ISPITNA PITANJA - EKONOMSKA ANTROPOLOGIJA Ak. godina 2018./2019.

1. Objasnite pojmove neformalna ekonomija i strategije preživljavanja.

Pojam “neformalna ekonomija” odnosi se na niz aktivnosti koje ne čine dio registriranog, formalnog
tržišta rada. Prema zakonskim propisima u Republici Hrvatsko svaka fizička osoba koja ostvaruje dohodak
ujedno je i obveznik poreza na dohodak i dužna je registrirati svoje prihode. Svako, međutim, zaobilaženje
registracije prihoda i njegova oporezivanja (primjerice, raznim privatnim, neregistriranim transferima
novca) smatra se dijelom aktivnosti u sferi neformalne ekonomije i u tom je smislu protuzakonito.
Sintagma “strategije preživljavanja” koristi se u suvremenoj sociokulturnoantropološkoj literaturi, a
nalazimo je i u suvremenim službenim dokumentima velikih međunarodnih financijskih organizacija poput
Svjetske banke, u sklopu njihovih različitih financijskih fondova. Ova sintagma prisutna je još i više u
svakodnevnom diskursu, barem na razini pitanja: kako naši ljudi preživljavaju? Pritom pojam
“preživljavanja” podrazumijeva stanovitu ekonomsku oskudicu, ali on je najčešće tek metafora, a ne
doslovno nalaženje načina da se spasi život. Vrlo često iza tog „preživljavanja“ stoje i iskustva ljudi koji su
izgubili posao u formalnoj ekonomiji (s time i povlastice poput zdravstvenog i mirovinskog osiguranja) što
ih je primoralo na bavljenje raznim poslovima u zoni neformalne ekonomije kako bi si osigurali
egzistenciju. Ipak, suprotno uvriježenom mišljenju, puno se puta dokaže da ljudi i u takvoj situaciji nisu
nužno „na rubu“.

2. Objasnite razliku između subjektivnog i objektivnog siromaštva.

Objektivno siromaštvo podrazumijeva da pojedinac ili domaćinstvo raspolaže s takvom razinom prihoda
koja je nedostatna za pokrivanje troškova osnovnih egzistencijalnih potreba. Za utvrđivanje objektivnog
siromaštva koristi se proizvoljno odabrana linija ili granica siromaštva. Tako, primjerice, postoji i službena
linija siromaštva EU (statističko relativna linija), koja je definirana kao 60% medijana nacionalnog
ekvivalentnog dohotka. Subjektivno siromaštvo, međutim, ovisi o osobnom osjećaju depriviranosti
pojedinih ljudi i mišljenju da se nalaze u lošijem društvenom položaju. Osobe koje su subjektivno
siromašne objektivno imaju dovoljno resursa za preživljavanje, ali ih imaju manje u odnosu na neke druge
pripadnike društva s kojima se uspoređuju. Na taj način, procjena njihovog financijskog stanja ovisi više o
grupama s kojima se uspoređuju, nego o stvarnim financijskim mogućnostima.

3. Nabrojite neke alternativne oblike ekonomije i objasnite u čemu se, u odnosu na dominantni
monetarni sustav, ti oblici konceptualno razlikuju?

Alternativna ekonomija podrazumijeva svaki ekonomski model koji je odvojen od konvencionalne

ekonomske strukture i koji funkcionira uglavnom neovisno o uvjetima koji vladaju u tradicionalnom
gospodarskom okruženju. Cilj alternativne ekonomije je postizanje visokog nivoa samodostatnosti,
stvaranje širokih mogućnosti zapošljavanja te osiguravanje materijalnog i duhovnog blagostanja za svakog
sudionika takvog društva. Primjeri alternativnih ekonomskih oblika su npr. grupe solidarne razmjene,
zelena ekonomija, moralna ekonomija, vremenska ekonomija, razne kooperative ili zadruge itd.

4. Objasnite tezu istaknutog američkog teoretičara i aktivista Charlesa Eisensteina po kojoj novac ne
stvara društveni odnos, već ga dokida.

Charles Eisenstein, tezu da novac dokida društveni odnos, potkrepljuje s nekoliko zornih primjera. Kada
odlazimo u samoposlugu, artikl koji nam treba plaćamo i s njime napuštamo samoposlugu. Jedinu obvezu
koju smo pritom imali, a to je plaćanje, smo i izvršili, a zaposlenim prodavačem najvjerojatnije smo imali
minimalan kontakt. S plaćanjem artikla nismo mu ostali ni u kojem smislu dužni. Kao još i bolji primjer,

1
Eisenstein navodi čuvanje djece. Čuvanje naše djece ne bismo povjerili svakome, ali ako je moguće, ljudi
će svejedno radije pronaći nekog naizgled povjerljivog da mu za novac čuva dijete i tako naprave „čist
račun“, nego se odlučiti za uzvraćanje uslugom slične težine. Druga bi opcija predstavljala potencijalno teži
put, osjećaj duga dok se usluga ne uzvrati, a zasigurno i uspostavljanje veza među ljudima. Eisenstein ne
dvoji i smatra da se ljudi odlučuju za opciju da, ako su u financijskoj mogućnosti i ako odgovara situaciji,
uslugu plate novcem kako bi izbjegli opterećujući osjećaj dugovanja i stvaranja možda neželjene dublje
povezanosti. Dok god se, dakle, obveze podmiruju novcem, veze se u pravilu brišu i dokidaju. Uzvraćanje
darovima i uslugama pak stvara veze odnosno jača se povezanost među ljudima.

5. Što znate o tezi o darivanju kao totalnoj komunikaciji, hrvatske etnologinje, kulturne
antropologinje i sociologinje Olge Supek?

Prema Olgi Supek, smisao darivanja suštinski je ostao nepromijenjen u svim kulturama kroz povijesna
razdoblja, a on podrazumijeva uspostavu društvene obveze među pojedincima i time jačanja solidarnosti
zajednice. Darivanje, govori autorica, treba shvatiti kao totalni društveni odnos koji uključuje i utilitarni
ekonomski i niz drugih aspekata. Tu tezu podupire najprije koncepcijom prirode i funkcije dara po Marcelu
Maussu, a potom razmatranjem određenih primjera darivanja u suvremenoj ruralnoj zapadnoj Hrvatskoj.
Prema tome Supek, analizirajući spomenute primjere, suglasna je s Maussom da je razmjena darova totalna
pojava i glavni oblik komunikacije među ljudima u kojem se isprepleću emocionalna, estetska, ekonomska,
simbolička, nametačka, mistična, zabavna i mnoge druge dimenzije. Međutim, za razliku od Maussa,
Supek smatra da darivanje ima takav karakter ne zbog odraza ostataka nekakvog morala iz davno prošlih
ljudskih zajednica (dakle, kritički osvrt na Maussovu implicitnu evolucijsku shemu), već zato što specifični
„miješani“ oblici razmjene nastaju i stvaraju se kao dogovor na specifične potrebe suvremenog čovjeka (što
potkrepljuje primjerima kao što su cjenkanje za stoku u ruralnim krajevima, razmjenama prilikom
svinjokolje, suvremenim svadbenim darivanjem itd.).

6. Objasnite tezu klasičnoga kulturnog antropologa Marshalla Sahlinsa o prvobitnom društvu

blagostanja.

Općenito gledajući, pod „društvom blagostanja“ obično podrazumijevamo ono društvo u kojem ljudi lako
zadovoljavaju svoje potrebe. Postoji, naravno, više mogućih puteva u blagostanje. Potrebe se mogu lako
zadovoljiti tako da će se proizvoditi mnogo ili tako što će potreba biti malo. Postoji i takav pristup, zen
pristup, koji je potpuno drugačiji od našeg i koji kaže da su ljudske materijalne potrebe ograničene i
malobrojne, a tehnička sredstva uvijek ista i u cjelini gledano sasvim prikladna. Govoreći o prežicima
nekih urođeničkih plemena u sadašnjosti koja su očuvala tzv. „primitivni“ način života, Sahlins iznosi kako
kao pripadnici zapadnih društava s jedne strane percipiramo naš život kao veoma razvijen i da nam je
blagostanje u nekoj mjeri svima dostižno, a s druge strane skloni smo vrlo brzo zaključiti da su pripadnici
spomenutih plemenskih zajednica veoma siromašni i da su daleko od blagostanja. Sahlins ipak ne dvoji da
je naša percepcija, ako ide u tom smjeru, potpuno pogrešna. Siromaštvo, naime, ne možemo gledati kao
posjedovanje male količine stvari niti kao tzv. spajanje kraja s krajem. Prava definicija siromaštva je
društveni status, tj. nepostojeći odnos među ljudima. Ono je izum civilizacije te je s njome raslo i
naposljetku stvorilo staleže, klasu i trivijalno društvo. Spomenuta tzv. „primitivna“ društva tako zapravo
imaju sve preduvjete da pojedinac unutar njih ostvari sreću i društveno blagostanje. Sahlins iznosi,
pripadnici „primitivnih“ plemena love kada moraju, posjeduju samo ono nužno, a kada imaju viška hrane
prirede i slavlje. Oni žive u sadašnjosti i ne zamaraju se onim što će biti sutra ili za mjesec dana. Kako
onda možemo svoje kriterije blagostanja primjenjivati na njihov način života?

2
7. Objasnite teorijski primjer "razbijenog izloga", američkog novinara i analitičara ekonomije,
Henryja Hazlitta.

Priča Henryja Hazlitta o razbijenom izlogu poslužila je za propitivanje jedne teze koju je autor postavio.
Priča govori o tome kako je dječak ciglom razbio izlog jedne pekare i ubrzo po bijegu iza sebe ostavlja
razbijeno staklo, okupljene prolaznike i ljutitog pekara. Uskoro okupljeni međusobno razgovaraju kako
razbijeni izlog možda predstavlja problem vlasniku pekare, ali bi nekom staklorescu mogao donijeti priliku
za zaradu. Staklar će tako zarađeni novac moći utrošiti na njemu potrebnu robu, što opet znači da će se
ovim incidentom razbijenog izloga neizravno okoristiti i pokoji trgovac. Međutim, autor pri iznošenju ove
priče naglašava da iako je istina da je pekar na gubitku, a staklar na dobitku, ne treba zaboraviti i treću
stranu priče. Teoretski, novac koji je izdvojio za popravak izloga pekar je mogao utrošiti na nešto novo,
primjerice novo odijelo. Tada postoji i treći akter priče, krojač. Incidentom je krojač ostao bez zarade, a
ako pekara promatramo kao dijelom zajednice, zajednica je ostala bez novog odijela. Sukladno tome, ono
što je krojač izgubio, to je staklar dobio i nema nikakvog „novog zaposlenja“ u čitavom ovom procesu.
Ono što Hazlitt ovime zapravo želi ilustrirati, jest to da smo skloni procjenjivati stvar površno i samo na
temelju onoga što je oku vidljivo.

8. Objasnite učinke globalizacije (globaliziranoga svijeta i globalne kulture) na suvremena društva,

prema Anthonyju Giddensu.

Najprije, Anthony Giddens smatra da globalizaciju ne treba shvaćati isključivo kao ekonomsku, nego i kao
političku, tehničku i kulturnu stvarnost. Isto tako, pogrešno je i razmišljati o globalizaciji kao o nečemu što
se tiče samo velikih sustava, ona utječe i na prisne i osobne aspekte naših života. Mnoge su, kako
pozitivne, tako i negativne posljedice globalizacije na suvremena društva. Ono što je od polovice 20. st.
razvijeno, a utjecalo je na daljnju globalizaciju najočitije, je razvoj sustava komunikacija. Giddens smatra
da elektronička komunikacija nije samo način bržeg prijenosa vijesti ili informacija, nego da njezino
postojanje mijenja kakvoću naših života. U njoj uglavnom vidimo prednosti za naš suvremeni život, ali
globalizacija ima i negativne efekte: globalni industrijskim razvojem smo izmijenili svjetsku klimu i
oštetili veći dio našeg zemaljskog staništa te uzrokovali velike financijske nejednakosti među društvima
(stvaranje mnogo veoma bogatih, ali i veoma siromašnih ljudi). Ima li više pozitivnih ili negativnih efekata
globalizacije koji se ogledaju u našoj suvremenosti pitanje je koje nailazi na suprotstavljena mišljenja, ali
Giddens smatra da je zapravo najvažnije za objasniti da je globalizacija u suvremenim društvima
sveprisutna i od njih neodvojiva pojava.

9. Pobrojite nekoliko aspekata teze o dugu i novcu, prema američkom antropologu i aktivistu Davidu
Graeberu.

Za Graebera, dugovi predstavljaju obećanje, moralnu obvezu koja je postojala i prije kapitalizma, i
neovisno o novcu. Novac pretvara uzajamno obećanje između ljudi u nešto bezlično i prenosivo, a što
poznajemo pod terminom dug. Na taj su način ljudska suradnja, zajedništvo i mogućnost novih formi
pregovaranja o danim obećanjima narušeni, a postojeći odnosi moći i dominacije zapečaćeni. Novac na taj
način omogućava da se “moralnost pretvori u pitanje bezlične aritmetike”, pomoću koje se obećanja mogu
međusobno uspoređivati. Poravnanje računa otpisom duga, novim pregovaranjem ili putem odnosa
nekomercijalne razmjene (darivanjem ili donacijama), kakvo je još prevladavalo u pretkapitalističkim
društvima, na taj način postaje nemoguće. Dug, a samim time i odnos između zajmodavca i dužnika,
povijesno prethodi novcu. Graeber proširuje svoj argument: novac nije samo stvar, već sredstvo da se stvari
učine mjerljivima. No, što se to ovdje zapravo mjeri i uspoređuje? Graeberov pojednostavljeni odgovor
glasi: dug. Po njemu su novac i zajam (to jest, obećanje o podmirenju duga) zapravo ista stvar. Graeber

3
smatra kako je država odgovorna za nastanak novca, koji uvodi u svrhu plaćanja vojnika. Istovremeno,
država na taj način uspostavlja i “valutu” kojom će prikupljati poreze te popularizira upotrebu novca.
Usporedno s vojarnama i masovnom ratnom proizvodnjom nastaju i tržišta, što dovodi i do jačanja uloge
koju na tim tržištima zadobiva novac. Državna sila, novac/dug i dominacija tržištâ po Graeberu usko su
isprepleteni.

10. Objasnite tijek, karakteristike i učinke Velike depresije u Sjedinjenim Američkim Državama
krajem 1920-tih.

Velika depresija počela u Sjedinjenim Američkim Državama 29. listopada 1929. s krahom burze u New
Yorku. Produbljujuća kriza počela se širiti i izvan američkih granica, u Europu, a tek joj je početak Drugog
svjetskog rata označio kraj. Nezapamćena depresija očitovala se u milijunima nezaposlenih, ogromnom
padu proizvodnje, masovnom bankrotu obrta... Uzroci depresije raznovrsni su i brojni, a činili su štetu
praktički nezamijećeno, naročito u vremenu „ludih dvadesetih“, kada se prosperitet američkog društva
činio neprolaznim. Svakako, takva vremena poticala su potrošački mentalitet i konzumerizam pa je
uzimanje kredita iz osobne potrošnje bila široko raširena pojava. Zatim, poduzetnici novac investiraju kako
bi izvukli profit te se stvaraju investicijski fondovi. Štediše zarađeni novac pohranjuju u banci, a banke kao
najveći financijeri posuđuju novac i na tome profitiraju. Za objašnjenje velike depresije i krah burze kojim
je sve počelo, neizostavno je među navedenim „uzročnicima“ objasniti i ulogu burzovnih špekulanata koji
trguju vrijednosnim papirima, tj. posuđenim novcem i tako ostvaruju profit. Mnogi počinju tih godina
uviđati mogućnost brze i lake zarade na burzi, a sa sve većim brojem uključenih ljudi raste i cijena dionica.
Međutim, iza samih dionica nema vrijednosti dok se ne počnu prodavati, tj. unovčavati. Iza ponude često
ipak nema vrijednosti, nego je ona umjetno napumpana, a s njom je stvorena i umjetna potražnja. Problem
nastupa onog trenutka kad vrijednost dionica počne strmoglavo padati, a pad cijena u prvom redu
zabrinjava bankare jer su oni pravi investitori, a sami špekulanti nemaju puno novca. Banke su u takvoj
situaciji pokušale stabilizirati cijene dionica njihovim masovnim kupovanjem (princip povećane potražnje).
Stabilizacija se, međutim, nije dogodila i ljudi su nastavili prodavati dionice. Banke su nakon nekog
vremena ostale bez novca kojim bi pumpale vrijednost dionica pa traže od špekulanata da u obostranom
interesu počinu kupovati dionice. Međutim, špekulanti nemaju sredstava budući da je njihov novac bio
posuđen od banki. U takvim uvjetima banke „sjedaju“ na svoje hipoteke i time sustav propada: industrijski
pogoni zatvaraju se jer ne mogu otplaćivati kredite. Počinje se stvarati hrpa nezaposlenih bez materijalnih
prihoda čime staje i potrošnja, a nju prati i pad cijena (deflacija). Američke vlasti i predsjednici Hoover i
Roosevelt raznim su načinima pokušali revitalizirati gospodarstvo i u prvom redu potaknuti potražnju, ali s
malim ili privremenim uspjehom. Ozbiljnije olakšanje i oporavak došli su tek s ulaskom SAD–a u Drugi
svjetski rat kada je ogromna ratna potražnja pokrenula američku ekonomiju.

11. Nabrojite 3 imena "klasične" ekonomske antropologije i/ili sociologije iz prve polovice 20. st.

Bronislaw Malinowski, James George Frazer, Karl Polanyi i Marcel Mauss. / Malinowski, Weber, Sahlins
i Mauss.

12. Što znate o ekonomskim restrukturiranjima i razdoblju postsocijalizma (tranzicije) u

Jugoistočnoj Europi krajem 1990-tih?

Tranzicija podrazumijeva proces transformacije gospodarstva neke zemlje, tj. prijelaz iz planskog
gospodarstva u tržišno gospodarstvo. Ovakvim gospodarskim promjenama prethodi i politički zaokret,
odnosno napuštanje socijalizma i uspostava parlamentarne demokracije. Procesi tranzicije i ekonomskog
restrukturiranja zahvatili su, dakle, i Jugoistočnu Europu krajem 1990–ih po raspadu dotadašnjeg
komunističkog sistema. Gospodarstva današnje Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne
4
Gore, Makedonije i Kosova po raspadu Jugoslavije upustila su se u postupak privatizacije, stavljanja
socijalističkih poduzeća u ravnopravni položaj s novim tržišnim konkurentima i napore da se uz pomoć
znanja i modernizacije premosti vjekovni civilizacijski jaz između razvijenih i nerazvijenih zemalja u
relativno kratkom vremenskom roku (od jednog do nekoliko desetljeća). Ovaj tranzicijski proces,
zastupljen do danas, zemljama Jugoistočne Europe donio je „po putu“ brojne probleme kao što su porast
nezaposlenosti, velik pad BDA–a te nejednakost i siromaštvo. U tranzicijskim državama općenito,
najsporije se privatizira i mijenja krupna industrijska proizvodnja, bez čega nema uspješne tranzicije, a
najbrže se preobražavaju trgovina, ugostiteljstvo i intelektualne usluge. Karakteristike tranzicije su sporost,
skupoća, teškoće pri djelovanju samoga procesa i dramatične promjene u dva smjera: što brže i bezbolnije
učiniti društvenu imovinu privatnom s prepoznatljivim i odgovornim vlasnikom i uklapanje se u svjetske
tokove prijelaza u postindustrijsko doba.

13. Objasnite sistem razmjene "kula" koji je prvi opisao britanski antropolog Bronislaw Malinowski
na temelju njegovih istraživanja u Polineziji.

Kula prsten ili samo „Kula“ podrazumijeva međuotočni sustav trgovanja na Trobrijandskom otočju u
kojem se ceremonijalno razmjenjuju predmeti prestiža: sa svojih koralnih atola muškarci se u određeno
vrijeme otiskuju na put kanuima te sa svojim Kula partnerima s drugih otoka, često vrlo udaljenih,
razmjenjuju dragocjenosti od školjaka. Oni pritom često izbivaju tjednima i mjesecima te su izloženi
raznim mogućim nesrećama. Poklonjene predmete nitko ne zadržava dulje od 10 godina jer bi to dovelo u
pitanje “put” kojim te dragocjenosti moraju kolati od jednog partnera do drugog. Kula nije samo
ekonomska razmjena, ona je također skup obreda, političkih odnosa, putovanja, magije i socijalne
integracije. Ovaj je sistem razmjene proučavao otac moderne antropologije Bronisław Malinowski koji je
pažljivim praćenjem mreže razmjene narukvica i ogrlica preko otoka Trobriand utvrdio da su oni dio
sustava razmjene (prsten Kula) i da je taj sustav razmjene jasno povezan s političkom vlasti. Isto tako,
Malinowski je stavio naglasak na razmjenu dobara između pojedinaca i njihove nealtruistične motive za
davanje dara: očekivali su povratak jednake ili veće vrijednosti. Drugim riječima, uzajamnost je implicitni
dio darivanja, odnosno, ne postoji "dar" koji se daje bez očekivanja.

14. Objasnite pojam ekonomije solidarnosti, na temelju analitičkoga primjera koji donosi hrvatska
etnologinja i kulturna antropologinja Olga Orlić.

Ekonomska solidarnost društveni je pokret koji se javio kao odgovor na postojeće ekonomske modele iz
kojih, između ostalog, proizlazi generiranje nejednakosti i ekoloških problema. Ideje koje predlaže
ekonomska solidarnost, a kojima se nastoji promijeniti postojeće stanje i ponuditi bolja rješenja,
podrazumijevaju alternativni oblik nabave hrane (prvenstveno organske) izravno od proizvođača. Time se
konkretno želi poticati ekološki način proizvodnje hrane, razvijati ravnopravne partnerske odnose između
kupaca i proizvođača, stvoriti solidarnost i jačati povjerenje među ljudima. Iako ideje koje zastupa
ekonomija solidarnosti mogu djelovati idealistički i nedostižno, pojedine prakse pokazuju da je promjene
moguće ostvariti, za početak na mikro-razini.

15. Objasnite doprinos socijalnoga pravnika Rudolfa Bićanića i njegovoga klasičnoga djela "Kako
živi narod" iz 1930-tih.

“Kako živi narod” glasovita je sociološka i ekonomska studija Rudolfa Bićanića nastala tridesetih godina
prošlog stoljeća. Građu je Bićanić prikupio obilazeći mjesta diljem današnjih Hrvatske i BiH razgovarajući
s tamošnjim stanovništvom. Putujući željeznicom, a ponekad i pješice, autor je s nakanom da se upusti u
razumijevanje gospodarskog života pasivnih krajeva, obišao uglavnom mjesta u zaleđu u nepovoljnim
geografskim i klimatskim uvjetima. Bićanić je tako obišao mjesta Hrvatskog zagorja, Gorskog kotara,
5
Like, Dalmacije, (Zagoru i pojedine otoke), Primorja, Bosne, Posavine. Među tamošnjim stanovnicima
uvjerio se u teške životne uvjete na selu koji su često podrazumijevali izostanak hrane, pitke vode i
nemogućnost održavanja osnovnih higijenskih navika. Selo je ispaštalo, kako autor prenosi, i prodorom
kapitalizma koji je na štetu sela i njegovih stanovnika seljačko gospodarstvo podvrgao svojim interesima.
Sveukupno težak životni standard seljaka Bićanić je iznosio u knjizi na temelju svojih bilježaka, ali i
statistike. Ono što je djelu „Kako živi narod“ dalo status klasičnoga, upravo je Bićanićeva namjera da ide u
suprotnom smjeru od njegovih suvremenika. On, naime, nije pokušavao u svojim opisima idealizirati
prilike na selu, nego prikazati često surovu stvarnost i istinu.

16. Što znate o uvođenju robno-novčanoga sustava u ruralne krajeve Jugoistočne Europe u prvim
desetljećima 20. st.?

Uvođenje robno-novčanoga sustava u ruralne krajeve Jugoistočne Europe u prvim desetljećima 20. st.
izazvalo je naglu transformaciju dotada primitivnih ekonomskih odnosa u kapitalističke odnose. Naime,
najvrijedniji dio seljakove imovine u tom vremenu, bila je zemlja. S druge strane, mjerilo ekonomske moći
u kapitalizmu jest kapital odnosno novac. Kako je seljake dolazak kapitalizma zatekao bez novca i s puno
zemlje, te kako je za funkcioniranje unutar kapitalističkog uređenja odnosa seljaku bio potreban novac, došlo
je do situacije u kojoj su seljaci bili primoran prodati barem dio svoje zemlje. To je predstavljalo problem
ako se radilo o zemlji koja je naslijeđena kao očevina, dok je lakše kupljenu zemlju bilo lakše dati na prodaju.
Prodaja zemljišne čestice u pravilu se pokazivala nedovoljnim izvorom zarade pa su mnogi seljaci kako bi
došli do novca morali prodavati i hranu, nošnju i sl. Može se reći da su seljaci su u dodiru s kapitalizmom
zapravo vodili unaprijed izgubljenu bitku: mnogi se seljaci nisu mogli snaći u naglo promijenjenim uvjetima
pa su osiromašili, a mnogi i do te mjere da ih je gubitak gotovo sve zemlje prisilo na odlazak u inozemstvo
„trbuhom za kruhom“.

17. Navedite značajke kritičke teorije francuskog ekonomista Thomasa Pickettyja o kapitalističkom
društvu i sustavima ekonomske nejednakosti

Pišući o kapitalu u 21. st., Thomas Pickety skrenuo je pozornost na nejednakost u bogatstvu i dohotku u
Europi i SAD–u koji su prisutni od 18. st. Autor navodi kako je marksistička apokalipsa izbjegnuta
suvremenim rastom i širenjem znanja, ali i da nisu nastupile promjene u dubinskim strukturama kapitala i u
„poravnjanje“ nejednakosti kako se to možda zamišljalo u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata.
Središnja Picketyjeva teza je da dok god stopa povrata kapitala (R) biva dugoročno većom od stope
ekonomskog rasta (G), dotle će rezultat biti koncentracija bogatstva. Istovremeno, nužno nejednaka
raspodjela bogatstva uzrokovat će socijalnu i ekonomsku nestabilnost. Picketty zato predlaže globalni
sustav progresivnih poreza na bogatstvo koji će pomoći smanjenju nejednakosti i kojim će se izbjeći
situacija da se ogromna većina bogatstva nalazi u rukama manjine. Progresivni godišnji prorez na
bogatstvo od 2% u kombinaciji s progresivnim porezom na dohodak koji doseže 80% smatra ključnim
kako bi se smanjila nejednakost. Tako bi se usporilo bogaćenje bogatih i raslo bi gospodarstvo koje bi
pogodovalo malom čovjeku. On smatra i da nejednakost nije slučajna već obilježje kapitalizma koje se
može preokrenuti samo državnom intervencijom. Bez prilagodbe poreza, Picketty predviđa smjer niskog
gospodarskog rasta i ekstremne nejednakosti, a smatra i da provođenje poreza ne pogoduje političkim
strujama.

18. Objasnite teoriju kulture siromaštva, američkog antropologa Oscara Lewisa

Teoriju o "kulturi siromaštva" američki antropolog Oscar Lewis iznio je u "Pet obitelji: meksičke studije
slučaja u kulturi siromaštva“, knjizi iz 1959. Teorija o kulturi siromaštva govori da će život u uvjetima
prožimajućeg siromaštva dovesti do razvoja kulture ili supkulture prilagođene takvim uvjetima. Obilježja
6
takve kulture su sveprisutni osjećaji bespomoćnosti, ovisnosti, marginalnosti i nemoći. Lewis je opisao
pojedince koji žive u kulturi siromaštva kao da imaju malo ili nimalo osjećaja povijesti i stoga nemaju
znanja za ublažavanje vlastitih uvjeta kroz kolektivno djelovanje. Umjesto toga, oni su usredotočeni
isključivo na vlastite probleme. Napokon, Lewis iznosi da je nametanje siromaštva stanovništvu strukturni
uzrok razvoja kulture siromaštva, koja onda postaje autonomna. Pritom se ponašanja i stavovi razvijeni u
kulturi siromaštva prenose na sljedeće generacije kroz procese socijalizacije. Kritičari ove teorije
upozoravaju da bi ovakvo definiranje kulture siromaštva podrazumijevala i da je kultura općenito fiksna i
nepromjenjiva, npr. nikakva intervencija izvana u smislu ublažavanja siromaštva neće promijeniti kulturne
stavove i ponašanja pripadnika populacije koja pripada kulturi siromaštva. To bi onda značilo da se
siromaštvo ne može nikako eliminirati, budući da je siromaštvo svojstveno kulturi siromašnih koja ga
održava svojim normama, kao i da je krivnja za siromaštvo na siromašnima, a ne na socijalnim i
ekonomskim uvjetima. Teorija priznaje prošle čimbenike koji su doveli do početnog stanja siromaštva, kao
što su stanovanje i obrazovanje ispod standarda, nedostatak dovoljnih socijalnih usluga, nedostatak
mogućnosti za zapošljavanje i stalna rasna segregacija i diskriminacija, ali se fokusira na uzrok sadašnjeg
siromaštva kao ponašanja i stavove siromašnih. Alternativno objašnjenje je da se pojedinci ponašaju na
način koji je nominalno nezakonit, kao što je sudjelovanje u sivoj ekonomiji ili sudjelovanje u bandama, ne
zato što to žele ili zato slijede kulturne norme, nego zato što nemaju izbora i biraju lakši put za
preživljavanje u uvjetima siromaštva.

19. Objasni pojam prekarnosti (prekarnoga rada).

Prekarni rad podrazumijeva svaki oblik nestandardnog rada koji svojim karakteristikama odudara od
situacije tradicionalnog modela zaposlenja. U prekarnom radu stoga često nedostaje većina ovih obilježja:
stabilno radno mjesto na puno radno vrijeme, radnik ima jednog poslodavca po čijem nalogu radi,
kontinuirano trajanje i obavljanje posla kroz cijelu godinu, radnik očekuje da će biti zaposlen na
neodređeno, radnik uživa određene beneficije i oblike osiguranja itd. Ipak glavno obilježje prekarnog rada
je nesigurnost koja se prenosi i na teorijsku i metodološku nesigurnost pri njegovom istraživanju, jer se
njegova nestandardnost teško jednoznačno iščitava iz postojećih ekonomskih i socioloških statistika o radu,
ekonomskih modela, političkih mjera pa tako i iz teorijskih definicija. Prekarni rad može se prepoznati u
barem četiri varijante zaposlenja koje odudaraju od uobičajene definicije standardnog radnog odnosa: kao
zaposlenost na nepuno radno vrijeme, privremena zaposlenost putem ugovora na određeno, sezonska ili
povremena zaposlenost, samozapošljavanje bez zapošljavanja drugih radnika i držanje više poslova
istovremeno. Postoje i različite kategorije prekarijata...

20. Objasnite “klasične” antropološke koncepte - darivanje i reciprocitet - prema francuskom

antropologu Marcelu Maussu.

Marcel Mauss razradio je, i u djelu „Ogled o daru“ (1925.) opširno razložio, koncepciju darivanja kao
totalni društveni odnos koji uključuje i utilitarni ekonomski, ali i niz drugih aspekata, pa na taj način
predstavlja jedan oblik totalne komunikacije. Mauss je otkrio princip po kojem prividna heterogenost
društvenog života i njegove manifestacije – magija, mitovi, hrana, oruđe, pjesme, plesovi, privilegije, titule
itd. čine jedinstveni reciprocitet razmjena. Ono što prema Maussu drži ljudsku zajednicu na okupu jest
razmjena darova, koja je prema njemu osnovna duhovna materija. Darivanje obuhvaća obvezu da se poklon
da, da se primi i da se poklon uzvrati. To podrazumijeva i da je razmjena neka vrsta društvenog ugovora
koja organizira i povezuje društvo i istovremeno nadvladava eventualne napetosti, ratove i nemire. Mauss
iznosi tri važna obilježja darivanja. Najprije, to je stapanje čovjeka i stvari jer stvar simbolično nosi u sebi
djelić čovjeka koju ju je stvorio i njezinim darovanjem daruje i dio sebe. Zatim, razmjena darova je ne–
ekonomska i ne mora biti racionalna jer je karakter prvenstveno ugovoran, a smisao i funkcije višestruke. I
7
konačno, karakteristično je stapanje predmeta magijske vrijednosti s precima, duhovima ili bogovima koji
su ih stvorili. Mauss je na temelju proučavanog zaključio i da ljudi subjektivno vjeruju u moć stvari i da
ako se na poklon ne uzvrati poklonom, da će primaoca snaći zlo. Strah od neispunjene obveze, stoga,
pomaže održati sistem razmjene.