za sobom.
“Arlene Wagnere”, rekao je šerif, ponovno ga izgovarajući s V “Ovo
je Solomon Wade. On je sudac Koridorskog okruga.”
“Optužit ćete nas?” pitao je Arlen.
Solomon Wade trepnuo je iza naočala. Činilo mu se da mu naočale
ne pristaju; izgledao je prestrogo za njih. Bio je mlad za suca, no
mladost nije otkrivala nedostatak samouvjerenosti. Dapače, svaki
korak i pogled odavao je muškarca koji je navikao zapovijedati.
“Što vas je dovelo na Floridu?” upitao je kao da Arlen nije ništa
pitao. Govorio je snažnim južnjačkim naglaskom, a iako mu je glas
bio blag, svojom je bojom itekako privlačio pozornost.
“Pretpostavljam da vam je šerif rekao”, odgovorio je Arlen. “Došao
sam radi posla. Vozili smo se prema Keysu.”
“Ovo nije put da se donde dođe iz Alabame.”
“Morali smo skrenuti.”
“Loš trenutak za put prema Keysu”, rekao je Wade. “Loš trenutak.”
“Da?”
“Dolazi oluja. Samo o tome govore na radiju. Na jugu će proći
uragan, prema Miamiju.”
“Prokleti uragan”, rekao je Tolliver ispod glasa, a mrštenje je
naboralo njegovo široko lice. Činilo se kao da je istinski pogođen.
“Uz dužno poštovanje,” rekao je Arlen, “ako budemo razgovarali o
vremenu, htio bih biti s druge strane rešetaka.”
Šerif je gledao Solomona Wadea i odmahnuo glavom kao da žali,
gestom Što sam ti rekao?
“Vjerujem da bi to htio”, razvlačio je Wade. “No za to ćeš morati
malo surađivati.”
“Surađivao sam.”
“Al se ne slaže”, rekao je Wade. “Misli da nisi iskren.”
“Al griješi.”
“Al ne griješi često. Iz iskustva znam da dobro zna procijeniti osobu.
A ti ćeš mu se obraćati sa šerife. Vjerujem u kulturu pristojnosti u
svom zatvoru. A ti se tako i ne ponašaš.”
“Svatko tu i tamo ima loš dan”, rekao je Arlen.
 Solomon Wade pogledao je Tollivera, no ništa nije rekao. Tolliver je
rukom prošao kroz prorijeđenu sijedu kosu. Ramena su mu bila
opuštena, ponašao se ležerno, kao da su stranci u vlaku, uljudni,
iako se dobro ne poznaju. Činilo se da nije ni napregnuo mišić prije
nego što je zamahnuo mesnatom rukom i udario Arlena po bočnoj
strani glave. Bila je to više pljuska nego udarac, no razbudila je
Arlena, gurnula ga postrance i izazvala bijes u očima. Skliznuo je s
kreveta, ustao i natjerao se na smiješak.
“Kvragu”, rekao je Tolliver. “Ti si jedan od onih. Voliš kad te
udaraju.” “Ne, šerife. Nisam.”
"Samo si veseo kurvin sin, je li?”
“Jesam, gospodine.”
Očekivao je još jedan udarac i činilo se da je Tolliver bio spreman,
no tada je Solomon Wade podigao ruku.
“Dečko se drži priče”, rekao je. “A još je previše zelen da bi bio
dobar lažljivac. Pretpostavljam da će onaj dio da dolazite iz Alabame
biti istina. No nije istina da vas je Walt Sorenson cijeli dan vozio jer
ima dobro srce. Spreman sam povjerovati, možda, da vas je vozio
kilometar i pol po autocesti. Ali ono što dečko priča? O tome da se s
njim vozite cijeli dan i da stajete na mjesta koja su mi dobro
poznata? To mi ne drži vodu.”
“Morat će”, rekao je Arlen, pitajući se zašto okružni sudac vodi
istragu.
Solomon Wade rekao je: “Ale”, i ta je jedna tiho izrečena riječ bila
dovoljna da šerif desnom šakom udari Arlena u trbuh. Bol, u rasponu
od hladnog do toplog, vijugao je kroz Arlenovo tijelo poput zmije.
Koljena su se pokušala saviti, no Tolliver ga je držao u uspravnom
položaju i nasmijao mu se u lice.
“Počinjemo”, rekao je.
To je trajalo još najmanje jedan sat. Wade je postavljao pitanja,
Arlen je odgovarao na njih, a kada mu to ne bi uspjelo, Tolliver bi
zamahnuo. Bio je snažan kao vol, znao je gdje najviše boli i Arlen je
ubrzo teško disao, osjećajući žarenje u bubrezima.
Wade je najviše htio znati kamo su išli i što su govorili. Uopće ga
nije zanimala eksplozija u kojoj je Sorenson izgubio život. Nije ni
spomenuo Kuću čempresa ni Rebeccu Cady. Ne, samo je postavljao
pitanja o onome što je Sorenson rekao, gdje se zaustavljao i je li
nosio novac sa sobom. Arlen je odgovarao što je znao i nije se
opirao udarcima. Tolliver je imao pištolj s jedne strane pojasa i drveni
pendrek s druge, a njegov je zamjenik čekao vani. Da mu makar i
malo uzvrati na nasilje, što je htio, na kraju bi loše završilo. Pa iako
je Arlen primjećivao slabosti u pristupu većeg čovjeka, vidio prilike i
zamišljao kako gadno razbija taj široki nos, nije dizao ruke i primao
je njegove udarce.
Tolliver je bio snažan muškarac, ali nije bio u formi. Ubrzo je napor
koji je ulagao u mlaćenje Arlena u vrućoj, vlažnoj prostoriji uzeo svoj
danak te je disao gotovo jednako teško kao Arlen i brisao znoj s lica i
vrata.
Wade je podigao ruke i namjestio naočale. “Čini se da to nije bilo
vrlo produktivno.”
“Tvrdoglav kujin sin, moram priznati”, rekao je Tolliver.
“Moguće je da govori istinu.”
“Misliš?”
Wade je odmahnuo glavom.
“To sam i ja zaključio”, rekao je Tolliver. “Da nastavim?”
“Ne.” Wade se odmaknuo od rešetaka na koje je bio naslonjen i
pogledao Arlena kao da proučava truplo. “Pustit ćemo ga da spava,
pustiti ga da se navikne na ležaj, na gledanje tih rešetki i neka se
počne pitati vrijedi li to. Pustit ćemo ga da se sjeti da, ako budemo
tako htjeli, možemo organizirati da ostane ovdje vrlo dugo.”
Nagnuo je glavu prema vratima ćelije, Tolliver ih je otvorio i Wade je
izašao, a zatim se okrenuo i pogledao Arlena hladnim pogledom.
“U ime dobrih ljudi Koridorskog okruga, htjeli bismo vam zahvaliti
što ste bili tako dobar svjedok, gospodine Wagner.”
Arlen je udahnuo malo prašnjavog zraka i nije odgovorio. Tolliver je
zaključao ćeliju i slijedio Wadea kroz vrata. Dugo nakon što su otišli,
Arlen je ostao na podu, znoj mu je kapao u oči i u kutove usana
donosio sol. Vani je vjetar snažno udarao o kameni zid i odbijao se
od njega. Svejedno je i dalje puhao, neometan, ustrajući dok se noć
spuštala i dok se koso svjetlo u praznom zatvoru pretvaralo u sivi
sumrak.
 9.
Paula Brickhilla doveli su prije nego što se posve smračilo. Dotad je
Arlen bio na ležaju i disao je normalno, a zamjenik je zaključao
Paula u susjednu ćeliju i svakom od njih donio tanjur kruha s
maslacem i šalicu vode. Kada je otišao, Arlen je pitao: “Koliko su bili
grubi prema tebi?”
“Malo je vikao.”
“To je sve?”
“Da. Zašto? Nisu valjda na tebi pokušali nešto više?”
“Ne”, rekao je Arlen. “Ne. Je li sudac bio ondje?”
"Da. Nije mnogo govorio. Samo je slušao. I ne znam zašto je bio
Ondje. Mislim, ne misliš... Arlene, nema šanse da nas zadrže ovdje,
zar ne? Bili smo samo slučajni promatrači, mi...”
“Smiri se”, rekao je Arlen. “Uskoro će nas osloboditi.”
Paul je rekao: “Trebali smo riskirati s vlakom.”
Nijedan nakon toga nije mnogo govorio.
Noć je prošla i osvanula je zora, a s njom se pojavila i vrućina, no
nitko nije ulazio u zatvor. Paul nije mogao mirno sjediti - veći dio noći
hodao je uskom ćelijom i zatim je ujutro počeo vježbati sklekove na
podu, brojeći naglas dok ih je radio. Iako su bili u nevolji, Arlen se
svejedno morao smiješiti. Dečko se ponašao poput zločinca iz nekog
zatvorskog filma. Uskoro će vjerojatno početi izlagati planove za
bijeg i baciti se na turpijanje rešetki ćelije noktima.
“Neće nam donijeti doručak?” pitao je Paul kada mu je vježbanje
dosadilo. “Tako je to po zakonu, Arlene! Ne smiju čovjeku uskratiti
hranu.”
“Nahranit će nas.”
“Trebali bismo imati odvjetnika. I to ne nekog kojeg ćemo plaćati,
nego nekog kojeg će nam oni dati. Znaš, da zaštite naša prava.”
“Aha.”
U podne su im šerif i zamjenik donijeli jelo: kruh s maslacem i
komad govedine koji je bio tako žilav da je podsjećao na sušenu
govedinu i imao okus po čizmama. Bili su u sobi dok su zatvorenici
jeli. Crvenokosi zamjenik stajao je prekriženih ruku i buljio u ćelije, a
Tolliver je sjedio na stolcu u kutu prostorije i čitao novine. U jednom
je trenutku ispustio zvuk gnušanja i odmahnuo glavom.
 “Da imaju dva dečka koji bacaju poput Mela Hardera, moji bi
Indiansi bez problema osvojili prvenstvo, Burte”, rekao je zamjeniku.
“S deset pobjeda razlike.”
Arlen, žvačući ustajao kruh, čuo je to i pomislio: Cleveland. Tolliver
je odande. Sigurno nije bio lokalac - i njegovo lice i izgorjela koža
govorili su da je život proveo mnogo sjevernije od ovog mjesta. No
kako je čovjek iz Clevelanda završio kao šerif u zabiti floridskog
okruga?
Kada su završili s jelom, zamjenik je pokupio njihove tanjure, a
Tolliver je zgužvao novine i bez nekog zanimanja pitao bi li ijedan od
njih htio promijeniti svoju priču. Nisu to htjeli. Paul je pitao - mnogo
opreznije nego Arlena - zašto su još u zatvoru ako nisu optuženi ni
za što. “Moram pitati suca.”
“Kada će se vratiti? Mislim da nije zakonito što nas držite..
“Znaš li tko odlučuje o tome što je zakonito?” rekao je Tolliver.
“Solomon Wade.”
I tu je bio kraj. Arlen nije rekao ni riječ. Kada je šerif otišao, Paul je
rekao: “Arlene, ovo nije u redu.”
Arlen je rekao: “Dečko, ovdje si već dovoljno dugo da shvatiš da
štošta na ovome svijetu nije u redu. Pogotovo u posljednje vrijeme.”
“Mogli bi nas držati ovdje tjednima. Sranje, mjesecima.”
“Neće mjesecima,” rekao je Arlen, “a neće ni tjednima.”
“Kako, dovraga, možeš biti tako siguran?” dečko je uzvratio
oštrinom koja mu nije bila svojstvena. “I to vidiš u svojoj glavi kao
mrtvace u onom vlaku?”
“Ne”, rekao je Arlen. “Ovaj put više nagađam.”
Bilo je tiho, a zatim je Paul rekao: “Arlene, žao mi je. Samo...”
“Znam”, rekao je Arlen. “Ako ti to išta znači, mali, i meni je žao. No
vidjet ćeš još mnogo toga u životu. Pokvarena djela ljudi koji imaju
malo moći. Maltretirat će te ovako ili onako samo zato što mogu i
uglavnom neće odgovarati za to.”
“Kada izađemo odavde,” rekao je Paul, “samo se želim vratiti u
jedno od onih naselja. Čak i ne mora biti na Keysu. Samo se želim
vratiti u kamp CKS-a.”
To je malo utješilo Arlena. Rekao je: “Vraćamo se na Flagg
Mountain. Nije pametno ostati na Floridi nakon ovoga. Imat ćemo
problema, iako ih ne zaslužujemo. Vijesti se brzo šire.”
 “Što misliš, kada ćemo se vratiti?”
“Najkasnije potkraj tjedna.”
“To dobro zvuči”, rekao je Paul. “Bilo bi lijepo da se vratimo do
petka. Danas je ponedjeljak, zar ne? Danas je Dan rada. Baš smo
imali krasne praznike.”
Imao je pravo, Arlen je shvatio. Bio je kraj praznika, kraj Dana rada
1935.
***
Arlen je i prije osjetio sparinu, no nikad takvu kakvu je osjetio u
zatvoru do sredine poslijepodneva. Stražnji je zid gledao na zapad,
sunce je grijalo i peklo kamen, a nije bilo ni otvorena prozora kroz
koji bi vrućina mogla izaći. Paul Brickhill premještao se i mrmljao i
brzo hodao, i Arlen je ležao na ležaju, osjećao kapljice znoja na koži
i čekao Tolliverov povratak.
Nije uopće dolazio. Te im je večeri novi zamjenik donio hranu, a
zatim je pala noć. Bili su još u ćelijama. Iduće se jutro Arlen probudio
uz zvuk kiše, istegnuo se i rukom prešao po licu. Rada je to učinio,
prenuo se. Dlačice su bile gušće. Arlen se brijao svakoga jutra, bez
obzira na ive, odbijao je to propustiti. Mrzio je vidjeti i naznake brade
kada bi se pogledao u zrcalo. Čak i mala tamna sjena na njegovoj
širokoj čeljusti mijenjala mu je lice, činila da toliko sliči ocu da je to
bilo jezivo. Isaac Wagner uvijek je imao bradu i zbog toga je Arlen
uvijek bio svježe obrijan. Što je manje sličio tom čovjeku, to bolje.
I dalje je bio na leđima, proučavao je vlažne mrlje na starom stropu
koje kao da su tamnjele, kada je čuo zvuk ključa u vratima i sjeo da
vidi kako kroz njih prolazi Solomon Wade.
“Paule”, Arlen ga je pozvao tihim glasom.
“Da.”
Samo se htio uvjeriti da je dečko budan. Sudac je prišao Arlenovoj
ćeliji i stajao nagnut prema naprijed, rukama držeći rešetke. Kada ga
je vidio, Paul i njegove brige o pravima zatvorenika utihnule su; nije
ni zucnuo.
“Ti kreveti nisu tako loši, zar ne?” rekao je Wade.
“Vidio sam i bolje,” rekao je Arlen, “a vidio sam i gore.”
“To je istina.” Wade je okrenuo glavu kako bi proučio Paula. “Znaš
da mnogo ljudi diljem zemlje nema krevet za noćenje. Žene i djeca
također.”
 Paul je rekao: “Da, gospodine. Znam”
Wade je kimnuo. “Neka to bude jasno. Htio sam se uvjeriti da
osjećate zahvalnost.”
“Da, gospodine.”
“Osjećaš li zahvalnost?”
“Osjećam, gospodine.”
“Pa, drago mi je što to čujem jer sam bio zabrinut da ne znaš biti
zahvalan nakon onoga što sam čuo od šerifa. Rekao je da si
spominjao odvjetnike i pravdu i da si općenito samo prigovarao, bez
imalo zahvalnosti.”
“Pogriješio je”, rekao je Arlen.
“Nazivaš šerifa lašcem?” rekao je Wade, skrenuvši pogled prema
Arlenu.
“Ne nazivam.”
“Onda budalom?”
“Ne, gospodine. Samo kažem da je pogriješio.”
Wade je mudro kimnuo, kao da je to vrlo intenzivna filozofska
rasprava.
“Obavio sam nekoliko poziva”, rekao je. “Čini se da se CKS čak i
sjeća vas dvojice. Kao i prometnik vlakova u okrugu Bradford.”
“Drago mi je”, rekao je Arlen i dalje se pitajući zašto bi sudac nazivao
tijekom istrage. Činilo se da je to Tolliverov posao.
“Nijedan nije odgovorio na pitanje na koje trebam odgovor,” rekao je
Wade, “a to je što ste učinili da se nađete u Auburnu Walta
Sorensona na dan njegove smrti. Reći ću vam nešto - to me pitanje
iritira.”
“Kad bismo mogli ublažiti vašu patnju,” rekao je Arlen, “svakako
bismo to učinili.”
Wade je nagnuo glavu u stranu i buljio u Arlena. “Zašto ste sišli s
vlaka? Prometnik vlakova rekao mi je da vam vlak nije pobjegao,
jednostavno ste sišli s njega i niste se vratili.”
“Nije mi se svidjelo društvo s kojim smo putovali”, rekao je Arlen. To
je i bila istina.
“Pa, nešto ću ti reći: imali ste ludu sreću.”
Na te riječi Arlen je osjetio žmarce, onakve kakvi su počinjali nisko
na leđima i treperili sve do vrha kralježnice, naprežući mišiće u
njegovu vratu.
 “Vlak u kojem ste bili vozio je prema Keysu”, rekao je Wade.
“Trebao vas je dovesti onamo, kada, prekjučer kasno poslije
podne?”
Spustio je ruke s rešetaka. “Znate što se sinoć dogodilo na Keysu?”
Čekao je pa je Arlen rekao: “Ne. Bili smo ovdje. Nitko nas nije
obavještavao o vijestima.”
“Onda ću vas ja obavijestiti - Keysa nema.”
Paul je rekao: "Kako to mislite, nema?”
“Mislim, sravnjen je. Nije ostalo ništa osim pijeska i školjaka. I krvi.”
“Uragan?” rekao je Paul, blaga glasa.
“Uragan čak i nije prava riječ”, rekao je Wade. “Tako će ga nazvati,
da, no čini se da je to prije bio vrag nego oluja. Slušao sam izvješća
na radiju; kažu da ondje ima trupala i na stablima. Cijeli su gradovi
sravnjeni sa zemljom, muškarce, žene i djecu vjetar je otpuhao u
more. Poslali su vlak za spašavanje, no vjetar ga je strgnuo s
tračnica.”
Arlen nije mogao ni pisnuti. Solomon Wade gledao ga je kao da
očekuje komentar, no Arlen jednostavno nije mogao ni riječi
prozboriti.
“Kažu da sada dolazi ovamo”, rekao je Wade. “Kiša je samo
početak. Zatim će doći vjetar, a s njime? Morat ćemo čekati i vidjeti.
Moglo bi biti gadno kao i na Keysu, možda je dosad okusio dovoljno
krvi. Bilo kako bilo, nemam se vremena baviti jadnicima poput vas.
No ako se budete žalili na svoj boravak u Koridorskom okrugu, ne
zaboravite gdje biste bili da vas nismo zaključali. Ne zaboravite to.”
 10.
Šerif je čekao u autu, parkiranom točno ispred postaje, ne više od
petnaest koraka od vrata. Svejedno, bili su posve mokri kad su sjeli
na stražnje sjedalo. Kiša je padala tako da se Arlen morao upitati je li
se sila teže povećala dok su čekali u zatvoru; stvari nisu padale s
neba, obrušavale su se.
Tolliver im nije rekao ni riječ dok se s njih cijedila voda na stražnjem
sjedalu njegova auta, samo je ubacio u brzinu i polako vozio od
središta Visokoga grada natrag u mračnu šumu koja je danas
izgledala više crna nego zelena. Arlen je gledao kako kiša pada, lila
je tako silovito da je šerif morao voziti brzinom koraka jer nije vidio
kroz vjetrobransko staklo i pitao se na koju će foru danas stići do
stanice. Bit će to vrlo mokra šetnja. A još ako je dolazio i uragan...
Sranje, uragan ili ne, htio je van, htio je van odmah. Neovisno o kiši,
vjetar se zasad nije činio tako snažnim, njihao je i tresao stabla, no
nije ih izvijao postrance kao što bi činio kad bi stvarno počeo puhati,
kao kada su bijesno rikala na korijenje koje ih je držalo za tlo,
odlučna da se oslobode. Nikada nije vidio pravi obalni uragan, no bio
je u Alabami 1928. kada su ostaci jednog snažnog uragana puhali u
šumovitom kraju u kojem je boravio. Ostalo mu je sjećanje na silinu
te oluje i surovost vjetra. To nije nešto što želiš iskusiti kada
autostopiraš na autocesti. Ne, najbolje bi bilo da uzmu torbe i uhvate
bilo kakav prijevoz, dođu do unutrašnjosti i nađu nekakvo prenoćište.
“Nikad nisam vidio ovakvu kišu”, rekao je Paul. Jednu je ruku držao
na sjedalu ispred sebe, stišćući ga dok je buljio kroz prozor, u
pljusak.
“Baš lije”, složio se Arlen.
Vozili su užasno sporo sivim trakom koji je više sličio koritu potoka,
nego cesti. Tu i tamo šerif bi usporio i polako skretao amo-tamo kako
bi izbjegao naplavine blata i šljunka. Neprestance je micao ruke na
upravljaču, mijenjajući položaj kao da nije bio siguran koji je najbolji,
a Arlen je shvatio da nije volio kišu ništa više od Paula. Disao je
plitko, a lice mu je bilo obliveno znojem. Dvaput je opsovao oluju, a
glas mu je odavao nelagodu. Bio je to prvi uragan koji je vidio. Arlen
je bio siguran u to, a s tom spoznajom vratila su se i stara pitanja:
kako je stigao ovamo dolje i kako je izabran za šerifa u mjestu gdje
sigurno nije bilo mnogo stranaca?
 “Hej, Arlene”, rekao je Paul.
“Ha?”
“Ono što je sudac rekao o uraganu... Misliš li da su dečki s kojima
smo bili u vlaku... Misliš li da su poginuli?”
Arlen je okrenuo glavu od dečka, pogledao natrag kroz prozor i
rekao: “Ne. Ne mislim.”
“To je laž”, rekao je Paul blago. “Znaš da jesu. Oduvijek si znao.”
Postojali su odgovori na to, no Arlen nije ponudio nijedan.
Dolje blizu zaljeva, bez šume kao zaštite, kiša se zapravo činila
manje opasnom. Puko prostranstvo sivog neba malo je olakšalo
situaciju, a oceanski vjetrovi tjerali su kišu postrance i raspršivali je
uokolo. Ispred svratišta nije bilo parkiranih automobila, no unutra je
bilo svjetla. Šerif ih je odvezao do vrha brda, točno ondje gdje je bio
parkiran Plymouth, a zatim rekao: “Izlazite. Neću pokušavati nizbrdo
po ovom blatu.”
“Stvarno nam je bilo zadovoljstvo”, rekao je Arlen. Gurnuo je vrata i
osjetio nalet kiše u lice, izašao i pustio da vjetar zalupi vratima dok je
hodao prema svratištu. Kanio je donde stići hodajući polako - nije se
mogao više smočiti - no onda je Paul protrčao pokraj njega i Arlen je
pomislio: Kvragu, zašto ne i slijedio ga.
Paul je prvi stigao do vrata i snažno ih gurnuo, no Arlen se
poskliznuo na mokre daske prednjeg trijema i zabio ravno u dečka.
Zajedno su upali kroz vrata, spotaknuvši se, a kada su ih zatvorili,
obojica su se smijala, ponašajući se kao dvojica školaraca, umjesto
kao dva muškarca koje su upravo pustili iz okružnog zatvora.
“Pa slobodni smo”, rekao je Paul. “Nikad nisam mislio da ću biti
tako sretan što stojim vani i kisnem!”
“Da te tko čuje, pomislio bi da smo ondje bili deset godina.”
Dečko se nacerio i obrisao kišne kapi s lica. “Gotovo mi se činilo
toliko.”
Arlen je prelazio dlanovima po odjeći pokušavajući stresti vodu,
kada je pogledao preko Paulova ramena i napokon ugledao ženu.
Mislio je da je soba bila prazna kada su ušli, no Rebecca Cady
stajala je u njima najbližem kutu, držeći čekić u desnoj ruci. Kada ju
je uočio, nijedno nije progovorilo. Zatim je Paul slijedio njegov
pogled, uočio je i izvalio: “Hej!”
“Hej”, rekla je.
 “Šerif nas je upravo dovezao”, rekao je Arlen. “Proveli smo nekoliko
divnih noći u zatvoru. Očito im nije važno to što smo bili ovdje s
tobom kada je eksplodirao Sorensonov auto.”
“Nisam ni mislila da će biti”, rekla je, koraknuvši naprijed i ispustivši
šaku punu čavala na šank, zatim odloživši i čekić.
“Ne zvučiš mi zabrinuto”, rekao je Arlen.
“Bi li moja zabrinutost išta značila? Čini se da me smatraš
odgovornom.”
“Samo ti želim reći da imamo vrašku sreću što nas sudac nije
odlučio zadržati u onim ćelijama do kraja godine.”
Nešto se na njezinu licu promijenilo. “Upoznali ste suca? Solomona
Wadea?”
Arlen je kimnuo. “Tako je. Je li tvoj prijatelj?”
Na to su joj se oči ispunile bijesom. “Nije.”
Događalo se nešto čudno, no Arlen nije htio dalje ispitivati.
“Uzet ćemo torbe”, kratko je rekao, “i krenuti. Bilo bi mi drago kad bi
nas odvezla do željezničke stanice.”
“Neću vas nikamo voziti po ovom vremenu.”
“To bi bilo dobro djelo. Bili smo gosti na tvom posjedu kada je naš
posljednji vozač ubijen, a mi završili u zatvoru.”
“Možda”, rekla je. “No nisam ja kriva za to i to nije moja obveza. Bili
ste Walterovi gosti, a ne moji. Nisam vas pozvala ovamo.”
“Vraški dobar način vođenja birtije”, rekao je Arlen. “Pravi osjećaj za
gostoprimstvo.”
Paul se nelagodno meškoljio, dotaknuo Arlenovu ruku i rekao: “Nije
ona kriva za to. Sami ćemo se snaći.”
Arlen se okrenuo i zamahnuo rukom prema širokom prozoru koji je
gledao na plažu, gdje je kiša glasno bubnjala o more, a oblačići
blijede magle visjeli iznad vode.
“Snaći ćemo se? To je mnogo kilometara hoda, Paule. Ona ima
kamionet. Mogla bi...”
“Mogla bi ona mnogo toga,” rekla je Rebecca Cady, slegnuvši
ramenima i ponovno čvrsto obavijajući tankom šakom čekić, “ali
neće. Torbe su vam iza šanka. Uzmite ih i idite.”
Ona i Arlen stajali su i gledali se s otvorenom netrpeljivošću, no
glavu je držala visoko i tim nepokolebljivim plavim očima gledala
njegove. Dovraga, nema se smisla svađati s takvima kao što je ona.
Čeka nas mokra šetnja, no barem ćemo se maknuti odavde, a to je
jedino što sada želim. To i piće.
“Dobro”, rekao je. “Neka nitko ne kaže da ste negostoljubivi,
gospođice Cady.”
Nije odgovorila, a on je obišao šank kako bi našao njihove torbe.
Bile su naslagane pokraj salunskih vrata koja su vodila u kuhinju.
Arlen je pročeprkao po svojoj i odmah shvatio da je sadržaj bio
ispremještan.
“To su učinili šerif i njegov zamjenik”, rekla je.
“Nisu dirali naše stvari. Nisu ni kročili nogom unutra.”
“Vratili su se. Nakon što su vas smjestili u zatvor, vratili su se. Da
razgovaraju sa mnom.” Uputila mu je dug pogled, napravila dovoljno
dugu stanku da zamisli kakav je Tolliver bio prema njoj, a zatim
rekla: “Prekopali su po svim vašim stvarima i ostavili ih na mom
podu. Vratila sam ih najbolje što sam mogla.”
“Hvala”, rekao je Paul, pridruživši se Arlenu iza šanka. Arlen je
samo gruntao, prstima tražeći svoju čuturu među košuljama i ispod
jakne. Bila je ondje. Izvadio ju je, odvrnuo poklopac i nagnuo je.
Nije bilo poznatog šuškanja papira. Protresao ju je, osjetivši
stezanje hladne omče oko vrata, a zatim ju je posve okrenuo i
gurnuo kažiprst unutra, pomičući ga u svim smjerovima.
Ništa.
Stajao je ondje s čuturom u ruci dok se Paul meškoljio pokraj njega.
I dečko je neko vrijeme šutio, a zatim progovorio blagim glasom.
“Arlene... Nestao mi je novac. Sve što sam imao.”
“Da.”
Paul je podigao pogled. “I tebi? Uzeli su...”
“Da”, rekao je i ponovno pogledao Rebeccu Cady. “Netko jest.
Netko je ukrao svaki novčić koji smo imali.”
Podignula je dlanove. “Nisam nipipnula vaš novac.”
“Jesi li vidjela kako ga kradu?”
“Nisam.”
“To mi je teško vjerovati.”
“Šerif je razgovarao sa mnom dok je zamjenik pretraživao vaše
stvari.” “Priča koju ti je lako ispričati”, rekao je Arlen.
Nasmijala se. Tada je prvi put vidio njezin osmijeh. Pa iako je bio
ive samo ne izraz zadovoljstva, shvatio je. Bila je vrlo lijepa.
 “Želite li vidjeti koliko imam novca,” rekla je, “slobodno pretražite
lokal.”
Arlen nije odgovorio. Ispustio je čuturu na vrh torbe, naslonio se na
lank i gledao kroz prozore oluju u nastajanju. Brinuo se kako će doći
do željezničke stanice. Sada nisu imali ni čime platiti karte. Vani je
kiša neumoljivo padala, a vjetar je već počeo jačati. Od Visokog
grada dijelili su ih kilometri, a što ih je čekalo ondje? Šerif koji je
pokazao nezainteresiranost za zakon kada ih je prvi put strpao u
zatvor.
Gotovo četiristo dolara, pomislio je. Gotovo dvije godine štednje,
bez ikakva cilja osim kroćenja ovog prokletog mračnog svijeta.
Nestalo, nestalo, nestalo.
“Arlene”, rekao je Paul. “Što ćemo učiniti?”
Red boca s alkoholom stajao je pred njim, svjetlucajući. Našao je
bocu viskija, skinuo je s police, našao čašu i nalio.
Paul je rekao: “Arlene?”
Ispio je dug gutljaj, a kada je u prsima osjetio širenje vlažne
vrućine, zatvorio je oči.
“Iskoristit ćemo gostoljubivost gospođice Cady.”
Rebecca Cady nije ništa rekla.
“Što hoćeš reći?” pitao je Paul.
“Čekat ćemo ovdje da prestane kiša. Zatim ćemo početi hodati.”
“Moglo bi potrajati.”
“Da”, rekao je Arlen, prazneći čašu. “Moglo bi.”
 11.
Bilo je to poslijepodne lijevanja kiše i nalijevanja za Arlena. Sjedio
je za stolom pokraj hladnog, praznog kamina, pio viski i šutio. Nakon
nekoliko čaša, blago je peckanje prešlo u ugodnu, zaštitničku maglu
te je stavio noge na stol i podigao čašu nazdravivši oluji. Hajde, ti
velika kučko. Da vidimo što možeš. Ništa gore od onoga što su mi
već učinili. Misliš li da se bojim malo vjetra i kiše? Očito nisi bila u
Sumi, prijateljice. Nisi bila ondje kada je pušten plin i kada su se
muškarci koji su presporo izvadili maske na kraju ugušili vlastitim
iznutricama, pljujući i kišući ružičaste i sive komadiće tkiva, dok sam
ja sve to gledao s puškom u ruci. Ne, ne bojim se malo vjetra i kiše.
Paul je nekamo odlutao. I on i Rebecca Cady. Kvragu i ona. Arlen
još nije bio uvjeren da ona nije ukrala novac, no ona mu zasigurno
neće reći da ode prije nego što oluja prođe. Nije htio krenuti tim
blatnim putem po kiši bez novčića u džepu, kao još jedan prosjak u
zemlji prepunoj prosjaka, ništa bolji od imigranata berača ili
beskućnika u potrazi za pučkom kuhinjom.
Tristo šezdeset sedam dolara. Tristo šezdeset sedam...
Sam je bio kriv. Sakrio je novac u čuturu, kao dijete koje štedi za
slatkiše. No na Flagg Mountainu čutura je bila dovoljno sigurna.
Sigurnija od banaka s kojima se nikad nije znalo hoće li prije propasti
ili biti opljačkane. Bilo kako bilo, gubiš. Njegova se čutura činila
sigurnijom.
U maloj sobi s druge strane šanka nešto se treslo i zveckalo.
Vjerojatno generator. Dosad nije razmišljao o tome, no kuću su
osvjetljavala električna svjetla, u kuhinji iza šanka nalazio se
hladnjak, a ventilator je zujao i tjerao topao zrak po sobi. Ovdje nije
bilo električnih vodova, što znači da je Kuća čempresa morala imati
jedan od onih generatora na kerozin. No oni nisu bili jeftini, a činilo
se da ovo mjesto nije bilo baš profitabilno. Odakle onda novac?
Sjedio je glave naslonjene na kamen kojim je kamin bio obložen.
Zatvorio je oči, pokušavajući se usredotočiti na osjećaj alkohola u
želucu. Vani je vjetar nešto iščupao i udarao time o kuću. Ustrajno
čekićanje. Namrštio se i naglo otvorio oči, želeći da je Paul ondje
kako bi mu rekao da nađe izvor te proklete buke i prekine je. Tada je
shvatio da mu je pogled na ocean prepolovljen i da je doista čuo
čekićanje. Paul je bio vani s Rebeccom Cady, na kiši, zabijali su
šperploče preko prozora. Ona je držala ploče na mjestu dok je on
zabijao čavle, a čak i Ispod nadstrešnice trijema kiša ju je našla i
smočila. Mokri i zamršeni pramenovi tamnoplave kose slijepili su joj
se za ramena i vrat, a grudi se nazirale kroz mokru i pripijenu
svijetloplavu haljinu. Arlen se na trenutak zagledao u nju i osjetio
uzbuđenje, a zatim se namrštio, skrenuo pogled i ispio još jedan
gutljaj viskija.
Prekrasna, da. Ljepota kakva je proganjala muškarce, pratila ih
preko oceana i nikada im nije izlazila iz glave, čak ni kada su se htjeli
odmoriti. No jesu li joj smjeli vjerovati? Nisu. Arlen je bio siguran u to.
Što god ju je dovelo ovamo, nije bilo ništa pošteno. Što god je
plaćalo električni generator, hladnjak i piće iza šanka, što god je
natjeralo nekog poput Walta Sorensona na dugu vožnju kako bi je
vidio, nije bilo zakonito.
Prostorija je postajala sve mračnija, svi prozori prema oceanu osim
zadnjeg bili su zakovani daskama. Arlen je još jedanput bacio pogled
onamo i kada je to učinio, vidio je kako Rebecca Cady bulji u njega
dok joj je voda kapala s kose i slijevala se niz jagodične kosti, prateći
oblik čeljusti. Gledala ga je ravno u oči.
Izađi i pomozi.
Misao mu je prošla glavom, no otresao ju je. Proklet bio ako
pomogne ženi koja nije pokazala ni najmanju namjeru da pomogne
njima, koja lm je možda ukrala novac, koja je šutjela dok im je šerif
stavljao lisičine. Neka radi na kiši. On će ostati unutra s viskijem.
Do kasnog poslijepodneva Arlenu je počelo bubnjati u glavi, ugodna
se magla pretvarala u nešto sa zubima, pa je otišao potražiti zahod.
Nije vidio vanjski; činilo se da je ovo mjesto imalo odvod koji je
dopunjavao rasvjetu.
Gore je našao kupaonicu prepunu bijelih pločica, keramički toalet i
veliku viktorijansku kadu. Olakšao se i okrenuo prema umivaoniku,
kada se ugledao u zrcalu i ukočio se.
Njegova brada, koja je uvijek rasla brzo, prekrila mu je lice gotovo
tri dana starim dlačicama, iste tamnosmeđe nijanse kao njegova
kosa i oči, prekrivajući naboranu kožu koja je potamnjela na suncu i
vjetru.
Izgledaš posve isto kao on. Izgledaš isto kao ludi stari govnar.
 Rukama se naslonio na umivaonik i primaknuo zrcalu, zadivljen
načinom na koji lice živog čovjeka tako može sličiti mrtvačevu. Jedva
je vjerovao odrazu vlastitih očiju u zrcalu; jesu li to bile oči Arlena
Wagnera ili Isaaca Wagnera?
Tada mu se ponovno vratio prizor pogrebnikove radnje, lijesova
nanizanih uza zid, zvuk očeva dlijeta dok je obrađivao drvo,
oblikujući posljednje domove i njegov glas... njegovi razgovori. S
njima. S mrtvima.
Arlen je odmahnuo glavom, pustio vodu u ruke i zapljusnuo je po
licu, trepćući kako bi je istisnuo iz očiju. Odvratio je glavu od zrcala i
otišao dolje potražiti svoju britvicu.
Da, bilo je vrijeme za brijanje.
Bio je pijan kada su završili s poslom. Sjedeći naslonjen uz kamin,
razgovarajući sam sa sobom, glave spuštene na stol. Naposljetku je
došao Paul i rekao Arlenu da je vrijeme za spavanje.
“Idi onda”, rekao je Arlen, ili nešto slično, no dečko je očito mislio na
njega jer je uhvatio Arlena pod pazuha i podigao ga na noge. Arlenu
se to nije svidjelo te ga je pokušao odgurnuti kako bi dokazao da i
dalje može stajati na nogama. No kada je to učinio, srušio je stolicu s
rešetkastim naslonom i spotaknuo se o njezine noge. Stropoštao bi
se ravno u kamin da ga Paul nije uhvatio. Tada se prestao otimati,
pustio dečka da ga uspravi i svom se težinom oslonio na njega dok
su hodali sobom. Rebecca Cady stajala je iza šanka ispred
električnog ventilatora, sušeći kosu i haljinu dok je promatrala Arlena
prodornim pogledom. Nacerio joj se širokim, posprdnim smiješkom.
Nije izazvao nikakvu reakciju.
Stube su bile problematične, no Arlen je i prije prelazio stube na
klimavim nogama, a ovaj je put imao i pomoć. Na vrhu stuba stao je i
zgrabio rukohvat jer se zgrada počela naginjati i okretati oko njega,
pa je pomislio da bi bilo pametno pričekati s daljnjim koracima. No
Paul ga je i dalje gurao prema naprijed, niže niz hodnik, iza
kupaonice, a zatim je otvorio jednu od zatvorenih vrata i uveo Arlena
u vruću prašnu sobu s krevetom. Bilo je zagušljivo i Arlen je dečku
doviknuo da otvori prozor i pusti malo zraka.
“Zatvoren je daskama. Svi su zatvoreni daskama.”
To je bila budalaština; koga bi vraga itko stavio daske preko prozora
na tako paklenski vrućem mjestu? Arlen je bio spreman postaviti to
pitanje kada se dečko odmaknuo od njega i pustio ga da se sruši na
krevet. Bio je mekan, tako mekan. Zaboravio je planiranu primjedbu i
povukao se više na krevet, koristeći se laktovima. Zbacio je čizme s
nogu.
“Odlazimo”, rekao je.
“Još ne”, rekao je Paul.
“Ne, odmorit ću se, ali nakon toga... odlazimo. Moramo otići.
Moramo.”
Paul je stajao na dovratku, smrknuto ga promatrajući. “Oni ljudi u
vlaku... umrli su u oluji, zar ne, Arlene?”
Arlen je pogledao dečkove oči i na trenutak mu se učinilo da zuri u
mali krug razuma. Ljudi u vlaku, Wallace O’Connell i ostali koji su se
vratili u vlak sa smiješkom na usnama... da, bili su mrtvi.
“Već si me to pitao”, promrmljao je Arlen.
“Znam. I rekao si da misliš da nisu mrtvi, no iskreno, siguran si da
jesu. Te večeri na stanici imao si pravo.”
Dečko se počeo pomicati pred Arlenovim očima, naginjući se
najprije na jednu pa na drugu stranu, a sada je vidio i tri ili četiri
njegove verzije i svaka ga je gledala prodornim pogledom.
“Kako?” rekao je Paul. “Kako si, dovraga, znao?”
Arlen je pao glavom natrag na krevet i stisnuo oči. “Idi. Pusti me da
spavam.”
Paul nije ništa rekao. Iz smjera vrata nije dolazio nikakav zvuk i
nakon što je prošlo dovoljno vremena, Arlen je bio siguran da je
otišao, no zatim je čuo korak i udarac zatvaranja vrata. Znao je da je
dečko cijelo vrijeme stajao ondje i gledao ga.
Kako si, dovraga, znao?
Jednostavno je znao, kvragu. Ničime što je mogao reći nije to
mogao objasniti; Arlen Wagner vidio je mrtve, znao je kada zvono
zvoni i kada se životi prijatelja i stranaca primiču kraju.
Nisu morali umrijeti, pomislio je. Sebični gadovi. Ja ih samo mogu
upozoriti. Dečko mi je vjerovao jednostavno zato što je dečko.
Odraslim muškarcima nije dopušteno vjerovati takvim pričama, čak i
kada moraju. Čak i kada ih samo to može spasiti, ne dopuštaju sebi
da vjeruju.
Sjetio se kako mu se Walt Sorenson primaknuo u svratištu one
večeri kada su se upoznali, priče o gatari koja je vidjela smrt u kiši i
rekla mu da obrati pažnju na putnike u nevolji.
On bi možda povjerovao, pomislio je Arlen. Bio je jedan od rijetkih
koji bi mi možda povjerovao, a nisam ništa vidio prije njegove smrti.
Nisam ga mogao upozoriti.
Zašto to nije mogao? Čovjek je umro; Arlen je gledao kako njegovo
tijelo gori, vidio je kako mu se meso topi s kostiju. Zašto nije primio
nikakvo upozorenje? Zašto nije vidio dim kada je pogledao u
Sorensonove oči?
To je zbog ovog mjesta, pomislio je. Nešto nije u redu s ovim
mjestom. Ovdje se smrt skriva čak i od mene.
Kuća čempresa, tako se zvala. Kuća čempresa. To je prizvalo neka
sjećanja. Nije to bila birtija uz autocestu. Ne, ne. Kuće čempresa
Arlenove mladosti bile su itekako drukčije. Bile su to kuće smrti
posve drukčije vrste. Posljednji je papa sada bio u jednoj. Koliko je
Arlen znao, bio je svaki preminuli papa. Uvijek će tako biti. Drvo
čempresa bilo je potrebno u svetim obredima mnogih religija u
mnogim zemljama. Grančice stabla bile su simboli smrti i tugovanja.
Arlenov ih je otac mnogo puta rezbario. Stabla nisu bila neuobičajen
simbol na njemačkim nadgrobnim spomenicima. Lišće je ostajalo
zeleno čak i nakon rušenja stabla, a to se smatralo znakom duhovne
besmrtnosti, prikazom nevažnosti propadanja tijela. Sezalo je to do
Rimljana ili Grka i sličnih, bezbroj je godina živjela ta ideja o
čempresu kao amblemu smrti morbidne važnosti. Grozna li imena za
svratište. Kuća čempresa. Bližio se snu u kući čempresa. Bližio se
smrti snu u lijesu u kući čempresa smrti bližiš se smrti.
“Odlazimo čim nam se pruži prilika”, rekao je Arlen ne obraćajući se
nikomu. “Čim budemo mogli, idemo kući.” Tada je podigao ruke i
spustio ih na lice jer zatvaranje očiju u ovoj sobi s daskama na
prozorima nije pružalo dovoljno tame.
 12.
Spavao je nemirno i teško, bacakao se i okretao u polusvjesnom
drijemežu pijanca. Snovi su se miješali sa stvarnošću, a suvisle su
misli tkale isprepleteni ples pun mračnih vizija i sjećanja. Ljudi s
licima kostura promatrali su ga, a zatim nestajali i vraćali se u tamne
zidove sobe prije nego što je novi treptaj prizvao uvijenu čegrtušu na
ploči kamena Zapadne Virginije, dok je sljedeći donio mrlju tekućine
boje burgundca na tlu u Francuskoj, iperit nakon što se spustio na
zemlju.
Čuo je Paulov glas i glas Rebecce Cady te ih je pokušavao slušati,
no pretvarali su se u glas njegova oca, a zatim u glas Edwina Maina,
čovjeka koji je došao ubiti njegova oca prije mnogo godina. Život se
brzo razvijao, nižući dane za danima, no neke stvari ne padaju u
zaborav. Isaacovo lice, njegov glas, na primjer.
Ti si sve što imam na ovom svijetu, sine, a što mi smrt ne može
uzeti. Svijet nije ništa doli kratko putovanje, jasno, no smrt uklanja
svaki trag, osim ako se nisi potrudio ostaviti neki za sobom. Arlene, ti
si moj trag.
Bradato lice Isaaca Wagnera rascijepilo se u osmijeh koji je otkrio
iskrivljene zube. Počeo se smijati, što je završilo zavijanjem.
Zavijanje je trajalo i trajalo, zavijanje ludila, zavijanje... vjetra.
Vjetar je sada bjesnio, udarajući o zidove Kuće čempresa, zgrada
se tresla u njegovu stisku. Arlen je pokušao otvoriti oči, no kapci su
skliznuli natrag. Morao je ustati, morao je otići odande. Nešto nije
valjalo na tom mjestu, itekako nije valjalo, a ovamo je doveo Paula
Brickhilla i na njemu je bilo da ga i izbavi. Morali su otići. Bilo je
vrijeme da ustane, a zatim bi mogli stopirati do željezničke stanice...
no nije imao novca. Netko mu je uzeo novac. Njegova je sigurnost
za teška vremena nestala, tako su mu je lako oduzeli, a tako ju je
teško skupljao.
Glas je ponovno šaputao. Očekivao je Isaacov i viknuo je da ga
spriječi, no ovaj je glas bio bestjelesan, udaljen.
Zaštitni zid na obali mogao bi popustiti... Većina je vode isisana iz
Tampa Bay a... Oluja će biti slabija nego kad je prošla preko Keysa,
no ako zaštitni zid popusti...
Radio. Slušali su radio. Neka slušaju; slušanjem ništa neće
promijeniti. Oluja će učiniti što će učiniti, a oni će to doživjeti. Nije
imao kamo otići. Ponovno je bio samo jedan od vojnika u rovovima,
na mjestu gdje su rovovi bili prepuni očajnih, izgubljenih muškaraca.
Probudio se kada se puhanje vjetra pretvorilo u vrisak. Vrata su se
naglo otvorila. Okrenuo se gunđajući te se našao licem u lice s
Paulom Brickhillom.
“Arlene? Rebecca kaže da bi trebao sići. Približava se.”
Arlen je na trenutak samo buljio u dečka, previše dezorijentiran da
bi govorio ili se pomaknuo. Tada je uspio kimnuti i teško se izvukao
iz kreveta. Pokrivač mu se omotao oko noge i umalo je pao, no
sabrao se i oslobodio. Tim je pokretom izazvao nalet boli koji je
počeo u njegovoj glavi i završio u utrobi, a slijedila ga je mučnina.
Savio se, podbočivši se podlakticama o koljena i nekoliko puta
udahnuo dok nije prošlo. Paul se odmaknuo od vrata kao da će
pomoći, no Arlen je podigao ruku, udahnuo još nekoliko puta, a
zatim se uspravio. Vjeđe su ga greble poput šmirgla svakim
treptajem, a grlo mu je bilo suho i vruće.
“Oprosti”, rekao je, glasa grubog poput turpije na cedrovoj gredi.
“Nisam smio... Nisam htio tako piti. Ali nestao mi je novac i ja...”
Nešto se otrgnulo s bočne strane kuće, a Paul je gledao prema
prozoru kao da kroz daske želi pogledom doprijeti do suprotne
strane kuće.
“Idemo dolje, Arlene.”
“Kol’ko je?”
“Podne.”
Podne. Bio je ovdje gore cijelu noć i jutro.
Spustili su se niza stube i otišli u bar. Električna su svjetla i dalje
radila i ventilator je puhao, no unatoč tomu prostorija je bila mračna i
vruća, zatvorenih prozora i vrata. Rebecca Cady sjedila je uz radio
na stolu ispred šanka. Radio je bio isključen. Podigla je pogled kada
su ušli, na trenutak zadržala pogled na Arlenu, a zatim rekla: “Voda
raste.”
“Iz oceana?” upitao je Paul kao da ne vjeruje.
Kimnula je.
Paul je otišao na drugi kraj sobe do jednog od prozora. Arlen je
sada primijetio nepravilnu zraku siva svjetla, na mjestu na kojem je
bio Otrgnut komad daske. Paul je prislonio lice uz staklo i promatrao
plažu.
 “Koliko će narasti?” pitao je. “Približava se trijemu.”
Pokušavao je to reći prilično smireno, no osjetio se drhtaj u njegovu
glasu.
“Nisam sigurna dokle će doći”, rekla je Rebecca Cady. U njezinu
glasu nije bilo drhtaja.
Arlen je prehodao prostoriju i pridružio se Paulu na prozoru, gurnuo
ga u stranu i pogledao prema obali. Palme na strani stražnjeg trijema
bile su nagnute pod neshvatljivim kutom - kako se debla nisu
slomila, nije mu bilo jasno - a Meksički se zaljev pretvorio u divlje,
uzburkano prostranstvo sive vode posuto bijelom pjenom. Ondje
gdje je nekad završavala plaža, sada je bila samo voda, pobješnjela
voda koju je gurao vjetar i koja je rasla s lakoćom. Valovi su sada
udarali na udaljenosti manjoj od šest metara od podnožja trijema,
kao da su se približavali još više dok je Arlen gledao.
“Kuća je povišena?” pitao je.
“Jest”, rekla je Rebecca Cady.
“Za koliko?”
“Jedan metar”, rekao je tiho Paul. “Četvrtasti stupovi. Proći će kroz
njih umjesto oko kuće. Poraste li više od toga, bit će na trijemu.”
Arlen nije odgovorio, još uvijek gledajući prema vodi. Palmin list
otrgnuo se s jednog stabla, poletio zrakom i takvom se silinom
zalijepio na prozor točno ispod Arlenova pogleda da se trgnuo protiv
svoje volje. Vrisak vjetra se pojačao, kao da mu se smijao dok je
ravnao vrhove valova u nemirnom moru. Odmaknuo se od prozora i
odmahnuo glavom. Kako nešto nevidljivo može imati takvu divljačku
snagu? Moguće je vidjeti samo učinke; sama je zvijer bila nevidljiva.
Slijedio je Paula do stola za kojim je sjedila Rebecca Cady. Slušali
su grmljavinu oluje. Kimnuo je prema radiju.
“Što kažu?”
“Da je stigla.”
“Samo su to rekli?”
“Nasip je popustio u Tampi. Ondje je poplava.”
“Koliko je to daleko?”
“Osamdeset kilometara južno. To nije ništa u usporedbi s onim što
se dogodilo na Keysu. I dalje ne znaju točan broj mrtvih.”
Arlen i Paul su se gledali dok nešto nije udarilo o stražnju stranu
kuće i dalo im razlog da se okrenu.
 “Zašto ga ponovno ne uključiš?” pitao je Arlen, pokazujući prema
radiju.
“Štedim baterije.”
“Ne mogu vjerovati da svjetla i dalje rade.”
“Generator je dobar.”
“Naravno”, složio se Arlen. “Kako ga plaćaš ako nemaš posla?”
Ovaj je put njezina šutnja potrajala. Upravo se pomirio s time da
neće dobiti odgovor, kada je rekla: “Ugradio ga je moj otac. Tada je
sve bilo drukčije.”
“Gdje je sada?”
“U lijesu.”
“Kao i mnogi dobri ljudi”, rekao je Arlen.
Namrštila se i okrenula. Arlen je rekao: “Ima li piva u hladnjaku?”
“Mislim da je pivo sada posljednje što ti treba.”
“Zapravo, ono što mi sada baš treba još je jedno piće.”
Ustao je, zaobišao šank i otišao u kuhinju. Pronašao je hladnjak.
Izvadio je bocu piva, zatim oklijevao i izvukao još dvije. Kada se
vratio, odložio je bocu ispred Paula, a zatim i ispred Rebecce Cady.
Oboje su ga gledali kao da je poludio, a on je slegnuo ramenima.
Vjetar je zavijao oko kuće, a Paul je oprezno posegnuo i dotaknuo
svoje pivo. Povukao je ruku kada ga je Rebecca pogledala.
“Hajde”, rekao je Arlen. “Jedno te neće ugristi. Uragan je, sinko.
Ako to nije posebna prilika, što jest?”
Nije bilo jako, no bilo je dovoljno da smiri Arlenov želudac i ublaži
glavobolju. Paul je pustio da boca stoji netaknuta ispred njega
nekoliko minuta, a zatim je popio mali gutljaj.
Prošlo je oko deset minuta, a zatim se čuo udar i trganje sa
stražnjeg trijema. Arlen i Paul skočili su na noge i otišli do malog
otkrivenog dijela prozora kako bi pogledali van. Jedan od rukohvata
na trijemu otrgnuo se i udario o stražnji zid, a spojeni je krovni
potporanj popustio. Krov trijema i dalje je stajao, no sada samo na tri
stupa.
“Trijem samo što se nije srušio”, prošaptao je Paul. “Pitam se što se
događa s dokom i spremištem za čamce na ušću.”
Prije nego što je Arlen mogao odgovoriti, začuo se još jedan
udarac, je bio mnogo glasniji i dopirao je iz južnog dijela kuće, izvan
njihova vidnog polja. Cijela se građevina zatresla od udarca, a zatim
su se ugasila svjetla. Nije bilo ni treptaja; jednostavno su se
isključila. Električni je ventilator usporio, a zatim i posve stao te nije
bilo nikakvih zvukova osim oluje.
Arlen se vraćao kroz sobu, hodajući između stolica i stolova koji su
postojali kao sjene. Rebecca Cady bila je ondje gdje su je i ostavili
iako nije izustila ni riječ, kretala se u tami. Arlenu je trebala minuta
da shvati da je počela piti pivo.
 13.
TRAJALO JE CIJELO POSLIJEPODNE I VEČER - VJETAR, KIŠA I
ZVUKOVI kuće koja je prijetila da će se raspasti. Jedan od stražnjih
prozora raspao se od pritiska i pomicanja okvira, a zatim je pao na
pod u komadićima kada je drugi nalet došao do kuće. Paul i Arlen
bacili su se na posao čišćenja stakla i čekali da se i ostali prozori
razbiju, no to se nije dogodilo. Olujni val prekrio je plažu i došao do
trijema te pljuskao ispod kuće. Čuli su kako se miče ispod poda, a
Rebecca Cady gledala je prema dolje najmanje jedan sat, tražeći
njegove tragove, očekujući da će voda početi ulaziti u kuću. No nije
narasla dovoljno visoko. Tu i tamo posebice nadahnut val pljusnuo bi
o rub trijema, no nije došao do vrata.
Njih troje jedanput su otišli na prednji trijem dok im je zgrada
pružala zaklon između njih i vjetra te su izašli na dvorište. Voda je
sve poplavila, more se kretalo svuda oko njih, kao da su stajali na
brodu, a ne na trijemu. Teška ploča Kuće čempresa lupala je o svoje
željezne lance. Stabla na uzbrdici savijala su se gotovo do tla, a
vjetar je posve iščupao raslinje. Zrak je bio pun pjene i pijeska,
prskajući stabla.
“Jesi li već vidjela takav?” vikao je Paul sasvim se približivši uhu
Rebecce Cady. Odmahnula je glavom.
Nije počelo slabjeti sve do večeri, a zatim je bilo blago - fijuk vjetra
izgubio je na snazi, kao da su mu se pluća umorila od cjelodnevnog
bješnjenja. Sat poslije bilo je primjetno mirnije, a kiša je oslabjela u
uobičajeni, konstantan ljetni pljusak dok se ocean polako povlačio,
kao da nije bio zadovoljan izvidničkom misijom na kopnu. Možda će
jednom napasti, no to neće biti ni sada ni ovdje.
Dok se oluja smirivala, spustila se prava noć, a Rebecca je upalila
još uljnih svjetiljaka. Imala je dva fenjera i oko devet te večeri, kada
se činilo da je prošla opasnost od vjetra, oba ih je upalila i jedan dala
Paulu, a drugi je zadržala. Svi su izašli.
Dvorište je bilo prepuno komadića fasade, rukohvata s trijema i
crepova. Stražnji je trijem bio ruševina, ali krov se i dalje držao; no
krovna terasa nije prošla tako dobro.
Rebecca Cady sve je pregledala bez komentara, a zatim je rekla da
želi otići u kućicu za čamce. Hodala je prva, držeći fenjer ispred
sebe, pozorno hodajući preko grana, dasaka i ostalog otpada. Uski
je put vodio sjeverno od kuće prema palmama. Skretao je od
Zaljeva, zatim se otvarao prema kanalu koji kao da se vraćao u još
dublje raslinje. Kućica za čamce stajala je ispred njih, obična
povišena šupa sagrađena na doku. Većeg dijela krova nije bilo.
Rebecca je prišla rubu doka i visoko podigla fenjer. Trećine podnih
dasaka nije bilo, no potporni stupovi bili su netaknuti.
“Imaš li što u toj kućici?” pitao je Arlen.
“Sve smo premjestili”, kratko je rekla, a zatim se okrenula i krenula
natrag prema kući. “Pogledajmo generator.”
“Možda ga ponovno pokrenemo još večeras”, rekao je Paul, pun
usiljena optimizma.
Ta ih je misao držala točno onoliko koliko im je trebalo da se vrate
do kuće. Generator je bio u ograđenom prostoru sagrađenom na
sjevernoj strani. Tamo gdje je nekada stajao nisu vidjeli ništa osim
isprepletenih grana. Stablo visine najmanje dvanaest metara - bio je
to nekakav obalni bor čije je grane i iglice otpuhala oluja - udarilo je
izravno u bočnu stranu zgrade, rušeći šupu. U zraku se osjećao
miris goriva i kada se Paul nagnuo preko stabla i podigao fenjer, dio
motora postao je vidljiv.
“Uništen je”, rekla je Rebecca Cady. “Skršen.”
Paul je odložio fenjer na tlo i pokušao podići stablo s generatora.
Nakon što je gledao kako se muči nekoliko sekundi, Arlen se približio
kako bi pomogao. Otkotrljali su stablo dovoljno daleko da jasnije vide
štetu. Arlenu se činila katastrofalnom - generator je bio razbijen na
komadiće i prekriven mokrim pijeskom. Vidio je metalnu pločicu s
riječima “Delco-Light" ugraviranima sa strane. Arlen je bio prilično
dobar drvodjelja, no nije bio mehaničar, a čak ni izvrstan mehaničar
ne bi uspio spojiti tu olupinu.
“Trebat će ti novi”, rekao je.
“Ne mogu si ga priuštiti.” Podigla je pogled s uništenog generatora i
usmjerila ga na ostatak svojeg imanja - oštećeni komadi fasade
prekrivali su dvorište, dijelovi stražnjeg trijema bili su napola zatrpani
brdom pijeska iznad svratišta, a stranice s platforme njezina
kamioneta bile su otrgnute i izgubljene negdje u tami.
“Očistit ćemo to”, rekao je Paul, a Arlen ga je pogledao
razrogačenih očiju. Malo sutra. Odlaze.
“Mogu i sama to riješiti”, rekla je.
 “Ne, ne možeš. Sama ćeš obnoviti taj trijem?” Odmahnuo je
glavom. “Ne odlazimo dok to ne počistimo.”
Arlen je rekao: “Jesi li poludio?”
“Moramo ostati dovoljno dugo da pomognemo...”
“Ne moramo ostati dovoljno dugo ni za što! Ne sjećam se da smo
pozvali uragan ovamo i proklet bio ako pokažem ikakvu
dobrosusjedsku ljubaznost na mjestu gdje su me strpali u zatvor i
opljačkali. Odlazimo ujutro.”
Paul je odmahnuo glavom, a Arlen ju je htio odvaliti s njegovih
ramena.
“Zajedno smo došli”, rekao je Paul. “To ne znači da zajedno
moramo i otići. Ostajem barem toliko da pomognem sve očistiti.”
Neko su vrijeme stajali ondje na blagoj kiši pod svjetlošću fenjera,
gledajući prema svratištu koje je sada okovala tama.
“Hajde”, naposljetku je rekao Arlen. “Ovdje nećemo moći ništa
napraviti do svitanja, a nema smisla trošiti petrolej. Sudeći prema
izgledu generatora, trebat će ti.”
Nitko nije došao provjeriti što je s Kućom čempresa do idućeg jutra,
kada je došao čovjek u kamionu bijelih stranica. Arlen je bio u
kupaonici, a Paul i Rebecca Cady već su bili vani, skidajući daske s
prozora. Još nisu došli do drugog kata pa je Arlen, kada je čuo zvuk
motora koji je postajao sve glasniji, morao sići kako bi vidio odakle
dolazi. Kamion je stao i vozač je izašao, nizak, zdepast, s vunenom
kapom na glavi. Stajao je držeći ruke na kukovima, pogledao
svratiste i odmahnuo glavom.
Arlen je otvorio vrata i izašao na trijem, podižući ruku, čovjek mu je
uzvratio dižući ruku i prišao mu. “Kako ste prošli?"
“Dosta dobro,” odgovorio jc Arlen, “no ovo nije moja kuća.” “Znam”,
rekao je posjetitelj. Zamjetno je otezao, imao pjegice po cijelom licu i
plave oči koje su odavale dobro raspoloženje. “Vi ste kriminalci.”
Arlen je podigao obrve, a čovjek se nasmijao.
“Bolje da znaš da to već svi znaju. Misliš da će nevažna gnjavaža
poput uragana ušutkati ljude?” Ispružio je ruku. “Thomas Barrett. Ti
si valjda Wagner, a ne Brickhill.”
Arlen nije pružio ruku, a Barrett se ponovno nasmijao. “Opusti se.
Ja sam samo dostavljač. Možeš skloniti oružje.”
 “Oprosti,” rekao je Arlen, napokon pruživši ruku kako bi se rukovali,
“no malo sam sumnjičav prema ovdašnjim ljudima. Neke ubijaju,
neke zatvaraju, a vjerojatno kradu od svih.”
Barrettov je smiješak postao kiseo dok je povlačio ruku. “Neće se
svi odavde tako ponašat’ prema vama.”
“Nadam se da neće. No dosad sam upoznao samo takve.”
Barrett je kimnuo. “Upoznao si šerifa i možda si upoznao suca?”
“Tako je. Što znaš o njima?”
“Dovoljno da ih se klonim. Dovoljno da znam da ih se većina ljudi s
imalo pameti nasmrt boji.”
“Izabrali su ih na te položaje, zar ne?”
Barrett je zabacio glavu i frknuo poput bika. “Izabrali su ih, naravno.
Natjecao sam se protiv Tollivera za šerifa pa ako želiš slušati o
politici Koridorskog okruga, mogu ti pričati o tome. No vjerojatno ne
želiš i ja vjerojatno ne bih smio.”
“Učinilo mi se da je iz Clevelanda.”
Barrett mu je uputio iznenađeni pogled i kimnuo. “Dobro ti se
učinilo.”
“Kako je onda on, dovraga, ovdje postao šerif?”
Barrettov je osmijeh ovaj put bio usiljen. “Nemoj tratiti vrijeme
razmišljajući o tome. To je problem Koridorskog okruga, a ne tvoj.”
“Je li Visoki grad zbilja cijeli okrug?”
“Većina je ljudi raštrkana. Znaš, žive u šumama ili na ovakvim
mjestima. Pilana u blizini Visokoga grada održavala je mjesto na
životu, no propalu je prije manje od pet godina, u sve u svemu, s
njom je otišlo i nekoliko tisuća ljudi. Radnici i njihove obitelji i ostali.
Makni jedinu pravu industriju iz ovakvog mjesta i ono će se vrlo brzo
isprazniti.”
“I što rade ljudi koji su sada ovdje?”
“Trude se preživjeti”, rekao je Barrett. “Baš kao Becky.”
“Kako je završila sama na ovom mjestu?”
“Njezini su roditelji bili vlasnici. Davno su došli iz Georgije kako bi
razvili posao sportskog ribolova. Nije im uspjelo. Njezina se majka
utopila baš ispred kuće. Neki kažu da su je uhvatili valovi, drugi su
mislili da se namjerno utopila. Umorna od muževih metoda
napredovanja.”
“Kakvih to metoda?”
 Barrett ga je dugo gledao, zatim okrenuo glavu i rekao: “Nekoliko
godina poslije Rebeccin je otac isplovio čamcem, izgubio motor, a
zatim izgubio i sebe. Našli su brodić, ali ne i njega. Dotad je od
njezine obitelji ostao samo njezin brat, a on je u zatvoru.”
U tom se trenutku Rebecca Cady pojavila iza ugla, brišući ruke
ručnikom.
“Bok, Tome.”
“Becky, dobro si?”
“Bolje nego svratište”, rekla je, a zatim dodala: “Prestani me zvati
Becky.”
“Znam, znam. Je li što ostalo na stražnjem trijemu?”
“Ne mnogo. I generator je otišao. Nema hladnjaka.”
Barrett je progunđao. “Može li se popraviti?”
“Vjerojatno ne. Možeš pogledati ako želiš.”
“I hoću.” Okrenuo se prema Arlenu i namignuo. “Razgovarat ćemo
uskoro, revolverašu. Nemoj me upucati u leđa, dobro?”
“Baš si duhovit, zar ne?” odvratio je Arlen, a Barret se još jedanput
glasno nasmijao i odšetao. Arlen je otišao potražiti Paula.
Našao ga je na ljestvama na bočnoj strani kuće. Skinuo je daske s
prozora i sada je zabijao otrgnuti komad drvene fasade na mjesto.
Arlen ga je pozvao da siđe.
“Dobili smo posao”, rekao je Paul prije nego što je nogama
dotaknuo tlo.
“Molim?”
“Ovdje”, rekao je Paul pobjedonosno. “Razgovarao sam h njom
jutros. Njoj itekako treba pomoć, a nama itekako treba novac. Znam
da ne želiš ostati, no posve je druga pjesma ako dobivamo novac,
zar ne?” “Ono što nam treba je prijevoz, dečko, i to imamo pred
kućom.” Paul se namrštio. “Prijevoz kamo, Arlene? Nemamo novca
ni za jelo, a kamoli za kartu za vlak. Želiš li hodati sve do Alabame?
Rebecca je rekla da svakom od nas može platiti deset dolara ako
očistimo ovo mjesto i popravimo trijem. Ne bi trebalo trajati dulje od
nekoliko dana. To će barem biti dovoljno za kartu za vlak.”
Arlen je buljio u njega. “Paule... zar si zaboravio gdje si? Zar si
zaboravio što se dogodilo čovjeku koji nas je dovezao ovamo?”
“Arlene, nije ona raznijela njegov auto!”
 “Briga me je li je ili nije, završio je mrtav, a mi smo završili u zatvoru
i ovo nije mjesto na kojem namjeravam ostati.”
“I kamo ćeš otići?”
“Odavde”, rekao je Arlen. “Stopirat ću do grada i nešto smisliti.” “Zar
ne bi to radije učinio s nekoliko dolara u džepu?”
“To vjerojatno i jesu moji dolari”, viknuo je Arlen.” I dalje nisam
uvjeren da ih ona nije ukrala.”
Paul je uzdahnuo i ponovno odmahnuo glavom. “Znaš da nije tako.”
“Ništa ja ne znam, sinko! A ni ti.”
“Arlene, sama je ovdje. Ne možemo samo tako otići. To ne bi bilo u
redu. Kužiš, da je moja mama i da je netko otišao i ostavio je...”
“Znam da u njoj ne vidiš mamu”, rekao je Arlen. “Vidio sam kako je
gledaš.”
Paul se zacrvenio i spustio pogled, prebacujući čekić iz ruke u ruku.
“Sišao sam s vlaka kada si me zamolio.”
“I nije ti drago što jesi?”
“Jest. No sada ja molim tebe: ostani nekoliko dana. Dovoljno dugo
da joj pomognemo popraviti kuću.”
Arlen je koraknuo unatrag i prešao rukom preko lica. Nije htio
ostaviti dečka samog ovdje. Ne na ovom mjestu.
“Čuj”, rekao je glasom zbog čije je strogoće Paul podigao pogled.
“Ne bi mi lagao, zar ne, sinko? Gledao me u oči i lagao mi?”
“Ne. Naravno da ne bih.”
"Dobro. Dakle, kada mi kažeš da ćemo ostati dovoljno dugo da
Očistimo svratište, a da ćemo se zatim vratiti u Alabamu... To je
istina?” “Da.”
Arlen je rekao: “Sranje”, i uzdahnuo.
"Neće biti tako strašno”, rekao je Paul. “Radit ćemo u blizini
oceana. Bit će to poput odmora.”
"Daj mi nađi drugi čekić”, rekao je Arlen. “Što brže budemo radili,
prije ćemo otići.”
Zajedno su odšetali natrag do pročelja kuće u potrazi za drugim
čekićem. Barrett je bio na odlasku, sjedao je u svoj kamion, zatrubio
i mahnuo, a Rebecca je stajala na prednjem trijemu s novinama u
rukama, Smrknuta. Pogledala ih je, ništa ne govoreći i dodala novine
Arlenu. Pola je naslovnice prekrivao golem naslov koji je vrištao:
PRETPOSTAVLJA SE DA JE NA KEYSU TISUĆU POGINULIH.
 Ispod toga je obećanje o “snimkama užasnog uraganskog
masakra” stajalo iznad fotografije s truplima naslaganim na pramcu
broda.
Arlen nije htio vidjeti snimke užasnog uraganskog masakra, a nije
htio ni čitati o poginulima. Paul je pak vidio njegov izraz lica i rekao:
“Što nije u redu?”
“Ništa.”
Paul je prišao te preko Arlenova ramena pogledao fotografiju
mrtvaca i taj naslov. Pretpostavlja se da je tisuću mrtvih. Tisuću.
“Daj da vidim”, rekao je Paul prigušenim glasom. Arlen mu je dodao
novine, izvadio cigaretu, zapalio je i pušio leđima okrenut dečku i
novinama. Svako malo u Paulovu gunđanju osjetila bi se strava ili
bol. Rebecca mu se pridružila i čitala pokraj njega.
“Arlene,” rekao je Paul, “većina je ovih fotografija iz veteranskih
naselja. Čekali su je. Čekali u šatorima i daščarama.”
“Da.”
“Ima uvod koji je netko napisao za Washington Post. Kaže da je to
tragedija, ali poslije kaže da su muškarci u tim naseljima bili lutalice,
psihopatski slučajevi ili obični nasilnici.”
Arlen je spustio cigaretu i zgnječio je na ogradi. Čuo je da je u
naseljima bilo teško. Zbog toga CKS nije htio slati mladiće. No ti su
muškarci bili i nešto drugo, svi do jednoga. Veterani, vojnici.
Muškarci koji su slušali Washington kada im je Washington rekao da
idu preko oceana i krvlju natope tlo mjesta o kojem ništa nisu znali,
muškarci koji su primali metke i bajunete i udisali iperit. Junaci,
Washington Ih je tako zvao ‘18. i ‘19., nakon pobjede u ratu i
snažnog gospodarskog rasta. A sada su postali “lutalice, psihopatski
slučajevi ili obični nasilnici”.
“Misliš li da su muškarci koji su s nama bili u vlaku poginuli?” pitao
je Paul.
“Da”, rekao je Arlen. To je bilo prvi put da je dečku dao jasan, iskren
odgovor na to pitanje. Mrtvi su zavrijedili barem to. Zaslužili su malo
iskrenosti.
Rebecca je promatrala Arlena, no kada je on pogledao nju,
okrenula je glavu. Paul je savio novine, no Arlen je odmahnuo
glavom, uzeo mu ih, zapalio šibicu te je držao uz njihov rub. Gledao
je kako se plamen hvata i širi dok se zarolane novine u njegovoj ruci
nisu pretvorile u baklju. Zatim ih je bacio na pijesak i gledao kako
gore dok se nisu pretvorile u pepeo.
 Drugi dio
KORIDORSKI OKRUG
 14.
Solomon Wade prvi se put pojavio idući dan. Dotad su očistili
dvorište i popravili oštećene daske na kući te su se bacili na stražnji
trijem. Spasit će ogradu, no većina je okomitih prečki bila izgubljena,
a stup koji je podupirao krov bio je razbijen i prepolovljen. Prilično su
lako postavili ogradu na mjesto, a zatim se Arlen posvetio krovnom
stupu, okretao dijelove u rukama i proučavao ih, promatrajući
nepravilne krajeve.
“Više se ne poklapaju”, rekao je Paul. “Ima nešto drvenog otpada
uokolo, ali ništa takvo.”
“Onda ćemo morati nešto smisliti”, rekao je Arlen, gledajući neravne
krajeve slomljena drveta. “Izblanjamo li ih i izravnamo, moći ćemo
zabiti čavle ovako” - pokazao je kut kažiprstom - “i učvrstiti ih. Hoće li
savršeno izgledati? Neće. No držat će. Problem je u tome što ćemo
izgubiti na dužini pa ćemo morati izrezati blok koji ćemo staviti
između ovog komada i ograde. Zapravo, možda ga stavimo između
ovog komada i krova. Manje će se vidjeti.”
Bližilo se podne i bio je to, koliko je god Arlenu to bilo teško priznati,
zapravo i ne tako loš dan. Uživao je raditi s dečkom i brzo su
napredovali. Sve u svemu, bio je dobro raspoložen kada je obišao
kuću u potrazi za bušilicom i čuo buku motora te vidio kako prilazi
posjetitelj.
Rebecca Cady također je bila na južnoj strani kuće, lopatom je
uklanjala pijesak ispod temelja, kamo ga je nanio vjetar. Što jest,
jest: radila je uz njih bez prigovora. Na zvuk automobila, uspravila se
bez pretjeranog zanimanja, no kada ga je ugledala, tijelo joj se
napelo.
Bio je to čeličnosivi Ford coupe koji se ravno niz brdo spustio u
dvorište. Motor je utihnuo i vozač je izašao, a kada je Arlen vidio tko
je to, istog se trena prokleo. Nisu smjeli ostati kako bi Solomon
Wade imao priliku ponovno se iživljavati nad njima. Bio je to početak
nevolje.
Jedino što ga je tješilo bilo je to što se činilo da je Wilde bio Nam,
bez pratnje šerifa Tollivera.
Wade je držao cigaretu u ustima. Sada ju je izvadio, otpuhnuo dim i
proučavao kuću, ponašajući se kao vlasnik. Skinuo je svoj bijeli
panamski šešir, mahao njime ispred sebe i skrenuo pogled prema
njima. Nije se žurio doći do njih, pregledavao je posjed, pušio
cigaretu i nije rekao ni riječ. Kada je bio dovoljno blizu, stao je i
zagledao se u Arlena. Iza naočala oči su mu bile sive, podsjetile su
Arlena na boju mora kad se uspinjalo po plaži tijekom oluje.
“Mislio sam da ćete dosad otići iz države.”
“Uragan nas je malo usporio”, rekao je Arlen.
Wade nije pokazivao nikakvu reakciju. U tom se trenutku Paul
pojavio iza ugla s pola slomljenog potpornja u ruci i svi su se okrenuli
prema njemu. Ustuknuo je i zamahnuo komadom drveta ispred
sebe, kao da želi otjerati poglede. Činilo se da je bio jednako
oduševljen kad je vidio Wadea kao i Arlen.
“Pomažu mi s popravcima”, rekla je Rebecca.
“Shvatio sam.”
“I ukrali su im novac. Nedugo nakon što ih je Tolliver uhitio, ukraden
im je sav novac.”
“Zbilja?” rekao je bez očitog zanimanja. “Kako je dok?”
“Gotovo uništen. Kao i kućica za čamce.”
Njegovo je mrštenje odavalo da ga taj razgovor iritira.
“Ima mnogo posla”, rekla je.
“Pa najprije očistite gostionicu, i to što prije. Uskoro će vam doći
posjetitelji. Moji prijatelji.”
“Solomone,” pokazala je rukom prema zgradi iza njih, “vidiš kako
ovo mjesto izgleda? Neće biti spremno ni za koga.”
“Neće im smetati uvjeti.”
“Ovuda je prošao uragan...”
“Znam. No više ga nema.”
Paul Brickhill premještao je komad drveta u rukama i mrko gledao
Wadea jer mu se nije sviđao sučev ton. Arlen je to promatrao i vidio
ono što je već slutio - dečka je očarala Rebecca Cady.
“Nema struje”, rekla je. “Nema svjetla, nema hladnjaka, nema...”
"Stavi uljne svjetiljke”, rekao je Wade. “Doći će u ponedjeljak
navečer i moraš biti spremna primiti ih."
“Hej”, rekao je Paul. “Rekla ti je...”
Nije dovršio rečenicu. I Arlen i Solomon Wade prostrijelili su ga
pogledom, iz različitih pobuda, a Rebecca Cady položila je svoj dlan
na njegovu ruku. Riječ “stani” bila je jasna u dodiru.
“Sinko,” rekao je Wade, “sjećaš li se one ćelije?”
 Činilo se da je to bilo retoričko pitanje, no Wade je dečka gledao U
oči dok nije postalo jasno da čeka odgovor. Paul je uspio kimnuti.
“Nadam se da se sjećaš”, rekao je Wade. “Bilo bi ti pametno da se
sjećaš.”
Međusobno su se gledali u tišini, a zatim je sudac bacio cigaretu u
pijesak i ugasio je pritiskom cipele.
“Becky? Budi spremna za moje goste.” Okrenuo se prema Arlenu i
rekao: “Gospodine Wagner, otpratite me do auta.”
Arlen je učinio što mu je bilo rečeno. Ostavili su Paula i Rebeccu
iza sebe i hodali u tišini dok nisu došli do Forda. Kada su došli do
auta, Wade je otvorio vozačka vrata i stajao jednom nogom u autu, a
drugom na tlu, rukom se oslanjajući na krov. Vratio je panamski šešir
na glavu.
“Žao mi je što si izgubio ušteđevinu”, rekao je. “Sada je u ovoj
zemlji teško biti bez dolara.”
Gledao je prema svratištu, odakle ih je promatrao Paul, a Rebecca
se pravila da ih ne gleda.
“Pretpostavljam”, nastavio je Wade, “da želiš natrag tu lovu.”
Ponovno je čekao odgovor, kao s Paulom. Arlen je rekao:
“Pretpostavljam da ste u pravu.”
Wade je kimnuo. “Naravno, ne znam ništa o okolnostima nestanka
tvog novca. Ne znam koliko si novca nosio i je li uopće bilo nekog
novca.” “Naravno da ne”, rekao je Arlen, želeći Wadeu nabiti naočale
u lice. “No znam kako možeš nadoknaditi taj gubitak. Imam utjecaja
u ovom kraju i mogu se pobrinuti da ti nadoknade štetu.”
“Pod kojim uvjetom?” pitao je Arlen. “Jer mi sigurno ne nudite to
bez nekih obveza.”
“Pod uvjetom da učiniš ono što si odmah trebao učiniti, reći mi
istinu o Walteru Sorensonu.”
“Suče,” rekao je Arlen, “čuli ste istinu. I to više putu. Ne mogu vas
natjerati da vjerujete.”
Wade je blago uzdahnuo, kao da je to i očekivao, no svejedno je
bio razočaran.
“Ostaješ pri svome, gospodine Wagner, i kao mnogi blesavi ljudi
misliš da to što ostaješ pri svome, čak i po cijenu nekoliko dolara,
nešto vrijedi. To je tužno i jadno razmišljanje. Ne možeš ni zamisliti
koliko novca prođe ovuda. Reci mi, što misliš kamo odlazi?”
 “Ravno u vaše džepove”, rekao je Arlen, a Wade se nasmijao i
odmahnuo glavom.
“Upravo si dokazao ono što tvrdim. Nevjerojatno usko shvaćaš
svijet. Dolari koji prijeđu preko mojih ruku, Wagnere, pojavljuju se i
nestaju poput dima. Zatim ljudi koje ne možeš ni zamisliti, a koji su
povezani s mjestom poput Koridorskog okruga, pune njime pluća do
kraja. Znaš moju ulogu u svemu tome?”
Arlen nije ništa rekao.
“Ja sam”, rekao je Solomon Wade, “šibica.”
Protresao je cigaretu, stavio je među usne, a zatim teatralno upalio
šibicu i njome zapalio cigaretu. Kada se njezin vrh zažario, udahnuo
je i zatim puhnuo dim u Arlenove oči.
“Ljudi o kojima govorim”, rekao je, “trebaju dim. Ja im ga pružam.
Jednoga dana, koji i nije tako daleko, i ja ću ga udisati.”
Pogledao je Arlena. “Pretpostavljam da misliš da možeš otići
odavde i izvan mog dosega, gospodine Wagner. Da vjeruješ da se,
kad zaradiš nekoliko dolara kod gospođice Cady, odmah možeš
vratiti u Alabamu ili Zapadnu Virginiju.”
Arlen se naježio. Nikada nije spominjao odakle dolazi. Ni sucu ni
šerifu. Zapravo, rijetko je spominjao okrug Fayette.
Wade ga je pogledao i kimnuo. “Da, znam odakle si. I dečko. I ako
poželim, mogu mu pomrsiti račune, kao i tebi. Kvragu, jednim
pozivom mogu posve osramotiti njegovu obitelj.”
“Što znate o njegovoj obitelji?”
“Vjerojatno više od tebe. Njegov je stari radio u tvornici svile u
Patersonu. Doživio je nezgodu, noge su mu oduzete. Bio je u
kolicima dok se nije ubio lošim pićem.”
“U tome ne vidim nikakvu sramotu”, rekao je Arlen. “Vidim samo
tugu.”
“Naravno. Međutim, kuko otac nije mogao raditi, njegova je majka
morala. Lijepa žena, njegova majka, barem su mi tako rekli.
Konobarila Je u nekoliko noćnih klubova. Nitko ne želi da mu majka
konobari u takvim klubovima, znaš? Ne plaćaju joj da donosi
odrezak i krumpire. Lako bih joj mogao poslati lokalnu policiju da joj
oteža život.”
Arlen je osjetio kako mu se spora, tekuća vrućina širi tijelom.
“Slušaj,” rekao je, “ako želiš gurat’ svog malog, jadnog glišu u moj
život, samo daj, suče. No budeš li zajebavao dečkovu mamu...
Zajebavao dečka... Wade, prerezat ću ti jebeni grkljan. Misliš da
lažem? Prerezat ću ti grkljan, kujin sine.”
Wadeov je glas bio smiren. “Glup si čovjek, gospodine Wagner. Nisi
hrabar - samo si glup. Možemo stajati ovdje i izmjenjivati prijetnje, no
što kada dođe vrijeme za njihovo ostvarenje? Taj ti dan neće biti
ugodan.” Kimnuo je prema svratištu. “Vrati se na posao. Vrati se i
nadaj se da više neću morati doći k tebi. Moli se.”
 15.
Tek je sredinom poslijepodneva Arlen dobio priliku nekoliko minuta
biti nasamo s Rebeccom Cady. Paul se udubio u rad na trijemu,
ostatak svijeta za njega je nestao, kao što se činilo da nestaje svaki
put kad je nešto radio. Kada je Arlen čuo kako se Rebecca kreće u
baru, rekao je Paulu da ide po vodu i zatim ušao.
Čistila je šank mokrom krpom i jedva ga pogledala. Tek nakon što
je stajao i gledao je nekoliko minuta, i ona je pogledala njega.
“Mogu li ti pomoći?”
“Nadam se. Mi pomažemo tebi pa sam pomislio da bi ti mogla
pomoći nama.”
“I, o čemu je riječ?”
“Zašto je sudac došao ovamo?” pitao je Arlen.
Lice joj se smrknulo i spustila je pogled na ulaštenu površinu šanka.
“Čuo si ga. Unajmit će lokal u ponedjeljak navečer.”
“Čuo sam da će ovamo poslati ljude u ponedjeljak navečer", rekao
je Arlen. “No nisam čuo ništa o unajmljivanju. A zbog togu mi na
pamet pada još jedno pitanje: kako, dovraga, zarađuješ? Znaš,
klijenti?”
“Bio je uragan.”
“Želiš li mi reći da će za nekoliko dana, kada se ljudi oporave od
oluje, ovo mjesto biti puno?”
Nije odgovorila.
“Tako sam i mislio”, rekao je. “A sada mi pričaj o Solomonu Wadeu.”
“Nemam što reći. Upoznao si ga i upoznao si šerifa. Trebao bi
mnogo shvatiti iz toga.”
“Shvatio sam da smrde k’o pokvarena jaja, jasno. Htio bih znati kog
vraga smjeraju i kakve je veze Sorenson imao s time.”
“Nikako to ne mogu znati.”
“Ne vjerujem. Čim je jadnik eksplodirao, predložila si da odemo i
prepustimo šerifa tebi. Kao da si znala što bi se moglo dogoditi.”
“Znala sam da je postojala mogućnost da će biti nepravedni prema
vama.”
“Nepravedni prema nama”, ponovio je Arlen, kimajući. “Želiš reći da
ćemo završiti zaključani, premlaćeni, opljačkani? Znala si da bi se to
moglo dogoditi?”
Nije skretala pogled s njega.
 “Sorenson je ilegalno prodavao piće”, rekao je. “No ovo nije suhi
okrug. Što je tražio ovdje?”
“Ne bih znala.”
“To je prokleta laž i dobro to znaš.”
Skrenula je pogled, zatim ga ponovno pogledala i rekla: “Što ti je
Wade rekao kada ste razgovarali kod njegova auta?”
“Da bi mogao naći naš novac ako mu kažemo ono što želi znati o
Sorensonu. Problem je u tome što ništa ne znamo.”
“Zbilja?”
“Zbilja. No ti znaš. Vjerojatno znaš vraški mnogo. Bi li mi rekla što
čovjek iz Clevelanda radi kao šerif mjesta gdje su posjetitelji sa
sjevera uobičajeni koliko i pingvini? Bi li mi rekla što ljude poput njih
dvojice dovodi u zabit poput ove, što je dovelo tvog oca, što je
odvelo tvog brata u...”
"Ne spominji moju obitelj", rekla je, a glas joj je bio tako dubok i tih
da se doimala stvarno opasnom.
Proučavao ju je, a zatim kimnuo i rekao: “Zadržat ću takva pitanja
za tebe. Ne tiču me se. No tiču me se Solomon Wade i njegov nasilni
šerif.”
Spustila je pogled i kada je ponovno progovorila, glas joj je bio blag
i odmjeren. “Trebao bi biti oprezan sa Solomonom Wadeom. Bilo da
si ovdje ili negdje drugdje, trebao bi biti oprezan sa Solomonom
Wadeom.” Bila je to drukčija verzija istog govora koji je održao sam
Wade. “Pitam se”, rekao je Arlen, “zašto ti dečki provode toliko
vremena U tvom lokalu. Što ti radiš ovdje?”
Uzela je krpu i ponovno počela ribati, ribajući tako snažno da su joj
iskočili mišići na rukama.
“Kao što si već rekao, moje te se osobne stvari ne tiču.”
Dugo ju je gledao, očekujući još riječi, no nije ponovno podigla
pogled. Naposljetku se okrenuo i izašao van.
Trijem su završili do podneva u nedjelju i dok su stajali u pijesku
pregledavajući svoj rad, Arlen se nije mogao oteti osjećaju blagog
zadovoljstva zbog izgleda dovršena posla. S obzirom na to s čim su
radili, bila je to dobra gradnja.
“Možemo otići”, predložio je. “Većina je završena.”
“Nismo ni blizu završetka”, rekao je Paul, razmazujući krpom znoj
po licu. Izgledao je starije, preplanule tamnosmeđe kože i kose koju
je još prije nekoliko tjedana trebalo ošišati. “Nismo ni počeli s
krovnom terasom i generatorom.”
Arlen se ukočio s cigaretom na pola puta do usta. “Generatorom?
Jesi li poludio?”
“Ne može kupiti novi”, rekao je Paul mirno. “Pa bih rekao da ovom
treba popravak.”
“Sinko, nema mehaničara koji bi to mogao sastaviti, a nijedan od
nas nije ni mehaničar. Moraš znati što radiš s nekim koji je u dobrom
stanju, a kamoli s nekim koji je razbijen u stotine komadića.
Prekriven je pijeskom i kamenčićima i...”
“Očistio sam ga. Dođi vidjeti.”
I tako su došli do prednjeg trijema. Paul je povukao ceradu, a ondje
su bili dijelovi generatora, čisti i uredni.
“Kada si to učinio?”
“Ranije sam ustajao”, rekao je Paul, kleknuvši na jedno koljeno i
prstom prelazeći po jednom od zamašnjaka. “Iščetkao sam sav
pijesak i zatim ga obrisao krpom i uljem jer bi ga slana voda vrlo brzo
nagrizla, mislim.”
“Ima li kakve šanse da je s njim došla kakva knjiga? Upute?”
“Kaže da takvo što nikad nije vidjela, no ima sav potreban alat.”
Arlen je buljio u taj nered i odmahivao glavom. “Jesi li ikad u životu
radio na nekom motoru?”
“Nisam. No radi tako da puni onaj sklop baterija”, rekao je Paul,
pokazujući niz baterija poslaganih uza stražnji zid. “Čini se da su sve
čitave. I ispušna je cijev dobra.”
“Super. No motor nije. A da ne spominjem da način na koji je bio
povezan s kućom sada nije ništa više od sjećanja.”
“Pa, pokazat ću ti što sam napravio. Na okviru su bile dvije utičnice.
Kada sam ih izvadio, okvir se odvojio i mogao sam doći do
zamašnjaka, bregaste osovine i glavnog ležaja. Sve je to netaknuto.”
“Kako dovraga uopće znaš što je što?”
Paul je slegnuo ramenima. “Mnogo sam čitao o motorima. Želim
reći da je glavni sklop ovoga dobar. I sada kada sam to očistio, treba
samo shvatiti kako je sve bilo spojeno. To će biti logično.”
“Naravno”, rekao je Arlen, gledajući zupčanike, ključeve i remenje
raštrkane po podu trijema. “Logično.”
 “Skinuo sam kontrolni pokrov”, rekao je Paul, ne obazirući se na
Arlena, usredotočen na stroj, “i ovdje se vide spojke. Čini se da su
olabavile zbog tumbanja. Vidiš, kada pomaknem bregastu osovinu?
Pomiče se tamo gdje je ležaj. To se ne bi smjelo događati. Mora biti
napeto. Pa ih moram zategnuti prije nego što ga ponovno pokušamo
uključiti.”
“Čak i da to dovedeš u stanje u kojem će moći ponovno raditi,”
rekao je Arlen, “moraš sve spojiti tako da zaista provodi energiju kao
prije. Sve su žice posve rastrgane.”
“Ma to će biti lako. Treba samo pogledati, vidjeti kamo što ide.” “To
valjda znači da ću sam morati dovršiti krovnu terasu?”
Paulov izostanak reakcije značio je da je tako i Arlen je išetao u
dvorište, gunđajući i psujući te je pogledao prema vrhu krova.
Krovna terasa bila je smještena visoko straga, pružajući širok pogled
na Zaljev.
Svi su kutni stupovi, osim jednoga, bili otrgnuti. Pokupili su dijelove
iz dvorišta i poslagali ih uzduž kuće. Čak i odavde, Arlenu je bilo
jasno da će to biti nezgodan i opasan posao.
Našao je stube do tavana. Znoj mu je izbijao iz pora dok se penjao
U vlažan, zatvoren prostor. Bilo je tako mračno da je morao pipati
rukama kako bi našao stropna vratašca, no prilično ih je lako otvorio
te Je gurnuo glavu kroz krov, na svjež zrak. Nikada ga nisu
uznemirivale visine, no ovaj je krov bio vrlo strm i osjetio je tračak
dvojbe dok se penjao na njega, čvrsto se držeći za potpornje okvira
vrata. Obično bi ograda spriječila pad, no sada je bila poslagana na
tlu, tek ga je nekoliko udaraca o crepove dijelilo od slomljene
kralježnice.
No morao je priznati - kada se popeo, pogled je bio prekrasan, kao
da je bio u svjetioniku. Mogao je gledati prema moru i uzduž obale.
Tada je prvi put shvatio koliko je prokleto izolirano bilo to svratište.
Prema jugu se u neprekinutom potezu protezala plaža, a prema
sjeveru su stabla bila gušća uzduž zavojitog kanala. Nikakvih
susjeda. Okrenuo se kako bi pogledao istočno i ugledao je čamac u
kanalu.
Nalazio se iza zavoja, gdje je bila čistina među stablima koja je
omogućavala pogled prema kući. Čamac je imao ravan pod i bio
opremljen samo veslima - tko se njima znao služiti, mogao se kretati
gotovo bešumno. U njemu se nalazio samo jedan čovjek. Odavde je
Arlen mogao razaznati da je to bio stariji čovjek; slijepljena sijeda
kosa spuštena niz vrat do ramena.
Ne bulji, pomislio je. Znat će da si ga vidio.
Okrenuo se i posvetio mjerenju za krovnu deku, neko vrijeme
radeći leđima okrenutim od kanala. Kada se naposljetku okrenuo i
riskirao pogled, čamac je nestao.
Te su večeri svi zajedno sjedili na trijemu, što im je postao običaj, i
večerali dok je na zapadu sunce postajalo debelo i crveno i klizilo
prema rubu horizonta. Kretalo se polako dok donjim rubom nije
dotaknulo vodu, a zatim se činilo kao da ga je s druge strane čekalo
nešto gramzivo što ga je brzo ščepalo, ostavljajući samo grimiznu
mrlju na obzoru.
“Ovo je mjesto zbilja posebno”, rekao je Paul, ispružen na podu
trijema s već praznim tanjurom u krilu. “Prekrasno je.”
Rebecca je kimnula, no nije govorila, a on se okrenuo prema njoj.
“Zašto nitko ne dolazi ovamo?”
“Molim?”
“Pa... Zašto nema gostiju?”
Odvratila je pogled od njega. “Koridorski je okrug vrlo ruralno
mjesto. Nema mnogo ljudi. Sada i manje, otkad se zatvorila pilana.”
“Pa ipak, netko mora živjeti ovdje.”
“Ne zarađujem mnogo od lokalaca. Najviše od ljudi koji ga unajme
na nekoliko dana zaredom. Sada je toga manje. Teška vremena.”
“Oduvijek ste sami ovdje?”
“Ne oduvijek.” Glas joj je bio napet. “Reci mi, odakle si?”
Ako je Paul i osjetio da je promjena teme bila hotimična, nije to
pokazivao.
“New Jersey. Grad koji se zove Paterson. Ondje bismo sjedili u
uličici i gledali kante za smeće ako smo htjeli jesti vani.”
“Ne sviđa ti se?”
Izgledao je kao da mu je nelagodno. “Ne znam. To je samo
mjesto... No uopće ne izgleda kao ovo.” Tada, nakon stanke: “No
ima most koji biste trebali vidjeti. Malo ponad slapova.”
Rebecca Cady se nasmijala, a Paul je izgledao zbunjeno.
“Oprosti”, rekla je. “Samo mi je zanimljivo što si spomenuo most
prije slapova.”
 Slegnuo je ramenima. “Samo mi se sviđa, to je sve.”
Arlen se nasmiješio i gucnuo pivo. Još ga nije poznavala. S
iznimkom oceana ispred njih, Arlen nikada nije doživio da dečko
pokazuje i najmanje zanimanje za svijet prirode, samo za ljudske
građevine. Bio je tipičan Amerikanac, što se toga ticalo: pokaži mu
rijeku, on će htjeti vidjeti most; pokaži mu planinu, on će se pitati
kako kroz nju sagraditi tunel. Iako je imao mnogo drvodjeljskog
iskustva, Arlen nije razmišljao na isti način. Što je bio stariji, to je više
priželjkivao da se ljudi ne upliću. Kao dječak, gledao je kako brda
oko njegova rodnog grada probijaju dinamitom, bila su prošarana
rovovima koji su izgledali kao rane i na neki su način bile upravo to.
Gledao je kako nebo nad njima postaje crno od pepela i dima
ugljena, prostranstva drevnih šuma zamijenila su polja panjeva. Ne,
nije bio osvajač. To je bio jedan od razloga zašto je volio CKS. Na
Flagg Mountainu provodili su tjedne naporno radeći kako bi sagradili
toranj. Njegova namjena? Da pruži pogled na ljepotu oko sebe. To je
bilo sve. Arlen je obožavao taj prokleti toranj.
Nije bio siguran što bi uopće mislio o mostu na Keysu, tom
pokušaju da cesta osvoji more. Možda bi bio impresivan. Možda bi
bio tragičan.
“Oduvijek živiš u Patersonu?” pitala je Rebecca Paula, a Arlen je
pogledao dečka, shvaćajući da ni sam nije znao odgovor na to
pitanje.
“Da.” Paul je ustao i odložio tanjur sa strane. “Idem u šetnju prije
nego što se previše smrači.”
Otišao je bez ijedne riječi, krenuo južno s rukama u džepovima i
pogrbljenim ramenima. Rebecca Cady je upitala: “Jesam li rekla
nešto pogrešno?”
“Mislim da ste oboje.”
“Molim?”
“Nisi htjela odgovoriti na pitanja o sebi,” rekao je, “a ni Paul to nije
htio. Svi imaju neke tajne o kojima ne žele govoriti.”
Ispio je toplo pivo i nagnuo glavu te je proučavao. Lice joj je
obasjavao sve slabiji sjaj zalazećeg sunca i činilo se kao da je
njezina plava kosa postala crvena.
“Zbilja vidiš mrtvace?” pitala je. Pitanje ga je potreslo poput udarca.
“Paul mi je rekao za vlak”, rekla je kada on nije odgovorio. “Zašto ste
vas dvojica sišli.”
“Nije ti to smio reći.”
“Ne ljuti se na njega. To ga je samo fasciniralo. Možda i pomalo
uplašilo, pogotovo nakon što je pročitao onaj novinski članak i
saznao što se dogodilo s ljudima koji su ostali u vlaku. Rekao mi je
da vidiš dimili...”
“Ne razumijem zašto razgovaramo o tome.”
“Samo sam htjela čuti kako je to”, rekla je.
“Ne mogu ti reći kako je to. Nećeš vjerovati i da pokušam, a uopće
me ne zanima što misliš. Svi ćemo potratiti vrijeme.”
“Možda povjerujem.”
“Nećeš.”
“Možeš vidjeti smrt prije nego što se dogodi”, rekla je. “Tako je
rekao Paul.”
Nije odgovorio.
“Jesi li što vidio kod Waltera Sorensona?” pitala je.
Dugo ju je gledao prije nego što je rekao: “Ne, nisam.”
“Zbog čega? Što misliš?"
“Nisam siguran. No čini mi se da ima veze s ovim mjestom.”
“Ovim mjestom?”
“Tako je. Ovdje nešto nije u redu.”
Vidio je kako joj se pomiče vrat dok je gutala. Rekla je: “Možeš to
osjetiti?”
“Naravno”, rekao je. “Ti ne možeš?”
Rekla je: “Nemam veze s tim. Misliš da imam, ali nemam. Kada
sam došla, očekivala sam da ću ubrzo otići, baš kao i ti.”
“Je li to nekakvo upozorenje?”
Nije odgovorila.
“Odgovori mi na pitanje koje sam ti postavio”, rekao je. “Osjećaš li
kao da nešto nije u redu s ovim mjestom?”
“Naravno. Visi u zraku kao miris soli iz mora. No ne moram to
osjećati. Već sam predugo ovdje. Ti imaš loš predosjećaj; ja imam
loša sjećanja.”
Nakon toga su zašutjeli. Naposljetku je rekao: “Kad već svi
postavljaju pitanja, imam jedno za tebe. Zašto ne voliš da te zovu
Becky?”
 Naježila bi se svaki put kada bi netko to rekao, od Sorensona do
Barretta, dostavljača. Arlenu se činilo da je to mnogo više od
netrpeljivosti prema nadimku.
Gledala ga je mirnim pogledom, no nešto na njezinu licu odavalo je
kolebanje. Osjetio je, samo na trenutak, kao da će mu reći ono što je
već predugo bilo neizrečeno. Kao da je čuvala tajnu koja ju je
boljela. To mu je bilo poznato. I on je imao svoju neispričanu priču,
čuvanu godinama, no nekako, na tom trijemu, osvijetljen sve
slabijom svjetlošću sunca dok ga je grijao zaljevski povjetarac, htio
joj je ispričati priču. To je bilo ključno. Njoj.
No okrenula se od njega i kada je progovorila, glas joj je bio hladan,
a pogled usmjeren prema moru.
“Tako su me zvali”, rekla je. “Različiti ljudi na drugom mjestu. Više
nisam ta osoba pa to ime... ovih mi dana više ne pristaje. Nije moje,
više ne.”
Tada je ustala i odšetala do kraja trijema te stala leđima okrenuta
prema njemu dok su posljednje mrlje crvenog svjetla blijedjele i, iako
su dijelili zasjenjeni prostor, svatko je od njih bio osamljen sa svojom
tihom tugom.
 16.
Rebecca je čekala do idućeg jutra da ih se pokuša riješiti. Izašla je
na trijem, gdje je Paul radio na generatoru, a Arlen je šmirglao
komadiće odlomljene ograde s krovne deke. U ruci je držala tanak
svežanj pohabanih dolarskih novčanica.
“Evo”, rekla je. “Zaradili ste to i ne bih vas htjela više zadržavati.
Mogu vas odvesti u Visoki grad, pustiti vas da ondje potražite
prijevoz.” Arlen je samo sjeo na pete i nije govorio. Paul je skrenuo
pogled s novca u njezinoj ruci prema njezinu licu i namrštio se.
“Nismo završili”, rekao je.
“Dovoljno ste učinili. Učinili ste i više nego dovoljno.”
Odmahnuo je glavom. “Ne. Ponovno ću pokrenuti ovaj generator.”
“Nema potrebe...”
“Pokušavaš nas otjerati jer dolaze sučevi prijatelji?”
To ju je prekinulo.
“Ne, samo... obojica ste učinili dovoljno”, ptljala je. “Mnogo ste mi
pomogli i ne mogu si priuštiti da radite više od toga. Stoga, molim
vas, uzmite novac, odvest ću vas...”
“Dovršit ću ovaj posao.”
Blenula je u njega, a zatim polako spustila ruku preko novčanica.
Oči su joj i dalje bile okrenute prema Paulu, no pogled je bio dalek.
“Slušajte me”, rekla je. “Bolje bi bilo da večeras ne budete ovdje.”
“Zašto? Tko su ti ljudi? Jesi li u kakvoj nevolji?”
Arlen je rekao: “To se tebe ne tiče, Paule”, ali dečko ga uopće nije
gledao.
“Jesi li u kakvoj nevolji?” ponovio je.
“Ne, nisam. No kada Solomon Wade unajmi ovaj lokal, želi da bude
prazan. Namijenjen je samo njegovim prijateljima; nitko drugi nema
pristup.”
“Pa”, rekao je Paul, “mi smo ovdje.”
“Dobro”, rekla je. “Onda ćete večeras odsjesti u kućici zu čamce.”
“U kućici za čamce?” začudio se Paul. “Čak nema ni krov.”
“Vi ne želite otići; izdržat ćete bez krova jednu noć.” Dreknula je na
njega, a Paul je stisnuo čeljust i odvratio pogled.
To će biti dovoljno, pomislio je Arlen. Reći će si da je, naposljetku,
bilo dosta i uzeti novac iz njezine ruke pa ćemo krenuti odavde...
No Paul je rekao: “Dobro. Odsjest ćemo u kućici za čamce.”
 Rebecca je podigla ruku na bočnu stranu lica i na trenutak, samo
na tren, bila je to gesta neke druge žene, gesta nekog ranjivog. Tada
se činilo da se sabrala i gurnula je kosu natrag iza uha, kao da je to
kanila cijelo vrijeme.
To je bilo posljednje o toj temi. Paul se nastavio mučiti s
generatorom. Do sredine poslijepodneva bio je zadovoljan što su
mehanički dijelovi ponovno bili čvrsti i počeo je sastavljati dijelove.
Arlen ga je promatrao kako to radi, sastavlja nešto što nije sam
napravio, radio je bez pomoći priručnika ili nacrta, i odmahnuo je
glavom. Dečko je bio darovit, nije bilo sumnje. No i dalje je mislio da
ta stvar više neće proraditi.
Do pet je sastavio generator i viknuo Arlenu da dođe kako bi ga
mogli isprobati. Prišao je i gledao kako Paul puni spremnik
benzinom. Objasnio mu je da ga je spojio sa sklopom baterija, a
kada bude siguran da će raditi, samo će ga morati spojiti s kućom i
napraviti mu novo kućište. Rebecca je izašla dok je govorio i čim je
došla, Paulov se glas produbio i postao autoritativniji, kao da cijeli
život popravlja generatore. Arlen je pripalio cigaretu da skrije
smiješak.
“Evo ga”, rekao je Paul i zatim lijevom rukom prilagodio nešto za
što je Arlen pretpostavio da je rasplinjač, dok je desnom okretao
ručicu za pokretanje motora.
Ništa se nije dogodilo. Nije bilo zvuka osim okretanja ručice, čak se
nije začulo ni grgoljenje ili kašljucanje benzinskog pogona. Paul se
namrštio, petljao po rasplinjaču i brže okretao ručicu, a kapljice znoja
počele su mu se skupljati na čelu. I dalje ništa. Spustio je ruku s
ručice i zakoračio unatrag.
“Daj mu trenutak”, rekla je Rebecca. “Možda samo moraš dulje
okretati ručicu.”
Odmahnuo je glavom. "Čak i ne pokušava. Nešto i dalje nije u redu.
Čak se nije ni pokušao upaliti."
Njegov je glas bio ponovno njegov, blaži i mlađi. Arlen je otpuhnuo
dim i rekao: “Postigao si više nego što sam mislio da ćeš postići
samim tim što si ga ponovno sastavio. Paljenje je prilično velik
izazov.”
Paul nije odgovorio, pao je na koljena, podigao odvijač i ponovno
se bacio na skidanje kontrolne ploče.
 Rebecca je rekla: “Možda nećeš uspjeti, Paule. Možda je
jednostavno uništen.”
“Nije uništen”, rekao je, no prestala je gledati njega i generator.
Umjesto toga gledala je niz cestu u mračna stabla. Ovlažila je usne.
“Uskoro ćeš morati prestati”, rekla je. “Želim da odete do... dolaska
gostiju.”
“Baš”, rekao je Paul. “Gostiju.”
Njezini “gosti” stigli su u tri vozila koja su došla jedno za drugim,
poput pogrebne povorke neomiljena čovjeka. Auti su se zaustavili i
parkirali, i iz njih su počeli izlaziti putnici. Prvi je bio izudarani
kamionet, s udubinama po svim vratima, a zadnji je bio šerifov auto.
Između njih bio je blistavi crni Plymouth.
Arlen i Paul gledali su šutke, skriveni iza stabala. Arlenu se činilo
kao da je ponovno u ratu, sagnut u grmlju sa suborcem, a izdaja je u
blizini. Kada je ugledao Plymouth, grlo mu se stisnulo i na trenutak je
pomislio da bi trebao zapisati registraciju. No komu bi to dao? Šerifu
Tolliveru? Sucu Solomonu Wadeu? Ne, nije morao znati ništa više o
tom autu.
Muškarac i trojica momaka koji zasigurno još nisu izašli iz
tinejdžerskih godina popunili su prvo vozilo. Ljudi sa sela. Nosili su
odjeću kakve nema u robnim kućama, onakvu kakvu možeš naručiti
iz kataloga za opskrbu farmi, s otrcanim šeširima koje su nekoliko
puta nagazili u prašini. Muškarac je imao tanak pramen sijede kose
koji mu je visio niz vrat. Promatrač iz čamca u kanalu. Tri su ga
dečka pratila u stopu poput poslušnih ali opreznih pasa.
U Plymouthu je bio samo jedan čovjek, elegantan, uredan dečko u
odijelu. Tolliver je također putovao sam, ovaj put nije poveo
zamjenika. Stajao je u dvorištu i gledao uokolo sumnjičavim
pogledom dok je ostatak skupine ulazio. Pogledom je prešao preko
stabala među kojima su se skrivali Arlen i Paul, no nije ih vidio. Na
kraju je pošao za ostalima u Kuću čempresa, a zatim su nestali iz
vida, skriveni iza zatvorenih vrata.
“Ne sviđa mi se ovo”, šapnuo je Paul. “Ne smijemo je ostaviti...”
“Začepi”, rekao je Arlen, glasa grubljeg zbog nervoze. “Učinit ćemo
što nam je rekla. Zna što može očekivati; mi ne znamo. Baš ti se žuri
da ponovno čavrljaš sa šerifom?”
 To ga je ušutkalo pa su napustili zaklon iza stabala i vratili se do
doka. Paul je sjeo na jednu od podnih dasaka, a noge su mu visjele
u rupama gdje nije bilo dasaka.
“Lako bismo mogli popraviti dok da ima građe”, rekao je.
“Vjerojatno bismo mogli.”
“A kućica za čamce ne treba ništa više od osnovnih zahvata -
popravak krova, pojačavanje zidova i slično.”
“Zbilja ne treba.”
“Mogli bismo to učiniti.”
“Zbilja bismo mogli.” Arlen je bio smeten, razmišljajući o skupini u
svratištu.
Zapalio je cigaretu i pogledao dečkova spuštena ramena, a zatim
pošumljeni kanal. Sunce je nestalo, iščezlo ispod valova Zaljeva, no
slaba ružičasta mrlja uzduž obzora i dalje je ostala, brzo blijedeći i
pretvarajući se u sjenu. Zrak je bio tako topao da je izazivao ugodu,
mogao si se rastegnuti i gledati pojavljivanje zvijezda dok ti vjeđe
postaju teške.
Doletjela je čaplja, elegantno i brzo poput metka, zatim krenula
prema obali preko puta njih i stala na tanke noge, proučavajući
more. Ako bi skrenuo pogled i zatim je ponovno pogledao, bilo ju je
teško uočiti, sjenu tanku kao olovka usred biljnog okružja. Dublje u
šumi kukci su zujali, a životinje šuškale.
“Spremna nam je platiti”, rekao je Arlen. “Neće biti mnogo, no imat
ćemo za vlak i povratak na Flagg Mountain.”
“Arlene”, rekao je Paul dok su posljednji sjajni ostaci sunca klizili
pod crnu vodu. “Ne mogu je ostaviti.”
“Ne možeš je ostaviti?”
Paul je kimnuo, i dalje leđima okrenut Arlenu. “Rebeccu. Ne mogu
je ostaviti.”
Arlen je sklopio oči i duboko udahnuo dim cigarete, preduboko,
toliko da je dim koji je taknuo njegovo grlo bio vruć i opor. Progutao
je kašalj koji je htio van, oči je držao čvrsto stisnutima.
“Reci mi zašto.”
“Znaš zašto.”
“Paule... Ona je vrlo lijepa žena. Mogla bi imati sina tvojih godina. I
razumijem što vidiš u njoj. Ona je jedna od onih zbog koje bi većini
muškaraca zaklecala koljena. No u situaciji je u kojoj ne smiješ
sudjelovati.”
“Kako to misliš? Što znaš o tome?”
“Ti ljudi ondje, sinko, nisu dobri ljudi. A Wade? Misliš da ovdje vodi
zakonit posao? Kvragu, čovjek s kojim smo došli bio je prokleti
krijumčar alkohola. Što znam o detaljima njezine situacije? Gotovo
ništa. No znam bit, a to je dovoljno.”
“Svejedno, ne ostavljam je. Osjećam kao da sam putovao kroz
vrijeme da bih dospio ovamo, Arlene, samo kako bih je našao. I sada
kad jesam... Ne mogu otići.”
Paulov je glas bio dubok i zbog njegova je zvuka Arlen otvorio oči i
pogledao dečka, a zatim se zagledao u daljinu, u mračno more i
povjetarac koji je puhao prema njima sa zapada.
“Sinko, starija je od tebe više od deset godina. Možda i petnaest.
Odrasla je žena.”
“To ništa ne znači. Sama je ovdje, Arlene, i vidim da je dozlaboga
umorna od samoće. Vidim to jasno da jasnije ne mogu.”
“Sama je odlučila ostati ovdje.”
“Ne znam je li tako. Mnogi ljudi u ovoj zemlji rade stvari koje nisu
odlučili raditi, stvari koje moraju raditi. I reći ću ti još nešto: ne
pokazuje to, ali uplašena je. Vidio sam to onaj dan kada je stigao
uragan, kada sam joj pomogao staviti daske na prozore.”
“Mnogi se ljudi boje uragana.”
“Boji se,” ponovio je Paul, “ali ne uragana.”
Arlen nije ništa rekao. Paul se okrenuo i pogledao ga, napete
čeljusti. “Osamljena je i sviđam joj se.” Kao da je time završio
raspravu. “Sviđaš joj se. Vidim to. Ali na drukčiji način nego...”
“Kako ti znaš?” dreknuo je Paul. “Kako znaš što ona osjeća?
Oženjen si? Jesi li ikada bio oženjen?”
Uslijedila je duga tišina, a zatim je Arlen blago rekao: "Spremaš se
oženiti se njome?”
“Pa, ne znam. Ne izvrći tako moje riječi. Olakšat ću ti i obojica to
znamo. Želim reći da mi se sviđa. Sviđa mi se na način... Arlene, čak
ti i ne mogu reći na koji način.”
No Arlen je shvatio. Vidio je to otkad su došli u Kuću čempresa, no
sada kada je Paul to pokušao opisati riječima, te su riječi u njegovoj
glavi pokrenule uzbunu, osjećaj nove nevolje koja će se pridružiti već
postojećoj.
“Razumijem”, rekao je. “Ali izazivaš nevolju. Ništa nećeš dobiti
ovime osim...”
“Ne mogu je ostaviti, Arlene.”
Dubok, prigušen zvuk sada je nestao iz njegova glasa i u njegovim
se riječima čuo ton svršetka. Pogledao je Arlena u oči kada ih je
izrekao, nastavio gledati, a zatim se okrenuo i gledao preko kanala.
Čaplja se primaknula ribi u plićaku, pomaknula uz pljuskanje i
valove, a zatim koraknula natrag. Kljun joj je bio prazan. Zamah i
promašaj.
“Mislio sam da smo se složili da se vraćamo na Flagg”, rekao je
Arlen.
“Znam, i ni od čega se ne osjećam tako loše kao što se osjećam
kad se svađam s tobom. Ali, Arlene?” Okrenuo se i ponovno ga
pogledao. U sjeni se činio više muškarcem nego dečkom, s umorom
odrasloga na licu. “Ne mogu je ostaviti. Dobro? Ostat ću.”
“Što ako te ne primi?”
“Primit će me. Treba popraviti dok, a zatim kućicu za čamce i baš
me briga što itko kaže, mogu popraviti generator. Mogu to. Moram
obaviti neke stvari i pomoću njih ću joj pokazati... pokazati...”
“Da te treba”, rekao je Arlen blago.
“Da.”
Arlenova su se prsa napunila i ispuhnuo je zrak, no ovaj je put
cigaretu držao uz bok. Tama ga je obavila i kakofonija zujećih
kukaca iz šume pojačavala se kako je postajalo sve tamnije. A u
kanalu je čaplja označavala teritorij, spremna za novi napad.
“Doveo sam te ovamo”, rekao je Arlen. “Ja sam te doveo na jug i ja
sam te odveo iz vlaka. Također sam te doveo u Sorensonov skupi
auto i dovukao te ovamo, a sada te ne mislim ostaviti ovdje.”
Osjećao se, kao često od početka ovog puta, kao čovjek kojeg su
gurale nevidljive ali snažne struje.
"Ne moraš ostati”, rekao je Paul.
“Ne ostavljam te samoga ovdje. Nisi glup, dečko; vani je nevolja i ti
to dobro znaš. Neću te ostaviti samog na takvom mjestu.”
Paul je rekao: “Hvala.”
 “Sranje”, rekao je Arlen. Čeprkao je u mraku, tražeći još jednu
cigaretu.
Bio je to tih trenutak, ništa osim noćnih zvukova oko njih, a zatim je
Paul rekao: “Ne misliš da bi me mogla voljeti.”
Arlen nije ništa rekao.
“Mislim da bi mogla”, rekao je Paul. “No trebat će vremena. Trebat
će mi prilika da joj pokažem tko sam uistinu. Tko mogu biti. Ali
mislim...”
Riječi su odlebdjele i Arlen ih nije htio vratiti niti im išta dodati.
Samo se naslonio na oštećenu stranu kućice za čamce i pušio svoju
cigaretu, a dečko je gledao preko kanala kako je čaplja napala i
promašila jedanput, pa drugi put, a zatim je postalo premračno da bi
je mogao vidjeti.
 17.
Proveli su sat-dva sjedeći i razgovarajući o nevažnim temama, no
obojica su se trzala na svaki zvuk, razmišljajući o Kući čempresa.
Jednom se Paul zaputio onamo, rekavši da mora obaviti nuždu.
Arlen mu je pokazao stabla.
“Ondje imaš privatnosti koliko želiš. Nemoj ni pomišljati na to da
odeš do mjesta gdje te mogu vidjeti iz gostionice ako joj ne želiš
priuštiti nevolje.”
Činilo se da ga je to uvjerilo. Otišao je u grmlje i pomokrio se.
“Misliš li da je dobro?” pitao je kada se vratio.
“Znam da je”, rekao je Arlen. “Sama vodi ovo mjesto već neko
vrijeme, Paule. Takvi su je ljudi već posjećivali i znala se nositi s
time. Ne opterećuj se. Za nju je to normalna noć.”
Nije bio siguran u to, no htio je da dečko bude. Uzeo je pljosku iz
džepa, otvorio je i ponudio Paulu.
“Gucni malo.”
“Ne, hvala.”
“Hajde”, rekao je. “Večeras si to zaslužio, Paule. Bit će ti lakše."
Nakon oklijevanja, Paul je primio pljosku i pio. Davali su je jedan
drugom dok su sjedili na podu kućice za čamce, koja je sada bila
kao nadstrešnica, gledajući noćno nebo s jedne strane. Paulu
slijeva, voda iz kanala lagano je bućkala u kućici za čamce.
“Ovo i nije tako loše mjesto za noćenje”, rekao je rastežući, a glas
mu je odavao da je pod utjecajem alkohola. “Čuješ ocean, vidiš
zvijezde.”
Arlen nije ništa rekao. Nakon nekog vremena, dečko se skljokao na
hrpu pokrivača. Arlen je zapalio cigaretu i pustio da zvuk vjetra i
vode ispuni tišinu. Kada mu je cigareta dogorjela do vrhova prstiju,
znao je da je dečko već zaspao. Uvijek bi zaspao duboko i brzo, kao
svi dečki u CKS-u - ako si ih dovoljno forsirao tijekom dana,
zaboravili bi čežnju za domom i nezadovoljstvo čim bi im glava
dotaknula jastuk - no također nije imao iskustva s pićem i to će mu
još više produbiti san. Arlen je računao na to.
Tiho je ustao, napustio dok i krenuo pješčanim putem do
gostionice. Kada je stigao do kraja staze, vidio je treperavu svjetlost
uljnih svjetiljaka u glavnoj prostoriji bara. Svi su auti i dalje bili
parkirani u dvorištu.
 Oklijevao je, pogledao prema autima i pitao se koji bi pristup bio
najbolji. Bude li se doista potrudio da ga ne vide, šuljao se i saginjao
te se držao tame, mislio je da bi i mogao uspjeti. Problem je bila
mala vjerojatnost da banu iz bara u najgorem trenutku i uhvate ga.
Ne, bolje je da samo priđe autima što ležernije može, a ako netko
izađe i ugleda ga, glumit će da ništa ne zna, objasniti da su u kućici
za čamce i da nije mogao spavati. To će biti lako prikazati kao istinu
jer je većim dijelom tako doista i bilo.
Obišao je Plymouth i upravo je izvadio kutiju sa šibicama kako bi
osvijetlio registracijsku pločicu kada se nešto pomaknulo na rubu
njegova vidnog polja. Okrenuo se podignutih šaka dok mu je srce
lupalo.
U šerifovu je autu bila žena. Sjedila je na suvozačkom sjedištu i
prazna pogleda kroz zatamnjeno staklo gledala u Arlena.
Na trenutak je stajao ondje stisnutih šaka, a zatim ih je spustio,
ponovno pogledao prema gostionici i prišao autu, gestikulirajući
kružnim pokretima, želeći joj pokazati da otvori prozor. To je i učinila,
ali čuo je čudno zveckanje. Tek kada je prišao bliže i kleknuo pokraj
vrata, shvatio je - imala je lisičine.
“Što radite ovdje?” prošaputao je.
“Čekam”, rekla je, “da završe s cjenkanjem.”
“Cjcnkanjcm čega?"
“Mog života."
Rukom je prešao preko čeljusti i zurio u nju, premještajući pogled s
lisičina na njezino lice. Bila je prelijepa žena, bujnih usana i kose
tako tamne da se činilo kao da joj se nafta izlila preko prednje strane
haljine blijedožute boje. Ispod čeličnih kopči ruke su joj bile tanke i
elegantne.
“Što želite reći?” rekao je Arlen. “Tko ste vi?”
“Zovem se Gwen.”
“Ne zanima me ime, zanima me koga vraga radite ovdje s takvim
ljudima. Zašto vam je taj kujin sin stavio lance?”
“Ja sam predmet igre”, rekla je i prvi je put čuo jasne osjećaje u
njezinu glasu. Ne strah, nego tugu. Onakvu kakva dolazi iz dubine.
“Kako?”
“Unutra je čovjek koji me voli”, rekla je. “I oni to znaju.
Namjeravaju... Mislim da namjeravaju ispitati snagu njegove ljubavi.”
 “Tip koji je vozio Plymouth?”
“Da. David.”
“Zašto vas drže ovdje vani, umjesto da ste ondje s njima?”
“Bila sam unutra, jedanput. Kako bi me vidio. Zatim je Tate rekao
šerifu da me ponovno odvede van. Mislim da ga uznemiravam.”
Glas joj je bio jeziv, slabašan, no strog i posve trijezan.
“Tko je Tate? On je stariji tip? Duge sijede kose?”
“Da. Trojica s njim su njegovi sinovi. Obitelj guja. Vi i dečko morate
ih se čuvati, gospodine Wagner.”
Kada je izgovorila njegovo ime, čvršće je rukom obuhvatio okvir
vrata. “Znate za mene, ha? Tolliver priča svoje priče.”
“Ne zanimate te ljude”, rekla je kao da ništa nije rekao. “Još. No to
će se promijeniti ako dulje ostanete ovdje.”
“Ne kanim ostati ovdje. Pokušavam...”
“Dajte mi ruku”, rekla je.
“Molim?”
“Čuli ste me.” U šaptu se čulo požurivanje.
Vjetar je snažnije zapuhao donijevši hladnoću s mora i Arlenova se
koža naježila. Gledao je u njezine oči i iako se kanio usprotiviti, nije
uspio. Pustio je okvir vrata i ispružio desnu ruku, a ona je podigla
svoje i dok su lisičine zveckale, uhvatila je. Na trenutak je prestao
disati kada ga je dotaknula svojim hladnim tankim rukama, prstima
prelazeći preko njegova dlana.
“Vi ste djevojka iz Cassadage”, rekao je. “Sorensonova djevojka.”
Vračara, gatara. Ona koja je rekla Sorensonu da pazi na potrebite
putnike.
“Ja sam djevojka iz Cassadage”, rekla je. “Ali nisam Sorensonova.
Već sam vam rekla - volim čovjeka u toj kući. Davida. I on voli mene i
upravo će nas to uništiti, gospodine Wagner. Ljubav je moćna i kao
sve što ima moć, može se zlorabiti za nanošenje zla.”
Lagano je trljala njegov dlan vrhovima prstiju.
“Zaljubili ste se u pogrešnog dečka”, rekao je Arlen.
“Tiho. Pokušavam vidjeti jeste li...”
“Prestanite”, iznenada je grubo rekao i grubo oslobodio ruku. “Ne
vjerujem u ta sranja. Tako ništa ne možete vidjeti.”
Namrštila se, no nije reagirala na njegovu grubost.
 “Ti si dečkov čuvar”, rekla je. “I znaš da neće dobro proći na ovom
mjestu. To znam. Razumiješ opasnost i..
“Rekao sam da prestaneš”, rekao je. “Želiš li govoriti istinu, ženo,
razgovarat ću s tobom, no ne želim sjediti ovdje i slušati gluposti.”
“Naravno da ne. Već se dugo i naporno trudiš zanemarivati ono što
moraš čuti. Kad-tad ćeš morati početi slušati.”
“Ono što ću poslušati je tvoje objašnjenje o tome što se dogodilo
Walteru Sorensonu i što se događa unutra...” Glas mu je utihnuo.
Čak nije ni zatvorio usta, samo je klečao ondje usta otvorenih od
čuđenja, zureći u tamu šerifova auta.
Blještave srebrne lisice sada su bile na tankim kostima.
“Što je?” rekla je, a on je podigao pogled, nadajući se da će vidjeti
te prekrasne, bujne usne. U njega je zurila lubanja.
Riječi mu nisu dolazile. Lubanja se nagnula i proučavala ga, a zatim
je rekla blagim i tužnim glasom: “Upravo se dogodilo, zar ne? Rekao
im je. Gotovo je.”
Arlen nije mogao odgovoriti.
Rekla je: “Vidiš to na meni. Doista imaš nemjerljiv dar.”
Napokon je uspio progovoriti. Rekao je: “Gospođice, morate izaći iz
tog auta.”
Lubanja se polako kretala lijevo-desno. “Ne.”
“Da. Morate izaći u tog auta i...”
“Naći će me”, rekla je. “I ja ću skončati jednako, no bit će loše za
tebe i dečka. I za Rebeccu. Ne želim započinjati takvo što.”
“Ženo”, rekao je. “Gwen, nešto moraš shvatiti. Ubit će te.”
“To su kanili otpočetka”, rekla je. “Samo im je trebalo vremena da to
potvrde.”
Više nije mogao podnijeti gledanje lubanje. Izvadio je kutiju sa
šibicama, zapalio jednu šibicu i pognuo se u auto, približivši je njoj.
Pod treperavom svjetlošću, meso se poput maslaca raširilo preko
kostiju i ponovno je bila čitava. Čitava, osim kovitlavih jamica sivog
dima na mjestu gdje su trebale biti oči.
“Hajde”, rekao je. “Odlazimo. Pobjeći ćemo. Svi troje. Dovest ću
dečka i pobjeći ćemo.”
“Ne možeš pobjeći od njih”, rekla je. “Nadam se da to razumiješ.
Morat ćeš. Nema bježanja od onog što slijedi.”
 “Tišina”, rekao je. “Odmah idemo.” Šibica je dogorjela do njegovih
prstiju. Ugasio ju je tresući je i posegnuo za ručicom vrata.
“Ne!” rekla je i uhvatila ručicu svojim prstima od kojih su se vidjele
samo kosti i vukla je suprotno od njega.
“Izađi iz auta!”
“Ostavi me”, ljutito je procijedila.
“Neću. Izlazi iz prokletog auta.”
Djelomice je otvorio vrata, no tada ih je ona zalupila iznenađujućom
snagom. Udarac metala o metal glasno je zazvečao u tihoj noći.
Rekla je: “Sakrij se. Odmah,”
Ovaj se put nije protivio. Znao je da ne može. Bacio se na travu i
zakotrljao naprijed, prema Plymouthu, kada su se vrata Kuće
čempresa otvorila uz prasak, koraci su odjeknuli trijemom i netko je
viknuo da mu donesu fenjer. Pokraj auta i dalje je bilo mračno i Arlen
je puzao naprijed dok nije bio posve ispod Plymoutha. Bio je ondje
kada je Tolliver prošao pokraj njega. Ništa nije vidio osim para
čizama i djelomične svjetlosti fenjera.
“Rečeno ti je da se ne mičeš”, rekao je šerif. “Da ne bučiš. Misliš da
ćeš moći napraviti ijedan korak tako okovana lancima?”
Bila je okovana za auto, shvatio je Arlen. Možda noge. Nije mogla
pobjeći i da je htjela.
“Još malo i gotovi smo, draga”, rekao je Tolliver, glasa tako punog
prijetećeg izrugivanja da je Arlen stisnuo zube, potiskujući nagon da
se iskotrlja ispod Plymoutha i počne udarati. Unutra je bilo još
muškaraca. Vjerojatno su svi bili naoružani.
“Ubrzo ćemo krenuti. Odvest ćemo te kući. No ako se ponovno
mrdneš ili zabučiš, ispalit ću metak u tvoje prelijepo lice. Shvaćaš?”
Uslijedila je duga stanka, a zatim je Tolliver prošao pokraj
Plymoutha drugi put. Arlen je čekao dok nije čuo njegove čizme na
trijemu i zvuk zatvaranja vrata, a zatim je ispuzao ispod auta.
Prišuljao se do šerifova auta i pogledao je. Promatralo ga je lice
kostura.
“Trebat će te”, rekla je žena po imenu Gwen. “Paul i Rebecca. Ne
smiješ ih ostaviti ovdje. Trebaju te.”
Iznutra su se ponovno čuli bučni glasovi. Pogledala je onamo, a
zatim ponovno njega i rekla: “Idi. Ne smiju te naći ovdje. Odmah idi.”
 Vratio se među stabla bez odgovora, nesiguran u sebe. Bio je
ondje, među mangrovima koje je rastrgala oluja, kada su svi izašli iz
gostionice. Šerif Tolliver i sjedokosi čovjek kojeg je nazvala Tate bili
su na čelu. Slijedila su ih tri dečka - vukući čovjeka iz Plymoutha
među sobom. Nije se mogao osloniti na vlastite noge i iako je
neprestance mumljao, nije mogao izgovoriti razumljive riječi. Zvučalo
je kao da pokušava govoriti bez usana ili zuba.
Strpali su ga natrag u Plymouth, no ovaj je put bio na stražnjem
sjedalu i ovaj su se put sva tri Tateova dečka vozila s njim. Tate je
upalio kamionet dok se Tolliver nagnuo na prozor Plymoutha s
pogledom inspektora, dajući upute dečku za upravljačem, a zatim
otišao do svojeg auta. Ušao je i upalio motor te povorku iz dvorišta
izveo na cestu.
Arlen je u tami tražio djevojku, nadajući se da će se njezin izgled
promijeniti dok budu napuštali to mjesto. No bilo je premračno. Ništa
nije mogao vidjeti.
 18.
Najprije je otišao u kućicu za čamce da provjeri što je s Paulom.
Dečko je čvrsto spavao, sklupčan uz hrpu starih pokrivača, a voda je
zapljuskivala stupove doka ispod njega. Bilo je mračno kao u rogu,
no što je noć više odmicala, to se činila glasnijom - kukci, noćne
životinje i šumovi vjetra koji je zapuhivao stabla oko kanala. Na
istoku, dublje na kopnu, šuma je postajala gušća, gomila
isprepletenih silueta pod noćnim nebom. Arlen je pomislio da bi se,
da živi u ovom dijelu zemlje, držao obale što je više moguće jer je
ondje sve bilo na otvorenom i mogao si vidjeti što dolazi.
Podignuo je pljosku s mjesta gdje je ležala na doku i potegnuo dugi
gutljaj. Zatim ju je zaklopio i vratio se u svratiste. Svjetla su i dalje
bliještala i čuo se zvuk ribanja. Širom je otvorio vrata i ušao, a
Rebecca Cady viknula je od straha.
Stajala je usred bara s močom u rukama i kada je on otvorio vrata,
povukla je močo unatrag i zavitlala njime kao oružjem. Zatim je
spustila ramena i vratila ga na pod.
“Što radiš? Rekla sam ti da ostaneš vani!”
Stajao je u dovratku i pogledom prelazio po prostoriji. Sve je bilo
kao i prije, osim što se pod oko kamina sjajio namočen sapunicom.
“Kasno je za pranje poda, zar ne?”
“Izađi.”
Pustio je da se vrata zatvore za njim. Osjetio se čudan miris u
zraku. Kerozin i sredstva za čišćenje, da, no osjetilo se još nešto.
Blaga primjesa bakra. Osjetio je kako mu se želudac okreće i napinju
mišići vrata.
“Kako je prošla zabava?”
“To nije bila zabava.” Močo se tresao u njezinim rukama. Čvršće ga
je stisnula, no to je samo pojačalo treskanje. Dok je stajala ondje i
zurila u njega, suza iz desnog oka skliznula joj je niz obraz, kapnula
s čeljusti i pala na mokri pod.
“Koji se vrag dogodio?” pitao je Arlen, hodajući prema njoj.
“Izlazi!”
Stao je nasred prostorije. Pognulu je ramena natrag i uputila mu
pogled koji bi bio hladan i čvrst da nije bilo suza.
“Možda bi mogla pozvati šerifa ako baš toliko želiš da odem
odavde”, dobacio je. “Pretpostavljam da će se pobrinuti da nestanem
odavde. I ja i dečko. I vjerojatno će ti pomoći da očistiš pod.”
Primaknuo joj se, sada je bio udaljen samo pola metra. S njezina je
lica spustio pogled na vjedro pokraj njezinih nogu. Čak i pod slabom
svjetlošću uljnih svjetiljaka grimizna je boja bila jasna. U toj je vodi
bilo mnogo krvi.
“Htjela bih da odeš.” Glas joj je drhtao i Arlenu se činilo da bi se, da
ispruži ruku i vrškom prsta dotakne njezinu kožu, raspala.
“Jesi li je vidjela?” pitao je.
“Koga?”
“Ženu koju su doveli. Zove se Gwen. Jesi li je vidjela?”
Odmahnula je glavom i kapnula je još jedna suza.
“Stavili su joj lisičine”, rekao je. “Okovali u šerifovu autu. Otišli su
sve do Cassadage da bi je našli.”
“Bila sam gore”, rekla je šaptom tako tihim da ju je jedva čuo.
“Uvijek ostanem gore. Ne želim vidjeti nikoga od njih. Ne želim čuti...
ništa.”
“Poput zvukova čovjeka kojega mlate do ruba smrti?” pitao je Arlen.
“To gore nisi čula?”
Sada joj je lice bilo mokro od suza.
“Ne mogu razgovarati s tobom o tome”, rekla je. “Ne mogu. Samo
mi obećaj da ćeš otići. Da ćeš povesti Paula i otići. Ne pripadate
ovamo. Ne biste smjeli biti ovdje. Otiđite.”
“Dobro”, rekao je. “Želiš da odemo, pobrinut ću se da se to dogodi.
No zapamti nešto. Ako ne budemo ovdje, to znači da ćeš biti sama.”
Gledao je kako se njezin pogled odvaja od njegova i spušta na
vjedro krvave vode.
“Nered s kojim se suočavaš”, rekao je, “nije takav da ga možeš
očistiti močom.”
 19.
Probudio se uz zvuk generatora.
Jutro je već prilično odmaknulo i on je ležao na trbuhu na podu
kućice za čamce. Nekako je sišao s pokrivača u snu i obraz mu je
bio pritisnut o gole daske. Imao je sreće što nije pao u vodu.
Progonili su ga snovi o ženi u žutoj haljini.
Uspravio se u sjedeći položaj, trepnuo te nagnuo glavu, osluškujući.
Da, to je posve sigurno bio generator; čuo je specifično udaranje
cilindara. Ritam je bio nepravilan, zvučalo je kao da motor šepa, no
radio je. Prokletinja je proradila.
Polako je ustao, osjećajući ukočenost u svim zglobovima, a zatim
se nagnuo preko ruba doka i zapljusnuo lice slanom vodom, ližući
sol s usana. Progunđao je i napravio krug glavom istežući vrat te
krenuo po stazi. U dvorištu je vidio udubine koje su auti ostavili
prethodne noći. Pomislio je na šerifov auto i ženu s lisičinama te na
način na koji ih je pustio da se odvezu u tamu i osjetio stezanje u
prsima.
Ispred trijema Paul je stajao uz generator sa širokim osmijehom na
licu. Rebecca Cady držala je ruke na sljepoočnicama kao da ne
može vjerovati. Kada im se Arlen pridružio, Paul se i dalje smješkao,
no nije rekao ni riječ.
“Sinoć sam napokon skužio”, rekao je naposljetku. “Probudio sam
se u ranu zoru, razmišljajući da se s mehaničke strane sve pomicalo
kako treba. Sve sam to napravio kako treba. No uopće nije hvatao
pa sam zaključio da se problem mora odnositi na elektroniku. Ima
elektroničko paljenje, znate. Okreneš onu ručicu kako bi struja
aktivirala paljenje, a zatim preuzimaju baterije. Motor puni baterije.”
“Shvaćam”, rekao je Arlen. “No što si ti učinio?”
“Provjerio sam prekidače da vidim je li strujni krug ispravan i je li
koji od njih isključen. Vidio sam da su dva bila. Uključio sam ih i
upalio se pri prvom pokušaju.”
“Vraški posao”, rekao je Arlen, no umjesto generatora gledao je
Rebeccu Cady. Pogled koji mu je uzvratila bio je hladan poput
zimskog vjetra. Nije bilo ni traga od one gotovo slomljene žene koju
su sinoć izdale drhtave ruke kojima je držala močo, od one uplakane
žene niz čije su lice klizile suze.
 “Moram prilagoditi ritam”, rekao je Paul isključujući generator.
Udaranje se usporilo i na kraju posve utihnulo. “No čekat ću da ga
vratimo na mjesto da to učinim. Zatim ćemo morati popraviti onu
malu šupu.”
“Mislim da je pred nama cijeli dan”, rekao je Arlen.
Rebecca nije prigovorila nijednom riječju. Želim da odete, sinoć je
vrištala na njega, no sada je tiho stajala.
Paul je imao pravo, pomislio je Arlen. Boji se i više ne želi biti sama.
No nikomu ništa ne želi reći, stoga je sada gotovo jednako sama kao
što bi bila i da odemo. Ne možeš naći društvo ako si u zaključanoj
utvrdi kamenih zidova.
Morao ju je natjerati da govori. Ako su kanili ostati makar još jednu
noć na ovome mjestu, morao je shvatiti koji se vrag zbivao. A
provest će ovdje još jednu noć jer ono što joj je prije bio rekao bilo je
sranje - nije mogao uvjeriti dečka da ode. Više ne. Paula je ovdje
okovala ljubav koju Rebecca nije ni vidjela.
Ljubav je moćna, i kao sve što ima moć, može se zlorabiti za
nanošenje zla, rekla je prošle noći žena po imenu Gwen,
neposredno prije nego što joj se lice pretvorilo u lubanju. Zbog tog je
sjećanja Arlen poželio svoju pljosku, iako još nije ni kušao kavu.
“Trebat će nam drvene građe”, rekao je, samo da nešto kaže.
“Nećemo moći iskoristiti mnogo toga što je ostalo od šupe u kojoj je
bio generator.”
“Trebat će nam građe i za dok i kućicu za čamce”, rekao je Paul.
Ako je htjela da odu, sada je bio trenutak da im to kaže.
“Imam dovoljno novca da barem počnemo”, rekla je. “Ako znate
koliko će vam trebati, mogu vam dati dovoljno za početak.”
I to je bilo to. Ostaju. Objava je iznesena tiho, no Arlenu je zvonila
glasno i jasno, a iz zadovoljnog smiješka koji je vidio na Paulovu licu
znao je da je i dečko shvatio što to znači.
“Obavit ćemo neka mjerenja”, rekao je Paul, “i vidjeti što trebamo.
Početak ne bi trebao biti preskup. Najprije ćemo sagraditi šupu za
generator, a zatim raditi na doku. Mislim da bi tako bilo
najpametnije.”
I nastavio je, govoreći sto na sat. Rebecca Cady je odgovarala, no
Arlen više nije slušao nijedno od njih. Umjesto toga gledao je kuću,
pustu pješčanu obalu i more koje se pružalo iza nje.
 Trebalo je trajati sat, pomislio je. Možda i manje. Dovoljno vremena
za pivo i posao Walta Sorensona kakav god bio, a zatim smo se
trebali vratiti na cestu.
No ovo nije bio svijet u kojem si sve mogao isplanirati. Toliko je
znao već mnogo godina.
Bližilo se podne kada je kombi Thomasa Barretta ušao u dvorište.
Rebecca je kratko razgovarala s njim i zatim mahnula rukom,
pozivajući ih.
“I, vi ćete, dečki, ostati malo dulje, ha?” rekao je Barrett kada su
prišli, blago se cereći, kao i uvijek.
“Nemamo novca”, rekao je Arlen. “Mogli bismo nešto i zaraditi.”
“Pametno. Becky mi kaže da ćete trebat’ građe.”
“Tako je”, rekao je Paul. “Sve smo zapisali.”
“Pa, rekao sam joj da ću joj je rado prevesti za malu naknadu, no
trebat će mi pomoć s utovarom.”
“Paul može s vama”, rekao je Arlen.
Paul se namrštio. “Mislio sam pospajati generator.”
“Izdržat će”, rekao je. “Moja leđa danas neće izdržati naporan rad,
ne nakon spavanja na podu kućice za čamce. Idi i pokaži se.”
Rebecca je Barrettu pružila čvrsto savijen smotuljak novčanica, od
kojih su sve, činilo se, bile od jednog dolara, a on ih je gurnuo u džep
i namignuo Paulu.
“Jesi li spreman da ovo potrošimo na piće i lake žene?”
Njih su dvojica krenuli. Arlen je gledao kako kombi odlazi i kada se
okrenuo prema Rebecci, već je bila nestala. Zlobno se nasmiješio,
misleći: Nećeš se izvući tako lako, ljepotice. Ti i ja ćemo razgovarati.
Bila je u baru, čistila je stolce krpom koja je smrdjela na snažno
dezinfekcijsko sredstvo. Nije čula kada je Arlen ušao. Gledao je kako
radi, bijesno je trljala okrhnute noge starih barskih stolaca.
“Krv je dospjela i na njih?” rekao je.
Trznula se, zatim vidjela tko je to i oči su joj poprimile stroži izraz, a
ruka se stegnula oko krpe. Kap tekućine za čišćenje pala je na pod.
“Mislila sam da ti plaćam popravke", rekla je. "A ne dta stojiš u
mraku i gledaš me.”
“Mnogo toga ovdje treba popraviti”, rekao je kimnuvši glavom i
primaknuvši se korak bliže. “Pokušavam shvatiti sve to.”
 Na trenutak je oklijevala, klečeći, a zatim je ustala s blagim
uzdahom i stala leđima okrenuta šanku.
“Došlo je do tučnjave. Ništa neobično kada se ti ljudi sastanu. Ljudi
stradaju.”
“Netko je stradao”, rekao je Arlen. “No to nije bila tučnjava.” “Pojma
nemam što se dogodilo”, rekla je. “Bila sam gore i trudila se da ništa
ne čujem. Uvijek to činim.”
“Vjerujem ti, no vraški dobro znaš da ono što se sinoć ovdje
dogodilo nije bila tučnjava.”
“Misliš da bih trebala pozvati šerifa?” rekla je, otvoreno mu se
rugajući. “Ili možda samog suca Solomona Wadea?”
“Možeš zvati i druge ljude.”
Nije odgovorila.
“Ostanemo li ovdje,” rekao je, “morat ćeš mi reći istinu o nekim
stvarima.”
“Zašto?”
Iznenadnost pitanja ga je zbunila. Zabacio je glavu i zureći u nju
rekao: “Zato što ne želim da idući put čistiš mene ili Paula Brickhilla.”
“Ne znam zašto ostajete”, rekla je. “Trebali biste otići. Zar ne
razumiješ? Čak i ja to razumijem.”
“Želiš li da odemo?”
Čeljust joj je podrhtavala jedan trenutak prije nego što je rekla:
“Znaš da ne želim i sam si to rekao sinoć. Odete li, ponovno ću biti
sama. S njima.”
“Ako ne razgovaraš sa mnom, ionako si prokleto blizu takvoj
samoći.” “Ne”, rekla je. “Nisam ni približno tako sama.”
Ne smiješ ih ostaviti ovdje, rekla mu je žena iz Cassadage. Trebaju
te. “Ne mogu ti pomoći”, rekao je, “ako mi ne kažeš istinu.”
“Nisam izrekla laži.”
“Nisi izrekla ništa i točka.”
“Moji su problemi moji. Nemam ih potrebu dijeliti.”
Njezino je lice lebdjelo pred njegovim, te blage crte i beskonačne
oči.
“Ali imaš pravo o ovome mjestu”, rekla je. “Prepuno je problema. Ja
sam prepuna problema. Ne treba ti ništa od toga, a pogotovo ne
Paulu. Najbolje za obojicu bilo bi...”
 Pognuo se i poljubio je. Podigao je ruku do njezina zatiljka i poljubio
je u usta što je nježnije i slađe mogao.
Koraknula je unatrag i udarila ga.
Njezina ga je pljuska pogodila visoko po lijevoj strani lica. Stajao je
nepomično i zurio kad je ona procijedila: “To želiš? Samo to želiš?”
Brzo se odmaknula od njega, otišla iza šanka i kroz salunska vrata
ušla u kuhinju. Nakon toga je ostao sam s otiskom njezine ruke koji
ga je pekao na obrazu.
 20.
Nije znao reći zašto je to učinio. Nije to smislio, isplanirao. Ne,
samo je gledao njezino lice i vidjevši te usne... kvragu, koja
pogreška.
Otišao je van i zurio u žice koje su virile iz generatora. Vraški je
dobro znao da uopće neće napredovati bez Paula. Otišao je do doka
i počeo s poslom, skidajući oštećene daske i slažući ih na obalu.
Radio je naporno i ljutito, frustriran i posramljen zbog onoga što se
dogodilo. Što bi dečko pomislio da je to vidio?
Dok je radio, učinilo mu se da je čuo čamac. Slabašan zvuk, no
kladio bi se da je to bilo škripanje para vesala dok su se trljala o
vilicu. Ispravio se i zagledao prema kanalu, no nestajao je iza
zavoja, a stabla s kojih je visjela španjolska mahovina skrivala su
ono što se nalazilo u pozadini. Neko je vrijeme čekao, a budući da
ništa nije vidio, ponovno je prionuo na posao.
Prošlo je više od sata kad su se Paul i Thomas Barrett vratili. Kombi
su zamijenili starim kamionetom koji je bio toliko pretrpan građom da
su se gume spljoštile.
“Dovoljno za dok i šupu za generator”, rekao je Barrett Arlenu kada
je prišao i pridružio im se. “Neće biti dovoljno za kućicu za čamce, no
hoće za ostalo.”
“I to je početak. Hej, Paule? Pogledaj generator dok ja ovo
istovarujem. Ondje ne mogu naći ni glavu ni rep.”
“Leđa su ti bolje?”
“Jesu”, rekao je Arlen. Rebecca je izašla na trijem kako bi ih
gledala, a on nije gledao prema njoj.
Paul je otišao do generatora, a Barrett je ostao pomažući Arlenu s
daskama. Istovarili su drvenu građu i odnijeli je do kućice za čamce.
Kada su se vratili nakon što su sve istovarili, generator je ponovno
radio, a Rebecca Cady stajala je na trijemu s osmijehom koji se
rijetko viđao.
“Sutra ću moći rabiti jaja i mlijeko”, rekla je Barrettu. “Napokon ih
ponovno mogu hladiti. Zaista ga je uspio popraviti.”
Barrett je tada otišao, obećavši da će se vratiti s kvarljivim
namirnicama, a Arlen i Paul bacili su se na posao obnove zaklona za
generator. Paul je inzistirao da ga naprave širim od prvotnog, što je
imalo smisla jer je to omogućavalo kretanje i lakši pristup u slučaju
problema. Prilagodio je ritam i cilindri su se palili glatko i točno. Arlen
je gledao kako lupaju i pomislio kako na svijetu nema mnogo ljudi
koji bi mogli sastaviti takvo što bez obuke i iskustva s motorima -
kvragu, čak i bez uputa ili nacrta. Gledajući generator, Arlen je
shvatio da osjeća blagi nalet ponosa koji nije bio zaslužen - nije
mogao preuzeti nikakve zasluge za dečkov uspjeh. No svejedno je
to osjećao. Ponosio se njime.
U sumrak su se pridružili Rebecci na stražnjem trijemu i večerali, a
Arlen je pijuckao hladno pivo.
“Prvi sam koji doista može cijeniti dečkov uspjeh”, rekao je Rebecci.
“Pivo doista ima bolji okus kad ga ohladiš.”
Paul se namrštio kad je to rekao i Arlen je pretpostavio da je to na
neki način bilo povezano s pićem, no nekoliko minuta poslije, kada je
Rebecca ušla kako bi donijela sol, Paul je rekao: “Molio bih te da me
ne zoveš tako pred njom.”
Arlen je blenuo u njega. “Kako te zovem?”
“Dečko.”
Arlen je podignuo obrve i blago kimnuo.
“Ne želim da tako razmišlja o meni”, rekao je Paul. “Shvaćaš?”
“Jasno”, rekao je Arlen. “Neće se ponoviti.”
No počela ga je zabrinjavati Paulova zaljubljenost. Nije ga se to
ticalo, no ni na trenutak nije povjerovao da ga Rebecca Cady smatra
muškarcem, a kamoli mogućim ljubavnikom. Voljela ga je, da, ali ne
onako kako je dečko očekivao.
Rebecca se upravo vratila sa soljenkom u ruci, kada su začuli
kočnice auta. Arlen ju je pogledao i vidio kako joj sjena prelazi preko
lica. Odložila je sol i vratila se unutra, no nije čak ni stigla proći kroz
bar kada su se otvorila ulazna vrata kroz koja su prošla dvojica
muškaraca. Ono malo sunčane svjetlosti što je ostalo, sjalo je o
prozore i nije bilo moguće gledati kroz njih i jasno vidjeti, no Arlen je
bio siguran da je onaj koji je ušao prvi bio Solomon Wade jer je vidio
obrise bijelog panamskog šešira. Wade je nešto rekao Rebecci, a
zatim su se vratili na trijem.
Sučeva pratnja večeras bio je čovjek po imenu Tate. Imao je širok
kožni remen kakve su obično nosili policajci. S jedne strane remena
visio je pištolj u futroli, a s druge nož u koricama. Činilo se da je
Wade bio nenaoružan, nosio je košulju i tamne hlače na tregere, bez
sakoa te naočale s metalnim okvirom. Izgledao je kao bankar iz
maloga grada.
“Vas dvojica još niste otišli?” pitao je Wade. Uzeo je Rebeccinu
stolicu i sjeo nasuprot Arlenu. Rebecca je stajala pokraj vrata, a Tate
je obišao Paula i naslonio se na ogradu, onu koju su upravo
popravili. Paul se nelagodno vrpoljio, kao da mu se nije sviđalo što je
Tate iza njega. Ni Arlenu se to nije svidjelo.
“Što vas drži u Koridorskom okrugu?” pitao je Wade jer mu nitko
nije odgovorio.
“Pomažu mi”, rekla je Rebecca s dovratka. “Rekla sam ti to,
Solomone. Trebala mi je pomoć i...”
“Njih sam pitao”, rekao je Wade.
Arlen je dobro potegnuo svoje pivo. “Možda nisi shvatio prošli put
kad si bio ovdje i razgovarao s nama, no opljačkali su nas. Teško je
krenuti na put bez i jednog dolara.”
Wade mu je uputio dug i hladan pogled. Arlen nije htio skrenuti
pogled, no istovremeno si nije mogao pomoći a da ne gleda Tatea
svakih nekoliko sekundi. Nešto ga je vraški uznemiravalo u vezi s tim
starim prokletnikom. Imao je lice poput neobrađene kože sedla i
tamne oči, a pramenovi nepočešljane sijede kose spuštali su se niz
njegov vrat sve do ramena. Gotovo na svakom centimetru stražnje
strane ruku bilo je ožiljaka različitih boja i vrsta, podsjetnika na
različite incidente. Kada je povjetarac dopuhao iz Zaljeva, Arlen je iz
njegova smjera mogao nanjušiti vonj ustajala znoja.
"Dakle, želite zaraditi malo novca prije nego što krenete", rekao je
Wade. Govorio je distancirano, kao da ga se razgovor uvijek
minimalno ticao.
“Želimo”, rekao je Arlen, “i moramo.”
Wade je trepnuo i pogledao prema moru. Purpurna i crna sada su
popunile rubove, a sve manji bazen narančaste bio je u središtu.
“Mislim da vam je ponuđena prilika da zaradite novac preko noći.
Mislim da ste odbili tu priliku.”
Paul je okrenuo glavu i pogledao Arlena, mršteći se.
“Nije bilo prilike”, rekao je Arlen. “Pokušao si nas podmititi mojim
dolarima, a ono što si htio nisam imao. I dalje nemam.”
“Recimo da možete nadoknaditi svoje gubitke i uz to dodatno
zaraditi, biste li se možda predomislili?”
 Arlen ga je dugo gledao. Zatim je rekao: “Ne.”
“Kako to misliš, ne?”
Bilo je to prvi put da je Wade pokazao ikakav osjećaj. Oči su mu se
suzile iza naočala.
“Čak da sam ti nešto i tajio,” rekao je Arlen, “sada ti ne bih rekao
ama baš ništa. Ne volim kada me maltretiraju, ni novcem ni silom.”
Veći je dio života proveo bez novca u novčaniku; nije i neće tratiti
život na to da njime manipuliraju ljudi poput Solomona Wadea.
Čovjek je htio da podvije rep poput izudaranog psa, očekivao je to.
Nakon svega što je Arlen vidio u životu, proklet bio ako podvije rep
pred tim pasjim skotom.
“Znaš li tko si ti?” rekao je. “Ti si Edwin Main.”
Wade je nagnuo glavu i zurio. “Što?”
“Čovjek kojeg sam poznavao doma. Podsjećaš me na njega.”
Arlen se sjećao kada je išao po šerifa, hodao je ulicom dok su mu
se noge tresle, s dva lica zatočena u mislima: očevim bradatim i
licem mrtve žene blijedih usana. Kada se vratio sa zakonom, vratio
se s Edwinom Mainom koji nije bio njegov predstavnik, no mislio je
da jest i ostatak je grada uvjerio u to.
Kada je Arlen ponovno progovorio, glas mu je bio grublji nego što je
zvučao godinama.
“Više smo ti puta rekli sve što smo znali o Sorensonu - ništa.
Pokušao si nas premlatiti, prijetiti nam i podmititi nas. Ne znam kako
možeš hiti tako prokleto glup da ne shvatiš da ti cijelo vrijeme
govorimo istinu. No dosta mi je toga. I nešto moraš razumjeti, Wade.
Na svijetu sam već neko vrijeme, iskusio sam mnogo teškog života,
vidio mnogo grubijana. Nisi prvi.”
Wade nije odgovorio. Arlen nije vidio da se Tate pomaknuo, no ruka
starca sada je bila visoko na njegovu bedru, blizu pištolja.
“Tvoji me poslovi ne zanimaju”, rekao je Arlen. “Nimalo. A ni... a ni
Paula. No reći ću ti nešto drugo: ni tebe ne bi trebali zanimati naši.
Bolje ti je tako.”
Dugo je bilo tiho. Sunca je sada posve nestalo, trijem je prekrila
tama. Wade je napokon progovorio.
“Ostalo je četrnaest dana”, rekao je. “Bit ćeš spremna za njega?”
Arlen nije shvaćao koji mu vrag Wade govori. Zatim je progovorila
Rebecca Cady i postalo je jasno da je komentar bio upućen njoj.
“Znaš odgovor na to”, rekla je. U glasu joj se čula napetost.
Wade je kimnuo u znak razumijevanja. “Da, znam. Samo želim da
znaš i da znam odbrojavati dane.”
Ustao je, vukući svoju stolicu preko trijema. “Becky, idemo unutra
na trenutak. Nasamo. Samo ti, ja i gospodin McGrath.”
McGrath je očito bilo Tateovo prezime. Njih je troje krenulo prema
vratima, no Arlen ih je prekinuo.
“Čekajte. Možete ostati ovdje i razgovarati.”
Wade se okrenuo prema njemu. “Upravo si mi govorio o
prednostima bavljenja svojim životom dok se ja bavim svojim. Zar
ne?”
Arlen je jezikom prešao po unutarnjoj strani usne i zurio u njega, no
nije ništa rekao. Wade mu je blago kimnuo, otvorio vrata i ušao.
“Što misliš, tko je on doista?” prošaptao je Paul kada su ostali sami.
“Ne ponaša se kao sudac.”
Ja sam šibica, rekao je Wade.
“On je velika riba”, rekao je Arlen, “u malom jezeru. Ali ima oštre
zube. Čak i ribe u malim jezerima imaju zube.”
Gledao ih je kroz zasjenjeno staklo. Wade je stajao blizu Rebecce,
razgovarajući s njom, dok se Tate McGrath kretao uokolo u tišini.
Arlen je pomislio na tri McGrathova sina i čovjeka kojeg su
prethodnu noć utrpali u crni Plymouth, kako njegove noge nisu
mogle nositi njegovu težinu i kako mu usta nisu mogla oblikovati
riječi. Pomislio je na ženu u žutoj haljini.
Rebeccino je lice bilo bezizražajno, ne odajući nikakve osjećaje.
Okrenula se od Wadea i upalila uljnu svjetiljku dok je govorio.
Svjetlost je bacala blijedi sjaj preko njegova lica, zbog čega su mu
naočale ponovno zasjale. Naposljetku se okrenuo prema Tateu i
izgovorio nekoliko riječi te je stariji čovjek izašao na glavna vrata.
Nije ga bilo samo minutu, a kada se vratio, u rukama je držao kutiju
koja je sličila velikoj drvenoj kutiji za cigare omotanoj dretvom. Stavio
ju je na šank pred Rebeccu, čiji je pogled i dalje bio spušten te je nije
pogledala.
Wade je primaknuo lice na nekoliko centimetara od njezina i nježno
joj govorio u uho, lupkajući po kutiji kažiprstom dok je govorio. I dalje
nije podizala pogled. Wade je umotao svoj prst u njezinu kosu i
polako vukao dok nije podignula bradu.
“Hej”, rekao je Paul. “Što to radi? Kujin sin.”
Arlen je rekao Paule, no bilo je prekasno: dečko je ustao sa stolice i
ušao kroz vrata. Arlen je opsovao i krenuo za njim.
Solomon Wade i dalje je u šaci držao Rebeccinu kosu, okrenuo se
prema njima i na licu mu se stvorio smiješak dok je Paul užurbano
prilazio.
“Miči ruke s nje”, rekao je Paul. “Proklet bio, miči ruke s...”
Tate McGrath stao je ispred Wadea i zamahnuo. Pritom je koraknuo
naprijed i udario Paula točno u čelo. Udarac je tako glasno odjeknuo
da se činilo da je netko ispustio glineni lonac. Paulova su stopala
odletjela ispred njega i pao je ravno na leđa. Ispružene ruke spasile
su ga da glavom ne udari o podne daske. Rebecca Cady tiho je
kriknula kada je pao.
Paul je teško ustao na noge, nestabilan, i navalio na McGratha, koji
se izmaknuo njegovu naletu, desnu ruku omotao oko Paulove ruke i
zavrtio ga do jednog od stolova. Ponovno je pao, ovaj put uz
kaotično zveckanje, povukavši sa sobom tri stolice i stol.
McGrath je prišao jednoj od stolica, uhvatio je za nogu i snažno
njome udario o pod, zbog čega je noga otpala. Posegnuo je i
podigao je, težak komad drveta, a zatim krenuo prema Paulu,
bacakajući drvo u ruci, kada je Arlen napokon došao do njih.
McGrath ga je čuo da dolazi i okrenuo se kako bi ga udario, no
Arlen se samo sagnuo da pokupi što je ostalo od stolice i time je
blokirao udarac. Hodao je naprijed, držeći stolicu, a McGrath se
izvio, nastojeći se izmaknuti. Arlen je prebacio težinu naprijed, držeći
stolicu lijevom rukom, a zatim desnicom posegnuo za McGrathovim
strukom, brzo ga i lako šćepao te izvadio njegov nož.
McGrath je zagunđao i posegnuo za pištoljem, no Arlen mu je
gurnuo stolicu u lice, a zatim je posve pustio kad je stariji čovjek
posrnuo natrag. Kad je McGrath ponovno uspostavio ravnotežu,
Arlen je jednom rukom držao njegovu masnu kosu, a drugom mu
prislonio nož uz grkljan.
Povukao je McGratha za kosu i pomaknuo ga postrance kako bi
vidio cijelu prostoriju. Paul je ustao, teško dišući, no Wade se nije ni
pomaknuo. I dalje je držao Rebeccu za kosu, no nije se približio
tučnjavi.
“Čini mi se da bi se školarke tako tukle”, rekao je Arlen. “Evo nas,
obojica držimo nečije lijepe pramenove.”
McGrath je teško disao kroz nos. Oštrica noža bila je čvrsto
prislonjena na istrošenu, izgorjelu kožu njegova vrata.
“Što kažeš, Wade?” rekao je Arlen. “Ti pusti svoju damu, a ja ću
svoju.”
Wadeov izraz lica nije se promijenio, no pustio je Rebeccinu kosu.
Brzo je koraknula natrag i otišla na drugu stranu šanka.
“Pusti ga, Arlene”, rekla je.
“Vjerojatno hoću”, rekao je Arlen. “Mislio sam da bih još malo
mogao plesati s njim, no možda ipak ne.”
Još je jedanput zavrtio McGrathovu kosu i gurnuo njegovo lice
prema dolje.
“Pustim li te, moći ćeš posegnuti za pištoljem”, rekao je. “Ne želim
da se to dogodi. Stoga ćeš stajati gdje jesi i pustiti da dečko uzme
pištolj s tvog remena. Nećeš se pomaknuti ni milimetra dok se to
događa.”
McGrath nije odgovorio. Arlen je rekao: “Paule.”
Paul je prišao, krećući se nevoljko kao da mu je rečeno da uhvati
zmiju, a zatim je posegnuo prema dolje i izvadio pištolj iz futrole.
“Drži ga i stani pokraj vrata”, rekao je Arlen. “Ubrzo ćemo vratiti
gospodinu McGrathu njegove igračke.”
Čekao je dok Paul nije došao do vrata, a zatim je maknuo nož s
vrata Tatea McGratha i odgurnuo ga, koraknuvši unatrag dok je to
činio. McGrath se uspravio i pogledao ga i na trenutak je Paul bio
siguran da će nešto pokušati, iako je Arlen držao nož, a Paul pištolj.
Tate McGrath bio je poput mačka lutalice koji je napadao pse jer je to
htio. Budući da mu je Arlen prislonio vlastiti nož uz vrat, osigurao si
je mržnju za cijeli život.
“To ti ne hi bilo pametno’’, rekao je kad je MeCirath koraknuo prema
njemu u luku.
“Tate”, viknuo je Wade i McGrath je stao. “Vidio sam i više nego
dovoljno hrvanja za jednu večer. Čini se da gospodinu Wagneru nije
baš jasno što znači baviti se svojim poslovima, no nema veze. Pružit
ćemo mu priliku da to shvati. Siguran sam da će mu to brzo poći za
rukom.”
Wade je gledao Arlena, no Arlen nije skidao pogled s McGratha.
“Vraški brzo učim”, rekao je. “Dečki, jeste li spremni završiti ovu
večer ili i dalje moram držati ovaj nož?”
“Krećemo”, rekao je Wade. “Možeš mu vratiti nož.”
Arlen je odmahnuo glavom. “Ne dok ne uđete u auto.”
Wade je slegnuo ramenima. Okrenuo se prema Rebecci i ispružio
ruku te nježno dotaknuo njezin obraz. Napravila je grimasu.
“Ne zaboravi naš razgovor”, rekao je, a zatim se okrenuo i krenuo
prema vratima. Kada je došao do Paula, usporio je i zagledao se u
dečkovo lice, a zatim stavio ruku na njegovo rame. “Pazi s kim
putuješ, sinko”, rekao je. “Loše društvo može biti tragično.”
Arlen je pažnju posvetio Tateu McGrathu, no sada, kad je Arlen
gledao kako se Wade obraća Paulu, posve je smetnuo provincijalca
s uma.
Paulove oči upravo su se ispunile dimom.
Zavijao se u dupljama. Bila su to dva siva vrtloga visoko na njegovu
licu. Arlen je osjetio stezanje u grlu i koraknuo je prema naprijed te
podigao nož.
Paul je okrenuo lice sa zadimljenim očima prema njemu, a Wade je
potapšao dečka po ramenu, zatim je pustio njegovo rame i ponovno
pogledao Arlena. Čim je maknuo ruku s Paulova ramena, dim je
nestao.
Arlen je nepomično stajao, nasred sobe, s nožem u ruci.
Wade je rekao: “Što radiš?”
“Odmakni se od njega”, rekao je Arlen. Glas mu je bio nemiran.
Wade ga je neprijateljski pogledao, no odmaknuo se. Paulove
smeđe oči promatrale su Arlena sa zanimanjem.
“Idemo, Tate”, rekao je Wade, a zatim zakoračio kroz vrata.
McGrath ga je slijedio, a Arlen je i dalje promatrao Paula. Sada nije
bilo dima, no prije ga je bilo. Siguran je da ga je bilo. Zašto je nestao
tako brzo?
“Daj mi pištolj”, rekao je Arlen. I Paul i Rebecca zbunjeno su ga
gledali. Paul mu je predao pištolj pa je Arlen otišao do kamioneta
Tatea McGratha. Tate je bio za upravljačem, a Wade na suvozačkom
mjestu. Arlen je bacio nož i pištolj na platformu kamioneta, a zatim
lupio rukom po boku kamioneta i koraknuo unatrag.
“Ugodnu vam večer želim”, viknuo je.
“Ponovno ćeš nas vidjeti”, rekao je Solomon Wade. “I doći će
trenutak kada ćeš požaliti zbog večerašnje odluke.”
“Nikada nisam žalio”, rekao je Arlen, a zatim se okrenuo i otišao
natrag do Kuće čempresa. Cijelim je putem u leđima osjećao
napetost i bio je spreman na zvuk otvaranja vrata kamioneta,
izlaženje Tatea McGratha i posezanje za. pištoljem. No jedini zvuk
koji je čuo bilo je štropotanje kamioneta niz cestu.
Bilo je to zbog Wadeova dodira, shvatio je Arlen kada je koraknuo
na trijem. Dim je ispunio Paulove oči kada je Wade stavio svoju ruku
na njegovo rame; nestao je čim je maknuo ruku.
No bilo je dima. Bio je siguran u to i što je to značilo.
 21.
Paulu je velika crvena kvrga bubrila na čelu, odmah iznad oka. Sjeo
je na barski stolac dok je Rebecca mokrom krpom prelazila preko
njegova lica i pregledavala ranu. Arlen je vidio da je prestajao disati
kada su vršci njezinih prstiju prelazili preko njegove kože. To nije bilo
zbog boli.
“Jesi li dobro?” pitao ga je.
“Jesam”, promrmljao je Paul. “Nisam očekivao da će napasti tako
brzo. Da sam se uspio snaći, sve bi bilo u redu.”
“Naravno”, rekao je Arlen, znajući da bi Tate vjerojatno prebio
dečka na mrtvo ime da je dobio priliku mahati nogom stolice.
“Hvala što si se umiješao”, rekao je Paul. “Ne bi mi trebala tvoja
pomoć, ali...”
“Trebala bi ti nečija pomoć. I meni bi trebala s tim starim gadom.
Jedini razlog zbog kojeg sam uspio učiniti to što sam učinio bio je taj
što se usredotočio na tebe. To je gadan kujin sin, Paule, opasan.
Vidiš li ga ponovno, bježi od njega k’o vrag od tamjana.”
Obitelj guja, rekla je žena po imenu Gwen. Tate je očito to i bio, a
večeras je putovao sam. Da je poveo svoje dečke sa sohom, bila bi
to vrlo krvava večer.
“Tate je grozan”, rekla je Rebecca. To je bilo prvi put da je
progovorila. “Odvratno je ljudsko biće. Baš kao i Solomon.”
“Zašto im dopuštaš da dolaze ovamo?” pitao je Paul.
Nije odgovorila. Arlen je otišao iza šanka kako bi natočio čašu
viskija. Ruke su mu drhtale pa se okrenuo da ne vide. Kada je
ponovno pogledao prema njima, primijetio je da kutije za cigare više
nije bilo na šanku. Već ju je maknula.
“Hej, Arlene”, rekao je Paul.
“Da?”
“Tko je bio Edwin Main?”
I Rebecca je podigla pogled na to i pogledala Arlena u oči prvi put
tog poslijepodneva.
“Nitko, Paule. Bio je nitko.”
Tišina ih je brzo obuzela. Arlen je utonuo u misli razmišljajući o
iznenadnom pojavljivanju dima u Paulovim očima, a Rebecca je
šutjela dok se Paul previše trudio da je uvuče u razgovor. Rano je
otišla gore, no ne prije nego što mu je stisnula ruku i rekla da pazi na
svoje čelo. Izmucao je nešto da ništa ne osjeća, glumeći žilavog
frajera, no već je hodala uza stube.
Njih su dvojica neko vrijeme ondje sjedila u tišini, a zatim je Paul
izašao na trijem. Arlen ga je vidio kroz prozore, naslonio se na
ogradu i zurio u tamnu vodu. Otišao je do šanka i natočio dvije čaše
viskija, jednu visoku i jednu vrlo nisku, umiješavši malo vode u nisku
kako bi količina izgledala ista. Tada je uzeo dvije čaše i izašao na
trijem.
“Evo”, rekao je, pružajući razvodnjeni viski Paulu. “Nakon što se
muškarac uvali u tučnjavu, zaslužuje piće.”
Paul je na trenutak zurio u čašu, a zatim mu se smiješak razvukao
licem te je kimnuo i uzeo je iz Arlenove ruke.
“Hvala.”
Arlen je popio svoj viski i pravio se da ne primjećuje kada su
dečkove oči zasuzile nakon prvoga gutljaja. Stajali su ondje i
osluškivali lomljenje valova.
“Što misliš, što ti ljudi rade ovdje?” napokon je progovorio Paul. “Ne
znam, i kao što sam im večeras rekao - ne zanima me. To nema
nikakve veze s nama.”
“Pa, mene zanima. Zato što...”
“Da”, rekao je Arlen. “Zato što je gnjave. Shvaćam.”
Paul se namrštio i utihnuo.
“Već dugo nisi na Flaggu”, rekao je Arlen. “Zna li tvoja majka gdje
si? Jesi li joj pisao?”
Paul ga je zbunjeno pogledao. “Što?”
“Misli li da si još u Alabami, sinko?”
“Pa, ovaj, ne znam. Rekao sam joj da ću pokušati otići do Keysa
“Pa, sranje, ako je čitala o onom uraganu, vjerojatno je zabrinuta.
Pokaži malo poštovanja; sjedni i napiši pismo.”
“Ni ona mnogo ne piše”, rekao je Paul, “i sumnjam da se baš brine
za mene.”
Obuzdavao je zamjeranje u glasu.
“No računa li na tvoje čekove CKS-a?” pitao je Arlen. “Siguran sam
da računa.”
“Sigurno računa. I prvi će mi se put javiti kada primijeti da je novac
prestao stizati.”
 Arlen je gucnuo viski i rekao: “Ovdje ne zarađuješ novac, sinko.
Moraš otići do gradilišta i obaviti posao za CKS.”
“Ne”, Paul je odmahnuo glavom. “Ostajem.”
“Vrijeme je da odemo.”
“Znaš da to neću učiniti.”
“Paule”, rekao je Arlen. “Mislim da ne shvaćaš... Moraš otići
odavde. Isto je kao s vlakom, sinko. Osjećam to.”
Paul je podigao glavu i blenuo u njega. “Što?”
Arlen je kimnuo.
“Misliš, sada? Vidiš to u meni sada?”
“Ne sada. Prije. Kada su bili ovdje.”
Paul je šutio trenutak prije nego što je rekao: “Pa vjerojatno zbog
one tučnjave. Možda bi me porezao ili ustrijelio ili nešto.”
“Bilo je nakon tučnjave. Kada ti je Wade dotaknuo rame.”
Paul se namrštio.
“Znaš da ne lažem”, rekao je Arlen. “Znaš da je to istinu, Paule.
Vidio si što se dogodilo onim ljudima u vlaku.”
“Kada je dotaknuo moje rame?”
Arlen je kimnuo.
“Pa”, rekao je Paul nakon podulje stanke, “sada toga više nema,
ne?”
“Nema, no to nije važno.”
“Naravno da jest. Što god je bilo, prošlo je. Nema ga više.”
“Paule, ne ide to...”
“Prestani”, rekao je Paul. “Ne želim to slušati. Prošlo je, dobro?
Nestalo je!”
Okrenuo se i ljutito ušao u Kuću čempresa.
Te je noći Arlen neko vrijeme proveo ležeći u mraku, gledajući igru
sjena dok se mjesec podizao, pijuckajući iz pljoske i neprestance se
namještajući na krevetu, kao da će san doći jednom promjenom
kuta. No dosad je vrlo dobro znao rutinu i odustao je prije nego
obično. Ustao je i ponovno se odjenuo, otišao dolje i napunio pljosku
prije nego što je izašao van.
Neko je vrijeme samo stajao odmah do trijema, pušio cigaretu i
gledao valove. Vrhovi su im svjetlucali dok su se lomili. Kada je
popušio cigaretu, počeo je hodati, prema jugu. Dugo je hodao, držeći
se obale, ruke je držao u džepovima, a misli su mu plesale između
Solomona Wadea, Edwina Maina i oca. I Paul je bio ondje, i
Rebecca Cady, i svako bi se malo još netko provukao kroz pukotine
koje čak ni viski nije mogao začepiti. Kada je neobično snažan val
došao dovoljno daleko na obalu i smočio njegova stopala, napokon
se zaustavio, osvrnuo uokolo i vidio da je mjesec bio mnogo više i da
Kuće čempresa nije bilo na vidiku. Obalna se šuma polako prišuljala
oko njega, plaža je ovdje bila mnogo uža, stabla su se savijala
preblizu moru. Okrenuo se i krenuo natrag.
Naposljetku su se pokazali obrisi Kuće čempresa. Na trenutak je
pomislio da mora završiti udovičinu terasu, no tada je vidio da se
nešto kreće duž plaže i sve mu je ostalo iščeznulo iz misli.
Bio je to treperavi bijeli oblik koji kao da je izvirao iz vode. Na
trenutak mu je zastalo srce i imao je vizije svih priča o duhovima i
utvarama koje je čuo u djetinjstvu. Tada se lik okrenuo i vidio je da je
to Rebecca Cady. Nosila je bijelu haljinu i hodala sve do ruba mora
te zagazila u plićak.
Hodao je polako, zahvalan što je pijesak omogućavao tiho
koračanje. Vidio je da je nešto držala u rukama, no nije mogao
razaznati što. Na trenutak je zastala kao da oklijeva, zatim izašla iz
vode i odložila predmet u pijesak. Izgledao je poput kutije za cigare
koju joj je dao Wade.
Spustila je ruku i uhvatila rub haljine te je podigla uz tijelo i preko
glave. Tada ju je skinula i stajala gola na pijesku. Arlen je osjetio da
je prestao disati i da ga je obuzela vrućina. Rebecca je bila visoka
žena i nekako i meka i bez sala, svaka oblina njezina tijela bila je
nježna i oblikovana. Čak i na mjesečini, pogled na njezino tijelo bio
je dovoljan da mu umrtvi mozak. Blesavo je stajao i zurio. Podigla je
kutiju i vratila se u more.
Zastala je kada joj je voda došla do koljena, kao da se navikava na
temperaturu, a zatim koraknula dublje, podigavši kutiju dok se
kretala. Kada joj je voda dotaknula grudi, zastala je i samo na
trenutak stajala s kutijom iznad glave. Valovi su je zapljuskivali
dovoljno visoko da joj navlaže vrhove kose. Zatim se zavrtjela prema
obali i ponovno okrenula prema moru, bacivši kutiju.
Nije ju daleko bacila. Vjetar joj nije išao na ruku i njezin je pokret bio
nespretan. Kutija je pala možda pet metara dalje od nje i vodoravno,
jedva zapljusnuvši vodu. Nekoliko je sekundi plutala, krećući se
prema obali s valovima, gotovo sve do mjesta gdje je stajala, a zatim
je počela tonuti i nestala iz vida.
Rebecca Cady ostala je u vodi i gledala je. Dugo je gledala mjesto
gdje je nestala, a zatim se okrenula i polako hodala dok nije izašla iz
mora.
Neko je vrijeme stajala na pijesku pognute glave, puštajući da joj
vjetar miluje tijelo i suši kožu. Arlenu se stisnulo grlo dok ju je
gledao. Nije se micao, samo je nepomično stajao dok nije podigla
haljinu i navukla je preko glave te otišla do kuće.
Tek kada je bio siguran da se vratila u svoju sobu, skinuo je cipele,
svukao košulju i hlače te krenuo u vodu u potragu za kutijom.
 22.
Prošla je ponoć kada ju je našao. Jasno je vidio mjesto gdje je ušla
u vodu, označio ga što je bolje mogao, no ocean je bio golem i
predmeti su mijenjali položaj dok su tonuli. Hodao je gore-dolje po
kratkom potezu obale gdje je morala završiti, pažljivo koračajući,
vukući noge kroz grubi pijesak, očekujući karakterističnu teksturu
drvene kutije. Nije mu se svidjelo što je u mraku s mnogo nevidljivih
bića koja u vodi kruže oko njega. Morski su psi bili poput aligatora,
bila su to pretpovijesna stvorenja koja su nekako uspjela preživjeti i
prijeći iz jednog razdoblja u drugo. Po danu si barem mogao vidjeti
njihove peraje. Ovdje u mraku, jedan od njih mogao je biti do njega,
a on to ne bi znao.
Tražio je dulje od sata i ništa nije našao. Umoran, vratio se na plažu
i sjeo na pijesak. Zrak je bio topao, no povjetarac je sušio njegovu
vlažnu kosu i uskoro je bio spreman za povratak u vodu.
I dalje je tražio, no pomisao na očekivani uspjeh u njegovoj je glavi
sve više iščezavala, kada je bočnom stranom desnog stopala udario
o nešto čvrsto. Zastao je i povukao nogu natrag te ponovno osjetio
udarac, sagnuo se i pustio da mu val zapljusne glavu i smoči ga, dok
je pipao rukama. Čim ju je dotaknuo prstima, znao je da je to to.
Izvukao ju je iz pijeska i ponovno se podigao iznad površine i
izgacao iz plićaka.
Imao je paketić šibica u džepu hlača pa se vratio, ponovno sjeo u
pijesak i izvadio ih. Dretva je i dalje bila ondje i Rebecca je njome
pričvrstila plosnati kamen za kutiju, kako bi osigurala da će potonuti.
Odvezao ju je, upalio šibicu i otvorio poklopac. Sada je klečao u
pijesku. Kada je svjetlost šibice osvijetlila unutrašnjost kutije i otkrila
njezin sadržaj, ispravio se i skočio unatrag. Šibica je pala na pijesak i
ugasila se. Jedan je trenutak nepomično stajao, zatim duboko
udahnuo, upalio drugu šibicu i sagnuo se da još jedanput pogleda.
U kutiji je bio par ruku.
Bile su odrezane točno iznad zapešća, odsječene čistim rezom
noža za rasijecanje ili sjekire, nisu bile otpiljene. Krv koja je bila u
rukama odavno je iscurila, možda i prije nego što su ih stavili u
kutiju, možda kada je morska voda prodrla unutra; ostalo je
nabubreno gnjecavo meso s nitima mišića i krhotinama kostiju koje
su se vidjele na dnu. Bile su to muške ruke, no meso koje se
raspadalo skrilo je tragove koji bi upućivali o kakvom je muškarcu
bila riječ; detalje poput žuljeva, ožiljaka ili pozorno njegovanih noktiju
sada je bilo nemoguće razaznati.
Šibica je dogorjela i spržila mu prste, a zatim je bacio i nju, zatvorio
poklopac kutije i stropoštao se u pijesak. Našao je svoju pljosku i
potegnuo dug gutljaj, a zatim zavrnuo čep i sjedio zureći u kutiju dok
je vjetar snažno puhao preko vode. Dugo je zurio, a zatim je ustao,
otišao do kuće i našao lopatu.
Vratio se na plažu i uzeo kutiju, osjetivši ubod strave kad je čuo
kako sadržaj unutra klizi, a zatim odšetao do obale s kutijom u jednoj
ruci i lopatom u drugoj. Hodao je dok nije našao stablo koje je
uragan rascijepio napola, a zatim je pozorno odmjerio pet koraka od
njega i počeo kopati. Kada je rupa bila duboka oko jedan metar,
bacio je kutiju u središte i ponovno je ispunio pijeskom. Poravnao je
površinu donjom stranom lopate, a zatim neko vrijeme proveo
hodajući naprijed-natrag po njoj, dok nije bio siguran da će iskopano
tlo biti gotovo nemoguće prepoznati.
Kada je završio, vratio se do kuće i spremio lopatu. Zastao je na
trijemu i popušio cigaretu u mraku, a zatim je otvorio vrata i ušao da
pronađe Rebeccu Cady.
Njezina je soba bila mračna, a vrata su bila zatvorena. Iznutra nije
dolazio nikakav zvuk osim povremenog škripanja kuće na vjetru.
Paulova je soba bila odmah do njezine, no i ondje je bilo tiho. Arlen
je otvorio vrata što je tiše mogao, pogledao unutra i vidio obris
njezina tijela na krevetu. Grudi su joj se polako dizale i spuštale.
Zaspala je.
Prešao je sobu dok nije došao do bočne strane njezina kreveta.
Pokraj kreveta nalazila se stolica, a na njoj se nalazio par pištolja.
Zurio je u njih nekoliko sekundi, a zatim je ispružio ruku i položio je
na njezino rame.
Naglo se probudila, kanila je povikati, no dovoljno je brzo svojom
rukom prekrio njezina usta. Okrenula se na bok i posegnula za
stolicom na kojoj su se nalazili pištolji, no spriječio ju je rukom i
rekao: “Polako.”
Ugrizla ga je za ruku.
Bio je to vraški dobar ugriz, onakav kakav je derao kožu i natjerao
ga da zagunđa od bola. Trgnuo je ruku i ustuknuo, a ona je ponovno
posegnula za pištoljima, no on je ostao ispred stolice.
“Van. Što to...”
“Izgubila si svoju kutiju u oceanu”, rekao je tihim glasom, svjestan
da je Paul u sobi do njih, žarko želeći da dečko sve to prespava.
“Ušao sam u more i našao je.”
Smirila se i utihnula. Podbočila se na dlanove, naslonjena na
uzglavlje kreveta, obasjana mjesečinom.
“Mislim da je vrijeme da razgovaramo”, rekao je Arlen. “To jest,
vrijeme je da ja razgovaram s nekim. Imaš priliku da to budeš ti.
Odbij i naći ću nekog drugog.”
Rekla je: “Dobro. Razgovarat ćemo.”
“Dolje”, rekao je. “Paul se ne mora buditi zbog ovoga.”
“Odmah ću sići.”
Arlen se nasmiješio u mraku i odmahnuo glavom.
“Sići ćemo zajedno”, rekao je. “Želim biti siguran da nećeš ponijeti
te pištolje.”
 23.
Otišli su dolje. Pokazala je jedan od stolova u baru, no on je
odmahnuo glavom.
“Vani. Kao što sam rekao, ne želim buditi dečka.”
I tako su otišli na trijem i Arlen se naslonio na ogradu te se okrenuo
prema njoj. Iz ruke mu je tekla krv od ugriza. Nije sjela, nego je
stajala ruku prekriženih ispod grudi. Povjetarac se ohladio i njezine
su se bradavice ispupčile ispod tanke haljine.
Očistila je bazen krvi s poda i nije nikoga zvala kako bi prijavila
zločin, pomislio je Arlen. Bacila je par odsječenih ruku u ocean i ni o
tome ništa ne bi rekla. Ne gledaj je, Wagnere. Ne smiješ si dopustiti
da je i dalje tako promatraš. To je samo nevolja.
“Bio sam na plaži”, rekao je. “Vidio sam kako ulaziš u vodu i bacaš
Wadeovu kutiju onamo. Smatrao sam da moram pogledati što je
unutra. Trebalo mi je prokleto dugo da je nađem, no jesam.”
“Gledao si me?” rekla je, stežući se čvršće.
“Tako je”, rekao je. “No mnogo me više zanima ta kutija nego tvoje
tijelo. Lijepo je to tijelo, čak i u mraku, no ne zanima me. Želim čuti
koga vraga Solomon Wade radi ovdje i zašto dopuštaš da se to
događa. I želim čuti istinu.”
Šutjela je, gledajući mjesečinom obasjano more mimo njega.
“Imaš jednu priliku da mi kažeš”, rekao je. “Inače ću se vratiti sa
zakonom. I to neće biti Tolliver. Ima pravog zakona u mjestima koja
nisu daleko.”
Stropoštala se u stolicu kao da joj je nestalo snage u nogama,
nagnula se naprijed i sklopila ruke, kao žena koja se moli.
“Moj brat.”
“Tvoj brat?”
“U zatvoru je”, rekla je. “Raifordu. Ima samo dvadeset godina. Rad
sa Solomonom Wadeom uvalio ga je u nevolju.”
“I zbog tog si iskustva i sama poželjela raditi s njime?”
Podigla je pogled prema njemu. “Ako to ne činim, Solomon će ubiti
Owena. Već je to činio. Mogu ti pokazati novinske članke ako želiš.
Najmanje su trojica muškaraca ubijena u zatvorima ili radničkim
naseljima u ovoj državi jer je Solomon Wade to naredio.”
“To piše u novinama?”
 “Naravno da ne. No mogu ti pokazati članke o ljudima koji su umrli,
a zatim ti mogu reći istinu o tome zašto su umrli i kako.”
“Sudac je”, rekao je Arlen. “Pokvaren, naravno, no ipak je sudac.
Nije nekakav A1 Capone ili...”
No ona je odmahivala glavom.
“Opasan je kao i bilo tko u državi.”
“Tko je on, dovraga?” pitao je Arlen. “Kako okružni sudac iz neke
zabiti može steći takvu moć?”
“Nije on okružni sudac iz neke zabiti”, rekla je. “Izabrali su ga zli
ljudi, poslali ga iz New Orleansa.”
“Zašto? Što ga je čekalo ovdje?”
“Krijumčarenje.”
“Čime se bavi? Ovih dana sigurno ne krijumčarenjem ruma.”
“Morfin. Barem ga on tako zove. Heroin.”
“Koja je razlika?”
“Snaga. 0,064 grama heroina isto je kao 0,192 grama morfina.”
“Čini se da znaš mnogo o tome.”
“Da”, rekla je jednostavno.
“Donosi to s Kube?”
“Tako je. Skriveno u sanducima s narančama. Sanduke ostavljaju u
mom kanalu, utovaruju u kamione i odvoze u New Orleans, Memphis
i Kansas City. Moj je brat vozio jedan kada su ga uhitili. Odbijao je
razgovarati s policijom jer bi na taj način upleo mog oca i Wadea.
Zato je rekao malu laž i sada sjedi u Raifordu i nema pojma da
Solomon Wade, njegov pouzdani šef, iskorištava njegov život za
ucjenu.”
“To se i dalje događa?” rekao je Arlen. “Krijumčarenje, ovdje?”
“Da. Otprilike svakih šest tjedana. Mnogo droge uđe ovim kanalom.
I mnogo novca.”
“Solomon mi je to natuknuo”, rekao je Arlen. “Rekla si da su ga
izabrali ljudi u New Orleansu, no suce biraju. Kao i šerife. Kako su
njih dvojica pridošlica postigla da ih izaberu?”
“Mitom, prevarama i zastrašivanjem”, rekla je. “Solomon je bio prvi.
Zatim je doveo Tollivera iz Clevelanda i na isti način postigao da ga
izaberu. Ne odgovaraju ljudima ovog okruga ni ikomu u cijeloj državi;
odgovaraju New Orleansu, New Yorku i Chicagu. No mislim da
krijumčarenje nema veze sa Solomonovom željom da bude sudac.
Ima veze s moći i životopisom. Radi i najednom i na drugom. Ono
što želi, neće naći u Koridorskom okrugu. Namjerava postići mnogo
više.”
“A ti mu pomažeš postaviti temelje.”
“Upravo sam ti rekla zbog čega! Nisam donijela odluku da...”
“Čije su to ruke?” pitao je.
“Što?”
“Ruke u kutiji. Komu pripadaju? Čovjeku iz Plymoutha koji je svratio
sinoć?”
“Da. Ubio ga je Tate McGrath, sigurna sam. Tate i njegovi sinovi.
Zvao se David Franklin. Iz Tampe. Radio je s Walterom
Sorensonom.”
“Što je radio?”
“Skupljanje. Klađenje. Bili su novčari.”
“Čini mi se”, rekao je Arlen, “da je gospodin Franklin pokušao dobiti
više nego što mu je pripadalo. Očito se Wadeu i njegovim dečkima
nije svidjelo što se pri svom pokušaju spojio s Waltom Sorensonom.”
Okrenula se kao da joj je bilo mučno.
“Zašto su ti noćas donijeli ruke?” pitao je.
“Tako Solomon prenosi poruke. Podsjeća me na svoju moć.”
“No zašto ti je stalo do tog Davida Franklina?”
“Zato što”, rekla je, spuštajući glas gotovo do šapta, “radimo sličan
posao za Solomona. Podsjeća me da radim kako treba.”
Nijedno nije govorilo neko vrijeme. Vjetar je puhao, valovi su se
lomili i oni su sjedili u tišini.
“Sinoć je s Franklinom bila žena. Znaš li...”
“Pojma nemam što se dogodilo s njom”, rekla je.
No oboje su znali.
Arlen je izvadio cigaretu, zapalio je i pušio. “Zato si ostala”, rekao
je. “Jer misliš da će, odeš li, ubiti tvog brata.”
“Ne mislim. Znam.”
“Dakle, ovo je mjesto Solomonu važno”, rekao je, “jer se njegovi
dečki mogu sastajati ovdje, dovoditi posjetitelje da bi razgovarali o
stvarima koje nitko ne smije čuti, možda ubili kojeg čovjeka. A ti šutiš
jer se bojiš za brata.”
“Tako je.”
 Nasmijao se u tami i otresao pepeo s cigarete. “Zbilja misliš da sam
idiot?”
Pomaknula je glavu prema natrag. “Što?”
“Trebao bih vjerovati da je to sve?” rekao je. “To je najveća glupost
koju sam čuo u životu. Rizik mu se ne bi isplatio. Postoje tisuće
mjesta gdje možeš pristati čamcem na pučini i krijumčariti u ove
zatone. Postoje tisuće mjesta gdje možeš održavati sastanke.
Dovraga, ako je tako prokleto odlučan da ovo bude to mjesto, otjerao
bi te odavde i preuzeo posjed.”
Vršcima prstiju prešla je preko jagodične kosti i rekla: “Davno je
mogao to učiniti. No nije morao. Moj je otac svojevoljno radio za
njega. Moj otac i moj brat. I nema tisuća mjesta poput ovoga, s
dubokim kanalom. Ovamo možeš dovesti veliki čamac, doći
kamionima izravno do njega i brzo istovariti. Cijelo je mjesto takva
džungla da je gotovo nemoguće da te itko gleda dok to radiš, nitko te
ne može iznenaditi. Ne, ovo je zapravo savršeno mjesto za
Solomona Wadea.”
“Tvoj je otac bio njegov partner.”
Kimnula je. “Neko vrijeme. Kada je bila riječ sumo o alkoholu, kada
nikoga nisu ubijali i kada je mislio da je Wade netko komu može
vjerovati.”
“Dakle, tvoj je otac samo dopustio krijumčarenje, je li tako? Pravio
se da ne zna što rade, uzimao dio za šutnju?”
“Radio je i više od toga. Tate McGrath nije matematičar. Solomon je
trebao nekoga tko zna razmišljati, nekoga tko je znao rukovati
dolarima, pravim dolarima.”
“Tvoj je otac to radio?”
“Jest,” rekla je, “a sada to radim ja.”
Gledao ju je neko vrijeme, a zatim protegnuo vrat, prvo na jednu pa
na drugu stranu i osjetio pucketanje ukočenih zglobova.
“Ne vjerujem”, rekao je. “Ne vjerujem da ženu poput tebe mogu
natjerati da toliko toga radi za takvog čovjeka samo na temelju
zastrašivanja. Nekoga poput tebe? Čovječe, dosad bi već pozvala
guvernera. Pozvala i samog J. Edgara Hoovera, sve ih poslala u
Raiford i otišla izbaviti svog mlađeg brata dok Wadeu stavljaju
okove.”
“Samo na temelju zastrašivanja?” ponovila je. “Samo.”
 “Meni to tako zvuči, a ne čini mi se da si tip osobe koji će sve to
trpjeti, kao što me pokušavaš uvjeriti.”
Podigla je bradu i uputila mu onaj svoj nepokolebljivi pogled.
Ramena su joj bila zabačena i vidio je kako joj se grudi taru o haljinu
čija se glatka tkanina obavijala oko njezinih kukova. Njezina je kosa
pratila liniju vrata. Kada je ponovno povukao dim cigarete, zadržao je
dim dulje nego što je namjeravao. Gotovo kao da je zaboravio da je
ondje.
“Dobro”, rekao je. “Donijeli ste odluke. Nešto moraš shvatiti. Sada
ću ja donijeti svoju.”
Šutjela je.
“Postoji li nešto zbog čega ne bih trebao otići uz cestu s onom
slatkom kutijicom, pokazati je predstavnicima zakona i reći im što
sam vidio?” “Gdje je kutija?”
“To nije pitanje, dušo.”
“To je moje pitanje. Gdje je kutija?”
Nacerio joj se i odmahnuo glavom.
Ponovno je utihnulo. Slušali su udaranje vode na plaži, a Arlen je
dovršio cigaretu i ugasio je nožnim prstom.
"Rekla sam ti sve što sam htjela”, rekla je. “Ovo nije igra. Moj će
brat umrijeti. Isto je godište kao Paul. Deset mjeseci stariji.”
“I samo što nije izašao”, rekao je Arlen.
“Kako to znaš?”
“Samo izgledam glupo, gospođice Cady. Solomon ti je rekao da je
ostalo četrnaest dana. Pretpostavljam da je mislio do izlaska tvog
brata. Imam li pravo?”
Njezina mu je šutnja rekla da ima.
“Dakle, vratit će se”, rekao je Arlen. “Barem ti tako misliš. Što
onda?” “Imam plan.”
“Mnogi mrtvaci koje sam poznavao su ga imali.”
“Doista znaš ohrabriti čovjeka.”
“To trebaš? Ohrabrenje?”
“Ono što trebam”, rekla je, “jest da ponovno budem sama.”
“Sereš. To je posljednje što želiš. Mogla si nas poslati odavde prije
mnogo dana, ali nisi. Pustila si da se zadržimo ovdje.”
Šutjela je.
“Pa”, rekao je, “mislim da ću morati malo razmišljati.”
 “Što si učinio s onom kutijom?” rekla je.
“Na mjestu je pod mojom kontrolom. Nemoj da ti padne na pamet
da natjeraš Wadea da me objesi za nokte nožnih prstiju kako bi
saznala gdje je.”
“Ne bih to učinila.”
“Učinila bi gotovo sve što odlučiš da treba, kvragu”, rekao je. “Toliko
je jasno.”
Ponovno je zašutjela. Shvatio je da plače. Jedva je proizvodila
zvuk, no obrazi su joj bili vlažni, a disanje nemirno.
“Kao što sam rekao,” rekao joj je, ublaživši strogost u glasu,
“moram donijeti vlastite odluke.”
Dugo su sjedili ondje u tihoj tami i naposljetku se on odmaknuo od
ograde i otišao do vrata te ih držao otvorenima. Oklijevala je, no tada
je ustala i ušla. Prošla je blizu njega, gotovo se očešavši o njega.
Mogao je osjetiti miris njezine kose, čist i s tragovima cvijeća.
Okrenula se prema njemu i dalje stojeći vrlo blizu. Njezine su grudi
bile nekoliko centimetara od njegovih. Rekla je: “Što želiš da ja
učinim? Da odem gore i čekam dok razmišljaš?”
“Možeš i to,” rekao je, “a možeš me i ubiti dok spavam. Javi mi što
si odlučila.”
 24.
Došla je u njegovu sobu neposredno prije zore. Napokon je usnuo;
pljoska mu je još bila u ruci, držao ju je uza se kao što dijete drži
dragu igračku. Nije bio siguran koji ga je zvuk prenuo ni je li ga
uopće bilo. Samo je otvorio oči i vidio je ondje, bijela je haljina bila
gotovo jedino što se od nje vidjelo u mraku. Nebo se još nije počelo
razdanjivati, no znao je da je jutro blizu. Na trenutak nije govorio,
samo ju je gledao, a zatim spustio pogled na njezine ruke,
razmišljajući o pištoljima. Ruke su joj bile prazne.
“Ne vjeruješ da je Wadeovo zastrašivanje dovoljno da me zadrži
ovdje”, rekla je. “Dovoljno da me tjera da radim za njega. Tako si
rekao.”
Nije odgovorio, samo se uspravio u sjedeći položaj u krevetu. Prsa
su mu bila gola i soba u kojoj je uvijek bilo prevruće sada se činila
prohladnom.
“Pitao si zbog čega nas jednostavno nije otjerao i preuzeo ovo
mjesto”, rekla je. “Znaš li koliko bih voljela da je to učinio? Dala bih
mu posjed, prepisala ga na njega bez novčića naknade. No njemu to
nije dovoljno. Ne u ovom trenutku. Ova je obitelj predugo bila
povezana s njim. Ili radimo za njega ili radimo protiv njega. Barem on
to tako vidi. Čim pokušam napustiti ovo mjesto, čak ako i ne želim
ništa više od mira, on će to smatrati prijetnjom. A mogu ti reći nešto
o tome kako on rješava prijetnje.”
Na trenutak je zašutjela, a kada je nastavila, glas joj je bio dublji,
kontroliraniji.
“Solomonu u Kući čempresa pomažu već godinama. Gotovo odmah
nakon što ju je moj otac sagradio. Moj je otac mislio da je financijski
stabilan i shvatio je da nije. Izgubio je ušteđevinu, a ovdje nije
mogao ništa zaraditi. To je otpočetka bila glupa ideja. Ovo je mjesto
predaleko od svega da bi bilo uspješno. Pa što ako možeš loviti
ribu? Ribu možeš loviti bilo gdje.”
Snuždila se.
“Ostala sam u Savanni kada su se preselili ovamo. Moj je brat bio
tek dječak pa je pošao s njima, no ja sam već bila odrasla i ostala
sam ondje. Bili su ovdje samo nekoliko godina prije smrti moje
majke. Utopila se nedaleko od plaže.”
 Arlen se sjetio kako je njegova majka izgledala na kraju, tijelo i um
uništila joj je groznica, njezine su oči bile tako drukčije od očiju žene
koju je poznavao da ih nije mogao gledati.
“To je shrvalo mog oca i trebao je pomoć s mojim bratom. Došla
sam nakratko, a ostala nešto više od godinu dana. Kada je pilana u
Visokome gradu propala, prekinuli su željezničku vezu i ovo je
mjesto postalo istinski izolirano. Više to nisam mogla podnijeti pa
sam otišla. Mrzila sam to mjesto. Mrzila ga. Preselila sam se natrag
u Savannu. Bila sam ondje pet godina.”
Zastala je pa ju je kanio pitati zašto se vratila, no nešto mu je
govorilo da šuti. Da je samo treba pustiti da govori.
“U to vrijeme moj je otac radio s Wadeom. Nakon završetka
prohibicije, sve se pogoršalo. Sudionici su bili nemilosrdniji, moj je
otac imao važniju ulogu. Tada se bojao toga. Nakon što se tako
duboko uvalio, shvatio je da se boji. Počeo mi je pisati pisma,
govoreći mi da mu moram pomoći uvjeriti Owena da dođe živjeti sa
mnom u Georgiju, da Owen više ne smije ostati na tom mjestu.
Pokušala sam razgovarati sa svojim bratom, no ignorirao me. Zatim
su ga uhitili.”
Blag povjetarac kliznuo je kroz otvoreni prozor i izravnao plahtu uz
Arlenovo bedro.
“Otišla sam iz Savanne i vratila se. Misleći...” glas joj se blago
trznuo, “da ću ih spasiti.”
U svojoj sobi na drugom kraju hodnika Paul je zakašljao i nešto
promumljao. Rebecca je zbog toga ustala i ušutjela. Mjesec je
oslikavao njezinu sjenu na zidu.
“Moj je otac bio strašno deprimiran. Blizu suicida. Krivio je sebe za
Owenovo stanje i osjećao se zatočenim ovdje. Rekao je da je svatko
tko je izdao Solomona Wadea to platio. Da će te slijediti, naći i ubiti
koliko god dugo to trajalo. Nisam to vjerovala.”
Ovaj je put šutjela mnogo dulje.
Arlen je rekao: “Ispričaj mi ostatak. Ne zanima me koliko je teško.
Moraš mi ispričati ostatak."
“Bila je to moja ideja”, naposljetku je rekla, sada nemirna glasa.
“Moj je otac bio voljan pokušati, no ideja je bila moja. Govorio je
kako je smrt jedini način da pobjegneš Solomonu. Rekla sam mu da
ćemo to iskoristiti. Trebao je izvesti brodić i potopiti ga. Lažirati smrt.
Otišao bi, došao na mjesto koje smo dogovorili, no ja bih morala
ostati neko vrijeme. Kako bismo prevarili Wadea, morala bih ostati
ovdje dovoljno dugo da ne izgleda kao da smo pobjegli. Prodala bih
svratište i kada puste mog brata, ne bi više bilo razloga da se vraća
ovamo. Nikoga se ne bi ticalo da odluči napustiti Koridorski okrug
nakon smrti mog oca. Činilo bi se logičnim.”
“No tvoj se otac zaista utopio”, rekao je. “To mi je rekao Thomas
Barrett. Je li se utopio pokušavajući potopiti brodić?”
“Ne možeš se utopiti prerezana grkljana.”
Neko je vrijeme šutio, a zatim rekao: “Ne, ne možeš. No kako
možeš biti sigurna da se to dogodilo?”
“Vidjela sam truplo. Što misliš, tko ga je trebao maknuti s brodića
prije nego što ga je potopio?”
“Nikomu nisi rekla.”
“Teško ti je to povjerovati”, rekla je. “Sigurna sam da nikad nisi vidio
svog oca s prerezanim grkljanom zbog vlastitih postupaka.”
Ne, ne sprerezanim grkljanom, pomislio je Arlen. No vidio sam kako
je krv mog oca šikljala u prašinu zbog metka i nego što da se to
dogodilo zbog mojih postupaka. No razlika je u tome što sam imao
pravo. Edwin Main je možda bio korumpiran, no ja sam ispravno
postupio. Moj je otac bio opasan. Lud.
“Kada sam se vratila ovamo,” rekla je kada nije odgovorio,
“Solomon Wade je čekao. Njegova je poruka bila jednostavna: ili ću
činiti što bude tražio od mene ili će moj brat završiti kao moj otac.”
Još jedan zvuk iz Paulove sobe, ovaj put nekakav nerazumljiv jecaj.
Govorio je u snu. Zatočen u noćnoj mori.
“Zna li tvoj brat išta od toga?”
“Ne. Kako sam mu mogla reći dok je u zatvoru?”
“No zna da vam je otac mrtav?”
“Da. Ali misli da se utopio.”
“I misliš da će ga ubiti ako odeš ili potražiš pomoć?”
“Mislim da je to očito,” Prebacila je težinu, pod je škripao pod njom,
i rekla: “Želiš li znati zašto je Solomon Wade ubio mog oca? Ne
samo zato što mu je ono što je moj otac znao predstavljalo prijetnju.
Zapravo, mislim da to uopće nije imalo veze s time. Riječ je o pomisli
da je mogao izmaknuti Wadeovoj kontroli. Pomisli da Wade nije imao
apsolutnu kontrolu nad njim.”
 Ponovno je nastupila tišina. Jutarnji se vjetar probijao kroz prozor i
nabirao haljinu oko njezinih nogu.
“Htio si čuti moje razloge”, rekla je. “Htio si znati zašto se nisam
nikomu obratila za pomoć. Rekao si da ne vjeruješ da bi me itko
mogao dovoljno zastrašiti da pristanem na takav dogovor sa
Solomonom Wadeom.”
Prišla mu je korak bliže kako bi joj jasno vidio lice i rekla: “Vjeruješ li
sada?”
Kimnuo je. “Čekaš da izađe. Čekaš Owena.”
“Da.”
“Samo što nije izašao. Vratit će se.”
“Da.”
“I što onda?”
Ovlažila je usne i skrenula pogled.
“Čini mi se,” rekao je, “kakav god plan imala, morat će biti vraški
dobar.”
“Otići ćemo”, rekla je.
“Misliš li da Wade to ne očekuje?”
“Znam da očekuje.”
Arlen je pustio da njegova tišina govori umjesto njega.
“Pa, što ti predlažeš?” rekla je. “Da ostanemo? Da živimo do kraja
života s pištoljima prislonjenima uz glavu?”
“Ne, ne bih to predložio. No bolje ti je da ne pogriješiš.”
“Nakon proteklih šest mjeseci života,” rekla je, “ne misliš valjda da
mi to moraš objašnjavati.”
Kimnuo je na to.
“Pa, eto ga”, rekla je. “Moji razlozi. Rekao si da moraš donijeti
vlastitu odluku. Možeš je donijeti s time na umu.”
Očekivao je još, iščekivao je da kaže još nešto, da ga zamoli da šuti
i da joj vjeruje, no umjesto toga se okrenula i gotovo nečujno prešla
preko sobe, otvorila vrata i kliznula van.
 25.
Idućega su jutra završili šupu za generator i počeli raditi na doku, a
Arlenove su oči neprestance vrludale, tražeći Solomona Wadea,
šerifa Tollivera ili Tatea McGratha i njegove sinove. Nitko nije došao.
Paul je osjetio njegovu smetenost i pitao o čemu je riječ, no Arlen se
opravdao glavoboljom. Imao je zavoj na ruci zbog Rebeccina ugriza,
no Paul ga nije pitao o tome.
Nije tražila ništa od njega. Ispričala je svoju priču i išuljala se iz
sobe. Ono što je htjela, očito, bila je njegova šutnja. Željela je čekati
četrnaest - sada trinaest - dana do bratova puštanja. Nije tražila
nikakvu drugu pomoć, nije podijelila nijedan drugi plan.
Tijekom ručka Paul je pitao o satu.
Bio je masivan, s mjedenim okvirom ugrađenim u prekrasan komad
orahovine koji se spuštao pod nagibom s obje strane, kazaljke su
stale točno na ponoći. Arlen ga je vidio onoga dana kada su ušli sa
Sorensonom, no tada, a ni poslije, nije obraćao pozornost na njega.
“Moja je majka naručila taj sat”, rekla je Rebecca i iako joj je pogled
bio prazan, činilo se da joj glas dolazi negdje s mora. “Obožavala ga
je. Već je godinama pokvaren.”
“Možda ga pogledam”, rekao je Paul.
“Mislim da bi se morao razumjeti u satove.”
“Svi smo to rekli i za generator”, istaknuo je Arlen.
“Tako je”, rekao je Paul. “Arlene, pomozi mi da ga spustim.” Dečko
je očajnički htio raditi nešto za nju. Dopusti da ti pomognem kao da
je iz njega izlazilo u obliku stalnog vriska, kao da će je, dovoljno joj
pomažući, uvjeriti u nešto. Pokazat ću joj da me treba, rekao je.
Sada ga je Arlen htio zgrabiti, protresti ga i viknuti da nema pojma
što ona treba i koliko bi ga to moglo stajati. Njezine su potrebe
nadilazile sve što je Paul mogao zamisliti. Njezine su potrebe
uključivale ljude koji su odsijecali ruke muškarca i predavali joj ih u
kutiji omotanoj dretvom, poput dara.
“Arlene?”
“Da”, rekao je Arlen, treptajem se vraćajući u sadašnjost.
“Naravno.”
Unijeli su ljestve. Dok je Paul stajao na ljestvama, a Arlen na šanku,
skinuli su cijeli sat. Težio je manje od generatora, ali ne mnogo. Paul
je proučavao kućište, a zatim otišao potražiti odvijač. Kada je izašao,
u baru su ostali samo Rebecca i Arlen. Gledala ga je u tišini nekoliko
sekundi i zatim rekla: “I dalje ste ovdje.”
“Zanima te moja odluka”, rekao je. “O tome je riječ?”
“Da.”
“Evo početka”, rekao je. “Na stolici pokraj tvog kreveta nalaze se
dva pištolja. Želim jedan.”
“Što?”
“Čini mi se da je to poštena gesta povjerenja”, rekao je.
Paulovi su koraci lupali po podu, a zatim su se vrata kuhinje s
treskom otvorila i on im se pridružio, usred rečenice i usred koraka,
raspravljajući o svojim teorijama kvara sata i prije nego što je skinuo
kućište. Kada je kleknuo na pod iznad njega i pognuo glavu, Arlen je
pogledao Rebeccu Cady, a njegov je pogled govorio: Ostalo ovisi o
tebi.
Okrenula se.
Radili su cijeli dan, razgovarajući jedno s drugim kao da ničega nije
bilo između njih. Cijeli je dan Arlen promatrao cestu zbog Wadea i
McGratha i cijeli je dan razmišljao o razlozima zbog kojih bi trebao
pokupiti svoje torbe i odšetati iz ovog mjesta.
Kada je pao mrak, njegove su torbe bile gdje su bile već danima.
Došla je k njemu noću.
Bio je na stolici uz prozor, zakunjao je. Probudio ga je zvuk
otvaranja vrata. Vidio je njezin odraz u staklu kada je ušla. Pištolj joj
je bio u lijevoj ruci, velik i ružan.
“Spavaš li ti ikad?” pitala je, očito misleći da je bio budan zato što je
sjedio na stolici.
“Nekad jesam.”
Još se nije okrenuo i nakon kratkog oklijevanja, prehodala je sobu
do njega. Kada je došla do stolice, isprva nije ništa rekla, samo mu
se pridružila u zurenju u more. Zatim je, još uvijek tiho, prebacila
pištolj iz svoje lijeve ruke u desnu i pružila mu ga.
Nije se pomaknuo kako bi ga primio.
“Unutra su meci, ako ti je zbog toga lakše. Mogu ti ih dati još ako
želiš.”
Zurio je u liniju obzora. Čak i u mrklom noćnom mraku mogao si
razaznati razliku kada bi ti se oči prilagodile. Nijanse sive.
“I?” rekla je i malo protresla pištolj.
 “Namjeravaš otići”, rekao je Arlen, ne mičući ruke iz krila, pustivši
da veliki Smith & Wesson lebdi u zraku ispred njegovih prsa.
“Što?”
“Kada ti puste brata, namjeravaš otići.”
“Tako je.”
“Tražit će te”, rekao je Arlen. “I želiš li znati još nešto? Tražit će
mene i Paula.”
“To nema veze s vama.”
“Nekad nije imalo.”
“Nema ni sada.”
“Malo sutra. Ima sada i imat će tada.”
Maknula je pištolj, spustila ga uz svoj bok.
“I kada ga puste, otići ćeš”, ponovio je Arlen. “A zatim ću se ja
morati pačati s Wadeom, ovdje ili negdje daleko. I sama si mi to
rekla.”
I dalje nije rekla ni riječ. Podigao je pogled i gledao je neko vrijeme,
a zatim je posegnuo i uzeo pištolj. Morao se nagnuti preko njezina
tijela da ga dohvati.
Kada je dotaknuo ručku, svoju je ruku naslonio na njezinu. Koža joj
je bila vrlo hladna.
Izvukao je pištolj iz njezinih prstiju, otvorio bubanj i pogledao
patrone, zatvorio ga i spustio oružje na svoje krilo.
“Dobro”, rekao je.
Nije se micala. Pogledao ju je, a zatim ustao.
“To je moj odgovor”, rekao je. “Opet ću biti ovdje ujutro. Proklet bio
ako znam zašto, no bit ću ovdje ujutro.”
Došao je do kreveta, nagnuo se i smjestio pištolj na pod uz njega.
Ona je i dalje stajala pokraj prozora, zureći u ocean.
“Kada si me poljubio,” rekla je, “mislila sam da to želiš. Da ćeš me
natjerati... da zaradim tvoju šutnju.”
“Razumijem. Nisi imala pravo, ali razumijem i nisam to smio učiniti.
Bila je to pogreška.”
“Nisam te trebala udariti.”
“Mislim da vjerojatno jesi”, rekao je.
Okrenula se i napravila nekoliko koraka prema njemu.
“No zašto si to učinio? Nije mi se činilo da bi ti učinio tako nešto.
Zbog toga sam onako reagirala. Činilo se da ti ne pristaje.”
 “Zašto sam te poljubio? Mislim da si imala pravo. Htio sam
upravljati tobom. Grubijan sam, kao McGrath, Tolliver ili Wade.”
“To nije istina. Zašto si to učinio?”
Jedan ju je trenutak proučavao, a zatim rekao: “Ne moraš pitati
muškarca što ga je ponukalo da učini takvo što. Uopće to ne moraš
pitati. Vraški dobro znaš zašto.”
Prišla mu je još bliže, na udaljenost od pola metra.
Reci joj da izađe, pomislio je. Reci joj: hvala ti za pištolj, dušo, no
vrati se svom poslu.
Napravila je još jedan korak prema naprijed, a on je ispružio svoju
desnu ruku i stavio je na njezin zatiljak, privukao njezino lice svojem i
poljubio je, baš kao što je učinio i prošli put. Večeras ga nije
pljusnula. Uzvratila je poljubac, no na trenutak nije primicala tijelo.
Samo na trenutak. Tada se naslonila i osjetio je pritiskanje njezinih
prsa o svoja, dodir njezina boka.
Prekinuo je poljubac.
“Dobro”, rekao je. “Pustila si mi jedan. Hvala. Bilo je strašno lijepo.
A sada moraš otići.”
Odmaknula se od njega i pogledala ga u oči, a zatim posegnula
prema dolje, uhvatila haljinu i zadigla je, prevukla je preko glave, baš
kao i one noći na plaži prije nego što je ugazila u vodu. Držala je
haljinu u rukama dugu sekundu, a zatim je spustila na pod. Bila je
gola pred njim.
Tako je daleko spremna ići, pomislio je. Tako daleko misli da mora
ići. Dobit ćeš nagradu ako začepiš gubicu. Što sada misliš o sebi?
Ponosiš se time na što si je natjerao?
“Vrati se u svoju sobu", rekao je, a glas mu je bio promukao.
“Pokvareni sam gad određenim danima, no nikada nisam bio tako
pokvaren. Izlazi odavde.”
Nije se pomaknula. Mjesečina je osvijetlila oblinu jedne dojke i
bijelom svjetlošću pratila nabor njezina kuka i dužinu noge.
“Samo sam tražio pištolj”, rekao je. “Sada se možeš vratiti u krevet.
Hajde, odi u krevet.”
“Želiš da odem?” rekla je.
“Želim.” No čak i kada je to izgovorio, osjetio je kako joj se primiče.
To je bilo pogrešno, bilo je itekako pogrešno, taj je trenutak
proizašao iz svega iz čega takav trenutak ne bi smio proizaći -
nepovjerenja, moći i manipulacije. Isprekidana misao - Samo mi
malo priđi, ne tjeraj me da dođem posve do tebe, priđi mi malo, tako
će biti bolje, mnogo bolje - plesala je u njegovu umu.
Nagnula se prema njemu neposredno prije nego što je došao do
nje. Naslonila se na njega i nešto se u njegovu umu oslobodilo i
odlebdjelo, a zatim su njegove usne ponovno bile na njezinima.
Njegove su ruke počivale na njezinoj trtici, a zatim na kukovima.
Njezina je kosa kliznula preko njezina obraza i njezina su se prsa
stisnula uz njegova, njezine su se bradavice utisnule u njegovu kožu.
Kada ju je povukao na krevet, nogom je očešao Smith & Wesson.
Gotovo se spotaknuo o njega prije nego što su pali na madrac, stari
okvir kreveta zaškripao je pod njihovom težinom. Obje su njezine
ruke sada bile na njegovu remenu, a on joj je pokušavao pomoći
jednom svojom rukom. Izvijao se i izvlačio iz hlača, zatim prešao
rukama po njezinim bokovima, prateći linije njezina tijela dok je
pomicao usne prema njezinu uhu.
“Tiho”, prošaptao je. “Tiho. Ne želim da dečko čuje.”
 26.
Nije je bilo kada se probudio, no pištolj je ostao.
Okrenuo se od prozora kako bi se skrio od sunčane svjetlosti.
Plahte i jastuk mirisali su na nju. Nije se sjećao kada je otišla, no
sjećao se noći. Dugo će se sjećati te noći.
Tada je začuo glasove odozdo, najprije njezin, a zatim Paulov. Zbog
zvuka dečkovu glasa stisnuo je oči.
Od svih razloga zbog kojih to nisi smio učiniti, njegova djetinja
zacopanost nije ni blizu vrhu, rekao si je. Ni blizu.
No nekako se činilo da jest. Nekako se činilo da je vrlo blizu vrhu.
Radili su cijeli dan, završavajući prvu trećinu doka, Paul uobičajeno
dobro raspoložen. Jedanput je Arlen otišao do kuće kako bi im
obojici donio vode i zatekao je Rebeccu s kompletom poslovnih
knjiga. Nije ju pitao što je proučavala, a ona nije htjela ništa reći.
Tijekom večere Paul je spomenuo kako bi htio pokušati loviti ribu.
Rebecca je otišla i vratila se s dva prekrasna štapa i špule. “Očevi”,
kratko je rekla. Te je večeri Arlen stajao na doku i popušio nekoliko
cigareta dok je dečko pokušavao bacati. Uhvatio je dvije crne sjenke
prije kraja večeri, ribe s visokim leđima, oštro nakošenim glavama i
zamršenim brkovima na bradi. Malo se zabavljao njima dok su bile
na flaksu, a zatim ih je odnio do svratišta i nespretno očistio jednu
prije nego što je Rebecca priskočila i očistila drugu.
“Sutra svježa riba”, rekla je. “Uhvatio si je i sada je možemo držati
na hladnom jer si popravio generator.”
Dečko ništa nije volio više od njezine hvale.
Te se noći vratila u Arlenovu sobu.
“Rekao sam ti”, rekao je, “da ne moraš to činiti. Nisam to tražio od
tebe.”
“Ne”, rekla je. “Nisi.”
“Ako ne želiš biti ovdje, vrati se u svoju sobu.”
“Da ne želim,” rekla je, “bih.”
Sjeo je na rub kreveta, zurio u nju u tami i rekao: “Moram
povjerovati u to.”
“Trebao bi.”
Nije odgovorio.
“Ako želiš da odem, otići ću”, rekla je. “No želiš li to doista?”
Nije.
 ***
Vjetar se promijenio rano idućega poslijepodneva. Puhao je u
vrućim naletima sa zapada već gotovo dva dana, no sada je okrenuo
na jugoistok i voda u kanalu mreškala se pod njime. Promjena je
donijela malo hladnoće i bili su zahvalni na tome na doku, dok nisu
osjetili smrad.
Dolazio je dalje iznad kanala, negdje iz stabala mangrova. Paulovo
se lice izobličilo od gađenja. Upitao je: “Što je to?”
“Ne znam”, rekao je Arlen, no bio je okrenut vjetru i mislio da je
itekako dobro znao.
“Želiš reći da ne osjećaš taj smrad?”
“Osjećam ga.”
“Odvratan je. Jesi li ikad osjetio nešto tako odvratno, Arlene?”
“Jedanput ili dvaput.”
Tada su se vratili na posao. Sunce se kretalo prema zapadu i sjalo
na kanal, neometano oblakom. Miris se pojačavao - ogavan vonj
truljenja. Arlen je vidio kako strvinari dolaze i odlaze s mjesta u
močvarnoj travi neposredno pokraj potoka do njih, udaljenog možda
tristo metara. Letjeli su kroz stabla kao tihe sjene, no bilo ih je
mnogo.
“Nešto je ondje uginulo”, rekao je Paul. “Pitam se što.”
Tko, pomislio je Arlen. Pitaš se tko.
Naravno, mogla je to biti životinja. Jedan od veprova koji su živjeli u
toj šumi. Ili je možda nečiji pas pobjegao i došao do kanala pa
naletio na zmiju. Mogućnosti su bile mnogobrojne.
Prošao je jedan sat prije nego što je Paul došao do kanala i vratio
se s grabljama u ruci, oruđem koje je izgledalo opasno zbog niza
metalnih šiljaka.
“Koga vraga misliš da radiš?” pitao je Arlen.
“Bolje da to provjerimo. Arlene, užasno smrdi.”
“Mogla bi biti životinja.”
“Možda.” Paul ga je gledao dugo i mirno. Arlen je uzdahnuo i
opsovao ispod glasa te bacio svoju pilu na tlo i uzeo sjekiru.
“Dobro. Pogledat ćemo.”
Bilo je nevjerojatno kako je plaža brzo nestajala pred šumom u
ovom kraju. Bolje rečeno, pred džunglom. Bila je to najgušća šuma
koju je Arlen vidio, pretrpana gustim zelenim niskim raslinjem i
zapletenim povijušama, s tlom koje je šljapkalo pod čizmama.
Pažljivo su hodali kroz blato i šikaru dok su se kretali između stabala
- borovica blizu doka i mangrova prema unutrašnjosti. Šuma je bila
puna opalog lišća i grana te se činilo da je polovina stabala
slomljena ili iščupana iz tla tijekom uragana. Strvinari pred njima
promatrali su ih kako prilaze i mahali krilima, stvarajući jezivo
ozračje. Hodali su dublje u sjene.
“Bježite”, viknuo je Arlen pticama. “Bježite!” Posegnuo je i zgrabio
veliki list banjana i snažno ga protresao. Nekoliko je ptica tada
poletjelo u zrak, no druge su ostale. Arlen je sada vidio da je
predmet strvinarenja zapravo bio u vodi, zbog čega su se strvinari
okupili na stablima umjesto da su se naredali oko plijena; morali su
brzo prelijetati i hvatati kljunom jer je strvina plutala, a oni nisu bili
vodene ptice. Samo ptice smrti.
“Arlene,” rekao je Paul, “to izgleda kao...”
“Da”, rekao je Arlen.
Truplo je bilo s njihove strane potoka, no i dalje deset metara od
njih i uglavnom pod vodom. No i odavde je bio vidljiv komad tkanine.
Bila je prekrivena blatom i vođom, no svejedno se moglo vidjeti da je
bila blijedožuta.
“Daj mi te grablje”, rekao je Arlen, a nije lako izgovarao riječi. Paul
je zamijenio grablje za sjekiru, a Arlen je prešao jezikom po suhim
usnama i zatim koraknuo naprijed. Dečko je ostao otraga,
promatrajući. Arlen je prikovao pogled na to što je plutalo i nije vidio
zmiju na putu dok je umalo nije nagazio. Nastalo je kretanje zbog
kojeg se smrznuo s jednom nogom u zraku, a zatim se voda gotovo
bešumno razdvojila i zmija je kliznula. Arlen je neko vrijeme gledao
za njom, a zatim nastavio.
Kada se približio, ponovno je viknuo, lupao grabljama po lišću i
otjerao preostale strvinare u zrak. No nisu otišli daleko. Samo do
stabla sa suprotne strane potoka, odakle su mogli gledati svoju
nagradu.
Dotad je znao ono u što je sumnjao otkad je vjetar promijenio smjer
i počeo nositi miris do njih. Strvinari, ribe i vrućina udružili su se i
činili ogavne stvari tom ostatku ljudskog života i kada je stao iznad
trupla, osjetio je kako mu se želudac steže i morao je brzo pogledati
krošnje stabala kako bi se smirio. Smrad je bio odvratan te je
povukao majicu preko nosa rukom kojom nije držao grablje.
Plutala je naopako i vidio je jednu ruku odmah ispod površine vode,
nešto je mesa bilo posve skinuto i ostala je kost. Sjetio se kako mu
je prstima prelazila po dlanu.
Sada se dogodilo, zar ne? rekla je. Promatrala je njegovo lice
nakon što se njezino u tami pretvorilo iz mesa u kost. Rekao im je.
Gotovo je.
Arlen ju je pustio. Vidio je smrt na njoj i pustio ju je, a sada su
njezini ostaci plutali u močvari, grickala su je šumska bića i strvinari.
Da, unutra je bilo naoružanih muškaraca, no pustio ju je, dopustio im
je da je odvedu.
Naći će me, rekla je. Za mene će isto završiti, no bit će loše za tebe
i dečka. I za Rebeccu. Ne želim započinjati takve stvari.
“Arlene”, viknuo je Paul. “Je li to...”
“Začepi!” viknuo je Arlen, glas mu je gotovo puknuo. Dečko je
iznenađeno zašutio.
Ne možeš pobjeći od njih, rekla je. Nadam se da to razumiješ.
Morat ćeš. Nema bježanja od onoga što te čeka.
Sada je ispružio grablje, naginjući se s obale i pružajući ih što je
dalje mogao. Jednim od šiljaka zakvačio je haljinu mrtve žene.
Trebala su mu četiri pokušaja da je dovuče do sebe. Meso joj se
toliko raspalo da su grablje prolazile kroz njega kao kroz meki
maslac, zbog čega je Arlen morao hvatati haljinu što je bolje mogao.
Odjeća je prošla bolje od trupla.
Dovukao ju je iz tamnih voda potoka natrag na obalu. Zagrizao je,
stišćući zube i stegnuvši usne, a zatim je zadržao dah i grabljama
okrenuo truplo. Još je mesa skliznulo s kostiju dok je to činio i
podigao se nalet gnjilih plinova. Glava mrtve žene okrenula se
nakrivljena, lice je gledalo Arlena. Ostali su samo tragovi kože, a bili
su natekli i bez boje. Ni onaj tko ga je najviše volio ne bi mogao
gledati to lice i prepoznati ga. Arlen je osjetio kako mu se želudac
ponovno steže. Grlo ga je peklo, što je bio znak upozorenja te je
povukao grablje prema sebi i okrenuo se od trupla, čuvši kako klizi u
vodu. Došao je do Paula s ledenim bijesom u venama.
“To je žena”, rekao je Paul tiho. “Zar ne? To je mrtva žena.”
“Jest.”
 “Odakle je došla? Kako je umrla?”
Arlen je odvratio pogled. “U vodi je već neko vrijeme. Vjerojatno su
je bacili uzvodno odavde pa je doplutala i zapela ovdje.”
“Truplo nije potonulo? Plutaju?”
“Da”, rekao je Arlen. “Plutaju.”
Paul je zurio u njega. “Tko je to?”
“Prekasno je da bi se znalo”, rekao je Arlen i to je gotovo bila istina.
 27.
Arlen im je rekao da će morati pozvati šerifa, a i Rebecca i Paul
gledali su ga kao da je izgubio razum.
“Vjerojatno će nas htjeti uhititi zbog toga”, rekao je Paul živčano.
“Želiš je ostaviti ondje?” pitao je Arlen. “Pretvarati se da je nikad
nismo našli?”
“Ne”, rekao je Paul, no i dalje se činilo da mu je nelagodno, a
Rebecca je zbunjeno i pozorno gledala Arlena, vidjevši u njemu
nešto što dečko nije. Okrenuo se od nje kako mu više ne bi mogla
zuriti u oči. Postojao je još jedan razlog zbog kojeg je Arlen htio da
dođe Tolliver, nego što. Htio je gledati kako se suočava s truplom. Da
je vidi kakva je sad i da se prisjeti kakva je bila. Htio je vidjeti hoće li
ga to potresti, hoće li osjetiti teret ubojstva ili je ta sposobnost iščezla
iz njega. Arlen je mislio da jest.
Ušli su u kamionet i krenuli, kao što su učinili prije mnogo dana,
kada je Sorensonovo truplo još tinjalo u njegovu Auburnu s dvanaest
cilindara i kada je Arlen mislio da će napustiti Kuću čempresa do
zalaska sunca.
Vratili su se u istu trgovinu i ovaj su put svi ušli. Mala je trgovina bila
pretrpana redovima polica. Djevojka tamne puti i tamne kose stajala
je iza pulta na kojem su bile poredane staklenke sa slatkišima za
peni. Bila je Indijanka, Arlen je to shvatio kada je podigla pogled
prema njima, apsolutno prekrasna djevojka.
“Bok, Sarah”, rekla je Rebecca. “Trebamo telefon.”
Prije nego što je djevojka stigla odgovoriti, otvorila su se vrata iza
pulta i u prostoriju je ušao Thomas Barrett. Lice mu je bilo crveno i
vlažno od znoja.
Iza njega Arlen je vidio hrpu alata i kombi.
“Cijela ekipa”, rekao je Barrett, nacerivši im se. “Trebate tol’ko
cigareta?”
“Moramo nazvati šerifa”, rekla je Rebecca.
Barrettov je smiješak iščeznuo. “Je li sve u redu?”
"U kanalu je truplo. Mrtva žena."
Barrett je pogledao Arlena, a zatim Rebeccu te se primaknuo
djevojci za pultom i stavio ruku oko njezina struka. Bila je to
zaštitnička gesta. Kao da je trojka iz Kuće čempresa donosila
opasnost.
 “Najprije je onaj tip eksplodirao u svom autu”, rekao je, “i sada ovo?
Koji se vrag događa?”
Nitko nije znao odgovoriti.
Tolliver i crvenokosi zamjenik povezli su kamionet s otvorenom
platformom zajedno sa šerifovim autom. Odnijeli su veliku platnenu
ceradu do potoka sa sobom. Zamjenik je rekao nešto ispod glasa i
prekrio usta i nos rukom, no Tolliver je stajao na obali, ruku
zakvačenih o remen i gledao dolje prema trulećim ostacima kao da
je promatrao probušenu gumu ili nekakvu sličnu manju gnjavažu.
“Vidio sam i ljepše žene”, rekao je.
Arlen ga je pogledao i počeo se prisjećati polja Francuske, sebe s
Springfieldicom u rukama, potoci krvi liptali su iz nepoznatih
muškaraca. Sada je žudio za tim, gladovao za ubijanjem onako kako
u ratu nije.
Dotad je raspadanje trupla uznapredovalo. Ništa nije ubrzavalo taj
proces kao vrućina, a voda u kanalu sigurno je bila prokletih
dvadeset pet stupnjeva. Rebecca i Paul ostali su desetak metara
dalje, prekrivajući lica. Sunce koje se i dalje dizalo i činjenica da je
Arlen truplo većim dijelom već izvukao iz vode, urotili su se i
pogoršali već ogavan smrad. Nakon rata, Arlen ga je naučio
podnositi. Nakon onoga u šumi Belleau, kao da je stvorio dodatni sloj
oko sebe. Ili možda to ne bi trebalo smatrati stvaranjem. Ne, to je
više bilo nestajanje nego stvaranje. Dio tebe koji je postojao na
početku malo se smanjio. Dio koji je držao do ljudskog života
smatrajući ga snažnim i neuništivim. Da, taj je dio s vremenom
mogao postati vrlo sitan.
Tolliver je pljunuo u vodu blizu ženine glave i rekao: “Pa, sranje,
trebali bismo ga dovući.”
On i zamjenik navukli su debele radne rukavice i omotali marame
oko lica prije nego što su pokušali izvući truplo. Tek su ga izvukli iz
vode, kada je Tolliver viknuo Rebecci da donese bocu viskija. Kada
se vratila, Tolliver je obilno zapljusnuo svoju i zamjenikovu maramu.
Prije nego što je ponovno omotao maramu oko lica, povukao je dug
gutljaj viskija dok mu je poskakivala Adamova jabučica.
Dovukli su truplo na ceradu i omotali ga kao da slažu jedro. Usred
posla, zamjenik se uspravio kao da mu je netko gurnuo bajunetu u
slabine, podigao je ruku do usta, a zatim posrnuo postrance. Pao je
na koljena na rub potoka, uz pljuskanje, i strgnuo maramu
neposredno prije nego što je povraćao.
Tolliver je uzdahnuo, naslonio se i čekao. Zamjenik se iščistio, a
zatim ostao na rukama i koljenima iznad potoka, nemirno dišući.
“Hajde”, dreknuo je Tolliver, povukavši maramu s usta prstom
umrljanim blatom. “Maknimo ga odavde prije zalaska sunca.”
Završili su s umatanjem ženskog trupla, zatim ga odnijeli natrag
kroz šumu i bacili ga na platformu kamioneta. Mokre su se mrlje
probile kroz platno kad su ga donijeli onamo.
“Ugodno poslijepodne”, rekao je Tolliver, brišući ruke o hlače dok je
hodao do auta, prepuštajući zamjeniku da vozi kamionet. “Uskoro
ćete me ponovno vidjeti.”
Ušao je u auto i odvezao se, a njih je troje stajalo u dvorištu i
gledalo kako kamionet s truplom slijedi šerifa kroz prašinu i u šumu.
“Nisam to očekivao od njega”, rekao je Paul. “Mislio sam da će
imati hrpu pitanja, kao sa gospodinom Sorensonom. No čini se da
nije imao nijedno pitanje o ovoj.”
“Ne”, rekao je Arlen. “Ne, nije.”
 28.
Ništa nisu čuli o truplu do idućeg poslijepodneva, kada su primili
prvog posjetitelja iz vode.
Paul i Arlen bili su na doku, postavili su šest metara novih dasaka.
Paul je bio u vodi do prsa i čekićem vraćao potpornje na mjesto,
kada su čuli motor. Arlen je automatski pogledao prema kući, misleći
da je riječ o autu, no tada je shvatio da zvuk dolazi preko vode i kada
se okrenuo, ugledao je plovilo.
Bila je to motorna jedrilica s jednim jarbolom, spuštenih jedara i
izdignute kabine koja je zauzimala stražnju trećinu brodića, dugačka
možda deset do dvanaest metara i široka koliko i jarbol. Prilično
veliko plovilo koje je doživjelo lošeg vremena - bijela mu je oplata
bila okrhnuta i prekrivena rupicama, zarezotinama i ogrebotinama.
No mirno je plovila, motor je glatko radio dok je izlazila iz zaljeva i
ulazila u kanal.
“Tko je to, pitam se”, rekao je Paul, još u vodi.
“Ne znam.”
Jedrilica je došla do središta kanala samopouzdanjem kormilara
koji je poznavao vode - to nije bila široka vodena površina, no očito
je bila dovoljno duboka - a zatim se motor ugasio i čovjek za
kormilom koraknuo je natrag prema krmi i odvrnuo motovilo, a lanac
sidra utonuo je u vodu. Bio je to Tate McGrath.
Kada je spustio sidro, uspravio se i stao na krmu te zurio u njih
jedan trenutak, a tada se bacio na spuštanje malog čamca
pričvršćenog za krmu. Stiže na obalu.
Spustio je čamac u vodu, a zatim ušao u njega i zaveslao prema
njima. Kada je pristao čamcem uz obalu, prošao je pokraj njih bez
riječi i krenuo po stazi do svratišta.
Paul je stajao s čekićem u ruci i promatrao stazu.
“Jedan od nas trebao bi biti ondje. Ne bi smjela biti sama s njim.”
“Bila je sama s njim mnogo prije nego što smo mi došli”, rekao je
Arlen. “I sada može biti sama s njim.”
No ni njemu se to nije sviđalo. Sjećao je se kako stoji u njegovoj
sobi dok joj je mjesec osvjetljavao bok, sjećao se kako je bila ispod
njega, ustima blizu njegovih prsa i njezina topla daha na svojoj koži...
Promašio je glavu čavla i savio ga, umjesto da ga zakuca ravno.
Već godinama to nije učinio. Mnogo godina.
 Paul je ponovno počeo raditi, no neprestance je skretao pogled
prema kući, iako odavde nije mogao vidjeti ama baš ništa osim vrha
krova. Arlen ga je pustio da pogleda onamo barem šest puta prije
nego što je napokon rekao: “A da spustiš glavu dok radiš?”
Udarali su čekićima još neko vrijeme. McGrath se nije vratio i
nikakvi zvukovi nisu dolazili iz Kuće čempresa. Prokleto pretiho.
Trebalo je biti glasova.
Upravo dok je razmišljao o tome, još je jedan motor došao u slušno
polje, ovaj put auto. Arlen je napokon uzdahnuo i rekao: “Dobro,
idem vidjeti tko je to”, kada je vidio kako Paul zuri u stabla isto se
onako mrgodeći.
“Idem s tobom.”
“Malo sutra. Ostani ovdje dolje i nastavi raditi.”
Dečku se to uopće nije svidjelo, no Arlen je ignorirao gunđanje i
krenuo po stazi. Kada mu je svratište došlo u vidokrug, vidio je da je
to šerifov auto. Tolliver je stajao na trijemu sa Solomonom Wadeom,
Rebeccom i Tateom McGrathom. Arlen je izašao iza stabala i prišao
trijemu spuštene glave, kao da ga okupljanje nije zanimalo. Kada je
došao do stuba trijema, rekao je: “Oprostite”, i prošao pokraj
McGratha koji se nije maknuo kako bi mu se sklonio s puta te je
ušao u svratište bez zaustavljanja. Otišao je iza šanka, ušao u
kuhinju i uzeo pivo iz ledenice te ga otvorio. Ispio je otprilike trećinu,
stojeći u mraku, a zatim je uzeo bocu i vratio se na trijem.
Bio je spreman proći istu rutinu, proći pokraj njih bez treptaja i vratiti
se do doka, kada je Wade progovorio.
“Gospodine Wagner?”
Izrekao je Vagner, kao da izgovara ime skladatelja, kao što ga je
Tolliver izgovorio u zatvoru. Arlen je nastavio hodati i rekao: “Ne
zovem se tako”, bez osvrtanja.
“Moja pogreška”, otezao je Wade. “Stani. Ne juri.”
Arlen se okrenuo prema njima.
“Odakle si ono?” pitao je Wade. On i Tolliver stajali su blizu
Rebecce, a Tate se oslanjao na ogradu trijema.
“Ni blizu ovog mjesta.”
“To nije odgovor.”
Arlen je gucnuo pivo. “Iz Zapadne Virginije.”
“Zbilja? Iz kojega grada?”
 “Nisi čuo za to mjesto.”
“Čuo sam za neke Wagnere u Zapadnoj Virginiji”, rekao je Wade.
Lice mu je bilo vlažno od znoja, naglašavajući odsjaj u njegovim
naočalama. “No oni su to izgovarali kako treba. Vagner. Oni za koje
sam čuo, dolaze iz okruga Fayette, čini mi se. Kako se zvao tvoj
otac?”
Arlen je osjetio kako mu zatiljak postaje hladniji od piva u ruci.
“Nisi čuo ni za koga od mojih. Nismo baš poznati, a to je vrlo malen
grad.”
“Možda”, rekao je Wade. “No iznenadilo bi te što sve čujem.”
Arlenova se ruka počela tresti onakvim drhtanjem mišića kakvo je
izazivao slijepi bijes prije nego što bi nekoga odalamio, no suzdržao
se.
“To hi me iznenadilo, doista, da si čuo išta o mojima”, rekao je. “Kao
što sam rekao, to je vrlo malen grud.”
“Zašto si ga napustio?”
“Zbog rata. Nikada se nisam vratio. Bio sam na mnogo mjesta, ali
nikada kod kuće.”
“A što si radio u ratu?”
“Ubijao Nijemce”, rekao je Arlen, pitajući se koji se vrag događa.
“Pa svaka čast”, činilo se da je Wade pojačavao svoj južnjački
naglasak kada je htio. Sada ga je praktički silovao.
“A ti, suče?” rekao je Arlen.
“Molim?”
“Odakle si ti?”
Wade je zatreptao. “S Floride, gospodine. S Floride.”
“Sviđa ti se to područje, znači. Vjeruješ lokalcima.”
“Vjerujem. Dobri su ljudi.”
“Kako si onda završio sa šerifom iz Clevelanda?” pitao je Arlen.
Činio je upravo ono što si je obećao da neće činiti - bockati Wadea i
Tollivera štapom, razjarivati ih. No nije si mogao pomoći. Ne nakon
onog sranja o Wagnerima i okrugu Fayette.
Tolliverove su se oči skupile i prišao je Rebecci Cady.
“Ne gledaj je”, rekao je Arlen. “Nije mi ona rekla. Ako želiš da ljudi
ne znaju odakle si, ne bi trebao baljezgati o Indiansima iz
Clevelanda pred njima, šerife. Nitko iz drugog grada ne bi pratio tako
usranu bejzbolsku ekipu.”
 Tolliver se nije nasmiješio. Skrenuo je pogled prema Arlenu i gledao
ga, hladno i nepokolebljivo. Arlen je namignuo i podigao pivo do
usana.
“Je li to sve što ste trebali? Ili želite da vam nacrtam obiteljsko
stablo?”
Tolliver se okrenuo prema Wadeu. “Čudo jedno da je doživio toliku
starost, obraćajući se tako ljudima koje ne poznaje. Jednog će dana
uputiti pogrešne riječi pogrešnom čovjeku, ne misliš li tako?”
“Stvarno mislim”, rekao je Wade.
“Vjerujem”, rekao je Arlen. “Zbog toga ne razgovaram često sa
strancima. Mogao bi se sjetiti da si me zaustavio zbog ovog
čavrljanja.”
“Kada smo već kod stranaca,” rekao je Wade, “čini se da si se lijepo
udomaćio. Zanimljivo, budući da ljudi ovdje neprestance umiru.”
“To je jednu od mnogih stvari koje mi se ne sviđaju na ovom
mjestu”, rekao je Arlen. "Vrlo ću skoro otići odavde.”
Očekivao je još pitanja, čekao je nekakvu prijetnju povezanu s
mrtvom ženom koju su našli u potoku, obećanje da će dospjeti u
zatvor, no nije se ništa dogodilo. Wade ga je promatrao nekoliko
sekundi, no zatim je skrenuo pogled. Kada se Arlen okrenuo i vidio
Paula kako dolazi stazom, osjetio je nalet ljutnje. Zašto ga dečko nije
poslušao i ostao na doku?
Paul je došao do Arlena, oprezno gledajući muškarce na trijemu.
“Dan, sinko”, rekao je Tolliver. “Jesi li danas našao kakva trupla?”
“Nisam.”
Tolliver se nasmiješio.
“Što radite ovdje?” upitao je Paul.
Tolliver se okrenuo prema Wadeu i pogledao ga razrogačenih očiju.
“Znatiželjno malo kopile, ha? Ta, došli smo stanovniku Koridorskog
okruga ponuditi prijevoz. Gospodin McGrath trebao je prijevoz, a mi
se brinemo za naše sugrađane u ovom dijelu svijeta.”
Činilo se da je Solomonu Wadeu dijalog dojadio. Sišao je s trijema i
krenuo prema šerifovu autu. Zastao je kada je došao do Arlena i
pogledao ga u oči.
“Vidjet ću čega se sjećam o Wagnerima iz Zapadne Virginije”, rekao
je. “Bit će zanimljivo vidjeti čega ću se sjetiti.”
“Bilo mi je drago kao i uvijek, suče”, rekao je Arlen.
 Wade se slabo i hladno osmjehnuo i uhvatio mu ruku. Čvrsto ju je
stisnuo i svoje oči prikovao za Arlenove.
“Paule,” rekao je Arlen, “pokaži malo poštovanja: rukuj se sa
sucem.”
To je sve zbunilo.
“Hajde, sinko”, rekao je Arlen.
Paul je mrko gledao, no ispružio je i ponudio mu ruku. Wade je
gledao Arlena kao da pokušava shvatiti igru, no primio je dečkovu
ruku.
Kada je to učinio, Paulove su se oči pretvorile u dim.
“Spomeneš njegovu obitelj”, rekao je Solomon Wade, “i odjednom
je vrlo ljubazan. To mi je čudno.”
Pustio je Paulovu ruku i dim je odmah nestao.
“Sve najbolje”, rekao je Arlen.
Wade je nastavio hodati prema autu, a Tolliver i McGrath slijedili su
ga u stopu. Šerif je sjeo za upravljač i otklopotali su odande. Prašina
se zadržala u zraku dugo nakon što su otišli.
Paul se obratio Arlenu dubokim glasom.
“Ponovno si to vidio?”
Arlen je kimnuo.
Paul kao da je problijedio, no kimnuo je kao da je to bilo očekivano i
rekao: “Onda ću ga se jednostavno morati kloniti. To je sve. Nije
teško.” Arlen nije odgovorio.
“O čemu to govoriš?” pitala je Rebecca.
“Paule,” rekao je Arlen, “vrati se na dok i baci se na posao.”
Ovaj put nije proturječio. Samo je otišao do vode, krećući se brzim
hodom koji je odavao nelagodu.
“Jesu li što rekli o ženi?” pitao je Arlen kada je otišao.
“Nisu.”
“Kog su vraga onda dolazili ovamo?”
“Solomon je htio dovesti brodić.” Rebecca je sišla s trijema i stajala
je blizu njega.
“Zašto?”
“Kako bi me uplašio.”
“Bojiš se brodića?”
Uputila mu je hladan, bezizražajan pogled i nakon nekoliko sekundi
je shvatio.
 “To je taj? Tvoj je otac stradao na tom brodiću?”
Kimnula je.
Još je jedanput potegnuo i gledao cestu kojom su otišli.
“Za što ga rabi?”
“Krijumčarenje. Uglavnom Tate upravlja njime.” Spustila je glas i
rekla: “O čemu ste upravo razgovarali? Zašto si rekao Paulu da se
rukuje s njim?”
Ponovno se okrenuo prema njoj. “Wade će ga ubiti.”
“Molim?”
“Vidim to kada ga dotakne.”
Zurila je. “Ne šališ se.”
“Ne.”
“Kako... Što vidiš?"
“Dečkove se oči pretvore u dim svaki put kad ga Wade dotakne.”
Gledala ga je razjapljenih usta, očiju razrogačenih od čuđenja.
“Moram ga izbaviti odavde”, rekao je Arlen. “Ali neće biti lako.” “No
vjeruje ti. Rekao mi je to. Zna da je istina.”
“Svejedno neće htjeti otići.”
“Zašto ne?”
“Zato što je zaljubljen u tebe”, rekao je Arlen.
 29.
Nije bilo dovoljno kloniti se Solomona Wadea. Arlen je bio siguran u
to. A čak i da jest... Paul ga se neće moći kloniti. Ne, ostat će s
Rebeccom, ostati uz nju, a Rebecca Cady bila je sastavni dio života
Solomona Wadea.
Arlen je nevoljko radio toga poslijepodneva. Činio je pogreške
kakve nikad nije činio, morao je izvaditi labave daske koje je upravo
postavio te ih ponovno točno izmjeriti i izrezati i ponovno ih postaviti.
Ako je Paul i primijetio, nije komentirao. I on je bio tih, mrk, no niti je
promašio čavao niti pogrešno izmjerio. Činilo se da nikad to ne čini.
Tu ih je večer nelagoda pratila natrag u svratište. No ondje je Paul
pokušao promijeniti atmosferu. Dosjetio se plovidbe brodićem. Čim
je saznao da pripada Rebecci, htio ga je isprobati.
“Nikad nisam bio na brodiću”, rekao je. “Ne na pravom. A taj je
sjajan.”
“Nismo ovdje da se igramo na brodiću”, rekao je Arlen, gledajući bol
u njezinim očima. “Ne spominji to.”
“Nema razloga zbog kojeg ne bismo mogli ploviti njime”, rekao je,
neometen.
“Ne znamo upravljati njime.”
“Pa to i nije neki problem. Ne kažem da ćemo odjedriti do Kine,
Arlene. Samo kažem da želim malo izaći i...”
“Kvragu, Paule", počeo je Arlen, suda razjaren, no Rebecca ga je
presjekla.
“U redu je”, rekla je. “Plovi njime.”
Iznenađeno ju je pogledao. Ona je pogledala njega i kimnula.
“U redu je”, ponovila je.
“Vidiš?” rekao je Paul. “Idemo svi.”
Rebecca je odmahnula glavom. “Ne. Ja ne idem.”
“Ma, daj. Želim da svi...”
“Paule!” Arlen se proderao, a zbog ljutnje u njegovu glasu dečko se
povukao i zbunjeno ga gledao.
“Ne želi ići”, rekao je Arlen, teškom se mukom trudeći kontrolirati
ton. “Prestani navaljivati. Što se mene tiče, nitko ne bi smio na tu
prokletinju.”
“Htjela bih da idete”, rekla je Rebecca. “Doista to želim. Ali ja ne
mogu.”
 “Patiš od morske bolesti?” pitao je Paul.
Skrenula je pogled.
“Bilo bi mi vrlo, vrlo mučno na tom brodiću.”
Ostalo je manje od sata dnevnog svjetla kada su došli na brodić i
trebalo im je deset minuta dok nisu shvatili kako radi motor i podigli
sidro. Arlenu bi za to trebao jedan sat, no Paul je samo pogledao
kabinu brodića i počeo oslovljavati razne kontrole kao da su stari
prijatelji.
“Vidi,” rekao je Paul kada su zaplovili, “puške.”
Bile su dvije na stalku kabine. Springfieldice. Iste puške kakvima je
Arlen oduzeo podosta njemačkih života. Osjećao je nelagodu kada
ih je ugledao.
“Glupo mjesto za držanje pušaka”, rekao je. “Osim ako ih
neprestance ne mažeš uljem, sol će ih brzo srediti.”
Paul im je prišao kao da ih želi pomnije proučiti, no Arlen mu je
zabranio. “Pusti ih, kvragu! Mislio sam da se želiš igrati brodićem, a
ne oružjem.”
Plovili su polako sve dok nisu izašli iz kanala na pučinu, a tada je
Paul htio ubrzati.
“Ne znamo čega sve ima”, rekao je. “Možda greben ili...”
"Rebecca je rekla da je čisto ravno od Kuće čempresa.”
“Dobro”, rekao je Arlen. “Ako nas obojicu želiš potopiti, samo daj.”
Okrenuo je kormilo, a Paul je otvorio rasplinjač i natjerao veliki
motor da zasopće te su ubrzo bili daleko od svratišta, ganjajući
sunce na zalasku preko Zaljeva.
Bilo je, Arlen je morao priznati, vraški lijepo.
Iza njih se protezala ruralna obala duž koje su se izmjenjivale plaže
i gustiši palmi i morskih trava, a voda ispred njih svjetlucala je,
krvavocrvena i beskrajna. Vjetar je puhao s jugozapada, topao i
blag, mreškajući vodu taman toliko da je oplata brodića pljuskala o
valove i nosila pjenu preko krme, zbog čega su se osjećali kao pravi
mornari.
Kada su bili dovoljno daleko od Kuće čempresa koja je izgledala
poput naprska, Arlen mu je rekao da okrene brodić.
“Ugasimo motor na trenutak”, rekao je Paul.
“Ugasiš li taj motor, vjerojatno ga nećemo moći ponovno upaliti.
Doplutat ćemo na pola puta do Kube dok netko ne dođe po nas.”
 “Ponovno ću ga upaliti, Arlene. Upalio sam ga i ugasio triput prije
nego što si dopustio da isplovimo.”
Arlen je gruntao i mrmljao, no nije strogo prigovorio pa je Paul
ugasio motor.
“Evo ga”, rekao je dečko kada je lupkanje prestalo, izdišući riječi
poput molitve. Ništa se nije čulo, osim vode i vjetra. Nigdje na vidiku
nije bilo drugih brodova. “Zar nije fora?”
Bila je fora, itekako. Bili su sami na oceanu, podizali su se i spuštali
s blagim valovima, oko njih nije bilo ničega osim tople crvene
svjetlosti i vode. Arlen je ustao, držeći se za krov kabine jednom
rukom radi ravnoteže, i pogledao prema zapadu, škiljeći prema
suncu na zalasku. Toliko vode. Protezala se bez kraja i konca, bio je
to prizor koji je stiskao dušu. Osjećao se tako prokleto maleno tu. I
zbog toga se dobro osjećao. Možda je to bilo čudno, no osjećaj je
bio dobar. Bio je nevažan. Svijet je bio prevelik da bi mario za
njegove odluke. Ovdje nije bilo težine, nije bilo tereta.
“Nikad nisam bio na oceanu”, rekao je Paul. “Sve ovo vrijeme dok
smo radili ovdje, priželjkivao sam da ima brodić. Gledao sam vodu i
želio da mogu vidjeti kako je tamo.”
“I sada to gledaš.”
"Prekrasno je.”
Arlen je sjeo na jedan od ribarskih stolaca pričvršćen za krmu te se
istegnuo prema natrag i promatrao nebo koje je tamnjelo. Dizala se
blijeda mjesečeva kugla, penjući se ravnomjerno dok se sunce
povlačilo. Brodić je obavio eteričan crveni sjaj.
“Što želiš raditi, Paule?” pitao je Arlen.
“Sjediti ovdje još malo, ako...”
“Ne. Mislim sa svojim životom. Što želiš raditi?”
“Ne znam.”
“Koji se vrag dogodio? Na Flaggu si bio prepun planova. Sve si
zacrtao. Znam da nismo došli do Keysa - što je prokleto dobra stvar -
no što se dogodilo s tvojim ostalim idejama?”
Dečko je šutio. Kada je ponovno progovorio, glas mu je bio tih.
“Preda mnom je cijeli život, Arlene. Sada samo želim dovršiti onaj
dok.”
“Pa, to ti je glupo razmišljanje”, rekao je Arlen s dovoljno ljutnje u
glasu da Paul podigne glavu. “Prokleto si nadaren, i to dobro znaš.
Zar nećeš pokušati to iskoristiti?”
“Naravno da hoću.”
“Onda smisli neki plan u glavi. CKS ti je bio dobar, no...”
“Ne želim se vraćati tomu. Više ne.”
“I to je u redu. Trebao bi biti u nekakvoj inženjerskoj ili mehaničkoj
školi. Ne znam mnogo o njima, no znam da postoje i upravo bi to
trebao tražiti. Nešto što će ti omogućiti osmišljavanje projekata, a ne
da moraš tegliti materijale za njih. Jesi li čuo za školu Carnegie u
Pittsburghu?”
Znao je da je dečko čuo za to; upravo mu je Paul to spomenuo.
“Jesam”, odgovorio je Paul. Glas mu je postao oprezan.
“Pa, trebao bi se pokušati ubaciti u nešto slično.”
Činilo se da je Paul pozorno razmislio o svojim idućim riječima prije
nego što ih je izrekao.
“Trenutačno ne želim razmišljati o odlasku s ovog mjesta. Ne bez
nje. Razumijem što govoriš, no sada imam druge prioritete.”
“Je li?” upitao je Arlen blago.
“Da.”
Arlen je kimnuo i ušutio. Više nije ostalo mnogo sunca, a iza njih je
Kuća čempresa nestala u tami. Vjetar se malo smirio dok je svjetlost
nestajala. Podizanje i spuštanje brodića sada je bilo blaže.
“Da ti kažem,” rekao je Arlen, “što jasnije i što iskrenije mogu, da
moraš otići odavde, što bi učinio?”
“Ostao bih. Bio bih oprezan, ali bih ostao.”
“Dobro”, rekao je Arlen. Zatim su šutjeli neko vrijeme dok su se
ostaci sunca topili, a mjesec zasjao na noćnom nebu, vjetar se
posve stišao i počelo im se činiti da plutaju na najvećem jezeru na
svijetu.
“Idemo natrag”, rekao je Arlen.
Paul je upalio motor i vratio ih. Predugo su ostali na moru; kada su
se približili obali, bila je tako mračna da ne bi mogli naći kanal. No
Rebecca je bila spremna, spustila se do doka s fenjerom, a Arlen je
preuzeo kormilo i slijedio sjaj kroz tamu.
Usidrili su čamac s veslima u središte kanala. Paul je uspio dovesti
brodić dovoljno blizu da se mogu spustiti u kanal. Rebecca je čekala
u tišini na doku. Baš kada se Arlen sagnuo prema veslima, Paul je
rekao: “Hvala ti, Arlene. Htio sam biti na moru. Bilo je posebno,
znaš?”
“Da”, rekao je. “Zaista je bilo.”
Nije čekao više od deset minuta nakon što je Paul otišao u krevet
kad je otišao u Rebeccinu sobu. Zastao je u hodniku i pogledao
dvoja vrata, tako blizu jedna drugima. Čuo je kako se Paul još
prevrće u krevetu kada je tiho pokucao na Rebeccina vrata i
koraknuo unutra, a ona ga je iznenađeno pogledala. Stajala je pokraj
prozora.
Prišao joj je, obgrlio lice rukama i poljubio je.
“Mislila sam doći u tvoju sobu”, prošaptala je.
“Možemo ostati ovdje”, rekao je, ne šaptom, a zatim je ponovno
poljubio, približavajući je krevetu. Pošla je svojevoljno, no u očima joj
je bila zbunjenost.
Neko su se vrijeme ljubili. Grubo se kretao po krevetu,
premještajući se, lupajući starim drvenim zaglavljem o zid, pod njim
su škripale opruge.
“Paul će čuti”, jedanput je prošaptala.
Nije odgovorio.
Zbacili su odjeću i zakotrljao se na nju kada je rukama odgurnula
njegova prsa i pogledala ga jer je shvatila.
“Želiš da čuje.”
“Nije to želja”, rekao je. “Nego potreba.”
Oklijevala je, no zatim je polako kimnula. “Razumijem.” Tada su se
vratili predstavi. Dobro je glumila svoj dio.
 30.
Nije ostao dugo nakon što su završili. Gledala je kako se odijeva,
no nije ništa rekla. Tiho ju je pogledao dok je stajao pred vratima, a
zatim ih je otvorio i koraknuo u hodnik. Bio je mračan i prazan, a iz
Paulove sobe nisu dolazili nikakvi zvukovi. Hodao je niz hodnik,
otvorio vrata svoje sobe i vidio Paula kako sjedi na stolici pokraj
prozora.
Nijedan nije govorio. Arlen je zatvorio vrata iza sebe, naslonio se na
njih i čekao. U sobi je bilo mračno i bilo mu je drago zbog toga.
“Od svega o čemu si mi mogao lagati,” rekao je Paul drhtava glasa,
“izabrao si najgore. Lagao si o mojoj smrti, Arlene? Pokušao si me
uplašiti takvim pričama kako bi je dobio?”
“To nije bila laž.”
“Jest, bila je!” Paul je ustao sa stolice, stisnutih šaka. “Bila je
prokleta laž, a izrekao si je jer si htio da odem.”
Arlen nije odgovorio.
“Smrade”, rekao je Paul. “Lažljivi stari smrade. Znao si što osjećam.
Sjedio si i slušao me kako ti govorim sve o tome kao da smo bliski,
kao da je među nama vladalo povjerenje. Sve si to čuo, a zatim si
otišao i uzeo je.”
“Žena je”, rekao je Arlen. “Nije brodić. Ne možeš je uzimati ni
ostavljati kako ti se sprdne. Ne razmišljaj tako o njoj.”
“Ne govori mi kako da razmišljam o njoj. Znaš kako razmišljam o
njoj i svejedno si to učinio.”
Arlen je prekrižio ruke na prsima i zurio u sjenu odmah iznad
dečkova ramena.
“Koliko se to dugo događa?” pitao je Paul. “Je li to bilo prvi put?”
“Nije.”
“Ne!” viknuo je, a istinska bol u njegovu glasu zabila se medu
Arlenova rebra poput noža. “Dakle, to se događa već danima?
Danima, a ti nisi imao hrabrosti reći ni riječ? Koliko si stariji od mene,
a ne možeš biti muško? Nisi mogao reći istinu?”
Arlen je šutio.
“Zatim si lagao”, rekao je Paul, blaže, no ništa manje ljutito. “Rekao
si mi da ću umrijeti, Arlene, rekao si da će me ubiti. Tako si to riješio?
Umjesto istine, rekao si mi to?”
“To nije bila laž. Bilo je kao u vlaku. Imao si...”
 “Prestani! Ne govori mi to više; ne mogu to ponovno slušati. Ništa
od toga nije istina. Lud si. Negdje bi te trebalo zaključati.” Glas mu je
puknuo dok je govorio: “I izabrala je tebe?”
Na trenutak je Paul stajao ondje kao da se pokušava sabrati kako
bi nastavio govoriti, no zatim je brzo prehodao sobu. Na trenutak je
Arlen pomislio da će ga mali udariti i htio je to. Rado bi primio
udarce. Tada je shvatio da je samo krenuo prema vratima i maknuo
se dok je Paul prošao pokraj njega i izašao u hodnik, zalupivši
vratima za sobom. Zid se zatresao od siline, a njegovi su koraci
odzvanjali hodnikom, a zatim su se zalupila još jedna vrata i sve je
utihnulo.
Arlen je našao svoju pljosku i popeo se na krevet.
Rebecca ga je probudila ujutro. Stajala je pokraj kreveta. Držala
ruku na njegovoj podlaktici. Kada je otvorio oči, rekla je: “Otišao je.”
Kruto je sjeo, sada prazna pljoska još mu je bila u krilu. Krenuo je
niz hodnik. Vrata Paulove sobe bila su otvorena. Unutra nije ostalo ni
traga mladiću. Nije bilo njegovih torbi. Krevet je bio uredno složen.
Otišli su dolje i Arlen je izašao na trijem, a zatim otišao straga i
pogledavao u svim smjerovima, ali nije bilo ni traga od njega. Vratio
se unutra. Rebecca je sjedila za jednim od stolova.
“Pitam se je li postojao drukčiji način”, rekla je.
“Nije. Ne bi otišao.”
“Da je barem postojao drugi način.” Zvučala je kao da je na rubu
suza.
Pomislio je da bi trebao otići k njoj, no nije htio, ne sada. Postao je
svjestan tiktakanja dok je stajao u tihoj prostoriji. Kada je pogledao
iznad šanka, osjetio je kako mu se nešto napinje u prsima.
“Popravio ti je sat”, rekao je.
Paul ga nije mogao podići sam pa je uzeo mjedeno kućište i
naslonio ga uza zid. Kazaljke su pokazivale točno vrijeme i pravilno
je kuckao.
“Popravio je prokleti sat”, rekao je Arlen. Nije mu se svidio ton
njegova glasa. Rebecca ga je pogledala kao da će nešto reći, no
prehodao je prostoriju i izašao kroz prednja vrata. Sišao je s trijema i
hodao stazom do nedovršenog doka. Kada je došao do ruba, sjeo je
dok su mu noge visjele iznad vode, izvadio cigaretu i zapalio je.
Povukao je dug dim i pogledao preko kanala.
 “Bolje mu je”, rekao je naglas. “Siguran je.”
Povukao je još jedanput, no ovaj mu se put ruka tresla i jedva je
stavio cigaretu u usta. Kada je to učinio, nije bilo dovoljno daha u
njegovim plućima da bi povukao dim. Ponovno je odmaknuo cigaretu
i drhtanje je bilo još gore te mu je ispala iz prstiju u vodu. Kada je
nestala, pognuo je glavu i plakao u dlanove.
Treći dio
OWEN
 31.
Radio je sam cijeli dan, mjerio, rezao i čekićao dok je vjetar
odumirao, a sunce se podiglo visoko i vruće. Zrak je bio tako vlažan
da mu se činilo da se kreće kroz katran, kipuć i ljepljiv. Poslijepodne
je došla Rebecca i stajala na doku s njim.
“Zbilja misliš da bi bio ubijen?” rekla je.
“Ne mislim. Znam to.” Nije se okrenuo kako bi je pogledao.
“Zato je morao otići. Morao je.”
“Tako je.”
“Nismo li ga mogli nagovoriti?”
“Nismo.”
“Kako možeš biti tako siguran?”
“Jer ga poznajem. Da sam otišao k njemu i rekao mu istinu o nama,
bio bi slomljen, no svejedno bi ostao. Siguran sam u to. Morao sam
ga povrijediti. Otjerati ga.”
“Mrzim to”, rekla je. “Ne kažem da si pogriješio, no mrzim jer smo
morali...”
“Znam.”
Uzdahnula je i odmahnula glavom. “Neće biti isto. Bit će... prazno
bez njega.”
“Da”, rekao je Arlen.
“Zašto nisi otišao s njim?”
Okrenuo se s daskom u ruci i pogledao je. “Zar doista moraš čuti
odgovor?”
“Nadam se da ne”, rekla je blago.
“Ne moraš.”
Čekala je trenutak i rekla: “Ideš li s nama?”
“S tobom i Owenom?”
Kimnula je.
Skrenuo je pogled prema ulazu u kanal, gdje je kružio par kreštavih
galebova, tražeći hranu.
“Nemaš obveza”, rekao je. “Ostat ću i pomoći. Učinit ću što mogu.
No ako želiš nestati zajedno s bratom...” Slegnuo je ramenima i
ostatak ostavio neizrečenim.
“Želim nestati”, rekla je, “pred Solomonom Wadeom. Ne pred
tobom.”
 “Sigurna si u to,” rekao je Arlen, “no ne poznaješ me dugo.”
“Poznajem te.”
“Da?”
“Ako ne vjeruješ,” rekla je, “zašto si onda još ovdje?”
“Itekako vjerujem. Vjerojatno i više od tebe. Srodne smo duše.”
“Da.”
“Na načine na koje još i ne shvaćaš,” rekao je, “srodne smo duše.”
“Kako to misliš?”
“Vidiš krv na svojim rukama koju ne vidi nitko drugi.”
Nagnula je glavu i namrštila se. “Ti isto?”
Šutio je.
“Reci mi”, rekla je.
Odmahnuo je glavom. “Drugi put.”
“Čekat ću. Naučila sam čekati.”
Htio se nasmiješiti, no nije bio dan za to. Sjeo je na pete i zurio u
galebove te je osjetio kako mu se znoj skuplja i klizi niz kožu.
“O čemu razmišljaš?” rekla je.
“Da sam došao ovamo u potrazi za prijevozom do CKS-a. Samo
sam to tražio. Trebali smo biti ovdje jedan sat.”
“Moji su roditelji sada trebali uživati na ovome mjestu. Ljudi su
trebali dolaziti sa stotinama dolara u džepovima radi ribolova, pića i
sunca. Ja sam trebala biti u Savanni.” Odmahnula je glavom.
‘“Trebalo je’ više mi ne znači mnogo. Svi u ovom okrugu bili su puni
planova prije nekoliko godina, a što misliš koliko ih se sada uopće
usudi kovati planove za budućnost? Jednostavno žive dan po dan. U
ovakvim vremenima samo to i možeš.”
Kimnuo je i prstima prešao preko ruba daske, brišući krupnu
piljevinu s reza.
“Ako ostanem,” rekao je, “moram znati kakav je plan. Zaslužujem
to.”
Rekla je: “Maine.”
Zbog te je riječi zadrhtao. Edwin Main. Edwin i njegova supruga
Joy.
“Što nije u redu?” rekla je.
“Ništa. Onamo kanite ići?”
Kimnula je.
“Jesi li ikada bila ondje? Poznaješ li ikoga?”
 “Ne. Zato i jest savršeno. Ondje ćemo biti stranci, daleko od ovog
mjesta i ovdašnjih ljudi.”
Podigla je ruku, protrljala čelo, spustila je sjajnu od znoja i pružila je
prema njemu kao dokaz nečega.
“Što je moguće dalje od ovog mjesta”, rekla je. “Pojma nemaš
koliko često mislim na Maine. Koliko vremena provodim maštajući o
njemu. Ondje se sada bliži jesen. Danju pušu hladni vjetrovi, a noću
se pokriješ još jednim pokrivačem, ujutro je trava svježa i duboki ti
udisaj hladi pluća, a ne guši te. Lišće postaje narančasto, crveno i
smeđe. Nije zarobljeno u zelenilu, uvijek u zelenilu. Mijenja se. Za
otprilike mjesec dana past će prvi snijeg. Samo uvod u ono što
slijedi, no sniježit će. Ujutro će biti snježne prašine ili nekoliko
pahulja u zraku. Znaš li da sam snijeg vidjela samo dvaput u životu?”
Zurila je prema kanalu dok je govorila, prema gustom zelenom
spletu koji je ondje rastao, gdje je nekoliko nevidljivih ptica kreštalo i
povremeno bi nešto pljusnulo po vodi.
“Jesi li doživio mnogo zima?” pitala je. “Pravih zima?”
“Doživio sam ih nekoliko.”
“Doživjet ću zimu ove godine”, rekla je, zaklinjući se. “Doživjet ću je
ove godine.”
Do noći vjetar se vratio, a Arlen je dovršavao dok. Planirao je
postaviti posljednju dasku do podneva idućeg dana, a zatim bi
mogao početi s kućicom za čamce, iako će im trebati još drvene
građe žele li ondje nešto postići. Bio je to sulud pothvat, radili su tako
naporno kako bi obnovili mjesto koje će uskoro napustiti, no nije
znao što bi drugo. S jedne strane, tako se doimalo da će ostati, imao
je i zadatak koji je morao riješiti. To mu je bilo potrebno.
Volio je raditi. Tjelesni napor. Možda je to bilo čudno, no obožavao
je bol u mišićima na kraju dana, obožavao je znoj koji je izlazio iz
njegovih pora, obožavao je zvuk pile i dodir čekića, čisti zvon točno
pogođenog čavla.
Toliko je muškaraca sada lutalo zemljom, tražeći nešto tako
jednostavno poput posla. Bila je to bizarna pojava, kad malo
razmisliš o tome, i Arlen je mislio da su to porođajne muke novog
svijeta. Toliko se toga dogodilo i uzrokovalo depresiju, toliko stvari
koje je razumio i još više koje nije, no na kraju sve se moglo svesti
pod isto načelo: više nisi mogao ovisiti samo o sebi. Ne na način na
koji su muškarci prije mogli. Mogao si imati vještinu, snagu i želju, no
morao si naći nekoga komu će to koristiti. Nekada si, ako si znao
obrađivati metal, mogao otvoriti kovačnicu i zarađivati dovoljno za
uzdržavanje obitelji. A sada, ako si znao obrađivati metal, vjerojatno
si trebao posao u tvornici gdje si morao ispuniti potražnju, ne grada,
nego države, nacije, svijeta. Sada je najvažnija bila veličina: veliki su
upravljali svijetom znojem malih, a ako bi veliki posrnuli, mali su bili
prvi za otpis.
No prokleto smiješno bilo je to što Arlen nije želio biti među
vođama. To je bio cilj, navodno, zacrtan američki san, izdići se iz
redova malih postati div.
No on nije imao tu želju. Što veću ulogu imaš, svojim odlukama
utječeš na više ljudi. Nije htio donositi takve odluke. Sve što je želio
bilo je raditi. Ako bi mu dan završio kada bi zabio posljednji čavao,
bio je to dobar dan. Bio je to vraški dobar dan.
Ili je uglavnom bio. Iznimno, uobičajeno je zadovoljstvo izostalo
kada je pokupio alat i stazom se vratio do Kuće čempresa. Radio je,
da, obavio čisti rad čovjeka koji je bio malen u očima svijeta, ali
zadovoljan u svojem srcu, no čak ni to danas nije bilo dovoljno.
Danas je osjećao breme odluke na sebi.
Bila je to ispravna odluka, znao je. Imao je pravo.
Ali, joj, kako je mrzio što ju je morao donijeti.
Dani su prolazili iznenađujućom brzinom, u tišini. Solomon Wade
nije svraćao, kao ni Tolliver ni itko drugi osim Thomasa Barretta,
dostavljača. Kada je stigao potkraj tjedna, Arlen ga je pitao mogu li
dovesti još drvene građe.
"Ovaj put ne šalješ dečka? Uživao sam.”
“Otišao je.”
Barrettovo pjegavo lice čudno se namrštilo. “Zauvijek?”
“Tako je.”
“Čudno. Rekao mi je da misli ostati. Što ga je vratilo na cestu?” “Ne
mogu govoriti u njegovo ime”, kratko je rekao Arlen.
“Pa, šteta. Na ovom će mjestu dečku poput njega biti teško
samome na cesti. Je li imao novca?”
“Idemo po ta drva”, rekao je Arlen.
Izašli su na asfaltiranu cestu i zatim južno prema Visokome gradu.
Vladala je tišina otkad su otišli. Iako Arlenu nije bilo do razgovora,
nije se htio činiti nezahvalnim pa se počeo raspitivati o nazivu grada
kako bi potaknuo razgovor.
“Mjesto odakle dolazim trebalo bi se zvati Ravni grad”, rekao je.
“Nema ni traga brdu, koliko sam vidio.”
“Odakle si?”
“Iz Zapadne Virginije.”
Barrett je kimnuo. “Pa, teren je ovdje posve drukčiji. Visoki grad
strancu možda ne izgleda mnogo drukčije, no jedno je od rijetkih
mjesta ovdje koje nikad nije bilo poplavljeno. Dakle, Visoki grad i
Suhi grad.” Skrenuli su na istok u središtu grada, a Arlen je okrenuo
glavu kako bi pogledao zatvor dok su prolazili. Tolliverov je auto bio
parkiran sprijeda. “Niste li rekli da ste se prijavili za šerifa?” pitao je
Arlen.
“Tako je. Ali Tolliver me je pravedno pobijedio”, kratko je rekao
Barret. “Jeste li imali iskustva kao policajac? Ili ste htjeli dio moći?”
Barrett je skrenuo pogled prema njemu, a zatim ga ponovno
usmjerio na cestu. “Nemam iskustva u policiji. Odslužio sam svoje u
vojsci i zatim sam se vratio. Volim svoj dom. Nisu mi se sviđali ljudi
koji preuzimaju kontrolu nad njim. To se nije promijenilo.”
“Može li itko ovdje doista natjerati te dečke da odgovaraju za bilo
što?”
“Ako tko i može,” rekao je Barrett, “ja ga još nisam našao.”
Arlen je kimnuo i zatim su ponovno šutjeli neko vrijeme, vozeći se
spuštenih prozora dok im je vruć zrak puhao u lica. Šuma se sada
pretvorila u močvarna polja panjeva, a Arlen je gledao preko otpada
posječenih stabala i osjetio bol, prisjećajući se kako su sjekli šume
njegova djetinjstva. Otišao je na arlingtonsko narodno groblje
jedanput nakon rata i prvo čega se sjetio zureći preko redova
kamenih ploča bila je posve posječena šuma koja se uspinjala
brdom iznad njegova doma. I jedno i drugo bila su polja smrti,
prepuna neprikladnih podsjetnika na ono što je bilo.
“Ovdje su sjekli mnogo građe”, rekao je.
“Jesu. Pilana nije bila daleko odavde. Radio sam ondje tri godine.
Čuo sam tračnu pilu u snu.”
“Kada je propala, s njom je propao i grad, kako mi je rekla
Rebecca.”
 “Tako je. U ovome je gradu bilo dvije tisuće ljudi prije manje od pet
godina. Ostalo je nekoliko stotina i mnogo panjeva. Prođeš li
kanuom kroz močvare nedaleko odavde, naći ćeš panjeve opsega
dva i pol do tri metra. Veliki primjerci, itekako. A i drvo traje. Čempres
je vraški čvrst.”
“Najbolji za lijesove”, rekao je Arlen.
“Odakle, dovraga, znaš tako nešto?”
“Rekao mi je otac”, rekao je Arlen. “Mnogo je razmišljao o takvim
stvarima.”
Sjećanje se zadržalo. I dugo nakon što su se on i Barrett vratili s
građom i donijeli je do doka, Arlen je mislio na oca. Vidio je tamne
oči iznad guste brade, čuo dubok, ugodan glas. Vidio je velike ruke
ovijene oko ravne površine ili komada šmirgla, kako glade uzorak
nečijeg posljednjeg doma. Nad lijesovima je provodio mnogo
vremena, kao nitko drugi, prema grobu svakog prosjaka odnosio se
kao prema grobnici bogataša. Čak i u ljeto groznice, kada je
dvadeset devetero ljudi umrlo u jedanaest dana, pozorno je
obrađivao lijesove. Arlen se sjećao kako je radio cijele noći to ljeto,
ljeto kada je umrla njegova majka. Arlenu je tada bilo dvanaest
godina. Umrla je polako, u mukama i s rukom u Isaacovoj, koji je
pogledao sina u oči i rekao mu da se ne boji, da zemaljsko
postojanje na kraju nije važno.
To je bilo prije dvadeset pet godina.
Razvrstao je i poslagao građu te pokušao sve to istisnuti iz misli, no
nije mu polazilo za rukom. Te večeri, kada je sjeo na trijem s
Rebeccom, rekao je: “Mislim da sam ti spreman ispričati priču.”
Promatrala ga je jedan trenutak, a zatim rekla: “Zašto? Što se
promijenilo?”
Malo je razmišljao o tome dok je vadio cigaretu i pripaljivao je. Ništa
se nije promijenilo. Sve se promijenilo. Nije to bilo nešto što je
mogao točno odrediti; svijet mu se promijenio na način koji nije
posve shvaćao. A to je itekako imalo veze s njom. Toliko je znao.
“Jednostavno je vrijeme da ispričam priču”, rekao je. Priču koju
nikada nikome nije ispričao.
Nije odgovorila. Sjedila je ruku prekriženih u krilu i čekala. Još je
neko vrijeme pušio i gledao valove, a zatim joj je pričao o danu kada
je umro njegov otac.
 32.
Prošlo je pet godina otkad je preminula Arlenova majka. Isaac je
počeo provoditi više vremena u radionici, posebice noću, kada je bilo
malo vjerojatno da bi netko mogao doći. Radionica se nalazila ispod
sobe gdje je spavao Arlen, a zvukovi su dolazili do gore, jedva
prigušeni tankim podom koji ih je razdvajao. Odavna je poznavao
zvukove alata na drvetu - njegov je otac zarađivao, uz nešto malo
poljoprivrede, izradom namještaja - a katkad je Arlen čuo kako Isaac
pjevuši sebi u bradu ili povremeno govori njemački, svoj materinski
jezik. Razgovori su pak bili nešto novo.
Isprva je Arlen mislio da njegov otac razgovara sam sa sobom. Tiho
je izgovarao riječi i isprva je to bila samo pozadinska buka,
mumljanje na koje baš i nije obraćao pozornost. Tek kad je to
potrajalo neko vrijeme, počeo je obraćati pažnju, a fraza koja se
stalno ponavljala izazivala mu je trnce po kralježnici.
Reci mi, znao je reći Isaac Wagner. Reci mi.
Što je više slušao, to mu je postajalo jasnije da njegov otac
pokušava razgovarati s mrtvacima. I ne samo to - vjerovao je da to
čini. Riječi koje su izašle iz njegovih usta bile su dio razgovora.
Razgovori su trajali mnogo tjedana prije nego što se Arlen usudio
spustiti se do radionice kako bi to vidio svojim očima. Ono što ga je
dočekalo, bilo je zastrašujuće: Isaac je razgovarao s rukama na
truplu. Stao bi iznad njih i položio dlanove na njihova prsa ili na bilo
koju stranu glave. Kada bi se zasitio razgovora, maknuo bi ruke,
vratio se poslu i ušutio. Uvijek je šutio, osim ako mu ruke nisu bile
prislonjene na neko mrtvo tijelo.
Izvan radionice također je bio drugi čovjek - i s Arlenom i s
mještanima. Ćudljiv i nepredvidiv, davao je čudne izjave i bio
konstanto nezainteresiran za probleme živih.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što si je Arlen mogao priznati
da njegov otac doista gubi razum.
Glasine su kružile gradom, no nisu postajale problematične sve dok
muškarac suznih očiju nije došao u radionicu s dječjom igračkom u
ruci, spreman moliti da je zakopaju s njegovom mrtvom suprugom, i
vidio Isaaca u tada već uobičajenoj pozi - stajao je iznad trupla s
rukama na glavi mrtve žene, poput svećenika koji blagoslivlja. Taj je
prizor prestravio ožalošćena supruga, a iako je došlo samo do
vatrene prepirke - Isaac se nije trudio umiriti čovjeka, jednostavno
rekavši da će govoriti naglas u svojoj radionici ako to želi i s kim god
želi - što je dolilo ulje na vatru sumnje koja je već gorjela diljem
grada.
Što činiti s ocem koji je lud? To je pitanje proganjalo Arlena po cijele
dane i držalo ga budnim po cijele noći. Ostala su samo njih dvojica;
nije bilo drugih članova obitelji u gradu. Isaac ih je doveo ovamo, a
Arlenova majka nije mogla zanijeti nakon što je rodila prvo i jedino
dijete. Nije se imao komu povjeriti. Slušao je kako njegov otac
razgovara s mrtvima i razmišljao o tome što bi se moglo dogoditi
bude li tražio pomoć za njega, bude li ikomu u gradu rekao istinu te
je odlučio da bi bilo najbolje da šuti. Nije bilo nikakve štete. Bilo je
čudno, naravno, uznemirujuće i potresno, no nije bilo štetno. Obećao
si je da će, dođe li do toga, morati nešto učiniti.
Jednog dana početkom zime umrla je Joy Main. Nakon tri noći
mraza, uslijedio je posljednji dah babljeg ljeta koje je otpuhao hladan
vjetar, a u gradu nitko nije umro šest tjedana. Isaac je izrađivao
namještaj umjesto lijesova i Arlen je mogao kliznuti u nešto blisko
spokojnom stanju. Noću njegove snove nisu prekidali glasovi
odozdo, a tamni krugovi ispod očiju njegova oca su se smanjili.
Njegove čudne primjedbe bile su sve rjeđe. A tada su u radionicu
donijeli tijelo Joy Main.
Mainovi su bili moćna obitelj u gradu. Edwinov je otac bio geodet - i
vraški prepreden čovjek. Tražio je i dobio zemljište umjesto novca, a
imao je oko za dobra zemljišta, preuzimajući velike parcele uzduž
rijeke New River i gudure na njezinoj obali. Bila je to zemlja ugljena i
stabala, predivna zemlja koja će uskoro početi donositi bogatstvo.
Kada je Edwin narastao, počela je rudarska groznica i zbog imanja
koje je naslijedio, postao je bogataš. Ostao je u okrugu Fayette i
ispunio prazninu koju je ostavio njegov otac. Bio je veliki snob, a
znao je biti i šarmantan kada je imao razloga za to. Katkad je bio
osoran i okrutan, no mještani kao da su smatrali da to treba očekivati
od vođe.
Joy Hargrove bila je najljepša djevojka u okrugu, bistra i pametna,
darovita pijanistica blagoslovljena prekrasnim glasom koji je privlačio
pozornost na nedjeljnim misama. Brak je bio dogovoren - njezin se
otac natjecao za kupovinu obećavajućeg rudnika. Njezina je obitelj
odobravala udvaranje, unatoč tome što je Edwin prešao četrdesetu,
a njihova kći tek sedamnaestu i nakon samo nekoliko tjedana Joy
Hargrove postala je Joy Main.
Bili su u braku sedam godina prije njezine smrti. Tijekom tog
vremena rodila mu je troje djece i postajala sve tiša, činilo se da je
spremno obavljala formalnosti, a zatim se povlačila u sebe. Bila je
vrlo poznata u okrugu Fayette, no zapravo je nitko nije poznavao.
Te rane večeri u studenome, kada su je donijeli do Wagnerove
kuće, upravo kada je nalet vrućine koji je vladao tog dana počeo
nestajati s tamom, Joy Main navršila je dvadeset petu godinu prije
tjedan dana i umrla od frakture lubanje.
Edwin je došao s njom, sa suzama u očima i šerifom uz sebe.
Objasnio je da je Joy došla u staju kako bi ga vidjela, a konj se
propeo i iznenada visoko zabacio noge te je stražnjim kopitom
udario u glavu.
Ustrijelio je konja, Edwin je objasnio jecavim glasom, a zatim
pozvao šerifa. Možda nije trebao to učiniti, ubiti konja, ali nije si
mogao pomoći. Prolivena krv zahtijevala je prolijevanje krvi.
Arlen je sve to čuo iz kuće, dok su muškarci stajali uz noge trupla,
omotanog pokrivačima. Kada je Edwin ispričao priču, Isaac Wagner
je rekao: “Sjetio si se ubiti konja dok ti je žena ležala na umoru?”
Šerif se umiješao, rekao Isaacu da je Edwin tugovao, dovraga, i da
ne postavlja takva pitanja, koga briga za konja u takvome trenutku?
Isaac nije više ništa rekao, no Edwin Main promatrao ga je mrkim
pogledom, a Arlen je, stojeći na prozoru, osjetio kako hladnoća
prolazi kroz staklo baš kao da se vjetar vratio sa sjevernih brda.
Isaac je uhvatio truplo u ruke i pripremao se odnijeti Joy Main
natrag u radionicu. Edwin je ponovno progovorio i rekao mu da
napravi najbolji lijes koji je ikad napravio; sve manje od toga bilo bi
grijeh i nije bilo važno koliko će sanduk stajati, platit će bilo koju
cijenu.
Isaac mu je rekao da je svaki lijes koji je napravio kvalitetan.
Nedugo nakon što su otišli, Arlen je čuo onu zastrašujuću frazu iz
radionice svojeg oca: Reci mi.
Ovaj se put prišuljao vratima. Obično se trudio kloniti se tog zvuka,
no večeras je u zraku bilo prilično napetosti jer je njegov otac
postavio ono pitanje o konju i jer ga je Edwin Main onako zloslutno
gledao.
Ne s njom, pomislio je Arlen, od svih u gradu s kojima možeš
razgovarati, ne s njegovom ženom. Otjerat će nas odavde sazna li
itko.
No razgovor se nastavio i užasavao ga je. Isaac Wagner pretvarao
se da čuje objašnjenje ubojstva.
“Dirao je služavku? Djevojčica nema više od petnaest godina, zar
ne? Htio ju je silovati? Je li ona vidjela što je bilo poslije? Čime te
udario? Je li te i prije tukao? Jesu li djeca vidjela? Je li itko vidio?”
Arlen je stajao na vratima i sve čuo te je osjetio drhtanje duboko u
prsima koje se pojačalo kada je Isaac rekao: “Pobrinut ću se za to.
Pobrinut ću se da odgovara za to. Obećavam ti to; kunem ti se.”
Arlen je otvorio vrata, ušao u sobu i viknuo da prestane, a ono što
je ugledao bilo je strasnije nego što je zamišljao.
Isaac je podigao mrtvu ženu, njezine ruke položio na svoja ramena
i gledao je u lice. Još je imala krvi u kosi, vjeđe su joj bile napola
spuštene, no nazirao se djelić plavih šarenica i kao da su preko
Isaacova ramena zurile u Arlenove oči.
“Ispričaj mi što se dogodilo”, rekao je Isaac. “Ne boj se, sine. Govori
mi istinu.”
“Ne govori”, vrisnuo je Arlen. “Ne može govoriti, ništa ti ne govori,
umrla je! Mrtva je!”
“Ne”, rekao je Isaac. “Tijelo je mrtvo. Ona nije.”
Arlen je stajao na vratima i odmahivao glavom, suze su mu se
nakupljale u očima. Isaac je polako i vrlo nježno spustio truplo, a
zatim okrenuo lice prema sinu.
“Moram ih dotaknuti kako bih čuo”, rekao je. “Neki ne moraju, oni
koji mogu prizvati bez dodira, no ja nisam jedan od tih. Možda s
vremenom. Trebalo mi je mnogo godina da uopće uspostavim
kontakt s njima.”
“Prestani”, rekao je Arlen. “Prestani, prestani, prestani.”
“Ne vjeruješ”, rekao je Isaac. “Oni koji ne vjeruju, ne čuju. No i ti si
nadaren, dečko. Siguran sam u to. Vidim to u tebi.”
“Dosta”, rekao je Arlen, hodajući natraške prema vratima. “Ne
govori više.”
 “Ne obaziri se na strah”, rekao je Isaac. “Treba učiniti ono što valja.
Ova je žena ubijena, premlaćena drškom sjekire i ubijena, Arlene! To
zahtijeva pravdu. Pobrinut ću se da se ostvari. Obećao sam joj to. A
ako išta smatram svetim, to je obećanje dano mrtvima.”
Arlen se okrenuo i pobjegao.
Gotovo je dva sata proveo u šumovitim brdima, spotičući se 0
raslinje s vrućim suzama u očima i stravom u srcu. Pitao se je li
njegov otac i dalje s Joy Main ili je otišao tražiti zadovoljštinu kao što
je obećao. Što je dulje Arlen hodao, to je bio sigurniji da ne smije
dopustiti da se to dogodi.
No i ti si nadaren, dečko. Siguran sam u to. Vidim to u tebi. Upravo
ga je ta izjava, više od bilo koje druge, odvela iz šume natrag u grad.
Njegov je otac bio lud - mrtvi ne mogu razgovarati sa živima; bili su
mrtvi i ništa nije ostalo iza njih - ali Arlen nije bio lud. Nikad nije bio i
nikad neće biti.
Neka onda Isaac Wagner nosi svoj sram i neka ga ne prenosi na
svojeg sina. Dokaže li Isaac svijetu da je lud, njegov će sin za sebe
dokazati da je zdrav.
Šerif je bio kod kuće i kada mu je Arlen ispričao priču, zurio je u
njega začuđenim pogledom. Kada je završio, sabrao se i zahvalio
Arlenu što je došao te mu rekao da ode kući i čeka.
“Ubrzo ću doći po njega”, rekao je. “Ispravno si postupio, sinko.
Znaj to. Ispravno si postupio.”
Arlen je otišao kući. Čekao je. Isaac je bio u radionici, tih.
Prošlo je trideset minuta prije nego što je došao šerif, no nije bio
sam. Edwin Main bio je s njim, nosio je dugačku kutu kako bi se
zaštitio od hladnog noćnog vjetra. Kada je Arlen vidio da dolaze,
pozlilo mu je. Zašto mu je šerif išta rekao?
Prošli su kroz vrata bez kucanja i vidjeli Arlena kako stoji te ga pitali
gdje mu je otac. Nemirnom je rukom pokazao prema zatvorenim
vratima radionice.
Otišli su po njega. Arlen je ostao vani, čuo razgovor, Edwin Main
vikao je i psovao, a Isaac je govorio dubokim, odmjerenim glasom.
Kada su se ponovno pojavili, Isaac je nosio lisičine.
Isaac je pogledao i uhvatio Arlenov pogled, a na licu mu je bio izraz
nježnosti, dragosti.
 Rekao je: “Morat ćeš vjerovati. I znaš što još moraš znati, sine?
Ljubav ostaje.”
Gurnuli su ga kroz glavna vrata te s trijema i po mračnoj prašnoj
cesti. Arlen ih je pratio. Edwin Main i dalje je vikao i prijetio. Prešli su
nekoliko stotina metara prije nego što mu se Isaac obratio.
“Ubio si je”, rekao je, “i s vremenom će se to otkriti. Razgovarat
ćemo s tvojom služavkom i djecom i reći će mi ono što mi je Joy već
rekla.”
Tada je Edwin Main nasrnuo na njega, a šerif je stao između njih.
Edwin je bio velik, no Isaac je bio veći. Mirno je stajao te spustio
pogled prema udovcu koji je vrištao, činilo se da ga ne tangira.
“Udario si je drškom sjekire”, rekao je. “Istrčala je iz kuće kako bi
pobjegla od tebe, a ti si je slijedio u dvorište i ondje ubio. Zatim si je
odvukao u staju kako bi u njoj bilo krvi, a konja si ubio jer si mislio da
ćeš time svoju priču učiniti vjerodostojnijom. To se dogodilo. To je
istina.”
Edwin Main oslobodio se iz šerifovih ruku. Šerif je zateturao i pao
na ruke i koljena, dok je Edwin posegnuo ispod kute i izvadio pištolj.
Arlen je poviknuo i potrčao prema njima, a Edwin Main nagnuo je
pištolj i uperio ga u Isaacovu glavu s udaljenosti manje od šezdeset
centimetara.
Isaac Wagner se nasmijao. Edwin Main je zapucao. Zatim je Arlen
pao na koljena, a krv njegova oca tekla je u prašinu. Zapuhivao ju je
vjetar s naznakama nadolazećeg snijega.
 33.
Za priču mu je trebalo više vremena nego što je mislio i bio je
neobično živčan prisjećajući se tih događaja, popušio je tri cigarete
prije nego što je završio. Rebecca je samo slušala. Nije prekidala,
nije čak ništa ni rekla ni kimnula glavom, nikad ne skidajući pogled s
njega.
Pričao joj je kako je izgledalo na ulici, kako je vjetar nosio prašinu
na krv i Edwina Maina čiji je kaput lamatao kao kaput starinskog
revolveraša, i na šerifa koji je u ruci držao šešir. Tada je dovršio
posljednju cigaretu, ugasio je te nakratko zašutio.
“I što su zatim dogodilo?” pitala je naposljetku. “Tko se brinuo o
tebi?”
“Nitko se nije brinuo o meni. Otišao sam.”
“Otišao?”
Kimnuo je. “Radio sam u rudniku gotovo godinu dana, živio u
pansionu. U Europi je trajao rat, no mi se još nismo uključili. Mislio
sam da bih se mogao pokušati prijaviti. Bio sam premlad, no lagao
sam i primili su me. Nije bilo teško. Nakon rudnika više nisam
izgledao kao dječak.”
“Koliko si imao godina?”
“Sedamnaest kada sam se prijavio. No imao sam gotovo
devetnaest kada smo se počeli boriti.”
“Nikada se nisi vratio?”
“Nego što da nisam! Što bih imao od toga?”
Razmišljala je o tome jedan trenutak, a zatim je rekla: “To si mislio
kada si rekao da smo srodne duše.”
“Jesam.”
“Ja barem nisam morala to gledati”, rekla je. “No nekako mi se čini
da to i nije neka utjeha.”
“Vjerojatno nije.”
U tami su se valovi lomili o pijesak, kukci su zujali i čuo se zvuk
nečega što je udaralo na vjetru dolje kod kućice za čamce.
“Koliko ti je trebalo da shvatiš da je imao pravo?”
Arlen se namrštio. “Molim?”
“Tvoj otac. To što je rekao da imaš dar.”
Arlen je polako odmahnuo glavom. “Nije imao pravo. Ne mogu
razgovarati s mrtvima, a ni on to nije mogao. Bio je luđak.”
 “Ali vidiš upozorenja na smrt. Već godinama.”
“To je nešto drugo.”
Zabacila je glavu. “Kako?”
“Nitko ne razgovara s mrtvima”, rekao je. “Nitko ne može
razgovarati s njima. Mrtvi su, Rebecca. Svatko tko kaže bilo što
drugo, lud je kao što je bio moj otac.”
“Znači, ne vjeruješ u to što je rekao o mrtvoj ženi?”
“Ne.”
“Zašto ga je onda Edwin Main ubio?”
Arlen je osjećao bubrenje frustrirajućeg gnjeva. Postojao je niz
razloga zbog kojih nikada nije ispričao priču, a to je bio jedan od njih.
Nije mu trebao netko izvana da mu govori kako je stari luđak možda
imao pravo. Jer ako jest... ako jest...
“Edwin Main bio je razjaren,” rekao je Arlen, “kao što bi bio svaki
muškarac koji bi čuo takvu priču kakvu je pričao moj otac. Reagirao
je iz bijesa.”
“Jesu li ga uhitili zbog ubojstva tvog oca?”
“Nisu.”
“No tvoj je otac imao lisičine. Bilo je to hladnokrvno...”
“Bio je isprovociran”, rekao je Arlen. “Tako je odlučio šerif. Nitko nije
proturječio.”
“Ne razumijem kako netko tko je doživio takva iskustva ne može
vjerovati da je ono što je tvoj otac tvrdio moguće”, rekla je.
“To je golema razlika. Imam sposobnost pretkazanja, to je
vjerojatno rezultat svih smrti koje sam vidio, previše njih. Ne znam,
ne mogu to objasniti, no samo mogu predvidjeti. Osjećam ono što će
se dogoditi. No razgovor s mrtvima?” Odmahnuo je glavom. “U to
vjeruju starice i djeca, a ne razumni muškarci.”
“Posljednje riječi tvog oca bile su da ćeš morati naučiti vjerovati.”
Zapravo, njegove su posljednje riječi bile da ljubav ostaje.
Izgovorene tako blago, tako dražesno, s takvim prokletim prizvukom
opraštanja da se Arlen još godinama poslije budio noću i nije mogao
disati zbog sjećanja na to.
“Jedino što moram vjerovati”, rekao je Arlen, “jest da sam ispravno
postupio. Moram to vjerovati. I znaš što? Vjerujem. Oduvijek sam
vjerovao i zauvijek ću vjerovati.”
 Šutjela je, a zatim rekla: “Arlene, ako znaš da možeš vidjeti mrtve
prije nego što umru, zašto ne bi mogao razgovarati s njima nakon
što umru?”
Brzo je ustao sa stolice, spreman ući, naliti si viski i maknuti se od
tog razgovora. Nije trebao ispričati priču.
“Stani.” Uhvatila ga je za ruku, a dlan joj je bio mek i hladan te ga je
smirila. “Više nećemo razgovarati o tome.”
Rukama je prešao preko očiju i naslonio se na zid, iznenada
iscrpljen preko svake mjere.
"Idemo u krevet", rekla je, ustajući, i dalje držeći svoju ruku na
njegovoj.
“Naneseno mu je zlo”, rekao je Arlen. “To je bilo pogrešno.
Ubojstvo, kao što si rekla. No ono što je on učinio također je bilo
pogrešno. Izgubio je razum, Rebecca. Jedno je kada to čuješ,
vjerojatno. No nisi to vidjela. Nisi vidjela kako je držao tu jadnu mrtvu
ženu i gledao u njene oči.”
“Znam”, rekla je.
“Bio je problem. Izazvao bi nevolje.”
“Naravno da bi”, rekla je blagim glasom. “Naravno.”
Idućih dana nisu razgovarali o tome. Radio je na kućici za čamce,
brzo su podigli zidove i nije bilo posjetitelja. Trebali su idućega utorka
osloboditi Rebeccina brata. Jedanput je otišla u trgovinu Thomasa
Barretta kako bi obavila pozive i dogovorila da ode po njega. Arlen ju
je pitao želi li da i on ide s njom, a ona je rekla da ne želi.
“Možeš ga upoznati kada se vrati.”
Arlen je kimnuo, no i dalje si nije mogao pomoći a da se ne pita
hoće li je više vidjeti. Hoće li pokupiti brata i odvesti se u nekom
nepoznatom smjeru i hoće li to biti kraj. Nadao se da neće, no nije si
mogao pomoći da ne razmišlja o tome.
Ispalo je da se nije morao brinuti zbog toga - nije ni imala priliku
stići do Raiforda. Owen Cady stigao je u ponedjeljak, dan prije
planiranog izlaska i stigao je u društvu Solomona Wadea.
Stigli su oko podneva, a Arlen i Rebecca bili su na trijemu, upravo
su ručali. Čuli su auto i pogledali jedno drugo zajedničkim izrazom
nezadovoljstva, strahujući da je to Wade. Kada su prošli kroz bar,
vidjeli su sivi Ford coupe u dvorištu. Rebecca je rekla: “Došao je
izreći posljednju rundu prijetnji u slučaju da sutra planiram pobjeći.”
 Tada su se otvorila vrata Forda i izašla su dvojica muškaraca:
Solomon Wade s vozačkog sjedala i visok vitki mladić plave kose sa
suvozačkog. Rebecca je šaptom rekla: Owene i izašla na trijem.
Dva su muškarca hodala prema njoj; Solomon Wade bezizražajna
izraza lica, Owen Cady sa širokim osmijehom. Prešao je po stubama
i snažno zagrlio sestru.
“Doma sam!” viknuo je. “Stigao sam doma!”
Odmaknuo se od nje te se i dalje ležerno cerio, a Rebecca je
stajala začuđeno i tiho.
“Pa, mislio sam da ćeš biti sretna", rekao je.
“Ja sam trebala otići po tebe", rekla je. “Sutra. Trebala sam te sutra
pokupiti. Rekli su da sutra izlaziš.”
Zurila je u Wadea.
“Solomon je povukao veze i izvukao me dan prije”, rekao je Owen
Cady. “Htjeli smo te iznenaditi.”
“Mogao si povući veze?” rekla je ukočeno, i dalje gledajući Wadea.
“Mogao si to učiniti da ga izvučeš dan prije. Jedan dan?”
“Nema na čemu”, rekao je Wade.
“Gubi se s mog posjeda”, rekla je Rebecca. “Goni se odavde. I kloni
ga se. Kloni...”
“Rebecca, koji ti je vrag?” pitao je Owen, podigavši obje ruke u
miriteljskoj gesti, gledajući Wadea s izrazom ispričavanja na licu.
“Solomon nije učinio ništa osim što mi je pomogao.”
Arlen je mislio da će Rebecca zbog toga puknuti. Mislio je da će se
okrenuti, potrčati uza stube i vratiti se sa Smith & Wessonom u ruci.
Umjesto toga samo je uputila pogled bratu i rekla: “Nije povlačio
veze da te spasi od zatvora.”
“Nije on kriv za to! Ja sam. Ne znam što...”
“U redu je, sinko”, rekao je Solomon Wade, glasa prepuna
darežljivosti. “Želi li tvoja sestra da ovo bude obiteljski susret, onda
će i biti obiteljski susret. Samo sam ti osobno htio poželjeti
dobrodošlicu u Koridorski okrug.”
Blago se naklonio i rekao: “Svima ugodno popodne.” Zatim se
okrenuo, odšetao do auta i odvezao se jedne ruke podignute kroz
prozor te je susjedski mahnuo. Tamnocrvena boja prekrila je
Rebeccino lice dok je to gledala.
 “Ne znam što te spopalo”, rekao je Owen. “Htio sam te iznenaditi.
Zar se ne možeš radovati što me vidiš?”
Ponovno ga je pogledala, trepnula i pokušala odglumiti veselje.
“Naravno da sam sretna.”
Owen je podigao pogled prema Arlenu koji je stajao na vratima i
rekao: “Tko je to?”
Arlen je stupio naprijed i ispružio ruku dok je Rebecca govorila:
“Arlen Wagner. Pomaže mi sve obnoviti nakon uragana. Ostali smo
bez doka, kućice za čamce i većeg dijela stražnjeg trijema.”
“Drago mi je", rekao je Owen. No odmjerivački je pogledao Arlena,
s malo sumnje u očima.
“Također”, rekao je Arlen. “Tvoja je sestra jedva čekala da se
vratiš.” “Upola manje od mene, sigurno. Raiford nije zabavno mjesto
za boravak. Ondje ima opasnih dečki.” Ponovno mu se onako
nacerio, a u očima i ponašanju vidjela se arogancija, kao da se
ponosio svojim danima u zatvoru.
Arlen je rekao: “Siguran sam da nije zabavno.”
“Uđimo”, rekao je Owen Rebecci. “Želim si natočiti piće, dobro, a
tada ću ti ispričati neke priče. Pričat ću ti kako je bilo ondje.”
Rebecca se namrštila i Arlen je shvaćao zašto. Dečko je govorio
kao da se upravo vratio s odmora. Htio je pričati priče? Sranje.
Arlena je to podsjećalo na muškarce koje je poznavao, koji su uvijek
htjeli pričati priče o tome kako je bilo u ratu. Neizbježno, bili su to oni
koji zapravo nisu vidjeli pravu borbu. Još nije upoznao čovjeka koji
se vratio živ iz šume Bellau, a koji je želio pripovijedati o tome.
Dok je Owen Cady razmetljivo ulazio u bar, vičući kako lijepo
izgledaju boce s pićem, Arlen je uz iznenadnu i duboku bol osjetio da
mu nedostaje Paul.
Pričao je svoje priče. Sjedili su jedan sat, a Rebecca mu je
napravila debeli sendvič i donijela hladno pivo. Owen je jeo, pio i
govorio. I još govorio. Svime je htio oduševiti. Pričao je kako su
policajci u Raifrodu bili grubi, kako su bili brzi na pendrecima i
šakama, no nije zvučao ozlovoljeno zbog toga. Pričao je o muškarcu
kojeg su čuvari tako gadno premlatili da su ga iznijeli napukle čaške
koljena i slomljenih rebara, a kada je dovršio tu priču, smijao se i
odmahivao glavom, kao da se prisjećao trenutka grube šale. Hvalio
se drugim zatvorenicima kao da je govorio o zbirci mitskih junaka, a
ne o bloku ćelija prepunom okrutne gamadi i prevaranata.
“Najvažnije je da rano upadneš u pravu ekipu ili će te ondje pojesti
za ručak”, rekao je. “Našao sam dečke koji su znali one s kojima
sam se družio i to je bio početak. Nađeš nekoga tko će te poduprijeti
kada je potrebno, ti uzvratiš istom mjerom i tako uspiješ. Ako dođe
do tučnjave, bolje ti je da nisi sam.”
Rebecca je slušala, tiha ali nesretna. Owen se uglavnom obraćao
Arlenu, gestikulirajući i pokazujući pivom.
“Bio je tip koji se družio s Dillingerom", rekao je. “Jeste li znali da je
Jack - tako su Dillingera zvali oni koji su ga poznavali - na neko
vrijeme došao na Floridu kada je postalo vruće u Indiani? To je
istina.” “Dillinger je ubijen prošle godine”, rekao je Arlen.
“Znam to. Svi to znaju.”
Arlen je slegnuo ramenima.
“Kao i Pretty Boy Floyd i Baby Face Nelson”, rekao je Owen. “Svi u
jednoj godini. I Clyde Barrow i Bonnie Parker. Ne, trideset četvrta
nije bila dobra godina da se baviš nepoštenim poslovima.”
“Nijedna godina nije dobra za to”, puknula je Rebecca. “Da barem
ne govoriš o tome kao da je riječ o nečem tužnom. Ti su ljudi bili
kriminalci. Bili su ubojice.”
“Znam, sestro, znam.” No namignuo je Arlenu dok je pio pivo.
Nakon nekog vremena ponestalo mu je priča ili mu je dosadilo
izmišljati ih te je rekao Rebecci da želi otići gore i malo se odmoriti.
“Pojma nemaš kako će mi biti super u pravom krevetu”, rekao je.
“Pivo i krevet u jednom danu? Sigurno sam dospio u raj. Sada si još
samo moram naći curu.”
Ponovno je namignuo Arlenu, a Arlen mu se pokušao nasmiješiti
dok je dečko paradirao prema stubama. Rebecca ga je odvela u
spavaću sobu koju je pripremila. Paulovu staru sobu.
Kada je sišla niza stube, isprva nitko od njih nije govorio.
“Dobar je dečko”, rekla je naposljetku.
“Siguran sam da je.”
“Sva ta priča, kako govori o tome, samo se pokušava prikazati
žilavim. Pretpostavljam da tu vještinu vrlo brzo naučiš na takvom
mjestu.” Arlen je kimnuo. “Drago mi je što je izašao, i to tako brzo.
Mnogi dečki koji završe na takvom mjestu ne budu tako arogantni.
Budući da jest, pretpostavljam da mu je ondje bilo lakše nego
drugima.”
“Nadam se”, rekla je.
Nije izrekao druge stvari koje je mislio, poput toga da su neki dobro
podnosili zatvor jer su, iskreno, uživali u kredibilitetu koji im je to
donosilo u određenim krugovima ili zbog toga što su cijenili ožiljke jer
su svijetu poručivali: Bio sam na opasnim mjestima, vidio sam
opasne stvari i, prijatelju, još uvijek sam ovdje.
Arlen je stekao svoje ožiljke. Skrivao ih je što je bolje mogao.
"Dobar je dečko", ponovila je. “Samo mu daj malo vremena.”
“Može. No smijem li te nešto pitati? Kada mu misliš iznijeti plan?
O tome da želiš otići odavde i otići u Maine?”
“Za nekoliko dana”, rekla je. “Želim da se privikne, smjesti. Želim da
Solomon vidi da još nismo pobjegli. Želim da se svi smire.”
“Dobro.”
“U međuvremenu... imaj strpljenja s njim. Znam kako sada zvuči, ali
nije takav. Zbilja nije takav.”
“Kvragu, može govoriti što želi”, rekao je Arlen. “To nema veze sa
mnom.”
“Znam, samo... Želim da ti se svidi.”
Vidio je iskrenost u njezinim očima i rekao: “Sviđa mi se, Rebecca.”
Bila je to jedna od najlakših laži koje je ikad izrekao.
 34.
Owen je nastavio te večeri, pričao je još svojih priča, govorio o
Karpisu, Barkeru i Dillingeru, svim drugim poznatim gangsterima
koje zasigurno nikada nije upoznao, no htio je uvjeriti Arlena da jest.
Spominjao je pljačkaše banaka, ubojice i prevarante, govorio o njima
glasom punim divljenja. Sada mu je bilo dvadeset godina, bio je to
velik zgodan dečko, tamnoplavih očiju i šarmantnog osmijeha kojim
zacijelo može privući mnoštvo žena. Rebecca, očito sve frustriranija
kako je vrijeme odmicalo, nije čekala koliko je predložila te mu je
objasnila da će napustiti Kuću čempresa.
“Sada kada si se vratio,” rekla je usred jedne od njegovih priča,
“moramo naći vremena za razgovor o nekim stvarima. To ne mora
biti večeras, ali uskoro.”
“Razgovor o čemu?” rekao je, naslonivši se.
“Kamo ćemo otići. Što slijedi.”
Namrštio se. “Otići? Nikamo ne moram otići. Kvragu, tek sam stigao
doma.”
“Ovo nije dom”, rekla je. “Ovdje za tebe nema ničega osim nevolje.
Iste nevolje u koju si upao prošli put.”
Nasmijao joj se i odmahnuo rukom. "Ma dobro sam,"
“Ne, Owene. Nisi dobro. I ovo nije dom.”
“Itekako jest”, rekao je spustivši noge stolice na pod. Promatrao ju
je strogim pogledom. “Ne vraćam se u Savannu.”
“Ne u Savannu, nego... negdje drugdje. Ovdje nema novca,
Owene. Ne dolazi nitko osim ljudi koje pošalje Solomon Wade.
Možeš zamisliti kakvi su to ljudi.”
Owen je pogledao Arlena, namrštio se i rekao: “Ne moramo
izgovarati loše riječi o sucu Wadeu.”
Rebecca je zurila u njega. Čeljust joj je zadrhtala. “Govorit ću što
mislim, a taj je čovjek pošast. Zao je.”
“On je jedini čovjek koji je pomagao meni i tati u teškim
vremenima.” Sada je Rebecca pogledala Arlena. U očima joj se vidio
očaj, a tada je Owen primijetio taj pogled.
“Što on uopće radi ovdje?” pitao je. “Ovo su obiteljski razgovori. Ne
moramo uplitati tvog radnika.”
“On nije samo radnik. Prijatelj je i vjerujem mu. Ostat će.”
 Arlen je očekivao otpor, no Owen mu je samo uputio mračan,
znakovit pogled.
“Drugi ćemo put razgovarati o tome”, rekao je Owen. “No nemam
želju otići. Ovdje se može zaraditi novac, samo što ti to ne vidiš.”
“Može se zaraditi novac onako kako si ga zaradio prošli put?” viknula
je. “Onako kako si završio u Raifordu? Da, sigurna sam da se može.
Vjeruj mi, itekako sam svjesna novca. Zamolili su me da ga brojim
dok te nije bilo! To mi je sudac Wade pružio u tvojoj odsutnosti.”
“Pa, Bogu hvala što jest”, kratko je odgovorio Owen. “Inače bi te
uhvatili. Jesi li ikad razmišljala o tome?”
Rebecci su podrhtavala usta, a oči su joj se ovlažile. Stavila je
jednu ruku na stol kao da se želi sabrati, iako je sjedila, a zatim je
iznenada ustala i došla do stuba te ih ostavila. Arlen je ustao, no
Owen Cady rukom mu je pokazao da sjedne.
“Pusti žene rano u krevet dok muškarci ostaju budni i piju, oduvijek
to govorim.”
Oduvijek to govoriš? pomislio je Arlen. Koliko imaš godina,
dvadeset? Da, siguran sam da to govoriš već vrlo dugo.
No sjeo je. Ona mu je to morala ispričati i poštovao je to. Ako je itko
na svijetu shvaćao taj teret, bio je to Arlen Wagner. Prihvatio je bocu.
Owen je s piva prešao na viski prije otprilike sat vremena, a ta se
promjena vidjela; pogled mu je bio mutan, a obrazi rumeni.
“Dovraga, ovo baš godi”, rekao je kada si je Arlen natočio piće i
vratio mu bocu. “Mnogo je vremena prošlo, da ti kažem. Dobro, imali
smo pića, no to nije isto kao pravi viski, vjeruj mi. Jesi li ikada bio u
zatvoru?”
“Nisam.”
“A u pritvoru?”
“Jesam.”
Owen je mudro kimnuo. “Znao sam. Tako izgledaš.”
“Zbilja?”
“Naravno. Znaš, kao da si vidio mnogo toga. Svašta si doživio, kao i
ja.”
Kao i ti? pomislio je Arlen. Bio si u ćumezu šest mjeseci jer si
prevozio drogu. Ništa ti nisi vidio, dečko.
“Nije mi se svidjelo u pritvoru”, rekao je Arlen. “Ne mislim se vratiti.”
Owen je zabacio glavu i nasmijao se kao da je to bila šala, no kada
je ponovno spustio glavu, oči su mu bile stisnute, hladne.
“Spavaš s mojom sestrom?”
Arlen je gucnuo piće. “Čini mi se da sada spava sama. Osim ako
nije nekoga skrila ondje.”
Dečko je zurio u njega i rekao: “Ako spavaš, u redu je. To nema
nikakve veze sa mnom. No nešto moraš shvatiti - ja sam ovdje
glavni. Ne ona, a bogme ni ti. Moj je otac meni ostavio ovo mjesto.”
Potapšao je prsa kažiprstom, u slučaju da Arlenu nije bilo jasno. “U
redu”, rekao je Arlen. “Ja samo zamahujem čekićem.”
“I bolje ti je da to zapamtiš.”
“Još nisam zaboravio.”
Na trenutak ga je Owen gledao kao da je tim riječima izazivao
svađu, no zatim se, kao i nekoliko puta dosad, počeo preglasno
smijati.
“Sviđaš mi se”, rekao je, podižući bocu viskija i pijući iz nje,
nepotrebno vitlajući njome, s obzirom na to da mu je čaša bila puna.
“Drago mi je što to čujem.”
Owen je spustio bocu i naslonio se preko stolu. "Želiš li zaraditi
novca? Mnogo novca?”
“Ovisi o tome kako ga mogu zaraditi.”
Owen se nacerio. “Sranje, nije važno kako ga možeš zaraditi,
važno je da ga možeš zaraditi. Reći ću ti nešto što vjerojatno ne
znaš, stari - onaj sudac koji me doveo ovamo iz Raiforda? On
praktički upravlja ovom državom. A dobar sam s tim čovjekom. Ako
želiš dio zarade, mogu ti to omogućiti.”
“Ne znam baš”, rekao je Arlen. “Solomon Wade mene baš i ne voli
kao tebe.”
“Ma mogu te ubaciti u neke posliće, bez problema.” Owen se
naslonio, uvjeren u svoj položaj u hijerarhiji Wadeove ekipe.
“Hvala,” rekao je Arlen, “ali nije to za mene. Držat ću se
drvodjelstva.” “Želiš reći, držat ćeš se siromaštva?”
Arlen je slegnuo ramenima.
“Kako želiš”, rekao je Owen.
Arlen je gucnuo piće. “Znaš, tvoja sestra ne želi Wadea u blizini.”
“Misliš da me briga? Slušaj me - Rebecca bi se trebala vratiti u
Savannu. Ovo nije mjesto za nju. Pojma nemam što radi.”
 Arlen ga je pogledao, a zatim odvratio pogled. “Možda je ovamo
došla zbog tebe.”
“Mene?”
“I tvog oca. Da vam pomogne.”
“Pa tata je mrtav, a ja ne trebam pomoć.”
Arlen nije odgovorio.
“Čuj”, rekao je Owen. “Ne mislim provesti život režući daske, tegleći
vreće stočne hrane, berući naranče ili što već misliš da bih trebao
raditi. Ostavit ću trag, stari, i poznajem prave ljude koji će mi
pomoći.” “Solomona Wadea.”
“Između ostalih.” Kimnuo je. “Poznajem ih mnogo.”
“Gangstere. Kriminalce”
Owen se nacerio. “Zovi nas kako želiš.”
Nas. Arlen se teškom mukom prisiljavao da sluša tog praznoglavca.
Izlio je ostatak pića i ustao.
“Rebecca želi otići odavde”, rekao je. “Patila je čekajući te.”
Owen je još jedanput pijano mahnuo rukom, a Arlen je osjećao
kako mu se prsti kvrče u pesti spuštene uz bokove. Gledao je dečka
jedan trenutak, čeljust mu je podrhtavala, razmišljao je o svemu što
je trebalo izreći. No nije bilo na njemu da govori o tome.
“Dobro došao natrag”, rekao je, a zatim se okrenuo i uspeo uza
stube te sam otišao u svoju spavaću sobu.
 35.
Spavali su u istom krevetu otkad je Paul otišao, no te noći nisu i nije
došla u njegovu sobu u tami, kao što je nekad činila. Trudio se da ga
prisutnost njezina brata ne uzrujava, no to je bilo teško. Ona je
zamislila da će svi zajedno pobjeći u Maine poput nekakve proklete
sretne obitelji? Arlen to nije mogao zamisliti.
A nije mogao zamisliti ni da je ikada napusti.
Kada se probudio, bilo je to uz zvuk glasnih, gnjevnih glasova.
Ustao je iz kreveta, navukao odjeću i spustio se, osjećajući
neodređenu mamurnu ljutnju, kao što je često osjećao jutrima nakon
besanih noći. Kada je došao do kraja stuba, još se jedan glas
pridružio Rebeccinu i Owenovu, a taj je otjerao mentalnu maglu. Bio
je to Solomon Wade.
“Rekla sam ti da ga pustiš na miru”, govorila je Rebecca. “To sam i
mislila. Goni se odavde!”
“Pokušavam pomoći dečku da stane na noge”, rekao je Wade
razvlačeći na onaj svoj način, glasom pomno osmišljenim da ne
pokaže reakciju, da stvori stalan osjećaj kontrole. “Nisam mislio da
ćeš imati nešto protiv toga.”
“Kloni ga se.”
“Rebecca, prestani se derati”, rekao je Owen kada je Arlen stupio u
prostoriju. “Čovjek pokušava pomoći, došao je kako bi nam dao...”
“Ne trebaju nam njegovi darovi.”
“Nije to dar, nego pozajmica”, rekao je Owen. “Nešto za prijevoz, to
je sve.”
Arlen je pogledao kroz prozor i vidio dva autu pokruj Rebeccina
kamioneta: sivi Ford coupe Solomona Wadea i plavi kabriolet s
gumama bijelih rubova.
“Za prijevoz čega?” pitala je Rebecca.
“Našao sam dečku posao”, rekao je Wade.
“Ne.” Odmahnula je glavom. “Ne, neće raditi za tebe.”
“Daj, Rebecca. Teška su vremena i našao sam priliku za Owena.
Tek je izašao iz zatvora. Mislio sam da ćeš to više cijeniti. I sama si
obavljala neke poslove za mene, zar ne?”
Nije odgovorila.
Solomon Wade je rekao: “Ostavit ću vas da to riješite. Owene,
čujemo se, dobro? Trebam te i možeš zaraditi novac. Mnogo novca.”
 Otišao je kroz vrata do automobila. Tate McGrath čekao ga je na
suvozačkom sjedalu; očito je on dovezao kabriolet.
“Ne shvaćam te”, rekao je Owen Rebecci. “Nimalo te ne shvaćam.”
“Owene, nećeš raditi za njega. Neću to dopustiti.”
“Ti nećeš dopustiti?” Osjetilo se izazivanje u njegovu glasu, podigao
je obrve.
“Tako je. Taj je čovjek..
“Jedina osoba u ovom okrugu koja plaća ostalima”, rekao je Owen.
“Možda nisi primijetila, ali kriza je, Rebecca. A sudac Wade brine se
da svi dobiju novac. Što ti je skrivio?”
“Što je skrivio?” ponovila je. “Što je skrivio?”
“To sam pitao.”
Cijelo joj je tijelo podrhtavalo. “Kriminalac je. Ozljeđuje ljude, krade
od njih i...”
“Kao i svi drugi na svijetu.”
“I ubija ih. Ubojica je.”
Owen se nasmijao. “Tiboga. Čula si neka govorkanja. Od koga? Od
ovog tipa?” pokazao je prema Arlenu.
Rebecca je stajala ondje i zurila u brata koji joj je uzvratio
podrugljivim osmijehom, a ona nije rekla ni riječ.
“Idem se provozati”, rekao je Owen. Prošao je pokraj Arlena kroz
vrata i već minutu poslije kabriolet je odbrujao.
“Zašto mu ne kažeš?” rekao je Arlen. “Kvragu, mora znati.”
Nije ga htjela pogledati. "Hoću. Samo sada... nije pravo vrijeme."
"Pa, bolje da brzo dođe pravo vrijeme”, rekao je Arlen. “Jer nešto ću
ti reći - taj tvoj brat nije neki zbunjeni klinac koji se uvalio u nevolju.
Misli da će biti gangster i ta mu se ideja sviđa.”
“To nije istina!”
“Nije?” rekao je Arlen. Izmijenili su nelagodan pogled.
“Slušaj”, rekao je nakon što je stanka potrajala. “Mislio sam da ćeš
čekati ovdje dok ga ne puste. Mislio sam da je jedini razlog zbog
kojeg ostaješ na ovom mjestu da usrećiš Wadea dok ne oslobode
tvog brata.”
“Upravo sam zbog toga ostala.”
“Pa, Rebecca, oslobodili su ga. I kaže da će ostati.”
“Neće. Otići će.”
 “Morat ćeš se potruditi da ga uvjeriš da to učini. Sinoć sam
razgovarao s dečkom. Misli da je idući Al Capone.”
“To je samo priča.”
“Dovraga, da, to je samo priča. Ali nije priča da ima ideju o tome što
želi biti. Misli da je Wade faca. Ako želiš da krene na put s tobom,
morat ćeš mu reći istinu. Tvoj se otac nije utopio; prerezali su mu
grkljan. Dečko mora znati.”
Kimnula je. “Reći ću mu. No ne želim to učiniti ovdje.”
“Kako misliš da to ne želiš učiniti ovdje?”
“Owen je... nagao”, oprezno je rekla. “Katkad blesav. Tako je mlad.”
“Ne razumijem.”
“Ne mogu mu reći istinu kada je u blizini Solomona Wadea i Tatea
McGratha”, rekla je. “Zar ne shvaćaš? Neće željeti otići; htjet će se
obračunati. Ne zna dovoljno da shvati da se ne možeš obračunavati
s takvim ljudima. Reći ću mu kad odemo odavde. No najprije ga
moram maknuti odavde.”
“Pokušavaš ga zaštititi od Wadea”, rekao je Arlen, “i od njega
samoga. Možda ćeš uspjeti postići jedno. Jamčim ti da nikada nećeš
uspjeti učiniti drugo. Dečko će ucrtati vlastiti put. Čini se da već
itekako radi na tome.”
“Samo ga moram maknuti odavde.”
“A zašto mi ne odemo? Svakim danom dok se zadržavamo ovdje
samo će upadati u sve veće probleme s Wadeom.”
“Ne mogu... Nešto čekam."
“Nešto čekaš?”
Odvratila je pogled.
“Tako to ide”, ogorčeno je rekao. “Vjerovala si mi do određene
granice. No i dalje imaš neke tajne. One koje su najvažnije.”
“Arlene, to nije pitanje povjerenja. Nije. I razgovarat ću s Owenom.
Vidjet ćeš - čim se vrati, razgovarat ću s njim.”
No taj se dan nije vratio. Kada je neposredno nakon zalaska sunca
netko pokucao na vrata, oboje su pretpostavili da je to Owen. Nije
bio on. Bio je to Paul Brickhill.
 36.
Izgledao je umorno i mršavo, lice mu je bilo išarano prašinom s
ceste i znojem. Cipele su mu bile uprljane blatom i puknule su s
jedne strane zbog prehodanih kilometara. Rebecca je držala vrata
otvorena i zurila u njega. Nije se micala. Arlen je sjedio za šankom i
preko njezina je ramena vidio dečka koji ga je promatrao bez riječi ili
promjene izraza.
“Smijem li ući?” napokon je rekao, obraćajući se Rebecci.
“Da, dođi, uđi.”
Maknula se u stranu i pustila ga da prođe, a on je spustio svoje
torbe na pod, došetao do šanka i pogledao Arlena. Nijedan nije
govorio. Arlenova prva pomisao, ona koja je prostrujala kroz njega
čim je vidio dečka, bilo je olakšanje. Bilo mu je drago što ga vidi.
Tada se sjetio dima koji je vidio u Paulovim očima, sjetio se razloga
za cijeli prokleti incident i pomislio: Ne. Nisi se trebao vratiti.
Paul nije skidao pogled s njega, a zatim je otišao iza šanka i skinuo
bocu džina s police. Natočio si je čašu, gucnuo, a zatim se vratio i
sjeo nekoliko barskih stolaca dalje od Arlena. Pogledao je sat.
“I dalje radi”, rekao je. Nije bilo ni traga ponosu u njegovu glasu. Ne
kao što je bilo u slučaju s generatorom.
“Da”, rekla je Rebecca. “Mnogo ti hvala na tome. Paule, donijet ću ti
nešto za jelo. Dobro će ti doći.”
“Mogao bih nešto pojesti.”
“Odmah ću nešto pripremiti." Došla je do njega i stavila mu ruku na
rame, a on je okrenuo glavu i zurio u nju. Zatim je podigao pogled do
njezina, hladnih očiju, a ona je maknula ruku.
“Odmah”, ponovno je promrmljala, a zatim je otišla.
Bilo je tiho, ništa osim sve sporijeg zvuka njihanja kuhinjskih vrata
dok se nisu posve smirila, a nakon toga jedino što se čulo bilo je
kucanje sata.
Arlen je rekao: “Dobro si?”
“Zanima te?” Paul je podignuo čašu i popio još malo džina.
“Naravno da me zanima”, rekao je Arlen. “Znaš to.”
Paul je umorno odmahnuo glavom. “Naravno, Arlene. Naravno.”
“Čuj, sinko, ono što se dogodilo...”
“Ne želim to slušati. Nikad više. Jednostavno to ne spominji.”
 Arlen je ušutio. Čuli su Rebeccino kretanje u kuhinji, stavljala je
tavu na štednjak i zapalila vatru.
“Gdje si bio?” pitao je Arlen. “Kamo si otišao?”
“Otišao sam u okrug Hillsborough. U radno naselje CKS-a. Ondje
gdje rade na parku, kamo si htio da odemo nakon što smo sišli s
vlaka.”
Arlen je kimnuo. “Sjećam se.”
“Da? Pa, da sam htio ponovno dobiti priliku u CKS-u, trebao sam
prije otići onamo.” Okretao je čašu džina u rukama, mračna i turobna
lica.
“Nisu ti dali da se prijaviš?”
“Ne. Želiš li znati zašto? Jer su čuli o problemima u koje sam se
ovdje uvalio. Tako su mi rekli. Očito ih je nazvao Solomon Wade. On
ili šerif.”
“Kada je nazvao? Onaj dan kada su nas pritvorili?”
“Nisam siguran. No netko odavde ih je nazvao, razgovarao s njima i
upozorio ih da bismo se mogli pojaviti i tražiti posao. Rekli su im da
nas ne žele na Floridi i da nas otjeraju ako se pojavimo.”
Arlen je osjetio stisak bijesa u zatiljku. Bio je to najbolji posao koji je
dečko mogao naći, a Wade mu je oduzeo tu priliku.
“Mislio sam da se pokušam vratiti na Flagg,” rekao je Paul, “no
moja je tvrtka ionako otišla tijekom ljeta. Osim toga, Wade je nazvao
i ondje, provjeravao je našu priču. Sumnjam da bi bili išta sretniji da
me vide.”
Arlen nije ništa rekao. Rado bi mu proturječio, rekao da su
nadglednici na Flaggu predobro poznavali Paula da bi povjerovali u
takva sranja, no znao je da to vjerojatno nije istina. Jedini nadglednik
koji ga je istinski upoznao bio je Arlen.
“Ostao sam u Hillsboroughu nekoliko dana. Stopirao sam do St.
Petersburga. Ondje je skupi hotel koji se zove Vinoy, u samom
zaljevu. Čuo sam da traže nosače, no nisam se mogao ubaciti. Pa
sam krenuo natrag.” Paul je popio džin i dodao: “Ne želim biti ovdje.
Nadam se da to razumiješ. Ne želim biti ovdje, ali nemam kamo
otići.”
Upravo tada zalupila su se ulazna vrata i Owen Cady stajao je pred
njima. Nosio je odijelo i uglačane cipele.
 “Kako ste?” rekao je Owen. “Imamo gosta, ha? Nadam se da plaća
to piće.”
“Ne plaća.” Rebecca se vratila iz kuhinje kada je čula da se njezin
brat vratio. “On je moj gost. Gdje si bio?”
“Ponovno sam gledao slobodni svijet. Zar ne misliš da sam to
zaslužio?” Prešao je prostoriju i ispružio ruku prema Paulu. “Ja sam
Owen Cady. Vlasnik sam ovog mjesta.”
“Paul Brickhill.” Paul se rukovao s njim i začuđeno pogledao
Rebeccu. “To je tvoj brat?”
Kimnula je.
“Čuo si za mene?” rekao je Owen, vadeći cigaru iz džepa sakoa i
odrezavši joj kraj.
“Neko sam vrijeme radio ovdje”, rekao je Paul. “Došao sam s
Arlenom.”
“Da? Zašto si otišao?”
Paul je pogledao Arlena, a zatim Rebeccu i rekao: “Mislio sam da
ću naći posla pokraj Tampe. Nije dobro prošlo.”
“Zar više ni tako ne ide?” Owen je zapalio cigaru i otpuhnuo dim.
“Pa, dobro došao u Kuću čempresa, Paule Brickhille. Ostani koliko
god želiš. Nemamo gužvu, kao što si vjerojatno primijetio.”
“Neće ostati”, rekao je Arlen.
Svi su ga oštro pogledali nakon toga.
“Zapravo,” rekao je Paul, “mislim da ću ostati dok se ne
organiziram.” Arlen je odmahnuo glavom. “Ovdje nisi siguran. To...”
“Rekao sam ti da više ne želim slušati o tome. Sve jc to hrpa
prokletih laži i ne želim to ponovno slušati. Ne namjeravam dugo
ostati ovdje, vjeruj mi. No trebam krevet nekoliko dana dok se ne
snađem. Ne dopuštaš mi to?”
Zurio je u Arlena izazivajući ga pogledom.
Owen je rekao: “O čemu vi to govorite, dovraga?”
Nitko nije odgovorio.
“Slušajte,” rekao je Owen, otresajući pepeo s cigare, “neću dopustiti
da itko drugi određuje pravila o tome tko će boraviti ovdje i koliko
dugo. Rebecca nije vlasnica. Ja jesam. Kada je tata umro, ovo je
ostavio meni. I vraški sam siguran”, uperio je cigaru prema Arlenu,
“da ga nije ostavio tebi.”
 Čekao je da mu netko proturječi. Kada nitko nije, zadovoljno se
nasmijao i rekao: “Pa, Paule Brickhille, ostani koliko god želiš.”
“Hvala.”
Arlen je rekao: “Kloni se Solomona Wadea dok si ovdje. Razumiješ
me? Kloni ga se što više možeš.”
“Sranje, moja ti je sestra svašta utuvila u glavu, zar ne?” rekao je
Owen, teatralno zagunđavši dok je hodao oko šanka tražeći piće.
Arlen ga je ignorirao, nepokolebljivo je gledao Paula. Dečko je
skrenuo pogled.
Te je noći Paul sjedio s Owenom Cadyjem i slušao novi krug
gangsterskih priča. Rebecca je otišla gore u ledenoj tišini, a Arlen je
otišao van i napravio krug do prednjeg trijema, gdje je stajao uz
otvoren prozor i čuo sve što su govorili. Kliznuo je dolje dok nije
sjedio na podu trijema leđima naslonjen na zid, zatim je stavio
cigaretu u usta i slušao.
Owen Cady hvalio je Solomona Wadea na sva usta.
“Čovjek ne izgleda kao bogzna što, a tako i ne zvuči. Samo je
sudac u zabitom gradu za koji nitko nije čuo, ne? Pa, reći ću ti ovo:
obiđi cijelu zemlju i naći ćeš ljude koji znaju njegovo ime. New
Orleans, Miami, New York. Čuli su za njega i poštuju ga.”
Arlen je čekao jedno od dvoje: Paulovo protivljenje ili njegovu tišinu.
Ono što je čuo bilo je Paulovo poticanje Owena Cadyja da i dalje
brblja.
“Dugo radiš s njim?” pitao je Paul.
“Nekoliko godina, otkad sam bio dovoljno star da mu išta vrijedim.
Znaš, on i moj otac švercali su piće ovuda u vrijeme prohibicije.
Dovodili su brodiće u kanal ili ih sidrili uz obalu te odlazili do njih.”
“Rebecca je tada bila ovdje?”
“Nije, bila je u Georgiji. Ionako nikada nije shvaćala mog oca. Bio je
dobar čovjek, no bio je i pametan. Znao je što se moralo učiniti da bi
se uspjelo na ovom svijetu. Rebecca to nikad nije kužila. Bilo bi mi
bolje da ponovno ode.”
“Želiš li ostati ovdje?”
“Kvragu, ne, no zasad moram. Solomon Wade, on drži moju
ulaznicu za koje god odredište želim, shvaćaš? Mogu zaraditi više za
mjesec dana rada s njim, nego za dvije godine radeći bilo što drugo.
Skupit ću ušteđevinu, a zatim otići odavde.”
 “Kamo bi išao?”
“New York, možda. Chicago? Dovraga, ne znam. Nekamo gdje se
uvijek nešto događa. Svijet je golem, brate, i namjeravam ga vidjeti.”
“I ja bih to htio”, rekao je Paul. “Ne znam što ću.”
“Odakle si?”
“Iz Jerseyja. No proklet bio vratim li se onamo. Ali ne mogu se
vratiti u CKS, a nemam ni novca. Zato sam se vratio.”
“Kako ste vi, dečki, uopće završili ovdje?”
“Arlen je poludio, eto kako”, rekao je Paul. “Ne šalim se. Lud je. Bili
smo u vlaku prema Keysu i rekao je da izađemo jer je mislio da je
unutra vidio mrtvace.”
“Lažeš.”
“Uopće ne. Napustili smo vlak i ušli u auto tipa po imenu Walter
Sorenson.”
“Poznajem Walta.”
I tako su nastavili, Paul je prepričavao događaje koji su ga doveli do
Kuće čempresa, svako malo proklinjući Arlena, a Owen Cady
gunđao je s nevjericom. Arlen još nije zapalio cigaretu. Visjela je s
njegovih usana, postajući sve mekša dok je slušao.
“Želim otići odavde”, rekao je Paul. “Otići na neko posve novo
mjesto, početi iznova. No nemam ni kinte u džepu.”
Reci mu zašto, pomislio je Arlen. Reci mu kako je veliki Solomon
Wade pridonio tvojoj sreći.
Ali Paul je rekao: "Misliš li da mi možeš naći posao? Možda bih
mogao pomoći, zaraditi nekoliko dolara.”
Arlen se gotovo podigao s trijema i prošao kroz vrata. Htio je
uhvatiti dečka za vrat i izmlatiti ga, opaliti po ustima i pitati ga koji je
vrag ušao u njega, kako može biti tako glup? Ipak je ostao na
svojem mjestu na podu trijema. Znao je što je ušlo u dečka - Arlen i
Rebecca. Sada je bio drukčiji, turoban i ogorčen, okorio. Nije bila
tajna zašto je postao takav.
Mislio sam da je to ispravna odluka. Mislio sam da je to jedini način.
Unutra je Owen rekao: “Rekao si da si imao problema s Wadeom u
zatvoru?”
“Tako je, ali otad nisam učinio ništa čime bih mu se zamjerio.”
No on je tebi izazvao probleme, pomislio je Arlen. Stavio je dim u
tvoje oči, Paule. Taj će te čovjek ubiti.
 Izvadio je cigaretu iz usta i zdrobio je na dlanu te je čvrknuo u
dvorište.
“Razgovarat ću s njim”, rekao je Owen. “Založit ću se za tebe.
Siguran sam da će pristati. Trebat ću pomoć s ovime što nas čeka.”
“A što to?” pitao je Paul.
Owen Cady se nasmijao. “Još ne, Paulie. Još ne. Još nisi dobio
dopuštenje.”
“Pa nabavi mi dopuštenje”, rekao je Paul. “Učinit ću što god treba
da zaradim novac. Želim otići odavde, a ne želim to učiniti hodajući
po autocesti. Ne ponovno.”
“Spoji se s Wadeom i odavde ćeš otići u Cadillacu.”
Razgovarali su još najmanje jedan sat. Arlen je cijelo vrijeme sjedio
na istome mjestu, slušajući ih i odmahujući glavom, razmišljajući o
tome da Paul zvuči kao posve drugi čovjek. Kao netko koga Arlen
nikada nije upoznao. Trudio se prikazati se grubijanom, pod jedan, a
pod dva, vjerovao je sranjima Owena Cadyja. Nije se činio kao onaj
isti dečko koji je tako žarko htio popraviti generator i sat, nije se činio
kao onaj isti dečko koji je napao Tatea McGratha u tom baru i umalo
stradao.
No za to je bio kriv Arlen. Paul nije bio isti dečko, dovraga. Napustio
je Kuću čempresa kao drukčija osoba, a vrijeme na putu nikako nije
pomoglo, samo mu je omogućilo da se poti u svojoj gorčini.
Sve što sam htio bilo je da odeš, pomislio je Arlen, jer sam znao što
bi značilo da si ostao. Zašto ne shvaćaš da je to istina?
No Paul nije shvaćao i sada se vratio te je planirao pristati na što
god mu Owen Cady ponudi. Arlen je mislio na način na koji su se
Paulove oči zavrtjele u dim tijekom rukovanja s Wadeom, na način
na koji je dim nestao čim mu je čovjek pustio ruku i znao je što mora
učiniti.
Morat će ubiti Solomona Wadea.
 37.
Owen je rano ustao i odvezao se kabrioletom, a Paul je otišao s
njim. Nisu spomenuli kamo idu ni kada će se vratiti.
Kada je stigao Tate McGrath, Arlen je nekako osjećao da je znao
da će u svratištu biti samo Arlen i Rebecca. Stari je kamionet
dokloparao u dvorište, a Arlen je samo bacio pogled. Zatim je otišao
gore i našao pištolj koji je ostavio ispod kreveta. Provjerio je streljivo
i zatvorio cilindar te je držao pištolj uz nogu dok se spuštao stubama.
Stao je na pola puta kada je začuo Rebeccu na vratima.
“Solomon vam šalje ovo”, McGrath je rekao samo to. Zatim su se
vrata zatvorila i Arlen je čuo kako njegove čizme lupkaju po trijemu.
Arlen se spustio niza stube i pogledao van upravo kada je ulazio u
kamionet.
“Što radiš s tim?” pitala je Rebecca, gledajući pištolj. Držala je
zatvorenu omotnicu.
“Ne sviđa mi se taj kujin sin. Bolje da imam pištolj u ruci svaki put
kada nas posjeti.” Kimnuo je prema omotnici. “Što je to?”
“Ne znam.” Otvorila je omotnicu i iz nje izvadila presavijeni papir.
Dok ga je otvarala, Arlen je vidio da je to isječak iz novina. Odložio je
pištolj na šank i prišao joj s boka, proučavajući fotografiju zajedno s
njom. Lice je bilo poznato - bio je to čovjek koji je vozio crni
Plymouth.
Članak je bio iz novina iz Orlanda te je opisivao pronalazak dvaju
trupala izvučenih iz močvare na osamljeno područje izvan sela
Cassadagae. Oba su trupla pripadala muškarcima, obojica su bila
žrtve ubojstva, no samo su jedno identificirali: Davida A. Franklina,
stanovnika Tampe i poznatog čovjeka podzemlja. Identitet druge
žrtve nije bio potvrđen, rekla je policija, zbog toga što nije imao
nijednu ruku. Anonimni su izvori izjavili da je tijelo pripadalo Walteru
H. Sorensonu, također iz Tampe i bliskom Franklinovu suradniku.
“Sorenson?” rekao je Arlen. “Imamo njegove ruke? Ne može biti.”
Rebecca se polako spuštala, gotovo bešumno, klizila je dok nije
sjedila na podu, leđima naslonjena na šank. Pogled joj je bio dalek.
“Nisam... Mislila sam da je drugi”, rekla je. “Franklin. Nisam shvatila
što žele da znam.”
“To ne mogu biti Sorensonove ruke. Izgorio je...” Arlenov je glas
utihnuo te je okrenuo glavu i pogledao kroz prozor prema mjestu u
dvorištu gdje je eksplodirao Sorensonov Auburn. Sjetio se kako je
tijelo brzo izgorjelo, kako je meso bilo toliko sprženo da ga više nije
mogao prepoznati kada je došao do auta.
Trebao sam vidjeti, pomislio je. Vidio bih dim u njegovim očima,
znao bih prije nego što je izašao.
“To nije bio on u Auburnu”, rekao je Arlen.
Rebecca je odmahnula glavom.
“Mislio sam da ga je ubio čovjek u Plymouthu”, rekao je Arlen. “Taj
je čovjek vjerojatno bio David Franklin. No nije ga ubio. Da ga je
ubio, vidio bih znakove. Ne, Sorenson je imao priliku kada je odlazio
s ovog mjesta. Imao je priliku, no našli su ga i oduzeli mu tu priliku.”
Rebecca nije odgovorila.
“Franklin je taj Plymouth dovezao ovamo da mu pomogne”, rekao je
Arlen. “Je li bilo tako? Došao je po njega i zapalio auto kako bismo
mislili da je čovjek mrtav.”
“Da.”
Zurio je u nju. “Znala si. Cijelo si vrijeme znala.”
“Nisam. Ali pitala sam se.”
Arlen je polako stao na noge. Ostavio ju je da sjedi na podu, obišao
šank i natočio si piće, iako još nije bilo ni devet ujutro. Kada je
ponovno progovorio, nije ju ni vidio.
“Želim čuti”, rekao je. “Želim sve čuti.”
Prvi je put od uragana pila s njim. Sjedili su za stolom pokraj
kamina i pili. Pričala mu je o Waltu Sorensonu.
Rebecca je intrigirala Sorensona. Nije shvaćao zbog čega je ostala
u Kući čempresa nakon očeve smrti i nije vjerovao u priču o utapanju
koju mu je ispričala. Često ju je pitao o tome.
“Dolazio je dvaput na mjesec”, rekla je. “Ovisilo je o tome je li bilo
novca koji je dolazio pokupiti. Dolazio je pokupiti ono što su dugovali
Solomonu. Ako nisi imao dovoljno, po tebe ne bi dolazio Walter,
nego McGrath i njegovi sinovi.”
Isprva ga je prezirala kao i sve druge povezane sa Solomonom
Wadeom. No s vremenom, kako joj se povjeravao, kada joj je rekao
da želi napustiti posao u koji se upleo, počela mu je vjerovati.
“Rekla sam mu istinu u srpnju”, rekla je. “Rekla sam mu što se
doista dogodilo s mojim ocem i zašto sam još uvijek ovdje, da čekam
Owena.” Sorenson je suosjećao s njom, no to ga nije šokiralo. To je i
očekivao još otkad je Rebecca zamijenila oca u svratištu. Pitao ju je
o njezinu planu odlaska nakon što oslobode Owena. Nije bio
zadivljen.
“Znala sam samo da ću povesti Owena i da ćemo otići”, rekla je.
“To mi se činilo dovoljnim. Rekao je da će nam trebati novca.
Pokušamo li otići bez novca, naposljetku ćemo tražiti novac od
obitelji, a učinimo li to, Solomon će nas naći. Ostavili bismo trag od
mrvica, rekao je. Tako bi završilo. Rekla sam mu da će nas Solomon
tražiti još intenzivnije ukrademo li mu novac, no on se nije složio.
Rekao je da bi nas Solomon svejedno tražio i da se nećemo moći
skriti bez novca.”
“Neće vam biti lako ako ste švorc”, priznao je Arlen.
“To je rekao i Walter. Rekao mi je da je plan mog oca bio gotovo
savršen, ali nedostajalo je nekoliko detalja: novac i svjedoci.”
“Svjedoci”, ponovio je Arlen.
Kimnula je.
“Zato je pokupio mene i Paula”, rekao je Arlen. “Imali smo ulogu.
Kao i ti. Svi bismo ispričali istu priču.”
“Mislim da imaš pravo”, rekla je. “No također te nazvao
srećonošom. Navodno je stao kako bi razgovarao s djevojkom
Davida Franklina u Cassadagi i ona mu je dala nekakav savjet. I
sam si to rekao; sjećam se da si to rekao Tolliveru. Zatim mu je rekla
da pazi na autostopere.” “Putnike u nevolji”, rekao je Arlen.
Razmišljao je o tom razgovoru, o igri bolite, kako je Sorenson
dopustio Paulu da vozi Auburn. Raspoloženje mu se drastično
promijenilo kada su stigli do Kuće čempresa, kada mu je idući korak
pokušaja bijega visio o niti.
"Da je barem uspio’’, rekao je. Iznenadila ga je tuga koju je osjetio
za čovjekom kojeg je jedva poznavao. “Da je pasji skot barem
uspio.” “Slažem se.”
Pogledao ju je. “Nisi to znala? Uistinu nisi?”
“Nisam. Samo nagađam, to je sve. No mislim da dobro nagađam.
Ali nisam prepoznala ruke. Wade je valjda mislio da hoću.”
“Sigurno je mislio da si upletena.”
“Znam da jest. Pitali su me o tome, Solomon, Tolliver i McGrath.
Mislim da su mi na kraju povjerovali samo zato što ste i ti i Paul
pričali istu priču.”
 “Dakle, bili smo srećonoše,” rekao je Arlen, “ali ne Sorensonu.”
“Postavili su mi mnogo pitanja o Davidu Franklinu”, rekla je. “Je li
ikada došao s Walterom, takve stvari. Nikada ga nisam vidjela.
Pojma nisam imala tko je. Ne do večeri... večeri kada su ga doveli.”
“Gwen, ona iz Cassadage, bila je Franklinova cura”, rekao je Arlen.
“Iskoristili su je kako bi došli do Franklina, a Franklina kako bi došli
do Sorensona. No tko je, dovraga, izgorio u onom autu? Ako nije
Sorenson,tko je?”
“Pojma nemam.”
“Pa nisu samo našli truplo. Netko je ubijen. Tko?”
“Upravo sam rekla da nemam pojma. Ali Walter... on nije bio
ubojica. Ne bi nikoga ubio.”
“Pa, u autu sigurno nije izgorjela lutka iz izloga.”
“Nikoga ne bi ubio”, tvrdoglavo je ponovila.
Arlen je podigao novinski članak. “Zašto su to donijeli tebi? Zašto
danas?”
“Podsjetnik”, rekla je. “Solomon me voli podsjetiti, s vremena na
vrijeme, što se događa s onima koji ga prevare. Sada kada je Owen
na slobodi, više me ne može ucjenjivati time. Pa primjenjuje druge
metode.” Podigla je ruke prema licu kao da štiti oči od snažne
svjetlosti. “Jadni Walter. Bio je najbolji od njih. U srži nije bio zao.
Samo čovjek koji je pristajao na previše toga zbog novca.”
“Ako imaš pravo, nije pristao učiniti ono što je morao da bi uspio”,
rekao je Arlen. “Bio je lopov, ali ne i ubojica. Zar ne?”
“Tako je.”
“Pa, ako se htio maknuti od Wadea, morao je biti to drugo.”
Spustila je ruke i pogledala ga.
“Mora umrijeti”, jednostavno je rekao Arlen. “Od njega ne možeš
pobjeći. Ovo je samo još jedan dokaz toga. Ne smijemo ga ostaviti
živoga.”
“Ne”, rekla je odmahujući glavom.
“Da”, odgovorio je. “Ja ću to učiniti, Rebecca. Nemaš drugog
izbora. Nećeš mu moći pobjeći.”
“Ne smiješ ga ubiti. Neću ti to dopustiti. Ni zbog mene, ni zbog
Paula, ni zbog koga.”
“Nije riječ o tome što ćeš mi ti dopustiti,” rekao je, “nego o tome što
se mora učiniti. Što moram učiniti. Želiš li se izvući iz ovog kaosa?
Izaći ćeš samo na taj način. Mislim da ne postoji drugi.”
“Nikoga nećemo ubiti. Bez obzira na to koliko bili zli, nećemo i mi
ubijati.”
“Onda će nas naći”, rekao je Arlen, “i poravnati račune. Pitam se
tko će dobiti tvoje ruke kao podsjetnik. Moje? Tvog brata?”
Dugo su se gledali, a zatim je skrenula pogled i okrenula se.
“No nije samo on”, rekla je. “Solomon Wade važan je ljudima za
koje nisi ni čuo, opasnim ljudima. Karika je u lancu i uklonimo li tu
kariku, ne misliš li da će se ti ljudi htjeti osvetiti?”
“Ne namjeravam ostaviti posjetnicu na kojoj piše da sam ga ja
ubio”, rekao je Arlen. “A ako je u govnima kao što kažeš, imat će oni
i drugih briga. Mi im ništa ne značimo.”
“Arlene, ne.”
“Jedini način da napustiš ovo mjesto a da se ne moraš osvrtati
preko ramena svaki dan do kraja života”, rekao je Arlen, “jest da
odemo nakon Wadeove smrti. Znaš previše o onome što radi.
Ugrožavaš ga. Ono što možeš reći vlastima, to ga ugrožava. Naći će
načina da te kontrolira, kao i uvijek. Prošli put s tvojim bratom. Ovaj
će put možda morati odustati od slične strpljive metode.”
Oboje su šutjeli. Oči su joj bile pune suza, ali nisu se prelile.
“Htjela sam da bude što jednostavnije”, rekla je. “Samo sam htjela
odvesti Owena i otići. Pobjeći, sakriti se i pustiti da prođe određeno
vrijeme. Mislila sam da možemo tako. Ali neće nas pustiti, zar ne?
Nikada nas neće pustiti.”
“Ne", rekao je Arlen. “Neće. I morat ćeš Owenu reći istinu. Morat
ćeš mu vjerovati. Dvije su stvari sigurne: prva, neće otići svojevoljno.
I druga, trebat će nam.”
 38.
Bližio se suton kada su se napokon vratili. Paul je prišao trijemu
zajedno s Owenom, visoko uzdignute glave i zabačenih ramena.
“Dan je bio dug”, rekao je Arlen. “Što si radio, Paule?” “Dogovarao
je pravi posao za pravu lovu, stari”, rekao je Owen. “Uzet će dio koji
mu pripada na ovom svijetu.”
“Želiš li taj dio?” rekao je Arlen i dalje gledajući Paula. “Ovaj
močvarni okrug čini ti se glavnim zgoditkom? Jesi li se uopće pitao
koji se vrag događa na ovakvom mjestu da bi ikomu išta vrijedilo?”
“Tvoje mi mišljenje treba kao još jedna rupa u glavi”, rekao je Paul.
Owen se nasmijao. “Tako treba, Paulie. Ne uplići se, stari ” “Uplitat
ću se koliko želim”, rekao je Arlen. “I još me jedanput nazovi stari,
pljuvat ćeš zube, debilni usrani kretenu.”
Owenovo se lice smrknulo i krenuo je prema Arlenu, no Rebecca
ga je presrela. Arlen je poželio da je nema, htio je da mu mali
isprdak priđe da mu može odvaliti glupu glavu s ramena.
“Owene,” rekla je Rebecca, držeći ruke na bratovim prsima,
“moramo razgovarati.”
“Ne želim razgovarati s ovim kujinim sinom”, rekao je Owen,
pokazujući prema Arlenu.
“Itekako ćeš razgovarati s njim i sa mnom”, rekla je. “Šest sam te
mjeseci čekala ovdje i jedanput ćeš me saslušati! Slušat ćeš!”
Glas joj je prešao u dernjavu i činilo se da je time sve iznenadila.
Owen ju je gledao, no nije joj se protivio.
Rebecca je rekla: “Paule, idi unutra. Ovo je obiteljska stvar.” “Zašto
onda on ostaje?” rekao je Paul, pokazujući prema Arlenu. Rebecca
ga je pogledala i rekla: “Učini to za mene, molim te.”
Paul se htio usprotiviti. Arlen je to vidio. Htio joj je reći da se goni,
da će raditi što želi i da ide kvragu jer mu je slomila srce. No nije
mogao. Posebice ne dok ga je tako gledala. Iako se mnogo toga kod
njega promijenilo, nešto ipak nije: i dalje mu je bila važna. Htio joj je
udovoljiti.
Naposljetku je otišao unutra kao što ga je zamolila, usput je gurnuo
Arlena i glasno ušao poput ljutita djeteta.
“Dobro”, rekao je Owen. “S tobom imam strpljenja jer si mi sestra i
jer te volim. Ali ne trebam mamu.”
Ne, pomislio je Arlen, netko te treba dobro nalupati po dupetu.
 “Ne pokušavam ti biti majka”, rekla je Rebecca. “Želim biti ona koja
će te spriječiti da se ponašaš poput budale.”
“Ne želim to slušati”, rekao je Owen, krenuvši prema vratima.
“Čut ćeš to”, rekla je, prekinuvši ga. “Moram ti reći nešto što ti je
bolje da čuješ. O tome kako je tvoj otac umro. Moj otac. Naš otac.”
Stao je i nagnuo glavu te zurio u nju. Zatim je sumnjičavo pogledao
Arlena i koraknuo unatrag.
“O čemu govoriš?”
“Nije se utopio”, rekla je Rebecca. “Ubili su ga. Prerezali su mu
grkljan. A to je učinio Solomon Wade ili je nekome naredio.”
Owen ju je gledao razjapljenih usta. Ponovno je pogledao Arlena i
usiljeno se nasmijao, kao da bi mu se Arlen mogao pridružiti u
ismijavanju te nevjerojatne situacije.
“Sereš”, rekao je.
Bila je smirena. Čvrsta, kakva je često znala biti. Nevjerojatno je
dobro naučila skrivati svoje osjećaje. Arlen se pitao je li to bilo
zdravo.
“Pokušavao je pobjeći”, rekla je. “Lažirati vlastitu smrt. Solomonu je
dugovao novac, mnogo novca, i nije mu više htio vraćati dug kako ga
je vraćao. Gadilo mu se kako je njegov život zatrovao tvoj, gadilo mu
se u što si se pretvarao. Taj sam ga dan trebala pokupiti s brodića.
Namjeravali smo ga potopiti i on je kanio nestati. Ja bih ostala
onoliko koliko je bilo potrebno da povjeruju da se utopio. Zatim bih
odvela tebe. Otišli bismo i ponovno ga našli.”
Owen je odmahivao glavom. Nije vjerovao, nije htio to čuti.
“Vidjela sam ga”, rekla je. “Vidjela sam ga kako leži na palubi
brodića, vidjela sam kako mu sunce suši krv, vidjela sam njegove
oči, Owene, sve sam vidjela!”
Glas joj je podrhtavao, a on je i dalje odmahivao glavom.
“Ne želiš da radim za Wadea, dobro, reci što misliš, ali ne usuđuj se
pričati takvu priču.”
“Pogledaj me.”
Odmahnuo je glavom i skrenuo pogled.
“Pogledaj me.”
Ovaj ju je put pogledao. Oči su joj bile vlažne, ali nije plakala, zurila
je u njega i nije govorila. Arlen je vidio kako u njemu umire otpor.
Njegovo razmetanje i samouvjerenost nisu mogli poništiti istinu u
tom pogledu.
“Želim da nešto pročitaš”, rekla je. “A onda mi reci da lažem.”
Uzela je komad papira iz džepa svoje haljine. Bila je to haljina bez
rukava, a iako je bio topao dan, Arlen je vidio da su joj se ruke
naježile. Otvorila je papir i dodala ga bratu.
Arlen je dotad znao što je pisalo. Pokazala mu je to dok su čekali
da se Owen i Paul vrate. Bilo je to pismo poslano iz Koridorskog
okruga prije više od godine, kada je Rebeccin otac još bio živ i kada
je ona još bila u Savanni, jadikovanje na dvije stranice o životu u koji
je Owen upadao. Ne vjerujem da ima zlo srce, pisao je David Cady,
no bojim se da ima zao um. Bojim se da može racionalizirati mnogo
zla, a možda sam ja odgovoran za to. Sigurno jesam. No uspijemo li
se maknuti od ovog groznog mjesta i ovih groznih ljudi, Rebecca,
znam da može biti spašen.
Owen je dugo čitao. Ništa nije rekao, no Arlen je vidio kako stišće
čeljust dok je čitao, a kada je napokon savio pismo i vratio joj ga,
kretao se vrlo polako, kontrolirano.
“Nijedno mi ništa nije reklo”, rekao je. Glas mu je bio promukao.
“Mislio je da je tako najbolje. Htjeli smo ti reći kada odemo.”
Prije nego što dobiješ priliku da ih uvališ u nevolju, pomislio je
Arlen, a imala je isti prokleti plan i ovaj put. Ja sam je nagovorio na
ovu promjenu, nagovorio sam je da mi vjeruje. Nemoj me iznevjeriti.
Da me nisi iznevjerio.
“Sigurno je McGrath to učinio”, rekao je Owen naposljetku, prazna
pogleda. “Ili netko od dečki. Znao sam da im ne treba vjerovati.”
“Tko god da je to učinio,” rekla je Rebecca, “učinio je to po nalogu
Solomona Wadea.”
Odmahnuo je glavom. “Često sam radio s Wadeom, Rebecca. Nije
ono što misliš.”
Razrogačila je oči. “Nije ono što mislim? Morala sam živjeti s njim
proteklih šest mjeseci! Ne govori mi što mislim. Znaš li zašto sam još
ovdje? Zašto nisam otišla u Savannu ili nekamo drugamo?”
Owen nije odgovorio.
“Zato što mi je rekao da će te ubiti odem li”, rekla je. “Jasno mi je to
objasnio, rekao mi je koliku moć ima u Raifordu i da je tvoj boravak
ondje mogao učiniti lakim ili teškim koliko je htio. O meni je ovisilo.
Ovisilo je o tome hoću li mu i dalje pomagati. Dok si ti bio u zatvoru,
ja sam bila ovdje. Gledala sam kako droga i bjegunci prolaze kroz
moja vrata, brojila sam drogu i novac i podatke davala Solomonu
Wadeu. On nije htio prljati ruke; da je tko imao problema sa
zakonom, to bih bila ja. Preuzela sam očevu ulogu jer mu naš otac
nije vratio dug. Tako mi je rekao Wade. Stoga sam platila njegov dug
i drže me ovdje. Još uvijek to otplaćujem jer su mi zaprijetili da će ti
se nešto dogoditi ne pristanem li. To je Solomon Wade.”
Owen je rekao: “Ne bi to učinio. Ne bi nekomu u mojoj obitelji.
Solomon me poštuje. Sviđam mu se i poštuje me. Ne bi on...”
Rebecca se okrenula prema Arlenu i rekla: “Idi po lopatu, molim te.
Htjela bih da vidi kutiju koju si zatrpao.”
Odveo ih je do suhog stabla uz obalu, izbrojio korake i počeo
kopati. Nije mu trebalo dugo da nađe kutiju. Owen je govorio samo
jedanput, pitao je kog vraga traže, a Rebecca mu je rekla da šuti i
čeka. Kada je Arlen našao kutiju, rekla je: “Neka je Owen otvori.”
Owen je uzeo lopatu. Iz kutije je dolazio neodređen, neugodan
miris, ali ni približno odvratan kao smrad trupla iz zaljeva.
“To mi je dostavio Solomon Wade”, rekla je Rebecca. “Osobno.
Tako se Solomon Wade odnosio prema meni dok te nije bilo. A sada
je otvori.”
Owen je navlažio usne i okrenuo se prema kutiji te je oštricom
lopate silom otvorio poklopac. Posljednji ju je put ruknuo i posve
skinuo poklopac, a zbog onoga što je vidio posrnuo je unatrag i
podigao ruku na usta. Kada je ponovno pogledao, tijelo je okrenuo
postrance, kao da je nije mogao gledati izravno.
“Solomon Wade mi je to donio”, ponovila je Rebecca. “Te su ruke
pripadale Walteru Sorensonu. Sjećaš se Waltera?”
Owen je kimnuo i dalje zureći u kutiju, držeći ruku i dalje na ustima.
"I mislila sam da ga se sjećaš. Bio je drag čovjek. Dobar. Pogrešna
vrsta čovjeka za ovaj posao, kao i tata. Kao i ti."
Arlen je uzeo lopatu iz Owenove ruke i bacio kutiju natrag u rupu te
je počeo prekrivati pijeskom.
“Tako dugo to znaš”, rekao je Owen, gledajući Rebeccu.
“Što sam mogla učiniti, sve ti objasniti u pismu? Reći ti tijekom
jednog od posjeta Raifordu? Ionako si mi zabranio da dolazim.”
“Mogla si mi reći.”
 Odmahnula je glavom. “Nisam dok si bio ondje. Nisam ti mogla reći
dok ne izađeš. A sad si izašao i odmah se hoćeš vratiti prijašnjem
životu, Owene. Dovezao si se ovamo sa Solomonom Wadeom,
rekao si mi da je on izvrstan čovjek. Možeš li zamisliti kako mi je
bilo?”
Owen je zurio u more. Puhao je jak vjetar, a valovi su snažno
udarali o plažu kao da ih je ljutilo njezino postojanje.
Sunce je postalo mrlja na zapadnom obzoru, a posvuda oko njih
bile su sjene.
“Ubit ću ga”, rekao je. Glas mu je bio hladan. “Prerezat ću grkljan
tom pasjem skotu.” Stisnuo je dlanove u šake i rekao: “Natjerat ću ga
da krvari, Rebecca. Sredit ću ga polako. Uzet ću...”
“Ne, nećeš”, rekla je. “Baš sam zbog ovoga čekala da ti kažem
istinu. Ne mogu ti dopustiti da još više pogoršaš situaciju.”
“Što si smislila?” pitao je Owen. “Da pozovemo šerifa? Misliš da će
ga Tolliver uhititi?” Smijeh mu je odavao gađenje i odmahnuo je
glavom. Ovaj je put Arlen govorio umjesto nje.
“Ubit ćemo ga”, rekao je. “I obavit ćemo to kako treba. Trebat će
nam i tvoja pomoć, ali morat ćeš biti vraški pribran. Budeš li imalo
napet, završit ćeš mrtav i vjerojatno za sobom povući i sestru. Ne
odmahuj glavom; to je prokleta istina. Bolje ti je da je prihvatiš.”
Owen je stajao i gledao ga. Arlen je završio s nabijanjem pijeska, a
zatim se nagnuo nad lopatu i pogledao ga u oči.
“Želiš li ga mrtvoga? Želiš li srediti račune?”
“Nego što! I pobrinut ću se da se to i dogodi.”
“Dobro”, rekao je Arlen. “Uđimo onda ti i ja u taj šminkerski auto koji
ti je dao i idemo se provozati. Moramo razgovarati o nekim
stvarima.” Owen je skrenuo pogled sa sestre ponovno na Arlena i
kimnuo. Rebecca je promatrala ocean, smrknuta lica. Ta joj se ideja
nije svidjela.
Nije htjela da razgovaraju o takvim stvarima. No morat će se
pomiriti s time. Jedino u što je Arlen bio siguran u cijelom tom kaosu
rekle su mu ruke koje je upravo drugi put zatrpao.
Ne možeš pobjeći od Solomona Wadea. Ne uspješno.
 39.
Paul je bio na stražnjem trijemu kada su se vratili. Gledao ih je
smrknut i Arlen je vidio da ponovno drži čašu džina u ruci.
“Obiteljski je sastanak završio?” pitao je.
“Da”, rekla je Rebecca. “Napravit ću nam nešto za jelo.”
Arlen je odložio lopatu pokraj trijema, a zatim krenuo obilaziti kuću.
Otišao je prema autu s Owenom.
“Kamo ćete?” viknuo je Paul za njima.
“Idemo se provozati”, rekao je Arlen. “Želim vidjeti kako vozi ovaj
smiješni autić.”
“Idem i ja.”
“Ostat ćeš.”
“Ti ne odlučuješ o tome.”
“Ja odlučujem”, rekao je Owen. “Brzo ćemo se vratiti.” Glas mu je
bio blag i umoran. Svime je odavao iznenadnu smoždenost. Hodao
je po pijesku spuštenih ramena i ruku gurnutih u džepove i čak se
nije ni potrudio pogledati Paula. Paul se nije protivio, no kada je
ponovno sjeo, lice mu je bilo mračno od gnjeva.
“Najvažnije što moraš shvatiti”, rekao je Arlen kada je kliznuo na
suvozačko sjedište pokraj Owena, “jest da tog dečka nećemo
uplitati. Nimalo. Jasno?”
Owen je kimnuo. Ubacio je u brzinu, a zatim je pogledao Arlena i
rekao: “Kamo idem?”
“Samo vozi cestom”, rekao je Arlen. “Vozi i govori. Pričaj mi o
Wadeovu poslu. Reci mi stvari koje tvoja sestra ne zna. Reci mi kako
misliš da bismo ga trebali ubiti. Mogli ubiti. I još nešto: reci mi kako
mu možemo isprazniti džepove prije nego što ga ubijemo.”
Owen je zurio u njega, iznenađen.
“Moraš znati", rekao je, "da će nas vjerojatno progoniti. Trebat
ćemo novac za bijeg. Walter Sorenson imao je pravo što se toga
tiče.”
Owen je izašao iz dvorišta na utabanu stazu, farovi su hvatali sjene
španjolske mahovine nalik na duhove, koja je visjela tik do auta.
“Bit će teško”, rekao je. “Okupit će mnogo ljudi za idući posao. Ljudi
poput Tatea McGratha.”
“To sam i mislio”, rekao je Arlen. “A sada da čujem cijelu priču.”
 Bila bi to transakcija kakva se često obavljala u Kući čempresa, ali
nikad u Wadeovoj prisutnosti. Nije se približavao teretu. Time su se
bavili McGrathovi i Cadyjevi. Owen je počeo raditi za Solomona
Wadea kao vozač, prevozio je pune kamione sanduka s narančama
iz Koridorskog okruga u Memphis, New Orleans i Kansas City. U
kutijama je bio heroin prokrijumčaren s Kube.
Wade je davao novac. Dao bi ga Owenu dan prije dolaska skupine
s Kube. Brodićem bi došli do mora uz obalu blizu Kuće čempresa i
čekali bi svjetlosni signal po kojem su znali da su se sigurno mogli
približiti. Zatim bi došli sve do kanala i istovarivanje bi počelo odmah.
Tate McGrath i njegovi sinovi bavili su se istovarivanjem. Teret su bili
mnogobrojni sanduci naranči. Neke su kutije bile označene jednom
rupom izbušenom na bočnoj daščici. U tim označenim kutijama
nalazilo se tanko lažno dno, a ispod su bili spremljeni paketići
heroina. Owen nije znao koliko je droge stizalo, no zasigurno mnogo
- sanduke s narančama, kada bi ih istovarili, prebacivali su u
kamione. Owen je trebao voziti jedan kamion i rekao je Wadeu da će
se Paul voziti s njim. Trebao je to biti svojevrsni ispit za obojicu jer je
Wade imao priliku odrediti je li boravak u zatvoru utjecao na
Owenovu odanost, a imao je priliku prvi put procijeniti i Paulovu
odanost.
Arlen je htio znati više detalja o novcu. Owen je znao da je Wade
plaćao trideset dolara za uncu, a iduća osoba u nizu vjerojatno je
plaćala najmanje šezdeset ili sedamdeset po unci.
“No koliko će novca dati tebi?” pitao je Arlen. “Koliko ćeš platiti
ljudima koji je donesu?”
Owen je rekao da nikako nije mogao znati točnu težinu tereta, no
ako bude isto kao što je bilo prije njegova odlaska u zatvor, donijet
će najmanje tri stotine unci.
“Onda će ti dati devet tisuća dolara", rekao je Arlen. Ta ga je svota
zaprepastila. Toliko će novca odnijeti skupini Kubanaca na brodiću i
zamijeniti ga za sanduke s narančama?
“Vjerojatno je približno toliko”, rekao je Owen. Sada su bili na
asfaltiranoj cesti, jureći brže od sto deset kilometara na sat. Vjetar je
šibao auto i bilo je teško čuti. No Arlen mu nije htio reći da uspori.
Znao je da se dečko mora kretati, da mora nagaziti gas.
“I samo ti tako da toliko novca? Toliko ti vjeruje?”
 “Pa, svi su vraški oprezni kada broje”, rekao je Owen. “Čim nešto
nedostaje... problemi, prijatelju.”
Ovaj će im put mnogo nedostajati, ako se pitalo Arlena. No mrtvacu
neće nedostajati gotovina.
“Ti si zadužen za lovu? Ne McGrath?”
Owen je kimnuo. “Tate i njegovi dečki ostaju kod kanala. Bave se
istovarivanjem, no nikada se ne sastaju s Kubancima. Odem našim
čamcem i sastanem se s njima prije nego što je donesu. Tada im
dam pola novca, dok su još na pučini. Drugu polovicu dobiju kada
sve istovare. Tate dovede sve svoje sinove s tri ili četiri kamiona i
brzo riješe te kutije. Kada završe s time, ja im dam ostatak novca i
svatko ode svojim putem.”
“Koliko dobiješ?”
“Rekao je da ću od ove dobiti stotinu dolara.”
Stotina dolara za većinu muškaraca značila je mjesec dana
napornog rada, no to se i nije činilo velikom zaradom kada znaš da
te čeka dug ostanak u zatvoru ako te uhvate. Arlen je znao da Wade
ima pozorno osmišljen alibi u slučaju da nekog uhvate i da netko
pokuša uputiti na njega kao na izvor novca. Također je znao da bi se
budala koja bi to pokušala vrlo kratko zadržala u zatvoru i ne bi
izašla iz ćelije.
“Dobiješ taj novac cijeli jedan dan prije?” pitao je Arlen.
“Tako je. Ne želi me vidjeti na dan isporuke. Nikoga ne želi vidjeti
na dan isporuke.”
No to je bilo dobro. Imali su dosta sati i to je plan vraški olakšavalo,
što ne bi bio slučaj da je McGrath bio odgovoran za novac i kada bi
morali srediti njega i njegovu hrpu grubijana kako bi došli do novca.
To što je Owen bio odgovoran za novac, sve je uvelike olakšavalo.
Imat će novac u rukama na samom početku. Samo će još trebati
ubiti Wadea.
Sjene su se njihale ispred uključenih farova i Owen je usporio kada
su prišli skupini crnaca i crnkinja koji su hodali cestom. Bili su
bosonogi, očiju bijelih pod svjetlima farova. Jedna od žena nosila je
dijete u rukama.
Traže posao, pomislio je Arlen. Ovdje su i lutaju noću, hodaju
bosonogi i traže bilo kakav posao. A Solomon Wade čeka da stavi
devet tisuća dolara u kovčeg i pošalje ih nekim Kubancima na
brodiću u zamjenu za drogu koja skriva tvoju bol - mentalne i
tjelesne prirode. Ovaj svijet.
Probrujali su pokraj obitelji koja je hodala, dva bijelca u kabrioletu u
zabiti. Pitao se što misle o tome. Je li bio dovoljan jedan pogled da
shvate da je auto kupljen prljavim novcem?
“Što radi tog dana?” pitao je Arlen. “Mislim na Wadea.”
“Pojma nemam. Kloni se svih, kao što sam rekao.”
“Pa, morat ću ga naći. Znaš gdje živi, gdje radi i tomu slično?”
Owen je nervozno kimnuo. Pogledao je Arlena, lica blijedog u tami i
rekao: “Zbilja ćeš ga ubiti.” .
Arlen je odvratio pogled. “Neću dopustiti da tvoja sestra završi kao
tvoj otac. A ne mogu dopustiti ni da ostane ovdje.”
“Jesi li ikad ikoga ubio?”
“Mnogo sam ih ubio. Bilo je dana u ratu kada sam ih ubio mnogo u
jednom satu.”
“A mimo rata?”
Arlen je odmahnuo glavom.
“Pa, mislim da je posve drukčije.”
Arlen je rekao: “Ja ne mislim.”
“Molim?”
“Oduzimaš život. Kad god i na koji god način, naposljetku je uvijek
riječ o nečijem životu. Nema tu mnogo nijansi. Barem ih ja ne vidim.
Ljudi koji to nisu učinili mogu zamisliti sve te razlike. Slažem se da
okolnosti i opravdavanje čina itekako variraju. No sam taj čin? Ne
mijenja se.”
“Ubit ćeš ga”, ponovio je Owen, kao da su mu ostale riječi
promaknule i uopće nisu utjecale na njega.
“Da”, rekao je Arlen. “Ubit ću ga, a ti ćeš povesti sestru i otići iz
ovog prokletog mjesta. S novcem.”
Owen je Šutio, Dugo su se vozili, a zatim je skrenuo s ceste jer je
namjeravao okrenuti auto, spreman za povratak.
“Što znaš o ljudima s kojima je Wade povezan?” pitao je Arlen. “Ne
mnogo. U New Orleansu su.”
“Hoće li ganjati ljude zbog devet tisuća dolara?”
“Ako znaju koga moraju ganjati.”
Arlen je kimnuo. Očekivao je da će ih tražiti, barem tih prvih
nekoliko dana, no mislio je da bez Wadea kriminalci iz New Orleansa
neće htjeti tratiti mnogo vremena na taj pothvat. Samo će morati
staviti nekog drugog na njegovo mjesto, to je sve.
“Paul će dobiti dio novca”, rekao je Arlen. “Prije nego što išta
učinimo, dobit će dio novca, a zatim će otići na vlak.”
Owen je rekao: “Misli da će biti ovdje tijekom svega. I pomagati.”
“E, pa neće.”
Owen je kimnuo: “Koliko mu misliš dati?”
“Dovoljno”, rekao je Arlen. “Dovoljno.”
“A koga ćemo vraga s Kubancima?”
“Neka čekaju”, rekao je Arlen. “Neće vidjeti svjetla koja im
signaliziraju da je sigurno, mislit će da je iskrsnuo problem i vratit će
se, zar ne?” “Mislim da je to bit signala.”
“Tako je. Neće znati što se dogodilo, no znat će da je nešto pošlo
po zlu. I imat će pravo.”
“Znači, morat ćemo otići prije mraka”, rekao je Owen. “McGrath i
njegovi sinovi doći će oko zalaska. Smjestit će se kod kanala i čekati
istovarivanje. Sve će vidjeti. Starom prokletniku ništa ne promakne.”
“Kada on dođe onamo, neće biti nikoga. Naravno, znat će da nešto
ne valja i što će učiniti? Tražit će Wadea. I naći njegovo truplo.”
“I onda kreće pravo sranje”, rekao je Owen, podigavši jednu ruku s
volana, nervozno trljajući bradu.
“Kakvo sranje? Tražit će nas. Nas neće biti.”
“Da, i bolje. A kamo, dovraga, misliš da ćemo otići?”
“Ima li McGrath plovilo za pučinu?”
“Nema.”
“Dobro. Onda ćete ti i Rebecca otići brodićem taj dan. Ako te
McGrath ili neki od njegovih sinova bude nadzirao, ionako te neće
moći slijediti. Ima li neki lučki grad do kojeg možeš lako doći i gdje
vas mogu pokupiti autom kada sredim Wadea?”
“Ima Yankeetown.”
“Onda ćemo tako. Otiđite onamo brodićem i čekajte me. Najprije
ćemo upotrijebiti ovaj auto, no morat ćemo ga brzo zamijeniti. Toliko
si vremena u Raifordu proveo razgovarajući sa zvijezdama kriminala.
Jesi li naučio kako ukrasti auto?”
“Sigurno ga mogu ukrasti, naravno.”
“Dobro”, rekao je Arlen. “Do kraja ćeš ih morati ukrasti nekoliko.”
Owen nije odgovorio.
 “Premišljaš se?” rekao je Arlen.
Tišina.
“Ako se premišljaš,” rekao je Arlen, “ponovno se sjeti one kutije koju
smo iskopali iz pijeska. I sjeti se svog oca.”
Ovaj ga je put Owen pogledao, a pogled mu je bio miran. “Ne
premišljam se.”
“Dobro.” Arlen se okrenuo, pustio da mu vjetar puše u lice i rekao:
“Znaš li gdje živi Solomon Wade?”
“Znam.”
“Odvedi me onamo.”
“Zašto?”
“Ne mogu samo doći onamo i ubiti ga”, rekao je Arlen. “Morat ću
čekati pravu priliku. Mislim da ću ga morati slijediti veći dio dana. Živi
sam?”
“Ima žensku. Ali ne znam koliko je često ona ondje.”
“Morat ćemo saznati. Ne želim nauditi nikom drugom. Morat će biti
sam kada dođem po njega.”
Iznenada je vidio kako se šerif okruga Fayette i Edwin Main
približavaju u noći, a Arlen stoji na prozoru i gleda kako dolaze, čeka
ih. “Da”, rekao je. “Morat će biti sam kada dođem.”
 40.
Kuća je bila kao na onim raštrkanim plantažama, kilometar i pol
izvan Visokoga grada, stajala je na kraju dugačkog prilaza
porubljenog stablima čempresa. Svjetla su sjala u širokom
prostranstvu stakla kojima je bila prekrivena jedna strana pročelja
kuće. Iza je bila kućica za kočije ispred koje je bio parkiran Wadeov
Ford coupe s još jednim autom. Arlen isprva nije jasno vidio drugo
vozilo, no tada je Owen Cady rekao: “Šerif je ovdje.” Dobro ga se
sjećao, sjećao se kako je sjedio straga s lisičinama oko zapešća i
mišlju da samo mora izdržati malo gužve i uskoro će se vratiti na
Flagg Mountain.
Bilo je to sjećanje tako snažno i tako čudno, činilo se da pripada
drugom čovjeku. Arlen više neće vidjeti Flagg Mountain. Ono što se
nekoć činilo razumnim, sada je nestalo, to su mu oduzele okolnosti
daleko izvan njegove kontrole. Pitao se jesu li Wallace O’Connell i
ostali muškarci iz vlaka osjećali isto kada su shvatili da ih je zahvatio
uragan. Pitao se je li ga se ikoji od njih sjetio, kako ih je te noći na
peronu stanice preklinjao da siđu, uvjeravao ih da ih čeka opasnost.
Svi su se oni kretali prema snažnim olujama, shvatio je. Dolazak
njegove samo dulje traje, to je sve.
“Ne sviđa mi se što sjedim ovdje”, rekao je Owen. “Poznaju ovaj
auto; kvragu, pa to je njegov auto. Vide li ga jedan ili drugi ovdje, što
će misliti?”
Bili su parkirani u tami dobrih četiristo metara od kuće, nitko ih nije
mogao vidjeti, no Arlen nije imao razloga zadržavati ga ondje pa mu
je rekao da slobodno krene.
“Kuća je strašno velika”, rekao je kad su prošli pokraj nje posljednji
put. Owen je isključio farove.
“Sagradio ju je vlasnik tvrtke za obradu drveta. U svoje je vrijeme
bio nadaleko najbogatiji čovjek. Sada je to Wade.”
Tako je to išlo. Zakonit posao je nestao i ono što ga je zamijenilo
bile su spodobe poput Solomona Wadea. Arlen se pitao što su
ovdašnji ljudi mislili kada su prolazili pokraj ovog mjesta. Vjerojatno
su se osjećali slomljeno, bespomoćno, kao što se zacijelo osjećao i
Thomas Barrett. Arlen se pitao što će misliti kada Wade bude mrtav.
Hoće li išta dobrog proizaći iz toga ili će drugi čovjek poput njega
jednostavno ispuniti prazninu?
 “Ima sluge ondje?” pitao je Arlen.
“Ne ostaju ovdje. Dolaze i odlaze tijekom dana, no ne voli da itko
živi ovdje.”
To će pomoći. Sada kada je pogledao kuću, Arlen je zaključio da je
to bilo najbolje mjesto, a zora najbolje vrijeme. U prošlosti je često
ubijao u zoru, puštao je vojnike da iskrvare dok se sunce blijedo
pokazivalo na istoku. Mogao bi to ponoviti. Kao što je prije rekao
Owenu, ono što se promijenilo bile su okolnosti, a ne čin. Nikada nije
htio takve okolnosti, ali, kvragu, nije htio ni rat. Čovjek nije mogao
odlučivati o životu onoliko koliko je želio, koliko je očekivao kada je
bio mlad. Ne, uzeo si što ti se nudilo i nosio se s tim najbolje što si
znao.
“Kako ćeš dobiti novac?” pitao je.
“Šerif će ga donijeti.”
“Šerif?” Jedva se suzdržavao od smijeha. Krasan zakon u
Koridorskom okrugu.
“Tako je. Donijet će ga u četvrtak navečer.”
“Ali brodić dolazi tek u petak navečer.”
“Moraju napraviti razmak”, rekao je Owen. “A Tate McGrath
promatra. Cijelo će vrijeme promatrati. Praktički od trenutka kada
Tolliver isporuči novac, Tate će biti u blizini, promatrati. Što misliš, tko
je ubio mog oca? Tate, gotovo sam siguran u to. A moj je otac otišao
na brodić točno onako kako želiš da mi odemo.”
Glas mu je bio sve viši, kao i brzina auta, nogom je jače pritiskao
gas dok ga je obuzimala nervoza. Arlen je rekao: “Uspori, sinko”, i
Owen je usporio auto, no još uvijek je odmahivao glavom, i dalje
nesretan.
“Plan je usran”, rekao je. “Šalješ nas onako kako je moj otac otišao
i očekuješ da ćemo bolje proći.”
Arlen nije imao odgovor na to. Kvragu, dečko je imao pravo. Arlen
je želio samo da Rebecca ode prije nego što on napadne Wadea, u
slučaju da nešto pođe po zlu. Htio je da njih dvoje budu na putu i
spremni za odlazak. Tate McGrath, prokleti pas čuvar, bit će
problem.
“Brodić je loša ideja”, priznao je. “Odeš li brodićem prije nego što bi
trebao, to im se neće svidjeti. Bolja je ideja da ti i Rebecca uđete u
kamionet sredinom poslijepodneva, bez pakiranja. Pravite se da
idete do Barrettove trgovine. Budite prokleto očiti u pogledu toga,
tako da i ne pomisli da imate druge planove.”
“No nećemo imati mnogo vremena.”
“Ne, nećete. No i malo vremena bolje je od nimalo i mislim da imaš
pravo - pokušamo li išta dok McGrath promatra, stvar bi brzo mogla
krenuti po zlu. Najbolje bi bilo da se ti i Rebecca odvezetć u tom
njenom kamionetu kao da je riječ o običnom poslijepodnevu, a ja ću
biti ondje gdje se uvijek nalazim, u kućici za čamce, zamahivat ću
čekićem. Dok god ne odemo svi zajedno, mislim da će nam dati
malo vremena. Neće odmah nanjušiti da nešto ne valja.”
“Dakle, pobjeći ćemo toga poslijepodneva,” rekao je Owen, “a ti ćeš
čekati do navečer da ubiješ Wadea?”
“Kada dolaze Kubanci?”
“Dugo nakon što se smrači.”
“Dobro. Onda imam nešto vremena. Kvragu, razgovarat ću s
Tateom prije nego što odem. Reći ću mu da si me uputio da
nestanem, da ne budem u blizini. Povjerovat će; zvučat će mu
logično. Ne vjeruje mi i ne očekuje od tebe da mi vjeruješ.”
“Dakle, razgovarat ćeš s Tateom,” rekao je Owen, “a onda ćeš...”
“Ući u ovaj auto, odvesti se cestom i ubiti Solomona Wadea.”
To mijenja plan. Neće moći ubiti Wadea u zoru, kao što je planirao.
Ne, morat će se zaputiti u grad po danu, pronaći ga, slijediti i
iskoristiti prvu priliku koja mu se pruži. I morat će biti brz. Rebecca i
Owen imat će nekoliko sati prednosti, no kada se spusti večer, a oni
se još ne budu vratili, Tate McGrath će posumnjati.
Kada je Owen ponovno progovorio, iznenadio je Arlena. Bilo je tako
tiho.
“Ja bih trebao”, rekao je.
“Što?”
“Ubiti ga. A ne ti. Ti i on nemate neke veze. Ali ja i on... Itekako
imamo. Ja bih trebao povući obarač.”
Arlen je rekao: “Jasno ti je da si ti izazvao sve ovo?”
Owen se okrenuo i uputio mu zbunjen pogled. “Molim?”
“Pročitao si ono očevo pismo. Znao si u što si se uvalio s Wadeom.
Dobro, tvoj je otac prvi počeo, no ti si pomogao da mu stave nož pod
vrat. Ne zaboravi to. Želiš li kriviti Wadeu, slobodno ga krivi. No ne
zaboravi svoje odluke.”
 “Imaš muda kad se usudiš reći tako nešto. Samo zato što sam
radio za njega, ne znači...”
“Nisi ti samo radio za njega”, rekao je Arlen. “Htio si biti on. Htio si
se vozikati u skupim autima s pištoljem za remenom i džepom punim
novca, prljavog novca, krvavog novca, samo kako bi osjećao da
imaš malo moći. Da se osjećaš kao faca. Šepirio si se kada si došao
iz Raiforda i nisi ni pomislio na svoju sestru, što je sve proživjela dok
je čekala tebe bijednika. Ne, samo si htio pričati priče o grubijanima i
kriminalcima koje si upoznao. Ali uopće ih ne poznaješ. Znaš li koliko
je to jadno, dečko? Ti se pretvaraš da si Solomon Wade. To želiš od
života. Biti baš kao čovjek koji je prerezao grkljan tvom tatici.”
Owen je čvrsto stisnuo čeljust, a rukama je čvrsto držao upravljač.
“Bio sam na mjestima gdje čovjeka ubijaju zbog takvih riječi”, rekao
je.
“Sinko,” rekao je Arlen, “nigdje ti nisi bio. Nemaš blage veze o tome
kakav je svijet doista. Tek ga sada upoznaješ, i to prvi put. Na stranu
sva ona grubijanska sranja, ovo ti je prvi put i dobro to znaš.”
Owen nije odgovorio.
“Pogledaj me u oči i reci mi da griješim”, rekao je Arlen.
Tišina.
“Sada moraš učiniti samo jedno”, rekao je Arlen. “Moraš se
pobrinuti za sestru. Pokušaj se iskupiti za svoje i očeve pogreške
koje su vas uvalile u ovaj škripac. Ja ću obaviti krvavi posao. A ti
samo za promjenu budi muškarac.”
Te je noći budan sjedio s Rebeccom na stražnjem trijemu. Slušali
su kako se valovi lome, povlače i ponovno lome i nijedno od njih
dugo nije progovorilo. Owen se uspeo stubama čim su se vratili,
zatvorio je vrata svoje sobe i više se nije pojavio. Mnogo mu se toga
rojilo glavom. Neka si uzme vremena, samo da njime ponovno ne
ovlada ćud budale.
Paul je bio u baru dok nije ušao Arlen, a zatim je ustao i prošao
pokraj njega bez riječi i također se uspeo stubama. Arlen ga je
pustio. Silno je žalio što se Paul vratio. Morao se pobrinuti da ubrzo
ponovno ode, mnogo prije nego što počne išta povezano sa
Solomonom Wadeom. No to bi uključivalo čekanje novca i Arlen bi
imao samo oko dvadeset četiri sata da uvjeri Paula da krene... i bilo
bi samo približno dvadeset četiri sata udaljenosti između dečka i
Koridorskog okrugu. Arlen je mislio da neće krenuti za njim, no
postojala je i ta mogućnost. Paul će morati putovati pametno,
putovati s planom, a za to će biti potrebno da njih dvojica
razgovaraju. A sada dečko uopće nije htio razgovarati s njim.
Rebecca je ispružila ruku u tami i stavila je na njegovu ruku, a puki
dodir njezine i njegove kože oslobodio je tamu u njemu. Zatvorio je
oči i osjetio vrućinu na vršcima prstiju, trudio se usredotočiti se samo
na to barem nekoliko sekundi.
“Ne bi trebao to činiti”, blago je rekla. “Ne bi trebao sudjelovati u
tome.”
“Prestani”, rekao je.
“Pa, istina je.” Jedanput mu je pritisnula ruku, a zatim maknula
svoju i rekla: “Rekla sam Paulu za tvog oca.”
Ponovno je otvorio oči. “Što?”
“Tako se ljuti na tebe, Arlene, ne mogu to gledati. Pokušala sam s
njim razgovarati o tome, pokušala sam mu se ispričati za ono što se
dogodilo i za način na koji se dogodilo te mu objasniti što si
pokušavao učiniti. Da si tako duboko vjerovao da je u opasnosti da si
ga bio spreman otjerati odavde po svaku cijenu.”
“Da pogodim”, rekao je Arlen. “Nije ti povjerovao.”
“Nije. Rekla sam mu da sam ti ja povjerovala. Ni za to ga nije bila
briga. Zanimalo ga je kako ti uopće mogu vjerovati.”
“Pa si mu rekla.”
“Jesam. Nadam se da se ne ljutiš. Znala sam da ne pričaš tu priču
drugima, ali, Arlene... htjela sam da zna.”
Vjerojatno se trebao ljutiti. Ali nije. Jednostavno nije mogao, ne na
nju i ne zbog toga.
“Ne želim vidjeti smrt tog dečka”, rekao je. “Neću to dopustiti. Ne
ugrožava ga ovo mjesto, nego Wade. Sredit ću Wadea.”
“Mogli bismo jednostavno otići”, rekla je. “I dalje mislim da samo
možemo...”
“Ne”, rekao je. “Otići ćete. Ti, tvoj brat i Paul. I nadam se da ću vas
stići u određenom trenutku. Doista to kanim. Ali ne dok je Solomon
Wade živ da me prati.”
 41.
Vremena je bilo malo i brzo je odmicalo. Tolliver je trebao donijeti
novac te večeri, a iduće će Kubanci stići sa svojim brodićem punim
sanduka s narančama. Tada će, prođe li sve bez problema, sjediti u
Zaljevu i čekati svjetla koja se neće pojaviti, a zatim će se okrenuti i
vratiti u svoju zemlju, i dalje sa sanducima naranči na brodiću. Paul
će biti u vlaku, možda, Rebecca i Owen vozit će prema sjeveru, a
Solomon Wade bit će mrtav.
Sve je to trebalo obaviti u četrdeset osam sati.
Arlen je tog jutra otišao do kućice za čamce te rezao i šmirglao
daske kao i svaki drugi dan, misleći da će McGrath ili Wade, ako
naiđu, vidjeti da je sve kao i uvijek, bez naznake promjene plana.
Veći je dio jutra razmišljao o tome što će reći Paulu. Htio ga je
pripremiti za ono što je slijedilo, no smatrao je da ga dečko neće
slušati. Morat će čekati da Owen dobije novac, dio da Paulu i zatim
ga odvesti do željezničke stanice. Ne bude li Paul slušao Arlena,
slušat će novac. Tražio je izlaz. Dat će mu ga.
To je Arlenu bilo na pameti kada se vratio iz kućice za čamce prije
podneva i shvatio da Paula nema.
“Rekao je da ide pješice do grada”, rekla je Rebecca Arlenu. “Owen
ga je htio odvesti, no odbio je. Htio je biti sam i htio je hodati.”
Arlenu se to nije svidjelo.
“Kog vraga traži u gradu? Nema ni kinte u džepu. Što namjerava?”
Rebecca je raširila ruke. “Ne znam, Arlene. Nije raspravljao o tome.
Samo je otišao.”
Razmišljao je o tome da posudi Rebeccin kamionet i krene za njim,
no odlučio je da neće. On je vjerojatno bio razlog zbog kojeg je Paul
htio otići odavde; ne bi imalo smisla ganjati ga.
Dan je polako prolazio, a Paul se nije vraćao. Cijeli je tjedan bez
prekida bilo vruće, no danas su brzi oblaci zaklanjali sunce i Arlen je
mislio da se osjetila kiša u zraku. More je bilo valovitije nego inače,
Zaljev je bio zelenkast, a galebovi su kreštali i borili se sa zračnim
strujanjima iznad njega. Sve je to Arlenu sada postalo uobičajeno:
miris slanog povjetarca i osjećaj tog toplog, gotovo tropskog sunca
na vratu i rukama, šuštanje listova palme. Trebalo je to biti predivno
mjesto. Bilo bi predivno mjesto da nije bilo tih ljudi koji su ga zauzeli.
Podsjećalo je Arlena na šumu Belleau, kada je malo bolje razmislio.
Bio je to lijep komad zemlje na svoj način, polje i šuma. Prokleto
krasno mjesto dok se nisu pojavili pogrešni ljudi, a zatim je bilo
ispunjeno truplima, bodljikavom žicom i kricima ranjenih.
Do četiri se Paul još nije vratio. Oblaci su se zgusnuli i počeli kretati
sporije, poput vojnika koji su se okupljali pred polazak. Kada su prve
krupne kapi počele padati i šuma oko kanala počela se njihati i
šuštati na vjetru, Arlen je skupio alat i povukao se u kuću. Počelo je
snažno padati kad je ušao i pridružio se Rebecci i Owenu na
stražnjem prozoru te gledao kako kiša šiba i bubnja o sivo, nemirno
more.
Kiša je ovdje padala drukčije nego drugdje gdje je Arlen bio, gušće i
brže, pretvorila je dvorište u baru duboku do gležnjeva za nekoliko
minuta. Plaža ju je neko vrijeme polako upijala, no tada su se lokve
počele stvarati i na pijesku, a valovi su se uzdizali i hvatali kišu kao
da žele surađivati i poplaviti cijeli svijet.
Tako je kišilo, Arlen se prisjetio, kada su se vratili iz zatvora. Sjetio
se kako su on i Paul iznenada potrčali na putu prema trijemu, smijući
se poput djece, navalivši kroz vrata s osjećajem da su izbjegli
najgore na više načina.
To se činilo tako davnim.
Izgubio se u tom sjećanju kada je shvatio da su se Rebecca i Owen
okrenuli i otišli do prednjih prozora. Gledali su auto parkiran na vrhu
brda, farovi su mu sjali u tmurno sivilo oluje. Šerifov auto. Tolliver je
parkirao na mjestu gdje je ostavio Arlena i Paula dan prije uragana.
Došao je s lošim vijestima, pomislio je Arlen i iznenada mu se cijela
utroba stisnula, prizor Paula ispruženog u stražnjem dijelu auta
prekrivenog bijelom plahtom. Došao nam je reći...
No upravo tada Owen je rekao: “Došao je zbog mene. Donio je
novac.”
Svi su se okrenuli i gledali jedno drugo dok je nalet vjetra tresao
svratište i munja zaiskrila gotovo ponad njih, ispunivši mračni bar
zasljepljujućim bljeskom. Grom je puknuo. Gnjevan, agresivan zvuk.
Arlen je rekao: “Onda bolje kreni.”
Uslijedila je još jedna tiha stanka i svi su znali što je to bilo,
početak. U trenutku kada novac prijeđe iz Tolliverove ruke u
Owenove, plan se počinje ostvarivati, više nije riječ o idejama i
mogućnostima, nego samo o izvedbi. Morat će to obaviti kako su
planirali i to kako treba. Veći dio bremena počivao je na Arlenu i
njegovu Smithu &Wessonu ispod njegova kreveta.
Owen je izdahnuo i krenuo prema vratima. Arlen je viknuo: “Hej” i
prekinuo njegovo kretanje, s rukom na kvaki.
“Moraš izgledati opušteno”, rekao je. “Kao i svaki drugi dan. Ne
radiš ništa osim što pomažeš šerifu koji je ondje, prijatelj ti je, kao i
Solomon Wade. Ne pokaži im ništa drugo.”
Owen je kimnuo.
“Kiša će pomoći”, rekao je Arlen. “Šerifu će se žuriti. Ne voli voziti
po oluji.”
Owen je još jedanput kimnuo i povukao vrata. Vjetar je snažno
puhao s juga te je zahvatio vrata, izbio ih iz njegova stiska i zabio u
zid. Kiša je zapljuštala unutra i smočila podne daske prije nego što je
ponovno uhvatio vrata i njima zalupio, a tada su se i Arlen i Rebecca
primaknuli bliže šanku kako bi ga mogli gledati.
Trčao je dvorištem pognutih ramena. Dok ga je gledao kako odlazi,
kod Arlena se ponovno pojavio loš osjećaj, mračne slike prolazile su
mu kroz um - pucnjava pištolja iz unutrašnjosti auta koja Owena
baca u blato i kišu; otvaranje prozora dok se Owen približava i
oštrica noža zacaklila se jednako brzo kao što je poput zmije skočila
prema njegovu vratu.
Da sam mu barem pozornije pogledao oči, pomislio je Arlen. Ništa
nisam vidio, gledao me ravno u lice i ništa nisam vidio, no možda
nisam pozorno gledao...
No ništa se nije dogodilo. Vrata šerifova auta su se otvorila i Owen
je u ruci držao crni kovčeg, isti kovčeg kakav je nosio Walter
Sorenson. Stajao je pokraj auta, glave spuštene zbog kiše. Rekao je
nekoliko riječi. Arlen nije vidio Tollivera iza vrata, no Owen je
izgledao dovoljno opušteno. Kiša je pomogla. Lakše je mogao
objasniti bilo kakvu napetost, kao da se što prije želi vratiti unutra i
maknuti s pljuska.
Nakon samo trideset sekundi Tolliver je zalupio vratima, a Owen se
okrenuo i počeo trčati natrag prema kući. Rebecca je odahnula, a
Arlen ju je gledao preko svojeg ramena i shvatio da je imala iste crne
misli kao on. Uspio se nasmiješiti.
“Dobro je”, rekao je. “U redu? Wade misli da tvoj brat surađuje s
njim i misli da te zauzdao strahom. Ne očekuju probleme. Ne od
nas.”
Kimnula je, no lice joj je bilo blijedo i nije mu uspjela odgovoriti
smiješkom.
Vrata su se širom otvorila i Owen je ponovno bio unutra. Kiša je s
njega kapala posvuda. Plava mu je kosa postala tamna od vode,
zalijepila se za čelo i dosezala do očiju. Pogledao ih je i visoko digao
kovčeg.
“Krećemo”, rekao je.
Arlen je kimnuo. “Krećemo.”
Prebrojili su novac u kuhinji, skriveni od prozora. Arlen je unutra
vidio svežnjeve novčanica i pomislio na novac za koji je radio tako
naporno i marljivo štedio kako bi ga skupio, tih tristo šezdeset sedam
ukradenih dolara. Pitao se jesu li i oni u toj hrpi.
Rebecca je brojila. Brzo je i iskusno baratala novčanicama, nije
rekla ni riječ dok je prebirala po svežnjevima, tiho je brojila u glavi
dok joj posljednja novčanica nije dotaknula rub palca. Zatim se
okrenula prema njima i rekla: “Deset tisuća.”
“Deset tisuća dolara?” ponovio je Arlen. Gledao ju je kako broji,
vidio je novčanice svojim očima, no i dalje nije bio siguran vjeruje li
toj brojci. CKS plaćao je trideset dolara na mjesec. U tom se
jednostavnom crnom kovčegu nalazilo dvadeset pet godina rada.
“Da”, rekla je i zatim se, prvi put, nasmijala. “Neće mu se svidjeti
kada ih izgubi.”
“Dovraga”, rekao je Arlen. “Izgubit će i nešto drugo, što će mu se
još manje svidjeti.”
Nekako ih je sve to potaknulo na smijeh. Nije to bio onaj zdravi
smijeh. Više onaj nastao iz straha, brenčao je živcima napetim poput
niti luka, no svejedno im je dobro došao. Zajedno su se smijali, a
zatim je udario posebno snažan grom i zatresao zidove svratišta pa
su ponovno utihnuli.
“Paul će dobiti svoj dio”, rekao je Arlen. “Dat ću mu ga, odvesti ga
do željezničke stanice i pobrinuti se da sjedne na neki vlak koji ide
daleko odavde.”
“Koliko mu misliš dati?” pitao je Owen.
“Pola.” Rekao je bez oklijevanja. Owen je zabacio glavu i zurio
razrogačenih očiju.
 “Sranje, dobit će pola. Otići će i prije nego što se išta počne
događati! Nema veze s ovim, ne pomaže, ne..
“Dobit će pola”, rekao je Arlen, s takvim autoritetom da je Owen
začepio. Stisnuo je usne, bio je ljutit i zurio je u Arlena s gnušanjem,
no kada je ponovno progovorio, glas mu je bio mekši.
“Četvero nas je”, rekao je. “Bilo bi pravedno da svatko dobije dvije i
pol tisuće. To je i više nego pravedno.”
“Taj dečko ima mamu koja očekuje čekove CKS-a”, rekao je Arlen.
“Mora se brinuti za nju i za sebe. Dobit će pola.”
Owen je počeo odmahivati glavom, no Rebecca se umiješala.
“U redu je”, rekla je. “Može.”
Izbrojila je pola novca, stavila ga u torbu od vrećevine i dala je
Arlenu. Stavio ju je na visoku policu iza vreće brašna, a zatim su on i
Owen gledali kako Rebecca vraća ostatak novca u crni kovčeg,
zatvara bravice i stavlja ga ispod stola.
“Još jedan dan”, rekla je.
 42.
Paul se vratio na vrhuncu oluje. Kiša je malo popustila, ali munje i
gromovi nakupljali su energiju, zidovi i prozori svratišta neprestance
su podrhtavali, a vjetar je fijukao iz Zaljeva. Još nije zašlo sunce, ali
kao da jest; taj dan sunce više neće sjati. Njih troje vratilo se u bar,
tobože kako bi razgovarali o planu, analizirali svaki pokret i
rasporedili vrijeme do posljednje sekunde. No nitko nije imao što
reći. Kao da ih je isporuka novca, to prvo stiskanje obarača koje
nitko drugi nije vidio, nekako ušutkala.
Sjedili su, slušali oluju i pili. Arlen i Owen međusobno su si dodavali
bocu viskija, čak je i Rebecca malo gucnula. Pogled joj je lutao od
plaže preko kamina do sata, prelazeći s jednog na drugo kao da
obavlja inventuru.
“O čemu razmišljaš?” pitao je Arlen.
“Razmišljala sam o tome da ovo i nije tako loše mjesto."
Isto je tako razmišljao i on jutros, dok je radio u kućici za čamce.
“Zamrzila sam ga, znaš”, rekla je. “Gotovo sam počela kriviti fizičku
lokaciju za sve što se događa ovdje, za sve Što se dogodilo. Ali znaš
što? Moji su roditelji imali pravo. Mjesto je prekrasno. Bit će posebno
jednog dana. Netko će vjerojatno lijepo živjeti radeći samo ono što
se moj otac nadao raditi ovdje. No bit će to drugi ljudi i bit će to
drugo vrijeme. Sada, kao da je ovo mjesto zaraženo. Bolest će proći.
Ali ne uskoro. Ne uskoro.”
Arlen je kimnuo. Nije se jedina bavila takvim mislima i one nisu bile
ograničene samo na ovo mjesto. Sada je to bio zaražen svijet. Sjetio
se da je čitao novinske članke o crnoj prašini koja se izdigla iz
ravnica i otjerala farmere da se sklone u podzemlje. Oblaci prašine
bili su tako veliki da su odlebdjeli na drugu stranu zemlje i zatamnili
nebo iznad New Yorka. Bilo je strašno. Skakavci su se spustili na
farme poput biblijske kuge, proždirući usjeve i uništavajući ikakvu
mogućnost zarade od žetve. U isto vrijeme banke su propadale,
žene i djeca stajali su u redovima za kruh, a mladići poput Owena
Cadyja i Paula Brickhilla bili su spremni udruživati se sa Solomonima
Wadeovima svijeta jer nisu vidjeli drugi način da se popnu iz rovova
u kojima su ležali.
No proći će. Arlen je vjerovao u to, morao je vjerovati u to. Spustiš
glavu, trpiš ono što ti život nosi i vjeruješ da će proći. Sada je
pogledao Rebeccu i pomislio: Ti si sve što trebam. I doista je bila. Za
samo nekoliko sati moglo bi postati pakleno, a on nije imao ništa
protiv da ostane i istrpi to. Samo prilika da bude s njom bila je
dovoljna. Bilo je to nešto za što je mislio da nikada neće naći.
Tada ga je obuzelo sjećanje, Paul u tami doka dok su se Tolliver i
Tate McGrath pripremali da ubiju baš u ovoj sobi. Paul je rekao:
Osjećam se kao da sam doputovao kroz vrijeme kako bih došao
ovamo, Arlene, samo kako bih je našao.
Kvragu, zašto je to moralo pogoditi obojicu? Zašto ljubav nije mogla
biti podijeljena ravnomjerno i lako?
Tada je trak bijele svjetlosti ispunio sobu i jedan trenutak nitko nije
reagirao jer su se navikli na konstantne, sjajne bljeskove munje. No
ovaj je potrajao pa se Arlen okrenuo i pogledao kroz prozor. Kad je
bučno i silovito treskanje groma zatreslo nebo, vidio je dostavni
kamion Thomasa Barretta parkiran na vrhu brda. Svjetla farova
presijecala su dvorište. Suvozačka su se vrata širom otvorila, Paul je
izletio i potrčao kroz kišu. Barrett je dvaput blago zatrubio te okrenuo
kamion i krenuo natrag po cesti.
Kada je Paul nahrupio kroz vrata i stao pred njih sav mokar i
neuredan, svi su u tišini zurili u njega. Na prsa je privinuo papirnatu
vrećicu.
“Strašna oluja”, rekao je.
“Gdje si bio, dovraga?” pitao je Arlen.
“Otišao sam do trgovine, ako baš moraš znati. A ne moraš.”
“Ta je trgovina udaljena barem osam kilometara.”
“Toliko se i činilo”, rekao je Paul, drzak i nezainteresiran. “Kada je
počela oluja, gospodin Barrett rekao je da će me odvesti natrag ili da
ću čekati do jutra. Misli da će ova brzo proći.”
“Dođi i osuši se”, rekla je Rebecca, ustavši i povukavši ručnik sa
šanka. “Možda bismo trebali zapaliti vatru, no tijekom ovako tople
noći moglo bi biti...”
Paul je krenuo prema njoj. Svi su se ukočili kada je Arlen posegnuo
i zgrabio papirnatu vrećicu iz njegovih ruku.
“Hej!” povikao je Paul i posegnuo za njom, no Arlen se okrenuo i
ramenom ga blokirao dovoljno dugo da otvori vrećicu i pogleda
sadržaj. Bilo je nekoliko slatkiša za peni i nekoliko kutija cigareta.
 “Daj mi to”, rekao je Paul i ovaj mu je put Arlen dopustio da je
uzme. “Koji ti je vrag? Moraš mi sve ukrasti, je li?”
“Ništa ti dosad nisam ukrao”, rekao je Arlen. “Nikada ti nisam uzeo
nešto što je bilo tvoje.”
Paul ga je hladno pogledao i nije odgovorio.
“Ne pušiš cigarete”, rekao je Arlen.
“Što?”
“Imaš cigarete u toj vrećici, pametnjakoviću. Zašto?”
“Jer sam ih htio nekoliko, zato.”
“Ponovit ću”, rekao je Arlen. “Ti ne pušiš.”
Paul je spustio ramena i pogledao Arlena u oči. “Za Owena su.
Znao sam da će mu dobro doći. Vjerojatno i tebi, ali nemam ti
namjeru išta davati.”
“Hej, hvala”, rekao je Owen, a Arlen je htio budalu odalamiti kroz
prozor.
“Dakle, imaš samo slatkiše”, rekao je Arlen. “Hodao si osam
kilometara kako bi si donio slatkiša?”
“Tako je.”
“Arlene, kakve to veze ima?” blago je rekla Rebecca, dodajući
Paulu ručnik. Počeo je brisati lice i vrat, a Arlen je pogledao Rebeccu
u tišini. Zapravo nije imao odgovor. Znao je samo da mu se to ne
sviđa. Nešto nije štimalo, Paul je hodao tako daleko po vrućini samo
da bi donio proklete slatkiše.
“Sreo si Solomona Wadea na putu?” pitao je.
“Ne. Nisam sreo nikoga osim gospodina Barretta i njegove žene.
Zašto ti je to važno, pojma nemam. Ne tiče te se što radim.”
“Kako si to platio?”
Paul je zastao s ručnikom na jednoj strani lica. “Što?”
“To sranje po koje si otišao. Cigarete i slatkiše. Kako si to platio?
Mislio sam da si švorc k’o crkveni miš.”
Paul je prebacio ručnik na drugu stranu lica i polako ga brisao. Kao
da je razmišljao.
“Gospodin Barrett dao mi je to na dug”, rekao je.
“Dug”, ponovio je Arlen. “Sinko, depresija je. Taj te čovjek ne
poznaje dobro. Zašto bi ti išta davao na dug?”
“Rekao sam mu da ću uskoro dobiti novac”, rekao je Paul. “Owen
mi je našao posao.”
 “Pripremit ću nam nešto za jelo”, rekla je Rebecca nervozno,
iživcirana napetošću u zraku. “Svi ćemo sjesti tu gdje je suho i nešto
pojesti.” Arlen i Paul dugo su se gledali, a zatim se Paul okrenuo i
bacio cigarete Owenu.
“Evo.”
“Hvala.”
“Nema na čemu. I dalje nas čeka posao sutra navečer?”
Owen je pogledao Arlena, nervozno, ali je kimnuo. “Da. Čeka nas
posao.”
“Dobro”, rekao je Paul. “Dobro bi mi došao novac. Bez uvrede,
Owene, ali dosta mi je ovog mjesta.”
Arlen je otišao do šanka i natočio si piće, ali ga nije ni gucnuo.
Gledao je Paula i sjećao ga se onakvog kako je izgledao onaj dan
kada je ispravio Arlenovu pogrešku nagiba krova na Flagg
Mountainu. Bilo je to dobronamjerno ukorijenjeno zanimanje koje je
posvećivao svakom spoju i svakoj šarci. Kako je rastavio onaj
generator, raširio dijelove po trijemu i bacio se na njegovo
sastavljanje bez imalo sumnje, siguran da je moguće. Sjećao se tog
razdoblja i one noći kada su se provozali brodićem. Pogledao je tog
mršavog, stalno namrgođenog mladića koji je sada stajao pred njim
te pomislio: Ja sam to učinio. Samo sam pokušavao pomoći, ali ja
sam to učinio.
“Što gledaš?” pitao je Paul.
“Ništa”, odgovorio je Arlen. “Ama baš ništa.”
Popio je piće, no nije uživao u njemu, zatim je odgurnuo čašu i
prošao kroz salunska vrata u kuhinju.
Rebecca je pržila šnitu šunke u tavi na štednjaku i okrenula se
prema njemu kao da će nešto reći, no samo je koraknula prema
naprijed, zagrlila ga i prislonila lice uz njegov vrat. On je zagrlio nju i
dugo su držali jedno drugo u tišini. Osjećao je toplinu njezina lica na
svom vratu i osjećao je kako diše. Iz nekog je razloga morao zatvoriti
oči i zapamtiti taj trenutak u tami.
“Zao mi je”, rekla je.
“Žao?”
“Zbog svega. Ne bi trebao sudjelovati u tome. Da barem mogu...”
“Prestani”, nježno je rekao. “Riješit ćemo ovo. Dobro? Ostalo je
manje od dana, Rebecca. Kada se sutra sunce spusti ondje na
pučini, više nećeš biti ovdje. Ići ćeš prema sjeveru, u Maine, baš kao
što si priželjkivala. Pobrinut ću se da se to dogodi.”
Odgurnuo ju je, podigao joj bradu te je poljubio. Polako i meko.
Kada je prekinuo poljubac, rekao je: “Vozi li noćas neki vlak?”
Namrštila se. “Još jedan prije jutra, no vožnja do stanice traje jedan
sat. Zašto pitaš?”
“Htio bih Paulu dati njegov dio i poslati ga odavde.”
Koraknula je unatrag i iznenađeno ga pogledala. “Već?”
Kimnuo je. “Želim da se makne od ovoga, Rebecca. Ne brini se -
namjeravam ostvariti ono što smo planirali, no želim da se makne iz
ovog mjesta. Zgadili smo mu ga, gadimo mu se i mi i gotovo sve
ostalo. To ne mogu promijeniti. Ali mogu mu staviti novac u džep,
odvesti ga na vlak i nadati se da će sve dobro završiti.”
Stavila je ruke na njegova ramena i rekla: “Volim te.”
Sve što je uspio izreći bilo je: “Da." Tada su se oboje nasmijali.
Privinuo ju je uz sebe i rekao: “I ja tebe volim. I ne zanima me što se
dogodilo otkad sam došao ovamo ni što će se dogoditi - našao sam
put do tebe. Svaka cijena koju moram platiti za to bit će mala.”
Ponovno ga je poljubila, a ovaj je put osjetio kako suza klizi s
njezine kože na njegovu, a zatim je ona uzela torbu od vrećevine s
pet tisuća dolara s police i dala mu je. Ostavio ju je u kuhinji i otišao
Paulu.
 43.
Paul je pio s Owenom. Pokušavao ga je zapričati nekom od
uobičajenih priča, ispitivao ga je o Dillingeru i Zgodnome Harryju
Pierpontu, onome kojeg su ubili strujom u Ohiju, raspitujući se o
njima kao da je Owen bio uz njih. No ni Owenu večeras nije bilo do
toga. Izgledao je iscrpljeno i sve što je rekao bilo je: “Ti su dečki vrlo
kratko bili na Floridi. Jedanput nekoliko mjeseci kada su se skrivali,
no to je bilo sve.”
Arlen je rekao: “Paule?”
Paul se okrenuo i pogledao Arlena s onim uobičajenim izrazom
gađenja, s čašom pića u ruci. “Što je?”
“Trenutak samo, može? Izađi na trijem.”
“Razgovaram.”
Arlen je još jedanput ponovio njegovo ime bez ikakve promjene u
glasu. Dobio je iživcirani uzdah i snažan udarac čašom o stol prije
nego što je Paul ustao i slijedio ga na stražnji trijem. I dalje je kišilo,
no vjetar je promijenio smjer i stišao se toliko da više nije prskao pod
trijem i močio ih. Stajali su ondje u tami. Paul je prekrižio ruke preko
prsa i zurio u Arlena.
“Što god misliš reći, vjerojatno nije vrijedno vremena. Ne moram
ponovno to prolaziti. Ne moram slušati tvoje priče ni tvoja upozorenja
ni tvoja...”
“Otvori to i pogledaj unutra”, rekao je Arlen, dodajući mu torbu.
Gledao je kad ju je Paul oprezno primio, otvorio i širom razjapio usta.
Pipkavo je posegnuo unutra kao da se bojao da će naglim pokretom
istjerati novac iz torbe. Prešao je palcem preko rubova novčanica.
“Odakle ti to?”
“Od čovjeka od kojeg ga misliš zaraditi.”
Paul je podigao pogled. “Wade?”
“Tako je. U toj je torbi pet tisuća dolara.”
“Pet tisuća...”
“I tvoje je”, rekao je. “Ako odmah pokupiš svoje stvari i odvezeš se
sa mnom na željezničku stanicu. Odande idi kamo god želiš. Neću ti
reći više ništa, neću ti više ništa savjetovati. Ne želiš to slušati, a ja
više nemam pravo išta ti govoriti. Više ne. No neovisno o tome što
misliš ili vjeruješ, želim da znaš ovo: bolje ti je da se što prije izgubiš
iz ove države, i to brzo.”
 Paul je buljio u torbu.
“Jesmo li se dogovorili?” pitao je Arlen.
“Kako si došao do ovoga?”
“To nije tvoja briga. Moja je. No novac je tvoj. Dovoljno je da odeš
daleko odavde i živiš od toga neko vrijeme. Ali budi pametan.
Iskoristi ga tako da možeš...” Zastao je i odmahnuo glavom. “Kvragu,
upravo sam rekao da ti više neću govoriti što da radiš i evo ga opet.
Sada ću začepiti. A ti uzmi taj novac, skrij ga u torbe i idemo. Jesi li
spreman za to?”
Paul je kimnuo. Činilo se da je problijedio kada je ugledao novac.
Kada je progutao knedlu, činilo se kao da se morao svojski potruditi.
“Dobro”, rekao je. “Da, spreman sam.”
Arlen je ostao i sjedio s Owenom dok je Paul pakirao svoje torbe,
krećući se polako, kao da su mu udovi utrnuli. Rebecca se vratila iz
kuhinje i gledala kako sprema stvari.
“Ne možete ostati na večeri?” pitala je. Govorila je Arlenu.
Odmahnuo je glavom. “Što prije krenemo, to bolje. Neće biti
vlakova budemo li predugo čekali.”
“I vožnja do stanice dugo traje”, promrmljala je. Već mu je dala
upute kako da dođe donde. Budući da u Koridorskom okrugu nije
bilo stanice, trebat će im vremena. Moglo bi trajati i dulje od sata uz
ovakvu kišu.
Paul se uspravio i zvjerao uokolo kao da nema pojma što bi rekao.
Znao je da se u prostoriji događa nešto u što nije bio upućen, no
naposljetku je odlučio da neće pitati. Samo je rekao: “Pazite na
sebe.”
Rebecca je prehodala prostoriju i zagrlila ga. Na trenutak se ukočio,
kao da se protivio tome, no zatim joj je uzvratio zagrljaj i Arlen je
vidio kako, samo na trenutak, zatvara oči baš onako kako je i on
učinio u kuhinji.
“Pazi na sebe”, ponovio je Paul, a zatim se odmaknuo.
Izašli su i gacali kroz dvorište te ušli u kamionet. Na nebu je
ponovno bjesnjela oluja, a grom je bio tako glasan i blizu da na
trenutak Arlen nije ni primijetio da je uspio upaliti motor. Kada ga je
ubacio u brzinu, osvrnuo se i pogledao Kuću čempresa, gornji dio u
mraku, donji osvijetljen, Rebeccin obris na prozoru, gledala ih je.
Vidio je kako podiže ruku i on je podigao svoju, iako je znao da ga
ona ne vidi.
Cesta je bila rijeka svjetlucave srebrne vode, a kotači kamioneta
jedanput su se okrenuli u mokrom blatu, činilo se da će proklizati
prije nego što su uhvatili dovoljno trenja za polazak. Bila je to
najgora kiša koju je Arlen vidio nakon uragana koji ih je dočekao.
Bilo je prikladno da Paul ode po istom vremenu.
Paul je šutio dok nisu došli do asfaltirane ceste. Zatim je rekao:
“Ukrast ćeš taj novac ili ćeš ga zaraditi nekakvim prljavim poslom?”
Arlen ga nije pogledao, nije odgovorio.
Paul je rekao: “Arlene, kad već putujem s tim dolarima u džepu,
trebao bih znati odakle dolaze.”
“Vraški dobro znaš. Pripadaju Wadeu. Misliš li da ih je pošteno
zaradio?”
“Ali kako si ga se ti domogao?”
“Ne razbijaj glavu time. Samo uzmi novac i kreni. Znaš li kamo bi
mogao otići?”
“Baš i ne.”
“Mogao bi pokušati s onom školom Carnegie koju si spominjao”,
rekao je Arlen. “Ne znam koliko novca trebaš za tako nešto, no
mislim da imaš sasvim dovoljno za početak.”
“Imam.” Paulov se ton promijenio, oštrina je postajala sve blaža
kako su odmicali močvarnom šumom. “Arlene, što ćeš učiniti?”
Šutio je, pitajući se hoće li biti kakve štete ako dečko bude znao
plan. Uhvati li ga Tate McGrath ili netko posve drugi, bi li neznanje
pomoglo? Arlen je mislio da ne bi. Ne u tom trenutku.
“Ubit ću ga”, naposljetku je rekao. Upravo su susreli prvi auto, cesta
je ponovno utonula u tamu čim su njegovi farovi prošli.
‘‘Wadea?”
Arlen je kimnuo.
“Jesi li lud? Kako to misliš da ćeš ga ubiti?”
Rebecca je rekla da im do stanice treba sat vremena. Imao je
vremena da sve ispriča. Arlen je zaključio da bi bilo bolje da mu
kaže.
“Sjećaš se dana kada te McGrath napao nogom stolice?”
“Naravno.”
“Sjećaš se kutije koju je Wade donio taj dan?”
 “Sjećam.”
“Dobro”, rekao je Arlen. “Reći ću ti što je unutra. To je dobar
početak kao i bilo koji drugi.”
Vozili su po tami i po kiši i Arlen je sve objasnio, počevši od noći
kada je izvadio kutiju s rukama Waltera Sorensona iz mora. Objasnio
je sve o Rebecci, njezinu ocu i prijetnjama koje je primala dok joj je
brat bio u zatvoru.
“Mnogo je dokaza za to što se dogodi kad čovjek pokuša pobjeći
Solomonu Wadeu”, rekao je Arlen. “Što se mene tiče, više nego
dovoljno. Neću ga ostaviti ovdje da je može hvatati. Ne mogu.”
“Kada ćeš to učiniti?”
“Sutra.”
“Sutra?”
“Tada dolaze Kubanci”, rekao je Arlen. “Moramo to učiniti tada ili
ništa od novca. Trebat će nam taj novac želimo li uspjeti.”
Paul je spustio pogled na torbu u krilu. “Koliko je novca? Ukupno.”
“Deset.”
“Dao si mi pola?”
“Tako je.”
“Zašto? Ništa ne radim. Daješ mi pola novca i šalješ me na put dan
prije nego što će se išta dogoditi?”
“Nego što!” rekao je Arlen. “Briga me što ćeš vjerovati jer znam da
je to istina: taj će te čovjek ubiti svojim rukama ostaneš li ovdje.
Nijedan tvoj argument neće promijeniti tu istinu.”
Ali Paul nije ponudio nikakve argumente. Umjesto toga, blagim je
glasom rekao: “Rebecca mi je pričala o tvom ocu.”
“Čuo sam."
Paul je podigao pogled. “Je li istina?”
“Istina je.”
“Pričala mi je i o Francuskoj”, rekao je. “Ono što tvrdiš da si vidio...”
“Tvrdim da sam vidio. I dalje ne vjeruješ. Reći ću ti nešto o tome”,
rekao je Arlen. “Najgori prizori koje sam ondje vidio bili su stvarni.
Čovjeka s dimom u očima još se moglo spasiti, s vremena na
vrijeme. Ali drugi? Polja kojima sam hodao pretrpana truplima?
Paule, oni su izgubili svoju priliku.”
Paul nije ništa rekao. Arlen je znao da ne vjeruje i to je bilo u redu.
Odavno je izgubio nadu da će uvjeriti ljude da mu vjeruju. Neki bi mu
katkad povjerovali - Paul mu je jedanput povjerovao, Rebecca mu,
čini se, sada vjeruje - ali većina ne bi. Pomirio se s činjenicom da je
mogao samo pružiti pomoć. I večeras je to činio.
Morat ćeš vjerovati.
Riječi njegova oca prošle su kroz vrijeme do njega, prizor njegova
bradata lica i one oči koje su gledale tako blago, tako nježno u
trenutku kada je izgovorio posljednje rečenice upućene sinu.
Rekao ti je to, pomislio je Arlen, i ostatak si života pokušavao
uvjeriti druge da ti vjeruju, a ti mu i dalje ne vjeruješ. To Rebecca ne
shvaća. Kako mu ne možeš vjerovati?
Bilo je to pitanje s jednostavnim odgovorom, no Arlen je godinama
odbijao izravno odgovoriti na to pitanje i planirao je i dalje to činiti.
Da je njegov otac govorio istinu, za njegovu bi smrt vani na hladnom
vjetru u prašini Arlen bio odgovoran u istoj mjeri u kojoj i Edwin Main.
Arlen je otišao i donio smrt kući, tražio ju je i izdao je vlastitu obitelj
i...
Bio je lud, pomislio je Arlen tako zdušno da je to umalo izrekao
naglas. Ono što je on vjerovao, nitko ne bi trebao. Ne možeš
razgovarati s mrtvima. Oni koji to pokušaju su budale, a oni koji to
čine... pa, oni su za nijansu gori.
Došli su do raskrižja neobilježenog znakovima, no Rebecca mu ga
je opisala i znao je da mora skrenuti lijevo, na sjever. Sada su
vjerojatno bili dvadeset minuta od idućega grada, od željezničke
stanice. Kiša je popuštala, no munje su se pojačale, osvjetljavajući
krajolik jezivim bljeskovima.
“Mogao bi nešto tih dolara staviti u kuvertu i poslati mami”, rekao je.
“Ako trebaš sve, dobro. No naviknula se na tvoje čekove iz CKS-a.
Ne zaboravi obitelj, kakva god ti se činila.”
Paul nije odgovorio. Arlen je znao da su dani kada je mogao
utjecati na njega prošli, no nije si mogao pomoći, ne sada kada su
nailazili na više auta i kada su se između dijelova šume vidjele
skupine kuća, zbog čega je bilo jasno da su se približavali gradu. To
će biti posljednji put da ga vidi i nije se mogao suzdržati od toga da
ga savjetuje, iako je znao da ne bi trebao.
“Neko vrijeme otvori četvere oči”, nastavio je. “Mislim da te neće
tražiti, da te neće povezati s tim što radimo. No postoji i ta
mogućnost, bolje je da budeš spreman. Idi daleko od ovog mjesta i
neko vrijeme živi povučeno. Digni glavu i otvori oči. Pošalju li koga,
trebat ćeš pomoć, trebat ćeš je brzo. Nadam se da nikoga neće
poslati.”
Glas mu je na to postao malo nesiguran i glasno je pročistio grlo te
trepnuo zbog novog bljeska munje.
“Želim da znaš”, rekao je. “Nju nisam planirao.”
Paul se okrenuo i pogledao ga, nije rekao ni riječ.
“Nisam donio odluku”, rekao je Arlen. “Ono što sam učinio da te
otjeram možda je bila pogrešna odluka. Ona i dalje misli da jest.
Samo sam mislio... Morao si otići. Ali nisam planirao to s njom.
Dobro?” Tišina.
Arlen je kimnuo kao da je Paul nešto rekao i nastavio voziti kroz
tamu. “Imamo novca”, naposljetku je rekao Paul. “Možda si pola
novca ostavio ondje, ali imam pet tisuća u ovoj torbi. Mogli bismo
zajedno na vlak. Nema razloga da ga ubiješ. Mogli bismo otići
zajedno, kao što smo došli.”
Sva krutost koju je donio sa sobom nakon povratka nestala je.
Zvučao je, ponovno, poput dečka kojeg je Arlen upoznao na Flagg
Mountainu, dečka koji je smislio betonski jarak koji im je uštedio
tkozna koliko novca i vremena. Zbog toga je nešto u Arlenu olabavilo
i smekšalo se, znao je da je stari Paul i dalje ovdje. Bilo je to vraški
čudno, kako te jednostavna promjena u tonu glasa može pogoditi.
Pomisao da je voljan otići odavde zajedno s njim, nakon svega što
se dogodilo, ušutkala ga je.
“Cijenim to”, naposljetku je rekao. Bila je to čudna izjava.
Nelagodna, formalna.
“Ali nećeš to učiniti.”
“Kada odem odavde,” rekao je Arlen nježno, “otići ću s njom. Morat
će biti s njom. Drukčije ne mogu otići.”
Paul je utihnuo. Arlen se ponovno sjetio noći koju su proveli
spavajući na slomljenim daskama kućice za čamce, načina na koji
mu je dečko rekao da je ne može ostaviti i osjetio je kako se vrući
sram širi njegovim tijelom.
Ne mogu protiv toga, htio je reći. Čovjek bi rekao da će nas spariti
jedno po jedno i da će sparivanje biti jednostavno. Sigurno ćeš je
prepoznati čim je vidiš i ona će prepoznati tebe. Trebalo bi biti tako
jednostavno. Ali nije i žao mi je.
 Ušli su u predgrađe grada i usporedno s cestom pojavile su se
željezničke tračnice. Ispred su se vidjela svjetla stanice. Lokomotiva
je pijuckala lagani, slabašan dim iz dimnjaka. Zagrijavala se,
spremna da tračnicama krene na sjever. Posljednji vlak te noći.
Paul je rekao: “Ne možeš sutra ubiti Solomona Wadea.”
“Ne razbijaj glavu time”, rekao je Arlen. “Učinit ću što moram učiniti.
Ti samo pazi na sebe. Žao mi je zbog načina na koji se sve dogodilo,
žao mi je zbog prokleto mnogo toga, ali...”
“Ne”, Paul je rekao, nagnuvši glavu. “Ne možeš ga ubiti sutra,
Arlene. Završit ćeš u zatvoru pokušaš li. Vjerojatno ćeš svakako
završiti u zatvoru.”
“Zakon mi je sada zadnji na pameti”, rekao je Arlen. Vozio je
kamionet bliže stanici, usporavajući. “Dobri šerif Koridorskog okruga
je prijetnja, ali ne ona koja će me strpati u zatvor.”
“Neće te šerif”, rekao je. “Nego ekipa agenata riznice iz Miamija i
Tampe.”
Arlen je zaustavio kamionet dok je sirena vlaka zviždala. Okrenuo
se i pogledao Paula. Nije govorio. Dečkovo je lice bilo blijedo.
“Dva će brodića biti na moru i više od desetak ljudi na tlu, pratit će
svaki tvoj korak”, rekao je Paul.
“O čemu ti to?”
Paul je digao glavu i pogledao Arlena. “Htio sam ti nauditi”, rekao
je. “I njoj. Kako sam joj htio nauditi.”
“O čemu, dovraga...”
“Nisam se vratio jer nisam imao kamo otići”, rekao je Paul. “Vratio
sam se jer sam mislio da te mogu strpati u zatvor.”
 44.
Vlak je otišao dok je pričao. Obojica su gledala kako kreće i brekće
odlazeći na sjever i nijedan to nije komentirao.
Došao je do radnog naselja CKS-a u okrugu Hillsborough. Taj je dio
bio istinit. Ostalo je bila laž - da je htio ostati u naselju, mogao je. I
ostao je. Barem do trećeg dana, kada su se dvojica nepoznatih
muškaraca u odijelima pojavila s posjetiteljem iz Koridorskog okruga:
Thomasom Barrettom.
“Vlasnikom trgovine?” pitao je Arlen.
“Da. Surađuje s njima gotovo godinu dana.”
“Surađuje s kim?”
“Saveznim uredom za narkotike”, rekao je Paul. “Barem su mi tako
rekli. Valjda su došli k njemu jer se nije slagao s Tolliverom.”
Doista nije - natjecao se protiv njega za mjesto šerifa. Arlen se
prisjetio vožnje do skladišta drvene građe s Barrettom i to mu je bilo
jasno. Ako su htjeli ovdašnjeg čovjeka da im pomogne, Barrett je bio
savršen izbor.
“Isprva su samo htjeli razgovarati sa mnom”, rekao je Paul. “Saznati
što sam čuo i vidio. No postavljao sam pitanja i rekao da im neću
ništa reći dok ne saznam kakva je situacija, a kada su mi rekli...”
“Vidio si to kao priliku da nam naudiš. Kao što smo mi naudili tebi.”
Paul nije rekao ništa, ali je kimnuo.
“Zašto se, dovraga, nisu obratili Rebecci?” komentirao je Arlen.
“Ona bi pomogla.”
“Barrett joj ne vjeruje. Kaže da je njezin otac bio blizak s Wadeom,
njezin brat također te da je nedavno došla i uplela se s njima.”
To je i učinila. Barem iz perspektive stranca.
“Zbog svog brata”, rekao je Arlen. “Dovraga, praktički su ga držali
kao taoca, iako je bio u zatvoru.”
“Agenti imaju drukčije viđenje”, rekao je Paul. “Prema onome što mi
je rekao Barrett, zla je kao i svi drugi.”
“Doista si povjerovao u to?”
Paul je odvratio pogled. “Barem sam htio.”
“I što nas očekuje?” pitao je Arlen. “Što si učinio?”
Paul se žacnuo na to, a zatim rekao: “Sutra navečer promatrat će
dolazak brodića. Barrett im je već rekao da Wade neće biti ondje. Da
se ne približava. Pa će uhititi sve ostale, zatvoriti ih i prijetiti teškim
optužbama u nadi da će izvući više podataka, više dokaza.”
“Trebao si biti ondje”, rekao je Arlen.
Paul je kimnuo.
“Gledao bi kako odlazimo u lisičinama.”
Paul ga sada nije mogao gledati. Arlen je polako odmahnuo
glavom, a zatim otvorio prozor i zapalio cigaretu. Kiša je još padala,
no nije bilo vjetra koji ju je nosio. Zrak je sada bio hladniji.
“Valjda smo te gadno povrijedili kad si bio spreman na takvo što.”
“Zato sam ti rekao”, rekao je Paul blago, spuštene glave.
“Bio si vrlo blizu da nas pustiš u osinje gnijezdo”, rekao je Arlen.
“Zašto nisi?”
Paul ga je pogledao. “Zato što si rekao da je ne možeš napustiti.
Čak ni uza sve ovo. Zbog toga... Ne znam. Nešto je značilo, to je
sve. Nešto je značilo.”
Arlen je kimnuo i pušio i razmišljao. Nakon nekog vremena rekao
je: “Kada si danas hodao cestom, otišao si podnijeti izvješće
Barrettu.” “Da.”
“Dakle, točno znaju kakav je plan. Znaju i promatrat će.”
“Da.”
“Odemo li”, rekao je Arlen, “svi mi, odemo li večeras, ne bi imali
koga uhititi osim McGratha i Kubanaca.”
“Valjda ne.”
“No time ne bi mnogo dobili. Jer Kubanci neće doći bez svjetlosnog
signala, a McGrath i njegovi dečki kod sebe neće imati ništa
vrijedno, ni novac ni drogu.”
Paul nije odgovorio.
“A zatim će svi tražiti nas”, rekao je Arlen. “Ti vladini agenti koji
računaju na tebe, s jedne strane. Solomon Wade s druge. Dotad će
točno znati što se dogodilo i znat će tko je to učinio.”
"1 što ćemo?" pitao je Paul.
Arlen je podigao obrve, otpuhnuo dim i podigao ruke s dlanovima
prema gore. “To je pitanje, Brickhille. Proklet bio ako imam dobar
odgovor. Nastavimo li s onim što smo planirali, svi ćemo kraj dana
dočekati u zatvoru. Možemo otići Barrettu i reći mu da želimo
pomoći. Ili bismo mogli upozoriti Wadea na to što treba početi, steći
njegovo povjerenje i odgoditi bitku za neki drugi dan.”
 “Misle da su Owen i Wade vrlo bliski”, rekao je Paul. “Zbog toga su
odgađali moj dolazak tako dugo. Htjeli su da Owen bude ondje. Htjeli
su da se sprijateljim s njim.”
“Bili su bliski”, rekao je Arlen, “dok Owen nije otkrio da ga je Wade
iskorištavao protiv Rebecce. Dok nije saznao da mu je kujin sin ubio
oca.” “I što ćemo?” ponovio je Paul.
Arlen je zdrobio cigaretu na okviru vrata i bacio je na ulicu te
ponovno upalio kamionet.
“Vratit ćemo se”, rekao je. “I čuti što će ostali reći.”
Svi su zapravo šutjeli umjesto da nešto kažu. Kada se pojavio
zajedno s Paulom, Owen i Rebecca bili su iznenađeni. Kada je
dečko ispričao što je pomogao organizirati, iznenađenje se pretvorilo
u zapanjenost. Čak ni Owen nije mnogo govorio. Samo je
odmahivao glavom kao da ne vjeruje i natočio si čašu viskija koji je
ostavio netaknutim.
“Kunem se,” rekao je, “lakše mi je bilo u Raifordu.”
“Kako zvuči,” rekao je Arlen, “tvoj se povratak onamo vrlo lako
može srediti.”
Rebecca ga je oštro pogledala, a on je slegnuo ramenima. Ustala je
sa stolice, prišla prozoru i zurila u tamu kao da su agenti već kružili
šumom, promatrajući. Kvragu, možda i jesu.
“Sada možemo otići”, rekla je. “Imamo novac. Možemo sada otići, a
onda se oni sutra mogu suočiti i zaboraviti da smo ikad postojali.”
“Mislim da neće zaboraviti”, rekao je Arlen. “Nitko od njih, ni na
jednoj strani. Bit će nam za petama do sutona. A kada dođe do toga,
nadajmo se da će nas prije uhvatiti zakon.”
“Idite onda. Ti i Paul. Niste učinili ništa loše. Ova nevolja pripada
samo Cadyjevima.”
Arlen je rekao: “Ne.” Tiho, ali čvrsto. Okrenula se kako bi ga
pogledala. I Owen je učinio isto, a on je prebacivao pogled s jednog
na drugo i odmahivao glavom.
“Dobro”, rekao je Owen. “Što onda, dovraga, predlažeš?”
Razmišljao je o tome cijeli sat dok su se u tišini vozili sa željezničke
stanice. Nijedna opcija nije bila privlačna, no samo mu je jedna
posve imala smisla.
“Moramo otići Barrettu”, rekao je, “i ponuditi pomoć.”
“Paul kaže da nas želi uhititi”, rekla je.
 “Sada je možda tako. No nije posve glup - zapravo želi Wadea.
Misli da će lakše doći do Wadea ukloni li vas dvoje. Moramo ga
uvjeriti da ne morate završiti u zatvoru kako bi to postigao. Zapravo,
vraški mu više možete pomoći izvan zatvora, nego u njemu.”
Rebecca je pogledala Owena, nesigurna.
“Pomagala sam im”, rekla je. “Baratala sam njegovim novcem i
dopustila da se na mojem posjedu događaju brojne grozne stvari i
ništa nisam rekla.”
“Zato što si se bojala za brata”, rekao je Arlen.
“Ti to razumiješ”, rekla je. “Hoće li i oni?”
“Mislim da bi mogli.”
“I na kraju ćemo raditi za njih, protiv njega.”
“Tako je.”
Nije odgovorila.
“Ne misliš da su dovoljno dobri, zar ne?” rekao je Arlen.
“Nisu”, rekao je Owen. Slušao ih je s odsutnim pogledom i onom
netaknutom čašom viskija pokraj ruke.
“Ne možeš biti siguran u to.”
“Nego što da mogu. Znaš li koliko dugo Solomon upravlja ovim
dijelom države? Ne misliš li da su ga već pokušali uhvatiti prije
ovoga? Pokušali uhvatiti Talijane s kojima surađuje u Tampi i dečke
iz New Orleansa? Sranje, samo to rade, hvataju ljude poput njega. I
godinu za godinom neki padnu. Ali Wade? Wade je sve snažniji.”
“Pa, možda je”, rekao je Arlen, “ovo njegova godina.”
Ponovno su ušutjeli. Kiša je napokon posve prestala, a vjetar je bio
slab i sve što se čulo bilo je kucanje kaminskog sata i vrlo tihi šum
valova. “Poslušat će”, rekao je Paul.
Svi su se okrenuli prema njemu i pogledali ga.
“Barrett”, rekao je. “Poslušat će te. Razumjet će.”
“Nisi dovoljno dugo ovdje da bi mogao znati komu smiješ vjerovati,
a komu ne”, rekao je Owen.
“Mislim da jesam. I mogu ti reći sljedeće: Arlen ima pravo. Barrett i
oni za koje radi žele Solomona Wadea. A ti i Rebecca samo ste im
put do njega. Mislim da bi učinili sve da ga uhite. Kako mi je Barrett
ispričao, gotovo je nemoguće uhvatiti Wadea zbog načina na koji se
izolira. I tako što živi na mjestu poput ovoga i što ima ljude poput
tebe...” Oklijevao je, zatim završio: “Poput vas da obavljaju njegove
prljave poslove.”
“Znaš da je to istina”, rekao je Arlen. “On tako upravlja svime,
sigurno. A ako to vjeruju, onda bi trebali moći vjerovati u ono što
imamo reći. Kvragu, možda su već to vidjeli.”
Owen je ispustio dah koji je zadržavao u sebi, nagnuo se, i prvi put
uzeo čašu viskija i pio dok ga pola nije nestalo.
“Dobro”, rekao je. “Pokušajmo onda.”
Arlen je kimnuo. “Idemo ujutro. Rano.”
“Barrettu?”
Ponovno je kimnuo.
Rebecca je rekla: “Owen bi trebao čekati. Otići ću sama.”
Arlen je nagnuo glavu i namrštio se. “Očekujem da će i s njim htjeti
razgovarati. Ne možeš ga zamijeniti.”
“I ne kanim to. Ali do sutra nas možda neće promatrati samo
policija. Odemo li nas dvoje u Barrettovu trgovinu i ostanemo li
dovoljno dugo ili odemo kamo nas kani odvesti, vidjet će nas. A
takvo što sutra ne želimo. Nitko od nas. Wade vjeruje Owenu i zna
da neću učiniti ništa da ugrozim brata. Dok god Owen ostane ovdje,
bit će mu lakše.” Owen je rekao: “Ima pravo”, no Arlen je već kimao.
“Dobro”, rekao je. “Ali idem s tobom. Zajedno ćemo posjetiti
Barretta. Rano ujutro.”
“Rano ujutro”, ponovila je, a tada je Owen podigao čašu i iskapio
ostatak viskija. Nije rekao ni riječ, no lice mu je bilo boje kamenja
kamina iza njega.
 45.
Zora je svanula prekrasnim grimiznim izlaskom sunca. Nije ostalo ni
traga sinoćnje kiše, no s toliko crvenila na istoku, nebo je
upozoravalo. Tiho su doručkovali dok se sunce izdizalo iznad vrhova
stabala i punilo dvorište toplim svjetlom, a tada je Arlen rekao: “Pa,
bolje da to učinimo, zar ne?”
Rebecca je kimnula. “Vas ćete dvojica ostati ovdje?” pitala je
Owena i Paula.
“Naravno”, rekao je Owen. “Samo još jedan dan.” Zatim je pročistio
grlo i rekao, ne gledajući je: “Kako stojimo s oružjem?”
Svi su na trenutak ušutjeli. Zatim je ona rekla: “Zašto pobogu—”
“Dobro pitanje”, ubacio se Arlen, “i dobra ideja. Ostavi im jedan od
pištolja. Mi ćemo uzeti drugi. Na brodiću ima pušaka.”
Činilo se da joj se to nije sviđalo, no otišla je gore i vratila se s
revolverima Smith & Wesson. Owen je uzeo jedan, a Arlen drugi.
“Dobro”, rekao je Arlen. “Širom otvorite oči dok se ne vratimo.
Možda se vratimo sami, a možda s nekoliko policajaca.”
Owen je rekao: “Bolje nemojte.”
Arlen se namrštio. “Mislim da će oni imati drukčije mišljenje.”
“Možda”, rekao je Owen. “No vidjet će svakoga tko danas stupi na
ovaj posjed. Obavezno im to reci.”
Rebecca je rekla: “Trebali bismo uzeti novac sa sobom.”
“Zašto?” pitao je Arlen.
“Ustupak Barrettu. Neće nam vjerovati samo zato što ima dobro
srce. Moramo imati nešto čime ćemo potkrijepiti priču.”
“Što ako netko dođe tražiti novac?” ubacio se Owen. “Što ako
Solomon pošalje Tollivera ili Tatea da me provjere? Što bih im,
dovraga, trebao reći?”
Imao je pravo. Arlen je razmislio o tome, a zatim je rekao: “Dobro,
pola ćemo ostaviti ovdje, u onom kovčegu u kojem ga je donio
Tolliver. Ne čini se vjerojatnim da će ga zapravo brojiti. Vjeruju ti.”
Nadao se.
Tada više nisu imali što reći, ništa im više nije preostalo osim da
Arlen i Rebecca krenu niz cestu kako bi pokrenuli ono što su planirali
za taj dan. Arlen se okrenuo prema Paulu koji je podigao pogled i
pogledao ga u oči. Osjećao je kao da bi trebao nešto reći, ponuditi
koju riječ upozorenja ili savjeta, no nijedna mu nije pala na pamet,
stoga se zadovoljio još jednim kimanjem, koje je Paul uzvratio. Zatim
su on i Rebecca izašli u dvorište - Arlen je gurnuo pištolj u pojas i
pokrio ga rukom, svjestan onoga što je Owen rekao o promatračima
- i ušli u kamionet. Zlaćana svjetlost jutarnjeg sunca zahvatila je
Rebeccinu kosu, zbog čega je blistala dok je sjedala za upravljač.
Uputila mu je iscrpljen pogled.
“Ovo će pomoći?” rekla je. “Zar ne?”
“Hoće”, rekao je. Zatim je upalila kamionet i krenuli su.
Nisu mnogo govorili dok su se vozili, no jedanput je posegnula za
njegovom rukom preko kabine. Čeljust joj je bila opuštena, lice
smireno. Iznutra je bila čvrsta, znao je to. Nakon što je gledao kako
se nosi s uraganom, i Wadeom i dostavom one proklete kutije za
cigare, znao je to prokleto dobro. Izdržat će danas, kao što je
izdržala i prije. Nije se brinuo za nju.
Owen je bio veća nepoznanica. Nije se činilo da mu se plan posve
sviđa, bez sumnje je prirodno bio nesklon svemu što je uključivalo
suradnju sa zakonom. No dok god ostane u svratištu i nitko ga ne
dođe tražiti, ne bi trebalo biti problema. Arlen je poželio da je Paul
već otišao, ušao u onaj posljednji noćni vlak, no nakon istine koju je
iznio prije odlaska, to više nije bilo moguće.
Ceste su bile prazne. Arlen je u zrcalima tražio auto koji ih slijedi, ali
nije vidio nijedan. No slagao se s Owenom; McGrath i njegovi sinovi
promatrali su aktivnosti u Kući čempresa.
Garažna vrata Barrettove radionice bila su podignuta, njegov je dan
već počeo. Rebecca je parkirala sprijeda, otvorili su vrata i ponovno
vidjeli lijepu Indijanku iza pulta. Unutrašnjost trgovine mirisala je na
duhan i melasu, već je bila sparna.
Barrettova im je supruga kimnula u znak pozdrava, no prije nego
što je Rebecca uspjela izustiti i riječ, otvorila su se vrata garaže i
Barrett je ušao. Vidio ih je kako ulaze. Arlen je to vidio po načinu na
koji je ušao i samo na sekundu nešto mu je zatitralo na licu, brzi
nelagodni pogled. Zatim ga je skrio ispod jednog od svojih cerova i
rekuo: "Jutro. Zašto ste se tako rano probudili?”
“Možemo li negdje razgovarati nasamo?” pitala je Rebecca.
Namrštio se. “Nešto nije u redu?”
“Naiđe li još tko,” rekla je, “sumnjam da ćeš htjeti da čuje ovaj
razgovor.”
 Odmah je odustao od igre. Arlen je očekivao da će malo
odugovlačiti, no samo je kimnuo kao da je to očekivao. “Dečko je sve
rekao.” “Zato što je morao”, rekao je Arlen. “Možda je spasio
nekoliko života, Barrette. Pojma nemate kakvu operaciju večeras
pokrećete.” “Ne?” Barrettova je čeljust titrala, gnjev mu se vidio u
očima. Zatim je rekao: “Dobro, slijedite me.”
Prešao je preko iskrivljenih podnih dasaka i natrag kroz vrata u
garažu. Njegova supruga nije rekla ni riječ dok su prolazili, no
izgledala je zamjetno napeto, prateći cestu kao da je već očekivala
nekoga za njihovim petama. Arlen je bacio pogled na nju dok su
prolazili kroz vrata i vidio da se mali revolver nalazi na polici ispod
blagajne.
Barrett je povukao stropna garažna vrata prema dolje, zatvorivši ih
u vlažnu, zagušljivu prostoriju. Stavio je stolac ispred Rebecce, a
zatim sjeo na hrpu guma pokraj daljeg zida. Arlen je stajao.
“Mogao bih vas sve dati uhititi”, rekao je Barrett. “Možda i hoću. Ali
najprije ću saslušati.”
“Priča je njezina”, rekao je Arlen, “pa ću je pustiti da priča. No nešto
ti odmah mora biti jasno - želite Wadea. Ne Rebeccu, ne Owena, ne
McGratha. Hvatate Wadea i Tollivera.”
“Želim izbaciti smeće iz ove zemlje i činit ću to korak po korak ako
treba.”
Arlen je rekao: “Zbilja?”
Barrett ga je dugo gledao u oči, a zatim rekao: “Želim Wadea.”
“Dobro”, rekao je Arlen. “Pa, mi smo vam najbolja prilika da ga
ulovite. I vraški manje korisni u zatvoru nego vani.”
“Mogao bih doći do drukčijeg zaključka.”
“Nećeš”, rekao je Arlen, a zatim kimnuo prema Rebecci. “Pričaj.”
***
Ispričala je. Počela je s ocem i dotaknula se proteklih šest mjeseci i
prijetnji koje su bile usmjerene prema njezinu bratu. Kada je došla do
dijela o tome kako joj je Wade dostavio Sorensonove ruke,
Barrettovo se lice smrknulo i rekao je: “Dopustila si to? Uzela si
dokaze i bacila ih u more? Takvu suradnju želiš pokazati?”
“Suradnju s kim?” uzvratila je. “Trebala sam pozvati Tollivera? A ti si
mi bio samo jedan od ovdašnjih ljudi. I mislila sam, prijatelj. Tada
nisam znala da jedva čekaš da me zatvoriš.”
 Namrgodio se i stavio cigaretu u usta, ali nije ju zapalio. “Nastavi.”
Nastavila je. Preko Owenova povratka i Paulova otkrića u posljednji
trenutak. Zatim mu je pokazala torbu s pet tisuća dolara. Barrett je
primio novac na isti način kao i Paul - kao da će nestati dotakne li ga
pregrubo, a zatim ga je spustio u torbu i vratio joj ga.
“Krađa od Wadea baš i nije pametna ideja”, rekao je. “Dovoljno si
dugo ovdje da to znaš.”
“Pa”, rekao je Arlen, “znaš, kanio sam ga ubiti. Danas.”
Barrett je blenuo u njega.
“Da”, rekao je Arlen. “Vjeruj. Nismo vidjeli drugi način da se
izvučemo iz ovoga. Sada se nadamo da ste vi izlaz.”
Barrett je izvadio neupaljenu cigaretu iz usta i duboko izdahnuo,
zatim protrljao lice rukom.
“Večeras dolazi petnaest agenata”, rekao je. “Dva su brodića na
moru, pet auta na cesti. Sve smo pripremili.”
“Ono što biste dobili”, rekao je Alen, “bio bi Owen za baratanje
novcem i McGrathovi za kupnju droge. Možda biste i Rebeccu mogli
optužiti za nešto. Sigurno biste mogli. I budu li tvoji dečki vrlo
pozorni, optužili biste i mene za ubojstvo.”
Barrett ga je gledao u tišini.
“Mogli biste večeras izvesti akciju”, rekao je Arlen, “i dobiti to isto.
Ali sada nemojte računati na to da ću ubiti Wadea. Ne bi se činilo
pametnim.”
Time je čak izazvao smiješak, kako god neprimjetan.
“I dalje bismo mogli uloviti McGrathove”, rekao je Barrett. “Uvjerim li
dečke iz Tampe da vam vjeruju, ipak bismo uhvatili McGrathove.”
“Je li to dovoljno?” pitao je Arlen.
“To su vraški opasni ljudi. I važni Wadeu.”
“Ali hoće li ti pomoći? Hoće li vam reći išta što bi pomoglo? Ne
vjerujem da će Tate McGrath izdati Wadea.”
Barrettova je šutnja pokazala da ni on to ne vjeruje.
“Ali vi možete pomoći”, naposljetku je rekao. “Rebecca može
pomoći. Štošta možeš reći. I jesu li Sorensonove ruke i dalje ovdje
negdje?” “Jesu”, rekla je Rebecca.
“Pa i to je nešto.”
“Je li?” rekao je Arlen. “Čini mi se da bi ga odvjetnici mogli izvući.
Imaš dva svjedoka koji će reći da ih je on donio. Naći će barem
jednoga, McGratha, koji će reći da je kutija bila puna čokolade kada
ju je ostavio Rebecci.”
“Da”, blago je rekao Barrett.
“Morate ga uhvatiti s nekim čvrstim dokazom”, rekao je Arlen.
“Uhvatiti ga s rukom u pekmezu. A čini se da ne zavlači ruku često u
njega. Barem ne vlastitu ruku.”
“Želiš li reći da ih pustimo bez problema?” pitao je Barrett. “Da ih
pustimo da donesu drogu i odvezu je kamionima a da ništa ne
učinimo? To se neće dogoditi. Vjeruj mi. Dečki iz Tampe neće
dopustiti da se to dogodi.”
“Čuj”, rekao je Arlen. “Sve se svodi na ovo: bez nas se večeras
neće ništa dogoditi. Ništa nećete dobiti, osim možda Kubanaca.
Možda. Nećete uhvatiti nikoga iz Koridorskog okruga, to je sigurno.
S nama možete uloviti McGrathove. Ostaje Wade, ali također će
prokleto jasno znati tko mu je smjestio. I što ćemo onda? Rukovati
se s tobom, krenuti svojim putem i čekati da nam prereže grkljane?”
Barrett je uzdahnuo i ustao, oprezno odlažući cigaretu na rub
gume. “Daj da nazovem Tampu”, rekao je. “Nisam ovlašten da
odlučujem o tome.”
Vratio se u trgovinu i čuli su ga kako tiho razgovara sa suprugom.
Zatim je sve utihnulo. Arlen je stavio ruku na Rebeccino rame.
Kratko ju je dotaknula svojom, no nije ga pogledala.
Bili su u garaži s Barrettom možda jedan sat i jutarnje je sunce već
blijedjelo iza sivih oblaka. Danas će ponovno kišiti. Barretta nije bilo
dvadesetak minuta. Zatvorio je vrata, naslonio se na njih i proučavao
ih.
“Tampa ti je spremna dati imunitet”, rekao je, “ako se večeras održi
razmjena. Spriječiš li je - spriječi li je bilo što - optužit će te.”
“To je vraški pravedno”, rekao je Arlen. “Na više toga što će biti
večeras ne možemo utjecati nego što možemo.”
Barrett je slegnuo ramenima. “Nije ih zadivila tvoja priča.”
“Nije ih zadivila?” u nevjerici je rekla Rebecca. “Nije ih zadivila
činjenica da je taj čovjek, taj sudac, ubio mog oca, ubio Waltera
Sorensona, prijetio mom bratu i meni? Nisu...”
Arlen je ponovno stavio ruku na njezino rame, a ona je stala i
odmahnula glavom, usta stisnutih od bijesa.
 “Čuj”, rekao je Barrett. “Mislim da je to dobra nagodba. Samo
morate osigurati da se sve raspliće kako bi trebalo. To više ovisi o
tvom bratu, nego o tebi. On je taj koji sve vodi, ne?”
Rebecca je kimnula.
“Pa, neka vodi kako treba”, rekao je Barrett, “i neće bit’ problema.
Budi šokirana i iznenađena kada uhite McGrathove.”
“To će biti vrlo uvjerljivo”, rekao je Arlen, “kada njih uhite, a nas ne.”
“O, i vas će.”
Rebecca je rekla: “Što?” no Arlen je počeo shvaćati i kimnuo je.
“Tako ćete nas maknuti od Wadea”, rekao je. “Bude li drukčije,
nanjušit će istinu. Odvedu li nas sve, neće znati tko je cinkaroš.”
“Tako je. I bit ćete u zatvoru u drugom okrugu. Vi i McGrathovi.” “Bit
ćemo u zatvoru?” ponovila je Rebecca.
“Samo na papiru”, rekao je Barrett. “Bude li sve u redu, odvest
ćemo vas odavde na neko sigurno mjesto. No morat ćeš svjedočiti
protiv njega kada dođe vrijeme.”
Pogledala je Arlena, a on je digao ruke u zrak. “Ni meni se ne
sviđa”, rekao je. “Ali ne vidim drugog načina.”
Barrett je kimnuo. “Tvoj čovjek ima pravo. Nema drugog načina. Ne
u ovom trenutku.”
Postojao je drugi način, ono što je Arlen planirao do Paulova
otkrića. I dalje nije bio posve uvjeren da taj plan nije bio bolji.
Čovjeka poput Wadea bilo je lakše ubiti nego osuditi.
“I sada ćemo samo otići kući?” upitala je Rebecca. “Takav je plan?”
“Ne još”, rekao je Barrett. “Najprije ćemo čekati dečke iz Tampe.
Dolazi nekoliko ljudi koji bi vas htjeli upoznati. Mislim da će donijeti
neke papire.”
“I što će u njima pisati?”
“Da ste zaštićeni”, rekao je Barrett. “Ako se večerašnja igrica odigra
kako treba.”
 46.
Sjedili su u garaži dok je vrućina pržila i činila zrak zagušljivim, a
Barrett je nastavio postavljati pitanja. Što je dulje to radio, to je više
Arlen mislio da bi vjerojatno bio vraški dobar predstavnik zakona.
Sve je radio kako treba. Što je bio oštriji, to je više blefirao; što je bio
ležerniji, to je bio usredotočeniji. Rebecca je odgovorila na sva
pitanja koja je imao za nju. Ispričala mu je detalje svojeg života u
Kući čempresa sve do posljednje unce morfina. Ništa nije skrivala.
“Nešto ću te pitati, Barrette”, rekao je Arlen nakon što je prošao
gotovo jedan sat. “Nisi ni trepnuo kada ti je Rebecca rekla da je
imala ruke Walta Sorensona u kutiji za cigare.”
“To me uopće nije iznenadilo. Wadeovi su ljudi činili i gore stvari.”
“Sigurno jesu. No ne čini se da si vjerovao da je Sorenson umro u
onom svom Auburnu.”
Barrett nije odgovorio.
“U tom je autu bilo truplo”, rekao je Arlen. “Čije?”
Barrett ga je dugo proučavao, a zatim rekao: “Georgea McGratha.
Tateova najstarijeg sina.”
Arlen je pogledao Rebeccu i vidio izraz prisjećanja na njezinu licu.
“Poznavala si ga?” pitao ju je.
“Viđala sam ga. Dolazio je s Tateom. Zapravo, najčešće. U
posljednje vrijeme dolazio je samo Tate. Osim one noći...”
“Kada je doveo cijelu obitelj”, rekao je Arlen, sjetivši se djevojke iz
Cassadage koja je čekala u Tolliverovu autu s lisičinama oko
zapešća. “Zato su svi došli, čak i najmlađi. Bila je to obiteljska stvar.”
Okrenuo se Barrettu. “Tko je ubio Georgea McGratha? Sorenson ili
David Franklin?”
“Ne bih znao, Wagnere
“Sereš.”
Barrett je uzdahnuo. “Čuj, ne znam. George McGrath je bio, poput
svog tate, grubijan Solomona Wadea. Nasilnik, ubojica. Kada netko
nešto ukrade Wadeu, McGrathovi se pobrinu da plati. Walt Sorenson
krao je od Wadea. Pomalo. To znamo. Ostalo... Prilično smo sigurni
u ostalo.”
“Wade je poslao tog McGratha”, rekao je Arlen, “i Sorenson ga je
sredio. Tako vi to shvaćate.”
 “Tako nagađam, da. George McGrath nestao je dan prije
Sorensona. Truplo se pojavilo u Sorensonovu autu, no nije bilo
Sorensonovo.”
“Dakle, Franklin je dovukao truplo onamo”, rekao je Arlen. “A
Rebecca, Paul i ja trebali smo im reći da je unutra Sorenson. To mu
je bio plan za bijeg. Da ih uvjeri da je mrtav i da ne znaju što je bilo s
malim McGrathom.”
“Mislimo da je tako, da. Problem je u tome što su znali koga je
George trebao ubiti. Zbog toga nisu vjerovali da je Sorenson u autu.
A Sorenson...” Barrettovo se lice smrknulo: “Morao ih je uvjeriti da je
on bio u autu.”
Arlen je trenutak sjedio u tišini, pokušavajući sve složiti.
“Vozao se uokolo nakon što je ubio dečka?” rekao je. “Zašto bi,
dovraga, to činio? Zašto bi i dalje obilazio?”
“Lova”, jednostavno je rekao Barrett. “Kada krenu za njim, znao je
da će morati bježati prilično daleko. Trebao mu je novac za to.
Posljednja runda prikupljenog novca trebala je završiti u njegovim
džepovima. Njegovim i Franklinovim.”
“Sve to znate,” rekao je Arlen, “a ipak nitko nije uhićen. Nitko nije...”
“Velika je razlika između onoga što znamo da se dogodilo i onoga
što možemo dokazati da se dogodilo!” viknuo je Barrett. “Koridorski
je okrug pun šapta, a nema svjedoka.”
“Ti si to trebao popraviti”, rekla je Rebecca. “Zar ne? Trebaju pomoć
ovdašnjeg čovjeka.”
Barrett je kimnuo. “Obratili su mi se prije gotovo jedne godine. Bio
sam sretan što mogu pomoći. Netko ovdje mora.”
“Mnogi i bi”, rekla je Rebecca, “da se tako ne boje posljedica. I ne
znam jesu li izabrali pravog čovjeka za taj posao - rekao si im da
surađujem s Wadeom, s veseljem. Baš znaš procijeniti osobu.”
“Nisam znao mnogo o tebi,” rekao je ravnodušno, “ali sam znao
mnogo o tvom tatici, Rebecca, i svaka kost u tijelu tog čovjeka bila je
pokvarena.”
Bijesno je zurila u njega i šutjela. Arlen je gledao njezine oči i
pomislio: Ima pravo i ona to zna. Njezin ih je stari uvalio u ovo i činio
je to s osmijehom na licu dok nisu uhitili njegova sina. Tada je bilo
prekasno. “To nije”, rekla je, “nasljedna obiteljska osobina.”
“Nadam se da imaš pravo”, rekao je Barrett.
 Tada je zazvonio telefon i trenutak poslije, Barretta je pozvala
supruga. Ustao je i otišao unutra kako bi se javio. Nije dugo bio
ondje. “Zovu iz Tampe”, rekao je. “Odlučili su da se vratite.”
“Vratimo?” ponovila je Rebecca. “Mislila sam da nas žele vidjeti.”
“Tako su rekli. No glavni je čovjek u Miamiju, tip koji se zove
Cooper, kaže da ne vrijedi riskirati i slati strance ovamo dok sve ne
počne. Misli da je, što vas dulje nema kod kuće, veća mogućnost da
se Wade uplaši i sve otkaže. Ne želi da otkaže.”
Imalo je malo smisla, no ekipa iz Kuće čempresa morala je djelovati
na temelju obećanja o imunitetu koje im je dao vlasnik trgovine koji
je postao tajni agent. Barrett je ostavljao dojam dobra čovjeka i bistra
organizatora, ali njegov utjecaj u agenciji za koju je radio bio je,
najblaže rečeno, minimalan. “Što je s papirima, Barrette?
Imunitetom?” “Morat ćete mi vjerovati na riječ.”
Arlen je odmahnuo glavom. “Htio bih to imati napismeno. Bez
uvrede.”
Barrett je rekao: “Neće biti pisanja, Wagnere. Morat ćeš donijeti
odluku. Vjeruj mi na riječ ili nemoj.”
Arlen je pogledao Rebeccu, koja je kimnula, prepuštajući odluku
njemu. Nije mu se svidjela situacija, no također nije znao što bi još
mogao reći.
“Bolje ti je da nešto vrijedi”, rekao je. “Tvoja riječ.”
“Uvijek je vrijedila i vrijedit će.”
Arlen je kimnuo i ustao, a Rebecca za njim. Izašli su iz trgovine na
povjetarac ispunjen mirisom dolazeće kiše.
“Samo se pobrinite da sve ide prema planu”, rekao je Barrett.
“Samo se morate pobrinuti...”
Glas mu je utihnuo. Kada je Arlen podigao pogled, vidio je kako
Barrett gleda cestu. Auto šerifa Tollivera približavao se sa sjevera.
Polako je prošao, a Barrett je podigao ruku i uputio prijateljski
pozdrav koji je ostao neuzvraćen. Auto je nastavio cestom i skrenuo
lijevo. Od zatvora. Prema kući Solomona Wadea.
“Samo se pobrinite da sve ide prema planu”, ponovio je Barrett, no
sada blažim glasom. “I pazite se, čujete?”
Vratio se unutra ne čekajući odgovor.
 47.
“Ne sviđa mi se to”, rekla je Rebecca čim su ponovno ušli u
kamionet. “Nemam dobar predosjećaj, Arlene. Owen i Paul na tom
brodiću... što ako bude problema? Što ako počne pucnjava?”
“Kako je rekao, čekat će dok ne istovare sanduke s narančama
prije nego što krenu”, rekao je. “Owen i Paul dotad bi trebali biti u
svratištu, a mi ćemo se držati zajedno i podalje dok se kakva god
nevolja ne smiri.”
Odmahivala je glavom, neuvjerena. Torba puna novca bila je na
sjedištu između njih. Pet tisuća prokletih dolara samo je stajalo
ondje. Arlen se pitao koliko je to doista značilo onim ljudima bez
imena i lica u New Orleansu koji su upravljali cijelom operacijom.
Znao je koliko bi značilo većini ljudi na svijetu, ali takvim ljudima?
Zaista nije mogao znati. “Čuj”, rekao je. “Ni meni se ne sviđa. Ali što
drugo možemo?” Šutjela je kilometar-dva, a zatim je rekla: “Imao je
pravo, znaš.” “Barrett? O čemu?”
“Mom ocu”, rekla je. “Ne krivim Barretta što Owena i mene smatra
takvima kakvima nas smatra. Moj bi otac učinio sve za pravi iznos.
Učinio bi gotovo sve.”
“Pa, spriječila si brata da postane isti”, rekao je Arlen. “Znaš to, zar
ne? Pokazala si mu istinu i promijenio se.”
“Nadam se”, rekla je.
Vozili su na zapad pod čudnim nebom, tamni su se oblaci nakupljali
na jugu, a zatim se gotovo savršenom linijom odvajali od vedrijeg
neba na sjeveru. Tako su sc ovdje razvijale fronte, dolazeći brzo i
krećući se na načine koje su ljudi s planina poput Arlena teško mogli
shvatiti. Nekoliko zalutalih kapi palo je na vjetrobransko staklo, no
vjetar je puhao u oslabljenim naletima. Olujna je fronta sada klizila
prema jugu, ostavljajući im vedrinu.
Tako se činilo dok nisu došli na kilometar i pol od svratišta, kada se
vjetar iznenada okrenuo te doveo oblake nad njih. Sunce se
ponovno skrilo, a put do Kuće čempresa okupale su sjene. Pasanac
se gegao prašnim putem, ne obazirući se na kamionet koji mu je
umalo okončao život. Izašli su iz šume. Vidjeli su svratište i more iza
njega uhvaćeno između svjetla i tame ispod nemirne oblačne fronte.
Owenov je kabriolet bio parkiran gdje je i bio kada su otišli i nije bilo
znakova posjetitelja. Sve je izgledalo mirno.
 “Koliko je sati?” pitala je Rebecca.
“Gotovo podne.”
“A brodić bi trebao stići poslije mraka. Oko devet, kako je rekao
Owen.”
“Tako je.”
“Dakle, ostalo nam je jedno poslijepodne”, rekla je dok su izlazili iz
kamioneta i okretali se prema svratištu. “To je možda to. To je možda
doista posljednji put što ću biti ovdje.”
Stajala je na brdu i gledala prema svratištu dok se nebo nastavljalo
mračiti i vjetar gurao ploču Kuće čempresa naprijed-natrag na
škripavim šarkama. Par galebova kreštao je dok je letio preko krova,
a zatim je nestao prema plaži, gdje je golem val došao s oblakom
pjene i gnjevnom rikom.
“Neće mi nedostajati”, rekla je. “Nimalo.”
“Odvest ćemo vas do Mainea”, rekao je Arlen. “Obećavam.”
Blago se nasmijala i uzela njegovu ruku te je stisnula, a zatim su se
zajedno spustili do svratišta. Krenuli su uz prednje stube dok je ploča
nastavila sa svojim ritmičnim škripanjem, poput ljuljačke na trijemu
tijekom magličastog ljetnog poslijepodneva u nekom uspavanom,
sretnom gradu. Zatim su prošli kroz vrata i ušli u bar. Arlen je nosio
torbu s novcem. Svjetla su bila ugašena, a smračilo se jer je
iznenada naišao oblak. Rebecca je viknula: “Owene? Paule?” dok su
ulazili. Arlen je zatvorio vrata za sobom. Brava je kliknula kada je
ona zavrištala.
Pogled mu je bio spušten, no sada ga je podigao. Pogledao je
preko sobe i kroz prozore prema stražnjem trijemu. Vidio je tijelo
Owena Cadyja kako se njiše na vjetru, naopako, sa širokom tamnom
ranom nasred vrata.
 48.
Oko gležnjeva mu je bilo svezano uže, držeći njegove noge,
pričvršćeno negdje na krovu. Vjerojatno za krovnu terasu. Kosa mu
je visjela prema dolje, tu i tamo umrljana krvlju. Bilo je i tragova krvi
uz čeljust i niz lice. Ili je rana bila vrlo svježa kada su ga objesili ili su
mu prerezali grkljan u tom položaju.
Rebecca je ponovno vrisnula, zazivajući njegovo ime, ovaj put u
tjeskobnom jauku, a zatim je potrčala prema trijemu. Arlen je
posegnuo za njezinom rukom i promašio, a zatim je spustio torbu s
novcem i slijedio je dok je jurila kroz stražnja vrata. Vjetar je gurnuo
tijelo njezina brata bliže njoj prije nego što se zbog težine ponovno
odmaknulo, nježno se njišući. Rekla je Owene ovaj put tako tiho da
se jedva čulo, a zatim pala na koljena.
Arlen je kleknuo i zagrlio je u tišini misleći: Paul, gdje je Paul? dok
se truplo njihalo naprijed-natrag, dok se na kosi Owena Cadyja
sušila krv, povremeno kapajući na podne daske na kojima se već
stvorila lokvica.
“Uđi”, rekao je, odvrativši pogled s tijela na otvorenu plažu. Prvi je
put shvatio koliko su bili izloženi. “Hajde.”
Nije reagirala, no nije mu se ni protivila. Uvukao ju je unutra i
ponovno je pustio, a ona je ponovno pala na pod. Pustio ju je.
Osvrćući se po sobi, sada je vidio ono što isprva nije kada mu je
tijelo zaokupilo svu pažnju - jedna stolica prevrnuta, razbijeno staklo,
dvije rupe na prednjem zidu koje su sigurno napravili meci.
Pištolj je još bio u kamionetu. Rekao je: “Čekaj ovdje, Rebecca,
molim te, čekaj”, a zatim je protrčao kroz prostoriju i kroz vrata do
kamioneta. Kada je uzeo pištolj u ruku, zatvorio je vrata i uspravio
se. Polako se i pozorno osvrnuo oko sebe. Bio je to onakav pogled
kakav godinama nije uputio, pregledavanje bojnog polja, sve je sada
bilo važno i potencijalno opasno. Posvuda oko Kuće čempresa bilo
je tiho osim šumova vjetra, kričanja galebova i škripanja ploče.
Viknuo je: “Paule!”
Tišina.
“Paule!”
Tišina.
“Prokleti bili”, rekao je, a glas mu je sada malo drhtao. “Prokleti bili.”
Vratio se kroz dvorište u kuću. Rebecca je i dalje bila na podu, no
sada je podigla ruke i njima prekrila lice. Kada je progovorila, glas joj
je bio prigušen.
“Što?” rekao je Arlen.
“Skini ga”, rekla je, ovaj put kroz jecaje. “Molim te, skini ga.” Stavio
je ruke na njezina leđa. “Rebecca, moramo izaći iz...” “Skini ga!”
Uspravio se. “Dobro.” Razum mu je vrištao da je odmah skloni
odavde, odvede natrag Barrettu prije nego što se gamad koja je to
učinila ponovno pojavi, no instinkt mu je govorio da su otišli i da se
više neće vraćati. No gdje je Paul?
“Ne smijemo ga ostaviti takvoga”, rekla je Rebecca, ne podižući
pogled, glasom prepunim tuge. “Ne smijemo.”
“Idem po njega”, rekao je Arlen.
Izašao je na trijem i još jedanput prešao po plaži onim laganim,
pozornim pogledom, no nije vidio ništa osim pijeska, školjaka i vode.
Kao i uvijek. Nije bilo udubina na plaži gdje je bio čamac. Tko god je
dolazio morem, došao bi kanalom.
Prišao je truplu koje se njihalo, pazeći da izbjegne krv i dovukao
stolicu s trijema za sobom. Zatim se popeo na nju i uhvatio Owenove
noge, pazeći da gleda njegove cipele i da ne pogleda lice jadnog
dečka.
Nisam to vidio u tebi, pomislio je. Žao mi je. Jutros toga nije bilo.
Nešto se promijenilo nakon što smo otišli. Nisam te mogao upozoriti.
Da barem jesam, ali nisam. Žao mi je.
Razmišljao je o tome kad je čvrsto uhvatio Owenove noge i izvadio
svoj džepni nožić. Na dodir mrtvog tijela pomislio je na Paula
Brickhilla i rekao, šaptom: “Dolazim po tebe, Paule. Ne znam je li
ostalo vremena, ali dolazim po tebe.”
Podigao je nož do užeta dok je izgovarao te riječi, a kada je stigao
odgovor, umalo je presjekao vlastiti prst.
Ima vremena.
Dvije riječi, izgovorene ravno u njegovo uho, ravno u njegovu
prokletu glavu. Spotaknuo se i pao sa stolice, prevrnuvši je. Pištolj je
bio na ogradi trijema i zgrabio ga je.
Ništa osim tišine. Te dvije riječi bile su samo sjećanje. Okrenuo se i
uperio pištolj u jednom smjeru, zatim u drugom, još uvijek okrećući
leđa truplu, no ništa nije vidio, ništa čuo.
Bio je to Owenov glas.
 “Ne”, tiho je rekao Arlen. “Ne, nije.”
Ali je.
Na trenutak je ondje bio ukočen, no tada ga je Rebeccino jecanje
streslo i ponovno je prišao truplu. Ovaj put nije dirao Owenove noge,
nego je posegnuo više za užetom. Donji je dio užeta uhvatio lijevom
rukom i pilio iznad desnom te se uže naposljetku razdvojilo i truplo je
postalo teret koji mu je vukao ruku prema dolje. Spuštao ga je što je
nježnije mogao, spustio na trijem u krv. Zatim je ponovno uzeo pištolj
i vratio se unutra.
“Dolje je”, nježno je rekao, kleknuvši pokraj Rebecce i podigavši
njezino lice da joj vidi oči. Požalio je to čim je ugledao stravičnu bol
zatočenu u njima. “Sada počiva u miru, dobro? Ali moram pogledati
uokolo. Moram vidjeti...”
“Paul”, rekla je.
“Da.” Ponovno je ustao i otvorio bubanj pištolja, provjerio streljivo,
zatim ga zavrtio i došao do stuba. Sada je unutra bilo vrlo mračno,
svjetla ugašena, a oblaci sve gušći te se uspeo po stubama u tami,
držeći pištolj ispred sebe. Pet soba gore, pet provjera, pet prizora
netaknutog pokućstva.
Dolje je vidio kako Rebecca puže van na trijem. Namrštio se, ne
želeći da ponovno vidi taj prizor. No bio je to njezin brat i ako bude
inzistirala da ga vidi, neće je spriječiti. Slijedio ju je na trijem i gurnuo
joj pištolj u ruku te rekao: “Evo. Upotrijebi ga dođe li tko. Idem
provjeriti je li Paul u kućici za čamce. Zatim moramo otići.”
Nije odgovorila. Ispustio je ruku, a ona je držala pištolj i zurila u
ocean. Nekoliko ju je sekundi gledao, a zatim samome sebi rekao da
joj sada nikako ne može pomoći, pa je sišao s trijema i otrčao do
kućice za čamce.
Bila je nedovršena, još nije imala krov. Miris piljevine miješao se s
mirisom morske soli i trule ribe. Provjerio je kućicu za čamce, hodao
uzduž doka, zurio u vodu i ništa nije vidio. Brodić je bio gdje i prije.
Gledao ga je trenutak, oklijevajući. Nije htio gubiti vrijeme hodajući
do njega, no sjetio se da su ondje ostavili Rebeccina oca šest
mjeseci prije i možda su isto ponovili s Paulom.
Odvukao je čamac u vodu, pljuskajući u žurbi, misleći da su ionako
već predugo ovdje, a zatim je doveslao do ribarskog broda i popeo
se. Prazno. Prije nego što je otišao, uzeo je dvije puške sa stalka i
bacio ih u čamac. Bile su pune, no nije vidio dodatne metke i nije
imao vremena za temeljitu pretragu. Kada je ponovno došao do
plaže, u svakoj je ruci nosio pušku i trčao je putem do Kuće
čempresa. Čak ni galebova nije više bilo; ništa se nije moglo čuti
osim valova. I najmanji trag onog čistog neba sada je nestao.
Kada se vratio na trijem, vidio je da ona stoji i bilo mu je drago, dok
se nije okrenula prema njemu i rekla: “Zašto nisi znao?”
“Što?”
“Trebao si znati!” viknula je, lica prošarana suzama, a iz očiju joj je
sijevao bijes. “Trebao si to predvidjeti! Mogao si ga upozoriti,
spriječiti to, zašto to nisi mogao spriječiti?!”
Pojurila je prema njemu ruku podignutih kao da će ga udariti, no
umjesto toga se srušila na njega i počela jecati.
“Zašto nisi to mogao zaustaviti?”
“Ništa nisam vidio”, rekao je. “Tako mi je žao, Rebecca. Ujutro nije
bilo ničega. Nešto se promijenilo. Što god se dogodilo... tko god je
došao po njega... nisu dolazili kada smo otišli jutros. Smrt mu tada
nije bila blizu.”
Istina ga je iznenadila i shvatio je što to znači.
Netko je nedavno rekao Wadeu. Da su ga dolazili ubiti jutros, u
Owenovim bi očima vidio sigurnu smrt. Ali nije, i sada se sjetio
odugovlačenja na koje ih je prisilio Barrettov savezni kontakt, svi su
sjedili u garaži i čekali dolazak koji se nije dogodio. Shvatio je tko je
izvor cinkanja. Nije bio Barrett; bio je to netko u Tampi ili Miamiju.
Čovjek koji ih je poslao natrag. Kako se zvao? Cooper.
Rebecca je i dalje plakala na njegovim prsima i htio ju je zagrliti, ali
držao je pušku u svakoj ruci.
“Otkrij tko je to učinio”, rekla je.
Jedan trenutak nije odgovarao, samo je tupo stajao ondje. Zatim je
ispustio puške, zagrlio je i rekao: “Hoću. Obećavam. Ali sada
moramo...”
“Ne”, rekla je. Osjetio je kako joj se usne miču na njegovu vratu koji
je sada bio mokar od njezinih suza. “Otkrij odmah. Razgovaraj s
njim.” “Rebecca... Što to...”
“Možeš razgovarati s njim” viknula je, odgurnuvši se od Arlena kako
bi ga pogledala u oči. “Znaš da možeš, možeš to baš kao i tvoj otac.”
Odmahnuo je glavom, posegnuvši ponovno za njom, no ona se
odmaknula.
“To nije stvarno”, rekao je. “Žao mi je, ali to nije stvarno, nije
moguće.”
“Jest, moguće je!” viknula je.
Htio se usprotiviti, no one dvije riječi - Ima vremena - zapele su u
njegovu mozgu, a s njima i sigurnost da je to istina, da je uvijek bila
istina. Dar njegova oca bio je stvaran, a takav je bio i njegov.
“Owen je mrtav”, rekao je nemirnim glasom. “Nema ga.”
“Znam. Ali ti ga možeš čuti.”
Tada je ponovno počela plakati i neko ju je vrijeme grlio. No nije
dopustio da to čini predugo. Nije bilo vremena. Odgurnuo ju je od
sebe i rekao: “Dođi.”
“Što je s Owenom?”
“Ne možemo ništa učiniti.”
“Ne možemo ga samo ostaviti ondje. Ne možemo...”
“Pobrinut ću se za njega” rekao je. “Ali ti odlaziš.”
Odmahnula je glavom, a on je rekao: “Da. Odlaziš. Moraš.”
Povukao je njezine nepomične prste i povukao je s trijema u
svratište, uzeo torbu s novcem koja je ležala na podu, a zatim je
vodio sve do kamioneta. Na licu je imala izraz kakav je često vidio
tijekom rata nakon prestanka granatiranja. Znao je da njezin um više
nije posve njezin. To će proći, a kada se to dogodi, prava će agonija
zariti zube u nju. No zasad je bilo bolje da je takva.
Otvorio je vrata kamioneta i pomogao joj da uđe. Nije rekla ni riječ,
samo je slijedila njegovo vodstvo, a zatim, kada je bila za
upravljačem, okrenula se i pogledala ga s izrazom pitanja u očima,
kao da ne shvaća.
“Moram otići po njega”, rekao je Arlen. “Po Paula. Ne mogu ga
ostaviti.”
“Ne tjeraj me da idem sama", rekla je i na trenutak je njegova
odlučnost gotovo isparila. Pogledao je prema kući i tamnim oblacima
koje je vjetar donosio s mora, sjetio se Paula Brickhilla i odmahnuo
glavom. “Ne mogu ga ostaviti.”
“Ostat ću uz tebe.”
“Ne.” Nagnuo se u kamionet i stavio torbu u njezino krilo. Zatim je
svojim rukama nježno uhvatio njezino lice i natjerao je da ga gleda u
oči. “Imaš pet tisuća dolara. Lako možeš otići u Maine. Ali vozi brzo i
vozi mirno. Moraš otići daleko odavde.”
“Što? Ne mogu...”
“Što je ostalo ovdje?” upitao je. “Ubili su ga, Rebecca. Tvog brata
nema. Sada će doći po tebe.”
Bila je tiha, otvorenih usta, mutnih očiju.
“Neki grad u Maineu?” rekao je.
“Što?”
“Kamo si htjela ići. Neki poseban grad?”
Trepnula je kao da više nije prepoznavala njegovo lice, a zatim je
rekla: “Camden. Htjela sam otići u Camden.”
“Onda idi”, rekao je. “Nađi put donde. Vozi oprezno i drži pištolj pri
ruci. Pokuša li te tko zaustaviti, upotrijebi ga.”
“Ne mogu. Ne Šalji me samu. Ne mogu ići sama.”
“Još nije završilo”, rekao je. “Kada završi, pridružit ću ti se. Ali neću
napustiti tog dečka, Rebecca. S njima je. S istim ljudima koji su ubili
Owena.”
Lecnula se na spomen bratova imena.
“Idem Barrettu”, rekla je.
“Odlazak Barrettu”, rekao je Arlen, “doveo je do ovoga. Možda nije
on izravno odgovoran, no sigurno jesu ljudi s kojima surađuje. Ne
smiješ ići k njemu. Moraš otići, moraš odmah otići.”
Nije odgovorila.
“Vozi prema sjeveru”, rekao je Arlen, a zatim koraknuo unatrag.
“Naći ću te. Uskoro ću te sustići.”
“Arlene, ne.”
No zatvorio je vrata. Držao ih je zatvorenima, gledao kroz prozor i u
njezine oči te rekao: “Rebecca, moraš otići.”
Šutjela je, gledajući ga kroz staklo. Rekao je: “Osvetit ću se u
njegovo ime. Vjeruj to. Stat ću na kraj ovome. Njima. Zatim ću te
naći.” Upalila je motor. Pustio je vrata i koraknuo unatrag te podigao
ruku i oprostio se mašući. Zatim se okrenuo te otišao do kuće i trupla
njezina brata kako bi ispunio obećanje.
 49.
Kada je zvuk motora kamioneta iščeznuo, stajao je iznad trupla dok
je osvježavajući morski povjetarac nosio miris soli prema njemu i
mrsio vlasi Owenove plave kose koju nije prilijepila zasušena krv.
“Dobro”, rekao je Arlen šaptom, grla stegnuta od napetosti.
“Pokušajmo.”
Prvi put je samo morao dotaknuti Owenove noge. To bi mogao
pokušati ponovno.
Kleknuo je na trijem pokraj trupla, posegnuo i stavio desnu ruku na
list Owena Cadyja. Nije osjetio toplinu kroz nogavicu. Samo
ukočeno, nepomično meso.
Daj da te ponovno čujem, pomislio je. Ponovno govori. Da vidimo
mogu li čuti.
Nije čuo ništa, ništa nije osjetio.
Dobro, onda će govoriti naglas. Navlažio je usne i rekao, vrlo tiho:
“Owene?”
Ništa, bio je to vrhunac ludosti i proklet bio...
Morat ćeš se više potruditi.
Bio je to ponovno Owenov glas, dotaknuo je Arlena poput komada
leda nježno prislonjenog uz zatiljak. Sjedio je na trijemu s rukom na
dečkovoj nozi i nije se micao, nije govorio.
“Kako to misliš, da se više potrudim?” napokon je rekao. Glas mu je
bio šapat.
Sada sam dalje od tebe.
Arlen je maknuo ruku i sjeo na pete te rukom prešao preko čela.
Bila je mokra od hladnog znoja. Imao je ideju. Ili sjećanje, zapravo.
Pomaknuo se naprijed, stavio ruke na Owenova ramena i pogledao
ga u lice. Sivo meso išarano krvlju nije ništa pokazivalo. Trenutak je
oklijevao, a zatim posegnuo i vrlo nježno palcima podigao Owenove
vjeđe. Podignule su se samo malo, pokazao se trag plave boje, a
kada je to vidio, Arlenova su se prsa stisnula, otežavajući
jednostavan čin disanja. Prisilio se da ga gleda u oči, ruku i dalje na
Owenovim ramenima, a zatim je ponovno progovorio. Ovaj put malo
glasnije, malo snažnije. Kao da je vjerovao.
“Dobro”, rekao je. “Pokušavam. Vrati mi se, dovraga. Vrati se.”
Ovdje sam.
 Taj glas je bio mnogo više od jezivog. Jeziviji od bilo čega što je
Arlen ikad čuo ili zamislio. Dolebdjelo je iz njegova mozga, no bilo je
tako jasno, glas je bio tako prepoznatljiv. Usta su mu bila suha i riječi
su zapele. Pročistio je grlo i pokušao ponovno.
“Reci mi”, rekao je, a poznata stara fraza poslala je električni drhtaj
po njegovoj koži. “Reci mi što se dogodilo.”
Znali su.
“Znali što?” rekao je. “Da im smještamo?”
Da.
Vjetar je snažno zapuhao s čudnom nijansom hladnoće. Glasan val
udario je u plažu. Arlen je najviše od svega htio maknuti ruke i otići s
tog prokletog trijema, pridružiti se Rebecci te voziti i voziti dok ne
odu daleko od ovog groznog mjesta. Trebao mu je trenutak da
suzbije taj nagon, a zatim je postavio iduće pitanje.
“Tko je to učinio? Tko je došao po tebe?”
Ovaj put nije dobio odgovor. Osjećao je kao da je šapat kliznuo kroz
njegov mozak, no došao je prebrzo i pretiho, a zatim je vidio da su
se Owenove vjeđe ponovno spustile te je posegnuo i otvorio ih. Ovaj
ih je put gurnuo više i vidio više plave boje te je osjetio nekakvu
hladnoću i mučninu u želucu kada je to vidio.
“Tko je došao po tebe?” pitao je ponovno.
McGrathovi. Tate i jedan od njegovih sinova. Došli su kanalom u
čamcu, a Tolliver je došao autom. Otišao sam razgovarati s
Tolliverom. Dok sam to činio, McGrathovi su se došuljali od kanala.
Čuo sam kako Paul viče.
Glas je tada stao, a Arlen je stisnuo dečkova ramena i rekao: “Reci
mi. Govori mi i dalje.”
Izvadio sam pištolj i otrčao natrag. Tolliver je izvukao svoj, ali nije
pucao, samo je trčao za mnom. Vratio sam se unutra. Držali su
Paula i dvaput sam zapucao. Ništa nisam pogodio. Ciljao sam Tatea,
bio ga spreman ubiti, no Tolliver me se prije dočepao. Srušio me.
Zatim je i Tate skočio na mene. Mislim da me Tate htio uhvatiti
živoga, no pucao sam u Tatea i kad je došao, došao je s nožem.
Glas je bio sve tiši, poput radijskog signala koji postupno slabi te se
Arlen nagnuo bliže licu trupla i pritisnuo njegova ramena.
“Što se dogodilo s Paulom?” pitao je. “Molim te, reci mi.”
Odveli su ga.
 “Je li mrtav?” Arlenov je glas sada bio glasniji, no nije si mogao
pomoći. Trenutak je poprimio ozračje grozničava sna. Iznenadna,
strašna glavobolja oživjela je u njegovoj lubanji, a lice mu je bilo
okupano hladnim znojem. Svijet oko njega bio je nestalan. Bilo je
teško održavati vezu. Bilo je vraški teško.
Još nije.
“Gdje je?”
S McGrathovima.
“Zašto ga nisu ubili?”
Moraju saznati s kim je razgovarao. Tko je umiješan. Čekat će
Wadea. Htjet će biti ondje tijekom ispitivanja.
“Tko im je rekao?” pitao je Arlen. “Barrett?”
Ne znam.
Glas je bio prokleto slab, jedva ga je čuo. Stisnuo je Owenova
ramena i shvatio da se nagnuo izravno nad tijelo. Kapljica znoja s
njegove je brade skliznula na lice mrtvog dečka.
Ne znam. Moraš skloniti moju sestru. Po nju će doći sljedeću. Po
tebe i po nju. Doći će po sve vas. Neće nikoga ostaviti živoga. Ne
nakon ovoga.
“Otišla je. Rekao sam joj da ode. Vozi prema sjeveru.”
Arlen je disao brzo i isprekidano. Tjelesni napor bio je nešto što nije
shvaćao, no bio je intenzivan, njegovo je tijelo reagiralo kao da
prolazi dug, mukotrpan marš. Mišići su ga boljeli i u glavi mu je
bubnjalo, a onaj hladni znoj izlazio je iz svake pore.
Dobro, rekao je Owen. Ne smije ostati ovdje. A ni ti.
“Ali Paul...”
Ne znam. Možda. Još ima vremena. Ali bit će još smrti. Više od
moje. Ostaneš li, smrt će ostati s tobom. Siguran sam u to. Slijedi
moju sestru. Odmah kreni za njom.
Arlen je razmišljao dok su se valovi lomili, a vjetar dolazio iz zaljeva
u naletima, stvarajući tvrdu koricu na lokvi krvi ispod njega.
“Paul je s McGrathovima?” rekao je.
Da.
“I živ je?”
Zasad. No toliko je smrti oko njega.
“Možeš li me odvesti do njih?” rekao je Arlen. “Možeš li me voditi?”
Govorio je usana gotovo prislonjenih uz dečkovo uho, njušio je
bakrenast miris krvi. Svaki put kad je Owen govorio, glas je bio
slabiji.
Mogu.
Glavobolja je buknula iznenadnom, nepodnošljivom agonijom te je
morao prekinuti stisak i odmaknuti se od trupla. Bol je tada popustila,
ali bio je sav mokar od znoja i osjećao drhtavu iscrpljenost u svakom
mišiću, čudan osjećaj vrtoglavice povrh svega, kao da je predugo
trajalo s premalo zraka.
“Oprosti mi”, rekao je, nagnuvši se naprijed i hvatajući dečkova
ramena još jedanput. “Tako mi je žao.”
Znam. Sada šapat. Jedva čujan.
“Riješit ću to”, rekao je Arlen. Vjetar je još jedanput snažno
zapuhao i donio nekoliko kapi kiše na trijem. Odjedanput se osjećao
samim. Bio je svjestan, prvi put u nekoliko minuta, da je zurio u
mrtvačeve oči. Tu je činjenicu na trenutak bio smetnuo s uma;
zapravo, uopće nije mnogo toga vidio, samo je slušao. Kao da je
ušao u trans, no sada ga je nešto odgurnulo od toga, natrag u
stvarnost.
“Izmičeš mi”, rekao je.
Ne mogu dugo ostati ovdje, glas Owena Cadyja šaptao je negdje
izvan vremena i prostora. Ne znaš kako me zadržati ovdje.
“Pokušavam.”
Da. Ali još to ne možeš.
Tako tiho. Gotovo nečujno. Arlen je rekao: “Drži se. Kamo god išao,
idi polako.”
To je bilo sve. Arlen je osjetio kada je otišao. Znojenje je prestalo,
znoj se brzo osušio na njegovoj koži, a zvukovi stvarnog svijeta su
se vratili - glasanje galebova, šuštanje lišća palme i škripanje kuće
koja se pomicala.
Njegov je otac dulje mogao zadržati mrtve uz sebe. Mogao ih je
lakše naći. Kako je to činio?
Mogao si ga pitati, pomislio je Arlen, ali nisi. Odbio si vjerovati
njegovim pričama i sada je svaka pomoć koju si mogao dobiti
nestala. Imaš njegove oproštajne riječi - uputu da moraš vjerovati i
da Ijubav ostaje. To je sve. Neka bude dovoljno.
Paul je još bio živ. Barem privremeno. Odveli su ga, ali odveli su ga
živoga. Još bi danas mogao umrijeti. A umre li Paul, Arlen će se
pobrinuti da ne bude jedini.
Uspravio se od trupla. Nije htio ostaviti Owena ovdje bez nadzora,
ali nije imao izbora. Ušao je u svratiste, misleći otići po pokrivač i
pokriti ga njime. Najmanja moguća gesta, ali i to je bilo nešto.
Napravio je možda deset koraka kroz mračnu prostoriju prije nego
što je ugledao vlastiti odraz u zrcalu iza šanka i zaustavio se.
Čovjek koji ga je gledao iz zrcala bio je kostur. Zurio je u njega,
nepokretan, a zatim je polako podigao ruku da se uvjeri da je to on.
Čovjek u zrcalu pomaknuo se kad i on. Prsti, od kojih su se vidjele
samo kosti, micali su se u zrcalu. Arlen je navlažio usne koje su se
iznenada osušile i kada je to učinio, čovjek u zrcalu isplazio je crni
jezik i prešao njime po golim, nezaštićenim zubima.
Ostaneš li, smrt ostaje s tobom, rekao je Owen. Siguran sam u to.
Okrenuo se od zrcala i pogledao kroz prozor, prema prilazu s kojeg
je Rebecca nedavno otišla.
Slijedi moju sestru, rekao mu je Owen.
No također je rekao da je Paul još živ.
Arlen je odvratio pogled od zrcala dok je prelazio prostoriju i tražio
ključeve kabrioleta. Odvratio je oči od zrcala dok je hodao gore i
uzimao pokrivač. Odvratio je pogled od zrcala kada se vratio dolje i
izašao. Kleknuo je pokraj Owena i zatvorio njegove vjeđe posljednji
put, zatim prebacio pokrivač preko njega i omotao ga kako ga vjetar
ne bi otrgnuo. Kada je završio, ustao je, pokupio obje puške i
pregledao ih. Springfieldice, model M1903. Puške blizanke.
Rebeccin i Owenov otac vjerojatno ih je kupio u isto vrijeme kad i
dva pištolja. Bilo je to dobro oružje. Okončalo je mnogo života
tijekom godina. Takav je bio standard dobrog oružja.
Povukao je zasune i uvjerio se da je svaka puška već bila
napunjena s pet metaka kalibra .30. Puške su mogle zabiti te metke
trideset centimetara u deblo bora s udaljenosti od šesto metara.
Posljednji put kad je Arlen držao jednu, imala je bajunetu pričvršćenu
na cijev.
Zalupio je zasune, uzeo jednu pušku u svaku ruku i posljednji put
pogledao prekriveno truplo pokraj svojih nogu. Zatim je sišao s
trijema i otišao oko kuće do kabrioleta. Oblaci su bili tamni i sumorni,
ali kiša nije padala. Položio je puške na stražnje sjedalo, sjeo za
upravljač i pokrenuo motor. Bio je to snažan motor, auto će biti brz.
Nije znao kamo ide, no Owen je rekao da ga može voditi i vjerovao
je tomu. Nije vidio razlog zbog kojeg bi mrtvac lagao.
Prije nego što je ubacio auto u brzinu, bacio je pogled u retrovizor.
Svjetlost je bila čudna i nestalna ispod oblaka, no oči su mu
izgledale kao da imaju sloj leda na sebi. Izvadio je kutiju sa šibicama
iz džepa i držao je blizu lica, nagnuo se bliže zrcalu.
Oči su mu bile pune bijelog dima. Izlazio je iz duplji i miješao se s
dimom šibice te kovitlao u nebo i olujne oblake na nebu. Dugo je
gledao svoje oči, a zatim je puhnuo u šibicu, ubacio auto u brzinu te
čvrsto nagazio gas.
 Četvrti dio
MRTVAČEVA POSLA
 50.
Oblaci su postajali sve gušći i nastavili skrivati sunce, no nije bilo
kiše. Kao da se oluja suzdržavala, ljuta zbog toga. Nebo je
zadržavalo prijetnju koja se nije uspijevala probiti, samo je svijet
ispod obavilo sjenama te zatočilo vrućinu i vlagu blizu tla. Arlen je
vozio prtenim putem sve do kraja, došao na T-raskrižje s
asfaltiranom cestom i pomislio: Što sad?
Skrenuo je lijevo. Nije bilo svjesne odluke ni razloga da skrene
lijevo umjesto desno, samo je pogledao u oba smjera i osjetio kako
mu se stopalo miče s kočnice i vraća na gas kada je usmjerio pogled
na sivu mahovinu koju je njihao vjetar i koja je visjela sa stabala
čempresa prema sjeveru.
Vodi me, pomislio je. Owen me vodi.
Nije znao kako, no bio je siguran u to. Bilo je čudno, no bio je posve
siguran da je to pravi put koji će ga dovesti do Paula.
Vjetar je počeo jače puhati dok je vozio ispod šumarka čempresa, a
komad španjolske mahovine lijeno je doletio u luku i spustio se na
suvozačko sjedalo pokraj njega. Bilo je tek nešto poslije jedan, no
bilo je tako mračno da se činilo kao da je suton. Kubanski će brodić
stići tek za osam sati. Ako uopće dođe. Predosjećao je da neće, da
su nekako prenijeli vijest. Sve što su Barrett i ostali čekali, neće se
dogoditi.
Rebecca je bila na istoj cesti, negdje daleko ispred njega. Imat će
najmanje nekoliko sati prije nego što počnu tražiti kamionet.
A tada ću je sustići, pokušao je misliti, no jedan jedini pogled u
retrovizor otkrio je dim u njegovim očima.
Više je neće vidjeti.
Bila je to stravična pomisao. Nikada se nije bojao smrti. Katkad ju je
čak i priželjkivao. No to je bila prošlost, prije nje.
Ali ispravno je da podnese takav gubitak. Bilo je nužno. Sjetio se
kako je položio ruke na ramena Owena Cadyja, pogledao u njegove
mrtve oči i čuo njegov glas vrlo jasno, čuo istinu od njega i sjetio se
kako je kao dijete otišao do šerifa okruga Fayette i načina na koji se
krv njegova oca nakupljala u lokvi u prašini te je znao da sve kruži u
vremenu. Plaćaš svoje grijehe. On će svoje platiti danas.
Dok je vozio cestom, posegnuo je prema stražnjem sjedalu i
premjestio jednu pušku naprijed do sebe, prislonio je uz nogu, cijevi
okrenute prema dolje, s kundakom i obaračem nadohvat ruke.
Auto je divno vozio; Solomon Wade imao je dobar ukus za aute.
Arlen je vozio oko sto petnaest kilometara na sat. Dvaput je obišao
druge aute koji su se kretali upola manjom brzinom, vidio je kako
vozači iznenađeno i iživcirano podižu ruke, projurio je pokraj njih i
nastavio dalje. Prešao je najmanje osam kilometara prema sjeveru,
prošao dva sjecišta bez mnogo razmišljanja, nekako je bio siguran
da nisu bila važna, prije nego što je došao do raskrižja i ponovno
skrenuo lijevo bez razmišljanja i razloga. Asfalt je ubrzo nestao i
našao se na prtenom putu. Voda od jučerašnje kiše tu se nije dobro
osušila te je pljuskao kroz duboke bare i proklizavao gumama po
mokrom blatu. Grom je udario na jugu, no nije sijevalo i nije bilo
vjetra. Trudio se zadržati brzinu, no put je bio pun rupa i utabanog
blata te se bojao da će mu kotači otpasti. Osjetio je kako mu je jedna
kap pala na čelo dok se put sužavao u nešto što je izgledalo kao
uski zeleni tunel. Čudne biljke rajske ptice gusto su rasle, njihovo
široko zeleno lišće stršalo je prema nebu u potrazi za sunčanim
svjetlom.
“Kamo idem?” rekao je naglas, nadajući se da će dobiti odgovor,
nadajući se da bi Owenov glas mogao doći do njega čak i ovdje. No
nije bilo ničega osim tišine. Put je još uvijek zavijao i nije bilo ni traga
ljudima, samo ta zelena džungla.
Bio je uvjeren da je put autom pravi put, vjerovao je da ga mrtvac
vodi, no što ako je to bilo blesavo poigravanje uma i ako se
udaljavao od Paula? Sumnja se pojačavala dok ga je put vodio
dublje u šumu i dalje od bilo kojeg poznatog mu mjesta. Ponovno je
smanjio brzinu tako da je auto vozio brzinom koraka te je počeo
razmišljati o tome da se okrene. Put je bio tako prokleto uzak da bi
takav pothvat bio težak. U blatu su bili tragovi guma i otisci konjskih
kopita, no što je to dokazivalo? Samo da je netko prošao ovuda; ne
mora biti da su to bili McGrathovi.
Tada je kroz stabla ugledao blatnu vodu, potok koji je vijugao kroz
šumu. Arlen ga je proučio i vidio da je, iako uzak, bio i dubok. Sjetio
se čamca iz kanala onaj dan kada su popravljali krov neposredno
nakon uragana. Tate McGrath. I Owen je rekao da su se McGrathovi
danas pojavili iz kanala.
“Ovo je pravo mjesto”, rekao je. “Vodiš me onamo, zar ne?”
 Ponovno bez odgovora. Želio je da ga može čuti ili barem osjetiti,
znati da na ovom putu nije sam, ali nije bilo ničega. Morao se
prepustiti vjeri, morao je vjerovati, a prizor vode to mu je olakšao.
Vozio je dalje i ispred se pojavio klimavi drveni most. Bio je star
mnogo godina. Arlen nije bio siguran da uopće može izdržati težinu
auta, no tada je pogledao naprijed i ono što je vidio odagnalo je
njegove brige.
Prema njemu je dolazio auto. Upravo je skrenuo u zavoju prilično
daleko od njega i prilazio je mostu, vozeći polako. Arlen je nagazio
kočnicu do kraja i ostao na mjestu, gledajući ga kako dolazi. Kada je
izašao iz sjene i postao dovoljno jasan, prepoznao ga je - auto
okružnog šerifa. Tolliver.
Osjetio je kako mu se disanje usporava, osjetio kako mu mišići
splašnjavaju i mlohave i kao nekad u poljima daleko od ove zemlje,
uhvatio je Springfieldicu za kundak od orahovine i čekao.
Šerifov je auto usporio kada je vozač ugledao Arlena, no i dalje se
primicao do ruba drvenog mosta koji je možda bio stotinu metara
ispred i zatim je stao. Arlen je sada jasno vidio Tollivera, golemog
čovjeka koji se vozio iza upravljača i čiju jednu ruku nije vidio.
Zacijelo je njome držao oružje, baš kao i Arlen. No Tolliverovo je
oružje bio pištolj i nije imalo domet da nanese štetu dok ne prijeđe taj
most. Springfieldica je itekako imala domet.
Čut će pucanj, pomislio je Arlen. Došao je daleko, ali ne dovoljno
daleko da ne čuju pucanj.
Tolliverov je auto ponovno krenuo naprijed, iz blata prema starome
mostu, no Arlen je znao da će zvuk pucnja biti njegova najmanja
briga pusti li ga dalje.
Povukao je ručnu kočnicu i ustao dok je šerifov auto proklizavao
kroz blato i približavao se mostu. Jedno je koljeno stavio na sjedalo
kako bi se naslonio, a zatim je izvukao Springfieldicu i oslonio je na
okvir vjetrobranskog stakla. Motor šerifova auta proizveo je
zaglušujuću buku kada je Tolliver iznenada dodao gas. Vidio je
oružje i shvatio što slijedi. Arlen je spustio lice, pritisnuo obraz o
glatki kundak puške i gledao niz cijev. Auto je vozio brzo, ali i dalje
stabilni); dok nije došao do mosta. Tolliver nije mogao skrenuti ni
lijevo ni desno. Arlen je pustio da prednji kotači uhvate daske mosta,
a zatim je lagano i sporo izdahnuo, usredotočio se na desni središnji
dio vjetrobranskog stakla i pritisnuo obarač. Puška je blago poskočila
u njegovim rukama. Stari, ali nezaboravljeni osjećaj, a zatim je
izbacio čahuru i zatvorio zasun te ponovno zapucao. U Springfieldici
su ostala tri metka, ali činilo se da mu neće trebati. Auto je posljednji
put pojurio naprijed, a zatim se buka motora stišala i auto se polako
skotrljao s mosta te se zaustavio u blatu. Motor je i dalje radio, no
stopalo nije bilo na papučici gasa. Nije vidio Tollivera. Pao je
postrance na suvozačko sjedalo.
Arlen je ostavio kabriolet upaljen, izašao iz njega i potrčao prema
šerifovu autu, držeći pušku pred sobom dok mu se blato lijepilo za
čizme. Kada se dovoljno približio, spustio se na koljeno, uperio
pušku u suvozačka vrata i čekao. Tolliver ga je možda navlačio,
mogao se podići s pištoljem u ruci kada Arlen posegne za ručkom
vrata.
No nije ustao. Dva metka kalibra .30 iz Springfieldice pogodila su
metu; u vjetrobranskom staklu nalazile su se dvije iste rupe udaljene
nekoliko centimetara, staklo oko njih raspuklo se točno iznad
upravljača. Arlen je čekao još nekoliko sekundi, slušajući kako radi
motor, a zatim je vidio da nešto kaplje iz auta blizu dna okvira vrata.
Krv.
Kada je to vidio, ustao je i prišao suvozačkim vratima te ih otvorio,
držeći Springfieldicu uz bok s prstom na obaraču. Tolliverovo široko
tijelo zaglavilo se između upravljačke ploče i suvozačkog sjedala,
čvrsto zaglavljenih ramena. Krv se skupljala u lokvu ispod njega, a
tanki mlaz iscurio je na Arlenove čizme kada je otvorio vrata. Arlen je
vidio kako su leđa krupnog čovjeka zadrhtala. Pokušavao je disati.
Još nije umro.
Na suvozačkom je sjedalu bio pištolj, oružje koje je Tolliver držao
kada ga je metak našao. Arlen je posegnuo, podigao ga i gurnuo
cijev za svoj remen. Zatim je zgrabio šerifovu majicu i izvukao ga iz
auta u blato.
S ceste nije dolazio nikakav zvuk. No pucnji Springfieldice bili su
glasni i Arlen je znao da bi se McGrathovi mogli šumom kretati tiho
koliko žele. Okrenuo je leđa prema autu, zaštićen, dok je okretao
Tollivera. Morao je odložiti pušku da bi to učinio; šerif je težio bar sto
petnaest kilograma. Kada ga je Arlen okrenuo, vidio je dvije rupe u
njemu, jednu visoko na desnoj strani, kroz ključnu kost, a drugu niže
i više prema središtu. Tolliver je sporo trepnuo, dim je sukljao ispod
njegovih vjeđa, micao je usnama poput ribe koja traži vodu, a zatim
je umro. Arlen je znao točno kada je umro; u prošlosti je vidio
dovoljno ljudi koji su doživjeli taj trenutak.
Arlen je rekao: “Loše Vijesti, prijatelju: ne možeš se skriti od mene
tako lako.”
Naslonio je pušku na auto, a zatim je posegnuo prema dolje i primio
Tolliverovu glavu rukama. Podigao je lice mrtvaca i pogledao ga u
oči.
“Sada se vrati”, rekao je, “i reci mi koliko ih je.”
Više nećeš prijeći taj most.
Taj glas nije bio ni sličan Owenovu. Prepoznatljiv kao Tolliverov, da,
ali izmijenjen, mračan i zao. Dok je Arlen držao šerifovu glavu u
rukama, iz njegova je lica nestajala boja, pobijelilo je poput pijeska
na mjesečini, kao da je iz njega iscurila i posljednja kap krvi. Arlen je
osjetio kako kroz njega prolaze srsi i gotovo je ispustio Tollivera i
odmaknuo se. No zadržao je položaj, progutao knedlu i rekao:
“Nisam pitao za prelaženje mosta. Pitao sam koliko ih je.”
Ne shvaćaš igru, zar ne? šapnuo je Tolliverov duh. Nismo svi ovdje
da ti pomognemo, prijatelju. Samo zato što možeš doprijeti do nas,
ne znači da ti moramo pomoći.
Arlen ništa nije rekao. Tolliverova je krv tekla prateći oblik njegova
torza, kapajući niz njegov vrat u toplim potočićima koji su milovali
Arlenove ruke.
Dobro ciljaš, rekao je Tolliver. Tate cilja bolje.
“Vidjet ćemo”, rekao je Arlen.
Dovraga, itekako hoćeš. Prirodnijeg ubojicu od njega nisam vidio.
Prirodnijeg od čegrtuše, prirodnijeg od morskog psa. Nisi još vidio
takvoga. I taj stari ne mari ni za čiji život, osim za život svojih sinova.
Ti? Udružio si se s onima koji su ubili jednog od njegovih sinova.
Rekao bih da je to nalog za smrt.
Svijet se počeo okretati oko Arlena. Usredotočio se na Tolliverove
oči, no osim tog središta sve se drugo kretalo, vrtlog stabala, neba i
boja. Ovo uopće nije bilo kao razgovor s Owenom. Osjećao se kao
izgubljen u strašnoj groznici.
“Je li Wade s njima?”
 Još nije. Ali uskoro će se približiti. Vidjet će te prije kraja tvog života
i tada ćeš poželjeti da nisi dolazio ovamo.
Visoko oštro zujanje u Arlenovim ušima dolazilo je u valovima,
poput pulsa te je stisnuo oči i napravio grimasu. Kada ih je ponovno
otvorio, zujanje je bilo glasnije i činilo se da je magla obuvila svijet.
Nije vidio ništa dalje od Tolliverova lica, nije čuo ništa osim tog
zujanja i...
Pusti ga.
Nije govorio Tolliver. Poznati glas, ali ne Tolliverov. Je li to bio Owen
Cady? Nije, činilo se da dolazi iz mnogo dalje prošlosti. Ali tako
poznat. Tako prokleto poznat. Čiji je to bio glas? Kako je mogao...
Pusti ga.
... zaboraviti takav glas, tako dubok i autoritativan? Znao je odakle
dolazi, dobro je to znao, no ovdje u magli i zujanju sve se gubilo.
Kada bi se samo mogao sjetiti...
Pusti ga, sine.
Isaac? Ne, nemoguće. Kako čovjek koji je već tako dugo mrtav
može doći, naći Arlena i reći mu...
Napokon je shvatio uputu. Morao je pustiti Tollivera. Maknuo je ruke
sa šerifove glave i srušio se na auto uz uzdah, dok je vruća šipka
boli prošla kroz njegova prsa.
Metak, pomislio je. Upravo su me ustrijelili.
Ali nije bilo metka i bol je prošla. Zatvorio je oči i ponovno ih otvorio
te duboko udahnuo. Sada je svijet bio miran, osjećao je samo
peckanje na rukama gdje je Tolliverova krv umrljala njegovu kožu.
Obrisao ih je o hlače, gledajući dolje prema mrtvacu i shvativši što se
umalo dogodilo - Tolliver ga je držao ondje. Arlen je možda
uspostavio kontakt, no Tolliver ga je umalo prekinuo, a ono stanje
slično transu u koje je Arlen ušao s Owenom, ovaj je put moglo
završiti kobno. Nije mogao vidjeti ništa oko sebe, nije čuo, uopće se
ne bi mogao obraniti da nije pustio tijelo i odmaknuo se. Što je dulje
držao Tollivera, što je dulje pokušavao držati taj prolaz otvorenim, to
je dublje tonuo u trans. Mogao je dugo ostati ondje na putu.
Bio je to glas njegova oca. Bio je gotovo prokleto siguran u to i zbog
toga se sledio više nego zbog ostalih.
Ovo je bila opasna igra. Nije bilo jednostavno poput razgovora. Bilo
je tu nešto više i ono što je Tolliver rekao bila je istina - mrtvi mu nisu
morali pomagati. Mogućnost dopiranja do njih nije nužno bila dobra
stvar.
Sada je ustao i prekoračio truplo s puškom u ruci, pregledao cestu
ispred sebe, šumu i potok, gledao i slušao te držao prst čvrsto na
obaraču.
Nikoga nije bilo na vidiku, nije bilo zvuka koji nije bio prirodan.
Koraknuo je unatrag prema prednjem dijelu auta i stavio ruku na
haubu.
Motor je još uvijek radio i zagrijavao se. Tolliver je možda prešao
dalji put nego što je Arlen pretpostavljao. Moguće je da McGrathovi
nisu znali da je ondje. Ili je moglo biti da se motor uvijek zagrijavao
dok je auto stajao, a Arlen je ionako imao opasno malo vremena.
Na brzinu je pregledao unutrašnjost auta, tražeći oružje. Nije ga
bilo, osim pištolja koji je već uzeo od šerifa, ali našao je dva para
lisičina. Straga je bio i dugačak vučni lanac s lokotom. Arlen je
zakvačio lisičine s druge strane remena, a zatim koraknuo unatrag i
gledao truplo. Vidio je Tolliverove velike ruke raširene u blatu i sjetio
se kako ga je šerif premlatio u zatvoru dok se Solomon Wade
naslanjao na šipke i bez riječi gledao.
Ubrzo će se približiti, rekao je Tolliver. Wade je bio na putu.
Arlen je razmišljao o tome, a zatim se okrenuo i proučavao stabla
koja su gusto rasla uzduž puta s obje strane mosta. Jedna je grana
bila dovoljno niska i dovoljno debela za njegove nakane. No morat
će se požuriti. Mislio je da će McGrathovi, ako su Paula tako dugo
ostavili na životu, još malo pričekati dok ne dođe Wade, no nije
mogao dopustiti da ga takvoga vidi na cesti.
Unatraške je sišao s mosta šerifovim autom i stao dovoljno daleko
da očisti put za kabriolet koji je prevezao preko mosta i parkirao ga
iza šerifova auta prije nego što je ponovno izašao. Bila su mu
potrebna samo dva pokušaja da baci jedan kraj vučnog lanca preko
grane, a zatim ga je spustio dok oba kraja nisu bila na putu. Bio je
točno dovoljno dugačak. Uzeo je jedan par lisičina, omotao ih oko
Tolliverovih gležnjeva i zatim ih pričvrstio. Dovukao je truplo i
pričvrstio lanac za lisičine, a zatim gurnuo Tolliverovo truplo u jarak.
Vratio se do kabrioleta te pričvrstio slobodan kraj lanca za stražnji
branik. Kada je ovaj put ušao, vozio je vrlo polako, krećući se
centimetar po centimetar. Lanac se zategnuo i počeo kliziti preko
grane stabla, a zatim su Tolliverova stopala poletjela u zrak. Nastao
je kratki trzaj kad je lanac zapeo za nešto. Arlen je jače nagazio
papučicu gasa, vozeći auto u udubljeni jarak obrastao korovom.
Lanac je ponovno slobodno kliznuo i Tolliverovo se truplo podiglo u
zrak.
I dalje je vozio auto dok šerif nije visio otprilike metar i pol iznad
puta, naopako, tijelo mu se njihalo baš kao tijelo Owena Cadyja. Krv
je kapala s trupla na blatni put. Vozač koji izađe iz zavoja najprije će
vidjeti taj prizor.
“Dođi ovamo, Wade”, rekao je Arlen tiho dok je izlazio iz kabrioleta i
vraćao se do šerifova auta, smještajući se iza upravljača s puškom
preko krila. “Dođi ovamo.”
Bacio je pogled u retrovizor prije nego što je krenuo dalje. Vidio
mračno nebo, truplo kako se njiše na vjetru i dim - sada gušći,
tamniji u vlastitim očima.
Bio je blizu.
 51.
Put se spuštao nizbrdo preko mosta i tlo je s obje strane bilo
močvarno, crne bare obrubljivale su jarke, a u daljini se vidjelo
isprepleteno korijenje mangrova, gdje je potok skretao i slijedio
cestu. Vozio je još najmanje kilometar i pol i nije ništa vidio, a zbog
udaljenosti mu je bilo lakše - bilo je malo vjerojatno da su
McGrathovi čuli išta od pucnjave na mostu.
Naposljetku je put skrenuo udesno i postao još uži. Ondje je ugasio
motor i izašao iz auta. Još nije vidio kuću, no osjećao je da mora biti
blizu. Na trenutak je kleknuo pokraj auta te slušao i gledao. Od
stabala nije dolazilo ništa osim šuštanja i ptičjeg pjeva. Voda je
zapljuskivala obalu kroz šumu, potok je nabujao nakon jučerašnjeg
proloma. Kako je nebo izgledalo, uskoro će uslijediti još jedan.
Poželio je da počne padati kiša; pružila bi zvučnu kamuflažu koju je
trebao. No zasad su se oblaci samo nastavili okupljati i tamnjeti, bez
ikakvih padalina. Čula se povremena grmljavina, no bila je daleko na
jugu.
Krenuo je naprijed pješice. Bilo mu je nezgodno kretati se s jednom
puškom u svakoj ruci i pištoljem i lisičinama za remenom, no radije
će imati sve oružje, dođe li do pucnjave. Ispraznit će jednu
Springfieldicu, baciti je i uhvatiti drugu, isprazniti i nju pa upotrijebiti
pištolj. Ako i to potroši, vjerojatno neće imati vremena da napuni
oružje.
Put je bio tako gusto okružen šumom da je bilo gotovo mračno.
Stabla su gusto rasla s obje strane, a zbog vjetra su stvarala stalni
zvuk rašpanja koji ga je uznemirivao jer je bio blizu. Bila je to jedna
od stvari koje nije volio u ovom dijelu zemlje; lišće je bilo odmah do
tebe, a ne visoko iznad. Šuškanje lišća petnaest metara iznad tijela
bilo je manje strašno nego dvadeset pet centimetara lijevo.
Nije ni razmišljao o tome da se makne s puta i krene u šumu. To bi
ga usporilo i bio bi glasniji. Iako vjerojatno nisu čuli pucnjavu,
McGrathovi su bili spremni na nevolju. Bio je to dan prepun nevolje i
oni su toga bili itekako svjesni.
Šuma se otvorila njemu zdesna i vidio je kako se potok spaja s
mangrovima. Njihovo isprepleteno korijenje bilo je nalik na stotine
smrznutih zmija stvarajući močvaru duboku do koljena. Došao je do
podnožja blagog nagiba, a zatim se ponovno pojavio prteni put i
vidio je prvu građevinu ravno ispred sebe.
Bila je to šupa ili nekakva staja, s kožom rastegnutom preko zida.
Tamnosiva koža, vjerojatno veprova. Iz te je zgrade dolazio miris
dima, no nije ga vidio. Kakva je god vatra ondje gorjela, sada je bila
ugašena. Iza nje je vidio krov druge građevine, niske i dugačke
brvnare. Spustio se u raslinje i pao na koljena, osjetivši kako vlaga
moči njegove hlače. Jednu je Springfieldicu odložio u raslinje, a
drugu podigao i prislonio uz bedro.
Sprijeda su dolazili glasovi, ali ne iz brvnare. Isprva je mislio da
dolaze iz nje, no nakon što je osjetio to mjesto, shvatio je da dolaze
ispod brvnare, s mjesta koje nije mogao vidjeti, ali blizu potoka. Čuo
je lupanje čizama o daske i zvuk pljuskanja te je shvatio da ondje
dolje mora postojati nekakav dok.
Koliko je sinova imao Tate McGrath? S njim su bila trojica one noći
kada su došli u Kuću čempresa. Ako su svi sada s njim, to je značilo
da ga čekaju četiri protivnika. Osim ako ih nije bilo još. Susjedi,
rođaci, nekakvi suradnici. Kvragu, možda dosad i ljudi iz New
Orleansa, možda čak i Kubanci. Možda ih je desetak ondje.
Krenuo je dalje od ceste, voda je bućkala i vlažila mu čizme i hlače.
Uperio je pušku u brvnaru, virnuo niz cijev i svidjelo mu se ono što je
vidio. Lako bi ih mogao skidati budu li samo izašli i stajali uokolo.
Nije prošlo previše vremena otkad je posljednji put pucao
Springfieldicom i nije zaboravio kako se to radi.
No najprije ih je morao namamiti van.
Čekao je još nekoliko minuta, čuo te prigušene glasove, ali ništa
nije vidio. Zatim se izvukao iz mokrog jarka i vratio do ruba ceste,
hodajući natraške i visoko podigavši pušku. Drugu je Springfieldicu
ostavio u raslinju. Moći će je ponovno naći bude li je trebao.
Dok je hodao cestom, usredotočio se na šerifov auto. Posebice na
vjetrobransko staklo. Htio je vidjeti koliko se morao približiti da bi
vidio rupe od metaka. Tu u sjeni bilo je i bolje nego što je očekivao.
Iako je znao da su ondje, morao je doći na približno trideset metara
da bi ih vidio.
Šerifov je auto bio jedini zaklon koji je imao, jedini uzrok
zbunjenosti. Shvatio je da na raspolaganju ima dva pristupa: jedan je
bio da se ušulja u kuću i počne pucati. Drugi je uključivao malu
varku. Znao je da bi pri prvom napadu mogao ubiti nekoliko ljudi, no
ubijanje nije dostajalo. Morao je doći do Paula, a da bi to učinio,
morao je otkriti gdje se dečko nalazi. Kada počne pucnjava, nitko mu
neće dragovoljno dati taj podatak.
Jedini put kada je uopće vidio sinove bio je onaj dan kada su stigli u
Kuću čempresa kako bi osvetili smrt svojeg brata, a tada je govorio
samo Tate. Također, upravo je Tate surađivao s Wadeom, Tate je
putovao s Wadeom. On je donosio odluke, vodio. Također će, Arlen
je pretpostavljao, biti jedini koji će izaći i vidjeti zašto se Tolliver
vratio.
Možda i ne. Možda će se svi došuljati kroz šumu s puškama. Ako
bude tako rezultat, drugi će se Arlenov pristup brzo stopiti s prvim i
morat će otvoriti vatru Springfieldicama i nadati se da nije izgubio
stare instinkte. No izađe li Tate McGrath sam...
“Ljubav ostaje”, tiho je rekao Arlen dok je otvarao vrata auta šerifa
Koridorskog okruga i kliznuo za upravljač. Bile su to posljednje riječi
njegova oca i vraški se nadao da su točne. Što je ono Tolliver rekao
o Tateu McGrathu? Jedini ljudski životi koje je cijenio bili su oni
njegovih sinova. Arlen je kanio provjeriti je li to istina. Namami li
starog Tatea samog do ovog auta, namjeravao je učiniti nešto što
vjerojatno nitko na ovom svijetu nikad nije pokušao - držat će žive
taoce kako bi dobio pomoć od mrtvaca.
 52.
Nekoliko se kapi kiše odbilo o vjetrobransko staklo dok je vozio i
istog se trena ponadao da će se oluja koja će ga skriti napokon
pojaviti, no tada je kapanje posve prestalo. Springfieldica je bila u
njegovu krilu, a pištolj na suvozačkom sjedalu. Osjećao je toplu
vlagu ispod bedara. Tolliverova krv. Unutrašnjost auta zaudarala je
po njoj, miris vlažnog bakra koji peče vrućina.
Dovezao se vrlo blizu mjesta gdje je ostavio drugu pušku. Baš
ondje gdje ga iz građevina nisu mogli vidjeti. Ništa oko njega nije se
micalo, no zasigurno su čuli zvuk auta koji se približava. Grlo mu se
stegnulo. Kucnuo je taj čas. Pripreme su završile; bitka će početi.
Došao sam s gorih mjesta, pomislio je. Bio sam u šumi Belleau.
Doći će vrijeme kada to ništa neće značiti ni živoj duši u ovoj zemlji,
no na one koji su bili ondje to je utjecalo na dva načina: ili te ubilo ili
je promijenilo tvoje poimanje straha. Ovo me mjesto ne plaši. Ne
nakon Sume.
Bacio je pogled prema zrcalu, gledao kovitlanje dima u svojim
očima i pomislio: No s ovog se neću vratiti. Zbog toga bih ga se
trebao još manje bojati.
Došao je kraj. Do određene ga je mjere to ispunjavalo mirom.
Ostalo mu je samo da još dovrši nesređene poslove.
Bilo je to dobro mjesto, blizu mangrova, gdje je potok preplavio
obale i močvarno tlo pretvorio u plitku baru vode u sjeni. Trska i trava
rasle su visoko i gusto u jarku, pružajući fantastičan zaklon. Oblaci
su bili mutna mješavina, neki slojevi tamni poput svježe nanesenog
katrana, drugi boje vina. Ispod njih su se u beskraj protezala stabla
mangrova i bacala sjene na već mračan dan. Sivilo je bilo tako
duboko da se činilo da je suton.
Upalio je svjetla. Zrake su dopirale dalje niz cestu nego što bi bilo
moguće tijekom dana, oštre i bijele. Nadao se da odvraćaju
pozornost od rupa u vjetrobranskom staklu. Također će skrenuti
pozornost s vode i učiniti područje neposredno oko auta još
tamnijim.
Čim je upalio svjetla, Arlen je otvorio vozačka vrata i gurnuo
Springfieldicu u najsuše raslinje koje je mogao naći. Kada je bacio
pogled uz cestu, nije vidio ništa. Tate McGrath zacijelo je odabrao
ovo mjesto za bazu jer mu se bilo gotovo nemoguće prišuljati, no to
je išlo i njemu na štetu; bilo bi se vrlo teško išuljati iz brvnare. Arlen
bi ih čuo kada dolaze.
Kada je sakrio pušku, uzeo je Tolliverov pištolj u jednu ruku i izvadio
svoj džepni nožić i otvorio ga drugom. Nije to bio velik nož, ali bio je
dobar. Imao je čvrst držak hrapave površine i oštricu od nehrđajućeg
čelika dugačku deset centimetara koju je redovito oštrio brusom.
Držao ga je čvrsto u lijevoj ruci kad se nagnuo kroz vrata, zatim
posegnuo natrag unutra i udario trubu drškom pištolja. Dva kratka
trubljenja, zatim jedno dugo. Nadao se da zvuči poput signala. Još je
triput bljesnuo svjetlima, a zatim je izašao iz auta.
Kliznuo je u jarak, oprezno se provukavši kroz razmak među trskom
kako je ne bi pogazio i slomio. Voda je promočila njegovu odjeću i
hladila ga. Gurnuo je ruku u tlo, cijelim dlanom zagrabio gusto crno
blato i njime premazao lice i vrat. Kukci su zujali iznad njega i jedan
je komarac pio krv iz njegove podlaktice, no nije ga pljesnuo. Držao
je pogled na putu i na stablima.
Brzo se skrio iza visoke trave i kliznuo dublje u vodu, pazeći da ne
slomi trsku tako da to odmah bude uočljivo. Sjetio se koraka kojima
je pozorno mjerio udaljenost od auta dok nije vidio rupe od metka i
pokušao je postići istu udaljenost. Najbolje mjesto koje je vidio bilo je
oko dvadeset pet metara ispred auta. Kretao se što je brže mogao,
klečeći kako bi mu ramena bila uronjena u vodu, držeći jedino pištolj
gore kako bi ostao suh.
Sada je bio do vrata u vodi, istoj vodi u kojoj su samo nekoliko
kilometara nizvodno upravo ti ljudi ostavili djevojku iz Cassadage,
Gwen. Smjestio se iza gustiša trske blizu ruba ceste. Odložio je
pištolj u trsku, a zatim se spustio, dok mu je brada dodirivala
površinu vode. Samo je lijevim okom mogao vidjeti put; trska je
sprječavala pogled na bilo što drugo. Svjetla farova bacala su
dugačke prazne zrake u tamu. Nitko se nije pojavio pred njima.
Računao je na šerifov auto, računao na njega do kritične razine.
Tolliver je bio prijatelj, a ne neprijatelj i odvezao se istim autom prije
manje od sata. Njegov povratak, iako neobičan, ne bi nužno morao
biti znak problema. Arlen se nadao da će Tate čuti trubu i vidjeti
blicanje svjetala te to shvatiti kao signal. Tolliver ga zove jer se nešto
promijenilo. Možda je sreo Wadea i ima nove upute; možda je vidio
nešto što mu se nije svidjelo ili se sjetio nečega što je trebao reći.
Možda je čudno što šerif ne ulazi u bazu, no onaj dan kada je došao
do Kuće čempresa da ostavi novac kod Owena, parkirao je na vrhu
brda i sjeo na trubu. Tada je kiša lijevala, no i sada je kiša prijetila.
Kada je napokon čuo prvi korak, nešto je puknulo u šikari, što znači
da je čovjek koji se približavao hodao pokraj puta, a ne posred
njega. Truba i svjetla auta izvukla su gavan, ali još im nije vjerovao.
Ne posve.
Ovo je bilo dobro. Ovo je bilo prema planu.
Prilazio je s Arlenove strane puta. Također dobro, također
planirano. Tko god je dolazio, sada se približavao vozačkim vratima.
Koraci su i dalje prilazili, ali Arlen nije mogao ništa vidjeti. Tako je
duboko utonuo u jarak da je čak i bradom dodirivao vodu, glavu je
gurnuo u gustiš trske i obojio je crnim blatom. Koraci su bili posve
blizu kada su posve stali i kada je zvuk utihnuo, Arlen je osjetio kako
mu se srce sledilo.
Vidio? Je li me...
Krc, krc, krc. Stopala su se ponovno kretala, i to ne više od
dvadeset koraka dalje. U vodi je Arlen stegnuo prste oko drška noža.
Vidio je pištolj kako leži u trski i znao je da ga može brzo zgrabiti, no
hoće li biti dovoljno brz?
Dobro ciljaš, šaptao je Tolliverov duh. Tate cilja bolje.
Vidjet ćemo, rekao je Arlen. Da, hoćemo.
Nije htio pucati. Htio je da ovo bude - moralo je biti - tiho ubojstvo.
Još jedan korak, i drugi. Činilo se da sada prilazi brže,
samouvjerenije, kao da je prizor šerifova auta utješio onoga tko je
prilazio. Arlen još nije ni vidio čovjeka, no bio je gotovo siguran da će
to biti Tate. Samo je jedan čovjek bio na putu i ne bi poslao sinove
da razgovaraju s Tolliverom. Došao bi osobno.
Upravo je tada sjena zatreperila na rubu zrake fara i Arlen je vidio
tešku platnenu čizmu i hlače iznad nje mjestimično zaprljane blatom.
Još jedan korak naprijed i sada je jasno razaznao čovjeka - Tate
McGrath. Hodao je brzo, no okretao je glavu, gledajući sve drugo
osim šerifova auta. Štitio se od napada, što je bila pametna metoda,
ali što dulje bude zurio u močvarnu šumu, to će kasnije primijetiti
rupe od metaka iznad upravljača.
Tate je imao nož u korici za remenom i revolver dugačke cijevi u
desnoj ruci, spušten uz bedro.
 Tate je bolji...
Svakako će brže povući. Arlen će se morati kretati brzo, brže nego
što se njegovo tijelo kretalo već godinama, možda i brže nego što je
njegovo tijelo još bilo u stanju. Tate je sada usmjeravao pozornost na
šerifov auto.
Čekaj da vidi rupe, iznenada je pomislio Arlen, što je bila nagla
promjena njegova prvotnog plana. Htio je napasti prije nego što Tate
shvati da je netko ispalio metke u šerifov auto, no sada je nagonski
pomislio da će Tateova pozornost popustiti u toj jednoj kratkoj
sekundi. Makar na trenutak bit će svjesniji tog auta nego ičega
drugoga.
Tateove su se čizme zabijale u blato i trsku, sada na udaljenosti
manjoj od metra i pol od Arlena. Dolje u vodi, Arlen je micao prstima
po dršku noža. Tlo je bilo meko, bit će mu teško brzo iskočiti.
Odustao je od pomisli da posve izađe iz jarka. Ne, najprije će morati
onesposobiti Tateove noge, povući ga dolje i brzo ga srediti. Morat
će...
McGrathovo je stopalo ostalo u zraku, zastalo je i micalo se kao da
traži stubu u mraku, a kada se ponovno spustilo, Arlen je shvatio što
se dogodilo - vidio je rupe od metka.
Arlen je iskočio iz vode i trske, dok mu se meko blato prilijepilo za
čizme i pokušalo ga povući dolje, kao davje i sama zemlja bila
saveznica Tatea McGratha. Da je pokušao uhvatiti čovjeka na punoj
visini, zasigurno bi bio ubijen, no ta gavje posljednja odluka, da
najprije uhvati noge, spasila. Lijevom je rukom obavio McGrathov list
i snažno ga povukao. Tate se okrenuo spretnom gracilnošću mladića
na nogometnom igralištu, pritom okrenuvši i revolver.
Ne pucaj, pomislio je Arlen, ne pucaj. Trebam tišinu, trebam tišinu!
Tate je zapucao. Padao je dok je povlačio obarač i metak je daleko
promašio Arlena, zabivši se u mangrove iza njih, no šteta je
učinjena: ovaj put nije bilo sumnje da su čuli pucanj pištolja.
Tate McGrath pao je na leđa na prteni put i činilo se da uopće nije
osjetio udarac, okrenuo je cijev pištolja prema Arlenovu licu, kada ga
je Arlen odgurnuo lijevom rukom i udario desnom. Još je jedan
pucanj zazvonio dok je Arlen zabijao džepni nožić u Tateova prsa,
žarivši ga sve do drška. Sada se izvlačio iz jarka i Tateovu ruku u
kojoj je držao pištolj pritisnuo je uz prteni put dok je izvlačio nož.
Topao gejzir krvi zapljusnuo mu je vrat, a zatim je ponovno zario nož,
ovaj put ciljajući više, našavši srce. Svom se snagom naslonio na
nož, osjetio je kako oštrica prodire dok držak nije zapeo, a zatim se
svom težinom nagnuo, nakon čega je i sam držak prošao kroz ranu
uz grozan zvuk trganja mesa. Tate McGrath otvorio je usta kako bi
ispustio urlik boli koji nikad nije izašao.
Možda bolje cilja, Tollivere, pomislio je Arlen, no ne svodi se uvijek
sve na ciljanje.
Znao je da bi sada mogli doći, nakon zvukova ona dva pucnja,
stoga nije nimalo zastao prije nego što se povukao, kliznuvši natrag
u trsku s rukama oko Tateovih gležnjeva, vukući mrtvaca u vodu sa
sobom.
 53.
Najbrži način kretanja bio bi bez trupla, naravno, no Arlen je trebao
to mrtvo tijelo. Uzeo je Tateov revolver, iščupao Tolliverov iz raslinja i
oba gurnuo za mrtvačev remen. Zatim je stavio Springfieldicu preko
Tateovih prsa i natraške se vratio u vodu, vukući truplo za sobom.
Grom je ponovno puknuo, duboko tutnjanje trajalo je i trajalo, kao
da se oluja istezala prije nego što počne s pravim poslom. Još uvijek
na jugu, ali sada bliže. Dolje među mangrovima bilo je gotovo
mračno i bio je zahvalan na tome.
Nije vidio da se itko približava, no također nije mogao nikoga čuti, i
zbog toga se brinuo. Tišina je značila da ovom pristupaju oprezno.
Da su svi potrčali na cestu na zvuke pucnjeva, mogao je brzo i lako
smanjiti njihov broj.
No sada je znao da oni koji su se zadržali u brvnari neće činiti
ishitrene pogreške. A to je značilo da će mrtvac u njegovim rukama
postati vraški važan.
Ljubav ostaje.
Vidjet će ostaje li.
Vratio se među mangrove, držeći se nisko. Truplo je plutalo dok ga
je vukao kroz vodu. Blato ispod njegovih čizama bilo je vrlo meko i
teško je hodao, no isprepleteno korijenje tih čudnih stabala otpornih
na uragane pružalo mu je zaklon. Kretao se natraške dok nije našao
čvor korijenja koje je stršalo visoko iznad vode, najmanje jedan
metar, a zatim se ugnijezdio u njega tako da su mu leđa bila
okrenuta prema cesti, a da Tate McGrath pluta pred njim. S tog
položaja nije mogao vidjeti apsolutno ništa, no to je bilo u redu; nitko
neće moći pucati osim ako ne dođe ravno pred njega, a da bi to
postigao, morao bi prijeći vraški mnogo vode. Barem je imao malo
vremena i to je bilo sve što je trebao. Vrijeme za razgovor.
Spustio je pogled na McGrathovo truplo. Usta su bila otvorena i
vidjeli su se požutjeli zubi, nekoliko ih je nedostajalo, a duga sijeda
kosa bila je raširena na močvarnoj vodi. Arlen je sve to promotrio i
preplavilo ga je čuđenje zbog plana koji je smislio. Ideja je bila luda,
a ipak je vjerovao da će upaliti.
Ljubav ostaje, obećao je njegov otac. Ako doista ostaje, onda će
Arlenu pomoći mrtvac.
 Maknuo je Springfieldicu s McGrathovih prsa i naslonio je na stablo,
a zatim rukom uhvatio jedan od korijena mangrova, kao da traži
uporište u stvarnosti, prije nego što je posegnuo desnicom i gurnuo
vjeđe Tatea McGratha prema gore. Zatim je pomaknuo ruku ispod
mrtvačevih leđa tako da ga može uspraviti i okrenuti prema sebi te
progovorio tiho, ali jasno.
“Sve ću ih pobiti. Razumiješ? Znam da me čuješ. Cijeli dan dopirem
do mrtvih i sada dopirem do tebe. Evo obećanja, starče: zbrisat ću
sve tvoje sinove sa zemlje ako mi ne pomogneš. Tvoje sinove i sve
koji čekaju ondje. Ženu, kćer. Bez razlike. Ubit ću ih sve.”
Nije bilo odgovora, no osjetio je kako ponovno počinje kliziti kroz
ona nevidljiva vrata. Bilo je tako čudno, istovremeni osjećaj padanja i
zidova koji te pritišću, kao da padaš u dugačak, uski bunar. Najprije
je izgubio periferni vid, treperio je na rubovima i postajao siv, a
močvara je blijedjela dok nije ostalo samo McGrathovo lice. Imao je
mrke smeđe oči koje su čak i u smrti imale zvjerski sjaj. Arlen je
lijevom rukom čvršće stisnuo korijen mangrova, ne želeći da se
ponovi situacija u kakvu je dospio s Tolliverom.
“Moraš govoriti brzo, Tate”, rekao je, glasa manje mirna nego prije.
“Neću ti dati mnogo prilika, starče. Ostavit ću te ovdje i ubit ću ih.
Poslat ću ih da ti se pridruže, ako tako želiš.”
Ništa. Arlena je boljela glava i grlo mu je bilo suho te se činilo da je
sve na svijetu bilo sivo i obavijeno maglom, osim tih smeđih očiju.
Osjetio je koru korijena mangrova pod dlanom i pokušao se
usredotočiti na to, ali nije mogao. Naglo je maknuo desnu ruku od
McGratha i pustio mrtvaca da slobodno pluta na vodi. Plutao je
polako i noge su mu potonule. Torzo se okretao dok se nije okrenulo
lice. Arlen ga je uhvatio, povukao ga natrag i gurnuo ga među
korijenje mangrova kako ne bi daleko otplutao. Zatim je uzeo
Springfieldicu i podigao je, s prstom na obaraču.
“Dobro”, rekao je Arlen, osjećajući slabost. “Dao sam ti priliku, kujin
sine. Sada ću poslati dečke da ti se pridruže.”
Izvirio je iza stabla, gurnuo cijev Springfieldice između dva korijena
i gledao niz cestu. Mangrovi su bili među najboljim zaklonima tijekom
bitke. Nije mu se sviđalo što je stajao tako duboko u vodi, no zaklon
od korijenja bio je dovoljno gust. Znao je da ga je bilo gotovo
nemoguće vidjeti, a on je prilično dobro vidio put. Sa svoje lijeve
strane mogao je vidjeti krov šupe i dio brvnare iza nje, ali ništa
drugo. Šerifov je auto i dalje radio gdje ga je ostavio. Uskoro će
morati krenuti onamo. Morat će krenuti u potragu za ocem ne vrati li
se. Kakvi su dečki ti McGrathovi bili, možda su prepoznali da su
pucnjevi bili Tateovi. Možda su mislili da je riješio kakav god problem
im je prijetio. No vrijeme je prolazilo pa ako se ne vrati tom cestom,
znat će da nije bilo tako lako i morat će doći po njega.
Arlenov je umor nestao dok je čekao, učinci pokušaja da se spoji s
McGrathovim duhom slabjeli su. Kvragu, mislio je da će upaliti. Luda
ideja, zasigurno, ali na dan kao ovaj, kada je sve što je smatrao
istinom u trenutku nestalo, lude su se ideje činile mogućima. Samo
zato što možeš doprijeti do nas, ne znači da ti moramo pomoći,
Tolliver mu je šapnuo s drugog svijeta, i to je bila istina. No Arlen je
mislio, nadao se, da bi možda mogao iznuditi takvu pomoć.
No McGrath mu nije odgovorio, nije reagirao na njegov zahtjev, ni
na koji način nije pokazao da je ono što je ostalo od njega uopće
čulo Arlena.
Hajde, pomislio je, tražeći McGrathove sinove na putu. Hajde,
dovraga, završimo s tim.
Komarči su zujali oko njega i pili mu krv, ali se prisilio da ne reagira.
Dečki su bili ondje negdje i poznavali su ovu močvaru mnogo bolje
od njega.
Napokon ih je ugledao. Vidio je barem jednoga. I kada jest, nije si
mogao pomoći a da ne osjeti istinsko divljenje. Taj čovjek, taj dečko,
kretao se šumom tiho poput zmije. Dolazio je kroz vodu vrlo blizu
trske i iako se stalno kretao, nekako se sklanjao od Arlenova
pogleda sve dosad, kada je prešao pola puta uzduž staze. Držao je
sačmaricu u rukama odmah iznad površine vode i tu i tamo se
okretao postrance kako bi izbjegao prepreke koje Arlen nije ni vidio.
Približavao se mjestu gdje se Arlen neko vrijeme skrivao u trski.
Nekako ga je našao, gledao je iz velike udaljenosti i ugledao neku
malu anomaliju koja mu je rekla da je to opasno područje. Za razliku
od oca, više nije vjerovao šerifovu autu, ne nakon pucnjave.
Voda se gibala oko Arlena, a truplo Tatea McGratha lagano se
kretalo u njoj, noge su mu lagano dodirivale Arlenova leđa,
pokušavajući potonuti, no sprječavalo ih je korijenje koje se nalazilo
ispod njih. Dok je truplo njegova oca plutalo na vodi, dečko se kretao
dalje, kretao se poput močvarnog bića, a to je, dakako, upravo i bio.
Arlen ga je promatrao i pomislio da je na svoj način dečko vrlo sličan
Paulu - darovit, istinski i dubinski darovit, u vrlo specifičnom poslu.
Bila je gotovo šteta što je morao umrijeti.
Arlen je spustio obraz na kundak Springfieldice, ugledao i nišanom
puške naciljao dečkova prsa. Bio je dovoljno blizu da ga može
pogoditi u glavu. Arlen je pomislio da bi možda mogao to učiniti, iako
je uobičajena mudrost govorila protiv toga. Tako bi sve brže
okončao.
Ne.
Nije bio siguran da je čuo riječ. Šapat u mozgu, ali tako tih, tako
slab da se isprva činio kao plod njegove mašte. Zatim ga je čuo
ponovno, a ovaj je put bio jasniji i činio se pun boli, kao da je
izricanje riječi bilo popraćeno strašnim naporom. Ne!
Arlen je spustio glavu s kundaka Springfieldice i spustio pogled na
truplo Tatea McGratha. Noge su lupale o Arlena, jedini oblik kontakta
koji je imao s truplom, a vjeđe su se gotovo zatvorile. No zazivao je
Arlena. Tražio je drugu priliku.
Arlen je posegnuo i stavio ruku na McGrathova prsa blizu rana od
noža i prošaptao je: “Predomislio si se, je li?”
Nemoj pucati. Nemoj.
Arlen je bešumno kliznuo iza stabla tako da je bio posve skriven,
ruke čvrsto pritisnute uz truplo. Gledao je kako rubovi svijeta
podrhtavaju i ponovno sive. “Rekao sam ti da ću ih sve ubiti”, šapnuo
je, licem se približivši mrtvačevu. “Nisam lagao. Ne želiš li da pucam,
budi spreman da me odvedeš Paulu. Samo će ih to spasiti.”
Hoću.
“Koliko ih je ondje?”
Trojica. Samo moji dečki. To je sve. Moji su sinovi. Oni su moji...
“I Owen Cady je bio sin”, šapnuo je Arlen.
Riješio si to. Ja sam ga ubio i riješio si to.
“Imate li Paula? Je li ovdje?”
Da. Da, ovdje je.
“Gdje? U onoj brvnari?”
Ne.
“Gdje?” Šaptao je što je tiše mogao, ali čak je i time riskirao. Trans
je postajao sve jači, uvlačeći ga dublje i odgurujući stvarni svijet sve
dalje. Nije mogao dopustiti da to predugo traje. Najviše još nekoliko
sekundi. Ako mu Tate ne želi ili ne može pomoći u tom vremenu,
morat će ga pustiti i ubiti prvog sina. Morat će.
Nije u brvnari. S druge strane. Potok. Ispod doka.
“Ispod?” ponovio je Arlen, jedva čujnim glasom. “Mrtav je? I njega si
ubio, ti...”
Živ. U lancima. Čeka Solomona. Doći će vrlo brzo.
Baš kao što je Tolliver i obećao. Također je obećao da se Arlen
neće vratiti preko onog mosta i dim u očima pokazao je da nije
lažljivac. No Paul je bio živ. Samo je to htio znati.
Tada je pomislio na Rebeccu. Zauzetost borbom dugo ga je
sprječavala da pomisli na nju, no sada je mislio kako ona vozi prema
sjeveru, sama. Prizor njezina mrtvog brata još joj je pred očima.
Osjetio je gubitak kao nikad u životu. To ga je na trenutak uznemirilo,
no tada je stisnuo oči i natjerao se da kaže, Paul. Morao je ostati
usredotočen. Morao je dovršiti zadatak. Jedino mu je taj ostao i bolje
je da ga dobro obavi.
“Vodi me”, Arlen je šapnuo McGrathu. “Znam da to možeš; mrtvac
me doveo ovamo. Odvedi me do njega i ti dečki danas neće
umrijeti.”
Da. Mogu te voditi.
“Pa”, rekao je Arlen, “krenimo.”
Tada je pustio truplo. Naslonio se natrag na deblo mangrova i
nekoliko puta duboko uzdahnuo dok su sive magle koje su se
nakupile oko rubova njegovih očiju iščezavale i svijet je ponovno
poprimio jasnoću. Kada je oprezno izvirio glavom iza debla i potražio
McGrathova sina, vidio ga je gotovo na mjestu gdje je ubio Tatea.
Sada se kretao mnogo sporije, pamteći tragove ispred sebe i
bacajući povremene poglede na auto. Dosad je vjerojatno vidio krv,
krv i rupe od metaka u vjetrobranskom staklu i pokušava dokučiti što
se dogodilo.
Ako je Tate vodio Arlena kao Owen Cady, Arlen neće čuti glas, više
će djelovati na temelju instinkta koji uopće nije njegov, krećući se
samouvjereno, ali bez razmišljanja. Barem bez svjesnog
razmišljanja.
Sad nije vjerovao takvoj metodi. Negdje duboko u mislima čuo je
šapat koji je govorio da čovjeku poput Tatea McGratha ne treba
vjerovati ni mrtvom ni živom i da će, iako je zasigurno htio da njegovi
sinovi prežive, radije to postići gledajući kako Arlen pogiba.
Stoga je ponovno posegnuo prema Tateu, položio rašireni dlan na
ranu na prsima koja je još krvarila i rekao: “Kamo?”
Hodaj natraške. Moraš napraviti veći razmak između Daveyja i
sebe. Poznaje ovu šumu bolje od tebe, bolje od ikoga. Uskoro će te
čuti, no ta sačmarica koju drži nema veliki domet. Budeš li tih, moći
ćeš ga obići i doći iza brvnare. Moraš ući u potok na drugoj strani
kako bi došao do dečka. Za to ćeš trebati vremena.
Dublje u močvaru. Nešto od toga što je mrtvac rekao imalo je
smisla, no kada je Arlen podigao pogled i pregledao bočatu vodu
koja se prostirala među drvećem i u močvari iza njih, nije bio siguran
da mu se svidio njegov plan.
Mogao bi ga samo ustrijeliti. Odjebati pregovaranje s mrtvacem i
odmah ubiti njegova sina, ubiti ovoga kojeg zove Davey, a zatim
nastaviti i pokušati skinuti ostale. Dosad mu je dobro išlo - dvojica od
dvojice s Tateom i Tolliverom.
No ono što je Tate rekao ipak je bila istina - njegovi su sinovi
poznavali ovu šumu i Arlen će kad-tad upasti u nevolju zbog toga.
Samo je nakratko oklijevao, a zatim počeo hodati unatrag, ulaziti
dublje u močvaru, krećući se dovoljno polako da njegov prolazak
bude gotovo bešuman, čak i s truplom koje je plutalo iza njega.
Kretao se pravocrtno kako bi ga velika mangrova i dalje štitila od
pogleda.
Bilo je suludo, možda; dodatna nezgodna težina otežavala mu je
svaki pokret, no također je znao da će sinovi, čim nađu očevo truplo,
na pameti imati samo jedno: ubijanje. Dok god Tatea nije bilo, možda
će se drukčije ponašati. Uznemiravala ga je činjenica da su dvojica
još uvijek negdje i da ih ne vidi. Nakon što je gledao prvog od
McGratovih sinova kako se kreće kroz vodu tiho poput jegulje, nije
bio posve uvjeren u svoju sposobnost da primijeti druge prije nego
što dođu do njega.
Bio je oprezan na svakom koraku, Springfieldicu je držao desnom
rukom, a remen Tatea McGratha lijevom dok se kretao natraške.
Svako se malo okrenuo kako bi preko ramena pogledao ono što ga
čeka ispred. Slijedio je prazan prostor u kojemu nije bilo ničeg osim
vode, možda devet metara širine, a zatim još stabala. Činilo se da je
voda ondje postajala plitka, što je bilo primamljivo jer je htio izaći iz
nje, no zbog toga bi njegovi pokreti bili glasniji i njegova vuča
McGrathova trupla gotovo nemoguća. Opet se pitao čini li si
medvjeđu uslugu vjerujući Tateovu vođenju.
Upravo kada mu je ta misao prošla glavom, vratio se Tateov glas,
šapat koji je dolazio niotkud, no koji je jasno odzvanjao u Arlenovoj
glavi.
Skreni lijevo. Inače će te uskoro vidjeti. Vidiš li dno onog stabla što
ima rupu u deblu? Hodaj prema njemu. Sagni se ondje pokraj
korijenja i čekaj malo. Vidi što će učiniti.
Arlen je nakratko stao, truplo je plutalo uz njegov remen, Tateova
usta su otvorena i mlohava. Zatim se okrenuo da pogleda preko
ramena. Našao je stablo koje je spomenuo Tate, ali nije mogao
zamisliti kako će ga skriti od pogleda. Baš naprotiv, doći će u sinovo
vidno polje.
Kreni, šapnuo je Tate McGrath, i to što prije.
U glasu mu se osjetila hitnost i Arlen je odlučio da mora slušati.
Sklopio je tu nagodbu i došao je trenutak da je stavi na kušnju.
Hodao je prema dnu stabla i dok je hodao, okrenuo se kako bi se
kretao postrance, vukući Tatea uza se. Više nije vidio Daveyja u
trsci, no mogao je vidjeti vrh šerifova auta.
Hajde, rekao je Tate, sada se približi.
Svaki put kad je progovorio, svijet oko Arlena se sužavao, rubovi su
postajali sivi, a zujanje u ušima se vraćalo. Nije mu se to baš
svidjelo, želio je da stari gad prestane s pokušajima komunikacije.
Arlen je išao točno onamo kamo je trebao, bio je samo nekoliko
koraka udaljen od isprepletenog korijenja još jedne mangrove...
Bio je udaljen jedan korak, kada se jedno od korijenja pomaknulo.
Na trenutak se smrznuo, a zatim ugledao još jednu kretnju, korijenje
je klizilo jedno po drugom i shvatio je da to uopće nije bilo korijenje.
Bile su to zmije.
Najmanje četiri, možda i više, gnijezdo vodenih mokasina ovijeno
oko dna tog stabla, stabla do kojeg ga je McGrath nagovorio da što
prije dođe. Pokušao se odmaknuti prema natrag, no bio je preblizu,
zla mala bića sada su se osjećala ugroženima i prva je zmija
iskliznula iz korijenja i napala.
 Zahvatila je vrat Tatea McGratha. Arlen nije znao kakva osjetila
imaju zmije, osim vida, no bilo je kao da je ova nanjušila ljudsko
meso i pretpostavila da je to neprijatelj, nije mogla razlikovati mrtve
od živih. Zube je zarila u bočnu stranu McGrathova vrata, točno
ispod njegovih mrtvih očiju i samo nekoliko centimetara od Arlenove
ruke.
Taj je prvi promašaj bio dovoljan.
Arlen je okrenuo mrtvaca u vodi tako da je truplo bilo između njega i
zmija te je gledao kako su se još dvije mokasine spustile iz korijenja i
napale nevjerojatnom brzinom. Jedna se obrušila na rame trupla,
druga na ruku, dok se ona prva povukla i drugi put napala vrat.
Arlen je izvukao Tolliverov pištolj iz McGrathova remena, moleći se
da ga voda nije učinila beskorisnim, a zatim je naciljao i zapucao.
Bilo je prilično blizu. Raznio je glavu najbliže zmije, one na
McGrathovoj ruci, zatim se okrenuo i zapucao prema onoj koja je
plutala blizu McGrathova ramena dok je ponovno napala naprijed,
ovaj put krenuvši prema Arlenu. Hitac je pogodio ravno u mesnato
tijelo koje je palo u vodu ne dalje od trideset centimetara od Arlena,
no čeljust je svejedno škljocnula pa je zapucao ponovno, ovaj put
raznijevši zmiju napola. Do trenutka kada se okrenuo, ona koja je
napala prva, nestala je. Osjetio je hladan, grozan strah - Pod vodom
je, ide prema meni. Svaki ću tren osjetiti te zube - no tada je vidio
mreškanje tri metra dalje, gledao je kako zmija klizi u močvaru.
Korijenje je sada bilo prazno, ostale su otišle i Arlenova se koža
naježila kada je zamislio kako ga okružuju u vodi.
Odmaknuo se od mangrova kako bi vidio stazu. Sin Tatea
McGratha stajao je u trsci točno ondje gdje je njegov otac umro i
okrenuo se te podigao sačmaricu. Kada je ugledao Arlena, zapucao
je. Tate je ipak rekao istinu o jednome: sačmarica nije imala velik
domet. Raznijela je koru stabala daleko ispred njih, no ništa nije
taknulo Arlena dok je dizao Springfieldicu i ciljao.
Tateov se šapat ponovno pojavio, hitan, jasan: Ne!
“Imao si priliku”, glasno je rekao Arlen, a zatim je prislonio obraz na
kundak, naciljao i povukao obarač.
Zvuk je gromoglasno odjeknuo u tihoj močvari i McGrathov je sin
jauknuo dok je padao. Mogao je jauknuti jer je Arlen ciljao nisko
umjesto visoko i pogodio je dečkove noge. Sada je bio dolje, dolje u
vodi i trsci, no bio je živ. Stenjao je i bacakao se, no nije ponovno
zavrištao. Dok je Arlen gledao, dečko se zavukao dublje u trsku,
tražeći zaklon. Zatim je izvukao ruku i posegnuo za sačmaricom.
Arlen je pomislio, ponovno s određenom dozom divljenja: To je
prokleto dobar vojnik. To je ratnik.
A zatim je Arlen ponovno zapucao, jedan metak u trsku. Nije ništa
pogodio, no ruka se povukla i puška je potonula, ostavivši dečka
nenaoružana.
Iza Arlena je truplo Tatea McGratha slobodno plutalo, meso na
bočnoj strani vrata već je nateklo zbog otrova. Arlen je posegnuo,
uhvatio njegovu nogu i privukao ga bliže. Čim ga je dotaknuo, mozak
mu je uzdrmao najstrašniji zvuk koji je ikad čuo - vrisak mrtvaca.
Došao je do njega iz nepoznatoga, baš kao i Tateov šapat prije, no
ovo je bio vrisak, povik tjeskobne boli. Arlen je trzajem oslobodio
ruku kao da ju je McGrathovo stopalo opeklo. Trenutak se nije
micao, do struka u vodi, držeći Springfieldicu i pretražujući ostatak
močvare. Kada ništa nije vidio, posegnuo je ponovno, ovaj put
opreznije. Kada je njegova ruka dotaknula McGrathov list, rekao je:
“Rekao sam ti, gade.
O tebi je ovisilo. I dalje ovisi. Sada ga vidim i mogu ga ubiti. Znaš
kako ga lako mogu ubiti.”
Dečko se pokušao maknuti s vidika u trsku, ali nije mogao i Arlen je
gledao kako se izvija i stenje te rekao: “Rečeno mi je da ljubav
ostaje. Čini mi se da je nisi imao dovoljno.”
Nemoj, rekao je MeGrathov duh. Nemoj ga ubiti. Nemoj ubiti mog
sina.
“Odveo si me u zmijsko gnijezdo. Sada ću ih sve ubiti. Ubit ću sve
sinove koji su ti ostali.”
Ne. Rekao sam ti gdje je. Možeš ga naći. Vodit ću te...
“Nećeš me ti nikamo voditi, govnaru”, rekao je Arlen. Nisko se
spustio jer je McGrath govorenjem ponovno zamaglio njegov vid, a
iako mu ranjeni dečko nije mogao nauditi, ostali bi mogli. Nije imao
vremena za ovo.
Reći ću ti kako, šapnuo je McGrath. Moraš iskoristiti Daveyja. To ti
je jedina prilika. Nikad nećeš otići iz ove močvare bez njega. Ubit će
te.
“Da ga iskoristim?”
 Brzo idi do njega i održi ga na životu. Njegova te braća neće ubiti
ako to znači njegovu smrt. To je jedini...
Arlen ga je pustio i gurnuo da slobodno pluta jer je svijet postao
previše siv i zujanje u njegovim ušima preglasno. McGrath se kretao
na vodi, okrećući se i tonući. Bočna strana njegova vrata i lice bili su
gotovo groteskno natečeni zbog otrova. Arlen je gledao kako pluta,
zatim ponovno pogledao cestu i shvatio da mu je u posljednji
trenutak Tate McGrath rekao istinu.
Držanje tog ranjenog dečka kao taoca bilo je njegova najbolja
prilika.
Ljubav je ostajala, itekako. Tatea McGratha samo je trebalo malo
uvjeriti.
 54.
Dečko kojeg je McGrath nazvao Davey nije ispuštao nikakve
zvukove dok je ležao u trsci. Arlen je bio siguran da nije mrtav;
možda ga je ozbiljno ranio u nogu, možda i ostane bez nje ako je
voda bila tako prljava kako je izgledala, no nije pucao da ga ubije.
Da je itko drugi, pomislio bi da je tišina vladala jer se onesvijestio od
boli, no kada je u pitanju ovaj mladić, pomislio je nešto drugo.
Glumio je smrt, vjerojatno, šutio je i zanemario bol dok se skrivao
ondje poput životinje uhvaćene u klopku i pokušavao smisliti kako da
izađe. Njegov su izlaz bila njegova braća. Znao je to, kao i Arlen.
Jedina je razlika bila u tome što je dečko znao gdje su oni. Arlen nije
imao blagog pojma i zbog toga je znao da mora biti brz.
Pljuskao je među mangrovima, ne mareći za buku jer buka odavno
više nije bila važna. Svakim je korakom mislio da vidi zmije. No ako
ih je i bilo, nisu napadale. Bio je stotinu metara od trske kada je
došao prvi hitac.
Puška, i to ne velika. Možda .22, neka stara puška za gamad. Imala
je suh, oštar prasak, ne snažan zvuk poput Springfieldice. No metak
koji je ispalila bio je vrlo vruć i vrlo bolan kada je našao Arlenovo
rame.
Metak je spalio brazdu između njegova lijevog ramena i vrata te je
zbog boli pao licem u vodu i vjerojatno ga je samo to spasilo od
idućeg hica. Gledao je lijevo dok je trčao prema kućama i nije nikoga
vidio. Tko god je pucao, bio je vrlo vješt s puškom. Vješt i arogantan
- htjeli su ga pogoditi u glavu i gotovo su uspjeli. Nekoliko
centimetara.
Kada je pao u vodu, nastavio je micati nogama, krećući se prema
naprijed kroz blato u najbliži gustiš korijenja mangrova. Došla su još
dva hica u brzom slijedu, no pogodila su samo korijenje.
Podigao se pljujući vodu i dašćući od boli. Osjećao je vruću krv na
vratu i prsima, no nije pogledao ranu, brzo se okrenuo i dvaput
ispalio Springfieldicom u smjeru pucnjeva. Bilo je to pucanje
naslijepo, beskorisno i bolno. Zaustavio se prije nego što je potegao
obarač treći put, napokon shvaćajući da mu je to bila posljednja
patrona u Springfieldici. Druga, ona koju je upotrijebio da ubije
Tollivera, bila je u raslinju s tri metka unutra, no najprije je morao
doći donde.
 Stablo koje ga je štitilo bilo je jedno od najbližih putu. Stisnuo se
nisko uz korijenje i izostanak pucnjave govorio mu je da ga je stablo
zasad zaštitilo i tko god je pucao, znao je da ne treba tratiti metke.
Pogledao je u trsku i našao Daveyja McGratha. Čučao je u jarku,
desnu je nogu savio postrance. Bolno bijela i čista kost vidjela se
usred sveg crvenila. Springfieldica je napravljena da nanese štetu i
dobro je napravljena. Bila je to krvava rana, naravno, ali nije bilo
dima u njegovim očima - samo gnjev.
Bio je najstariji od sinova. Vjerojatno mu je bilo dvadeset godina.
Arlen ga se sjećao od one noći kada su došli u Kuću čempresa.
Sada je ležao na boku s obrazom u blatu, brzo je i plitko disao i
gledao je Arlena. Nije gledao ranjenu nogu.
Arlen se okrenuo, uperio pušku u njega i rekao: “Pozovi braću,
dečko. Pozovi ih i reci da prestanu pucati.”
Nije odgovorio. Sačmarice nije bilo, bila je u vodi koja ih je
razdvajala. Arlen je prvi put vidio da ima nož u desnoj ruci.
Pokušavao ga je sakriti u trsci.
“Taj me nož može ubiti dođem li onamo,” rekao je Arlen, “ali ova će
te puška ubiti i bez tog puta. I znaš što? Neće stati s tobom.”
I dalje bez odgovora. Samo to brzo disanje i prazne oči. Arlen je
spustio pogled i vidio kako krv teče preko njegovih prsa, zatim je
odmahnuo glavom.
“Gadno krvari,” rekao je, “ali ne dovoljno gadno. Nećeš me
nadživjeti. A sve što želim, sve zbog čega sam došao je onaj dečko
kojeg ste okovali lancima ispod doka. Jednostavno je.”
Dao mu je još jedan trenutak, iako je dosad znao da neće biti
odgovora, a zatim je jauknuo. Zbog boli mu je glas bio čak i glasniji
nego što je mislio. Ječao je močvarnom šumom.
“Slušajte - vaš brat, ovaj dečko Davey, živ je. Gledam ga sa
Springfieldicom u rukama i s prstom na obaraču. Ne želim ga ubiti,
no ne krenete li tim putem, svakako hoću.”
Nije bilo odgovora, osim praskanja groma. Rana na vrhu Arlenova
ramena sada je pulsirala, a puška je postala teška u njegovim
rukama. Ovo je moralo završiti, i to uskoro.
“Imate trideset sekundi”, zaurlao je. “I ako mislite da nije živ, itekako
sam spreman natjerati ga da vrišti kako bih to dokazao.”
Vjetar se pojačao i izazvao podrhtavanje površine vode.
 “Dvadeset sekundi”, viknuo je Arlen. Njegovu je dvojbu pogoršavala
činjenica da ovaj prokletnik ne želi govoriti, ne želi viknuti braći. Nisu
imali dokaz da je živ. Arlen je očekivao da će trebati takav dokaz
kako bi odložili oružje, ako su ga doista trebali.
“Sinko”, rekao je, gledajući ranjenog dečka u oči i govoreći tiho.
“Posljednja želja tvog oca bila je da te ostavim na životu. Rekao sam
da ću to učiniti budem li mogao. Onemogućit ćeš to? Želiš da i tvoja
braća umru?”
Davey McGrath podigao je glavu i pljunuo na Arlena.
Arlen je kimnuo. “Kako želiš”, rekao je, a zatim je izvukao Tolliverov
pištolj iz remena, naciljao i pucao.
Htio je poslati metak u dečkovo bedro, u istu nogu, ali više, no
ispalo je i bolje nego što je planirao. Malo je promašio i metak je
spržio preko ruba noge. Nije nanio veliku štetu, no nanio je bol,
dovoljnu da čak i taj mali žilavi gad nije mogao progutati vrisak koji
se pojavio. Povikao je i zatim se pokušao okrenuti kako bi dlanom
prekrio ranu. Kada je to učinio, osakaćeni donji dio noge pomaknuo
se i izazvao još veću bol. Ovaj je put vrisak bio glasniji.
Tada su stigli hici, ovaj put iz dvije puške. Arlen je to očekivao. Iako
nisu mogli pogoditi Arlena, zvuk vriska njihova brata natjerat će ih da
potrate još metaka. Sagnuo se u korijenje što je više mogao te
slušao kako meci udaraju u stablo iza njega i zabijaju se u vodu pred
njim, neki su došli mnogo bliže nego što je mislio da je moguće. Bili
su vraški dobri strijelci.
No nisu ustrajali. Znali su da ga ne mogu pogoditi i znali su da
mnogo beskorisne pucnjave neće pomoći njihovu bratu. Štoviše,
imao je veće izglede da ga pogodi zalutali metak nego Arlen.
“Čuli ste ga!” zaurlao je Arlen. Još je nekoliko gromova zatutnjalo i
palo je nekoliko kapi kiše. “Još je živ i ja još uvijek pucam. Sljedeći
koji ispalim bit će posljednji u njegovu smjeru! Sada odložite oružje i
dođite nasred puta. Želite li Daveyja živoga, učinite to sada!”
Ovaj su put došli. Nije se činilo da su proveli mnogo vremena
vijećajući o tome. Kada su došli u vidno polje, imali su podignute
ruke, u njima nije bilo oružja. Arlen je ustao iz korijenja mangrova,
voda i blato kapali su s njega. Uperio je Springfieldicu u njih.
“Prestanite hodati”, viknuo je. Stali su. Odavde su izgledali tako
slični da mu se činilo da vidi dvostruko. Ista visina, ista građa, isto
držanje. Bila je to krvožedna obitelj, pomislio je Arlen, no svejedno
vrlo bliska. Učinit će što treba za brata.
“Ovdje sam s jednim razlogom”, rekao je Arlen. “Paul Brickhill,
dečko kojeg ste svezali lancima ispod doka.”
Ako su se pitali kako je znao gdje je Paul, nisu to pokazali. Nijedan
od njih nije govorio ni micao se, samo su čekali.
“Evo što će se dogoditi”, nastavio je Arlen. “Jedan od vas otići će
dolje po njega i dovesti ga meni. Drugi će stajati tu gdje jest. Čekat
ću pet minuta prije nego što počnem ubijati.”
Oklijevali su dok su gledali jedan drugoga, održavajući nekakav tihi
dogovor.
“Bolje da nešto ne zaboravite”, rekao je Arlen. “Paul Brickhill
nijednom od vas ne znači ama baš ništa. Vjerujem da vas trojica
mnogo značite jedan drugome. Pitajte se je li vrijedno umrijeti zbog
ičega ovdje.” Nijedan nije odgovorio, no onaj slijeva odvojio se i
otišao niz put. To su bila mlađa braća, Arlen je znao - izgledali su
mlađi od petnaest godina kada su došli do Kuće čempresa. Zapravo,
izgledali su kao mnogi dečki s kojima je surađivao na Flagg
Mountainu.
Dečku je trebalo dugo. Predugo. Rana na Arlenovu ramenu
postajala je bolnija svakim trenutkom i s teškoćom je držao
Springfieldicu. Kako je, dovraga, moguće da se četiri i pol kilograma
čini tako teškim? Prebacivao je pogled s dečka na putu na onoga u
trsci, no nijedan se nije micao. Onaj ranjeni zatvorio je oči, u licu mu
nije bilo boje. Patio je. Arlen je pomislio na njihova oca kako pluta
mrtav ondje u močvari i osjetio je iznenadan, divlji bijes. Tko tako
odgaja dečke? Gurne im puške u ruke i noževe za pojas te ih pošalje
u svijet kao ubojice? Bilo mu je drago što je sredio Tatea. Vjerojatno
je bilo prekasno da spasi njegove sinove od života koji im je
namijenio, no svejedno mu je bilo drago.
Kada se dečko ponovno pojavio, Paul Brickhill je hodao uz njega, a
Arlen je umalo ispustio pušku. Ionako ju je teško držao, no prizor
Paula oduzeo mu je snagu koju metak nije. Osjetio je kako mu dah
izlazi iz pluća, a s njim je gotovo otišla i Springfieldica.
“Dovedi ga ovamo”, rekao je Arlen. Zatim je gacao kroz vodu i
hrvao se s trskama, kloneći se Daveyja McGratha i noža u njegovoj
ruci, uz cestu.
 Paul Brickhill bio je blijed i prekriven blatom. Nos mu je bio slomljen
i na licu je imao sasušene krvi. Nesigurno je hodao, kao da ga bole
noge ili možda rebra, no bio je živ. Bio je živ.
Arlen je rekao: “Paule, dođi ovamo i uzmi ove lisičine.”
Paul je prošao pokraj njega, gledajući Arlena izrazom lica zapelim
između čuđenja i strave. Arlen je slutio da bi svatko tko ga vidi bio
prestravljen. Bio je prekriven blatom i vodom, krv mu je slobodno
curila niz vrat i prsa, imao je pušku u rukama i pištolj zataknut za
remen. Arlen je i dalje držao pušku uperenu u McGrathove dečke
dok je Paul uzimao lisičine. McGrathovi su promatrali s mračnom
mržnjom.
“Pobrinite se za brata”, rekao je Arlen. “No neću ostaviti jednoga da
to radi, a da drugi pođe za nama. Paule, spoji desnu ruku jednoga s
lijevom rukom drugoga. Tako će se moći kretati, ali neće im biti lako.”
Držao je Springfieldicu na njima dok je Paul radio što mu je rekao.
“Sada uđi u šerifov auto”, rekao je Paulu.
Paul je rekao: “Dobro.” Bila je to prva riječ koju je izgovorio, a zatim
je nestao iz vida. Na putu je ostao samo Arlen, okrenut
McGrathovima.
“Davey neće umrijeti”, rekao je Arlen. “Ali teško je ozlijeđen.
Pomozite mu kako možete. Uskoro će ovamo doći neki ljudi. Zakon.
Pobrinut će se za vašeg brata, no mislim da i s vama imaju nekog
posla.”
Nijedan nije odgovorio. Izgledali su jednako zlo kao i vodene
mokasine koje su zarile zube u truplo njihova oca.
“Želite li znati tko je odgovoran za sve to,” rekao je Arlen, “ne tražite
dalje od Solomona Wadea. VaS ga je otac smatrao prijateljem,
sigurno. No on je taj koji je iskopao grob za vašeg oca. Zapamtite
to.” Krenuo je natraške i dalje ciljajući puškom u njih, napipao vrata
te ih otvorio. Srušio se uz Paula i rekao: “Vrijeme je da se odvezemo
što dalje odavde, slažeš li se?”
Ubacio je šerifov auto u brzinu, krenuo unatrag, a zatim ga okrenuo
i odvezao ga. Braća McGrath nisu se obazirala na auto. Bili su
zauzeti spuštanjem u jarak kako bi našli najstarijega. Kada se
pobrinu za njega, tražit će svojeg oca, Arlen je znao. Neće im se
svidjeti ono što će naći. “Po cijelom autu ima krvi”, rekao je Paul.
 “Znam”, odvratio je Arlen. “Šerif mi nije dopustio da ga posudim.”
Kiša je sada počela padati, polako, ali tiho. Arlen je uključio brisače,
zatim je izvadio rupčić pun vode i pritisnuo ga na ranu na ramenu.
Paul ga je pogledao.
“Owen je...”
“Da”, rekao je Arlen. “Našli smo ga. Objesili su ga naopako s
krova.” Paul je zadrhtao.
“Koliko je strašno bilo?” pitao je Arlen. “Očito si dobio batina.” “Brzo
je prošlo, to je sve. U jednom je trenutku samo Tolliver bio u dvorištu,
a već u idućem su nas napali.” Glas mu je bio blizu pucanja kada je
rekao: “Ja sam kriv, Arlene. Za sve...”
“Prestani”, rekao je Arlen. “Dosta toga. Kriv je Wade i gamad koja
radi za njega. Nitko drugi.”
“Gdje je Rebecca?”
“Vozi prema sjeveru”, rekao je Arlen. “Poslao sam je samu. Zatim
sam došao po tebe.”
“Kako?” rekao je Paul. “Kako si to učinio?”
“Nije bilo lako”, bilo je sve što je Arlen mogao odgovoriti. Prisjetio se
onih sivih transova, oštrih šapata mrtvaca i zmija koje su ga
napadale u vodi te je odmahnuo glavom. Pomisao da je sada bio u
ovom autu s dečkom uz sebe bila je nevjerojatna. Zato što je
otpočetka znao da će umrijeti ondje i ipak...
Tada je podigao pogled. Podigao je oči i okrenuo lice prema zrcalu.
Ono što je vidio ohladilo je čak i vruću bol rane metka u njegovu
ramenu. U njegovim je očima i dalje bilo dima.
Kako? Spustio se natrag u sjedište, otvorenih usta, s kaosom u
glavi. Kako, dovraga, još uvijek može biti ondje? Preživio je svaki
izazov, mislio na sve, vozio prema sigurnosti. Rana u njegovu
ramenu pulsirala je, no to nije bila smrtna rana.
“Što je?” pitao je Paul. “Što ne valja?”
“Ništa”, rekao je Arlen. No prisjećao se bojnih polja Francuske,
sjetio se šume Belleau i onoga što je ondje otkrio. Mrtvaci se nisu
mogli spasiti. Mogao je pomoći onim ljudima s dimom u očima, ali
sami sebi nisu mogli pomoći.
Rekao je: “Hej, pogledaj me.”
Paul se okrenuo prema njemu. Bio je ruševina od čovjeka, itekako,
prekriven prljavštinom i sasušenom krvlju, no njegove su oči bile
čiste. Ništa osim duboke smeđe boje. Čak ni traga od onih sivih
pramenova dima.
“Dobro”, tiho je rekao Arlen. “Nastavimo voziti, sinko. Nemojmo
stajati.”
Ne više od minute nakon toga ušli su u zavoj, pred njima se pojavio
most i vidjeli su blokadu na cesti. Kabriolet je bio parkiran ondje gdje
ga je Arlen ostavio, a Tolliverovo je truplo i dalje visjelo sa stabla, no
još je jedan auto stao postrance s druge strane mosta, sprječavajući
svaki pokušaj izlaska. Bio je to čeličnosivi Ford coupe.
 55.
Jedan su trenutak sjedili u tišini i zurili naprijed. Arlen je škiljio da
vidi kroz napuknuto vjetrobransko staklo. Napokon su rupe od metka
aktivirale alarm u njegovu umu te je rekao: “Dolje, Paule. Vrlo nisko,
da se ne vidiš.”
Pucnji kojima je Arlen gađao Tollivera bili su čisti i jednostavni. Nije
htio ostaviti Paula izloženog takvoj opasnosti.
“Dodaj mi pušku”, rekao je.
Paul mu je dodao Springfieldicu. Bio je dobar osjećaj ponovno je
imati u rukama, no u glavi ga je tištalo saznanje da mu je ostala
samo jedna patrona. Druga je puška i dalje bila u raslinju ondje s
McGrathovima. Čim je vidio Paula, zaboravio je na nju. Tada se
samo htio maknuti, otići što dalje od ovog prokletog mjesta, i to što
brže. Sada je želio te dodatne metke.
No nikoga nije bilo na vidiku. Kiša je nježno padala i tapkala o
haubu šerifova auta. Paul se nisko sagnuo, spustivši glavu ispod
ploče.
“To je auto Solomona Wadea”, šapnuo je.
“Da, jest.”
“A truplo na stablima, to je bio šerif.”
Doista jest. Tolliverovo se tijelo sada snažnije klatilo.
Paul je rekao: “Jesi li ti...”
“Jesam”, rekao je Arlen. I dalje je zurio u Ford. Nije izgledalo kao da
je netko bio unutra. Farovi su bili upaljeni, upereni u nabujali brzi
potok, no unutra nije bilo ničega osim tame. Kiša je padala snažnije,
smanjujući vidljivost. Arlenova lijeva strana bila je vlažna i topla. Krv.
Osjećao je blagu vrtoglavicu i mučninu, bol je djelovala na njega, a
kada se sjetio tri McGrathova dečka koje su ostavili iza sebe, s
osvetom u srcima, znao je da u toj igri nije smio čekati. Wade je
došao i parkirao auto tako da blokira most, no činilo se da nije
unutra. Možda je dalje otišao pješice, možda je imao čamac u
potoku. Možda ga je pratio netko u drugom autu pa su njime otišli
natrag uz cestu. Arlenu nije nedostajalo pitanja. Samo vremena.
Miris krvi snažno se osjetio u autu. Njegova se miješala s
Tolliverovom. Rukom je obrisao usta i zatim ponovno pogledao u
zrcalo. Dim je sada bio siv, boje olujnih oblaka, taman i gust.
 “Možda ću trebati tvoju pomoć”, rekao je Paulu, gledajući kako dim
leluja u njegovim vlastitim očima. “Ovo možda neću moći sam.”
“Dobro. Samo mi reci što da radim.”
To je bilo pitanje. I kada je ponovno pogledao Paula i vidio njegove
čiste oči, zatekao se kako odmahuje glavom.
“Ne”, rekao je. “Zapravo, samo sjedi ovdje, dobro? Sjedi nisko. Čak
i niže od ovoga. Mislim da ne znaju da si ovdje. Pretpostavljam,
dogodi li se što ovdje, jednostavno će proći pokraj tebe.”
Nije bio siguran u to dok nije izrekao riječi. Sada kada su izašle iz
njegovih usta, gotovo je mogao vidjeti, bio je tako siguran da se
uhvatio kako lagano kima. Ako je Wade mislio da je Arlen sam u
autu, proći će pokraj njega i krenuti prema McGrathu. Nije mu se
isplatilo tratiti vrijeme na auto izbušen mecima. Ne u situaciji s kojom
se danas pokušavao nositi.
“Mislim da će proći", rekao je Arlen. “Ako prođe, pusti ga. Ne miči
se, jasno? Ako ti priđe ikakav auto, ne miči se.”
“Arlene, što želiš reći? Nemoj otići onamo i...”
“Samo nisko sjedi i pazi dupe”, rekao je Arlen. “Pođe li što po zlu,
upotrijebi ovaj pištolj.”
Dodao mu je Tolliverov pištolj. U njemu je bio barem još jedan
metak. McGrathov je pištolj i dalje bio gurnut za njegov pojas, plutao
je ondje usred mangrova i zmija. Ako ih je čekala pucnjava, Arlenu i
Paulu nije ostalo mnogo streljiva za nju.
“Maknut ću onaj auto”, rekao je Arlen.
“Što? Možda je još ondje, Arlene. Možda je odmah na drugoj...”
“Pa, ako jest,” rekao je Arlen, “ne čini mi se da je voljan maknuti
auto zbog nas. Pa ćemo to morati sami učiniti.”
Jedan je trenutak Arlen samo sjedio ondje u tišini dok je kiša
bubnjala, a zatim je pogledao zrcalo posljednji put, kao da se moglo
nešto čarobno promijeniti. Ovaj put nije dugo zurio u dim.
“Prođe li Wade ovuda,” rekao je, “pusti ga i broji do sto, dobro? Broji
lijepo i polako. Kada dođeš do sto, sjedni iza upravljača i vozi. Vozi
što brže možeš i što dalje.”
Otvorio je vrata prije nego što je Paul imao priliku odgovoriti i izašao
u blato. Springfieldica mu je udarila o bedro kad je zalupio vrata,
pazeći da ne pogleda unutra, da ničim ne otkrije da nije ovamo
došao sam. Držao je pušku u zdravoj ruci, došao do sredine puta i
nastavio prema mostu po kiši.
I dalje nikoga nije vidio i sada je mislio da može prilično dobro
razaznati unutrašnjost Forda. Ako je Wade bio ondje, vjerojatno je
bio izvan auta i na drugoj strani, koristeći ga kao zaklon.
Zastao je kada je stigao do Tolliverova trupla. Na trenutak je došao
u napast da posegne i uhvati ga te pokuša natjerati mrtvaca da
govori. No time ništa ne bi dobio. Tolliver mu neće pružiti pomoć s
onoga svijeta kao što nije htio ni dok je bio živ. Naprijed je kiša
udarala o Ford, a farovi su svijetlili između stabala do mjesta gdje se
potok dizao do obala.
Desnu je nogu spustio na prvu dasku mosta uz zvuk šupljeg
lupkanja. Ponovno je zastao, zamahnuo puškom prema gore i uperio
je u Ford. Što bi dao za kutiju punu patrona. Pucao bi u taj auto dok
ne bi bilo više rupa nego metala, raskomadao Wadea ako je bio iza i
čekao. No imao je samo jedan metak.
Prešao je most s podignutom Springfieldieom, svom se silom
trudeći da najveći dio težine prebaci na desnu ruku jer mu lijeva više
i nije služila kako treba. Činilo se da mu se utrnulost širi od ramena
prema dolje. Ford je bio udaljen približno šest metara i sada je Arlen
bio siguran da unutra nema nikoga. Vidio je kroz prozore do stabala
s druge strane. Također je vidio vlastiti odraz ovdje u tami - kostur s
puškom u ruci.
Zastao je dok je još bio na mostu, deset koraka od auta. Proučavao
je sjene ispod, tražeći znakove skrivena čovjeka, ali nije ih vidio.
Smirio je pušku što je više mogao i viknuo je: “Wade! Gotovo je.
Pusti me da prođem.”
Dugo nije čuo ništa osim kiše. Pomislio je: Možda je zaista otišao,
možda samo treba gurnuti auto na stranu s puta, a zatim je stigao
hitac.
Nije bilo vremena za prepoznavanje i shvaćanje - metak je ušao u
njegova leđa, izašao kroz prsa i gurnuo ga naprijed. Povukao je
obarač Springfieldice dok je padao. Bio je to nagonski potez, a
njegov je posljednji metak samo razbio prozor Forda, pritom uništivši
Arlenov kosturski odraz. Tada mu je puška ispala iz ruke i ležao je na
daskama mosta.
 Pokušao se pomaknuti, pokušao se sakriti, kao što bi pokušala
svaka životinja u svojim posljednjim trenucima. Došao je do ograde
na sjevernoj strani, misleći da će moći kliznuti s mosta u potok, a
zatim je shvatio da nema nade, prestao se micati i okrenuo se. Vidio
je Solomona Wadea kako stoji pred njim.
Ispod mosta, pomislio je. Sakrio se ispod mosta, ali na suprotnoj
strani od auta. Upravo ondje gdje je trebao biti. Upravo ondje gdje si
trebao pogledati.
Sada više nije bilo važno. Arlenova je krv slobodno tekla po
daskama i Wade je hodao prema njemu s pištoljem u ruci. Nosio je
onaj bijeli panamski šešir, kiša se rasprskavala na njegovu rubu.
Nasmijao se kada su im se pogledi sreli.
“Svidio ti se taj trik s mojim šerifom, zar ne?” rekao je. “Objesio si
ga da me pozdravi. Poželjet ćeš da to nisi učinio.”
Arlen nije odgovorio. Bol se sada posvuda širila, a njegova je krv
izgledala vrlo žarko na trošnim daskama mosta.
“Nemoj otići tako lako”, rekao je Wade. “Htio sam te prizemljiti, a ne
ubiti te tako lako. Molit ćeš me za još jedan hitac. Moli.”
Wade nije ni bacio pogled prema šerifovu autu. Zadnji režanj
Arlenova obamrlog mozga koji je zadržao sposobnost razmišljanja to
je primijetio i šapnuo: Dobro. Ne zna. Proći će pokraj Paula a da
neće ni pogledati.
Wade je zakoračio preko Arlena i uzeo Springfieldicu. Podigao ju je,
začuđeno je pogledao, a zatim je bacio preko mosta u potok.
“Tvoja je pogreška”, rekao je, “što si podcijenio moju moć. Nisi prvi
koji je spletkario protiv Solomona Wadea. Nećeš biti ni posljednji.
Siguran sam. Ali znaš što? I dalje sam tu, a ti ležiš gušeći se u
vlastitoj krvi. Tako je to. Uvijek će biti tako.”
Wade je gurnuo svoj pištolj u džep sakoa, a zatim izvukao nož.
Imao je oštricu dugačku petnaest centimetara s kukom na kraju,
onakav kakav se upotrebljavao za vađenje jelenove utrobe. Kada je
Arlen to vidio, zatvorio je oči.
Zamisli Paula, rekao je sam sebi. Zamisli ga kako vozi brzo i
daleko. Vozi na sjever. Prati obalu dokle god može, sve do Mainea.
Rebecca čeka ondje. Može je naći.
Wade je kleknuo pokraj njega i rekao: “Ne, ne. Ostani budan,
junače. Ostani budan za ovo.”
 Trebao si Paulu reći ime grada, tužno je pomislio Arlen. Mjesto u
koje je išla. Camden. Trebao si mu reći kako bi mogli naći jedno
drugo.
Wade je primijetio zvuk motora prije Arlena. U jednom je trenutku
klečao iznad Arlenova tijela s nožem u ruci, a u drugom je nestao,
skočio na noge. Zvuk je bio jasan u Arlenovim ušima, no nije mu
ništa značio, ne odmah. Tada je shvatio. Auto. Dolazio je ovamo i
dolazio je brzo.
Ne, pomislio je tjeskobno i pokušao podići glavu. Ne, Paule, kvragu,
trebao si samo čekati...
Šerifov je auto jurio prema njima, motor je stvarao zaglušujuću
buku, a gume prskale blato dok se približavao mostu. Solomon
Wade koraknuo je unatrag prema sredini mosta, izvukao pištolj iz
remena i počeo povlačiti obarač.
Arlen je otvorio usta kako bi vrisnuo, no izašla je samo krv.
Wade je izgledao posve smireno dok je povlačio obarač. Izgledao
je smireno pri prvom pucnju, i drugom, i trećem, a tek tada, kada su
prednji kotači šerifova auta udarili most s praskom, izraz mu je
postao zabrinut. Još je jedanput zapucao, a zatim je obarač kliknuo
na prazno pa se okrenuo kako bi potrčao. Rub mosta i sigurnost na
bilo kojoj strani bili su udaljeni samo tri koraka.
Uspio je napraviti dva.
Auto je promašio Arlena ispruženog na boku ispod ograde možda
za trideset centimetara. Moglo je biti i manje. Nije promašio
Solomona Wadea.
Bacio se ulijevo kada ga je zahvatila hauba. Sudar ga je odbacio u
zrak dok je šerifov auto stao uz cviljenje s prednjim kotačima na
putu, a stražnjim još na mostu. Bočna strana Wadeove glave
pljesnula je o vrh vjetrobranskog stakla, što ga je okrenulo
postrance. Sletio je na most blizu Arlena.
Vrata su se otvorila i Paul je istrčao iz auta s pištoljem u ruci.
Najprije je prišao Arlenu, no Arlen ga je zaustavio. U ustima je bilo
krvi kad je progovorio, no izgovorio je riječi.
“Ubij ga.”
Paul se okrenuo i spustio pogled prema čovjeku kojeg je upravo
udario. Činilo se da je vrat Solomona Wadea istovremeno pokazivao
u dva smjera, a bočna strana lica bila je napukla. Bio je to krvavi
nered.
“Mrtav je”, rekao je Paul.
“Ubij ga”, ponovio je Arlen, a krv je kapala s njegovih usana.
Paul ga je ustrijelio. Jedanput u glavu. Truplo je poskočilo i
zavladala je tišina. Paul se vratio do Arlena i na mostu pao na
koljena. Gledao je ranu, a zatim skinuo košulju i pritisnuo je o
Arlenova rebra. Lice mu je bilo vrlo blijedo.
“Izdržat ćeš”, rekao je Paul, no glas mu je drhtao. “Ušao je ispod
rebara. To je dobro, zar ne? Bit ćeš...”
Previše je govorio i premalo slušao. Arlen je pokušavao govoriti,
tako se trudio izgovoriti riječi, no to je postao stravičan napor.
Napokon je dečko čuo da pokušava. Približio se.
“Što?”
“Camden”, rekao je Arlen.
“Camden?” ponovio je Paul, no lice nije ništa otkrivalo, a zatim je
ponovno odvratio pogled od Arlena i ponovno ga spustio na ranu.
Njegove su se usne izobličile u grimasu kad je počeo čeprkati
prstima. Više nije obraćao pažnju na Arlena, no to je bilo u redu.
Čuo je ime.
Camden.
Čuo ga je. Arlen je bio siguran u to. Naći će jedno drugo.
 Peti dio
OKRUG FAYETTE
 56.
Barrett je bio u svojoj garaži s pet federalnih agenata iz Tampe,
brojili su sate prije polaska u Kuću čempresa, posve nesvjesni
krvavog sukoba koji se odigravao po okrugu, kada je Paul Brickhill
stigao u Fordu Solomona Wadea s onesviještenim Arlenom na
stražnjem sjedalu.
Jedan od tih agenata za narkotike, žilavi starac po imenu Miller, bio
je terenski liječnik u Francuskoj. Pogledao je Arlena te rekao
Barrettu i ostalima da začepe i puste ga da se usredotoči.
Učinili su to.
Još je bio živ kada su ga dovezli do Tampe, što je iznenadilo sve
osim Millera koji je bio siguran u svoj posao. Posljednje što je rekao
prije nego što su krenuli cestom bilo je: “Dobro je. Samo treba krvi.”
Bila je to točna dijagnoza. Unutarnje ozljede bile su minimalne;
gubitak krvi golem. Prošao je cijeli dan prije nego što je ponovno
došao k svijesti. Tada u Tampi, u bolnici, sa stražarima ispred sobe.
Dotad su mislili da su otkrili tko je cinkaroš. Nije bio Cooper, čovjek
zadužen za planiranu raciju u Koridorskom okrugu, nego jedan od
njegovih agenata koji je zbrisao čim je došla vijest o katastrofi,
ostavljajući iznenađujuće dobro popunjen bankovni račun. Lov na
njega završio je pet dana poslije, kada se njegovo truplo pojavilo u
močvarnom rukavcu rijeke u Louisiani, bez ruku.
Sva trojica McGrathovih sinova uhićena su u svojem domu. Uopće
se nisu opirali. Kada je policija došla onamo, najstariji je nogu
omotao pokrivačima natopljenim krvlju, a truplo Tatea McGratha,
nateklo od otrova, ležalo je na prednjem trijemu.
Sve su to rekli Arlenu usred brojnih pitanja, a njemu ništa od toga
nije bilo važno. Onoga što mu je bilo važno nije bilo. Pitali su ga o
njoj stotinu puta, metodama koje su varirale od nježnog podbadanja
do bijesne vike, no ništa im nije rekao. Ono što mu je davalo snagu
tijekom svega toga bila je jedna riječ, riječ koja mu je postala
talisman, molitva: Camden.
Barrett je najviše sumnjao u Arlenovo objašnjenje borbe u močvari.
Nikada nije ništa rekao pred drugima, no jedanput je stajao uz krevet
i pitao Arlena hoće li mu reći istinu o onome što se ondje dogodilo.
Arlen ga je dugo gledao i rekao: “Bilo je to čudno putovanje,
Barrette. I mislim da ne želiš čuti detalje. Ne bi vjerovao da ih čuješ.”
 Barrett se činio nesretnim, no kimnuo je. “Složit ću se s tobom”,
rekao je. “Smatram da postoje pitanja koja ne trebaju odgovor.”
“Imaš pravo”, rekao je Arlen, a zatim je zatražio svoju nagradu.
Barrett mu je rekao da je lud. Arlen je rekao da ne misli da jest.
Mnogo je krvi proliveno u Koridorskom okrugu zbog nesposobnosti
savezne policije. Arlen bi mogao novinarima pričati o tome. Još nije
bio siguran. Određena nagrada, plijen, mogla bi utjecati na njegovu
odluku.
Tek dva dana poslije Paul mu je došao priopćiti nevjerojatne Vijesti.
Poslat će ga u Pennsylvaniju kada sve ovo završi. U inženjersku
školu Carnegie. Netko je to dogovorio kao znak zahvalnosti. Arlen se
svojski trudio glumiti iznenađenje.
Arlen je u bolnici bio deset dana kada se Thomas Barrett vratio u
Tampu s omotnicom u ruci. Bacio ju je na Arlenov krevet.
“Poslali su mi to izravno. U drugoj omotnici. Ona za mene došla je s
porukom u kojoj je pisalo da mi je jedanput povjerovala i vidjela je
kako je to završilo, no da će pokušati ponovno to učiniti. Zamolila me
da ti ovo dostavim neotvoreno.”
Bilo je neotvoreno. Arlenovo se grlo stegnulo, no i dalje je gledao
Barretta.
“Trebao sam je otvoriti”, rekao je Barrett. “Znaš to. Mnogo je ljudi
koji bi htjeli razgovarati s njom i vjerojatno imaju pravo na to.”
“Siguran sam da je tako.”
Barrett je kimnuo. “Kada budeš razgovarao s njom,” rekao je, “reci
joj da mi je žao.”
Okrenuo se na peti i išetao iz sobe. Arlen je čekao dok više nije
mogao čuti korake, a zatim je otvorio omotnicu. Unutra nije bilo
ničega osim lista papira s telefonskim brojem.
* **
Rebecca se nije javila kada ju je nazvao. Očito je to bio nekakav
pansion i žena koja je primila poziv postala je oprezna kada je Arlen
pitao za nju.
“Recite joj da zove Arlen Wagner”, rekao je. Nešto se promijenilo u
glasu nepoznate žene i nije je bilo neko vrijeme, a zatim je Rebecca
bila na liniji. Na zvuk njezina glasa, Arlen je zatvorio oči.
“Dobro si”, rekla je.
“Da.”
 “Isprva je bilo po novinama, no poslije je nestalo. Htjela sam se
vratiti, no rekao si mi da se ne vraćam i tako...”
“Dobro si postupila. Nisi se smjela vraćati ovamo. Barrett ipak nije
otvorio omotnicu. Nitko nije vidio broj osim mene.”
Govorio je tiho jer su u blizini prolazili ljudi, no nikoga nije zanimao.
“Paul je na sigurnom?” pitala je.
“Na sigurnom je, a Solomon Wade je mrtav. Tolliver također. I Tate
McGrath.” Iako ih je mnogo puta ponovio policiji, težinu tih riječi
počeo je shvaćati tek kad ih je izgovorio njoj. Sjećanje na tešku
Springfieldicu u njegovim rukama, osjećaj blata na licu, vlažne
vrućine močvare i šapati mrtvaca u njegovoj glavi...
“Hoćeš li doći?” pitala je.
Nasmijao se. Samo je o tome razmišljao. Zatim je rekao: “Hoću.
Nego što da dolazim. Čim me puste odavde, krećem.”
Zatim mu je smiješak nestao s lica, prvi smiješak koji mu se na licu
pojavio u mnogo dana, a onda je dodao: “No najprije moram nekamo
svratiti. Ali neće dugo trajati.”
“Kamo svratiti?” pitala je.
“Na mjesto koje sam nekad zvao domom. Nešto sam predugo
ostavio neriješenim. Zatim idem dalje. Jesi li došla do cilja?”
“Jesam”, rekla je. “U Camdenu sam.”
“Kako je?”
“Osamljena sam”, rekla je. “Ali to će se promijeniti kada dođeš.”
“Jesi li već vidjela snijeg?”
“Još ne. No vjetar je već hladan. Noću je vrlo hladan. Pojma nemaš
koliko mi se to sviđa.”
“Drago mi je”, rekao je. “I vidimo se uskoro. Samo nekoliko dana.
Kao što sam rekao, ostaje mi samo još jedno stajanje.”
* **
On i Paul zajedno su napustili Tampu, Arlenove su noge bile
stabilne, ali nisu dugo izdržavale. Brzo se umarao i znao je da će
tako biti još neko vrijeme. Barrett ih je odvezao do željezničke
stanice i rukovao se s njima te rekao da su uvijek dobrodošli u
Koridorski okrug.
“Bit će drukčije”, rekao je. “Obećavam vam da će uskoro to biti
posve drukčije mjesto.”
 “Siguran sam da hoće”, rekao je Arlen. “Svejedno, nemoj se nadati
da ćeš me više vidjeti.”
Barrett je kimnuo, podigao prste u znak pozdrava i odvezao se.
Istim su vlakom mogli doći do Nashvillea i zatim bi se morali razići.
Paul je bio uzbuđen zbog škole Carnegie i mnogo je govorio. Više
priče nego što je bilo kilometara. Arlen se naslonio, slušao ga te
mislio na drugi dan i na drugi vlak i u jednom se trenutku morao
praviti da je zaspao jer više nije htio odgovarati, nije htio da Paul čuje
tugu koja se iznenadno i čvrsto ugnijezdila u njegovu grlu.
U Nashvilleu su ubijali vrijeme između vlakova, Paul će krenuti
prema Pennsylvaniji, a Arlen prema Zapadnoj Virginiji prvi put u
gotovo dvadeset godina. A zatim prema Maineu, prema gradu po
imenu Camden.
Sjedili su ondje na postaji i pijuckali Coca-Colu, kad se Paul
okrenuo i rekao: “Znam da je uvijek bila istina, Arlene.”
Arlen ga je pogledao i namrštio se, a Paul je nastavio, žureći se,
riječi su gazile jedna drugu.
“Ono što možeš vidjeti”, rekao je Paul. “Vjerovao sam ti ispočetka
jer sam imao povjerenja u tebe, no tada ti više nisam htio vjerovati,
bojao sam se i nisam znao što bih mislio o svijetu ako bi takvo što
moglo biti istina i...”
Arlen je rekao: “Znam.”
“Ali tako mi je žao. Htio si me zaštititi od nevolje, a ja sam samo...”
“Prestani”, rekao je Arlen. Gledao je kako se ljudi na peronu
opraštaju mahanjem dok je vlak napuštao stanicu, i zbog tog mu se
prizora prišuljalo sjećanje i ugrizlo ga. Prizor vlaka kojim je išao u rat,
svi drugi dečki, stariji od njega, grlili su roditelje dugo i čvrsto na
peronu, dok je on sjedio sam uz hladan prozor i čekao.
“Čuj”, rekao je, gledajući Paula u oči. “Vrlo je teško vjerovati u nešto
što ne vidiš vlastitim očima. I ja sam se hrvao s time. Ni za što te ne
krivim. Ni ja ne znam što da mislim o ovom svijetu, u većini
slučajeva. Već dugo pokušavam shvatiti. Samo živi dan po dan i
otvori um, čuješ? To je sve što moraš učiniti. Sve što možeš. Ne
pokušavaj uvijek biti najpametniji čovjek u prostoriji, dobro? Jer
naposljetku čak i najpametniji od nas uopće ne znaju mnogo. Ako
sam siguran u što, onda je to to.”
 Paul je kimnuo. Dovršili su Coca-Colu i zatim je počelo ukrcavanje
na Paulov vlak te su obojica ustala. Arlen mu je htio pomoći s
torbama, no još nije imao snage.
“Ideš k njoj, zar ne?” pitao je Paul. Bilo je to prvi put da je ijedan od
njih izravno spomenuo Rebeccu.
“Da”, rekao je Arlen.
Paul je odvratio pogled, uspio se blago nasmiješiti i rekao je: “Reci
joj da sam je pozdravio. Molim te.”
“Hoću. Znaš to. I volim je, Paule. Nadam se da to razumiješ.”
Paul je kimnuo. “Da. Isprva mi nije bilo drago, nije baš ni sad, no
možda će doći dan... Bilo kako bilo, znam da je voliš. Znam to, i to je
važno.”
“Dobro.”
“Znaš gdje me možeš naći”, rekao je Paul. “I kada se negdje
skrasiš, javi mi.”
“Odmah ćeš saznati”, rekao je Arlen. “I doći ćeš nas posjetiti.”
Paul je ponovno kimnuo. Sada su se ljudi gurali mimo njih prema
vlaku. Paul je ispružio ruku. Arlen ju je ignorirao, posegnuo i zagrlio
dečkovo štrkljasto tijelo. Grlio ga je dugo i čvrsto.
Ostao je na peronu dugo nakon što je vlak iščeznuo iz vida.
 57.
Vratio se u okrug Fayette da stavi dim u starčeve oči.
Nikad nije htio ponovno kročiti nogom na to tlo, nikad nije htio
ponovno vidjeti to mjesto, koliko god prekrasno bilo. Danas je samo
htio krenuti prema sjeveru, nastaviti prema Camdenu, no imao je
dužnosti u životu i ravnoteže koje je trebalo održavati. Arlena
Wagnera čekao je velik dug u okrugu Fayette.
Kao i Edwin Main.
Grad je izgledao drukčije, gotovo nevjerojatno drukčije, no Arlen je
pretpostavljao da bi i grad mogao isto reći za njega da može.
Prva stanica nakon što je sišao s vlaka bila je mjesto njegova
dječačkog doma. Nije bio ondje. Na drugoj strani ulice vani je bila
žena i bila je mlada, vjerojatno se ne sjeća, no Arlen joj je prišao i
pitao.
“Mislite, vražja kuća?” rekla je.
“Vražja kuća?” Trudio se smiriti glas.
“Tako su je zvala djeca i starice”, rekla je i nasmijala se. Vedar
zvuk, ležeran. “Čovjek koji je živio ondje bio je najluđi kojeg je ovo
mjesto vidjelo, još i više. Mislio je da može razgovarati s mrtvima.”
Arlen je nije gledao kad je rekao: “Ali što se dogodilo s kućom?”
“Progutala ju je vatra. Sigurno je prošlo već petnaest godina. Bila
sam djevojčica.”
Kimnuo je, zahvalio i zaželio joj ugodan dan. Veselo se nasmijala,
gledajući prema zaraslom dvorištu gdje je nekada stajala vražja
kuća.
Onda u grad. Njegovi dugi koraci skraćivali su se što je duže
hodao. S vremena na vrijeme posegnuo je u sako i dotaknuo držak
pištolja za pojasom.
Pođe li što po zlu, pomislio je, zbog svojeg ostanka ovdje nikada
nećeš vidjeti Camden. Gledat ćeš rešetke zatvorske ćelije do kraja
života ili ako imaš sreće, omču.
No morao je to obaviti.
Kuća koja je nekad pripadala Edwinu Mainu sada je bila posjed
druge obitelji. Dječak se igrao u dvorištu i kada je Arlen pitao kako se
zove, rekao je Lichman, Ben Lichman, drago mu je što ga je
upoznao. Nije čuo ni za koga po imenu Edwin Main.
 Arlen je potvrdio da je i njemu bilo drago što ga je upoznao, a zatim
je neko vrijeme zurio u kuću prije nego što je nastavio cestom.
Čovjek blizu gradskog trga istovarivao je opeke s platforme
kamioneta i Arlen je zastao, nagnuo šešir i rekao: “Oprostite, ali
imam pitanje.”
Čovjek se uspravio, kimnuo i čekao. Bilo je to jednostavno pitanje,
no Arlen je imao problema da ga izrekne. Pištolj mu je bio težak za
remenom.
“Tražim”, rekao je, “čovjeka po imenu Edwin Main. Nadao sam se
da mi možete reći gdje ga mogu naći. Imam nekog posla s njime.”
Čovjek je pogledao Arlena, namrštio se i rekao: “Mogu vam reći
gdje ga možete naći, no ne znam kakve poslove možete obavljati na
groblju.”
Arlen je stajao na ulici i zurio u njega. Pištolj se sada činio mnogo
lakšim za remenom.
“Edwin je preminuo?”
“Prije najmanje devet godina. Konj ga je zbacio.”
“Konj”, ponovio je Arlen i iznenada mu je došlo da se smije, htio se
srušiti nasred ove ulice gdje je jednom krv njegova oca tekla u
prašinu i smijati se dok mu suze ne krenu niz lice.
“Tako je. Bio je to golem gubitak za ovdašnje ljude. Edwin Main bio
je najbolji kojeg smo imali.”
Arlen je rekao: “Je li doista?” a zatim je ponovno nagnuo šešir i
krenuo prema groblju.
Nije bilo teško naći grob Edwina Maina. Imao je najveći spomenik
ondje, glomaznu mramornu ploču s datumom rođenja i smrti i frazom
“svi ga vole i svima nedostaje”. Grob Joy Main, stariji i manji, nalazio
se uz njega. Arlen se spustio na koljena te maknuo travu i lišće koje
se nakupilo na površini kamena. Kada je bio čist, odmaknuo se,
pogledao Edwinov nadgrobni spomenik i izvadio pištolj. Razmišljao
je o tome da ispali nekoliko metaka u njegov blještavi mramor,
napravi udubine u tom lijepom kamenu, no tada je gurnuo pištolj
natrag za remen.
“Zbacio ga je konj”, rekao je. Da, trebalo je održavati ravnoteže i
vratiti dugove. Došao je to riješiti, no svijet, ovaj predivni, grozni
svijet, pretekao ga je.
 Sjetio se lokacije majčina spomenika pa je bilo lako naći i očev. Bili
su zajedno u podnožju brda, zarasli i zapušteni, no zbog nečega se
grob njegova oca isticao: netko je preko njega ugljenom nacrtao
pentagram.
Arlen je kleknuo pred njega, skinuo sako i rukavom obrisao svaki
trag ugljena. Kada je ponovno bio čist, sjeo je na pete, položio
otvoreni dlan na kamen i rekao: “Mislim da te sada mogu čuti. Ako
želiš da te čujem.”
Ništa nije odgovorilo osim vjetra.
“Već sam te čuo”, rekao je Arlen. “Dolje na jugu, kada me Tolliver
povukao i zamalo uhvatio, čuo sam te. I hvala ti.”
Sjedio je ondje neko vrijeme i promatrao kamen. Nijedna riječ tuge
ni ljubavi nije obilježavala Isaacov boravak na ovom mjestu. Samo ti
datumi i prekratak razmak među njima.
No to je bilo u redu. To Isaacu ne bi smetalo, Arlen je to znao. Život
ionako nije ništa drugo doli putovanje. Privremeni boravak, poput
onoga stranca u stranoj zemlji.
“Ljubav ostaje”, rekao je Arlen, a zatim se uspravio, ponovno
odjenuo sako da prekrije svoj pištolj i napustio groblje.
Danas je prema sjeveru vozio još jedan vlak. Požuri li se, uhvatit će
ga.
 ZAHVALE
Upotrijebio sam - i zlorabio - malo povijesti u Kući čempresa i bilo bi
nemarno od mene da čitatelje ne uputim na dva izvrsna izvješća o
uraganu na Dan rada 1935. godine, koji je imao tako tragične
posljedice na Florida Keysu: Oluja stoljeća Willieja Dryeja i Posljednji
vlak za raj Lesa Standiforda.
Stefanie Pintoff nakratko je prekinula rad na svojoj izvrsnoj knjizi da
bi mi znanstveno rastumačila proces raspadanja trupla u močvari i
metode identifikacije takvog trupla koje su se primjenjivale 1935.
godine. Nakon što je ona u to uložila svu svoju energiju, iz knjige
sam odlučio izbaciti najveći dio teksta koji se odnosio na to. Stefanie,
hvala na tvome vremenu i oprosti što sam ga potratio!
Ekipi iz Little, Browna - Michaelu Pietschu, Davidu Youngu, Heather
Rizzo, Heather Fain, Geoffu Shandleru, Terryju Adamsu, Tracy
Williams, Nancy Wiese, Eve Rabinovits, Vanessi Kehren, Miriam
Parker, Lauri Keefe, Karen Landry i mnogim drugima - hvala što ste
omogućili ovo. Isto tako Davidu Haleu Smithu i Shauy Tai iz DHS
Literaryja.
Sabrina Callahan, također iz Little, Browna, zaslužuje posebno
priznanje jer najviše trpi teret mojeg zasigurno napornog
svakodnevnog života te predstavlja moje knjige sa strašću i
entuzijazmom koji doista posramljuju.
Tom Bernardo dao je svoje mišljenje i potporu te je strpljivo slušao
tijekom mnogo kasnih noći, a iako mi nikad ne pusti da pobijedim u
pikadu, vrlo cijenim njegovo prijateljstvo.
Ostali uobičajeni osumnjičeni - Christine, Ben, Ryan, Michael i
Dennis, moja obitelj i mnogi drugi koji mi i dalje pružaju potporu,
odgovore i strpljenje - nadam se da dosad već znaju da sam im
vječno zahvalan.

KIKA
 Table of Contents
Prvi dio SUPUTNICI
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
Drugi dio KORIDORSKI OKRUG
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
Treći dio OWEN
31.
32.
33.
34.
35.
36.
37.
38.
39.
40.
41.
42.
43.
44.
45.
46.
47.
48.
49.
Četvrti dio MRTVAČEVA POSLA
50.
51.
52.
53.
54.
55.
Peti dio OKRUG FAYETTE
56.
57.
ZAHVALE