Sveučilište u Zadru

Odjel za kroatistiku

Kolegij: Teorija književnosti

RAZLIKE U KLASIFIKACIJAMA STILSKIH FIGURA

IZMEĐU M. SOLARA, Z. ŠKREBA I K. BAGIĆA
Seminarski rad

Mentorica: Josip Galić, prof.

Student/studentica: Petra Vetrih

Zadar, Svibanj, 2019.

SADRŽAJ

UVOD ..................................................................................................................................................... 2
1. ŠTO SU STILSKE FIGURE? ......................................................................................................... 3
2. KLASIFIKACIJA STILSKIH FIGURA PO MILIVOJU SOLARU .............................................. 4
2.1. Korijeni stilskih figura ......................................................................................................... 4
2.2. Podjela figura ...................................................................................................................... 6
2.3. Figure dikcije (glasovne figure, zvučne figure)................................................................... 6
2.4. Figure riječi (tropi) .............................................................................................................. 6
2.5. Figure konstrukcije .............................................................................................................. 7
2.6. Figure misli.......................................................................................................................... 7
3. KLASIFIKACIJA STILSKIH FIGURA PO ZDENKU ŠKREBU ................................................. 8
3.1. Mikrostrukture stila ................................................................................................................. 9
3.2. Mikrostrukture opozicije, opreke, kontrasta ............................................................................ 9
3.3. Mikrostrukture ponavljanja ................................................................................................... 10
3.4. Mikrostrukture pojačavanja ................................................................................................... 11
3.5. Mikrostruktura prenesenog značenja ..................................................................................... 12
4. KLASIFIKACIJA STILSKIH FIGURA PO KREŠIMIRU BAGIĆU .......................................... 13
4.1. Figure dikcije......................................................................................................................... 14
4.2. Figure konstrukcije ................................................................................................................ 14
4.3. Figure riječi ili tropi .............................................................................................................. 14
4.4. Figure misli............................................................................................................................ 15
4.5. Figure diskurza ...................................................................................................................... 15
5. ZAKLJUČAK ............................................................................................................................... 16
6. LITERATURA .............................................................................................................................. 17

1
UVOD

U ovom seminaru baviti ću se temom pod nazivom „Razlike u klasifikacijama stilskih figura
između Milivoja Solara, Zdenka Škreba i Krešimira Bagića“ u kojoj ću se pobliže baviti
raznim pitanjima koja se tiču podjele stilskih figura kod pojedinog autora te kako ih oni
definiraju. Cilj ovog rada je proučiti podjele stilskih figura kod pojedinog autora te proučiti
njihova razmišljanja o stilskim figurama. Dotaknuti ću se i nekih povijesnih činjenica koje se
tiču stilskih figura te kako svaki pojedini autor objašnjava povijesne okolnosti koje su uvelike
utjecale na razvitak figura.

Odabrana je tema veoma široka jer razlikujemo velik broj stilskih figura te svaka od njih u
sebi krije brojna značenja. No prije nego što krenem u samu srž ovog tematike i pojasnim
podjelu stilskih figura ću se baviti pojašnjavanjem što su one i kakve su njihove
karakteristike. Rad je koncipiran u nekoliko poglavlja te će se ovim seminarskim radom
pokušat dalji što temeljitiji uvid u tematiku. Korišteno je nekoliko izvora: Škrebov i Stamaćev
Uvod u književnost, potom Solarova Teorija književnosti i Bagićev Rječnik stilskih figura.

2
 1. ŠTO SU STILSKE FIGURE?

Kako bi uopće započeli cijelu raspravu i razradili temu koja se bavi razlikama u
klasifikacijama stilskih figura između Milivoja Solara, Zdenka Škreba i Krešimira Bagića,
potrebno je znati što su stilske figure zapravo. Razumljivo je da sa stilskim figurama ne treba
pretjerivati jer se cijela ljepota djela i ta predivna strana stilskih figura lako može izgubiti u
moru usporedbi ili epiteta. Ali ni manjak stilskih figura nije isto tako dobra stvar jer djelo nebi
bilo potpuno bez razigranosti i vidljive prisutnosti stilskih figura. Ono što je najbitnije kod
stilskih figura je njihova upotreba. Često se njima služimo u lirskim pjesmama te njima
unosimo dodatne efekte koji pjesmi daju toplinu ili pak ju dodatnu prožimaju tamom, mogu
pjesmu učiniti prijetećom no mogu ju i obasuti figurama koje ne pokazuju ništa drugo no
veliku razigranost i bezbrižnost.

One svoje podrijetlo vuku od latinske riječi stilus koja znači pisaljka, taj je naziv neko vrijeme
označavao rukopis, a poslije je počeo obuhvaćati i sadržaj tj. vrijednost pisanja. A ono što je
zapravo označavao stil je u antici bilo ono najbitnije. Oni su jako vrednovali ljude koji su se
služili vješto stilskim figurama te su ih smatrali jednim jako bitnima u govoru i pisanju. Ni u
današnje vrijeme nije ništa drukčije. Figure su uvijek prisutne i itekako mjenjaju svako djelo.
Iako su u prošlosti imale mnogo veće značenje nego danas, one su svejedno prisutne i vrlo
poželjne za upotrebu kojom djelo obogaćujemo čitavo djelo i svijet koji je u djelu stvoren.

3
 2. KLASIFIKACIJA STILSKIH FIGURA PO MILIVOJU SOLARU

2.1. Korijeni stilskih figura

Prva klasifikacija kojom ćemo se baviti je klasifikacija po Milivoju Solaru, hrvatskom

teoretičaru književnosti i akademiku, koji sam početak stilskih figura vidi u staroj poetici i
retorici. Iz toga već vidimo koliko su figure zapravo bitne te koliko su zapravo utjecale na
samo pjesništvo. On govori: „Srž stare retorike i poetike bilo je učenje o ukrašenom govoru
kao o bitnoj osobini književnosti.“ (Solar, 2005: 71). Kada se osvrnemo na vrijeme u kojemu
prevladavala poetikai retorika, možemo shvatiti jasnije zašto je tomu tako te zašto su figure
toliko bitne i tako neizostavni dio svakog djela. Retoriku definiramo kao učenje o govorništvu
koje je nastalo u Grčkoj dok se dalje, kako je vrijeme teklo, razvija kao znanost koja se uz
učenje o govorništvu bavila, kako Solar kaže: „...proznom izražavanju uopće i o načelima
kritičkog ocjenjivanja pojedinih književnih djela.“ (Solar, 2005: 69). Sama retorika je
smatrala da govor mora biti kultiviran tojest, da svatko mora u sebi imati vještinu dobrog
govora i pisanja te da to ne bi trebalo biti samo uvjet nego i svrha cijele književnosti. Po tome
zamjećujemo da je književno djelo zapravo ocjenjivano i vrednovano po tome koliko se neki
pisac dobro mogao izraziti ili koliko je netko bio vješt sa korištenjem stilskih figura te
njihovim položajem u književnom tekstu.

Ljudi su u staroj Grčkoj književnike smatrali uzorima te su od njih učili o stilskim figurama
koji su im bili uzor u dobrom pisanju i od kojih su učili o stilskim figurama koje su im
pomagale kako bi im govor i pisanje bili što bolji i što sličniji onim ljudima u koje su se
ugledali. Solar u svojoj knjizi „Teorija književnosti“ u jednom citatu ističe ovu
situaciju:“Vrijednost književnih djela, dakle, nije mjerena mjerilom izražavanja
individualnosti i originalnošću nego mjerilom autoriteta.“ (Solar, 2005: 70)

Učenje o pravilnom tj. dobrom i lošem načinu pisanja i govorenja kod starih Grka je proizašlo
iz učenja o vrstama, stilovima, kompoziciji i figurama. Vrste nisu doživljavali na način na koji
ih mi danas doživljavamo i deifniramo, one su u to vrijeme smatrane čvrstim uzorcima prema
kojima se trebalo pisati i prema kojima se pisanje smatralo dobrim. Svaki pisac je u to vrijeme
unaprijed trebao znati što želi napisati, u kojem obliku, na koji način, i po mnogim drugim
kriterijima nastajala su djela koja su bila određena točnim uzorkom po kojem se trebalo nešto

4
napisati. I tako nastaju razne književne vrste kao što su tragedija, komedija, i mnoge druge za
koje i sami danas znamo. Isti okvir vrijedi i kod književnih stilova koji nije toliko različit o
vrsta. Oni se temelje na stilu pisanja, tj. Načinu na koje će neko djelo biti napisano, i koji se
razlikuje s obzirom na to u kojem je vremenu djelo nastalo, koje su karakteristike likova, tema
djela i ostalo.

Retorika također dijeli stilove na tri vrste tj. na tri razine, a to su: visoki, srednji i niski stil.
Vrstu stila koja će se koristiti u djelu određuje tematika djela te likovi. Visokim stilom pisala
su se djela koja su se bavila ratnom tematikom u kojima su likovi prikazani kao junaci ili
heroji dok su se niskim stilom opisivali događaji u kojima se pojavljuju obični ljudi kao što su
seljaci ili pak obični građani bez iakakvog velikog i bitnog položaja u zajednici. Sljedeći je
srednji stil koji se ne može toliko dobro definirati kao niski i visoki baš zbog njegova imena i
onoga što on je, a to je stil koji je nešto između visokog i niskog, ima pomješane osobine i
visokog i niskog stila. Što se tiče kompozicije, ona nema posebno drukčiju definiciju nego ju
imamo i danas, ona jednostavno određuje način na koji su neke sastavnice komponirane u
djelo. Jedina razlika je bitnost kompozicije Sudskog govora koja je tada igrala veliku ulogu.
Sudski govor je vrsta govora, sama riječ govori, koji je korišten na sudu a čija je kompozicija
bila sastavljena od uvoda, potvrđivanja, odbijanja i zaključka. Kao i sudski govor, svako djelo
bi trebalo sadržavati ove komponente po kojima bi se radnja u djelu razvijala. Te
karakteristike su zapravo u velikom suodnosu sa stilskim figurama. „Svakoj vrsti odgovarao
je određeni stil i određeni način komponiranja, a uz to i određene pjesničke figure.“ (Solar,
2005: 71)

Kao što smo na početku rekli , „Srž stare retorike i poetike bilo je učenje o ukrašenom govoru
kao o bitnoj osobini književnosti.“ (Solar, 2005: 71), što nam u ovom slučaju olakšava
shvaćanje daljnje tematike ovog seminara. Kao što nam je poznato, točnost nekog govora i
pisanja određuje gramatika dok je retorika zadužena za korištenje riječi koje su ne samo
gramatički ispravne nego su one i sredstvo kojima se mogla izražavati izražajnost u velikoj
mjeri. Zbog velike uporabe stilskih figura možemo ih još nazvati i osnovnim stilskim
sredstvom koje je bilo neizbježno u književnim djelima i čijom se uporabom djelo
obogaćivalo na razne načine. Neki ne dijele mišljenje retoričara. Dok je za retoričare uporaba
stilskih figura bila više nego obvezna, za suvremenu stilistiku, tj. filološku disciplinu kojoj je
predmet proučavanja književni stil, ona je bila relativna te je ta disciplina smatrala da uporaba

5
stilskih figura u nekom književnom djelu ne mora značiti da će to djelo kod čitatelja izazvati
oduševljenje ili postići veliki uspjeh.

2.2. Podjela figura

Milivoj Solar ih u svojoj knjizi Teorija književnosti podjelio u četiri skupine a to su: figure
dikcije, figure riječi (tropi), figure konstrukcije i figure misli.

2.3. Figure dikcije (glasovne figure, zvučne figure)

Stilske figure koje ubrajamo u ovu skupinu su: asonanca, aliteracija, onomatopeja, anafora,
epifora, simploka i anadiploza.

Naziv ove skupine figura dolazi od latinske riječi dictio što u prijevodu znači govor. Po
samom nazivu možemo zaključiti da se radi o skupini figura koja se zasniva na zvučnim
efektima, tj. na govoru. Tako se mogu javiti figure koje zvukovima oponašaju one zvukove iz
prirode, ponavljanje glasova ili neke određene skupine glasova, ponavljanje riječi ili skupina
riječi na početku ili kraju stihova.

Solar naglašava jedan jako bitan element kada je riječ o figurama dikcije: „Pri tome valja reći
da zvukovne efekte u književnom djelu nikada ne prihvaćamo odvojeno od značenja riječi,
nego da zvuk riječi uvijek može samo upozoravati, tj. pojačavati ili smanjivati određene
dimenzijenjena značenja.“ (Solar, 2005: 73) Nadalje, treba paziti toga da figure dikcije nisu tu
samo zbog zvučnog ugođaja jer ponavljanjem riječi ona svaki put dobiva novo značenje baš
zbog odnosa s drugom riječi s kojom tvori novi pojam koji ima novo značenje. Iz navedenih
se razloga, figure dikcije se ne smiju shvaćati kao ponavljanje bez značenja.

2.4. Figure riječi (tropi)

Ova skupina je dobila naziv od grčke riječi tropos što označava obrat ili preokret. One
označavaju riječi čije je osnovno značenje promjenjeno. Koriste se prenesenim značenjem s
čime obogaćuju te daju novi niz mogućnosti na koji bi mogli upotrijebiti jezik. A ono što je

6
posebno kod ove skupine je podjela na figure i trope. Naime retoričari su došli do te podjele
kojom su podijelili „pjesničke ukrase“ na te dvije veće skupine. U trope se svrstavaju
metafora, metonimija, sinegdoha i alegorija, ponekad se u ovu skupinu ubrajaju i retoričke
figure kao što su simbol, ironija, epitet, personifikacija, itd.. Retoričari te figure odvajaju od
druge skupine a to su figure koje ne koriste nikakvo prenesno značenje i protežu se na veće
sintaktičke cjeline od jedne riječi kao npr. figure dikcije, figure konstrukcije i figure misli.
Figure koje ubrajamo u ovu skupinu su: metafora, metonimija, personifikacija, sinegdoha,
eufemizam, epitet, alegorija i simbol.

2.5. Figure konstrukcije

Figure konstrukcije retoričari definiraju kao: „...figure koje nastaju osobitim rasporedom riječi
u rečenici ili u nekoj drugoj većoj cjelini književnog teksta.“ (Solar, 2005: 81) Možemo ih još
nazvati i sintaktičkim figurama jer su to figure koje se igraju redoslijedom riječi u rečenici,
baš kao i disciplina koja se bavi poretkom riječi u rečenici a naziva se sintaksa. Remećenje
redoslijeda riječi u rečenici nikad nije slučajno. Iako se poredak riječi mijenja te vidno
iskrivljuje, figure stvaraju novo značenje koje nakon što ga se otkrije izgleda potpuno
smisleno za razliku od značenja koje smo vidjeli prije nego što smo ga u cijelosti protumačili.
Figure koje spadaju u ovu skupinu su: inverzija, retoričko pitanje, elipsa, asidenton i
polisindenton.

2.6. Figure misli

Figure misli slične su figurama riječi tj. tropima i teško podvući granicu između navedene
dvije skupine. Obe skupine se odnose na značenje riječi, no jedina značajnija razlika po kojoj
se mogu razlikovati jest što se u figurama koje spadaju u figure riječi neposredno mijenja
značenje dok se u figurama koje spadaju u figure misli mijenja širi smisao onog što je rečeno.
Nedvojbeno je da je ovo jedna od najtežih skupina jer je gotovo nemoguće odrediti koje
figure uopće svrstati u ovu skupinu, no uz mnogo razmišljanja i pojednostavljenja možemo
kazati da u ovu skupinu ubrajamo sljedeće figure: poredba ili komparacija (usporedba),
antiteza, hiperbola, litota, gradacija, ironija, paradoks i oksimoron.

7
U ovoj skupini možemo naići i na novi pojam, a to je slavenska antiteza, posebna vrsta
antiteze koja se koristila u narodnim pjesmama i koja se sastoji od pitanja, negacije tog istog
pitanja i odgovora na pitanje. Njezin naziv dolazi od slavenskih naroda jer se ta vrsta antiteze
najviše javljala u pjesništvu slavenskih naroda.

3. KLASIFIKACIJA STILSKIH FIGURA PO ZDENKU ŠKREBU

Iduća na redu je klasifikacija stilskih figura po Zdenku Škrebu, hrvatskom književnom

teoretičaru i povjesničaru. On u knjizi Uvod u književnost ne započinje dio o figurama od
samoga početka kao što to radi Solar, koji je krenuo od Grka i retoričara koji su po njegovom
mišljenju započeli cijelu priču o stilskim figurama, niti tvrdi da su figure toliko nužne u
svakodnevnom govoru niti da se bez njih ne može odvijati svakodnevna komunikacija i da se
bez njih ne može napisati dobro književno djelo.

Škreb smatra te citira švicarskog lingvista Charlesa Ballyja, da stilske figure služe kako bi
pojačale doživljaj djela, a ne da ga nužno uzvise nad svim drugim djelima i daju mu slavu
koju djelu ne bi imalo bez stilskih figura (Škreb, Stamać 1998: 233). Škreb u knjizi navodi
kako se taj govor još naziva i afektivnim govorom, tj. govorom osjećaja ili osjećajnim

8
govorom (Škreb, Stamać 1998: 233). On prenosi nešto više od same informacije, prenosi
emociju i neko dublje značenje u sam tekst. Iako vidimo da Škreb ne uzdiže figure do tolike
mjere kao što to radi Solar, on i dalje ističe kako su one jako bitne za govor i pisanje.

3.1. Mikrostrukture stila

Autor navodi važnost Aristotela, Cicerona i Kvintilijana. Oni su svojim bitnim udžbenicima u
ruke drugih naraštaja ostavili veliko blago. Aristotel, veliki antički autor je teoriju o
mikrostrukturama stila obrađivao u sklopu retorike koja se bavila govorničkim vještinama,
dok je Ciceron, rimski govornik, filozofski pisac i državnik, napisao nekoliko bitnih spisa o
retorici. Iako su za nas ostavili mnoga bitna djela, jedan od najbitnijih osoba, ujedno i čovjek
koji je napisao najpotpuniji antički udžbenik retorike je Kvintilijan. Udžbenik je napisan
krajem prvog stoljeća nove ere i nosio je naslov De institutione oratoria. Knjiga je veoma
značajna jer je većina njezina sadržaja korisna i danas te je podloga onome što smatramo pod
pojmom stilskih figura. S razvojem društva i protekom vremena, znanost o govorništvu je
iščezavala i postajala sve zaboravljenijom od strane naroda. Zadnje razdoblje u kojem je
retorika bila od presudnog

značenja za svakodnevni život je razdoblje baroka u kojem je cijeli život bio poput kazališta i
svi su bili glumci koji su kao da su pozornici. Svatko je od njih imao ulogu u društvu koju je
morao dobro odglumiti, a podloga toj dobroj glumi je bila sama retorika iz koje su učili o
lijepom i pravilnom govoru. Kasnije se retorika smatrala manje važnom i više se na nju nije
gledalo kao na govorništvo nego kao ukrašen govor koji je bio osobina pjesničkog jezika.

Iz težnje da govor postane osjećajan i da dobije na dubljem značenju, razvila se njegova

podjela stilskih figura na četiri skupine: mikrostrukture opozicije, opreke, kontrasta,
mikrostrukture ponavljanja, mikrostrukture pojačavanja i mikrostrukture prenesena značenja.

3.2. Mikrostrukture opozicije, opreke, kontrasta

Samo ime ove skupine je proizašlo od Grčke riječi antiteza što je u prijevodu označavalo
nasuprotno postavljanje, tj. neko suprotstavljanje. Antiteza je stilsko sredstvo koje se koristi u

9
svakodnevnom govoru, u retorici pa i u umjetnosti. Po tome zaključujemo da se u tu skupinu
ubrajaju figure u kojima se riječi međusobno suprostavljaju.

Zdenko Škreb ističe jednu važnu osobinu antiteze, a to je razlika između pojmovne i
povijesne antiteze uz koju navodi primjer kojim lakše objašanjava ovu pojavu i ova dva
pojma. U raspravu uvodi dva pojma koja koja se mogu shvatiti kao osnovno značenje, ali i
kao preneseno značenje, a to su pojmovi istok i zapad. „Shvaćeni kao strane svijeta, na
geografskoj karti, oni kao kontrarni pojmovi stoje u logički nužnoj antitetezi – ali, ako ih
upotrijebimo u prenesenom smislu kao društvenu i kulturnu opreku, onda je ta opreka
posljedica povijesnih uvjeta, povijesna antiteza.“ (Škreb, Stamać, 1998: 238) Potrebno je
prethodno razumijevanje povijesti da bismo shvatili razliku navedenih vrsta antiteza inače će
razumijevanje antiteze među pojmovima biti nemoguće.

Uz naglašavanje važnosti razlikovanja tih dviju antiteza, Škreb naglašava veliku bitnost
antiteze u narodnim poslovicama u kojima ih ima obilje. Mogu se podjednako naći antiteze
povijesnog tipa kao i one za koje ne moramo znati povijesne činjenice kako bi ih razumijeli.

Ipak, budući na to da nije dovoljno razlikovati antiteze po tome jesu li prenesenog značenja ili
su doslovne, bitno je razlikovati i njihov oblik te iz toga, po antičkoj podjeli, razlikujemo tri
vrste oblika: antiteza pojedinih riječi, antiteza grupa riječi (sintagma) i antiteza rečenica. No,
kako bi se pojednostavila ova podjela, on ovu podjelu sažima u samo dva osnovna oblika
antiteze, antiteza pojmova unutar rečenice u kojoj se mogu naći jedan ili dva pojma i antitezu
rečenica. Mnogo je primjera koji se mogu vezati uz antitezu pojmova unutar rečenice a
najviše ih se može pronaći unutar raznih poslovica koje sadrže komparativ, a za primjer
možemo uzeti jednu od poznatijih poslovica koja glasi: „Sit gladnom ne vjeruje.“ (Škreb,
Stamać, 1998: 238).

S druge strane razlikujemo antitezu rečenice u kojoj se nalaze pojmovi koji su korelativni, tj.
pojmovi koji imaju smisla tek u uzajamnoj povezanosti i koja s tom povezanošću tvore
antitezu. Uz sve ove podjele antiteze, javlja se i jedan novi pojam, bolje rečeno, vrlo istaknuta
jednočlana antiteza pod nazivom oksimoron. Dolazi od grčke riječi oksymoron a po definiciji
označava spajanje dva nespojiva pojma koji tvore novi pojam, ili po definiciji koja nam je
svima najpoznatija, oksimoron je oštroumna ludost.

3.3. Mikrostrukture ponavljanja

10
Riječ je o figurama u kojima se ponavljaju riječi, grupe riječi ili pak rečenice. Iz ove skupine,
Škreb izdvaja još pet podskupina po kojima dijeli mikrostrukture ponavljanja. U prvoj
skupini, takozvanoj A. skupini, se spominju riječi, grupa riječi i rečenice koje slijede
neposredno jedna za drugom, čijim se nizanjem najviše privlači pažnja a i pojačava sveukupni
dojam pjesme. U ovu skupinu ubrajamo anaforu, epiforu, simploku i anadiplozu jer se sve te
figure temelje na ponavljanju riječi ili skupine riječi u nekom djelu. Potom, prelazimo na
skupinu B. koja opet spominje ponavljanje riječi jedne za drugom ali uz jednu razliku, a to je
da se one ponavljaju, ali ne dolaze nužno uzastopno jedna za drugom nego se javljaju nakon
nekon određenog razmaka ili niza riječi. Kako ponavljanje riječi može utjecati na ritam i na
sam ton pjesme, on može utjecati i na samu građu te ju odijeliti grafički (vizualno) na neke
veće ili manje dijelove. Tu se javlja još nekoliko bitnih sastavnica cijele građe lirske pjesme, a
prvi i jedan od najbitnijih je refern u kojem se ponavlja stih na kraju pravilno građene strofe
koji može obuhvatiti više stihova ili čak biti i zasebna strofa. Tu dolazimo i do takozvane
skupine C., u kojoj možemo naići i na pojmove kao što su annominatio koji označava
ponavljanje iste osnove u različitim riječima te poliptoton koji je definiran kao ponavljanje
iste riječi u različitim oblicima deklinacije ili konjugacije. Skupina D. je skupina u kojoj je
naglasak na rimi jako bitan jer se do nje dolazi ponavljanjem jednakih glasova bez obzira
kakvo je njihovo značenje. Iako je rima postala bitnom oznakom europske književnosti tek u
srednjem vijeku, ona nije bila nepoznata ni ranijih godina. U antici je bila poznata pod
nazivom homoioteleuton što je vrlo slično rimi koju poznajemo danas. Dolazimo do zadnje
skupine, skupine E. U kojoj se spominje umjesto ponavljanja riječi, ponavljanje sinonima koji
u kojoj nabrajanje više nije prepoznato kao nabrajanje nego kao gomilanje.

3.4. Mikrostrukture pojačavanja

Hiperbola označava pretjerivanje, nagomilavanje. Ona može negativno demonizirati neki

predmet, osjećaj ili zbivanje dok ga u drugu ruku može idealizirati, pojačati i dignuti u visine
u pozitivnom smislu. Ona se može još bolje izraziti komparativom i gradacijom koji mogu
dodatno pojačati već pojačan sadržaj. Dok u nekim slučajevima ona može dostići i ono
komično, tj. može imati dvojak dojam ili kako to kaže Škreb „...služi izrazu patetičnosti u
tragici ili uzbuni, ili joj je opet cilj da upravo svojim pretjerivanjem djeluje komično.“ (Škreb,
Stamać, 1998: 251)

11
Sljedeća upotreba hiperbole može biti vidljiva u srednjovjekovnoj viteškoj književnosti koja
je bila ključna u oslikavanju likova. “Njihovi su junaci morali biti idealni tipovi s izrazitim
tipičnim crtama, ocrtani bez dublje psihološke analize.“ (Škreb, Stamać, 1998: 251) te
zamjećujemo da su se likovi opisivali hiperbolom te su se s njom uzvisivali do neba i sve je
oko njih bile perfektno, iz čega vidimo da je hiperbola savršeno sredstvo koje se u to vrijeme
jako dobro znalo iskoristiti. No, hiperbola se nije koristila samo u to vrijeme, ona je bila jako
zastupljena i u kasnijim vremenima kao što su novovjekovni zabavni roman te u novim
pripovijetkama pa čak i u kriminalističkim romanima u kojima ona igra jednu od bitnijih
uloga.

3.5. Mikrostruktura prenesenog značenja

Metafora je najvažnija figura gore navedene skupine. Preneseno značenje je jedna od

najpoznatijih definicija kojom opisujemo ovu pojavu. Metafora nam otvara velike mogućnosti
kod stvaranja djela, izražavanja osjećaja te daje novo razumijevanje teksta. Kao i metafora,
personifikacija nam također pruža cijeli niz mogućnosti. Razlikujemo i alegoriju za koju
Škreb tvrdi da je „Poseban oblik metaforičkoga izražavanja tvori alegorija koja se do danas
sačuvala kao prikazivanje apstraktnih pojmova personifikacijama.“ (Škreb, Stamać, 1998:
252) Dok postoje i one metafore koje će se činiti pomalo neobične i zbog te neobičnosti one
će se služiti sinestezijom koja zamjenjuje nazive specifičnog osjeta jednog osjetila s drugim
osjetom, npr. cvijet ruža = muzika prirode. Uz personifikaciju i sinesteziju javlja se i perifraza
kojom se neki pojam zamjenjuje s jednom ili više riječi koje ga opisiju čiji je najpoznatiji
primjer grad Pariz tj. grad svjetla.

12
 4. KLASIFIKACIJA STILSKIH FIGURA PO KREŠIMIRU BAGIĆU

Kao i Solar, Krešimir Bagić svoju priču o stilskim figurama započinje s razdobljem Antike,
retorikom i poetikom, jednim od najvažnijih disciplina. Kako se dalje odmičemo i što više
prodiremo u njegova razmišljanja o figurama, sve nam je jasnije koliko Bagić dijeli mišljenje
sa Solarom. On prije svega povezuje figure s prošlošću tj. s njihovim korijenima i samim
početkom. Dolazi do spoznaje da su Grci bili prvi ljudi koji su koristili stilske figure i koji su
se njima aktivno služili. No, nisu samo Grci bili zaslužni za razvoj stilskih figura, kako Bagić
kaže: „Grci su utemeljili i razvili nauk o figurama, a rimljani ga preuzeli i dodatno usustavili.“
(Bagić, 2012: 7).

Od tog razvitka figura do sada je poznato da ih postoji od sto do stopedeset. Navedene su se

figure nazivale i retoričkim figurama jer su nastale od strane retoričara koji su ih kao što je
ranije rečeno, smatrali mjerilom uspješnosti nekog djela i općenitog govora. Uz taj naziv
također se koristi i naziv stilske figure koji je danas najviše u uporabi. „Kroz povijest različiti
su autori različito opisivali prirodu figure.“ (Bagić, 2012: 7), time se značenje figura kroz
vrijeme mijenjalo i nije ih svatko doživljavao na isti način. Potom, Bagić podrobnije
objašnjava povijesne činjenice te spominje Marka Fabija Kvintilijana koji je u to doba
podijelio figure u dvije skupine, figure koje izražavaju misao i figure koje odstupaju u
značenju ili govoru od uobičajenog i jednostavnog načina govora (Bagić 2012: 7). Navedena
je podjela izazvala najviše negodovanja i zbunjenosti. Tanka je granica bila između ove dvije
skupine i malo tko je razumio koja figura gdje pripada. Bilo je tako sve dok suvremeni
francuski književni teoretičar Gerard Genette nije ustvrdio da je figura prostor koji ima svoj
oblik te unutarnji prostorni jezik i da postoji onoliko stilskih figura koliko je utvrđenih oblika
tog prostora (Bagić 2012: 7-8).

Krešimir Bagić stilske figure dijeli u pet skupina. Figure dikcije, figure konstrukcije, figure
riječi ili tropi, figure misli i figure diskurza. Navedeno je već poznato iz Solarove podjele

13
figura na figure dikcije, figure konstrukcije, figure riječi ili tropi i figure misli, no Bagić
dodaje dodatnu podjelu a to je podjela na figure diskurza.

4.1. Figure dikcije

U figure dikcije spadaju: afereza, etimološka figura, pangram, akme, geminacija, paragoga,
aliteracija, glasovni simbolizam, parapleroma, ambigram, hapaks, paregmenon, anafora,
haplologija, paronomazija, anagram, hifen poliptoton, antanaklaza, homeoarkton, protaza,
antimetabola, homeoptoton, proteza, apodoza, homeoteleuton, rima, apokopa, igra riječima,
simploka, asonanca, kadenca, sinalefa, batologija, kalambur, sinereza, dijafora, kraza,
sinizesa, elizija, lipogram, sinkopa, epanadiploza, metateza, spunerizam, epanalepsa,
neologizam, tautogram, epenteza, onomatopeja, tradukcija, epifora, palilogija, epizeuksa i
palindrom.

4.2. Figure konstrukcije

U figure konstrukcije se ubrajaju: abecedarij, dorica castra, kiklos, akronim, elipsa, lipogram,
akrostih, enalaga, oksimoron, akumulacija, enumeracija, perisologija, anadiploza, epanoda,
pleonazam, anakolut, hendijadis, polisindeton, anantapodoton, hijazam, reticencija,
antimerija, hipalaga, sinatrezam, antiptoza, hiperbaton, sinonimija, aposiopeza, histeron-
proteron, trneza, asindeton, inverzija i zeugma.

4.3. Figure riječi ili tropi

14
U ovu, ujedno i najmanju, skupinu figura se ubrajaju: amfibolija, igra riječima, poredba,
anominacija, katahreza, silepsa, antifraza, metafora, simbol, antonomazija, metalepsa,
sinegdoha, epitet i metonimija.

4.4. Figure misli

U ovu grupu spadaju: abrupcija, akizam, alegorija, aluzija, amblem, antiteza, antorizam,
apostrofa, aprosdoketon, asteizam, brahilogija, cirkumlokucija, dijasirm, eksklamacija,
emfaza, eufemizam, gradacija, harijentizam, hiperbola, ironija, lakonizam, lapalisada, litota,
metabola, paradoks, parafraza, parenteza, perifraza, personifikacija, pretericija, prozopopeja,
retoričko pitanje, sermocinacija, sinestezija, slavenska antiteza I tautologija.

4.5. Figure diskurza

U ovoj zadnjoj grupi figura se nalaze: adinaton, amplifikacija, efikcija, ekfraza, entimem,
epanortoza, epifonem, etopeja, hipotipoza, kaligram, korekcija, metastaza, opis, parabaza,
paralela, ponavljanje, portret, poslovica, prozopografija, sentencija, topografija i topotezija.

15
 5. ZAKLJUČAK

Iako sam temu ovog seminara započela od samog početka tj. od same osnove ove teme a to je
„Što su stilske figure?“, na kraju sam ipak uspjela doći do same srži ove teme a to je njena
podjela i razlike. Na početku se vidjelo da figure ukrašeni govor i da je njihovo korištenje
jako poželjno pa čak i nužno kako bi djelo bilo potpuno. Krećući od toga, došli smo do prve
klasifikacije M. Solara koji nam je priredio uvod u ono što nas čeka. Njegova je klasifikacija
bila opće poznata i skoro smo ju svi prepoznali iz raznih udžbenika i čitanki koje ju navode
kao temeljnu klasifikaciju. On nas je uveo u same početke stilskih figura i njihovu osnovu
koja seže do starih Grka. Kako smo dalje išli sa klasifikacijama, sve nam je jasnije postalo
koliko su one slične ali i drukčije u nekim aspektima. U daljnjoj razradi ove teme susrećemo
se sa Zdenkom Škrebom i njegovim mišljenjem koje je uveliko slično razmišljanju M. Solara
i K. Bagić. Svi oni, iako sa malo drukčijim razmišljanjima, zapravo misle isto, a to je da je
početak stilskih figura pozicioniran u antici. Kod klasifikacije se očita razlika događa kod Z.
Škreba koji svoju podjelu temelji na mikrostrukturama dok su podjele M. Solara i K. Bagića
slične sa malim izuzetkom podjele figura kod K. Bagića koji ih brojčano ima više. Sve se
figure na kraju temelje na jednoj stvari a to je bitnost osjećaja i njihovo naglašavanje.
Naravno nesmije se ni zanemariti njihov početak koji je kod svakog autora jednako bitan te
uvelike utječe na njhovu odluku o konačnoj klasifikaciji.

16
 6. LITERATURA

Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.

Retorika: URL: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52577 (pristupljeno

17.5.2019.).

Solar, Milivoj. 2005. Teorija književnosti. Zagreb: Školska knjiga.

Stil: URL: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=58096 (pristupljeno 17.5.2019.).

Škreb, Zdenko i Ante Stamać. 1998. Uvod u književnost: Teorija, metodologija. Zagreb:
Nakladni zavod Globus.

Škreb, Zdenko: URL: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=59688 (pristupljeno

17.5.2019.).

Trop: URL: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=62454 (pristupljeno 17.5.2019.).

17