Georges Simenon

Pietr Letonac
S francuskoga preveo
Predrag Raos

FOKUS
 1
Procijenjena starost 32, visina 169...
Interpol pariškoj policiji:
Xvzust Krakov vimontra m ghks triv psot uv Pietr Letonac Bremen vs tyz btolem.

Komesar Maigret, iz Prve mobilne brigade, podigao je glavu jer mu se učinilo da je hukanje gusane
peći postavljene posred njegova ureda i povezane s plafonom velikom crnom cijevi, ponešto sustalo.
Odgurnuo je brzojav, tromo se digao, otpustio kokot i u ložište ubacio tri lopatice ugljena. Poslije
čega je, onako stojeći, s leđima prema vatri, napunio lulu i potegnuo lažni ovratnik koji ga je, ponešto
previsok, i žuljao i smetao.
Pogledao je na ručnu uru, i ona je pokazala četiri sata. Sako mu je visio na vješalici iza vrata.
Polako je krenuo prema stolu, pa pročitao brzojav i preveo ga u pol glasa:

Međunarodna organizacija kriminalističke policije Službi opće sigurnosti, Pariz: Krakovska

policija javlja o prolasku i odlasku za Bremen Pietra Letonca.

Međunarodna organizacija kriminalističke policije ili Interpol ima sjedište u Beču odakle, ukratko
rečeno, upravlja borbom protiv europskog banditizma, baveći se ponajviše održavanjem veze između
raznih nacionalnih policija.
Maigret je primaknuo i drugi brzojav, također napisan u polcodu, međunarodnom tajnom jeziku
kojim se u svom općenju služe svi policijski centri na svijetu.
Preveo ga je u sebi:

Polizei-presidium iz Bremena pariškoj policiji:

Pietr Letonac opažen u smjeru Amsterdam i Bruxelles.

Treći pak brzojav, koji je došao od Nederlandsche Centrale in Zake Internationale Misdadigers, to
jest nizozemske policije, javio je sljedeće:

Pietr Letonac ukrcao se u 11 sati ujutro na Étoile du Nord u odjeljak G. 263, vagon 5, odredište
Pariz.

Posljednja je depeša u polcodu došla iz Bruxellesa i glasila je:

Potvrđen prolaz Pietra Letonca, 2 sata, Étoile du Nord kroz Bruxelles, odjeljak za Amsterdam.

Na zidu iza pisaćeg stola sterala se golema karta, i sad se Maigret postavio pred nju, onako krupan i
masivan, s obje ruke u džepovima i s lulom u kutu usana.
Pogled mu je pošao od točke označene kao Krakov pa sve do točke lučkoga grada Bremena, a
onda i do Amsterdama i Bruxellesa.
Još je jednom pogledao koliko je sati. Četiri i dvadeset. Étoile du Nord bi se sad trebao kotrljati
sa sto i deset na sat između Saint-Quentina i Compiègnea.
Bez zaustavljanja na granici. Bez usporavanja.
U vagonu broj 5, u kupeu G. 263, Pietr Letonac se zacijelo zabavlja čitanjem ili promatranjem
krajolika u prolazu.
Maigret je krenuo prema vratima iza kojih se otvorio ugrađeni ormar pa oprao ruke u
emajliranom umivaoniku, provukao češalj kroz svoju gustu kosu, tamno kestenjastu, u kojoj se na
sljepoočicama dala razabrati tek pokoja sijeda vlas, pa popravio, ni dobro ni loše, kravatu koju nikad
nije uspijevao zavezati kako treba.
Bio je studeni. Spuštala se noć. Kroz prozor je vidio rukavac Seine, trg Saint-Michel, plutajuću
skelu za pralje, i sve to u modrim sjenama koje su zračile, jedna za drugom, plinske lanterne.
Otvorio je ladicu i preletio očima preko depeše pristigle iz Međunarodnog ureda za identifikaciju
u Kopenhagenu.

Sûreté Paris.
Pietr Letonac 32 169 01512 0224 0255 07732 03116 03233 03243 03324 o3415 o3522 04115
o4144 04147 05221... itd.

Ovog se puta potrudio sve to prevesti naglas, pa čak i ponoviti nekoliko puta, kao školarac koji
recitira lekciju:
“U vezi s Pietrom Letoncem: procijenjena starost 32, visina 169, kurvatura kralježnice
pravokutna, baza vodoravna, glavno ispupčenje ograničeno, osnovna pregrada neizražena, ne vide se
pojedini nabori, mala pregrada nije vidljiva, obris uha prirodan, velika resica, dužina i širina
ograničena, antitragus izražen, donji rub uvrnut, lijepo formiran, pravokutan, unutarnji nabori
razdvojeni, ortognat gornji, lice izduženo, bikonkavno, obrve rijetke svijetloplave, donja usna
ispupčena, širina velika, donja viseća, vrat dugačak, šarenica u sredini žuta, unutrašnja periferija
srednje zelena, kosa svijetloplava.”
Bio je to verbalni portret Pietra Letonca, za komesara rječit koliko i fotografija. Osnovne su se
crte odmah pojavile: čovjek malena rasta, tanak, mlad, vrlo svijetle kose, obrva plavih i rijetkih,
zelenih očiju i dugačka vrata.
Maigret je osim toga doznao i za najsitnije detalje uha, a što bi mu omogućilo da ga u gomili, pa
čak i kad bi se Pietr Letonac našminkao, prepozna bez zabune.
Skinuo je s klina sako, obukao ga, a za njim i teški crni kaput, pa na glavu stavio polucilindar.
 Posljednji pogled na peć, koja samo što nije buknula.
Na kraju dugog hodnika, na odmorištu koje je služilo kao predsoblje, upozorenje Jeanu:
“Ne zaboravite pogledati moju vatru, hej.”
Na stubištu ga je iznenadio vjetar, čitavog ga progutavši, pa se, da može upaliti lulu, morao
skloniti u kut.

Unatoč svim monumentalnim vitrajima, peronima Sjevernog kolodvora meli su refuli. S krova je
popadalo više stakala, i sad su stajala razbijena između tračnica. Elektrika je zastajkivala. Ljudi su se
kutrili u kaputima.
Putnici, skupljeni pred blagajnom, slušali su nimalo umirujuću vijest: Oluja na La Mancheu.
A neka žena, kojoj se sin trebao ukrcati za Folkestone, pokazivala je usplahireno lice i crvene
oči. Savjetovala ga je sve do posljednjeg trenutka. Sav zagnjavljen, morao je obećati da ni na
trenutak neće izaći na palubu.
Maigret je stajao kraj perona 11, gdje je mnoštvo čekalo na dolazak vlaka Étoile du Nord. Bili su
tu zastupljeni svi hoteli, te dakako i agencija Cook.
On se nije ni pomaknuo. Drugi su gubili živce. Neka mlada žena, sva umotana u vizon, dok su joj
noge, nasuprot tome, bila uvučene u nevidljive svilene čarape, šetala se amo-tamo kuckajući po
pločniku potpeticama.
On je pak ostao na svojemu mjestu, onako golem, crtajući impresivnim plećima veliku sjenu. U nj
su udarali, no on bi se zanjihao koliko i zid.
U daljini se pojavila žuta točka svjetiljke na vlaku. Uslijedili su metež, povici nosača, težak topot
putnika prema izlazu.
Prodefiliralo ih je tako dvije stotine prije nego što je Maigretov pogled u toj bujici izdvojio
sitnog čovuljka odjevenog u zelenu putnu kabanicu na velike kvadrate, a čiji su i kroj i boja bili u
sasvim jasnom nordijskom stilu.
Čovjeku se nije žurilo. Za njim su išla tri nosača. Predstavnik jedne palače na Champs-Élyséesu s
pretjeranom mu je uslužnošću krčio put.
Procijenjena starost 32, visina 169... oblik nosa...
Maigret se nije uzbuđivao. Pogledao mu je uho. To je bilo dovoljno.
Čovjek u zelenom prošao je tik do njega. Neki ga je nosač munuo torbom.
U istom je času potrčao željezničar s vlaka, pa u žurbi dobacio nekoliko riječi kolegi koji je
stajao na kraju perona, kraj lanca koji je označavao zabranu prolaza.
Sad je taj lanac bio podignut. Odjeknuli su prosvjedi.
Čovjek u putnom mantilu već je bio na izlazu.
Komesar je pušio, brzo ispuštajući oblačiće. Prišao je službeniku koji je držao lanac.
“Policija! Što se dogodilo?”
“Zločin. Sad su ga otkrili...”
“Kola broj 5?”
“Mislim da dâ.”
 Kolodvor je živio svojim uobičajenim životom. Samo je peron 11 izgledao neuobičajeno. Na
izlaz je čekalo još pedesetak putnika. A sad su im zapriječili put. Pa su se nervirali.
“Dajte ih pustite”, rekao je Maigret.
“Ali...”
“Dajte ih pustite!”
Vidio je kako protječe i posljednji val. Zvučnik je najavljivao odlazak regionalnog vlaka. Ljudi
su pretrčavali komad puta. Ispred jednog od vagona Étoile du Norda, malena je družina čekala na
nešto. Tri čovjeka, u terenskoj odjeći.
Prvi je stigao šef stanice, držeći se važno, no vidno uznemiren. Onda su se u halu dokotrljala i
nosila, prošla kroz mnoštvo gdje su ih ljudi nelagodno ispratili očima, a napose oni na odlasku.
Maigret se uspeo u vlak teškim korakom, ne prestajući pušiti. Vagon 1. Vagon 2. Stigao je u vagon
5.
I baš je tu stajala ta grupa pred vratima. Nosila su se zaustavila. Šef je stanice slušao trojicu koja
su govorila sva u isti čas.
“Policija! Gdje je?”
Pogledali su ga s očitim olakšanjem. On je pak gurnuo svoju spokojnu masu sred uzbuđene
skupine, i tako su se, u jedan mah, svi pretvorili u puke njegove satelite.
“U toaletu...”
Maigret se popeo i ugledao otvorena vrata toaleta desno. Na podu se sleglo truplo, presavijeno i
čudno iskrivljeno.
Prometnik je s perona izdavao naredbe:
“Prebacite vagon na kolosijek za spremište... Čekajte... Broj 62. I neka netko obavijesti
specijalnog komesara.”
U početku je od čovjeka vidio samo šiju. Ali, kad mu je skinuo kačket postavljen poprijeko,
otkrio je svom pogledu lijevo uho.
“Velika resica, dužina i širina ograničena, antitragus izražen”, promrmljao je. Na linoleumu je
bilo nekoliko kapi krvi. Osvrnuo se oko sebe. Službenici su stajali na peronu i stepenici. Šef stanice
je i dalje nešto govorio.
Sad je Maigret čovjeku okrenuo glavu i još jače stisnuo lulu u zubima.
Da nije vidio onog putnika u zelenom kaputu kako izlazi, da ga nije vidio kako ide prema
automobilu u pratnji prevodioca iz Majestica, možda bi i posumnjao.
Isti tjelesni opis. Isti plavi brčić, podšišan na četku, pod nosom izbočene arkade. Iste obrve,
svijetle i rijetke. Iste zjenice, zelenkastosive.
Drugim riječima, Pietr Letonac!
Maigret se u pretijesnom toaletu nije mogao ni pomaknuti, u toaletu u kojem je i dalje teklo iz
pipe koju su zaboravili zatvoriti, i gdje je iz lošeg spoja nastavila šištati para.
Noge su mu stajale uz truplo. Uspravio mu je torzo, i na prsima, na košulji i sakou, ugledao
tragove paljevine stvorene pucnjem iz neposredne blizine.
A ti su stvorili veliku crnkastu pjegu, u koju je krv umiješala svoj ljubičasti purpur.
 Komesaru je u oko upao jedan detalj. Slučajno mu je opazio jednu nogu. Bila je postavljena
poprijeko, usukana kao da se čitavo tijelo moralo izviti da zatvori vrata.
Cipela mu je pak bila crna i vrlo prosta, jeftina. I nosila tragove tumplanja. Peta mu je bila
izlizana sa strane, a na sredini potplata vidjela se okrugla rupa, malo ispucala od upotrebe.
Stigao je specijalni kolodvorski komesar, sav u rojtama, očito vrlo siguran u sebe, pa upitao s
perona:
“Što je to bilo?... Zločin?... Samoubojstvo?... Ne dirajte ništa, pričekajte istražitelja, hej!... Daj
pazi!... Ovdje ja odgovaram, ja!”
Maigret je vidio sve muke svijeta dok se izvukao iz tog toaleta u kojem se bio zapleo u mrtvačeve
noge. Brzim ga je, profesionalnim pokretom potapšao po džepovima i uvjerio se da su prazni,
savršeno prazni.
Izišao je iz vagona, s ugašenom lulom, šeširom poprijeko i mrljicom krvi na manžeti.
“Čujte,” rekao je Maigret, “što vi velite?”
“Ništa! Idemo...”
“Samoubojstvo, je li tako?”
“Kako hoćete. Jeste li telefonirali državnom?”
“Čim mi vele...”
Iz zvučnika je zagrmio glas. Nekoliko ljudi, opazivši da se zbiva nešto neobično, izdaleka je
promatralo prazan vlak i nepokretno društvo oko stepenice vagona 5.
Maigret ih je sve ostavio neka se misle, pa izišao iz kolodvora i dozvao taksi:
“U Majestic.”
Oluja se pojačala. Ulicama su jurili vrtlozi, pretvarajući prolaznike u pijane siluete. Negdje je na
pločnik pao crijep. Autobus je zapljusnuo vodu iz lokve.
Champs-Élysées se pretvorio u skoro sasvim praznu pistu. Počele su padati vodene kapi. Prema
taksiju je pojurio portir iz Majestica sa svojim golemim crvenim kišobranom.
“Policija! Je li vam stigao tko s Étoile du Norda?”
Portir je jednim pokretom sklopio kišobran.
“Stigao je jedan, da.
“Zeleni kaput. Plavi brkovi.”
“Tako je, vidite na recepciji.”
Ljudi su trčali sklanjajući se pred nevremenom. Maigret je ušao u hotel u zadnji čas da izbjegne
kapi velike kao orah i hladne kao led.
Iza recepcije od mahagonija, službenici i prevodioci nisu bili ni manje otmjeni, ni manje korektni.
“Policija... Putnik u zelenom kaputu... Plavi brčići...”
“Broj 17. Baš mu nose prtljagu.”
 2
Prijatelj milijardera
Maigretova nazočnost u Majesticu imala je u sebi nužno nešto neprijateljsko. On je tvorio svojevrsni
blok koji atmosfera nije mogla asimilirati.
Ne zato što bi on sličio policajcu kakvog populariziraju karikature. Nije nosio ni brkove ni cipele
debelih potplata. Odjeća mu je bila od vrlo fine vune i dobro skrojena. Napokon se svakog jutra
brijao, a i ruke su mu bile njegovane. Tjelesna mu je građa međutim bila plebejska. Bilo je golem i
koščat. Pod sakoom su se ocrtavali tvrdi mišići, pa bi brzo deformirali i najnovije hlače.
A osim toga i držanje mu je bilo sasvim osebujno i nije se sviđalo ni većini njegovih kolega.
To je bilo više od samouvjerenosti, pa ipak u tome nije bilo oholosti. On bi stizao, kao jedan
jedinstveni blok, i tada bi se činilo kao da se o taj blok baš sve mora razbiti, i kad bi nastupao, kao i
kad bi stajao u laganom raskoraku.
Lula mu je bila zabijena u čeljust. I nije ju izvadio samo zato što se našao u Majesticu.
No možda je baš i to bilo dijelom posljedica tog prostaštva i samouvjerenosti?
U njegovom velikom crnom kaputu s ovratnikom od velura, bilo ga je nemoguće odmah ne opaziti
u osvijetljenom holu gdje se otmjeni svijet gibao kroz mirisne tragove parfema, sred oštrih provala
smijeha, sred došaptavanja i stiliziranih pozdrava personala kao izvađenog iz kutije.
Ali on se na sve to nije ni obazirao. Ostao je izvan svih tih gibanja. Zvukovi džeza koji su do
njega dopirali iz dancinga u podrumu, udarali su kao o neprobojnu prepreku.
Baš kad se bio popeo na prve stube, zazvao ga je liftboj, pozivajući ga da se posluži liftom. Ali
nije se ni okrenuo.
Na prvom ga je katu netko upitao:
“Vi tražite?”
Taj glas kao da i nije dopro do njega. Promatrao je hodnike u beskraj, do mučnine prekrivene
crvenim sagovima. Nastavio se penjati.
Na drugom, s rukama u džepovima, počeo je čitati brojeve na mesinganim pločicama. Vrata na
broju 17 bila su otvorena. Poslužitelji u prugastim prslucima unosili su kovčege.
Putnik pak, koji je u međuvremenu bio skinuo kaput, doimao se vrlo nježno, vrlo tanko u odijelu
na uske pruge i pušio cigaretu s kartonskim nastavkom, usput naređujući.
Broj 17 nije bila soba, nego čitav apartman, sa salonom, radnom sobom, spavaćom sobom i
kupaonicom. Vrata su se otvarala u kutu dva hodnika, gdje su, kao klupu na križanju, posadili golem
kružni divan.
Maigret je sjeo na nj, licem prema otvorenim vratima, pa ispružio noge i raskopčao kaput.
Pietr Letonac ga je opazio, no nastavio je izdavati naredbe, ne pokazujući ni iznenađenost ni
nezadovoljstvo. Kad su poslužitelji završili stavljanje njegovih torbi i kovčega na postolje, sam je
krenuo zatvoriti vrata, no pritom je ipak odvojio jedan trenutak da promotri komesara.
 Maigret je imao vremena popušiti tri lule i otkloniti dva katna konobara i jednu sobaricu koji su
ga došli upitati što čeka.
Kad je odzvonilo osam, Pietr Letonac je izišao iz sobe, još tanji i uredniji no prije, u smokingu
strogoga kroja u kojem se slutio veliki engleski krojač.
Bio je gologlav. Njegove vlasi, vrlo svijetle i kratke, već su se počinjale rijediti. Počinjale su
vrlo visoko na glavi, otkrivajući čelo pomalo koso, i dajući naslutiti pomalo ružičasti odsjaj na
tjemenu.
Ruke su mu bile duge i blijede. Na lijevom je prstenjaku nosio teški platinski pečatnjak urešen
žutim dijamantom.
I opet je pušio, rusku cigaretu na kartonskoj cjevčici. Prošao je sasvim kraj Maigreta, na trenutak
se skoro zaustavio, promotrio ga kao da ga zavodi misao da mu se obrati, no onda se, zaokupljen
mislima, uputio prema dizalu.

Deset je minuta kasnije zauzeo mjesto, u blagovaonici, za stolom gospodina i gospođe Mortimer-
Levingston, u općem centru pažnje.
Gospođa Levingston je oko vrata imala bisera za možda čitav milijun.
Njen je muž jučer bio izvukao iz škripca jednu od najvećih francuskih tvornica automobila, pri
čemu je, razumije se, za sebe zadržao većinu njezinih dionica.
Sve je troje veselo čavrljalo. Pietr Letonac je puno pričao, diskretnim glasom, malo se pritom
nagnuvši. Držao se savršeno ležerno, prirodno i nehajno usprkos mračnoj silueti Maigretovoj koju je,
kroz staklena vrata, mogao razabrati u predvorju.

Na recepciji je komesar zatražio knjigu gostiju. U rubrici u koju se upisao Letonac pročitao je,
nimalo se pritom ne iznenadivši: Oswald Oppenheim, došao iz Bremena, brodovlasnik. Nije nimalo
sumnjao u to da ovaj posjeduje savršeno urednu putovnicu, osobne dokumente na svoje ime, baš kao i
sve ostale papire.
Kao što nije nimalo sumnjao ni u to da se s Mortimer-Levingstonovima već sreo i drugdje, u
Berlinu, u Varšavi, u Londonu ili New Yorku.
Nije li sad bio u Parizu samo zato da se s njima ponovno nađe i izvede jednu od svojih kolosalnih
podvala za kakve se bio specijalizirao?
Na kartici, koju je Maigret držao u džepu, jasno je pisalo:
“Izvanredno sposobna i opasna osoba, nepoznate nacionalnosti, ali nordijskog podrijetla.
Pretpostavlja se da je Letonac ili Estonac; tečno govori ruski, francuski, engleski i njemački.
Izvanredno obrazovan, smatra se šefom jedne moćne međunarodne bande specijalizirane prije
svega za prevare.
Ta je banda sukcesivno opažena u Parizu, Amsterdamu (slučaj Van Heuvel), Bernu (slučaj
Udruženih brodovlasnika), u Varšavi (slučaj Lipmann) i raznim europskim gradovima gdje su njezini
planovi bili prepoznati manje jasno.
Čini se da su suučesnici Pietra Letonca prije svega pripadnici anglosaksonske rase. Jedan od s
njim najčešće viđenih, a kojeg su prepoznali kad je u Saveznoj banci u Bernu htio unovčiti
krivotvoreni ček, ubijen je poslije uhićenja. Predstavljao se kao neki bojnik Howard iz Američke
legije, ali se ustanovilo da je riječ o starom krijumčaru alkohola iz New Yorka, poznatom u
Sjedinjenim Državama pod nadimkom Veliki Fred.
Pietr Letonac je dosad bio uhićen dvaput. Prvi put, u Wiesbadenu, zbog prevare vrijedne pola
milijuna maraka na račun nekog trgovca iz Münchena, a drugi put u Madridu, zbog sličnog slučaja
čija je žrtva bila jedna visoka ličnost sa španjolskog dvora.
U oba mu je slučaja taktika bila ista. Susreo bi se sa žrtvom, kojoj bi nedvojbeno rekao kako je
ukradeni novac na sigurnom mjestu, te da ga njegovo uhićenje neće vratiti.
U oba je slučaja tužba bila povučena, a tužitelji najvjerojatnije namireni.
Zbog tog nije nikad bio uhvaćen in flagranti.
Vjerojatne veze s bandom Maronetti (lažni novac i obveznice) i bandom u Kolnu (zvanom
Probijači zidova).”
Iza svega je ostao glas koji se širio europskim policijama: Pietr Letonac, šef i blagajnik jedne ili
više bandi, zacijelo je u džepu imao nekoliko milijuna rasutih pod različitim imenima po bankama,
odnosno investiranih u razne industrijske poslove.
A sad se fino nasmiješio slušajući gospođu Mortimer-Levingston koja mu je pričala nekakvu
priču, pritom bijelom rukom prebirući basnoslovne bobice.

“Oprostite, gospodine. Možete li mi, molim lijepo, posvetiti jedan trenutak?”

Bio je to Maigret, koji se u predvorju Majestica obratio Mortimer-Levingstonu, baš kad je Pietr
Letonac krenuo u svoju sobu, baš kao i Amerikanka.
Mortimer nije imao ništa od sportskog držanja jednog Jenkija. Pripadao je više latinskom tipu.
Bio je mršav i visok. Nad njegovom glavom, vrlo malenom, dizala se crna kosa razdvojena
razdjeljkom.
Doimao se vječno premorenim. Oči su mu bile umorne i plavkaste. Vodio je, osim toga, skitnički
život, nalazeći načina da se pokaže u Deauvilleu, u Miamiju, na Lidu, u Parizu, u Cannesu i Berlinu,
da povremeno svrati na svoju jahtu, da zaključi posao u nekoj europskoj prijestolnici i sudi u
najvećim boksačkim nadmetanjima u New Yorku i Kaliforniji.
Odmjerio je Maigreta gestom velikog gospodina. Pa izrekao ne pomaknuvši usne:
“A vi ste?”
“Komesar Maigret, Prva mobilna brigada.”
Mortimer je jedva i skupio obrve, pa na trenutak ostao nagnut kao da je odlučio da mu ne posveti
više od sekunde.
“Znate li da ste večerali s Pietrom Letoncem?”
“I to je sve što mi imate reći?”
Maigret nije ni trepnuo. Bile su to upravo riječi koje je i očekivao.
Vratio je lulu među zube – jer ju se udostojio izvaditi kad se trebalo obratiti jednom milijarderu –
i progunđao:
“To je sve.”
 Držeći se pritom vrlo samozadovoljno. Levingston je prošao, držeći se upravo ledeno, i ušao u
dizalo.
Bilo je malo iza devet i pol. Klasični je orkestar, koji je svirao za večeru, sad ustupio mjesto
džezu. Izvana je dolazio svijet. Maigret još nije večerao. Ostao je stajati usred predvorja, ne
iskazujući nikakvo nestrpljenje. Šef hotela mu iz daljine nije prestajao dobacivati poglede i nemirne i
mrzovoljne. I najskromniji članovi personala, kad bi prošli pokraj njega, samo bi se namrgodili pa
čak i vrebali priliku da ga malo trknu.
Majestic ga nije mogao probaviti. A on je tvrdoglavo i dalje sred svih tih pozlata, iluminacija,
sred odlaženja i dolaženja svilenih haljina, krznenih kaputa, blistavih, parfimiranih silueta stvarao
jednu veliku mrlju, crnu i nepomičnu.
Iz dizala je prva izišla gospođa Mortimer. Bila je promijenila toaletu. Sad se uvila, golih ramena,
u ogrtač od dvostranog hermelina.
Kao da se iznenadila ne zatekavši nikoga, pa počela kružiti, lupkajući o pod u kadenci visokih
pozlaćenih petica.
Napokon je zastala pred pultom od mahagonija gdje su stajali službenici i prevoditelji, pa im
rekla nekoliko riječi. Jedan je od službenika pritisnuo crveni gumb i podigao slušalicu.
Pa se iznenadio i pozvao teklića, koji je potom pojurio prema liftu.
Gospođa Levingston očito se uznemirila. Kroz ostakljena su se vrata dale razabrati, na rubu
pločnika, meke linije limuzine američke marke.
Teklić se vratio i nešto rekao službeniku. Sad se ovaj obratio gospođi Mortimer. Ona se
usprotivila. Zacijelo je rekla:
“To nije moguće!”
Maigret je međutim već krenuo stubištem, pa se zaustavio pred brojem 17 i pokucao na vrata.
Dok je tako čekao pred vratima para kojem je želio pomoći, nije dobio odgovora.
Otvorio je vrata i ugledao prazan salon. U sobi je smoking Pietra Letonca bio nehajno bačen na
krevet. Putnički je sanduk bio otvoren. Lakirane su cipele bile bačene na tepih jedna podalje od
druge.
Stigao je šef hotela i promrmljao:
“Još ste tu?”
“Da, i? Nestao, ha! Kao i Levingston! Nije li tako?”
“Rekao bih da ne treba dramatizirati. Ni jedan ni drugi nisu u svojoj sobi, ali ćemo ih zacijelo
naći u nekom kutu hotela.”
“Koliko imate izlaza?”
“Tri. Jedan na Champs-Élysées, onda onaj na Arcades i napokon servisni ulaz na ulicu
Ponthieu...”
“Imate portira? Dajte ga pozovite.”
Proradio je telefon. Šef hotela je bjesnio. Razljutio se na telefonisticu koja ga nije razumjela.
Pogled, koji mu je ostao prikovan za Maigreta, bio je lišen svake dobrohotnosti.
“Što sve ovo znači?” upitao je čekajući na dolazak portira servisnog ulaza, a koji je sjedio u
svojoj staklenoj kućici.
 “Ništa, ili gotovo ništa, kako vi velite.”
“Nadam se da nije riječ o... o...”
Riječ zločin, ta snomorica svih hotelijera svijeta, sve od skromnih vlasnika namještenih stanova
pa do šefova hotelskih palača, bila je prevelika za njegovo grlo.
“Uskoro će se doznati.”
Pojavila se gospođa Mortimer-Levingston i upitala:
“I onda?”
Šef se naklonio i nešto prolupetao. Na kraju se hodnika pojavio lik sitnog starca prljave brade, u
loše skrojenoj odjeći, a koji se nije nikako uklapao u okvir hotela.
Razumije se da je on trebao ostati iza kulisa, jer bi inače i on dobio lijepu odoru i morao se
svakodnevno brijati.
“Jeste li vidjeli da je tko izišao?”
“Kada?”
“Prije nekoliko minuta.”
“Čini mi se netko iz kuhinje... Nisam ni gledao. I jedan čovjek s kačketom.”
“Sitan, plavokos?” ubacio se Maigret.
“Da, mislim da dâ. Nisam ni gledao. Hodao je brzo.”
“I nitko drugi?”
“Ne bih znao. Otišao sam do ugla kupiti l’Intran…”
Sad je gospođa Mortimer-Levingston izgubila strpljenje.
“I onda? Dakle tako vi to istražujete?” izgovorila je obraćajući se Maigretu. “Rekli su mi da ste
vi iz policije. Mog su muža možda ubili. I na što još čekate?”
U pogledu koji se na nju spustio bio je čitav Maigret. Kakav mir! Kakva ravnodušnost! Kao da je
čuo samo zvrndanje muhe. Kao da je pred sobom imao samo neku krajnje banalnu stvar.
Ona nije bila navikla da ju se tako gleda. Ugrizla se za usne i pocrvenjela ispod kože, pa
nestrpljivo udarila nogom o pod.
On ju je nastavio netremice gledati.
I onda je, dovedena do ruba, gdje možda i ne bi znala učiniti ništa drugo, doživjela živčani slom.
 3
Pramen kose
Kad je Maigret stigao na kej Orfêvres, bila je već skoro ponoć. Oluja je bjesnila svom silinom.
Stabla su se na keju divlje tresla, a oko skele za pralje pljuskali su valići.
Prostorije su P.P.-a bile već skoro ispražnjene. Jean je međutim ipak bio na svojemu mjestu, u
predsoblju koje je komandiralo hodnicima obrubljenim mnoštvom praznih ureda.
Iz portirnice su dopirali glasovi. I onda, u velikoj daljini, pod jednim vratima, nit svjetla: neki
komesar ili inspektor koji i dalje vodi svoju istragu. A u dvorištu jedan automobil Prefekture puca iz
auspuha.
“Torrence se vratio?” želio je znati Maigret.
“Vratit će se za koji čas.”
“Moja vatra?”
“Morao sam otvoriti prozor, toliko je kod vas bilo vruće. Sve se zidovi znoje!”
“Naručite mi jedno polusvijetlo i sendviče. Ali ne iz sredine kruha!”
Gurnuo je vrata i zazvao:
“Torrence!”
I brigadir Torrence pošao je za njim u ured. Prije nego što je otišao sa Sjevernog kolodvora,
Maigret mu je telefonirao da nastavi istragu s te strane.
Komesar je imao četrdeset pet godina. Torrence samo trideset. Pa ipak je u njemu već bilo nešto
masivno što ga je pretvaralo u Maigretovu tek malo smanjenu reprodukciju.
Već je proveo mnoge istrage ne izgovorivši pritom ni jednu suvišnu riječ.
Komesar je skinuo kaput, pa sako, pa potegao kravatu. S leđima prema vatri, pričekao je jedan
dobrani trenutak da toplina prodre, i tek tada upitao:
“I onda?”
“Tužilaštvo se sastalo pod hitno. Policijska identifikacija je sve posnimala, ali nije uspjela otkriti
ničije otiske prstiju. Osim žrtvinih, dakako! A njih nema ni na jednoj daktiloskopskoj kartici.”
“Ako se dobro sjećam, služba ne posjeduje Letončevu karticu?”
“Ništa osim njegovog verbalnog portreta. Ni otisaka, ni tjelesnih mjera.”
“Ništa dakle ne dokazuje da taj mrtvac nije Pietr.”
“Ali ništa ne dokazuje ni da jest!”
Maigret je uzeo lulu i duhankesu u kojoj je još bila ostala tek mrva smeđeg praha. Torrence mu je
makinalnom gestom pružio načeti paketić sivog.
Zavladala je tišina. Zašuškao je duhan. A onda su se začuli koraci i sudaranje čaša, pa je
Torrence otvorio vrata.
Ušao je konobar iz pivnice Dauphine, pa na stol stavio poslužavnik sa šest čaša polusvijetlog
piva i četiri debela sendviča.
“Hoće li biti dosta?” upitao je opazivši da Maigret nije sam.
“Ma može proći.”
Ne prestajući pušiti, komesar se prihvatio jela i pila, no tek pošto je brigadiru gurnuo jednu bocu.
“I onda?”
“Ispitao sam sve vlakopratno osoblje. I otkrilo se da se netko vozio bez karte! Sad ili ubijeni ili
ubojica. Pretpostavlja se da se ukrcao u Bruxellesu, s druge strane vlaka, ne s perona. U Pullmanovu
se vagonu lakše sakriti nego u nekom drugom, zato što je prtljažni prostor mnogo veći. Letonac je
između Bruxellesa i granice popio čaj listajući snop engleskih i francuskih novina, među kojima
mnoge financijske. Između Maubeugea i Saint-Quentina bio je krenuo u toalet. Šef se kola toga sjeća
zato što mu je u prolazu rekao: ‘Donesite mi jedan viski.’”
“I malo se potom vratio na svoje mjesto?”
“Četvrt sata kasnije instalirao se pokraj svog viskija. Ali ga šef kola nije vidio kako se vraća.”
“Nitko poslije toga nije pokušao otići u zahod?”
“Pardon! Jedna je putnica gurnula vrata. Ali brava nije radila. Tek kad su stigli u Pariz, službenik
je uspio silom otvoriti vrata, i tako otkrio da je mehanizam zablokiran piljevinom.”
“I nitko do tog časa nije vidio tog drugog Pietra?”
“Nitko! Unatoč tome što je morao privući zanimanje, jer je nosio otrcanu odjeću kakva se ne viđa
po luksuznim vlakovima.”
“Tane?”
“Ispaljeno iz neposredne blizine. Automatski pištolj 6 mm. Pucanj je izazvao takve opekline da
liječnik tvrdi da su već i one same po sebi mogle izazvati smrt.”
“Nema tragova borbe?”
“Ni najmanjih! Džepovi prazni.”
“Znam.”
“Pardon! Ipak sam našao ovo, u unutrašnjem džepiću zatvorenom gumbom.”
I sad je Torrence iz dosjea izvadio kesicu od masnog papira u kojem se u prolaznom svjetlu dao
razabrati uvojak kestenjaste kose.
“No dajte.”
Maigret nije prekidao ni jelo ni pilo.
“Kosa ženska, dječja?”
“Ženska, tvrdi sudski liječnik. Ostavio sam mu nekoliko vlasi, pa mi je obećao da će ih pomno
proučiti.”
“Autopsija?”
“Do deset je sve bilo gotovo. Procijenjena starost: trideset dvije godine. Visina metar šezdeset
osam.
Nikakvih urođenih mana. Jedan mu je bubreg međutim u prilično lošem stanju, što daje
pretpostaviti da je bio alkoholičar. Želudac sadrži čaj i gotovo probavljenu hranu, koju je nemoguće
smjesta analizirati. Time će se pozabaviti sutra. Kad se obave ispitivanja, truplo će biti isporučeno
Sudsko-medicinskom zavodu i stavljeno na led.”
Maigret je obrisao usta, pa pošao zauzeti svoje omiljeno mjesto kraj peći. Ispružio je ruku i
Torrence je u nju, skoro refleksno, stavio paketić duhana.
“A s moje strane,” rekao je napokon komesar, “ja sam vidio Pietra, ili onoga koji je zauzeo
njegovo mjesto, kako odsjeda u Majesticu, večera u društvu Mortimer-Levingstonovih, s kojim je,
kako se čini, već imao zakazan sastanak.”
“S onim milijarderima?”
“Da! A kad su pojeli, Pietr se vratio u svoj apartman. Nato sam ja upozorio Amerikanca. Sad se
popeo i Mortimer. Očito su kanili izaći utroje jer je gospođa Mortimer sišla trenutak kasnije
nakindžurena za večernji izlazak. A deset se minuta kasnije ustanovilo da su ona dvojica nestala.
Letonac je svoj smoking zamijenio manje upadljivim odijelom. Stavio je na glavu kačket i portir
je mogao pomisliti da je to neki radnik iz kuhinje.
Levingston je pak otišao takav kakav jest, u odijelu za izlazak.”
Torrence nije rekao ništa. I onda su, u dugoj šutnji koja je uslijedila, jasno začuli huku uragana od
kojeg su se tresla stakla i hukala vatra u peći.
“Prtljaga?” upitao je napokon Torrence.
“Obavljeno. I ništa! Odjeća. Rublje. Odjevni predmeti čovjeka koji putuje vrlo luksuzno. Ali ni
komadića papira. Mortimerova se kune da su ga ubili.”

Negdje se oglasilo nekakvo zvono. Maigret je otvorio ladicu svog stola u koju je, negdje popodne,
gurnuo brzojave vezane uz Pietra Letonca.
Onda je pogledao na kartu. Prst mu je povukao crtu Krakov-Bremen-Amsterdam-Bruxelles-Pariz.
Negdje oko Saint-Quentina, u dolasku: jedan mrtvac.
U Parizu, crta se naglo prekida. Dva čovjeka nestala, nasred Champs-Élyséesa.
Ne preostaje dakle ništa osim prtljage u apartmanu i gospođe Mortimer-Levingston, prazne od
svake misli kao i Letončev putnički sanduk sred njegove sobe.
Maigretova je lula grgljala tako enervantno da je komesar iz druge ladice dohvatio stručak
pilećeg perja, pa očistivši kamiš, otvorio peć i u nju bacio zamazano perje.
Četiri su boce polusvijetlog bile ispražnjene, čaše zamućene debelom pjenom. Iz jednog je od
susjednih ureda netko izišao pa zaključao vrata i zaputio se hodnikom.
“Netko je gotov s poslom”, zamijetio je Torrence. Bio je to Lucas. Te je večeri uhitio dva
trgovca drogom, zahvaljujući nekom tatinom sinu koji je propjevao.
Maigret se nakašljao, pa se uspravio, rumen u licu. Makinalno je dohvatio kesicu od masnog
papira, pa iz nje izvukao vlasi, i pustio ih da zaigraju na svjetlu. A onda se opet postavio pred kartu,
na kojoj je nevidljiva crta koja je pratila Letončevo putovanje opisala čistu krivulju, zamalo
polukrug.
Zašto se iz Krakova želio uspeti sve do Bremena i tek se tada spustiti u Pariz?
I dalje mu je u ruci bila kesica od masnog papira. Pa je promrmljao:
“Unutra je bio i portret.”
 Bila je to zapravo jedna od onih omotnica u kakve se stavljaju kopije za klijente.
Kuverta je međutim bila formata kakav još prolazi samo na selu i provincijskim kasabama, a
kakav se nekoć zvao albumski format.
Fotografija koja se nalazila u toj omotnici zacijelo je imala format pola razglednice i bila
izrađena na onom tankom papiru, bjelokosnom i sjajnom.
“Ima li u laboratoriju još koga?” upitao je najednom komesar.
“Valjda. Trebalo je raditi na tom slučaju iz vlaka, razviti negative.”
Na stolu je ostala još samo jedna puna čaša. Maigret ju je iskapio jednim gutljajem pa obukao
sako.
“Idete sa mnom? Takvi portreti obično nose i ime i adresu fotografa otisnute u reljefu.”
Torrence je shvatio. Krenuli su kompliciranom mrežom hodnika i stubišta, lutajući potkrovljem
Palače pravde i tako sve do laboratorija Policijske identifikacije.
Vještak je dohvatio papir, opipao ga, učinilo se na trenutak da će ga čak i onjušiti. Onda se
postavio kraj jakog projektora, pa prema njemu zavaljao nekakav apokaliptički aparat postavljen na
kolica.
Princip je bio jednostavan: list bijeloga papira stavljen neko vrijeme u kontakt s listom na kojem
je nešto otisnuto ili napisano tintom, na kraju će se impregnirati slovima s tog drugog lista.
Rezultat je bio nevidljiv golim okom. Ali je zato tu impregnaciju razotkrila fotografija.
Budući da su u laboratoriju imali peć, Maigret je žarko poželio tu ostati nasukan. Tu je ostao
utaboren skoro sat vremena, pušeći svoju lulu, dok je Torrence slijedio fotografa po svim ulicama i
sokacima.
Napokon su se otvorila vrata tamne komore. Jedan je glas objavio:
“Evo ga!”
“I onda?”
“Portret je bio potpisan s: Léon Moutet, umjetnički fotograf, Belgijski kej, Fécamp.”
Trebalo je doista imati oko profesionalca da se to pročita s ploče jedva potamnjene, a na kojoj je
primjerice Torrence uspio razabrati samo nejasne sjene.
“Hoćete vidjeti fotografije kadavera?” upitao je vještak raspoloženo. “Upravo su prekrasne! A
osim toga u vagonskom toaletu baš i nema puno mjesta. Možete li vjerovati da su aparat morali
objesiti s plafona...”
“Imate gradsku vezu?” upitao je Maigret i pokazao na telefonski aparat.
“Imamo... Samo poslije devet telefonistica više nije tu. Ipak će nas spojiti...”
Komesar je nazvao Majestic i s drugog kraja žice dobio tumača.
“Gospodin Mortimer-Levingston se vratio?”
“Raspitat ću se, gospodine. S kim imam čast?”
“Policija!”
“Nije se vratio.”
“Ni gospodin Oswald Oppenheim?”
“Ni on.”
 “Što radi gospođa Mortimer?”
Tišina.
“Pitao sam vas što radi gospođa Mortimer.”
“Ona... mislim da je u baru...”
“Drugim riječima, napila se?”
“Popila je nekoliko koktela, da. Izjavila je da se ne vraća u svoj apartman prije nego što joj se
vrati muž. Da li...?”
“Što?”
“Halo! Ovdje šef hotela”, izgovorio je drugi glas. “Ima li što novo? Mislite li da će o toj priči
pisati novine?
Maigret je bezočno spustio slušalicu. Da udobrovolji fotografa, bacio je pogled na kopije
poredane na sušilicama, još blistave i vlažne.
Istodobno govoreći Torrenceu:
“Vi ćete se, stari moj, instalirati u Majesticu. A osim toga ne brinite zbog šefa hotela.”
“A vi, gazda?”
“Ja idem u svoj ured. U pet i pol ima vlak za Fécamp. Ne isplati mi se ići kući i buditi ženu.
Recite, molim vas... Pivnica bi još morala biti otvorena. U prolazu mi naručite još jedno
polusvijetlo...”
“Jedno?” ponovio je Torrence s nedužnim izrazom lica.
“Po volji vam, stari moj! Konobar je dovoljno zloban da to shvati kao tri ili četiri. I neka doda
pokoji sendvič.”
Spustili su se jedan za drugim beskonačnim spiralnim stubištem.
Fotograf u crnoj bluzi, ostavši sam, zagledao se za vlastito zadovoljstvo u kopije koje je razvio i
počeo ih numerirati.
Dvojica su se policajaca rastala u ledenom dvorištu.
“Ako zbog bilo kojeg razloga odete iz Majestica, ostavite nekoga”, preporučio mu je komesar.
“Jer ću u slučaju potrebe telefonirati baš ovamo.”
A onda je stigao u svoj ured, pa raspirio vatru prograbljavši rešetku.
 4
Drugi časnik Seetaufela
Kolodvor La Bréauté, na kojem je u sedam i pol ujutro komesar Maigret sišao s glavne linije Pariz-
Le Havre, već mu je dao naslutiti okus Fécampa.
Stanični bife, slabo osvijetljen i prljavih zidova, sa šankom na kojem je nekoliko osušenih kolača
skupljalo plijesan, a tri se banane i pet naranči trudilo napraviti piramidu.
Tu se oluja osjećala mnogo žešće. Pljuštalo je kao iz kabla. Za prelazak s kolosijeka na kolosijek
valjalo je do koljena utonuti u blato.
Mali seoski vlak, složen iz otpisanih vagona. Imanja loše ocrtana u bljedilu osvita i napola
izbrisana šrafurom kiše.
Fécamp! Kompaktni vonj haringe i bakalara. Hrpe bačava. Jarboli iza lokomotiva. Negdje tuli
nekakva sirena.
“Belgijski mol?”
To je bilo sasvim desno. Trebalo je samo ugaziti u viskozne lokve u kojima su svjetlucale riblje
ljuske i trunula njihova utroba.
Umjetnički je fotograf bio istodobno i trgovac i kolporter. Prodavao je nepromočive kabanice,
crvene vjetrovke od jedrenog platna, konop od konoplje i novogodišnje čestitke.
Bio je to čovjek slabunjav i blijed, i sad je, čim je bila izgovorena riječ policija, u pomoć
pozvao ženu. A ona, lijepa Normanđanka, gledala je Maigreta ravno u oči, kao da ga izaziva.
“Možete li mi reći koja je fotografija bila u ovoj omotnici?”
To je potrajalo. Iz fotografa je valjalo čupati riječ po riječ, i misliti umjesto njega.
Kao prvo, bio je to portret od najmanje osam godina, jer on već osam godina ne radi fotografije
tog modela. Tada je kupio novi aparat za format razglednice.
A što je fotograf radio prije osam godina? Gospodinu je Moutetu trebala puna četvrtina sata da se
sjeti kako ima album egzemplara u kojem čuva sve portrete što ih je napravio.
Žena ga je pošla potražiti. Ulazili su mornari i odlazili. Dolazila je i klinčadija kupiti za sou
bombona. Vani su škripali brodski čekrci. Čulo se kako more valja oblutke duž lukobrana.
Maigret je listao album i precizirao:
“Mlada žena smeđe kose, vrlo fine.”
Bilo je to dovoljno.
“Gospođa Swaan!” uskliknuo je fotograf.
I smjesta našao njezinu sliku. Bio mu je to jedini slučaj da je došao do modela vrijednog
pokazivanja.
Bila je lijepa. Čovjek bi joj dao dvadeset godina. Fotografija je točno ulijegala u omotnicu.
Tko je ona?
“I dalje živi u Fécampu. Ali sad ima i svoju vilu na obali, pet minuta od Kasina.”
 “Udana?”
“Tad još ne. Radila je kao blagajnica u hotelu Chemin de Fer.”
“Kraj kolodvora, naravno!”
“Da, sigurno ste ga vidjeli u prolazu. Prava ubožnica, za nas tu na selu. A Lože... Već ste ih
vidjeli? I baš je tu i upoznala nekog putnika koji je odsjeo u hotelu, nekog stranca. I tako su se uzeli. I
od tada živi u toj vili, skupa s dvoje djece i sluškinjom.”
“Gospodin Swaam ne živi u Fécampu?”
Uslijedio je muk, pa razmjena pogleda između fotografa i njegove žene. I na kraju je progovorila
baš ona.
“Budući da ste iz policije, bolje da vam sve kažem, nije li tako? A osim toga, i tako biste i sami
doznali. Ali to se samo priča. Gospodina Swaana nema gotovo nikad u Fécampu. A kada i dođe, to je
samo na nekoliko dana. A ponekad samo prođe.
Kad je došao, a to je bilo odmah poslije rata, baš su reorganizirali ribolov na New Foundlandu,
nešto čega nije bilo pet godina.
On je htio, da tako kažem, proučiti to pitanje i uložiti sredstva u poslove koji rastu.
Tvrdio je da je Norvežanin. Osobno mu je ime Olaf. Ribari koji rade s haringama i ponekad
odlaze sve do Norveške, vele da ih dolje ima puno koji se tako zovu.
Međutim se pričalo kako je on zapravo Nijemac i tu je došao špijunirati.
I zato su se, kad se oženio, klonili i njegove žene.
Onda se doznalo da je on zapravo pomorac, da plovi kao drugi časnik na nekom njemačkom
trgovačkom brodu, i da baš zato dolazi tako rijetko.
Na kraju su se ljudi prestali time baviti, no ljudi kao mi i dalje su nepovjerljivi.”
“Rekoste mi da imaju djece?”
“Dvoje... Curicu od tri godine i bebu od nekoliko mjeseci.”
Maigret je izvadio fotografiju iz albuma, zamolio da mu opišu vilu. Još je bilo malo prerano da se
tamo pojavi.
Potom je proveo dva sata sve čekajući u lučkoj krčmi i slušajući kako mornari raspravljaju o lovu
na haringu, trenutno u vrhu stađuna. Uz molo je bilo poredano pet crnih koćarica. Iskrcavale su ribu u
punim bačvama, i zrak je zaudarao i usprkos oluji.
Da stigne do vile, udario je napuštenim valobranom, obišao zatvoreni kasino sa zidovima
urešenim lanjskim plakatima.
Napokon se uspeo brežuljkom na obali. Od ovuda i onuda, razabrao je kovanu ogradu vile.
To što je tražio bilo je sazidano od crvene opeke, srednje veličine, udobno. Osjećalo se kako je u
ljepšem godišnjem dobu vrt s bijelim pošljunčanim stazama bio brižno njegovan. S prozora su se
otvarali daleki vidici.

Zazvonio je. Danska doga, ne zalajavši, no zbog tog se doimajući još krvoločnije, prišla mu je i
onjušila ga kroz pregradu. Na drugi se glas zvonca pojavila sluškinja, pa kao prvo zatvorila psa u
kućicu i onda upitala:
 “Što je bilo?”
Govorila je mjesnim dijalektom.
“Volio bih, lijepo molim, vidjeti gospodina Swaana.”
Vidjelo se da se nećka.
“Ne znam je li gospodinu tu... Idem pitati...”
Nije mu otvorila vrtna vrata. I dalje je pljuštalo kao iz kabla. Maigret je bio sav mokar.
Vidio je kako se sluškinja uspinje stubama i nestaje u kući. Onda se na prozoru pomaknuo zastor.
Nakon malo vremena djevojka se vratila.
“Gospodin se neće vratiti nekoliko tjedana. Sad je u Bremenu...”
“U tom bih slučaju volio razgovarati s gospođom Swaan.”
Ona se opet zanećkala, no napokon ipak otvorila vrata.
“Gospođa nije odjevena. Morat ćete pričekati.”
Dok je s njega kapalo, uvela ga je u uredni salon, prozora zastrtih bijelim zavjesama i s ulaštenim
parketom.
Namještaj, inače nov, bio je kakav nalazimo po svim malograđanskim interijerima. Bio je dobre
kakvoće i rađen u stilu koji su 1900. zvali modernim.
Od svijetle hrastovine. Na sredini stola cvijeće u “umjetničkoj” vazi od kamenštine. Milje
izvezen u engleskom stilu.
Na okruglom stoliću, naprotiv, veličanstveni samovar od cizeliranog srebra, sam vrijedan više od
sveg ostalog namještaja.
Odnekud se začuo nekakav šum, odozgo s kata. Osim toga, iza zidova u prizemlju, neka je beba
zaplakala a neki je drugi glas promrmljao nešto tonom prigušenim i monotonim, kao da ju umiruje.
Napokon baršunasti koraci, netko klizi kroz hodnik. Otvaraju se vrata. I komesar Maigret se
najednom nalazi u društvu mlade žene, odjevene na brzinu za primanje gosta.
Bila je srednjeg rasta, više punačka negoli mršava, a na lijepom joj se ozbiljnom licu u tom
trenutku dao pročitati nekakav neodređeni nemir.
Ipak se nasmiješila i rekla:
“Zašto ne sjednete?”
S Maigretova su kaputa, hlača i cipela, tekli potočići i padali na navošteni pod stvarajući barice.
Nije takav mogao sjesti u meki naslonjač od zelenog velura kakvi su bili u salonu.
“Gospođa Swann, ako se ne varam?”
“Da, gospodine.”
Pogledala ga je upitno.
“Oprostite što vas deranžiram. Riječ je o jednoj jednostavnoj formalnosti. Ja sam iz policije koja
prati strance. I baš sad pravimo novi popis...”
Nije mu odgovorila. To kao da ju nije ni uznemirilo ni umirilo.
“Vjerujem da je gospodin Swann Šveđanin, nije li tako?”
“Pardon... Norvežanin. Ali, Francuzima je to jedno te isto. Čak sam i ja, u početku...”
 “On je pomorski časnik?”
“On plovi kao drugi časnik na Seeteufelu, iz Bremena.”
“Dakle tako... On dakle radi za njemačku firmu.” Ona kao da je malo pocrvenjela.
“Brodovlasnik je Nijemac, da... bar na papiru...”
“Što će reći..?”
“Ne vjerujem da to pred vama trebam skrivati. I sami zacijelo znate da je poslije rata za
trgovačku mornaricu nastupila kriza. Čak bi vam i ovdje mogli pričati o kapetanima duge plovidbe
koji su se, jer ih nitko nije htio uzeti, ukrcavali kao drugi, pače i treći časnici... Drugi ribare oko New
Foundlanda i po Sjevernom moru.”
Govorila je donekle naglo, no glasom blagim, jednoličnim.
“Moj muž nije htio potpisati ugovor za Pacifik, gdje još ima posla, jer bi se tad mogao vraćati u
Europu tek svake dvije godine. Amerikanci su, nakon što smo se vjenčali, registrirali Seeteufel na
ime njemačkog brodovlasnika. A mislim, kad je Olaf došao u Fécamp, bilo je to zapravo da vidi da
tu nema na prodaju još koja goleta.
Sad vam je valjda sve jasno. Riječ je zapravo o švercu alkohola u Sjedinjene Države.
Tako su osnovane velike tvrtke, sve s američkim kapitalom. A sjedište im je u Francuskoj,
Nizozemskoj i Njemačkoj.
I moj muž zapravo radi za jedno takvo društvo. Seeteufel radi ono što zovu “rum ran”.
Sve to dakle nema baš nikakve veze s Njemačkom.”
“Je li on trenutačno na moru?” upitao je Maigret ne skidajući oči s lijepog lica u kojem je bilo
nečeg iskrenog, gotovo dirljivog.
“Ne vjerujem. Morali biste shvatiti da njegova putovanja nisu pravilna kao kod linijaša. Pa ipak
ja uvijek pokušavam što točnije izračunati Seeteufelov položaj. Ovog bi časa morao biti u Bremenu,
ili samo što nije stigao.”
“Već ste bili u Norveškoj?”
“Nikada! Ja se tako reći nisam ni maknula iz Normandije. Možda dva-tri puta, na kratki izlet do
Pariza.”
“S mužem?”
“Da. Između ostalog, na bračnom putovanju.”
“On je, ako se ne varam, plav?”
“Da. A zašto me to pitate?”
“Sa svijetlim brčićem, odrezanim na rubu usnice?”
“Da. A mogla bih vam napokon pokazati i njegovu sliku.”
Otvorila je vrata i izišla. Maigret je čuo kako šeće po susjednoj sobi.
Nije ju bilo nelogično dugo. A u vili su se čuli zvukovi otvaranja i zatvaranja vrata, teško
objašnjiva ulaženja i izlaženja.
Napokon se pojavila, malo zabrinuta, neodlučna.
“Oprostite mi, molim vas”, rekla je. “Nisam ju uspjela naći. Kad imate djecu, kuća vam je uvijek
u neredu.”
 “Samo još jedno pitanje. Kolikima ste već dali ovu svoju fotografiju?”
Pokazao joj je kopiju koju mu je dao fotograf. Gospođa Swaan je sva pocrvenjela i promucala:
“Ne razumijem...”
“Vaš muž očito ima takvu?”
“Da. Bili smo još zaručeni kad...”
“I nitko ju drugi nema?”
Sad je već bila na granici suza. Usne su joj počele drhtati, odajući smetenost.
“Nitko.”
“Hvala vam, madame.”
Baš dok je ulazio u predsoblje, u nj je upala curica. Nije bilo nikakve potrebe da joj promotri
lice. Bila je živi portret Pietra Letonca!
“Olga!” progunđala je mama i gurnula dijete prema odškrinutim vratima. Komesar se opet našao
vani, na kiši, u vihoru.
“Doviđenja, gospođo.”
Još ju je jedan trenutak vidio kroz odškrinuta vrata i obuzeo ga je osjećaj da je tu ženu razorio
iznenadivši ju tako u njezinu domu, u svoj urednosti njezine vile.
A bilo je tu i drugih suptilnih tragova, koji se nisu dali definirati, ali sve na pozadini tjeskobe u
očima mlade majke koja zatvara vrata.
 5
Pijani Rus
Ima stvari kojima se čovjek ne hvali i koje, ispričane, izazivaju smiješak, no koje ipak zahtijevaju
stanovitu dozu heroizma.
Maigret nije spavao. Od pet i pol do osam sati, samo se drmao u kupeima punim propuha.
Još od La Breaute bio je sav promočen. Sad su mu cipele na svakom koraku šljapkale od prljave
vode, polucilindar mu se izobličio, a kaput i sako proželi su se vlagom.
Vjetar mu je lijepio kišu za tijelo kao pljuske. U uličici nije bilo nikoga. Tek jednostavna staza na
strmini između vrtnih zidova. A sredinom se rušila čitava bujica.
Poduži je trenutak ostao nepomičan. Mokra mu je bila čak i sama lula u džepu. Nije bilo načina
da se sakrije negdje u blizini vile. Od svega se mogao još samo skutriti, kako je najbolje znao, uza
zid i čekati.
Kad bi prošli ljudi, samo bi ga pogledali, pa se još i okrenuli. A možda tu bude tako morao ostati
još satima i satima. Nije imao nikakvog čvrstog dokaza da se u kući krije i muškarac. A sve ako se i
krije, hoće li osjetiti potrebu da izađe?
Ipak je Maigret, onako zlovoljan, u promočenu lulu nabio duhan, oslanjajući se koliko može na tu
slabu okrepu.
To nije bilo pravo mjesto za jednog časnika Pravosudne policije. Bio je to, u najgorem slučaju,
posao za početnika. Držao je on takve straže već stotinu puta, ali između svoje dvadeset i osme i
tridesete godine.
Dok mu je uspjelo ukresati šibicu, prošao je sve muke svijeta. Šmirgl mu se na kutiji počeo
ljuštiti. A da se šibice napokon nisu, kao čudom, zapalile, ne bi li možda bio i otišao?
S mjesta na kojem je bio nije vidio baš ništa, osim niski zidić vile i njezina zeleno obojena vrata
od kovanog željeza. Noge su mu bile u kupinama. Po šiji mu je pirila struja zraka. Pod njim je bio
Fécamp, ali ga nije vidio. Od svega je čuo samo valjanje mora i, s vremena na vrijeme, krik sirene,
automobil u prolazu.
Prošlo je već pola sata u takvom stajanju na straži, kad se uličicom počela uspinjati neka žena,
naizgled kuharica, s košarom potrepština. Maigreta nije vidjela sve dok nije kraj njega prošla. Ta ju
je golema silueta, nepomično prislonjena na zid, u uličici šibanoj vjetrom, toliko uplašila da je
udarila u bijeg.
Ta zacijelo radi u nekoj vili na vrhu padine? Nekoliko se minuta kasnije na okuci pojavio
muškarac, pa iz daljine odmjerio Maigreta, da bi mu se potom pridružila neka žena, a onda se oboje
vratili u kuću.
Situacija je bila smiješna. Komesar je znao da ne postoji ni šansa od jedan prema deset da će
njegovo stražarenje poslužiti nekakvoj svrsi.
Pa ipak je ostao na svojemu mjestu, i to zbog nekakvog dalekog dojma koji ne bi mogao nazvati
čak ni predosjećajem.
 Prije bi se moglo reći da je to bilo zbog nekakve njegove teorije, koju međutim nije nikad razvio i
koja mu je u duhu ostala neprecizna, a koju je on u sebi nazivao teorijom pukotine.
U svakom zlikovcu, u svakom banditu, krije se čovjek. Ali je tu također i prije svega igrač,
protivnik, i policija je sklona da vidi baš njega, i da baš njega, općenito govoreći, i napada.
Dogodi se zločin ili kako drugo zlodjelo? Sad počinje hrvanje s podatcima manje ili više
objektivnim. Problem ima jednu ili više nepoznanica, koje razum pokušava razmrsiti.
Maigret je radio kao i ostali. I kao i ostali, služio se izvanrednim alatima koje su Bertillon, Reiss
i Locard dali u ruke policiji, stvorivši iz svega čitavu znanost.
Ali on je tražio, čekao i vrebao na pukotinu. Na trenutak, drukčije rečeno, kad će se iza igrača
pojaviti čovjek.
U Majesticu je pred sobom imao baš igrača.
Ovdje je on bio nešto drugo. Vila uređena i mirna nije spadala u sredstva borbe koju je vodio
Pietr Letonac. I nadasve ta žena, kao i njegova djeca, poznata što po viđenju što po čuvenju, pripadali
su jednoj sasvim drugoj materijalnoj i moralnoj sferi.
I baš se zato i nadao – sve tako u lošem raspoloženju, između ostalog i zato što je jako volio
svoju veliku gusanu peć, svoj ured s pjenušavim polusvijetlim pivom na stolu – da će ga u toj
ljepljivoj oluji poslužiti sreća.
Kad se prihvatio te straže, bilo je malo iza deset. A kad su na šljunku aleje zaškripali koraci, i
preciznim se, brzim pokretima otvorila vrata od kovanog željeza, i kad se na deset metara od
komesara ocrtala silueta, bilo je već podne i pol.
Teren mu nije dopustio da odstupi. I tako je ostao na mjestu, nepokretan, čak inertan, posađen na
noge koje su promočene hlače kiparile širokim potezima.
Čovjek koji je izišao iz vile nosio je baloner s pojasom, sve u lošem stanju i s pohabanim
ovratnikom. Na glavi mu je bio sivi kačket.
Ta ga je odjeća silno pomlađivala. S rukama u džepovima, s plećima skupljenim i drhtavim zbog
nagle promjene temperature, krenuo je nizbrdo.
Morao je proći na niti metar od komesara. I baš je taj trenutak izabrao da uspori hod, izvadi iz
džepa kutiju cigareta i zapali jednu. I tko bi vjerovao da se pritom pobrinuo staviti lice u puno svjetlo
i dopustiti policajcu da ga pomno promotri!
Maigret ga je pustio da napravi još nekoliko koraka, pa onda krenuo za njim, skupljenih obrva.
Lula mu je bila ugašena. Čitava je njegova osoba odisala nezadovoljstvom, no istodobno i
nestrpljivom voljom da shvati što se zbiva.
Jer je taj čovjek u baloneru Letoncu i sličio i nije! Bili su iste visine: oko metar i šezdeset osam.
U krajnjem bi mu slučaju mogao dati iste godine, iako je, tako odjeven, izgledao kao da bi prije
mogao imati dvadeset šest negoli trideset dvije godine. Bez problema je baš on mogao biti predložak
onog verbalnog portreta kojeg je Maigret znao napamet i čiji je tekst sad nosio u džepu.
A ipak je to bio neki drugi čovjek! Tako su mu primjerice oči imale fluidniji, sjetniji pogled. I
sivilo je u njima bilo svjetlije, kao da mu je šarenice razrijedila kiša.
I nije nosio sitni plavi brčić. Ali se nije promijenilo samo to.
Maigretu su u oči upale i druge pojedinosti. Njegova odjeća nije nikako pristajala časniku
trgovačke mornarice. Ona se nije uklapala čak ni u vilu niti se poklapala s građanskim životom i
lagodom kojom je ta vila odisala.
Cipele su mu bile iznošene, pete iskrivljene. Kad je čovjek, a zbog blata, podigao rub hlača,
komesar je ugledao čarape od sivog pamuka, izblijedjele i sve iskrpane.
Baloner je bio prekriven mnogim mrljama. Čitav je taj komplet odgovarao tipu koji je Maigret
dobro poznavao, naime tipu europskog vagabunda, kakvi stalno dolaze s istoka, pa stanuju u najgorim
pariškim konačištima, povremeno spavajući čak i po kolodvorima, no koji se rijetko kada odvaže
poći u provinciju; koji putuju trećom klasom ili se švercaju na papučicama ili u teretnim vagonima.
Za sve je to dobio potvrdu već za nekoliko minuta. U Fécampu nema krčmi u pravom smislu te
riječi. Pa ipak kraj luke ima dva-tri otužna bistroa u koja radije zalaze lučki radnici negoli ribari.
A deset metara od tih lokala, jedna korektna kavana, pristojna i svijetla.
Čovjek u baloneru prošao je međutim pored spomenute bez zastajanja, pa ušao, i to sasvim
naravno, u najjadniji od bistroa i nalaktio se na šank gestom koja Maigreta nije mogla zavarati.
Bila je to gesta poznata, jednostavna i svojstvena ološu. Komesar ju je želio ponoviti da se uklopi
u atmosferu.
Sad je ušao i on. Čovjek je naručio imitaciju pelinkovca i ostao stajati tako, ništa ne govoreći,
praznog pogleda, ravnodušan na Maigreta koji je stao pokraj njega.
Kroz razdrljenu je odjeću policajac opazio sumnjivo rublje. I ni tu nije moglo biti zabune!
Košulja, s lažnim ovratnikom stanjenim do vrpce, bila je nošena mnogo dana, pače i sedmica. I u tom
je spavao Bog bi ga znao gdje. A unutra je bilo toplo. I padala je kiša.
Odijelo mu nije bilo bez elegancije, ali je nosilo iste stigme, koje su pričale o skitnjama jednog
probisvijeta.
“Još jedno!”
Čaša je bila prazna. Gazda ju je napunio, a Maigretu natočio ljuti fil-en-six.
“Onda, što ima, tu ste novi?”
Čovjek mu nije odgovorio, nego je naiskap ispio svoju žesticu, baš kao i prethodnu, pa gurnuo
čašu preko šanka i dao znak šankeru da mu je opet napuni.
“Jeste li za što prigristi? Imamo haringe u octu.”
Maigret je zakosio prema maloj peći i okrenuo joj leđa blistava kao kišobran. Gazda se nije
obeshrabrio. Dao je komesaru znak očima, pa nastavio, obraćajući se gostu u baloneru:
“No kad smo već kod toga, prošli mi je tjedan tu bio jedan vaš zemljak. Rus iz Arhangelska. Bio
je na švedskom trojarbolniku koji se pred olujom sklonio u luku. Kunem vam se, nije se imao kada ni
napiti! Jer namučili su se ko svi vrazi. Jedra poderana i dva križa slomljena u čitavom tom metežu.”
Onaj drugi, sad već na četvrtom pelinkovcu, marljivo je prionuo na posao. Gazda bi mu punio
čašu čim bi ju ispraznio, svaki put dobacivši Maigretu zavjerenički pogled.
“Što se pak tiče kapetana Swaana, njega nije bilo sve otkako sam vas zadnji put vidio.”
Komesar se stresao. Čovjek u baloneru, koji se, sve tako bez vode, sprema ispiti i svoju petu
čašicu, prišao je peći nesigurnim korakom, udario o Maigreta i pružio ruke prema toplini.
“Dajte mi ipak jednu haringu”, rekao je.
Strani mu je izgovor bio vrlo naglašen, i to ruski, koliko je to policajac mogao ocijeniti.
 I sad su bili tu, jedan kraj drugog, jedan nasuprot drugom, moglo bi se riječi. U nekoliko je
navrata čovjek prešao rukom preko lica, a oči su mu postajale sve zabrinutije.
“Moja čaša?” rekao je malo nervozno.
Morali su mu je staviti u ruku. Sve tako ispijajući, zapiljio se u Maigreta i napravio gestu
gađenja.
I s tim izrazom lica nije moglo biti zabune! Osim toga, kao da još želi i potvrditi svoje osjećaje,
bacio je čašu na pod, naslonio se na naslon stolice i progunđao nešto na nekom stranom jeziku.
Gazda, kojeg je sve to malo uznemirilo, prošao je kraj Maigreta i prišapnuo, vjerujući da govori
tiho, no ipak tako da Rusu nije promakla ni jedna riječ:
“Ne obazirite se. Uvijek je takav.”
Čovjek se smijao nesuvislim smijehom pijanca. Onda se svalio u stolac, uhvatio se za glavu, i
ostao tako nepomičan sve dok mu među laktove, na stol, nisu gurnuli tanjur s mariniranom haringom.
Krčmar ga je munuo u rame.
“Jedite! Od tog će vam biti bolje.”
Ovaj se opet nasmijao. No to je više sličilo na gorko hripanje. Okrenuo se da potraži Maigreta
očima, da ga promotri upravo drsko, i odgurnuo tanjur s haringom do nakraj stola.
“Daj piti!”
Gazda je podigao ruke k nebu, pa promrmljao kao da se ispričava:
“Ah ti Rusi!”
Pa zavrtio kažiprst uprt u čelo.

Maigret je svoj polucilindar gurnuo na zatiljak. S odjeće mu je otpadalo sivo blato. Bio je na svom
drugom fil-en-sixu.
“Dajte mi jednu haringu”, rekao je.
Već ju se spremao pojesti s komadićem kruha, kad se Rus digao na omekšale noge, osvrnuo se
oko sebe kao da ne zna što da radi, zacerekao se i po treći put pa se zamišljeno zagledao u Maigreta.
A onda se nasukao na šank, dohvatio čašu s police i izvukao bocu iz kositrenog čabrića u kojoj se
močila u hladnoj vodi.
Poslužio se sam i ne gledajući što si to toči pa popio i zacoktao jezikom.
Napokon je iz džepa izvukao novčanicu od stotinu franaka.
“Hoće li to biti dosta, ološu?” upitao je krčmara.
Bacio je novčanicu u zrak. Gazda ju je morao vaditi iz sudopera.
Rus je povukao kvaku na ulaznim vratima, ali se nisu otvorila. I sad je skoro došlo do prepirke,
jer je gazda htio pomoći gostu, a ovaj ga je odbijao udarcima lakta.
Baloner se napokon rasplinuo u kiši i magli, odlazeći duž mola u smjeru kolodvora.
“A je numera”, uzdahnuo je gazda prema Maigretu koji je upravo plaćao svoj račun.
“Dolazi često?”
“S vremena na vrijeme. Jednom je zgodom tu proveo čitavu noć, na klupi na kojoj ste sjedili. Ma
to vam je Rus! Oni ruski mornari, koji su onaj dan bili u Fécampu kad i on, pričali su mi o njemu.
Čini se da je to čovjek školovan... Jeste li mu vidjeli ruke?”
“Ne čini vam se da sliči kapetanu Swaanu?”
“A, vi ga poznajete? Pa naravno. Gotovo da ih zamijeniš. Ma mislim! I ja sam dugo vjerovao da
mu je to brat.”

Žućkasti se lik gubio u pljusku. Maigret je produžio korak.

Rusa je dostigao baš u trenutku kad je ulazio u čekaonicu trećeg razreda na kolodvoru, da bi se
onda skljokao na klupu i opet se uhvatio za glavu.
Jedan sat potom obojica su sjedila u istom odjeljku u društvu marvenog trgovca iz Yvetota koji je
Maigretu, sve na normandijskom dijalektu, počeo pričati lijepe pričice, s vremena na vrijeme svog
susjeda čak i munuvši laktom samo da potakne zanimanje.
Rus je neopazice klizio, da bi se napokon prostro po klupi, lica blijeda, glave klonule na prsa,
usta poluotvorenih, shrvan alkoholom.
 6
Kod sicilskoga kralja
Sve od La Bréauteéa, gdje se probudio, Rus više nije sklopio oka. Istina je međutim da je brzi vlak
Le Havre-Paris bio prekrcan. Maigret i njegov suputnik ostali su stajati u hodniku, posađeni svaki
pred svojim prozorom, odakle su promatrati defiliranje zbrkanog krajolika koji je već nagrizala noć.
Čovjek u baloneru nije se ni na trenutak uznemirio zbog policajčeve blizine. Na kolodvoru Saint-
Lazare nije čak ni pokušao iskoristiti gužvu da ga se otrese. Baš naprotiv, kad je, silazeći niz veliko
stubište, opazio da su mu se promočile cigarete, u kolodvorskoj je trafici kupio drugu kutiju i već htio
zakoračiti u točionicu. Onda se međutim predomislio, pa sve vukući noge, počeo šetati pločnicima,
kao silueta koju je bilo bolno i gledati, toliko je izražavala potpunu izgubljenost, jedno od onih
beznađa koja više ne ostavljaju mjesta ni za kakav poticaj.

Od kolodvora Saint-Lazare do Gradske vijećnice dug je put. Trebalo je proći kroz čitavo gradsko
središte, a između šest i sedam uvečer prolaznici su u valovima nadirali pločnicima, a automobili
tekli ulicama stalnim ritmom krvi u arterijama.
Sa svojim uskim plećima i nepromočivom kabanicom stegnutom u pasu i poprskanom blatom,
svom umašćenom, u svojim cipelama iskrivljenih peta, tapkao je u svim tim svjetlima i gibanju,
guran, udaran, niti zastajkujući niti se osvrćući.
Udario je najkraćim putem, ulicom 4. rujna i preko Hallesa, što je dokazivalo da mu je put bio
dobro poznat.
Tako je stigao u pariški geto, čiju jezgru tvori ulica Des Rosiers, pa produžio pored dućana s
natpisima na jidišu, pored mesnica s košer mesom, pored stelaža s beskvasnim kruhom.
Nakon jednog zaokreta, kraj prolaza dugog i mračnog, nalik na tunel, neka ga je žena pokušala
uhvatiti za ruku, ali ju je onda i ispustila, očito sve shvativši, iako on nije izgovorio ni riječ.
Napokon je tako dospio u ulicu Roi-de-Sicile, ulicu nepravilnu, okruženu slijepim uličicama,
sokacima, dvorištima po kojima je vrtio svijet, u nečem što je već bio napola židovski kvart, a napola
kolonija Poljaka, da bi onda, poslije dvije stotine metara, uletio u hodnik hotela.

• • •

Slova od fajanse govorila su Au Roi de Sicile, Kod sicilskoga kralja.

Ispod toga su se mogli pročitati natpisi na hebrejskom, poljskom i drugim nerazumljivim
jezicima, najvjerojatnije i na ruskom.
Sa strane se dizala šupa u kojoj su se dali raspoznati ostatci kuće koju su uzalud pokušavali
poduprijeti balvanima.
I dalje je kišilo. Ali vjetar nije uspijevao prodrijeti u to crijevo.
 Maigret je začuo žustro zatvaranje prozora na trećem katu hotela. Nije oklijevao ništa više od
Rusa, i ušao je.
U hodniku nijedna vrata. Stube. Na polukatu nekakva staklena loža u kojoj blaguje židovska
obitelj.
Komesar je pokucao, no umjesto da mu otvore vrata, podigli su četvrtasti prozorčić. Kroz njega
je izbio užegli vonj. Židov je na glavi imao crnu kalotu. Njegova debela žena nije prestala jesti.
“Što je bilo?”
“Policija! Kako se zove gost koji je upravo ušao?”
Čovjek je promrmljao nešto na svom jeziku, pa otišao potražiti po ladici rasklimanog registra, da
bi mu onda kroz prozorčić bez riječi gurnuo karticu.
Istog je časa Maigret osjetio kako ga iz neosvijetljenog stubišta netko promatra. Hitro se okrenuo
i na desetak koraka od sebe opazio bljesak očiju.
“U kojoj sobi?”
“32.”
Prolistao je registar i pročitao:

Fédor Yourovitch, 28 godina, rođen u Vilni, i Anna Gorskine, 25 godina, rođena u Odesi, bez
zanimanja.

Židov se vratio na svoje mjesto i nastavio jesti tekom čovjeka mirne savjesti. Maigret je zabubnjao
po staklu. Hotelijer se digao nevoljko i polako.
“I koliko već dugo živi u hotelu?”
“Skoro tri godine.”
“A Anna Gorskine?”
“Ona je tu još od prije njega... Možda četiri i pol godine.”
“A od čega žive?”
“Mogli ste pročitati. On je radnik.”
“Dajte recite!” dreknuo je Maigret glasom koji je i sam po sebi bio dovoljan da promijeni
držanje njegova sugovornika.
“Drugo me se ne tiče, nije li tako?” odgovorio je ovaj usrdnim glasom. “Sve dok uredno plaća.
Ovdje dolazi i odlazi, i nije moj posao da ga slijedim.”
“Prima li posjete?”
“Ponekad. Imam preko šezdeset stanara i kamo bih došao da ih sve nadzirem. Dok ne čine ništa
loše! Osim toga, budući da ste iz policije, morali biste poznavati moju kuću. Moji su registri uvijek
bili u redu. To će vam reći i brigadir Vermouillet. On nas obilazi jedanput tjedno.”
Maigret se okrenuo bez najave i izgovorio:
“Dajte siđite, Anna Gorskine!”
Sa stuba se začuo tihi šum, pa koraci. Napokon je u snop svjetla ušla neka žena.
 Reklo bi se da je imala više od dvadeset i pet godina, koliko je tvrdio registar. Bila je to
nesumnjivo posljedica njezine rase. Kao mnoge Židovke njezinih godina, bila se popunila, zadržavši
pritom ipak stanovitu ljepotu. Njezine oči, sasvim crne, na rubu izvanredno bijele i blistave, bile su
doista iznimne.
Ali je zato ostatak njezine osobe odavao potpuni nehaj koji je kvario taj dojam. Njezina kosa,
crna i masna, nepočešljana, padala joj je na vrat u debelim pramenovima. Na sebi je imala iznošeni
penjoar koji se stalno otvarao i otkrivao pogled na donje rublje.
Iznad vrlo masivnih koljena nosila je smotane čarape.
“Što radite na stubama?”
“Pa u svojoj sam kući.”
Maigret je smjesta osjetio sa ženom kakvog soja ima posla. Strastvena i drska, tražila je kavgu.
Vrebala je i na najmanju zgodu da izazove skandal, okrene na glavu čitavu kuću, sve ispuštajući
prodorne krikove i sipajući najnevjerojatnije optužbe.
Možda misli da je sâma nedodirljiva? No u svakom je slučaju svog protivnika gledala kao da ga
izaziva.
“Bolje će vam biti da se odete pobrinuti za svog ljubavnika.”
“To su moja posla.”
Hotelijer, iza svog prozorčića, ljuljao se s lijeva na desno i s desna na lijevo, s izrazom tuge i
prijekora na licu, ali su mu se oči smijale.
“Kad je Fédor otišao?”
“Jučer navečer. U jedanaest sati.”
Lagala je. I to očito! Ali ne bi imao ništa od toga da sad udari frontalno. U kojem bi ju slučaju
trebao smjesta zgrabiti za ramena i privesti u zatvor.
“Gdje radi?”
“Gdje mu se svidi.”
Sad su joj pod loše namještenim penjoarom zadrhtala prsa. Usta su joj dobila loš, prezriv izraz.
“I što policija hoće od njega, od Fédora?”
Maigret joj je radije odgovorio sasvim tiho:
“Pođite gore.”
“Ići ću kad mene bude volja! Nećete vi meni zapovijedati.”
A zbog čega joj sad na to odgovoriti i stvoriti groteskni incident, a koji istrazi može samo
škoditi?
Maigret je zatvorio registar, pa ga pružio hotelijeru.
“Sve u redu, istina?” izgovorio je ovaj, dajući mladoj ženi znak da se stiša.
No ona je odlučila tu ostati do kraja, s rukama na bokovima, i s pola tijela obasjana svjetlom što
je dopiralo iz lože, dok je druga polovica bila u sjeni.
Komesar ju je još jednom premjerio. Ona je otrpjela njegov pogled, pa osjetila potrebu da
progunđa:
“O! Nećete vi mene uplašiti.”
 Slegnuo je ramenima i sišao niza stube, dotičući im obje ispucale zidne obloge.

U hodniku se očešao o dva Poljaka bez lažnih ovratnika; pri pogledu na nj okrenuli su glavu. Ulica je
bila mokra, s odsjajem na granitnim kockama.
Po svim zakutcima, u najsitnijim pjegama sjene, po slijepim uličicama i hodnicima, slutilo se
gmizanje ljudi, život podao i sraman. Zidovima su klizile sjene. Po dućanima su se prodavali
proizvodi kojima je već i samo ime na francuskom bilo nepoznato.
Na niti stotinu metara ulica Rivoli i ulica Saint-Antoine, ulice široke i svijetle, sa svojim
tramvajima, svojim izlozima, svojim gradskim stražarima...
Maigret je zaustavio u trku, uhvativši ga za ramena, dripca s ušima nalik na kupusov list.
“Idi mi potraži policajca na trg Saint-Paul...”
Dripac ga je međutim samo pogledao izgubljenim pogledom i izgovorio nešto nerazumljivo.
Francuski nije znao ni beknuti!
Maigret se obratio nekom odrpancu.
“Evo vam sto sua. Odnesite ovaj papirić murjaku na trgu Saint-Paul.”
Skitnica ga je razumio. Za deset minuta policajac u odori već je bio tu.
“Telefonirajte u Pravosudnu policiju neka mi smjesta pošalju inspektora... Ako je moguće,
Dufoura.”
U sljedećih pola sata dobrano se našetao. Jedni su ulazili u hotel. Drugi su iz njega izlazili. Pa
ipak je u drugom prozoru na trećem katu uvijek gorjelo svjetlo.
Na pragu se pojavila Anna Gorskine. Preko penjoara je prebacila zelenkasti kaput. Nije nosila
šešir, a usprkos kiši na nogama je imala sandale od crvenog satena.
Zakloparala je preko ulice. Maigret se sakrio u sjenu.
Ušla je u dućan, pa nekoliko minuta kasnije iz njega izišla s bezbroj sitnih bijelih paketića i dvije
boce pod rukom i nestala u kući.

Napokon je stigao i inspektor Dufour. Imao je trideset pet godina i prilično tečno govorio tri jezika,
zbog čega mu je bio dragocjen, i to usprkos svojoj maniji da zakomplicira i najjednostavniju priču.
Iz nekakve proste provalne krađe ili džeparenja, uspijevao bi napraviti misterioznu dramu usred
koje bi se napokon sasvim izgubio.
Kad bi međutim riječ bila o precizno određenoj zadaći, primjerice nadziranju ili slijeđenju, to mu
je ležalo čudo jedno, i to zahvaljujući njegovoj upornosti kakva se rijetko viđa.
Maigret ga je upozorio na Fédora Yourovitcha i njegovu metresu.
“Poslat ću vam kolegu. Ako jedno od njih dvoje izađe, ti ideš za njim, no netko ipak mora ostati
na straži i tu. Jasno?”
“Još uvijek onaj slučaj iz vlaka Étoile du Nord? Mafijaški obračun, nije li tako?”
Komesar se radije udaljio bez riječi. Četvrt je sata kasnije stigao na kej Orfèvres, poslao Dufouru
kolegu, pa se naslonio na svoju peć, zamjerajući Jeanu što ju nije uspio usijati do crvenog žara.
Njegov kaput, sav promočen i ukrućen, visio je na vješalici sačuvavši oblik njegovih ramena.
 “Moja je žena telefonirala?”
“Još jutros. Rekli su joj da ste na zadatku.”
Na to se već bila i navikla. Znao je da bi se mogao vratiti kući i da bi se ona zadovoljila time da
ga zagrli, da stavi lonac na štednjak i napuni mu tanjur mirisnim raguom. Osim toga bi se možda i
odvažila, no tek kad bi sjela za stol i u nj se zagledala, priupitati onako usput: “Što je nova?”
U podne ili u pet sati, uvijek bi ga čekao ručak. “Torrence?” upitao je Jeana.
“Telefonirao je u sedam ujutro.”
“Iz Majestica?”
“To ne znam. Pitao je jeste li već otišli.”
“I onda?”
“Opet je nazvao u pet i deset popodne. Zamolio me da vam velim da vas čeka.”
Maigret je od jutra pojeo samo jednu haringu. Ostao je neko vrijeme stajati uz svoju vatricu koja
se zahuktala, zato što je poznavala jedinstveni trik kako da zapali i najtvrdoglaviji ugljen.
Napokon se teškim korakom uputio prema plakaru s emajliranim lavorom, ručnikom, zrcalom i
kovčegom. Izvukao je kovčeg nasred sobe, pa se skinuo, preodjenuo u suhu odjeću i čisto donje
rublje i nevoljko prešao rukom preko neobrijane brade.
“Bah!”
Bacio je na vatru, koja se tako dobro uhvatila, zavidan pogled, pa kraj nje postavio dvije stolice i
po njima povješao promočenu odjeću. Na pisaćem mu je stolu još od sinoć ostao sendvič, pa ga je
upravo proždro, onako s nogu, spreman na polazak. Samo što nije više bilo i piva. Grlo mu se nešto
osušilo.
“Ako me netko bude tražio, ja sam u Majesticu”, rekao je Jeanu. “Neka mi jave telefonski.”
I onda se napokon svalio u sjedalo taksija.
 7
Treći međučin
Maigret kolegu Torrencea nije našao u predvorju nego u sobi na prvom katu gdje su ga poslužili
sjajnom večerom. Brigadir mu je dao diskretan znak očima.
“To je zbog gazde”, objasnio je. “Draže mu je da mu budem tu nego dolje. Gotovo me preklinjao
da prihvatim tu sobu i krasan obrok koji će mi poslužiti.”
Odozdo se čuo razgovor. Pokazao je na vrata.
“Mortimerovi su tu blizu.”
“Mortimer se vratio?”
“Oko šest ujutro, sav mokar, blatan, bijesan, s odijelom prljavim od vapna ili krede.”
“I što je rekao?”
“Ništa. Pokušao se neopazice dokopati sobe. Ali su mu javili da ga žena čeka u baru. I to je
istina! Na kraju je pozvala nekakav par iz Brazila. Bar je morao ostati otvoren samo radi njih. I
užasno se napila.”
“I onda?”
“On je problijedio. Usne su mu se iskrivile. Dobacio je tim prijaznim Brazilcima suh pozdrav, pa
uhvatio ženu pod ruku i odvukao ju, sve bez riječi. Vjerujem da je spavala sve do četiri popodne. Do
tada iz njihova apartmana ni glasa. Onda sam čuo šaptanje. Mortimer je telefonirao da mu donesu
novine.”
“I nisu pričali o tom slučaju, baš nimalo?”
“Ništa! Poslušali su naredbu. Samo kratka vijestica o tome kako su u vlaku Étoile du Nord našli
truplo, i kako policija vjeruje da je riječ o suicidu.”
“I dalje?”
“Konobar im je donio limunadu. U šest sati Mortimer se malo prošetao po predvorju, i prošao
dva-tri puta pored mene, očito nečim zaokupljen. Poslao je šifrirane kablograme u svoju banku u
New Yorku, kao i svom tajniku, koji je otprije nekoliko dana u Londonu.”
“I to je sve?”
“Zasada, a sad baš završavaju večeru. Ostrige, pečeno pile, salata. Javljaju mi o svemu. Gazda je
toliko sretan što me uspio tu zatvoriti, da bi se dao rezati samo da me usreći. I zato mi je odmah i
došao javiti da su Mortimerovu uzeli karte za Gymnase. Epopeja. Četiri čina ne znam više o čemu.”
“A Pietrov apartman?”
“Ništa! Nitko nije ušao. Zaključao sam vrata i u ključanicu gurnuo kuglicu voska, da nitko ne
može ući bez mog znanja.”
Maigret je dohvatio jedan pileći batak i požderao ga bez stida, sve uzalud pogledom tražeći
nepostojeću peć. Na kraju je sjeo na radijator i upitao:
“A za piće ništa?”
 Torrence ga je poslužio čašom izvrsnog bijelog macona, i ovaj ga je žudno popio. U isti je čas
netko zagrebao po vratima; u sobu je ušla sluškinja držeći se vrlo zavjerenički.
“Gazda me zamolio da vam javim kako su gospodin i gospođa Mortimer zatražili da im dovezu
njihov auto.”
Maigret je pogledao stol, i nadalje pun jestvina, baš onako kako što bi u svom uredu žalosnim
pogledom pogledao svoju peć.
“Idem”, rekao je sa žaljenjem u glasu. “Ostanite tu.”
Malo se uredio pred zrcalom, pa obrisao usne i bradu. Trenutak kasnije, u taksiju, počekao je da
Mortimer-Levingstonovi zauzmu mjesto u svojoj limuzini.
Nije trebalo dugo čekati da se pojave, on u crnom kaputu koji mu je skrivao odijelo, a ona sva
umotana u krzna kao i sinoć.
Očito je bila umorna, jer ju je muž diskretno pridržavao rukom. Auto je otplovio niti ne
uzdahnuvši.
Maigreta, koji nije znao da je to u Gymnaseu zapravo premijera, zamalo da nisu pustili. Pod
staklenom su nadstrešnicom gradski čuvari držali stražu. Besposličari su, usprkos kiši, gledali
uzvanike kako silaze iz automobila.
Komesar je morao potražiti ravnatelja, pa tapkati po hodnicima kao prava šaka u oko, jer je
jedini bio u običnom sakou.
Ravnatelj je bio izvan sebe. Uzmahao se rukama.
“Da, ne tražite previše! Ali vi ste mi već dvadeseti koji traži ‘nekakvo mjestašce’. Ali ih više
nema, tih mjestašaca! A niste čak ni odjeveni za izlazak.”
Mole ga sa svih strana.
“Dajte shvatite! Stavite se u moju kožu!”
Na kraju je Maigret ostao stajati uz jedna vrata, kraj službenica i prodavača programa.
Mortimer-Levingstonovi su uzeli ložu. U njoj je sad bilo šestero ljudi, među kojima i jedna
princeza i jedan ministar. Ljudi su ulazili i izlazili. Ljubili ruke. Razmjenjivali osmijehe.
Zastor se digao ispred osunčanog vrta. “Pst, pst.” Mrmor. Struganje nogu. Da bi onda glas
glumca, u početku malo nesiguran, i potom se učvrstivši, napokon stvorio atmosferu.
Ali su zakašnjeli nastavili dolaziti. Ponovno se začulo “pst, pst”. Odnekud je prsnula mrvica
ženskog smijeha.
Mortimer je bio veći gospodin no ikada. Na sebi je imao odijelo vrijedno divljenja. Bijeli je
plastron samo još više isticao bjelokosnu nijansu njegove kože.
Je li vidio Maigreta? Ili nije? Službenica mu je donijela tabure, no koji je morao podijeliti s
nekom debelom damom u crnoj svili, inače majkom jedne glumice.
Prvi čin, drugi čin. Gibanja po ložama. Hinjeno oduševljenje. Razmjena pozdrava među dubokim
naslonjačima.
Po hodnicima, u foajeu, pa sve do peristila, žamor uzavrele košnice. Šaptanje imena, imena
maharadža, financijera, državnika, umjetnika.
Mortimer je triput izlazio iz lože, pa se pojavio na prosceniju, pa u parteru, gdje se zabavio s
bivšim predsjednikom Vijeća, čiji se sonorni smijeh čuo i dvadeset redova dalje.
 Kraj trećega čina. Cvijeće na pozornici. Ovacije nekakvoj slabunjavoj glumici. Lupa podignutih
sjedala, valjanje valova nogu po parketu.
Kad je Maigret vratio pogled na ložu Amerikanaca, Mortimer-Levingston se već bio izgubio.
Četvrti i posljednji čin. Bio je to trenutak kad su oni koji su raspolagali bar nekakvim naslovom
već bili dospjeli do kulisa i loža umjetnika i umjetnica. Drugi su jurišali na garderobe. Ljudi su se
počeli brinuti o autima i taksijima.
Maigret je izgubio dobranih deset minuta na pretraživanje kazališta. A onda, gologlav i bez
kaputa, morao se informirati vani, ispitati gradske čuvare stražare, loviti redarstvenike.
Napokon je doznao da se maslinasti Mortimerov automobil baš sprema krenuti. Pokazali su mu
gdje stoji, ispred bistroa u koji su zalazili prodavači povratnih kazališnih karata.
Auto se zaputio prema vratima Saint-Martin. Amerikanac nije podigao svoju garderobu.
Vani su stajale hrpice gledatelja, i hvatale malo zraka posvuda gdje su se mogle skloniti od kiše.
Komesar je zapalio lulu, s rukama u džepovima i sa zlovoljnom maskom na licu. Začula se
zvonjava. Ljudi su se ulili unutra. Nestali su čak i gradski stražari, otišavši da pomognu pri
posljednjem činu.
Bulevari su imali onaj razdrljeni izgled kakav poprimaju u jedanaest navečer. Pruge kiše, ispred
svjetala, postale su razmaknutije. Neko je kino izbacivalo iz sebe svoj svijet, pa je sad službenik
gasio lampe i zatvarao vrata nakon što je unio panoe s reklamama.
Ljudi su čekali na autobus pod zelenom uličnom svjetiljkom. A kad je stigao, uslijedilo je
objašnjavanje, zato što više nije imao broja. Sad se upleo i jedan gradski stražar i počeo se prepirati
s nekakvim indigniranim debeljkom, pa nastavio tako još dugo pošto se vozilo udaljilo.
Napokon je po asfaltu kliznula limuzina. Čim je usporila, otvorila su se vrata. Mortimer-
Levingston, u odijelu i gologlav, živahno se uspeo vanjskim stubama pa ušao u toplo svjetlo kuloara.
Maigret je pogledao šofera, stopostotnog Amerikanca, s tvrdom maskom na licu, s izbačenom
čeljusti, nepomičnog na svom sjedalu, kao sputanog svojom livrejom.
Komesar je trebao samo odškrinuti jedna od tapeciranih vrata. Mortimer je stajao na dnu svoje
lože. Sarkastični je glumac bacao razorne fraze. Spustio se zastor. Cvijeće. Praskavi aplauz.
Navala na izlaz. “Pst, pst!” Glumac izgovara ime autora, pa ga hvata na prosceniju i dovodi
nasred pozornice.
Mortimer jedne ruke ljubi, a druge stišće, i daje sto franaka napojnice garderobijerki koja mu je
donijela kapute.
Žena mu je blijeda, s ljubičastim podočnjacima pod očima. Kad oboje sjeda u automobil, slijedi
trenutak neodlučnosti.
Par o nečemu raspravlja. Gospođa se nervozno protiv nečega buni. Njen muža pali cigaretu, pa
ljutitom gestom gasi upaljač.
Onda on napokon izgovara nešto u govornu trubu i auto kreće, s Maigretovim taksijem za petama.

Ponoć i pol. Ulica La Fayette. Blijedi stupovi Trinitéa okruženi skelama. Ulica Clichy.
Limuzina se zaustavlja, u ulici Fontaine, ispred Pickwicks Bara. Portir u modrom i u zlatu.
Garderoba. Crvene zavjese trepere i nadimaju se od tanga.
 Sad ulazi i Maigret, pa sjeda kraj ulaza za stol koji je stalno slobodan zato što u nj udara sav
propuh.
Mortimerovi se instaliraju kraj džez-orkestra. Amerikanac gleda u cjenik, traži jelovnik.
Profesionalni se plesač klanja pred njegovom ženom. Ona pleše. Levingston ju slijedi pogledom
upadljivo uporno. Ona sa svojim partnerom razmjenjuje nekoliko fraza, ali se baš nijednom ne okreće
prema kutu u kojem sjedi Maigret.
Tu, među večernjim odijelima, nađe se i pokoji stranac u dnevnom. Komesar gestom odbija
profesionalku koja želi zauzeti mjesto za njegovim stolom. Sad pred njega postavljaju, autoritativno,
bocu šampanjca.
Posvuda vise papirnate vrpce. Svuda lete kugle napunjene vatom. Jednu dobiva u nos i srdito
pogledava neku staru damu koja ju je bacila.
Gospođa Mortimer se vratila na svoje mjesto. Plesač se neko vrijeme vrti po podiju, pa kreće
prema izlazu i pali cigaretu.
Najednom podiže zavjese od crvenog velura i nestaje. Prolaze oko tri minute prije no što
Maigretu pada na um da ode van baciti pogled. Ali vani više nema plesača.
Ostatak je večeri dug i sumoran. Mortimerovi večeraju obilato: kavijar, tartufe sa šampanjcem,
jastoga na američki način i sir.
Gospođa Mortimer više ne pleše.
Maigret, koji se grozi šampanjca, pije ga sitnim gutljajima, samo da utaži žeđu. Na stolu su prženi
bademi kojima se na nesreću poslužio, pa su u njemu izazvali neutaživu žeđu.
Pogledao je na ručnu uru: dva sata.
Kabaret se počeo prazniti. Plesačica je izvela svoju numeru sred potpune ravnodušnosti. Neki
pijani stranac, s tri žene za svojim stolom, stvarao je sam više buke no svi drugi gosti zajedno.
Plesač, koji je vani ostao samo četvrt sata, već je u međuvremenu pozvao nekoliko dama. Ali sad
je već bilo gotovo. Osjećao se zamor.
Gospođa Mortimer je dobila olovni ten, vjeđe su joj pomodrile.
Njen muž je dao znak konobaru. Donijeli su im krzno, kaput i sklopivi cilindar.
Maigret je stekao dojam da ga plesač, stojeći kraj saksofonista, gleda, sve u razgovoru, nekako
zabrinuto.
Pozvao je šefa sale, no ovaj ga je pustio da čeka. Na to se izgubilo nekoliko trenutaka.
Kad je komesar napokon izišao, Amerikančev je automobil baš skretao iza ugla ulice Notre-
Dame-de-Lorette. Uz pločnik je čekalo pola tuceta slobodnih taksija.
Krenuo je prema jednom.
Pucanj je prasnuo suho i Maigret se uhvatio za prsa, pa se osvrnuo oko sebe; nije vidio ništa, ali
je zato čuo korake kako se udaljuju niz ulicu Pigalle.
Potrčao je nekoliko metara, kao da ga vuče nekakva stvarna sila. Istrčao je portir i pridržao ga. Iz
Pickwicka je prokuljao svijet da vidi što se dogodilo. Među njima je Maigret prepoznao i zgužvani
lik plesača.
 8
Maigret izbačen iz igre
Šoferi koji “odrađuju noć” na Montmartreu, shvaćaju sve i s pola riječi, a počesto i kad im se ništa i
ne kaže.
U trenutku kad je prasnuo pucanj, jedan od tih koji su se postavili ispred Pickwick’s Bara pošao
je otvoriti vrata svog automobila da Maigret može ući. Šofer nije znao tko je on. No je li ipak, po
držanju, naslutio da ima posla s policajcem?
Pritrčali su i gosti malog bara preko puta. Za nekoliko se časaka oko ranjenika sabrao čitav skup.
I onda je taj čovjek, dok bi dlanom o dlan, već pomogao portiru da pridrži komesara, ali ipak nije
znao što da radi. Automobil je međutim krenuo već poslije pola minute. Na jastucima mu je bio
Maigret.
Auto je tako vozio desetak minuta, pa se zaustavio u praznoj ulici. Šofer je sišao sa svog sjedala,
otvorio vrata, opazio da mu mušterija sjedi skoro normalno, no s rukom podvučenom pod sako.
“Vidim da vam nije ništa, kako sam i mislio. Kamo da vas vozim?”
Maigret je na licu imao pomalo smeten izraz, i to baš zato što je rana bila površinska. Zrno mu je
zaderalo meso na prsima. Kugla mu je okrznula rebro pa izišla kraj plećke.
“U policijsku prefekturu.”
Šofer je promrmljao nešto nerazgovjetno. Put se nastavio, komesar se predomislio.
“U Majestic... Iskrcat ćete me kod servisnog ulaza, ulica Ponthieu...”
Na ranu je bio pritisnuo rubac, smotan u kuglu, i sad je ustanovio da je krv prestala teći.
Što su se više primicali srcu Pariza, lice mu je sve manje izražavalo bol, a sve više zabrinutost.

Šofer mu je želio pomoći da izađe iz taksija. On je to otklonio pokretom ruke, pa čvrstim korakom
prešao preko pločnika. U uskom je hodniku iza prozorčića zatekao snenog portira.
“Ništa se nije dogodilo?”
“Što mislite reći?”
Bilo je hladno. Maigret se vratio otkud je i došao da plati šofera, koji je već počeo gunđati zato
što je za takav podvig dobio samo sto franaka.
Maigret je i u takvom stanju bio dojmljiva pojava. Rukom je pritiskao rubac koji mu je, pod
odjećom, još stajao na prsima. Jedno mu je rame stajalo više od drugog, no ipak se trudio da, unatoč
svemu, sačuva snagu. Osjećao se pomalo mutno. Ponekad bi mu se učinilo da lebdi, pa je trebalo
uložiti napor da se sabere, da obnovi čistoću percepcije i pokreta.
Stupio je na željezno stubište koje se penjalo prema višim katovima, pa otvorio vrata, pronašao
hodnik i izgubio se u labirintu, a onda izbio na drugo stubište, savršeno slično prvom, ali označeno
drugim brojem.
Lutao je tako iza kulisa hotela. Sretnim je slučajem negdje naišao na kuhara s bijelom kapom, i taj
ga je s užasom pogledao kako mu prilazi.
“Odvedite me na prvi... do apartmana gospodina Mortimera.”
Ali, kao prvo, kuhar nije goste znao poimence. A onda se zgrozio ugledavši pet krvavih tragova
što ih je Maigret ostavio na licu kad je preko njega prešao rukom.
Takav div u labirintu uskih servisnih hodnika, s crnim kaputom samo nabačenim na ramena, i s
rukama izvan rukava, s rukom tvrdoglavo pritisnutom na prsa, tako da je deformirala i prsluk i sako,
naprosto ga je smutio.
“Policija”, rekao je Maigret već gubeći strpljenje.
Već se počela probijati prijetnja vrtoglavice. Rana je pekla, a osim toga je osjećao kao da ga
probadaju duge igle.
Kuhar je napokon krenuo, ne okrećući se. Malo kasnije, Maigretove su noge ugazile u tepih.
Shvatio je da je napustio ležernost servisnih prostorija i našao se u hotelu. Pogledao je brojeve soba.
Tražena je bila na neparnoj strani.
Napokon je naišao na neku sluškinju i prepao je.
“Mortimerova soba?”
“Dolje... ali... vi...”
Spustio se niza stube, a u međuvremenu se među osobljem pronio glas da palačom luta čovjek
čudan, ranjen, fantomski.
Na trenutak se naslonio na zid, i na njemu ostavio mrlju krvi, dok su mu tri kapi, intenzivno tamno
crvene, kapnule na tepih.
Napokon je opazio apartman Mortimerovih i, kraj njega, vrata sobe u kojoj se smjestio Torrence.
Stigao je do vrata, hodom malo krivudavim, i gurnuo ih...
“Torrence!”
Soba je bila osvijetljena. Stol je i dalje bio zatrpan jestvinama i buteljama.
Debele su se Maigretove obrve skupile. Od kolege ni traga ni glasa. A onda je u sobi nanjušio
nekakvu atmosferu bolnice.
Napravio je nekoliko koraka, i dalje jednako nesigurnih. I najednom zastao pred kanapeom. Iza
njega je virila noga obuvena u crnu kožu.

Morao je to tri puta ponoviti. Jer svaki put kad bi povukao ruku s rane, krv bi potekla alarmantno
obilato.
Na kraju je dohvatio salvetu sa stola pa ju zabio pod prsluk, i čvrsto mu stegnuo kopču. Smrad
koji je vladao u sobi stvarao je mučninu.
Tromim je pokretom podigao jednu stranu kanapea, pa ga okrenuo na dvije noge. Baš kako je i
mislio: pred njim je ležao Torrence, zgrčen, izvijene ruke, kao da mu je netko lomio udove da ga
može utisnuti u tako tijesan prostor.
Donji mu je dio lica prekrivao povez, ali nije bio zavezan. Maigret je kleknuo.
Svi su mu pokreti bili mirni, možda čak i prespori, nedvojbeno zbog njegova stanja. Ruka mu je
zastala da opipa prsa. A kad je dosegla srce, komesar se sledio, i ostao tako, nepomičan na tepihu,
pogleda prikovanog za kolegu.
Torrence je bio mrtav! Usta su mu se iskrivila sama od sebe. Šaka mu se stegnula. I dok mu se u
zjenice penjala patnja, izbacio je iz sebe, u tišinu zatvorene sobe, strahovitu kletvu.
Moglo je to biti i groteskno. Ali ne! Bilo je to nešto strašno! Nešto tragično! Nešto jezivo i
grozno!
Maigretu se skamenilo lice. Ali nije zaplakao. To on ne bi ni mogao. Ali mu se zato na licu
pokazao takav bijes, takva bol i istodobno takvo zaprepaštenje, da je to graničilo s tupošću.
Torrence je imao trideset godina. A pet je posljednjih radio takoreći samo s njim.
Usta su mu bila otvorena, kao da očajnički pokušava progutati gutljaj zraka.
Neki je gost upravo skidao cipele, kat iznad njih, točno nad mrtvacom.
Maigret se osvrnuo oko sebe, pogledom tražeći protivnika. Počeo se silno znojiti. Tako je prošlo
nekoliko minuta, a onda, kad je policajac ustao, najednom je osjetio plodove podmuklog rada koji mu
se odvijao u organizmu.
Krenuo je prema prozoru, otvorio ga i ugledao široki kolnik Camps-Élyséesa. Pustio je na
trenutak da mu vjetar hladi čelo, pa se vratio pokupiti povez što ga je Torrenceu bio strgnuo s lica.
Bila je to stolna salveta od damasta, s monogramom Majestica. S nje se još dizao zatupjeli vonj
kloroforma. Maigret je ostao stajati, potpuno prazne glave, s tek pokojom neoblikovanom mišlju koje
su se u toj praznini sudarale s nekakvom bolnom rezonancom.
Sad se još jedanput, kao što je to činio po hodnicima, naslonio ramenom na zid i tu su mu mišići
na licu počeli slabjeti vrlo naglo. Najednom je silno ostario, izgubio hrabrost. Možda se baš u tom
trenutku našao na rubu suza? No ipak je za to bio prekrupan, predebeo, i od vrlo tvrdog materijala.
Kanape je stajao poprijeko, dotičući neraspremljeni stol, gdje su se, na tanjuru, među pilećim
kostima, vukli opušci.
Komesar je pružio ruku prema telefonskom aparatu. Ali ga nije i dotaknuo, nego je samo srdito
pucnuo prstima i vratio se do kadavera, nepomično se u nj zagledavši.
I sad je s ironičnom i gorkom grimasom počeo razmišljati o pravilima, o javnom tužitelju, o
formalnostima, o mjerama opreza koje treba poduzeti.
No zar je više išta od toga važno? Ta riječ je o Torrenceu! To kao da je riječ o njemu samom!
Torrence, koji je bio iz njegove kuće, koji je...
Otkopčao mu je prsluk tako grozničavo, uza sav prividni mir, da je strgnuo dva gumba. I ugledao
nešto od čega mu je ten poprimio boju olova.
Na košulji, u visini sredine srca, vidjela se mala smeđa točka.
Ne veća od zrna slanutka! I jedna se jedina kap krvi skrutnula u perlu, zgusnula u ugrušak velik
kao glava pribadače.
I sad je Maigret, dok mu se pred očima mutilo, napravio grimasu neiskazive indignacije.
Bilo je to nešto odvratno, no istodobno i vrhunac kriminalističkog znanja! Dalje nije trebao ni
razmišljati. Poznavao je postupak, ta prije nekoliko ga je mjeseci naučio na njemačkom
kriminalističkom simpoziju.
Najprije salveta natopljena kloroformom koja, u roku od dvadeset do trideset sekundi,
onesposobljuje žrtvu. A onda ta duga igla koju ubojica, nimalo se ne žureći, zabija između dva rebra,
tražeći srce, oduzimajući život, sve bez buke i vrlo čisto.
Isti je zločin, točno takav, bio izvršen i u Hamburgu, prije šest mjeseci. Tane može promašiti cilj
ili samo raniti, čemu je dokaz i on sam. I ono stvara buku, i sve zamaže.
Igla, utisnuta u srce nepomičnog čovjeka, ubija znanstveno, bez mogućnosti pogreške.

Komesar se prisjetio jednoga detalja. Te iste večeri, kad je gazda javio da je Mortimer otišao, baš je
glodao pileći batak, sve sjedeći na radijatoru i onda je, pod naletom ugode, zamalo tu stražu u hotelu
izabrao za sebe, a Torrencea poslao u kazalište.
Ta ga je misao uznemirila. Promatrao je svog kolegu s nelagodom, obuzet najednom općom
slabošću, ne uspijevajući odrediti je li to posljedica ranjavanja, emocija ili zapuha kloroforma.
Nije mu čak ni došlo u misli da započne redovitu i urednu istragu. Jer pred njim je bio Torrence!
Torrence s kojim je prošao sve kampanje proteklih godina! Torrence kojemu nije trebalo ništa ni
reći, jer je bio dovoljan i jedan mig pa da sve shvati.
Torrenceu su usta bila otvorena kao da pokušava progutati još malo kisika, još malo samoga
života. I Maigret, koji nije znao plakati, osjetio se najednom bolesnim, nemirnim, sa silnim bremenom
na plećima, i s gnušanjem u prsima.
Ponovno je krenuo prema telefonu, i progovorio glasom tako tihim da je svoj zahtjev morao
dvaput ponoviti.
“Prefekturu... Da... Halo... Prefekturu... Tko je na aparatu?... Molim?... Tarraud?... Poslušajte me,
maleni... Otrčat ćete do šefa... Da, do njega... Recite mu... recite mu da dođe k meni u Majestic...
Smjesta... Soba... ne znam koji broj, ali će ga znati dovesti... Molim?... Ne, ne, ništa više...
Halo... Što ste rekli?... Ne, nemam ništa...”
Spustio je slušalicu jer ga je prijatelj počeo ispitivati, opazivši da mu glas zvuči čudno a da je
naredba još čudnija.
Ostao je na trenutak ruku ovješenih uz tijelo. Izbjegavao je pogled u kut gdje je opružen ležao
Torrence. Opazio je svoj lik u zrcalu i konstatirao da mu je krv probila kroz salvetu. I onda je,
teškom mukom, skinuo sako.

Kad je sat kasnije na vrata pokucao ravnatelj Istražiteljske službe, u pratnji hotelskog službenika koji
ga je poveo kao pilot, u uskom je procijepu odškrinutih vrata ugledao ocrtanu Maigretovu siluetu.
“Možete ići”, rekao je komesar prigušenim glasom službeniku hotela.
Vrata je otvorio tek kad se čovjek izgubio. Kad su se našli nasamo, ravnatelj je konstatirao da je
Maigret do pojasa gol. Vrata su kupaonice bila širom otvorena. Na podu je vidio lokvu pocrvenjele
vode.
“Brže zatvorite”, rekao je komesar, malo mareći za hijerarhiju.
Imao je ranu vrlo dugu, nateklu, s desne strane prsa. Niz bokove su mu visjeli tregeri.
Pokazao je glavom na kut u kojem je ležao Torrence, pa stavio prst na usta.
“Pst!”
Sad je kroz ravnatelja prošao drhtaj. Najednom uzrujan, upitao ga je:
 “Mrtav?”
Maigret je klonuo glavom.
“Šefe, hoćete li mi pomoći?” upitao je turobnim glasom.
“Ma... vi... pa to je jako teška...”
“Pst! Tane je izišlo, i to je najvažnije! Pomozite mi da sve to stisnemo stolnjakom.”
Suđe je složio po podu i razderao stolnjak popola.
“Letončeva banda”, objasnio je. “Mene su promašili... Ali ne i mog Torrencea...”
“Ranu ste dezinficirali?”
“Sapunom, pa jodnom tinkturom, da.”
“Mislite da...?”
“Zasad će biti dovoljno. Iglom, šefe! Ubili su ga iglom, pošto su ga uspavali.”
To nije bio isti čovjek. Stjecao se dojam da ga gledamo, da ga slušamo kroz zastor od tila koji
omekšava i sliku i zvuk.
“Dajte mi košulju.”
Glas neutralan. Pokreti odmjereni, neprecizni. Lice bez izraza.
“Morali ste doći. Kad je riječ o jednom od naših. A da i ne spominjem da nisam želio stvarati
galamu. Da ga netko krene smjesta potražiti. U novine ni riječi. Vi u mene imate povjerenja, istina,
šefe?”
Ipak mu je u grlu nešto zatitralo, skoro neopazivo. To se prenijelo i na njegova sugovornika koji
ga je uhvatio za ruku.
“Vidjet ćemo, Maigret! Ali što je s vama?”
“Ništa. Sasvim sam miran, kunem se. Mislim da još nikad nisam bio tako smiren. Ali, sad je to
stvar između mene i njih. Shvaćate!”
Ravnatelj mu je pomogao da navuče prsluk, pa sako. Maigret je s tim zavojem koji mu je
podebljavao stas, uklanjajući preciznost njegovih tjelesnih linija, i to tako jako da se činilo da ima
jastučiće sala, izgledao nekako deformirano.
Pogledao se u zrcalo i napravio ironičnu grimasu. Savršeno je osjećao mekoću svog držanja. On
više nije bio onaj tvrdi blok, iz jednoga komada, i strahovit, kakav se volio postavljati pred
protivnike.
Njegovo lice, blijedo i s crvenim prugama, bilo je nekako podbulo, i na njemu su se pod očima
već počele stvarati kesice.
“Hvala vam, šefe. Mislite li da bi to, s obzirom da je riječ o Torrenceu, bilo moguće?”
“Izbjeći publicitet? Da. Upozorit ću tužiteljstvo. I osobno otići do prokuratora.”
“Odlično! A ja se hvatam posla.”
Rekao je to i malo popravio raščupanu kosu. A onda je otišao do Torrenceova tijela, zastao, pa
upitao svog sugovornika:
“Mogu mu zatvoriti oči, ha? Mislim da bi mu bilo drago da mu to učinim baš ja.”
Prsti su mu se tresli. Jedan ih je dugi trenutak ostavio na pokojnikovim vjeđama kao da ih miluje.
Ravnatelj, jako nervozan, obratio mu se molećivim glasom:
 “Maigret!”
Komesar je ustao, pa još jedanput zakružio pogledom po čitavoj prostoriji.
“Do viđenja, šefe. I neka nitko ne kaže mojoj ženi da su me ranili.”
Njegova je silueta na trenutak ispunila čitav okvir vrata. Ravnatelj ga je Istražiteljske službe
zamalo pozvao da se vrati, toliko se bio zabrinuo.
U ratu su mu njegovi drugovi po oružju isto tako govorili doviđenja, isto tako mirno, s istom
takvom nerealnom blagošću, prije polaska u napad.
Da se više nikad ne vrate.
 9
Ubojica
Međunarodne bande, specijalizirane za visoke prevare, rijetko kada ubijaju. U načelu bi se moglo
čak i reći da one ne ubijaju uopće, bar ne ljude koje su odlučile olakšati za koji milijun. One se u
svojim krađama služe vrlo znanstvenim metodama i njihovi su djelatnici mahom džentlmeni koji u
džepu ne nose oružje.
Ponekad im međutim dođe da nekog ubiju radi izravnavanja računa. Svake se godine ponegdje
dogodi zločin ili dva koje je nemoguće razriješiti. Najčešće žrtvu i ne uspiju identificirati, pa ju
pokopaju pod imenom za koje se zna da je lažno.
U takvim je slučajevima riječ ili o izdajici ili o čovjeku kojemu je alkohol odriješio jezik, ili koji
se ponašao neoprezno, ili napokon o nekom pikzibneru čija ambicija ugrožava postojeće stanje.
U Americi, zemlji standardizacije, te egzekucije nisu nikad djelo nekog člana bande. U tom se
slučaju pozivaju specijalisti, “ubojice”, killeri, kako ih zovu, a koji, po uzoru na službene krvnike,
posjeduju sve potrebne alate i imaju svoju tarifu.
U Europi zna ponekad biti isto tako – kao što smo, između ostalog, imali i onu slavnu bandu
Poljaka, a čiji je šef svršio na stratištu – pa se često takvim ljudima znaju poslužiti i zlikovci drugoga
soja, a koji ne žele ruke kaljati krvlju.
Maigret je sve to znao dok se spuštao stubama i išao prema Majesticovoj recepciji.
“Kad gost pozvoni da mu donesete ručak, kamo se prenosi njegova narudžba?” upitao je.
“Šefu posebnog odjela, zaduženog za sobnu poslugu.”
“I noću?”
“Pardon! Poslije devet navečer stvar preuzima noćni dežurni.”
“A koji je gdje?”
“U podrumu.”
“Odvedite me k njemu.”
Ponovno se spustio u podrum te luksuzne košnice zamišljene za tisuću gostiju. Dolje je zatekao
službenika za telefonskom centralom, u prostoriji koja je graničila s kuhinjama. Pred njim je bio
registar. Bili su to mirni sati.
“Je li vam brigadir Torrence pozvonio između osam uvečer i dva sata u noći?”
“Torrence?”
“Agent koji se smjestio u modri kabinet, kraj trice”, objasnio je stručnim izrazima službeniku u
uredu.
“Toga se ne sjećam.”
“I nitko se nije uspeo gore?”
Slijed mu je misli bio elementaran. Torrencea su napali u sobi, što znači da je to učinio netko tko
je u nju ušao. Da bi mu stavio krpu, ubojica je morao stati iza žrtve. A da Torrence pritom ništa ne
posumnja.
Te je uvjete zadovoljavao samo konobar, i to ili neki kojega je inspektor sam pozvao, ili koji se
sam pojavio da raspremi stol.
Sad je Maigret, ne uzbuđujući se, svoje pitanje formulirao drukčije.
“Tko je od personala otišao s posla prije vremena?” Telefonist se začudio.
“Kako ste znali? Čista slučajnost. Pepitu su telefonski javili da mu se razbolio brat.”
“U koliko sati?”
“Oko deset.”
“I gdje je on sada?”
“Gore.”
“S kojeg je aparata stigao poziv?”
Telefonirali su u centralu. Poslovođa je ustvrdio da Pepitu nisu prenijeli nikakvu poruku.
Ovo je bilo brzo! Pa ipak je Maigret ostao miran i potišten.
“Njegov karton? Jer biste ga morali imati.”
“Nikakav karton u pravom smislu riječi. Bar ne za one koje zovemo personalom sale, a koji se
često mijenja.”
Valjalo je otići do tajništva, u kojem u ovo doba nije bilo nikoga. Maigret je ipak zatražio da mu
otvore knjige, pa i našao to što je tražio:
Pepito Moretto, hotel Beauséjour, 3, ulica Barignolles. Stupio na posao...
“Dajte mi na telefon hotel Beauséjour.”
U međuvremenu je ispitao jednog drugog namještenika i doznao kako se Pepito Moretto u
Majesticu zaposlio po preporuci nekog Talijana, inače šefa sale, i to tri dana pred dolazak Mortimer-
Levingstonovih. U službovnom mu se pogledu nije imalo što prigovoriti. U početku je bio raspoređen
u “salu”, a onda je, na vlastiti zahtjev, bio prebačen na “rad po sobama”.
Na vezi je bio hotel Beauséjour.
“Halo!... Možete li mi pozvati Pepita Moretta?... Halo!... Što velite?... Skupa s prtljagom?... U tri
ujutro?... Hvala. Halo!... Još samo nešto... Poštuje primao kod vas?... Nikad nikakvo pismo?...
Hvala.. .To je sve.”
I sad je Maigret spustio slušalicu s onim istim svojim anomalnim mirom.
“Koliko je sati?” upitao je.
“Pet i deset.”
“Pozovite mi taksi.”
Dao je šoferu adresu Pickwick’s Bara.
“Znate da je u četiri već zatvoren?”
“Nije bitno.”

Auto se zaustavio pred kabaretom spuštenih roleta. Ispod vrata je probijalo svjetlo. Maigretu nije
bilo nepoznato da u većini noćnih klubova personal, koji ponekad tvori i po četrdeset pa i više ljudi,
pred odlazak običava večerati.
Večera se u sali iz koje su otišli gosti, dok se već metu papirnate trake i čistačice se laćaju posla.
Pa ipak nije pozvonio na Pickwick’su. Okrenuo je leđa kabaretu, opazio bistro na uglu ulice
Fontaine, u kojem se običavaju sretati radnici iz noćnog kluba, i to ili za same zabave, između dvije
točke džeza, ili poslije nje.
Bistro je bio otvoren. Kad je Maigret ušao, tri su čovjeka, nalakćena na šank, pila svoju malo
pojačanu kavu, zabavljena svojim poslovima.
“Pepito nije tu?”
“Ima već dugo kako je otišao”, odgovorio je gazda.
Komesar je utvrdio kako je jedan gost, koji ga je možda prepoznao, gazdi dao znak da šuti.
“Trebao sam se s njim naći u dva”, nastavio je Maigret.
“Bio je tu.”
“To znam! Htio sam mu nešto poručiti preko jednog plesača.”
“Joséa?”
“Baš njega. Trebao je javiti Pepitu da nisam slobodan.”
“José je bio tu. Mislim da su nešto razgovarali.”
Gost koji je gazdi davao znakove sad je vršcima prstiju zabubnjao po šanku. Bio je sav
problijedio od bijesa, jer je i nekoliko nehotičnih rečenica u bistrou bilo dovoljno da se objasne
zbivanja.
U deset sati navečer, ili malo poslije, Pepito je u Majesticu ubio Torrencea.
Zacijelo je posjedovao precizne upute jer je smjesta napustio službu, navodeći da ga je brat
nazvao telefonom, da bi zatim došao u bar na uglu ulice Fontaine, i počeo čekati.
U tom je trenutku plesač kojeg su zvali José prešao preko ceste i prenio poruku koju bi znalo
odgonetnuti i dijete: pucaj u Maigreta čim iziđe iz Pickwick’sa.
Drugim riječima, u nekoliko sati, dva zločina. I dva su čovjeka, jedina opasna za Letončevu
bandu, uklonjena!
Pepito je pucao, pa udario u bijeg. Njegova je uloga time bila završena. Više ga nisu vidjeli. Sad
je dakle mogao otići po svoj kofer u hotel Beauséjour...
Maigret je platio, izišao, pa se opet vratio i ugledao tri gosta kako gazdu bombardiraju
prijekorima.
Pokucao je na vrata Pickwick’s Bara, pa mu ih je otvorila čistačica.
Kao što je i mislio, personal je baš večerao posjevši duž spojenih stolova. Vidio je ostatke
pileta, jarebice, meze, svega što gosti nisu pojeli. Trideset se glava okrenulo prema njemu.
“Je li već dugo kako je José otišao?”
“Naravno. Odmah poslije...”
Ali je šef personala prepoznao komesara, kojeg je sam bio poslužio, pa je tog što je progovorio
munuo laktom.
Maigretu se nije igrala ta komedija.
“Njegovu adresu! I to točnu, kvragu. Ako nije, onda ste skuhani.”
 “Ja ne znam. Samo gazda...”
“Gdje je on?”
“Na svom imanju u La Varenneu.”
“Dajte mi registar.”
“Ali...”
“Tišina!”
Pravili su se da ga traže po ladicama maloga kredenca iza podija za orkestar. Maigret je
odgurnuo te koji su se sjatili, pa začas pronašao registar i pročitao:
José Latourie, 71, ulica Lepic.
Izišao je kako je i ušao, teškim korakom, dok su se konobari, ne baš umireni, vraćali k stolu.
Ulica Lepic bila je na dva koraka. Broj 71 bio je međutim vrlo visoko na toj strmoj ulici. Morao
je dvaput zastati jer mu je ponestalo daha.
Napokon se našao na vratima pansiona u stilu hotela Beauséjoura, no u još jadnijem stanju, i
pozvonio. Vrata su se otvorila automatski. Pokucao je na okrugli prozorčić, da bi napokon iz kreveta
digao noćnog konobara.
“José Latourie?”
Konobar je pogledao na ploču obješenu iznad njegova poljskog kreveta.
“Nije se još vratio. Ključ je ovdje.”
“Dajte ga. Policija!”
“Ali...”
“Brzo!”
Činjenica je da mu se te noći još nitko nije usprotivio. A ipak nije pokazivao ni svoju uobičajenu
strogost ni ljutnju. No možda su nejasno osjećali da je u još gadnijem stanju?
“Koji kat?”
“Četvrti.”
Soba dugačka i uska, osjećalo se da je dugo bila zatvorena. Ležaj nije bio napravljen. José, kao i
većina njemu sličnih, zacijelo bi ostao u postelji do četiri popodne, dakle do doba poslije kojeg
hotelijeri ne žele pospremati sobe.
Na posteljinu je bila bačena jedna stara pidžama, izlizana na ovratniku i laktima. Na podu par
plesnih cipela koje su mu, izgaženih peta i šupljih potplata, služile kao šlape. U putnoj torbi od
imitacije kože bile su samo dvoje novine i jedne iskrpane crne hlače.
Iznad umivaonika, jedna gruda sapuna, krema u lončiću, aspirin u prahu i tuba veronala.
Na podu, okrajak papira zgužvan u kuglu. Maigret ga je podigao i pažljivo razmotao. Nije ga
morao ni prinijeti nosnicama da shvati da sadrži heroin.

• • •

Četvrt sata kasnije, komesar, koji je u međuvremenu bio sve ispremetao, na ripsu jedine fotelje
opazio je rupu, pa turio prst i onda, jedan za drugim, izvukao jedanaest paketića iste droge, svaki od
po gram.
Stavio ih je u aktovku, spustio se niza stube. Na trgu Blanche prišao je jednom agentu, dao mu
upute i sad se pokraj broja 71 utaborio gradski stražar.
Maigret se sjećao mladića crne kose: beznačajni žigolo, mladac bez samopouzdanja koji je, čisto
emotivno, u prolazu gurnuo njegov stol vrativši se sa sastanka s Morettom.
Ali kad je ispalio hitac, nije se više usudio vratiti kući, radije ostavivši svoje štrace i jedanaest
kesica koje su ipak, u maloprodaji, vrijedile dobranih tisuću franaka.
Ali takvog će danas-sutra hapati, jer nema petlje i pojest će ga strah.
Pepito međutim uz ostalo posjeduje i hladnokrvnost. On možda baš sada na kolodvoru čeka
polazak vlaka. A možda se i izgubio negdje u predgrađu ili je, što je mnogo jednostavnije, promijenio
kvart i hotel.
Maigret je dozvao taksi i zamalo dao Majesticovu adresu. Ali je onda sračunao da je to ondje
nemoguće obaviti. Drugim riječima, u sobi je još bio Torrence.
“Kej Orfèvres.”
Prolazeći kraj Jeana shvatio je da taj već sve zna, pa okrenuo glavu kao krivac.
Nije se pozabavio vatrom. Niti je skinuo sako, ni lažni ovratnik.
Dva je sata ostao nepomičan, s laktima na pisaćem stolu, i već je bio i počeo dan kad se potrudio
pročitati papir koji su mu očito dostavili još sinoć.

Komesaru Maigretu. Žurno.

Jedan čovjek u fraku ušao je u jedanaest i pol u hotel Du Roi de Sicile i zadržao se deset
minuta. Otišao je u limuzini. Rus nije izišao.

Maigret se nije ni pomaknuo. A vijesti su dolazile sve jedna za drugom. Najprije je to bio
telefonski poziv iz komesarijata za četvrt Courcelles.
“Stanoviti José Latourie, mondenski plesač, pronađen je mrtav pred ulazom u park Monceau.
Pronađeni tragovi tri udarca nožem. Lisnica nije ukradena. Ne zna se kad je i u kakvim okolnostima
počinjen zločin.”
Ali za Maigreta se ne bi moglo reći da mu je sve to prošlo mimo svijesti! Smjesta je zamislio
Pépita Moretta kako stoji iza mladića, na izlazu iz Pickwick’sa, i kako ga nalazi previše uzbuđenim,
te stoga i previše sklonim da ih izda, pa ga stoga ubija ne potrudivši mu se pritom čak ni dignuti
lisnicu i dokumente, ostavljajući ih možda kao čisti izazov?
“Mislili ste se preko njega uspeti sve do nas? Pa eto vam ga!” Kao da je time htio reći baš to.
Osam i pol sati. Na telefonu glas šefa iz Majestica.
“Halo!... komesar Maigret?... To je nevjerojatno, nečuveno!... Prije nekoliko minuta nazvali su iz
sedamnaestice... Sedamnaestice!... Sjećate li se?... Ona u kojoj je odsjeo...”
“Oswald Oppenheim, da. I?”
“Poslao sam konobara... A Oppenheim, kao da se baš ništa nije dogodilo, zatražio je da mu
donesu doručak..
 10
Povratak Oswalda Oppenheima
Maigret je ostao tako nepomičan puna dva sata. A kad se napokon odlučio dići, jedva je i pomaknuo
ruku da pozvoni Jeanu da mu pomogne obući kaput.
“Nazovite mi taksi.”
Nekoliko minuta kasnije ušao je kod doktora Lecourbeua u ulici Monsieurle-Prince. U predsoblju
je čekalo šest pacijenata, ali su ga poveli okolo kroz stan, i kad je ordinacija napokon ostala
slobodna, doktor ga je primio.
Otišao je tek sat kasnije. Torzo mu je postao ukrućeniji. Podočnjaci su mu se toliko produbili da
mu se promijenio čitav izraz lica, kao da su ga našminkali.
“Ulica Roi-de-Sicile! Reći ću vam gdje da stanete.”
Izdaleka je ugledao dva inspektora kako se šetkaju ispred hotela. Izišao je iz taksija pa im se
pridružio.
“Nije izlazio?”
“Ne. Bar je jedan od nas dvojice stalno bio na straži.”
“Tko je sve izlazio iz hotela?”
“Nekakav starčić, sav smežuran, pa dva mlada, pa žena tridesetih godina...”
Maigret je slegnuo ramenima i uzdahnuo:
“Starčić je imao bradu?”
“Da.”
Ostavio ih je bez riječi, uspeo se uskim stubama i prošao pokraj lože. Malo je kasnije zatresao
vratima sobe broj 32. Odgovorio mu je ženski glas, na nepoznatom jeziku. Vrata su popustila i sad je
ugledao Annu Gorskine, napola golu, kako izlazi iz kreveta.
“Tvoj ljubavnik?” upitao je.
Izgovorio je to kroz stisnute zube, kao čovjek kome se žuri, ne potrudivši se pregledati ambijent.
Anna Gorskine je zavrištala:
“Van! Vi nemate pravo...”
On je međutim s poda flegmatično podigao dobro mu poznati baloner. Ali kao da je pritom tražio
nešto drugo. Na podu je opazio sivkaste hlače Fédora Yourovitcha.
Ali, u neskladu s tim, u sobi nije bilo i muških cipela.
Židovka, koja je upravo na sebe bacala penjoar, prostrijelila ga je bijesnim pogledom.
“Vi mislite, samo zato što smo stranci...”
Nije joj dao vremena da pukne od bijesa. Izišao je, sasvim mirno, pa zatvorio vrata, no dok se još
nije spustio ni jedan kat, ona ih je ponovno otvorila. Našavši se na stubama, zadovoljila se
dahtanjem, ne izgovorivši nijednu riječ. Nagnuta preko ograde, slijedila ga je pogledom, i onda
najednom, ne mogavši se više suzdržati, i osjetivši neizdrživu potrebu da nešto učini, pljunula.
Slina je uz mekani zvuk pala na nekoliko centimetara od komesara.
Inspektor Dufour ga je upitao:
“I onda?”
“Pratio si ženu... Ta se nije prerušila u starca?”
“Hoćete reći da..?”
Ma ne! Nije htio reći ništa. Nije imao snage upuštati se u raspravu. Vratio se u svoj taksi.
“U Majestic.”
Inspektor, ojađen, postiđen, gledao ga je kako odlazi.
“Učini što možeš!” doviknuo mu je Maigret.
Nije osjećao nikakvu želju da još gnjavi kolegu. Ako ga je i pustio da mu pobjegne, nije on za to
ništa kriv. Ta zar nije i on, Maigret, dopustio da ubiju Torrencea?
Šef ga je hotela dočekao na stubama, što je bio sasvim nov stav.
“Napokon! Shvatite. Ne znam više ni sam što da radim. Pošli su potražiti vašeg... vašeg
prijatelja... Vele mi da novine ne govore ništa. Ali onaj drugi je tu! On je tu!”
“Nitko ga nije vidio da ulazi?”
“Nitko! Baš kao da je... Ma slušajte! Baš kako sam vam rekao preko telefona, on je pozvonio... A
kad se pojavio konobar, naručio je kavu. Bio je u krevetu...”
“Mortimer?”
“Vjerujete da su u dosluhu? Ma to nije moguće! On je jako poznat... Pa njemu su tu u posjet
dolazili bankari, čak ministri...”
“I što radi Oppenheim?”
“Okupao se. Mislim da se sad oblači.”
“A Mortimerovi?”
“Oni još nisu pozvonili. Valjda još spavaju.”
“Recite mi sve što znate o Pepitu Morettu.”
“Dobro... Znam samo što su mi ispričali. Osobno ga nikad nisam ni vidio. Bolje reći opazio.
Imamo toliko ljudi! Ali su me informirali. Čovjek niska rasta, smećkaste kože, crne kose, plećat, po
čitav dan ne bi prozborio ni riječi...”
Maigret je sve to zapisao na list papira, gurnuo ga u kuvertu pa napisao adresu svog šefa. S
otiscima prstiju, nedvojbeno već skinutih u sobi u kojoj je ubijen Torrencee, to bi trebalo biti
dovoljno.
“Dajte neka to odnesu u Prefekturu.”
“Da, gospodine komesare.”
Šef je postao umiljat jer je osjetio kako događaji prijete da će poprimiti katastrofalne razmjere.
“I što ćete učiniti?”
No komesar se već bio udaljio pa se, nespretan i nezgrapan, smjestio sred predvorja, kao oni
posjetitelji povijesno značajnih crkvi koji pokušavaju dokučiti, no bez pomoći sakristana, što bi tu
bilo zanimljivo.
Pojavila se zraka sunca i pozlatila čitavo predvorje Majestica.
U devet ujutro, predvorje je bilo skoro prazno. Rijetki su gosti za odvojenim stolovima jeli svoj
doručak, sve usput čitajući novine.
Maigret se napokon svalio u pleteni naslonjač kraj vodoskoka koji, zbog ovog ili onog razloga,
taj dan nije radio. Crvene ribice u keramičkom ribnjaku lebdjele su tvrdoglavo nepomično, i samo su
im se naprazno otvarala i zatvarala usta.
To je komesara podsjetilo na otvorena Torrenceova usta. I to ga je zacijelo kosnulo, jer se dugo
vrpoljio dok nije otkrio zadovoljavajući položaj.
Kružili su rijetki poslužitelji. Maigret ih je slijedio pogledom znajući da u svakom trenutku može
doletjeti metak.
Ugrožena je stranka već došla do tog stupnja urgentnosti.
To što je Maigret otkrio identitet Oppenheima, alias Pietra Letonca, još nije moglo izazvati
nekakve ozbiljne posljedice, i time se policajac baš nije uvalio u neki veliki rizik.
Letonac se jedva i skrivao, izazivajući policiju, siguran da protiv njega nemaju ništa.
Dokaz je tome bila čitava ta brojanica koja je uredno slijedila njegov put, od Krakova do
Bremena, od Bremena do Amsterdama, od Amsterdama do Bruxellesa i Pariza.
Ali već se u vlaku Étoile du Nord dogodilo ubojstvo! A osim toga Maigret je napravio i jedno
otkriće: otkriće neočekivanog odnosa između Letonca i Mortimer-Levingstona.
I to je otkriće bilo kapitalno!
Pietr je bio bandit i to nije skrivao, zadovoljavajući se time da međunarodnoj policiji veli:
“Pokušajte me uhvatiti na djelu!”
Mortimer je međutim za čitav svijet bio pošten čovjek!
Samo su dva čovjeka bila pod sumnjom da su nanjušila vezu Pietr-Mortimer.
A iste su večeri pogubili Torrencea! Dok je Maigreta dočekao hitac iz revolvera u ulici Fontaine.
A treći čovjek, koji je u međuvremenu postao suvišan, i koji o svemu nedvojbeno nije znao skoro
ništa, no koji je mogao poslužiti kao ishodište nove istrage, bio je maknut: José Latourie, mondeni
plesač.
I tako su se Mortimer i Letonac, zacijelo sigurni u uspjeh tog trostrukog pogubljenja, vratili na
svoje mjesto. I sad su gore, u svojim apartmanima visokog luksuza, odakle telefonski zapovijedaju
svom poslugom jedne palače, pa se kupaju, doručkuju, odijevaju.
A Maigret ih sada čeka sasvim sam, vrpoljeći se u naslonjaču od trske, s jednom stranom prsa
ukočenom i trpeći probadanje, dok mu je desna ruka skoro paralizirana potmulim bolom.
Mogao ih je uhititi. Ali je znao da to ne bi poslužilo baš ničemu. Možda bi i mogao naći svjedoke
protiv Pietra Letonca, odnosno Fédora Yourovitcha, odnosno Oswalda Oppenheima, a koji je mogao
imati i mnoštvo drugih imena, među kojima možda i ime Olafa Swaana.
Ali protiv Mortimer-Levingstona, američkog milijardera? Od njegova uhićenja ne bi prošao ni
sat, a već bi prosvjedovalo američko veleposlanstvo. Francuske banke, novčarska i industrijska
društva kojima je bio upravitelj, smjesta bi pokrenule ljude iz političkog svijeta.
I gdje su dokazi? Gdje indicije? Zar je dovoljno samo to što je nestao na nekoliko sati, odmah
poslije Letonca?
To što je večerao u Pickwick’su i što mu je žena plesala s Joséom Latourieom? To što ga je neki
policijski inspektor vidio kako ulazi u jadni hotel zvan Roi de Sirile?
Sve bi to razderali u dronjke. I onda bi trebalo naći isprike, pa bi čak, eda bi se Sjedinjenim
Državama dala zadovoljština, trebalo poduzeti i stanovite mjere, naime najuriti Maigreta, pa makar i
samo prividno.
A Torrence je mrtav!
I zacijelo je prošao kroz isto ovo predvorje, na nosilima, u prvi osvit zore. Dakako, sve pod
uvjetom da šef hotela, da rijetke jutarnje goste poštedi neugodnog prizora, nije ishodio da se otprema
obavi kroz servisni ulaz. I to je vjerojatno. Kroz uske hodnike, kroz zavojita stubišta, gdje nosila
udaraju u ogradu...
Telefon, iza recepcije od mahagonija. Ljudi dolaze i odlaze. Brze naredbe. Prilazi mu šef hotela.
“Gospođa Mortimer-Levingston odlazi. Sad su nazvali, odozgo, da dođemo po prtljagu. Auto je
već stigao.”
Maigret se samo blijedo nasmiješio.
“Kojim vlakom?” upitao je.
“Ide za Berlin, avionom, s Bourgeta...”
Nije još ni završio kad se pojavila ona, u sivkastom putnom kaputu, i s torbicom od krokodilske
kože u ruci. Koračala je brzo. Pa ipak, stigavši do okretnih vrata, nije se mogla suzdržati a da se ne
okrene.
Maigret se s mukom podigao samo da ga bolje vidi. Bio je siguran da se ugrizla za usnu, i da je
izišla vrlo hitro, te dajući naredbe šoferu živo gestikulirala.
Šefa hotela su nekamo pozvali. Komesar je ostao sam, kraj vodoskoka koji je najednom proradio.
Očito su mlaz puštali u točno određen sat.
Bilo je deset sati.
Na licu mu se pojavio smiješak, smiješak nad samim sobom, dok se teško ponovno svaljivao, ali
vrlo oprezno, jer ga je rana, postajući sve osjetljivijom, boljela i od najmanjeg pokreta.
“Uklanjaju one slabe...”
I to je bilo baš to. Poslije Joséa Latouirea, koga nisu smatrali dovoljno solidnim, i kojeg su
izbacili iz borbe s tri uboda nožem u prsa, sad su uklonili i gospođu Mortimer, kao također odveć
podložnu emocijama. I poslali ju u Berlin! Ali to je već povlašteni postupak.

Ostaju jaki: Pietr Letonac, koji još nije završio odijevanje, pa Mortimer-Levingston, koji od svog
aristokratskog držanja nije zacijelo izgubio baš ništa, kao i Pepito Moretto, bandin ubojica.
I svi su se oni, povezani nevidljivim koncima, pripremali na djelo.
Jer neprijatelj je bio tu, usred njih, u središtu dvorane koja je polako oživljavala, nepomičan u
svom naslonjaču od vrbova pruća, ispruženih nogu, primajući u lice vodenu prašinu vodoskoka koji
je ispuštao sitni ton flaute.
Kabina se jednog dizala zaustavila.
 Prvi se pojavio Pietr Letonac, odjeven u prestižno odijelo od prugastog samta i s cigarom Henry
Clay u ustima.
Osjećao se kao kod kuće. Jer sve je to platio. Opušten, siguran u sebe, lutao je dvoranom,
zastajući tu i tamo, zastajući pred vitrinama kakve velike trgovačke kuće postavljaju u luksuznim
hotelima, pa dao da mu hotelski potrčko zapali cigaru, promotrio ploču s posljednjom kursnom
listom, da bi se napokon smjestio, na niti tri metra od Maigreta, kraj vodoskoka, pogleda prikovana
za crvene ribice koje su se doimale nekako umjetno, i onda na kraju udarcem prsta bacio pepeo
cigare u školjku vodoskoka i zaputio se prema salonu čitaonice.
 11
Dan za šetnju
Pietr Letonac je preletio pogledom preko nekoliko novina i više zanimanja no ostalima posvetio
estonskom listu Revaler Bote, od kojeg su u Majesticu imali samo jedan stari broj, vjerojatno
zaostao, zaboravljen, iza nekog gosta.
Malo prije jedanaest upalio je novu cigaru, prešao preko aule i poslao potrčka po šešir.
Zahvaljujući suncu u kojem se kupala polovica Champs-Élyséesa, bilo je ugodno toplo.
Letonac je otišao bez kaputa, sa sivim pustenim šeširom na glavi, pa se laganim korakom uspeo
sve do Étoilea, kao čovjek kojemu je samo do toga da uhvati malo zraka.
Maigret ga je pratio na maloj udaljenosti, ne pokušavajući ga dostići. Zbog zavoja koji su mu
sputavali pokrete, malo je cijenio ovu promenadu.

Na uglu ulice Berry, na nekoliko je koraka od sebe začuo tiho zviždukanje, ali se nije obazreo. Onda
se zviždukanje ponovilo. Okrenuo i ugledao inspektora Dufoura koji mu je sad upriličio čitavu
misterioznu pantomimu kako bi svom šefu dao do znanja da mu mora nešto reći.
Inspektor je skrenuo u ulicu Berry, pretvarajući se da se zadubio u izlog apoteke, tako da se činilo
da su njegove geste upućene voštanoj ženskoj glavi s obrazom brižno pokrivenim ekcemom.
“Krenite... Idemo!... Brzo...”
Dufoura je to istodobno i zaboljelo i povrijedilo. Eto kako već čitav sat kruži oko Majestica,
smišljajući najdomišljatije varke, a sad mu komesar zapovijeda da se pokaže ni pet ni šest.
“Što je bilo?”
“Ona Židovka...”
“Izišla?”
“Ona je tu... Ali budući da ste me natjerali da vam pristupim, ona nas gleda, evo, upravo sada.”
Maigret se osvrnuo oko sebe.
“Gdje to?”
“U Selectu. Smjestila se unutra. Pogledajte! Zavjesa se pomaknula...”
“Nastavi nadzirati.”
“Bez skrivanja?”
“Ako te to veseli, sjedni za susjedni stol i naruči piće.”
Jer kad je već započeo boj, nema više baš nikakva smisla igrati se skrivača. Maigret je nastavio
hod, našavši se sad već na dvjesto metara iza Letonca koji nije ni pokušao iskoristiti taj susret da
pobjegne od njegova nadzora.
A zašto i bježati? Ova se partija nastavljala na novom terenu. Protivnici su se sad jasno vidjeli.
Karte su već bile skoro potrošene.
 Pietr je dva puta prošao put od Étoilea do Rond-Pointa, tako da mu je Maigret upoznao siluetu do
najsitnijih detalja, i do dna joj shvatio narav.
Ta je silueta bila fina, nervozna, i u biti plemenitija od Mortimerove, ali plemenitija na nekako
sjevernjački način.
Komesar je u životu već bio proučio nekoliko ljudi takvoga kova, sve odreda intelektualce. A oni
s kojima se sretao u Latinskoj četvrti za svog nedovršenog studija medicine, kasnije su se udaljili od
njegova duha.
Sjećao se jednoga od njih, nekog Poljaka mršavog i plavog, s kosom prorijeđenom već u
dvadeset i drugoj godini života, a čija je majka u domovini bila dvorkinja, i koji je čitavih sedam
godina slušao predavanja na Sorboni bez čarapa na nogama i dnevno jeo, ukupno uzevši, po komadić
kruha i jedno jaje. Kako nije imao čime kupovati udžbenike, morao je učiti po javnim knjižnicama.
Od Pariza nije upoznao ništa, ni žene, ni francuski karakter. Ali je jedva i diplomirao, a već su mu
u Varšavi ponudili važnu katedru. Pet godina kasnije Maigret ga je vidio kad je doputovao u Pariz,
jednako suhog, jednako hladnog, u nekakvoj delegaciji stranih znanstvenika, a ručao je u Élyséeju.
Komesar je upoznao i druge. I nisu svi bili jednako vrijedni. No ipak su svi oni čudili brojem i
raznovrsnošću svega što su željeli shvatiti, a što bi napokon i shvatili.
Učiti radi učenja! Kao onaj profesor s nekog belgijskog sveučilišta koji je znao sve dijalekte
dalekog istoka (njih četrdesetak) a da nikad u Aziju nije ni stupio nogom, baš kao što ga nisu zanimali
ni narodi čiji je jezik s užitkom secirao.
U sivozelenim se očima tog Letonca nazirala baš takva volja.
Pa ipak, baš u trenutku kad bi čovjek pomislio da je uspio zahvatiti taj soj intelektualaca, opazio
bi i druge elemente koji bi sve to doveli u pitanje.
Naslutio bi, na neki način, sjenu Rusa Fédora Yourovitcha, tog vagabunda u baloneru, kako se
superponira na preciznu siluetu gosta Majestica. Da je tu riječ o jednom te istom čovjeku, u to je već
bio siguran moralno, a umalo i materijalno.
Iste večeri kad je došao, Pietr je i nestao. Sutradan ujutro Maigret ga je otkrio u Fécampu pod
licem Fédora Yourovitcha.
Skrenuo je u ulicu Roi-de-Sicile. Nekoliko sati kasnije, u pansion je ušao Mortimer. A onda je iz
njega izišlo više ljudi, među kojima i bradati starac.
A ujutro se Pietr Letonac vratio na svoje mjesto u Majesticu.
Ali u svemu nije najviše čudilo to što unatoč tako frapantnoj tjelesnoj sličnosti, između te dvije
inkarnacije nije postojao baš nikakav zajednički karakter.
Fédor Yourovitch je bio slavenski vagabund, deklasiran, nostalgičan i podivljao. Bez ijedne
krive note kad se primjerice nalaktio na šank u onoj rupi u Fécampu.
Nasuprot tome, na Letončevoj osobi, na tom intelektualcu, rasnom od glave do pete, čak i u načinu
na koji od potrčka traži vatre ili nosi svoj sivi pusteni šešir prve engleske marke, u ležernosti s kojom
srče osunčani zrak Champs-Élyséesa i promatra izlog, nigdje nije bilo ni trunčice koja bi pokvarila
dojam.
Savršenstvo koje nije tek površinsko! A Maigret je znao glumiti uloge. Iako se policija maskira i
prerušava rjeđe nego što se misli, ipak je ponekad i to nužno.
 No ipak bi i tada Maigret, i tako našminkan, u nekim crtama svoje osobe ostao onaj stari, sačuvan
u pogledu ili u tiku.
Maigret kao krupni marvinski trgovac primjerice (jer mu se i to dogodilo, i prošlo s uspjehom)
samo je glumio marvinskog trgovca. Ali on to nije i uistinu bio. Ta je osoba bila nešto sasvim
izvanjsko.
Pietr-Fédor je međutim bio ili Pietr ili Fédor iznutra.
A komesarovi bi se dojmovi dali sažeti ovako: taj je čovjek bio istodobno i jedan i drugi, i to ne
samo odjećom nego i samom svojom biti.
I živio je naizmjence dva života tako različita, nedvojbeno već poduže, a moguće čak i oduvijek.
Sve su to bile nesuvisle misli koje su salijetale Maigreta dok je išao laganim korakom u jednoj
atmosferi opojne ležernosti.
I onda, najednom, Letončeva se osoba rastvorila.

Okolnosti koje su dovele do tog događaja bile su značajne. Bio se zaustavio u visini Fouqueta pa čak
već i počeo prelaziti aveniju s očitom namjerom da popije piće u baru tog luksuznog objekta.
A onda se predomislio, nastavio koračati pločnikom, pa naglo, ubrzavši korak, skrenuo u ulicu
Washington.
I tu je bio jedan bistro kakve nalazimo u srcu najbogatijih kvartova, namijenjen taksistima i
kućnoj posluzi.
Pietr je ušao. A za njim je ušao i komesar, i to baš u trenutku kad je ovaj već naručio imitaciju
absinta.
Stajao je uz potkovičasti bar koji je konobar u modroj pregači povremeno brisao prljavim
periljkom. Lijevo, družina zaprašenih zidara. A desno jedan inkasator iz plinare.
Letonac je šokirao svojom korektnošću i rafiniranim luksuzom kao i najsitnijim detaljima svoje
toalete.
Vidjelo se kako mu se sjaji četkica brka, vrlo plava, baš kao i rijetke obrve. I gledao je u
Maigreta, ne licem u lice, nego preko zrcala.
I komesar je opazio kako mu titraju usne, i neopazice stišću nosnice.
Pietr ga je pustio da ga promatra. Isprva je pio polako, ali je onda najednom naiskap popio sve
što mu je ostalo u čaši, i napravio pokret prstom koji je značio:
“Natočite.”
Maigret je naručio vermut. U tom tijesnom baru doimao se još veći i masivniji negoli obično.
Letonca nije ispuštao iz vida.
I onda je, na neki način, istodobno doživio dva prizora. Nakon čega su se slike najednom
preklopile. Iza stvarnog je prizora uklizila ona jadna krčma u Fécampu. Pietr se podvostručio.
Maigret ga je najednom vidio i u odijelu boje duhana i u izlizanom kaputu od gabardena.
“Daj, velim, i kad ne pitam”, rekao je jedan od zidara i tucnuo nogom svoje čaše o šank.
Pietr je pio svoje već treće piće u boji opala, a policajac je njušio njegov vonj anisa.
Službenik se plinare pomaknuo, i sad su se njih dvojica našla lakat uz lakat, skoro se dotaknuvši.
 Maigret je bio dvije glave viši od svog druškana. I obadvije su pravile grimasu u zrcalo, i sad su
se promatrale u njegovoj mutnoj vodi.
I onda se Letončevo lice počelo naočigled mutiti. Pucnuo je svojim prstima suhim i bijelim i
pokazao na čašu, pa prešao rukom preko čela.
I onda, malo-pomalo, kao da mu je na licu otpočeo boj. Maigret je u zrcalu vidio čas lice gosta iz
Majestica, čas progonjeni lik ljubavnika Anne Gorskine.
Ali taj lik nije nikad posve izronio. Svaki bi ga put odbio očajnički rad mišića. Samo su oči
ostajale očima tog Rusa.
Lijeva mu je ruka bila zakvačena za rub šanka. Dok se tijelo zibalo.

Maigret je pokušao izvesti eksperiment. U džepu je imao portret gospođe Swaan, izvađen iz
fotografskog albuma u Fécampu.
“Što sam dužan?” upitao je konobara.
“Četrdeset četiri sua.”
Počeo je tobože prebirati po novčaniku, pa ispustio fotografiju koja je upala u more tekućine,
između rubova šanka.
Zbog toga se nije uznemirio, i pružio je novčanicu od pet franaka. Ali mu je pogled uronio u
zrcalo.
Konobar je dohvatio portret, očito s velikim žaljenjem, i počeo ga brisati pregačom. Pietr
Letonac je stiskao čašu, a pogled mu je bio tvrd, lice nepomično.
I onda, sasvim iznenada, začuo se sitan i neočekivan zvuk, tako jasan da se gazda, zabavljen oko
kase, okrenuo jednim pokretom.
Letončeva se šaka otvorila, i na šank ispustila krhotine čaše. Bio ju je zdrobio, a sve polako. Iz
malene mu je posjekotine na kažiprstu potekla krv.
Bacio je iza sebe novčanicu od stotinu franaka i izišao, i ne pogledavši Maigreta.

• • •

Sad je išao ravno prema Majesticu. Nikakvom pijanstvu ni traga. Lik je bio kao i na polasku, a
držanje podjednako odmjereno.
Maigret mu je tvrdoglavo i dalje bio za petama. Kad su se našli u vidokrugu hotela, vidio je kako
kreće jedan mu poznati automobil. Bio je to automobil Policijske identifikacije koji je odnosio
uređaje za snimanje fotografija i skidanje otisaka prstiju.
I taj mu je susret ispuhao elan. Na trenutak je izgubio samopouzdanje, i osjetio kao da je izgubio
vezu sa svijetom i svako uporište.
Prošao je ispred Selecta. Inspektor Dufour dao mu je kroz staklo znak koji je trebao biti
povjerljiv, no kojim je jasno i svemu svijetu naočigled pokazao na Židovkin stol.
“Mortimer?” upitao je komesar zaustavivši se na recepciji hotela.
“Dao se odvesti u veleposlanstvo Sjedinjenih Država, gdje je i ručao.”
 Pietr Letonac je u praznoj blagovaonici sjeo za svoj stol.
“I vi ćete ručati?” upitao je šef Maigreta.
“Servirajte mi za njegovim stolom, da.”
Ovaj se zagrcnuo.
“Za njegovim..? Ali to nije moguće! Sala je prazna i...”
“Rekao sam za njegovim.”
Ali šef nije priznao poraz, pa potrčao ispred policajca.
“Ma čujte! To će svakako izazvati skandal... Mogu vam postaviti na stolu s kojeg ćete ga vidjeti
jednako dobro.”
“Rekao sam za njegovim stolom.”
I sad je opet, baš kao i u predvorju, opazio koliko je umoran. Bio je to umor suptilan, koji mu je
zahvatio čitavo tijelo, čak čitavo njegovo biće, tijelo kao i dušu.
I onda se svalio u naslonjač od vrbova pruća. Jedan par što su ga tvorili jedna vrlo zrela dama i
jedan vrlo njegovan mladić smjesta je ustao i žena je izgovorila kao da je željela da je svi čuju, sve
nervozno vrteći svoj lornjon:
“Ovi su hoteli postali nemogući... Ta dajte samo pogledajte ovo...”
Ovo je, dakako, bio Maigret, no on se na to nije ni nasmiješio.
 12
Židovka s pištoljem
“Halo!... Hmmm... Jeste to vi?”
“Maigret, da!” uzdahnuo je komesar, prepoznavši glas inspektora Dufoura.
“Pst!... U tri riječi, gazda... Otišla u toalet... Torbica na stolu... Prišao... Unutra je revolver.”
“Još je tu?”
“Baš jede.”
Dufour, u telefonskoj kabini, zacijelo se nastojao ponašati konspirativno, pa pravio geste
kabalističke i strašne. Maigret je bez riječi spustio slušalicu. Nije mu imao hrabrosti odgovoriti. Od
tih sitnih nastranosti, na koje se obično smješkao, sad mu se smučilo.
Šef sale počeo je rezignirano postavljati stol ispred Letonca i ovaj ga je, već zasjeo, upitao:
“Za koga je to?”
“Ne znam, gospodine. Tako mi je naređeno.”
Nije inzistirao. Jedna engleska obitelj, ukupno pet njih na broju, upala je u blagovaonicu i digla
joj nešto od njezine hladnoće.
Maigret pak, ostavivši šešir i teški kaput u garderobi, prošao je kroz salu, pa malo zastao, pritom
napravivši čak i nekakvu slutnju pozdrava. No Pietr kao da ga nije ni opažao. Četiri-pet čašica što ih
je bio popio već je bilo zaboravljeno. Bio je hladan, korektan, precizan u gestama.
Ni u jednom trenutku nije pokazao nimalo nervoze i, s pogledom uprtim u daljinu, stvarao je
popriličan dojam inženjera zaokupljenog nekakvim tehničkim problemom.
Pio je malo, ali je izabrao jedan od najboljih burgundaca iz posljednjih dvadeset godina.
Jeo je polako: omlet s travama, odrezak i svježe vrhnje.
Između pojedinih jela, s rukama na stolu, čekao je bez žurbe, ne zanimajući se ni za što oko sebe.
Blagovaonica se počela puniti.
“Odlijepio vam se brk”, najednom je izrekao Maigret.
Ovaj nije ni trepnuo; samo se nekoliko trenutaka kasnije zadovoljio time da preko usana nehajno
povuče dva prsta. Doista je bilo tako, makar i jedva opazivo.
Komesar, čija je hladnokrvnost bila poznata u čitavoj prefekturi, sad ju je jedvice uspijevao
sačuvati.
U ostatku će popodneva biti podvrgnuta još grubljoj kušnji.
On je, naravno, samo čekao da se Letonac, stalno mu na oku, odvaži na kompromitantni čin.
No nije li on već prije, još od jutra, u sebi nosio zametak sloma? I ne bi li se bilo moguće
ponadati da će ga stjerati do zida ta pojava stalno postavljena, poput kakvog inertnog zaslona, između
njega i svjetlosti?
Letonac je u predvorju popio kavu, dao da mu donesu lagani kaput, pa izišao na Champs-Élysées
i ušao, malo poslije dva, u kvartovsko kino. Iz njega je izišao tek u šest, ne prozborivši u
međuvremenu ni s kim ni riječi, nikom ništa i ne napisavši, čak se ne odvaživši i na najmanju
dvoznačnu gestu.
Duboko uvaljen u svoje sjedalo, pažljivo je pratio peripetije nekakvog djetinjastog filma.
Da se bio okrenuo, kad je potom krenuo prema trgu Opere, gdje je popio piće, ustanovio bi kako
je Maigretov lik izgubio živce.
Ili je možda osjetio kako je komesar počeo sumnjati u sebe?
Jer istina je bila da policajac, u onim satima provedenim u mraku, pred ekranom po kojem su se
micali likovi koje nije ni pokušao razabrati, nije prestajao razmatrati mogućnost da ga žurno uhiti.
Ali je jako dobro znao što ga u tom slučaju čeka! Nikakav jasan materijalni dokaz. I onda, što
slijedi: čitava igra utjecaja koja udara na istražnog suca, državnog tužitelja, pače i samog ministra
vanjskih poslova i pravosuđa!
Hodao je pomalo pogrbljeno. Boljela ga je rana, a osim toga mu je bila obamrla i desna ruka. A
liječnik mu je savjetovao, i to vrlo usrdno:
“Ako bol počne osvajati teren, dojurite amo ne gubeći časa! To znači da se rana inficirala...”
I što dalje? Kao da je imao kada o tome razmišljati?
“Ta dajte samo pogledajte ovo!” rekla je jutros jedna gošća Majestica.
Moj Bože, baš tako! “Ovo” je bio policajac, čovjek koji je pokušavao spriječiti zlikovce od
formata u njihovim pothvatima, i koji se zakleo osvetiti kolegu ubijenog u tom istom hotelu!
“Ovo” je bio čovjek koji se nije odijevao kod engleskog krojača, koji nije imao vremena svakog
jutra prolaziti manikuru, i čija žena već tri dana uzalud kuha ručak, rezignirana, ne znajući što se
zbiva.
“Ovo” je bio jedan komesar prve klase s mjesečnom plaćom od dvije tisuće dvjesto franaka koji
bi, kad bi slučaj bio završen i ubojice strpane iza brave, morao sjesti pred list papira i napraviti
popis svojih troškova, pa na nj prikvačiti priznanice i ostale materijalne dokaze, i poslije se natezati
s blagajnikom.
Maigret nije imao ni auto, ni milijune, ni mnoštvo suradnika. I ako bi tu i tamo sebi dopustio da
potroši franak ili dva, morao bi potom objašnjavati koliko je to bilo svrsishodno.
Pietr Letonac, na tri koraka pred njim, platio je piće novčanicom od stotinu franaka i ostavio
kusur.
Bilo je to ili ludilo ili blef! A onda je ušao u dućan s košuljama, očito se poigravajući s njim, pa
proveo pola sata izabirući tucet kravata i tri sobna haljetka, pa na pultu ostavio posjetnicu i krenuo
prema izlazu s besprijekorno dotjeranim prodavačem za petama.
Rana se nedvojbeno zatrovala. Povremeno bi ga kroz čitavo rame prostrijelio silan bol, a osim
toga su ga boljela i prsa, a želudac se sav skašio.
Ulica la Paix, trg Vendôme, Faubourg-Saint-Honoré! Pietr Letonac se šetao...
I napokon Majestic, u kojem se portiri utrkuju tko će mu prije otvoriti okretna vrata.
“Gazda...”
“Opet ti?”
Bio je to inspektor Dufour, koji je, sve se nešto nećkajući i s tjeskobom u očima, izišao iz sjene.
 “Čujte... Nestala je...”
“Ma o čemu ti to?”
“Učinio sam sve moguće, kad vas se kunem! Izišla je iz Selecta. Onda je, trenutak potom, ušla u
broj 52, s krojačnicama. Čekao sam čitav sat, i onda upitao portira. Nisu je vidjeli u salonima na
prvom katu. Ona je samo prošla kroz stambenu zgradu, koja ima ulaz i na ulicu Berry...”
“Ma sve u redu.”
“I što da radim?”
“Malo se odmori.”
Dufour je pogledao komesara u oči, pa živo okrenuo glavu.
“Kunem vam se da...”
Na njegovo veliko zaprepaštenje Maigret ga je potapšao po ramenu.
“Pravi si dečko, Dufour! Stari moj, nemoj se gristi.”
Onda je ušao u Majestic i smiješkom iznenadio grimasu na šefovu licu.
“Letonac?”
“Otišao je gore u svoj apartman.”
Maigret je opazio lift.
“Drugi kat.”
Napunio je lulu i najednom, s novim smiješkom, malo gorčim od prijašnjeg, konstatirao da već
nekoliko sati nije zapalio.

Pred vratima sobe broj 17 nije bilo oklijevanja. Pokucao je. Glas mu je doviknuo da uđe. Što je i
učinio i za sobom zatvorio vrata.
U salonu su, usprkos radijatorima, gorjele klade, zapaljenje više radi dekoracije. Letonac,
nalakćen na ognjište, gurao je nogom zapaljeni papir da ubrza izgaranje.
Maigret je već na prvi pogled shvatio da Letonac više nije miran kao prije, ali je ipak imao
dovoljno vlasti nad sobom da ne dopusti nikome da mu pokvari veselje.
Krupnom je rukom dohvatio naslon malene pozlaćene stolice pa ju primaknuo na metar od
ognjišta. Tu ju je opet postavio na njezine lomne noge i objašio je.
Je li to bilo zato što mu je u zubima opet bila lula? Ili zato što mu je čitavo biće reagiralo poslije
dugih sati malodušnosti, čak kolebanja, bez volje za životom. No bilo kako mu drago, u tom je
trenutku bio čvršći no ikad. Bio je upravo nekakav dvostruki Maigret, ako bi se tako moglo reći. Blok
istesan iz stare hrastovine, ili bolje, isklesan iz kompaktnog pješčanika.
Navalio se s oba lakta na naslon stolice. I osjećalo se kako bi mogao, stjeran u škripac, svojim
krupnim šakama uhvatiti tog čovjeka za vrat i smrskati mu glavu o zid.
“Mortimer se vratio?” izustio je.
Letonac, zagledan u zapaljeni papir, polako je podigao glavu.
“To ne znam.”
Prsti su mu bili zgrčeni, i Maigretu to nije promaklo. A nije mu promaklo ni da je kraj vrata
spavaće sobe stajala putna torba koje tu prije nije bilo.
 Bila je to obična torba, vrijedna u najboljem slučaju stotinu franaka, sasvim nesukladna dekoru.
“Što je unutra?”
Nikakva odgovora. Ali mu je lice zatrzao nervozni pokret. I onda napokon pitanje:
“Vi ćete me uhititi?”
I reklo bi se da se u njegovu glasu dalo opaziti stanovito olakšanje, ali na podlozi straha.
“Ne još.”
Maigret se uspravio, pa otišao do putne torbe, gurnuo ju nogom sve do ognjišta i onda ju otvorio.
Unutra je bilo sivo konfekcijsko odijelo, sasvim novo, s kojeg su zaboravili skinuti etiketu
označenu konvencionalnim šiframa.
Komesar je podigao slušalicu.
“Halo!... Mortimer se vratio?... Ne?... I nitko se nije pojavio u sedamnaestici?... Halo!... Da...
Paket iz dućana za košulje s Velikih bulevara?... Ne trebate ga slati gore...”
Spustio je slušalicu i mrgodno upitao:
“Gdje je Anna Gorskine?”
Napokon osjećaj da se nešto pokrenulo!
“Potražite ju.”
“Drugim riječima, nije u apartmanu. Ali je bila tu. I donijela ovu torbu, a s njom i pismo.”
Letonac je žustrim pokretom zgazio pepeo spaljenog papira, i to tako da je od njega ostala samo
prašina.
Komesar je shvatio da sad nije trenutak da u zrak izbaci i najsitniju riječ, i da je sad uhvatio pravi
kraj, ah da mu i najsitniji krivi korak može odnijeti svu prednost.
Gonjen navikom, Maigret se podigao, i prišao vatri tako hitro da se Pietr sav stresao i već
započeo obrambenu gestu, koju međutim nije i dovršio, i zbog toga pocrvenio.
Jer Maigret je došao samo postaviti leđa prema vatri. Pušio je svoju lulu u malim, gustim
oblačićima.
I od tog je trenutka počela tištiti tišina, duga i ispunjana nečim upravo bolnim za živce.
Letonac je bio sav kao na žeravici, i to unatoč tome što se trudio držati neusiljeno. I onda je, u
odgovor na Maigretovu lulu, zapalio cigaru.

Policajac se počeo šetati uzduž i poprijeko i pritom skoro slomio, naslonivši se na nj, okrugli stolić s
telefonskim aparatom.
Njegov sugovornik nije opazio da je pritom samo pritisnuo dugme, ne digavši slušalicu. Rezultat
je bio trenutačan. Oglasilo se zvonce. Recepcija je upitala:
“Halo!... Zvali ste?”
“Halo!... Da... Što velite?”
“Halo! Ovdje recepcija.”
Na što je Maigret, ne dajući se smesti, odgovorio:
“Halo!... Aha... Mortimer?... Hvala!... Evo me odmah...”
 “Halo! Halo!”
Jedva je i spustio slušalicu, kad je telefon ponovno zazvonio. Glas šefa hotela bio je uporan:
“Što se zbiva? Nije mi jasno...”
“Dosta!” dreknuo je Maigret.
Spustio je pogled na Letonca, koji je u međuvremenu postao još mnogo bljeđi i koji je bar na
sekundu osjetio želju da pojuri prema vratima.
“Ma nije to ništa”, rekao mu je komesar. “Mortimer-Levingston se vratio. Rekao sam im da me
obavijeste.”
Na čelu svog sugovornika opazio je kapljice znoja.
“Pričali smo o torbi i popratnom pismu... O Anni Gorskine...”
“Nikad tu nije bila riječ ni o kakvoj Anni.”
“Pardon... Samo sam mislio... Pismo nije od nje?”
“Slušajte...”
“Slušam”, izrekao je Maigret s leđima prema vatri.
Ruka mu je kliznula u džep s revolverom. Trebala bi mu samo sekunda da ga ubaci u igru.
Nasmiješio se, ali se kroz njegov smiješak osjećala koncentracija dovedena do paroksizma.
“I onda? Budući da ste rekli da slušam...”
Ali je Letonac dohvatio bocu viskija, pa procijedio kroza zube:
“Utoliko gore...”
Natočio si je punu čašu, popio je naiskap, pogledao svog sugovornika izmučenim očima Fédora
Yourovitcha, a na bradi mu je zablistala kap alkohola.
 13
Drugi Pietr
Maigret još nikad nije vidio pijanstvo tako zgromljujuće. No isto tako, istini za volju, još nikad nije
vidio ni da bi netko iskapio veliku čašu za vodu, punu viskija, pa ju opet natočio, i još jednom
ispraznio, i onda ju napunio i po treći put, tresući pritom bocu i ispivši sve do posljednje kapi
alkohol od šezdeset gradi.
Efekt je bio impresivan. Pietr Letonac se bio sav zajapurio, da bi potom, samo trenutak kasnije,
postao sasvim beskrvan. Pritom su mu na obrazima ipak zaostale nepravilne crvene mrlje. Usne su mu
problijedjele. Povukao se do stolića, zateturao nekoliko koraka, pa izgovorio s otkačenošću pijanca:
“Sami ste to tražili, zar ne?”
Nasmijao se paćeničkim smijehom, u kojem je bilo svega: i straha, i ironije, i gorčine, možda čak
i očaja. Srušio je stolicu, pokušavši se na nju nasloniti, pa obrisao oznojeno čelo:
“Ne zaboravite da se sami po sebi nikad ne biste izvukli... Sve je to bio čisti slučaj.”
Maigret se nije ni pomaknuo. Bilo mu je tako loše da je zamalo prekinuo čitavu tu scenu
natjeravši sugovornika da popije ili udahne lijek.
Asistirao je preobrazbi istoj kao i jutros, samo deset, samo sto puta jačoj.
U jednom je času imao posla s čovjekom koji je vladao sobom, čovjekom oštra uma i sa snagom
volje kakva se rijetko sreće...
Sa svjetskim čovjekom i visokoobrazovanim, i s korektnošću dovedenom do ekstrema.
A onda je najednom pred sobom imao samo hrpu živaca, marionetu zapetljanih konaca, lice koje
je pravilo grimase, blijedo, i posred njega oči boje uzburkanog mora.
I smijao se! Pa ipak, sve se tako smijući, sve se tako vrteći bez cilja, osluškivao je, onako nagnut,
kao da vreba na nekakav šum ispod sebe.
A ispod njega je bio apartman Mortimerovih.
“A sve sam tako dobro složio!” uskliknuo je glasom nad kojim je izgubio vlast. “I vi to ne biste
mogli razložiti! I sve je pokvario samo slučaj, velim vam, ili bolje, čitav niz slučajnosti!”
Udario je o zid, ostao na nj prislonjen, nakrivljena tijela, i s grimasom na licu, zato što ga je od
tog umjetnog pijanstva, na granici trovanja, zacijelo silno zaboljela glava.
“Idemo... Pokušajte mi reći, dok još ima vremena, koji sam ja to zapravo Pietr! A u vašem jeziku,
Pietr bi bio nešto kao pitre, pajac, zar ne?”
Sve je to bilo istodobno i žalosno i gnusno, i komično i odbojno. A to je galopirajuće pijanstvo
raslo iz časa u čas.
“Čudi me da još nisu došli!... Ali će doći!... I onda... Idemo!... Pogodite!... Koji Pietr?...”
Naglo promijenivši stav, rukama se uhvatio za glavu, a lice mu je odalo upravo tjelesnu bol.
“Vi to nikad nećete shvatiti... Tu priču o dva Pietra... To je priča donekle slična onoj o Kainu i
Abelu... Vi ste zacijelo katolik, i vi... U našoj su zemlji ljudi protestanti i žive s Biblijom... Ali
uzalud to rade... No ja sam siguran da je Kain bio dobar dečko, i nimalo zloban... Dok je taj Abel..
U hodniku su odjeknuli koraci. Otvorila su se vrata.
Maigreta je sve to toliko dojmilo da se osjetio ponukanim da još čvršće stisne lulu u zubima.
A kroz vrata je ušao Mortimer, u bundi, sa živim licem čovjeka koji s vratio s fine društvene
večere.
Od njega se širio lagani miris likera i cigare.
Ali jedva da je i ušao u salon, kad mu se čitav izraz promijenio. Izgubio je boju. Maigret je
opazio nekakvu nesimetričnost na koju bi bilo teško pokazati prstom, no koja mu je na lice donijela
nekakvu zabrinutost.
Osjećalo se da je došao izvana. U naborima mu je odjeće još zaostalo ponešto svježeg zraka.
Spektakl se odvijao odjednom s dvije strane. Komesar nije mogao sve vidjeti. Ipak je više gledao
Letonca koji je, nakon što su ga prošle prve emocije, pokušavao povratiti lucidnost. Ali za to više
nije bilo vremena. Doza je bila prejaka. To je osjećao i sam, i sad je očajnički pokušavao skupiti svu
volju.
Na licu mu se pojavila grimasa. Zacijelo je i ljude i stvari vidio još samo iskrivljene, i kao kroz
maglu. Kad je ispustio stol, napravio je krivi korak i onda, kao čudo, ipak uspio povratiti ravnotežu,
nakon što se nagnuo skoro do krajnje granice.
“Dragi moj Mor...” započeo je.
Susreo je komesarov pogled pa izgovorio izmijenjenim glasom:
“Utoliko gore, kvragu!... Utoliko...”
Tresnula su vrata. Začulo se naglo odmicanje koraka. Bio je to Mortimer, koji je zasvirao uzmak.
Letonac se istog časa skljokao u naslonjač.
Maigret se u jednom skoku našao na vratima. Ali, prije nego što će iskočiti, najprije je osluhnuo.
Pa ipak, u čitavom tom mnoštvu hotelskih šumova nije više bilo moguće razabrati Amerikančev
korak.
“Velim vam da ste to sami tražili!” promucao je Pietr pa je, sve pletući jezikom, nastavio govoriti
jezikom mu nepoznatim.
Komesar je zaključao vrata, pa pošao hodnikom i u trku se sjurio niza stube.
Na odmorište prvog kata stigao je baš na vrijeme da ščepa neku ženu u trku. Osjetio je miris
pudera.
Lijevom ju je rukom zgrabio za odjeću. Drugom ju je lupio po zglavku i na pod je pao revolver, i
to baš u času kad je opalio i zrno razbilo prozor na liftu.
Žena se otimala. Bila je nevjerojatno žilava. Komesar nije znao kako da je drukčije imobilizira
osim da joj zavrne zapešće i baci ju na koljena, prohripavši:
“Pustite to!”
Hotel se uzbudio. Začula se čudna graja koja se dizala iz svih hodnika, izlijevala se iz svih vrata.
Prva se pojavila neka sobarica, sva u crnom i bijelom, pa podigla ruke k nebu i u silnoj stravi
udarila u bijeg.
“Ni makac!” zapovjedio je Maigret, ali ne sluškinji, nego zarobljenici.
 Ukočile su se obadvije. Sobarica je uskliknula:
“Milost! Ništa nisam učinila...”
A onda se počeo stvarati sve veći kaos. Odjednom su sa svih strana pokuljali ljudi. Usred jedne
je grupe nešto gestikulirao šef hotela. Posvuda su se vidjele žene u večernjoj toaleti, i iz mnoštva se
dizala kakofonija.
Maigret je iskoristio zgodu da čučne i svojoj zarobljenici, koja nije bila nitko drugi doli Anne
Gorskine, stavi lisičine. Žena se otimala. U toj je borbi poderala haljinu, i tako se našla razdrljena
kao i obično, no veličanstvena, blistavih očiju i iskrivljenih usta.
“Mortimerova soba...” dobacio je komesar šefu hotela.
Ovaj međutim nije znao gdje mu je glava. A Maigret se našao posve sam sred ljudi koji su se
sudarali, obuzeti panikom, dok su žene, povrh svega, vrištale, plakale i lupale nogama.
Do Amerikančeva je apartmana bilo tek nekoliko koraka. Policajac nije ni trebao otvoriti vrata
jer su već bila širom otvorena. I kroz njih je na podu ugledao okrvavljeno tijelo koje se još micalo.
I onda se trkom uspeo na gornji kat, udario u vrata koja je sam bio zaključao i onda se, ne čuvši
ništa, poigrao ključanicom.
U apartmanu Pietra Letonca nije bilo nikoga!
Putna je torba još bila na podu, uz ognjište, s konfekcijskim odijelom postavljenim ukoso.
Kroz otvoreni je prozor pirio ledeni zrak. Prozor je gledao na dvorište usko kao dimnjak. I dolje
su se dali razabrati tamni četverokuti trojih vrata.

Maigret se spustio teškim korakom i zatekao mnoštvo, sad već mnogo mirnije. Među gostima se našao
i liječnik. Ali se žene nisu nimalo uzrujavale – kao uostalom, ni muškarci! – zbog Mortimera, nad
kojeg se bio nadvio doktor.
Svi su pogledi bili prikovani na Židovku oborenu u hodniku, ruku sputanih lisičinama i poganih
usta, iz kojih je publici dobacivala uvrede i prijetnje.
Šešir joj je spuznuo s glave. Sjajni su joj se pramenovi zibali pred licem.
Iz lifta je s razbijenim staklom izišao tumač s recepcije u pratnji gradskog stražara.
“Maknite publiku”, zapovjedio je Maigret.
Iza leđa je začuo zbrkano negodovanje. A on se držao kao da bi sam mogao ispuniti čitav hodnik.
Težak i tvrdoglav u nakani, prišao je Mortimerovu tijelu.
“I onda?”
Liječnik je bio Nijemac koji je slabo vladao francuskim, no koji se sad upustio u duga
objašnjenja, sve miješajući oba jezika.
Donji je dio milijarderova lica doslovce nestao. Na njegovu je mjestu bila samo jedva velika
rana, crvena i pocrnjela.
Pa ipak su mu se otvarala usta, usta koja to zapravo više i nisu bila, i koja su sad izdisala samo
buncanje, zajedno s krvlju.
Od svega nitko nije razumio ništa, Maigret ništa više od liječnika, profesora na Bonnskom
sveučilištu, kako će se kasnije doznati, a isto tako i dvoje-troje najbližih ljudi.
 Krzno mu je bilo zaprašeno pepelom cigare. Jedna mu je ruka ostala širom otvorena, prsti
rašireni.
“Mrtav?” upitao je komesar.
Doktor mu je dao niječni znak, i sad su obojica ušutjela.
Žamor se udaljio niz hodnik. Stražar je, sve korak po korak, gurao ljude koji su se tome opirali.
Mortimerove su se usne skupile, pa zatim opet razdvojile. Liječnik je na nekoliko sekundi ostao
nepomičan.
A onda se uspravio i izgovorio, kao da zbacuje teško breme:
“Mrtav, ja... Bilo je teško...”
Netko je bio nagazio na skut bunde ostavivši na njoj jasan trag potplata.
U okviru otvorenih vrata pojavio se gradski stražar sa svojim srebrnim rojtama, pa zastao na
trenutak šutke.
“Što da...?”
“Udaljite sve bez razlike”, zapovjedio je Maigret.
“Žena vrišti.”
“Pustite ju neka vrišti.”
I zatim se postavio pred ognjište u kojem nije bilo vatre.
 14
Korporacija Ugala
Svaka rasa ima svoj miris, odbojan drugim rasama. Komesar Maigret je otvorio prozor, sve pušeći
bez predaha, no mukli ga je zadah nastavio inkomodirati.
Je li to njime bio prožet Hotel du Roi de Sicile? Ili čitava ulica? Prve je zapuhe tog vonja
dočekao već u trenutku kad je šef hotela, s crnom kalotom na glavi, otvorio svoj prozorčić. Vonja koji
je postajao sve gušći što se više uspinjao u kabini lifta.
U sobi Anne Gorskine taj je vonj već bio kompaktan. Istina je da se on s hrane dalje širio i na sve
ostalo. Kobasice, onako jarko crvene, bile su išarane, našpikane češnjakom. A na tanjuru su bile
pržene ribice i plivale u ljutom umaku.
Čikovi ruskih cigareta. Ostatci čaja na pola tuceta šalica. I posteljina, i rublje, sve naizgled
vlažno, i ta kiselina spavaće sobe koja se nikad ne zrači.
I onda je iz madraca, koje je rasparao, Maigret iskopao kesicu od sivoga platna.
Iz nje je istresao nekoliko fotografija i diplomu.
Na jednoj je fotografiji bila ulica na strmini, s kvrgavom kaldrmom, obrubljena starim kućama sa
zabatima kakvi se viđaju po Nizozemskoj, no okrečenim u sirovo bijelo, a na tom su bijelom bile
oštro ocrtane crne linije prozora, vrata i karniša.
Na kući u prvom planu stajao je natpis slovima koja su istodobno podsjećala i na gotiku i na
rusko pismo:

6
Rütsep
Max Joannson
Tailor

Zgrada je bila pogolema. Iz zabata je virila greda s čekrkom koji je nekoć služio sa spremanje
žita u žitnicu. A u prizemlju je bila malena terasa sa šest stuba i željeznom ogradom.
Na terasi je pak stajala obitelj, skupljena oko čovjeka četrdesetih godina, sitnog, sivog i
bezbojnog – zacijelo krojača – no držanja ozbiljnog i distanciranog.
Njegova žena, u haljini od satena napetoj do raspuknuća, sjedila je na stolici bujnih oblika.
Dobrodušno se smiješila fotografu, pritom ipak sitno napućivši usta, da ispadne malo “nobl”.
Iza njih, napokon, dvoje male djece, držeći se za ruke. Bila su to dva dječačića od šest do osam
godina, s hlačama do pola lista, u crnim čarapicama, s bijelim, opšivenim mornarskim ovratnicima i
ukrasnim gumbima u manšetama.
Istog uzrasta! Istoga stasa! I zapanjujuće slični, kako jedan drugom tako i krojaču.
Pa ipak nije bilo moguće ne opaziti upadljivu razliku njihove naravi.
 Jedan je imao odlučan izraz, zagledan u aparat upravo agresivno, upravo izazovno.
Drugi je pak kradomice gledao svog brata. I gledao ga je s divljenjem i povjerenjem.
Ime je fotografa bilo ispisano ispupčenim slovima: K. Akel, Pskov.
Druga je fotografija bila veća i značajnija. Bila je snimljena na nekakvoj gozbi. Tri duga stola u
perspektivi, pokrivena tanjurima i bocama, a u dnu, na pozadini sivoga zida, čitava zbirka od šest
zastava i grb kojemu je bilo teško razabrati pojedinosti, dvije prekrižene sablje i lovački rog.
Uzvanici su bili studenti stari od sedamnaest do dvadeset godina, s kačketima uskih vizira sa
srebrnim opšavom, a čiji su klobuci od velura bili zacijelo u onoj blijedozelenoj boji koju toliko
vole i Nijemci i njihovi sjeverni susjedi.
Svi su bili ošišani na kratko. Većina je lica bila jako retuširana.
Neki su se bez primisli smiješili u objektiv. Drugi su pak držali pivske krigle, čudnoga modela,
od rezbarena drva. Nekima su oči bile zatvorene zbog magnezijskog bljeska.
Na sredini stola, jasno izložena, stajala je školska pločica na kojoj je pisalo:

Korporacija Ugala
Tartu

Bilo je to jedno od onih društava što ih studenti osnivaju po svim sveučilištima svijeta.
Stojeći pred svim tim darmarom, jedan se mladac razlikovao od svih ostalih. Kao prvo, bio je
gologlav, a njegova ćela, sasvim ošišana, davala je njegovoj fizionomiji sasvim specifičan reljef.
I dok je većina njegovih kolega bila u građanskom ruhu, on je bio u crnoj halji sa slutnjom
nesuvislosti, zato što je ta halja bila bez ramena. A na bijelom prsluku nosio je široku vrpcu, nalik na
veliku lentu Legije časti. Bilo je to znamenje predsjedničke časti.
I što je vrlo zanimljivo, dok je većina njegovih pomoćnika bila okrenuta prema fotografu, oni
najbojažljiviji instinktivno su gledali u svog mladog vođu.
A onaj koji ga je gledao najupornije bio je njegov dvojnik; sjedio je do njega i krivio vrat da ga
ne ispusti iz vida.
Student sa širokom vrpcom i student koji ga je proždirao pogledom bili su nedvojbeno ona dva
blizanca iz kuće u Pskovu, sinovi krojača Johannsona.
Diploma je bila na latinskom, na pergameni, kao imitacija drevnog dokumenta. Uz obilje
arhaičnih formula, ona je posvećivala stanovitog Hansa Johannsona, studenta filozofije, za člana
Korporacije Ugala.
A na mjestu potpisa moglo se pročitati: Veliki meštar korporacije, Pietr Johannson.

U istoj je platnenoj ovojnici bio još jedan zavezani paketić, i u njemu je bilo još fotografija, a osim
toga i pisama na ruskom.
Fotografije su nosile potpis nekog trgovca iz Vilniusa. Na jednom je od njih bio neki Židov od
pedesetak godina, debeo, nepristupačan, ukočen kao crkveni relikvijar.
Već se na prvi pogled mogla prepoznati obiteljska sličnost s Annom Gorskine. Jedan je drugi
portret, osim toga, prikazivao i samu djevojku, od otprilike šesnaest godina, s kapicom od hermelina
na glavi.
Što se pak tiče pisama, na njima je na tri jezika bio ispisan društveni položaj:

Efraim Gorskine
Krzna na veliko
Specijalna kraljevska carska krzna iz Sibira
Vilnius – Varšava

Maigret nije bio sposoban prevesti rukom ispisani tekst. Zapazio je samo da je jedna fraza, na
koju je naišao u više pisama, bila energično podcrtana.
Turio je dokumente u džepove, pa čisto radi umirenja savjest, još jednom pretražio sobu.
U toj je prostoriji već predugo živjela ista osoba, tako da je ona već bila izgubila anonimnost
hotelske sobe.
Iz najsitnijih predmeta, iz mrlja na papirnatim tapetama pa i iz same posteljine, dala se pročitati
čitava povijest Anne Gorskine.
Vlasi, a bilo ih je posvuda, bile su debele i masne, prave vlasi jedne Azijatkinje. Čikova na
stotine. Kutije suhog dvopeka i njegove mrvice na podu. Teglice s đumbirom. U jednoj velikoj
praznoj konzervi ostatci pečene guske i na njoj poljska etiketa. Pa kavijar.
Pa votka, pa viski, pa malena posudica koju je Maigret onjušio i otkrio sirovi opijum, sabijenih
listića.
Pola sata kasnije, u prefekturi, preveli su mu pisma, pa je u letu pohvatao rečenice poput:

...Majci ti noge sve više natiču...

...Mama bi htjela znati da li ti gležnjevi i dalje natiču kad puno hodaš, jer misli da bi mogla
patiti od istog...
...Mi smo skoro sasvim mirni, unatoč tome što pitanje Vilniusa još nije sređeno. I sad smo se
našli između Litvanaca i Poljaka... Ni jedni ni drugi ne vole Izraeličane...
...Bi li se mogla raspitati o gospodinu Lavassoru, rue d’Hauteville 65, koji je naručio krzna,
ali mi nije dao bankovne podatke?...
...Kad završiš studij, trebala bi se udati, pa da vas uputimo u poslove. Tvoja mati nije više ni
od kakve koristi...
...Tvoja se mama ne diže iz fotelje... Postala je nemoguća...Trebala bi se vratiti...
...Goldsteinov sin, koji je stigao ima tome petnaest dana, veli da ti nisi ni upisana na Pariško
sveučilište. Odgovorio sam mu da to nije istina i da...
...Mama bi morala otići na punkcije koje...
...Vidjeli su te u Parizu u društvu koje ti ne priliči. Želio bih znati tko su ti ljudi...
...Opet su mi pričali ružno o tebi. Da me ne priječe poslovi, došao bih sam vidjeti...
 ...Da nema tvoje mame koju ne mogu ostaviti samu i koju je doktor već otpisao, odmah bih
došao istražiti stvar. Zapovijedam ti da se vratiš...
...Šaljem ti pet stotina zlota za vlak...
...Ako ne dođeš u roku od mjesec dana, ja ću te prokleti...

Zatim opet o maminim nogama. Pa onda priča nekog židovskog studenta koji se vratio u Vilnius o
toma kako djevojka živi u Parizu.

...Ako se smjesta ne vratiš, među nama je gotovo...

I onda, napokon, posljednje pismo.

...Od čega živiš već godinu dana ako ti ja ne šaljem novac? Tvoja je mama jako nesretna. I smatra
da sam ja kriv za sve što se dogodilo...

Komesar Maigret nije se ni jednom čak ni nasmiješio. Stavio je dokumente sebi u ladicu i zaključao
ih, pa redigirao nekoliko brzojava i otišao do zatvora.
Anna Gorskine je noć provela u skupnoj ćeliji.
Komesar je međutim naredio da ju zatvore u samicu, i sad su na njoj otvorili prozorčić. Anna
Gorskine, sjedeći na šamlici, nije ni zadrhtala, nego je samo polako okrenula glavu prema vratima, pa
se zapiljila u svog istražitelja i napravila prezriv pokret.
Maigret je ušao i na trenutak ju gledao bez riječi. Shvatio je da se nema smisla služiti varkama i
postavljati okolišna pitanja kojima se ponekad dade izvabiti i nehotično priznanje.
Bila je isuviše hladnokrvna a da bi se dala uhvatiti na takve zamke, pa bi ispitivač time samo
izgubio na prestižu.
Zadovoljio se time da promrmlja:
“Priznaješ?”
“Ništa!”
“I dalje niječeš da si ubila Mortimera?”
“Niječem!”
“I niječeš da si svom suučesniku kupila sivo odijelo?”
“Niječem!”
“I niječeš da si ga poslala u njegovu sobu u Majesticu, zajedno s pismom u kojem najavljuješ da
ćeš ubiti Mortimera, i pišeš gdje ćete se poslije naći vani?”
“Niječem!”
“I što si onda radila u Majesticu?”
“Tražila sam sobu gospođe Goldstein.”
“U hotelu nema gošće koja se tako zove.”
 “Ja to nisam znala.”
“A zašto sam te zatekao u trku i s revolverom u ruci?”
“Na hodniku prvog kata vidjela sam nekog čovjeka kako puca u drugog, pa baca oružje na pod. Pa
sam ga podigla da ne bi pucao i na mene. I potrčala upozoriti poslugu...”
“A Mortimera nikad nisi ni vidjela?”
“Ne.”
“Pa ipak je on bio svratio u Roi de Sicile.”
“U njemu živi šezdeset ljudi.”
“I ne poznaš ni Pietra Letonca, ni Oppenheima?”
“Ne...”
“To baš ne drži vodu.”
“Ma baš me briga!”
“Naći ćemo mi već trgovca koji je prodao to sivo odijelo.”
“Samo dajte!”
“Javit ću tvom ocu u Vilnius...”
I sad se stresla, po prvi put. Ali se odmah i zacerekala:
“Ako ga već želite deranžirati, pošaljite mu bar novac za put, inače...”
Maigret se nije nervirao, samo ju je gledao s radoznalošću ne sasvim lišenom stanovite simpatije.
Jer je ta cura imala petlje.
Na prvi pogled, njezin je iskaz bio bez konzistencije. Činjenice su naizgled govorile za sebe.
Pa ipak je baš u takvim slučajevima policija najčešće nemoćna da okrivljenikovu nijekanju
suprotstavi materijalne dokaze.
A u ovom slučaju, nije ih ni bilo! Revolver je pariškim oružarnicama bio nepoznat. I stoga baš
ništa nije dokazivalo da pripada Anni Gorskine.
To što se u trenutku izvršenja zločina našla u Majesticu? Pa u velike se hotele slobodno ulazi, i
njima ljudi šeću kao javnim putovima. I tvrdi da je nekog tražila? To nije bilo a priori nemoguće.
Nitko ju nije vidio da ga je ubila. Od svega ostaje još samo pismo što ga je spalio Pietr Letonac.
Pretpostavke? Čovjek ih može spajati kako mu drago. Ali porota ne osuđuje na temelju pretpostavki,
ona sumnja i u najformalnije dokaze, u stalnom strahu od fantoma sudske zablude, a koji obrana stalno
potpiruje. Maigret je zaigrao na posljednju kartu:
“Javili su da je Pietr Letonac u Fécampu...”
I ovaj je put izazvao šok. Anna Gorskine se stresla. Ali je onda u sebi rekla da komesar laže, pa
povratila mir i izustila:
“Da, i?”
“Jedno anonimno pismo, koje upravo provjeravamo, tvrdi da se skriva u nekoj vili, kod
stanovitog Swaana...”
Podigla je prema njemu svoje crne oči, i one su bile smrtno ozbiljne, skoro tragične.
Maigret se makinalno zagledao u gležnjeve Anne Gorskine i ustanovio da je i nju, baš kao što se
pribojavala njezina majka, napala vodena bolest.
Njezina rijetka kosa, kroz koju se nazirala koža vlasišta, bila je u neredu. Crna joj je haljina bila
zamazana.
A napokon je tu bio i brk, vrlo istaknut, koji joj je zasjenjivao gornju usnu.
Pa ipak je bila lijepa, makar i na način vulgaran, animalan. Sa zjenicama uperenim u komesara, s
prezirom na usnama i s tijelom pomalo zgrčenim, još skupljenijim zbog osjećaja opasnosti, samo je
progunđala:
“Ako sve to već znate, zašto me ispitujete?”
Kroz oči joj je prošao bljesak, a onda je dodala s uvredljivim smijehom:
“Očito se plašite da ćete ju kompromitirati! To je to, nije li tako? Ha! Ha... Ali ja, to nije ni
važno... Jedna obična strankinja... Cura koja živi u getu životom crnog vraga... Ali ona! Ma mislim...”
Bilo je očito da je progovorila, ponesena strašću. Maigret, koji je osjećao da bi ju moglo prepasti
i samo njegovo zanimanje, držao se sasvim ravnodušno, zagledan nekamo mimo.
“Ma mislim... Ništa! Jeste li me čuli?” zaurlala je napokon. “Izlazite! I dajte mi mira. Ništa, kad
vam velim... Ništa!”
I onda se bacila na pod, pokretom koji je bilo nemoguće predvidjeti, čak i ako je poznavao tu
vrstu žena.
Histerična kriza! Sva se izobličila. Lomila je udove i silni su joj drhtaji potresali tijelo.
Lijepa samo trenutak prije, sad je postala jeziva, i počela si čupati kosu na busove, ne obazirući
se na bol.
Maigret se nije ni pomaknuo. Bila mu je to već stota takva kriza u životu. Podigao je s poda vrč
za vodu. Bio je prazan.
Pozvao je stražara.
“Brže mi to napunite.”
Malo kasnije tu je studenu vodu bacio na lice Židovke koja je dahtala, žudno otvarala usne,
gledala ga bez razumijevanja, da bi napokon pala u duboki san.
S vremena na vrijeme površinom bi joj kože prošao drhtaj.
Maigret je spustio krevet, po pravilu podignut uza zid, pa složio madrace tanke kao pogača, i s
mukom podigao Annu Gorskine.
Sve je to napravio bez i trunke zlovolje, s nježnošću za koju je mislio da je nesposoban, pa
spustio nesretnici haljinu ispod koljena, napipao joj puls i, stojeći joj uz uzglavlje, dugo ju
promatrao.
Gledana iz tog rakursa, imala je izmučeno lice tridesetpetogodišnjakinje. Osim toga joj je i čelo
bilo izbrazdano finim borama kakve obično i ne opažamo.
Ruke su joj, naprotiv, onako punačke, s noktima natrackanim lošim lakom, bile vrlo delikatnog
modela.
Napunio je lulu, sitnim i polaganim kretnjama kažiprsta, kao čovjek koji zapravo i ne zna što da
radi. I tako se nekoliko časaka šetao po ćeliji kojoj su vrata ostala odškrinuta.
 I onda se najednom okrenuo, zapanjen, ne vjerujući vlastitim osjetilima.
Na lice je Anne Gorskine bio navučen pokrivač. Koji je bio tek izobličena masa prostog i sivog
pamuka.
I čitava se ta masa gibala u isprekidanom ritmu. Naćulivši uši, uspio je razabrati prigušene jecaje.
Maigret je izišao nečujno, pa zatvorio vrata i prošao pokraj čuvara da bi se zatim, prešavši deset
metara, vratio vlastitim tragom.
“Jelo ćete joj donositi iz restorana Dauphine!” izgovorio je vrlo brzo brundavim glasom.
 15
Dva brzojava
Maigret ih je naglas pročitao istražnom sucu Coméliauu, kome je sve to očito bilo pomalo zamorno.
Prvi je bio odgovor gospođe Mortimer-Levingston na brzojav kojim su joj javili da su joj ubili
muža.
...Berlin. Hotel Modem. Bolesna, jaka groznica, ne može putovati. Stones će obaviti sve što
treba.
Maigret se gorko nasmiješio.
“Shvaćate? A evo, nasuprot tome, brzojav iz Wilhelmstrassea. Napisan polcodom. Da prevedem:
“Gospođa Mortimer je stigla avionom, odsjela u hotelu Modem, Berlin, gdje je, na povratku iz
kazališta, našla brzojav iz Pariza. Pala je u postelju i pozvala američkog liječnika Pelgrada.
Doktor se zaklanja za liječničku tajnu. Treba li ju natjerati na stručnu vizitu? Hotelska posluga
nije opazila nikakve simptome.
Kao što i sami vidite, gospodine Coméliau, ona ne podnosi ispitivanje francuske policije. Ne
smetnite s uma da ja time ne tvrdim da je svome mužu bila suučesnica. Baš naprotiv. Uvjeren sam da
je pred njom skrivao devedeset devet posto svojih poslova. Mortimer nije bio čovjek koji bi se
povjeravao ženama, ponajmanje pak vlastitoj. Pa ipak je ona na sebe bila preuzela zadaću da jedne
večeri prenese poruku, u Pickwick’s Baru, profesionalnom plesaču kojeg sad Zavod za sudsku
medicinu čuva na ledu... Možda je to bila jedina zgoda kad se Mortimer, nemajući izbora, poslužio
njome.”
“A Stones?” upitao je magistrat.
“Glavni Mortimerov tajnik. On je održavao vezu između gazde i raznih poslova u koje se upuštao.
U trenutku izvršenja zločina bio je u Londonu već osam dana. Odsjeo je u hotelu Victoria. Pobrinuo
sam se da ga ne obavijeste. Ali sam telefonirao u Scotland Yard da ga provjere. Spomenimo da se u
trenutku kad se engleska policija pojavila u Victoriji, za Mortimerovu smrt u Engleskoj nije ni znalo,
osim po novinskim redakcijama. Pa ipak je ptičica odletjela. Nekoliko trenutaka prije dolaska
inspektora Stones je napravio crtu...”
Sucu je pogled počeo lutati po hrpi pisama i brzojava kojima mu je bio zakrčen stol.
Smrt jednog milijardera svakako je događaj koji remeti tisuće života. A činjenica da je Mortimer
poginuo nasilnom smrću zacijelo je uznemirila sve koji su s njim imali posla.
“Mislite da će proširiti glas o zločinu iz strasti?” izgovorio je gospodin Coméliau bez uvjerenja.
“Vjerujem da bi to bilo razborito. Jer bi u suprotnom odmah nastala panika na burzi i upropastila
lijep broj čestitih tvrtki, da krenemo od francuskih firmi koje je Mortimer nedavno izvukao.”
“To je očito, ali...”
“Pazite! Veleposlanstvo Sjedinjenih Država od vas će tražiti dokaze... A vi ih nemate! Kao ni
ja...”
Sudac je obrisao leće svojih naočala.
 “Pa ćete zato...?”
“Učiniti baš ništa. Čekam vijesti od Dufoura, koji je još od jučer u Fécampu. Dajte da Mortimera
lijepo pokopaju. Što bi moglo biti važno. Jer bit će tu i govorancija i službenih delegacija.”
Magistrat je nekoliko trenutaka radoznalo promatrao Maigreta.
“Držite mi se nekako čudno”, zamijetio je najednom.
Komesar se nasmiješio, pa rekao, glumeći povjerljivi ton:
“Morfij.”
“Molim?”
“Ma ništa se ne bojte. To mi još nije porok. Nego samo jedan pik-pik u prsa. Doktori su mi htjeli
izvaditi dva rebra, vele da je to neizbježno. Ali to su luda posla. Trebao bih otići u bolnicu i tu ostati
ne znam koliko tjedana. Zatražio sam od njih šezdeset sati poštede. Pri čemu, čini se, riskiram samo
treće rebro. Dva više od Adama! I to je sve. A eto i vi to shvaćate tragično. Vidi se da o tom zahvatu
niste razgovarali s profesorom Cochetom, čovjekom koji je prebirao po utrobi skoro svih svjetskih
kraljeva i moćnika... Jer on bi vam rekao, kao i meni, da tisuće ljudi živi s manjkom čitave hrpe toga
u tijelu...
Vidite, čehoslovački premijer... Cochet mu je izvadio bubreg. Svojim sam ga očima vidio.
Pokazao mi je sve, i pluća i želuce. A njihovi vlasnici, skoro po svim zakutcima svijeta, bave se i
dalje svojim poslićima...”
Pogledao je na ručni sat pa progunđao više za sebe:
“Blaženi Dufour...”
I lice mu se opet uozbiljilo. Sučev se kabinet čitav sat plavio od dima njegove lule. Maigret se tu
osjećao kod kuće, sjedeći tako na rubu pisaćega stola.
“Mislim da bi mi bilo bolje da i sam krenem za Fécamp”, uzdahnuo je napokon. “Za sat ima jedan
vlak...”
“Gadan slučaj”, zaključio je gospodin Coméliau i odgurnuo dosje.
Komesar je bio utonuo u duboke misli sred dima koji mu je stvarao aureolu. Tišinu je remetilo
samo pućkanje, nalik na skandiranje, njegove lule.
“Pogledajte ovu fotku”, rekao je napokon.
I pružio mu je onu iz Pskova, sa bijelim zabatom krojačeve kuće, s koloturnikom pod krovom, s
predvratkom sa šest stuba, s majkom koja sjedi, s ocem koji pažljivo pozira, i dva mališana s
obrubljenim mornarskim ovratnicima.
“To je negdje u Rusiji! Morao bih pogledati u atlas. Nedaleko od Baltika. Tu ima više državica;
Estonija, Letonija i Litva. Stisnutih između Poljske i Rusije. I granice se ne poklapaju s rasama.
Ponekad se jezik mijenja od sela do sela. A onda su tu povrh svega još i Židovi koji, unatoč tome što
su posvud rasijani, ipak tvore poseban narod. Svemu tome dodajte još i komuniste. Na granici se
vode borbe. A tu su i vojske internacionalista... Ljudi malne pasu travu. Sirotinja je još bjednija no
drugdje. I pogiba od studeni i gladi.
Intelektualci zagovaraju njemačku kulturu, drugi pak slavensku, a treći napokon rodno tlo i drevne
dijalekte...
Ima tu seljaka po fizionomiji Laponaca i Kalmika, a tu su onda i ti krupni plavokosi vragovi i
napokon čitava mješancija Židova, ljudi koji jedu češnjak i životinje ubijaju drukčije nego ostali.”
Maigret je uzeo fotografiju iz ruke suca koji ju je promatrao bez velikog zanimanja.
“Smiješni klinci”, samo je zamijetio.
Sad mu je Maigret opet pružio fotografiju i upitao:
“Možete li mi reći kojeg od ove dvojice tražim?”
Ostalo mu je još tričetvrt sata do polaska vlaka. Gospodin Coméliau je naizmjence proučavao
dječačića koji kao da je izazivao objektiv i njegova brata koji se okrenuo kao da od njega traži
savjet.
“Silno su rječite, te fotografije kao ova”, ponovno se oglasio Maigret. “Čovjek se pita kako
roditelji, baš kao i profesori koji su ih vidjeli, nisu već na prvi pogled naslutili njihovu sudbinu.
Pogledajte samo oca... Njega su ubili jedne večeri u metežu, u uličnim borbama nacionalista i
komunista. A on nije bio ni ovaj ni onaj. Izišao je iz kuće potražiti kruha. Te sam informacije, zaista
velikom igrom slučaja, pokupio od jednog gosta u Roi de Sirile, podrijetlom iz Pskova...
Majka je još živa, i dalje stanuje u toj kući. Nedjeljom oblači narodnu nošnju s visokim šeširom
koji joj pada s obje strane lica...
A mališani...”
I tu je prekinuo.
“Mortimer se pak”, nastavio je drugim glasom, “rodio na farmi u Ohiju i krenuo u poslove
prodajući vrpce u San Franciscu. Anna Gorskine, podrijetlom iz Odese, mladost je provela u
Vilniusu. Napokon je tu i gospođa Mortimer, koja je iz Škotske još u djetinjstvu emigrirala na
Floridu.
I sve se to sastalo u sjeni Notre-Dame de Paris, a moj je pak otac bio lovočuvar na jednom od
najstarijih imanja na Loiri.”
Pogledao je na sat, još jednom, pa pokazao na portret na kojem su mališani zadivljeno zurili u
oca.
“I sad bih ja trebao staviti šapu na tog mališana!”
Istresao je lulu u kantu s ugljenom i zamalo, gestom makinalnom, ubacio malo ogrijeva u peć.
Nekoliko trenutaka kasnije sudac Coméliau je rekao svojemu pisaru, sve brišući naočale
uokvirene zlatom:
“Ne nalazite li da se Maigret promijenio? Nekako mi se čini... kako da se izrazim... kao da je
malo nervozan... malo...”
Uzalud je tražio pravu riječ, pa odrezao:
“Po kojega su vraga svi ti stranci došli k nama?”
Poslije čega je, žustrom kretnjom dohvativši Mortimerov dosje, izdiktirao:
“Pišite: Godina tisuću devetsto..!”

Inspektor Dufour bio je u istom onom kutu u kojem je Maigret bio čekao na izlazak čovjeka u
baloneru onog olujnog jutra, i to zato što na toj strmoj uličici i nije bilo drugog zaklona, uličici koja
se, posluživši kao prilaz nekolikim vilama posađenim na padini, pretvarala u stazu i napokon
nestajala, izbrisana, u pokošenoj travi.
Dufour je nosio crne gamaše, kaputić s dragonerom i mornarski kačket, baš kao i svi ljudi na ulici
u Fécampu, a koji je zacijelo kupio čim je stigao.
“I onda?” upitao je Maigret prišavši mu u mraku.
“Sve ide kako treba, gazda.”
To je komesara malo uplašilo.
“A što to ide kako treba?”
“Naš čovjek nije ni ušao ni izišao. Ako je u Fécamp stigao prije mene i ušao u vilu, onda je još u
njoj.”
“Ispričaj mi potanko sve što se zbivalo.”
“Jučer ujutro, ništa! Sluškinja je otišla na tržnicu. A uvečer me zamijenio agent Bornier. Čitave
noći nitko ni nutra ni van. U deset su se pogasila svjetla.”
“I onda?”
“Ujutro sam preuzeo smjenu, a Bornier je otišao spavati. Onda će me opet zamijeniti. Oko devet,
kao i jučer, sluškinja je otišla na plac. Ima tome pola sata kako je izišla neka mlada dama. Ali će se
zacijelo brzo vratiti. Pretpostavljam da je otišla nekome u posjet.”
Maigret nije rekao ništa. Osjećao je da je to nadziranje bilo nesavršeno. No koliko bi mu ljudi
trebalo za nadzor koji bi bio zaista rigorozan?
I za samo čuvanje vile ni tri vrebača ne bi bila previše. A onda bi tu trebao još jedan policajac da
pođe za sluškinjom, pa još jedan iza “mlade dame”, kako ju je nazvao Dufour.
“Ima već pola sata kako je otišla?”
“Da... Čekajte. Evo nam i Borniera. Sad je na meni red da nešto pojedem. Od jutros sam pojeo
samo jedan sendvič, i smrzoše mi se noge...”
“Idi.”
Agent Bornier, još sasvim mlad, u Mobilnoj je brigadi tek započinjao karijeru.
“Sreo sam gospođu Swaan”, rekao je.
“Gdje? Kada?”
“Na obali. Maločas. Išla je prema nizvodnom gatu.”
“Sama?”
“Sama. Mislio sam poći za njom. A onda sam pomislio kako me Dufour čeka. Gat ne vodi
nikamo, nije mogla otići daleko.”
“Kako je bila odjevena?”
“U tamnom kaputu. Nisam se baš zagledao...”
“Idem?” upitao je Dufour.
“Već sam ti rekao.”
“Ako bude nečega, javiš mi, ha? Samo mi pozvoni triput zaredom na vrata hotela.”
Pa taj je čovjek idiot! Maigret ga je jedva i mogao slušati. Zapovjedio je Bornieru:
“Ostani tu.”
 I onda se najednom zaputio prema vili Swaan, i skoro iščupao zvonce s vrtnih vrata. U prizemlju
je opazio svjetlo, iz sobe za koju je znao da je blagovaonica.
Nitko se nije pojavio ni nakon pet minuta, pa je preskočio zidić, ionako nizak, i stigao do kućnih
vrata pa u njih udario šakom.
Iz kuće je izmigoljio uplašeni glas:
“Tko je?”
Istog se časa začula i dječja vriska.
“Policija! Otvorite!”
Oklijevanje. Topot nogu.
“Otvarajte brže!”
Hodnik je bio u mraku. Ušavši, Maigret je razabrao mrlju što ju je, u mraku, tvorila sluškinjina
pregača.
“Gospođa Swaan?”
U tom su se času otvorila vrata pa je ugledao djevojčicu koju je opazio i za prvog posjeta.
“Koga si jutros vidjela?”
“Ja vam se kunem, gospodine agentu...”
Pa briznula u plač.
“Kunem vam se... kunem...”
“Gospodina Swaana?”
“Ne!... Ja... to je... ovaj... bio gospođin djever... Rekao mi je da gospođi dam njegovo pismo.”
“Gdje je to bilo?”
“Ispred mesnice... tu me sačekao...”
“Već su ti davali takve zadaće?”
“Ne... nikada... Nikad ga nisam viđala vani.”
“I znaš li gdje je s gospođom Swaan dogovorio sastanak?”
“Ja ne znam ništa! Gospođa je čitavo jutro bila jako uzrujana. I ona me ispitivala... Htjela je znati
kako mu je... I rekla sam joj istinu, da mi izgleda kao čovjek koji se sprema na nekakvo zlo... Jer čim
mi je prišao, jako sam se prepala.”
Maigret je izišao naglo, ne zatvorivši za sobom vrata.
 16
Čovjek na hridi
Agent Bornier, još zelen u službi, jako se uzbudio kad je vidio svog šefa kako prolazi trčećim
korakom, pa ga samo bez riječi dotakao, dok su vrata vile i dalje ostala otvorena.
U dva ga je maha zazvao:
“Komesare! Komesare!”
Maigret se nije okrenuo. Samo je nekoliko trenutaka kasnije, stigavši u ulicu d’Étretat, kojom je
šetalo nekoliko prolaznika, usporio korak i skrenuo desno, pa zagacao kroz blato na obali i onda,
povrativši korak, pohitao prema nizvodnom gatu.
Nije prevalio ni stotinu metara u tom smjeru kad je opazio ženski obris. Zakosio je da prođe
sasvim pored nje. Neka se koćarica baš iskrcavala, pod karbitačom zakvačenom za konop.
Zastao je da pusti ženu da uđe u svijetli krug i opazio zgrčeno lice gospođe Swaan. Pogled joj je
bio smućen a korak brz, nespretan, kao da baulja po blatnim lokvama, samo ih čudom uspijevajući
izbjeći.
Komesar je već bio na granici toga da joj priđe, pa u tom cilju čak i napravio nekoliko koraka.
Ali je onda pred sobom opazio prazni gat, dugu crnu crtu u tmini, okruženu s obje strane pjenom
valova.
I baš je u tom smjeru i pohitao. Prošao je pored koćarice, a na njoj ni žive duše. Noć je bila
izbušena zelenim i crvenim plamičcima kanala. Svjetionik, nasađen na hrid, osvijetlio bi na petnaest
sekundi veliku plohu mora, bacio svoje zrake, u trajanju jednog bljeska, na nizvodnu padinu koja se
rađala i umirala, fantomski.
Maigret se sudarao s bitvama, pa se zaputio nogostupom na pilotima, gdje ga je svega obujmila
huka valova.
Oči su mu pokušavale prodrijeti u tminu. Čuo je sirenu nekog broda koji je tražio izlaz iz bazena.
A ispred njega more, nejasno i uskipjelo. A iza njega, grad, dućani, njegova grbava kaldrma.
Koračao je hitro, povremeno zastajkujući, i osvrćući se oko sebe sve tjeskobnije.

Nije poznavao teren, pa je skrenuo želeći udariti prečacem. Nogostup na pilotima odveo ga je do
podnožja semafora s tri crne kugle koje je i nehotice izbrojio.
A malo dalje se nagnuo preko ograde, nad velike lokve bijele pjene koje su se utiskivale među
glave grebenja.
Vjetar mu je smaknuo šešir s glave. Pošao je za njim, ali ga nije uspio spriječiti da padne u more.
Galebovi su ispuštali prodorne krikove i povremeno bi se na nebu ocrtalo bijelo krilo.
Zar gospođi Swaan nitko nije došao na sastanak? Je li moguće da se taj drugi imao vremena
udaljiti? Ili je možda već mrtav?
Maigret nije ostao stajati na mjestu, uvjeren da tu odlučuju sekunde.
 Stigao je do zelenog plamena i obišao željezne šipke koje su ga nosile.
Nikoga! A valovi su, jedan za drugim, jurišali na lukobran, uzdignuti, sve posrćući, da bi se zatim
razbježali ostavljajući golemu bijelu kavu i onda se opet vratili s novom žestinom.
Isprekidani šum oblutaka što se taru jedan o drugi. Nejasni obrisi praznoga kasina.
Maigret je pak tražio muškarca!
Napravio je polukrug, vratio se na plažu, među kamenje nalik, onako u mraku, na čudovišne
krumpire.
Bio je baš u visini valova. Pršac mu je tukao u lice.
I baš je sad opazio kako je more nisko i kako je molo okružen pojasom crnoga stijenja među
kojim se pjeni voda.
I onda je, upravo čudom, opazio svog čovjeka. U prvi mu se trenutak učinio kao neživa stvar, kao
nejasna sjena među sjenama.
Pomnjivo je pogledao. Bio je na zadnjoj hridi, na mjestu gdje je val dizao svoju najponosniju
krijestu prije nego što će se srušiti u vodenoj prašini.
Bilo je to nešto živo...
Da bi do njega stigao, Maigret se morao zavući među pilote nogostupa kojim je koračao još prije
nekoliko minuta.
Stijenje je bilo prekriveno algama. Potplati su mu se klizali. Čulo se mnogostruko struganje, kao
da bježe stotine rakova, kao i praskanje zračnih mjehura ili morskih bobica, baš kao i neopazivo
treperenje dagnji kojima su grede bile inkrustirane sve do pola.
U jednom je trenutku Maigret krivo stao pa mu je noga upala sve do koljena u vodenu lokvu.
Čovjeka nije vidio, ali je išao u dobrom smjeru.
Onaj je drugi zacijelo stigao do svog mjesta dok je oseka bila niža, jer je komesara najednom
zaustavila mlaka od dva metra. Opipao ju je tabanom desne noge, zamalo se svalivši na nos.
Na kraju se ipak objesio o bočne potpornje pilota.
Bili su to trenutci u kojima bi mu bilo draže da ga nitko ne gleda. Izvodio je pokrete na koje nije
bio spreman. Svako bi malo u nečemu pogriješio, kao kakav nespretni akrobat. Pa ipak je
napredovao, da tako kažemo, čisto po inerciji. Padao je i dizao se. Gacao je kroz blato, nimalo
prestižno, nimalo lijepo.
Pritom si je posjekao i obraz a da poslije nikad ne bi znao reći je li to bilo zato što se opružio
koliko je dug i širok ili zato što se ogrebao o čavao zabijen u gredu.
Ponovno je ugledao onog čovjeka, pa posumnjao u vlastite oči, toliko je bio nepomičan, toliko je
nalikovao onim stijenama koje, promatrane izdaleka, poprimaju ljudski lik.
Kad se donekle približio, dok mu je more klokotalo između nogu, shvatio je da to nije mornar.
Pohitao je i protiv volje.
A onda je napokon stigao i do samih stijena na kojima je bio čovjek. Nadvisivao ga je za metar.
Našao se od njega na deset-petnaest koraka.
Ni ne pomišljajući da izvadi revolver, krenuo je na vršcima prstiju, koliko mu je to dopuštao
teren; pod nogama mu se rušilo kamenje, i taj se zvuk miješao sa šumom oseke.
 I onda se, ne zastavši, bacio na skutrenu priliku, uhvatio ju laktom oko vrata i okrenuo.
Obojica su zamalo pala, zapljusnuta valom jačim od ostalih koji su tu udarali. A što se to nije i
stvarno dogodilo, bila je čista igra slučaja.
Deset je puta pokušao isti zahvat, i deset je to puta završilo loše.
Čovjek, koji nije ni vidio napadača, otimao se kao jegulja. Onako stegnute glave, gibao je tijelo s
gipkošću koja se, u takvim okolnostima, činila uprava neljudskom.
Maigret ga nije želio zadaviti. Pokušao ga je imobilizirati, samo to, i vrškom se noge zakvačio za
posljednje pilote. I sad ih je ta noga držala obojicu.
Protivnikov je otpor međutim bio kratkoga daha. Bila je to reakcija spontana, animalna.
Kad je uspio malo razmisliti, odnosno kad je, ako ništa drugo, ugledao Maigreta, čija mu je glava
doticala lice, sasvim se ukočio.
Treptanjem očiju dao je znak da se predaje, a kad mu je Maigret pustio grkljan, pokazao je
neodređeno na uzgibalu masu mora, i propentao glasom još neočvrslim:
“Čujte...”

“Htjeli biste da malo popričamo, Hanse Johannsone?” rekao je Maigret noktiju zabijenih u viskozne
alge.
Kasnije je morao priznati da ga je njegov sugovornik mogao, baš u tom trenutku, jednim
jednostavnim udarcem noge baciti u more.
Bila je to jedna sekunda, no koju Johannson, skutren kraj prvog pilota, nije iskoristio.
Isto je tako Maigret kasnije sebi sasvim iskreno priznao kako se na trenutak, da se uspne uz
strminu, morao uhvatiti za nogu svog uhićenika.
A onda su obojica, bez ijedne riječi, krenula putom u suprotnom smjeru. Plima se već počela
dizati. Na dva koraka od obale, put im je zapriječila ista ona plima koja je zaustavila komesara, no
koja je u međuvremenu još nabujala.
Letonac je prvi zagazio u vodu, nakon tri metra izgubio oslonac, pa zagacao po blatu, hračnuo i na
kraju izišao kraj samog obzida.
Maigret se bacio naprijed. U jednom je trenutku zatvorio oči, zato što mu se učinilo kako nema
snage održavati na površini i preteško tijelo.
I sad su se opet našli na oblutcima plaže, promočeni, dok se s njih slijevala voda.
“Progovorila je?” upitao je Letonac glasom mrtvim, u kojem više nije bilo ničega, ili bar ničega
što još čovjeka drži na životu.
Maigret mu je imao pravo lagati.
Ipak je radije rekao:
“Ništa mi nije rekla... Ali sam shvatio...”
Bilo im je nemoguće ostati ondje gdje su bili. Njihova je odjeća zbog vjetra postala nalik
ledenom oblogu. Letonac je prvi zacvokotao zubima. U blijedom svjetlu mjesečine Maigret je
ustanovio da su mu poplavile usne. I nije imao brkove. Bila je to uznemirena glava Fédora
Yourovitcha, glava onog mališana iz Pskova koji je svog brata proždirao očima. Ali su zjenice, koje
su zadobile istu onu zabrinutu sivu nijansu, već gledale s istom krutom okrutnošću.
Obojica su se okrenula tri četvrt nadesno, i ugledala padinu s dvije-tri svijetle točke: bile su to
vile, među kojima i ona gospođe Swaan. A kad je prošao snop svjetionika, dao se razabrati i krov
pod kojim se, s dvoje djece, skrivala uplašena sluškinja.
“Idemo”, rekao je Maigret.
“U komesarijat?”
Glas je bio rezigniran ili, bolje rečeno, ravnodušan.
“Ne.”

Poznavao je jedan hotel iz luke, Chez Léon, i na njemu opazio ulaz koji je služio samo ljeti, za
ponekog kupača koji bi u Fécampu došao provesti sezonu. A ta su vrata vodila u prostoriju koja se u
ljepšem dijelu godine pretvarala u poluluksuznu blagovaonicu.
A zimi bi se ribari zadovoljili i time da piju i jedu ostrige i haringe u kavani.
I Maigret je gurnuo baš ta vrata. Sa svojim je pratiteljem prošao kroz mračnu salu, pa upao u
kuhinju gdje je neka sitna sluškinjica ispustila zapanjeni krik.
“Zovi gazdu.”
I sad je viknula, niti se ne pomaknuvši:
“Gospodine Léone! Gospodine Léone!”
“Dajte mi sobu”, rekao je policajac kad se pojavio gospodin Léon.”
“Gospodine Maigret! Pa sasvim ste mokri. Biste li...?”
“Dajte mi sobu, smjesta!”
“Ali u sobama nije naloženo! A termofor nije nikad dovoljan da...”
“Imate li dva kućna haljetka?”
“Naravno... moja... ali...”
Bio je bar za tri glave niži od komesara.
“Dajte ih donesite!”
Uzverali su se strmim stubama s fantastičnim zavijutcima. Soba je bila pristojna. Gospodin Léon
je osobno zatvorio kapke i predložio:
“Jedan grog, može? Punu šalicu.”
“Ma može... Ali prije svega, kućne haljetke.”
Jer je Maigret osjećao kako mu se bolest vraća, od studeni. Ranjena mu se strana prsa kao
sledila.
Između njega i njegova pratitelja na nekoliko je trenutaka zavladala sobna familijarnost. Skinuli
su se jedan pred drugim. Gospodin Léon je kroz odškrinuta vrata pružio ruku s dva sobna haljetka.
“Dajte mi veći”, rekao je policajac.
I Letonac ih je usporedio.
U trenutku kad je svom sugovorniku pružio odjeću, opazio je promočeni zavoj i na licu mu je
zaigrao nervozni tik.
 “Je li opasno?”
“Za koji će mi dan izvaditi dva-tri rebra.”
Iza tih je riječi uslijedila šutnja. Prekinuo ju je gospodin Léon, doviknuvši iza vrata:
“Je li dobro?”
“Uđite.”
Maigretu je njegov haljetak sezao jedva do koljena, otkrivajući jake i dlakave listove.
Letonac pak, mršav i blijed, plave kose i ženskastih gležnjeva, imao je u takvom kostimu
eleganciju jednog klauna.
“Grog stiže za sekundu! Da vam dam osušiti odjeću, je l’ može?”
I sad je gospodin Léon, podigavši dvije vlažne hrpe iz kojih se cijedilo, viknuo s vrha stubišta:
“Što je? Gdje je taj grog, Henriette?”
A onda se vratio i zapovjedio:
“Ne govorite preglasno... U susjednoj je sobi trgovački putnik iz Havrea. Hvata vlak već ujutro u
pet.”
 17
Boca ruma
Bilo bi pretjerano tvrditi kako se u mnogim istragama između policajca i onoga o kome mora skupiti
podatke rađaju srdačni odnosi.
Pa ipak, skoro uvijek, ili bar kad je riječ o sumornom zločincu, među njima se uspostavlja
nekakva intimnost. To nesumnjivo izvire iz toga što se i policajac i zlikovac tjednima, a gdjekad i
mjesecima, bave samo jedan drugim.
Istražitelj se napinje prodrijeti što dublje u prošli život krivca, trudeći se rekonstruirati njegove
misli, kao i predvidjeti njegove i najsitnije reflekse.
I jedan i drugi u tu igru ulažu vlastitu kožu. A kad se sretnu, to se uvijek zbiva u okolnostima
dovoljno dramatičnim da s njih spadne učtiva ravnodušnost koja u svakodnevnom životu zauzima
prvo mjesto među međuljudskim odnosima.
Već su se viđali inspektori koji bi, s velikom mukom uhvativši zlikovca, prema njemu osjetili
simpatiju, pa ga posjećivali u zatvoru i davali mu moralnu podršku sve do gubilišta.
Time bi se dijelom dalo objasniti i držanje ove dvojice sve otkako su se nasamo našli u sobi.
Hotelijer je donio grijalicu na drveni ugljen i vodu koja je pjevala u kotliću. A sa strane, između
dvije čaše i šećernice, dizala se visoka boca ruma.
A smrzavali su se i jedan i drugi. Skutreni u svojim posuđenim kućnim haljetcima, nadnosili su se
nad premalu grijalicu koja ih nije uspijevala zagrijati.
Bilo je u njihovu držanju nekakve opuštenosti gardista, vojarne, onog puštanja vode neka teče,
kakvo postoji samo među ljudima za koje društvene konvencije trenutno više ne vrijede.
No možda je sve to bilo samo zato što im je bilo zima? I još vjerojatnije zbog umora koji ih je u
isti čas uhvatio obojicu.
Priča je bila gotova. I nije to bilo potrebno i izgovoriti a da bi se osjetilo.
I tako se svaki svalio u svoju stolicu, i obojica su pružila ruke prema kotliću, mutno zagledana u
tu modro emajliranu grijalicu koja im je služila upravo kao nekakav simbol zajedništva.
A onda je baš Letonac dohvatio bocu ruma i preciznim pokretima napravio dva groga.
Kad su popili nekoliko gutljaja, Maigret je upitao:
“Htjeli ste ju ubiti?”
Odgovor je stigao istog časa, izgovoren podjednako jednostavno:
“Nisam mogao.”
Ali mu se onda čitavo lice iskrivilo u grimasu, uzburkano tikovima koji mu nisu davali poštede.
Sad bi mu se spustile vjeđe, i tako po nekoliko puta, sad bi mu se pak usne trznule čas na jednu,
čas na drugu stranu, a onda bi mu se načas skupile nosnice.
Pietrova se fizionomija, koja je odavala čvrstu volju i inteligenciju, počela magliti.
Jer je u njoj počeo pobjeđivati onaj Rus, skitnica prenapetih živaca kojemu će Maigret zaboraviti
pratiti geste.

I baš zato i nije opazio kako je ruka njegova sugovornika dohvatila bocu s rumom. Napunio je čašu,
jednim ju pokretom iskapio, a oči su mu zablistale.
“Pietr joj je bio muž? Ali on i Olaf Swaan bili su isti čovjek?”
Letonac je ustao, nesposoban da sjedi na jednome mjestu, pa oko sebe potražio cigarete, a kad ih
nije našao, to kao da ga je teško pogodilo. A kad je prošao kraj stola na kojem je stajala grijalica, još
si je jednom natočio rum.
“Priča ne počinje tek tu”, odgovorio je.
A onda, zagledavši se u lice svog sugovornika:
“Ukratko, vi znate sve, ili skoro sve?”
“Dva brata iz Pskova... Dva blizanca, pretpostavljam? Vi ste Hans, onaj koji je blenuo u onog
drugog pun divljenja i krotkosti...”
“Kad smo bili sasvim mali, već tada, zabavljalo ga je da se prema meni odnosi kao prema slugi. I
to ne samo kad bismo bili sami nego i pred drugom djecom. Ali on ne bi rekao sluga, nego bi rekao
rob. Jer je opazio da me to veseli. Jer me to zaista veselilo, iako danas više ne bih znao zašto. Vidio
sam samo njega. Za njega bih i ubio. A kad sam, kasnije...”
“A kad ste, kasnije...?”
Grčenje. Treptanje trepavica. Ispijanje ruma. Slijeganje ramenima, kao da veli: “Poslije svega...”
I onda, suzdržanim glasom:
“Kad sam kasnije zavolio jednu ženu, vjerovao sam da više nikom ne mogu biti privržen. Ili bar
ne toliko! Jer sam volio Pietra kao... ni sam ne znam kako! Tukao sam se s drugom djecom koja mu
nisu htjela priznati prvenstvo, a kako sam bio slabiji, primao sam udarce upravo s veseljem.”
“Takva je dominacija česta među blizancima”, zamijetio je Maigret pripravljajući si drugi grog.
“Oprostit ćete mi na trenutak?”
Otišao je do vrata, doviknuo Léonu da mu pošalje lulu koja mu je ostala u odijelu, a isto tako i
duhan. Sad se javio i Letonac:
“I za mene cigarete, je l’ može?”
“I cigarete, gazda... One ‘plave’!”
Vratio se na svoje mjesto. Obojica su u tišini pričekala da im sluškinja donese naručene stvari i
da se povuče.
“Zajedno ste otišli na studij u Tartu”, nastavio je Maigret.
Onaj drugi nije mogao ni sjediti ni stajati na mjestu. Pušio je grickajući svoju cigaretu, pijuckao
listiće duhana, koračao udarajući nogama o stvari, pa s ognjišta dohvatio vazu, pa je vratio na mjesto,
sve govoreći u sve većoj groznici.
“Otada je sve i počelo, da! Moj je brat bio najbolji student. Svi su se profesori bavili njime. I
studenti su podržavali njegovu nadmoć. I to u tolikoj mjeri da su ga, iako je bio među najmlađima,
izabrali za predsjednika Ugale.
Mnogo se pilo, i to pivo po krčmama. Ja pogotovo! Ne znam zašto sam se tako rano odao piću. Za
to nisam imao nikakva razloga. Ukratko rečeno, oduvijek sam pio.
Ali mislim da je to bilo prije svega zato što bih poslije nekoliko čašica počeo zamišljati svijet po
svojoj volji, svijet u kojem meni pripada neka veličanstvena uloga.
Pietr je prema meni bio jako grub. Za nj sam ja bio ‘prljavi Rus’. Vi to ne možete shvatiti. Naša
je baka po majci bila Ruskinja. A kod nas su Ruse, napose poslije rata, smatrali lijenčinama,
pijancima, sanjarima.
A u to doba je bilo i meteža koje su poticali komunisti. Moj se brat postavio na čelo korporacije
Ugala. Pa su otišli u vojarnu zatražiti oružje i usred grada prihvatili borbu.
A ja, ja sam se bojao. Za što nisam kriv. Ja sam se bojao... I nisam mogao stupati s njima. Ja sam
ostao u krčmi spuštenih roleta i pio sve vrijeme dok je to trajalo.
Vjerovao sam kako mi je suđeno postati velikim dramaturgom, drugim Čehovom, čija sam djela
znao naizust. Na što se Pietr samo smijao.
‘Ti... Ti možeš zauvijek ostati samo propali slučaj!’ tvrdio je on.
Proživio sam čitavu jednu godinu nevolja, meteža, života izbačenog iz kolosijeka. Vojska nije
uspijevala održavati red, stanovnici su stvarali svojevrsne legije za obranu grada.
Moj je brat, na čelu Ugale, postao netko, čovjek kojeg su i najugledniji ljudi uzimali ozbiljno.
Nisu mu još bili ni izbili brkovi, a već su o njemu govorili kao o budućem državniku oslobođene
Estonije.
Ali je onda ipak bio uspostavljen red, no onda je bio otkriven i skandal koji je on uzalud
pokušavao prikriti. Kad su se zbrojili računi, otkrilo se da se Pietr poslužio Ugalom za osobni
probitak.
Kao član mnogih odbora, krivotvorio je sve spise.
I tako je morao pobjeći iz zemlje. Otišao je u Berlin, odakle mi je pisao da mu se pridružim.
I baš smo tu obojica i počeli.”

Maigret je promatrao preuzbuđeno Letončevo lice.

“Tko je pravio krivotvorine?”
“Pietr me naučio kako da imitiram svaki rukopis, i naveo me da upišem kemiju... Živio sam u
sobici, a on mi je davao dvije stotine maraka mjesečno. Nekoliko je tjedana kasnije kupio auto da se
u njemu vozika s ljubavnicom.
Obrađivali smo ponajviše čekove. Od čeka na deset maraka ja bih napravio ček na deset tisuća,
koje bi Pietr podigao u Švicarskoj, u Nizozemskoj pa čak i, jednom zgodom, u Španjolskoj.
Mnogo sam pio. A on me prezirao, odnosio se prema meni pakosno. Jednoga dana, zamalo ga
zbog mene nisu uhvatili, a zbog jedne krivotvorine manje uspjele od drugih.
Istukao me palicom.
A ja nisam rekao ni riječi! Oduvijek sam mu se divio. Ni sam ne znam zašto. A osim toga, on se
znao svima nametnuti. U jednom se trenutku, da je samo htio, mogao oženiti i kćerkom jednog
Reichministra.
Zbog jednog neuspjelog čeka, morali smo pobjeći u Francusku, gdje smo u početku stanovali u
ulici l’École-de-Médecine...
Pietr međutim nije radio sam. Povezao se s mnogim međunarodnim bandama. Puno je putovao po
inozemstvu, i ja sam mu bio od sve manje pomoći.
Samo bi mi ponekad, za moje krivotvorine, jer sam se u tom poslu jako izvještio... dao nešto
novaca.
‘Nikad nećeš biti dobar ni u čemu osim u piću, prljavi Rusu’, samo bi ponavljao.
Jednog mi je jutra javio da odlazi za Ameriku, radi kolosalnog posla koji će ga pretvoriti u
milijardera. Zapovjedio mi je da se nastanim u provinciji jer me je u Parizu policija, odjel za strance,
već nekoliko puta pozvala na razgovor.
‘Od tebe tražim samo da budeš miran. Kvragu, ne tražim puno.’
No istodobno je zatražio i da mu izradim čitav niz lažnih putovnica, što sam i učinio.
I tako sam stigao u Le Havre.”
“I tu upoznali onu koja će postati gospođa Swaan...”
“Zvala se Berthe.”
Tišina. Letoncu se napela Adamova jabučica.
A onda je napokon uskliknuo:
“Koliko sam samo želio postati netko! A ona je bila blagajnica u hotelu u kojem sam živio. Svaki
me je dan gledala kako se vraćam pijan. I zbog toga me grdila.
Bila je još jako mlada, no ozbiljna. I u meni izazivala misli na djecu i na dom, i...
Jedne večeri, dok mi je čitala bukvicu, a ja nisam bio baš sasvim pijan, rasplakao sam joj se u
zagrljaju i zakleo se, koliko se sjećam, da ću postati drugi čovjek.
I mislio sam da ću održati riječ. Jer sve mi se bilo zgadilo. Dodijalo mi je više bilo tako
životariti.
I tako je to potrajalo oko mjesec dana... Vidite. To je bilo preglupo. Nedjeljom bismo sudjelovali
u javnim koncertima, oboje... Bila je jesen. I vraćali smo se kroz luku, i gledali brodove...
Nismo pričali o ljubavi. Ona je govorila kako mi je prijateljica. Ali sam ja znao da ćemo jednog
dana...
O, da! I onda se jednog dana vratio moj brat. Hitno sam mu zatrebao. Donio je kovčežić pun
čekova koje je trebalo krivotvoriti. I ne pitajte gdje ih je sve skupio! Tu su na hrpi bile sve velike
svjetske banke.
Radi toga je postao mornarički časnik i uzeo ime Olaf Swaan...
Odsjeo je u mom hotelu. Dok sam ja, a potrajalo je to tjednima – ta riječ je o osjetljivom zadatku!
– krivotvorio čekove, on je obilazio luke po obali želeći kupiti brod...
Jer je njegov novi plan napredovao. Objasnio mi je kako se dogovorio s nekim velikim
američkim novčarom koji je u svim tim kombinacijama očito morao odigrati nekakvu okultnu ulogu.
Riječ je bila o ujedinjenju svih velikih međunarodnih bandi pod jednom rukom.
A dogovor se bootleggera već počeo ostvarivati. Trebalo je naći brodove malene tonaže radi
švercanja alkohola.
Hoće li vam biti teško pogoditi ostatak? Pietr me otrgnuo od pića da me natjera na rad. Živio sam
zatvoren u svojoj sobi, s urarskim lupama, kiselinama, perima, svakovrsnim tintama pa čak i malom,
prenosnom tiskarom.
Jednog sam dana banuo bratu u sobu.
I zatekao Berthe u njegovu zagrljaju...”
Nervozno je dohvatio bocu kojoj je još samo na dnu ostalo malo tekućine, pa ju ispio jednim
gutljajem.
“I onda sam otišao!” zaključio je čudnim glasom. “Nisam mogao drukčije. I onda sam otišao. Sjeo
sam na vlak. Iz dana sam se u dan vukao po pariškim bistroima... I tako završio u Roi-de-Sicile,
smrtno pijan, da bolestan krepam.”
 18
Hansov brak
“Ja sam valjda u ženama sposoban pobuditi samo samilost. Kad sam došao k sebi, zatekao sam neku
Židovku kako me njeguje.
No i ta si je zabila u glavu da mi zabrani piti, i ona! Odnosila se prema meni kao prema djetetu,
kao i ona druga.”
I sad se nasmijao. Oči su mu se navlažile. Bilo je zamorno pratiti sve te promjene, sve te igre na
njegovoj fizionomiji.
“Samo što je ova bila dobra. A što se tiče Pietra... Ta nismo, napokon, uzalud bili blizanci, i
unatoč svemu smo ipak imali mnogo toga zajedničkog.
Već sam vam pričao kako se trebao oženiti nekom Njemicom iz visokog društva... Ali molim, ne!
Oženio se s Berthe, malo kasnije, kad je već promijenila boravište i zaposlila se u Fécampu... Nikad
joj nije rekao istinu.
Sve ja to razumijem! Tu potrebu, shvaćate, za pristojnim kutkom, i mirnim...
I dobio je djecu!”
Reklo bi se da je to bila kap koja je prelila čašu. Glas mu se slomio. U očima su mu se pojavile
prave suze, ali su se smjesta i osušile, kao da su mu vjeđe bile isuviše vrele.
“Ona je vjerovala, tog jutra, da se zaista udala za kapetana duge plovidbe...
A on bi dolazio s vremena na vrijeme s njom provesti dva dana ili čitav mjesec, uz nju i
mališane.
A ja se za to vrijeme nisam uspijevao otarasiti te druge... Anne.
Teško je reći zašto me je voljela... Ali da me je voljela, to je sigurno.
A ja sam se prema njoj odnosio kao što se prema meni čitavog života odnosio moj brat...
Vrijeđao sam ju... I stalno ponižavao...
Kad bih se napio, ona bi se rasplakala. A pio sam ekspres!
Čak sam uživao i opijum i hrpu drugih gadosti... Ekspres!
A onda bih se razbolio, pa bi me tjednima njegovala. Jer bi me sve to slomilo...”
S gađenjem je pogledao vlastito tijelo. Pa molećivo upitao:
“Ne biste li nam naručili piće?”
Maigret se nećkao samo trenutak, pa viknuo niza stube:
“Ruma!”
Letonac mu nije zahvalio.
“S vremena na vrijeme znao bih pobjeći, i otići u Fécamp, i lutati oko Berthine vile... Vidio sam
ju kako gura kolica sa svojom prvom bebom.
Pietr joj je zacijelo morao reći da smo braća, toliko smo bili slični.
 A onda mi je jednom zgodom na um pala druga misao. Još dok smo bili mali, trudio sam se
oponašati njegove geste, da mu izrazim divljenje.
No ukratko, dok su me grizle tolike mučne misli, jednog sam se dana obukao kao on, i otišao
dolje.
Sluškinja nije shvatila baš ništa. Ali u trenutku kad sam htio ući, pojavio se mališan i viknuo:
‘Tata!’
Stvarno sam idiot! Jer sam pobjegao! Ali mi je sve to ostalo u glavi...
Tu i tamo Pietr bi me pozvao na sastanak. Trebali su mu lažnjaci.
I ja sam ih pravio. A zašto?
O, kako sam ga mrzio, no ipak sam se pokoravao njegovu autoritetu.
On je vrtio milijune, obilazio dvorove, salone...
Dva su ga puta ulovili, i dva se puta izvukao.
Nikad se nisam bavio njegovom organizacijom, ali ste ju zacijelo naslutili kao i ja. Dok je bio
sam, ili sa šačicom suradnika, upuštao se samo u osrednje prevare...
Ali ga je onda zapazio Mortimer, koga sam upoznao tek nedavno. Moj je brat imao spretnosti,
imao je i petlje, moglo bi se čak reći i genijalnosti. A taj drugi je imao fasadu i solidnu reputaciju u
čitavom svijetu.
Pietr je radio na ujedinjenju velikih varalica pod svojom vlašću, organizirao operacije.
Mortimer je bio bankar iza svega toga.
No meni je sve to bilo svejedno. Jer kao što mi je rekao brat još dok sam studirao u Tartuu, ja
sam bio propali slučaj. Kao i svi propaliteti i ja sam pio, pa skakao iz faza depresije u faze
oduševljenja...
I sad sam se bio uhvatio za tu jedinu slamku spasa, među svim tim vrtlozima, nesumnjivo stoga što
sam tada jedini put u životu pomislio da je i za mene moguća sreća: Berthe...
I onda me nesreća navela da prošli mjesec odem dolje. Jer me tako posavjetovala Berthe. I
dodala:
‘Zašto ne pođete za primjerom svojega brata?’
I tako mi je najednom iskrsla ideja. I nisam mogao shvatiti kako se tome nisam domislio i ranije.
Mogao bih postati Pietr kad god mi se to svidi!
Nekoliko mi je dana kasnije javio kako stiže u Francusku i da me treba.
Otišao sam ga dočekati u Bruxellesu. Ukrcao sam se u vlak s vanjske strane i sakrio iza prtljage, i
tako ostao sve do trenutka kad sam vidio kako ustaje i ide prema zahodu. No ja sam stigao prije
njega.
I onda ga ubio. I popio litru belgijske klekovače. Najteži je dio posla bio svući ga, i obući ga u
moje ruho...”

Pio je halapljivo, s pohlepom kakvu Maigret nije mogao ni zamisliti.

“Od vašeg prvog susreta, u Majesticu, je li Mortimer imalo posumnjao?”
“Mislim da jest. No bila je to nekakva nejasna sumnja. Ali u tom mi je trenutku u glavi bila samo
jedna misao: vidjeti Berthe...
Želio sam joj priznati istinu. Nisam osjećao nikakvo kajanje u pravom smislu te riječi, no ipak
nisam bio sposoban okoristiti se svojim zločinom. U Pietrovu je kovčegu bilo svakojake odjeće. Pa
sam se obukao kao skitnica, već po navici. Izišao sam iz hotela na stražnja vrata. Osjećao sam da me
Mortimer slijedi i dva sam ga se sata pokušavao otresti.
A onda sam uzeo auto i on me odvezao u Fécamp.
Berthi moj posjet nije rekao ništa. A ja, kad sam se našao pred njom, i kad me počela ispitivati,
nisam više imao hrabrosti da sebe optužim!
A onda ste banuli vi. Vidio sam vas kroz prozor. Pa sam ispričao Berthi da me slijedite zbog
nekakve krađe i zamolio ju da me spasi.
A kad ste otišli, ona mi je rekla:
‘A sad idite! Obeščastit ćete kuću svojega brata...’
Ma prekrasno! Baš je tako rekla. I ja sam otišao. I onda smo stigli u Pariz, i vi i ja...
Potražio sam Annu. Uslijedila je, naravno, scena. Suze. A u ponoć stiže Mortimer, ovaj put sve
povezavši, da mi zaprijeti smrću ako i trajno ne preuzmem Pietrovo mjesto.
Za njega je to bilo kapitalno pitanje. Pietr je bio njegova jedina veze s bandama. Bez njega on
nad njima nije imao nikakve vlasti...
I zatim natrag u Majestic. S vama za petama. Čuo sam priče o ubijenom inspektoru. Vidio sam
koliko ste napeti pod sakoom.
Nikad nećete moći ni zamisliti koliko mi se zgadio život.
Kao i misao da ću morati vječno igrati ulogu svog brata.
Sjećate li se one krčmice? I fotografije koju ste ispustili?
Još od Mortimerova posjeta u Roi de Sicile, Anna se bunila. Osjećala je da je u toj kombinaciji
suvišna. Shvatila je da će me moja nova uloga udaljiti od nje.
U svojoj sam sobi u Majesticu te večeri našao paket i pismo.
“Sivo konfekcijsko odijelo i Annino pisamce kojim vam javlja da će ubiti Mortimera, te veli gdje
ćete se naći.”
Dim je zgusnuo atmosferu, inače vrlo vruću. Obrisi su se stvari zamutili.
“A ovamo ste došli ubiti Berthe”, izgovorio je Maigret.
Njegov se sugovornik prihvatio pića. Najprije je ispraznio čašu pa tek onda odgovorio, zastavši
kraj ognjišta.
“Da završim sa svima! I sa samim sobom. Bilo mi je dosta svega! I od svega mi je ostala još
samo jedna ideja, jedna od onih koje je moj brat zvao ruskim. Umrijeti s Berthom, u njezinu
zagrljaju.”
A onda je sam sebe presjekao promijenjenim glasom:
“To je bilo idiotski! Da mi se tako nešto stvori u glavi, trebalo je popiti litru alkohola. Dok ti
pred vratima stoji policajac. Otrijezino sam se. Vrtio sam se okolo. Tog sam jutra po sluškinji poslao
pisamce i snahi zakazao sastanak na nizvodnom nasipu, i rekao, ako mi ne donese nešto novaca, da
sam gotov...
 Jadno, zar ne?
I ona je došla.”

I onda, najednom, s oba lakta na mramoru ognjišta, briznuo je u plač, ali ne kao muškarac, nego kao
dijete. Pa ispričao glasom ispresijecanim jecajima:
“Ali nisam imao snage! Bili smo u mraku. More je hučalo. I onda to njezino lice na kojem se već
budi nemir. Sve sam joj rekao. Sve! I za zločin. Da, i za zamjenu odjeće u uskom prostoru zahoda. A
onda, kad se najednom učinilo da je poludjela, zakleo sam se da ništa od toga nije istina. Sad pazi
ovo! Nema zločina!
Ali je Pietr bio smeće. Viknuo sam joj da sam sve to izmislio za osvetu. Ona je zacijelo
povjerovala. Jer u tako nešto uvijek svi povjeruju. Bacila je na zemlju kesu s novcem koji mi je
donijela. I onda mi rekla... Ne! Ništa mi nije mogla reći.”
Podigao je glavu, okrenuo prema Maigretu zgrčeno lice, pokušao napraviti nekoliko koraka, no
zateturao je i grčevito se uhvatio za ognjište.
“Dajte mi bocu, no!”
I u tom je “no” bilo nekakve osorne simpatije.
“No recite! Dajte mi na trenutak tu fotografiju. Znate već...”
Maigret je iz džepa izvadio Berthinu fotografiju. Bila je to jedina omaška koju je učinio u čitavoj
toj priči: jer je povjerovao da ta mlada žena, u tom trenutku, vlada Hansovim mislima.
“Ne. Onu drugu.”
Onu s dva mališana s obrubljenim mornarskim ovratnikom!
Letonac ju je gledao kao opčinjen. Komesar ju je gledao naopako, no ipak opažao divljenje
prema bratu na licu onog svjetlijeg mališana.
“S odijelom su mi odnijeli i revolver”, rekao je najednom Hans glasom neutralnim, bez akcenta, i
osvrnuo se oko sebe.
Maigret je bio sav porumenio. Nezgrapno je pokazao na krevet, na kojem je ležao njegov.
I tako se Letonac odmaknuo od kamina. Nije više teturao. Zacijelo je uspio skupiti svu snagu.
Prošao je ni na metar od komesara. Bili su u kućnim haljetcima, obojica. I zajedno su popili dvije
boce ruma.
I još su se vidjele dvije stolice, postavljene jedna nasuprot drugoj s obje strane grijalice na
drveni ugljen.
Pogledi su im se sreli. Maigret nije imao hrabrosti okrenuti glavu. Očekivao je da će malo zastati.
Ali je Hans prošao sasvim pijan, pa sjeo na rub kreveta, i zaškripali su federi.
U drugoj je boci ostalo još malo alkohola. Komesar ju je dohvatio. Grlić je zveknuo o čašu.
Polako je ispio piće. Ili se samo pravio da pije? Zadržao je dah.
Napokon pucanj. Naiskap je ispraznio čašu.

Prevedeno na administrativni jezik, sve je to glasilo ovako:

...19 studenog... u deset sati uvečer, spomenuti Hans Johannson, rođen u Pskovu, Rusija, estonski
državljanin bez zanimanja, s boravištem u Parizu, ulica Roi-de-Sicilie, pošto je priznao krivnju za
ubojstvo svojega brata Pietra Johannsona, počinjeno u vlaku zvanom Étoile du Nord... studenog
iste godine, počinio je samoubojstvo ispalivši si u usta tane nedugo pošto ga je u Fécampu uhitio
komesar Maigret iz Prve mobilne brigade.
Tane kalibra 6 mm prošlo je kroz nepce i zaustavilo se u mozgu. Smrt je nastupila trenutno.
Truplo je bilo poslano na Zavod za sudsku medicinu radi svih potrebnih pretraga, i one su
komesara oslobodile sumnje.
 19
Ranjenik
Bolničari su se udaljili, ali tek pošto ih je gospođa Maigret počastila čašicom likera od trnjina što ga
je sama pripravila dok je lani ljetovala u svom rodnom alzaškom selu.
Vrata su se zatvorila, i dok su se koraci udaljavali stubama, ušla je u spavaću sobu oblijepljenu
tapetama s buketima ruža.
Maigret, pomalo umoran, s crnim kolobarima oko očiju, ležao je ispružen u bračnom krevetu
kojim je dominirala perina od crvene svile.
“Boli li te?” upitala ga je žena, sve dovodeći sobu u red.
“Pa ne baš.”
“Možeš jesti?”
“Pomalo.”
“Vele mi da te je operirao kirurg koji je operirao i kraljeve, ljude poput Clemenceaua, poput
Courteline...”
Otvorila je prozor da istrese tepih na kojem je bolničar ostavio tragove cipela. A onda je otišla u
kuhinju, premjestila kaserolu, pa podigla poklopac i postavila ga malo pomaknuto.
“No daj mi reci, Maigret”, rekla je kad se vratila.
“Ma što to?” upitao je on.
“Ti vjeruješ u tu priču o zločinu iz strasti?”
“Ma o čemu ti to?”
“Zločinu te Židovke, Anne Gorskine, kojoj se jutros sudilo na porotnom. Nekoj ženi iz ulice Roi-
de-Sicilie, koja veli da je voljela Mortimera i ubila ga iz ljubomore...”
“Što? To je bilo danas?”
“To ne drži vodu.”
“Bah! Vidiš, život nije jednostavan. Daj mi namjesti jastuk.”
“I neće ju osloboditi?”
“Kolike su već oslobodili!”
“Baš sam tako i mislila. Nije li ona imala nekakve veze s tvojim slučajem?”
“Nekakve mutne”, uzdahnuo je on.
Gospođa Maigret je slegnula ramenima.
“Stvarno je prava muka biti ženom službenika Pravosudne policije!”
No to je rekla nasmiješivši se.
“Kad se nešto dogodi,” dodala je, “o svemu me uvijek ažurira pazikuća. Jer ima nećaka
novinara.”
Sad se nasmiješio i Maigret.
 Prije operacije dvaput je otišao u Saint-Lazare posjetiti Annu.
Prvi ga je put izgrebla po licu.
Drugi mu je put dala indicije koje su mu omogućile da sutradan uhiti Pepita Moretta, čovjeka koji
je ubio Torrencea i Joséa Latouriea u pansionu u Bagnoletu.

Dan za danom bez ikakvih novosti! S vremena na vrijeme telefonski poziv jedva umirujući, odnekud
Bogu iza nogu, a onda se jednog lijepog jutra Maigret našao na kraju snaga, pa se svalio u naslonjač i
promucao:
“Idi po doktora.”
Ona je prošla kroz stan, zadovoljna, praveći se, forme radi, da gunđa, promiješala paprikaš što se
krčkao u kaseroli, pomaknula nekoliko vedrica s vodom, otvorila i zatvorila prozore, zapitkujući s
vremena na vrijeme:
“Trebaš lulu?”
Posljednji put nije dobila odgovor.
Maigret je zaspao, s polovicom tijela pritisnutom crvenom perinom i glave uronjene u veliki
pernati jastuk, dok su mu oko lica na počinku lijetali svi mu poznati zvuci.
U Palači pravde Anna Gorskine se borila za vlastitu glavu.
A u Santéi, u ćeliji pod posebnim nadzorom, Pepito Moretto već je znao kakva je sudbina
namijenjena njegovoj pa se samo vrtio po svojoj ćeliji, a pod mrkim pogledom čuvara s licem
iskrižanim rešetkom na prozorčiću.
A u Pskovu, jedna je starica s trošnom narodnom kapicom na glavi išla prema crkvi, u saonicama
koje su klizile po snijegu, dok je pijani kočijaš šibao ponija koji je kročio korakom igračke.