CHRISTOPHER BUTLER

POSTMODERNIZAM: KRATKI UVOD

1. Uspon postmodernizma
- u postmodernističkom razdoblju široko je prihvaćen stav da je institucija galerije ta koja
de facto stvara „umjetničko djelo“ - na nama je da pratimo razvoj ideja koja se vežu uz
vizualne umjetnosti koje prikazuju kustosi u muzejima
- „minimalistička“ umjetnost suprotstavlja se emotivno izražajnim svojstvima
modernističke umjetnosti i poriče ta svojstva – ispituje naše intelektualne reakcije
- postmodernisti, koji kao da su članovi labavo povezane političke partije, smatraju da u
postmodernizmu sve, od apstraktnog slikarstva do međuljudskih odnosa, ima političku
dimenziju – svjesni su jedinstvenog stanja suvremenog društva zatočenog u tamnicu
„postmodernog stanja“ (slijede Marxa)
- postmodernisti svijet shvaćaju kao cjelinu i koriste niz filozofskih ideja koje podržavaju
jednu estetiku i analiziraju kulturno stanje „postmodernosti“ koje na nas utječe kroz
djelovanje razvijenih elektronskih medija – postmodernisti sumnjaju u istinitost
informacija, što graniči s paranojom
- gledanje na naš položaj u svijetu kao na stanje „izgubljenosti u velikom hotelu“
- Butler osporaav tvrdnju da su filozofski i politički stavovi i umjetničke forme
postmodernizma dominantni u mjeri u kojoj to sugerira postmodernizam
- prekid s idejama modernističkog razdoblja – naše poimanje kontrasta između modernog i
postmodernog u umjetnosti u velikoj mjeri zavisi od vrijednosti koje prihvaćamo
- umjetnost postmodernista svjesno je manje ujednačena, manje očigledno „majstorska“,
više razigrana ili anahristična, više usredotočena na naše misaone procese nego na
uživanje u umjetničkom jedinstvu, manje sklona narativnoj povezanosti i više otporna na
određena tumačenja
- „uspon teorije“ među intelektualcima i naučnicima nakon afirmacije umjetnika
- sredinom 60-ih postmoderniste zanima oblikovanje posebne vrste iskustva u umjetnosti i
nova filozofska i politička mogućnost interpretiranja koje im je umjetnost nudila
- do 1968. usmjerenost ka više skeptičnim i antihumanističkim stavovima –
dekonstruktivistička i poststrukturalistička teorija
- predstavnici francuskog novog romana odbacili filozofsko-emotivna stanja tjeskobe i
apsurdnosti, okrenuli se hladnijem i proturječnom antinarativnom postupku, zanimaju se
za igru vlastitim autorskim jezikom
- skeptički diskurs koji je opće pojmove izvedene iz tradicionalne filozofije prilagodio
književnom, sociološkom ili dr. materijalu, koji je time dobio postmodernistički prizvuk
- snažan kontrast i velika napetost između postmodernizma franc. intelektualaca i anglo-
američkih filozofa tog razdoblja
- franc. postmodernisti: često nejasan, namjerno nerazumljiv književni i govorni stil odraz
je njihova pogleda reda stvari u svijetu – sugestivna igra riječima pretpostavljena je
naporno građenoj i politički sumnjivoj logici > više literarna nego filozofska teorija
- Amerikanci se zalažu za „obični jezik“ pristupačan svima i težnju najvećoj mogućoj
jasnoći
- franc. postmodernizam nasljednik je nadrealističkog pokreta, koji je pokušavao narušiti
tzv. normalne načine razumijevanja stvari
- u osnovi postmodernizma počiva duboki iracionalizam – duboko razočarenje u javne
funkcije razuma izvedene iz prosvjetiteljstva, što dovodi do promjena u postmodernizmu
od 60-ih do 90-ih godina 20. st.
- oni koji podržavaju postmodernizam smatraju ga politički naprednom zamjenom za
modernizam, dok njegovi protivnici smatraju da je on njegov posljednji dekadentni duh

2. Novi načini da se shvati svijet

- otpor velikim naracijama jer ne dopuštaju rasprave o vrijednostima
- postmodernistička teorija je skeptična – J. F. Lyotard napada dvije velike naracije: o
progresivnoj emancipaciji čovjeka i onu o trijumfalnom pohodu nauke – postmodernim
označava nepovjerenje u metanaracije
- metanaracije služe da kulturnim praksama daju neki oblik legitimacije ili autoriteta
- uvjerljivost Lyotardove tvrdnje o neospjehu metanaracija potkraj 20. st. utemeljena je
na kulturnom položaju intelektualnih manjina
- razlog zašto intelektualci postmodernisti ustrajavaju u kritičkoj analizi američkoj i
europskog društva 70-ih godina leži u činjenici da ta društva nisu bila rascijepljena
suprotstavljenim ideologijama
- Derrida je zagovarao historijski stav da su u zapadnoj tradiciji filozofija i književnost
predugo pogrešno pretpostavljale da je jezik primjeren svijetu – Butler kaže da to nije
točno jer su nominalizam i realizam dugo bili u sukobu
- Deridijanci napadaju one koji smatraju da historijska naracija može biti istinita, tj. da
filozofija, nauka i roman doista točno opisuju svijet
- univerzalna je istina nemoguća, a relativizam je naša sudbina – s relativizmom
povezana Derridaina dekonstrukcija (odnos jezika spram stvarnosti nije dat ni pouzdan
jer svi jezički sustavi predstavljaju nepouzdane kulturne konstrukte)
- Deridijanci tvrdili da se sve riječi moraju objašnjavati samo u odnosu prema različitim
sustavima čiji su dijelovi; jezik samo ističe jasne razlike između pojmova, on zapravo
samo načas „odgađa“ ili udaljuje elemente unutar sustava – naši koncepti označavaju
„diferenciju“ (differance) ili odgodu značenja, ali i razliku (difference)
- Derrida polazi od relativizma jer želi ukazati na to da se svi pojmovni okviri mogu
podvrgnuti kritici – to je njegov glavni doprinos postmodernističkim usmjerenju
- George Eliot oslanja se na jasnu razliku između „pojavnosti“ i „stvarnosti“, kao i na
razliku između ljudi „koji su ono što jesu“ i onih koji naprosto „glume“
- koristimo konceptualne suprotnosti da bismo organizirali svijet – suprotnosti trebaju i
podrazumijevaju jedna drugu – otkrivanje međuzavisnosti pojmova zapravo ih
dekonstruira
- upotreba dekonstrukcije da se podrije naše povjerenje u etička, logička i politička opća
mjesta – najrevolucionarnija značajka postmodernizma
- dekonstrukcija je razbila organizaciju teksta i osporila ono što je shvaćala pukim
arbitrarnim ograničenjem njegova značenja – jezik i konvencije tekstova pretvorili su se
u predmet igre
- Barthesov koncept o „smrti autora“
- svi sustavi mišljenja, čim se shvate metaforički, vode do kontradikcija, paradoksa –
metaforička obilježja jezičnog sustava uvijek će onemogućavati da on ovlada temom
koju želi objasniti
- dekonstrukcija je bila najdjelotvornija kada su otkrivene proturječnosti u tekstu bile
moralno ili politički značajne
- napad na realizam
- dekonstrukcija okrenuta sebi – ali je podržavala opću usmjerenost ka relativisičkim
načelima u postmodernističkoj kulturi
- djelotvornost priča ovisi o privlačnosti u zajednici neke kulture
- postmodernisti se paradoksalno priklonili dvjema ideologijama: Freud i Marx
- svaki tekst podrazumijeva intertekstualnost – tekstovi se odnose na druge tekstove, a ne
na vanjsku stvarnost
- pojam objektivne rekonstrukcije u skladu s dokazima puki je mit – značenje nastaje od
društveno kodiranih i konstruiranih diskurzivnih praksi koje tako posreduju stvarnost da
zapravo onemogućuju da joj se direktno pristupi
- odnos između „izmišljenog“ ili „konstruiranog“ i „pronađenog“ ili „očitog“ uvijek je
stvar za raspravu ili tumačenje
- napad na nauku – tvrde da je naučnom mišljenju osobita logika hijerarhizacije –
naučnici ne otkrivaju toliko prirodu stvarnosti koliko je konstruiraju (politička pitanja,
ideologija) – Butler kaže da su u krivu