MIT (grč.

mythos, govor,jezik,priča) znači:

Mit ima dvojako značenje:
1. priča, predajno vjerovanje starih naroda o podrijetlu svijeta, o
prirodnim pojavama, o bogovima i legendarnim herojima
2. prenes. bajka, priča, izmišljotina, nevjerodostojan prikaz nekih
događaja
Mit prvenstveno nastaje na područjima gdje se kulturna tradicija
prenosi sa koljena na koljeno, putem usmene predaje.
Mit kao knjiž. vrsta označuje takvu jezičnu tvorevinu koja na temelju
mitskog iskustva oblikuje određenu priču,redovno povezanu sa
porijeklom i nastankom svijeta u cjelini ili pojedinih pojava,
osoba,ljudskih tvorevina ili čitavih naroda postavljajući određen
sustav odgovora na neka životno važna pitanja naroda i čovječanstva.
Mit ujedno otvara i takva pitanja,utemeljujući time čitav daljnji razvoj
svih mogućih pitanja koje čovjek uopće može postaviti,i koje
postavlja,u neprestanom pokušaju da na ovaj ili onaj način odredi
smisao i sudbinu vlastitog postojanja.
Mitologija bi se načelno mogla definirati kao skup mitova, povezan
uglavnom zajedničkim ili načelno sličnim likovima i određenim
okvirnim svjetonazorom. S obzirom na to da se svaki mit može
razumjeti isključivo u cjelini neke mitologije, onda je proučavanje
mitologija raznih naroda bitno zato jer je poznavanje mitologije
nekog naroda u neku ruku preduvjet za razumijevanje književnosti
tog naroda.
Mitovi o postanku svijeta, čovjeka,ljudskog društva,jezika ili nekih
pojedinaca kao kraljeva,heroja i narodnih vođa,utkani su u kulturu
svih naroda.Zato njihovo proučavanje kao jednostavnih oblika ima
dvostruki smisao.S jedne strane pojedini mitovi čine izvor za
razumijevanje cjelovita sustava mitologije,koji je u temelju svake
kulture i bez kojeg nema razumijevanja ni jedne književne pojave, a s
druge strane mit kao jednostavni oblik pripovijedanja,kojim se
objašnjava neko životno važno pitanje,čini element koji upotrebljava
umjetnička proza u gotovo svim svojim vidovima. Mitove možemo
podijeliti u više kategorija:
1)kozmogonijski
2)vezani uz religiju i rituale
3)o raznim herojima kulture koji su donosioci civilizacije
3)o bogovima
4)povijesnog karaktera, koji govore o seobama plemena. Najpoznatije
mitologije su grčka i rimska.
Neki od poznatijih tipova mitova su:Dedal i Ikar,te Orfej i Euridika
Tipične karakteristike mitskih likova su da obicno imaju neke
natprirodne sposobnosti, svoje živote izlažu za dobrobit nekog
drugog: za pojedinca, za narod, ali i cjelokupno covjecanstvo
Sa definicijom mita su se pozabavili i Grimm u svom rječniku, te
Eisler u Priručnom filozofskom rječniku.
ZAGONETKA
Zagonetka je poseban oblik postavljanja pitanja na takav način da se
neposredno navode skrivene,neobične, ili s posebnog aspekta viđene
osobine nekog predmeta,osobe ili pojave,pri čemu se očekuje
brz,jasan i nedvosmislen odgovor koji donosi neku vrstu
razrješenja.Struktura zagonetke je vezana s namjernim skrivanjem
pravog odgovora, a njeno je prijeklo u mitskom ispitivanju
pripadnosti pojedinih članova nekog kolektiva određenim dobnim ili
staleškim grupama.Za razumijevanje zagonetki potrebno je poznavati
kontekst u kojem se one postavljaju. U zagonetki se pitanje ili opis
koji traže odgonetanje postavljaju tako da sugeriraju nešto drugo od
točnog odgovora, pa odgonetnuti zagonetku obično znači razumjeti
metaforu. S obzirom na tu bliskost odgonetanja zagonetke i
interpretacije poezije, pretpostavlja se srodnost nastanka zagonetke i
metafore, odnosno pjesme.Po obliku ih je moguće podijeliti na
opisne zagonetke i zagonetke pitalice. Ove druge su starije i nalaze se
još u antičkoj kulturi i u Bibliji, na primjer Sfingina zagonetka koju
rješava Edip ili Samsonovo rješenje zagonetke Filistejaca. Zagonetke
su zabilježene u svim kulturama svijeta, te su značajan dio usmene i
folklorne tradicije. Od XVIII. stoljeća objavljuju se u kalendarima, a od
XIX. stoljeća u časopisima i knjigama, obično zajedno s poslovicama.
Strukturom su jednostavniji od umjetničkih oblika književnosti kao
što su na primjer novela ili roman, ali se često nalaze sadržani u
njima.U starim usmenim kulturama uloga joj je inicijacijska,
zagonetka služi za ispitivanje intelektualne zrelosti ispitanika, njegove
upućenosti u određena znanja važna za zajednicu.
Primjeri takve uloge nalaze se i u starijoj hrvatskoj književnosti, u
Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju i Držićevim
dramama. Također, iz starije hrvatske književnosti poznata je
Frankopanova zbirka zagonetaka "Zganke za vrime kratiti¨.
Zagonetka se ne može točno povijesno utvrditi već se uspoređujući
odnosno iz određena broja inačica istog datuma se zaključuje
prvotna pojava koja počiva u osnovi svih inačica istog tipa.
Kad pitanje i odgovor u zagonetci usporedimo pitanjem i odgovorom
u mitu, uočavamo najprije da kao što oblik mita pruža odgovor, oblik
zagonetke pokazuje pitanje.Mit je odgovor u kojem je bilo sadržano
pitanje, a zagonetka je pitanje koje traži odgovor.Kao što mit sadrži
pitanje tako u zagonetci i kroz zagonetku postoji odgovor.Zagonetka
se može postaviti tako da ju je pogađaču nemoguće pogoditi, pa čak
se pravilno rješenje zagonetke može izgubiti, no usprkos tome
pogađač je svjestan da postoji ili bi morao postojati netko tko poznaje
rješenje.U mitu čovjek je pitao svijet i njegove pojave o njihovu
svojstvu i svijet mu se obznanjivao.U zagonetci ne postoji odnos
čovjeka prema svijetu.Tu čovjek koji zna pita drugog čovjeka,ali ga
pita tako da ga prisiljava na znanje.U mitu sami smo pitači, u
zagonetci bivamo pitani.Mit je u znaku slobode, a zagonetka u obliku
sputanosti.Bitna je razlika između ta dva oblika jer su se upravo oni
koji su se bavili zagonetkama osjetili odnos prema mitu.Npr.Ludwig
Laistner u djelu ¨Zagonetka Sfinge¨ s podnaslovom ¨Temeljnim
crtama povijesti mita¨.Malen je broj slučajeva kada se zagonetka
proširuje i kad postaje pričom, u toj priči sama sebi nameće
komentar.
Po Jollesu,postoje dva tipa zagonetki: 1)Sfinške zagonetke i 2)Ilo-
zagonetke. U prošlosti su bile poznate zagonetke o glavu,koje su
donosile život ili smrt.Također treba spomenuti rune koje sadrže
skriveno rješenje.
Neke od češćih oblika zagonetaka su:
Akrostih- zagonetka u kojoj početna slova ili slogovi stihova čitanih
odozgo prema dolje daju neku riječ. Kod Akrostihoida se za dobivanje
rješenja premeću slova ili slogovi.
Anadiploza je zagonetka u kojoj se neka riječ udvostručuje i spaja u
treću.
Anagram (premetaljka) je zagonetka u kojoj se slova ili slogovi
premeću.Antiteza je zagonetka kod koje se traže suprotna značenja,
koja se onda čitaju spojeno ili samostalno.
Zagonetkama su se bavili Richard Wossidlo koji je poznat po svom
Svesku Zagonetki,zatim Wolfang Schultza koji je poznat po
članku¨Zagonetka grčkog kulturnog kruga¨u kojem je uzorno
sakupljao i obrađivao antičke zagonetke u njihovoj raznolikosti,te
glava finske škole Antti Aarne koji je isto prikupio znatnu građu
istraživanjem zagonetki.
POSLOVICA
Poslovica u obliku tvrdnje ili upute sažeto izražava neke, obično na
prvi pogled skrivene osobitnosti ili zakonitosti životnih pojava,ljudskih
ili prirodnih zakona,ili pak načina ponašanja.Poslovice imaju najčešće
poetsku strukturu u smislu jezične organizacije,koja se služi svim
elementima jezičnog izražavanja, npr.ritam,rima i sl.,ali po nekim
svojim osobinama,kao što su utvrđivanje razumskih veza i odnosa
među stvarnim pojavama, mogu se ubrojiti i u prozu.Prema nekim
osobinama, vezanim za pojedinačnu strukturu ili za vrijeme kada su
nastale, poslovice se nazivaju i aforizmi, sentencije,maksime,gnome
ili krilatice.Pri tom neki teoretičari prave određene razlike među tim
nazivima,a drugi ih smatraju različitim imenima za istu književnu
vrstu.
Prve znanstvene zbirke ove vrste kasnog Zapada podudaraju se s
humanizmom i u određenom su smisli filologijsko-
pedagogijske.Erazmo,Sebastian Franck,Agricola,Heinrich Babel su
neki od onih koji su se bavili poslovicama. Čak je i Luther za vlastitu
upotebu priredio zbirku poslovica.O poslovicama saznajemo i od
Friedricha Seilera u djelu ¨Nauk o njemačkim poslovicama¨.Seiler je
dao mnoge definicije poslovice,ali svim je definicijama bilo isto da je
poslovica došla iz narodne predaje, da je ona ¨izreka¨, te da pokazuje
uzvišeni oblik.Time što je poslovica određena da potječe iz narodne
predaje ne znači da svaka poslovica mora nužno proizlaziti iz
naroda.Također se navodi da su neke poslovice potekle iz određenih
stručnih krugova npr.vojničkih,seljačkih,studentskih.Također postoje
poslovice koje su se udomaćenije u višim,ali i nižim slojevima naroda.
Prema tome si moramo predstaviti tri sloja:viši, niži i srednji.Neznaju
se točne granice tih slojeva, ali zna se da srednjemu pripadaju samo
najrasprostanjenije nego i najveći broj poslovica.Na taj način ne
dobivamo točnu sliku onoga što se tu poima narodom ili gdje u tom
narodu nastaje poslovica i gdje se smješta.Poslovice se po podrijetlu
dijele u dva razreda:književne i one koje proistječu iz naroda.Književe
su poslovice, smatra Seiler, daleko brojnije.One su podjednako
najraširenije i najsadržajnije.No po Seileru narod kao cjelina ne može
stvoriti ništa.Svaka tvorevina, otkriće potječe od samog
pojedinca.Nakon što bi pojedinac izgovorio poslovicu,te ako bi se
svidjela onima koji su je čuli,predali su je kao krilaticu dalje.I još su je
preoblikovali i pokratili,dok nije dobila prikladan oblik i postala
općepoznatom.Poslovica postaje krilaticom samo onda kad je na taj
način dobila od naroda valjano obličje.Time se zaključuje da poslovica
postoji u svim slojevima te u svim staležima. Druga utemeljenja
značajka je ta da je poslovica izreka,točnije taj se jednostavni oblik
ostvaruje u poslovici.Poslovice svugdje postoje pa ih ne moramo
tražiti kao zagonetke niti ih tumačiti poput sage ili legende.Izreka
dakle u toj morfologiji znači književni oblik koji zaključuje stanovito
iskustvo a da ono time ne prestaje biti pojedinošću u svijetu
izdvojenog.U poslovici su prepoznatljiva i druga ostvarenja kao npr.
moralne izreke, sentencije, krilatice, poslovične uzrečice, te
apoftegme.Iskustva skupljena upravo u društvenoj i obrtničkoj
sposobnosti zatvaraju se najlakše u izreke ili maksime.Tako kod
iskustva kovača proizlazi ¨željezo se kuje dok je vruće¨.Izreka nije
poučna,nema poučnu tendenciju.Time nije rečeno da ne može učiti iz
iskustva,ali zato da se u svijetu o kojemu govorimo iskustvo ne shvaća
kao nešto iz čega valja učiti.Sve poučno je neki početak koji treba
nadograđivati.Ni poslovica nije početak nego kraj,ona ističe nešto,
sadrži iskustvo.Najjasnije vidimo to tamo gdje se jezični oblik
poslovice usuglasi s govornim oblikom kojim se daje neka
pouka,propis.Npr. imperativi ¨budi uvijek vjeran i pošten¨ ¨što ne
želiš da ti čine, ne čini ni sam drugom¨.¨Prava narodna poslovica¨
kako kaže W.Grimm ¨ne sadrži namjerne pouke¨ I S.Franc cilja na
zaključni značaj kad poslovicu naziva ¨kratkom mudrom
umotvorinom. Po Seileru ostavarenje proizlazi preko neke
osobe.Postoje i izreke koje potječu od osoba koje je moguće
prepoznati i imenovati,a to su tzv.krilatice.Izraz potječe od Homera, a
iznova ga je uveo Georg Buchmann koji je 1864. Prvi sastavio i
protumačio zbirku takvih izreka.Zahtjevi krilatica po njemu su:1. Da je
dokazivo njezino književno porijeklo ili njezin povijesni začetnik. 2. Da
nije samo općepoznata,nego je prešla u upotrebu u njemačkom
jeziku i općenito se rabi i primjenjuje.3. da upotreba i primjena nisu
samo privremene nego trajne.Po Seileru su poslovice potekle od neke
osobe.pjesnika koji je postao nepoznat, te sve poslovice izvorno
naziva krilaticama.Buchmann za poslovice usmene predaje,nigdje nije
pronašao stvaraoce.On nije niti tražio stvaraoce poslovica jer je znao
da krilatica nije poslovica, na prvi pogled ih je mogao
razlikovati.Zajedničko im je da pripadaju istoj duhovnoj
zaokupljenosti.Seiler je iscrpno prikazao jezične postupke u
poslovici.Općenit način na koji izreka poima stanovito stvarno stanje
je iskazivanje.U tome leži suprotnost prema mitu i zagonetki.Iskaz ne
nastupa u izreci spajajući se od predodžbe do predodžbe nego se
jednokratnim bezuvjetnim načinom odnosi na stanovito stvarno
stanje-tvrdeći ili spodiktički način.Jezik poslovice je takav da se svi
njegovi dijelovi pojedinačno u svom značaju i svojim sintatičkim i s
stilističkim vezama,u svome zvukovnom kretanju brane protiv svakog
poopćavanja i svake apstrakcije.Kada rasporedimo ono što je
Buchmann skupio dospijevamo do dvije kategorije:prvo,književne
krilatice tj. Citati koji su postali krilaticama i drugo krilatice tj.grč
apoftegmata.Oba oblika pripadaju duhovnoj zaokupljenosti izreke.