Frederic Lenoir

BOG
Prevela
Ita Kovač

TIM press
2013.
Naslov izvornika:
Frédéric Lenoir
Dieu

ISBN: 978-953-7177-75-1
 PRVO POGLAVLJE
Prethistorija i šamanizam

Bog se u povijesti čovječanstva pojavio prilično kasno. Premda

ljudsko biće postoji već nekoliko milijuna godina, arheologija pokazuje da
se prvi prikazi božanstava pojavljuju tek prije deset tisuća godina. Osim
toga bogovima su prethodile božice! Što se tiče pojma jednoga
jedinstvenog Boga, danas vrlo raširenog zahvaljujući židovskom,
kršćanskom i muslimanskom monoteizmu, on se pojavio u Egiptu u 16.
stoljeću prije Krista, pod vlašću faraona Amenhotepa IV. koji je svoje ime
promijenio u Akhenaton pozivajući se na solarni kult jedinstvenog Boga
Atona. No politeizam - vjerovanje u više bogova - iznova prevladava
nakon njegove smrti i trebat će pričekati sredinu prvog tisućljeća prije
Krista da sa sigurnošću bude potvrđen kult Jahvea u Izraelu te kult Ahure
Mazde u Perziji.

Prvi tragovi religioznosti

Ne postoje jasni tragovi religije u prethistoriji, barem ne u razdoblju

koje prethodi neolitskoj revoluciji prije otprilike dvanaest tisuća godina,
kada su se naši preci počeli trajno nastanjivati, graditi najprije sela pa
gradove. Ipak, određene nam indicije omogućuju da zamislimo religioznost
prethistorijskog čovjeka. Prvi su rituali vezani uz smrt, koje ne izvodi
nijedna druga životinja. Najstariji grobovi pronađeni su u Qafsehu u
današnjem Izraelu. Prije otprilike sto tisuća godina drevni je Homo sapiens
ondje brižljivo polagao trupla u fetalni položaj pokrivajući ih crvenom
bojom. Na susjednom nalazištu muškarci i žene pokapani su s jelenjim
rogovima ili veprovim čeljustima u rukama i s okrom na ili oko kostiju. Ti
pokopi svjedoče o postojanju neke simboličke misli, karakteristične za
ljudsko biće. Te boje i ti predmeti simboli su nekog vjerovanja. Ali kojeg?
Naši su preci vjerojatno vjerovali u prekogrobni život nakon smrti, na što
upućuje stavljanje u fetalni položaj ili prisutnost oružja koje bi na onom
svijetu moglo poslužiti u lovu. No ne možemo to sa sigurnošću tvrditi.
Mislim da su ti prvi rituali vezani uz smrt prvo očitovanje religioznosti,
mogućeg vjerovanja u neki nevidljivi svijet.

Prethistorijske Venere

Poput slavne Venere iz Lespuguea, u Europi su pronađeni brojni

prikazi žena s naglašenim atributima ženstvenosti, osobito majčinstva.
Najstariji se pojavljuju prije otprilike dvadeset tisuća godina. Neki u njima
vide prve božice čovječanstva, odnosno univerzalni kult neke velike
Božice majke. To mi se čini malo vjerojatnim jer im nije pridružen nikakav
drugi simbol. U njima se svakako mogu vidjeti arhetipova ženstvenosti i
nedvojbeno obožavanje žene kao nositeljice i davateljice života. No ništa
zapravo ne upućuje na to da su tu prikazana neka nadnaravna bića. Mnogi
stručnjaci za prethistorijsku umjetnost, primjerice profesor Le Roy
McDermott, misle čak da su te Venere autoportreti trudnica, što bi
istodobno objasnilo i njihove karakteristične deformacije i odsutnost crta
lica.

Pećinska umjetnost i šamanizam

Je li pećinsko slikarstvo svjedočanstvo religijskih vjerovanja? Kod

stručnjaka za prethistoriju ta je rasprava vrlo otvorena. Znamo da većina
tih slikarija predstavlja životinje. Prema mišljenju nekih, riječ je o čisto
umjetničkim gestama: to bi bilo rođenje umjetnosti zbog umjetnosti. No ta
se teza spotiče o nekoliko prigovora. Glavni je samo mjesto gdje su te
slikarije ostvarene: mračne, teško pristupačne pećine. Nije jasno zašto bi se
prethistorijski umjetnici skrivali na takva mjesta da bi ostvarili svoja djela.
Većina stručnjaka stoga je sklona jednoj drugoj hipotezi, onoj o magijskoj
umjetnosti: slikajući prizore lova, čovjek hvata sliku životinje prije nego
što uhvati životinju samu. Neki su stručnjaci, kao Jean Clottes i David
Lewis-Williams, razvili šamansku hipotezu: prema njihovu mišljenju,
slikarije ne predstavljaju same životinje, nego duhove životinja koje su
prethistorijski šamani prizivali i s kojima su u stanju transa komunicirali.
To bi savršeno objasnilo izbor teško pristupačnih pećina, mjesta pogodnih
za izolaciju i šamanski trans. Tu hipotezu potvrđuju dva važna podatka.
Ponajprije, izoliranost većine nalazišta pećinske umjetnosti, udaljenih od
nastanjenih pećina i očito posebno posvećenih toj ritualiziranoj aktivnosti.
Zatim, prema zapažanjima etnologa o današnjim posljednjim populacijama
lovaca-sakupljača, šamani slikaju na kostima, drvetu ili stijenama kako bi
komunicirali s nevidljivim duhovima, posebice s duhovima životinja koje
namjeravaju loviti.
Može se činiti neobičnom činjenica da nam promatranje nekih
današnjih naroda može pomoći u upoznavanju prethistorijskog čovjeka. To
i nije sasvim apsurdno znamo li da neka plemena još uvijek žive poput
naših dalekih predaka. Danas malo-pomalo nestaju, ali brojni su ih etnolozi
imali prilike promatrati tijekom 20. stoljeća, posebno u Južnoj Americi,
Australiji, Sibiru i u nekim dijelovima Azije. Te male nomadske ili
polusjedilačke skupine ne bave se ni poljoprivredom ni stočarstvom, nego
žive od lova i skupljanja plodova. One žive na isti način kao prethistorijski
čovjek, u prirodi i s preživljavanjem kao glavnim ciljem, i svjedoče o
onome što je vjerojatno bila religija u prethistoriji. A kroz dugu povijest
možemo reći, i to je ono što je silno zanimljivo, da vjerovanja i religijske
prakse ljudskog bića evoluiraju s obzirom na promjene načina života. Baš
kao i narodi koji još uvijek žive uronjeni u prirodno okruženje,
prethistorijski ljudi osjećali su se u potpunosti stopljeni s prirodom.
Religioznost tih naroda pokazuje nam što je mogla biti religija u
prethistoriji: religija vezana uz prirodu, u kojoj se smatra da se svijet
sastoji od vidljivog i nevidljivog.

Svijet napučen duhovima

Svaka vidljiva stvar posjeduje nevidljivog dvojnika s kojim pojedinci

mogu komunicirati. Na temelju promatranja naroda Tunguza u Sibiru, već
se potkraj 17. stoljeća nadjenulo ime "šaman" (na tunguskom jeziku saman
znači "plesati, skakati") osobama koje bi pleme izabralo da se za njega
zauzima kod duhova. Šamanskom se nazivala ta prirodna religija koja je
vjerojatno bila religija prethistorijskog čovjeka iz paleolitika. Ta prirodna
religija zasniva se na vjerovanju u nevidljivi svijet koji okružuje vidljivi i
na mogućnosti komuniciranja s nevidljivim silama. Također pretpostavlja
vjerovanje u preživljavanje nevidljivog dijela ljudskog bića koje se
reinkanira nakon smrti: duše. Karakteriziraju je razmjene s duhovima
kojima je cilj pomoći ljudskoj skupini da preživi, ozdraviti bolesne i
pospješiti lov. Prije svakog lova šaman izvodi ritual, obično u obliku plesa
tijekom kojeg ulazi u izmijenjeno stanje svijesti, trans, i priziva duhove
životinja. U transu skače po ritmu bubnjeva - otuda etimologija imena
"šaman" koju smo maloprije spomenuli. Predlaže duhovima razmjenu:
"Morat ćemo vas ubiti da bismo se najeli, ali kada mi umremo, svoj ćemo
životni fluid dati prirodi." Šamani su također terapeuti uvjereni da je bolest
simptom duše koja se zatekla na krivom mjestu ili je njome ovladao neki
drugi entitet.

Sveto

Možemo li sa šamanizmom govoriti o prvim očitovanjima

duhovnosti? Možda je duhovnost bolje definirati na temelju individualnog
traganja. Ne može se reći da su u ono doba pojedinci bili zaokupljeni
osobnim duhovnim traganjem, u svakom slučaju ne u smislu intelektualne
elaboracije. Duhovnost kao pokušaj odgovora na enigmu postojanja - koji
je smisao mojega života? - nedvojbeno u to doba još ne postoji. Još smo
uvijek u kolektivnoj religioznosti. Svi dijele ista vjerovanja, iste strahove i
služe se istim sredstvima da ih odagnaju. Pojam svetog čini mi se
primjerenijim. Sveto je nešto univerzalnije i arhaičnije od duhovnog
traganja. Njemački teolog i filozof Rudolf Otto (1869. -1937.) definira
sveto kao neku vrstu prestrašenosti i zadivljenosti pred svijetom. Ljudi
osjećaju silno velik strah, jer je svijet koji ih okružuje beskrajan i u
potpunosti ih nadilazi, i istovremeno se ljepoti toga svijeta dive. To je
iskustvo koje se lako može doživjeti i danas. Prestravljuje nas silina
prirode, cikloni, potresi, tsunamiji. No ganuti smo pred oceanom, u
pustinji, pred lijepim krajolicima... Doživjeti beskraj svemira i osjetiti
pritom ganuće iskustvo je svetog.

Religija: racionalizacija i kodifikacija divljeg svetog

Tako definirano sveto je određeno osjećanje, spontano iskustvo, u isti

mah individualno i kolektivno, naše prisutnosti u svijetu. Religija je
socijalna elaboracija koja dolazi naknadno. Moglo bi se reći da ona
ritualizira i kodificira sveto. Religije su tu da bi pripitomile sveto, učinile
ga razumljivim, organizirale ga. One tako stvaraju neku društvenu vezu,
povezuju ljude. Uostalom, latinska riječ religio od koje je nastala "religija"
ima dvije etimologije. Prema Ciceronu, ona dolazi od riječi relegere što
znači "iznova čitati", izraz koji može upućivati na racionalnu i
organizacijsku dimenziju religije ili pak na njezinu dimenziju prenošenja
stanovitoga tradicionalnog znanja. No za Laktancija riječ religio dolazi od
religare, "povezati". Okomito, pojedinci su povezani s nekom
transcendencijom, s nečim što ih nadilazi, s nekim nevidljivim izvorom
"svetog". Vodoravno, to zajedničko iskustvo i zajedničko vjerovanje
povezuju pojedince, stvarajući društvenu vezu u zajednici. Temelj
najsnažnije veze u nekom društvu doista jest religija. Pisac i mediolog
Regis Debray vrlo je dobro analizirao političku funkciju religije i pokazao
kako svako društvo ima potrebu okupiti pojedince oko nečega nevidljivog
što ih transcendira. U Europi je to sve manje tako, no riječ je o iznimci.
Vjerovanje u Boga dijeli 93% Amerikanaca, bez obzira na njihove
vjeroispovijesti, i društvena je kohezija u Sjedinjenim Državama vrlo jaka,
Bog je sveprisutan, susrećemo ga i u ritualima građanskog života. Religija
je jednako tako prisutna i izvor društvene kohezije na drugim kontinentima
u kršćanskim, muslimanskim, budističkim zemljama, ali i u Indiji, pa čak i
u Kini oko konfucijanskih tradicija i kulta predaka, koji unatoč komunizmu
nikada nisu iščezli. Gotovo jedino u Europi religija više ne utemeljuje
društvenu vezu. Otuda to vječno pitanje europskih društava: kako stvoriti
društvenu vezu? To je prvi put u povijesti da neka civilizacija društvenu
vezu pokušava stvoriti izvan religije. Nakon krize religijskih vjerovanja u
18. i 19. stoljeću slijedilo je ono što se naziva građanskim religijama,
odnosno kolektivna vjerovanja koja dijele svi članovi zajednice, vezana uz
nešto što nas transcendira i što nas nadilazi: nacionalizam, primjerice. U
Europi se tijekom 19. i 20. stoljeća mogao dati život za domovinu. To je
bilo mjesto svetog. Danas međutim svetog više nema.
Vratimo se rođenju religije. Osim nekoliko plemena lovaca-
sakupljača nije nam ostalo mnogo tragova prirodne religije prethistorijskih
ljudi. Zapravo, prirodna se religija često miješala s kasnijim religijama. Još
je izrazito živa u Africi, Aziji, Oceaniji i Južnoj Americi, uključujući i
kršćane, muslimane ili budiste. Primjerice duboko prožima tibetanski
budizam: prorok s kojim se redovito savjetuje dalaj-lama ulazi u stanje
transa točno kako nalažu tradicionalni šamanski rituali Samo u kuropi i
SAD-u gotovo ju je u potpunosti iskorijenila kristijanizacija. No u
posljednjih dvadesetak godina na Zapadu se rasplamsalo zanimanje za
šamanizam. Bolje bi, zapravo bilo govoriti o neošamanizmu, jer oni koji
odlaze u Mongoliju ili Peru da bi ta iskustva doživjeli uz tradicionalne
šamane više nisu uronjeni u prirodu. U prirodu koju idealiziraju i maštom
veličaju, što je reakcija na urbani način života i odveć cerebralnu kršćansku
religiju koji su čovjeka odvojili od prirodnog svijeta.
 DRUGO POGLAVLJE
Rođenje božica i bogova

Prirodna religioznost prethistorijskih ljudi još nije izmislila bogove.

Koji je povijesni i društveni kontekst bio pogodan za njihovo stvaranje?
Prekretnica se smješta na Bliski istok u doba prijelaza paleolitika u
neolitik, prije otprilike petnaest tisuća godina. Način života se mijenja,
ljudi se stalno nastanjuju na jednom području kako bi lakše zadovoljili
svoje prehrambene potrebe. Poljoprivreda i stočarstvo zamjenjuju lov i
skupljanje plodova. Ta sve važnija kontrola načina preživljavanja navodi
ljude de se okupljaju u sela, koja će potom postati gradovi. Upravo s
rođenjem gradova religija će se duboko promijeniti.

Velika prekretnica u neolitiku

Klimatski uvjeti su idealni. Zemlja počinje izlaziti iz ledenog doba

koje je započelo sto tisuća godina ranije i učinci zatopljenja osjećaju se
ponajprije u geografskoj zoni između današnjeg Egipta i Iraka. To je
plodno područje. Čovjek napušta pećine i počinje graditi na otvorenom,
kuće od zemlje, drva, kamena. Da bi se zaštitio, okuplja se i stvara sve
veća sela koja ograđuje. Postupno postaje stočar i poljodjelac. Napasa
malena stada u blizini sela, uzgaja žitarice, melje ih i skladišti. Ljudsko
biće time postaje sve manje ovisno o prirodi. Nadzire svoje načine
preživljavanja. Tako dolazi do značajne revolucije u povijesti
čovječanstva: prvi put čovjek više nije u potpunosti uklopljen u prirodni
red. Time se preinačava i njegov simbolički odnos prema svijetu: više ne
pregovara s duhovima prirode i životinja. Figura šamana polako nestaje u
malim gradovima koji od devetog tisućljeća prije Krista niču posvuda na
Bliskom istoku. Međutim čovjek još uvijek ima potrebu vjerovati u više
sile koje će ga zaštititi od hirova prirode ili drugih ljudskih skupina koje ga
ugrožavaju. Upravo će tada duhove grmljavine, vode, kiše početi
preobražavati u božanske entitete koji mu nalikuju. To je proces
antropomorfizacije. Kroz više tisuća godina čovjek će stvarati više entitete
na vlastitu sliku i priliku, spolno određena božanstva, muška i ženska,
bogove i božice koje će smještati na nebo. Veza se više ne stvara u
vodoravnom prostoru prirode, nego između zemlje, grada, prebivališta
ljudi i neba koje je sada dom bogova. Uostalom, riječ divinite (božanstvo)
dolazi iz indoeuropskog jezika i etimološki znači "svjetlost", "ono što
sjaji"..., kao zvijezda na nebu.

Kult Velike božice

Oko 7000 godina prije Krista u Anatoliji se pojavljuju kućni oltari i

bareljefi eksplicitno religijskog karaktera, koji prikazuju žene kako rađaju
bikove. Ta slika žene i bika proširit će se u cijelome mediteranskom
bazenu, ali i u Indiji. Postat će predmet kulta koji povjesničari nazivaju
kultom Velike božice ili kult Božice majke, koja daje život i bdije nad
plodnošću prirode prikazanom likom bika. Neki u liku bika vide i mušku
snagu. To je vrlo moguće, no zanimljivo je da je bik uvijek podređen ženi:
uvijek se prikazuje u položajima u kojima joj je inferioran - ili je prikazan
samo djelomično (glava, rogovi), ili joj služi kao sjedalo, ili je pak pred
njezinim nogama.
Lovac-nomad iz paleolitika štovao je duhove životinja koje su mu
bile nužne za preživljavanje. Sedentarni poljodjelac-stočar iz neolitika štuje
simbole plodnosti i rodnosti: ženu. No to neće trajati dugo, kult Božice
majke uskoro će istisnuti muški bogovi.

Od božica do muških bogova

Sa stalnim nastanjivanjem rodit će se i i novi kler: šamana će

naslijediti svećenik. Suprotno njegovu prethodniku, svećenik više ne odiše
svetim, ne osjeća ga više u svojem tijelu, nego ga ostvaruje putem žrtvenog
obreda kojem je cilj održati red u svijetu i privući naklonost bogova i
božica. Dok su šamani bez razlike bili muškarci ili žene, svećenička kasta
prilično brzo postaje gotovo isključivo muška. Unutar gradova koji se
rađaju muškarac voli organizirati, upravljati, voditi. I jednako kao što sebi
dodjeljuje administrativne funkcije kraljevstva, dodjeljuje si i one
svećeničke. Evolucija religije slijedi evoluciju društava koja između trećeg
i drugog tisućljeća prije Krista, kada naselja rastu i postaju veliki gradovi,
kraljevstva i carstva, uglavnom posvuda postaju patrijarhalna. A u tim
patrijarhalnim društvima u kojima dominira muškarac, u kojima su
svećenici velikom većinom muškarci, i nebo će ubrzo postati pretežno
muškog roda. Dok su na početku bile dominantne, božice će postati
sporedne, kao u Mezopotamiji. Uvjeren sam da je mnogo
nefunkcionalnosti naših društava izravno vezano uz tu neravnotežu između
ženskog i muškog. Muško je predugo ugnjetavalo žensko i religije koje su
potekle iz toga patrijarhalnog modela igrale su ključnu ulogu u prenošenju
te neravnoteže. I ne samo što su religije prije četiri ili pet tisuća godina
postale vrlo muške, postale su i mizogine...
Mislim da je jedan od razloga uspjeha filma Avatar što svijet koji
prikazuje, Pandora, svijet u kojem žena zauzima važno mjesto. Uostalom,
njegov režiser James Cameron vrlo se dobro informirao o šamanskim
društvima koja žive u simbiozi s prirodom. Film pokazuje da su ono što
ljude vodi u propast i navodi na uništavanje drugih pohlepa, žudnja za
posjedovanjem, za dominacijom... što su tipično muška ponašanja. Dok
Pandora pruža posve drukčiji primjer društva zasnovanog na skladu,
razmjeni, poštovanju života - tipično ženske vrijednosti. Mislim da je ključ
uspjeha filma upravo u tome što pruža uvid u ono što bi čovječanstvo
moglo biti kada ne bi bilo te žudnje za dominacijom. To je metafora
okcidentalizacije svijeta silom, koju omogućuje tehnologija, i filozofska
priča o ljepoti jednoga drugog svijeta koji još nije uništila ljudska pohlepa.

Nastanak žrtvenih obreda

Od ženskog do muškog, od šamana do svećenika, od transa do žrtve:

povijest religija pokazuje kako su se ljudska vjerovanja i strahovi
transformirali s mijenjanjem načina života. Opasnosti vezane uz prirodu
više nisu iste: plemena se više ne boje da neće pronaći divljač ili da će ih
pojesti medvjed, boje se da neće biti dovoljno kiše za polja ili da će usjeve
uništiti silovita oluja, boje se protivničkih plemena koja bi ih mogla
napasti. Ti narodi osjećaju potrebu za prisutnosti viših sila koje će štititi
selo ili grad. Nakon obreda šamanskog transa dolazi obred žrtvovanja. Lik
šamana, za vrijeme transa opsjednutog duhovima prirode, nasljeđuje lik
svećenika koji prinosi žrtvu i postaje neka vrsta administratora svetog. Dok
je šaman sveto osjećao, svećenik ga izvodi. Riječ žrtva, sacrificium, znači
upravo "činiti sveto". Svećenik više nije opsjednut nekom višom silom, on
izvodi racionalnu gestu - obred žrtvovanja - koji bi trebao jamčiti red u
svijetu i zaštititi skupinu.
Na početku čovjek posredstvom svećenika prinosi bogovima i
božicama žitarice ili male životinje, odnosno ono što mu je nužno za
opstanak. Da bi se shvatila logika žrtve, dobro je pročitati kapitalno djelo
oca francuske etnologije Marcela Maussa (1872. - 1950.). U Eseju o daru
Mauss pokazuje da je razmjena u temeljima prvih ljudskih društava.
Zahvaljujući njoj nastaje obilje bogatstava jer on primatelja poziva da i
sam bude velikodušan prema darivatelju. A Mauss kaže da ono što se može
zapaziti unutar plemena postoji i na simboličkoj razini s višim silama: što
se više daruje najprije duhovima, potom bogovima, to bi oni trebali biti
veći dobrotvori. Čini se da je najnužnije razmjenjivati upravo s višim
silama koje upravljaju svijetom i osiguravaju preživljavanje skupine. Sva
najarhaičnija religijska logika čovječanstva sadržana je u logici uzajamnog
darivanja: ja ću višim silama darovati nešto što mi je dragocjeno, a one će
mi zauzvrat osigurati opstanak i zaštitu. To je ono što izražava žrtveni
obred kojem se od neolitika odaju svećenici: nude darove bogovima u
zamjenu za njihovu pomoć. Zatim, kroz tisućljeća, dolazi do pomamnog
žrtvenog nadmetanja. Ploča iz trećeg tisućljeća prije Krista pronađena u
gradu Uruku u Mezopotamiji donosi izvješće o godini dana žrtvovanja u
velikom hramu boga Anua: 18 000 ovaca, 2580 janjadi, 720 volova i 320
teladi. Sve to u gradu u kojem broj stanovnika vjerojatno nije prelazio
četrdeset tisuća! To mahnito pretjerivanje naposljetku dovodi i do toga da
se bogovima žrtvuju sami ljudi. Na početku su to bili zatočenici iz drugih
plemena, potom su se počela žrtvovati vlastita djeca i logika
najdragocjenijeg dara uzimala je sve više maha. Ljudske žrtve bile su vrlo
raširena pojava u raznim geografskim područjima tijekom prvog tisućljeća
prije Krista, tragove o tome nalazimo i u Bibliji, u priči o Abrahamovu
činu koja je napisana u tom razdoblju. Abraham od Boga dobiva zapovijed
da mu žrtvuje svojeg sina Izaka. No u posljednjem trenutku jedan mu
anđeo naloži da odustane od te žrtve i u zamjenu za Izaka pribavi mu jarca.
U toj epizodi s vrlo bogatom simbolikom može se iščitati kritika ljudskog
žrtvovanja koje se u ono doba još uvijek prakticiralo. Biblija nalaže da se s
njim prestane, ali ne osuđuje krvavo žrtvovanje životinja koje će potrajati
sve do razaranja Jeruzalemskog hrama 70. godine, a poslije će ga preuzeti i
muslimanska tradicija.

Mimetička žudnja i žrtveni jarac

Važno je posvetiti nekoliko riječi glasovitom pojmu žrtvenog jarca.

Izraz dolazi iz drevne tradicije židovskog naroda: jedanput u godini veliki
svećenik polaže ruke na glavu jarca i prenosi mu sve grijehe koje je narod
počinio, potom ga šalje u pustinju da te grijehe ondje otpusti (Levitski
zakonik 16, 21-22). Izraz "žrtveni jarac" latinski je prijevod grčke verzije
toga biblijskog teksta, koji bi se s hebrejskog mogao doslovnije prevesti
kao "jarac u odlasku". Antropolozi i sociolozi, poput Jamesa Georgea
Frazera (1854. - 1941.), kasnije su pokazali da je takozvani fenomen
žrtvenog jarca ponašanje koje se susreće u mnogim društvima: skupina
izabire osobu ili manjinsku zajednicu na koju svaljuje zlo ili krivnju za
neku kolektivnu nesreću. Tako su u kršćanskim društvima Židovi ili
"vještice" često služili kao žrtveni jarci: progonilo ih se kada bi se dogodila
neka prirodna nepogoda ili kada bi bio počinjen neki zločin. Ili ih se
smatralo počiniteljima grijeha ili ih se, zbog same njihove prisutnosti,
proglašavalo krivcima za nevolje koje su zadesile zajednicu. Mislilac koji
je najviše popularizirao taj izraz bio je Rene Girard. U svojim djelima o
nasilju inherentnom ljudskim društvima pokazao je da ono proizlazi iz
mimetičke žudnje: želimo posjedovati ono što posjeduje netko drugi.
Fenomen žrtvenog jarca u neku je ruku nesvjesni odgovor skupine kojemu
je cilj egzorcirati vlastito nasilje vezano uz mimetičku žudnju: imenuje se i
kolektivno žrtvuje određeni krivac ne bi li se iz skupine isključilo
međusobno nasilje koje se redovito ponavlja. Projicirajući ga na neku žrtvu
koja će biti žrtvovana u svojevrsnom kolektivnom obredu pogubljenja,
privremeno se uklanja nasilje svojstveno cijeloj skupini. Danas u mnogim
europskim zemljama, premda "Židov" za neke još uvijek predstavlja
žrtvenog jarca, ekstremna desnica i dio desnice sklone su za žrtvene jarce
naših nevolja uzimati strance, Rome, Arape, muslimane. Iako su posljedice
manje dramatične nego u prošlosti, mehanizam žrtvenog jarca još je uvijek
na djelu u našim laičkim demokracijama.
Teorija Renea Girarda svejedno je u sveučilišnim krugovima bila
predmetom živih polemika. Više od teorije nasilja vezanog uz mimetičku
žudnju i fenomena žrtvenog jarca, koji se poklapaju sa zapažanjima
mnogih etnologa i sociologa, nesuglasice je izazvala sustavnost te teorije.
Ponajprije, autor tvrdi da se ona može primijeniti na sve ljudske skupine.
No postoje društva u kojima se ta teorija ne može dokazati. Zatim,
sustavnost kao globalno objašnjenje religijskog fenomena. U svojem
najvećem djelu, La violence et le sacre (Nasilje i sveto), Rene Girard tvrdi
da je temeljna funkcija religije zadržati nasilje izvan zajednice putem
perpetuiranja mehanizma žrtvenog jarca. To međutim ne samo da nije
primjenjivo na sve religije (sjetimo se primjerice budističkih ili
konfucijanskih društava koja Rene Girard nije proučavao), nego sam
također uvjeren da se religijski fenomen ne može svesti samo na funkciju
upravljanja nasiljem. Spomenuo sam smrt i iskustvo svetog. To mi se čini
presudnim za rađanje i perpetuiranje religijskog fenomena.

Kult predaka

Druga posljedica trajnog nastanjivanja je kult predaka. Ljudi su

počeli štovati duše onih koji su im prethodili. U Anatoliji i u blizini
Jerihona pronađeno je mnogo oslikanih i školjkama ukrašenih lubanja koje
datiraju iz otprilike sedmog tisućljeća prije Krista, a bile su predmet
nekoga domaćeg kulta. Te lubanje na sugestivan način izražavaju
prisutnost odsutnog. Po svoj su se prilici smatrale uporištem duhu
pokojnika kojeg se štovalo i kojeg se zacijelo molilo za pomoć. To se
podudara s jednim važnim preokretom mentaliteta vezanim uz promjenu
načina života. Dok su za malobrojna nomadska plemena lovaca starci bili
teret, sa stalnim nastanjenjem starac postaje mudrac, "onaj koji zna", i kada
umre, daje mu se gotovo božanski status, status pretka. Primjećujemo da
kada gradovi rastu i postaju kraljevstva, kao u Mezopotamiji ili Egiptu,
kult predaka pomalo iščezava u korist isključivo kulta bogova. Nasuprot
tome, i dalje je živ u mnogim područjima Azije, Oceanije ili Afrike, gdje
se održao sustav malih sedentarnih plemena. Jedina velika civilizacija u
kojoj nikad nije nestao i u kojoj je još uvijek vrlo živ je Kina.
 TREĆE POGLAVLJE
Jesu li Židovi izmislili monoteizam?

Od duhova prirode preko Božice majke došli smo do muških bogova.

No kako smo od bezbrojnih bogova došli do jednog jedinog Boga? Naime
između politeizma i monoteizma postoji međuetapa: henoteizam. Riječ je o
hijerarhizaciji bogova do koje su dovela velika osvajanja. Sve dok su
gradovi autonomni, svaki ima svoj panteon, svaki bog ima točno određenu
funkciju: božica plodnosti, bog rata, bog vode, bog grmljavine itd.
Zahvaljujući osvajanjima, gradovi rastu i postaju kraljevstva i carstva. To
počinje oko 3000 godina prije Krista u Mezopotamiji, u Kini, u Egiptu, i
nastavlja se tijekom prvog tisućljeća prije Krista s Perzijancima, Partima,
Grcima, Rimljanima. Svaki put kada neko carstvo osvoji novi teritorij,
među vlastite bogove integrira i bogove osvojenog carstva, a njemu
nametne svoje. Postupno panteon postaje odveć mnogobrojan i carstva se
suočavaju s izobiljem bogova. Tada se postavlja pitanje njihove hijerarhije:
postoji li bog superiorniji od drugih bogova?

Kraljevstvo nebesko i kraljevstvo zemaljsko

To se pitanje sve više nameće već i zato što zemaljska kraljevstva, da

bi održala svoje jedinstvo, trebaju jednoga jedinstvenog poglavara: kralja
ili cara. Zamišlja se dakle da onda i na nebu mora biti neki bog koji vlada
svima ostalima. A usko dovođenje u vezu, odnosno povezanost s tim
najvišim božanstvom, vladaru daje još veću snagu i legitimnost. To je
slučaj s faraonom u Egiptu ili s carem u Kini, koji je sin neba. Taj božanski
karakter cara kasnije će preuzeti i Rimljani. Dakle zemaljski i nebeski
poglavar su u dosluhu. Religija živi zahvaljujući politici, a politika svoju
legitimnost izvlači iz religije: "S neba je kraljevstvo sišlo na mene", dao je
ugravirati na jednu ploču kralj Ura početkom drugog tisućljeća prije Krista.
Potrebno je stoga razlikovati nekoga najvišeg boga s kojim je vladar usko
povezan i kojem se cijeli narod mora klanjati. To će u Mezopotamiji bit
bog Anu, u Egiptu Amon, u Grčkoj Zeus, u Feniciji Baal itd. No postoje i
lokalni bogovi, u vezi s povijesti ili načinom života svakoga grada. Tako se
postupno kako se razvijaju gradovi-države koji imaju pismo (pojavljuje se
otprilike 3000 godina prije Krista) i središnju upravu, uspostavlja
hijerarhizadja bogova na čelu s nekim nacionalnim božanstvom. Ne može
se još govoriti o monoteizmu, jer to najviše božanstvo tolerira postojanje
drugih koja su mu podređena. Da bi se nekako označio taj kapitalni
trenutak u povijesti religija u kojem su mnoge civilizacije s neurednog
prešle na organizirani i hijerarhizirani politeizam, preludij monoteizmu,
smislili smo nazive "monolatrija" i "henoteizam".

Hipoteze o prvim oblicima monoteizma

Neki autori tvrde da je kult Božice majke, koji je više tisućljeća

dominirao cijelim mediteranskim, europskim i indijskim svijetom prije
razvoja velikih antičkih civilizacija, izraz monoteističkog vjerovanja. No
odsutnost pisanih tragova otežava upoznavanje toga kulta, a čini se i da
nije bio isključiv, nego da je supostojao s drugim kultovima, poput kulta
predaka i prirodnih duhova, prije nego što ga je pobijedio kodificiraniji
politeizam gradova-država.
Drugi, stariji autori iznosili su ideju o univerzalno rasprostranjenom
monoteističkom vjerovanju koje je navodno postojalo prije politeizma, u
neolitiku. Već potkraj 19. stoljeća više je kršćanskih misionara primijetilo
da u mnogim takozvanim "primitivnim" religijama u Aziji, Americi ili
Africi postoje tragovi vjerovanja u jednoga jedinog Boga skrivenog iza
bogatog kulta predaka i duhova. To je primjerice Veliki duh
sjevemoameričkih Indijanaca ili neko daleko, rijetko imenovano božanstvo
mnogih afričkih etnija. Prema lingvistu i katoličkom misionaru Wilhelmu
Schmidtu, koji je tu tezu razvio u djelu Porijeklo ideje o Bogu (1912.), svi
su prethistorijski ljudi obožavali jednoga jedinog Boga, no on je s
vremenom postao odveć dalek i apstraktan te je iščeznuo pred dostupnijim
kultom predaka i duhova, potom bogova i božica, a zatim uskrsnuo u
obliku otkrivenja u antičkom judaizmu. Premda se ta teza podudara s
određenim antičkim mitovima - poput onoga o udaljavanju od velikoga
mezopotamskog boga Ana, koji se okružio tolikim inferiornim
božanstvima da su ga ljudi naposljetku zaboravili - ona počiva na
preslabim indicijama i čini se odveć nadahnutom vlastitim religijskim
vjerovanjem njezinih pristaša da bi mogla poslužiti kao autoritet.
Bolje je dakle biti vrlo oprezan i na današnjem stupnju naših znanja
smatrati da se monoteizam prvi put javlja u 14. stoljeću prije Krista i
vezuje se uz kratko iskustvo faraona Amenhotepa IV. koji je postao
Akhenaton. Ta nagla revolucija neće potrajati dulje od vladavine toga
monarha. Odmah nakon njegove smrti, pod pritiskom moćnog klera
odanog bogu Amonu, njegov sin Tutankamon vratit će se henoteizmu, a od
monoteističkog iskustva njegova oca u Egiptu neće ostati ni traga.

Mojsije i Hebreji: između mita i povijesti

Je li to iskustvo utjecalo na Mojsija? Povjesničar o Mojsiju ne može

ništa sigurno reći, jer o njemu govori jedino Biblija, sveta knjiga Židova. A
Biblija je heteroklitna biblioteka - mješavina mitova, više ili manje
dokazanih povijesnih pripovijesti, pjesama, molitvi, mudrosnih i proročkih
tekstova. Moderna povijesna kritika omogućila je da se utvrdi da se Biblija
počela pisati oko 7. stoljeća prije Krista, na temelju usmene predaje. To
čini problematičnom vjerodostojnost povijesnih likova i događaja koji se
prema biblijskoj kronologiji pojavljuju šest (priča o Mojsiju) ili čak
dvanaest (Abraham) stoljeća ranije. To ništa ne oduzima duhovnoj i
simboličkoj snazi tih pripovijesti. No s povijesnog i racionalnog gledišta
nemoguće ih je uzimati doslovno. Ti su likovi možda i postojali, ali kada? I
što doista znamo o njihovu životu?
Arheologija može sa sigurnosti potvrditi postojanje kraljevstva
Izrael, zahvaljujući steli faraona Meneptaha koja datira iz otprilike 1200.
godine prije Krista i na kojoj je urezano: "Izrael je uništen i nema više
sjemena." Zatim, jedna aramejska stela iz 9. stoljeća prije Krista spominje
Davidovu kuću, potvrđujući Davidovo kraljevanje, što odgovara
arheološkim iskapanjima u Jeruzalemu koja osnivanje Davidova grada
smještaju otprilike u 9. stoljeće prije Krista. No radilo se prije o nevelikom
gradiću nego o raskošnom gradu i nema ni traga glasovitu divovskom
Hramu što ga je Davidov sin Salomon dao izgraditi u slavu Jahvinu. Prema
arheolozima, on je vjerojatno bio malih dimenzija i tijekom stoljeća
nekoliko puta rekonstruiran.
 Povijesno je sigurno da potkraj drugog tisućljeća prije Krista postoji
malo kraljevstvo Izrael čiji je kralj David na prijelazu u prvo tisućljeće
osnovao prijestolnicu u Jeruzalemu i da će se to kraljevstvo uskoro
podijeliti na dva dijela, kraljevstvo Izrael na sjeveru i kraljevstvo Judeja na
jugu, oko Jeruzalema. Godine 721. prije Krista asirski kralj Sargon osvaja
Sjeverno kraljevstvo. Potom 587. godine prije Krista babilonski kralj
Nabukodonosor osvaja kraljevstvo Judeju, sravnjuje Hram sa zemljom i
deportira židovsku vjersku i intelektualnu elitu u svoju prijestolnicu. Ona
će ondje u progonstvu ostati pedesetak godina, sve dok kralj Kir Veliki,
utemeljitelj Perzijskog Carstva, ne zauzme Babilon i omogući Židovima da
se vrate u Jeruzalem, gdje će iznova izgraditi Hram.

Progonstvo i pisanje Biblije

To je progonstvo nedvojbeno presudno u povijesti židovskog naroda

jer ga navodi da se duboko zapita o vlastitu identitetu i o prijetnji koja se
nadvija nad njegovim postojanjem. Tada pisari nastavljaju i dovršavaju
pisanje Biblije, započeto malo prije progonstva, odnosno prvih pet knjiga
koje čine Toru: Postanak, Izlazak, Knjiga brojeva, Ponovljeni zakon i
Levitski zakonik. Te knjige pripovijedaju o rođenju svijeta i drevnoj
povijesti židovskog naroda. Tada se govori o Hebrejima; riječ "Židov"
kasnija je izvedenica od riječi "judejac", stanovnik Judeje i potomak
Hebreja. Pripovijedaju priče o praocima Adamu, Noi, pa o Abrahamu -
rodozačetniku Hebreja - i njegovim potomcima Izaku i Jakobu. Jakov će
uzeti ime Izrael i njegovih dvanaest sinova postat će utemeljitelji dvanaest
izraelskih plemena. Naposljetku pripovijedaju o deportiranju hebrejskog
naroda u Egipat i njegovu oslobođenju za koje je zaslužan Mojsije koji će
im dati Božji zakon (slavnih deset zapovijedi). Opisuju također sve obrede
koji se moraju prakticirati i sva pravila kojih se Židovi moraju pridržavati.
Inzistiraju na strogo monoteističkom karakteru židovske vjere, no nose
tragove Abrahamovih politeističkih ili henoteističkih vjerovanja. Ona su
kod izraelskog naroda živjela ne samo u Mojsijevo vrijeme (vidimo to s
epizodom o zlatnom teletu kojem se narod klanja nakon što je Mojsije
otišao na planinu da se susretne s Jahveom), nego i sve do progonstva u
Babilon, jer su posljednje povijesne knjige Biblije, one o kraljevima i
ljetopisi, napisane nakon progonstva i izvješćuju da se narod ne prestaje
vraćati idolatriji i da će ga Bog zbog toga izručiti u ruke njegovih
neprijatelja. Može se tako konstatirati da Biblija - potvrđujući neke vanjske
tekstualne i epigrafske izvore - pokazuje da je monoteizam plod dugog,
stoljetnog procesa. Bio on propovijedan ranije ili ne, u svakom se slučaju
unutar judaizma definitivno nameće tek u 5. stoljeću prije Krista, kada su
drevne usmene predaje zapisane, a židovski narod, koji umalo nije nestao,
sebi postavlja pitanja o vlastitu identitetu. On tada sebi daje esencijalan
politički i religijski legitimitet: unatoč svojoj malobrojnosti i svim svojim
razočaranjima, on je narod koji je izabrao jedinstveni Bog.
Premda pod perzijskom vlašću, Židovi mogu slobodno prakticirati
svoju religiju. Oko 400. godine prije Krista Ezra započinje novu religijsku
reformu. Zabranjuje brakove sa strankinjama i definitivno kodificira
zakone o čistom i nečistom (613 zapovijedi) koji su u ortodoksnom
judaizmu ostali na snazi do danas. Tora je dakle završena tek u to doba.
Malo kasnije, dok se Biblija obogaćuje novim knjigama, nastaje takozvani
"Babilonski" Talmud, zbirka razmišljanja i interpretacija Tore. Svećenička
kasta dobiva na moći i Herod Veliki rekonstruira Jeruzalemski hram malo
prije nego što će se roditi Isus. Hram 70. godine razara rimska vojska pod
Titovim vodstvom i judaizam se nastavlja u dijaspori. Svećenici i
žrtvovanja nestaju zajedno s Hramom. Nasljeđuju ih rabini koji čitaju i
tumače Toru te provjeravaju njezino poštovanje po sinagogama diljem
svijeta. U međuvremenu židovski monoteizam rađa novu religiju koja
jedinstvenom Bogu Židova daje svjetski karakter: kršćanstvo. No to je
druga priča...

Zašto se Biblija ne može čitati doslovno

Možemo se zapitati zašto se, premda je te činjenice znanstvena

zajednica čvrsto dokazala, i dalje posvuda čita da židovski monoteizam
potječe iz drugog tisućljeća prije Krista, da je Abraham živio oko 1800
godina prije Krista, a Mojsije Hebreje oslobodio oko 1250. godine prije
Krista. Tu su kronologiju na temelju Biblije uspostavili vjernici. Ona je
toliko obilježila našu judeo-kršćansku civilizaciju da nam se teško od nje
otrgnuti, čak i ako nismo religiozni. Toliko romana, filmova, poput Deset
zapovijedi Cecila B. DeMillea, prožima našu kulturnu baštinu da te ideje
traju iako ih već gotovo dva stoljeća pobija povijesna kritika, a
desetljećima i arheološka istraživanja. Povjesničari se ne mogu
zadovoljavati samo biblijskom pričom, moraju se služiti i drugim izvorima.
Abraham i Mojsije možda su postojali, u što mnogi povjesničari sumnjaju,
ali priča o njima ne može se uzimati doslovno iz najmanje triju razloga.
Prije svega, kod Egipćana ne nalazimo nikakav dokument koji bi dokazao
prisutnost Hebreja, deset nevolja koje je poslao Bog (voda pretvorena u
krv, invazija žaba, muha, komaraca, smrt stada, kuga, tuča, skakavci, tmina
i smrt novorođenčadi), niti njihovo bajkovito oslobođenje zahvaljujući
Mojsiju i uništenje faraonove vojske koju je progutalo more. To je u
najmanju ruku čudno za narod koji je bilježio važna klimatska i socijalna
zbivanja, baš kao i najmanji politički i vojni događaj, bio on povoljan ili
nepovoljan. Tim više što je, prema Bibliji, tako pobjeglo 600 000
hebrejskih obitelji, što ne može proći nezapaženo s obzirom na to da
arheolozi broj egipatskog stanovništva procjenjuju na manje od tri tisuće!
U biblijskom tekstu nailazimo na brojne posudbe od perzijskih,
asirskih ili mezopotamskih pripovijesti ili legendi, potvrđenih prije nego
što su biblijske priče zapisane. Tako je priča o potopu i Noinoj arki gotovo
prepisan tekst jednoga mezopotamskog teksta, Pjesme o vrhunskom
mudracu, napisanog oko 1700 godina prije Krista i preuzetog nekoliko
stoljeća kasnije u slavnoj Epopeji o Gilgamešu, koju su Hebreji upoznali za
progonstva u Babilonu. Jednako tako, priča o Mojsiju spašenom iz vode
repriza je legende o Sargonu Akadskom (2296. - 2240. prije Krista), poslije
rođenja ostavljenog u rijeci. Primjećuju se također brojne teološke
pojedinosti (anđeli, Mesija-spasitelj, posljednji sud) posuđene od
zoroasterske tradicije koju su prognanici otkrili na dvoru perzijskog kralja
Kira Velikog. Naposljetku, arheološka iskapanja u Izraelu posljednjih
pedesetak godina potpuno su pobila priču o osvajanju obećane zemlje kako
ona teče u Bibliji, osobito u knjizi o Jošui. Primjerice knjiga pripovijeda
kako se slavne zidine Jerihona ruše Božjom voljom nakon sedam prolazaka
Zavjetnog kovčega i sedam svećenika koji su sedam dana po gradu trubili
u šofare (ovnove rogove). No arheološka iskapanja koja je potkraj
pedesetih godina prošloga stoljeća vodila Kathleen Kenyon otkrivaju da su
u doba toga navodnog izraelskog osvajanja (druga polovica 13. stoljeća
prije Krista) zidine, pa i cijeli grad, već dva stoljeća ranije sravnili sa
zemljom Egipćani iz XVIII. dinastije. Jošua je dakle osvojio grad koji više
nije postojao! Sva kasnija iskapanja, koja je popularizirala uspješnica
glasovitoga izraelskog arheologa Israela Finkelsteina, Razotkrivena Biblija
(2002.), razorila su tradicionalne predodžbe o osvajanju kanaanske zemlje
(negdašnja rimska Palestina) i naseljavanju Hebreja te o razvoju monarhije.
Ako je kralj David doista i postojao, bio je poglavar tek malenog klana. Što
se tiče raskoši Hrama koji je izgradio njegov sin Salomon, riječ je o
kasnijem mitu, koji se vjerojatno pojavio za vladavine kralja Josiasa
(početak 7. stoljeća prije Krista), u doba kada se Biblija počinje pisati.

Vjera pred izazovom povijesne kritike

Često čujemo primjedbu: ako su sve te pripovijesti sazdane od

mitova i posudbi, to znači da židovska vjera ne počiva na nekom Božjem
otkrivenju, nego na ljudskim izmišljotinama. Uostalom, trebalo bi pobliže
odrediti židovsku i kršćansku vjeru, jer kršćani su u svojim biblijskim
tekstovima potpuno apsorbirali hebrejsku Bibliju koju su nazvali "Starim
zavjetom", riječ koja označava "savez". Biblija ponajprije govori o savezu
Boga i čovječanstva (Adam i Noa), potom o savezu Boga i hebrejskog
naroda u čijem je temelju obećanje koje je Bog dao Abrahamu, da će imati
mnogobrojno potomstvo i posjedovati zemlju, Kanaan. Kršćanski sveti
spisi (četiri evanđelja, apostolske poslanice, Pavlova pisma, Apokalipsa
itd.) čine "Novi zavjet" jer kršćani misle da je Bog sklopio novi savez s
čovječanstvom u liku Isusa Krista. Stari i Novi zavjet čine kršćansku
Bibliju i kršćani pridaju veliku važnost svim biblijskim pripovijestima iz
Starog zavjeta. Zato što je Isus bio Židov i vjerovao u svete spise svojeg
naroda, ali i zato što se za njih smatra da najavljuju dolazak Mesije, Božjeg
izabranika i osloboditelja Izraela, kojeg će Isusovi učenici prepoznati kao
svojeg gospodara.
Modema kritika propituje ne samo Židove nego i kršćane. Ne
poljuljava li ona temelje vjere ugrožavajući historicitet biblijskog teksta?
Zapravo, ona ne negira svaku povijesnu zasnovanost pripovijestima o
utemeljenju Izraela. Nemoguće je znati jesu li ti tekstovi u cijelosti
izmišljeni da bi se povijesti židovskog naroda dala "velika pripovijest o
podrijetlu", a time i religijski i politički legitimitet, ili potječu od
starodrevnih usmenih predaja utemeljenih na stvarnim povijesnim
događajima. Istina je vjerojatno negdje između. Abraham i Mojsije možda
su postojali, ali njihov je život velikim dijelom izmišljen. Hebreji su možda
doista doživjeli razdoblje ropstva u Egiptu, koji su napustili pod vodstvom
nekoga karizmatičnog vođe po imenu Mojsije, ali njih tada po svoj prilici
nije bilo više od nekoliko stotina obitelji i njihov odlazak nije pobudio
pažnju egipatske aristokracije, još manje faraona. Potom su se bez
trijumfalnog vojnog osvajanja nastanili u kanaanskoj zemlji i, vrlo brzo
nakon vladavine kralja Davida, negdje oko 10. stoljeća prije Krista,
podijelili se na dva kraljevstva, Izrael na sjeveru i Judeja na jugu, oko
Jeruzalema. Već sam ispričao nastavak priče - koji ovaj put savršeno
dokazuju biblijski, izvanbiblijski i arheološki pisani izvori - o padu dvaju
kraljevstva, deportaciji u Babilon i obnovi Hrama po povratku iz
progonstva. Upravo se u tom kasnom razdoblju između 5. i 2. stoljeća prije
Krista izgrađuje židovski identitet, oko Tore - Zakona - i Jeruzalemskog
hrama, onakav kakvim će ga nekoliko stoljeća kasnije upoznati Isus. Dakle
ne bih rekao da moderna kritika čini nemogućim čitanje Biblije, nego
jednostavno njezino doslovno čitanje. Određeni izneseni događaji
vjerojatno imaju neki povijesni temelj, ali pripovjedači su si uzeli mnogo
slobode u odnosu na povijest. Iz političkih i duhovnih razloga. Političkih,
jer Biblija pokušava dati legitimitet Izraelu i njegovu kraljevstvu.
Duhovnih, jer se ti događaji mogu čitati ne samo u doslovnom nego i u
dubljem simboličkom i duhovnom smislu. Primjerice priča o Adamu i Evi
u Edenskom vrtu mit je koji sigurno nema nikakve povijesne osnove, ali
koji govori nešto duboko o čovječanstvu u njegovoj povezanosti s Bogom:
ljudsko biće trenutačno je u stanju progonstva u odnosu na Boga koji je
njegov izvor, jer se od Njega odvojilo. Bog se čovjeku otkrio da bi mu
pomogao obnoviti tu prekinutu vezu: u tome je cijela temeljna potka
Biblije. Priča o Abrahamu, premda taj lik nije nužno postojao, također je
bogata duhovnim poukama jer je on arhetip vjernika. Čovjek živi u
Mezopotamiji, u gradu Uru, i Bog od njega zatraži da sve napusti, i obitelj
i zemlju svojih predaka, i ode u nepoznato, u onu slavnu obećanu zemlju.
Premda već star, Abraham posluša Boga. Bog mu obeća mnogobrojno
potomstvo, iako mu je žena Sara jalova i također vrlo stara. On se pouzda u
Boga i Sara začne Izaka. Nekoliko godina kasnije, vidjeli smo, Bog zatraži
od Abrahama da žrtvuje svojega sina, toga obećanog sina, što je okrutno
koliko i apsurdno. No Abraham i opet posluša Boga i sprema se zaklati
sina kadli mu jedan anđeo zaustavi ruku: Bog mu to zabranjuje. U tim
epizodama možemo vidjeti metaforu vjere: pravi vjernik mijenja život,
mora biti spreman odreći se obitelji, društvenih veza, i poći prema nekoj
nepoznatoj zemlji, zemlji duhovnog traganja koje ga nužno destabilizira.
Uvijek se pouzdaje u Boga, usprkos prividima i preprekama. A Bog, koji je
testirao njegovu vjeru, pokazuje mu da je On uvijek vjeran svojem
obećanju i preobražava njegov pogled pokazujući kako istinska vjera ne
zahtijeva krvave žrtve, kako su mislile dominantne religije onoga doba.
Isto je i s Izlaskom. Premda priča o Mojsiju ima slab povijesni
supstrat, ona prije svega govori o unutarnjem oslobođenju. Egipat
predstavlja svijet služenja grijehu, a Obećana Zemlja simbol je kraljevstva
Božjeg, odnosno svijeta oslobođen zla i grijeha. Četrdesetogodišnje lutanje
(simboličan broj koji nalazimo u brojnim religijskim tradicijama)
hebrejskog naroda pustinjom može se shvatiti kao inicijacijski put kojim
Bog vodi svakog vjernika od ropstva do slobode, poučavajući ga putem
Zakona (deset zapovijedi koje je Mojsije dobio na Sinajskoj gori),
iskušavajući ga i pružajući mu utjehu. Tako se u duhovnom i simboličkom
ključu može čitati većina biblijskih tekstova, jer priče koje su u njima
ispričane dojmljive su, univerzalne i još nas uvijek mogu ganuti.
Psalme, primjerice, te veličanstvene molitve, još uvijek recitiraju
religiozni Židovi, ali jednako svakodnevno i katolički redovnici iz cijelog
svijeta koji psalme u cijelosti čitaju za svojih božanskih službi
raspoređenih prema danima u tjednu. Pjesma nad pjesmama jedna je od
najstarijih i najljepših pjesama o ljubavi, snažnoga erotskog naboja. Neke
mudrosne knjige, kao Kohelet, pružaju duboku meditaciju o životu. Biblija
vrvi književnim blagom, uzbudljivim pričama, tekstovima bremenitim
smislom. No danas ju je nemoguće racionalno čitati sasvim doslovno kako
to čine židovski i kršćanski fundamentalisti koji tvrde da je Bog stvorio
svijet prije manje od 6000 godina, da je Mojsije jedini autor Tore
(uostalom, na kraju Tore ispripovijedana je priča o njegovoj smrti, što
fundamentaliste stavlja pred nerješiv problem) i da je prešao Crveno more
po suhom na čelu 600 000 obitelji.

Nasilje u Starom zavjetu

Osim povijesne i arheološke kritike dodao bih da u Bibliji ima

bezbroj proturječja koja njezino doslovno čitanje čine apsurdnim, kao i
silno nasilničkih stihova koji, na prvi pogled, od Boga čine iznimno
okrutno biče koje, primjerice, ubija svu prvorođenu djecu u Egiptu ne bi li
kaznio faraona koji uporno drži Hebreje u ropstvu. Što se tiče Mojsija i
njegovih nasljednika, oni se u ratovima protiv nevjernika i osvajanju
obećane zemlje ne ustručavaju zapovjediti brojna krvoprolića. Tako za
vrijeme ekspedicije protiv Madijanita Mojsije pobjesni jer su njegovu
zapovjednici, sažalivši se, ostavili na životu žene i djecu. Kaže im: "Stoga
svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca
dijeleći s njim postelju! A sve mlade djevojke koje nisu spavale s
muškarcem ostavite na životu i one neka budu za vas" (Brojevi 31,17).
Povijesno i doslovno čitanje Biblije čini tako od Mojsija zločinca koji
zapovijeda da se ne samo ubiju žene i djeca, nego i da se siluju djevojčice!
Mogao bih navesti bezbroj takvih primjera.

Struktura Biblije

Daleko od toga da su svi biblijski tekstovi prožeti nasiljem. Ono što

danas nazivamo Biblijom knjiga je vrlo različitih tekstova. Većina njih
napisana je na hebrejskom, a nekoliko ulomaka na aramejskom koji je
postao govorni jezik židovskog naroda po povratku iz progonstva. U to se
doba još ne govori o Bibliji, nego o Tenahu, što je akronim sastavljen od
početnih slova triju skupina starozavjetnih tekstova: Petoknjižje (Torah),
Proroci (Nebiim) i Spisi (Ketuvim). Tenah su u 3. stoljeću prije Krista
eruditi iz židovske zajednice u Aleksandriji preveli na grčki. Dobiva naziv
Septuaginta jer je, prema legendi, u prevođenju sudjelovalo sedamdeset
mudraca. Tada se pojavljuje riječ ta biblia, neutralni plural, koja znači
"knjige", a referira se na fenički grad Biblos iz kojeg je, uvezen iz Egipta,
dolazio papirus potreban za knjige. No Židovi kao i prvi kršćani koriste se
izrazom "Sveto pismo", a latinska riječ biblia (Biblija) kao singular
ženskog roda nameće se tek u srednjem vijeku. Zanimljivo je primijetiti da
su kršćani, premda su zadržali cjelinu Tenaha, promijenili redoslijed triju
velikih skupina: počinju također Zakonom, ali stavili su Proroke nakon
Spisa, prije tekstova Novog zavjeta, naglašavajući tako činjenicu da su
Isusa najavili prijašnji proroci. On je posljednji prorok kojeg je Bog
poslao, njegov Mesija.
 Rukopisi s Mrtvog mora

Mnogi se pitaju je li otkriće slavnih kumranskih rukopisa, koji su

1948. i sljedećih godina pronađeni na obalama Mrtvog mora, donijelo
saznanja o vremenu ili sastavljanju židovskog i kršćanskog Svetog pisma.
Kršćanskog ne, jer nijedan od tih tekstova ne spominje Isusa, jer su oni
napisani između 3. stoljeća prije Krista i početka naše ere, kada Isus još
nije započeo svoje propovijedanje. To su isključivo židovski tekstovi koje
je vrlo vjerojatno napisala glasovita esenska sljedba o kojoj potkraj 1.
stoljeća govori povjesničar Josip Flavije u svojim Židovskim starinama. Ti
su rukopisi pronađeni u zemljanim posudama skrivenim u pećinama, vrlo
blizu esenskih ruševina. Brojni tekstovi govore o njihovu svakodnevnom
životu i vjerskim pravilima. No također su se, i to je ono što je najviše
oduševilo stručnjake za Bibliju, pronašli isječci iz gotovo svih knjiga
Tenaha, od kojih su najstariji bili iz 3. stoljeća prije Krista - što potvrđuje
da je hebrejska Biblija u to doba uobličena, dok su neki povjesničari tvrdili
da je bila dovršena tek početkom 1. stoljeća prije Krista. Najstarija Biblija
na hebrejskom koja se do tada posjedovala bila je iz 10. stoljeća, a sada se
odjednom pronađe gotovo cjelovit rukopis Biblije stariji više od tisuću
godina! To je ono što Kumran čini najvećim arheološkim otkrićem svih
vremena. No u tim svicima nema nikakvih novih spoznaja koje bi ugrozile
priče sadržane u Bibliji... još manje što se tiče Isusova života, suprotno
onome što tvrdi Dan Brown u Da Vincijevu kodu...

Biblija, Božja riječ? Mnoštvo interpretacija

Kako to da se Biblija, s obzirom na modernu kritiku, još uvijek može

smatrati Božjom riječi? Vjernici mogu reći - a to i čine, osim ako nisu
fundamentalisti - da je Biblija knjiga koju nije napisao ili diktirao, nego
nadahnuo Bog i koja zahtijeva tumačenje. Neki ulomci mogu se shvatiti na
prvoj razini značenja, a drugi zahtijevaju simboličku ili duhovnu
interpretaciju. Vjernici najotvoreniji prema modernoj kritici idu još dalje i
misle da ako određene knjige i ulomci iz Biblije i jesu nadahnuti Bogom,
drugi su zasigurno plod neke ideologije političkog osvajanja.
Ono što vrijedi za kršćane, vrijedi i za Židove. Židovi nemaju uvijek
isti diskurs, on ovisi o struji kojoj pripadaju. Najstarija povijesna struja
takozvana je "ortodoksna" struja koja ostavlja malo prostora modernoj
povijesnoj kritici. Ona ostaje podložna tradicionalnoj koncepciji, koju je u
12. stoljeću dobro rezimirao veliki mislilac Majmonid, a prema kojoj:
"Tora dolazi s neba, što znači da mi vjerujemo da je cijela ta Tora koja je
sada u našim rukama ista ona Tora koja je dana Mojsiju, i da ona u cijelosti
dolazi iz 'Božjih usta'." Vidjeli smo da filološke, povijesne i arheološke
spoznaje takav stav danas čine neodrživim. Uostalom, već se na njega u 17.
stoljeću žestoko okomio filozof Baruch Spinoza, što mu je priskrbilo grubo
isključenje iz sinagoge. No i dalje ga podržava većina rabina ortodoksne
struje koji tvrde da bi odreći ga se značilo uništiti temelje židovske vjere.
Reformirani judaizam, rođen u Europi pod utjecajem
prosvjetiteljstva, najotvoreniji je prema povijesnoj kritici i smatra da svaki
Židov slobodno može doslovno ili simbolički interpretirati Toru te da bit
židovske religije ne čini poštovanje micvota (Božje zapovijedi), nego prije
svega etička potreba. Reformirani pokret inzistira također na revalorizaciji
žene. Danas primjerice razni pokreti takozvanog "liberalnog judaizma",
suvremeni nasljednici reformiranog judaizma, prihvaćaju da žene postanu
rabini, što je nezamislivo za ortodoksne Židove. Nasuprot tome,
conservative judaism istodobno je tradicionalan i moderan. Riječ je o
pokretu rođenom u 20. stoljeću i prilično jakom u SAD-u, koji u Europi
nazivaju masortskim pokretom (od hebrejskog massoret, "lanac,
tradicija"). Tradicionalan po tome što, po uzoru na ortodoksne Židove,
smatra da judaizam počiva ponajprije na poštovanju micvota kao Božjih
zapovijedi. Moderan jer priznaje da Tora nije pala s neba takva kakva jest,
nego je plod kompleksnog literarnog i povijesnog procesa, interakcije
između Božje riječi i ljudskog tumačenja. Drugim riječima, čak i ako Bog
Toru nije riječ po riječ diktirao Mojsiju, čak i ako je ona djelo brojnih
autora i stoljetni plod meditacije drevnih izraelskih mudraca, čak i ako je
ponešto posudila od drugih tradicija, ona ipak izražava istinsku božansku
namjeru. Dok se većina ortodoksnih Židova ukrutila u
fundamentalističkom stavu, liberali i pripadnici masortskog pokreta
priznaju esencijalno mjesto ljudskog posredovanja u razradi Tore i
smatraju da je otkrivenje povijesni proces u kojem se božanske nadahnuće
i ljudska kontekstualizacija nužno isprepleću.
Ima, razumije se, mnogo Židova ateista, agnostika ili nepraktičnih
vjernika, ali kod praktičnih vjernika oni ortodoksni koji propovijedaju
fundamentalističko čitanje Biblije ostaju u većini, bilo to u Izraelu, u
Europi ili SAD-u. Većina ih u cijelosti odbacuje povijesnu kritiku i ne
može tolerirati ideju da Mojsije nije napisao Toru pod Božjim diktatom.
Baš kao i muslimanski fundamentalisti, također u velikoj većini, koji isto
to tvrde za Muhameda i Kuran.
Kršćani su također Bibliju dugo čitali fundamentalistički, no danas se
to za veliku većinu više ne može reći; iznimka su katolički integristi i
evangelički protestanti fundamentalisti. To proizlazi iz činjenice da se
modema povijesna kritika rodila u kršćanskoj kulturi. Većina pionira
biblijske kritike bili su protestantski pastori ili katolički teolozi. Neki su se
od njih i sukobili s Crkvom, ali su i evoluirali i danas su Katolička i
Protestantska crkva savršeno integrirale većinu tekovina povijesne kritike.
Zadovoljavaju se time da tvrde, kao liberalni ili masoreti-židovi, da Bog
nije diktirao riječ po riječ, nego nadahnuo Sveto pismo, koje ne treba čitati
doslovno. U svojem posljednjem djelu o Isusu papa Benedikt XVI. pruža
dobar primjer upotrebe kritičke egzegeze u čitanju evanđelja. Neumorno
ponavlja kako je ta i ta Isusova riječ vjerojatno neki kasniji dometak, kako
neka druga naprotiv pruža vrlo vjerojatna jamstva o autentičnosti itd.
Ukratko, on je savršeno impregniran racionalnom kritikom Biblije, u kojoj
se danas formiraju svi katolički i protestantski teolozi. Za razliku od
ortodoksnih židovskih rabina i muslimanskih imama koji svoja sveta pisma
i dalje čitaju fundamentalistički, zacijelo iz straha da se cijelo zdanje ne
uruši. Tako smo šezdesetih godina prošlog stoljeća imali prilike vidjeti
nezaboravnu epizodu koja je ostavila dubokog traga u anglofonoj
židovskoj zajednici. Jednom od glavnih engleskih rabina, Louisu Jacobu
(umro 2006.), obrazovanom u striktnoj ortodoksiji, odbilo se imenovanje
na mjesto ravnatelja Jew's Collegea (sjemenište koje obrazuje engleske
rabine) vetom Velikog rabina Engleske, samo zato što je uzimao u obzir
određene aspekte moderne povijesne kritike i time riskirao da pokvari
buduće rabine ulijevajući im u glavni primjerice da Sveto pismo svjedoči o
ljudskoj percepciji apsolutnog, a ne o njegovu neposrednom izrazu. Jacobs
je bio izložen takvim napadima da je naposljetku morao raskinuti s
ortodoksijom i postao vodećom figurom masoreti-judaizma, koji je
smatrao prosvijetljenom strujom tradicionalnog judaizma.
 Judaizam i zoroastrizam

Povjesničari religija razmimoilaze se najednom važnom pitanju:

ostavimo li po strani kratko iskustvo Akhenatona u Egiptu, jesu li Židovi
izumitelji monoteizma? Vidjeli smo da se monoteističke vjerovanje ne
može potvrditi prije razdoblja između 7. i 5. stoljeća prije Krista, odnosno
točno prije i točno poslije deportacije židovskih elita u Babilon. Upravo se
tada nameće kult jedinstvena Boga. Jahve više nije samo židovsko
nacionalno božanstvo koje suživi s brojnim drugim božanstvima: postaje
jedini istinski Bog, stvoritelj svijeta. No danas znamo da se otprilike u isto
vrijeme u Perziji rodila druga monoteistička religija: zoroastrizam. Ahura-
Mazda (doslovno "egzistencija koja posjeduje mudrost") je jedinstveni Bog
mazdaističke religije koju je osnovao Zaratustra (Zoroaster na grčkom).
Pjesme (ili napjevi) koji mu se pripisuju, gathe, vrlo su lijepi tekstovi koje
se uspjelo prevesti u 19. stoljeću. Govore o strogo monoteističkoj religiji,
premda se ona, budući da borbu između dobra i zla postavlja kao temeljno
stanje života, upisuje u etički dualizam. Ahura Mazda predstavlja se kao
jedinstveni Bog, stvoritelj svijeta. No za razliku od Boga iz Biblije, njemu
su potrebna njegova stvorenja da bi dovršio svoju tvorevinu koja je još
nesavršena. Bog nadahnjuje ideju dobra i podržava napore svih bića koja
teže savršenom ispunjenju Božjeg djela. Svijet teži stanju konačnog
ostvarenja u kojem će zlo i smrt nestati. Baš kao i biblijski proroci,
Zaratustra razgovara s Bogom i Bog mu odgovara. Riječ je dakle o
proročkoj tradiciji vrlo bliskoj židovskoj.
Mnogo se raspravlja o tome koja je od tih dviju tradicija starija.
Zoroastristi rođenje svojeg proroka smještaju u 1778. godinu prije Krista,
čak i ranije od toga. No primijenimo li istu povijesnu i kritičku metodu na
zoroastrizam i stari judaizam, možemo ozbiljno sumnjati u taj drevni
datum. Istina, nedavno su u Margadiji u Turkmenistanu otkriveni
zoroasterski hramovi koji bi mogli potjecati iz drugog tisućljeća prije
Krista, ali ne postoji konsenzus o toj dataciji. Moglo bi se također istaknuti
da je stari avestički jezik, na kojem su napisane gathe, vrlo blizak vedskom
sanskrtu koji također potječe iz drugog tisućljeća prije Krista, ali to nije
presudni argument. Međutim zahvaljujući pločicama pronađenim u
Perzepolisu sa sigurnosti znamo da kult Ahura Mazde postoji već potkraj
6. stoljeća prije Krista. Je li Zaratustra živio tada ili nekoliko stoljeća
ranije? Njegovo ime tek u 5. stoljeću prije Krista prvi put spominje grčki
povjesničar Herodot. Dakle ne možemo tvrditi, kao što čine zoroastristi i
neki povjesničari, da je zoroastrizam prva velika monoteistička religija u
povijesti čovječanstva. Ali možemo svejedno konstatirati da se u isto
vrijeme kada se rađa židovski monoteizam nekoliko tisuća kilometara od
Judeje razvija još jedan. Židovi su, uostalom, bili u kontaktu sa
zoroastrizmom za vrijeme sužanjstva u Babilonu te osobito u vrijeme kada
ih je oslobodio perzijski kralj Kir, 539. godine prije Krista. Njegova će ih
se ličnost toliko snažno dojmiti da će prorok Izaija od njega učiniti
mesijansku figuru: "Ovako veli Gospod Kiru, pomazaniku svojemu, kojega
držim za desnicu, da rušim narode pred njim i učinim kraljeve
nemoćnim..." (Izaija 45,1-3).
To je prilično zanimljivo kada znamo da je Kir, koji je bio silno
tolerantan i osvojenim narodima ostavljao religijsku slobodu, zapravo živio
u henoteističkoj, a ne monoteističkoj perspektivi, odnosno dopuštao je
prisutnost i drugih bogova uz Ahura Mazde. Također, u nekim biblijskim
knjigama napisanim nakon progonstva susrećemo više teoloških posudbi
od zoroastrizma, poput pojma mesije, cijele angelologije i anđeoske
hijerarhije - sedam arkanđela, anđeli čuvari itd. - ili ideje o kraju svijeta i
posljednjem sudu na kojem će Bog suditi živima i mrtvima. Te su teme
toliko žive u kasnom judaizmu, onom koji upoznaje Isus, da su duboko
prožele njegov nauk. Do te mjere da kardinal Franz Koenig, jedna od
najvećih ličnosti Drugoga vatikanskog sabora i bivši bečki nadbiskup,
erudit dobro upućen u drevne religije, nije oklijevao na simpoziju u
Teheranu održanom 24. listopada 1976. ustvrditi: "Tko god želi razumjeti
Isusa, mora krenuti od duhovnog univerzuma Zaratustre."
Ideja o jedinstvenom Bogu stvoritelju razvijala se paralelno u dva
kraja mediteranskog svijeta tijekom prvog tisućljeća prije Krista.
Nedvojbeno iz dva razloga: snage i ljepote biblijske pripovijesti i
munjevitog uspjeha kršćanstva od 4. stoljeća, koje će na neki način
mondijalizirati biblijskog Boga Židova na kojeg se poziva.

Raskol između Židova i kršćana

Pa ipak, kršćani će se odvojiti od Židova i stoljećima ih progoniti.

Isus je Židov i svi njegovi prvi učenici su Židovi. Raskol između Židova i
judeokršćana (prvih Isusovih učenika) događa se u prvim desetljećima
nakon Isusove smrti, s jedne strane zato što brojni Židovi ne priznaju Isusa
kao mesiju, s druge zato što neki vođe nove kršćanske crkve, počevši od
Pavla, novim obraćenicima koji dolaze iz poganstva ne žele nametati
židovske zakone. Za Pavla je sada vjera u Isusa Krista ono što je izvor
spasenja, a ne strogo poštovanje Mojsijeva zakona. Raskol između Židova
i kršćana postaje neizbježan. No kršćani, bilo da su potekli iz judaizma ili
poganstva, usvajaju židovsku Bibliju kojoj dodaju vlastite zapise.
Međutim silovito odbacuju židovski narod koji sada smatraju
"deicidnim narodom" (izraz potječe iz 2. stoljeća) koji je ubio Isusa,
Božjeg sina. Trebat će pričekati 20. stoljeće da Crkva doista okrene leđa
tom pogrešnom i dramatičnom poimanju (Isusovu smrt htjeli su neki veliki
svećenici, a ne narod u cjelini) koje je gotovo dva tisućljeća promicalo
mržnju i prezir prema Židovima. Srećom, danas postoje brojni židovski i
kršćanski pokreti koji pokušavaju obnoviti veze tih dviju sestrinskih
religija. Utjecaj pontifikata Ivana Pavla II. u tom je smislu bio odlučujuć,
jer je on bio prvi papa koji je došao u veliku rimsku sinagogu i židovski
narod zamolio za oprost zločina što su ih počinili kršćani. Mnogi kršćanski
teolozi rade na rehabilitaciji judaizma u kršćanskoj teologiji, a sve više
Židova zanima se za lik Isusa koji priznaju kao svoj, premda se zbog toga
ne odriču judaizma. Još prije pedesetak godina sve je to bilo nezamislivo.
 ČETVRTO POGLAVLJE
Isus: Bog je ljubav

Isus je dakle bio Židov praktični vjernik odan Tori. Četiri evanđelja,
Markovo, Matejevo, Lukino i Ivanovo, pripovijedaju o tome kako su ga
veliki jeruzalemski svećenici izručili rimskom prokuratoru, Ponciju Pilatu,
da ga osudi na smrt. Zašto je on toliko smetao? Na to nam pitanje upravo
evanđelja (riječ znači "dobra vijest") daju najbolji odgovor. Ti su tekstovi
napisani na temelju usmenih pripovijesti, četrdeset do sedamdeset godina
nakon Isusove smrti, koja se najvjerojatnije dogodila 30. godine. Četirima
evanđeljima prethode Pavlova pisma, napisana dvadesetak godina nakon
Isusove smrti, ali Pavao nije poznavao Isusa. Bio je to vrlo obrazovan i
fanatičan Židov koji je progonio Isusove učenike (sudjelovao je u
Stjepanovu kamenovanju) i koji se iznenada preobratio na kršćansku vjeru
nakon što je imao viziju u kojoj mu je Isus rekao: "Zašto me progoniš?"
(Djela apostolska, 9). Postavši gorljivi promicatelj Kristove poruke, Pavao
je odigrao presudnu ulogu u građenju kršćanske vjere kao opreke
židovskom zakonu, inzistirajući na vjeri i ljubavi kao najvažnijim
elementima religijske prakse nauštrb poštovanja zakona. Međutim Isus se
nikad nije odmaknuo od judaizma, iako ga je želio reformirati svojom
porukom o milosrđu, oprostu i ljubavi, što je u suprotnosti sa strogim
legalizmom.

Nadilaženje Zakona ljubavlju

Najdirljivija mi je epizoda o ženi uhvaćenoj u preljubu:

zakonoznanci i farizeji dovedu mu tu ženu podsjećajući ga na to da Zakon
nalaže da je se kamenuje. Postavljaju mu zamku, sumnjajući da će on
odbiti pristati uz Zakon. Isus se sagne i napiše nešto u pijesku. Potom
ustane i reče: "Tko je bez grijeha, neka na nju baci prvi kamen." I Ivan,
koji pripovijeda tu epizodu, kaže nam kako su svi koji su ženu optužili stali
odlaziti jedan za drugim, "počevši od onih najstarijih" (Ivan 8). Isus
također ponekad krši sveti Zakon o šabatu i jede a da prije nije obavio
ritualnu abluciju; druži se s gubavcima, prostitutkama, samaritancima,
svima onima koje su redovnici smatrali "nečistima". On, zapravo, razbija
tradicionalnu distinkciju između čistog i nečistog i tvrdi da se ona
primjenjuje ne na predmete ili određena ljudska stanja (žene u vrijeme
menstruacije, nevjernici, gubavci itd.), nego na ono što izlazi iz ljudskog
srca: njegove misli i dobre ili loše namjere (Marko 7). Premda nikada nije
prekinuo s judaizmom, premda nikada nije htio ukinuti Zakon, ipak ga
korjenito redefinira, što nije moglo nego odvesti ga u propast.

Sukob Isusa i velikih svećenika

Većina proroka završi loše, jer smetaju i jer prokazuju institucije koje
drže vlast. Sukob nije između Isusa i judaizma kao što se često pogrešno
misli, nego između Isusa i vjerske moći. Vjerski autoriteti njegova doba
nisu mogli čuti tako revolucionarnu poruku. Time bi izgubili svoju moć i
golemu dobit iz žrtvovanja Hramu koji je služio za pročišćenje. Dobit
protiv koje se Isus žestoko bunio: "Ne činite od doma oca mojega kuće
trgovačke" (Ivan 2, 16). Pridodamo li tome činjenicu da je Boga nazivao
"svojim Ocem", predstavljajući se tako u nekom povlaštenom odnosu s
njim, posve je razumljivo da će ga neki veliki svećenici, kako prenose
evanđelja, htjeti uništiti. A kako im je zabranjeno da to učine izravno,
pozvat će se na moć rimskog okupatora, jedinoga ovlaštenog da izrekne
smrtnu kaznu.

Pavao, pravi utemeljitelj kršćanstva

Pavao je svejedno učinio dodatni korak predlažući da novi obraćenici

koji dolaze iz poganstva ne budu podvrgnuti stegama židovskog zakona
(obrezivanje, prehrambeni propisi, obredna čistoća). To je izazvalo snažne
napetosti unutar kršćanske židovske zajednice koju su tada činili isključivo
Židovi. Pavao je naposljetku, za jednog susreta koji se održao u Jeruzalemu
dvadesetak godina nakon Isusove smrti, uspio privoljeti glavne apostole,
Petra i Jakova, i na određen način obilježio definitivan prekid s
judaizmom: novi Kristovi učenici od sada više neće morati poštovati
Mojsijev Zakon. Zbog toga se može smatrati da je Pavao pravi utemeljitelj
kršćanstva kao religije različite od judaizma.
 S obzirom na to da nikada nije ukinuo Toru, s obzirom na to da
nikada nije prestao potvrđivati svoju privrženost židovskoj vjeri i obredima
(iako sebi u odnosu na njih ponekad uzima veliku slobodu, ne bi li pokazao
kako su oni samo sredstva), Isus nije osnovao novu religiju drukčiju od
judaizma. "Nisam došao dokinuti zakon, nego ga ispuniti", tvrdi u svojoj
glasovitoj Besjedi na gori. Pavao je taj koji će požuriti raskol s judaizmom
tvrdeći da prema Božjem planu vjera u Isusa sada mora zamijeniti Mojsijev
zakon. On će razviti cijelu teologiju iskupljenja i univerzalnog spasenja u
Kristu. I upravo kod njega nalazimo zametke teologije utjelovljenja,
premda će trebati pričekati kraj 1. stoljeća i Ivanovo evanđelje da ono bude
objašnjeno. Kršćanska crkva rođena je s Pavlom.

Jesmo li sigurni u Isusovo povijesno postojanje?

Premda su napisana tek nekoliko desetljeća nakon događaja, a ne

nekoliko stoljeća kasnije kao Biblija, možemo li se pouzdati u evanđelja?
Kako biti siguran da je Isus postojao? Nemamo nikakva apsolutnog dokaza
o njemu jer ništa nije napisao, a za života je bio nepoznat rimskim
povjesničarima. Što je, uostalom, sasvim normalno, jer je bio tek neznani
mali židovski prorok u dalekoj provinciji Judeji, kakvih je nakon rimske
okupacije bilo na desetke. Tek se više desetljeća nakon njegove smrti, jer
zajednica njegovih učenika ne prestaje rasti, antički povjesničari počinju
zanimati za njega. Logično je da nije pronađen nikakav arheološki trag
njegova života jer nije izgradio nikakav grad, nije dao kovati novac sa
svojim likom i nije živio ni u kakvoj palači. Bio je neka vrsta lutalice koja
je najčešće spavala pod vedrim nebom okružena zajednicom učenika koju
su uglavnom činili mali ljudi iz puka, neuki, marginalci i izopćenici. Jedino
što bi moglo dokazati njegovo postojanje, no to je apsurdan dokaz, jest
činjenica da bi njegovo nepostojanje povjesničarima predstavljalo mnogo
veći problem nego njegovo postojanje! Jer ako Isus nije postojao, kako
objasniti pokret koji se oko njega formirao (tko ga je stvorio? za koga?).
Kako objasniti da su židovske i rimske vlasti u njegovo ime progonile
desetke učenika, od kojih su mnogi davali vlastiti život iz vjernosti svojoj
vjeri u njega? I iz kojeg bi se razloga išla izmišljati tako apsurdna i nimalo
privlačna priča o nekom Božjem sinu koji završi razapet na križu kao
najobičniji zločinac? Osim toga, suprotno onom što smo vidjeli kod
Mojsija i Abrahama, pripovijest o njegovu životu napisana je kada su
očevici još bili živi. Ukratko, zbog svih tih razloga povjesničari se slažu u
pogledu Isusova povijesnog postojanja, što ne znači da je ono što
pripovijedaju njegovi učenici uvijek istina. Četiri evanđelja tekstovi su
koje su pisali vjernici, u vrlo osobitom kontekstu dvostrukog progona
židovskih i rimskih vlasti. Ti tekstovi odražavaju vjeru prvih Isusovih
učenika i nose trag tih polemika. Oni dakle nisu dokumenti koje treba uzeti
doslovno. Nešto je u njima možda izmišljeno iz ideoloških potreba, a
nailazimo i na povijesne pogreške ili bjelodana proturječja od jedne do
druge evanđeoske pripovijesti.

Je li Isus rođen u Nazaretu ili Betlehemu?

Uzmimo primjer Isusova rođenja. Matej kaže da je Isus rođen pod

vladavinom kralja Heroda. Danas znamo da je Herod umro 4. godine prije
Krista. Samo po sebi, za povjesničare to nije problem jer se primijetilo da
je redovnik Dionizije Mali, kojeg je u 6. stoljeću papa zadužio da datira
Isusovo rođenje, napravio pogrešku od šest godina oslanjajući se na
Tiberijevu vladavinu. Isusovo rođenje zapravo treba smjestiti otprilike šest
godina prije tradicionalnog datuma i prema tome doista je rođen u
Herodovo doba. No tekstovi postavljaju problem kad Matej i Luka tvrde da
je Isus rođen u Betlehemu, u Judeji. Njegovi roditelji živjeli su u Nazaretu,
gradiću u Galileji, gdje je i Isus tridesetak godina, do početka
propovijedanja, živio kao skromni stolar. Kako je židovsko Sveto pismo
preko proroka Miheja najavljivalo da će Mesija, Davidov potomak, doći iz
Betlehema, evanđelisti su Isusovo rođenje morali smjestiti u taj grad da bi
svoju židovsku publiku uvjerili kako je on doista očekivani Mesija. Matej
rješava problem tako što kaže da je Isusova obitelj do njegova rođenja
živjela u Judeji, u Betlehemu ili negdje blizu njega, a kasnije se preselila u
Nazaret u Galileji. Luka naprotiv tvrdi da je njegova obitelj već živjela u
Nazaretu, ali da je Isusov otac Josip morao doći u Betlehem zbog popisa
stanovništva koji je naredio car August, dok je Kvirin bio upravitelj Sirije.
Kako je Josip, prema evanđeljima, bio iz Davidove loze, odsjeo je u
Betlehemu zajedno s Marijom koja je nosila Isusa, koji je dakle rođen
ondje gdje je trebalo da bi se proročanstvo ispunilo. Danas znamo da je
Kvirin bio upravitelj Sirije tek od 6. godine. Isus je dakle imao najmanje
dvanaest godina u doba toga slavnog popisa stanovništva (jer je rođen oko
6. godine prije Krista). Vrlo je vjerojatno da je rođen u Nazaretu, a
proturječja između Mateja i Luke objašnjavaju se jednostavno time da je
Luka htio dati neko opravdanje čudnom egzilu njegove obitelji u Betlehem
baš u doba njegova rođenja.

Povijesna pouzdanost evanđelja

Moglo bi se nabrojiti još primjera proturječja ili pretjerivanja u

evanđeoskim tekstovima, ali u cjelini, i nesumnjivo zbog činjenice da su
napisani prilično brzo nakon događaja o kojima pripovijedaju, oni se čine
prilično pouzdanima po svojoj unutarnjoj koherenciji, preciznom opisu
židovskog miljea i ondašnjeg Jeruzalema. Neki vanjski izvori (Josip
Flavije, Tacit, Plinije Mlađi) potvrđuju Isusovu smrt u doba vladavine
Poncija Pilata, a egzegeti misle da su Isusov život i riječi uglavnom vjerni
činjenicama, iako su određene riječi mogle biti izmišljene ili izokrenute, a
da su čudesni događaji - kao što je njegovo rođenje u Marijinoj
djevičanskoj utrobi ili zastor Hrama koji se navodno razderao napola u
trenutku njegove smrti - teološke izmišljotine namijenjene uvjeravanju
onodobne publike da je Isus doista bio očekivani Mesija.
Može se prije svega misliti da je pripovijest o njegovoj muci
autentična u svojoj glavnoj potki, jer nije baš slavno prenositi s toliko
detalja tragičan i bijedan kraj učitelja, izbičevana i razapeta na križ kao
kakva zločinca, ali i napuštena od svih učenika osim žena i najmlađeg
među njima - Ivana. Posljednja epizoda uskrsnuća postavlja golem
problem povjesničaru koji se ni na koji način ne može izjasniti o nekom
čudesnom događaju. Osim kada treba reći da nema nikakva opipljiva
dokaza o uskrsnuću. A ta je epizoda u temelju kršćanske vjere.
Ista se primjedba može primijeniti na tekstove Novog i Starog
zavjeta: to nisu objektivna svjedočanstva, nego odraz vjere njihovih
sastavljača. Ne mogu se shvaćati doslovno i zahtijevaju interpretaciju,
premda ih bliskost s događajima čini a priori uvjerljivijima od onih koja o
podrijetlu svijeta i hebrejskog naroda iznose prve biblijske knjige.
Pridodao bih, za razliku od konspiracionističke teorije Dana Browna u Da
Vincijevu kodu da je Crkva u cijelosti preradila prvobitne tekstove kada je
u 4. stoljeću imala političku podršku i kada je kanon Svetog pisma već bio
definitivno utvrđen, uklonila bi iz njega nekoherentnosti i riječi koje bi po
nju mogle biti nezgodne. No ništa od toga. To pokazuje da se kršćani u
prvim stoljećima nisu usuđivali dirati u ta prva svjedočanstva koja su
smatrali autentičnima, iako neke epizode, poput one o Petrovu odricanju ili
bijegu apostola pred Isusovom mukom, nisu nimalo slavne.

Isusova čuda

Jedan veliki suvremeni kršćanski teolog ustvrdio je: "Vjerujem...

usprkos čudima!" Ono što nam danas predstavlja problem razlog je
okupljanja oko Isusa u njegovo doba. Neki egzegeti misle da su sva čuda
izmislili evanđelisti ne bi li zorno pokazali nadnaravnu Isusovu moć i
uvjerili publiku da je on doista Božji izabranik. Lako je moguće da su neka
izmišljena, ali sva, ne vjerujem, jer bilo ih je mnogo, osobito višestrukih
izlječenja, i ako sve to uklonimo, skratili smo evanđelja za dobru trećinu.
No radi li se doista o čudima, odnosno izravnim Božjim intervencijama,
protivnim zakonima prirode? Ili se pak radi o neobjašnjenim događajima?
Ima međutim mnogo događaja koji dugo ostanu neobjašnjeni, a jednog
dana nađu svoje objašnjenje. Izlječenja se još dandanas nazivaju
"čudesnima", odnosno neobjašnjivima na današnjem stupnju naših znanja,
ali uvjeren sam da će se jednog dana proniknuti u njihov prirodni uzrok.
Slabo se još poznaje ljudski um i njegove sposobnosti djelovanja na
materiju. Naš je mozak još velikim dijelom neistražen kontinent, a veza
između materije i duha neprestano nam se otkriva, pokazujući kako brojne
bolesti imaju psihičke uzroke i mogu se i izliječiti snagom duha. Kada Isus
tvrdi da je vjera ono što izaziva čuda (Matej 17, 20), ne kaže ništa drugo. A
kada njegovi sugovornici nemaju vjere, evanđelja kažu da Isus ne može
provesti izlječenje. To ne objašnjava sva Isusova izlječenja, ali nimalo mi
ne smetaju ti izvanredni podvizi kojima su protkane evanđeoske
pripovijesti.
Je li Isus imao potrebu "reklamirati se" svojim čudima? Njegova
poruka nije bila dovoljna, moglo bi se prigovoriti? Mislim da je on ta čuda
izvodio iz najmanje triju razloga. Prvo, da privuče svjetinu i tim je
znakovima uvjeri da je Božji poslanik. Uostalom, Isus se, dok ih izvodi,
žali na "taj naraštaj koji zahtijeva znakove!" (Marko 8,11). Mislim također
da je suosjećao s bolesnima na koje je nailazio i koji su ga molili da ih
izliječi. Kršćanski teolozi posebno naglašavaju da je Isus, olakšavajući
tjelesne tegobe, davao materijalni znak nečega dubljeg: došao je da bi
izliječio duše. Imam i osobnu interpretaciju. Mislim da kada tih znakova u
evanđeljima uopće ne bi bilo, ona bi izgubila svoj glavni dramatski okidač:
kako to da taj čovjek koji je pružio toliko znakova koji pokazuju da je Bog
uz njega nije svoju moć iskoristio da spasi sebe samoga? Isusova "čuda"
koja, ponavljam, možda to nisu, imaju dakle ključnu ulogu u poruci koju
on želi širiti: pokazao je da je čovjek s nadnaravnim moćima (dakle
božanskim, za njegove učenike), ali se dobrovoljno tih moći odrekao u
trenutku svoje smrti da bi pokazao kako je Bog ljubav i kako se ljubav
očituje nemoćnošću. Isusova slabost, poniznost, prepuštanje, duh oprosta u
trenucima njegove muke znakovi su koji pokazuju najvažnije što je došao
reći: Bog je ljubav. Kada Isus na križu kaže: "Oče, oprosti im jer ne znaju
što čine", to je beskonačno potresnije nego kada bi munja pokosila rimske
vojnike, a Isus pobjedonosno sišao s križa kao kakav superjunak. U
evanđeoskim pripovijestima začuđuje što je on to mogao učiniti, s obzirom
na moći koje je imao. Evanđelja tako pokazuju nešto što je od kapitalne
važnosti, što je u potpunosti ganulo učenike: Isus preokreće tradicionalni
mesijanski pojam, a time i dotadašnju koncepciju o Bogu.

Inverzija mesijanskog lika

Biblijski Bog zapravo se doima svemogućim Bogom koji može

intervenirati u ljudske živote kako mu se svidi. Individualne ili kolektivne
kušnje Židova biblijski tekstovi tumače kao kazne koje im je Bog poslao
zbog počinjenih grijeha. Drugim riječima, objašnjenje za nevolju nalazi se
u krivnji: zaslužujem tu nevolju jer sam zgriješio. Očekivani Mesija biće je
s izuzetnim moćima koje očituje božansku snagu i oslobađa Izrael od
njegovih neprijatelja. Istodobno, prema nekim prorocima, učinit će od
Izraela svjetionik za sve nacije i uspostaviti na zemlji kraljevstvo Božje. U
Isusovo doba taj Mesija osloboditelj iščekuje se s nestrpljenjem, jer Izrael
je već nekoliko godina pod okupacijom strane vojske, babilonske,
perzijske, grčke i rimske. Kada su kroz njegova čudesa vidjeli Isusovu
moć, svi su njegovi učenici povjerovali da je on najavljeni Mesija,
osloboditelj Izraela. Zato se njegovu imenu pridodalo "Krist", što na
grčkom znači "Mesija". No Isus ih je počeo destabilizirati pokazujući im
kako je došao preokrenuti tradicionalne vrijednosti ljudskih društava
zasnovanih na moći: "Prvi će biti posljednji" (Matej 20, 16), "Nisam došao
da mi služe, nego da služim" (Matej 10,44) itd., te izriče onu zapanjujuću
tvrdnju kako će otići u Jeruzalem da ondje umre. Na što mu Petar,
imenovani vođa apostola, kaže kako se to nikad neće dogoditi, a Isus mu
odgovara: "Makni se od mene, Sotono, tvoje misli nisu Božje, nego
ljudske" (Matej 16, 23). Ukratko, apostoli ne mogu zamisliti da će se Isus
prepustiti i pristati da umre razapet kao običan razbojnik, a očito je da je
Bog uz njega. Jer u njihovim glavama takav kraj znači da ga je Bog
odbacio, da on nije iščekivani Mesija, da je zgriješio i da ga Svemogući
zbog toga kažnjava. A Isus svojim učenicima želi pokazati da lik Mesije
kojeg očekuju nije pravedan, jer slika koju imaju o Bogu nije ispravna. Oni
čekaju Mesiju koji će Izrael osloboditi rimskog jarma i uspostaviti neku
vrstu svjetske teokracije, dok je Isus Mesija koji je došao osloboditi
čovjeka od grijeha i otkriti mu da je Bog ljubav i da se ne miješa u
svjetovne ljudske stvari. Njegovi učenici očekuju zemaljsko kraljevstvo,
Isus im predlaže nebesko, odnosno unutarnje kraljevstvo. Oni čekaju
nekoga političkog Mesiju, Isus je duhovni Mesija koji radikalno odvaja
političko od vjerskog: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta" (Ivan 18,
36); "Dajte Cezaru ono što je Cezarovo, a Bogu ono što je Božje" (Matej
22, 21). Oni vjeruju u Boga čija se svemoćnost očituje u svijetu. Isus im
najavljuje Boga čija je ljubav tolika da mu brani da pokazuje svoju moć
kako ne bi iskazao nepoštovanje prema ljudskoj slobodi. Mislim, uostalom,
da je taj raskorak glavni razlog ne samo bijega apostola u trenucima
Isusova uhićenja i Petrova odricanja, nego i Judine izdaje; Juda je zelot,
politički aktivist vrlo aktivan u borbi za oslobođenje Izraela. On više ne
može podnijeti stav kojim Isus odbija staviti svoju moć u službu političkog
ideala te ga izručuje velikim svećenicima i taj je čin neka vrsta
provokacije; potajno se nada da će Isus na kraju reagirati. No ništa od toga:
Isus Petru koji staje u njegovu obranu zapovijeda da spremi svoj mač i
pušta da ga uhite bez borbe. Juda od očaja počini samoubojstvo,
nesumnjivo zato što je volio Isusa i što nikada nije pomislio da će Isus tek
tako pustiti da umre, umjesto da svojem narodu donese oslobođenje.
Isus kao izvor oslobođenja propovijeda molitvu i povezanost s
Bogom. Želi iznova povezati ljudsko biće s njegovim božanskim izvorom.
No po uzoru na neke biblijske proroke, počinje preodgajanjem pogleda koji
njegovi učenici upućuju Bogu, pokazujući im kako je njegova svemoć kao
prikovana njegovom ljubavlju i posvemašnjim poštovanjem slobode svih
njegovih stvorenja. To znači da ljudske događaje više ne treba čitati kao
Božje nagrade ili kazne. Bog se svojom milošću brine za čovjekovu
nutrinu, i ne štiti pravednika od svake kušnje kao što ne kažnjava grešnika
za njegove grijehe šaljući mu nevolje. Također, ne miješa se u svjetovne
stvari.

Kako nakon Auschwitza još uvijek vjerovati u Boga?

To teološko pitanje silno je aktualno. Koliko se vjernika, pa čak i

nevjernika, zapitalo kako još vjerovati u Boga nakon Auschwitza? Više se
ne može vjerovati u koncepciju izvjesnoga biblijskog Boga koji se
neumorno miješa u ljudske stvari. Uostalom, tu su sliku u hebrejskoj
Bibliji već okrhnuli neki tekstovi, poput značajne knjige o Jobu koja
oštroumno postavlja problem zla, posebice zla koje pogađa pravednika.
Definitivno je pobija slika koju Isus daje o Bogu: Bogu koji govori u
dubini ljudskog srca, ali ostaje tih u svjetskoj gunguli, Bogu koji se povlači
i odbija provoditi svoju moć da ljude ne bi prisiljavao da vjeruju u njega.
Od Drugoga svjetskog rata postoji židovska i kršćanska teološka
struja, rođena s likovima kao što su Simone Weil, Etty Hillesum ili
Dietrich Bonhoeffer, koja se pokušava vratiti koncepciji povučenog,
skrivenog, neiskazivog i ne svemoćnog Boga kojeg su crkvena zastranjenja
tijekom stoljeća poslala u zaborav.

Drugi vatikanski sabor: Crkva se odriče svjetovne vlasti

Srećom, nakon Drugoga vatikanskog sabora (1962. - 1965.) Crkva se

napokon izjasnila u korist laiciteta i slobode vjerovanja, prekinuvši tako
petnaest stoljeća miješanja vlasti i nasilnog gušenja savjesti, posebice
putem inkvizicije. Pogledamo li povijest Crkve, koliko se samo borbi
vodilo u ime svemogućeg Boga kršćana! Kako objasniti taj otklon u
odnosu na poruku evanđelja? Presudni događaj bio je prijelaz Rimskog
Carstva na kršćanstvo u 4. stoljeću. U manje od jednog stoljeća, od
Konstantina koji 313. prekida progone kršćana do Teodozija koji
kršćanstvo proglašava državnom religijom carstva, kršćani od male i
najčešće progonjene herojske manjine postaju većina koja može, i želi,
svoju religiju nametnuti svima. Iz toga proizlazi ozbiljno zastranjenje
kršćanske vjere. Duhovne i svjetovne moći su se pomiješale, uveden je
pojam svemogućeg Boga, zaštitnika pobjedničke crkve. A isto je i s
teologijom u kojoj će se razvijati koncepcija o Bogu koji štiti svoje
vjernike i kažnjava grešnike, koja će u moderna vremena dovesti do
stvaranja te ideje koju i danas imaju naši bake i djedovi, o "dobrom Bogu"
koji dobroj djeci dijeli pluseve i "krampusu" koji kažnjava one koji ne
slušaju roditelje ili crkvene zakone. Sve je to na antipodima poruke
evanđelja. I danas kada čujemo ponekoga klerika da kaže primjerice da je
AIDS kazna Božja, to je hereza u odnosu na Isusovu poruku i lice Boga
koje je on htio otkriti.

Tko je Isus?

Vidjeli smo da su evanđelja pripovijesti vjernika koje izražavaju

vjeru prvih Kristovih učenika. Nemaju sva isti diskurs o Isusovu identitetu
jer su napisana u različitim razdobljima i kontekstima. Što su evanđelja
bliža događajima, to više inzistiraju na Isusovoj ljudskoj prirodi. Što su
kasnije napisana, to više ističu njegovu božansku prirodu, a to pokazuje da
je vjera u Isusa kao utjelovljenje Boga proces koji je trajao nekoliko
desetljeća. Tri evanđelja najbliža Isusovoj smrti, Markovo, Matejevo i
Lukino - koja se nazivaju sinoptičkim jer imaju istu narativnu potku i može
ih se rasporediti u sinopse, odnosno u paralelne stupce - napisana su
između 50. i 80. godine. Ona kažu da je Isus Mesija, Božji sin. Isus je
čovjek, premda Matej i Luka njegovo rođenje prikazuju kao čudesno jer je
njegova majka Marija mlada djevica koju je oplodio Duh Sveti. Nadalje
smatra se da uskrsnuće, o kojem svjedoče sva četiri evanđelja, otkriva
izniman karakter Isusova identiteta ("prvorođeni među mrtvima") i njegov
status spasitelja svijeta. On je dakle ljudsko biće koje održava jedinstven
intiman odnos s Bogom i čiji je život, od rođenja do smrti, protkan
izuzetnim božanskim intervencijama koje svjedoče o tome da je Isus doista
Krist, onaj kojeg je Bog izabrao da bi se u potpunosti otkrio i spasio ljudski
rod pružajući mu vječni život. Kada govori o sebi samom, Isus se
predstavlja kao "Sin Čovječji", mesijanski naziv iz Knjige o Danielu. No
nikad se ne poistovjećuje s Bogom. Naprotiv, pokazuje uvijek raskorak,
hijerarhiju između sebe i Boga kojeg naziva svojim Ocem (abba). Četvrto
evanđelje, pripisano Ivanu, s kraja je prvog stoljeća. Naracija mu je vrlo
različita, a otvara se raskošnim prologom o božanskoj prirodi Isusa, koji je
navodno utjelovljenje božanske riječi (logos). U tom evanđelju Isus ovaj
put izgovara riječi koje potvrđuju njegovu božansku prirodu: "ja i Otac
jedno smo" (Ivan 10, 30) ili "Prije nego Abraham posta, ja Jesam" (Ivan 8,
58). Zanimljivo je primijetiti da je Ivanovo evanđelje napisano u Efezu,
gdje je filozof Heraklit izmislio pojam logosa, božanskog razuma koji
vlada svijetom i u kojem svaki čovjek sudjeluje. Suprotno trima drugim
evanđeljima, Ivan piše nakon što se raskol Židova i kršćana već dogodio,
stoga može evocirati Isusovu božansku prirodu što bi za židovsku publiku
bilo nepodnošljivo. Piše izravno na grčkom, za ljude helenske kulture, i
jasno kaže da je Isus utjelovljenje božanskog logosa, dakle svrstava ga
među božanstva. Prije njega i Pavao je već imao izraze koji su težili toj
ideji, premda je nikad nije tako jasno formulirao: "Isus je slika Boga
nevidljivoga, prvorođenac svega stvorenoga" (Poslanica Kološanima 1,
15). Od ideje da je "Isus nalik Bogu" (Pavao) ili "Božji sin" (tri sinoptička
evanđelja) dolazi se do ideje da je on Bog koji je postao čovjekom.

Teologija Čovjeka-Boga

No kako Isus može biti istodobno i čovjek i Bog? I kako Bog može
ostati jedinstveni Bog judaizma ako ga čini više osoba? Kršćani će te
paradokse pokušati riješiti tijekom drugog i trećeg stoljeća, kad se
gomilaju kontroverzije o Isusovu identitetu. Za neke on je samo čovjek
kojeg je Bog usvojio na početku svojega propovijedanja, što ga
obogotvoruje (adopcionizam). Za druge, naprotiv, on je samo Bog koji je
uzeo izgled ljudskog bića (docetizam). No većina biskupa pokušava
pronaći definiciju koja bi istodobno očuvala Isusovu ljudsku i božansku
prirodu. Tako se postupno rađa teorija trojstva: postoje tri božanske osobe,
Otac, Sin i Duh Sveti. Sin se utjelovio u Isusu i on prema tome ima
dvostruku prirodu, ljudsku i božansku. Istodobno je u potpunosti čovjek i u
potpunosti Bog. Ta koncepcija postupno postaje koncepcijom većine
kršćana i nameće se kao dogma na Nicejskom saboru koji je 325. sazvao
car Konstantin.
 Konstantin je sazvao Sabor jer mu je već bilo dosta neprekidnih
svađa kršćana o tome, posebice o vrlo popularnoj teoriji običnoga
svećenika iz Aleksandrije, Arija, koji je minimizirao Isusovu božansku
prirodu i proglašavao ga drugorazrednim bogom, inferiornim ocu. Kako se
želio osloniti na kršćane pri uspostavljanju moralne kohezije svojega
carstva, bilo mu je važno da oni budu složni. Ostavio im je slobodu da se
dogovore o definiciji, ali im je naložio da neki dogovor moraju postići.
Većina je osudila Arijevu tezu i doradila definiciju Trojstva. Konstantin je
prihvatio odluku, protjerao Arija i njegove posljednje pristaše, a kredo
proizašao iz Sabora nametnuo u cijelom carstvu. Premda se car nije
izravno uključivao u rasprave, nametnuvši ortodoksiju, čak i sredstvima
fizičke represije, odigrao je ključnu ulogu u rođenju kršćanske dogme.
Upravo taj savez religije i političke vlasti istodobno će zamjetno
favorizirati polet kršćanstva i... duboko ga izopačiti. Od progonjene religije
kršćanstvo će postati religija koja progoni: Židove, pogane, heretike,
nevjernike drugih religija itd. Pravila laiciteta i nenasilja njegova
utemeljitelja uvijek će se naučavati, ali će ih sve manje primjenjivati
institucija koja će se mnogo više brinuti o svojoj ekspanziji i moći.

Sveto Trojstvo

Ideja o Bogu koji je istodobno jedan i tri rođena je iz potrebe da se

razriješi nekoliko paradoksa iz Novog zavjeta. Isus se u njemu doima kao
čovjek, ali, kao što smo vidjeli, Pavao, a osobito Ivan kao da ustvrđuju i
njegovu božansku prirodu. Isus govori o Bogu kao o svojem ocu i evocira
lik Duha Svetoga kojeg će poslati svojim učenicima kada ga više ne bude.
Trojstvena teologija pokušava kombinirati sve te parametre. Nedostatak joj
je što snažnu ideju Božjeg jedinstva čini kompleksnom. No njezina je
snaga u tome što kroz taj odnos različitih božanskih osoba kaže kako je
ljubav inherentna Božjoj biti. Trojstveni kredo o kojem se slažu gotovo sve
kršćanske vjeroispovijesti - katolici, protestanti, pravoslavci - postao je
jedan od temelja kršćanske vjere.
 PETO POGLAVLJE
Osobno iskustvo božanskog

U 5. stoljeću prije Krista svijet je doživio razdoblje nevjerojatno

intenzivne duhovnosti u kojem je religioznost krenula putom veće
individualizacije i interiorizacije. To je ono što je filozof Karl Jaspers u
djelu Porijeklo i smisao povijesti (1950.) nazvao "aksijalnim razdobljem
čovječanstva". O čemu je riječ?

Aksijalna prekretnica čovječanstva

Jaspers se kratko osvrće na jednu neobičnu činjenicu. Polovicom

prvoga tisućljeća prije Krista duboka revolucija religioznog osjećaja
dodirnula je sve poznate civilizacije. Otprilike u isto doba u svim se
civiliziranim krajevima pojavljuju ličnosti kojima je zajedničko da u
potpunosti obnavljaju vjersku misao čovječanstva i da to čine otprilike
prema istim orijentacijskim točkama: Lao Tse i Konfucije u Kini,
Mahavira (utemeljitelj jinizma) i Buddha u Indiji, Pitagora i veliki filozofi
predsokratovci u Grčkoj, Zoroaster u Perziji, veliki proroci u Izraelu...
Oni odgovaraju na potrebu za smislom pojedinaca. Dok je antičkim
svijetom do tada dominirala kolektivna dimenzija, u tom se razdoblju
javlja ideja pojedinca, njegovih potreba, prava i duhovnih težnji. Pojedinac
sebi sve češće postavlja pitanja o sebi samom. Zanima se za temu o smislu
života: Zašto sam na svijetu? Kako ispravno živjeti? Kako biti sretan? S
razvojem gradova i materijalne udobnosti postavlja se pitanje individualne
sreće. Čim ljudi steknu minimum sigurnosti i osjećaju se materijalno
zbrinutima, počinju si postavljati druga pitanja i pojedinac izranja iz
skupine.

Traganje za srećom i osobnim spasenjem

Usporedo s pojavom individualne svijesti i brige o sebi rađa se i

potraga za srećom u ovozemaljskom i onozemaljskom svijetu te se
postavlja pitanje sudbine duše nakon smrti. Vidimo to vrlo dobro u Egiptu
gdje će se praksa balzamiranja, do tada rezervirana samo za faraona i
potom za glavne članove njegove palače, tijekom prvog tisućljeća prije
Krista malo-pomalo demokratizirati. Svatko tko je materijalno zbrinut
zanima se za svoj posmrtni život. Također, astrologija i umijeće proricanja,
do tada rezervirani za vladara, širi se i demokratizira u cijelom
mediteranskom bazenu te u Indiji i Kini, a tek u osvit naše ere prodire u
sve slojeve stanovništva. Svi se zanimaju za svoju osobnu sudbinu. Isti se
fenomen javlja i u religiji. Nisu više dovoljni veliki kolektivni rituali o
kojima smo govorili na početku ove knjige, u kojima se veliki svećenik
kod bogova zauzima za narod; sada svatko teži osobnom iskustvu
božanskog. Tako se u Grčkoj razvijaju misterijski kultovi, inicijacijska
iskustva koja iniciranom omogućuju osobni i emocionalni susret s
božanstvom. Tu je i filozofija - "ljubav prema mudrosti" - zaokupljena ne
samo racionalnim spoznavanjem svijeta nego i načinima vođenja
ispravnog, sretnog i kreposnog života. Nije bilo rijetko, uostalom, da su i
filozofi bili poklonici misterijskih kultova; tako su primjerice Platon,
Ciceron ili car Hadrijan bili vezani uz eleuzinije, inicijacijski kult nalik
šamanskom transu. Više se ne želi samo "činiti sveto" (žrtva), želi ga se
doživjeti.
Isto se događa u Indiji gdje staru vedsku religiju i žrtve brahmana,
svećenika iz više kaste, dovode u pitanje lutajući asketi u potrazi za
spasenjem. Tako se rađa kult Buddhe, koji se pita o načinima postizanja
istinske i trajne sreće. On poljuljava kastinski sustav ističući kako svako
ljudsko biće, bez obzira na društveni status, prikladnom duhovnom
praksom može postići oslobođenje. Osobnim iskustvom može postići
"probuđenje", odnosno stanje posvemašnjeg oslobođenja i pune svijesti o
istini. Nije više okovano neznanjem i privrženošću i može izbjeći ciklus
reinkarnacija. Iste preokupacije vidimo i u Kini gdje se rađaju taoizam i
konfucijanizam koji, premda ne dovode u pitanje podređenost pojedinca
skupini, inzistiraju na osobnoj sreći i pridonose razvoju osobnog morala i
mudrosti.
Zoroastrizam, koji smo već spominjali, savršeno je amblematičan za
razvoj etičke religije te osobnog i srdačnog odnosa s Bogom: "O Mazda,
svjestan sam svojih slabosti, moje je bogatstvo beznačajno, a drugovi
malobrojni. Stoga idem prema Tebi: pogledaj me dobro, pruži mi ljubav'
kakvu zaljubljeni, u blistanju Pravde, pruža voljenoj i obogati me
Pravednom misli", uzvikuje Zoroaster (Gathas Pjesma 11,2). Isti fenomen
susrećemo u judaizmu gdje se, uz Toru, razvoja cijela književnost mudrosti
(Job, Psalmi, Kohelet) koja također odaje pronicavo osobno duhovno
propitivanje i želju za afektivnim zbližavanjem čovjeka i Boga. Ista je stvar
kod kasnih proroka koji otkrivaju lice srdačnijeg, suosjećajnijeg Boga,
bližeg srcu svojih vjernika.

Zbližavanje božanskog i ljudskog

Dolazi dakle istodobno do individualizacije vjerskog osjećaja i

rađanja jedne prisutnije afektivne dimenzije: Bog, ili bogovi, postaju bliži
ljudima, a ljubav napokon zauzima više mjesta nego zakon. Želju za
doživljavanjem božanskog prati približavanje ljudskog i božanskog.
Vidimo to vrlo jasno u judaizmu gdje se pojam milosrdna Boga bliskog
srcu svojih vjernika snažno razvija u kasnim tekstovima i naposljetku
dovodi do Isusove poruke: o nužnom nadilaženju zakona ljubavlju. Upravo
se u to doba univerzalizira pojam "božanske dobrote"; muškarci i žene koji
dožive to inicijacijsko iskustvo tvrde kako dobrotu Boga ili bogova
osjećaju duboko u nutrini vlastita bića. Bog govori srcu svih vjernika i
svatko ga u vlastitu srcu može susresti. Bog više nije jednostavno na nebu,
on je u "meni". Može biti transcendentan, ne trebam mu "ja" da bi
postojao, ali ja ga susrećem u "sebi". To je ono što se naziva Božjom
imanencijom.

Božja imanencija i panteizam

Bog dakle ima dvije dimenzije: transcendenciju i imanenciju.

Transcendentna dimenzija izražava njegov radikalni alteritet. On je "Posve
drugi", onaj o kojem ja ne mogu ništa reći, onaj koji je duboko različit od
"mene" i postojao je prije mene jer me stvorio. Imanentna dimenzija znači
da je Bog ili božansko prisutno unutar "mene", u nutrini mojega srca, ali i
u nutrini svijeta. Ta koncepcija Božje imanencije ponekad će dovesti do
onoga što se naziva panteizam: Bog se stapa sa svijetom. Panteizam dokida
transcendenciju i ističe radikalnu imanenciju. Bog ne postoji izvan svijeta i
nije ga stvorio. Bog je posvuda. U biljkama, u drveću, u nama... On je
jedno impersonalno božansko koje se stapa s prirodom. Monoteističke
religije odbacuju tu koncepciju potpuno imanentnog božanskog i
pokušavaju održati ravnotežu između transcendencije i imanencije. Bog je
netko "Posve drugi" kojega se obožava, kojem se klanja i kojega se
pribojava. No istodobno je prisutan u svim stvarima i susreće se u vlastitu
srcu.

Duša

Sve religije smatraju da u čovjeku postoji nematerijalni dio koji se

naziva duša, duh, noos, pneuma, dah, ba itd. Ma kojim se imenom nazivao
taj nematerijalni princip, to znači da ne postoji samo to vidljivo, osjetljivo
tijelo. U ljudskom biću ima i jedan nevidljivi, nematerijalni dio koji se
može osjetiti unutarnjim doživljajem ljepote, ljubavi, radosti... A za mnoge
religije taj nematerijalni princip božanskog je podrijetla. To je onaj
božanski dio u nama. Većina grčkih filozofa bila je uvjerena da je taj
božanski dio najvažniji dio našega bića i da upravo njega treba njegovati
da bi se postigla sreća. Sokrat primjerice prije smrti svojim učenicima
objašnjava kako je cijelog života pokušavao kultivirati svoju dušu da bi je
učinio plemenitom i kako se nada da će se ona nakon njegove smrti
pridružiti bogovima. Duša dakle dolazi od Boga ili božanskog i k njemu se
nakon smrti vraća. I ta je teorija, koja se od 4. stoljeća prije Krista razvija
posvuda pomalo, uvijek u temelju religija.
Riječ "duša" danas ima mnoštvo značenja. Kada za nekoga kažemo
da nema duše, znači da osjećamo da mu nedostaje duha, dubine, ljubavi.
Naprotiv, sve to osjećamo kada za nekoga kažemo da je "dobra duša".
Kada Bergson kaže: "Čovječanstvu bi trebalo malo više duše", to znači
malo više svijesti, duha, dubine, suosjećanja. Religijske tradicije idu još
dalje i povezuju tu interiornost s božanskim, odnosno s nekom silom ili
nekim bićem koje nas obuhvaća ili nadilazi. Sada, ovisno o tome smještaju
li se one u transcendentniju ili imanentniju perspektivu, duhovnosti govore
o duši kao o realitetu koji je stvorio Bog ili kao nečemu što je dio nekoga
"Svega". U oba slučaja duša se nakon smrti fizičkog tijela vraća svojem
izvoru: sjedinjuje se s Bogom za monoteiste, stapa se u neko "Sve" za
imanentnije struje mudrosti.
 Polet duhovnosti

S aksijalnim razdobljem možemo doista govoriti o duhovnosti. Kao

što smo vidjeli, religija povezuje. Ona putem nekoga kolektivnog
vjerovanja okuplja ljudska bića u nečem nevidljivom što ih nadilazi. Zato
se Regis Debray s pravom koristi pojmom "ljudskog zajedništva" kada
govori o religijama. Ja bih rekao da duhovnost, osobna potraga za duhom,
prije svega odrješuje. Ona pojedinca oslobađa svega onoga što ga veže i
zatvara u pogrešna viđenja: neznanje, apriornost, predrasude itd., ali
oslobađa ga i skupine. Oslobađa ga bremena tradicije, kolektivnog, i
omogućuje mu da se uputi prema sebi, prema svojoj unutarnjoj istini. Ako
duhovnost počinje oslobađanjem pojedinca, njezin je krajnji cilj da ga na
ispravan način poveže s drugima. Drugim riječima, duhovnost oslobađa
veza da bi bolje povezala; oslobađa pojedinca da bi ga naučila voljeti.
Duhovnost koja dovodi do ravnodušnosti ili prezira prema drugima nema u
sebi ničega autentičnog. To je neuroza kojoj duhovno služi kao alibi.
Svim tim mudrosnim i duhovnim strujama koje se rađaju u prvom
tisućljeću prije Krista cilj je omogućiti pojedincu da, razvijajući božansku
stranu koja je u njemu, bude u potpunosti on sam. Time se pojedinac
velikim dijelom emancipira od kolektivnih rituala i vjerovanja i dobiva
izravan pristup božanskom ili apsolutnom. Putem razuma, duhovnog
iskustva, molitve, meditacije, on traži istinu. Ta unutarnja i osobna potraga
često ga dovodi u proturječnu situaciju s religijskim tradicijama koje daju
prednost interesu skupine, naroda, plemena, grada. Tako je Buddha
navukao na sebe mržnju brahmana čije je žrtvene obrede denuncirao kao
beskorisne. Sokrata su osudili na smrt zbog bogohuljenja, a Isusa jer je
ugrožavao svećeničku vlast. I njihovi se optužitelji nisu prevarili: te tri
ličnosti uvelike su pridonijele emancipiranju pojedinca od njegove
dominantne religije. Najprije stavljajući ga u izravan odnos s Bogom,
apsolutnim ili božanskim principom. Molitvom (Isus), filozofijom (Sokrat)
ili meditacijom (Buddha) čovjek može postići svoje spasenje i bez žrtvenih
obreda koje veliča tradicija. Potom, njihovo naučavanje razbija
aristokratski karakter tradicionalnih društava. Za njih nema temeljne
razlike među ljudskim bićima: svi, bogati ili siromašni, robovi ili slobodni
ljudi, muškarci ili žene, mogu postići oslobođenje ili spasenje. Nema više
hijerarhije, kaste, izabranog naroda. Sva su ljudska bića jednaka jer sva
posjeduju besmrtnu dušu koja im omogućuje da vode duhovni život koji ih
čini slobodnima. Plemenitost duše postaje važnija od plemenitosti stečene
rođenjem. Duhovnost je duboko demokratska. Stoga oslabljuje svaku
religijsku instituciju koja tvrdi da nema spasenja bez zakona ili kolektivnih
obreda koje je nametnula povlaštena kasta: svećenička. Premda se često
rađaju i razvijaju unutar religijskih tradicija, duhovne struje donose žestoko
osporavanje tih tradicija i katkad čak dovode i do raskola, kao budizam u
odnosu na hinduizam, kršćanstvo u odnosu na judaizam ili, unutar samog
kršćanstva, protestantizam u odnosu na katoličanstvo. Jer kršćanstvo je
brzo skrenulo s puta svojega inicijalnog osporavanja religijskog legalizma i
stvorilo legalizam i klerikalizam koji su bili jednako opresivni kao i oni
koje je denuncirao Isus. Otuda niz uzastopnih reformi, među kojima i ona
Lutherova u 16. stoljeću koja vjeru želi emancipirati od klerikalne i
papinske moći i vratiti je temeljnim načelima evanđelja: siromaštvo,
izravan odnos s Bogom, jednakost. No mnogo prije Luthera neki su vjerski
redovi i mistične struje omogućili brojnim pojedincima da se pomoću
duhovnog života emancipiraju od preteškog bremena institucije.
Duhovne struje koje propovijedaju doktrinarnu ortodoksiju
podjednako kritizirajući moć ili korupciju klerika institucija je, na određen
način, mogla asimilirati i one su često znale pridonijeti njezinoj unutarnjoj
reformi. Takav je slučaj monaških redova. Vidimo to dobro s Bernardom i
cistercitima ili Franjom Asiškim i franjevcima. No one koji bi zastranili u
odnosu na dogmu, iskorijenila bi inkvizicija. Tako je bilo s katarima i
brojnim mističnim pokretima, poput begina, žena privrženih "slobodnom
duhu". Luther je također učinio upitnima određene aspekte dogme, no u
njegovo doba crkva se više nije imala čime boriti protiv oporbenih struja.
Zaštitio ga je jedan njemački knez koji je pristajao uz njegove ideje i odbio
ga izručiti papi. Protestantska reforma vrlo je brzo zahvatila krugove
mnogih kneževa i kraljeva, presretnih što se mogu osloboditi jakog utjecaja
Rima. Renesansa, s ponovnim otkrivanjem grčkog humanizma, imala je
presudan utjecaj na kršćansku religiju vraćajući je njezinim izvorima koji
su u konačnici vrlo bliski tom demokratskom idealu i autonomiji subjekta,
oslobođenju pojedinca od skupine.
 Duhovni učitelji

Vratimo se duhovnosti, koju sam definirao kao osobno iskustvo

božanskog. Znači li to da više nema potrebe za crkvama, klericima,
svećenicima, rabinima, bonzima ili imamima koji će voditi duhovno
traganje? Individualni karakter traganja ne ukida potrebu za vođama, bili
oni živi ili mrtvi. No lik vođe, odnosno onoga koji je dio puta ili cijeli put
prešao prije vas, često zamjenjuje instituciju koja vam jednostavno kaže da
treba vjerovati i ne vjerovati, činiti ili ne činiti. A većina vođa susreće se
unutar samih religija. To su redovnici koji imaju dubok unutarnji život i
znaju prenijeti modalitete duhovnog iskustva. Oni će učenika naučiti kako
moliti, meditirati, izbjeći zamke ili iluzije duhovnog života. Ranije su svi
duhovni vođe bili pripadnici neke religijske tradicije: monasi, lame,
svećenici, kabalisti, sufiji itd. Danas postoji sve više duhovnih učitelja na
margini tradicija ili na raskrižju više tradicija (kao katolički redovnici koji
prakticiraju zen meditaciju). No ima također sve više iluminata i šarlatana
koji se koriste duhovnošću kao sredstvom uspostavljanja moći nad
drugima. Izbor vođe zahtijeva velik razbor.

Kako razlikovati pravog učitelja od "gurua"?

Ne sviđa mi se pretjerano način na koji se riječ "guru" rabi na

Zapadu, jer u Indiji ta riječ, koja znači "duhovni prijatelj", ni po čemu nije
pejorativna. Dobila je tu konotaciju "šarlatana" zbog nekih indijskih gurua
čiji su pokreti sedamdesetih godina prošlog stoljeća dobrano zastranili u
sektaštvo. U načelu je jednostavno razlikovati pravog učitelja od varalice:
novac i ovisnost. Pravom učitelju visoke svote novca nisu nužan uvjet za
nastavak njegova naučavanja i ne pokušava stvoriti ovisnost između sebe i
svojih učenika. Naprotiv, cilj mu je učiniti ih samostalnima, jer je to cilj
duhovnosti. Šarlatan pak nastoji stvoriti ovisnost. Sektaška veza učenika
čini potpuno ovisnim o skupini ili o njezinu vođi. A to često znači biti
uvučen u mrežu neprestane mužnje novca.
Želio bih precizirati da biti pripadnik neke velike religije ne štiti od
sektaškog zastranjenja. Poznajem primjerice vrlo karizmatične tibetanske
lame i katoličke svećenike koji su pravi perveznjaci, koji manipuliraju
svojim učenicima da bi uspostavili vlast nad njima, kao što bi učinio bilo
koji varalica u nekoj sektaškoj skupini. Ima, uostalom, vrlo poznatih
recentnih primjera, kao onaj o osnivaču pokreta Kristovi legionari, vrlo
bliskom Ivanu Pavlu II. Benedikt XVI. upravo je priznao njegov potpuno
izopačen karakter, nakon bezbrojnih pritužbi bivših pristaša, osobito na
pedofiliju. I obratno, ima duhovnih vođa izvan velikih religija koji su
iskreni i bez interesa. Mislim primjerice na Krishnamurtija. Ne treba dakle
za nekoga reći "Nije vezan za neku uglednu religijsku instituciju, dakle
sigurno je šarlatan", kao ni obratno, "Pripada toj i toj instituciji, to je
jamstvo autentičnosti". Uvijek treba razmatrati slučaj po slučaj na temelju
osnovnih kriterija: moralna čestitost, materijalna nezainteresiranost i želja
da učenike učini samostalnima.
Za one koji su krenuli određenim duhovnim putom velika je sreća
susresti autentičnog vođu, iako su takvi doista vrlo rijetki. No i tekstovi i
primjeri velikih mudraca i svjedoka prošlosti, kada imaju univerzalan
karakter, mogu biti pomoć u životu svih ljudskih bića u bilo koje doba.
Buddhina, Konfucijeva, Sokratova, Epiktetova ili Isusova naučavanja
primjerice nije nimalo pregazilo vrijeme, uvijek pertinentno odgovaraju na
ista pitanja: Što je uspješan život? Kako voljeti? Što je istinska sreća?
Kako biti doista slobodan?

Posmrtna vjerovanja: Egipćani

Zajedno s individualizacijom, tijekom prvog tisućljeća prije Krista

razvijao se i sve veći smisao za prekogrobni svijet. Čovjek kao da više nije
zaokupljen samo svojom srećom na ovom svijetu, nego i srećom nakon
smrti. Egipćani su bili prvi koji su stvorili teologiju života poslije smrti,
detaljno utvrdili i označili put prema drugoj obali, prema svijetu u kojem
žive bogovi. Drugim riječima, dali su vjernicima ključeve koji otvaraju
njegova vrata. Prvi takav ključ bio je mumifikacija tijela: smatrali su da
duša ne može preživjeti raspadanje svojega fizičkog omotača. Tehnike
balzamiranja, u početku rudimentarne, usavršila je prva faraonska dinastija
3100 godina prije Krista; one su malo-pomalo postajale sve kompleksnije,
a tijekom prvog tisućljeća prije Krista počele su se demokratizirati. Drugi
ključ, koji se često susreće u kasnijim tradicijama, detaljno je razrađena
karta, putni vodič s raznim etapama koje će duša morati slijediti: prepreke
na koje će naići i načini na koje će ih svladati, nadnaravna bića koja će
susresti, klopke koje će joj postaviti okrutna božanstva, pitanja koja će joj
biti postavljena i način na koji će odgovoriti, tisuće pametnih malih savjeta
za izbjegavanje zamki. Primjerak toga putnog vodiča stavljao bi se u grob
pokraj pokojnika da bi on, izgubi li se putem, mogao u njega zaviriti. To je
ona glasovita egipatska Knjiga mrtvih. Treći ključ osvaja se za zemaljskog
života. Riječ je o skupu dobrih djela koja bi svatko trebao učiniti, što će mu
omogućiti da svlada kušnju "težine duše" na koju će ga staviti bog Anubis;
duša bi trebala biti lakša od pera da bi dobila pristup u svijet bogova,
mogla vidjeti vrhovnog boga Ra i živjela u sreći. Egipćani su razlikovali
sudbinu dobrih i zlih: prvi su bili predodređeni za neku vrstu raja, drugi za
raspadanje u ništavilu nakon što bi ih proždrla Ammut Žderačica, strašna
božica. Egipćani su također uveli pojam uskrsnuća tijela, premda se nisu
koristili tom riječi. U njihovoj teologiji, kada duša stigne u svijet bogova,
oni joj oslobode otvore začepljene pri mumifikaciji čime joj omogućuju da
započne iznova živjeti u tom tijelu, da jede, odijeva se, parfimira, ukratko
da uživa vječni život, skrojen po uzoru na onaj zemaljski, ali sada još bolji.
To je za njih bilo nemoguće bez fizičkog tijela.

Mezopotamija i antički judaizam: "noć" mrtvih

Do druge polovice prvoga tisućljeća prije Krista, druge civilizacije,

barem one koje su nam ostavile pisanih tragova, nisu bile osobito
maštovite u opisu života poslije smrti. Civilizacije Srednjeg istoka i
mediteranskog područja pretpostavljale su da duša živi vječno i taj su život
zamišljale kao vječno lutanje negdje pod zemljom, po nekim strašnim i
mračnim mjestima gdje zajedno žive i dobri i zli. Taj prekogrobni svijet
isključivao je ideju božje pravde: bogovi nisu bili tu da bi se bavili
mrtvima, nego živima i, općenitije, dobrim funkcioniranjem kozmosa.
Arhetip toga zagrobnog svijeta, koji susrećemo kod Sumerana i Akadijaca,
babilonski je Aralu, čiji opis susrećemo u Epu o Gilgamešu, tekstu
napisanom dvadeset pet stoljeća prije Krista u kojem se pripovijeda o
Gilgamešu koji silazi u ono što bih ja nazvao nekakvim paklom da bi
spasio svojeg prijatelja Enkidua. U njemu se detaljno opisuje to
"obitavalište" opasano sa sedam visokih zidova, "čiji su stanovnici lišeni
svjetlosti, gdje prašina taži njihovu glad, gdje je kruh od gline", muke na
koje bivaju stavljene duše, bez mogućeg izlaza. Nitko nema želju da dođe
na takvo mjesto, no nitko nema izbora: takva je sudbina svih koji žive. A to
što te civilizacije gomilaju vjerske rituale post mortem prvenstveno je zato
da se zaštite od povratka mrtvih u obliku sablasti ili duhova, koji bi sigurno
imali zle namjere i samo bi im osveta bila na umu.
Judaizam se tek vrlo kasno zanima za život poslije smrti. Najstariji
tekstovi spominju Šeol koji je neka vrsta golemoga groba pod zemljom;
otprilike se može usporediti s Araluom, s tom razlikom da mrtvi ondje nisu
izloženi mukama: vode neki nedefiniran poluživot, o kojem se uostalom
nema što reći. U Psalmima se Šeol naziva "mjestom beznađa", "zemljom
zaborava" koje se čak ni Bog "više ne sjeća" i od njegovih je stanovnika
"ustegao ruku" (Psalam 88, 6). Ezekijel, kralj Judeje, ovako se obraća
Bogu nakon što je ozdravio: "Jer Podzemlje ne slavi te, ne hvali te Smrt;
oni koji padnu u rupu u tvoju se vjernost više ne uzdaju. Živi, živi, jedino
on te slavi kao ja danas" (Izaija 38, 18-19). Ta je koncepcija još živa u 4.
stoljeću prije Krista, kada se u židovskom društvu počinju širiti ideje
prema kojima će Bog znati prepoznati svoje vjernike i nagraditi ih, na ovaj
ili onaj način, poslije smrti.

Posljednji sud: zoroastrizam i kršćanstvo

Suprotno drugim religijama toga doba, zoroastrizam ima osobito

temeljitu viziju prekogrobnog svijeta, zasnovanu na teoriji spasenja duše i
posljednjeg suda. On zagrobni svijet dijeli na dva dijela, pakao i raj, i u
svoju teologiju uključuje novi element: mogućnost pročišćenja post
mortem, što će kršćanstvo mnogo kasnije nazvati čistilištem. Najstariji
zoroastristički tekstovi vrlo podrobno opisuju etape individualnog suđenja
dušama. Tri dana nakon smrti duša se sjeća svih prošlih djela, dobrih i
loših, i tada se pojavljuje pred tri suca (Mihr, Rashu i Srosh) koji na zlatnoj
vagi odvaguju sva ta djela, a duša mora prijeći most koji se malo-pomalo
sužava. Najteže duše ne mogu ići naprijed, teturaju i padaju u bezdan, čiji
se smrad i tama smanjuju što je duša prešla veći dio puta. Na pola puta
neutralna je zona, "Kuća jednake težine", potom se otvara niz zona koje su
neprestano sve ugodnije. Najsavršenije duše, one koje prijeđu most i ne
padnu, stižu u kraljevstvo Ahura Mazde, jedinstvenog Boga, i žive u
njegovoj vječnoj svjetlosti. Druge se čiste da se pripreme za posljednji sud:
na kraju vremena Bog će uskrisiti sva ljudska bića i suditi im. Ta posve
nova ideja posljednjeg suda preteča je one koju će razviti judaizam, još
više od njega kršćanstvo, a zatim će je preuzeti i islam.
Prvi kršćani vjerovali su u neizbježnost kraja svijeta kada će se Isus
vratiti i suditi živima i mrtvima (paruzija). No tek od 4. stoljeća, kada
Crkva prestaje biti progonjena i kada se počinje pomišljati kako se taj kraj
svijeta nešto odugovlači, kršćani se počinju više zanimati za sudbinu duša
poslije smrti. I u tome pokazuju bujnu maštu! Teolozi poput Ambrozija ili
Grgura iz Nise posvećuju joj summe. U 6. stoljeću papa Grgur Veliki
uspostavlja čak kartografiju zagrobnog svijeta, s rajem pravednika
smještenim na nebu, pokraj Boga, paklom pod zemljom i jednim
prijelaznim mjestom pročišćenja koje će u 13. stoljeću nazvati čistilištem.
Kako se kraj svijeta više ne percipira kao neizbježan, pokušava se shvatiti
što pokojnika čeka nakon smrti. Tako se razvija ideja partikularnog suda.
Ovisno o svojoj vjeri i dobrim ili lošim djelima, pokojnik odmah nakon
smrti ide ili u raj (blažena vizija Boga), ili u neki provizorni pakao, ili na
neko mjesto pročišćenja koje će ga jednog dana odvesti u raj. No ostaje
ideja da će tek na kraju vremena, kada se Krist vrati da sudi svim ljudima,
doći do uskrsnuća tijela i definitivne podjele na vječni sretni život za jedne
i vječni pakao za druge.

Raj i pakao u monoteizmima

Ni Biblija ni evanđelja ne opisuju raj. Spominje se samo "kraljevstvo

Božje" u kojem pravednici žive u vječnoj sreći. Kuran, naprotiv, posvećuje
mnogobrojne stihove tom raskošnom vrtu s potocima meda i mlijeka,
krevetima na kojima počivaju djevice velikih crnih očiju, brokatnim
sagovima: bujna oaza u kojoj vjernici, osim svega, uživaju i u viziji
božanskog. Tri monoteizma zapravo puno više govore o paklu nego o raju,
detaljno opisujući užase koji poslije smrti čekaju "negativce". Biblija ne
opisuje pakao, ali talmudski komentari dijele ga na sedam slojeva koji su,
što su dublje pod zemljom, sve strahotniji; oni najgori među ljudima
nemaju čak pravo ni na sedmi sloj, njihove duše bivaju poništene.
Evanđelja su o tome opširnija: "...peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut
zuba" (Matej 13,42 i 50), "oganj vječni pripravljen đavlu i anđelima
njegovim" (25, 41). Ivanova Apokalipsa opisuje demone, prokletnike
podvrgnute torturi "bačene u jezero ognjeno i sumporno" (20,10). Iz toga
vidimo daje kršćanska literatura posvećena opisu pakla bila prilično obilna.
Sveti Augustin kaže da je pakao mjesto gdje gori pročišćavajuća vatra,
koja gori i nikad ne dogori. Potvrđuje postojanje provizornog pakla (u koji
prokleti dolaze odmah po smrti) i definitivnog pakla u kojem su "patnje
loših mučnije jer oni bivaju stavljeni na tjelesne muke" (In Johannem
Tractatus). Papa Grgur Veliki precizira da proklete ondje muče demoni
specijalizirani svaki za kažnjavanje određenog poroka! Što se tiče Kurana,
on je opširan u opisima pakla koji nemaju što pozavidjeti onima koje
nalazimo u kršćanskoj literaturi prvih stoljeća. Ima tu kotlova s vrućim
uljem, željeznih toljaga, rastaljena metala, vatre, naravno, i sličnih divota...
S gledišta sva tri monoteizma, najokrutnija patnja ostaje udaljavanje
od Boga. Onkraj tih muka, u koje većina vjernika na Zapadu više ne
vjeruje, ono što predstavlja istinsku paklenu muku lišenost je vrhovnog
dobra – Boga.

Uskrsnuće tijela

Nadahnjujući se vrlo lijepim ulomkom iz Knjige Ezekielove u kojem

Bog uskrsava tijela i vraća im njihova fizička svojstva, židovska
eshatološka literatura opisuje način na koji se duše vraćaju prahu da bi
obnovile svoj tjelesni oblik i, općenito, dominantno je mišljenje da je riječ
o integralnoj obnovi osobe, dušom i tijelom. Otuda snažan otpor koji
rabinski judaizam danas pruža doniranju organa post mortem. Uskrsnuće
pokreće talmudske rasprave: Tko će uskrsnuti? Svi? Samo pravednici?
Kada će uskrsnuti? Kada stigne Mesija? Na dan posljednjeg suda? Hoće li
uskrsnuti svi mrtvi ili samo oni pokopani u Izraelu? Hoće li mrtvi uskrsnuti
u identičnom ili nekom novom tijelu? Hoće li biti goli ili odjeveni? Jasno,
nitko nema odgovore i većina rabina ostaje suzdržana, držeći se
Majmonidova savjeta: ne možemo znati ništa o načinu na koji će se to
uskrsnuće odvijati...
Sve kršćanske crkve, bez obzira na njihova razmimoilaženja,
Kristovo uskrsnuće tri dana nakon njegove smrti smatraju dogmom.
Podsjećam na Pavlov uzvik pred Korinćanima, koji su djelovali
sumnjičavo: "No ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako
neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih?" (1 Kor 15, 12).
Prema evanđeljima, sve će nacije doživjeti konačno uskrsnuće: svi će se
naći pred Božjim sudom. Nakon čega će svatko bih nagrađen prema svojim
djelima. Na pitanja o tome što će od nas uskrsnuti, kršćanski sveti korpus
dao je dva različita odgovora. Pavao Rimljanima poručuje da će Krist
uskrsnuti i tijela (Rim 8,11). S Korinćanima je manje kategoričan:
"Uskrsava tijelo duhovno" (1 Kor 15,44). Pravoslavnim i protestantskim
crkvama draže je govoriti o "uskrsavanju mrtvih", dok je Katolička crkva
privržena izrazu "uskrsnuće tijela". Članak 1059. katekizma Katoličke
crkve ide čak i predaleko u tom smislu tvrdeći kako će se na dan
posljednjeg suda "svi ljudi u vlastitu tijelu pojaviti pred Kristovim sudom".
Upravo to susrećemo u islamu; prema Kuranu, mrtvi će toga dana
ustati iz grobova, tijela će im dobiti fizički oblik i okupit će se po drugi put
pred Bogom da polože račune o svojim djelima. Za muslimane naime
mrtvi odmah bivaju podvrgnuti prvom sudu, koji se naziva "sud groba" i
koji određuje mjesto koje će se svakome dodijeliti s obzirom na njegova
dobra ili loša djela koja je počinio na ovom svijetu. Jedni će doživjeti
rajske slasti, drugi užase pakla, sve do posljednjeg suda i konačnog
uskrsnuća kada ćemo se svi naći pred Bogom. Prokleti će zauvijek gorjeti u
još užasnijem paklu, a spašeni uživati u još divnijem raju.
 ŠESTO POGLAVLJE
Impersonalni Apsolutni orijentalnih mudrosti

Do sada smo se uglavnom bavili religijama rođenim na istom

području, na Bliskom istoku, koje su se proširile svijetom. No Azija je
posve drugo područje, koje je pružilo temelje za razvoj religija vrlo
različitih od tih monoteizama: hinduizam, budizam, jinizam, kineske
tradicije itd. U tim tradicijama božansko najčešče ostaje vrlo impersonalan
pojam, vrlo daleko od preokupacija monoteističkih teologa. Bilo bi
ispravnije o tom božanskom govoriti kao o Apsolutnom, a ne Bogu. Taj
Apsolutni, koji može imati vrlo različite oblike, nije Bog stvoritelj i
njegova uloga nije da nagrađuje ili da kažnjava. Što o njemu znamo? Kako
ga definirati?

Od vedske Indije do upanišada

Počet ću primjerom iz povijesti. Dolinu rijeke Ind kolonizirao je,

početkom drugog tisućljeća prije Krista, arijski narod podrijetlom s ravnica
Kavkaza. Neka njegova vjerovanja bit će supstrat na kojem će izrasti
predak velikog dijela orijentalnih tradicija: vedska religija, koja se rađa u
Indiji tisuću ili tisuću petsto godina prije naše ere. Znamo da je ta religija
imala kompleksan panteon, s višim bogovima, polubogovima, duhovima,
nebeskom populacijom koju je valjalo neprekidno štovati, što je bio
zadatak svećenika. Ta povlaštena kasta provodila je vrijeme izvodeći
složene obrede i prinoseći žrtve. Hinduizam je nastao kao reakcija na tu
religiju, premda je preuzeo njezine svete tekstove, Vede, od kojih najstariji,
Rig-Veda, pjeva hvalospjeve raznim bogovima kozmosa koji svojim
vjernicima podaruju bogatstvo i život. No hinduizam je proizveo i vlastite
tekstove, ponajprije upanišade, čije podrijetlo seže otprilike u 7. stoljeće
prije Krista, a posljednji su (ima ih stotinjak) napisani u 2. stoljeću prije
Krista.
Njihovi sljedbenici smatraju te tekstove "objavljenima", baš kao i
Biblija ili Kuran, ali ne misle da ih je objavio neki personalni Bog stvoritelj
koji je govorio prorocima. Hinduisti smatraju da su ti tekstovi razmišljanja,
naučavanja velikih nadahnutih mudraca koja su se u prvo vrijeme prenosila
usmeno, a zatim bila zapisana. Svetasvatara Upanišad posebno je
zanimljiv po tome što uvodi elemente kojih nema u vedskoj religiji,
osobito ideju o nekoj višoj inteligenciji koja ne "upravlja" ljudima: njezin
se zadatak smješta na posve drugu razinu, na upravljanje univerzumom.
Ona održava kozmički red i može se usporediti s vrhovnim principom koji
se u isto doba javlja i u grčkoj filozofiji, Heraklitovu Logosu ili
Anaksagorinu Noosu: inteligencija koja organizira svijet i upravlja njime.
Najstariji upanišadi gotovo su u cijelosti posvećeni definiranju Apsolutnog,
što je težak zadatak s obzirom na to da on nije ni neko biće ni osoba, nego
kozmička esencija, jedno veliko Sve - brahman - čiji je djelić u svakom
biću: atman (individualna duša, u neku ruku).

Indijski bogovi

U hinduizmu svejedno postoji tisuće bogova. No ti nebrojeni bogovi

samo su očitovanja, forme, moglo bi se reći, Apsolutnog koji se ne može
definirati. Jer doista, ništa se ne može reći o tom Apsolutnom, moguće je
samo klanjati se mnoštvu božanstava koji su njegovi različiti izrazi.
Osim toga mnoštva bogova u hinduističkom panteonu postoji trijada,
Trimurti, doslovno "trostruki oblik", odnosno tri glavna oblika božanskog.
Na njezinu je vrhu Brahma. Kako je on figuracija brahmana
(impersonalnog Apsolutnog), on je vrhovni bog koji nema svoj kult i nije
predmet štovanja. Međutim njegova je funkcija ključna u tim tradicijama u
kojima se ne postulira početak i kraj svijeta, nego slijed kozmičkih era koje
zamjenjuju jedna drugu. Svaki put kada se neka era završi i uspostavi se
novi univerzum, Brahma se pobrine da se razni elementi koji su već
postojali (on ih ne stvara) uklope na koherentan način. Brahma je jamac
reda. Drugi element te trijade je Višnu, manifestacija božanske dobrote,
koja neprestano održava univerzalni sklad. Treći je element Šiva koji je
mnogo ambivalentniji. On ima funkciju razaranja, što je nužno u
hinduističkoj kozmogonijskoj viziji u kojoj se jedan univerzum uništava, a
na njegovu se mjestu stvara drugi. No također može biti zaštitnički
božanski oblik, za onoga tko ga zna navesti na tu moć. Taj nas "Trimurti"
podsjeća na kršćansko Trojstvo. Kao što je pokazao jezikoslovac i filolog
Georges Dumezil, važnost broja tri u strukturiranju božanskog i društava
dolazi od Arijaca, zajedničkih predaka indoeuropskih naroda. No Brahma,
Višnu i Šiva nisu tri božanske osobe: oni su tri manifestacije jednoga
impersonalnog božanskog o kojem se ništa ne može znati.

Avatari

Rama i Krišna u središtu su velikih hinduističkih epopeja poput

Mahabharate ili Bhagavad Gite, najpopularnije vjerske knjige u Indiji. Što
predstavljaju ti božanski likovi? Oni su avatari (naziv koji je inspirirao
Cameronov film) Višnua ili Šive: predodžbe ili "silasci" božanskog
principa koji su predmet štovanja. Mnoštvo božanskih avatara u središtu je
hinduističke religije. Zapravo, dvije velike grane suvremenog hinduizma,
šivaizam i višnuizam, dva su vrlo različita načina življenja iste baze
vjerovanja.
Šivaizam, poznat i pod imenom Advaita, doslovno "ne dva"
(nedvojstvo), sam se dijeli na brojne škole. Njihovo je zajedničko
podrijetlo doktrina nedualnosti, nepostojanje razlike između pojedinca i
Svega, brahmana i atmana, i toj fuziji teži vjernik. Upravo u redovima
šivaista susrećemo askete. Jedan od najvećih likova toga duhovnog puta je
Šankara, veliki mudrac iz 8. stoljeća koji je teoretizirao pojam nedualnosti.
U 20. stoljeću njegov je glavni predstavnik Ramana Maharši.
Kada bih trebao sažeti višnuizam u dvije riječi, to bi bile "ljubav" i
"pobožnost". Sljedbenici Višnua i njegovih brojnih avatara (od kojih je
Krišna najpopularniji) čine 75 - 80% hinduista. Oni su prvaci u bhaktiju,
doslovno "pobožnosti", premda joj se odaju i šivaisti. Bhakti je pučka
religija par excellence. Jednako štuje Višnua, Šivu i njihove avatare kao i
nekoga od bezbrojnih bogova te Indije zvane "mandalom s trideset tri
milijuna bogova", od kojih je najpopularniji Ganeš, bog sa slonovom
glavom.
Vjernici se ne mole istim likovima: svatko prisvoji boga ili božicu
koji mu odgovaraju, po obiteljskoj tradiciji, osobnom izboru, jer je njegov
ili njezin hram u blizini, jer je to božanstvo specifično za njegovo selo ili
njegovu kastu, i s njim ili njom uspostavi jednako intimnu i osobnu vezu
kao Židov, kršćanin ili musliman s Bogom. Obraća se njegovu kipu ih slici
koju objesi na vidljivu mjestu u svojem domu, donosi mu cvijeće, mlijeko,
tamjan, voće, veliča ga, iskazuje mu svoje molbe i zahvalnost kada budu
uslišane. Ta pučka, duboko ukorijenjena religija raširena je među
milijunima hinduista, što se vidi po masovnim i konstantnim hodočašćima
(hinduisti su najveći hodočasnici na svijetu) na koja odlaze s tim više
revnosti što se ona prema pučkom vjerovanju broje kao vrijedna djela
kojima se pri ponovnom rođenju zaslužuje bolji život.

Yoga i gurui

Yoga se u Indiji prakticira već tisućljećima, a na Zapadu je došla u

modu prije nekoliko desetljeća. U Indiji se međutim ne radi o nekoj lakoj
gimnastici za građane pod stresom, nego o duhovnoj i filozofskoj praksi
koja se veže uz šivaizam, premda se njome zapravo služe svi hinduisti.
Riječ je o jednoj od brojnih tehnika askeze opisanima u upanišadima. Riječ
yoga dolazi od korijena yuj koji znači "upregnuti zajedno" ili "ujediniti".
Tekst Yoga Sutra, sastavljen od 195 aforizama i oblikovan otprilike u
drugom tisućljeću prije Krista, donosi upute za tu disciplinu koja
objedinjuje kontrolu disanja, tjelesne tehnike, meditacije te moralne i
vjerske obveze kao što su nenasilje, odbijanje laganja, krađe, seksualno
uzdržavanje, čistoća, asketska revnost... Zapravo ne postoji jedna, nego
više yoga koje imaju svaka svoje yame, svoje metode dovođenja duha u
stanje mira, njegova isključivanja od svih smetnji i skladnog sjedinjenja s
tijelom. Yogu su u početku prakticirali samo asketi. Još i danas krajnji je
cilj yogina postati "živ oslobođen", sadhu koji oslobođenje postiže na
ovom svijetu. Kada su prekinuli sve materijalne veze, nadišli vlastite želje,
sadhui postižu vrhovno znanje. Prožeti su božanskim, stapaju se s njim,
čine jedno s brahmanom, Apsolutnim. Nisu svi postigli taj ideal, ali su mu
u potpunosti posvećeni i danas u Indiji ima četiri do pet milijuna sadhua.
U hinduizmu nema institucije ni ortodoksije, postoji samo zajednički
konceptualni temelj na kojem cvjetaju mnogobrojne prakse. Naprotiv, na
svim duhovnim putovima o kojima sam govorio postoji neka središnja
ličnost, os religijske prakse: to je guru, učitelj, profesor kod kojeg vjernik
uči o svojem duhovnom putu. Nema yogina bez gurua, nema ašrama bez
gurua, nema poduke bez gurua. Taj učitelj prenosi znanje koje je i sam
stekao kod nekog učitelja, ali i mnogo više od toga, on prenosi svoje
iskustvu. Čak i u najzabačenijim selima Indije uvijek će se naći neki guru
okružen svojim učenicima, više ili manje brojnim, ovisno o renomeu koji
je stekao. Učenici su u potpunosti podređeni učitelju, što bi se moglo kositi
sa zapadnim shvaćanjima, ali u hinduističkoj koncepciji to je dio mokše,
oslobođenja.

Reinkarnacija u hinduizmu i budizmu

Hinduisti vjeruju u transmigraciju duša, što mi na Zapadu nazivamo

reinkarnacijom. Atman, individualna duša, reinkarnira se iz tijela u tijelo
ovisno o akumuliranoj karmi. Individualna karma rezultat je univerzalnog
zakona kauzalnosti (karman): svako djelovanje ima neki učinak. Ovisno o
tome jesu li ta djelovanja i učinci bili pozitivni ili negativni, poslije smrti
ćemo se reinkarnirati u boljim ili lošijim uvjetima. Krajnji je cilj više se ne
reinkarnirati uopće, jer što nam je karma pozitivnija, to smo sposobniji
osvijestiti činjenicu daje osjećaj individualnosti iluzija. Shvatit ćemo da je
atman jednak brahmanu, da je naša individualna duša samo dio Svega, i
više nas nikakav egoizam (i sve njegove posljedice: žudnja, strah, nasilje
itd.) neće obuzimati. Otpustit ćemo ego. To je ono što hinduisti nazivaju
oslobođenjem. Tada ćemo izaći iz samsare, neprekidnog kruga ponovnih
rođenja, i stopiti se na neki način u kozmičko i božansko Sve.
To je veoma nalik budizmu: valja izaći iz samsare i postići nirvanu
koja se također poima kao neka vrsta oslobođenja. Koja je razlika između
hinduizma i budizma? Bliskost tih dviju tradicija, barem kada je riječ o
teološkom temelju, ne začuđuje: ne zaboravimo da je Buddha rođen u
Indiji u 6. stoljeću prije Krista, u doba najvećeg širenja upanišada, i da je
svoje duhovno traganje započeo kod sadhua, šumskih asketa, premda se
kasnije od njih udaljio. Originalnost budizma leži dijelom u dijagnostici
koju on postavlja o uzroku naše zatočenosti u samsari i u egzistencijalnoj
terapiji koju predlaže kao put do oslobođenja i postizanja nirvane.
Buddhina se poruka, vrlo shematski, može sažeti u onom što nazivamo
četiri plemenite istine: život je patnja; podrijetlo patnje je žudnja; postoji
način dokidanja te patnje; to je plemeniti put, put koji predlaže Buddha,
koji vodi gašenju patnje putem gašenja žudnje i vezanosti. Taj se put
naziva putem "sredine" jer, kako u etičkom tako i u praktičnom pogledu,
odbacuje ekstremne stavove - i vezanost u svim oblicima i ekstremno
trpljenje u cilju prisiljavanja na kidanje veza.
 Budizam i kidanje veza

Budizam dakle naučava dokidanje svake žudnje i svake vezanosti. To

se čini prilično isposničkim, i to je istina. A na Zapadu se često zaboravlja
vrlo zahtjevan karakter budističke askeze i zadržava samo njegova
"nježnija" strana: nekoliko tehnika koje pomažu da se nađe malo spokoja.
U tome nema ništa loše, no odlučimo li se u potpunosti posvetiti putu koji
promiče Buddha, morat ćemo se odvojiti od svega, čak i od sebe samoga,
što je smrt ega, kao u hinduizmu. A na Zapadu smo već otprilike dva
stoljeća na posve obrnutom putu, koji vodi do ispunjenja sebe. U budizmu
se ljudsko biće pokušava ugasiti kao individualnost, na Zapadu se upravo
kao individualnost neprestano sve više afirmira. Treba biti svjestan tih
razlika, premda se može pokušati naći neki kompromis između ta dva puta,
smatrati pertinentnim taj i taj aspekt budističke filozofije, kao zakone o
nepostojanosti i međuovisnosti, ili praksu meditacije.
Buddha je krenuo od konstatacije da je život patnja. Podrijetlo boli je
žudnja, u smislu želje. Uvijek nešto želimo, a kada tu stvar (ili to biće)
dobijemo, patimo od straha da ćemo je izgubiti. Sve dok se budemo vezali
za život, za bića, za materijalne stvari, bit ćemo uvijek više-manje nesretni,
jer sve je nepostojano, sve se neprekidno mijenja. A Buddha traži trajnu,
definitivnu sreću. I objašnjava da se taj savršeni spokoj može postići samo
ako više nismo podređeni želji i vezanosti. Što će, s druge strane, dovesti i
do toga da se više nećemo reinkarnirati, jer će se i "žeđ" za životom
ugasiti. Riječ nirvana znači "ugasnuće". Ideal budističkog života monaški
je život koji omogućuje odricanje od seksualnosti i ljubavnog i obiteljskog
života koji uvijek pobuđuju vezanost. Uostalom, Buddha u svojoj
duhovnoj poruci nikada ne govori o "ljubavi", samo o univerzalnoj ljubavi
putem izraza "blagonaklonost" - maitri na sanskrtu. A ta univerzalna ljubav
prema svim živim bićima upravo zabranjuje vezanje uz to i to biće, otuda u
budizmu ta konstantna ideja da je beskrajno lakše postići nirvanu
monaškim putem nego brakom. Stoga bi se Buddhina poruka mogla
shvatiti i kao poziv da se voli na nestrastven način, bez utjecaja i bez
očekivanja, da se odnos prema drugom zasniva na autentičnom darivanju,
što u konačnici podsjeća na kršćansku agapu.
 Susret budizma i kršćanstva

Uvjeren sam da budistička filozofija može mnogo toga donijeti

Zapadu, baš kao što je kršćanska civilizacija, kako kaže i sam dalaj-lama,
Aziji donijela pojmove društvene pravde i pomoći najsiromašnijima koji su
joj nedostajali.
Naime ta posljednja dva pojma strana su i hinduizmu i budizmu koji
ne pridaju važnost materijalnoj dimenziji postojanja: malo je važno je li
netko bogat ili siromašan, bolestan ili dobra zdravlja, važno je unutarnje
oslobođenje. Najveća patnja nije tjelesna ili vezana uz materijalne uvjete
života. Najveća je patnja duha koji još uvijek živi u neznanju i vezanosti.
Duhovni učitelji brinu se dakle jedino o pokazivanju puta koji omogućuje
oslobođenje. Tu se za njih smješta pravo suosjećanje. Nas to iznenađuje jer
smo duboko prožeti monoteističkom kulturom, osobito kršćanskom. No za
budista je oslobođenje duha beskrajno važnije od fizičkog zdravlja ili
materijalnog blagostanja. Iskorijeniti neznanje mnogo je hitniji zadatak
nego iskorijeniti fizičku patnju. S druge strane, vjerovanje u univerzalni
zakon karme dovodi do neke vrste fatalizma i ravnodušnosti prema tuđoj
tjelesnoj nevolji: posve je beskorisno htjeti promijeniti tijek stvari ili
pomoći ljudima u nevolji, jer njihovo trenutačno stanje proizlazi iz djela
koja su počinili u prošlim životima. Majka Tereza počela je svoje
djelovanje u Kalkuti jer više nije mogla podnijeti gledati ljude kako umiru
na ulici u ozračju sveopće ravnodušnosti, bebe bačene u kante za smeće,
gubavce izopćene kao parije. Naišla je na silan otpor i nerazumijevanje.
Tek nakon dva desetljeća, kada je njezin rad postao poznat u cijelom
svijetu, mnogi su se trgnuli i Indija ju je ponosno prisvojila kao nacionalnu
heroinu. Sirotišta, svratišta, bolnice za gubavce u kojima se s njima
postupa kao s punopravnim ljudskim bićima nisu rođeni na hinduističkom
ili budističkom, nego na kršćanskom terenu koji propovijeda ljubav prema
bliženjem kao Božju zapovijed i preobrazbu svijeta. Smatram dakle vrlo
plodnom tu razmjenu između onog što je u budizmu najbolje - spoznavanje
sebe, poštovanje prirode, nenasilje - i onoga što je najbolje na Zapadu -
ljudska prava i briga za druge. To je razlog zbog kojeg je veliki povjesničar
civilizacija Arnold Toynbee (1889. - 1975.) malo prije smrti izrekao ono
što je mnoge zapanjilo: "Najveći događaj 20. stoljeća susret je budizma i
Zapada."
 Od Buddhe do budizma

"Buddha" nije ime, nego naslov, koji znači "probuđen", kao što o
Kristu govorimo kao o "Mesiji". Ime mu je Siddharta Gautama, a potječe
iz plemena Sakya (otuda mu i ime Sakyamuni). Tekstovi kojima
raspolažemo napisani su više stoljeća nakon njegove smrti (podsjećam da
su evanđelja i Kuran napisani nekoliko desetljeća poslije smrti Isusa i
Muhameda) i u njima je pripovijest o njegovu životu nalik legendi, premda
se glavna potka čini uvjerljivom. Kaže se da je sin kralja, no vjerojatnije je
da je bio sin nekog vlastelina, gospodara maloga grada na sjeveru današnje
Indije. Obuzet duhovnim traganjem, napušta ženu i sina i odlazi iz palače.
Nakon što je vodio krajnje asketski život, na kraju duge meditacije postiže
"probuđenje". Potom prenosi svoj nauk šačici učenika. Prva sangha, prva
zajednica koju je osnovao nakon probuđenja, potpuno se posvetila
duhovnom životu i meditaciji, a tijekom četrdeset godina Buddhina
lutajućeg propovijedanja neprestano će rasti.
Sutre, tekstovi o njegovu nauku, također su napisani nekoliko
stoljeća nakon njegove smrti i plod su duge usmene predaje. Iznose brojne
filozofske rasprave unutar budističkih škola. No glavni raskol dogodio se
otprilike na početku kršćanske ere, odnosno više od pet stoljeća nakon
Buddhine smrti, između škole Starih (zvane Theravada) koja inzistira na
individualnom spasenju i pokreta mahayana (doslovno "veliko vozilo")
koji inzistira na aktivnom suosjećanju sa svakim živim bićem.
Budizam je mudrost zasnovana na iskustvu i racionalnoj misli, ali
istodobno počiva na vjerovanjima koja su duboko ukorijenjena u indijskom
vjerskom univerzumu, koji je i Buddhin. Kao i u hinduizmu, u budizmu
susrećemo samsaru, kotač života, i sva njegova naučavanja imaju cilj
pomoći ljudima da se oslobode toga ciklusa i postignu probuđenje,
nirvanu, oslobađajući se tereta karme stvorenog intencionalnim djelima
koja činimo tijelom, riječju ili u mislima. Budizam se svejedno razlikuje od
hinduizma po tome što ne vjeruje u supstancijalnu realnost atmana (duše).
Za njega je atman privremeni agregat koji bi se nakon smrti trebao raspasti.
 Rasprava o prošlim životima

Ali što se onda reinkarnira, moglo bi se prigovoriti, ako nema

kontinuiteta od jedne do druge duše? Kontinuitet postoji, ali ne na razini
supstancije duše. Kontinuitet je na karmičkoj razini: karma nastavlja sa
svojim učincima koji rađaju novu, prekomponiranu dušu sastavljenu od
psihičkih, emocionalnih, senzitivnih elemenata koji su već postojali. To je
ono što za budiste objašnjava činjenicu da pojedinci ponekad imaju
sjećanja na prošle živote: ta sjećanja ne proizlaze iz kontinuiteta bivanja,
nego iz prisutnosti karmičkih ostataka iz prošlih egzistencija.
Godine 1967. kanadski neuropsihijatar Ian Stevenson poslao je svoje
ekipe po svijetu da prikupe svjedočanstva od djece koja u stanju normalne
svijesti pripovijedaju o takvim sjećanjima, o reminiscencijama iz nekoga
"drugog života". Prikupljeno je više od 2600 svjedočanstava, pola na
jugoistoku Azije uključujući Indiju, pola na Srednjem istoku kod druza i
alavita u Turskoj, na Aljasci i čak u Europi. Sva ta djeca dolazila su iz
okruženja privrženih vjerovanju u reinkarnaciju. Stevenson se posebno
usredotočio na proučavanje stotinjak slučajeva, "provjeravao" sjećanja i
zamijetio da ona blijede oko sedme godine, pod pritiskom društvenog
miljea. Uzmimo primjer malog Indijca iz Prakasha koji je govorio da ima
vrlo jasna sjećanja o jednom drugom dječaku, Nirmanu, koji je umro...
godinu dana prije njegova rođenja. Sjećao se imena sela, imena njegovih
roditelja, njegovih prijatelja. Stevenson je došao s njim na lice mjesta:
dječak je doista prepoznao svoju kuću, svoje bližnje, i znao njihova imena.
No začudila su ga ulazna vrata kuće, govorio je da to nisu "prava" vrata. I
doista, ispostavilo se da su ona nakon Nirmanove smrti promijenjena.
Stevenson je kod te djece također proučavao ono što se naziva urođenim
biljezima i primijetio njihovu povezanost s događajima iz "drugog života".
Primjerice, dijete čija je desna ruka bila atrofirana "sjećalo se" da je ubilo
svoju ženu. Sam sam upoznao osobu koja je neprestano nosila rubac oko
vrata, od djetinjstva, nije znala zašto, ali morala ga je nositi. U okviru
grupne terapije, i u malo modificiranom stanju svijesti, ta je osoba
vizualizirala kako joj odrubljuju glavu za vrijeme Francuske revolucije. Od
toga dana taj svoj rubac više nije nosila.
Mislim da se ne može zanijekati realnost određenih svjedočanstava,
no zaključak o nekom prošlom životu možda je previše ishitren. Stevenson
je zahtijevao najveći oprez pri interpretiranju njegovih radova, dodajući da
unatoč svim tim prikupljenim činjenicama ne posjeduje dokaze o realnosti
reinkarnacije i da bi se ta "sjećanja" možda mogla objasniti fenomenima
prijenosa misli. Postoji još jedno moguće objašnjenje, ono koje je dao
veliki švicarski psiholog Carl Gustav Jung nazvavši ga "kolektivnim
nesvjesnim". Prema njegovu mišljenju, nemamo samo sjećanje o vlastitoj
povijesti nego i sjećanje cijelog roda kojem pripadamo, sjećanje naše
kulture s njezinim arhetipovima, njezinim mitovima, sjećanje ljudi koje ne
poznajemo, ali čije uspomene prisvajamo. Imamo sjećanje čovječanstva.
Miješaju li se prošli životi s kolektivnim nesvjesnim?
Da se vratimo reinkarnaciji u budizmu, ono što transmigrira iz
jednog života u drugi nije individualnost (ona je uvijek iluzija). A
postizanje nirvane znači gašenje karmičkog lanca u kojem su mogle
sudjelovati tisuće živih bića, biljke, životinje, ljudi... No Buddha svejedno
precizira da jedino ljudi mogu postići konačno oslobođenje,
osvještavanjem činjenice da je ego iluzija i voljnim gašenjem žudnje, želje.

Slučaj tibetanskih tulkua

Ta teorija zapravo ne odgovara onome što bismo očekivah od velikih

tibetanskih lama koji govore da su reinkarnacije duhovnih učitelja iz
prošlosti. Dalaj-lama u svojoj autobiografiji pripovijeda kako je u dobi od
dvije godine bio prepoznat kao reinkarnacija svojeg prethodnika, jer je ne
prevarivši se znao identificirati predmete koji su mu pripadali. No tu smo
već pred vrlo kasnom evolucijom budizma, koji se tijekom svoje duge
povijesti nije prestao obogaćivati novim teorijama i novim praksama.
Tibetanski budizam ima korijene u struji takozvanog budizma "velikog
vozila" (mahayana) koja se razvila više od pet stoljeća nakon Buddhine
smrti. Kao što sam već spomenuo, on više stavlja naglasak na univerzalno
suosjećanje nego na individualno oslobođenje. Ideal je postići probuđenje,
ali ne više da bismo se sami oslobodili ciklusa ponovnih rađanja, nego da
bismo u tom oslobođenju pomogli svim živim bićima. To je ono što se
naziva velikim suosjećanjem (karuna) i ide mnogo dalje od običnog
suosjećanja (maitri) koje zahtijeva samo da budemo blagonakloni i ne
nanosimo zlo osjetljivim bićima. Svi koji krenu tim putem - a on se
proširio u cijeloj sjevernoj Aziji, od Tibeta do Kine, preko Japana i Koreje
- teže tome da postanu bodhisattva i zavjetuju se da će biti na pomoći svim
živim bićima. Bodhisattva je dakle biće koje je postiglo probuđenje, ali
odlučuje vratiti se na zemlju poslije smrti da bi pomoglo drugim bićima da
ga postignu. Po tome se proces reinkarnacije razlikuje: svijest probuđenog
održava se nakon smrti fizičkog tijela i on može svjesno programirati svoje
buduće utjelovljenje u tom i tom tijelu. Njegov duh očuvat će također
temeljna obilježja njegove prethodne individualnosti (osobito mudrost koju
je stekao) jer više nije podređen istim zakonima raspadanja duše. Dalaj-
lama i mnogi drugi budistički učitelji smatraju se tako bodhisattvama.
Nakon njihove smrti sustavno se traže tragovi njihove nove inkarnacije.

Bogovi u budizmu

Iako je budizam religija bez Boga, nije religija bez bogova. Buddha
je vjerovao u postojanje brojnih božanstava i morao se boriti protiv
mnoštva nevidljivih entiteta, osobito demona. Budisti vjeruju u postojanje
nematerijalnih bića koja se nazivaju deve. No nikad se ne kaže da su ta bića
"nadnaravna". To su prirodna bića, kao biljke ili ljudi, ali drukčije prirode.
S gledišta doktrine, ta bića nastanjuju druge razine univerzuma i, kao i mi,
podložni su krugu samsare. Moliti im se bila bi obična iluzija. No u praksi
je posve drukčije: ta su božanstva predmet pučkih kultova, a štuju se i u
hramovima. Ljudi im se mole na isti način kao što se Židovi, kršćani ili
muslimani mole Bogu, obraćajući im se s molbama ili zahvalama. Kao i u
hinduističkim hramovima, prinose im se darova u zamjenu za zaštitu. Te su
prakse vrlo daleko od doktrine, no budistički ih autoriteti ne osuđuju.
Smatraju da one pojedincima mogu pomoći da napreduju na svojem putu.
Naposljetku, sve su religije jedna drugoj nalik po tome što odgovaraju na
potrebu ublažavanja ljudske patnje i tjeskobe.

Praksa meditacije

Dok je moliti se nekom personalnom Bogu iluzija, meditacija je u

budizmu najvažnija praksa. Prema budističkoj tradiciji, Buddha je iskušao
svakovrsne prakse prije nego što je sjeo pod drvo u seocetu Uruvilva,
danas Bodhgaya, zavjetovavši se da se neće maknuti dok ne dođe do Istine.
Uronio je u duboku meditaciju. Temelj te prakse zaslužuje da ga se
objasni. Želio bih vam reći da meditirati nije teško: to je samo pitanje
vježbe. Prvi je uvjet dovesti se u stanje nedjelovanja. Kada smo odvojeni
od vanjskog svijeta, stvorimo tišinu u sebi. Ne treba se naprezati da se
otjeraju sve misli. Naprotiv: usredotočujući se na disanje, treba ih "pustiti
da prođu", odnosno promatrati ih na isti način na koji se promatra krajolik
kada smo u vlaku. Vidimo neku kravu, pa neku kuću, kažemo sebi "gle
krava", no čim ugledamo kuću, zaboravimo na kravu: kada smo je izgubili
iz vida, više na nju ne "mislimo". Puštamo tako misli da se nižu, ne vežući
se ni za jednu od njih. Ne uspijevamo uvijek pri prvom pokušaju, ali vrlo
brzo naučimo stvoriti unutarnju tišinu. Svijest se bistri, možemo gledati sve
dublje i dublje u sebe. Razne budističke škole usavršile su i mnogo
razrađenije tehnike meditacije, pa i vizualizaciju.

Kineske mudrosti

Krenuvši iz Indije, budizam se proširio po čitavoj Aziji, uključujući

Kinu, zemlju koja je ipak bila prilično zatvorena prema vanjskim
tradicijama. No u Kini postoje struje tisućljetnih mudrosti koje počinju
zanimati Zapad. Kina je svijet za sebe, prilično kompleksan. Mislim da
možemo spomenuti nekoliko glavnih obilježja zajedničkih kineskim
tradicijama, hoću reći svim tradicijama nastalim na kineskom tlu i
izgrađenim na konceptima svojstvenim kineskom mentalnom univerzumu.
Primjerice qi, životna energija u neprestanom kretanju, koja prožima sve
stvari i sva bića, daje život univerzumu, kruži u svakom biću meridijanima
koji se sijeku u određenim točkama. Taj koncept nema svoj ekvivalent na
Zapadu, kao ni u Indiji. Drugi koncept su yin (mjesec, ženski princip,
hladno) i yang (sunce, muški princip, toplo). Yin i yang, simboli
neprestane mijene u univerzumu, dva su komplementarna i neodvojiva
pojma: jedan bez drugog nemaju smisao, ne mogu se razdvojiti, ne mogu
se suprotstaviti. Mogao bi se također spomenuti i Tao, koji je istodobno
primordijalno stanje i vrhovni princip.
Kineskim religijama zajedničko je s drugim orijentalnim tradicijama
to što ne spominju ideju Boga. To nisu monoteizmi, ne postuliraju ideju
nekog početka i kraja svijeta: Tao postoji oduvijek i zauvijek. Kao
hinduisti ili budisti, Kinezi vjeruju u postojanje viših prirodnih duhova -
bogova, demona, duhova mrtvih - ali se u njih ne pouzdaju.
 Konfucije

Konfucije je mislio da "treba poštovati duhove, ali se držati podalje

od njih", pustiti svakoga da vjeruje u što hoće i raditi na stvaranju
plemenitijeg čovječanstva. Glavno djelo koje mu se pripisuje, no koje su
vjerojatno sastavili njegovu učenici, Razgovori, jedna je od najčitanijih
knjiga na svijetu! Je li on povijesni ili legendarni lik? Ne znam jesu li
njegov grob i grobovi njegova brojnog potomstva okupljenog na istom
mjestu (Kong Lin, ili šuma Kong) dokaz da je on doista postojao. No u
Kini se ne dovodi u sumnju realnost učitelja Konga, zvanog Kontu čije,
"savršenog mudraca i profesora nad profesorima". Rođen je navodno 550.
godine prije Krista, bio je najprije mali činovnik, a zatim je otvorio
privatnu školu u kojoj je okupljao učenike, bez klasnih ili imovinskih
razlika, i gradio u njima plemenitost srca koju je smatrao važnijom od
plemstva po krvi. Pripovijeda se također da je godinama uzalud tražio
nekog vladara koji bi mu omogućio da svoja načela primijeni na razini
provincije. Konfucije je prije svega bio pedagog, koji je propovijedao
načela ispravnosti koja su u njegovim očima već sama bila dovoljna za
stvaranje skladnog društva. Njegova mudrost počiva na promatranju
prirode i njezinih ciklusa protiv kojih se beskorisno boriti. Daje
jednostavan primjer: umjesto da se ljeti molimo za kišu, mudrije je (i
učinkovitije) skupljati zalihe vode da nas eventualna suha godina ne uhvati
nespremne. Nikakva tehnika, nikakva molitva, inzistirao je, neće moći
skrenuti prirodan tok stvari. Prema tome, bolje je prihvatiti prirodnu
hijerarhiju, odraz hijerarhije kozmosa, i povinuti se pred njim - otuda
važnost koju pridaje smjernoj disciplini, koja bi nas danas doista mogla
zaprepastiti. Stoljećima je u carskoj Kini svaki gradić imao neko svoje
zdanje posvećeno Konfuciju, u koje je svatko mogao doći naučiti čitati i
pisati i gdje su se održavali carski ispiti za stupanje u državnu službu.
Maoizam je učinio kraj toj dugoj tradiciji.

Lao Tse i taoizam

Konfucijanizam se doima ponajprije kao nauk o moralu, dok se

taoizam naprotiv, sa svojim hramovima, svojim svećenicima, muškarcima i
ženama, i svojom potragom za besmrtnošću, čini mnogo religioznijim.
Osnivač te tradicije navodno je Lao Tse, zvan "stari učitelj". Je li doista
živio u 6. stoljeću prije Krista ili je tek mitološki lik? Pripovijeda se da je
bio učen čovjek - neki zapisi kažu da je bio Konfucijev učitelj - ali da je
također poznavao svijet božanstava. Jednog se dana, kaže legenda,
uvidjevši kako kinesko društvo u kojem je živio nepovratno propada,
uputio prema zapadu. Baš kada je trebao prijeći kinesku granicu, neki ga je
čovjek stao preklinjati da mu prenese svoj nauk. On je sastavio Dao de
jing, "Knjigu o putu i kreposti", koju čini 81 aforizam. To je kratak,
prilično neobičan tekst koji na često eliptičan ili paradoksalan način
pokušava objasniti što je to Tao.
Taoisti smatraju da svako tijelo sadrži cijeli kozmos, njegove cikluse,
njegova božanstva, i da je sam univerzum jedno beskonačno tijelo. Cilj je
te religije održati sklad raznih energija koje struje tijelom i duhom te sklad
između tih energija i kozmosa. Time se postiže besmrtnost, koja zapravo
nije cilj nego logična posljedica savršenog vladanja energijama u sebi. Kao
i hinduizam, taoizam je inicijacijska tradicija koja se prenosi s učitelja na
učenika, implicira tjelesne tehnike, vrlo restriktivna prehrambena pravila te
prije svega besprijekornu moralnost, a svaki odmak od toga grešniku
oduzima godine života. Tako počinje zanimanje i za seksualne prakse koje
su također dio potrage za besmrtnošću. Nije riječ o nekoj razuzdanoj
seksualnosti, nego o gotovo religijskom činu, "kozmičkom plesu" koji je
posljednji stadij inicijacije laika, a u kojem muškarac i žena miješaju svoje
energije, muškarac hvata ženinu žensku esenciju, a žena muškarčevu
mušku. Da bi se to ostvarilo, muškarac ne bi smio ejakulirati. Ne znam
puno više o tome, jer nisam bio iniciran!

Kineska pučka religija

Ne može se govoriti o Kini a da se ne spomene "prava" religija

Kineza, bezimena religija koju poznajemo pod imenom "pučka religija".
Ona je plod svakovrsnih utjecaja, budizma, taoizma, konfucijanizma,
drevnih šamanskih vjerovanja. U njoj postoji kult božanstava, duhova
prirode i kult predaka. Prinose se darovi i vrše beskrajna pogađanja sa svim
tim bićima čijim hramovima Kina vrvi. No prvenstveno, Kinezi ostaju
privrženi kultu predaka, o čemu svjedoče kućni oltari na koje se polažu
pločice s imenima umrlih koje čuvaju njihove duše, a pred njih se prinose
darovi, riža, cvijeće, čak i alkohol. To je kult koji se od svojih početaka
nije puno promijenio...

Komunistička represija

Nakon komunističke revolucije otvorilo se razdoblje represije za sve

religije, okarakterizirane kao "praznovjerja". Godine 1957., vidjevši da
mnogo ljudi i dalje prakticira vjeru u tajnosti, kineska je vlada osnovala
bogoštovna društva namijenjena zatvaranju kulta u uske okvire. Kulturna
revolucija okončala je to kratko otvaranje i na religije se opet obrušila
užasna represija. Dolaskom Deng Xiao Pinga na vlast 1979. ona se
zamjetno ublažila i uspostavio se modus vivendi između države i religija,
kojim je bio postavljen uvjet da "funkcioniraju" pod strogim nadzorom
vlasti. Danas se kod Kineza uočava pravi polet oduševljenja duhovnošću,
osobito ponovnim otkrivanjem konfucijanizma. Kršćanstvo se također već
nekoliko desetljeća spektakularno razvija i navodno ima nekoliko stotina
milijuna vjernika. Na jednoj su strani protestanti evangelisti, na drugoj
katolici. Katolička crkva je podijeljena na dvije struje: službenu crkvu, čije
biskupe i svećenike imenuje država, i vrlo prosperitetnu, takozvanu
"podzemnu" crkvu koju Vatikan priznaje i koja sama bira svoje biskupe,
ali čije se bogoštovlje, budući da nema dozvolu, organizira u najvećoj
diskreciji.

Tibetanska drama

U Tibetu, očaravajućoj zemlji s vrlo srdačnim ljudima, razvila se

posebna vrsta budizma. Neobična mješavina najstarijega i
najracionalnijega indijskog budizma, koji je iz Indije naposljetku nestao
pod napadima i hinduista i muslimana, i mistične duhovnosti koja
uključuje šamanske elemente, a zasniva se na kompleksnim meditativnim
tehnikama i inicijacijskom podučavanju. Tibetanski budizam ima vlastiti
kanon, svoje mantre, formule koje pospješuju prosvjetljenje, mandale ili
"kozmičke dijagrame" koji se upotrebljavaju kao pomoćno sredstvo pri
meditaciji. Kineska je država golemi Tibet okupirala 1950. Da bi od njega
učinila svoj protektorat, Kina se okomila na njegovu religiju, čvrstu
poveznicu tibetanskog nacionalnog identiteta. Nastavak znamo, progonstvo
dalaj-lame 1959., strahovita represija tibetanskih redovnika i redovnica,
razaranje tisuća manastira. No danas, premda se tibetanski budizam i dalje
strogo nadzire i guši, uočava se određen zanos Kineza tim oblikom
duhovnosti i tibetanski budistički hramovi u Pekingu uvijek su puni.
Možda će upravo posredstvom toga zanosa - posve nerazumljivog
komunističkim vlastima koje su mislile da je gotovo s tibetanskim
praznovjerjima - kineska vlada naposljetku jednog dana biti prisiljena
početi poštovati tibetansku kulturu i religiju... kada im već ne vraća
legitimnu političku autonomiju.
 SEDMO POGLAVLJE
Muhamedov Bog

Islam je rođen u 7. stoljeću, usred arapske pustinje. Upisuje li se on

svejedno u kontinuitet povijesti religija, posebice monoteizama koji mu
prethode? Arapska pustinja uopće nije bila izolirana. Osobito Meka,
središte i raskrsnica u kojem su se ukrštavali putevi karavana koje su
osiguravale trgovačku razmjenu između Indije, Jemena, Etiopije, Sirije,
Mezopotamije, Palestine. Bio je to kozmopolitski grad par excellence,
izložen svim mogućim utjecajima. U 2. stoljeću prije Krista Grk Ptolomej
već ga je spominjao pod imenom Macoraba (od etiopskog mikrab,
"hram"). A reputacija Meke dolazila je upravo od njezina hrama izgrađena
u blizini izvora Zamzam u kojem je već bila Kaba, glasoviti crni kamen
oko kojeg muslimani izvode svoja ritualna kruženja za vrijeme hodočašća.
Pleme Kurejšiti, koje je vladalo gradom, usvojilo je načelo stroge
neutralnosti. Političke (Meka nije sudjelovala u prepirkama i ratovima
između carstava koja su je okruživala) i vjerske neutralnosti: pogani,
manihejci, Židovi i kršćani svih pripadnosti mogli su obavljati svoja
bogoštovlja u potpunoj slobodi. Osim Kabe hram je bio dom 360
božanstava, od kojih tri gradska - božica Uzah, Lat i Manat. U gradu su se
organizirali veliki sajmovi koji su privlačili i trgovce izdaleka, velika
hodočašća također, i Meka je tako bila osobito prosperitetan grad. Dakako,
bogatstva se nisu jednako dijelila, završavala bi uglavnom u rukama klana
na vlasti, dok je određen broj građana ostajao na marginama toga
blagostanja.

Muhamed

U tom se kontekstu, zapravo vrlo "internacionalnom", rađa

Muhamed. Tko je prorok islama? Mekanac iz plemena Kurejšita, no iz
jedne defavorizirane grane toga plemena, hašimitske. Otac mu je umro
prije njegova rođenja, oko 570., a majka kada mu je bilo pet ili šest godina.
Odgojio ga je ujak, Abu Talib, skromni karavanski trgovac. Muhamed uči
taj posao, i ima devet ili deset godina kada počinje pratiti ujaka do
Damaska, tada većinom kršćanskog grada u kojem žive i Židovi. Kao svi
karavanski trgovci, sklapa prijateljstva s domaćim ljudima. Susreće
kršćanskog pustinjaka, redovnika Bahiru, koji je, prema pripovijestima o
prorokovu životu, navodno prepoznao njegov proročki dar i zamolio Abu
Taliba da pripazi na dječaka. U odrasloj dobi Muhamed stupa u službu
bogate udovice Hatidže koja posjeduje karavane. Ima reputaciju čestita
čovjeka pa mu ona povjerava vođenje svojih deva. Vjenčaju se kada je
njemu dvadeset pet, a njoj četrdeset godina, zasnivaju obitelj, rađaju im se
kćeri. U Meki se u to doba pojavio hanefitski pokret. Hanefiti su bili
politeisti kojima je dojadio politeizam, ali se nisu osjećali bližima ni
judaizmu ili kršćanstvu, i tragali su za jednim jedinstvenim Bogom,
Abrahamovim Bogom - za onim što bi se ukratko moglo nazvati izvornim
monoteizmom. Hanefiti nisu bili mnogobrojni, a navika im je bila odlaziti
na nekoliko dana ili tjedana u pećine na Hiri, brežuljku u blizini Meke.

Objava Kurana

Je li Muhamed bio jedan od njih? To nije poznato, ali i on je odlazio

na redovite i duge boravke na taj brežuljak. Ondje je, u dobi od četrdeset
godina, doživio snažno duhovno iskustvo. Prema muslimanskoj predaji,
ukazao mu se anđeo koji mu je zapovjedio: "Čitaj, u ime Gospodara tvoga
koji stvara!" I tako mu je predao prvi kuranski stih, onaj kojim započinje
sura (poglavlje) 96 Kurana. Tako je, kaže predaja, njegov anđeo
"izdiktirao" i objavio cijelu svetu knjigu islama, proces koji je trajao
dvadeset dvije godine, do Muhamedove smrti. Kako se to odvijalo?
Problem je u tome što ne posjedujemo nikakav materijal osim
muslimanske hagiografije i Kurana. K tome prorokove su biografije vrlo
kasne, počele su se sastavljati tek dvjesto godina nakon njegove smrti. A
muslimanska priča o objavi Kurana jednako je čudesna kao i židovska
priča o objavi Biblije ili evanđelja kada govore o Isusovu djetinjstvu.
Stihove koje je izgovarao anđeo, kojeg je tradicija poistovjetila s
Gabrijelom, Muhamedovi su drugovi odmah zapisivali na sve raspoložive
podloge, devine lopatice, palme, kamen, komade drveta, koje su se
brižljivo čuvale - no nijedan od tih fragmenata nije sačuvan. Ti su stihovi
vezani za okolnosti, većinom predstavljaju odgovore na stvarne, vrlo
konkretne situacije, na probleme s kojima se zajednica tada suočavala.
Općenito, razlikujemo mekanske od kasnijih medinskih stihova. Mekanski
stihovi vezani su za formiranje zajednice koja se malo-pomalo okuplja oko
Muhameda i počinje štovati jednoga Boga. Radi se ponajprije o
prorokovim bližnjima te o mladima koji su, ako ne pripadaju krugovima
moći, većinom ostavljeni po strani kada je riječ o prosperitetu grada.
Njihov prozelitizam, nemiri i neprestane kritike zabrinjavaju Kurejšite koji
grad žele zaštititi od bilo kakva nereda i sačuvati njegovo obilježje "grada
svih bogova". U to doba mnogi stihovi izravno odgovaraju na kritike
upućene Muhamedu i njegovim bližnjima, drugi pak navješćuju novu
doktrinu, njezine obrede, njezine vjerske elemente, inzistiraju na
jedinstvenosti Boga, na vrlinama koje bi trebali imati vjernici, na
nagradama u prekogrobnom životu. No Muhamedova zajednica raste, a s
njom i zabrinutost Kurejšita. Desetak godina nakon početka "objave", smrt
Muhamedove bogate i utjecajne supruge i njegova ujaka i zaštitnika Abu
Taliba prisiljavaju proroka i njegovu zajednicu da potraže utočište negdje
drugdje. Godine 622. bježe u Jatrib, današnju Medinu. Tom se godinom
obilježava početak muslimanskog kalendara, zvanog hidžretski (po
"hidžra" - progonstvo, iseljenje). Medinski stihovi (trećina Kurana)
odražavaju uspostavljanje organizirane zajednice, zametka ume, doslovno
nacije (muslimanske). Oni propisuju život skupine, brakove, pogodbe,
prate i ratove koje prvu muslimani objavljuju Mekancima, njihove
razmirice sa Židovima i kršćanima iz Medine. Stihovi su kasnije
klasificirani u sure, ili poglavlja, bez poštovanja kronološkog reda njihova
pojavljivanja.
Druga važna točka: "objava" se produljila na više od dvadeset godina
i tijekom toga razdoblja izdiktirani su neki proturječni stihovi. Da bi riješio
tu dvojbu, islam je usvojio načelo "poništenih" i "poništavajućih" stihova;
ovi drugi dakle poništavaju prve. Uzmimo primjer vina: u prvo vrijeme
Kuran vjernicima jednostavno zabranjuje da uđu u džamiju u pijanom
stanju (4, 46). Tek kasnije pojavljuje se stih koji vino asimilira s "djelom
demona" koje vjernicima mora biti zabranjeno (5, 90). Taj drugi stih učinio
je prvi nevažećim.
 Kuran stvoren ili nestvoren?

Muslimani kažu da je Kuran "sišao" (podrazumijeva se s neba), da

Muhamed nije njegov autor, nego samo "prenositelj" Alahovih riječi. Stoga
tu knjigu smatraju nedodirljivom. Do početka 10. stoljeća jedna je
kontroverza snažno potresala muslimanski svijet: je li Alah stvarao Kuran
malo-pomalo kako se on objavljivao ili je nestvoren, odnosno postojao je
oduvijek. Mutezeliti, "racionalisti" koje bih usporedio s pripadnicima
kršćanskog prosvjetiteljstva, zagovarali su teoriju o stvaranom tekstu,
štoviše o tekstu koji se može tumačiti, o kojem se može raspravljati:
Stvoritelj je, govorili su, čovjeku dao razum i on se njime mora služiti, pa
makar to bilo samo poštovanje jedne božanske zapovijedi, koja kaže da
valja rasuđivati. No mutezeliti su se sukobili sa zagovornicima ortodoksije
koji su propovijedali protiv slobodne volje i istovremeno sređivali vrlo
kasne hadise, prorokove riječi. Za njih čovjek ima samo jednu dužnost
prema svojem Stvoritelju: slušati ga. Teza koja se pokazivala privlačnom
za abasidske kalife koji su tada bili na vlasti i na udaru osporavanja, ne
samo mutezelita nego i šijita. Šijiti su osporavali vlast kalifata u korist
vlasti prorokovih potomaka koje su svojatali. Pristajući uz
tradicionalističke teze, čiji je vođa bio Ibn Hanbal, osnivač hanbelitske
škole kojom se inspirirao saudijski vahabitizam, kalifat je "nestvorenost"
Kurana postavio kao dogmu. Od tada muslimanska tradicija želi da izvorni
tekst na arapskom, jeziku na kojem je "dan" Muhamedu, zauvijek bude
postavljen s Alahove desne strane: to je "Čuvana ploča", koja se također
naziva "Majkom Knjige".

Povijesna i kritička metoda primijenjena na Kuran

Na Kuran bi trebalo primjenjivati tehnike i egzegezu koji se

primjenjuju na sve ostale svete tekstove, osobito Bibliju i evanđelja, i to bi
trebalo činiti iz distancirane perspektive povjesničara. No to je također
posao za koji su mutezeliti smatrali da mu se treba posvetiti svaki vjernik,
a drugi su muslimanski teolozi kasnije pokušali staviti taj tekst u neku
kritičku perspektivu. Na žalost, naišli su na zid netolerancije, štoviše, glas
vlasti uspoređivao je njihov rad s bogohuljenjem. Mislim da je šteta lišiti
muslimane takvog rada. Jer posvetiti mu se, čak i s gledišta vjernika,
značilo bi odati počast Bogu, bez ikakvih apriornosti, bez predrasuda. U
poštenom radu na istraživanju istine o uspostavljanju svetih tekstova, bila
to Biblija ili Kuran, nema ničega čega bi se Bog, ako postoji, trebao bojati.
Taj posao egzegeze trebao bi početi analizom Kurana koji se dijelom
upisuje u kontinuitet drugih svetih tekstova, tu ponajprije mislim na
židovske i kršćanske apokrifne tekstove. On preuzima njihove priče,
premda ih pripovijeda drukčije. A to zaslužuje dešifriranje! U Kuranu kao i
u Bibliji vidimo odraze vjerovanja i običaja onoga doba, mentalne
strukture, ali i rječnik, rečenične sklopove. Ako govori o džinima i s
takvim zanosom opisuje divote raja i muke pakla, nije li to zato da bi se
učinio razumljivim društvu kojem se obraća, da bi mu usadio, budući da je
to njegov cilj, vrijednosti koje zahtijeva monoteizam, a koje počinju
vjerovanjem u jedinstvenog Boga kojem valja polagati račune? Muhamed
nije živio po strani od društva, nije bio pustinjak, bio je okružen
prijateljima, suprugama (bio je monogaman dok je Hatidža bila živa,
potom je u Medini prakticirao poligamiju), imao je kontakte i izvan svojeg
kruga vjernika, osobito sa Židovima i kršćanima. Barem tako tvrde sire
(životopisi) proroka, kao i hadisi. Navest ću primjer događaja koji se zbio
malo nakon prve "objave", na brdu Hiri. Prema siri, prestrašen glasom koji
mu se obratio i uvjeren da je u vlasti demona, Muhamed je odjurio svojoj
supruzi Hatidži. Ona ga odvede svojem rođaku, izvjesnom Waraqi Ibn
Naufalu, kršćaninu koji se vrlo dobro razumio u religiju, svećeniku koji je
Bibliju čitao na hebrejskom (vrlo neobičan detalj koji nas navodi da se
upitamo nije li Waraqa bio rabin). Waraqa, kao ni Bahira prije njega, nije
bio podoban da u "službenoj" povijesti islama zauzima neko važnije
mjesto. On je navodno prepoznao znakove proročanstva i potvrdio
Muhamedu da je anđeo koji mu se ukazao Gabriel (Džibril na arapskom),
isti glasnik kojeg je Bog poslao Mojsiju i Isusovoj majci Mariji. Umro je
nekoliko dana nakon tog razgovora. To je možda istina, ali Hatidžina
bliskost s rođakom daje naslutiti da su prethodnih deset ili petnaest godina,
odnosno od njezina vjenčanja s Muhamedom, dvojica muškaraca imala
zasigurno prilike za razgovor, osobito o religijskim i duhovnim temama
koje su mladog vodiča deva, kako se čini, silno zanimale.
 Kuran i Biblija

Islam se smješta u kontinuitet drugih "objava": prema muslimanima,

on dolazi "potvrditi". Spominju se tako brojni biblijski proroci, a prvi od
njih i po islamu je Adam. Mogli bismo još navesti Mojsija, Davida, Joba,
Salomona, ali i likove koji su u Kuranu vrlo prisutni, primjerice kraljica od
Sabe, a Biblija ih jedva spominje; mnogo ih je više "obrađivala" židovska
usmena predaja. Posebna je pažnja posvećena Abrahamu - Ibrahim na
arapskom - čije se ime pojavljuje u dvadeset pet stihova. On je bio primjer
na koji su se pozivali hanefiti koji su u ono doba, rekao sam, bili u potrazi
za čistim monoteizmom. Abraham u Kuranu ima poseban status: nije
prorok kao drugi, nego "bliski prijatelj" Alahov (4,125), uzor izvorne vjere
nazvane "čisti monoteizam" (16,123). Pripovijest koju o njemu daje islam
drukčija je od biblijske, kao što je uostalom slučaj i s drugim
pripovijestima - i ne samo u pojedinostima.
Ti se dodaci oslanjaju na izvore koje je bilo moguće identificirati.
Jedan od njih je tekst koji je tada kružio u židovskim i kršćanskim
krugovima i koji su sigurno čitali hanefiti: Abrahamova apokalipsa. U
njemu vidimo Abrahama - koji, precizira Kuran (3, 67), nije ni Židov ni
kršćanin, nego podređen Alahu (doslovno, musliman) - kako putuje na
nebo. Ondje se suprotstavlja svojem idolopokloničkom narodu i bježi od
njega - a to je isto ono što pripovijeda i Kuran. Ta apokalipsa inzistira
također na uništavanju idola kojem se navodno odao otac monoteizama. To
je upravo ulomak koji nalazimo u Kuranu, a ovdje mu je radnja smještena
u Meku: islam Abrahama smatra utemeljiteljem Kabe i začetnikom obreda
koji se oko nje vrše, osobito kruženje. Detalji toga prizora, kako su
izneseni u Kuranu, imaju neobične sličnosti s onim što se kaže u
midrašima, talmudskim komentarima o biblijskim knjigama, osobito u
Midraš Rabi, midrašu iz 5. stoljeća koji tumači biblijsku Knjigu postanka.
No ima i drugih "biblijskih" događaja koji se pojavljuju u svetoj knjizi
islama.

Isus u Kuranu

Isus se mnogo puta spominje u Kuranu, no prikazan je ne kao sin

Božji, nego kao prorok. A taj prorok, prema islamu, nije umro na križu:
Bog ga je zamijenio dvojnikom... a pravog Isusa uznio k Sebi (4, 157,
158)! Kuran začudo ne daje Isusu njegovo arapsko ime, Yasu, nego ga
naziva Isa, ime kojem se ne zna podrijetlo. Točnije, Isa Ibn Maryam, "Isus,
Marijin sin", detalj koji upada u oči u društvu u kojem je svatko "sin svojeg
oca", uključujući i Muhameda koji se zove Muhamed Ibn ("sin") Abdallah.
Priznaje se Isusovo djevičansko rođenje: on je, kaže Kuran, rođen iz daha
koji je Bog udahnuo u Mariju (a ne iz Boga samog), i samo još Adam dijeli
s njim tu povlasticu. Taj dah nije asimiliran s Duhom Svetim. Je li to anđeo
koji je Muhamedu donio Božju riječ? Na tu pomisao navode neki stihovi,
dok se u drugima dah asimilira s Božjom stvoriteljskom riječi, Njegovim
Verbumom, odnosno logosom Ivanova evanđelja. Isus se u Kuranu smatra
prorokom superiornim ostalim prorocima, on pripada glasnicima kojima je
Alah govorio, koji je "donio dokaze" (2, 253), on je "Božji znak" poslan
izraelskom narodu, zadužen da potvrdi Toru i učini dopuštenima dio
zabrana koje su njome propisane (3, 49). Njegov se lik prikazuje kao
osobito uzoran, ali on je prije svega prorok koji najavljuje dolazak
Muhameda, koji se ovdje naziva Ahmed (61, 6). Jednako se tako priznaju i
njegova čuda. Međutim priča o njegovu životu u Kuranu uglavnom je
inspirirana apokrifnim tekstovima, odnosno kršćanskim tekstovima koje
Crkva ne priznaje. Naveo bih nekoliko primjera: kada Kuran tvrdi da je
Isus udahnuo život glinenim pticama, on izravno preuzima
Pseudoevanđelje po Mateju, napisano vjerojatno u 5. stoljeću. No dok te
pripovijesti tvrde kako je Isus ta čuda činio u svojem djetinjstvu, Kuran mu
ih pripisuje u odrasloj dobi. Također, kada Isus zapovijeda palmama da se
spuste i nahrane njegovu majku, u tome vidimo referenciju na bijeg iz
Jeruzalema, onako kako je ispripovijedan u tim istim apokrifnim
tekstovima.
Kuran dakle Isusu daje posebno mjesto, ali se naprotiv žestoko
obrušava na kršćansko Trojstvo, asimilirajući ga s politeizmom: "Ne
govorite da je Bog trojstvo! Prestanite s tim! To će biti bolje za vas. Alah
je jedini Bog. On je odveć velik da bi imao sina" (4, 171). Kuran se
nekoliko puta vraća na činjenicu da je Isus izniman lik, ali da nije Božji
sin. Mislim, uostalom, da je to što toliko inzistira na onome što naziva
"čistim monoteizmom", Abrahamovim monoteizmom, upravo opiranje
onome što smatra kršćanskim politeizmom. Valja reći da su u
Muhamedovo doba polemike o Trojstvu na Istoku još uvijek bile u punom
zamahu i stoga nije čudno što se prorok islama vraća na tu goruću temu
svojeg vremena. Osim toga u medinskim surama vidimo oštre kritike na
račun onih koji s Bogom i dalje povezuju druge bogove, odnosno kršćana
koji su, prema islamu, obogotvorivši ga, deformirali Isusovu poruku. Te
kritike ne štede ni Židove, kojima se zamjera što Isusa nisu znali
prepoznati kao proroka.
Isusova majka Marija također ima posebno mjesto u Kuranu. Ona je
jedina žena kojoj Kuran spominje ime! Kaže se kako ju je Alah izabrao
između svih ostalih žena (3, 42). Prema kuranskoj pripovijesti, majka ju je
zavjetovala Bogu da bi je zaštitila od demona (kasniji komentari spominjat
će čak njezino bezgrešno začeće, tisuću godina prije nego što će Katolička
crkva od njega napraviti dogmu!). Bog ju je, kaže dalje Kuran, "lijepo
primio" i povjerio je Zahariji, ocu Ivana Krstitelja (3, 7). Njezin je život
okružen čudima o kojima se ne pripovijeda u kanonskim evanđeljima,
nego u kršćanskim apokrifima.

Utjecaji vanjskih izvora

Ortodoksni muslimani ne priznaju utjecaj vanjskih izvora, osobito

apokrifa, baš kao što Židovi i kršćani fundamentalisti ne priznaju u Bibliji
mezopotamske, zoroastrističke ili egipatske utjecaje koje smo već
spominjali. Kuran imenuje tri svete knjige: Toru, Evanđelje (u jednini) i
ono što on naziva Zabur: je li riječ o Psalmima, kao što daje naslutiti jedan
stih? Je li riječ o drugim tekstovima, možda o apokrifima, čiji je utjecaj na
Kuran, vidjeli smo, vrlo snažan? Prema Kuranu, te knjige sadrže objave
prethodnim prorocima, objave koje će islam kasnije dovršiti. Muhameda su
već vrlo rano napali Mekanci optužujući ga da se nadahnjuje ranijim
svetim pismima, dok je on tvrdio da govori po Božjem diktatu -
posredstvom anđela. To znamo zahvaljujući barem jednom stihu koji se
trudi pobiti te optužbe. Citiram ga: "Mi dobro znamo da oni govore:
'Poučava ga običan smrtnik.' No jezik onoga koga tako nazivaju tuđinski
je, dok je ovo čisti arapski jezik" (16,103). Muhameda su također
optuživali da izmišlja stihove, otuda onaj koji mu je "objavljen" kao
odgovor na tu optužbu: "Oni kažu da je laž ono što nisu u stanju obuhvatiti
svojim znanjem, a tumačenje toga još do njih nije stiglo. Tako su i oni koji
su živjeli prije njih nazivali njihove glasnike varalicama" (10, 39).
 U Kuranu susrećemo i manihejski utjecaj. Prorok Mani, koji je živio
u 3. stoljeću, uzeo je sebi titulu "pečat proroka", odnosno posljednji veliki
prorok. Upravo je to titula kojom se naziva Muhameda: "Khatimat al-
anbiya". Kuran također nabraja pet uporišta islama: ispovijedanje vjere,
molitva, milostinja, post, hodočašće. A i maniheizam je imao pet uporišta,
od kojih su tri ista kao i u islamu: molitva, milostinja i post.

Institucija kuranskog teksta

Vratimo se stvaranju Kurana. Vidjeli smo da su prema

muslimanskim izvorima stihovi Muhamedu objavljivani kroz vrlo dugo
razdoblje. Kako se uspostavila konačna inačica? Muslimanska tradicija
tvrdi da su petnaestak godina nakon prorokove smrti kalifi, doslovno
nasljednici, krenuli u prikupljanje stihova koje su zabilježili njegovi
drugovi. Trideset godina nakon Muhamedove smrti, kaže dalje predaja,
treći kalif Otman dovršio je pregledavanje tih stihova, razvrstanih u sure
poredane po veličini. Ono što se naziva Otmanovom Vulgatom tada se,
također prema predaji, prepisivalo i širilo po muslimanskom carstvu koje
se rađalo. No nikakva "potvrda o primitku" iz toga vremena nije
pronađena, što je ipak čudno. Prvi potpuni Kuran koji je stigao do nas
datira iz 9. stoljeća - odnosno 3. stoljeća po hidžretskom kalendaru. Što se
tiče starijih pronađenih ulomaka, prepisanih na papirus ili pergamenu, oni
su iz doba kada je od Muhamedove smrti prošlo najmanje jedno stoljeće.
To su lapidarni fragmenti stihova, vrlo loše očuvani. Povijest stvaranja
kuranskog teksta nije linearna. Muslimanska tradicija priznaje da
Otmanova vulgata nije bila jedina: pojavile su se i druge kompilacije u isto
vrijeme, i to u klimi, to valja naglasiti, obilježenoj borbama za kalifat, koji
je htjela i obitelj proroka islama, ali joj na kraju nije pripao. Predaja tako
spominje knjige Ubai Ibn Ka'ba, Abdallaha Ibn Massouda, Abu-Muse al-
Asharija i Alija, prorokova zeta, koji će biti četvrti kalif i kojeg šijitski
islam smatra prvim velikim imamom, jedinim nosiocem istinskog
autoriteta. Prema šijitima, Alijeva verzija bila je brojčano veća od ostalih,
ali su je "cenzurirali". Otman je navodno zapovjedio njezino uništenje, kao
i uništenje svih ostalih "neslužbenih" verzija.
Relativno recentni sveučilišni radovi imaju tendenciju pokazati kako
je Kuran, u inačici koju poznajemo, sastavljen mnogo kasnije.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća povjesničar religija John
Wansbrough, u djelu Quranic Studies, procjenjuje da su neke stihove,
najproročanskije, u 8. stoljeću koje odgovara 2. stoljeću islama, dodali
irački kompilatori. Upozorava osobito na utjecaj kasnog kršćanstva i
judaizma. Njegova je teza, treba li to uopće spominjati, izazvala žestoke
reakcije u muslimanskom svijetu. Godine 2000. Nijemac Christoph
Tuxenberg iznio je tezu - pod pseudonimom, toliko je ta tema osjetljiva -
objavljenu četiri godine kasnije pod naslovom Die Syro-Aramdische Lesart
des Koran (Sirijsko- aramejsko čitanje Kurana). Luxenberg u tom djelu
minuciozno dešifrira kuranski rječnik. Prema muslimanima, on pripada
najčišćem arapskom jeziku. No teolozi se slažu da u njemu ima sivih zona,
nepoznatih riječi koje ne razumiju i koje nemaju nikakve etimologije. Te
riječi, prema Luxenbergu, jednostavno ne pripadaju arapskom rječniku,
nego su posuđene iz sirijsko-aramejskog jezika. Otkrio je čak i izraze
svojstvene sirijskoj kršćanskoj liturgiji. U tom svjetlu smisao Kurana
ispada znatno izmijenjen. Osim toga Luxenberg, ali on nije bio prvi koji je
to rekao, tvrdi da Kuran u svojoj konačnoj inačici nije napisan dvadeset ili
trideset godina nakon Muhamedove smrti, nego da je plod rada nekoliko
naraštaja. Doista, moguće je da je velik dio teksta sastavljen pod
vladavinom četiriju prvih kalifa. Što se tiče konačne inačice, ona je sigurno
nastala kasnije. Jedno je sigurno: u Muhamedovo doba, i barem još stoljeće
i pol, arapski se pisao bez dijakritičkih znakova, onih točkica i crtica koje
nam danas omogućuju da slova razlikujemo jedna od drugih. Riječ "toranj"
(bourj), bez tih znakova, mogla bi se isto tako pročitati kao "egzodus"
(nazaha). Tome se pridodaje još jedan problem: u arapskom se ne pišu svi
samoglasnici. Drugim riječima, bilo da je tu vulgatu priredio Otman ili ne,
njezino čitanje i konačan izbor riječi puno su kasniji, i zacijelo pod
utjecajem vremena u kojem je utemeljena.
Muslimanska ortodoksija odbacuje rezultate svih tih istraživanja
tvrdeći da je Kuran diktirao Bog, da ga je Muhamed često recitirao i da su
njegovi drugovi ne samo zapisivali stihove nego i zabilježili red kojim ih je
on recitirao. Vidimo da je tu tezu lako pobiti, s obzirom na to da su, prije
nego što se nametnula ova Otmanova, postojale i druge inačice. Prvih
stoljeća islama bilo je žestokih rasprava između zagovornika različitih
inačica, neki su čak dovodili u sumnju autentičnost određenih stihova ili se
žalili da su neki stihovi, također "objavljeni", izbačeni iz službene vulgate.
To je slučaj stiha o kamenovanju preljubničkih parova. Na prestižnim
islamskim sveučilištima, kao što je al-Azhar u Kairu, poučava se samo
ortodoksna inačica prema kojoj je Kuran koji mi poznajemo vulgata koju je
sastavio Otman. Osporavati to ravno je bogohuljenju. A stih o
kamenovanju u Kuranu ne postoji. Postojanje takvog stiha spominju hadisi,
Muhamedove riječi, riječi njegovih drugova i njegovih supruga, malo-
pomalo zapisivani otprilike sto pedeset godina nakon njihove smrti. I to je
dovoljno da se takvo surovo usmrćivanje smatra legitimnim.

Alah

El ili Al drevno je ime kojim su bliskoistočne civilizacije,

mezopotamska, sumerska ili fenička, nazivale najvišega boga, onoga koji
je bio na vrhu hijerarhije bogova. To je ono što je dalo i biblijskog
Elohima. Prije rođenja islama imenom Ilah ili Elah na arapskom se
označavao također najviši, impersonalni bog; Ilah je također moglo značiti
"neki bog". Dolazi li Alah od dodatka člana Al Ilahu, pri čemu bi Al-Ilah
označavalo točno određenog boga? To je sasvim moguće. Kao reakcija na
žestoke svađe o Trojstvu koje su u to doba potresale kršćanski svijet,
islamski je Bog htio biti jedinstven i apsolutan. Jedna od posljednjih sura u
Kuranu, ujedno i jedna od najkraćih, nosi naslov "čisti monoteizam". U
njoj se Alah "rezimira" u četiri stiha: "Reci: On je Alah, Jedini. Alah,
Jedini kojem se valja moliti za ono što želimo. On nikoga nije rodio, i nije
se rodio. I nitko Njemu nije ravan." Na drugim mjestima, raspršene po
Kuranu, susrećemo nekoliko drugih stihova koji podsjećaju na ono što
islam naziva "Božjom jedinstvenošću" i što je proglasio apsolutnom
dogmom. Na isti način, on eksplicitno osuđuje asociranje Boga s drugim
bogovima.
"Asocijacionizam" je za islam jedini grijeh koji Bog nikad neće
oprostiti, sve ostale grijehe može.
U određenom smislu može se reći da je Alah bliži Bogu iz Starog
zavjeta. Kao i biblijski Bog, Alah je stvoritelj svega. Jednako ga se tako ne
može prikazivati u ljudskom liku: on je previše iznad čovječanstva. On je
Vječan, Apsolutan, svemoćan i sveznajuć. Uostalom, islam kategorički
odbija bilo kakav ljudski prikaz, uključujući i proroka i njegove drugove;
ta je zabrana povezana sa strahom da bi to moglo dovesti do idolatrije
kipova, i to se jasno u Kuranu kaže. No Alah na određen način želi biti i
savršeniji od Boga iz Biblije. Nekoliko primjera: u Postanku, Bog je
stvorio svijet za šest dana, a sedmog se odmarao (Izlazak 31, 17). Je li
umoran? Alah je stvorio svijet za šest dana ali, naglašava Kuran, "ne
osjetivši ni najmanji zamor" (50, 38). U Psalmima, Boga se zaziva ovako:
"Ustani, Gospode, zašto spavaš? Probudi se!" (44,24). Na što Kuran
odgovara: "Ni pospanost ni san ne obuzeše ga" (2, 255). Nekoliko puta
vidimo kako se Bog iz Biblije okreće od svojih vjernika, ili zakriva lice:
"Zašto skrivaš lice svoje, zaboravljaš li našu nevolju, našu potlačenost?"
(Psalmi 44,25). "Moj je Gospod nepogrešiv i ništa ne zaboravlja", odvraća
Mojsije u Kuranu (20, 52). Biblijski Bog kada kažnjava Izrael, šalje mu
kugu, a potom želi istrijebiti Jeruzalem, no u trenutku kada se anđeo
istrebitelj sprema izvršiti tu zapovijed, kaže se: "Jahve pogleda i pokaje se
zbog toga zla" (Ljetopisi 20, 14). Za islam je nezamislivo da se Bog,
Savršeni, pokaje, što bi značilo da je krivo postupio. Mogao bih navesti
desetke takvih ljudskih crta biblijskog Boga koje Kuran odbacuje u ime
božanskog Savršenstva. Uzmimo posljednji primjer: u Bibliji Bog vidi
Sotonu kako mu se primiče i upita ga: "Otkuda dolaziš?" (Job 2,2). Islam
smatra nezamislivim da bi Bog mogao bilo što ne znati: "On zna tajne, čak
i najskrivenije" (20, 7); "On ima ključ Nespoznatljivoga. Nitko drugi za
njega ne zna. I zna što je na zemlji, kao i u moru. I ni list ne padne, a da on
to ne zna" (6,59). Ukratko, Alah želi biti nepogrešiviji, savršeniji od Boga
iz Biblije. Biblijske tvrdnje koje sam naveo muslimani smatraju
bogohuljenjem.
Kakva je priroda toga Boga? To je pitanje koje muslimani ne
postavljaju. Oni smatraju da je Božja bit za čovjeka nerazumljiva.
Međutim muslimani priznaju ono što oni zovu Božjim atributima,
sadržanima u 99 Alahovih imena koje se spominju u Kuranu. Među njima
su primjerice: Suveren, Čist, Umiritelj, Hrabritelj, Svevišnji, Svemoćan,
Prinuditelj, navedeni u nizu u samo jednom stihu (59,23). Ta imena mogu
biti proturječna: Alah je tako i Onaj koji ponižava i Onaj koji daje moć i
čast. On je Dobar, Veličanstveni, Svepraštajuć, ali i Nepokolebljiv, i Onaj
koji ubija. On je Onaj koji unapređuje i Onaj koji vraća natrag itd.
Muslimanska tradicija tvrdi da će onaj tko ponavlja ta imena otići u raj. On
kažnjava, ali Kuran ni u kojem slučaju neće govoriti o osveti kada govori o
tim kaznama: draža mu je riječ pravda. Alah je pravedan Bog. Štoviše,
milostiv Bog: 113 od 114 sura u Kuranu počinje tim izrazom: "U ime
Boga, sveopćeg dobročinitelja, milostivog." Još dandanas ima mnogo
muslimana koji svoja pisma (ili govore) počinju tom rečenicom.

U srcu muslimanske prakse: molitva

Muslimani s Bogom održavaju blizak odnos, jer islam smatra da ne

može biti posrednika između ljudskog bića i njegova Boga: nikakva
svećenstva, nikakvih zauzimatelja. Musliman se Bogu moli izravno i u
Kuranu se ponavlja da Bog čuje sve molitve. Ako su Židovi najveći
legalisti među vjernicima, mislim da su muslimani oni koji najviše mole.
Riječ "salat" (molitva), koja dolazi od sirijskog "slota", u Kuranu se
pojavljuje šezdeset pet puta. Molitva je jedno od pet uporišta islama koji
vjernicima naređuje da se Alahu mole pet puta na dan, okrenuti u smjeru
Meke. Tim takozvanim "kanonskim" molitvama, kojima prethode ritualna
pranja tijela, pridodaje se cijeli niz individualnih u kojima se zaziva
Alahovo ime, on je Bog iz blizine kojem se vjernici obraćaju u svim
situacijama, da bi ga zaklinjali ili mu se zahvalili. Može se reći da su
molitve koje su kod katolika raspoređene između Boga, Isusa, Marije i
svetaca kod muslimana usmjerene prema Alahu, jedinom i svemogućem
Bogu. Temeljna molitva svakog muslimana, ekvivalent kršćanskom
Očenašu, prva je sura u Kuranu, Fatiha, doslovno otvaranje. Vrlo je kratka:
"U ime Alaha, sveopćeg dobročinitelja, milostivog. Slava Alahu,
Gospodaru svega svijeta, Sveopćem dobročinitelju milostivom, Vladaru
sudnjega dana. Samo tebe obožavamo, samo tebe zaklinjemo. Uputi nas na
pravi put, na put onih koje si obasuo svojim dobročinstvima, ne onih koji
su izazvali tvoj gnjev, ni na put zabludjelih."
 OSMO POGLAVLJE
Vjera i razum: filozofi, znanost i bog

Neki su se filozofi priklonili ideji bogova ili jednog Boga. Je li riječ

o religijskom vjerovanju ili o plodu filozofskog razmišljanja? Drugim
riječima, možemo li doći do boga samo putem razuma? To važno pitanje
zaokuplja djelu povijest filozofije barem do 19. stoljeća.

Grčki filozofi i bog

Počnimo s Grcima, koji su u korijenu zapadne filozofske misli. Grčki

mislioci živjeli su u vrlo religioznom svijetu, prožetom mitovima i
politeističkim vjerovanjima. Filozofski napor usmjerava se upravo na
nadilaženje tih mitova i tih vjerovanja i traženje istine pomoću razuma.
Filozofi antike istodobno poštuju gradske bogove, a neki su, kao što sam
već spomenuo, bili inicirani u Orfejske ili Eleuzinske misterije. No kao
filozofi, što kažu o bogu? Prvo i zajedničko svima jest da osuđuju
antropomorfni i nemoralni karakter bogova s Olimpa. Oni su previše nalik
ljudima da bi bili uvjerljivi, osobito se čini da su naslijedili sve ljudske
poroke: razvrat, oholost, osvetnički duh, prijevaru, prevrtljivost... Ako
bogovi postoje, trebali bi biti savršeni i ne imati veze s prevrtljivim
običajima ljudi. Bez strasti, bez žudnje, oni dakle za neke filozofe poput
Epikura postaju uzori mudrosti koje valja imitirati. Drugi ne vjeruju u
postojanje bogova, ma kako bili savršeni, što ih ne sprečava da vjeruju u
neki univerzalni božanski razum koji upravlja svijetom i koji je prisutan i u
čovjeku. Kod stoika - grčko-rimske filozofske struje rođene u 4. stoljeću
prije Krista - postoji istovjetnost svijeta i toga božanskog razuma: to je
panteistička doktrina (od grčkog pan, "sve", i theos, "bog"). Ta istovjetnost
božanskog i univerzuma ili prirode bit će i u središtu pažnje nekih mislioca
renesanse, poput Barucha Spinoze.
Osim stoika mislioci Platon i Aristotel svojom su koncepcijom
božanskog najviše utjecali na povijest filozofije. Platon je živio na
prijelazu 5. u 4. stoljeće prije Krista, bio je Sokratov učenik, a kasnije je
osnovao vlastitu školu, Akademiju. U pripovijesti o rođenju svijeta
(kozmogonija), Timej, spominje dobrog boga koji oblikuje svijet od neke
kaotične materije koja već postoji. Teško je znati je li Platon vjerovao u
toga boga tvorca ili je riječ o alegoriji. Jasnija je međutim koncepcija
božanskog koju razvija ponajprije u Republici: postoji božanski svijet ideja
(ili oblika) do kojeg čovjek može doći vlastitim razumom, dok je stvarnost
koju promatramo svojim osjetilima varljiva; filozofski je zadatak dakle
izaći iz spilje, u kojoj vidimo tek sjene stvarnosti, i doći do istinske
spoznaje božanskih ideja, nepromjenjivih i savršenih, Dobro po sebi,
Lijepo, Istinito, Pravedno itd. Platon također precizira da je ideja Dobra
superiorna svima ostalima, da je "neodrediva" i "onkraj bitka". Crkveni oci
u tom će "Vrhovnom dobru" vidjeti lik biblijskog Boga. Kod Platona
međutim nema nikakve ideje o otkrivenju nekoga personalnog boga, on
govori samo o nekom božanskom svijetu sazdanom od više oblika (danas
bismo rekli "arhetipova") do kojeg možemo doći razumom. Aristotel,
njegov najslavniji učenik, ostat će dvadeset godina na Akademiji prije nego
što osnuje vlastitu školu, Lykeion. Učitelj je i slavnom Aleksandru
Velikom. Kao većina grčkih mislilaca, Aristotel misli da su nebeska tijela
(planeti, zvijezde) božanska jer su savršena i nepokvarljiva. No on ide i
dalje od toga precizirajući u svojoj Fizici da nužno postoji "prvi nepomični
pokretač" koji objašnjava kozmičko gibanje. U Metafizici potvrđuje
ispravnost toga prvog principa koji naziva "čistim činom" (uvijek u
cjelovitosti svega onog što može biti) i "krajnjim uzrokom" svega što
postoji, koji djeluje nekom privlačnom silom na sva bića. Iz toga se može
shvatiti zašto je Aristotel fascinirao tolik broj židovskih, kršćanskih ili
muslimanskih teologa. On je vlastitim razumom stvorio koncepciju nekoga
prvog bića, "najvišeg Dobra", koji neobično nalikuje transcendentnom i
dobrom Bogu iz biblijske i kuranske objave. No ponavljam, za Aristotela
tu nije riječ o osobi kojoj se čovjek treba moliti i štovati je, nego o principu
koji se može kontemplirati putem noosa, božanskog intelekta koji je u
nama. A u Nikomahovoj etici filozof objašnjava kako je božanska
kontemplacija aktivnost koja čovjeka čini sretnijim.
Trebalo bi još reći ponešto o neoplatonskim filozofima, čiji je glavni
predstavnik Plotin (živio u 3. stoljeću prije Krista). On tvrdi da postoje tri
najviša principa od kojih potječe osjetilni svijet: Jedno, Duh (noos) i Duša.
Jedno je krajnji princip. Ono je transcendentno, neodredivo,
nepromjenjivo, savršeno dobro i samo sebi dovoljno. Duh emanira iz
Jednog kao princip zamislivog, razumljivog, istine. Duša emanira iz duha
kao princip jedinstva i oživljavanja osjetilnog svijeta. Postoji duša svijeta i
duša svakoga živog bića. Plotinova koncepcija božanskog (Jedno) razlikuje
se od klasičnog monoteizma po tome što se ono poima kao princip iz kojeg
nužno emaniraju drugi principi (Duh i Duša) koji upravljaju osjetilnim
svijetom, dok je monoteistički bog biće koje svjesno i slobodno stvara
svijet; stvoritelj i stvaranje time su različiti, što nije slučaj s Plotinovim
božanskim principom koji je istodobno transcendentan i potpuno
imanentan svijetu: on je posvuda.
U antici dakle nema filozofa ateista. Postoje mislioci spiritualisti
poput Platona, ili materijalisti poput Epikura, ali nijedan ne tvrdi da
sigurno nema nikakva boga ili božanskog principa. Epikura se optuživalo
za ateizam jer je kritizirao praznovjerni kult gradskih bogova, no za njega
bogovi ipak postoje, samo su strani našem svijetu. Valja uzimati kao
primjer njihov spokoj i njihovu hladnokrvnost, ali ne im se moliti ili ih se
bojati. Njegov učenik Lukrecije također je ispisao krajnje kritične stranice
o religiji. No nije dovodio u pitanje postojanje dalekih bogova. Čak i
Protagora, kojeg se obično smatra ateistom, zapravo je bio agnostik jer je
smatrao da se ne može "tvrditi ni da bogovi postoje ni da ne postoje".
Ponavljam, važno je razlikovati bogove, boga ili božansko kod filozofa
antike od Boga iz Biblije. Da su Epikur, Platon ili Aristotel znali za
biblijskog Boga, vjerojatno bi ga smatrali odveć ljudskim da bi bio pravi.
Njihova je glavna briga bila, kao što sam objasnio, izaći iz antropomorfne
vizije mitova i otkriti neki prvi princip koji izmiče kontingenciji svijeta.
Premda potom tvrde, kao Aristotel, da može postojati određena istovjetnost
između toga najvišeg principa, toga vrhovnog bića, i "onoga što vjerske
tradicije nazivaju imenom Boga". No ideja o nekakvom stvaranju svijeta ex
nihilo samom slobodnom voljom nekoga svemoćnog, dobrog i
sveprisutnog boga koji se ljudima otkriva preko proroka, posve je strana
grčkoj misli.
Ono što valja upamtiti jest da je za grčke filozofe postojanje bogova
ili boga dostupno ljudskom razumu. Njihov stav ostaje više mislilački nego
vjernički. Ljudski razum može, prema njihovu mišljenju, dovesti do
postuliranja postojanja nekoga božanskog svijeta, i to jednostavno zato što
u čovjeku postoji božanska iskra: bio to noos ili logos. Kontemplacija -
Duše svijeta za stoike, najvišeg Dobra za Platona i Aristotela, Jednog za
Plotina - stoga se smatra najplemenitijom ljudskom aktivnošću.

Suton antičke filozofije i polet kršćanske teologije

Kršćanska će teologija, tijekom gotovo tisuću godina, u potpunosti

uzdrmati povijest filozofije na Zapadu. Posljednja velika filozofska škola
antike, Platonova Akademija, prisiljena je zatvoriti svoja vrata sredinom 6.
stoljeća pod pritiskom kršćanstvu naklonjenog cara Justinijana. Opstat će
jedva jedno stoljeće dulje u Aleksandriji. I trebat će pričekati 15. stoljeće i
ponovno otkrivanje grčkih tekstova da se u Europi iznova stidljivo pojavi
filozofska misao neovisna o kršćanskoj teologiji. U međuvremenu,
filozofija je postala "sluškinja" teologiji. Rabe se njezini koncepti, njezina
logika, njezine kategorije da se bolje objasni božanska objava. Evanđelist
Ivan vrlo je rano dao primjer preuzevši pojam logosa da bi ga primijenio na
Krista u svojem slavnom proslovu: "U početku bijaše riječ, i riječ bijaše u
Boga i riječ bijaše Bog." Mnogi crkveni oci nastavljaju tim putem, no tek u
13. stoljeću, s ponovnim otkrivanjem Platona i Aristotela, uglavnom preko
arapsko-muslimanskih mislilaca (Avicena, Averroes), kršćanski teolozi
počet će svoju znanost razvijati nadahnjujući se filozofskim kategorijama
tih dvaju velikih genija antike. Sveti Toma Akvinski, čija je Suma teologije
katedrala filozofije, citira Aristotela barem jednako koliko i svetog
Augustina, koji je ipak najveći teološki autoritet za mislioce srednjeg
vijeka. Međutim on to čini iz perspektive vjernika: filozofija je izgubila
svoju autonomiju, ona više ne traži istinu, nego se stavlja u službu
objavljene istine. To istovremeno pokazuje važnost koju kršćanska misao
pridaje ljudskom razumu. Premda priznaje da se Bog (podrazumijeva se:
Bog objavljen u Bibliji) u potpunosti može doseći samo vjerom, teologija
smatra da je razum dragocjeni Božji dar koji vjerniku omogućuje da otkrije
njegovo postojanje i koji mu mora pomoći da bude pametniji u svojoj vjeri
te da bolje razumije svijet. No ona također tvrdi da razum nikako ne može i
ne smije proturječiti ili se suprotstavljati vjeri koja mu je nadređena jer ju
je Bog dao ljudima kao sredstvo spasenja. Sukob između vjere i razuma
doista će izbiti u renesansi, kada se prvi znanstvenici oslobađaju autoriteta
Biblije i pokušavaju shvatiti svijet samo pomoću razuma.
 Vjera i razum kod židovskih i muslimanskih mislilaca

Antička židovska misao ima eminentnog predstavnika u liku Filona

Aleksandrijskog, koji je izgradio mnoge mostove između židovske vjere i
grčke filozofije. Najveći židovski mislilac srednjeg vijeka, Majmonid, tvrdi
u 12. stoljeću da je spoznavanje Boga pomoću razuma nemoguće. Samo
vjera omogućuje da se slijedi Božji "trag". No tvrdi također, kao i
kršćanski teolozi, da razum omogućuje opažanje Boga kroz njegova djela i
da je dobro proučavati metafiziku, astronomiju, medicinu, fiziku itd., kao
znanja koja nas upućuju u zakone svijeta koji je Bog stvorio. Taj poticaj na
služenje razumom susrećemo i kod velikih muslimanskih mislilaca u
srednjem vijeku, pod snažnim utjecajem Platona te osobito Aristotela, koji
će prenijeti virus i kršćanskim teolozima. Oni se koriste konceptualnim
kategorijama grčkih filozofa da bi govorili ne samo o stvorenom svijetu
nego i o božanskim atributima. Jedan od najglasovitijih među njima,
andaluzijski filozof Averroes, Majmonidov suvremenik, kaže kako "istina
ne može proturječiti istini", čime opravdava svoje dvostruko proučavanje
kuranske objave i Aristotelove filozofije, koje smatra dvama različitim
izrazima istine.

Descartes, Leibniz i "dokazi" o postojanju Boga

Filozofi renesanse oduševljavaju se grčkom filozofijom, osobito

neoplatonskom, no ostaju još uvijek jako vezani uz dominantnu kršćansku
misao. Tek s Descartesom, filozofom koji je unatoč svemu duboki vjernik,
filozofija će se početi emancipirati od teologije i krenuti s novih temelja.
Descartesova je namjera pomesti prošlost, izaći iz srednjovjekovne
skolastičke misli, loše mješavine filozofije i teologije, i iznova graditi
znanje na osnovi iskustva. Tako utemeljuje novu metodu koja će omogućiti
traganje za istinom bez ikakve apriornosti. Želi razum u toj potrazi za
istinom učiniti što je moguće učinkovitijim i stoga počinje njegovim
oslobađanjem od tutorstva vjere. Način njegova razmišljanja, koji nam se
danas može činiti posve prirodnim, u 17. je stoljeću revolucionaran i
potaknut će razvoj ne samo moderne filozofije, nego i znanosti. Pa ipak, i u
tome leži cijeli Descartesov paradoks, on je još uvijek toliko prožet
kršćanskom metafizikom da ne može odoljeti da ne pokuša racionalno
dokazati postojanje Boga, dati ono što se naziva "ontološkim dokazom".
Bog se poima kao najsavršenije biće koje postoji, a kako je savršenije
postojati nego ne postojati, Bog nužno postoji, dakle sama pomisao na
Boga kao savršeno biće implicira njegovo postojanje. Argument koji me
nikad nije uspio uvjeriti, i nisam siguran da je baš mnogima uvjerljiv, ali
Descartes mu je pridavao barem jednako veliku vrijednost kao i nekom
matematičkom dokazu. Dokaze o postojanju Boga na njegovu će tragu
pokušati podastrijeti i mnogi drugi filozofi. Najčuveniji među njima,
Leibniz, pokušava dati razrađeniji, takozvani "kozmološki dokaz''. S
obzirom na "dostatni razum" prema kojem ništa ne postoji bez uzroka, on
objašnjava da je svijet kontingentan, ne nužan, što pretpostavlja postojanje
nekoga vanjskog uzroka, što bi značilo da se kao uzrok svijeta postavlja
postojanje nekoga akauzalnog bića, koje nema potrebu za nekim drugim
razumom, i to je ono apsolutno nužno biće koje se naziva "Bogom". Taj
argument ima određenu snagu. Ali zašto bi morao postojati neki dostatan
razum, neki uzrok svemu? Može se, zapravo, reći da je slabost toga
argumenta sam njegov postulat. Možemo zamisliti niz uzroka i posljedica
koje sežu u beskonačnost, a da nikad nužno u korijenu svega nije neko
biće. To je primjerice ono što misle budisti: zakon kauzalnosti (karman) na
djelu je uvijek i posvuda, ali je bez početka.
Valja reći riječ-dvije i o trećem velikom dokazu o postojanju Boga,
koji su dali metafizičari - "fizičko-teološkom dokazu". On polazi od
promatranja reda i kompleksnosti svijeta i zaključuje da nužno postoji neki
stvaralački um koji je svijet svrhovito uredio. To je nedvojbeno relevantan
i ujedno najjednostavniji argument, jer svi možemo konstatirati ljepotu
svijeta, njegov sklad, njegovu složenost. Neki će zaključiti da to ne može
biti rezultat slučaja, da iza nastanka univerzuma nužno stoji neki viši um.
Taj jaki argument, kojim su se već koristili Platon i stoici, preuzeli su
mnogi deistički mislioci u 17. i 18. stoljeću, počevši od Voltairea: "Svijet
me dovodi u nedoumicu, ne mogu zamisliti da taj sat postoji, a nikakav ga
urar ne održava." On se u novom svjetlu javlja i danas, s otkrićem Velikog
praska i napretkom astrofizike, u obliku "inteligentnog dizajna":
izvanredna organiziranost fizičkih zakona koji su omogućili razvoj života
na zemlji i pojava ljudskog mozga svjedoče o nekom dizajnu, nekom
prethodno utvrđenom planu koji je mogao načiniti samo neki stvaralački
um.
 Pitanje zla

Vratit ću se kasnije na rasprave koje izaziva ta teza, kada se

dotaknem teme znanosti pred Bogom, no ovdje naglašavam ograničenost
fizičko-teološkog dokaza: u svijetu ne postoji samo ljepota, red i sklad,
postoji i nered, slučajnost, zlo, užas. Zašto bi tako dobro i savršeno biće
stvorilo tako nesavršen svijet, ma koliko on s mnogo aspekata bio lijep?
Samo postojanje zla, prirodnih katastrofa, genocida ili patnje nekoga
nedužnog djeteta, kao što je govorio Camus, čini taj argument neodrživim.
Što odgovaraju metafizičari i teolozi na pitanje o zlu? Leibniz nije
izbjegavao suočiti se s tim prigovorom. U Ogledu o teodiceji (1710.)
izravno otvara pitanje: Kako razumjeti da ima toliko zla, zlobe, užasa,
bijede na zemlji, ako je Bog tako dobar i savršen? Budući da svijet nije
Bog, ne može biti savršen. Budući da je čovjek slobodan, uvijek će moći
izabrati da čini zlo. A Leibniz, koji je i matematičar, pokušava pokazati
kako je Bog između bezbroj mogućih svjetova, sa svim kombinacijama
dobra i zla, tame i svjetla, odabrao najsavršeniji od mogućih svjetova.
Voltaire će ga ismijavati u svojem Candideu (1759.) kroz lik profesora
Panglossa koji ne prestaje ponavljati, premda sve ide po zlu: "Sve ide
najbolje što je moguće u najboljem od mogućih svjetova!" No Leibnizov
argument nije ni izdaleka tako pomirljiv kako se čini. Možemo naime
zamisliti da je Bog izabrao ono što je bilo najbolje unutar onoga što je bilo
moguće, imajući u vidu ograničenja stvaranja: zakone fizičkog svijeta,
povezanost duha i materije, kontingencije vremena i prostora, čovjekovu
slobodnu volju itd. Tu su ideju na različite načine izražavali brojni židovski
i kršćanski mislioci. Židovska kabala primjerice svojom teorijom o
tzimtzumu objašnjava kako se svojim stvaralačkim činom Bog ispraznio od
svoje božanstvenosti, kako se povukao od svijeta da bi moglo postojati
nešto drugo, a ne on. Stvarajući, Bog priznaje da nije sve, umanjuje se da
bi omogućio svijetu i drugim bićima da postoje. Nije dakle čudno da u tom
nužnom stanju nesavršenosti u kakvom je svijet, postoji zlo. Jer da je
savršen, svijet bi bio Bog i ništa ne bi moglo postojati izvan njega.
Filozofkinja Simone Weil preuzet će taj argument razvijajući temu koju je
već evocirao sveti Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima (2, 7): o
poništenju Boga (kenosis na grčkom) kroz misterij Krista koji "poništava"
svoju Božju prirodu postajući čovjekom i umirući na križu. To Božje
ponižavanje pokazuje da se on odrekao svojih atributa svemoćnosti i,
putem Kristove muke, preuzeo na sebe zlo.
Kada se suočimo s patnjom u svoj njezinoj silini, ti teološki
argumenti mogu se činiti ispraznima. Argument slobodne volje nije
uvjerljiv jer mnoga zla (bolesti, potresi...) ne dolaze od ljudi nego od
prirode. Naravno, možemo kao neki grčki mislioci zamišljati postojanje
nekoga impersonalnog božanskog svijeta indiferentnog prema ljudima. No
kako pomiriti biblijsku ideju o svemoćnom i apsolutno dobrom Bogu koji
se brine za ljude, kada vidimo dijete kako umire u strašnim patnjama ili
stotine tisuća ljudi, tako različitih života, kako istodobno pogibaju u velikoj
elementarnoj nesreći? Gdje su onda ta dobrota i pravda, temeljni atributi
objavljena Boga? Epikur je dobro postavio problem: ili Bog želi eliminirati
zlo pa ne može, što znači da je nemoćan, ili može, ali ne želi, što znači da
je zao, ili pak ne može i ne želi, što znači da je i nemoćan i zao. I
zaključuje: "Ako može i hoće, što je svojstveno samo Bogu, otkud onda
dolazi zlo, ili zašto ga Bog ne spriječi?"
Pred tim prigovorima veliki odgovor religija je prekogrobni život.
One u konačnici nemaju drugoga izlaza do postulirati postojanje nekog
drugog života u onostranom svijetu, u kojem će Božja dobrota i pravda u
potpunosti doći do izražaja i popraviti ono što su pogreške prirode ili
ljudska volja pokvarile. Drugim riječima, ovozemaljski život ne može se
razumjeti drukčije do referirajući se na neki superiorniji život koji nas čeka
odmah poslije smrti. To vjerovanje nije svojstveno monoteistima. Sokrat
je, kao i drugi grčki mislioci, vjerovao u besmrtnost duše i sretan život
nakon smrti. Kao što sam već rekao, on je čak svojim učenicima tvrdio da
spokojne duše podnose nepravdu vlastite osude na smrt jer se nadaju da će
se poslije smrti pridružiti bogovima i kreposnim dušama. Platon u
glasovitom mitu o Eru (Republika X.) iznosi hipotezu o reinkarnaciji. To
vjerovanje u neku sukcesiju života dijele ne samo budisti i hinduisti, nego i
brojni narodi čije su religije šamanskog tipa. Vjerovanje u transmigraciju
duša ima tu prednost da objašnjava zašto neka osoba ima sreće, a na neku
se drugu obrušava nesreća: i jedna i druga ubiru pozitivne ili negativne
plodove djela počinjenih u prijašnjim životima. I naprasni prekid nekoga
života (osobito smrt malog djeteta) više ne predstavlja problem jer će mu u
nekom kasnijem biti pružena nova šansa. Dok monoteisti, koji tvrde da
svako živo biće živi samo jedanput i potom uskrsne u prekogrobnom
životu, nemaju zadovoljavajući odgovor na ta pitanja: kakav smisao može
imati smrt djeteta umrlog u najranijoj dobi, prije nego što je uopće moglo
izraziti svoju osobnost i provesti svoju slobodnu volju? Zašto se na neke
ljude obruši nevolja, a druge život mazi?

Pascalova oklada

Je li slavna Pascalova oklada dokaz postojanja Boga? U to se često

vjeruje, no zapravo to uopće nije tako. Naprotiv, Pascal je uvjeren da
razum ne može dosegnuti Boga. Reagira protiv Descartesa i metafizičara
podsjećajući na to da Bog može biti samo predmet vjere. Bog, kako ga
vide filozofi, izaziva mu osmijeh. On vjeruje u "Abrahamova, Izakova i
Jakovljeva Boga", u Boga koji se objavljuje u Bibliji i kojeg se prima
srcem, ne razumom. Pascal, kao znanstveni duh i genijalni filozof, prije
svega je revni kršćanin potresen Isusovom sudbinom. Velik dio svojega
kratkog života proveo je samotno, kod jansenista u samostanu Port-Royal.
Stoga inzistira na afektivnoj dimenziji vjere. Bog ponajprije govori srcu i
jedini "dokaz" koji se eventualno može dati o njegovu postojanju nije neki
racionalni argument: to je apsolutna svetost Krista i veličina svetaca. Vjera
je zasnovana na svjedočanstvu koje mora dirnuti u srce, a ne na nekom
logičnom objašnjenju. Njegova oklada dakle ni po čemu nije logičan dokaz
o postojanju Boga. Pascal se obraća libertincima, onima koji tvrde da život
posvećen užicima vrijedi više od života podređenog kršćanskom moralu.
Želi im pokazati, na temelju racionalnog argumenta, da bi im naprotiv
trebalo biti u interesu da žive u skladu s propisima religije. Stoga im
predlaže okladu, savršeno smislenu jer počiva na izračunu vjerojatnosti,
novoj grani matematike koju je nedavno izmislio. Oklada ima prednosti
ako je razumno moguć dobitak veći od početnog uloga, primjerice ako ja
uložim 10 eura sa šansom od 1 : 2 da ću ih dobiti 100. Pascal to
primjenjuje na ljudski život, smatrajući ovozemaljski život kao ulog, a
vječni i blaženi život kao mogući dobitak u okladi. Polazeći od načela da
se ne može dokazati da Bog postoji, ali da postoji šansa 1 : 2 da postoji,
tvrdi da je beskrajno razumnije i korisnije kladiti se na postojanje Boga,
živjeti kao kršćanin i zaslužiti vječni život, nego kladiti se na nepostojanje
Boga i živjeti raskalašenim životom uz rizik gubitka vječnog života.
Drugim riječima, uz neki konačni ulog, imamo šansu 1 :2 da dobijemo
beskonačnost i možemo, prema tome, mnogo više dobiti nego izgubiti.
Jasno je da Pascal nikad nije svoj život zasnivao na toj okladi jer je bio
uvjeren da je vjera Božji dar i da se spasenje dobiva božanskom milošću.
No tim je argumentom htio destabilizirati diskurs libertinaca koji su tvrdili
da se samo odavanjem užicima ovozemaljskog života dobiva sve, a ne gubi
ništa.

Deizam prosvjetiteljstva

Filozofi prosvjetiteljstva kritiziraju religiju, ali je među njima malo

ateista. Većina su deisti, poput antičkih filozofa. To znači da vjeruju u
postojanje stvaralačkog principa koji uređuje svijet, ali ne u nekoga
personalnog Boga koji se objavljuje ljudima preko proroka i svetih
tekstova (teizam). Većina žestoko kritizira teizam kao praznovjerje koje su
smislili svećenici da bi učvrstili svoju moć. Filozofi prosvjetiteljstva prije
svega su antiklerikalisti i odbacuju ideju nekakve objave, nekakva morala
koji je došao s neba, nekakva naroda koji je Bog izabrao (zbog čega su
njihove riječi često žestoko antisemitske). Premda se dive Isusu i njegovoj
poruci, smatraju ga više mudracem ili moralistom nego Božjim sinom.
Valja reći da je vrijeme u kojem djeluju filozofi prosvjetiteljstva Europa
izmučena gotovo dvjestogođišnjim krvavim ratovima katolika i
protestanata. Njihov je glavni cilj izvesti svijet iz vjerskih ratova.
Neprijatelj kojeg valja potući je netolerancija, fanatizam koji ljude navodi
da se međusobno ubijaju u ime svojih religijskih uvjerenja. Čak i na
militantni ateizam koji se počinje rađati gleda se poprijeko, doživljava ga
se odveć netolerantnim. Locke smatra da su ateisti jednako opasni kao i
rimski katolici, jer su jednako dogmatični. Bili oni kršćani, deisti, slobodni
zidari (koji se u ono doba dijele na kršćane teiste i deiste), mnogo rjeđe
Židovi (Mendelssohn) ili ateisti (Diderot), filozofi prosvjetiteljstva vjeruju
u univerzalnost razuma i napretka. Zalažu se za to da se čovjek oslobodi
neznanja i fanatizma upotrebom razuma te za uspostavljanje državnih i
pravnih institucija koje će čuvati slobodu savjesti i izražavanja pojedinaca.
To su angažirani intelektualci moderne demokracije i ljudskih prava. Otuda
njihova nesmiljena borba protiv religije, osobito katoličke koja je bila
mnogo tvrđa prema tim idejama od protestantizma, po prirodi
demokratičnijeg i svjetovnijeg.
 Ne slažu se međusobno o odnosu vjere i razuma. Vidjeli smo da
neki, kao Voltaire, misle da razum dovodi do pretpostavljanja postojanja
nekoga "urara", odnosno "velikog arhitekta univerzuma". Taj je izraz
postao vrlo popularan među slobodnim zidarima, tajnom društvu koje se
rodilo početkom stoljeća prosvjetiteljstva i koje je njime iskazivalo svoje
glavne ideale: deizam oslobođen vjerskog praznovjerja, racionalni moral,
duh bratstva, vjera u napredak čovječanstva, ali i duhovna inicijacija putem
bogatog svijeta simbola. Međutim nisu svi mislioci prosvjetiteljstva
uvjereni da se postojanje Boga može dosegnuti razumom. Najslavniji među
njima, Immanuel Kant, zadaje odlučan udarac metafizici objavivši svoje
najvažnije djelo, Kritiku čistog uma (1781.), koje pokušava odgovoriti na
pitanje "što mogu znati?". Kant pokazuje da razum ne može dokazati ni da
Bog postoji ni da ne postoji. U tom pogledu u povijesti filozofije postoji
jedno "prije" i jedno "poslije" Kanta. Metodološki okvir koji je on postavio
tom pitanju toliko je rigorozan, a njegovi zaključci toliko uvjerljivi da
svaki kasniji mislilac koji tvrdi da posjeduje dokaz o postojanju ili
nepostojanju Boga djeluje sumnjivo. Ne znači da se ne može biti uvjeren u
jednu ili drugu tvrdnju, no Kant jasno razlučuje različite registre: mišljenje,
vjeru (ili uvjerenje) i dokaz. A problem Boga uvijek pripada u područje
mišljenja (ako je slabo poduprto), ili vjere/uvjerenja (ako je čvrsto
poduprto). Religija kao i ateizam pripadaju, dakle, u područje mišljenja,
vjere ili dubokog uvjerenja, odnosno vjerovanja, ali nikad u područje
znanja, koje može pružiti samo univerzalno istinite i svima dokazive
tvrdnje.

Bog i znanost

Može li znanost dokazati postojanje ili nepostojanje Boga? Premda je

Kant dao sjajnu i dragocjenu redefiniciju spoznaje, već je i prije njega bilo
mislilaca koji su jasno razlučivali vjerovanje od znanja, područje religije i
područje znanosti. Spomenuli smo to kod Pascala, koji je istodobno bio i
veliki vjernik i veliki učenjak, ali to je slučaj i Galilea koji je tvrdio da
znanost i religija odgovaraju na dva pitanja različite prirode i da nikako ne
mogu doći u sukob: religija nam kaže "kako otići u nebo", a znanost "kako
ide nebo". Crkva ga je naposljetku osudila, upravo zato što je ona u to doba
još podržavala konfuziju između znanosti i religije i mislila da Biblija kaže
istinu o svemu, uključujući i zakone prirode. Galileov slučaj imat će kao
posljedicu redefiniranje toga pitanja jer Katolička crkva danas otvoreno
priznaje da se područje njezine nadležnosti ograničava na spasenje i da
Biblija, koja primjerice tvrdi da je Bog stvorio svijet u sedam dana, nije
djelo naturalističkih ili znanstvenih pretenzija. Postoji međutim u SAD-u u
okviru evangelističkog pokreta, ali i u židovskom i muslimanskom svijetu,
fundamentalistička struja koja, u ime doslovnog čitanja Biblije i Kurana,
odbacuje određene općeprihvaćene znanstvene teorije. Dobar je primjer
Darwinova teorija, koja se u brojnim američkim vjerskim školama ne
predaje jer zagovaranjem teze o kontinuitetu ljudskog i životinjskog svijeta
dovodi u poteškoće Sveto pismo. Za kreacioniste je neprihvatljivo da je
čovjek postao od majmuna jer to znači da ga nije izravno stvorio Bog, kako
tvrde Biblija i Kuran.

Inteligentni dizajn

Što misliti o teoriji "inteligentnog dizajna" koju neki smatraju

znanstvenim dokazom postojanja Boga? Postoje dvije inačice intelligent
designa, i zbrka između njih znatno kontaminira raspravu. "Tvrda" inačica
bliska je kreacionističkim tezama koje smo upravo spomenuli: tvrdi da je
Bog stvorio čovjeka izravnom intervencijom. No za razliku od
kreacionizma, ona ne negira bit Darwinove teorije o dugoj evoluciji vrsta,
samo tvrdi da zakoni prirode nisu dovoljni da objasne temeljne mutacije
kakve su pojava života i pojava čovjeka. Drugim riječima, neka stvaralačka
inteligencija malo je "pogurala" prirodu u ključnim trenucima evolucije.
Čovjek potječe od mnogih drugih životinja, ali bez božanske intervencije
njegov se krajnje složeni mozak ne bi mogao razviti. Te neokreacionističke
teze razvile su se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u
Discovery Instituteu u Seattleu. Postoji i druga inačica inteligentnog
dizajna, mnogo "mekša", koja se ne poziva na specifičnu božansku
intervenciju tijekom evolucije, nego se temelji na "antropičkom principu".
Ta je teza rođena početkom osamdesetih, kada se počelo raspolagati
moćnim računalima koji su omogućavali simulaciju evolucije svemira.
Tada se primijetilo da bi se svemir, kada bi se izmijenila bilo koja od
njegovih temeljnih konstanti, srušio i nikada ne bi mogao omogućiti razvoj
života i čovjeka. Neki su znanstvenici iz toga izveli antropski princip (od
grčkog anthropos, "čovjek") prema kojem je svemir od početka osmišljen
tako da potiče razvoj života i ljudskog mozga, na kraju dugog procesa
porasta složenosti. Polazeći od konstatacije da svemir teži prema pojavi
čovjeka, ta teza pokušava iznova uvesti u znanost pitanje (ali ne i odgovor)
o stvaralačkom principu. Danas je podržavaju neki znanstvenici, poput
Trinha Xuana Thuana koji tvrdi da "ako prihvatimo hipotezu o samo
jednom svemiru, našem, moramo pretpostaviti postojanje nekoga
prauzroka koji je odmah postavio fizikalne zakone i početne uvjete da
svemir postane svjestan sebe. Znanost nikad neće moći razlučiti te dvije
mogućnosti: jedan jedini svemir s jednim stvoriteljem ili beskonačno
mnogo svemira bez stvoritelja". Znanstvenici priznaju tu činjenicu, ali se
velika većina njih priklanja drugoj hipotezi Trinha Xuana Thuana:
postojanju beskonačno mnogo svemira s različitim karakteristikama. A mi
smo slučajno u jedinom, ili jednom od jedinih, koji ima nužne
karakteristike za razvoj složenosti. To je primjerice ono što tvrdi Stephen
Hawking u Postoji li veliki arhitekt svemira? (2010.). No ne daje više
dokaza od Trinha Xuana Thuana da je njegova hipoteza ispravna. Jedan
jedini svemir koji usmjerava neki inteligentan princip? Mnoštvo svemira
nastalih bez intencije i prepuštenih samo slučaju? Ne znamo ništa o tome,
unatoč golemom napretku znanstvene spoznaje. Kao što je mislio Kant,
postojanje Boga ili nekoga stvaralačkog principa ostaje stvar vjerovanja, a
ne znanja.
 DEVETO POGLAVLJE
Ateizam

Prije nego što počnem govoriti o razvoju ateizma u modernom

Zapadu, tri mi se napomene čine nužnima. Prije svega, nikada nećemo
znati što su proteklih tisućljeća ljudi mislili duboko u sebi. U društvima
zasnovanim na kolektivnim vjerovanjima, bilo to u politeističkoj antici ili
kršćanskom srednjem vijeku, pojedinac koji je odbacivao općeprihvaćenu
vjeru dovodio se u opasnost. Sokrat je bio optužen za bezbožnost, a Isus je
umro jer je denuncirao zabludjelost religije svojega vremena. A bili su
duboko religiozni! Ako je bilo toliko rizično kritizirati religiju, bilo je
nemoguće nazvati se ateistom, odbaciti kult Boga ili bogova, a da
posljedica ne bude smrt ili izopćenje. To je u Europi potrajalo do 18., u
Španjolskoj čak do 19. stoljeća - posljednja žrtva španjolske inkvizicije bio
je učitelj deist, obješen u Valenciji 26. srpnja 1826. Da je postojala sloboda
svijesti i izražavanja, bilo bi bez sumnje brojnih svjedočanstava o ateizmu.
Druga napomena: teško je odrediti može li se panteističke mislioce
svrstati u kategoriju ateizma. Može li se stoike smatrati ateistima? Možda s
obzirom na to da ne prihvaćaju ideju o nekom Bogu stvoritelju koji je
izvan svijeta. Međutim vjeruju u neki logos, u neki univerzalni um koji
upravlja savršeno uređenim svijetom, što nije daleko od monoteističke
koncepcije božanske providnosti. Je li Spinoza ateist? On odbacuje
božansko podrijetlo Biblije i vjerskih dogmi. Poistovjećuje Boga s
Prirodom (Deus sive Natura) i odbacuje ideju personalnog Boga u
biblijskom smislu, no njegova filozofija počiva na ideji neke božanske
imanencije koja je na antipodima čistog materijalizma. Spinoza ne svodi
Boga na materiju, nego govori o nekoj transmutaciji fizičke realnosti u
božansku supstanciju.
Treća važna napomena: mi govorimo o Zapadu. No, kao što smo
vidjeli, postoje cijele civilizacije, posebice u Aziji, u kojima ne postoji
ideja Boga kao osobe koja se objavljuje ili kao stvaralačkog principa. U
tim kulturama postoji "pravi ateizam" koji nije racionalno ili virulentno
negiranje Boga, kao što je to slučaj u Europi na početku prosvjetiteljstva,
nego jednostavno religioznost koja se očituje na način različit od
vjerovanja u Boga. Čak se i budizam, koji se danas na Zapadu rado
predstavlja kao ateističku filozofiju, uopće ne opterećuje Bogom. Buddha
ne osporava postojanje nekoga stvaralačkog bića, on samo kaže da je
postojanje takvog bića nedostupno razumu i iskustvu i da je bolje liječiti
egzistencijalnu patnju nego spekulirati o metafizičkim pitanjima. Jednog je
dana redovnik Culamalukyaputta ispitivao Buddhu o Bogu, svemiru i
podrijetlu svijeta te mu prijetio da će napustiti zajednicu ako ne dobije
odgovore na svoja pitanja. Buddha mu odgovara parabolom: čovjek ranjen
otrovanom strijelom, prije nego što pusti da mu izliječe ranu, traži da sazna
ime i kastu strijelca, udaljenost na kojoj je bio, drvo od kojeg je načinjena
strijela, no umire prije nego što je dobio odgovore na svoja pitanja.
Umjesto da uzalud spekuliramo, kaže Buddha, izvucimo strijelu, otkrijmo
prirodu otrova i protuotrov, i zatvorimo ranu. Gubiti vrijeme na
spekuliranje o prirodi Apsolutnog posve je beskorisno za nekoga tko želi
biti spašen. Budizam i ateizam počeli su se asimilirati sredinom 19.
stoljeća kada su s palija i sanskrta napokon prevedeni temeljni tekstovi te
tradicije. Kao što je sjajno pokazao Roger-Pol Droit u Le Culte du neant
(Kult ništavila, 1997.), zapadni su se intelektualci tada uhvatili budizma te
ga veličali ili kritizirali, ovisno o tome jesu li bili ateisti ili kršćani,
projicirajući na njega ateizam koji se u to doba u Europi rađao.

Prvi ateistički mislioci u 18. stoljeću

Identitet prvoga europskog ateista savršeno je poznat: riječ je o

svećeniku! Opat Jean Meslier bio je župnik u Etrepignyju, selu u pokrajini
Ardenne. Iste godine u kojoj je umro, Voltaire objavljuje njegov
"testament", nesmiljen antireligijski tekst. Kasnije će se pronaći i njegova
integralna verzija, koju je Voltaire cenzurirao. Naslov mu je Memoires des
pensees et sentiments de Jean Meslier (Memoari o mislima i osjećajima
Jeana Mesliera) i on je mnogo više od običnog pamfleta protiv religije:
pravi argumentirani traktat koji niječe mogućnost bilo kakva božanstva i
tvrdi da je jedina realnost materija. Meslier je bio ateist i uz to materijalist,
što je bilo previše čak i za Voltairea! Tek kada se 1768. godine objavi djelo
baruna d'Holbacha, La Contagion sacree (Sveta zaraza), vidjet će se i
drukčije ispovijedanje ateizma. Filozof prosvjetiteljstva i znanstvenik
d'Holbach ide mnogo dalje od svojih istomišljenika te napada kako teizam,
tako i deizam, spokojno tvrdeći kako je ateist "mislilac koji uništava
himere štetne za ljudski rod i vraća ljude prirodi, iskustvu, razumu". Valja
također spomenuti Diderota, talentiranog mislioca i pisca, odlučnog
materijalista i ateista. Nakon što je u dobi od trideset šest godina bio u
zatvoru u Bastilji, brižljivo je izbjegavao objavljivati svoja najkritičnija
djela o religiji. Većina ih je tako objavljena nakon njegove smrti 1784. Ti
pioniri ostaju dakle prilično osamljeni.

Smrt Boga

Tek u 19. stoljeću, u kontekstu razvoja znanja i emancipiranja

društva od religije, ateizam se širi i razvija je misao koja eksplicitno niječe
postojanje Boga. Tko su dakle "ubojice" Boga? Nietzsche izravno otvara to
pitanje kada govori o "smrti Boga". Jesu li Boga ubili ljudi bez vjere ili
potekli iz religija drukčijih od kršćanstva? Ne, odgovara on, to su kršćani,
"nasljednici". Nakon što je ubilo antičke bogove u korist jednog jedinog,
judeokršćanstvo počinje kopati jamu i vlastitom Bogu. Kako?
Raskrinkavajući ga zahvaljujući "prepredenosti kršćanske svijesti koju je
izoštrila ispovjedaonica, prevedene i sublimirane u znanstvenu svijest, sve
do umne čistoće pod svaku cijenu" (Radosna znanost, 1882.). Kroz
introspekciju, vježbanje kritičkog duha prema sebi samom, razum se brusi i
naposljetku, nakon stoljetnog procesa, otkriva da Bog ne postoji... jer nije
uvjerljiv.
Nietzsche je taj šokantni izraz "smrt Boga" posudio od njemačkog
pjesnika Johanna Paula Friedricha Richtera, koji je pisao pod
pseudonimom Jean-Paul. Dat će mu vrlo snažan smisao pokazujući širinu
"katastrofe" koja označava kraj sustava vrijednosti naslijeđenog od
kršćanske vjere, judaizma i platonizma. Ateizam je za Nietzschea dakle
krajnji ishod kršćanstva, "katastrofa koja zahtijeva poštovanje
dvotisućljetne discipline u izgledu istine i koja sebi na kraju zabranjuje laž
o vjeri u Boga" (Radosna znanost, 1882.).
To se nadovezuje na slavnu formulu Marcela Gaucheta: "Kršćanstvo
je religija izlaska iz religije." A analiza Marcela Gaucheta, zajedno s
drugim argumentima, razvija Nietzscheovu intuiciju. Naslov Gauchetove
knjige u kojoj se ta formula pojavljuje, Le Desenchantement du monde
(Razočaranje svijeta, 1985.), izveden je iz izraza sociologa Maxa Webera
koji doslovno znači "raščaravanje svijeta" (Entzauberung der Welt). Weber
je pokazivao da su judaizam, a zatim i kršćanstvo, ubrzali proces
"racionalizacije" koji je svijetu oduzeo njegovu magičnu auru: svijet više
nije bio začarani vrt ispresijecan vodenim tokovima i nastanjen duhovima,
nego uređena tvorevina jedinstvenog Boga koji putem etike poučava o
racionalnom načinu življenja. Weber inzistira na raščaravanju svijeta, a
Nietzsche, polazeći od iste ideje, dolazi do demistifikacije Boga. Ta dva
fenomena rezultat su procesa unutar judeokršćanstva koje se okrenulo
protiv sebe sama. Može se činiti prilično čudnim da jedna religija nosi u
sebi klice svojeg samouništenja; dakako, promatramo li religiju samo s
institucionalnog i bogoštovnog gledišta. No kako upućuju Nietzsche i
Weber, judaizam i kršćanstvo također su potaknuli razvoj razuma i kritičke
introspekcije. Ono što je na početku služilo vjeri, jednog se dana od nje
emancipiralo. I ja sam u knjizi Le Christ philosophe (Krist filozof) pokušao
pokazati kako nije slučajno da su modernost i njezine glavne vrijednosti,
kritički um i autonomija subjekta, rođene na Zapadu, a ne u Kini ili
Osmanskom Carstvu. To je zato što je Zapad bio kršćanski, a kršćanstvo
je, unatoč jakom utjecaju Crkve na društvo, do najvišeg stupnja razvilo
racionalnost, ali i pojmove jednakosti, bratstva i poštovanja ljudskog
dostojanstva na kojima će se zasnivati ljudska prava... uklanjajući
religijsko izvorište iz tih evanđeoskih pojmova i emancipirajući se od
tutorstva vjerskih institucija koje su ih velikim dijelom tijekom povijesti
zapravo zatirale. Ma kako se to na prvi pogled moglo činiti paradoksalnim,
toliko su kršćanska religija i modernost suprotstavljene u našim europskim
duhovima (ali mnogo manje u američkim), zapadna je modernost rođena iz
kršćanske matrice (koja je pak pod utjecajem judaizma i platonizma) od
koje se najprije emancipirala, a zatim se okrenula protiv nje. Pravi triler!

Nietzsche protiv Kanta

Da se vratimo Nietzscheu: taj se filozof ne zadovoljava samo time da

najavi smrt Boga, denuncira obmanu o nekakvom Bogu koji je
"nevjerojatan, jer je prečovječan". On pokušava pokazati i krajnje
posljedice te obmane, ono što naziva "katastrofom". Jer ako Bog ne
postoji, ako je cijeli taj sustav "prasvijeta" na kojem se od Platona htjelo
zasnivati istinu tek obična varka, ako postoji samo ovaj svijet, samo tijelo a
ne i duša, samo vidljivo a ne i nevidljivo... onda se ruši i cijeli
judeokršćanski moral i proći će nekoliko stoljeća prije nego što toga
postanemo svjesni, toliko su posljedice nezamislive: "Moral se urušava.
Upravo je u tome velika predstava u sto činova, rezervirana za dva sljedeća
stoljeća u Europi, najstrahotnija, najproblematičnija i možda također
nadom najbogatija od svih predstava" (Genealogija morala, 1887.).
Nietzsche također tvrdi da humanistički moral, naslijeđen od
prosvjetiteljstva, nije drugo do prijevara koja samo treba odgoditi
katastrofu. Jer on počiva na istim načelima kao i biblijski moral, koji je
samo "laicizirao" zamijenivši njegov obvezan izvor, Boga, razumom.
Nietzsche primjerice žestoko napada Kantovu teoriju. Premda pozdravlja
pogubljenje metafizike koje Kant provodi u Kritici čistog uma, osuđuje
njegovo spašavanje morala u Metafizici ćudoređa (1785.) i Kritici
praktičnog uma (1788.). Kritika čistog uma želi odgovoriti na pitanje "što
mogu znati?", a vidjeli smo da Kant savršeno jasno omeđuje polje znanja i
iz njega isključuje problem postojanja Boga. No u Metafizici ćudoređa,
objavljenoj četiri godine nakon Kritike čistog uma, Kant kani odgovoriti na
pitanje "što mi je činiti?". Pokušava iznijeti na vidjelo temelj morala koji
ne ovisi o iskustvu, tradiciji ili obrazovanju, što su sve nužno relativne i
kontingentne stvari. Neku čistu, univerzalnu etiku koja određuje nužnost
naše dužnosti. A za njega postoji jednostavan moralni zakon koji se svima
neposredno nameće: "Postupaj samo prema načelu za koje istodobno
možeš poželjeti da postane opći zakon." Drugim riječima, da bi moje
djelovanje bilo moralno, moram pravilo koje me navodi da djelujem moći
pretvoriti u zakon koji vrijedi za sve. Primjerice ako se ne mogu odlučiti
trebam li lažno svjedočiti: znam da moj čin neće biti moralan jer ne mogu
učiniti univerzalnim pravilo prema kojem treba lagati, inače više nijedno
svjedočanstvo nema smisla i život u društvu postaje nemoguć. Mogu dakle
iznijeti lažno svjedočanstvo iz osobnog interesa ili da bih zaštitio prijatelja,
ali moj čin ni u kojem slučaju neće biti moralno dopušten. Taj univerzalni
moralni zakon koji bi nam se sam trebao nametati Kant naziva
"kategoričkim imperativom". A za Nietzschea je Kantov kategorički
imperativ grub pojam, "opsjena" kojoj je cilj zamijeniti božanski dekalog i
koja ne služi ničem drugom do da odgodi etapu koja slijedi iza etape smrti
Boga: propadanje morala. Europljani još nisu u stanju priznati svoj zločin i
njegovu krajnju posljedicu: potrebu za ponovnim utemeljenjem morala,
"onkraj Dobra i Zla".
Je li Nietzsche dao ključ za taj novi moral? Ne, jer on je prije svega
dekonstruktor. Njegovo je djelo uzbudljivo za čitanje jer je puno
nadahnuća i neusporediva stila, ali ne pruža koherentan plan za
rekonstrukciju filozofije. On pokazuje misaone škripce, darovito denuncira
vjerske obmane, s likovanjem ironizira o manama jednih i drugih, ali sam
ne predlaže koherentan filozofski projekt. Osim toga često sam sebi
proturječi, tvrdi jednu stvar i njezinu suprotnost, i to u potpunosti priznaje.
Za mene je Nietzsche više vizionar, neka vrsta nadahnuta proroka često
egzaltirana modernim vremenima, nego rigorozni filozof. Psihičko
urušavanje posljednjih deset godina života kao da je simbol njegove misli:
želimo li je shvatiti na racionalan i logičan način, ona vodi u slijepu ulicu.
Neprekidno je presijecaju izljevi iracionalnosti, kontradiktorne tenzije,
egzaltirana, čak i mistična gledišta. Nietzsche je više umjetnik misli nego
graditelj koncepata. To ipak ništa ne oduzima relevantnosti mnogo čega što
je rekao. I da se vratimo našoj temi, on je savršeno dobro vidio da će smrt
Boga u relativno bliskoj budućnosti implicirati posvemašnje redefiniranje
morala. Danas to uviđamo sve više s pitanjima koja postavlja kloniranje,
medicinski potpomognuta oplodnja, homoroditeljstvo itd. Kako se više ne
možemo osloniti na klasične morale, poduprte prirodnim redom ili
religijskim zakonom, možemo se samo prepustiti stihiji i izvoditi zaključke
iz raznih proturječnih gledišta od kojih nijedno nije apsolutno opravdano,
prihvatljivo za sve. Suočeni smo s novim "politeizmom vrijednosti", da
posudimo izraz od Maxa Webera, koji nasljeđuje konsenzus vrijednosti
tradicionalnih religijskih društava, u našem slučaju judeokršćanskog svijeta
na zalazu.

Utemeljitelji modernog ateizma: Comte, Feuerbach, Marx,

Freud

Osim Nietzschea mislioci 19. stoljeća koji su iznijeli najviše

argumenata u korist ateizma su Auguste Comte, Ludwig Feuerbach, Karl
Marx i Sigmund Freud. To su za mene začetnici modernog ateizma; poneki
od njihovih argumenata redovito se susreće u tezama ateističkih filozofa
koji su ih naslijedili u 20. i 21. stoljeću. Ne dotiču se svi pitanja o Bogu i
njegovoj negaciji iz istoga kuta, ali svi dolaze do zaključka da vjera u Boga
predstavlja duboko otuđenje: intelektualno za Comtea, antropološko za
Feuerbacha, ekonomsko za Marxa, psihološko za Freuda. Kao i većina
njihovih suvremenika i za razliku od Nietzschea, svi vjeruju u neizbježan
napredak ljudskih društava zahvaljujući razumu. Religija, koja na Zapadu
počiva na vjeri u Boga, doživljava se kao prepreka, štoviše posljednja
prepreka, ostvarenju svijeta u kojem će čovjek moći dati najbolje od sebe,
napokon oslobođenog neznanja i svih zala.
U Tečaju pozitivne filozofije (1830. - 1842.) Auguste Comte, koji se
smatra ocem sociologije, iznosi svoj ateizam putem pozitivističke metode.
Preuzimajući od Turgota teoriju o tri stadija čovječanstva, tvrdi da se
čovječanstvo razvija od "teološkog" (djetinjstvo) preko "metafizičkog"
(adolescencija) do "znanstvenog" ili "pozitivističkog" stadija (odrasla dob).
Stigavši do posljednjeg, čovjek sebi prestaje postavljati djetinjasto pitanje
"zašto" i zanima se samo za činjenice i za "kako". Posljednja Comteova
djela obilježena su mističnim delirijem u kojem filozof sebe vidi kao papu
nove pozitivističke religije - s njezinim katekizmom, bogoštovljem,
svecima. Njegova će teorija svejedno označiti rođenje scijentizma i
pozitivističkog duha koji svrstava u rang praznovjerja svaku metodu i
interpretaciju stvarnosti koje ne dolaze od eksperimentalne znanosti.
U najvažnijem djelu Bit kršćanstva (1841.) koje će imati snažan
utjecaj na Nietzscheovu misao, Ludwig Feuerbach razvija tezu prema kojoj
religije na Boga samo projiciraju samu čovjekovu bit: "Vjeruješ u ljubav
kao u božansko svojstvo jer sam voliš, vjeruješ da je Bog mudar i dobar jer
ne poznaješ u sebi ništa bolje od dobrote i razumijevanja." Tako se čovjek
odriče vlastitih svojstava da bi objektivizirao Boga: to je mehanizam
antropološke alijenacije koju Feuerbach usrdno pokušava dokazati. U
evolucionističkoj perspektivi društvenog napretka, njemački filozof
objašnjava kako je "religija djetinjasta bit čovječanstva koja prethodi dobu
filozofske zrelosti u kojem čovjek napokon svjesno prisvaja ono što je
nesvjesno projicirao na to imaginarno Biće".
Suvremenik i pasionirani čitatelj Feuerbacha, Karl Marx želi dalje
produbiti analizu svojeg mentora i objasniti zašto čovjek ima potrebu
stvarati bogove i otuđivati se u religijama. Stoga će se usredotočiti na
povijesnu i ekonomsku analizu društava koja proizvode religijsko
otuđenje. U glasovitim Rukopisima iz 1844. Marx objašnjava da, ma koliko
bila iluzorna, religija ipak predstavlja stvaran prosvjed protiv
socioekonomske opresije: "Religijska je tjeskoba s jedne strane izraz
stvarne tjeskobe, a s druge prosvjed protiv nje. Religija je uzdah
potlačenog stvorenja, duša jednog svijeta bez srca, kao što je i duh
društvenih uvjeta iz kojih je duh isključen. Ona je opijum naroda."
Marxova je namjera s filozofske kritike religije prijeći na političku kritiku
nepravednog društva koje proizvodi religiju jer proizvodi nesreću.
Napadajući korijene zla, čovjekovu eksploataciju čovjeka, uvjeren je da će
religijska iluzija nestati sama od sebe s posljednjim eksploatiranima. Bog
će iščeznuti s krajem povijesnih uvjeta koji su ga proizveli.
No najradikalniji od svih nedvojbeno je Freud. U svakom slučaju
onaj čija se kritika još uvijek najsnažnije osjeća. Od Totema i tabua (1913.)
preko Budućnosti jedne iluzije (1927.) do Mojsija i monoteizma (1939.),
kritika religije Sigmunda Freuda preuzima od Feuerbacha tematiku
djetinjasta i otuđujućeg karaktera vjerskog stava, koji poima kao projekciju
ljudskog psihizma na više sile. Dok Marx objašnjenje toga stava traži u
ekonomskoj analizi društava i društvenih sukoba, Freud ga izvlači iz
proučavanja konflikata ljudskog psihizma. Polazeći od vlastita empirijskog
iskustva terapeuta, njegova mu progresivna teoretizacija zakona
nesvjesnog pruža argumente za pokazivanje duboko iluzornog karaktera
religije. Meni se čini najjačim njegov argument da čovjek izmišlja nekoga
dobrog Boga - supstitut očinske zaštite koju doživljava kao manjkavu - ali i
vjerovanje u vječni život, da bi se obranio od napada tjeskobe -
"izbezumljenosti". Freud tako psihičku genezu religijskih predodžbi smatra
"iluzijama, ostvarenjem najstarijih, najjačih i želja koje čovjeka najviše
tište; tajna snage silina je tih želja". Psihoanaliza je najbolji odgovor koji je
Freud ponudio u tom pokušaju da čovjeka oslobodi te psihičke otuđenosti.
Ukratko, dok je Kantov ili Voltaireov odrastao čovjek religiozna osoba
oslobođena tutorstva institucija, Feuerbachov ili Freudov odrastao čovjek
osoba je bez religije, oslobođena vjere u Boga.
Koliko vrijede ti argumenti? Comteov pozitivizam smatram prilično
ograničenim. On odgovara onome što se nazvalo "scijentizmom", onoj
apsolutnoj vjeri u znanost koja je postala vrsta religije. S vremenom se
jasno moglo vidjeti da ne samo da znanost nema odgovor na sve, nego da
može dovesti i do destruktivnih tehnoloških izuma. "Znanost bez svijesti
propast je duše", govorio je već Rabelais u 16. stoljeću. Očito je da progres
racionalne spoznaje potiče napredak čovječanstva, ali su mu etika,
poštovanje prema drugom i ljubav također potrebni da ne ogrezne u
barbarstvo. Osim toga ne vjerujem da će progres znanja i polet znanosti
jednog dana u potpunosti eliminirati vjeru u Boga. Kao što je govorio
Pascal, Bog govori srcu više nego razumu. Može se biti velik znanstvenik i
vjerovati u Boga, premda valja priznati da su znanstvenici u velikoj većini
ateisti ili agnostici. Što se tiče Marxova argumenta, koji u njegovoj analizi
nije pogrešan (jasno je da religija "tješi"), on mi se čini manje sigurnim u
svojem zaključku: ne vjerujem da bi vjera u Boga nestala s krajem
ekonomskog otuđenja i posljednjim eksploatiranima. Ne samo da je taj kraj
vrlo iluzoran, nego i vjera u Boga ima puno dublje uzroke od ekonomske i
socijalne bijede - uostalom, mnogo je dobrostojećih ljudi koji imaju
nepokolebljivu vjeru. Feuerbachova analiza ima veću težinu jer on jasno
pokazuje antropomorfizam koji je na djelu u konstruiranju koncepta
personalnog Boga, apsolutno dobrog i savršenog, i doista se možemo
zapitati kakvo bi čovječanstvo bilo kada bi iznova prisvojilo sve svoje
kvalitete koje je projiciralo na to nevidljivo Biće. No i Feuerbachov mi se
zaključak čini odveć optimističnim: ne mislim da bi ljudi, kada bi se riješili
Boga, nužno postali bolji i humaniji. Comte i Feuerbach previše su
podložni ideji neizbježnog napretka društava naslijeđenoj od 18. stoljeća.
Auschwitz, Gulag i Hirošima doveli su u poteškoće tu ideologiju progresa i
slijepu vjeru u znanost ili u politiku koja ju je pronosila. A vidjeli smo i
velike ateistične ideologije (nacizam, komunizam) kako čine zločine
strahotnije od onih koji su prethodnih tisućljeća počinjeni u ime Boga. To
ništa ne oduzima filozofskoj kritici postojanja Boga, ali također omogućuje
da se relativizira apsolutno povjerenje u čovjeka i društvo "oslobođene
Boga".
Freudova mi se kritika danas čini relevantnijom, jer se dotiče
najdubljih sfera svačije psihe: potrebe za ohrabrenjem pred opasnostima
svijeta i tjeskobom koju izaziva smrt. Već je Spinoza naglašavao:
"Prirodno smo spremni lako povjerovati u ono čemu se nadamo." Nešto
tako poželjno kao što je apsolutno dobar Bog i blažen vječni život može
nam dakle biti sumnjivo.
 Darvinizam

Svaki put kada se dogodi nov i presudan znanstveni napredak, napiše

se gomila članaka i knjiga koji objašnjavaju kako je time Bogu odzvonilo.
Zapravo, do sada nijedno znanstveno otkriće nije dokazalo nepostojanje
Boga, ali sva su zaslužna za uzmak religijskog objašnjenja svijeta. Prije
zamašnog razvoja znanosti od 17. stoljeća nadalje, religija je imala
odgovor na sve, i na pitanja o podrijetlu svijeta i života. A znanost je tu
pretenziju počela osujećivati i pokazala da religija o tome često kaže posve
pogrešne stvari (podsjetimo se Galileova procesa). Religija se tako povukla
u područja u kojima znanost nema autoriteta: pitanja o smislu i moralu. I
premda su joj u tim područjima ozbiljna konkurencija filozofija i
neteističke orijentalne duhovnosti, ona i dalje uživa određen ugled jer je
ljudsko biće vječito suočeno s tajnom vlastite egzistencije i zajedničkog
života.
Znanstveni napredak koji je Bogu vjerojatno najviše oduzeo
kredibilitet teorija je evolucije prema Darwinovoj prirodnoj selekciji. Ona
proturječi Bibliji (a neizravno i Kuranu koji u pogledu toga preuzima
Bibliju) prema kojoj je Bog prije malo manje od šest tisuća godina stvorio
svijet i izravno intervenirao u stvaranju života, a zatim i ljudskog bića,
različitog od svih drugih stvorenja, koje je stvorio "na vlastitu sliku i
priliku". U svojem glavnom djelu, Porijeklu vrsta (1859.), u kojem je
skupio sva geološka i biološka promatranja svojega vremena, Darwin
pokazuje kako je život plod evolucijskog procesa dugog više milijuna
godina u kojem su se sve živuće vrste, kroz prirodnu selekciju, razvile od
jednog ili više zajedničkih predaka. Čovjek je dakle rezultat dugog
evolutivnog lanca. Nema više potrebe za Bogom kako bi se objasnio razvoj
života, pojava čovjeka i porast složenosti. Osim što je dovela u pitanje
Bibliju (Postanak se može čitati simbolički), Darwinova je teorija - kasnije
precizirana i poboljšavana, ali nikada u svojim temeljima znanstveno
dovedena u sumnju - poljuljala brojne vjernike dajući racionalno
objašnjenje povijesti života i uvjerljiv odgovor - premda još u sebi nosi
neke upitnike - na jednom od njezinih najvećih misterija: pojavu
inteligentnog bića. I zbog toga je, i više od sto pedeset godina od
objavljivanja, židovski, kršćanski i muslimanski fundamentalisti i dalje
žestoko pobijaju.
 Nebo bez Boga

Činjenica da smo otkrili kako je Zemlja zapravo tek maleni planet

koji kruži oko nekog Sunca, izgubljena u malenoj galaksiji usred svemira
sazdanog od milijardi drugih galaksija, također uvelike relativizira
središnje mjesto čovjeka u stvaranju, a time i Boga. Kao što je rekao
Pascal: "Plaši me vječna tišina tih beskonačnih prostora." Veličanstvena
rečenica! Jasno je da je moderno astronomsko znanje uzdrmalo religijsku
koncepciju. Iz najmanje triju razloga. Ponajprije, protjeralo je Boga s neba.
U antici se nebeski svod smatrao savršenim i sazdanim od božanske
supstancije. U kršćanskom srednjem vijeku još se uvijek misli da je
kraljevstvo Božje smješteno u nekom dalekom nebeskom prostoru. Danas
znamo da je cijeli svemir sazdan od iste materije kakva je naša i nikome ne
pada na pamet da traži Boga u nekoj dalekoj galaksiji. Pa gdje je onda?
Ideja o nekom nevidljivom prekogrobnom svijetu jedino je rješenje.
Dokazavši da se Zemlja vrti oko Sunca a ne obratno, kopernikanska je
revolucija pokazala da Zemlja nije središte svijeta, što je dovelo u pitanje
biblijski antropocentrizam. Tome se pridodalo otkriće da smo tako
beznačajni u jednom beskonačno starijem i beskonačno širem svemiru
nego što se mogao zamisliti.

Antropički princip

Nasuprot tome, napredak astrofizike omogućuje i iznošenje

argumenata u korist postojanja Boga, ili barem nekoga inteligentnog
stvaralačkog principa. To je antropski princip koji smo spomenuli na kraju
prethodnog poglavlja: inicijalna podešenost komponenti svemira toliko je
fina da jedna jedina mikropromjena tih parametara ne bi omogućila
nastanak života na zemlji i razvoj složenosti koji je doveo do pojave
inteligentnog bića. Time se uvodi hipoteza o stvaralačkoj inteligenciji koja
je te parametre podesila imajući u vidu pojavu čovjeka. Vidjeli smo da je
taj argument mnoge znanstvenike naveo na postavljanje druge hipoteze:
postojanje mnoštva svemira. Od milijardi postojećih svemira, naš je
"slučajno" pogodio pravu kombinaciju. Ovaj posljednji primjer još
jedanput pokazuje kako se ne mogu podastrijeti dokazi o postojanju Boga,
kao ni dokazi o njegovu nepostojanju. U najboljem slučaju mogu se dati
argumenti, koji će često izazvati protuargumente. Ti argumenti, premda
dakako svi nemaju isti domet i istu vrijednost, mogu nam pomoći u
građenju nekoga intimnog uvjerenja, ali ne i znanja.

Od Hawkinga do Dawkingsa: suvremena kritika

Posljednjih su se godina pojavili deseci djela ateističkih filozofa i

znanstvenika. U čemu je njihov novi doprinos? Postoje knjige renomiranih
znanstvenika, poput već spomenutog Stephena Hawkinga koji predlaže
model znanstvenog objašnjenja svemira ne pribjegavajući hipotezi o
nekom stvaralačkom principu, nego zagovarajući hipotezu o mnoštvu
svemira. Hawking je ateist, ali svoju tezu ne predstavlja kao neoboriv
dokaz nepostojanja Boga. Zatim, tu su knjige filozofa ili znanstvenika koji
iskazuju razloge vlastita ateizma. Većina njih polazi od konstatacije nasilja
i vjerskog fanatizma te daje radikalnu kritiku monoteizama. U tom su mi
registru najzanimljivije dvije: Traite d'atheologie (Ogled o ateologiji,
2005.) filozofa Michela Onfraya i The God Delusion (Iluzija o Bogu,
2006.) biologa Richarda Dawkinsa. Ton je polemičan, opor, virulentan, no
razmišljanje je stimulativno, a iznesene činjenice i citati često poučni.
Osobito me se dojmilo izraelsko iskustvo psihologa Georgesa
Tamarina koje sam pročitao kod Dawkinsa. On je uzorku od 1066
školaraca predstavio biblijsku priču o zauzimanju Jerihona, kada je Jošua
objavio da je Bog izručio grad Izraelitima i nahuškao svoje trupe da ga
opljačkaju, zapale i pokolju muškarce, žene, djecu, starce i životinje.
Potom je djeci postavio vrlo jednostavno moralno pitanje: "Mislite li da su
Jošua i Izraeliti postupili ispravno ili ne?" Posvemašnjim odobravanjem
odgovorilo je 66% djece, 8% djelomičnim odobravanjem i samo 26%
posvemašnjim neodobravanjem. U svim pozitivnim odgovorima pokolj
koji je počinio Jošua opravdan je religijom. Tamarin je tada uzeo drugi
uzorak od 168 izraelske djece iste dobi i pokazao im isti biblijski tekst, ali
promijenivši Jošuino ime u "general Li", a ime Izraela u "kinesko
kraljevstvo od prije tri tisuće godina". Odmah je samo 7% opravdalo
pokolj, a 75% izrazilo potpuno neodobravanje. Lekcija toga testa je
prozirna: kada vjernost njihovoj religiji nije u igri, djeca u velikoj većini
imaju univerzalan moralni stav prema kojem je ubijanje nedužnih ljudi
neprihvatljivo. Dawkins to ne kaže, ali valja također napomenuti da je test
napravljen 1966. godine, u kontekstu krajnjih tenzija između Izraela i
arapskog svijeta, što bi djelomično moglo objasniti taj intenzivirani
identitetni osjećaj. Vrlo je vjerojatno da bi se, da se ista stvar iskušala u
SAD-u s djecom fundamentalista ili s djecom muslimana u kuranskim
školama u Pakistanu na temelju ratnih prizora iz Kurana, dobili slični
rezultati. Identitetni religijski osjećaj znatno utječe na ljude, do te mjere da
ponekad zaborave na pripadnost čovječanstvu i humanističkom moralu koji
iz te pripadnosti proizlazi. Ta kritika religije ostaje vrlo relevantna, premda
se s mojeg gledišta ne dotiče izravno pitanja postojanja Boga. Vrlo se lako
može zamisliti da Bog ne odobrava ta nasilna ponašanja i da ti tekstovi
nisu nadahnuti njime. Loše ponašanje vjernika svakako nije pozitivan bod
za Boga, ali ono više podriva religije i svu silu zvjerstava koja ih prate,
nego Boga samog. S druge strane, te su teze uvijek na teret religija,
odnosno optužbe su te koje povećavaju broj vjerskih fanatizama i
nazadnjaštva, nikad ne prezentirajući verziju obrane. A religije nisu samo
izvor surovosti! Vidjeli smo to s Maxom Weberom, one su također
odigrale presudnu ulogu u uzletu racionalnosti, a time neizravno i u
razvoju znanja i znanosti. Također su pratile rođenje i razvoj svih
civilizacija dajući svoj doprinos kroz etički diskurs i djela solidarnosti za
one najslabije: nisu ateističke organizacije osnovale prve hospicije,
sirotišta, sustave solidarne raspodjele dobara, nego vjerske institucije.
Povijest nam je pokazala da religije mogu dati ono najbolje kao i ono
najgore, i ja bih vrlo rado znao kakva bi bila sudbina čovječanstva da
nikakva religija ni ikakav Bog nikad nisu nadahnjivali ljudsko djelovanje.
Nisam baš siguran da bi to bio raj na zemlji! No to, razumije se, nije razlog
da se danas svim silama ne borimo protiv vjerskog fanatizma i
nazadnjaštva. Zato te argumente smatram više emocionalnima i
afektivnima nego racionalnima (sve će nas potresti žena koju kamenuju u
ime Boga) i nikad dovoljno relevantnima da bi opravdali filozofski
ateizam.
U tom je smislu djelo francuskog filozofa Andrea Comte-Sponvillea
L'Esprit de l'atheisme (Duh ateizma, 2006.) posve drukčije prirode. Vrlo
dobro argumentirano, staloženo, nijansirano i nedvojbeno tim uvjerljivije.
Razvija šest glavnih argumenata u korist ateizma: slabost suprotnih
argumenata (tobožnji dokazi postojanja Boga, koje jedan po jedan
dekonstruira); odbijanje objašnjavanja misterija svijeta putem nečega još
misterioznijeg (Bog); neumjereno mnogo zla; mediokritetnost čovjeka;
činjenica da je Bog odveć poželjan da bi bio istinit (Freudov argument); i
naposljetku, sasvim jednostavan, ali očito najpresudniji argument,
zajedničko iskustvo (ako Bog postoji, trebali bismo ga u većoj mjeri
osjećati ili vidjeti).

Vjera i sumnja

Kako religije objašnjavaju to da Boga, ako postoji, ne vidimo ili da

se on ne uspijeva nametnuti svima? One odgovaraju da ga ne vidimo jer
nema tijela, on je čisti duh. Ali na određen ćemo ga način moći vidjeti
"očima duše", kada se ona odvoji od našega tijela. Nije očigledan jer kada
bi bio, više ga ne bismo mogli slobodno voljeti, toliko bi nas satirao
svojom svjetlošću i svojom ljubavi. Bog se stoga krije i diskretno otkriva
na više načina koji čovjeka ne opterećuju: ljepota svijeta, proročanska
objava (Biblija, Krist, Kuran...), milost u srcima onih koji su ga spremni
primiti. Vjernik do Boga dakle dolazi vjerom, a vjera, kao što joj samo ime
kaže, nije ni sigurnost ni znanje. Zato vjera i racionalna sumnja mogu u
istom pojedincu biti istovremeno prisutne... osim kada je riječ o fanaticima
i integristima koji tvrde da znaju da Bog postoji i to žele nametnuti svima.
No činjenica da Bog nije očit, da se ne vidi, da svi nemaju to iskustvo,
pokazuje da samo vjera, odnosno neka vrsta afektivnog povjerenja,
omogućuje da se u njega vjeruje. A vjera vjernika ne priječi da ima
racionalne sumnje. Mnogo je ljudi ostalo zaprepašteno kada se nekoliko
godina nakon smrti majke Tereze saznalo da je ona gotovo pedeset godina
sumnjala u postojanje Boga. No nikada nije rekla da je izgubila vjeru i da
više ne vjeruje u Boga. Rekla je samo da u nutrini ne osjeća Božju
prisutnost, dok ju je ranije osjetila mnogo puta; a suočena s toliko patnje,
nije čudno da je u njega posumnjala. Vjera omogućuje sumnju, a sumnja
ne dokida vjeru. Kada se to dogodi, više nismo u vjeri nego u ateizmu, što
nije bio slučaj majke Tereze, premda ona tvrdi da je to bila strašna kušnja.
No više je velikih mistika kršćanske tradicije doživjelo slično iskustvu,
počevši od Tereze iz Lisieuxa koja kaže daje tijekom nekoliko godina, dok
je bila zatvorena u karmelićanskom samostanu, bila uronjena u argumente i
osjećaje ateizma, za koje tvrdi da ih je razumjela i duboko proživljavala.
Ivan od Križa, karmelićanin iz 16. stoljeća, u svojoj je poemi La Noche
oscura del alma (Tamna noć duše) također opisao kako Bog iskušava vjeru
svojih najbližih prijatelja pročišćavajući je kušnjom sumnje. Tako ga oni
vole na posve bezuvjetan način, ne primjećujući ništa i ne očekujući ništa
zauzvrat, oslanjajući se na čistu vjeru, a ne na neki argument ili doživljaj.
Vjernik, koji u svakom slučaju ima afektivni odnos s Bogom, može se
zadovoljiti tim objašnjenjima, dok će agnostik ili ateist u njemu
nedvojbeno vidjeti ponešto očajnu racionalizaciju odsutnosti Boga, ne kao
kušnje, nego kao činjenice.

Ako Bog postoji, zašto ga ne vidimo?

Da se vratimo najjednostavnijem argumentu prema kojem bismo

Boga, ako postoji, trebali vidjeti ili osjetiti, mislim da on ima snagu
očiglednosti i predstavlja glavni čimbenik razvoja današnjeg ateizma.
Mnogo mladih, koji nisu dobili vjersko obrazovanje, ne postavlja čak ni
pitanje o postojanju Boga. Ne samo da ga ne vide, nego konstatiraju da
vjernici nisu nužno sretniji ili bolji od ostalih, čime Bog postaje beskorisna
hipoteza. Kao što vrlo ispravno naglašava i Andre Comte-Sponville,
budući da nemamo nikakva objektivnog iskustva Boga, nije na ateistima da
pruže dokaz da Bog ne postoji, nego na vjernicima da pruže dokaz da taj
nevidljivi Bog postoji. Filozof Bertrand Russell izrazio je to već 1952.
svojom šaljivom metaforom o "nebeskom čajniku": ako ja ustvrdim da
negdje između Zemlje i Marsa porculanski čajnik kruži oko Sunca u
eliptičnoj orbiti, tražit će se od mene da to dokažem, a ako kažem da je to
nemoguće jer je čajnik premalen da bismo ga vidjeli i najmoćnijim
teleskopima, ismijat će me ili me smatrati luđakom... i to s pravom.
Jednako kao što smo spontano "a-čajničari", tako smo spontano i a-teisti.
Vjera u Boga dolazi od neke drevne tradicije, obiteljskog naslijeđa,
subjektivna unutarnjeg iskustva, I eventualno od neke argumentacije, ali
nije nešto bjelodano. Inače bismo svi bili "znalci" (a ne vjernici) i vjera ne
bi postojala.
 DESETO POGLAVLJE
Nasilje, mizoginija, potisnuta seksualnost: je li Bog fanatik?

Zločini i pokolji počinjeni tijekom stoljeća u ime Boga ne mogu se

više izbrojiti. Kako objasniti toliko nasilje? Usprkos njihovim porukama
ljubavi, milosrđa i bratstva, sve religije zapravo imaju okrvavljene ruke. To
je osobito istina kada je riječ o monoteizmima, religijama zasnovanim na
nekoj objavi i uvjerenima da su nositeljice jedine istine koju im je podario
Bog. Svaka od njih iz toga izvlači osjećaj superiornosti nad drugima, jer su
samo one, po njihovu mišljenju, proizašle iz "istinske božanske objave".
Stoga postaju netolerantne i često opravdavaju zločine "u ime Boga". No
osim netolerancije povezane s otkrivenjem, ono što religije čini nasilnima
prije svega je želja za dominacijom, privlačnost moći.

Židovski fanatizam

Slučaj judaizma je poseban, jer je više od dvije i pol tisuće godina

bio politički potlačena ili progonjena manjina. U Isusovo doba Palestina je
bila pod rimskom vlašću, jedino je religija u nadležnosti Židova. Oni su
pak napadali heretike: Isusa je Sanhendrin izručio Pilatu da ga osudi na
smrt. Djela apostolska pripovijedaju o židovskim progonima čije su žrtve
bili prvi kršćani: Sanhedrin naručuje uhićenja, daje kamenovati Stjepana
(7, 57-58), "žestoko progoni Crkvu jeruzalemsku" (8, 1). Kasnije, prije
kraja 1. stoljeća, Židovi su se raspršili i uvijek su bili progonjena manjina,
sve do 1948., kada je osnovana izraelska država. Od tada, na žalost, vidimo
fanatizam kod brojnih religijom vezanih doseljenika koji dolaze zauzeti tu
zemlju za koju tvrde da ju je židovskom narodu dao Bog. Nevjerojatno
krvav primjer dogodio se u Hebronu 25. veljače 1994. kada je Baruch
Goldstein, pripadnik vjerskog cionizma iz izraelske kolonije Kiryat Arba i
Član organizacije Jewish Defense League, ušao u Pećinu patrijarha za
vrijeme molitve i mitraljezom ubio dvadeset devet Palestinaca, a sto
dvadeset pet ranio, nakon čega su ga preživjeli uhvatili i ubili. Izraelska
vlada najodlučnije je osudila taj strašni atentat, no njegov je grob postao
mjesto hodočašća za brojne doseljenike ekstremiste. Na njemu je epitaf: To
the holy Baruch Goldstein, who gave his life for the Jewish people, the
Torah and the nation of Israel. (Za svetog Barucha Goldsteina, koji je dao
svoj život za židovski narod, Toru i za Izrael.)

Kršćani i krvava borba protiv hereze

Slučaj kršćanstva mnogo je rječitiji jer ono stoljećima obnaša

političku vlast. Prva tri stoljeća kršćani odbijaju poštovati cara i gradske
zakone te ih rimske vlasti žestoko progone. No sve se preokreće početkom
4. stoljeća. Godine 313., voljom cara Konstantina, kršćanstvo se u Carstvu
službeno rehabilitira. Rimski biskup Miltijad dobiva bogate priloge.
Sljedeće godine održava se Sabor u Arlesu. Moglo bi se zamišljati da će se
oni koji su tri stoljeća bili progonjeni pokazati tolerantnima prema novim
manjinama. No nije bilo tako: taj sabor sastavlja popis vjernika koje će se
držati po strani od zajednice, primjerice "ljudi od teatra", i nameće teške
kazne onima koji će štovati rimske bogove. Godine 380. kršćanstvo postaje
državna religija. I postaje nemilosrdno prema nekršćanima (nevjernicima),
ali i prema kršćanima koji skreću od dogme (hereticima). U to doba, s
obzirom na to da je Krist zabranio prolijevanje krvi, Crkva još uvijek
odbija ubijati heretike te ih najčešće protjeruje iz Carstva. Na žalost, veliki
kršćanski teolozi podržavaju upotrebu nasilja u ime Boga. Mislim
primjerice na svetog Augustina koji početkom 5. stoljeća u djelu Contre
Faustus nasilje naziva "nužnim zlom" koje ima zaštititi kršćansko društvo i
pomoći hereticima da zasluže vječno blaženstvo. Govori i o "pravednom
progonu". Pape će se poslužiti njegovim argumentima kad god će trebati
zlostavljati nevjernike (Židove i muslimane) i heretike (poput katara). Isus
je rekao: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta", i eto, gradi se
kraljevstvo kršćansko. Politika će uskoro prevladati nad mistikom i
duhovnošću. Oni koji se ne priklanjaju pravovjerju prijetnja su političkom
jedinstvu društva. Ne tolerira ih se. Ubija ih se u ime Boga.
Od početka 9. stoljeća, s karolinškom reformom koju je proveo Karlo
Veliki, politička vlast intenzivira progone nevjernika i heretika. Borba
protiv nevjernika dobiva nove razmjere s križarskim ratovima. Kada papa
Urban II. 27. studenog 1095. poziva vjernike da priteknu u pomoć
kršćanima na Istoku i "oslobode" Jeruzalem od nevjernika, svoj apel -
poziv na sveti rat - završava riječima "Bog to želi!". Svima koji će krenuti
obećava potpuni oprost svih grijeha. Nijedan se glas ne diže da osudi taj
poziv. Čak i veliki sveti Bernard daje podršku križarskom ratu nazivajući
ga "pravednim". Pišući pravilo za templare, one slavne redovnike-vojnike
zadužene za zaštitu hodočasnika, objašnjava da ubiti nevjernika nije
"homirid" nego "malicid", čime redovnici imaju odriješene ruke da ubijaju
u ime Boga. Nijedan se glas ne diže ni kada na putu za Jeruzalem križari
krenu u antižidovske pogrome, najprije u Reimsu, a zatim u svim
gradovima kroz koje prolaze, a židovske zajednice imaju tu nesreću da u
njima žive. Između 1095. i 1270. organizirano je devet križarskih ratova. U
isto vrijeme Crkva je sebi zacrtala kao misiju - također u ime Boga - borbu
protiv kršćanskih hereza. S tim je ciljem 8. veljače 1232., bulom pape
Grgura IX., osnovana inkvizicija. Veliki su teolozi opet tu da opravdaju
krajnju razularenost nadolazećeg nasilja. Sveti Toma Akvinski primjerice
potvrđuje: "Heretici zaslužuju da ih se izbriše sa svijeta, smrću" (Summa
theologiae, IL, II., Q 11, čl. 3.). Inkvizitori su, ne zaboravimo, svećenici ili
redovnici, većinom dominikanci ili franjevci, koje je papa ovlastio da vrše
torturu "iz ljubavi i milosrđa". Smrtnu kaznu, prema odluci Crkve, i dalje
izvršavaju svjetovne vlasti. Križari i inkvizitori djeluju po nalogu pape, u
ime Boga i uz podršku najvećih teologa koji im potvrđuju da će njihovi
postupci, milom ili najčešće silom, pomoći izgubljenim ovcama da se vrate
na pravi put. Bilo je, dakako, i ponešto nesložnih glasova, no bili su rijetki
i očitovali su se tek od renesanse. Najpoznatiji je primjer Bartolomeja iz
Las Casasa koji je sredinom 16. stoljeća osudio genocid nad američkim
Indijancima, proglasivši ih "Kristovom braćom", dok se Crkva mlitavo
pitala imaju li oni dušu. Nekoliko prosvijećenih osoba izvan klerikalnih
krugova, poput Montaignea, pridružilo je svoj glas njegovu, no moglo ih se
nabrojiti na prste jedne ruke.

Kršćanski antijudaizam

Kako se kroz povijest objašnjava mržnja kršćana prema Židovima?

Isus je bio Židov i Židovi nikad nisu htjeli ugrožavati moć crkve. Nakon
razaranja Hrama, kada se konstituira rabinski judaizam, prekidaju se veze
između Židova i kršćana. Već je nekoliko desetljeća ranije sveti Pavao
osudio ne samo velike svećenike koji su htjeli Isusovu smrt, nego i Židove
u cjelini: "...koji su i Gospodina Isusa i proroke ubili, i nas progonili, te
Bogu ne ugađaju i svim se ljudima protive kad nam priječe propovijedati
poganima da se spase, da bi tako u svako vrijeme navršili mjeru zlodjela
svojih. Ali sručio se na njih konačni gnjev" (Prva poslanica Solunjanima 2,
15-16). Nadahnjujući se tim strašnim tekstom, ideja o "deicidnom" narodu
koji Bog kažnjava razvijat će se u crkvi od 2. stoljeća. Vidjeli smo da će
valjati pričekati Drugi vatikanski sabor (1962. - 1965.) da ona bude
odlučno osuđena i da se formula "podmukli Židovi" povuče iz liturgijskog
teksta kojim se na Veliki petak komemorira Isusova muka. Čim je Rimsko
Carstvo postalo kršćansko, Židove se ismijava, diskriminira, protjeruje iz
Rima. Godine 514. Četvrti sabor u Orleansu prihvaća niz mjera
zabranjujući im, uz ostalo, pojavljivanje u javnosti u vrijeme Uskrsa te
zapošljavanje kršćana ili pogana. Godine 1215., kako je papa htio da se
Židovi uvijek mogu prepoznati, ponajviše da bi se spriječili brakovi s
kršćanima, Lateranski sabor nalaže Židovima da na prsima nose jasno
istaknutu žutu okruglu oznaku. Žuto u kršćana simbolizira izdaju, odnosno
Lucifera: Juda se tradicionalno prikazuje u žutoj halji. Pred kraj srednjeg
vijeka žuto se vezuje uz nered, uz ludilo: lakrdijaši i luđaci također se
odijevaju u žuto. Kralj Louis IX., "sveti Louis", nameće Židovima nošenje
dvaju znakova, jedan na leđima, drugi na prsima. Taj stigmatizirajući znak
preuzet će, kao što znamo, nacisti. Jer premda u moderno doba u igru ulaze
drugi uzroci, postoji kontinuitet između kršćanskog antijudaizma i
modernog antisemitizma koji je doveo do istrebljenja gotovo šest milijuna
Židova u koncentracijskim logorima.

Muslimanski fanatizam

Alah, kao i Jahve, štiti svoje. I on je "Bog vojske". Kuran nameće

načelo džihada, koji se shvaća na dva različita načina: prvi je džihad sam
po sebi, rat protiv vlastitih demona, a drugi džihad za umu, zajednicu. To je
sveti rat protiv nevjernika: "Bori se protiv nevjernika i postupaj s njima
strogo", kaže Kuran (9, 73; 66, 9). Alah je neumoljiv: "Evo kakva je kazna
za one koji ratuju protiv Alaha i Njegova proroka, i koji se trude sijati
nered po zemlji: neka ih se ubije ili razapne, ili neka im se odsiječe jedna
ruka i suprotna noga, ili neka ih se protjera iz zemlje" (5, 33). Poziva na
rat: "O Proroče, potiči vjernike na borbu. Nađe li se među vama dvadeset
čvrstih, oni će pobijediti dvije stotine nevjernika; a nađe li vas se stotinu,
pobijedit će ih tisuću, jer to su ljudi koji ne razumiju" (8, 65). Status boraca
eksplicitan je: oni su dostojni povlastica i nagrada, Bog ih "pretpostavlja
onima koji su ostali kod kuće" (4, 95-96). Borcima se daju strateški savjeti:
"Ne pozivajte na mir kad ste nadmoćniji" (67, 35). I Muhamed je bio
duhovni i politički vođa i ratnik uvjeren da je islam jedina prava religija
(61, 9), "stranka Božja" kojoj će, in fine, pripasti pobjeda (5, 56).
Muslimanska tradicija te je stvari duboko usvojila i uspostavila status
mučenika za onoga tko umre boreći se za Alaha, obećavajući mu
sedamdeset djevica na onom svijetu - detalj koji ne postoji u Kuranu, nego
u hadisima. Postoji kuransko opravdanje nasilja, čita li se Kuran doslovno,
baš kao što postoji i biblijsko "pravo" na nasilje.
Tijekom cijele povijesti muslimanskih osvajanja bilo je stravičnih
krvoprolića. Konstituiranje muslimanskog carstva, koje je započelo vrlo
brzo nakon Muhamedove smrti, odigravalo se pomoću sablje. Poraženi su
imali izbor: prigrliti novu religiju ili imati status dhimmisa ako su bili
Židovi ili kršćani, "zaštićenih" koji zapravo nisu uživali ista prava kao
muslimani. I baš kao u kršćanskom imperijalizmu, svi su ti postupci imali
božansko opravdanje: borba se vodila u ime Boga, i za njega. Jednako kao
što je svećenstvo blagoslivljalo oružje kršćanskih križara, muslimanske
vjerske vlasti pratit će borce u rat. Kalifi, koji će svoju vlast temeljiti na
religiji i blagosloviti nedjeljivost religije i države, pridonijet će
ukorjenjivanju te ideologije u islamu. Ona će u mnogim islamističkim
skupinama uskrsnuti i nakon ukidanja kalifata u 20. stoljeću. Nadahnut će
primjerice Muslimansku braću, organizaciju osnovanu u Egiptu koja na
svojoj zastavi nosi natpis: "Bog je naš cilj, Prorok je naš uzor, Kuran naš
zakon, džihad naš put, mučeništvo naš zavjet." Ta je ideologija u srži
džihadizma, smrt za Boga koju veličaju integralisti čiji atentati još i danas
okrvavljuju Irak, Pakistan, Afganistan itd.

Nužno odvajanje političke i vjerske vlasti

Kršćanstvo je moglo krenuti istim tim putem nadmetanja u ime Boga

i nastaviti provoditi političko nasilje. Zašto nije? Odnosno, zašto je to
prestalo činiti? Zbog prosvjetiteljstva u 18. stoljeću, zbog ljudi poput
Lockea, Voltairea, Baylea koji su tražili društvo koje bi se moglo nazvati
laičkim, premda oni nisu rabili tu riječ, državu koja neće biti pod jarmom
Katoličke crkve. Nisu tražili da se religija ukine, nego da bude rezervirana
za privatnu sferu. Tako se javljaju zameci demokratske i moderne države u
kojoj političku vlast više ne posvećuje Bog i u kojoj istinski legitimitet
pripada narodu. Židovi, ateisti, protestanti, katolici, slobodni zidari - svi
postaju punopravni građani. Više se nikoga ne može progoniti zbog
njegove religije ili vjerovanja. Ljudska prava postat će temeljne vrijednosti
društava koja počivaju na poštovanju ljudske osobe: sloboda savjesti,
sloboda religije, sloboda izražavanja. Crkva nije mogla zaustaviti taj
zapljuskujući val pristigao upravo iz društva...
Drugi vatikanski sabor, koji iznova okuplja katolike, označit će
šezdesetih godina prošlog stoljeća ključnu prekretnicu. Katolička je crkva
od renesanse, a osobito u prosvjetiteljstvu, bila napadana. Branila se
smatrajući kako su sve ideje modernog svijeta, uključujući i slobodu
savjesti, objava rata Bogu. Drugi vatikanski sabor prekinuo je tu
defenzivnu logiku. Godine 1962. otvorio ga je Ivan XXIII., papa koji je
htio "aggiornamento", osuvremenjivanje crkve. Tri godine kasnije Pavao
VI. dao ga je zatočiti. Tijekom toga razdoblja usvojeno je šesnaest dekreta,
konstitucija i deklaracija koji su potpuno izmijenili lice Katoličke crkve,
pruživši joj mogućnost da se vrati svojoj duhovnoj misiji koja se s
vremenom zasjenila. Najkontroverzniji saborski dokument odnosio se na
religijsku slobodu. Prihvaćajući to načelo, Crkva se pokajala za stoljeća i
stoljeća progona i implicitno priznala postojanje drugih istina, premda
smatra da one nisu jednako "istinite" kao njezina.
Za neke katolike to je bilo svetogrđe, pa su napustili Crkvu
svrstavajući se na stranu "prvog" katolicizma. To su bili lefebvristi,
sljedbenici monsinjora Lefebvrea. Za njih, integriste, svijet se već
stoljećima nije ni pomaknuo. Oni su još uvijek u stanju duha koji je vodio
vjerske ratove.
S Ivanom Pavlom II., a još više s Benediktom XVI., imamo osjećaj
izvjesnog vraćanja unatrag. Njih su dvojica, osobito Benedikt XVI., htjela
pokazati da je Katolička crkva ta koja nosi istinu, posebice u odnosu na
protestantske crkve. Godine 2000. vatikanska deklaracija Dominus Jesus
osudila je "relativističke teorije koje kane opravdati religijski pluralizam",
reafirmirajući, u uvodu, "definitivan i potpun karakter objave Isusa Krista
(i) prirodu kršćanske vjere u odnosu na druge objave". Druge kršćanske
crkve vrlo su loše primile tu deklaraciju, jer je reafirmirala "opstojnost
samo Kristove crkve u Katoličkoj crkvi", drugim riječima isključujući ono
što se obično naziva drugim "sestrinskim crkvama". Benedikt XVI. tada je
predsjedao Kongregaciji za nauk vjere, nasljednici svetog Uficija koji je
provodio inkviziciju, i dokument nosi jasan biljeg njegove bliskosti s
lefebvrističkim integristima - koje je uostalom rehabilitirao čim je postao
papa. No izuzmemo li te teološke stavove, Katolička crkva je doista
odustala od nasilja - koje posvuda najodlučnije osuđuje - i nametnula
vlastito gledište. Premda ih je zatirala više od 150 godina, Crkva danas u
potpunosti zagovara ljudska prava. Valja reći da se prosvjetiteljstvo vrlo
eksplicitno nadahnulo porukom evanđelja, koju je Crkva pomalo
zaboravila: sloboda, jednakost, bratstvo.

Mizoginija u religijama

Unatoč napretku kršćanstva kada je riječ o slobodi savjesti, vidimo

da mjesto žene ostaje složen problem. Jesu li sve religije mizogine? Već
smo spomenuli da se stalno nastanjivanje u najvećem broju slučajeva
događalo po patrijarhalnom modelu. A jednako kao što su preuzimali
nadzor nad selima i gradovima, muškarci su preuzimali nadzor nad
religijama, ostavljajući ženama tek sporednu ulogu, štoviše odsutnost
uloge, osim one na ognjištu, pod muževom paskom. Teološka opravdanja
došla su kasnije. Često su bila u obliku teoloških tekstova koji su tvrdili da
je žena prije svega iskušenje od kojeg muškarca valja zaštititi - pokrivajući
je, skrivajući je, kažnjavajući je kada pogriješi. Da bi opravdali zabranu
ženama da vrše obrede, isticali su njihovoj nečistoću u doba menstruacije:
"Kada žena imadne krvarenje, izljev krvi iz svojega tijela, neka ostane u
svojoj nečistoći sedam dana; tko se god nje dotakne bit će nečist do večeri.
Na što god legne tako nečista bit će nečisto. Tko god se dotakne njezina
kreveta morat će oprati svoju odjeću, u vodi se okupati i bit će nečist do
večeri", kaže Levitski zakonik (5, 19-29), jedna od pet knjiga Tore. Kako
bi onda mogla voditi molitvu? Unatoč tome, na svjetskoj razini ima
iznimaka: u SAD-u primjerice ima oko tisuću žena rabina i sve pripadaju
liberalnom judaizmu. Dakako, ne vode jutarnju molitvu za ortodoksne
Židove koja počinje riječima "Zahvaljujem ti, Bože, što me nisi učinio
ženom" - molitva koja izražava inferioran položaj žene u ultraortodoksnom
judaizmu, gdje ona mora nositi periku da sakrije kosu, dugu haljinu i duge
rukave da sakrije svoje tijelo. U toj struji samo muškarci imaju pravo
studirati teologiju. Kod većine Židova to srećom nije tako.
Je li položaj žene isti i u muslimanskom svijetu? U tom je pogledu
Kuran začuđujuće moderan za svoje doba. Jasno, ženi je zabranjeno
obavljati bilo kakvu vjersku funkciju, također zbog menstruacije: "To je
zlo", kaže Kuran (2, 222). U tim je danima žena oslobođena posta, baš kao
i putnici i bolesnici, ali za razliku od onoga što kaže Levitski zakonik,
njezina nečistoća nije "zarazna". Jedan stih u Kuranu vrlo je eksplicitan što
se tiče statusa žena: "Vjernici i vjernice jedni su drugima na pomoći. Jedni
drugima nadahnjuju dobro, jedni druge upozoravaju na zlo. Mole se, daju
milostinju, pokoravaju se Alahu i Njegovu proroku" (9, 71). Kuran ne kaže
ništa o velu: na sedam mjesta gdje se spominje hidžab, on je koprena i to u
duhovnom smislu; samo na jednom mjestu, kada je riječ o prorokovim
ženama, koprena je materijalna. Sveta knjiga islama nalaže stid, kako
ženama tako i muškarcima, ne ulazeći u detalje o onome što bi taj stid
trebao implicirati. No još se i danas, u ime kasnijih religijskih tradicija,
hadisa, na kojima se velikim dijelom temelji islamski vjerski zakon šerijat,
kamenuju žene preljubnice (kazna koja u Kuranu ne postoji), muškarcu je
dopušteno, štoviše ohrabruje ga se, tući suprugu, zabranjuje se različitost
jer je žena opasna! Muslimanski teolozi tvrde da jedan kuranski stih
dopušta muškarcu da tuče svoju ženu: "One čije se neposlušnosti bojite,
opominjite ih, udaljite se iz njihovih postelja, i tucite ih" (4, 34). Sudanska
novinarka Lubna Ahmad al-Hussein, koja je i sama bila osuđena na
četrdeset udaraca bičem zato što je nosila hlače (što se u njezinoj zemlji
protivi islamskom zakonu), objavila je 2011. knjigu Jesam li prokleta? u
kojoj demontira taj stih. Objašnjava da postoje najmanje četiri značenja
riječi daraba, dok su se teolozi uhvatili samo jednog, "tući". A na
arapskom, kaže ona, ta riječ može također značiti "udaljiti se" ili pak
"voditi ljubav"! No tradicija o tome ne želi ni čuti. Ona je definitivno
prihvatila, kao božansku riječ, činjenicu da je muškarac ovlašten tući svoju
ženu jer joj je superioran.
U većini religija žena de facto ima inferioran status: nema prava koja
ima muškarac. Dakako, umjesto stigmatizirajuće riječi "inferiorna" rabi se
riječ "različita". No to, vidjeli smo, nije uvijek pripisivo samim tekstovima.
Čini mi se najupečatljivijim primjer iz evanđelja: Isus je bio okružen
ženama, neke od njih bile su prostitutke, a ipak su mu bile najbliže i ostale
mu vjerne do njegove smrti, za razliku od sljedbenika muškaraca. No
vidimo da katoličke i pravoslavne crkve zabranjuju ženama obavljanje
svećeničkih dužnosti, pod izlikom da su dvanaestorica apostola bili
muškarci. To nije slučaj kod protestanata. S jedne strane zato što je
protestantizam bliži evanđeoskom tekstu, koji je htio očistiti od otpada
nakupljenog kroz stoljeća tradicije. S druge strane zato što je on pratio
ulazak Zapada u modernost i što je po svojoj biti demokratičniji od drugih
kršćanskih crkava. Protestantske crkve većinom su se oslobodile tabua
žene: ona može biti pastor baš kao i muškarac, čak i biskup kod luterana
koji su očuvali klerikalnu hijerarhiju. Postoje i druge religijske tradicije
koje u tom smislu predstavljaju iznimku, mislim prije svega na one
šamanske u kojima i muškarci i žene mogu biti šamani.
Mi na Zapadu imamo dojam da su istočnjačke tradicije - hinduizam,
budizam, kineske religije - manje mizogine od monoteizama. No to je
samo dojam. U hinduističkoj tradiciji postoji Manuov zakonik, zbornik
vjerskog propisa sastavljen između 2. stoljeća prije Krista i 2. stoljeća
poslije Krista; utemeljen je na svetim tekstovima i ostao je na snazi u Indiji
sve do postizanja nezavisnosti 1947. Prešutno se primjenjuje i danas. Ti
zakoni reguliraju status kasta, ali i status žene. I neumoljivi su:
"Djevojčica, djevojka, zrela žena nikad ne smije učiniti ništa po svojoj
volji, čak ni u vlastitoj kući" (V 147-148). Žena ostaje ovisna o svojem
ocu, potom o mužu, potom o svojim sinovima, i inferiorna je svima njima.
Nema također pravo ni na religijsku inicijaciju, njezina je inicijacija brak.
A da bi postigla mokšu, oslobođenje od ciklusa samsare, mora čekati... da
se ponovno rodi kao muškarac. Razlog je jasan: žena je izvorno okaljana i
ta ljaga izlazi na vidjelo svakog mjeseca, kada ima menstruaciju. Poznat
nam je dramatičan običaj sati, samospaljivanje udovica koje se žive bacaju
u muževu lomaču, što bi im trebalo donijeti besmrtnost. Toga surovog
rituala nema u Manuovu zakoniku, no tradiciju usrdno održavaju
hinduistički nacionalisti.
Budizam ne ide tako daleko, no jednakost muškaraca i žena i u
njemu je nepojmljiva. Prema predaji koja se pripovijeda u Cullavaggi,
Buddha je na molbe svoje tetke pristao osnovati red redovnica, bhiksunis,
ali je postavio svoje uvjete: najmlađi redovnik uvijek će imati prednost nad
najstarijom redovnicom, "čak i ako joj je sto godina", i nijedna redovnica
nikada neće smjeti ukoriti nekoga redovnika, dok je obratno dopušteno.
Tako je i danas. Kao i u hinduističkoj pa čak i kineskoj tradiciji (budući da
tu tvrdnju susrećemo u Konfucijevoj Knjizi obreda), drevni budistički tekst
Saddharma Pundarika Sutra podsjeća da "djevojka u svojoj obitelji mora
slušati oca, u muževoj obitelji muža; kada muž umre, majka mora slušati
sina". Ta ista sutra kaže da žena, ma koliko bila zaslužna, ne može postići
Probuđenje: za to se mora ponovno roditi kao muškarac. To je pravilo još
uvijek na snazi u Theravadi, dominantnoj budističkoj školi u južnoj i
jugoistočnoj Aziji (Sri Lanka, Tajland, Kambodža, Laos...).
Mislim da sve religije neko vrijeme neće imati drugog izbora nego da
evoluiraju, osobito u pogledu žene. Što se tiče katoličanstva nedavna
anketa pokazala je da 80% katolika praktikanata u Francuskoj ne bi imala
ništa protiv da se ženama dopusti da obavljaju svećeničke funkcije. Ne
tako davno Anglikanska crkva u Engleskoj upustila se u tu revoluciju:
1994. godine Katherine Rumens postala je prva žena svećenik i taj je
događaj podignuo puno prašine. Odete li danas u Englesku, vidjet ćete
mnogo žena svećenica. Revolucije u arapskom svijetu pokazale su nam
žene na ulicama, kako demonstriraju zajedno s muškarcima, dajući time do
znanja da se njihova uloga više ne svodi na kućno ognjište: i one imaju
pravo sudjelovati u upravljanju gradom. U cijelom svijetu danas se osjeća
golem raskorak između baze vjernika i vjerskih institucija.

Suzbijanje užitka i seksualnosti

Neke religije imaju tendenciju gušiti seksualnost i užitak. U

židovskoj i kršćanskoj tradiciji, uglavnom katoličkoj, smatra se da
seksualni čin ima samo jednu svrhu: prokreaciju. Seksualnost se tolerira
samo u cilju stvaranja potomstva. Međutim ona se u Bibliji veliča,
dovoljno je citirati Pjesmu nad pjesmama, odu ljubavi, poemu punu žara u
kojoj se govori o ženskom trbuhu koji se "previja od žudnje", grudima koje
se uspoređuju s "grozdovima", "krikovima zadovoljstva" koji će odjekivati
u sobi. "Svi su tekstovi sveti, ali Šir ha-Širim (Pjesma nad pjesmama) je
sveto nad svetim", ustvrdio je rabin Aquiba svojim kolegama kada je bila
riječ o tome da je se izbaci iz Septuaginte, grčkog prijevoda Biblije.
Pjesma je čak svrstana među mudrosne knjige. I islam priznaje
seksualnost, zajedno s njezinim užicima: "Vaše su žene za vas obradiva
polja. Idite u svoja polja kako i kada vas je volja", kaže Kuran (2,223). U
muslimanskom svijetu cijeli su traktati posvećeni "teologiji ljubavi",
primjerice Avicenina Epistola o ljubavnoj žudnji iz 11. stoljeća. Tu je
zatim i općepoznata hinduistička Kamasutra, koju je u 3. stoljeću napisao
brahman Vatsyayana, na temelju svetih tekstova koji su se prenosili
usmenom predajom. Da i ne spominjemo taoizam čija učenja počivaju na
fuziji yina i yanga, ženskog i muškog principa, kao jamstva besmrtnosti.
Budizam propovijeda suzdržavanje od spolnosti za redovnike, ekstremnu
umjerenost za laike, no užitak se ne osuđuje.
Nemaju sve religije problem s užitkom... pod uvjetom da je pod
kontrolom, osobito kada je riječ o ženskom užitku, toj velikoj enigmi
muškarcu. Zapravo mislim da je jedan od razloga mizoginije i
omalovažavanja žene također ljubomora na ženski užitak koji je
beskonačan, dok je muški konačan. Postoji neka vrsta bezdana u
seksualnom užitku žene koji muškarcu smeta i plaši ga.
Kršćanstvo je jedina monoteistička religija koja svojim svećenicima
nameće suzdržavanje od spolnog života i celibat. Zašto? Čistoća se ističe
kao ideal savršenstva, namijenjen onima koje bismo mogli nazvati
"atletima duhovnog života": redovnici u budizmu i ortodoksnom i
istočnom kršćanstvu, svećenici u katoličanstvu. Pravilo celibata uvedeno je
dosta kasno: stoljećima je bilo normalno da su oženjeni, imaju obitelj, i ta
je tradicija potrajala u većini katoličkih crkava na Istoku. Biskupi su prvi
bili obuhvaćeni celibatom: morali su neprestano putovati, bilo im je
nemoguće brinuti se istodobno o zajednici vjernika i o vlastitoj obitelji.
Bilo je i financijskih zastranjenja, bogaćenja nekih svećenika koji bi
posezali u crkvene blagajne kako bi (dobro) prehranjivali obitelj. Celibat
svećenstva propisan je Drugim lateranskim saborom 1132. godine. Celibat,
ali ne i suzdržavanje od spolnog života koje je nametnuto tek u 16. stoljeću
Tridentskim saborom, kako bi se odgovorilo na protestantsku kritiku
razuzdanih običaja klera. U to su doba čak i pape imali službene
ljubavnice! Katolički pokret protureformacije shvatio je da je nužno
regulirati običaje svećenstva, inače će crkva doživjeti brodolom, no nije
htio slijediti protestante na njihovu putu dopuštanja svećeničkih brakova.
Uostalom, mislim da je glavni razlog još uvijek aktualnog odbijanja
Katoličke crkve da osim celibata dopusti zaređivanje oženjenim
muškarcima taj strah da ne postane odveć "protestantska". Ipak, brojni
svećenici imaju tajne ljubavnice, "žene svećenika", koje također sve više
iskazuju osudu licemjerja koje nameće institucija.
Poznajem svećenike koji su se odrekli života u crkvi da bi zasnovali
obitelj. Neki se drugi pak ne uspijevaju odreći svoje vokacije, žele nastaviti
svoju svećeničku misiju. Bilo bi mudro da se Crkva vrati dvostrukoj
mogućnosti, kakvu imaju katolici na Istoku: svećenik može biti neženja, a
oženjeni muškarac može biti zaređen, premda nikad neće biti biskup.

Skandal svećenika pedofila

Mnogim je muškarcima vrlo teško poštovati zavjet čistoće. Svećenici

ili redovnici koji su svakodnevno u kontaktu s djecom i adolescentima
mogu doći u iskušenje da prijeđu granicu. Većina ih to nikad ne učini i bilo
bi pogrešno uspostavljati neposrednu vezu između čistoće i pedofilije. No
činjenica je da je na tisuće njih prešlo tu crvenu crtu i možemo se
opravdano pitati bi li to učinili da su imali normalan seksualni život.
Mislim prije svega na one koji su imali odnose s adolescentima, što čini
većinu otkrivenih slučajeva. Jer kada je riječ o djeci, čini mi se da se radi o
patologiji koja se može iskazati u bilo kojem životnom stanju i jednako
kod neženja i oženjenih muškaraca. Pravi razlog pedofilskog skandala
unutar Crkve zapravo nije toliko celibat koliko katolička hijerarhija koja je,
u cilju zaštite institucije od skandala, desetljećima prikrivala postupke
svojih članova. Time je ohrabrivala pedofilske predatore da nastave sa
svojim izopačenim djelima. Deseci tisuća djece mogli su biti pošteđeni da
je Crkva imala neku drugu politiku. Preokret za 180 stupnjeva dogodio se
2000. kada su afere počele izlaziti na vidjelo u SAD-u, odnosno kada je
postalo nemoguće dalje kupovati šutnju žrtava.

A što ako je Bog žena?

Efemerni papa Ivan Pavao I. rekao je na početku svojeg pontifikata

da bi se Boga vrlo lako moglo prikazivati i kao ženu, jer nema spola!
Također se izjasnio u korist kontracepcije. Nekoliko tjedana kasnije umro
je pod nikad razjašnjenim okolnostima! Meni je jako draga ova židovska
priča: Bog je u raju najprije stvorio Evu, a ne Adama. No Eva se dosađuje,
pa zamoli Boga da joj priskrbi neko društvo. Bog stvori životinje. Eva je i
dalje nezadovoljna i zamoli Boga da joj stvori nekog druga koji bi joj
nalikovao, s kojim bi mogla biti bliskija. Bog stvori Adama, ali postavi Evi
jedan jedini uvjet: da muškarcu nikad ne otkrije da je stvorena prije njega,
da ne izazove njegovo negodovanje. Uz zaključak: "Neka to ostane među
nama... ženska tajna."
 JEDANAESTO POGLAVLJE
Kada Bog govori srcu

Nakon ovih strašnih optužbi potrebno je čuti i odvjetnika obrane: je li

Bog izazvao još nešto osim nasilja, dominacije, mizoginije, netolerancije i
nazadnjaštva? Častan čovjek u srednjem vijeku nedvojbeno nije imao što
zamjerati inkviziciji ili križarskim ratovima. Vrijednosti mira, tolerancije,
poštovanja sebe i drugoga, traganje za istinom bez predrasuda postupno su
se nametnule prije nekoliko stoljeća i upravo u svjetlu tih vrijednosti, koje
u potpunosti podržavamo, danas gledamo na prošlost i na sadašnjost
religija.

Vjera: ferment civilizacije

No očito je da su monoteizmi, uza sva spomenuta zastranjenja,

odigrali presudnu ulogu u genezi i razvoju tih vrijednosti koje su nam
danas najdragocjenije. Kao što smo rekli u vezi s kršćanstvom kada smo
govorili o Nietzscheu i Weberu, moderni Zapad ne bi postao to što jest bez
biblijskog Boga i evanđeoske poruke. A muslimanski svijet, prije nego što
je doživio suton i ogreznuo u nazadnjaštvo, imao je doba prosvjetiteljstva
razuma i zamjetnog napretka znanosti. Da se poslužimo sretnom formulom
Regisa Debraya: "Islam je imao svoju renesansu prije srednjeg vijeka." U
9. i 10. stoljeću, u doba procvata karolinškog carstva, kršćanski Zapad još
uvijek nije imao sveučilište, a najveća mu biblioteka nije imala više od
dvije tisuće djela, gotovo svih posvećenih kršćanskoj teologiji. U isto
vrijeme u muslimanskoj se Andaluziji proučavala astronomija, medicina ili
grčka filozofija, na jednom od sedamnaest sveučilišta na Pirenejskom
poluotoku, a velika biblioteka u Cordobi imala je oko 300 000 djela, među
kojima su bili svi tada poznati tekstovi antičkih filozofa.
Oni koji tvrde da je islam proizveo samo nazadnjaštvo žive u
neznanju. Isto se tako to ne može reći za judaizam i za kršćanstvo: ono
najbolje ide uz bok onom najgorem. Najviši vrhovi inteligencije išli su uz
najperverznija teološka razmišljanja kada je trebalo ukloniti disidente,
dirljive poruke ljubavi išle su uz najmračniju netoleranciju. Povijest
monoteizama pokazuje izvanrednu ambivalentnost. Oni su u isti mah gušili
kritičko mišljenje i poticali njegov razvoj, gazili i uzdizali ljudsko biće,
ugnjetavali i oslobađali ženu, poticali bratstvo i odbacivanje drugog,
pronosili univerzalnu etiku i opravdavali ubojstvo onoga koji smeta. Mogla
bi se napisati cijela knjiga krcata primjerima o perverziji Boga i religija, ali
i djelo jednake veličine o onome što je vjera u Boga dobrog i
konstruktivnog donijela čovječanstvu.
Da i ne govorimo o arhitekturalnoj i umjetničkoj baštini! Djela poput
katedrale u Chartresu, Mont-Saint-Michel ili veliku džamiju u Cordobi te
brojna glazbena i slikarska remek-djela nadahnuta vjerom: od Mozartove
Mise u c-molu preko Bachove Muke po Ivanu, Posljednje večere Leonarda
da Vincija do Fra Angelicova Navještenja, da spomenemo samo kršćansku
baštinu. No jednako kao što je vjera stvorila umjetnička djela koja nas još i
danas mogu ganuti, ona je također milijunima vjernika kroz stoljeća
nadahnjivala ispravan, sretan, velikodušan život. Muškarcima i ženama
kojima je povijest zaboravila imena, svih društvenih staleža, ali kojima je
vjera u Boga bila podrška i vodič za život u dostojanstvu i poštovanju
drugoga. Jer, kao što je podsjećao Pascal, "srce je ono koje osjeća Boga, ne
razum". Vjernici Boga najprije susreću u srcu i njihova vjera nije toliko
plod intelektualnog rasuđivanja koliko osjećaj nekoga primljenog dara,
neke afektivne bliskosti s onim kojega doživljavaju kao njihova stvoritelja.
Svaki vjernik ima poseban odnos s Bogom, koji proizlazi iz osobnog
odnosa koji s njim održava. Ateist može misliti da je taj odnos iluzija, no
za vjernika koji redovito moli on je često jednako stvaran i "poticajan" kao
i odnos koji održava sa svojim bližnjima, djecom, roditeljima,
supružnikom.

Molitva

Postoji nekoliko dimenzija molitve. To je čin obožavanja, u kojem

vjernik potvrđuje svoju radikalnu ovisnost u odnosu na svojeg stvoritelja,
pada pred njim ničice, priznaje ga kao svojega Boga, prepušta čitav svoj
život u njegove ruke. To je primjerice temelj muslimanske molitve:
najmanje pet puta na dan vjernik se klanja Bogu padajući ničice. No taj
oblik molitve susrećemo i u kršćanskom samostanskom životu. Dakako, tu
su i sve usmene molitve putem kojih vjernik razgovara s Bogom,
zahvaljuje mu, moli ga, preklinje. Premda su neke kodificirane, kao
"Očenaš", većina su spontane formule koje izlaze iz srca vjernika: formule
veličanja, milosrđa, molbi.
Vjernik ne očekuje nužno odgovor na svoju molitvu, no oni koji
mole ponekad imaju iskustvo neke prisutnosti u nutrini vlastita bića. Ja bih,
uostalom, molitvu u njezinoj najdubljoj dimenziji definirao kao neko
"srcem u srce" s Bogom, ili s Kristom za kršćane. To je svojevrsno
suočavanje, unutarnje slušanje, duboko usredotočivanje puno ljubavi na
koje Bog može odgovoriti milošću koja će dirnuti srce vjernika. Božji
odgovor može doći i putem nekoga značajnog događaja u životu, nekoga
susreta, iznenadnoga nadahnuća. Dok nevjernik neće vidjeti osobit smisao
u tom događaju, vjernik u njemu može pročitati znak sudbine ili božanske
milosti. To je naravno individualno, ovisi o vjernicima. Neki misle da Bog
uopće ne intervenira u njihov život, ni u živote ljudi općenito. To ih ne
priječi da mole, no njihova je molitva više klanjanje ili zahvala. Drugi,
naprotiv, misle da Bog sluša vjernike koji mu se mole i brine se za njih.
Isus u Evanđelju jasno kaže: "Molite i bit ćete uslišani, tražite i dat će vam
se." On dakle poziva svoje sljedbenike da mu se mole ili da se mole Bogu
kojeg naziva svojim "Ocem" te obećava odgovor na svaku molitvu.
Međutim ne tvrdi da će Bog uslišati svaku molbu. Želimo li proći ispit ili
dobiti na lotu, male su šanse da će se Bog, ako postoji, baviti time! Molbe
o kojima govori Isus vezane su za važnije teme: unutarnje ozdravljenje,
produbljenje vjere, više ljubavi.

Miješa li se Bog u svjetovne stvari

Spomenuo sam da je Isus želio pokazati kako Bog nije tu da bi se

bavio svjetovnim stvarima. Isus je došao otkriti kako kraljevstvo Božje nije
od ovoga svijeta. U tom smislu on pokazuje da se Bog ne bavi politikom,
da pušta ljude da slobodno grade svoju povijest, u dobru i u zlu. No to što
ne intervenira u svjetovne stvari ne znači da ne dira u ljudska srca. Dakle
Bog može imati nevidljivo djelovanje na čovječanstvo, kroz milost koju
daje ljudima. U tome je sav smisao židovskih psalama, gatha u
zorastrizmu, Kurana ili Isusovih riječi: Bog čuje sve molitve i na svoj
način odgovara na najpravednije među njima. To je ono što se naziva
"božanskom providnošću". No ponavljam, ta providnost nije tu da bi
vjerniku pomogla da zaradi više novca ili stekne više moći. A kao što
povijest pokazuje, nije nužno tu ni da ga zaštiti od svake tjelesne nesreće i
spasi ga od smrti. To je ono što se toliko dojmilo Voltairea kada je 1.
studenog 1755. u strahovitom potresu u Lisabonu poginulo između 50 000
i 150 000 ljudi, većinom okupljenih po crkvama prigodom velikog
blagdana Svih svetih. Te srušene crkve učvrstile su Voltairea u njegovu
mišljenju da se Bog ne bavi ljudskim stvarima i da pušta da pogine
pravednik kao i nepravednik, vjernik kao i nevjernik, prema zakonima
prirode koje je u trenutku stvaranja zauvijek postavio. Tu ideju nalazimo u
Isusovoj rečenici "Njegovo sunce izlazi i nad dobrima i nad zlima" (Matej
5,45). Drugim riječima, Bog ne intervenira u naš ovozemaljski svijet da bi
kaznio zle i nagradio dobre, njegova će se pravda izvršiti na onom svijetu,
poslije smrti. Ovdje na zemlji Bog one koji su mu vjerni nadaruje svojom
unutarnjom milošću: on u njima može uvećati vjeru, nadu, ljubav, radost,
razumijevanje. I nije nemoguće misliti da se zbog čvršće vjere mogu
dogoditi "čuda", neobjašnjiva ozdravljenja, pomoć koja kao da je pristigla
s neba itd. No Bog intervenira putem vjernikove vjere, ne izravno. Kao što
je govorio Isus o vlastitim "čudima", vjera dovodi do ozdravljenja ili
nekoga događaja koji se doživljava kao nadnaravan, ne neka neposredna
božanska intervencija koja krši prirodne zakone.

Mistična dimenzija vjere

Kada bolje razmislimo, muškarci i žene koji vole Boga u tišini

vlastita srca, u nekom unutarnjem dijalogu s njim, podsjećaju nas na one
mistične vjernike iz prvog tisućljeća prije Krista koji su tragali za
doživljajem nekoga osobnog iskustva božanskog. Za vrijeme toga
neobičnog, presudnog razdoblja sredinom prvog tisućljeća prije Krista,
ljudi su, vidjeli smo, zapravo osjetili potrebu da uđu u izravan kontakt s
Bogom ili božanskim. Suprotno obrednoj i žrtvenoj logici svećenstva,
htjeli su doživjeti osobno iskustvo Apsolutnog. To zbližavanje ljudskog i
božanskog otada se nije prestalo produbljivati i demokratizirati. No ništa se
bitno nije promijenilo. Takav je proces započeo unutar svih religijskih
tradicija i nije se prestao širiti. Institucionalne i obredne logike nisu
nestale, samo su dobile konkurenciju u duhovnim strujama koje vjernicima
predlažu mogućnost izravnijeg kontakta s Bogom ili iskustva božanskog.
To bi se, u vrlo širokom smislu, moglo nazvati "mistikom". To je
primjerice hasidski pokret u judaizmu, sufizam u islamu, kršćansko
redovništvo u mnoštvu oblika: benediktinskom, cistercitskom,
kartuzijanskom, franjevačkom, dominikanskom, isusovačkom,
karmelićanskom itd.

Univerzalnost mističnog iskustva

Mistika je dakle oblik transkulturalne duhovnosti zasnovane na

izravnom iskustvu Boga, na snažnom susretu s njim. Mistični se fenomen, i
duhovno iskustvo općenito, najčešće upisuje u zadani kulturno-religijski
okvir, koji nadilazi. Drugim riječima, pojedinci koji dožive iskustvo
Apsolutnog govore o njemu služeći se mentalnim kategorijama i riječima
vlastite kulture - kršćanskim ako je ona kršćanska, hinduističkim ako je
hinduistička, muslimanskim ako su muslimani itd. - no njihova iskustva
nadilaze njihove kulture i neobično su nalik jedna drugima. Kako je to
iskustvo neizrecivo, poetski jezik postaje najprikladnije sredstvo njegova
prenošenja i ustanovilo se da mistični pjesnici svih religija govore vrlo
slične stvari i slažu se u onom bitnom, unatoč nepremostivim dogmatskim
razlikama religija kojima izvorno pripadaju.
Sjećam se da sam prije desetak godina upoznao jednoga
benediktinskog opata i jednoga tibetanskog lamu. Proveli su zajedno tjedan
dana, najprije u samostanu Kergonan u Bretanji, potom u tibetanskom
centru Dhagpo Kagyu Ling u Dordonji. Počeli su razgovarati općenito o
budizmu i katoličanstvu i ni o čemu se nisu slagali. Lami se činila
nezamislivom ideja o nekom personalnom Bogu stvoritelju koji se
objavljuje govoreći prorocima, baš kao što se kršćanskom redovniku
neumjesnom činila ideja religije bez Boga. Nakon tri dana međutim počeli
su razgovarati o osobnom duhovnom iskustvu i tu su se slagali gotovo u
svemu! I jedan i drugi govorili su o potrebi unutarnje tišine, duhovnog
vođe, povjerenja i vjere, o preprekama koje valja svladati, o egu koji treba
nadići, o važnosti usredotočenja i pažnje, o ljubavi i suosjećanju koji su
polazna i završna točka svakoga duhovnog traganja. Dakako, riječi su
ponekad varirale, tehnike također, no osjećalo se da zapravo govore istim
jezikom: jezikom onih koji su doživjeli konkretno duhovno iskustvo, koji
se uspinju na istu planinu, ma koje bilo ime koje joj se daje i staza koja se
odabere.
Postoji božanski izvor na kojem se napajaju mistici svih religija, na
kojem meditiraju i komuniciraju u tišini i radosti kontemplacije, a daleko
iza njih, na dovoljnoj udaljenosti da budu sigurni da ih voda neće
poprskati, tu su teolozi, čuvari hrama i doktori tih istih religija koji u
beskraj razglabaju o tome je li ta voda pjenušava ili mirna, vapnenasta,
mineralna...
Postoje silno začudne zajedničke točke koje, po mojem mišljenju,
otkrivaju određenu univerzalnost ljudskog duha. Svi koji kopaju po sebi u
nekoj iskrenoj potrazi za istinom na kraju otkriju istu stvar ili vrlo slične
stvari. Primjerice većina mistika u određenom trenutku otkrije ono što oni
na ovaj ili onaj način nazivaju vlastitim "ništavilom". Otkriju da nisu ništa,
da njihovo "ja" nije ništa. I dok bi ih to otkriće moglo dovesti do
posvemašnjeg očaja, oni naprotiv bivaju poneseni nekom ljubavlju koja ih
preplavi i dovede u stanje neizrecive radosti. Ono što tada osjete
univerzalna je ljubav koja nadilazi svaki privid, svaki identitetni osjećaj,
svaku dualnost, svaku konvenciju. Muslimanski mistik Rumi u 12. je
stoljeću to odlično izrazio u knjizi Divan: "Što da radim, o muslimani? Jer
ja sebe više ne prepoznajem. Nisam kršćanin, nisam Židov, nisam parsi,
nisam musliman. Nisam ni s istoka ni sa zapada, ni s kopna ni s mora.
Nisam iz radionice prirode, ni s nebesa. Nisam od zemlje, ni od vode, ni od
zraka, ni od vatre. Nisam iz božanskoga grada, iz prašine, nemam bića ni
biti. Nisam s ovoga svijeta ni s nekog drugog, nisam iz raja ni iz pakla.
Nisam od Adama ni od Eve, ni iz Edena ili od edenskih anđela. Moje je
mjesto nemjesto, moj trag ono što traga ne ostavlja; ni tijelo ni duša, jer ja
pripadam duši Najdražega. Odrekao sam se dualnosti, vidio sam da su dva
svijeta jedno. To je Jedno koje tražim, Jedno u koje ponirem, Jedno koje
zazivam. Ono je prvo, ono je posljednje, najdalje vani i najdublje unutra.
Ne znam ništa drugo osim 'On' i 'On koji jest'. Opijen sam peharom
ljubavi, svjetovi su iščezli iz mojih pogleda; nemam drugih stvari osim
gozbe duha i divlje pijanke."
 Mistici pred vjerskim institucijama

Vjerske su vlasti neke mistike proganjale. No mnogo ih je uspjelo

vlastitom popularnošću umaknuti strijelama čuvara dogme. Na određen
način, zapravo, oni su religijama korisni jer im vraćaju dušu, oživljavaju ih.
U povijesti monoteizama postoji dakle stalna tenzija između institucije i
mističnog iskustva, jedno se drugim hrani: mistici se najčešće oslanjaju na
neku religijsku kulturu koju su primili obrazovanjem, i čak i kada se jako
udalje od svoje izvorne dogme, nikada je u potpunosti ne dovode u pitanje
i tako pridonose njezinoj obnovi. Dobar je primjer Franjo Asiški: vodi
radikalno siromašan i čist život koji je u bjelodanom proturječju s
iskvarenim običajima svećenstva u njegovo doba; poistovjećuje se s
Kristom do te mjere da mu se pojavljuju stigme njegove muke (znakovi
raspeća na nogama i rukama), što se u 1200 godina kršćanstva nikada nije
dogodilo; razgovara sa životinjama i veliča prirodu, dok se Crkva zanima
samo za ljudsko biće itd. On stoga jako zabrinjava katoličku instituciju. No
kada je 1210. godine na poziv Inocenta III. krenuo u Rim, papa u snu vidi
kako se ruši crkva, simbolizirana bazilikom sv. Ivana Lateranskog, i lik
toga malog talijanskog redovnika kako je spašava u posljednjem trenutku.
Stoga će podržati franjevačku reformu, koja je možda doista spasila crkvu
od urušavanja pod teretom vlastite svjetovne i financijske moći. Neki su
drugi imali više problema, jer postoje određene žute crte koje se ne smiju
prijeći. U monoteizmima je jedna od tih crta pravilo da uvijek treba biti
savršeno svjestan razlike između Boga i njegovih stvorenja. Većina mistika
pak doživi iskustvo "nedualnosti" u kojem se poistovjećuju s Bogom. U 10.
stoljeću muslimanskog su mistika Al-Hallaja razapeli i raskomadali jer se
usudio ustvrditi: "ja sam Istina", što je bilo ravno poistovjećenju s Bogom.
Manje je tragično prošao veliki dominikanski teolog i mistik iz 13. -14.
stoljeća Meister Eckhart kojeg je crkva osudila jer je propovijedao
divinizaciju čovjeka milošću, što je izgledalo kao ukidanje distance između
stvorenja i Stvoritelja. Optužen da širi imanentnu panteističku doktrinu,
nikad nije kanoniziran premda je jedan od najznačajnijih kršćanskih
svjedoka i mislilaca.
Zapravo, židovski, kršćanski i muslimanski mistici mogu, zbog
svojeg iskustva, imati koncepciju Boga koja se približava onoj koju smo
spomenuli u vezi Indije. Božansko se istodobno doživljava kao personalno
i impersonalno, kao transcendentno i imanentno, nešto u čemu se možemo
prepoznati ili se s njim stopiti. Mnoge teološke opreke koje se čine
nesvodivima na razinu racionalnog diskursa razrješavaju se u poetičnijem i
simboličnijem jeziku koji dolazi od nečega što se iskusilo srcem.
 DVANAESTO POGLAVLJE
Kakva budućnost očekuje Boga?

Od prethistorije do naših dana prešli smo dug povijesni put, otkrili

brojna lica bogova, Boga i božanskog. Prije nego što se zapitamo o
budućnosti Boga, želio bih ukratko izložiti problem vjere danas.

Vjera u Boga u svijetu

Ostajući ipak oprezni - jer premda su u zapadnim zemljama

statistička istraživanja prilično brojna, drugdje često nedostaju - možemo
izdvojiti nekoliko velikih indikatora na svjetskom planu. Danas u Boga
vjeruje oko dvije trećine svjetskog stanovništva, uključujući hinduizam za
koji smo vidjeli da ga je teško svrstati i u kategoriju monoteizama i u
kategoriju politeizama. Trećinu koja preostaje dijele među sobom religije
bez Boga (kineske religije u obnovi, budizam, animizam, šamanizam...) i
mali dio populacije koja izjavljuje da nema religijske pripadnosti (manje
od 10% svjetskog stanovništva, uglavnom u Kini i europskim
dekristijaniziranim zemljama).

Vjera u svijetu 2050.

Demografska predviđanja na planu religijske pripadnosti pokazuju da

će kršćana (svih vjeroispovijesti), kojih je danas dvije milijarde, 2050. biti
tri milijarde; muslimana kojih je danas milijardu i dvjesto milijuna bit će
dvije milijarde i dvjesto milijuna, broj hinduista povećat će se s današnjih
osamsto milijuna na više od milijardu, broj budista s današnjih tristo
pedeset milijuna na četiristo trideset milijuna, a broj Židova s 14 na 17
milijuna. Te brojke, dakako, ne vode računa o dubokim unutarnjim
promjenama koje bi se u idućim desetljećima mogle dogoditi u
mentalitetima, ni o katastrofama ili izvanrednim poremećajima. Vodimo li
računa o evoluciji mentaliteta, mislim da tendenciju indicira ono što se
događa u Europi: sve veća sekularizacija, bez urušavanja vjere u Boga.
Drugim riječima, religije će imati sve manje utjecaja na društva i bit će sve
više pojedinaca koji će se izjašnjavati kao ateisti, što svejedno ne znači kraj
vjere u Boga. Taj duboki proces sociolozi religija nazivaju "vjerovanjem
bez pripadanja". Ta je tendencija vezana za promjene načina života i
mentaliteta u razvijenim zemljama. Pojedinci se postupno emancipiraju od
vjerskih institucija, sve su manje praktični vjernici, ali mnogo ih i dalje ima
određenu vjeru u Boga ili osobnu duhovnost.

Religijski "sam-svoj-majstor" i njegov razvoj

To je ono o čemu govore sociolozi: svatko si konstruira vlastitu

religiju ili duhovnost. Primjerice sve se češće mogu vidjeti Židovi ili
kršćani koji prakticiraju budističku meditaciju, vjeruju u reinkarnaciju ili se
zanimaju za šamanizam. To je dvostruki efekt triju velikih vektora
modernosti: individualizacije, kritičkog duha i globalizacije. U modernom
svijetu pojedinci se emancipiraju od skupine i slobodno biraju svoju vjeru i
svoje vrijednosti; razvijaju svoj kritički duh i sve se više udaljavaju od
dogme i vjerskih institucija; zahvaljujući mondijalizaciji i miješanju
kultura imaju pristup pozamašnoj religijskoj ponudi po kojoj mogu
slobodno prekopavati s obzirom na vlastite potrebe. Kao što je vrlo dobro
naglasio Marcel Gauchet, riječ je o "kopernikanskom obratu religijske
svijesti": nije više skupina ta koja pojedincu prenosi i nameće religiju, nego
on slobodno bira ovisno o svojoj želji za osobnim razvojem. To je ono što,
uz brzu urbanizaciju i iskorjenjivanje koje iz nje proizlazi, rastače
kolektivnu religiju u Europi.

Povratak identiteta

I taj proces ne narušavaju identitetne i fundamentalističke obnove

koje ovdje-ondje možemo uočiti. Premda su one spektakularne i često prva
vijest u medijima, u Europi ostaju u velikoj manjini: na sto žena s velom
više na godinu, vjerojatno ima sto tisuća ljudi koji napuštaju svaku
bogoštovnu praksu. No te religijske obnove očituju prije svega određeno
ukrućivanje posljednje skupine vjernika koji su revni praktični vjernici.
Takva je dominantna tendencija katolicizma pod palicom Benedikta XVI.,
kao i Židova, protestanata i muslimana praktičnih vjernika u Europi koji se
radikaliziraju jer se osjećaju sve više izolirani i drugorazredni. Islam je u
Francuskoj općenito identitetniji od drugih religija, jer se velika većina
francuskih muslimana doživljava kao stigmatizirana manjina, što samo
pojačava komunitarističke reflekse. To usput pokazuje apsurdnost napada
na islam koji samo iritira njegove najrigoroznije frakcije. No ovdje kao i
drugdje konstatira se da što su mladi muslimani obrazovaniji i integriraniji,
to se lakše udaljavaju od skupine i od dogme i teže življenju neke osobne
duhovnosti. A ono što se uviđa u Europi vidi se i u nekršćanskim zemljama
u svijetu, gdje se europeizirane hinduističke ili muslimanske manjine sve
više distanciraju od religije.
Dakle nastavi li se europski sustav vrijednosti, obrazovanja i načina
života širiti po cijelom svijetu, kroz dulje bi se vrijeme - rekao bih prije
jedno stoljeće nego trideset godina - moglo dogoditi ono što se danas
događa u Francuskoj: religija će imati sve manje važno mjesto i otprilike
jedan od dva stanovnika ostat će vjernik, modelirajući svoje vjerovanje po
principu sam-svoj-majstor. Naprotiv, budemo li morali prolaziti ozbiljne
ekološke, ekonomske, socijalne krize, taj bi se proces mogao usporiti ili se
preokrenuti, jer bi se pred velikim strahovima ili opasnostima tradicionalna
religija mogla učiniti dobrim rješenjem.

Bog nije mrtav, on se promijenio

Svaka prognoza je riskantna, no mislim da će tendencija modernosti

koja, preko Zapada, oblikuje čovječanstvo još od renesanse, doživjeti još
ozbiljnih zastoja i povrataka unatrag, ali da će na dulji rok ona biti ta koja
će prevladati. Mislim da svaki čovjek duboko u sebi teži individualnoj
slobodi: slobodi izbora vlastita načina života, vlastite religije, vlastitih
vrijednosti, zanimanja, mjesta boravka, supružnika, seksualnosti itd. Ta mi
se tendencija čini nepovratnom i ne prestaje se globalizirati, kako pokazuje
arapsko proljeće, premda je ono također obilježeno identitetnim povratkom
religiji. Mislim da se, osim u slučaju neke goleme katastrofe, više nikakva
diktatura neće moći održati nigdje u svijetu i nijedna religija neće moći
nametnuti svoj zakon pojedincima. Glavni vektori modernosti postupno će,
s tu i tamo pokojim vraćanjem unatrag, zahvatiti cijeli svijet. U takvom
kontekstu religija se zasigurno ima zbog čega zabrinjavati, ne nužno i Bog,
a još manje duhovnost, odnosno traganje za smislom života. Jer kad se
jednom oslobode stega preživljavanja i normativnih i dogmatskih
institucija, pojedinci će sebi nastaviti postavljati pitanja o enigmi
egzistencije: što je uspješan život? Kako se suočiti s pitanjem patnje i
smrti? Na kojim se vrijednostima temelji život? Kako biti sretan? Kako
živjeti u skladu i u miru sa sobom i drugima? Veliki izazov 21. stoljeća bit
će redefiniranje artikulacije pojedinca i grupe, osobnog interesa i općeg
dobra, i to u globaliziranom svijetu. Jer što je pojedinac više oslobođen
tereta skupine i tradicije, to bolje uviđa granice i opasnosti individualizma i
brige-samo-za-sebe.
Vjera u Boga u polaganoj je, ali sigurnoj regresiji. Svejedno,
začuđuje me njezina snažna otpornost s obzirom na brzinu i opseg krize
religijske prakse. Dva najotpornija elementa vjerske su pogrebne
ceremonije i vjera u Boga; prema već spomenutoj o vrijednostima
Europljana, oni su u Europi više-manje postojani. To pokazuje da pred
pitanjima o enigmi života i pred smrću religija još uvijek donosi
esencijalne odgovore i postupke za većinu pojedinaca koji su se s druge
strane distancirali od crkve. No da se vratimo Bogu, valja se zapitati: u
kojeg Boga ljudi vjeruju? Jer iza riječi "Bog" kriju se mnoga poimanja
božanskog koja ponekad nemaju nikakve veze s dogmatskom definicijom.
Predodžbe Boga zapravo su na Zapadu u punoj mutaciji. Istaknuo bih
tri velike metamorfoze Božjeg lica koje su u moderno doba sve
naglašenije: prelazak s nekoga personalnog Boga na neko impersonalno
božansko, s lika muškog Boga koji daje zakon na lik božanskog sa
ženskim svojstvima ljubavi i zaštite, s vanjskog Boga koji živi na nebesima
na božansko koje se susreće u sebi.

Od personalnog Boga do impersonalnog božanskog

Erozija vjerovanja u personalnog Boga u korist nekoga

impersonalnog božanskog jedna je od konstatacija studije Vrijednosti
Europljana. U Francuskoj je 1981. od 52% osoba koje su se deklarirale
kao vjernici svaka od tih dviju koncepcija Boga okupljala 26% vjernika.
Godine 2008. vjerovanje u personalnog Boga smanjilo se na 20%, dok je
vjerovanje u impersonalnog Boga poraslo na 31%. Fenomen je uočljiv
svugdje u Europi, u manjim razmjerima kada je riječ o zemljama latinske
Europe koje su još uvijek vrlo privržene katoličanstvu. Anketa časopisa Le
Monde des religions objavljena 2007. vrlo je zabrinjavajuća za crkvu u
Francuskoj: od 52% katolika koji tvrde da vjeruju u Boga (ostali su
kulturalni katolici nevjernici), samo ih 18% vjeruje u "Boga s kojim mogu
biti u osobnom odnosu". To znači da tri četvrtine francuskih katolika koji
izjavljuju da su vjernici više ne vjeruju u objavljena Boga iz Biblije i da su
ponajviše deisti poput Voltairea i brojnih slobodnih zidara ili pak još
uvijek vjeruju u objavljena Boga iz Biblije, ali ne pristaju više uz
reduktivne slike koje su o njemu stvorene u Bibliji i kršćanskom
propovijedanju kroz stoljeća. Bog koji se razgnjevi, koji kažnjava, žali se,
suosjeća, kaje se zbog svojih postupaka itd. više nije uvjerljiv jer je odveć
nalik čovjeku. Zapravo se uočava snažno odbacivanje antropomorfne
koncepcije božanskog. Boga se toliko "okvalificiralo" da je izgubio svu
tajnovitost i sav kredibilitet, upravo kao što je najavio Nietzsche. To
odbacivanje prati ponekad kritika Boga kojemu se obraćamo kao osobi i
kojeg zazivamo kada moramo riješiti određene probleme, koji se miješa u
ljudske poslove, koji govori kroz usta proroka. Više se vjeruje u neko više
biće, neku vrstu arhitekta univerzuma, neku organizatorsku inteligenciju ili
neku energiju ili životnu silu kao što je mana prvobitnih društava, onaj
suptilni fluid koji struji univerzumom.
Izvjesno je da su istočnjačke duhovnosti mogle odigrati određenu
ulogu u tom preusmjeravanju prema nekom impersonalnom božanskom.
One su ponudile jezik, koncepte (budistička praznina, hinduistički
brahman, kineski tao) koji Židovima i kršćanima kojima ne odgovara
odveć personalizirana koncepcija Boga omogućuje da zbog toga ne
odustanu od ideje ili iskustva božanskog. No unutar monoteističkih
tradicija postoje i alternativne struje koje nude manje personaliziranu viziju
Boga i prema kojima se okreću brojni suvremeni vjernici: židovska kabala
i neke struje kršćanske i muslimanske mistike. Te se struje nazivaju
"apofatičkima", od riječi "apofaza" koja znači "negacija": o Bogu se može
reći samo ono što on nije. Prije nego što se razvila u kabali, apofaza je već
u srži judaizma Filona Aleksandrijskog, te u temeljima neoplatonizma
kasne antike (Plotin, Proklo, Damaskios). Razvija se u antičkom
kršćanstvu s traktatima Pseudodionizija Areopagita (anonimnog autora iz
5. stoljeća) i orijentalnih autora kao Ivan Zlatousti, Simeon Novi Bogoslov
ili Grigorije Palamas, prije nego što je potkraj srednjeg vijeka zahvatila i
katoličanstvo preko rajnsko-flamanskih mistika (Eckhart, Suzon, Tauler,
begine). Nije pošteđen ni muslimanski svijet, s moćnom mističnom
strujom koja se naziva "teozofskom" i kojoj je u 12. -13. stoljeću na čelu
Ibn Arabi. Te apofatičke mistične struje inzistiraju na nedokučivu i
neiskazivu karakteru Boga i iniciranoga žele voditi korak po korak prema
božanskom misteriju, misteriju koji neće moći dosegnuti razumom, nego
ga kontemplirati i voljeti inteligencijom srca. One se dakle ne pouzdaju u
pozitivnu teologiju koja teži prevelikom racionaliziranju Boga i njegovu
reduciranju na neku osobnost. Te mistične struje na Zapadu imaju vjetar u
leđa upravo iz toga razloga. Uvjeren sam da se toliko ljudi zanima za
Meistera Eckharta, za kabalu, za ortodoksne i sufijske mistike ponajprije
zato što tragaju za nekim diskursom o Bogu različitim od onoga klasične
teologije: diskursom koji više izvire iz iskustva i iz srca nego iz
rasuđivanja na temelju Otkrivenja.

Bog koji se susreće u vlastitoj nutrini

Kada se Bog počne doživljavati više kao impersonalno božansko a

ne kao osoba koja je izvan nas, više se ne molimo vanjskom biću koje živi
na nebesima, nego primamo božansko u svoju najdublju nutrinu. Očito je
da je to blisko istočnjačkoj meditaciji. No čak i vjernici koji se mole
personalnom Bogu, a možda ne žele ići tako daleko, mogu težiti nekom
osobnom iskustvu Boga. Ne žele se više zadovoljavati nekom izvanjskom
religijom ili dosljednom poštovanju obreda, žele osjetiti sveto, osjetiti
Boga u vlastitu srcu. Interiornost postaje mjesto susreta između ljudskog i
božanskog. Vidjeli smo da je taj pokret počeo još u antici i da, nošen
duhovnim i mističnim strujama, nikada nije prestao postojati, no u 20.
stoljeću ta se tendencija nekako ubrzala i demokratizirala. Kao primjer
možemo navesti rođenje pentekostalnog pokreta u SAD-u: ti famozni born
again tvrde da su doživjeli "drugo rođenje" u Duhu Svetom. Taj
protestantski pokret zahvatit će katoličanstvo 70-ih godina 20. stoljeća
preko pokreta Karizmatske obnove koji će se strelovitom brzinom proširiti
Crkvom, multiplicirajući grupne molitve kroz koje vjernici uče "kušati
Boga", osjetiti njegovu prisutnost. Što se tiče Židova, katolika i muslimana
koji su skloniji više apofatičkom božanskom, oni se često iniciraju u zen-
meditaciju, vrlo jednostavnu, koja omogućuje stvaranje unutarnje tišine i
primanje božanskog u svoju najdublju nutrinu.
 Želio bih citirati alzaškog mistika iz 16. stoljeća, Jeana Taulera, koji
dobro sažima to iskustvo: "Eto, čovjek se usredotoči i prodire u taj hram
(svoje unutarnje ja) u kojem zatječe Boga koji tu doista stanuje i djeluje.
Čovjek postiže iskustvo Boga ne osjetilima i razumom, ili kao nešto što
čujemo ili pročitamo [...], nego ga kuša, i uživa u njemu kao u nečemu što
izvire sa 'dna' duše kao iz svojega vlastitog izvora." Više ne govorimo
Bogu na nebu, nego ga otkrivamo kao izvor u svojoj najdubljoj nutrini.
Ako Bog nije na nebu, gdje bi mogao biti? Jasno je da je antički ili
srednjovjekovni čovjek još mogao zamišljati da se Bog krije negdje na
nebu, no to već nekoliko stoljeća, zahvaljujući razvoju astrofizike, više nije
moguće. I to je doista jedan od razloga toga više unutarnjeg traganja za
Bogom. Ipak je već Isus govorio: "Kraljevstvo je Božje u vama" (Luka, 17,
21). A većina prijevoda Biblije prenosi taj stih sa "sred vas" ili "među
vama", što dijelom izvrće pravi smisao. Kao da se nije htjelo ni čuti za
nekakvo unutarnje kraljevstvo, kojem je svakako trebalo pretpostaviti
kraljevstvo koje se doživljava zajednički. Grčki tekst svejedno kaže entos,
"unutra", "u unutrašnjosti", a ne "sred" ili "među". Ekumenski prijevod
Biblije čak precizira u bilješci: "Ponekad se prevodi 'u vama', no taj
prijevod ima nedostatak da od kraljevstva Božjeg čini samo unutarnju i
privatnu realnost." Taj mali primjer vrlo je zanimljiv kada je riječ o načinu
na koji jedna crkvena ideologija ponekad izvrće smisao tekstova. Crkvi je
draža zajednica od nutrine jer na potonju nema nikakva utjecaja. A Isusova
je riječ krajnje snažna: kraljevstvo Božje čovjek najprije mora tražiti u
sebi, a ne na nebesima ili u ljudskoj zajednici. Bog nije dalek, on je u
svačijoj nutrini.

Posredna bića: sveci, vođe, anđeli...

Nije li još jedan način da se odbaci taj predaleki Bog prizivanje

njegovih svetaca, anđela, Djevice Marije? Pučka religioznost ima potrebu i
za tim "posrednim bićima" koja su senzibilnija, lakše predočiva, bliskija
čovjeku od toga apstraktnog Boga. Otuda već u antičkim religijama pojava
anđela, tih čistih duhova, i ideja o tome da oni bdiju nad ljudima, koju je
razvio zorastrizam, a preuzeli judaizam i kršćanstvo. Danas vidimo
začuđujuć povratak vjerovanju u anđele kod ljudi koji nisu nužno
angažirani u nekoj religiji. A ako to nisu anđeli, nad svakim od nas bdiju
"vođe", odnosno duše pokojnika. Povežemo li taj fenomen sa snažnom
obnovom marijanskog kulta i kulta svetaca koja je u katoličanstvu započela
u 19. stoljeću, možemo doista konstatirati želju za ponovnim povezivanjem
s razumljivijim i senzibilnijim bićima od samoga Boga. A na određen
način to također omogućuje da se Boga ne svodi prevrše na neku
antropocentričnu koncepciju: poštuje se njegov misterij i njegov nedokučiv
karakter, a obraćamo se njegovim anđelima ili njegovim svecima da bismo
ušli u afektivniji odnos s višim silama i imali neki oslonac kada nas muče
naše zemaljske brige. Rekao bih da postoje dva načina približavanja Bogu
kojeg se doživljava dalekim: otkriti ga u sebi ili se obratiti njegovim
podređenima!

Neki ženstveniji Bog

Nije li razvoj kulta Djevice Marije u katoličanstvu također povezan s

prevelikom maskulinizacijom Boga? Potreban nam je otac, ali i majka. Na
Zapadu polako izlazimo iz patrijarhata i nije slučajno da se paralelno s tim
uočava transformacija božanskih predodžbi. Ne znači da ćemo sada s
predodžbe nekoga bradatog boga prijeći na božicu duge kose, ali vjernici,
koji dobro znaju da Bog nema spola, pripisuju mu više ženskih svojstava
nego prije. Bog iz Starog zavjeta tipično je muški: on je Bog vojski,
svemoćan, on je gospodar. Isusov Bog je Bog ljubavi i milosrđa,
ženstvenijeg lica, no ostaje ipak Bog sudac koji može ulijevati strah. A
današnje lice Boga kojem se priklanja većina vjernika jedan je posve
umiljati Bog, privlačan, dobar, zaštitnik, ukratko... majčinski
Tradicionalnom liku "Boga oca" koji kroji pravdu i kažnjava grešnike,
postupno se pretpostavio lik nekog "Boga majke" koji daje ljubav i tješi. A
kult Djevice Marije već je odavno došao nadomjestiti u katoličanstvu taj
višak muškosti.

Zaključak

Hoće li ateizam u stoljećima koja slijede prvi put u ljudskoj povijesti

postati norma u Francuskoj, u Europi i u svijetu? Ili će lik Boga uvijek
ostati jednako prisutan, bilo to samo zato što odgovara na duboke ljudske
potrebe?
 Pozabavimo li se detaljnije brojkama, primjećujemo da u Boga
uglavnom vjeruju starije generacije. U anketi o vrijednostima Europljana,
od 52% Francuza koji vjeruju u Boga najviše je starijih od 60 godina
(69%), a najmanje mlađih od 30 godina (41%). To navodi na pomisao da
suton religije i predaje ima kao učinak slabljenje vjere kod mlađih
naraštaja. Obraćenja odraslih kojima smo također svjedoci ni izdaleka ne
nadoknađuju taj gubitak. Spomenuli smo to: ateizam mladih nije neki
militantni, filozofski ateizam svojstven starijim generacijama. Oni se ne
opiru Bogu od djetinjstva jer nisu dobili vjersko obrazovanje; kod njih je
više riječ o praktičnom ateizmu. Oni ne vjeruju u Boga zato što ga ne vide i
što tu hipotezu najčešće smatraju beskorisnom. Moguće je da će posljednji
izraz modernosti, kao što je mislio Nietzsche, doista biti smrt Boga.
No možemo zamisliti na tisuće drugih scenarija. Neko nizanje
katastrofa koje će ljude nagnati da se vrate Bogu kao osloncu ili nadi u
nekom svijetu punom tjeskobe. Neku postupnu metamorfozu lica Boga u
smjeru sve impersonalnijeg božanskog, sinteze Istoka i Zapada koja će sve
više povezivati ljude u potrazi za doživljenom duhovnošću, u cilju davanja
smisla vlastitu životu.
Sve dok ljudska egzistencija bude ostajala enigmom, sve dok nas
iskustvo ljubavi i ljepote bude vodilo svetom, sve dok nas smrt bude
zabrinjavala, velike su šanse da će Bog, ma koje bilo ime koje mu dajemo,
ostati za većinu nas uvjerljiv odgovor, poželjni apsolutni ili preobraziva
sila.
 EPILOG
"A vi, vjerujete li vi u Boga?" Na kraju mojih predavanja često mi
postavljaju to pitanje i ono je potpuno opravdano. Nisam se do sada htio
doticati toga intimnog pitanja, jer bismo time morali promijeniti sadržaj.
Da se poslužimo Kantovim kategorijama, ja sam u cijelom ovom djelu
pokušao podijeliti svoje znanje o Bogu, kao filozof, sociolog i povjesničar.
Sada ću podijeliti osobno mišljenje, svoje intimno uvjerenje.
Vjerujem da je sasvim opravdano da se čitatelj pita o mojem
uvjerenju, s obzirom na temu o kojoj je, bez obzira na objektivna znanja,
nemoguće ne imati osobno gledište. Ipak, da bih jasno označio prekid,
želio sam to učiniti u obliku epiloga s drukčijim tonom. I iznoseći također
neka razmišljanja, jer to je pitanje na koje bi mi bilo nemoguće odgovoriti
samo s "da" ili "ne", a da pritom ne izazovem gomilu nesporazuma.
O kojem Bogu govorimo?
Kada su isto pitanje postavili Albertu Einsteinu, "Vjerujete li u
Boga?", on je odgovorio: "Recite mi što podrazumijevate kada kažete Bog,
pa ću vam reći vjerujem li!" Njegov je sugovornik zanijemio. I s pravom!
Kada kažemo "Bog", o kojem bogu zapravo govorimo? O bogu kojem su
Azteci žrtvovali djecu? O personalnom bogu iz Biblije koji govori Mojsiju
i prorocima? O Spinozinu bogu koji se poistovjećuje s Prirodom? O
Voltaireovu velikom uraru? O impersonalnom božanskom stoika ili
azijskih mudraca? Čak i unutar tradicije kao što je kršćanstvo, Božjih je
lica bezbroj: što je zajedničko Isusovu umiljatu Ocu i krampusu iz 19.
stoljeća? Bogu majke Tereze i Bogu Velikog inkvizitora?
Čitajući ovu knjigu vjerojatno smo shvatili da je Bog zasićeni
koncept. O Bogu se previše govorilo. Previše se govorilo u ime Boga. I na
posve proturječan način. Do te mjere da je sama riječ gotovo izgubila
svako značenje. Hannah Arendt dobro je to opisala u Života duha (1978.):
"Bog sigurno nije mrtav, jer tako malo znamo o njegovu postojanju [...], no
nema sumnje da način na koji se Boga stoljećima poimalo više nikome nije
uvjerljiv: ako je nešto mrtvo, to ne može biti drugo do tradicionalni način
mišljenja."
 Dakle kada me pitaju vjerujem li u Boga, nemoguće mi je odgovoriti
a da sugovorniku ne uzvratim pitanjem: "Što podrazumijevate pod
Bogom?" Naime ideja koju sam sebi stvarao o Bogu neprestano je
evoluirala tijekom mojeg života, kao i prihvaćanje ili odbacivanje tih
različitih predodžbi. Pitanje našeg odnosa prema Bogu rijetko je kada
jednom zauvijek zacrtano. Neki ga ljudi sebi nikad ne postave, neki drugi
se ne udaljavaju od vječnih izvjesnosti. No za mnoge od nas, osobito
Europljane, to je pitanje fluidno i naša je vjera često "treptava", da se
poslužimo izrazom Edgara Morina: ona se razvija, preobražava se, gasi se i
pali ovisno o trenutku našeg života, razdobljima kušnje ili sreće kroz koja
prolazimo. Stoga je najbolji odgovor koji mogu dati, najpošteniji i
najrigorozniji, kratak pregled evolucije mojeg odnosa prema Bogu.
Oprostite mi autobiografski karakter redaka koji slijede, no nema drugog
načina da odgovorim detaljno i istinito.

Ljepota svijeta i duha

Rođen sam u katoličkom miljeu praktičnih vjernika. Moji su roditelji

uvijek bili angažirani u humanitarnom djelovanju i pomagali ljudima u
nevolji. Kao dijete sam bio svjedokom socijalnog, liberalnog i angažiranog
kršćanstva, koje me zasigurno obilježilo dublje nego sama vjera. Zapravo
se ne sjećam da sam ikada vidio roditelje kako mole izvan crkve ili čuo da
se o Bogu govori kod kuće. Nedjeljna mi je misa bila dosadna, brzo bih s
nje pobjegao i išao se s prijateljima voziti biciklom. Moji su roditelji htjeli
da im djeca odrastaju na selu i ja sam tako imao sreću, nakon dvije godine
provedene na Madagaskaru, odrastati u malom selu u departmanu Essone,
usred polja i šuma. Uvijek sam bio ganut ljepotom svijeta. U djetinjstvu
sam doživio mnoge trenutke "zapanjenosti" pred nekim lijepim krajolikom,
ili čak nekim običnim detaljem poput odsjaja svjetlosti u šumskom raslinju
ili mačke koja na suncu prede od zadovoljstva. U doba adolescencije moji
prvi ljubavni šokovi nisu dolazili od susreta s nekom ženom, nego od
neizrecive radosti koja bi mi iznenada otvorila srce u šetnji po planini ili
pri pogledu na ocean. Tada bih zahvaljivao univerzumu na toj ponuđenoj
ljepoti. To su bila moja prva iskustva svetog.
Kada mi je bilo četrnaest godina, u očevoj sam biblioteci otkrio
Platonova djela i gutanje sokratovskih dijaloga otvorilo mi je duh prema
velikim pitanjima filozofije. Što je istina? Kako voditi ispravan i sretan
život? Na kojim bitnim vrijednostima valja temeljiti vlastitu egzistenciju?
Što znači biti istinski slobodan? Koji je smisao ljudskog života? Pitanja
duše, etike i spasenja postavila su mi se dakle najprije u filozofskim, a ne
eksplicitno u vjerskim pojmovima. Religije me, da budem iskren, nisu
uopće zanimale, a kao mladi čitatelj Nietzschea vidio sam prije svega
njihovu institucionalnu, političku i moralizatorsku dimenziju, koju sam
osuđivao. No u šesnaestoj godini dogodit će se dva klika koji će me
zainteresirati za azijske duhovnosti.
Jednog dana, dok sam šetao Ulicom Medicis u Parizu, ugledao sam u
izlogu knjižare naslovnicu knjige sa slikom lica neke Indijke. Nisam
mogao skinuti oči s te slike te sam ušao u knjižaru i kupio knjigu. Bilo je to
djelo Denise Desjardins pod naslovom De naissance a naissance (Od
rođenja do rođenja), a fotografija je prikazivala indijsku mističarku po
imenu Ma Ananda Mayi.
Autorica - supruga slavnog novinara Amauda Desjardinsa, prvog
Zapadnjaka koji je snimio velike mudrace suvremene Indije - pripovijedala
je o svojem susretu s tom Indijkom koju u njezinoj zemlji smatraju
najvećom mističarkom 20. stoljeća. Pod dojmom začuđujuće ljepote i
spokoja kojim su zračile fotografije Ma Anande Mayi, nabavio sam djela
Amauda Desjardinsa o duhovnosti u Indiji i počeo vježbati yogu. Nešto
kasnije jedan mi je prijatelj ateist, posudio knjižicu pod naslovom Treće
oko Lobsanga Rampe. Tekst je izgledao kao autobiografska priča
tibetanskog lame koji pripovijeda o svojoj inicijaciji u monaški život u
Lhasi, malo prije kineske invazije. Premda ću mnogo kasnije saznati da se
zapravo radilo o fikciji iz pera jednog Engleza, ta uzbudljiva priča
probudila mi je želju da otkrijem tibetanski budizam.
Između šesnaeste i dvadesete godine čitao sam sve što bi mi došlo
pod ruku i pristupao egzistencijalnim pitanjima s najrazličitijih gledišta:
romane Dostojevskog ili Hermanna Hessea, djela Carla Gustava Junga,
pjesme muslimanskih mistika poput Rumija ili Attara, temeljne tekstove
taoizma i konfucijanizma, stoičke filozofe i neoplatoničare. Upoznao sam i
jednoga rumunjskog kabalista kod kojeg sam pohađao tečajeve o simbolici
hebrejskih slova, a u Indiji sam kod tibetanskih lama naučio prakticirati
meditaciju. Pokušavao sam čitati Bibliju i Kuran, ali brzo bih zatvarao ta
djela koja nekako nisu govorila mojoj duši, za razliku od Plotinovih
Eneada, Tao Te Kinga Lao Tsea ili Attarova Zbora ptica.

Krist i evanđelja

Shvatio sam također da je jedina velika religija koju nikada nisam

doista proučavao upravo ona iz mojeg djetinjstva: kršćanstvo. Imao sam
prema njoj neku vrstu otpora povezanog s ružnim sjećanjima na dječji
katekizam i sladunjave mise. Moj najbolji prijatelj, koji je bio veliki
vjernik, pozvao me da na nekoliko dana dođem sam u jedan cistercitski
samostan u Bretanji. To mi je bilo izazovno i tako sam, s jedva devetnaest
godina, došao u opatiju Boquen. Dirnula me stroga ljepota toga mjesta i
zračenje kontemplativnih sestara koje su ondje živjele. No to nije bilo
dovoljno da me učini propusnim za kršćansku vjeru. Ideja nekoga
objavljenog personalnog Boga bila mi je potpuno strana, dok sam rado
prihvaćao onu o nekom impersonalnom Apsolutnom, poput Kineza i
budista ili filozofske mudrosti iz pera Epikteta, Plotina, Spinoze.
Tada sam prvi put pročitao Novi zavjet. Otvorio sam ga nasumce i
naletio na Evanđelje po Ivanu. Nakon nekoliko minuta osjetio sam
prisutnost koja je plamtjela ljubavlju: Isusa o kojem je govorilo Evanđelje
osjećao sam u najdubljoj nutrini. Potresen, nekako sam nastavio čitati, kao
da sam se želio uhvatiti za nešto opipljivo. U 4. poglavlju, kada
Samaritanka pita Isusa gdje valja slaviti Boga, on odgovara da Boga ne
treba slaviti ni na Samarijanskoj gori ni u Jeruzalemskom hramu, nego u
duhu i u istini, jer Bog je duh. Osjetio sam beskrajnu radost. Isus je tažio
žeđ mojeg srca i odgovarao na pitanje koje je, baš kao i tu Samaritanku,
tada opsjedalo moj um: koja je prava religija? Njegova je poruka za mene
bila kristalno jasna: sve religije mogu dovesti do istine, no nijedna ne
posjeduje svu istinu, a pravi hram u čovjekovu je duhu. Upravo tu, i samo
tu, čovjek u svojem traganju za istinom može spoznati Boga.
Otkako sam doživio to mistično iskustvo, prije tridesetak godina,
vjera u Krista nikada me više nije napustila. Smatram ga svojim unutarnjim
učiteljem, pravim vodičem mojega duhovnog života. Stavim se u njegovu
prisutnost u bilo kojem trenutku u danu i hranim se i dalje njegovom riječi.
Ta me spoznaja otvorila i jednoj drugoj dimenziji vjere, dimenziji života
poslije smrti. Jer ako sam mogao biti u kontaktu s Kristovim duhom, to je
značilo da je on živ i i te kako vjeran posljednjim riječima koje je
izgovorio u trenutku kada je u očima svojih sljedbenika definitivno nestao,
prije svojega uzašašća: "A ja, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta"
(Matej 28, 20). Ako je Isus živ još dvije tisuće godina nakon svoje smrti, i
mi bismo trebali biti nakon naše. Život na zemlji samo je etapa. Smrt nije
kraj, nego prijelaz. Takva je i moja vjera.

Ljubav prema Bogu i prema bližnjem

U godinama koje su slijedile angažirao sam se u kršćanskoj religiji,

htio sam njegovati taj odnos s Kristom koji je mojem životu davao sav
njegov smisao. Radio sam u Indiji u bolnicama za gubavce i umiraonicama
majke Tereze, povlačio se u ermitaže, boravio više puta u Izraelu i,
istodobno dalje studirajući filozofiju, proveo tri godine u jednom
samostanu, misleći da imam sklonost kontemplativnom životu. Nikada me
nije privlačio svećenički poziv, imao sam samo duboku želju za
jednostavnim životom, lišenim svega umjetnog i u cijelosti posvećenog
duhovnosti. Tada sam se u potpunosti priklonio katoličanstvu, njegovoj
teologiji, njegovim dogmama, njegovim obredima. U tom životu
obilježenom siromaštvom i posvemašnjom čistoćom doživio sam velike
radosti, ali i vrlo bolne trenutke. Postupno se naime nešto u tom
angažmanu zaglavilo. Postajao sam svjestan da nisam stvoren za takav
religijski život: počele su mi se javljati fobije (vrtoglavica, klaustrofobija) i
bio sam neprekidno bolestan. Moje je tijelo govorilo "stop" načinu života
koji mi nije odgovarao. Zapravo sam se u crkvi sve više i više gušio. Vjerni
katoličkoj tradiciji, većina redovnika i svećenika koje sam susretao bili su
uvjereni da posjeduju istinu. Onkraj lijepih uvodnih riječi, zapravo su
druge kršćanske vjeroispovijesti smatrali inferiornima katoličanstvu, a
druge religije u najboljem slučaju jadnim pokušajima ljudi da dosegnu
Boga, a u najgorem tradicijama demonskog nadahnuća.
Tada sam odlučio da ne zalazim dublje u vjerski život i napustio sam
samostan. Radeći u izdavaštvu, na Školi visokih studija društvenih
znanosti započeo sam doktorsku tezu o budizmu i Zapadu. Za mene je to
bila prilika da se opet bavim budizmom, da nastavim svoj filozofski rad - a
sada i sociološki i povijesni - na uzbudljivom terenu na kojem je do tada
radilo malo znanstvenika. Paralelno sam produbljivao svoja znanja o
biblijskoj egzegezi i povijesti religija, jer sam imao potrebu profiltrirati sve
što sam naučio za vrijeme toga angažmana u katolicizmu. S godinama sam
nastavio otkrivati koliko su crkvena učenja i prakse često udaljeni od
evanđeoskih temelja. Štoviše, kršćanska teologija iskupljenja - Sin koji
prolijevajući vlastitu krv ljude pomiruje s njihovim Ocem - činila mi se
ponovnim uvođenjem drevne žrtvene filozofije od koje je Krist došao
osloboditi čovječanstvo. Stoga sam se ozbiljno distancirao od kršćanske
dogme i cijele religijske institucije.
Premda neki u meni vide heretika, i dalje se smatram kršćaninom, jer
ono što sam shvatio od evanđelja upravo je to da se vjera ne sastoji
prvenstveno u recitiranju kreda i odlaženju u hram ili u crkvu, nego u
povezanosti s Kristom, u prepuštanju njegovoj ljubavi i u pokušajima da se
voli bližnjega svoga. Zato mislim da Isus nije došao utemeljiti novu
religiju (uostalom, rođen je i umro kao Židov), nego uspostaviti
univerzalnu duhovnost koja će, ne osporavajući ih, nadilaziti sve obrede i
sve dogme... ljubavlju. Za Isusa štovati Boga znači voljeti bližnjega svoga.
Malo je pritom važno jesmo li Židovi, samaritanci, budisti, pogani itd. Ivan
potvrđuje tu revolucionarnu ideju u svojoj prvoj poslanici: "Boga nitko
nikada nije vidio, ali ako volimo jedni druge, Bog živi u nama i njegova je
ljubav u nama potpuna [...] Svaki koji voli, od Boga je rođen i poznaje
Boga" (Ivan 1, 4). Susrećemo je i kod Pavla u veličanstvenoj himni
Korinćanima: "I ako imam dar proročanstva i znam sve tajne i sve znanje, i
ako imam svu vjeru, da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam" (1
Kor 13). Prisutna je i u brojnim ulomcima sinoptičkih evanđelja, primjerice
u paraboli posljednjeg suda u kojoj Isus pokazuje kako je jedini kriterij
spasenja nesebična ljubav prema bližnjem, s kojim se poistovjećuje:
"Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo
pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti;
ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me;
oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni" (Matej 25). Ja
sam dakle kršćanin iz ta dva razloga: osobno iskustvo živoga Krista i
neprekidna zadivljenost pred snagom evanđelja, njihovom visokom
duhovnošću, njihovom humanošću, njihovom univerzalnošću.
 Personalni Bog i impersonalno božansko

Premda moj odnos s apsolutnim ide uglavnom preko Krista, pitanje

Boga za mene ostaje otvoreno. U srcu osjećam da postoji nešto što me
nadilazi i ponekad me gane - neki duboki misterij života, neka razina
realnosti drukčija od materijalnog i osjetilnog svijeta - ali ne mogu o tom
misteriju ništa reći, osim da je prožet ljubavlju i svjetlošću. Moje iskustvo
tako se pridružuje iskustvu brojnih duhovnjaka iz svih kultura i svih epoha,
koji se upisuju u veliku transverzalnu struju apofatičke mistike: od
antičkog neoplatonizma do renesansne teozofske mistike, preko židovske
kabale, kršćanske negativne teologije i muslimanskog sufizma. Nitko ne
zna tko je Bog. Ako Bog postoji, on za nas po definiciji ostaje misterij i
enigma. Mislim da vjernici ne bi trebali pokušavati stavljati u neke okvire,
definirati, objektivizirati neiskazivo. U tome leži drama monoteizama: ne
prestajući karakterizirati Boga i govoriti što on jest i što želi, na kraju su ga
"opredmetili" i zapali u idolatriju protiv koje su se trebali boriti. Ako Bog
postoji, on će uvijek izmicati ljudskom razboru, i premda Isus ima
posebnu, štoviše jedinstvenu vezu s Bogom, što je u temelju kršćanske
vjere, njegov će duboki identitet uvijek ostati misterijem, otuda među
ostalim ograničenja trojstvene teologije.
Kod Meistera Eckharta - toga velikog dominikanskog mistika i
propovjednika kojeg je papa Ivan XXII. osudio 27. ožujka 1329. - otkrio
sam riječi koje savršeno izražavaju ono što mislim i osjećam. "Molim Boga
da me oslobodi 'Boga'", ne oklijeva reći u svojoj 52. propovijedi. Dakle tog
"bića" na koje projiciramo svakovrsne kvalitete izvučene iz našega
ljudskog iskustva i koje označujemo, kao što označujemo neku stvar, što
dovodi do njegove reifikacije. Eckhart stoga razlikuje "Boga" (Gott) od
"božanstva" (Gottheit). Božanstvo je neiskaziva božanska esencija,
Plotinovo neizrecivo Jedno iz kojeg sve potječe. Bog je očitovanje
božanstva u svijetu, to je božanstvo u njegovu odnosu sa stvorenjima, to je
objavljeni personalni Bog, to je Bog kojeg su kršćanske crkve definirale
kao trojstvo. Onaj Bog s toliko imena ili lica: Jahve, Alah, Trojstvo,
Trimurti itd. Švicarski psiholog Carl Gustav Jung, koji mi je od
adolescencije bio velika inspiracija, također se oslanjao na tu Eckhartovu
distinkciju kada je htio pokazati da premda psihologija ne može reći ništa o
božanstvu, može spoznati Boga kao arhetip prisutan u ljudskoj psihi: "'Bog'
je zapravo samo predodžba koju naša duša sebi stvara o Nepoznatom. On
je jedna 'funkcija duše', a 'duša ga izražava' kao stvorenje" (Psihološki
tipovi, 1921.).
Ta temeljna distinkcija između nekog nespoznatljivog božanskog
(božanstvo) i nekoga očitovanog božanskog (Bog) u srži je svih velikih
struja apofatičke teologije. Eckhartovo "božanstvo" nije drugo do
Plotinovo "Jedno", huwa (On) muslimanskih sufija, Ein Sof židovskih
kabalista, budistička sunyata ili indijski impersonalni brahman.
Transkulturalan, apofatički put predstavlja, po mojem mišljenju, jedan od
uvjeta pozitivnog, dubokog priznavanja religijskog pluralizma i jedan od
glavnih uvjeta autentičnog i plodnog međureligijskog dijaloga. Ta
distinkcija zapravo omogućuje povezivanje velikih formulacija o
Apsolutnom i nadilaženje njihovih prividnih proturječja. Zahvaljujući njoj
možemo shvatiti da je božansko istodobno personalno i impersonalno,
transcendentno i imanentno, objavljeno i neiskazivo. Ono se može smatrati
"bićem" ako se očituje u svijetu (Bog), no u svojoj krajnjoj biti ono je
"iznad bića" (božanstvo). Istočnjačke duhovnosti kao i grčke mudrosti,
osobito neoplatonizam, ili Spinoza, govore prije svega o "božanstvu" i
stavljaju naglasak na neko imanentno impersonalno božansko. Tri
monoteizma govore prije svega o "Bogu" i stavljaju naglasak na
transcendentno personalno biće. Za mene, kao i za Eckharta i pripadnike
apofatičke mistike, i jedno i drugo je istina. Mogu meditirati i imati
unutarnje iskustvo neiskazive dubine duha, ali i razgovarati s Bogom kao s
nekim "ocem". Znam da mi božansko u potpunosti izmiče, ali mogu gledati
Krista i povezati se s njim kao sa "slikom nevidljiva Boga" (Pavao). Mogu
doživjeti panteističko iskustvo svetog u prirodi, ali i zapaliti voštanicu pred
kipom Majke Božje ili se moliti pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.
Mogu za sebe reći da sam kršćanin, ali i slaviti sabat sa svojim prijateljima
Židovima i slaviti Alaha s prijateljima muslimanima. Ono što mi se dugo
činilo oprečnim i proturječnim danas se ujedinilo: više se ne smještam u
jednodušni odnos prema božanskom, nego puštam svoje srce da govori
jednako koliko i razum, svoj senzibilitet jednako koliko i intuiciju.
Hinduisti, koji zahvaljujući svojem temperamentu pokazuju veliku
intelektualnu elastičnost, to su već odavno shvatili: oni propovijedaju
istodobno put ljubavne odanosti nekom personalnom božanstvu (koje može
poprimiti tisuću lica) i put nedualne meditacije o nekom impersonalnom
božanskom koje obuhvaća sve. Prvi je put vrlo popularan jer je svima
dostupan. Drugi je više elitistički. A oba se mogu kombinirati.

Opasnosti dogmatizma

Ako dakle vjerujem u to "božanstvo", u to "jedno", u to neiskazivo

božansko, podozriv sam prema svakoj božanskoj "objavi" jer, kao što sam
objasnio u ovoj knjizi, svaka je objava nastala u nekom kulturnom i
političkom kontekstu koji je duboko uvjetuje. Prema tome, ono što se
naziva "Božjom riječi" uvijek je vezano za određene epohe i određena
mjesta, za mentalitet i ulog u igrama moći. I čak i ako se božansko očituje
preko određenih proroka ili određenih tekstova, što ne poričem, ljudsko
ostaje neodvojivo od božanskog i postaje nužno razmrsiti stvari u vidu
nekoga objektivnog suda. Svako doslovno čitanje vjerskih tekstova vodi
netoleranciji A i nasilju. Obred i instituciju valja smatrati sredstvima, a ne
ciljevima. Svaka dogma i svaki teološki diskurs relativni su, jer su
uvjetovani kulturom, ali i ograničenostima jezika i razuma. Vjerski
fanatizam izvire iz te apsolutizacije tekstova, obreda, tradicije ili
institucije, i može poprimiti brojne oblike. Danas su oni koji siju smrt
muslimanski ekstremisti i kršćani ekstremne desnice, židovski doseljenici
koji blokiraju svaki mirovni proces, katolički prelati koji štite svećenike
pedofile da bi sačuvali obraz institucije, hinduisti nacionalisti koji
masakriraju muslimane itd. No čak i kada vjerski fanatizam poprimi manje
nasilna lica, ne prestaje biti trajnom preprekom za mir i razumijevanje
među ljudima. Mislim na one stotine milijuna vjernika svih religija koji su
uvjereni da posjeduju krajnju istinu, da je samo njihov sveti tekst
autentičan i objavljen, da su obredi koje poštuju i zabrane na koje pristaju
nužni za spasenje.
Upravo zbog toga mislim da najdublji raskorak nije između vjernika
i nevjernika, nego između tolerantnih i netolerantnih, između dogmatika i
nedogmatika. Moj prijatelj Andre Comte-Sponville s pravom podsjeća da
kao što postoje vjernici dogmatici, postoje i ateisti dogmatici. Zajedničko
im je to što svoje vjerovanje izdižu u znanje i što preziru ili napadaju one
koji ne dijele njihova uvjerenja. Obratno, vjernici i ateisti nedogmatici ne
nameću svoja intimna uvjerenja kao objektivno znanje i imaju istinsko
poštovanje prema onima koji ne dijele njihovo stajalište. Filozof Maurice
Merleau-Ponty govorio je s trunkom gorčine: "Ne može se raspravljati s
katolicima jer oni znaju” Srećom, nije tako sa svima (danas su mnogi
katolici tolerantni i otvoreni prema drugima), a isto bi se moglo reći i za
brojne ateiste, premda njihov dogmatizam danas nema iste tragične
posljedice kao dogmatizam vjerskih fanatika. Kao vjernik nedogmatik,
mogu na konstruktivan i autentičan način razmjenjivati mišljenja s
Andreom Comte-Sponvilleom jer je on ateist nedogmatik. No bilo kakva
rasprava gotovo je nemoguća s vjernikom ili ateistom dogmatikom,
kojemu je draži sraz uvjerenja od zajedničkog traženja istine.
Jedna od glavnih prepreka napretku čovječanstva i znanja nije ni
vjera, ni odsutnost vjere kako se dugo mislilo proteklih stoljeća; to je
dogmatska sigurnost, ma kakve ona bila prirode. Jer na kraju - na više ili
manje intenzivan ili eksplicitan način - dovodi do odbacivanja drugog,
netolerancije, fanatizma, nazadnjaštva. U premreženom svijetu izloženom
tolikim presudnim izazovima, čini mi se opasnim i čak smiješnim žestoko
se svađati zbog religije i zbog - nikad otvorene - teme Boga. Ma kakva bila
naša uvjerenja, nije li važno njegovati i promicati one univerzalne
vrijednosti koje nas sjedinjuju i o kojima ovisi budućnost cijelog
čovječanstva: pravdu, slobodu, ljubav?

Prevela Ita Kovač