Kreimir Bagi. 2003. (22005). Beletristiki stil.

Treba li pisati kako dobri

pisci piu: 720. Zagreb: Disput.
Nai se jezikoslovci, navlastito kroatisti (ali i drugi), u razliitim prigodama i s raznolikim
intencijama dotiu jezika knjievnosti. Uz nerijetka vrlo poticajna i inovativna promiljanja
knjievnoga fenomena iz lingvistike perspektive, uvrijeilo se i nekoliko dvojbenih stavova
koje generacije znanstvenika u gotovo neizmijenjenu obliku ponavljaju iz desetljea u
desetljee. Ovdje u se usredotoiti na dva takva stava. Prvome bih kao osnovno obiljeje u
analizi jezika knjievnosti pripisao prosvjetiteljsku mistinost, a drugome retorinost. Prvi je
takav stav gnomski uoblien u krilaticu Pii onako kako dobri pisci piu kojim se, dakle,
jezik knjievnosti (tj. jezik dobrih knjievnika) proglaava uzoritim obrascem koji bi svaki
samosvjestan govornik naeg jezika trebao pomno pratiti, pamtiti njegove osnovne elemente i
njima obogaivati vlastitu pisanu i govornu praksu.1 Drugi je, pak, stav da o jeziku
knjievnosti treba govoriti u sklopu funkcionalne stilistike, te da ga pojednostavljeno
kazano tamo treba odrediti kao odstupanje, devijaciju ili otklon od knjievnoga standarda i
njegovih normi, od razgovornoga ili, primjerice, znanstvenoga stila. Iako je oito da si ova
dva stava meusobno proturjee (jer neto to se odreuje kao tzv. devijantno ne moe
istodobno biti i uzor tzv. nedevijantnim jezinim praksama), nije malen broj jezikoslovaca
koji su zastupali oba stava.
U nastavku teksta upozorit u (moda pomalo neozbiljnim tonom) na temeljne aporije, na
najslabije toke prvog stava, te nakon toga pokuati izvesti prigodno odreenje beletristikoga
stila. Za poetak postavit u polemino pitanje: Treba li, dakle, pisati kako dobri pisci piu?
Odmah u na nj i odgovoriti: Nikako! Kao argumentaciju tom uvjerenju navodim sljedeih
pet razloga:
1. Krilatica Pii onako kako dobri pisci piu unosi zabunu i u govor o jeziku i u govor o
knjievnosti, jer poistoveuje jezik literature i jezik komunikacije. Ona ne vodi rauna o tome
da knjievnik jezikom oblikuje zaseban, ni sa im usporediv svijet, a da konvencionalni
pisac i govornik jezikom reagiraju u unaprijed danom (jezinom ili nejezinom) kontekstu.
Kako bi stvar uinio posve oitom, posluit u se karikaturalnim primjerom. Zamislite, dakle,
situaciju u kojoj djevojka u telefonskom razgovoru na mladievo pitanje Kakvo je kod tebe
vrijeme? matoevski odgovara:

Olovne i teke snove snivaju

Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
utom rijekom meu golim granama.2
Ako takav odgovor mladi ne bi prihvatio kao primjer situacijske komike ili djevojina
govornog ludizma, zasigurno bi ga zasmetala biranost rijei, duina, zalihost, neprozirnost i
neinformativnost njezine poruke. Ako bi se, pak, i on htio poigrati kakvim pjesnikim
citatom, mogao bi na njezino matoevsko sumorno raspoloenje odgovoriti slamnigovskom
humoristino-ironinom provokacijom poput ove:
Hoe biti silovana
a ja te silovat neu.
Donesi, donesi odluku
odluku to preu.3
2. Krilatica Pii onako kako dobri pisci piu nejasna je i, u krajnjoj liniji, neprovediva, ak i
ako je poelimo prihvatiti kao koristan savjet. Naime, u tom bi se sluaju neizbjeno
nametnula pitanja poput: Moemo li se sloiti koji su to dobri pisci? Ako moemo, tko e
izvriti izbor svatko za sebe ili netko u nae ime? Uini li to netko u nae ime, je li ba
najprikladnije da to budu jezikoslovci ili moda ipak knjievni kritiari? Ako su to kritiari,
nismo li pogrenom soju ljudi pripisali autoritativnu jezinu kompetenciju? itd. itd. Dakle,
spomenuta krilatica zvui kao uvjerljiv i samorazumljiv savjet, sve dok se ne ponemo pitati o
tome to nam ona doista svjetuje. Smjera li, pak, taj savjet na knjievnikovu jezinu
kreativnost, valja kazati da njezinih potvrda jednako ima i u djelima tzv. dobrih i u djelima
tzv. osrednjih i loih pisaca, jer i ovi drugi primarno shvaaju prostor jezika kao prostor
kreacije. Izdvojeno promatrati kakav zarez na neoekivanu mjestu, kovanicu ili efektnu
sintaktiku figuru znai baviti se retorikom koja ne uvaava kontekst njihova pojavljivanja (tj.
tekst) a ne knjievnou, te su u tom sluaju uinjeni ravnopravnima svi koji piu ili, tonije,
svi su iz perspektive istinske aksiologije knjievnosti uinjeni anonimnima.
3. Sljedea zabuna koju izaziva naa krilatica mogla bi se takoer uobliiti u pitanje: Trebamo
li se svojim pisanjem ugledati na beletristiki stil jednog ili vie dobrih pisaca? Podsjeam,
naa krilatica kae: Pii onako kako dobri pisci piu!. Dakle, treba se oslanjati na pisanje
vie njih. No, time nas se ipak stavlja u prilino nezahvalnu poziciju. Naime, najprije nas se

posredno upozorava da za pisane porabe jezika trebamo mentore, i to dobre knjievnike, a

zatim nas se stavlja u nemoguu (tj. lano nadmonu) situaciju da u njihovim spisateljskim
praksama prepoznajemo ono najbolje, te da to izdvojimo i sintetiziramo kada se sami
odluimo pismom izraziti. Krilatica nas tako na poetku manje-vie tretira kao neznalice da bi
nas na kraju pretvorila u demone koji su sposobni kritiki procjenjivati, birati i svojim
komunikacijskim potrebama prilagoavati ono to sami inae nisu kadri stvoriti. Doista, bilo
bi zanimljivo vidjeti tekst kakva novinara ili, pak, kakvo privatno pismo u kojima bi se
istodobno jasno dale prepoznati izrazne konstante Matoa i Kamova, ili Krlee i imia, ili
Marinkovia i Feria, ili moda svih njih odjednom.
4. Ako jezik fikcionalnih tekstova nekog pisca uistinu moe biti uzorit obrazac za standardni
jezik, teko da je rije o dobrom piscu. Jer: pisac fikcionalnih tekstova, po definiciji, u jeziku
aktivira one njegove potencijale koji su prikladni za gradnju knjievnog fantazma; on ga
rasklapa i sklapa, kreira privatnu gramatiku i privatni pravopis, govori posredno, figurativno,
ne smjerajui pritom biti jezino korektan ili inspirativan nego smjerajui uvjerljivo
oblikovati unikatan knjievni svijet. Tin Ujevi je svojedobno zapisao misao kojom se ovom
prigodom usuujem posluiti kao argumentom: Jezik umjetnika nije govor naroda, ak i po
nesrei sastavljen od njegovih elemenata.4
5. Napokon, krilaticu Pii onako kako dobri pisci piu ne treba slijediti, ako ni zbog ega
drugog onda zbog toga to i pisci sami, kada piu nefikcionalne tekstove, piu drukijim
diskurzom nego kada piu fikcionalne tekstove. Ilustrirat u to na pisanju o ljubavi koja je
nesumnjivo jedna od najeih tema kako fikcionalnih tako i nefikcionalnih tekstova. Netom
spomenuti Tin Ujevi drugi sonet ciklusa Tajanstva okonava sljedeom mistifikacijom
ene i ljubavi:
Ljubljena eno, ko si ti da jesi,
luaku ljubav suvino je kriti,
ali ja sam sitan za sjaj to te resi,
pa makar jesam ono to u biti
Ljubljena eno, silna ljubav mrvi.
I ja sam zadnji, makar bio prvi.5
Ovi nam Ujevievi stihovi predoavaju klasino lirsko velianje ene i ljubavi (gdje je ena
ljubljena i nedodirljiva, okruena nepojmljivim sjajem, a ljubav lirskog subjekta sudbonosna

 luaka i silna). Da sve bude kako spada, velianje ene i ljubavi u opreci je s osjeajem
lirskog subjekta da je sitan i nedostojan takve ene i takve ljubavi, to pjesmi priskrbljuje
tragian patos. No, kada izvan prostora poezije isti taj Ujevi progovori o istome, tojest o eni
i ljubavi, primjerice u feljtonu ena u duinom ogledalu, umjesto lirske ekstatinosti,
euforine hiperbolizacije i iracionalnosti govora njegova pjesnikog subjekta pojavljuje se
hladni racionalistiko-analitiki ton. O istome Ujevi tamo pie ovako:
Ljubav je bezumlje koje je stvorilo umjetnost, jer se umjetnik prepoznaje u svojemu djelu kao
otac u svojemu sinu. Iz nje je proizala i starinska naklonost za nakite i za urese da bi se ivot
uljepao i uveliao; odijela od izabrane ivotinjske koe i dragulji, sve najbolje od plemenitih
kovina, dobili su njome svoju naroitu dra i cijenu. I onda kada se nagon za jelo, svoje
tjelesno odravanje, sasvim primitivno zadovoljavao, drugi nagon je htio da ukrasi i opjeva
sebe, ljubav je htjela da bude lijepa, te da pomalo tu ljepotu prenese na sve oko sebe []6
Ovih nekoliko reenica i smislom i stilom gotovo izravno proturjee citiranim tercinama
drugog soneta Tajanstva. Smisaono, one ne tretiraju ljubav kao neto tajnovito i
nedokuivo, nego kao manje ili vie simpatinu i ljudima potrebnu izmiljotinu. Stilski,
umjesto ekspresivnih epiteta i poetske slike ljubavi kao sile koja mrvi ovjekovo bie, u
citiranim reenicama pretee eksplikacijsko-argumentacijski stil, tojest razvijanje poetne teze
o ljubavi kao bezumlju koje je stvorilo umjetnost. Ujevi-feljtonist i Ujevi-pjesnik, dakle, ne
samo da rabe bitno razliite jezine idiome, nego i misle drukije. A naa krilatica, podsjeam,
od obinih ljudi zahtijeva Pii onako kako dobri pisci piu. No, budui da ti dobri pisci,
poput Ujevia, kada naputaju prostor fikcije, ne slijede ni sami sebe, zato da ih drugi
slijede? Svaki kanonizirani oblik porabe jezika posjeduje vlastite zakonitosti i vlastitu logiku
te je, uvjeren sam, kontraproduktivan svaki pokuaj njegova bogaenja preuzimanjem
pojedinih elemenata iz kojega drugog oblika jezine prakse (pisanog ili govorenog, svejedno).
Uzori administrativnom stilu mogu se traiti iskljuivo u okviru postojeih administrativnih
tekstova, uzori znanstvenom stilu u tradiciji znanstvenoga diskurza itd. Direktno presaivanje
kakva literarnog izraza u pravni spis ili znanstveni tekst vjerojatno e izazvati komine efekte
i dovesti u pitanje jezinu kompetenciju onoga tko to ini. Kao to bi bilo neprilino u
slastiarnici pitati koje je meso svjee u restoranu preko puta u koji kanite otii na ruak, isto
tako bi bilo neumjesno molbu kojom se natjeete za posao zainiti metaforom, poeti je na
primjer reenicom Molim gornji naslov, oazu usred pustinje, zadnje svjetlo u tunelu mog
ivota, da podari nadu mojoj ispaenoj dui!. Karikaturalnost pojave izlizanih retorikih

figura, kao i primjera koje sam prije navodio, imala je za cilj, ak i pod cijenu mjestimine
jeftine senzacionalnosti, prokazati neodrivost odnosno praktinu neutemeljenost savjeta Pii
onako kako dobri pisci piu. Prosvjetiteljska mistinost te krilatice oito ponajvie proistjee
iz nemara jezikoslovaca za sveobuhvatnim sagledavanjem karaktera jezika knjievnosti.
Lingvisti uglavnom izbjegavaju govoriti o literarnom jeziku ili, kada pristanu na taj izazov, u
pravilu to ine zaogrui se platem stilistike, dakako lingvistike. Ne mogu se oteti dojmu da
je lingvistika stilistika, kada zae u prostor literature, uglaenija inaica stare retorike koja je
stil shvaala kao puki ures, odnosno kao retoriku obradu informacije. Pojam stila prilino
shematino odreuje ak i istaknuti strukturalist Michael Riffaterre, inae sklon govoru o
knjievnosti. On kae:
Stil se shvaa kao naglaavanje (ekspresivno, afektivno ili estetsko) koje se dodaje informaciji
koju prenosi lingvistika struktura, bez izmjene znaenja. Ovo zapravo znai da jezik
izraava, a stil naglaava7
Stil je, dakle, i za Riffaterrea ukras. Meutim, zar samo naglaavanje (da upotrijebim
Riffaterreov izraz) ne pretpostavlja makar minimalnu izmjenu semantike konfiguracije
informacije? Zar razliite stilske opreme te informacije ne pretpostavljaju i razliitost tipova
njezine govorne konceptualizacije? U krajnjoj instanci, zar razliiti naini prijenosa
informacije ne sugeriraju da zapravo ima onoliko informacija koliko je potencijalnih naina
posredovanja predmeta komunikacije? Uvjeren sam da se na sva ova pitanja moe odgovoriti
potvrdno. Drugim rijeima, ozbiljno odreenje stila nikako nee moi odvojiti to od kako,
informaciju od njezine govorne konceptualizacije. Nadalje, knjievni se stil obino tretira
jednim od funkcionalnih stilova, a pritom ga se definira (kako rekoh na poetku) uglavnom
negativno kategorijama otklona, devijacije, odstupanja od norme i tek jednom pozitivnom
(ali takoer dvojbenom) kategorijom kategorijom izbora. No, nije ba posve jasno u odnosu
na to je knjievna poraba jezika devijantna, jer jezini standard ili svakodnevnogovorni stil
zasigurno nisu nulte diskurzivne kategorije koje knjievnik ima na umu kreirajui svoj tekst.
Isto tako, ni knjievnik ni bilo koji drugi govornik odluujui se za neki izraz ne bira
izmeu jednakovrednih izriajnih alternativa, nego se odluuje za izraz koji u odreenom
trenutku najbolje pogaa njegove komunikacijske nakane. Naprimjer, nije sasvim svejedno
hoe li netko kazati da mu se elo znoji, poti ili rosi kapljicama znoja, jer ti izrazi nisu
apsolutno sinonimni i, prema tome, njihova se semantika polja u potpunosti ne podudaraju.
Dakle, u konkretnoj komunikacijskoj situaciji i u konkretnom iskaznom modusu neki e od

njih biti podesniji, to automatski dovodi u pitanje tezu da se bira izmeu jednakovrednih
izriajnih inaica. Da izmeu ta tri izraza nije ustanovljiva hijerarhija, da izmeu njih nema ni
najmanje semantike razlike niti specijaliziranosti za pojedine govorne prakse, ne bi bilo
razloga za postojanje vie od jednog.
No, vratimo se jeziku knjievnosti. O njemu se doista moe (i treba) govoriti u okviru
stilistike, ali literarne a ne funkcionalne. Pritom mislim na takvu stilistiku koja e stilistinost
pojedinih jezinih realizacija utvrivati u odnosu na jezini sustav dotinoga knjievnog
teksta, a ne u odnosu na apstraktni sustav jezika. Jezik knjievnoga teksta istom se
lingvistikom aparaturom (koja pretpostavlja egzaktne spoznaje) moe tek retoriki opisati;
no, takav opis nikad nije interpretacija, on je uvijek izvanjski, jer ponitava granicu izmeu
nefikcije i fikcije. Opet u se, na trenutak, spomenuti Riffaterrea. On, naime, stilistiki
kontekst odreuje kao lingvistiki uzorak iznenada prekinut nepredvidivim elementom.8
elimo li Riffaterrea prihvatiti kao autoritet, moemo kazati da ovim stavom on zapravo
najoitije elemente stila nekog teksta tretira kao kljune elemente diskurza za otkrivanje
posebnosti stilske postave. elimo li, pak, slobodno razmiljati nad njegovom reenicom,
moemo mu primjerice prigovoriti da stileme tretira kao ekscese, kao jezine raritete koji nisu
pripremljeni diskurzivnim kontekstom, koji, dapae, iskau iz tog konteksta a tako i iz stila
cjeline. Ako se gdjegdje doista moe govoriti o ekscesu, onda nije u pitanju stilem nego
stilska nesklapnost kreatora tog diskurza. Riffaterreova koncepcija stila je atomistika jer
suprotstavlja oznaene elemente neoznaenom kontekstu; na slian nain, atomistika je i
koncepcija stila Lea Spitzera koji ga tumai na temelju izdvajanja znaajnih detalja iz teksta.
U oba sluaja, puki manirizam moe biti protumaen kao uzoran stil. Zbog toga sam vrlo
blizak Genetteovu tretiranju stila kao obiljeja itavog diskurza koje je, meu inim, uobliio
komentirajui krilaticu Gralada Antoinea Bog je u detaljima i krilaticu Jean-Pierrea
Richarda Bog je meu detaljima. Genette je, naime, zapisao:
[] stil je svakako u detaljima, no u svim detaljima i u svim njihovim meusobnim odnosima.
A sam je diskurs stilska odrednica.9
Kada lingvisti govore o literarnom tekstu, oni uglavnom pribjegavaju objektivnoj deskripciji
jezika teksta, i ne pokuavajui ponuditi njegovu obuhvatniju interpretaciju. Stileme u njemu
shvaaju gotovo kao simptome bolesti. Ugledni talijanski lingvistiki stilistiar Giacomo
Devoto to je nedvosmisleno i priznao:

Primjenjivanje stilistikog istraivanja na neki tekst nema nikakve veze s estetskim

kriterijima. [] Autori koji postaju predmet stilistikog prouavanja zapravo su ugledni gosti
sanatorija u kojemu se vode pod odreenim brojem, i gdje se terapija kojoj su potvrgnuti
odnosi na njih kao na bolesna ljudska bia, a ne kao na izvanredne lanove drutva.
Oslanjajui se na tono odreenu definiciju njihove ekspresivne supstancije (drugim rijeima
sadraja), lingvist bi ak mogao i da ih ne zove po imenu.10
Lingvistiki stilistiar, dakle, ne brine o kontekstu u kojemu se pojedina stilistika realizacija
dogodila, jer bi ga ta briga nagnala da se odrekne iskljuivo objektivnoga promatranja i da u
svoj govor ukljui intuiciju i imaginaciju (koje bi pomutile njegovu potrebu za namicanjem
znanstveno provjerljivih podataka). Zbog toga je njegov opis teksta retorian i izvanjski.
Pokuat u navesti hipotetian primjer ponaanja lingvistikog stilistiara u susretu s
literarnim stilemom. U poznatom romanu Kiklop Ranka Marinkovia pojavljuje se leksem
ovjetina. Lingvist bi, pretpostavljam, o tom leksenu kazao sljedee: 1. imenica enskog
roda, 2. tvorbeni neologizam, jer je iz postojee imenice ovjek, uz dodavanje sufiksalnog
morfema za tvorbu imenica koje oznaavaju ivotinjsko meso, izvedena dosad neovjerena
imenica i 3. znaenje: ljudsko meso. Lingvist bi najvjerojatnije ovdje stao. Meutim, tek
nakon ovih tehnikih primjedbi otpoinje prava interpretacija stilema ovjetina kao
literarnog stilema. Ona se zapravo sama nadaje iz konteksta Marinkovieva romana. Rije je o
romanu koji tematizira rat, i to o romanu pisca koji je izrazito antimilitaristiki raspoloen.
Marinkovi demona rata simboliki predstavlja u liku mitskog udovita Polifema Kiklopa,
koje se simboliki hrani ljudskim mesom, tojest 'ovjetinom'. Dakle, poznavajui kontekst
romana, njegov se ukupni smisao dade dohvatiti i eksplicirati upravo na temelju tog leksema.
A kada se to uini, onda Ranka Marinkovia vie nije mogue drati anonimnim niti leksem
ovjetina tretirati kao simptom njegove jezine bolesti. Jer ovjetina nije eksces nego
uporini jezini podatak za stil itavog romana.
Napokon, valja odgovoriti na pitanje je li beletristiki stil jedan od funkcionalnih stilova?.
Uvjeren sam da je odgovor i na ovo pitanje (kao i na ono koje sam si postavio na poetku
Treba li pisati kako dobri pisci piu?) negativan. Argumentaciju tog negativnog odgovora i
naznake osnovnih odlika beletristikoga stila opet u iznijeti u pet toaka.
1. Funkcionalni stilovi su drutveno verificirani ustaljeni naini iskazivanja, a beletristiki stil
je shematska apstrakcija izvedena iz naelnih odlika raznorodnih i autonomnih literarnih
iskaza. Funkcionalni stilovi su specijalizirani jezici za pojedina podruja ljudskog djelovanja,

te je tako mogue govoriti o jeziku administracije, jeziku znanosti, publicistikom ili

svakodnevnogovornom jeziku. Osnovna odlika svih funkcionalnih stilova je visok stupanj
komunikacijske konvencionalnosti. Njihove su diskurzivne jezgre kanonizirane ine ih
stalni izrazi, frazeologizirane sintagme i izriaji. Za svaki od funkcionalnih stilova lako bi se
mogli izraditi gramatika i rjenik tipinih izraza. Kada se pojedinac koristi nekim
funkcionalnim stilom, on zanemaruje svoju pojedinanost odnosno shematizira je u skladu sa
zakonitostima iskazivanja pojedinanosti unutar tog funkcionalnog stila. Drugim rijeima, taj
pojedinac vie potvruje status potencijalnog jezika funkcionalnom stilu negoli to oblikuje
vlastiti iskaz. Beletristiki stil nije jedan od funkcionalnih stilova koji bi ispunjavao jednu od
funkcija jezika. U odnosu na funkcionalne stilove moglo bi ga se odrediti kao nadstil, jer
uvjetno koristi ili moe koristiti sve potencijale koje jezini sustav posjeduje ili doputa; on se
ne oblikuje unutar sustava kao jedan od njegovih podsustava nego simboliki reeno
polifunkcionalnost jezika predstavlja kao svoju funkciju. Naelno govorei, knjievnik moe
prevrednovati, preoznaiti sve funkcije jezika i proizvoditi nove. Od knjievnika do
knjievnika, od djela do djela nalazimo upojedinaene inaice beletristikoga stila ili, kako ga
za ovu prigodu prozvah, nadstila. Beletristiki stil nije dohvatljiv kao potencijalni jezik nego
kao niz autonomnih, naglaeno subjektivnih, iskaza. Zbog toga sve to se moe kazati o
beletristikome stilu, moe se kazati naelno i moe samo naelno vrijediti. Beletristiki stil je
i kao shematska apstrakcija prilino nestabilna kategorija. Strogo govorei, pojava svakog
novog beletristikog teksta dopunjuje ili mijenja spekulativni sadraj te apstrakcije.
Zagovornici krilatice Pii onako kako dobri pisci piu nisu imali na umu (ili su pak svjesno
zanemarili) injenicu da se knjievnik potvruje u razlici a ne u istosti, dok je s piscima
nefikcionalnih tekstova upravo obratno.
2. Funkcionalni stilovi proizvod su stvarnih ovjekovih potreba za praktinim oblicima
komunikacije, dok literarne iskaze odlikuje upravo suprotno: posredan odnos prema stvarnosti
odnosno nepostojanje stvarnoga konteksta i bez ostatka pojanjive ovjekove potrebe za
literarnim iskazom. Da bi se netko zaposlio, on mora podnijeti molbu za posao ili, pak, na
neki od drutveno verificiranih naina iskazati svoju elju za poslom. No, da bi uzeo knjigu u
ruke, on ni na koji nain ne mora pokazati svoju socijaliziranost ili pristojnost. Svako
posezanje za literarnim tekstom ovjeka premjeta iz prostora stvarnosti u prostor fikcije u
kojemu se dokidaju granice izmeu postojeeg i nepostojeeg, istinitog i lanog, mogueg i
nemogueg. Fikcionalni izriaji su uvjetni izriaji; logika fikcije je naglaeno razliita od
stvarnosne logike. U prostoru literature susreu se, dakle, dvije samoe i dvije pojedinanosti

(autorova i itateljeva) koje mogu i ne moraju uspostaviti meusobnu komunikaciju. Naravno,

svaka subjektivnost koja se hoe iskazati pred drugima i biti shvaena (ili bolje: prihvaena)
ima uporita u intersubjektivnosti, pa tako i knjievnikova subjektivnost. Kada bi koji
knjievnik i mogao napisati potpuno izvoran tekst izvornim jezikom, tojest kada taj tekst ne bi
posredno zrcalio ni minimum kolektivnog iskustva, nijedan itatelj ne bi mogao s tim tekstom
uspostaviti komunikaciju. Pojedinanost se u knjievnosti ponajprije zasvjedouje na
primjerima destruiranja kolektivnosti, tojest destruiranja kolektivnog jezika, kolektivne
strukture, kolektivnog iskustva, kolektivne senzibilnosti. No, pojedinac se moe udaljiti od
kolektiva, njegovih navika i tipinih praksi, ali ne i potpuno napustiti kolektiv. Zbog toga se
svaki govor, pa tako i literarni, moe dvostruko odgonetati:
[] kao objektivan izraz sklopa okolnosti relativno neovisnog o subjektu, sklopa koji se
prvenstveno manifestira kao jezini sustav, i subjektivno kao jedinstvo stilskih obiljeja u
kojima se prikazuje individualan nain na koji subjekti prisvajaju i svladavaju taj sklop11
Susreui se s knjievnim tekstom, itatelj je u prilici da potvrdi svoju subjektivnost, i to ne
udvajajui tekstualni predloak nego metaforino otkrivajui nijemost njegova smisla na sebi
prihvatljiv nain.
3. Dok funkcionalni stilovi gotovo izravno rade protiv jezine kreativnosti, beletristiki stil
objedinjuje iskaze koje upravo odlikuje jezini ekskluzivizam. Budui da beletristiki tekst
nema referenta u stvarnosti, tojest budui da ga njegov autor sam kreira, jezik u literaturi ima
svjetotvornu ulogu, ili lotmanovski reeno jezik literature je u odnosu na prirodni jezik
modelacijski sustav drugog stupnja; on je jedan od jezika na kojima nam kultura govori.
Tradicionalna gramatika terminologija postaje neuporebljiva: u beletristikom tekstu nema
arhaizama, barbarizama, neologizama, greka u upotrebi pravopisa. Sve su to elementi na
kojima poiva specifian oblik moguega svijeta koji knjievnik gradi. Naelno, svaki
beletristiki tekst posjeduje svoju implicitnu gramatiku, svoj intencionalni pravopis i svoj
rjenik. Jezik umjetnikog djela nije funkcija prirodnoga jezika, tj. njegove gramatike,
uzusa i sl. zapisao je na jednom mjestu Josip Uarevi. Prije bi se moglo rei da je
obrnuto, tj. da je sve to u njegovoj funkciji.12 Kao primjer svjetotvornosti jezika u
beletristikom tekstu navest u dvije reenice kojima poinje roman Povratak Filipa
Latinovicza Miroslava Krlee:

Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo
bilo u ovom zakutku, a znao je jo uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi, i jabuka
fratarskog tornja, i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mranog drvoreda.13
Da je u prvom planu bila informacija, ona se mogla svesti na sljedee: Filip (Latinovicz) se
nakon 23 godine vratio u Zagreb. No, Krlea ne pribjegava 'publicistikom' otvaranju romana
nego pokuava uvodno osmisliti literarni svijet teksta. Premda se pripovijeda iz treeg lica, u
prvi plan izbija subjekt i njegova senzibilnost, i to zahvaljujui citiranju unutranjeg
monologa odnosno mijeanju sfere pripovjedaa i sfere lika. Konektor zapravo uvodi nas u
psihu junaka, sugerira nam da pripovjedaev govor zaraava Filipova percepcija. Izrazi
kaptolski kolodvor i zakutak otkrivaju Filipov odnos spram grada u koji se vraa (postoji
ak stanovita postupnost u otkrivanju tog odnosa); privatne, slikarske asocijacije truli slinavi
krovovi, jabuka fratarskog tornja ili mrani drvored posredno karakteriziraju junaka
romana. Te e uvodne signale Krlea minuciozno razvijati u itavoj knjizi. Drugim rijeima, u
prvom planu nije informacija nego uvodna konceptualizacija moguega svijeta teksta kako na
razini tematizacije tako i na razini iskazivanja.
Prostorne i vremenske relacije u umjetnikom tekstu, neovisno o tome to on kadto moe
rekreirati i stvaran dogaaj, imaju svoju semantiku samo u odnosu na knjievnu zbilju, ne i na
iteteljevu. Uvjeren sam, primjerice, da su itatelji prvog izdanja romana Seljaka buna
Augusta enoe, ija je radnja smjetena u drugu polovicu 16. stoljea, glagolske oblike poput
bijae, zbilo se, dogodilo se itd. shvaali kao oznake za jednako daleke prole dogaaje
kao to ih i mi shvaamo koji danas, poslije vie od stotinu godina, itamo isti roman.
Pokazne rijei (tamo, ovdje, iza, to, ovo) i imena lokaliteta u beletristikim tekstovima gube
primarnu pokazivaku funkciju i postaju uporita simbolizacije odnosno organizacije/
izmatavanja literarnoga prostora. Jezik beletristikih tekstova dakle ima svoju logiku i svoja
pravila koja se naglaeno razlikuju od pravila to vrijede u nefikcionalnim govornim i
tekstualnim praksama. Pritom valja naglasiti bitnu razliku izmeu poetskog i proznog jezika.
Poetski je jezik potpuno autonoman monologian je, apovijestan i akontekstualan. U
stanovitom smislu, pjesnikovo govorenje nalikuje stvaranju svijeta ni iz ega, gdje je
izgovaranje rijei zapravo prvo imenovanje kakve pojave, stvari ili entiteta. Za razliku od
poetskoga, prozni jezik uspostavlja posredne relacije spram povijesnoga i socijalnoga
konteksta, tonije on uspostavlja diskretan dijalog s tim kontekstom. Na ovoj razlici posebno
inzistira Mihail Bahtin, drei kako se primjerice u romanu oituje govorna raznolikost

zajednice u kojoj taj roman nastaje i kojoj se primarno obraa, te zbog toga odreuje roman
kao govorno raznoliku i mnogostilsku tvorevinu.14 (U romanu se mogu javiti elementi
razliitih funkcionalnih stilova i govornih idioma, ali stilizirani i beletrizirani.)
4. Semantika izraza ili iskaza u tipinim funkcionalnim stilovima je takoer funkcionalna
ustaljena i prozirna, dok je semantika beletristikih tekstova obino nerazrjeiva. Svaki
beletristiki tekst ima onoliko potencijalnih smislova koliko je njegovih potencijalnih itaa
odnosno itanja. Zbog toga sam prije i kazao da se lingvistikom aparaturom jezik
knjievnoga djela moe tek retoriki opisati, jer lingvistiki opis nikada nije interpretacija.
Budui da se lingvist ne kree unutar granica konkretnoga teksta, on ponitava razliku izmeu
nefikcije i fikcije, ime zapravo zanemaruje i netom naznaenu autonomnost jezika literature
u odnosu na prirodni jezik. Tome je tako, jer se lingvist, pod svaku cijenu, eli zadrati u
granicama znanja, to jednostavno nije mogue kada je u pitanju beletristiki tekst. Manfred
Frank o tom problemu misli sljedee:
[] stil nekog teksta mogao bi postati predmetom znanja samo u onoj mjeri u kojoj nije neto
pojedinano, nego na primjer reproducira diskurs svoje epohe, svoje klase, svoga sloja,
struke itd. [] ili pak samo jednog odreenog tipa jezine upotrebe, uvrijeenog izmeu vie
jezinih sudionika [] U svim tim primjerima stil nije neto individualno, nego neto to je
zajedniko za vie govornika. A znanstveni opis dospijeva do pouzdane uopivosti jedino
iskljuivanjem individualnih injenica.15
Dakle, beletristiki tekst zahtijeva interpretaciju, subjektivnu konkretizaciju, a ne goli opis.
Kako je vie plod imaginacije nego znanja, znanjem ga se ne moe dohvatiti. Kako je vie
izraz pojedinanoga negoli opega iskustva, tematizacijom opih injenica do njega se ne
moe doprijeti. Stilistiki kritiar, a ne egzaktni lingvist treba se uhvatiti u kotac s
beletristikim tekstom, i to kritiar koji e svoj posao na stanovit nain shvaati kao
obnavljanje (dapae, kao nedoslovno udvajanje) umjetnikoga govora.
5. Umjesto petog argumenta da beletristiki stil nikako nije jedan od funkcionalnih stilova,
navest u jednu prigodnu parabolu. Jedan je Englez u avion unio pravi pitolj. Kada je avion
poletio, Englez ga je uperio u pilota i ovaj je prema njegovoj elji promijenio plan leta.
Policija je naknadno uhapsila i zatvorila Engleza. Na drugoj strani Evrope, jedan je pak
veanin od tijesta izradio pitolj, ispekao ga, obojao u crno i unio u avion. Kada je avion
poletio, veanin je uperio pitolj u pilota i ovaj je prema njegovoj elji promijenio plan leta.

Policija je naknadno uhapsila i zatvorila veanina. U ovakvom razvoju dogaaja pravi pitolj
i komad kruha doista su izazvali isti uinak. Meutim, da su se oba pilota suprotstavila, prvi
bi vjerojatno stradao, a drugi bi shvatio da ima posla s pekarom-hobistom. Razumijem da je
policija zatvorila i opasnog i bezopasnog kidnapera. Policija se tako ponaa; osim toga, strogi
su zakoni. No, nisam siguran da znanstvenici trebaju makar i u nevolji kopirati policijsku
strogou. Jer: veanina treba puno diskretnije kazniti.