Divlja misao-Claude Levi-Strauss

Prvo poglavlje znanost o konkretnom upuuje na apstraktnost

rijei kao povlasticu ne samo jezika civiliziranih. Upotreba
apstraktnih rijei ovisi o raznolikim interesima pojedinih
zajednica nekog drutva npr,apstrakcija rijei hrast ili bukva nije
manje od rijei drvo. Autor ukazuje na pogreke koje je uinio
Malinovski u smislu tvrdnje da je prazan eludac nadahnuo
interes primitivaca za totemskim biljkama. Tako su Coahuilla
Indijanci poznavali 88 vrsta biljaka ( za prehranu i ljeenje),
Seminole 250 vrsta i podvrsta, Hopi indijanci 350, a Navaho ak
vie od 500 vrsta. Uroena i prirodna radoznalost kod prema
poznavanju biljaka kod uroenika je u suprotnosti sa
indiferentnou i nesigurnou diskriminacije kod veine
civiliziranih. U Tewa jeziku postoji 40 naziva za opis oblika
vanjske grae listova drvea i biljaka, a za dijelove mladice
kukuruza 15 razliitih naziva. Za kategorije kojima identificiraju
biljke Hununoi imaju vie od 150 naziva, a uroenici Pinatubo za
opisivanje dijelova i posebnosti biljaka upotrebljavaju oko 100
rijei.
Claude Levi-Strauss zakljuuje da ivotinjske i biljne vrste nisu
poznate samo zato to su korisne , one su proglaene korisnim
zato to su ih ljudi prije upoznali.
Prednost razvrstavanja zbilje ponekad se ini apsurdnim. Npr,
vjerovanje u izljeenje zubobolje dodirom djetlievog kljuna, nije
se javila zbog saznanja uinkovitosti apsurdnog povezivanja
kljuna i zuba, ve ga je uvjetovalo stanovito uvoenje reda u
svijetu. Stvar ine svetim upravo njihov poloaj i mjesto, jer bi
njihovo uklanjanje(pa i u mislima) sruilo itav svjetski poredak.
Prema razvijenosti bizonovih embrija izvaenih iz utrobe u lovu
ubijenih enki,indijanci Blacfoot predviali su dolazak proljea.
Tako vraanje moe biti odgovorno za posebne okolnosti koje
inae uobiajne, samostalne okolnosti pretvara u razarajue, u
odnosu na nekog pojedinca. Autor odbacuje tezu da je
magija stidljiv oblik znanosti. Za miljenje i djelovanje bolje
je postupati kao da jednaka vrijednost zadovoljavajueg

estetskog osjeaja odgovara objektivnoj stvarnosti ustroja

prirode. Tako privremeno vie vrijedi nego ravnodunost prema
svakoj povezanosti, a nepravilnost svrstavanja olakava
stvaranje jednog pamenja. Mitovi i obredi bili su otkria
koje doputa priroda , polazne take od spekulativne
organizacije i iskoritavanje osjetilnog mjesta pomou
istih takvih izraza.
Na rezultatima te znanosti konkretno postignutima 10000
godina prije egzatnih i prirodnih znanosti, poinje temelj nae
uljudbe.sklop nepravilno-neobinog izbora svojstvo je izraza za
mitske misli. U sreditu puta izmeu opaaja i pojma zamisli
nalaze se elementi mitskog miljenja, ali posrednik izmeu slike
i pojma je znak. Tako jedan od naina na koji se znak
suprostavlja pojmu proizlazi iz toga to drugi ele biti potpuno
transparentani prema stvarnosti, dok prvi prihvata, pa ak i
zahtjeva da se odreena koliina ljudskosti ukljui u tu
stvarnost. Slika ne moe biti ideja, ali moe igrati ulogu znaka
ili, tanije ivjeti zajedno sa idejom o jednom znaku, smatrao je
Strauss. vrsto povezana sa slikom, mitska misao moe
upuivati i izgraivati strukturisane cjeline od ostatka i krhotina
dogaaja, te na taj nain biti znanstvena. Autor smatra da je
mitska misao graditeljica ideolokih palaa od odpadaka jednog
stvarnog drutvenog govora i osloboditeljica po prosvjedu protiv
nepostojanja smisla. Sredinji dio puta izmeu znanstvene
spoznaje i mitske ili magijske misli zauzima umjetnost. Kod
estetskog momenta npr, kipa konjanika natprirodne veliine
postavlja pitanje (ne) svoenja na veliinu ovjeka onoga to
izdaleka izgleda kao stijena ili poveanje pvjeka do visine
stijene. Koliinski prijenos poveava i iri nau mo nad
predmetima odgovarajui stvarnom predmetu. Razumom
shvatljivim dimenzijama kod umanjenog modela nadoknauje
se naputanje osjetilnih dimenzija. Iako se slikarov genije nalazi
na pola puta izmeu anegdote i eme, mitogenski in je obrnuto
simetrian onom nastanka umjetnikog uratka. Mit pomou
strukture polazita pristupa izgradnji cjeline, dok umjetnost
polazi od cjeline usmjerene prema otkrivanju pripadne
strukture. Autor donosi primjere proimanja umjetnikog,

strukturalnog i mitskog, te smatra da ponekad predmet,

njegova funkcija i simbol ulaze jedno u drugo i ine zatvoren
sistem u koji dogaaj nema nikakvog izgleda da se uvue.
Upitnost vrste umjetnosti ne utie na dogaaj kao samo jedan
vid sluajnosti i strukturalnog uklapanja osjeaja estetskog.
Suavanje
strukture
i
dogaaja
u
svojoj
okvirnoj
nepromjenjivosti ini moguim proces umjetnikog stvaranja i
dijalokog traenja (model-materijal-korisnik). Znanstvena ili
akademska umjetnost interiorira izvedbu eksteriorira povod,
dok je kod primitivne umjetnosti obrnuto. Autor dodaje da ak i
najznalakija umjetnost, ako nas uzbuuje, postie rezultat
samo pod uslovom da na vrijeme zaustavi to rasipanje
sluajnosti u korist povoda i ukljui je u djelo, dajui mu
dostojanstvo apsolutnog predmeta. Kod obreda je asimetrija
dogaajueg unaprijed ureena, dok je kod igara obrnuto.
U drugom poglavlju Logika totemskih klasifikacija autor se bavi
osjeajem konkretnog obiljeja uroenikog znanja koje je otro
suprostavljeno zapadnjakom. Tako indijanci Omaha najveu
razliku prema bjelcima vide u njihovom branju cvijea, dok
njima samim cvijee ima svetu namjenu koju poznaju samo tajni
gospodari.
Istono-kanadski
vraevi-iscjeljitelji
obavezno
pridobivaju duu biljaka duhanom kao poklonom, dok ih
skupljaju, imajui na pameti njihovo duhovno i fiziko
djelovanje. Amerika vojska je u 2sv.ratu preuzela tehnike
konzerviranja prehrambenih proizvoda od indijanca Aymora, na
veliinu kutije cipela svedeno je 100 obroka od krompira.
Uroeniko posmatranje je miniciozno i ponekad pronicljivost u
kojoj nee smetati metodiko ralanjivanje izmeta ivotinje ne
bi li otkrila njene prehrambene navike, moe ostaviti bez rijei.
Strauss smatra da rijei
nemaju nikad svojstvo znaenje,
njihovo znaenje je pozicijsko i uvjetovano je povijeu ili
kulturnim kontekstom s jedne , i strukturom sustava u kojem
sudjeluju s druge strane. Po njumu primjetna je i tradicinalna
podjela na klanove vode,zemlje i zraka. Razrauje razliite
ponekad teko odredive pripadnosti klanova, npr, kod plemena
Watjobalnki u Austaliji, koji sahranjuju svoje mrtve u smjeru
odreenom za svaki klan, ili Geek Indijanaca koji su bili

podjeljeni u vie od 50 totemskih klanova ( po enskoj liniji),

uglavnom nazvanih po ivotinjama i biljkama te meterolokim
prilikama, geolokim ili anatomskim injenicama. Tako i razliita
uvjerenja o istoj stvari ili ivotinji imaju razliit smisao. Fanqi iz
Gabona zabranjuje trudnim enama da jedu meso od vjeverice
jer se ona zaklanja u upljine stabla, tako da bi konzumiranje
njenog mesa predstavljalo opasnost za trudnicu jer bi djete
moda moglo odbiti da napusti matericu. Hopi indijanci opet
dre da je meso od vjeverice korisno za poroaj jer ta ivotinja
ima sposobnost kopanja u zemlji puta za bijeg od lovaca, da se
dijete bre porodi. Kod Luvala iz Rodezije bijela ilovaa i brano
slue za darove duhovima predaka, a crvena u obredima polne
zrelosti koa boja ivota i raanja, dok se po majinoj liniji
pokojnikovi pripadnici premazuju srvenom( prilaze umrlom) , a
druga polovina premazuje se bijelom(stoje dalje). Tako Strauss
doarava jednostavnu strukturu oprenosti, kada bijela boja
odgovara neoznaenoj situaciji, a kromatski pol,oprenosti
crvene boje, poveznica je sa ivotom ili sa smru.zvuna
oprenost odgovara oprenosti izmeu boje i nepostojanja boje.
Tako da samo oblici mogu biti zajedniki, ali ne i sadraji (izvan
duha). Jedna od najveih tekoa strukturalne lingvistike lei u
redukciji provoenja pomou pojma dvolane oprenosti i
nadomjetanja raznolikosti prirode lukavo uspostavljenje u
korist svake oprnosti. Hirovima vlastitih zakona demografskog
razvoja pojmovni sustavi nastaju svaki put kad drutvene grupe
dobiju nazive, demografski razvoj se odvija u dijakroniji, a
sistem u sinkroniji, smatra Strauss.
Tree poglavlje Sustavi transformacija se odnosi na totemske
sisteme svrstavanja i oznaavanja koji su kodovi-prenosioci i
kodovi-primaoci. Na otoku Lifu ovjek prije smrti ponekad ukae
na ivotinju u ijem e tijelu biti reinkarniran, a ubijanje ili
uzimanje za hranu te ivotinje je zabranjeno svim njegovim
potomcima. Strauss zakljuuje da je u sluaju raanja kao
pertinentnog
dogaaja
dijagnoza
kolektivina,
a
zabrana(predvianje) individualna. Za totemske grupe koje su u
jednom sluaju strogo egzogamne smatra da u drugom sluaju
ne podlijeu branim pravima ( kod jednih javljanje sistema, kod

drugih podjela na recept i teoriju) a totemska mjesta su prije

matine luke nego zemlja predaka. Po autoru su vidljivi i prelazi
iz jednog sistema poliancestovne kolektivistike mitologije
(individualnog obreda). On predvia i kompjutersku obradu
podataka i dokumentacije o australskim drutvima to e
omoguiti
prikaz
njihovih
ukupnih
tehnogospodarskih,
drutvenih i vjerskih struktura i transformacija. Kod primjera
odjevanja australskih divljaka i seljakih drutava u Evropi,
smatra se s kulturom postupa prema glazbenom obrascu tema i
varijacije. Isprava pogreku sadranu u vjerovanju u prirodne
pojave kao ono to mitovi nastoje objasniti neprirodnu i logian
red pripadajue realitet. Po njemu je oita pripadnost
strukturama proturjenosti u smislu estog koritenja istih
sredstava
glede
rjeavanja
konkretno
razliih
elemenata( nedostatno naglano siromatvo religijske misli), a
tu je i pitanje zato te predobe prate pravila za djelovanje.
Oitovanje zabrana i povlastica klanskih u pogledu tehnika ,
sirovina i ukrasa strogo su klanski predodreene , npr, gradnja
pregrade za ribolov, zabranjena je klanu ribe, a penjanje na
drvee klanu medvjeda. Kod nekih su se totemski preci hranili
iskljuivo svojom posebnom hranom, ali u dananje vrijeme
svaka totemska grupa ne smije jesti svoje, a hrane se tuim
totemima. Tako se u nemijenjanju duha institucija specifina
obiljeja postavljaju obratno i u prenoenju iste informacije, kao
da fotograf i pozitiv moe biti itkiji od negativa. Totemizam
postavlja logiku ekvivalenciju izmeu drutva prirodnih vrsta i
svijeta drutvenih grupa, smatra autor. Dodaje da je veza
izmeu zabrana uzimanja hrane
i egzagamnih pravila
metaforika, a ne uzrona. Spajanje pomou kompletarnosti
dostie zajedniki denominator sjedinjenja spolova. Autor
zakljuuje da zabrana u uzimanju hrane ne prate uvijek
totemske klasifikacije i one su im logiki podreene.
etvrto poglavlje razlikuje kod totema one skupine koje ga
nikako ne jedu, one koji to ine zbog posredovanja i uticaja
druge grupe i one skupine koje jedu, bez drugih zabrana. Autor
podrazumijeva da nain na koji ljudi zamiljaju odnose izmeu
prirode i kulture ovisi o nainu na koji se mijenjaju njihovi

vlastiti drutveni odnosi. Navodi primjer u plemenima jugoistoka

SAD-a jezike skupine muskogi kao hibridni institucionalni oblik
izmeu totemskih grupa i kasta. Po autoru je obrnuta simetrija
ona izmeu kasta prema zanimanjima i totemskih grupa
( naelno razlikovanje uzeto od kulture i ono iz prirode). Da bi se
izbjegla zamka stvarnosti, nametnut aljudskoj mati, potrebno
je stalno tragati za stvarnim razliitostima u prirodi. Po autoru
dva su istinska i stvarna modela konkretne raznolikosti, onaj
raznolikosti vrsta na planu prirode i model raznolikosti funkcija
na planu kulture. Budui da kaste u svom sistemu imaju
bioloka bia one svoju prirodnu proizvodnju moraju zamiljati
na prirodnom modelu, dok se totemske grupe odreuju prema
prirodnom obrascu i razumijevanju u prirodne predmte. Kaste
su heterogene sobzirom na funkciju, mogu biti i homogene s
obzirom na strukturu. Tako kaste same sebe predstavljaju kao
prirodne vrste kao kaste, kaste lano naturaliziraju pravu
kulturu, totemske grupe istinski unose kulturu u lanu prirodu.
Zakljuuje: Duh tako ide od empirijske raznovrsnosti do
pojmovne jednostavnosti, zatim od pojmovne jednostavnosti do
sinteze koja ima znaenje, a za osjetilne slike- simbole kae da
su etoni kombinovane igre u kojoj se oni premjetaju prema
pravilima ne gubei nikada iz vida empirijske oznaitelje koje
privremeno zamjenjuju.
Peto poglavlje kategorije, elementi, vrste, brojevi, bavi se
vrstama kao operatorima-omoguivaima prijelaza, sa jedinstva
mnogostrukosti, na raznovrsnost jedinstva. Raznolikost vrsta
biologije utvrena je obrascima koji slie obrascima obrascima
teorije komunikacije. Ovisno o izabranom kodu logika strogost
suprotnosti moe biti nejednako oita, a da ipak ne ukljuuje u
prirodi. Uobiajna funkcija mokasinke kod Osageia govori o njoj
kao o kulturnom predmetu suprostavljanja zloj travi koju hoda.
Onaj koji obavlja obred, gazi i unitava. Afriki Bororo i Kagurua
povezuju ono to je bilo desnom stranom( mukom), a ono to
e biti lijevom(enskom), pa je muka hijerarhija u smijeru jugsjever. Tragika borbe izmeu povijesti i sistema oituje se u
primjeru oko 900 preivjelih pripadnika tridesetak austalskih
plemena.

esto poglavlje Univerzalizacija i partikularizacija donose

primjere indijanaca sa jugoistoka SAD-a koji patoloke pojave
smatraju posljedicama sukoba ljudi, ivotinja i biljaka. Takoer i
sjeverna Amerika posjeduje primjere mitske geografije i
totemske topografije: ispunjavanje teritorijalnog okvira prati
proirivanje klasifikacije sistema. Totemska univerzalizacija
ponekad prelazi granice ljudskog roda u biolokom
smislu( davanje totemskih imena domaim ivotinjama) i ne
rui samo plemenske granice oblikujui zaetak jednog
meunarodnog drutva. Prostor je skup lokaliteta jednako kao
to su pojedinci ishodite grupe, govori autor. Drutvo koje
odreuje svoje segmente prema gornjem i donjem, nebu i
zemlji, danu i noi moe u istu strukturu oprenosti uklopiti
drutvena i moralna ponaanja, pomirljivost, agresivnost, mir i
rat,dobro i zlo.. Razina individualizacije kao posljednja razina
klasifikacije podrazumijeva
da svaki lan u klasi zauzima
poseban poloaj i da postoji homologija izmeu sistema
pojedinca unutar klase i sistema klase unutar viih kategorija.
Vlastita imena su sredstva koja uvruju znaenja prebacujui
ih u termine drugih znaenja, sve ima neki smisao , inae nita
ne bi imalo smisla. Za svoje pripadnike svaki klan ili potklan ima
odren broj imena, te je osobno ime dio zajednikog imena kao
to je pojedinac dio grupe. Po autoru, meutim i sitemi imena
imaju apstrakcije. Tako donosi primjese davanja imena neovisno
o nekom sistemu, ve uvjetovanog dogaajem, podudaranja
fiziolokog uinka (teoretski nezavisnog od ljuske volje) i
odreenog trenutka nekog nabrajanja. Zakljuuje da je prijelaz
sa imena na naslov (npr, djedovo ime) vezan za strukturalnu
ulogu koju posmatrni lanovi imaju u klasifikacijskom sistemu iz
koji bi ih bilo uzaludno eljeti izdvojiti.
Sedmo poglavlje Pojedinac kao vrsta tumai razliitu
klasifikaciju i kvantifikaciju od ueg prema irem i obrnuto. Tako
je patronlm u zapadnjakom drutvu klasifikator obitelji. Vlastito
ime je nalije nekronima, a teknonim obrnuta slika nekronima.
Svojim pravilima i obiajima, svako drutvo samoprimjenjuje
kruru i isprekidanu mreu na neprekidno nadolaenje generacija
i namee mu strukturz. Kao to prirodne znanosti oblikuju imena

vrsta, tvore se i vlastita imena u velikom broju drutava. Po

autoru
sistem
funkcionie
izmjeninim
oduzimanjem
semantikog naboja , od zajednikih imena do vlastitih, i od
svjetovnog do vjerskog jezika. Tako vlastita imena su metafiziki
vezani za zajednika djelovanja pozitivne fonetske slinosti, dok
su ijerske rijei metonimijski povezane sa vlastitim imenima
( kao sredstva ili ciljevi). Ekvivalentni postupci imenovanja
primjenjuju se na razliitim razinama openitosti (povezani jedni
s drugima odnosima transformacije). Vlastito obiljeje imena
ovisi o trenutku u kojem svako drutvo potvrsi da je zavren
njegov posao klasifikacije. Tako autor smatra da je dokazao
diskontinuirani na(in) imenovanja u kojem se neosjetno odvija
prelaz sa ina oznaavanja , na in pokazivanja.
Osmo poglavlje, Pronaeno vrijeme govori o totemizmu kao
pojavnom obliku ili trenutku klasifikacije. Divlja misao, je po
autoru nepripravljena misao razliita kultivirane ili pripitomljene
misli, radi postizanja uinka, a ne misao divljaka, ni misao
primitivnog ili arhainog ovjeanstva. Iznimna svojstva te misli
proizlaze iz opirnosti njenih ciljeva. Pojam natprirode postoji
samo za ovjeanstvo koje samo sebi pripisuje natprirodne moi
i koje zauzvrat prirodi pripisuje moi svoje nadljudskosti.
Karakteristika
divlje
misli
je
nerazlikovanje
trenutka
promatranja od trenutka tumaenja. Tako je sistem prinoenja
rtve zapravo poseban govor lien zdravog razuma iako se
esto izgovara, a pitanje znaenja ne postavlja se na razini
svakog mita posebno, ve na razini sistema iji su oni djelovi.
Za povijest Strauss kae da ona ne objanjava sadanjost, ali
probire meu elementima sadanjosti, dajui samo nekim
povlasticu da imaju prolost. Smatra da je velika pouka
totemizma ponekad u preitku oblika strukture, i kada samu
strukturu svlada dogaaj. Tako zakljuuje da je povijest teoretski
( mogue i praktiki) podreena (klasifikaciojskom) sistemu.
Ukazuje i na neprestanu podjelu na narode bez povijesti i ostale,
te onu korisniju na hladna i topla drutva. Hladna bi bila ona
koja preko institucija to ih za sebe stvaraju, nastoje gotovo
automatski unititi, uinak povijesnih inilaca na njihovu
ravnoteu i kontinuitet. Topla bi bila ona koja odluno

interioriziraju povijesno postojanje kako bi od njega napravili

pokretaa svog razvoja. S toga po autoru mitska je povijest
paradoksalna istovremena odvojenost i povezanost sa
sadanjou. Odvojena ( prvi preci-stvoritelji, dananji ovjekoponaatelj) i povezana jer se od pojave predaka nije nita
desilo osim dogaaja iju posebnost povremeno brie njihovo
ponavljanje. Tako divlja misao uspjeva ne samo savladati tu
dvostruku proturjenost nego je i iskoristiti za izgradnju
koherentnog sistema, u kojem na neki nain pripitomljena
dijakronija sa sinkronijom, bez opasnosti da e meu njima izbiti
novi sukobi. Povijesti njeno fiziko postojanje daju arhivski
dokumenti koji su utjelovljeno bie dogaajnosti i u njemu je
savladana proturjenost jedne zavrene prolosti i sadanjosti u
kojoj ona jo ivi.
Deveto poglavlje, Povijest i dijalektika stavlja u spreg dijalektiki
i analitiki um, a po miljemju autora razlika izmeu njih temelji
se samo na privremenoj udaljenosti analitikog uma od
razumijevanja. Oitost ovjekovog otkrivanja prirode jezika
sastojise u otkrivanju nje iste koja je bila takva i onda kada je on
nije poznavao, jer se ve sporazumijevao, i da e takva ostati
bez njegova znanja. Stoga pisac postavlja pitanje saznanja i
shvatanja veijedi li smisao koji zadravamo vie od onog kojeg
smo se odrekli. Ukazuje i na okret dijalektike protiv
samosvojnog u smislu situacijom vezane dotine istine , a
udaljavanje od istine , ukazuje na prvobitno zamagljenje i
krajnje ieznue doivljene istine. Tako se Straussu ini da se
povijesno poznavanje povezuje sa onim to je oito za intimno
shvatanje. Povijesna spoznaja radi na isti nain kao aparat s
modernom frekvencijom, kao ivac, ona ukljuuje u kodove
kontinuiranu i kao takvu asimbolinu koliinu pomou
frekvencije impulsa koje su razmjerne njenim promjenama.
Pisac smatra da razliita podruja odgovaraju povjestima
nejednakih moi te dodaje da povijest otvara sva vrata ali pod
uslovom sa se iz nje izae. Ukazuje na razlike izmeu uroenika
i nas koji trgujemo svojim idejama dok su one njemu blago. Na
kraju zakljuuje: Priznati da je znanstveni duh u najmodenijem
obliku donio susretom koji je samo divlja misao mogla

predvidjeti, potvrivanju njenih principa, znai ostati i dalje

vjeran njenom nadahnuu.
Totemizam je slian kao i ljudski govor, prije svega jedan
diferencijalni sistem u odreivanju drutva pomou kojeg
drutvena svijest nastoji odrediti svoje drutvo, kao identitet, i
to ono nije kao neto drugaije , jer se identinost raa iz
suprostavljanja neem drugom. Totem se ne moe ni u kom
sluaju shvatiti kao bioloki entitet, samo zato to je u isti mah i
organizam. Straussova sredinja taka totemizma , po kojoj
drutvo stjee svijest o sebi ili grupi, sam akt uzimanja simbola,
odreivanja smisla, totemistikog imenovanja