Pronadjena psiho-analiza-S-Frojd

Sigmund Freud
PRONAĐENA PSIHOANALIZA

2
 ODLOMAK ANALIZE JEDNOG
SLUČAJA HISTERIJE

Predgovor
Sada kad sam nakon dulje pauze odlučio da moje tvrdnje o patogenezi histeričkih
simptoma i psihičkih procesa u histeriji, koje sam postavio u godinama 1895. i 1896,
potkrijepim iscrpnim saopćenjem povijesti jedne bolesti i postupka, jasno mi je da ne mogu
izbjeći ovaj predgovor koji s jedne strane treba da u različitim smjerovima potvrdi moj rad, i s
druge, da očekivanja s kojima je dočekan svede na pravu mjeru.
Zasigurno je bilo nezgodno što sam morao objaviti rezultate istraživanja, i to baš one koji
su pobudili najviše iznenađenja i po svojoj prirodi bili najneugodniji, a da ih moji kolege iz
struke nisu bili u stanju naknadno provjeriti. No, teško da je sada manje nezgodno pred sud
javnosti iznijeti nešto od građe na temelju koje sam došao do tih rezultata. Prigovora neću
izbjeći. Ako se onda predbacivalo da ja ništa ne govorim o svojim bolesnicima, sada će se
prigovoriti da sam o njima rekao ono što se ne bi smjelo. Nadam se da je tu riječ o istim
osobama koje na takav način mijenjaju izgovor za svoje predbacivanje i stoga unaprijed
odustajem da tim kritičarima ikada izbijem njihov prigovor iz ruke.
Objavljivanje mojih povijesti bolesti ostaje za mene teško rješiv zadatak, čak i kada
zaboravim na neuviđavne zlonamjernike. Teškoće su dijelom tehničke naravi, a dijelom
proizlaze iz biti samih odnosa. Ako je točno da je prouzročene histeričkih oboljenja pronađeno
u intimnostima psihoseksualnog života bolesnika i da su histerički simptomi izraz njihovih
najtajnijih potisnutih želja, onda rasvjetljavanje jednog slučaja histerije ne može ništa drugo
do razotkriti te intimnosti i izdati te tajne. Sigurno je da bolesnici nikada ne bi govorili da im je
pala na pamet mogućnost znanstvenog iskorištavanja njihovih priznanja i jednako je sigurno
da bi bilo posve uzaludno od njih samih tražiti dopuštenje za objavljivanje. U tim bi
okolnostima osjetljive, baš kao i bojažljive osobe, na prvom mjestu istaknule dužnost liječničke
diskrecije i sa žaljenjem konstatirale da znanost ovdje ne može vršiti svoju službu prosvjećenja.
Ja međutim mislim da liječnik na sebe nije preuzeo samo dužnost spram znanosti kao takve.
To, spram znanosti, u osnovi ne znači ništa drugo nego spram mnogih drugih bolesnika koji
pate ili će tek patiti od iste bolesti. Javno izložiti ono što čovjek misli da zna o prouzročenju i
ustrojstvu histerije, stvar je dakle dužnosti; naprotiv, ne učiniti to, sve dok je moguće izbjeći
da se time izravno ne šteti nekom pacijentu, čisti je kukavičluk. Vjerujem da sam učinio sve
kako bih izbjegao takvu štetu u moje pacijentice. Odabrao sam jednu osobu čija se sudbina
nije odigrala u Beču, nego u jednom udaljenom provincijskom gradiću i čiji osobni odnosi u
Beču moraju biti praktički nepoznati; tajnu postupka otpočetka sam tako brižljivo prikrio da
samo jedan savršeno povjerljiv kolega može znati da je ta djevojka bila moja pacijentica; nakon
okončanja postupka još sam četiri godine čekao s objavljivanjem, sve dok nisam čuo za jednu
promjenu u životu pacijentice na temelju koje sam pretpostavio da je i njen vlastiti interes za
ovdje ispričane događaje i duševne procese sada zacijelo izblijedio. Razumije se da nije ostalo
ni jedno ime koje bi moglo čitatelja iz laičkih krugova navesti na trag; uostalom, objavljivanje
u jednom strogo znanstvenom stručnom časopisu trebalo bi osigurati zaštitu od takvih

3
neovlaštenih čitatelja. Ja naravno ne mogu spriječiti bol koju bi sama pacijentica doživjela
ukoliko joj vlastita povijest bolesti nekim slučajem dospije u ruke. Iz toga ona međutim neće
saznati ništa što već otprije nije znala i slobodno se može zapitati tko bi drugi iz toga mogao
znati da je riječ baš o njoj.
Znam da ima - barem u ovom gradu - liječnika koji - s gnušanjem dakako - takvu jednu
povijest bolesti ne bi htjeli čitati kao prilog psihopatologiji neuroza, nego kao jedan roman-
ključ, namijenjen njihovoj razonodi. Uvjeravam tu vrstu čitatelja da će sve moje povijesti
bolesti koje ću možda kasnije izložiti biti sličnim garancijama tajne zaštićene od njihove
pronicavosti, usprkos tome što ću ovom odlukom na posve izuzetan način ograničiti
raspolaganje vlastitom građom.
U ovoj pak povijesti bolesti, jedinoj koju sam uspio iznuditi ograničenjima liječničke
diskrecije i nepovoljnim okolnostima, seksualni su odnosi ispitani s najvećom mogućom
otvorenošću, a organi i funkcije spolnog života nazvani njihovim pravim imenima, tako da
neporočni čitatelj iz mog prikaza može steći uvjerenje kako se ja nisam ustručavao o takvim
temama i takvim jezikom razgovarati s jednom mladom ženskom osobom. Treba li sada da se
branim i od tog prigovora? Pozvat ću se jednostavno na prava ginekologa - ili radije, na još
mnogo skromnija od tih - i kada netko u takvim razgovorima vidi zgodno sredstvo za nadražaj
ili zadovoljenje seksualnih požuda, proglasit ću to sigurnim znakom perverzne i nastrane
pohotljivosti. Uostalom, osjećam potrebu da moj sud o tome iskažem s nekoliko pozajmljenih
riječi.
„Žalosno je kada čovjek mora takvim prosvjedima i uvjeravanjima ustupiti prostor u
jednom znanstvenom radu, ali ne predbacujte zbog toga meni, nego radije optužite duh
vremena zahvaljujući kojem smo došli do toga da nijedna ozbiljna knjiga nije više sigurna za
svoj život.“1
Sada ću opisati na koji sam način prevladao tehničke teškoće u pripremi izvještaja o ovoj
povijesti bolesti. Te su teškoće veoma velike za liječnika koji dnevno mora provesti šest do
osam takvih psihoterapeutskih postupaka i čak ne smije za vrijeme razgovora s bolesnikom
praviti nikakvih bilježaka, jer bi probudio nepovjerenje bolesnika i omeo sebe u shvaćanju
građe koju razmatra. Još jedan za mene neriješen problem je kako da u prikazu fiksiram
povijest dugotrajnijeg postupka. U ovdje izloženom slučaju pomogle su mi dvije okolnosti:
prvo, sam postupak nije trajao dulje od tri mjeseca i drugo, razjašnjenja su se grupirala oko
dva - u sredini i na kraju liječenja ispričana - sna čiji sam doslovni sadržaj zapisao neposredno
nakon razgovora, što mi je kasnije pružilo siguran oslonac u daljnjem ispredanju tumačenja i
prisjećanja. Samu povijest bolesti zapisao sam prema vlastitom pamćenju tek nakon
okončanja postupka, dok je moje sjećanje bilo još svježe i osim toga potaknuto interesom
objavljivanja. Zapis prema tome nije apsolutno - fonografski - vjeran, ali može polagati pravo
na visok stupanj pouzdanosti. Nema ništa bitno što bi u njemu bilo promijenjeno, osim možda
na nekim mjestima poretka kojim slijede razjašnjenja; i to sam međutim učinio samo za volju
povezanosti cijelog prikaza.
Sada želim istaknuti ono što će se u ovom izvještaju pronaći, ali i ono čega u njemu nema.
Rad je izvorno nosio naslov „San i histerija“ jer mi je izgledao naročito pogodan da pokaže kako
se tumačenje snova upleće u povijest postupka i kako se njegovom pomoći mogu ispuniti
praznine amnezije i razjasniti simptomi. Nisam bez dobrih razloga godine 1900, kao
prethodnicu namjeravanim publikacijama o psihologiji neuroza, objavio jednu tegobnu i

1
Richard Schmidt, 1902. (U predgovoru).
4
iscrpnu studiju o snu.2 Doduše, iz recepcije te studije mogao sam također razabrati s koliko
malo razumijevanja su moji napori za sada dočekani među kolegama iz struke. U tom slučaju
nije bio valjan ni prigovor da sam građu na kojoj su utemeljene moje postavke zadržao za sebe
i tako uskratio mogućnost da se u naknadnoj provjeri stekne vlastito uvjerenje u njihovu
istinitost. Svatko naime može svoje vlastite snove podvrgnuti analitičkom istraživanju i prema
uputama i primjerima koje sam dao, lako naučiti tehniku tumačenja snova. Danas iznova, kao
i prije, moram ustvrditi da je dublje ulaženje u probleme sna neizostavan preduvjet
razumijevanja psihičkih procesa u histeriji i drugim psihoneurozama i da onaj tko se želi
poštedjeti tog pripremnog rada nema nikakva izgleda da će na tom području makar i korak
napredovati. Kako dakle ova povijest bolesti pretpostavlja poznavanje tumačenja snova, ona
nikako neće zadovoljiti onog čitatelja koji takvom pretpostavkom ne raspolaže. Umjesto
traženih, on će u njoj naći samo čudna objašnjenja i bit će sklon da razloge te začudnosti
projicira na autora proglašavajući ga fantastom. U zbiljnosti, takva je začudnost vezana za
pojave same neuroze; tamo je ona prikrivena samo onoliko koliko smo mi liječnici navikli na
nju i pri pokušaju razjašnjenja iznova dolazi na vidjelo. Posve je isključiti, mogli bismo samo
ako neurozu uspijemo u potpunosti izvesti iz momenata koji su nam već poznati. Sve međutim
govori u prilog tomu da će nas, naprotiv, proučavanje neuroze nagna ti da pretpostavimo
mnogo toga novoga što može zatim postepeno postati predmetom sigurne spoznaje. Novo je
međutim oduvijek izazivalo začudnost i otpor.
Bilo bi pogrešno ako bi netko vjerovao da snovi i njihovo tumačenje u svim
psihoanalizama zauzimaju tako istaknuto mjesto kao u ovom primjeru.
Ako se čini da povijest bolesti koja je pred nama ima posebnu prednost u pogledu
korištenja snova, onda je ona', što se tiče drugih elemenata, ispala siromašnijom no što sam
htio. Njeni nedostaci međutim ovise upravo o onim okolnostima kojima zahvaljujem
mogućnost da je objavim. Već sam rekao da nisam u stanju ovladati građom jedne povijesti
postupka koji se proteže možda cijelu godinu dana. Ova tek tromjesečna povijest dade se
sagledati i upamtiti; njeni su rezultati međutim više no u jednom pogledu ostali nepotpuni.
Postupak nije doveden do unaprijed postavljenog cilja, nego je voljom pacijentice prekinut
kada je dosegnuta određena točka. U to vrijeme neke zagonetke slučaja nisu čak bile ni načete,
dok su druge ostale tek nepotpuno osvijetljene. Da je rad nastavljen, zacijelo bi se u svim
točkama došlo do zadnjeg mogućeg razjašnjenja. Ovdje mogu dakle ponuditi samo jedan
odlomak analize.
Možda će se čitatelj koji dobro poznaje tehniku analize izloženu u Studien Uber Hysterie
(Studije o histeriji) začuditi što u tri mjeseca nije pronađena mogućnost da se konačno razjasne
barem oni simptomi na kojima se već radilo. To će međutim biti shvatljivo kažem li da je od
Studien naovamo psihoanalitička tehnika pretrpjela temeljite promjene. Tada je rad polazio
od simptoma i imao za cilj da ih redom razriješi. Otada sam napustio tu tehniku jer sam našao
da je posve neprimjerena finijoj strukturi neuroze. Sada ostavljam samome bolesniku da
odredi temu svakodnevnog rada i polazim dakle od bilo koje površine na kojoj se njegova
pažnja susreće s nesvjesnim u njemu. Sve međutim što je u vezi s razrješenjem pojedinog
simptoma, javlja se zatim rasparčano, zapleteno u različite sveze i razdijeljeno u međusobno
odvojenim vremenskim razdobljima. Usprkos tom prividnom nedostatku, nova je tehnika
daleko superiornija prvoj i bez sumnje, jedina moguća.
U pogledu nepotpunosti mojih analitičkih rezultata ne preostaje mi ništa drugo nego da
slijedim primjer onih istraživača koji su toliko sretni kada im uspije iznijeti na svjetlo dana

2
Tumačenje snova (1900 a).
5
odavno zasute, neprocjenjive, premda okrnjene ostatke davnih vremena. To što nedostaje
upotpunio sam u skladu s najboljim modelima koji su mi poznati iz drugih analiza, ali poput
nekog savjesnog arheologa ni ja ne propuštam za svaki pojedini slučaj navesti gdje se moja
konstrukcija nastavlja na autentične dijelove.
Drugu vrstu nepotpunosti sam sam namjerno uveo. Rad tumačenja koji je valjalo izvršiti
na asocijacijama i izjavama bolesnika nisam općenito prikazao, nego sam iznio samo njegove
rezultate. Tehnika analitičkog rada otkrivena je dakle, izuzevši snove, samo na rijetkim
mjestima. U ovoj povijesti bolesti stalo mi je do toga da pokažem determinaciju simptoma i
intimno ustrojstvo neurotičkog oboljenja; da sam istodobno pokušao ispuniti i druge zadatke,
sve bi se samo zaplelo u nerazmrsiv čvor. U svrhu utemeljenja tehničkih, ponajviše empirijski
pronađenih pravila, nužno bi bilo sabrati građu iz povijesti mnogih postupaka. Ipak, kraćenje
do kojeg je došlo zbog izostavljanja tehnike ne treba u ovom slučaju zamišljati odveć velikim.
Upravo najteži dio tehničkog rada nije s bolesnikom došao u pitanje, jer moment „prijenosa“,
o kojem je riječ pri kraju ove povijesti bolesti, nije raspravljen za vrijeme kratkog postupka.
Za treću vrstu nepotpunosti ovog izvještaja krivnju ne snose ni autor ni bolesnik. Naprotiv,
po sebi je razumljivo da jedna jedina povijest bolesti, čak kada bi bila potpuna i imuna od svih
sumnji, ne može dati odgovor na sva pitanja koja potiče problem histerije. Ona ne može pružiti
uvid u sve tipove oboljenja, sve oblike unutarnje strukture neuroze i sve vrste u histeriji
mogućih veza između psihičkog i somatskog. Nije pošteno od jednog slučaja zahtijevati više
no što je on u stanju dati. Što se pak tiče onoga koji dosada nije htio vjerovati u općenito i
beziznimno važenje psihoseksualne etiologije histerije, taj teško da će uvjerenje u to steći
uzimanjem na znanje jedne povijesti bolesti; njemu bi najbolje bilo da svoj konačni sud odgodi
sve dok vlastitim radom ne stekne pravo na uvjerenje.3

(Dodatak 1923:) Postupak koji ovdje opisujem prekinut je 31. prosinca 1899, dok je
izvještaj o njemu napisan u sljedeća dva tjedna, ali je objavljen tek 1905. Ne može se očekivati
da nakon više od dva desetljeća nastavljenog rada ništa ne bi trebalo izmijeniti u mom
shvaćanju ovog slučaja i u načinu na koji sam ga prikazao, ali je očigledno da ne bi imalo smisla
ispravljati i proširivati ovu povijest bolesti tako da ona postane „up to date“ i da se prilagodi
današnjem stupnju našeg znanja. U bitnome dakle ostavio sam je netaknutom popravivši u
njenom tekstu samo neke previde i netočnosti na koje su me upozorili moji izvrsni engleski
prevoditelji, Mr. i Mrs. Strachey. Ono što mi je od kritičkih primjedbi izgledalo dopušteno
naveo sam u ovim dodacima povijesti bolesti, tako da čitatelj s pravom može pretpostaviti da
se ja još danas čvrsto držim mojih mišljenja izloženih u tekstu, naravno, pod pretpostavkom
da u tim dodacima ne naiđe na kakvo proturječje. Problem liječničke diskrecije kojim se bavim
u ovom predgovoru ne tiče se drugih povijesti bolesti prikazanih u ovome svesku, jer su tri od
njih objavljene s izričitim dopuštenjem pacijenata, u slučaju maloga Hansa to je dopuštenje
dao otac, a u jednom slučaju (Schreber) objekt analize nije zapravo bila osoba, nego knjiga
koju je ona napisala. U slučaju Dore tajna je ostala sakrivena sve do ove godine. Nedavno sam
čuo da je ta žena, o kojoj dugo vremena ništa nisam znao, nekim drugim povodom nanovo
oboljela i da je svome liječniku otkrila kako je ona kao djevojka bila objekt moje analize. To je
otkriće omogućilo mojim dobro obaviještenim kolegama da u njoj prepoznaju onu Doru iz
1899. Nitko tko je u analitičkoj terapiji spreman na pravedan sud neće prigovoriti da ona tri
mjeseca postupka nisu pružila ništa drugo osim razrješenja tadašnjeg sukoba i da su bila
nedovoljna da je zaštite od kasnijih oboljenja.

6
 1 Stanje bolesti
Nakon što sam u mom Tumačenju snova (1900) dokazao da je snove općenito moguće
protumačiti i nakon dovršenog rada na tumačenju zamijeniti besprijekorno uobličenim
mislima koje se na prepoznatljivom mjestu mogu uvesti u duševni kontekst, htio bih na
sljedećim stranicama pružiti primjer jedine praktičke primjene koju, kako izgleda, dopušta
umijeće tumačenja snova. Već sam u mojoj knjizi3 spomenuo način na koji sam naišao na
probleme sna. Ispriječili su mi se na putu kojim sam krenuo trudeći se da posebnim postupkom
psihoterapije izliječenim psihoneuroze. Bolesnici su mi naime, među ostalim događajima iz
svog duševnog života, pričali i o svojim snovima koji su, kako se činilo, zahtijevali da budu
uvršteni u dugo ispredanu mrežu veza između simptoma bolesti i patogene ideje. Tada sam
naučio kako se jezik snova prevodi na način izražavanja našeg jezika naišli koji se zatim može
razumjeti bez ikakve daljnje pomoći. To je znanje, usuđujem se tvrditi, neophodno za
psihoanalitičara jer predstavlja jedan od putova kojim može do svijesti doći ona psihička građa
koja je uz pomoć protivljenja što ga budi njen sadržaj odsječena od svijesti, potisnuta i koja je
zbog toga postala patogena. San je, ukratko rečeno, jedan od obilaznih putova kojim se.
izbjegava potiskivanje, jedan od glavnih sredstava takozvanog indirektnog načina prikazivanja
u psihičkome. Ovaj odlomak iz povijesti postupka jedne histerične djevojke koji je pred nama,
treba da pokaže kako se tumačenje snova koristi u radu analize. Istodobno mi se pruža povod
da neke od mojih pogleda na psihičke procese i organske uvjete histerije prvi put javno
zastupam u opsegu koji je dostatan da se izbjegnu nesporazumi. Zbog te opsežnosti više nije
potrebno da se ispričavam jer se napokon priznalo da je velikim zahtjevima koje histerija
postavlja liječniku i istraživaču moguće udovoljiti samo najpredanijim udubljivanjem, a ne
razmetljivim podcjenjivanjem. Jer,
„Nicht Kunst und Wissenschaft ailein,
Geduld will bei dem Werke sein!“
(Pri tome poslu osim umješnosti,
I znanja, treba još i strpljivosti.)4
Pružiti čitatelju potpunu i zaokruženu povijest bolesti, značilo bi dovesti ga pod uvjete koji
su sasvim drugačiji od onih u kojima je bio liječnik promatrač. Izjave bolesnikovih rođaka - u
ovom slučaju to je otac osamnaestogodišnje djevojke - većinom daju veoma nejasnu sliku
razvoja bolesti. Ja doduše otpočinjem postupak zahtijevajući od bolesnika da mi u cjelini
ispriča svoj život i povijest svoje bolesti, ali ono što pritom čujem još uvijek nije dovoljno za
orijentaciju. Ta se prva priča može usporediti s nekom neplovnom rijekom čije korito je
zakrčeno hridima i razuđeno pješčanim sprudovima i plićacima. Čudi me samo kako je nekim
autorima uspjelo stvoriti tako glatke i egzaktne povijesti bolesti histeričkih slučajeva. U zbilji,
bolesnici nisu sposobni na takav način pripovijedati o sebi. Oni doduše mogu informirati
liječnika na dostatan i povezan način o ovom ili onom razdoblju svoga života, ali tada nastupa
drugo razdoblje u kojem njihove informacije postaju sve površnije ostavljajući mnoge praznine
i zagonetke, sve dok se čovjek iznova ne nađe pred posve mračnim razdobljima njihova života
koja ne rasvjetljuje nikakva upotrebljiva izjava. Veze, pa i one prividne, uglavnom su pokidane,
a poredak različitih događaja nesiguran; za vrijeme pripovijedanja, ponavljajući neki navod ili
datum, bolesnik ga sam korigira da bi se nakon duljeg kolebanja možda iznova vratio prvom

3
Tumačenje snova (1900 a), II Glava.
4
Goethe, „Faust“, Matica Hrvatska, Zagreb, 1970, str. 119, (prim, prev.)
7
iskazu. Njegova nesposobnost da sređeno prikaže povijest svoga života, u mjeri u kojoj se ona
poklapa s poviješću bolesti, nije samo jedna od karakteristika neuroze,5 nego je također od
velike teorijske važnost. Taj nedostatak ima naime sljedeće razloge: prvo, jedan dio onoga što
mu je dobro poznato i o čemu bi trebalo pričati, bolesnik svjesno i namjerno prešućuje iz još
neprevladanih motiva bojažljivosti i stada (ili diskrecije, kada se priča tiče drugih osoba); taj
dio išao bi na račun svjesne neiskrenosti. Drugo, jedan dio anamnestičkog znanja kojim
bolesnik inače raspolaže, gubi se za vrijeme pripovijedanja, premda za to ne postoji nikakva
svjesna namjera; to je dio nesvjesne neiskrenosti. Treće, uvijek nailazimo na zbiljske amnezije,
rupe u pamćenju, u koje nisu upala samo stara, nego i posve recentna sjećanja, te na varke u
pamćenju koje su nastale sekundarno, u pokušaju da se ispune te rupe.6 Gdje su sami događaji
zadržani u sjećanju, tu se namjera koja leži u temelju amnezije jednako sigurno ispunjava
ukidanjem povezanosti, a povezanost se najsigurnije kida kada se izmijeni vremenski poredak
događaja. Ovo potonje se uvijek pokazuje kao najranjiviji sastojak u blagu sjećanja koji najprije
podliježe potiskivanju. Mnoga sjećanja zatječu se takoreći u prvom stadiju potiskivanja gdje su
još zahvaćena dvojbama. Nakon izvjesnog vremena te bi dvojbe zamijenio zaborav ili varka u
sjećanju.7
Takvo stanje sjećanja koja se odnose na povijest bolesti nužan je, teorijski potreban
korelat simptoma bolesti. Tokom daljnjeg postupka bolesnik naknadno dopunjava ono što je
zadržao za sebe ili mu nije palo na pamet, premda je to oduvijek znao. Varke u sjećanju
pokazuju se neodrživima, a rupe u pamćenju bivaju ispunjene. Tek potkraj postupka moguće
je sagledati konzekventnu, razumljivu i potpunu povijest bolesti. Ako praktički cilj postupka
ide za tim da ukine sve moguće simptome i zamijeni ih svjesnim mislima, onda se kao drugi,
teorijski cilj može postaviti zadatak da se izliječe sva oštećenja koja je pretrpjelo bolesnikovo
sjećanje. Oba se cilja poklapaju: dosegne li se jedan, postignut je i drugi; i jednome i drugome
vodi isti put.
Iz prirode stvari koje tvore građu psihoanalize slijedi da smo u našim povijestima bolesti
dužni posvetiti jednaku pažnju čisto ljudskim i socijalnim odnosima bolesnika, kao i somatskim
podacima i simptomima bolesti. Prije svega naš će se interes okrenuti obiteljskim odnosima
bolesnika i to, kao što će se pokazati, ne samo s obzirom na hereditarnost koju valja istraživati,
nego i zbog drugih odnosa.
Obiteljski krug osamnaestogodišnje pacijentice obuhvaćao je, osim nje same, roditeljski
par i jednog godinu i pol starijeg brata. Dominantna osoba u obitelji bio je otac, kako zbog

5
Jednom mi je na psihoterapeutski postupak neki kolega prepustio svoju sestru koja je,
kako je rekao, godinama bezuspješno liječena od histerije (bolova i smetnji u hodu). Kratka
informacija koju mi je dao izgledala mi je kao da posve odgovara dijagnozi; već prvoga sata
pustio sam bolesnicu da mi sama ispriča svoju priču. Nakon što ju je ispričala savršeno jasno i
sređeno, rekao sam sebi da u tom slučaju nikako ne može biti riječi o histeriji te sam je smjesta
podvrgao temeljitim tjelesnim pretragama. Rezultat je bila dijagnoza umjereno
uznapredovalog tabesa. Zatim je podvrgnuta kuri Hg-injekcija (01. cinereum) koju je proveo
prof. Lang, nakon čega je došlo do zamjetnog poboljšanja.
6
Amnezije i varke u sjećanju međusobno su komplementarne. Tamo gdje postoje velike
praznine u pamćenju, naići ćemo na malo varki u sjećanju, i obrnuto, ove potonje mogu na
prvi pogled u potpunosti prikriti postojanje amnezija.
7
Ako pacijent u svome izlaganju pokazuje dvojbenost, iskustvom stečeno pravilo nas uči
da u potpunosti valja zanemariti sudove koje donosi pripovjedač. U slučaju pak da se koleba
između dviju verzija, onu bi prvu trebalo uzeti kao ispravnu, a drugu kao proizvod potiskivanja.

8
svoje inteligencije i karakternih osobina, tako i zbog svojih životnih okolnosti koje su pružile
okosnicu za povijest djetinjstva i bolesti pacijentice. U vrijeme kad sam djevojku uzeo u
postupak, on je bio muškarac u drugoj polovici četrdesetih, ne posve uobičajene okretnosti i
darovitosti, krupni industrijalac čija je materijalna situacija omogućavala veoma udoban život.
Kćer se s osobitom nježnošću privinula uz njega i njena se rano probuđena kritika tim snažnije
okomila na mnoge njegove postupke i osobitosti.
Ta se nježnost osim toga pojačala uslijed mnogih i teških oboljenja koja su oca pritisla od
njene šeste godine. Tada je tuberkuloza od koje je obolio bila povod da se obitelj preseli u
malen, klimatski pogodan gradić, smješten u jednoj od naših južnih provincija; tamo su se
plućne tegobe veoma brzo smirile, ali su se ipak, za volju obazrivosti koju su držali nužnom,
roditelji i djeca sljedećih desetak godina pretežno zadržavali u tom mjestu koje ću ovdje
nadalje nazivati B-. Povremeno, kad mu je bilo dobro, otac je izbivao obilazeći svoje tvornice;
razdoblja ljetnih žega obitelj je obično provodila u nekom od planinskih lječilišta.
Kada je djevojka imala oko deset godina, otac se zbog odljepljenja mrežnjače morao
podvrgnuti kuri u tamnoj komori. Kao posljedica ove bolesti vid mu je ostao trajno ograničen.
No, najozbiljnije oboljenje zbilo se otprilike dvije godine kasnije; sastojalo se u napadu
smetenosti praćenom pojavama uzetosti i lakim psihičkim smetnjama. Jedan bolesnikov
prijatelj, čijom ćemo se ulogom kasnije još pozabaviti, nagovorio ga je, čim mu se stanje nešto
popravilo, da sa svojim liječnikom otputuje u Beč i potraži moj savjet. Neko vrijeme sam se
kolebao da li je u njegovu slučaju riječ o taboparalizi, da bih se na koncu odlučio za dijagnozu
difuzne vaskulame afekcije, te sam nakon što je bolesnik priznao da je prije braka imao
specifičnu infekciju, poduzeo energičnu antiluetsku kuru uslijed koje su se povukle sve
preostale smetnje. Upravo tom sretnom zahvatu zahvaljujem što mi je otac četiri godine
kasnije predstavio svoju kći čija je neurotičnost za to vrijeme u potpunosti došla do izražaja, i
što ju je nakon daljnje dvije godine prepustio meni na psihoterapeutski postupak.
U međuvremenu sam u Beču također upoznao nešto stariju pacijentovu sestru koja je
nedvojbeno bolovala od teškog oblika psihoneuroze bez ijednog karakterističnog histeričkog
simptoma. Ta je žena, nakon života ispunjenog jednim nesretnim brakom, umrla od rapidno
napredujućeg marazma čiji simptomi nisu zapravo nikada bili u potpunosti razjašnjeni.
Pacijentov stariji brat kojeg sam sam nekim slučajem sreo bio je jedan hipohondrijski
neženja.
Djevojka koja je u svojoj osamnaestoj godini postala moja pacijentica svojim je
simpatijama otprije stajala na strani očeve obitelji; otkako je oboljela, vidjela je svoj uzor u
spomenutoj tetki. Ona je za mene bez sumnje pripadala toj obitelji, kako svojom nadarenošću
i ranom intelektualnom zrelošću, tako i urođenom sklonošću bolesti. Majku nisam upoznao.
Prema onome što su rekli otac i djevojka morao sam stvoriti predodžbu jedne slabo
obrazovane, no prije svega nerazborite žene koja je posebice nakon oboljenja svoga muža i
činjenice da joj se on uslijed toga posve otuđio, sve svoje interese usmjerila na vođenje
kućanstva, tako da nudi sliku onoga što se može nazvati „psihozom kućanice“. Nemajući
nikakvih razumijevanja za živahne interese svoje djece bila je čitavog dana zauzeta čišćenjem
i održavanjem stana, namještaja i kućanskih sprava i to u mjeri koja je gotovo onemogućavala
njihovo korištenje i uživanje u njima. To stanje, čije naznake dosta često nalazimo u normalnih
kućanica, neizbježno upućuje na oblike prisilnog pranja i drugih vrsta prisilnog čišćenja; ipak,
u takvih žena, kao i u majke naše pacijentice, posve izostaje spoznaja bolesti, a time i bitno

9
obilježje „prisilne neuroze“. Odnos između majke i kćeri godinama je bio veoma neprijazan.
Kćer se nije osvrtala na majku, oštro ju je kritizirala i potpuno se oslobodila njenog utjecaja.8
Djevojčin jedini, godinu i pol stariji brat bio je ranijih godina njen uzor prema kojem je
težilo njeno častoljublje. No, posljednjih godina odnosi između brata i sestre postepeno su
olabavili. Mladić je pokušavao koliko je moguće osloboditi se obiteljskih sporova; gdje je pak
morao zauzeti stav, stajao je na strani majke. Tako je uobičajena seksualna atrakcija zbližila s
jedne strane oca i kćer, a s druge, majku i sina.
Naša pacijentica koju ću ubuduće nazivati Dora već je u dobi od osam godina pokazivala
simptome nervoznosti. Tada je oboljela od permanentnih napada veoma uznapredovalog
otežanog disanja. Tegoba je nastupila nakon kraćeg planinarenja i stoga bila dovedena u vezu
s pretjeranim naprezanjem. U sljedećih pola godine njeno se stanje uslijed nametnutog joj
mirovanja i mjera obazrivosti postepeno popravilo. Obiteljski liječnik izgleda da se ni za tren
nije dvoumio oko dijagnoze ove smetnje pripisujući joj karakter čiste nervoznosti i isključujući
pritom svako organsko prouzročenje dispnoje, ali je očigledno takvu dijagnozu bio spreman
povezati s etiologijom pretjeranog naprezanja.9
Djevojčica je preboljela uobičajene dječje zarazne bolesti bez trajnih posljedica. Kao što
mi je ispričala (u namjerno simboličkom značenju), brat je obično otpočinjao s bolešću koju bi
lako prebolio i koju bi naslijedila ona, ali sada u daleko težem obliku. Negdje u dobi oko
dvanaeste godine zahvatile su je u obliku migrene unilateralne glavobolje i napadi nervoznog
kašlja. Oba simptoma nastupala su ispočetka uvijek zajedno, da bi se kasnije razdvojili
razvijajući se svaki u svom smjeru. Migrena je postajala sve rjeđa, dok se napokon u njenoj
šesnaestoj godini nije posve povukla. Ali napadi tussis nervosa kojima je poticaj zasigurno dao
opći katar, cijelo su se vrijeme zadržali. Kada sam je u njenoj osamnaestoj godini uzeo u
postupak iznova je kašljala na karakterističan način. Broj tih napada nije se mogao utvrditi, dok
je njihovo trajanje iznosilo tri do četiri tjedna, a jednom i više mjeseci. U prvoj polovici jednog
takvog napada najtegobniji simptom bio je, barem posljednjih godina, potpuni gubitak glasa.

8
Ja doduše ne stojim na stajalištu da je hereditamost jedina etiologija histerije, ali upravo
s obzirom na ranije publikacije (’L’heredite et l’etiologie des nevroses’, 1896 a) u kojima
pobijam gornji stav, ne bih htio ostaviti dojam da potcjenjujem ulogu hereditarnosti u etiologiji
histerije ili da njenu problematiku držim općenito suvišnom. U slučaju naše pacijentice, iz
onoga što sam čuo o njenom ocu i njegovoj braći i sestrama proizlazi dosta teško patološko
nasljeđe; dakako, tko drži da su takva patološka stanja kao u njene majke također nemoguća
bez hereditarne dispozicije, moći će hereditarnost u Dorinu slučaju proglasiti konvergentnom.
Meni jedan drugi moment izgleda važniji za hereditamu, ili bolje, konstitucijsku dispoziciju
djevojke. Već sam spomenuo da se otac prije braka zarazio sifilisom. Upravo jedan upadljivo
velik postotak mojih bolesnika koje psihoanalitički obrađujem potječe od očeva koji su bolovali
od tabesa ili paralize. Uslijed toga što je moja terapeutska metoda novina, dopadaju mi samo
najteži slučajevi koji su često i godinama bili obrađivani bez ikakva uspjeha. U skladu s Erb-
Foumierovim učenjem, tabes ili paraliza muškog roditelja mogu se uzeti kao indikator ranije
luetičke infekcije koju sam u stanovitom broju slučajeva i sam izravno utvrdio u tih očeva. U
najnovijoj diskusiji o potomcima sifilitičnih roditelja (XIII Internacionalni medicinski kongres u
Parizu, 2-9. kolovoza 1900, referati Fingera, Tamowskog, Julliena i dr.) nisam primijetio ni
spomena činjenici, na čije priznanje me je natjeralo moje iskustvo neuropatologa, da je sifilis
roditelja bitan moment u neuropatskoj konstituciji djece.
9
O vjerojatnom uzroku koji je izazvao to prvo oboljenje vidi dalje.

10
Dijagnoza da se iznova radi o nervoznosti odavno je utvrđena; raznoliki uobičajeni postupci
među kojima hidroterapija i lokalna primjena elektriciteta ostali su bez uspjeha. Dijete koje je
pod tim okolnostima izraslo u zrelu djevojku sposobnu za samostalnu prosudbu naviklo se
izrugivati naporima liječnika i napokon posve otklanjati liječničku pomoć. Ona se uostalom
otprije protivila traženju liječničkog savjeta premda osobno nije imala ništa protiv svog
obiteljskog liječnika. Svaki prijedlog da konzultira novog liječnika izazvao bi njeno protivljenje
i tek ju je stroga očeva zapovijed natjerala da dođe k meni.
Prvi put sam je vidio u rano ljeto njene šesnaeste godine. Mučio ju je kašalj i promuklost
i ja sam već tada predložio psihičko liječenje, ali moj prijedlog nije prihvaćen jer je i taj nešto
dugotrajniji napad spontano prošao. U zimu sljedeće godine došla je nakon smrti svoje voljene
tetke u Beč, u kuću ujaka i njegovih kćeri, gdje je ubrzo pala u jedno grozničavo, bolesno stanje
koje je tada dijagnosticirano kao upala slijepog crijeva.10 Sljedeće jeseni obitelj je napokon
napustila lječilište B. jer je izgledalo da to dopušta očevo zdravlje, zadržala se isprva u jednom
mjestu u kojem se nalazila očeva tvornica i jedva godinu dana kasnije trajno se nastanila u
Beču.
Za to vrijeme Dora je izrasla u procvalu djevojku inteligentna i dopadljiva lika koja je
međutim svojim roditeljima donijela teških briga. Neraspoloženje i promjena u njenom
karakteru postali su glavnom crtom njene bolesti. Nije bila očigledno zadovoljna ni sa sobom
ni sa svojima, neprijateljski se odnosila prema ocu i više se nikako nije slagala s majkom koja
ju je htjela privoljeti da se prihvati kućanskih poslova. Druženje s ljudima pokušavala je izbjeći;
onoliko koliko su joj to dopuštali umor i rastrojenost na koje se tužila, posjećivala je predavanja
za žene i posvećivala se ozbiljnijim studijama. Jednoga dana roditelje je užasnulo pismo koje
su našli na djevojčinom pisaćem stolu, ili u njemu, a u kojem se opraštala od njih jer, kako je
pisalo, ne može više podnijeti taj život.11 Otac čija razboritost ipak nije bila mala pretpostavio
je doduše da djevojka nema ozbiljnih suicidnih namjera, ali je ostao potresen i kada je jednoga
dana, nakon manje prepirke između oca i kćeri, nju pogodio prvi napad gubitka svijesti12 koji
je zatim progutala amnezija, dogovoreno je usprkos njenu protivljenju da je uzmem u
postupak.
Povijest bolesti koju sam dosada skicirao u cjelini zapravo i ne izgleda vrijedna iznošenja.
Petite hysteric s najobičnijim somatskim i psihičkim simptomima: dispnoja, tussis nervosa,
afonija, možda još migrene, k tome neraspoloženje, histerička nesnošljivost i vjerojatno ne
sasvim ozbiljno mišljen taedium vitae. Objavljene su zacijelo interesantnije povijesti bolesti
histeričkih slučajeva koji su veoma često pažljivije opisani; ovdje se primjerice neće naići na
stigme kožne osjetljivosti, ograničenja vidnog polja i tome slično. Bit ću slobodan tek primijetiti
kako sve zbirke neobičnih i čudnovatih fenomena histerije ipak nisu mnogo unaprijedile našu
spoznaju ove još uvijek zagonetne bolesti. Ono što se traži upravo je razjašnjenje onih

10
O tome usporedi analizu drugog sna.
11
Ovaj postupak, a time i moj uvid u splet događaja koji sačinjavaju ovu povijest bolesti
ostali su, kako sam već upozorio, fragmentarni. Stoga u mnogim točkama ne mogu pružiti
nikakav zaključak, nego se moram ograničiti na naznake i nagađanja. Kada je za jednog
razgovora spomenuto to pismo, djevojka je pitala naizgled iznenađena: „Ta kako ste samo
našli to pismo? Ono je ipak bilo zaključano u mom pisaćem stolu.“ No, kako je ona znala da su
roditelji pročitali taj nacrt oproštajnog pisma, zaključio sam da im ga je ona sama doturila u
ruke.
12
Mislim da je taj napad također bio praćen grčevima i delirijem. Kako se analiza međutim
nije probila do tog događaja, ne raspolažem nikakvim sigurnim sjećanjem u vezi s tim.
11
najobičnijh slučajeva i njihovih najčešćih, tipičnih simptoma. Bio bih zadovoljan da su mi
okolnosti dopustile pružiti potpuno razjašnjenje ovog slučaja male histerije. Prema iskustvima
koje imam s drugim bolesnicima nema sumnje da bi moja analitička sredstva bila za to
dovoljna.
Godine 1896, nedugo nakon objavljivanja mojih Studien uber Hysterie (Studija o histeriji)
koje sam napisao zajedno s J. Breuerom zamolio sam jednog istaknutog kolegu iz struke za sud
o ondje iznesenoj psihološkoj teoriji histerije. On je bez uvijanja odgovorio da tu teoriju drži
jednim neopravdanim poopćenjem zaključaka koji bi mogli biti ispravni samo za neke rijetke
slučajeve. Otada sam vidio mnoštvo slučajeva histerije i danima sam se, tjednima ili godinama
bavio svakim slučajem, ali ni u jednom jedinome od njih nisam propustio otkriti one psihičke
uvjete koje sam postulirao u Studien, psihičku traumu naime, sukob afekata i, kao što sam u
kasnijim publikacijama dodao, smetnje u sferi seksualnosti. U stvarima koje u nastojanju da se
prikriju postaju patogene ne treba dakako očekivati od bolesnika da ih jednostavno iznese
pred liječnika, a niti se treba zadovoljiti s prvim „ne“ koje se suprotstavi istraživanju.13
U slučaju moje pacijentice Dore moram zahvaliti već više puta istaknutom razumijevanju
njena oca što nisam trebao, barem što se tiče zadnjeg oblika bolesti, sam tražiti dovezne točke
između okolnosti njena života i patološkog stanja u kojem se našla. Otac mi je naime ispričao
da su on i njegova obitelj uspostavili u B. intimno prijateljstvo s jednim bračnim parom koji je
tamo bobavio već više godina. Gospođa K. njegovala ga je za vrijeme njegove teške bolesti i
time, kako je rekao, stekla neprolazno pravo na njegovu zahvalnost. Gospodin K. bio je
oduvijek veoma ljubezan prema njegovoj kćerki Dori, za svoga boravka u B. vodio ju je u šetnje,
darivao malim poklonima, a da ipak nitko u tome nije vidio ništa loše. Dora se najpažljivije
brinula o dvoje male djece bračnog para K. i bila im gotovo kao majka. Kada su me u ljeto prije
dvije godine otac i kći potražili, upravo su bili na putu k gospodinu i gospođi K. koji su provodili
ljeto na jednom od naših alpskih jezera. Dora je trebala više tjedana ostati u kući K.-ovih, dok
se otac htio nakon par dana vratiti kući. Gospodin K. tih je dana također bio prisutan. Kad se
otac međutim spremao otputovati, djevojka je najednom s velikom odlučnošću izjavila da
putuje s njim, a tako je i učinila. Svoje čudno ponašanje objasnila je tek nekoliko dana kasnije
ispričavši majci, s namjerom da to dođe do oca, kako se gospodin K. u šetnji nakon jedne vožnje
jezerom usudio zaprositi je. Okrivljeni, koga su za svog sljedećeg susreta djevojčin otac i ujak
pozvali na odgovornost, najizričitije je porekao svaki korak sa svoje strane koji bi se na takav
način mogao protumačiti, a zatim i stao sumnjičiti djevojku da, prema pričanju gospođe K.,

13
Evo i jednog primjera za to. Jedan od mojih bečkih kolega, čije se uvjerenje u nevažnost
seksualnih momenata za histeriju ovakvim iskustvima vjerojatno veoma učvrstilo, odlučio se
jednoj četrnaestogodišnjoj djevojci koja je patila od opasnih napada histeričkog povraćanja,
postaviti napokon bolno pitanje da li je ona možda kojim slučajem imala kakav ljubavni odnos.
Dijete je odgovorilo: „Ne“, vjerojatno s dobro odglumljenom začuđenošću i na svoj
potcjenjivački način ispričalo majci: „Zamisli, ona budala me pitala da li sam zaljubljena.“ Zatim
je došla kod mene u postupak gdje se razotkrila - dakako, ne odmah pri prvom razgovoru - kao
jedna dugogodišnja masturbatorka sa snažnim fluorom albus (koji je bio u uskoj vezi s
povraćanjem) koja se napokom sama oslobodila te navike, ali koju je u apstinenciji počeo
mučiti najžešći osjećaj krivnje, tako da je u svim nesrećama koje su zadesile obitelj vidjela božju
kaznu za svoje grijehe. Osim toga bila je pod utjecajem romance svoje tetke čija je vanbračna
trudnoća (s drugom determinacijom za povraćanje) bila navodno uspješno sakrivena pred
njom. Ona je važila kao „još uvijek dijete“, ali je dokazala da je upućena u sve bitno što se tiče
seksualnih odnosa.
12
pokazuje interes samo za seksualne stvari i da je u njihovoj kući na jezeru čak čitala
Mantegazzijevu Physiologie der Liebe (Fiziologija ljubavi) i slične knjige. Za gospodina K. ona
je, vjerojatno podgrijana takvom lektirom, čitavu scenu o kojoj priča „uobrazila“.
„Ne sumnjam,“ rekao je otac, „da je taj događaj odgovoran za Dorino neraspoloženje,
njenu razdražljivost i misli o samoubojstvu. Ona zahtijeva od mene da prekinem druženje s
gospodinom, i posebno s gospođom K. koju je ranije inače izuzetno poštovala. Ali to ne mogu
učiniti jer, kao prvo, sam smatram da je Dorina priča o nemoralnim prijedlozima tog čovjeka
jedna fantazija koja joj se nametnula i, kao drugo, povezan sam s gospođom K. jednim časnim
prijateljstvom te joj ne bih htio učiniti ništa nažao. Sirota žena veoma je nesretna sa svojim
mužem o kojem uostalom i nemam najbolje mišljenje; ona sama teško je bolovala od živaca i
u meni je našla svoj jedini oslonac. Uzmete li u obzir stanje moga zdravlja, nadam se da nije
potrebno uvjeravati Vas kako se iza toga odnosa ne krije ništa nedozvoljeno. Mi smo dva jadna
čovjeka koji jedan drugoga koliko je to moguće tješimo prijateljskim razumijevanjem. Vama je
već poznato da ja od vlastite žene nemam ništa. Ali Dora koja ima moju tvrdu glavu ničim se u
svojoj mržnji prema K.-ovima ne da zaustaviti. Njen se posljednji napad zbio nakon jednog
razgovora u kojem je iznova zahtijevala od mene da prekinem s njima. Pokušajte je sada Vi
skrenuti na bolji put.“
Ne posve u suglasnosti s ovim što je na početku rekao, otac je u kasnijim razgovorima
pokušao glavnu krivnju za nepodnošljivo stanje svoje kćeri prebaciti na majku čije su osobine
omrzle njihovu kuću u očima svih znanaca. No, ja sam odavno čvrsto odlučio da svoj sud o
zbiljskom stanju stvari odgodim sve dok ne čujem i drugu stranu.
Taj doživljaj s gospodinom K. - njegovo snubljenje ljubavi i time uzrokovana povreda njene
časti - predstavljao je dakle za našu pacijenticu Doru psihičku traumu koju smo svojevremeno
Breuer i ja postulirali kao neizostavni preduvjet nastanka bolesnog stanja histerije. No, ovaj
novi slučaj osim što pokazuje i sve teškoće koje su me otada navele da nadiđem14 tu teoriju,
sadrži pored toga jednu dodatnu teškoću posebne vrste. Naime, kao što je često slučaj u
histeričkim povijestima bolesti, poznata nam trauma iz pacijentova života nije pogodna za
razjašnjenje i determinaciju posebnog svojstva simptoma; unutrašnje sveze ne bismo shvatili
ni manje ni više da su rezultat traume bili i drugi simptomi osim tussis nervosa, afonije,
neraspoloženja i taedium vitae. Ali kao dodatni moment, ovdje je jedan dio tih simptoma -
kašljanje i gubitak glasa - pacijentica proizvela godinama prije traume, točnije, njihove prve
pojave općenito pripadaju još djetinjstvu, s obzirom da do njih dolazi u osmoj godini njena
života. Ako ne želimo napustiti teoriju traume, onda se moramo, dakle, vratiti sve do
djetinjstva i tamo tražiti utjecaje i dojmove koji mogu djelovati analogno nekoj traumi.
Vrijedno je napose spomenuti da sam u istraživanju slučajeva čiji se simptomi nisu javili već u

14
Tu teoriju sam da tako kažem nadvladao, premda je nisam napustio, tj. danas je ne
proglašavam neispravnom, nego nepotpunom. Napustio sam samo naglašavanje takozvanog
hipnoidnog stanja za koje se pretpostavlja da je izazvano bolesnikovom traumom i da
predstavlja osnovu za sva daljnja psihološki abnormalna zbivanja. Ako je dopušteno u
zajedničkom radu naknadno poduzeti raspodjelu vlasništva, onda bih ovdje ipak htio izjaviti
da je postavka „hipnoidnih stanja“ u kojima su mnogi referenti htjeli vidjeti srž našega rada
proizašla isključivo iz Breuerove inicijative. Držim da je to suvišno i da bi nas odvelo na krivi
put ako bismo upotrebom tog pojma prekinuli kontinuitet našeg problema - u čemu se sastoji
psihički proces koji prati tvorbu histeričkih simptoma.

13
djetinjstvu također bio ponukan da povijest pacijentova života slijedim sve do prvih godina
njegova djetinjstva.15
Nakon što su prevladane prve teškoće u postupku Dora mi je rekla za jedan raniji doživljaj
s gospodinom K. koji mi je izgledao čak pogodniji da djeluje kao seksualna trauma. Tada je
imala četrnaest godina. Gospodin K. se s njom i svojom ženom dogovorio da tog posljepodneva
dame dođu u njegov ured na glavnom trgu u B. kako bi odanle promatrale neku crkvenu
svečanost. On je međutim nagovorio svoju ženu da ostane kod kuće, otpustio svoje
namještenike i sam dočekao djevojku. Kada se približilo vrijeme procesije zatražio je od
djevojke da ga pričeka kod vrata koja su iz ureda vodila do stepenica za viši kat dok on ne spusti
rolete. Vrativši se, umjesto da iziđe kroz otvorena vrata van, privinuo je iznenada djevojku k
sebi i pritisnuo joj poljubac na usne. Upravo je to bila ona situacija koja bi u jedne netaknute
četrnaestogodišnje djevojke mogla izazvati jasan osjećaj seksualnog uzbuđenja. Ali Dora je u
tom trenutku osjetila snažno gađenje, otrgla se od muškarca i pored njega pojurila niz
stepenice, a zatim kroz ulazna vrata van na ulicu. Usprkos tomu njen se odnos s gospodinom
K. i dalje nastavio; nijedno od njih nikada nije spomenulo tu malu scenu, a ona ju je osim toga
svojevoljno očuvala kao tajnu sve do ispovijedi u postupku. Neko vrijeme iza tog događaja ipak
je izbjegavala svaku mogućnost da ostane nasamo s gospodinom K. Baš tada se bračni par K.
bio spremao na jedan višednevni izlet kojem se trebala priključiti i Dora. Nakon poljupca u
uredu ona je otkazala svoje sudjelovanje ne navodeći nikakva razloga.
U ovoj, po redu drugoj, a vremenski ranijoj sceni ponašanje četrnaestogodišnjeg djeteta
već je u potpunosti histerično. Spreman sam da svaku osobu u koje povod za seksualno
uzbuđenje izaziva pretežno ili isključivo osjećaj neugode bez dvoumljenja smatram
histeričnom, bez obzira da li je u tom slučaju sposobna stvarati somatske simptome ili ne.
Razjašnjenje mehanizma ovog obrata afekta ostaje jedan od najvažnijih, ali i najtežih zadataka
psihologije neuroza. Prema mom vlastitom sudu ja sam još dosta daleko od postignuća tog
cilja; u okvirima ovog izvještaja moći ću, nažalost, izložiti samo dio onoga što znam.
Isticanjem obrata afekta slučaj naše pacijentice Dore nije još dovoljno karakteriziran;
mora se osim toga reći da je ovdje došlo do pomicanja osjeta. Namjesto genitalne senzacije
koja pod tim okolnostima16 zacijelo ne bi izostala u jedne zdrave djevojke, u Dore nastaje osjet
neugode koji pripada sluzokožnom traktu ulaza u probavni kanal, dakle, gađenje. Na tu
lokalizaciju zacijelo je utjecalo uzbuđenje usana izazvano poljupcem; vjerujem međutim da
sam prepoznao djelovanje još jednog momenta.17
Gađenje koje je tada osjetila nije u Dore postalo trajnim simptomom, pa je u vrijeme
postupka postojalo takoreći samo potencijalno. Slabo je jela, a priznala je i određenu
odbojnost prema hrani. S druge strane, ona je scena ostavila drugu posljedicu, jednu osjetilnu
halucinaciju koja se povremeno iznova javljala i za vrijeme njenog pripovijedanja. Rekla je da
još sada osjeća na gornjem dijelu svoga tijela pritisak onog zagrljaja. U skladu s određenim
pravilima tvorbe simptoma koja sam dosada upoznao i u vezi s drugim inače nerazjašnjivim

15
Usporedi moju raspravu: „Zur Atiologie der Hysterie“ (Prilog etiologiji histerije) (1896
c).
16
Naša procjena tih okolnosti bit će olakšana kasnijim objašnjenjem.
17
Uzroci gađenja koje je Dora osjetila pri tom poljubcu sigurno nisu akcidentalni, jer bi ih
se ona u tom slučaju nepogrešivo prisjetila i spomenula. Slučajno znam gospodina K.; to je ona
ista osoba koja me posjetila s pacijentičinim ocem, jedan još uvijek mlad muškarac prijatne
vanjštine.
14
osobitostima bolesnice koja primjerice ne želi proći pored muškarca kojeg je vidjela u žustrom
ili nježnom razgovoru s nekom damom, tok događaja u onoj sceni rekonstruirao sam na
sljedeći način. Mislim da Dora u onom strasnom zagrljaju nije osjetila samo poljubac na svojim
usnama, nego i pritisak njegovog ukrućenog uda na svojem tijelu. Taj za nju uvredljiv opažaj
odstranjen je iz sjećanja, potisnut i zamijenjen bezazlenom senzacijom pritiska na toraks koji
crpi svoj intenzitet iz potisnutog izvora. Riječ je dakle o novom pomicanju od donjeg dijela
tijela na gornji. 18 Stoga je prisila u njenom ponašanju tako oblikovana kao da dolazi iz
neizmijenjenog sjećanja. Ona nije u stanju proći ni kraj jednog muškarca za kojeg vjeruje da je
seksualno uzbuđen, jer ne želi nanovo vidjeti somatske znake tog uzbuđenja.
Pažnju zaslužuje način na koji ovdje tri simptoma - gađenje, senzacija pritiska na gornjem
dijelu tijela i zaziranje od muškaraca viđenih u intimnom razgovoru - proizlaze iz jednog
doživljaja i kako tek međusobna povezanost tih triju znakova omogućuje razumijevanje
procesa tvorbe simptoma. Gađenje odgovara simptomu potiskivanja erogene (infantilnim
sisanjem, kao što ćemo čuti, razmažene) zone usana. Pritisak ukrućenog uda vjerojatno je za
posljedicu imao analognu promjenu na odgovarajućem ženskom organu, klitorisu, a
uzbuđenje te druge erogene zone je pomicanjem fiksirano na istodobnu senzaciju pritiska na
toraks. Zaziranje od muškaraca koji su možda u stanju seksualnog uzbuđenja slijedi
mehanizam fobije kako bi pružilo sigurnost od ponovnog oživljavanja potisnutog opažaja.
Kako bih prikazao mogućnost ovog proširenog tumačenja, na najobazriviji sam način pitao
pacijenticu da li joj je poznato nešto od tjelesnih znakova uzbuđenja u muškarca. U odnosu na
sadašnje vrijeme njen je odgovor glasio: „da“, ali u odnosu na vrijeme onog događaja: „ne
vjerujem“. U postupku s ovom pacijenticom otpočetka sam posvetio najveću pažnju tome da
joj ne otkrijem ni jednu novu činjenicu iz područja spolnog života, ali to nisam činio iz razloga
savjesnosti, nego zato što sam u ovom slučaju htio moje pretpostavke podvrgnuti teškoj
kušnji. Neku stvar sam dakle tek onda nazvao njenim imenom kada je zbog posve jasnih aluzija
njeno prevođenje u izravan jezik predstavljalo već sasvim malen rizik. U svom promptnom i
otvorenom odgovoru redovito je isticala da je njoj to već poznato, ali se zagonetka, otkuda
ona to zna, nije mogla riješiti uz pomoć njenih sjećanja. Porijeklo tog znanja je zaboravila.19
Ako pretpostavim da se scena poljupca u dućanu odigrala tako, onda osjećaj gađenja
mogu izvesti na sljedeći način.20 Osjet gađenja izgleda da predstavlja izvorno reakciju na miris
(kasnije i na izgled) ekskremenata. Na ekskrementalne funkcije mogu međutim podsjetiti i
genitalije, a posebice muški ud jer ovdje organ osim seksualne služi i funkciji mokrenja.
Dapače, ta je funkcija ranije upoznata i jedino za nju se znalo u predseksualnom razdoblju.
Tako je gađenje jedan od načina afektivnog izražavanja seksualnog života. To je ono inter
urinas et faeces nascimur crkvenoga oca koje se drži seksualnog života i ne da se usprkos svom
naporu idealizacije odvojiti od njega. Želim međutim izričito naglasiti moj stav da nije riješen
problem dokazivanjem ovog asocijativnog puta. Činjenica da te asocijacije mogu biti

18
Pretpostavka takvih pomicanja nije postavljena u svrhu jedino ovog objašnjenja; ona se
pokazuje kao nepobitan zahtjev za čitav niz simptoma. U međuvremenu sam naišao na isti
efekt straha izazvan zagrljajem (bez poljupca). Riječ je o jednoj mladoj nevjesti koja je ranije
bila nježno zaljubljena u svog zaručnika, ali se najednom ohladila prema njemu i zapala u stanje
teškog neraspoloženja, zbog čega je i došla k meni. Njen se problem bez većih teškoća mogao
svesti na erekciju muškarca koju je ona osjetila, ali koju je odstranila iz svijesti.
19
Usp. drugi san.
20
Ovdje, kao i na svim sličnim mjestima valja se pripraviti ne na jedan, nego na više uzroka
- na nadodređenje.
15
probuđene još ne jamči da će one stvarno i biti probuđene. Pod normalnim okolnostima to
naime nije moguće. Poznavanje putova ne čini suvišnim poznavanje sila koje njima putuju.21
Uostalom, mislim da nije lako usmjeriti pažnju moje pacijentice na njen odnos s
gospodinom K. Ona je izjavila da je s tom osobom prekinula. Gornji sloj svih njenih asocijacija
u razgovorima, sve čega je lako postajala svjesna i čega se kao svjesnog prisjećala od
prethodnog dana, bilo je uvijek u vezi s ocem. Bilo je sasvim razumljivo da ona ocu ne može
oprostiti nastavljanje njegova odnosa s gospodinom i posebice s gospođom K. Njeno shvaćanje
tog odnosa bilo je svakako drugačije od načina na koji je otac htio da taj odnos bude shvaćen.
Za nju nije bilo dvojbe da je to što povezuje njena oca i onu mladu i lijepu ženu obični ljubavni
odnos. Ništa što bi moglo doprinijeti da se potvrdi ta misao nije izbjeglo njenom, u ovoj stvari
neumoljivo oštrom opažanju i nikakve se praznine u njenom pamćenju ovdje nije moglo naći.
Poznanstvo s K.-ovima otpočelo je još prije nego je otac teško obolio; no, postalo je intimno
tek kada je mlada žena za vrijeme te bolesti i formalno preuzela ulogu njegovateljice, dok se
majka držala podalje od bolesnikova kreveta. Za prvih ljetnih praznika nakon ozdravljenja
dogodile su se stvari koje bi svakome morale otvoriti oči u pogledu zbiljske prirode tog
„prijateljstva“. Obje porodice zajednički su zauzele čitavo krilo nekog hotela. Jednoga dana
gospođa K. je izjavila da ne može više zadržati spavaću sobu koju je dotada dijelila s jednim
svojim djetetom, a nekoliko dana kasnije i otac je napustio svoju spavaću sobu, tako da su se
oboje preselili u nove sobe i to sobe na kraju hodnika koje su bile odvojene samo jednim
prolazom i koje su za razliku od napuštenih prostorija pružale veću sigurnost od ometanja.
Kada je Dora kasnije predbacivala ocu zbog gospođe K. on je običavao reći kako to
neprijateljstvo ne shvaća i kako djeca, naprotiv, imaju sve razloge da gospođi K. budu zahvalni.
Majka kojoj se obratila tražeći objašnjenje ove zagonetne očeve izjave rekla joj je da je tata u
ono vrijeme bio tako nesretan da je odlučio otići u šumu i počiniti samoubojstvo; gospođa K.
koja je to naslutila pošla je za njim i svojim ga preklinjanjima uvjerila da za dobro svoje obitelji
odustane od te nakane. Dora naravno nije vjerovala u to i bila je dapače sigurna da su njih
dvoje viđeni zajedno u šumi i da je otac cijelu tu bajku o samoubojstvu izmislio kako bi prikrio
njihov rendezvous.22 Nakon što su se zatim vratili u B. tata je stao svakodnevno odlaziti
gospođi K. i to u vrijeme kada je njen muž bio na poslu. Svi ljudi su o tome govorili i njoj, Dori,
postavljali u vezi s tim provokativna pitanja. Sam gospodin K. često se s gorčinom žalio njenoj
majci, premda ju je znao poštedjeti aluzija o čitavoj stvari, a što je ona izgleda pripisivala
istančanosti njegovih osjećaja. Zajedničke obiteljske šetnje znali su tata i gospođa K. redovito
udesiti tako da on ostane nasamo s njom. Nije bilo sumnje da je primala novac od njega, jer se
dala na izdatke koje ne bi mogla pokriti vlastitim sredstvima, a ni onima njena muža. Tata ju je
također počeo darivati velikim poklonima; kako bi tu činjenicu prikrio istodobno je postao
osobito darežljiv prema majci i prema njoj (Dori) samoj. Ova dotada bolesna žena koja je prije
čak mjesecima boravila u duševnoj bolnici nije mogla ni hodati, najednom je ozdravila i stekla
životnu svježinu.

21
U svim tim ispitivanjima ima mnogo toga tipičnoga i općenito važećega za histeriju.
Tema erekcije rješava neke od najzanimljivijih histeričkih simptoma. Ženska pažnja koju one
posvećuju onom obrisu muške genitalije koji se nazire kroz odjeću postaje nakon svog
potiskivanja motivom tako mnogih slučajeva zaziranja od ljudi i straha od društva. Široka veza
između seksualnog i ekskrementalnog, u pogledu čijeg patogenog značenja gotovo da se i ne
može pretjerati, služi kao osnova za veoma veliki broj histeričkih fobija.
22
Tu leži veza s njenom vlastitom komedijom oko samoubojstva koja također možda
izražava želju za jednom sličnom ljubavlju.
16
 Taj višegodišnji odnos nastavio se i nakon što su napustili B. Otac bi naime povremeno
znao reći da ne podnosi ovu oštru klimu, da mora nešto učiniti za sebe te bi započinjao kašljati
i žaliti se sve dok iznenada ne bi otputovao u B., otkuda je kući slao najvedrija pisma. Sve su te
bolesti služile kao izgovori da bi iznova vidio svoju prijateljicu. Zatim je jednoga dana pala
odluka da se presele u Beč, iza čega je Dora odmah stala naslućivati tajnu pozadinu. I doista,
nisu bili ni tri tjedna u Beču kad je čula da su se K.-ovi također preselili ovamo. I sada se, prema
Dorinim riječima, oni nalaze u Beču i ona povremeno sreće tatu na ulici s gospođom K. I
gospodina K. sreće često, on se uvijek okreće i gleda za njom, a kada ju je jednom sreo samu,
pošao je za njom i pratio je dobar komad puta ne bi li saznao kuda ide i nema li možda kakav
rendezvous.
Da je otac neiskren, da u svom karakteru nosi crtu prijetvornosti, da misli samo na vlastito
zadovoljstvo i da posjeduje dar da stvari uredi tako kako mu najbolje odgovara, - te sam kritike
čuo od nje osobito onih dana kada bi otac iznova osjetio kako se njegovo stanje pogoršalo te
na više tjedana otputovao u B. pri čemu bi oštrovidna Dora uskoro doznala kako se i gospođa
K. također otputila u istom smjeru, u posjet svojim rođacima.
Njenu karakterizaciju oca općenito ne bih mogao osporiti; lako je vidjeti u kojem su
posebnom smislu Dorina predbacivanja bila opravdana. Kada bi njenim raspoloženjem
prevladala ogorčenost, nametnula bi joj se misao da je prepuštena gospodinu K. kao cijena za
njegovo trpljenje odnosa između Dorina oca i njegove žene i iza njene nježnosti prema ocu
mogao se naslutiti bijes zbog takvog postupanja s njom. U drugim bi slučajevima bila posve
svjesna svoje krivice zbog pretjerivanja u tim riječima. Formalni pakt u kojem bi se s njom
postupalo kao s objektom razmjene, dva muškarca naravno nikada nisu zaključila; suočen s
takvim prijedlogom njen bi otac zacijelo užasnut ustuknuo. Ali on je pripadao onim
muškarcima koji odluku u nekom sukobu znaju izbjeći tako da krivotvore svoj sud o jednoj od
suprotstavljenih tema. Upozoren na moguću opasnost koja za jednu sazrijevajuću djevojku
nastaje u stalnom i nekontroliranom odnosu s muškarcem kojeg vlastita žena ne zadovoljava,
on bi zasigurno odgovorio da se može pouzdati u svoju kćer, da jedan čovjek kao što je K. ne
može biti opasan i da je njegov prijatelj sam nesposoban za takve namjere. Hi, da je Dora još
dijete i da K. s njom postupa kao s djetetom. U stvari je međutim došlo do toga da je svaki od
dvaju muškaraca izbjegavao izvući iz ponašanja drugoga one konzekvenoije koje ne bi
pogodovale njegovim vlastitim željama. Gospodin K. mogao je, dok je bio u blizini, svakoga
dana cijele godine slati Dori cvijeće, koristiti svaku priliku za skupocjeni poklon i svoje slobodno
vrijeme provoditi u njenom društvu, a da njeni roditelji nisu u tom ponašanju otkrili
karakteristike određenog ljubavnog interesa.
Kada pacijent u psihoanalitičkom postupku pruži jedan korektno utemeljen i neosporiv
niz misli, onda za liječnika nastupa trenutak zbunjenosti koji bolesnik koristi da postavi pitanje:
„To je dakle sve ipak ispravno i točno? što biste sad htjeli mijenjati u tome, kad sam Vam to
ispričao?“ Uskoro zatim postaje jasno da takve misli koje analiza nije u stanju načeti bolesnik
koristi zato da bi prikrio one druge koje bi htjele umaknuti kritici i svijesti. Niz prijekora
upućenih drugoj osobi upućuje na niz samoprijekora istog sadržaja. Potrebno je samo svaki
pojedini prijekor primijeniti natrag na osobu koja ga upućuje.
Taj način obrane od samoprijekora u kojem se isti prijekor upućuje nekoj drugoj osobi ima
u sebi nešto neporecivo automatsko. On svoj uzor nalazi u onom infantilnom „i ti isto“, kada
djeca čim ih se optuži za laž bez dvoumljenja odgovaraju: „Ti si lažac!“ Odrasli bi čovjek u težnji
da vrati uvredu potražio bilo koju realnu slabu stranu protivnika i glavno težište ne bi položio

17
na ponavljanje istog sadržaja. U paranoji ta projekcija prijekora na drugu osobu bez promjene
sadržaja i bez oslanjanja na stvarnost postaje manifestna kao proces stvaranja iluzija.
I Dorini prijekori protiv oca bili su naskroz „podstavljeni“, „dublirani“ istim sadržajem, kao
što ćemo pokazati u pojedinostima: ona je bila u pravu kada je mislila da otac sebi ne želi
razjasniti ponašanje gospodina K. prema njegovoj kćeri, kako ga to ne bi omelo u njegovu
odnosu prema gospođi K. Ali ona je učinila potpuno isto. Ona se učinila sukrivcem toga odnosa
i odbacila sve znake koji su ukazivali na njegovu pravu prirodu. To joj je postalo jasno tek nakon
one avanture na jezeru, otkada i datiraju njeni strogi zahtjevi prema ocu. Svih prethodnih
godina ona je očev odnos s gospođom K. pomagala na svaki mogući način. Nikada nije išla
gospođi K. kada je slutila da je otac ondje. Znala je međutim da će u tom slučaju djeca biti
poslana van te bi im krenula u susret i povela ih u šetnju. U kući je ipak bila jedna osoba koja
joj je još zarana htjela otvoriti oči u pogledu očeva odnosa s gospođom K. i potaknuti je da se
postavi protiv te žene. To je bila njena zadnja guvernanta, jedna starija, veoma načitana
djevojka slobodnih nazora.23 Učiteljica i njena učenica neko su se vrijeme prilično dobro slagale
sve dok se Dora najednom nije okrenula protiv nje zahtijevajući njeno otpuštanje. Ali sve dok
je imala utjecaja, gospođica ga je koristila za huškanje protiv gospođe K. Dorinu je majku
uvjeravala da je nespojivo s njenom čašću trpjeti takvu intimnost njena muža s drugom ženom;
Doru je pak upozorila na sve što je u tom odnosu bilo upadljivo. No, njeni su napori ostali
uzaludni, Dora je gospođi K. ostala nježno odana i nije htjela čuti ni za kakav povod da se u
očevu odnosu prema toj ženi vidi nešto nedolično. S druge strane i te kako je vodila računa o
motivima koji su pokretali njenu guvernantu. Slijepa na jednoj strani bila je dovoljno
oštrovidna na drugoj. Zamijetila je da je gospođica zaljubljena u tatu. Kada je tata bio prisutan
ona bi izgledala kao posve druga osoba postajući najednom neobično zabavna i uslužna. U
vrijeme kada je obitelj boravila u malom tvorničkom gradu, a gospođa K. bila izvan vidokruga,
huškala je protiv mame kao trenutne suparnice. Sve joj to međutim Dora još nije uzela za zlo.
Razljutila se tek onda kada je zamijetila da je guvernanta prema njoj samoj posve ravnodušna
i da njoj iskazana ljubav u stvari pripada tati. U vrijeme tatine odsutnosti iz tog tvorničkog
gradića gospođica nije imala vremena za nju, nije se htjela šetati s njom i nije se zanimala za
njeno učenje. No, čim bi se tata vratio iz B. iznova bi se pokazala spremnom pružiti svaku
uslugu i pomoć. I tu ju je pustila da padne.
Jadnica je neželjenom jasnoćom rasvijetlila dio Dorina vlastita ponašanja. Ono što je
gospođica povremeno bila prema Dori, to je Dora bila prema djeci gospođe K. U njih je
zastupala majku, podučavala ih, išla van s njima i pružila im potpuni nadomjestak za smanjeni
interes koji je njihova vlastita majka pokazivala prema njima. Između gospodina i gospođe K.
često je bilo riječi o razvodu; do njega nije došlo jer se gospodin K. koji je bio nježan otac nije
htio odreći ni jednog svog djeteta. Zajednički interes za djecu otpočetka je bio povezujući
element u odnosu između gospodina K. i Dore. Bavljenje djecom za Doru je očigledno bio
pokrov koji je njoj samoj i drugima trebao nešto prikriti.
Iz njenog ponašanja prema djeci, a što se vidjelo u ponašanju gospođice prema njoj samoj,
proizlazio je isti zaključak kao iz njenog prešutnog pristajanja na odnos oca s gospođom K.,
naime, da je ona svih tih godina bila zaljubljena u gospodina K. Kad sam joj izrekao taj
zaključak, nije se složila sa mnom. Odmah mi je doduše napomenula da su joj i druge osobe,

23
Ta guvernanta koja je čitala sve knjige o spolnom životu i tsl. i o tome govorila s
djevojkom iskreno je zamolivši da o svemu što je s tim u vezi ništa ne govori roditeljima, jer da
se ne može znati kakav će stav oni zauzeti - u toj sam ženi neko vrijeme tražio izvor svog
Dorinog tajnog znanja i vjerojatno nisam u potpunosti pogriješio.
18
jedna sestrična primjerice koja je neko vrijeme u posjeti provela u B., otvoreno rekla: „Ti si
skroz poludjela za tim čovjekom“; ona se sama međutim nije htjela sjetiti takvih osjećaja.
Kasnije kada je gomila građe koja je isplovila na površinu otežala poricanje, ona je priznala da
je gospodina K. u B. možda voljela, ali da je sve to prošlo nakon one scene na jezeru. 24 U
svakom slučaju bilo je sigurno da onaj prijekor upućen ocu, prijekor da je bio gluh prema
svojim nezaobilaznim dužnostima i da je stvari sagledavao onako kako je najbolje odgovaralo
njegovim ljubavnim osjećajima, sada pogađa nju samu.25
Drugi prigovor upućen ocu, da on od svojih bolesti stvara izgovore i koristi ih kao sredstvo,
iznova pokriva veliki dio njene vlastite tajne povijesti. Jednoga mi se dana potužila na navodno
novi simptom, oštre bolove u želucu. Postavio sam joj pitanje: „Koga time kopirate?“ i pogodio
srž stvari. Prethodnog je dana bila u posjeti svojim sestričnama, kćerima pokojne tetke. Mlađa
se upravo bila vjerila, a starija je tim povodom dobila bolove u želucu i trebala biti poslana na
Semmering. Dora je bila mišljenja da je u starije riječ samo o zavisti i da ona uvijek oboli kada
želi nešto postići, a sada upravo želi otići od kuće kako ne bi morala gledati sestrinu sreću.26
No, Dorini vlastiti bolovi u želucu govorili su da se ona poistovjećuje s tom sestričnom koju je
proglasila simulanticom, bilo zato što je također zavidjela onoj sretnijoj ljubavi, bilo zato što je
u sudbini starije sestre, čija se nedavna ljubavna afera nesretno završila, ugledala svoju vlastitu
sudbinu. 27 Ali kako se bolesti mogu korisno upotrijebiti saznala je i promatrajući gospođu K.
Gospodin K. dio je godine provodio na putovanjima; kadgod bi se vratio zatekao bi svoju ženu
bolesnu, premda je ova još prethodnog dana, kao što je Dora znala, bila posve zdrava. Dora je
shvatila da prisutnost muža čini njegovu ženu bolesnom i da njoj bolest dobro dođe kako bi
izbjegla omrznute bračne dužnosti. Na ovom mjestu našeg razgovora Dora je iznenada ubacila
jednu primjedbu na račun vlastitog izmjenjivanja bolesnih i zdravih stanja za vrijeme prvih
godina svog djevojaštva provedenih u B. Ta me primjedba navela na pomisao da njena stanja
valja promatrati slično stanjima gospođe K., naime, kao da su ovisna o nečem drugom. U
tehnici psihoanalize važi naime kao pravilo da unutarnje, premda još skrivene veze odaju svoju
prisutnost posredstvom kontigviteta, vremenskog susjedstva asocijacija, baš kao što u pismu
dva slova a i b postavljena zajedno upozoravaju na slog ab koji valja formirati iz njih. Dora je
imala mnogobrojne napade kašlja i gubitka glasa; utječe li prisutnost ili odsutnost voljenog
čovjeka na nastupanje ili nestajanje pojave bolesti? Ako je tomu tako onda bi se negdje morala
dati dokazati izdajnička podudarnost. Pitao sam je koje je bilo prosječno trajanje tih napada.
Oko tri do šest tjedana. A koliko su trajala odsustvovanja gospodina K.? Morala je priznati,
također između tri i šest tjedana. Ona je dakle svojom bolešću demonstrirala svoju ljubav
prema K., kao njegova žena svoju odbojnost. Moglo se dakle pretpostaviti da se ona ponašala
obrnuto od te žene, da je bila bolesna kad je on bio odsutan i da bi ozdravila nakon što bi se
on vratio. Izgledalo je da je to odista tako, barem u prvom razdoblju njenih napada; kasnije je
postalo nužno da se zataška ta podudarnost između napada bolesti i odsutnosti tajno voljenog
čovjeka, jer je postojala opasnost da ta konstantnost oda ovu tajnu. Vremensko trajanje
napada ostalo je tada kao biljeg njegova izvornog značenja.

24
Usp. drugi san.
25
Ovdje se postavlja pitanje: Ako je Dora voljela gospodina K., kako se onda može objasniti
njeno odbijanje u sceni na jezeru ili barem brutalan način tog odbijanja koji je upućivao na
ogorčenost? Kako je jedna zaljubljena djevojka mogla u toj - kao što ćemo kasnije čuti - nipošto
nespretno ili nedolično iznijetoj ljubavnoj ponudi vidjeti uvredu?
26
Svakodnevna pojava među sestrama.
27
Kasnije ću objasniti koji sam daljnji zaključak izveo iz tih bolova u želucu.
19
 Sjetio sam se tada kako sam svojevremeno na Charcoovoj klinici vidio i čuo da u osoba s
histeričkim mutizmom pisanje djeluje kao zastupnik govora. Oni pišu vještije, brže i bolje nego
drugi i nego u vrijeme kad su bili zdravi. Isti je slučaj bio s Dorom. U prvim danima njene afonije
„pisanje joj je uvijek osobito lako išlo od ruke“. Tu osobitost, kao izraz fiziološke zamjenske
funkcije koju sebi stvara potreba, nije zapravo bilo nužno psihološki razjasniti; važno je
međutim naglasiti da je do takvog razjašnjenja ipak bilo lako doći. Gospodin K. joj je sa svojih
putovanja mnogo pisao i slao razglednice; događalo se da je jedino ona bila obaviještena o
terminu njegova povratka, dok je njegovu vlastitu ženu muževijev dolazak često znao
iznenaditi. To da čovjek piše odsutnome s kojim ne može govoriti uostalom nije jako daleko
od toga da se, kada mu zakaže glas, posluži pismom kako bi bio shvaćen. Dorina afonija
dopušta dakle sljedeće simboličko tumačenje: Kada je voljeni čovjek bio daleko, odricala se
govora; on je izgubio svoju vrijednost jer nije mogla govoriti s njim. Stoga je pisanje dobilo
značenje jedinog sredstva da se s odsutnime uspostavi odnos.
Želim li ja to možda zastupati tvrdnju kako u svim slučajevima periodičke afonije treba
dijagnosticirati egzistenciju voljene osobe koja je povremeno odsutna? To zacijelo nije moja
namjera. Determinacija simptoma u Dorinu slučaju je odveć specifična da bi se moglo očekivati
često ponavljanje iste akcidentalne etiologije. No, kakvu onda vrijednost ima razjašnjenje
afonije u našem slučaju? Nismo li se možda dali zavarati igrom dosjetki? Mislim da ne. Pri tom
se naime moramo sjetiti tako često postavljanog pitanja, da li su simptomi histerije psihičkog
ili somatskog porijekla, ili, ako je ovo prvo priznato kao ispravno, da li su nužno svi simptomi
uvjetovani psihički. Kao i mnoga druga, ni ovo pitanje oko čijeg se odgovora istraživači uvijek
iznova bezuspješno trude, nije adekvatno. Zbiljsko stanje stvari nije uključeno u njegovu
alternativu. Koliko mogu vidjeti, svakom su histeričkom simptomu potrebni prilozi s obje
strane. On ne može nastati bez izvjesnog somatskog sudjelovanja koje normalni ili patološki
proces omogućuje u, ili na nekom organu tijela. On se ne javlja više no jednom - a karakteru
histeričkog simptoma pripada sposobnost da se ponavlja - ako nema psihičko značenje, neki
smisao. Taj smisao histerički simptom ne donosi sobom, on mu biva dodijeljen, u neku ruku
slijepljen s njim i od slučaja do slučaja može biti drugačiji, već prema svojstvu potisnutih misli
koje se bore za svoj izraz. Svakako jedan niz faktora djeluje na tome da se odnosi između
nesvjesnih misli i somatskih procesa koji im kao sredstvo izražavanja stoje na raspolaganju, ne
oblikuju tako svojevoljno i da se sve više svode na nekoliko tipičnih oblika. Za terapiju su
važnija određenja dana u slučajnoj psihičkoj građi; simptomi se razjašnjavaju tako da se traži
njihovo psihičko značenje. Ako se zatim ukloni ono što psihoanaliza inače odstranjuje, onda je
moguće stvarati svakojake, vjerojatno odgovarajuće zaključke o somatskim, u pravilu
konstitucionalno-organskim temeljima simptoma. Ni u slučaju Dorinih napada kašlja i afonije
nećemo se ograničiti na psihoanalitičko tumačenje, nego ćemo iza toga potražiti onaj organski
moment iz kojeg proizlazi „somatsko sudjelovanje“ koje joj pruža mogućnost da izrazi svoju
naklonost prema povremeno odsutnom voljenom čovjeku. I ako bi nam veza između
simptomatskog izraza i nesvjesnog sadržaja misli u tom slučaju imponirala kao spretno i
umješno izvedena, onda ćemo rado čuti da je ona u stanju postići isti dojam u svakom drugom
slučaju i pri svakom drugom primjeru.
Sada sam spreman čuti kako to zapravo i nije neki naročit dobitak što sada dakle
zahvaljujući psihoanalizi ne trebamo više zagonetku histerije tražiti u „osobitoj labilnosti
živčanih molekula“ ili u mogućnosti hipnotičkih stanja, nego u „somatskom sudjelovanju“.
U odgovoru na tu primjedbu ipak želim naglasiti da zagonetka time nije samo jednim
dijelom odgurnuta još dalje, nego je i jednim dijelom umanjena. Nije riječ više o cijeloj
zagonetki, nego o onom njenom dijelu u kojem je sadržan posebni karakter histerije u razlici

20
spram drugih psihoneuroza. Psihički su procesi u svim psihoneurozama uglavnom isti, sve dok
u obzir ne dođe „somatsko sudjelovanje“ koje nesvjesnim psihičkim procesima omogućuje
izlaz u tjelesno. Gdje toga momenta nema, iz cijeloga stanja neće nastati histerički simptom,
nego nešto drugo što mu je ipak još uvijek srodno, neka fobija možda ili prisilna ideja, ukratko,
neki psihički simptom.

Vraćam se prijekoru zbog „simuliranja“ bolesti koji je Dora uputila ocu. Uskoro smo
zamijetili da tom prijekoru nisu odgovarali tek samoprijekori u pogledu ranijih bolesnih stanja,
nego i takvi koji su se ticali sadašnjosti. Na ovom mjestu liječnik obično ima zadatak da
odgonetne i nadopuni ono što mu analiza pruža samo u naznakama. Pacijenticu sam morao
upozoriti na to da je njena sadašnja bolest upravo tako motivirana i tendenciozna kao bolest
gospođe K. koju je dobro razumjela. Nema dvojbe da je u vidu imala neki cilj koji je svojom
bolešću htjela postići. Taj cilj međutim ne može biti ništa drugo, nego da oca odvrati od
gospođe K. Molbama i argumentima to joj ne bi uspjelo; možda je mislila postići to tako da oca
prestraši (vidi oproštajno pismo), da probudi njegovo suosjećanje (napadima nesvjestice) i ako
sve to ne bi koristilo, da mu se bar osveti. Znala je jako dobro koliko joj je on privržen i kako bi
mu se u očima uvijek pojavile suze kada bi netko pitao za zdravlje njegove kćeri. Naglasio sam
kako sam uvjeren da bi ozdravila odmah čim bi joj otac izjavio da je zbog njenog zdravlja
spreman žrtvovati gospođu K. Dodao sam kako se međutim nadam da se on neće dati privoljeti
na to, jer bi ona onda otkrila kakvim moćnim sredstvom raspolaže i zacijelo ubuduće ne bi
propustila ni jednu priliku a da se ne posluži mogućnostima koje joj pruža bolest. No, ako joj
otac ne popusti, ja sam posve siguran da se neće tako lako odreći svoje bolesti.
Preskočit ću pojedinosti koje pokazuju koliko je sve to bilo točno i prijeći na neke opće
primjedbe o ulozi motiva bolesti u histeriji. Motive za bolest pojmovno treba strogo razlikovati
od mogućnosti za nastanak bolesti, od građe iz koje se formiraju simptomi. Motivi ne sudjeluju
u tvorbi simptoma i nisu još prisutni na početku bolesti; oni se javljaju tek sekundarno, ali je
tek s njihovim nastupanjem bolest u potpunosti konstituirana. S njihovom se prezentnošću
može računati u svakom slučaju u kojem postoji zbiljska patnja i čije trajanje je nešto duže.
Psihičkome životu simptom isprva nije dobrodošao gost, sve je protiv njega te stoga tako lako
nestaje, kako izgleda, sam od sebe pod utjecajem vremena. U početku ne nalazi korisne
primjene u vođenju psihičkog domaćinstva, ali je veoma često upijeva sekundarno steći; bilo
kojem psihičkom strujanju pogoduje da se posluži simptomom, a time on zadobiva
sekundarnu funkciju i učvršćuje se u duševnom životu. Tko želi izliječiti bolesnika, na svoje se
iznenađenje suočava pritom s velikim otporom koji mu govori da s bolesnikovom namjerom
da se oslobodi patnje stvar i ne stoji baš tako ozbiljno kako izgleda.28 Zamislimo jednog radnika,
krovopokrivača možda, koji je svojevremeno pao s krova i postao bogalj i koji sada životari od
prošnje na uličnom uglu. Neka sada naiđe netko, predstavi se kao čudotvorac i obeća tom
čovjeku da će mu izravnati krivu nogu i osposobiti ga za normalan hod. Mislim da ne treba
očekivati izraz osobite sreće na njegovu licu. On se zacijelo osjećao krajnje nesretan kad je
onako nastra29dao i shvatio da više nikada neće moći raditi i da mora, ne želi li umrijeti od

28
Jedan pjesnik koji je osim toga i liječnik, Arthur Schnitzler, veoma je točno izrazio tu
spoznaju u svom Paracelsusu.
29
(Dodatak 1823:) Ovdje nije sve sasvim točno. Stav, da motivi za bolest nisu postojali na
početku bolesti i da su pridošli tek sekundarno, ne može se održati. Na sljedećoj će stranici biti
spomenuti i motivi bolesti koji su već postojali prije izbijanja bolesti i koji su dijelom skrivili to
izbijanje. Kasnije sam više vodio računa o stanju stvari i uveo razliku između primarnog i
21
gladi, živjeti od milostinje. Ali otada je ono što mu je onemogućilo zaposlenje, postalo izvorom
njegovih prihoda; on živi od svoje sakatosti. Ako mu je oduzmemo, vjerojatno ćemo ga učiniti
posve bespomoćnim; svoj zanat je u međuvremenu zaboravio, svoje radne navike izgubio,
navikao se na ljenčarenje, a možda i na pijančevanje.
Motivi da se postane bolestan često započinju djelovati već u djetinjstvu. Dijete željno
ljubavi koje roditeljsku nježnost nerado dijeli s braćom i sestrama zamjećuje da će ta nježnost
nanovo u potpunosti pripasti njemu, ako svojom bolešću zada briga roditeljima. Ono sada
poznaje sredstvo kojim može izmamiti ljubav roditelja i poslužit će se njime čim na
raspolaganju bude imalo psihičku građu potrebnu da se proizvede neka bolest. Kada zatim iz
tog djeteta postane recimo žena i nađe se, posve u proturječju sa zahtjevima svoga djetinjstva,
u braku s jednim muškarcem koji pokazuje malo obzira za nju, koji potiskuje njenu volju,
nemilice iskorištava njenu radnu snagu, a niti pruža kakve nježnosti, niti pak troši na nju, onda
će joj bolest biti jedino oružje u potvrđivanju vlastita života. Ona joj pribavlja željenu pažnju,
prisiljava muža da žrtvuje svoj novac i iskaže svoju obzirnost, što joj je zdravoj uskraćivao i tjera
ga da u slučaju ozdravljenja pažljivo postupa s njom jer je bolest spremna da se povrati. Taj
prividno objektivni, neželjeni moment svakog bolesnog stanja koji u radu s pacijentom mora
zastupati i liječnik, omogućuje joj da bez svjesnog samopredbacivanja upotrijebi sredstvo čiju
je djelotvornost upoznala još u djetinjstvu.
A ipak je ta bolest djelo namjere. Bolesna su stanja u pravilu upravljena na određenu
osobu tako da nestaju zajedno s njenim udaljavanjem. Onaj najsiroviji i najbanalniji sud o
histeričnim bolesnicima koji se može čuti od neobrazovanih rođaka i njegovateljica u
izvjesnom je smislu ispravan. Točno je da će uzeta, za krevet prikovana žena odmah skočiti ako
u sobi izbije vatra, da će razmažena žena smjesta zaboraviti na sve patnje ako bolest ugrozi
život njena djeteta ili neka katastrofa zaprijeti položaju njene obitelji. Svi koji tako govore o
bolesnicima u svemu su u pravu osim u jednoj točki: oni naime zapostavljaju psihološku razliku
između svjesnog i nesvjesnog, što je možda u pogledu djece još dopušteno, ali za odrasle više
ne vrijedi. Stoga sva ta uvjeravanja kako je to samo stvar volje i sva bodrenja ili pak grdnja
bolesnika ničemu ne koriste. Čovjek mora prvo pokušati da njih same okolnim putovima
analize uvjeri u to da u njihovoj bolesti postoji i namjera.
Kad je riječ o histeriji, borba protiv motiva bolesti predstavlja sasvim općenito slabost
svake terapije, pa tako i psihoanalitičke. Sudbini je u tom pogledu ovdje lakše. Njoj nije
potrebno da se osvrće ni na konstituciju, ni na patogenu građu bolesnika; ona jednostavno
oduzima motiv bolesti i bolesnik za neko vrijeme, ili možda čak za stalno ozdravljuje. Koliko bi
manje čudesnih izliječenja i spontanih nestanaka simptoma liječnici u histeriji zabilježili, da
smo češće dobili uvid u zatajene životne interese bolesnika! Ovdje je prošao neki rok, ondje je
otpala obzirnost prema drugoj osobi, jedna se situacija vanjskim događajima iz temelja

sekundarnog dobitka u bolesti. Motiv za bolest uvijek je namjera da se dođe do nekog dobitka.
Ono što slijedi u zadnjim rečenicama ovog odjeljka odgovara sekundarnom dobitku u bolesti.
Primarni dobitak u bolesti mora se međutim ustanoviti za svako neurotičko oboljenje
posebno. Bolest u prvom redu pošteđuje od psihičkih napora i pokazuje se kao ekonomski
najudobnije rješenje u slučaju nekog psihičkog sukoba (Bijeg u bolest), premda se u većini
slučajeva kasnije nedvojbeno pokazuje nesvrhovitost takvog izlaza. Taj dio primarnog dobitka
u bolesti može se označiti kao unutarnji ili psihološki; on je tako reći konstantan. Pored toga
izvanjski momenti kao što je primjerice položaj žene koju potiskuje njen muž, spomenut u
sljedećem odjeljku, mogu također pružiti motive za bolest i tako konstruirati izvanjski element
primarnog dobitka u bolesti.
22
izmijenila i dotada tvrdokorna patnja naprosto je kao nekim udarcem uklonjena, naizgled
spontano, a uistinu zato što joj je oduzet najsnažniji motiv - mogućnost primjene u životu
paaijenta.
Motive na koje se oslanja bolest srest ćemo vjerojatno u svim potpuno razvijenim
slučajevima. Ima međutim slučajeva s čisto unutarnjim motivima, kao što je primjerice
samokažnjavanje, dakle kajanje i ispaštanje. Otkrit će se da je ovdje terapeutski zadatak lakše
rješiv nego tamo gdje je bolest povezana s postizanjem nekog izvanjskog cilja. Taj je cilj za Doru
očigledno bio da oca omekša i da ga odvrati od gospođe K.
Ništa što je učinio nije je uostalom toliko ogorčilo kao njegova spremnost da scenu na
jezeru smatra proizvodom njene fantazije. Bila je izvan sebe pri pomisli da netko to može držati
samo njenom uobraziljom. Dugo vremena sam bio zbunjen pitanjem koji se samoprijekor
skriva iza strasnog odbijanja takvog objašnjenja. Iza toga se s pravom sluti nešto skriveno jer
onaj prijekor koji ne pogađa stvar, taj niti ne predstavlja trajniju uvredu. S druge strane došao
sam do zaključka da Dorina priča u potpunosti mora odgovarati istini. Tek što je shvatila
namjeru gospodina K. ona mu je i ne dopustivši da dovrši prilijepila pljusku i odmah zatim
pobjegla. Čovjeku koji je tamo ostao njeno je ponašanje izgledalo jednako neshvatljivo kao i
nama, jer on mora da je iz nebrojenih sitnih naznaka odavno bio zaključio kako može biti
siguran u djevojčinu naklonost. U diskusiji o drugom snu naići ćemo ne samo na rješenje ove
zagonetke, nego i na onaj isprva uzaludno tražen samoprijekor.
Kako su se optužbe protiv oca ponavljale sa zamornom monotonijom, a kašljanje se
pritom i dalje nastavilo, morao sam pomisliti da bi taj simptom mogao imati značenje koje se
odnosi na oca. Zahtjevi koje sam se navikao postavljati u razrješenju nekog simptoma ionako
nisu bili već dugo ispunjeni. Prema jednom pravilu koje se uvijek iznova potvrđuje, ali ja još
nemam dovoljno odvažnosti da ga postavim kao općenito, simptom bi značio prikaz -
realizaciju - neke fantazije sa seksualnim sadržajem, dakle neke seksualne situacije. Bolje bi
bilo reći, barem jedno od značenja nekog simptoma odgovara prikazu seksualne fantazije dok
za druga značenja ne postoji takvo ograničenje sadržaja. To da neki simptom ima više od
jednog značenja i istodobno služi prikazu mnogih nesvjesnih misli spoznaje se naime veoma
brzo nakon što se čovjek upustio u psihoanalitički rad. Htio bih još dodati da prema mojoj
ocjeni jedna jedina nesvjesna misao ili fantazija gotovo nikada nije dovoljna za stvaranje nekog
simptoma.
Prilika da se Dorin nervozni kašalj protumači na ovaj način posredstvom jedne fantazirane
seksualne situacije, ukazala se veoma brzo. Kada je iznova jednom naglasila kako gospođa K.
voli tatu samo zato što je on moćan čovjek zamijetio sam na temelju izvjesnih sporednih
detalja u načinu njena izražavanja - detalja preko kojih ću ovdje preći, kao i preko nekih
uglavnom čisto tehničkih momenata analitičkog rada - da se iza te rečenice krije njena
suprotnost: Otac je zapravo nemoćan čovjek. To je moglo biti mišljeno samo u seksualnom
smislu, dakle: Otac je nemoćan kao muškarac, impotentan. Nakon što je na osnovi svog
svjesnog znanja potvrdila ovo tumačenje, ukazao sam joj na proturječje u koje pada kada s
jedne strane ustrajava u shvaćanju očeva odnosa s gospođom K. kao običnog ljubavnog
odnosa, dok s druge strane tvrdi kako je otac impotentan, dakle nesposoban da se takvim
odnosom koristi. Njen je odgovor pokazao da tu proturječnost ne mora priznati. Njoj je dobro
poznato, rekla je, da ima više od jedne vrste seksualnog zadovoljenja. Izvor toga znanja iznova
se doduše nije mogao ustanoviti. Kad sam je dalje pitao da li misli kako osim genitalija i drugi
organi dolaze u obzir za seksualno općenje, odgovorila je potvrdno, te sam mogao nastaviti
dodavši kako onda ona misli upravo na one dijelove tijela koji se kod nje nalaze u podraženom

23
stanju (grlo, usna šupljina). Dakako, nije htjela ni čuti da se tako daleko ide u prepoznavanju
njenih misli, a ipak, da bi simptom uopće bio moguć, bilo je nužno da njoj sve to skupa i nije
posve jasno. Nametnuo se ipak neizbježni zaključak da ona svojim kašljem koji je nastupao u
grčevima i kojem je povod obično škakljivi podražaj u grlu, predstavlja sebi situaciju seksualnog
zadovoljenja per os između dviju osoba čijim se ljubavnim odnosom neprestano bavila. To što
je kratko vrijeme nakon ovog prešutno prihvaćenog objašnjenja kašljanje nestalo, posve je
naravno odgovaralo mojim pretpostavkama; nisam međutim htio isuviše naglašavati ovu
promjenu jer je ona prije već često spontano nastupala.

Ovaj djelić analize mogao bi u čitatelja liječnika, osim nevjerice na koju ima pravo, izazvati
zaprepaštenje i užasavanje. Na ovom sam mjestu međutim spreman ispitati opravdanost tih
dviju reakcija. Mislim da je zaprepaštenje motivirano time što sam se usudio govoriti o tako
osjetljivim i tako odvratnim stvarima s jednom mladom djevojkom - ili uopće s jednom ženom
u dobi spolne zrelosti. Užasavanje pak dolazi od mogućnosti da jedna netaknuta djevojka zna
za takve stvari i da se svojim fantazijama može njima baviti. U obje bih točke savjetovao
suzdržanost i razboritost. Ni ovdje ni tamo nema razloga za ogorčenje. S djevojkama i ženama
može se govoriti o svim seksualnim stvarima, a da to njima nimalo ne šteti i da se ne navlači
sumnje na sebe, ako čovjek kao prvo prihvati određeni način na koji se to čini i ako se kao
drugo probudi u njih uvjerenje da je to neizbježno. Pod tim si okolnostima i ginekolog
dozvoljava da razgolićuje svaki dio njihova tijela. O tim se stvarima na najbolji način govori
hladno i izravno; ujedno je i taj način najudaljeniji od pohotljdvosti s kojom se iste teme
obrađuju u „društvu“ i na koju su djevojke i žene veoma dobro navikle. Organima i procesima
dajem njihova tehnička imena i objašnjavam ih pacijentima tamo gdje su - imena - možda
nepoznata. „J’appelle un chat un chat.“ Čuo sam dakako za osobe - liječnike i one koji to nisu
- koje skandalizira terapija u kojoj se odvijaju takvi razgovori i koji izgleda zavide meni i
pacijentici na škakljivosti koju prema njihovu očekivanju nude takve teme. No, meni je ipak
odveć dobro poznata čestitost te gospode da bih se zbog njih uzbuđivao. Izbjeći ću iskušenju
da napišem satiru o njima. Spomenut ću samo to da često doživim satisfakciju čuvši pacijenticu
kojoj je na početku otvorenost u seksualnim stvarima teško pala, kako kasnije zna uzviknuti:
„Ne, pa Vaš je postupak daleko pristojniji od onoga što priča gospodin X!“
Onaj tko se lati postupka s histeričnim bolesnikom mora biti ili već uvjeren u neizbježnost
dodirivanja seksualnih tema, ili bar spreman da se na temelju svojih iskustava dade uvjeriti u
to. Valja naime reći sebi: pour faire une omelette il faut casser des oeufs. Same pacijente lako
je uvjeriti; prilika za to u tijeku postupka ima i previše. Čovjek sebi ne treba predbacivati što s
njima govori o činjenicama normalnog ili abnormalnog seksualnog života. S malo opreznosti
njima se naprosto prevodi u svjesno ono što u nesvjesnome već znaju; napokon, čitava
djelatnost liječenja počiva na uvidu da je afektivnost neke nesvjesne ideje jača i, pošto je
nezapriječena, štetnija od afektivnog djelovanja svjesnih ideja. Nikada ne postoji opasnost da
će se jedna neiskusna djevojka time iskvariti; tamo naime gdje se u nesvjesnome i ne zna za
seksualne procese, nikakav histerički simptom neće ni nastati. Jer, gdje ima histerije, ne može
više biti ni riječi o „nevinosti mišljenja“ u smislu u kojem to shvaćaju roditelji i odgajatelji. U
10-, 12-, i 14-godišnje djece, dječaka i djevojčica, uvjerio sam se u beziznimnu pouzdanost toga
stava.
Što se tiče druge emocionalne reakcije koja nije više uperena protiv mene, nego protiv
moje pacijentice, naravno, u slučaju da sam bio u pravu, i koja u perverznom karakteru njenih
fantazija vidi nešto užasno, htio bih naglasiti da takva strašću podgrijana osuda ne priliči

24
jednom liječniku. Držim između ostalog suvišnim da jedan liječnik koji piše o bludnjama
seksualnih nagona koristi svaku priliku da u svoj spis ubaci izraz osobnog gnušanja pred tako
odbojnim stvarima. Tu pred nama leži jedna činjenica na koju ćemo se obuzdavanjem našeg
osjećaja ukusa ipak, nadam se, naviknuti. O tome što zovemo seksualnim perverzijama i što
predstavlja prekoračenje seksualne funkcije ili u pogledu nekog područja tijela, ili pak s
obzirom na seksualni objekt, o tome se dakle mora moći govoriti bez ogorčenja. Već bi sama
neodređenost granica onoga što nazivamo normalnim seksualnim životom u različitih rasa i u
različitim vremenskim razdobljima trebala biti dovoljna da ohladi fanatike. Ne trebamo ipak
zaboraviti da nama danas najodbojnija od tih perverzija, osjetilna ljubav među muškarcima,
nije bila samo tolerirana u jednom od nas kulturno superiornijem narodu kao što su Grci, nego
su joj bile čak povjerene i važne socijalne funkcije. U nekoj mjeri, čas ovdje, čas ondje, i svatko
od nas u svom vlastitom seksualnom životu prekoračuje tijesne granice povučene oko onoga
što se drži normalnim. Perverzije nisu znaci ni bestijalnosti ni iskvarenosti u patetičnom smislu
riječi. One predstavljaju razvoj klica koje su sve sadržane u nediferenciranoj seksualnoj
dispoziciji djeteta, razvoj čije je suzbijanje ili okretanje prema višim, aseksualnim ciljevima -
njegova sublimacija - određeno da pruži snage za veliki broj naših kulturnih postignuća. Za
onoga dakle tko je u grubom smislu i manifestno postao perverzan, bolje bi bilo reći da je to
ostao, jer on predstavlja određeni stadij zapriječenog razvoja. Svi su psihoneurotičari osobe
snažno izobraženih perverznih sklonosti koje su tokom razvoja potisnute i postale nesvjesne.
Njihove nesvjesne fantazije upućuju stoga na isti sadržaj kao i sistematizirane radnje
perverznih, čak i onda kada nisu čitali Psychopathia sexualis v. Krafft-Ebinga kojoj naivni ljudi
pripisuju toliko sukrivnje za nastanak perverznih sklonosti. Psihoneuroze su tako reći negativ
perverzija. Seksualna konstitucija u kojoj do izraza dolazi i hereditarnost djeluje u neurotičara
zajedno s utjecajima života koji ometaju razvoj normalne seksualnosti. Vode koje u jednom
koritu naiđu na prepreku zaustavljaju se i vraćaju natrag naplavljujući stare rukavce koji su
trebali odavno biti napušteni. Nagonske snage potrebne za tvorbu histeričkih simptoma ne
dostavlja samo potisnuta normalna seksualnost, nego i nesvjesne perverzne pobude. 30
One manje odbojne među takozvanim seksualnim perverzijama naveliko su se proširile u
našem stanovništvu, za što zna svatko osim liječnika koji pišu o tim stvarima. Ili bolje, oni to
također znaju; ali trude se da to zaborave čim dohvate pero da o tome pišu. Nije dakle čudno
što je naša gotovo devetnaestogodišnja djevojka koja je čula da postoji i ta vrsta seksualnog
općenja (sisanje muškog uda) stvorila takvu nesvjesnu fantaziju i izrazila je kroz senzaciju
podražaja u grlu i kroz kašalj. Također ne bi bilo čudno da je ona do takve fantazije došla i bez
neke izvanjske spoznaje, što je slučaj koji sam sa sigurnošću utvrdio i u drugih pacijentica.
Somatski preduvjet potreban za takvo samostalno stvaranje jedne fantazije koja se poklapa s
praksom perverznih u nje je naime dan posredstvom jedne pažnje vrijedne činjenice. Ona se
veoma dobro sjećala kako je u svom djetinjstvu rado sisala prste. I otac se sjetio da ju je od
toga odvikao tek u njenoj četvrtoj ili petoj godini. Sama Dora je u jasnom sjećanju zadržala
jednu sliku iz svog ranog djetinjstva u kojoj ona sjedi u uglu na podu, siše svoj lijevi palac i pri
tom desnom rukom čupka usnu resicu svoga brata koji je mimo sjedio do nje. To je taj potpuni
oblik samozadovoljenja sisanjem o kojem su mi pričale i druge - kasnije anestetične i histerične
- pacijentice. Jedna od njih me je upozorila na nešto što baca jasno svjetlo na porijeklo te

30
Te primjedbe o seksualnim perverzijama napisane su nekoliko godina prije pojave
izvrsne knjige I. Blocha (Beitrage zar Atiologie der Psychopathia sexualis /Prilozi etiologiji
psichopathiae sexualis/ 1902. i 1903). Usporedi također i moje Tri rasprave o seksualnoj teoriji
(1905).

25
naročite navike. Mlada žena koja se nikada nije ni odvikla od sisanja prsta vidjela je sebe u
jednom sjećanju iz djetinjstva, navodno iz prve polovice druge godine života, kako siše na
grudima dojilje i pri tom tu dojilju ritmički poteže za ušne resice. Mislim da se nitko neće buniti
ako proglasimo sluzokožu usana i usta za primarnu erogenu zonu, jer je ona dio tog značenja
zadržala još za poljubac koji važi kao normalan. Rano obilno korištenje te erogene zone uvjet
je dakle za kasnije somatsko sudjelovanje od strane sluzokožnog trakta koji počinje s usnama.
Kada se zatim jednom, nakon što je već upoznat pravi seksualni objekt, muški ud, pojave
okolnosti koje iznova pojačavaju uzbuđenje zone usta koja je zadržala svoju erogenost, onda
nije potrebno utrošiti odveć stvaralačke moći da se u situaciju zadovoljenja, na mjesto
izvornog objekta, bradavica dojki i prstiju koji ih zastupaju, ubaci aktualni seksualni objekt,
penis. Tako ova nadasve odbojna perverzna fantazija o sisanju penisa ima svoje najbezazlenije
porijeklo; ona je preradba onoga što bismo mogli nazvati prahistorijskim dojmom sisanja na
grudima majke ili dojilje, dojma koji se iznova oživljava u ophođenju s dojenčadi. Pri tom kao
posredna predodžba između bradavice na dojci i penisa ponajviše služi kravlje vime.
Ovo tumačenje Dorinih simptoma u grlu o ikojem smo upravo govorili daje povoda za još
jednu primjedbu. Moguće je naime postaviti pitanje kako se ova fantazirana seksualna
situacija odnosi prema onom drugom objašnjenju da nastupanje i nestajanje pojava bolesti
oponaša prisutnost i odsutnost voljena čovjeka te da izražava, dakle, s obzirom na ponašanje
njegove žene, ove misli: Da sam ja njegova žena, voljela bih ga sasvim drugačije i bila bih
bolesna (od čežnje možda) kada bi on otputovao, a zdrava (od velike sreće) kada bi se vratio
kući. Na to pitanje, s obzirom na moje iskustvo u razrješavanju histeričkih simptoma, moram
odgovoriti: nije nužno da su različita značenja nekog simptoma međusobno kompatibilna, tj.
da se upotpunjuju u povezanoj cjelini. Dovoljno je ako se jedinstvo uspostavi temom iz koje su
proizišle sve različite fantazije. U našem slučaju takva kompatibilnost nije uostalom isključena;
jedno se značenje više odnosi na kašalj, drugo na afoniju i na trajanje bolesti; pažljivija bi
analiza vjerojatno otkrila mnogo dalekosežniju oduhovljenost detalja bolesti. Već smo saznali
da jednome simptomu u pravilu istodobno odgovara više značenja; ovome sada dodajmo da
on također može sukcesivno izraziti više značenja. Simptom može tokom godina i mijenjati
svoja značenja ili svoje glavno značenje ili pak vodeća uloga može od jednog značenja prijeći
drugome. To je poput neke konzervativne crte u karakteru neuroze da se jednom uobličen
simptom po mogućnosti zadrži, bez obzira što je nesvjesna misao koja se izrazila u njemu
izgubila svoje značenje. Tu tendenciju održanja simptoma lako je međutim objasniti i
mehanički; proizvodnja jednog takvog simptoma tako je teška, prijenos čisto psihičkog
uzbuđenja u tjelesno, što sam nazvao konverzijom, povezan je s toliko mnogo pogodnih
uvjeta, a somatsko sudjelovanje potrebno za konverziju tako je rijetko, da prisila koja
uzubuđenje tjera na pražnjenje iz nesvjesnog ide za tim da se tamo gdje je to moguće
zadovoljiti već uhodanim putom pražnjenja. Proizvodnja asocijativnih odnosa između jedne
nove misli koja potrebuje pražnjenje i jedne stare koja je tu potrebu izgubila izgleda daleko
lakša od stvaranja nove konverzije. Na ovom tako prokrčenom putu uzbuđenje iz novog izvora
pritječe ranijem mjestu pražnjenja i simptom sliči, kako to Evanđelje kaže, starom mijehu
ispunjenom novim vinom. To što nam nakon ovih ispitivanja izgleda da je somatski dio
histeričkog simptoma postojaniji i teže zamjenjiv, a psihički dio onaj promjenjiviji element
kojem je lakše naći zastupnika, ipak ne daje osnovu na kojoj bismo trebali izvlačiti zaključke o
razlici u rangu između tih dvaju elemenata. Psihički je dio za psihičku terapiju uvijek važniji.
Neprestano Dorino ponavljanje istih misli o odnosu između njena oca i gospođe K.
omogućilo je da se građa dobivena analizom iskoristi za još jednu važnu spoznaju.

26
 Takav niz misli može se opisati kao prejak ili bolje, kao pojačan ili precijenjen (uberwertig)
u Wernickeovom smislu. On se usprkos svom prividno korektnom sadržaju pokazuje kao
patološki i to posredstvom jedne osobitosti - njega je i pored svih svjesnih i svojevoljnih
misaonih napora pacijenta nemoguće rastaviti i odstraniti. Naprotiv, jednom normalnom, pa
makar i tako intenzivnom nizu misli ipak je na koncu moguće doskočiti. Dora je s punim pravom
osjećala da njene misli o tati valja prosuditi na poseban način. „Ni na što drugo ne mogu
misliti,“ uvijek se iznova tužila. „Moj brat govori da mi djeca nemamo pravo kritizirati to što
tata radi. Kaže da se o tome ne bismo trebali brinuti i da bismo čak možda trebali biti sretni
što je našao ženu kojoj može prikloniti svoje srce, jer da ga mama na žalost tako malo razumije.
Ja to uviđam i htjela bih misliti tako kao moj brat, ali ne mogu. Ja mu to ne mogu oprostiti.“31
Što da čovjek sada učini s jednom takvom precijenjenom mišlju, nakon što je čuo njeno
svjesno obrazloženje i saslušao bezuspješne prosvjede protiv nje? Razmisli li, shvatiti će da taj
prejaki niz misli svoje pojačanje zahvaljuje nesvjesnom. On se ne može razriješiti misaonim
naporom, ili zato što je sam ukorijenjen u nesvjesnoj, potisnutoj građi, ili zato što se iza njega
skriva neka druga nesvjesna misao. Ova potonja je onda uglavnom njegova izravna suprotnost.
Suprotnosti su uvijek međusobno usko povezane i često tako sparene da je jedna misao
prejako svjesna, dok je njena protivnost potisnuta i nesvjesna. Taj odnos je posljedica procesa
potiskivanja. Potiskivanje se naime često ostvaruje na taj način da se prekomjerno pojača
opreka one misli koju treba potisnuti. To ja zovem reakcijskim pojačanjem, a onu misao koja
se presnažno učvršćuje u svjesnom i koja se slično nekoj predrasudi ničim ne da rastvoriti,
nazivam reakcijskom mišlju. Obje se misli međusobno odnose otprilike kao dvije igle jednog
astatičkog para igala. Reakcijska misao određenim viškom intenzivnosti zadržava onu drugu,
odbojnu misao u potisnuću; no, time je ona sama „prigušena“ i zaštićena od svjesnog rada
mišljenja. Utoliko je osvještavanje potisnute opreke put kojim se prejakoj misli može uskratiti
njeno pojačanje.
Ovdje također moramo biti spremni i na slučaj u kojem se precijenjenost neke misli ne
svodi na postojanje samo jednog od ona dva razloga, nego na konkurenciju među njima. Mogu
se također pojaviti i druge komplikacije, ali se one daju lako uvesti u čitavu shemu.

Pokušajmo sada u primjeru koji nam nudi Dora najprije s prvom pretpostavkom, naime,
da je korijen njene zaokupljenosti odnosom oca s gospođom K., zaokupljenosti koja je
poprimila prisilni karakter, njoj samoj nepoznat zato što leži u nesvjesnom. Taj korijen nije
teško odgonetnuti iz prilika i pojava. Njeno je ponašanje očigledno daleko nadilazilo sferu
karakterističnu za jednu kći; osjećala je i djelovala više kao neka ljubomorna žena, na način
naime koji bi bio shvatljiviji da je riječ o njenoj majci. Sa svojim zahtijevom: „Ona ili ja“,
scenama koje je izvodila i prijetnjama samoubojstvom čije otkrivanje je sama omogućila,
postavila se očigledno na mjesto majke. Ako smo ispravno shvatili fantaziju seksualne situacije
koja leži u temelju njenog kašlja, onda se ona time postavila i na mjesto gospođe K. Ona se
dakle poistovjetila s objema ženama koje je otac sada ili ranije volio. Nameće se zaključak da
je njena naklonost bila okrenuta ocu daleko više no što je ona znala ili bila spremna priznati,
dakle, da je ona u stvari bila zaljubljena u oca.

31
Jedna takva precijenjena misao često je, pored duboke potištenosti, jedini simptom
bolesnog stanja koje se obično nazivlje „melankolijom“, a koje se, kao i histerija, može
razjasniti psihoanalizom.
27
 Na takve nesvjesne, u svojim abnormalnim konzekvencijama prepoznatljive ljubavne
odnose između oca i kćeri, majke i sina, naučio sam gledati kao na obnavljanje infantilnih
zametaka osjetilnosti. Na drugom sam mjestu32 pokazao kako se rano očituje seksualna
atrakcija između roditelja i djece i objasnio kako priču o Edipu vjerojatno valja razumjeti kao
pjesničku obradu onog tipičnog u tim odnosima. Jasan trag ove naklonosti kćeri prema ocu i
sina prema majci vjerojatno se nalazi u većine ljudi. U djece pak koja su konstitucijski sklona
neurozi, prerano sazrela i željna ljubavi, ona je zasigurno otpočetka još intenzivnija. Zatim
nastupaju određeni drugi utjecaji o kojima ovdje neće biti riječi, a koji onaj rudimentarni
osjećaj ljubavi fiksiraju ili pojačavaju tako da iz njega još u razdoblju djetinjstva ili tek u vrijeme
puberteta nastaje nešto što se može izjednačiti sa seksualnom naklonošću i što se, poput ove
potonje, koristi libidom.33 Izvanjske okolnosti u naše pacijentice nipošto nisu bile nepogodne
za takvu pretpostavku. Njene su je prirodne sklonosti uvijek vukle ocu, dok su njegove brojne
bolesti poticale nježnost kojom ga je obasipala; u nekim bi slučajevima on jedino njoj dopuštao
da obavlja određene lakše poslove bolesničke njege; ponosan na njenu rano razvijenu
inteligenciju još joj je kao djetetu poklonio najveće povjerenje. Pojavom gospođe K. bila je
zapravo ona, a ne majka, potisnuta s mnogih pozicija.
Kad sam Dori saopćio kako moram pretpostaviti da je njena naklonost prema ocu još
zarana posjedovala karakter potpune zaljubljenosti, odgovorila mi je dakako na svoj uobičajeni
način: „Ne sjećam se toga“. Ipak, smjesta mi je ispričala nešto analogno o svojoj
sedmogodišnjoj sestrični (s majčine strane) u kojoj je, kako je često mislila, vidjela odraz svog
vlastitog djetinjstva. Jednom je ta djevojčica, nakon što je po tko zna koji put bila svjedokom
žestoke svađe svojih roditelja, Dori koja se netom pojavila kod njih šapnula u uho: „Nemaš
pojma koliko mrzim tu osobu!“ (pokazujući na majku) „I kada jednom umre, udat ću se za
tatu.“ Navikao sam se da u takvim asocijacijama koje donose nešto što odgovara sadržaju
mojih tvrdnji, vidim njihovu potvrdu iz nesvjesnog. Neko drugo „da“ ne može se izvući iz
nesvjesnog; neko nesvjesno „ne“ uopće ne postoji.34

Ta se zaljubljenost u oca godinama nije ispoljila; naprotiv, Dora je s tom istom ženom koja
ju je istisnula s pozicije koju je zauzimala spram oca bila u najsrdačnijim odnosima i čak je, kao
što smo vidjeli iz njenih samoprijekora, išla na ruku toj ženi u njenom odnosu s ocem. Ta je
ljubav dakle bila tek odnedavna obnovljena i ako je tomu odista tako, mogli bismo pitati s
kojim se ciljem to dogodilo. Očigledno kao reakcijski simptom koji se pojavio zato da bi suzbio
nešto drugo što je u nesvjesnome još uvijek snažno djelovalo. Kako su stvari stajale nisam
mogao ništa drugo nego pomisliti da je to što je suzbijeno zapravo njena ljubav prema
gospodinu K. Morao sam pretpostaviti da je ona još uvijek zaljubljena u njega, ali da se od
scene na jezeru nešto u njoj - iz tko zna kakvih motiva - snažno protivi toj ljubavi i da je djevojka
prizvala i pojačala svoju staru naklonost prema ocu kako u svojoj svijesti više ne bi morala
obraćati pažnju na prvu ljubav svoga djevojaštva koja joj je zadavala toliko bola. Tako sam
stekao uvid u jedan sukob koji je bio u stanju uzdrmati čitav duševni život te djevojke. S jedne
strane ona je gorko žalila zbog toga što je odbila ponudu tog čovjeka i bila prepuna čežnje za

32
U Tumačenju snova (1900 a) i u trećoj od Rasprava o seksualnoj teoriji.
33
Ovdje odlučujući moment zasigurno je rano nastupanje prave genitalne senzacije, bilo
da je izazvana spontano ili zavođenjem, odnosno masturbacijom.
34
(Dodatak 1923) Jedan drugi, veoma važan i potpuno pouzdan oblik potvrde iz
nesvjesnog za koji u to vrijeme još nisam znao, je i uzvik pacijenata: „Nisam to mislio“, ili
„nisam mislio na to“. Taj iskaz odmah se može prevesti kao: Da, to mi je bilo nesvjesno.
28
njim i onim malim znacima njegove nježnosti; s druge su se strane moćni motivi, među kojima
je lako bilo nazrijeti njen ponos, protivili tim nježnim i čeznutljivim osjećajima. Tako je došla
do toga da je uvjerila sebe kako je s gospodinom K. svršeno - to je bio njen dobitak u ovom
tipičnom procesu potiskivanja - a ipak je morala prizvati svoju infantilnu naklonost prema ocu
i pretjerati u njoj kako bi se zaštitila od zaljubljenosti koja je postojano nadirala u svijest.
Činjenica da je potom gotovo bez prestanka bila obuzeta ogorčenom ljubomorom izgleda da
pruža mogućnost daljnje determinacije.35
To što se Dora najodlučnije usprotivila ovom mom objašnjenju nije me nipošto iznenadilo.
„Ne“ koje se čuje od pacijenta nakon što se potisnute misli po prvi put prezentiraju njegovom
svjesnom opažanju naprosto je konstatacija potisnuća i njegove tvrdokornosti; njime se tako
reći mjeri snaga tog potiskivanja. Ako liječnik to „Ne“ ne shvati kao izraz nekog nepristranog
suda za koji bolesnik ionako nije sposoban, nego prijeđe preko njega i nastavi rad, onda će
ubrzo naići na prve dokaze da „Ne“ u takvim slučajevima znači zapravo željeno „Da“. Dora je
priznala da se na gospodina K. ne može ljutiti onoliko koliko je on to zaslužio. Ispričala je kako
je jednoga dana srela gospodina K. na ulici dok je bila u pratnji jedne sestrične koja ga nije
poznavala. Ova joj se najednom uzbuđeno obratila: „Dora, što ti je? Problijedila si ko’ krpa!“
Ona sama nije osjetila ništa od te promjene, ali sam joj ja objasnio da se mimika i izražavanje
afekata pokoravaju prije nesvjesnome nego svjesnome i da na taj način izdaju ono prvo.36
Drugi put je Dora nakon višednevnog ujednačeno vedrog raspoloženja došla k meni krajnje
zlovoljna, a da nije znala objasniti razlog toj promjeni. Danas se osjeća sasvim drugačije, rekla
je: rođendan je njena ujaka, ali se ona ne može prisiliti da mu čestita; ne zna zašto. Moje
umijeće tumačenja tog je dana nešto otupjelo; pustio sam je da dalje govori i ona se najednom
dosjetila da je danas rođendan i gospodinu K., a ja nisam propustio da tu činjenicu upotrijebim
protiv nje. Nakon toga nije bilo teško objasniti ni zašto joj bogati darovi za njen vlastiti
rođendan koji je bio par dana prije nisu donijeli nikakva zadovoljstva. Nedostajao je jedan
poklon, onaj od gospodina K. koji joj je ranije očigledno bio najvrijedniji.
Ona se međutim još dulje vrijeme protivila mojim tvrdnjama sve dok se pri kraju analize
nije pojavio odlučujući dokaz njihove ispravnosti.
Moram sada spomenuti jednu daljnju komplikaciju kojoj zacijelo ne bih ustupio mjesta da
sam pjesnik koji pišući novelu kreira jedno takvo duševno stanje, a ne liječnik kojemu je cilj da
ga raščlani. Element na koji ću sada ukazati može samo pomutiti i zasjeniti onaj lijepi, gotovo
poetični sukob za koji pretpostavljamo da se zbio u Dorinu slučaju; taj bi element s pravom
pao žrtvom cenzure pjesnika koji ipak odveć pojednostavljuje i apstrahira kada se javlja u ulozi
psihologa. Međutim, u zbiljnosti koju ovdje pokušavam oslikati, komplikacija motiva,
gomilanje i uzajamno spajanje duševnih pobuda, ukratko, nadodređenje, predstavlja pravilo.
Iza onog precijenjenog niza misli koji se bavio odnosom njena oca s gospođom K. sakrio se
naime i osjećaj ljubomore čiji je objekt bila ta žena - jedan osjećaj, dakle, koji bi mogao počivati
samo na sklonosti istome spolu. Odavno je poznato i višestruko istaknuto da se u dječaka i
djevojčica u godinama puberteta mogu i u normalnim slučajevima zamijetiti jasni znaci
egzistencije istospolnih sklonosti. Zanosno prijateljstvo s nekom školskom kolegicom
ispunjeno zaklinjanjima, poljupcima, obećanjem vječnog dopisivanja i svom osjetljivošću
ljubomore uobičajeni je prethodnik prvog intenzivnijeg djevojačkog zaljubljivanja u muškarca.
Pod povoljnim okolnostima homoseksualna struja zatim često u potpunosti presahnjuje; ne
ostvari li se međutim sreća u ljubavi s muškarcem, libido će je u kasnijim godinama često
iznova pokrenuti i pojačati do ovog ili onog stupnja intenzivnosti. Ako se sve to bez problema

35
Na koju ćemo uskoro i naići.
29
može ustanoviti u zdravih osoba, onda valja očekivati imajući u vidu ranije primjedbe o boljoj
izobrazbi normalnih klica perverzije u neurotičara, da će se u njihovoj konstituciji pronaći i
snažnija homoseksualna sklonost. Mora naime biti tako, jer još nisam obavio ni jednu
psihoanalizu nekog muškarca ili neke žene, a da nisam uzeo u obzir takvo odista važno
homoseksualno strujanje. Tamo gdje je u histeričkih žena i djevojaka seksualni libido usmjeren
muškarcima bio energično suzbijen, naići ćemo na libido usmjeren ženama koji je u pravilu
posredstvom nadomjestaka pojačan i čak djelomice svjestan.
Ovom važnom temom koja je upravo neizostavna kad je riječ o razumijevanju histerije u
muškaraca neću se ovdje dalje baviti jer je analiza Dore okončana prije no što je bilo moguće
u nje rasvijetliti ove odnose. Podsjećam međutim na onu guvernantu s kojom je Dora u
početku dijelila najprisniju povjerljivost sve dok nije zamijetila kako je ova cijeni i naklono
tretira ne zbog nje same, nego zbog oca. Nakon toga ju je, kako znamo, prisilila da napusti
kuću. Također je upadljivo često i s naročitim naglaskom znala pričati o jednom drugom
otuđenju koje je njoj samoj ostalo zagonetno. Između nje i njene druge sestrične, one iste koja
će se kasnije zaručiti, oduvijek je vladalo izuzetno razumijevanje, a tajni bilo koje vrste gotovo
da i nije bilo. Kada se svojedobno otac prvi puta nakon onog prekinutog posjeta na jezeru
iznova spremao u B., a Dora naravno odbila da ga prati, zamoljena je ta sestrična da putuje s
njim, što je ona i prihvatila. Otada se Dora ohladila prema njoj i sama se čudila koliko je postala
ravnodušna prema toj osobi iako je priznala da joj zapravo nema što predbaciti. Te su me
osjetljivosti navele da pitam kakav je bio njen odnos s gospođom K. prije raskida. Saznao sam
zatim da je između mlade žene i jedva stasale djevojke godinama vladalo najveće povjerenje.
Kada je Dora stanovala kod K-ovih, dijelila je sobu s gospođom K.; muža su iselile. U svim
teškoćama njihova bračnog života Dora je toj ženi bila osoba od najvećeg povjerenja i njena
savjetnica; nije bilo ničega o čemu nisu govorile. Medeja je bila posve zadovoljna time što je
Kreuza oba djeteta privukla sebi; nije također učinila ništa što bi smetalo odnosu oca te djece
s tom djevojkom. To kako je Dora uspjela zavoljeti čovjeka o kojem je njena voljena prijateljica
znala toliko toga lošega reći, zanimljiv je psihološki problem koji je moguće razriješiti ako
shvatimo da se misli u nesvjesnome osobito udobno smještaju jedna pored druge i da se čak
otvorene suprotnosti međusobno podnose bez otpora, što se pak dovoljno često zadržava i u
svjesnome.
Pričajući o gospođi K. Dora je običavala hvaliti njeno „očaravajuće bijelo tijelo“ tonom koji
bi prije odgovarao zaljubljenici, nego pobijeđenoj suparnici. Drugi put mi je više s tugom nego
ogorčenjem rekla kako je bila uvjerena da je poklone koje je dobivala od tate odabirala zapravo
gospođa K.; prepoznala je, kaže, njen ukus. Drugi put je pak istaknula kako joj je očigledno
posredovanjem gospođe K. poklonjen neki nakit posve sličan onome koji je vidjela u gospođe
K. i koji je tada glasno zaželjela. Napokon, moram općenito reći da nisam od nje čuo ni jedne
teške ili ljutite riječi o toj ženi u kojoj je ipak s točke gledišta njenih precijenjenih misli morala
vidjeti začetnika svoje nesreće. Izgledalo je da se ponaša nekonzekventno, ali je ta prividna
nekonzekventnost upravo bila izraz kompliciranog strujanja njenih osjećaja. Jer, kako se
zapravo ta zanosno voljena prijateljica odnosila prema njoj? Nakon što je Dora iznijela svoju
optužbu protiv gospodina K., a njen otac pismeno zatražio od njega objašnjenje, gospodin K.
je najprije odgovorio s izrazima svog visokog poštovanja prema njoj i prijedlogom da dođe u
onaj tvornički gradić kako bi objasnio sve nesporazume. Nekoliko tjedana kasnije kada je otac
razgovarao s njim u B., od tog poštovanja nije ostalo ništa. Doru je ponizio igrajući na sigurnu
kartu: Djevojka koja čita takve knjige i zanima se za takve stvari ne zaslužuje pažnju jednog
muškarca. Gospođa K. ju je dakle izdala i oklevetala; samo s njom je govorila o Mantegazzi i o
tim opasnim temama. Ponovio se dakle isti slučaj kao s guvernantom; i gospođa K. je nije

30
voljela zbog nje same, nego zbog oca. Gospođa K. ju je bez ustručavanja žrtvovala kako bi
otklonila svaku smetnju svom odnosu s njenim ocem. Ta ju je povreda vjerojatno pogodila jače
i djelovala patogenije od one druge kojom je ovu htjela prikriti, one naime, da ju je otac
žrtvovao. Ne ukazuje li tvrdokornost kojom je zadržala u amneziji izvore svog znanja o
zabranjenim temama izravno na osjećajnu vrijednost koju je za nju imala optužba zbog čitanja
i poznavanja tih stvari, a potom i na izdajstvo koje je počinila prijateljica?
Vjerujem da neću pogriješiti u pretpostavci da onaj precijenjeni niz Dorinih misli koji se
bavio odnosom oca s gospođom K. nije imao za cilj samo da suzbije jednom osviještenu ljubav
prema gospodinu K., nego i da prikrije ljubav prema gospođi K. koja je u dubljem smislu bila
nesvjesna. Spram ovog potonjeg osjećajnog strujanja taj je niz misli stajao u izravnoj
suprotnosti. Ona je sebe neprestano uvjeravala da ju je otac žrtvovao toj ženi i bučno
demonstrirala kako joj zavidi na tome što posjeduje njena oca te je tako prikrila sebi suprotnu
činjenicu, da ona naime zavidi ocu na ljubavi te žene i da toj voljenoj ženi ne može oprostiti
zbog razočaranja koje je izazvala svojim izdajstvom. Ljubomorni osjećaji žene bili su u
nesvjesnome povezani s ljubomorom kakvu može osjećati samo jedan muškarac. Ta muška, ili
kako je bolje reći, ginekofilična strujanja osjećaja treba promatrati kao tipična u nesvjesnom
ljubavnom životu histeričnih djevojaka.

31
 2 Prvi san
Upravo kada se ukazala mogućnost da posredstvom građe koja se nakupila analizom
rasvijetlimo jednu mračnu točku Dorinog djetinjstva, ona je saopćila kako je u jednoj od prošlih
noći iznova imala jedan san koji je točno na isti način sanjala već više puta. San koji se
periodično ponavlja bio je već zbog tog svog karaktera naročito prikladan da probudi moju
znatiželju; u interesu postupka valjalo je razmotriti kako se taj san uklapa u cjelinu analize.
Odlučio sam dakle da ga osobito pažljivo istražim.
I. san: „Kuća je u plamenu36, ispričala je Dora, otac stoji ispred mog kreveta i budi me.
Brzo se oblačim. Mama bi htjela još spasiti svoju kutijicu s nakitom, ali tata kaže: Ne želim da
ja i moja oba djeteta izgorimo zbog tvoje kutijice s nakitom. Požurili smo dolje i čim sam izašla
van, probudila sam se.“
Kako je riječ bila o snu koji se ponavlja, pitao sam je naravno kada ga je prvi put sanjala. -
To ne zna. Sjeća se međutim da ga je u L. (mjesto na jezeru gdje se dogodila ona scena s
gospodinom K.) tri noći za redom sanjala i da se zatim prije par dana ovdje u Beču iznova
ponovio.37 - Takvo povezivanje sna s događajima u L. potaklo je naravno moju nadu u
razjašnjenje tog sna. Htio sam međutim najprije saznati povod za njegovo posljednje
pojavljivanje te sam zatražio od Dore koja je na malim, prethodno analiziranim primjerima iz
tumačenja snova već stekla određeno iskustvo u tome, da taj san razloži na dijelove i da mi
kaže što joj s tim u vezi pada na pamet.
„Nešto što međutim ne može imati veze s tim,“ rekla je, „jer je posve novo, a taj sam san
zasigurno sanjala i prije.“
To ne znači ništa, samo nastavite; ispostavit će se da je ta najnovija stvar upravo ono što
se slaže sa snom.
„Dakle, tata se zadnjih dana svađao s mamom zato što ona noću zaključava blagovaonicu.
Soba moga brata naime nema vlastitog izlaza i do nje se može doći samo kroz blagovaonicu.
Tata ne želi da brat bude preko noći tako zaključan. Rekao je da se to ne radi; nešto se noću
može dogoditi tako da čovjek mora van.“
I Vi ste to povezali s opasnošću od požara?
„Da.“
Molim Vas da dobro upamtite riječi koje ste upotrijebili. Vjerojatno će nam još trebati.
Rekli ste: da se noću nešto može dogoditi tako da čovjek mora van.38
Sljedećim je riječima Dora otkrila vezu između recentnog i prijašnjeg povoda snu:

36
Kad sam se pobliže raspitao, Dora mi je potvrdila da u njihovoj kući nikada zapravo nije
izbio požar.

37
Na temelju samog sadržaja moguće je dokazati da je san prvi put sanjan u L.
38
Istaknuo sam ove riječi zato što su me zapanjile. Zvučale su mi dvoznačno. Zar se istim
riječima ne govori o izvjesnim tjelesnim potrebama? Dvoznačne riječi djeluju međutim poput
„skretnica“ u nizu asocijacija. Postave li se te skretnice drugačije no što izgleda da su
postavljene u sadržaju sna, odmah se nađemo na drugom kolosijeku po kojem se kreću
tražene, iza sna skrivene misli.
32
 „Kad smo tada došli u L., tata i ja, on je otvoreno izrekao svoj strah od požara. Došli smo
za vrijeme žestoke oluje i ugledali malu drvenu kućicu bez ikakva gromobrana. Njegov je strah
dakle bio posve prirodan.“
Sada mi je stalo do toga da ustanovim odnos između događaja u L. i snova koji su se
ponavljali. Stoga sam pitao: Da li ste taj san sanjali u prvim noćima nakon dolaska u L. ili kasnije,
u noćima prije odlaska, dakle, prije ili poslije poznate scene u šumi? (Znam naime da do scene
nije došlo odmah, prvih dana i da je nakon nje još nekoliko dana ostala u L. ničim ne otkrivši
da se nešto dogodilo.)
Isprva je rekla da ne zna, a zatim nakon kraće pauze dodala: „Mislim da je to ipak bilo
poslije one scene.“
Sada sam dakle znao da je san reakcija na onaj događaj. Zašto se međutim tamo tri puta
ponovio? Nastavio sam pitanjem: Kako dugo ste nakon scene još ostali u L.?
„Još četiri dana, a petoga sam s tatom otputovala.“
Rekao sam joj kako sam sada siguran da je san neposredna posljedica događaja s
gospodinom K.: Tamo ste ga prvi put sanjali, ne ranije. Ovu nesigurnost u Vašem sjećanju upleli
ste samo zato da bi izbrisali povezanost sna s onim događajem.39 Nešto se tu ipak potpuno ne
slaže. Ako ste još četiri noći ostali u L. san se mogao ponoviti i četvrti put. Nije li zapravo bilo
tako?
Više nije proturječila mojoj tvrdnji, ali je umjesto da odgovori na moje pitanje jednostavno
nastavila40: „Tog poslijepodneva nakon što smo se gospodin K. i ja oko podne vratili s naše
vožnje jezerom, legla sam kao i obično na sofu u spavaćoj sobi kako bih nakratko odspavala.
Najednom sam se probudila i vidjela gospodina K. kako stoji preda mnom ...“
Isto dakle kao što ste u snu vidjeli tatu kako stoji pred Vašim krevetom?
„Da. Strogo sam ga pitala što traži ondje. Odgovorio je da ga nitko ne može spriječiti da u
svoju spavaću sobu ulazi kad god to zaželi; uostalom, došao je nešto uzeti. To me je natjeralo
na oprez te sam od gospođe K. zatražila ključ od spavaće sobe i sljedećeg se jutra (drugoga
dana) zaključala za vrijeme oblačenja. Kada sam se poslijepodne htjela zaključati kako bih
iznova malo prilegla na sofu, ključa više nije bilo. Uvjerena sam da ga je gospodin K. uklonio.“
To je dakle tema zaključavanja i nezaključavanja sobe koja se javila u prvoj asocijaciji na
san i koja je nekim slučajem također igrala određenu ulogu u razlogu za najnoviji povratak toga
sna.41 Da li rečenica: brzo se oblačim, također pripada tom kontekstu?
„Tada sam odlučila da bez tate ne ostajem kod K-ovih. Svakog sljedećeg jutra bila sam u
strahu da me gospodin K. ne iznenadi pri oblačenju te sam se zbog toga uvijek oblačila veoma
brzo. Tata je zapravo stanovao u hotelu, a gospođa K. je uvijek veoma rano izlazila iz kuće
odlazeći s tatom na šetnje. Gospodin K. me međutim nije više uznemiravao.“
Razumijem. To poslijepodne drugoga dana stvorili ste nakanu da umaknete njegovom
uhođenju i onda ste druge, treće i četvrte noći nakon scene u šumi tu nakanu ponavljali u snu.

39
Usporedi ono što je na početku (str. 18) rečeno o dvojbi koja prati prisjećanje.
40
Prije no što se moglo odgovoriti na moje pitanje, iz sjećanja se morala pojaviti nova
građa.
41
Nagađao sam, ne rekavši to Dori, da se ona uhvatila za taj element zbog njegovog
simboličkog značenja. „Soba“ u snu veoma često zastupa „žensku sobu“, a to da li je neka
ženska soba „otvorena“, ili „zatvorena“, ne može naravno biti svejedno. A koji „ključ“ u tom
slučaju otvara, dobro je poznato.
33
To da sljedećeg - trećeg - jutra nećete imati ključ kojim bi se zaključali pri oblačenju, znali ste
već drugog poslijepodneva, dakle prije sna i mogli ste naumiti da se s tim oblačenjem požurite
koliko god je to moguće. Vaš se san međutim ponavljao svake noći zato jer je odgovarao jednoj
nakani. Jedna nakana traje sve dok se ne izvrši. Vi kao da ste rekli sebi: nemam ovdje mira i ne
mogu mirno zaspati sve dok ne izađem iz te kuće. U Vašem ste snu stvar obrnuli i rekli: i čim
sam izašla van, probudila sam se.
Ovdje prekidam s iznošenjem analize kako bih taj djelić tumačenja jednog sna usporedio
s mojim općim stavovima o mehanizmu tvorbe snova. U mojoj sam knjizi42 pokazao da je svaki
san želja prikazana kao ispunjena, da je taj prikaz zamaskiran ukoliko je želja potisnuta te
pripada nesvjesnome i da osim u dječjim snovima samo nesvjesna želja ili pak ona koja seže u
nesvjesno ima snagu potrebnu da stvori jedan san. Uvjeren sam da bih u opće prihvaćanje
mojih ideja bio sigurniji da sam se zadovoljio tvrdnjom kako svaki san ima smisao koji se može
otkriti određenim radom tumačenja. Nakon što bi tumačenje bilo dovršeno, san bi se mogao
zamijeniti mislima koje bi se na lako prepoznatljivom mjestu dale uvrstiti u duševni život
budnog čovjeka. Mogao sam zatim nastaviti tvrdnjom da je taj smisao sna jednako mnogostruk
kao i procesi mišljenja u budnih ljudi. Jednom bi on onda bio ispunjena želja, drugi put neka
ozbiljena bojazan, a možda i neko u snu nastavljeno razmišljanje, neka nakana (kao u Dorinom
snu), dio duhovnog stvaranja u snu itd. Taj bi prikaz bio zacijelo privlačan zbog svoje
shvatljivosti i mogao bi se osloniti na veliki broj dobro protumačenih primjera, kao primjerice
na ovaj ovdje analizirani san.
Umjesto toga postavio sam opću tvrdnju koja smisao snova ograničava na jedan jedini
oblik misli, na prikaz želja i time pobudio opću sklonost protivljenju. Moram međutim reći da
vjerujem kako nemam ni prava ni dužnosti pojednostavljivati jedan proces psihologije ne bih
li ga učinio prihvatljivijim mojim čitateljima, ako je on mojim istraživanjima ponudio
komplikaciju čije bi se jedinstveno rješenje moglo naći tek na drugom mjestu. Stoga je za mene
od naročite važnosti pokazati da prividne iznimke - kao što je ovdje Dorin san koji se isprva
pokazao kao u snu nastavljena nakana, donijeta inače u budnom stanju - ipak iznova potvrđuju
ovo osporavano pravilo.
Dakako, jedan veliki dio sna ostao je još neprotumačen te sam nastavio s pitanjima: Što
je pak s kutijicom za nakit koju mama želi spasiti?
„Mama jako voli nakit i mnogo ga je dobila od oca.“
A Vi?
„I ja sam ga ranije jako voljela, ali otkako sam bolesna ne nosim ga više. - Jednom prije
četiri godine (godinu dana prije sna) zbog nakita je došlo do velike svađe između tate i mame.
Mama je željela nešto određeno, htjela je zapravo nositi biserne naušnice. Tata ih međutim
ne voli i umjesto naušnica donio joj je narukvicu. Bila je bijesna i rekla mu je da kad je već
potrošio toliko novca na poklon koji se njoj ne sviđa, neka ga sada pokloni nekoj drugoj.“
A Vi ste u sebi mislili kako biste ga rado prihvatili?
„Ne znam43, uopće ne znam kako se to mama javlja u snu; tada ona s nama i nije bila u
L.“44

42
Tumačenje snova (1900 a).
43
Njena tada uobičajena jezična formula kojom priznaje nešto potisnuto.
44
Ta primjedba koja svjedoči o potpunom nerazumijevanju njoj inače dobro poznatih
pravila razjašnjavanja snova, kao i neodlučnost u asociranju, te slaba upotrebljivost asocijacija,
34
 To ću Vam objasniti kasnije. Ipak, zar Vam ništa drugo ne pada na pamet u vezi s kutijicom
za nakit? Do sada ste govorili samo o nakitu, a ništa o nekoj kutijici.
„Da, prije nekog vremena gospodin K. mi je poklonio jednu skupocjenu kutijicu za nakit.“
Onda bi dakle uzvratni poklon bio posve na mjestu. Vjerojatno ne znate da je „kutijica za
nakit“ („Schmuckkastchen“) omiljen izraz za ono isto na što ste nedavno aludirali sa ženskom
torbicom koju ste nosili,45 naime, za žensku genitaliju.
„Znala sam da ćete Vi to reći.“46
To znači da ste Vi to znali. - Smisao sna sada je još jasniji. Rekli ste sebi: Taj čovjek me
progoni, on želi prodrijeti u moju sobu, mojoj „kutijici za nakit“ prijeti opasnost i ako se nešto
dogodi, bit će to tatina krivnja. Zbog toga ste u snu izabrali situaciju koja izražava suprotnost,
naime, jednu opasnost iz koje Vas tata spašava. U tom je području sna općenito sve
preokrenuto u svoju suprotnost; uskoro ćete saznati i zašto. Tajna je svakako u mami. Pitate
kako se ona pojavljuje u snu? Ona je kao što znate Vaša prijašnja suparnica u tatinoj milosti. U
onoj zgodi s narukvicom rado biste prihvatili ono što je mama odbila. Dopustite mi da sada
„prihvatiti“ zamijenim s „dati“, a „odbiti“ s „uskratiti“. To onda znači da ste bili spremni tati
dati ono što mu je mama uskratila, a to o čemu je riječ ima veze s nakitom. 47 Sjetite se sada
kutijice za nakit koju Vam je poklonio gospodin K. Tu sada imate početak jednog paralelnog
niza misli u koji na mjesto tate treba staviti gospodina K. baš kao što se dogodilo u pogledu
onog stajanja pored Vašeg kreveta. On Vam je poklonio kutijicu za nakit i Vi dakle treba da
njemu poklonite Vašu kutijicu za nakit; zbog toga sam prije govorio o „uzvratnom poklonu“. U
tom nizu misli Vaša mama mora biti zamijenjena gospođom K. koja je onda i te kako bila
prisutna. Vi ste dakle spremni gospodinu K. pokloniti ono što mu njegova žena uskraćuje. A to
je misao koja je s toliko truda morala biti potisnuta i koja je učinila nužnim preobraćenje svih
elemenata u njihovu suprotnost. Kao što sam Vam već rekao i prije toga sna, san još jednom
potvrđuje da ste prizvali staru ljubav prema tati kako biste se zaštitili od ljubavi prema
gospodinu K. Što međutim dokazuju svi ti napori? Ne samo da se bojite gospodina K.; još više
se bojite sami sebe, svog iskušenja da mu popustite. Time dakle potvrđujete koliko je
intenzivna bila ljubav prema njemu. 48
U tom dijelu tumačenja Dora me naravno nije htjela slijediti.
No, ja sam već imao u vidu nastavak tog tumačenja koji mi je izgledao neizostavan kako
za anamnezu slučaja, tako i za teoriju sna. Dori sam obećao da ću joj to sljedeći put saopćiti.
Nisam naime mogao zaboraviti onaj naputak koji se izgleda ukazao u onim već
zamijećenim dvoznačnim riječima (da čovjek mora van, da se noću može dogoditi neka
nezgoda). Tomu valja dodati i činjenicu da mi je razjašnjenje sna izgledalo nepotpuno sve dok
nije bio ispunjen jedan zahtjev za koji doduše ne tvrdim da općenito važi, ali čijem ispunjenju
sa zadovoljstvom težim. Jedan pravilno uobličen san stoji tako reći na dvije noge od kojih jedna
dodiruje bitni, aktualni povod, a druga neki važan događaj iz godina djetinjstva. Između ta dva

kad je bila riječ o kutijici s nakitom, dokazali su mi da se ovdje radi o građi koja je svojedobno
bila intenzivno potisnuta.
45
0 toj torbici vidi dalje.
46
Jedan veoma čest način da se znanje koje nadolazi iz potisnutog gume na stranu.
47
I za te naušnice ćemo kasnije navesti jedno tumačenje koje iziskuje kontekst.
48
Ovome dodajem: Iz ponovnog pojavljivanja sna posljednjih dana morao sam uostalom
zaključiti da Vi smatrate kako iznova nastupa ista situacija i da ste odlučili prekinuti s liječenjem
na koje ste zapravo i pristali samo zahvaljujući tatinoj volji.
35
doživljaja, onog iz djetinjstva i ovog sadašnjeg, san uspostavlja vezu i pokušava preoblikovati
sadašnjost prema uzoru najdalje prošlosti. Želja koja stvara san dolazi uvijek iz djetinjstva i bez
prestanka pokušava nanovo probuditi djetinjstvo u stvarnosti i prema tom djetinjstvu
korigirati sadašnjost. Bio sam uvjeren da sam u sadržaju Dorina sna već jasno prepoznao one
elemente koji bi se mogli sabrati u jednu aluziju na neki događaj iz djetinjstva.
Diskusiju o tome započeo sam s jednim malim eksperimentom koji je kao i obično uspio.
Na stolu se slučajno našla velika kutija šibica. Zamolio sam Doru da dobro pogleda ne bi li na
stolu vidjela nešto što se tu inače ne nalazi. Nije vidjela ništa. Zatim sam je pitao da li zna zašto
djeci zabranjuju da se igraju sa šibicama.
„Da, zbog opasnosti od požara. Djeca moga ujaka veoma rado se igraju sa šibicama.“
Ono što je uslijedilo pokazalo je koliko sam bio u pravu. Moje tumačenje dotiče ovdje
praktički i teoretski veoma važnu temu „prijenosa“ u koju se međutim u ovoj raspravi neću
imati prilike mnogo upuštati.
Ne samo zato. Čovjek ih upozorava da „ne paljuckaju“ i s time povezuje jedno određeno
vjerovanje.
Ništa nije znala o tome. - Čovjek se dakle boji da će oni, čine li to, smočiti krevet. U temelju
tog vjerovanja leži suprotnost vode i vatre. Možda, da sanjaju o vatri i zatim je pokušaju ugasiti
vodom. Ne mogu točno reći. Vidim međutim da se Vi u snu izvrsno služite tom suprotnošću
vode i vatre. Mama želi spasiti kutijicu za nakit kako ona ne bi izgorjela; u mislima sna riječ je
zapravo o tome da „kutijica za nakit“ ne bude smočena. No, vatra se ne primjenjuje samo kao
suprotnost vodi, ona služi i izravnom zastupanju ljubavi, zaljubljenosti -“gorjeti od ljubavi“. Od
vatre dakle jedan kolosijek ide preko tog simboličkog značenja do ljubavnih misli, dok drugi
vodi preko njene suprotnosti, vode, - otkuda jedan odvojak osigurava vezu s ljubavlju koja
također može smočiti - i odlazi u drugom pravcu. Ali kojem? Pomislite na izraze koje ste
upotrijebili: da se noću može dogoditi neka nezgoda tako da čovjek mora van. Ne znači li to
neku tjelesnu potrebu i ako tu nezgodu prenesete u djetinjstvo, što bi ona drugo mogla biti
nego mokrenje u krevet? Što se međutim čini kako bi se djeca zaštitila od tog mokrenja u
krevet? Ne budimo li ih noću iz sna, baš onako kako u snu tata čini s Vama? To bi dakle bila
ona zbiljska zgoda na temelju koje ste uzeli pravo da gospodina K. koji Vas budi iz sna
zamijenite tatom. Moram dakle zaključiti da ste od mokrenja u krevet trpjeli dulje no što je u
djece inače slučaj. Isto mora da je bilo i s Vašim bratom. Tata uostalom kaže: Ne želim da oba
moja djeteta... propadnu. Vaš brat inače nema ništa s aktualnom situacijom kod K-ovih, a nije
s Vama ni došao u L. Što sada kažu na to vaša sjećanja?
„O sebi ne znam ništa“, odgovorila je, „ali brat je do svoje šeste ili sedme godine mokrio
u krevet, a nekada mu se to događalo i preko dana.“
Upravo sam je htio upozoriti na to koliko se čovjek lakše sjeti takvih stvari kad je riječ o
njegovu bratu, a ne o njemu, no sjećanje joj se vratilo te je nastavila: „Da, i meni se to
povremeno događalo, ali tek u sedmoj ili osmoj godini života. Mora da je bilo ozbiljno jer se
sada sjećam da se čak i doktora pitalo za savjet. To je potrajalo sve do kratkog vremena prije
moje nervne astme.“
I što je doktor rekao o tome?

36
 „On je to proglasio nervnom slabošću: uskoro će prestati, vjerovao je, i prepisao neko
sredstvo za jačanje.“49
Tumačenje sna izgledalo mi je sada potpuno.50 No, već mi je sljedećeg dana Dora donijela
jednu dopunu sna. Zaboravila je, kako je rekla, ispričati da je svaki put nakon buđenja osjetila
dim. Dim se svakako dobro slagao s vatrom i upućivao na to da je san na poseban način
povezan sa mnom jer ja sam joj se, kad god bi tvrdila da se iza ovoga ili onoga ne krije ništa,
običavao suprotstavljati riječima: „Gdje ima dima, ima i vatre.“ Dora je međutim protiv tog
isključivo osobnog tumačenja prigovarala da su gospodin K. i tata strastveni pušači, kao što
sam to uostalom i ja. Ona je i sama pušila tada na jezeru, a gospodin K. joj je smotao jednu
cigaretu prije no što je istupio sa svojim nesretnim ljubavnim ponudama. Također je vjerovala
da se sigurno sjeća kako je miris dima osjetila još u ona tri sna u L., a ne tek u ovom
posljednjem. Pošto je uskratila daljnje informacije ostalo mi je prepušteno da sam odredim
kako da ovaj dodatak unesem u sklop misli sna. Kao uporišna točka mogla mi je poslužiti
činjenica da se senzacija dima pojavila kao dodatak snu i da je dakle morala prevladati jedan
poseban napor potiskivanja. Prema tome vjerojatno je pripadala onoj u snu najmutnije
prikazanoj i najbolje potisnutoj misli, dakle iskušenju da se svojevoljno prepusti muškarcu. Ona
onda teško da može značiti nešto drugo osim čežnje za poljupcem koji bi s pušačem nužno
imao okus dima; ali do jednog je poljupca između njih dvoje došlo otprilike prije dvije godine
i to bi se zasigurno ponovilo više no jednom da je djevojka popustila njegovom snubljenju.
Misli o iskušenju izgleda da su se tako vratile onoj ranijoj sceni i probudile sjećanje na poljubac
protiv čije se privlačnosti ova „sisačica prsta“ zaštitila osjećajem odvratnosti. Saberem li
napokon sve naznake koje vjerojatno upućuju na postojanje prijenosa - na mene naravno, jer
sam i ja pušač - onda dolazim do zaključka da je njoj jednoga dana, vjerojatno za vrijeme
postupka, palo na pamet da zaželi poljubac i od mene. To je za nju bio povod da ponovi san
upozorenja i da naumi napustiti liječenje. Sve se odlično slaže s tim, ali zbog osobitosti samog
„prijenosa“ izmiče mogućnosti dokazivanja.
Sada sam se kolebao da li da najprije iskoristim u povijesti bolesti ovog slučaja rezultate
dobivene tumačenjem sna, ili da se radije prihvatim razmatranja onog prigovora mojoj teoriji
snova koji je proizašao iz njega. Počet ću ipak s onim prvim.
Isplati se zaći dublje u značenje koje mokrenje u krevet ima u ranoj povijesti neurotičara.
Preglednosti za volju ograničavam se na to da naglasim kako Dorin slučaj mokrenja u krevet
nije uobičajen. Ta se smetnja nije jednostavno produžila preko onog vremena u kojem to
držimo normalnim, nego je, prema njenoj eksplicitnoj izjavi, najprije nestala da bi se zatim
razmjerno kasno, nakon njene šeste godine, iznova pojavila. Prema onome što znam,
najvjerojatniji uzrok takvom mokrenju u krevet je masturbacija čija se uloga u etiologiji te
navike općenito isuviše potcjenjuje. Prema mom iskustvu samoj djeci je ta veza bila veoma
dobro poznata i sve psihičke posljedice izvodile su se iz toga tako kao da oni tu vezu nikada
nisu zaboravili. Dakle, u vrijeme kada je Dora ispričala svoj san nalazili smo se na liniji
istraživanja koja je izravno vodila jednom takvom priznanju dječje masturbacije. Nešto prije
toga bila je postavila pitanje zašto je upravo ona oboljela i prije no što sam odgovorio, krivnju

49
Taj liječnik je bio jedini kojem je ukazivala povjerenje jer je u ovom slučaju primijetila
da on nije otkrio njenu tajnu. Inače je osjećala strah pred svakim drugim liječnikom kojeg nije
mogla dobro procijeniti. Taj je strah sada motiviran mogućnošću da bi on mogao otkriti njenu
tajnu.
50
Srž sna, prevedena, glasila bi otprilike ovako: Iskušenje je odveć snažno. Dragi tata,
zaštiti me i pomogni mi, kao što si činio i u djetinjstvu, da ne smočim krevet!
37
je svalila na oca. Obrazloženje takvog stava nisu međutim preuzele na sebe nesvjesne misli,
nego njeno svjesno znanje. Na moje iznenađenje djevojka je jako dobro znala kakve je prirode
bila očeva bolest. Nakon očeva povratka iz moje ordinacije prisluškivala je jedan razgovor u
kojem je bilo spomenuto ime te bolesti. Mora da je još ranijih godina, u vrijeme očeva
odljepljenja mrežnice, jedan okulist koga su pozvali skrenuo pažnju na luetičku etiologiju, jer
je znatiželjna i zabrinuta djevojka čula tada staru tetku kako govori majci: „On je još prije braka
bio bolestan“ i zatim dodaje nešto nerazumljivo što je Dora kasnije povezala s nepristojnim
stvarima.
Otac je dakle obolio vodeći lakouman život i ona je pretpostavljala da je svoje loše zdravlje
naslijedila zapravo od oca. Čuvao sam se da joj ne kažem kako i ja, kao što sam spomenuo
(prim. 8), također zastupam mišljenje da su potomci luetičara osobito predisponirani za teške
psihoneuroze. Taj tok misli koji je optuživao oca nastavio se i u nesvjesnoj građi. Nekoliko dana
zaredom ona se u malim simptomima i manirama poistovjećivala s majkom, što joj je pružilo
priliku da se istakne u svom nesnosnom ponašanju, a zatim mi je dopustila da pogodim kako
misli na jedan boravak u Franzensbadu koji je - ne znam više koje godine - posjetila sa svojom
majkom. Majka je patila od bolova u trbuhu i iscjedka - katara - koji je zahtijevao kuru u
Franzensbadu. Njeno je - vjerojatno ponovo opravdano - mišljenje bilo da ta bolest potječe od
oca koji je dakle svoju spolnu afekciju prenio na majku. Sasvim je razumljivo da je ona donoseći
taj zaključak, kao općenito i većina laika, pomiješala gonoreju i sifilis, ono što je nasljedno i
ono što je prenosno. Njena ustrajnost u poistovjećenju s majkom gotovo me prisilila da pitam
nema li onda i ona spolnu bolest, te sam tako saznao da je muči katar (fluor albus) čijeg se
početka nije mogla sjetiti.
Sada sam shvatio da se iza onog toka misli koji je glasno optuživao oca skriva kao i obično
njena samooptužba. Pošao sam joj ususret uvjerivši je da fluor mladih djevojaka u mojim
očima prije svega upućuje na masturbaciju i da svi drugi uzroci koji se obično pripisuju tom
oboljenju ostaju za mene pored masturbacije u pozadini.51 Bila je dakle na putu da na svoje
pitanje, zašto je upravo ona oboljela, odgovori priznavajući da je - vjerojatno u djetinjstvu -
masturbirala. Najodlučnije je porekla da se može sjetiti nečeg takvoga. Ali nekoliko dana
kasnije izvela je nešto u čemu sam morao vidjeti daljnji korak u pravcu priznanja. Toga je dana
naime - a što nije bio slučaj ni prije ni poslije - ponijela jednu malu žensku torbicu, oblika koji
je upravo bio u modi; za vrijeme postupka ležeći na sofi i pripovijedajući igrala se njome tako
da ju je otvarala, gurala prst u nju, iznova je zatvarala itd. Neko sam vrijeme to promatrao, a
zatim sam joj objasnio što je to simptomatska radnja.52 Simptomatskim radnjama nazivam one
akte koje čovjek vrši, kao što se kaže, automatski, nesvjesno, ne obraćajući pažnju na njih, kao
da se igra, akte kojima bi htio poreći svako značenje i prema kojima je, ako ga netko pita za
njih, posve ravnodušan proglašavajući ih slučajnima. Pažljivije promatranje pokazuje međutim
da takve radnje, o kojima svijet ništa ne zna ili ništa ne želi znati, izražavaju nesvjesne misli i
impulse te su stoga visoko vrijedne i poučne kao manifestacije nesvjesnog kojima je dopušteno
da izbiju na površinu. Postoje dvije vrste odnošenja prema tim simptomatskim radnjama. Ako
im se pripisuje neupadljiva motivacija, onda se i zna za njih; ne postoji li takva izlika pred
sviješću, onda čovjek u pravilu ni ne opaža da ih izvodi. U Dorinom slučaju motivacija je bila
jednostavna: „Zašto da ne nosim takvu torbicu kada je to sada moderno?“ Ali takvo
opravdanje ne ukida mogućnost nesvjesnog porijekla dotičnih radnji. S druge strane, to se
porijeklo i smisao koji se pridaje tim radnjama ne mogu uvjerljivo dokazati. Moramo se

51
(Dodatak 1923) Ekstremno shvaćanje koje danas ne bih više zastupao.
52
Usp. moju raspravu o psihopatologiji svakodnevnog života (1901 b).

38
zadovoljiti konstatacijom da se takav smisao više no izvrsno uklapa u kontekst opisane situacije
i u dnevni raspored nesvjesnog.
Jednom drugom prilikom izložit ću čitavu zbirku tih simptomatskih radnji onako kako ih
nalazimo u zdravih i neurotičnih. Tumačenja su ponekad veoma laka. Dorina dvolisna torbica
nije ništa drugo nego prikaz genitalije, a njena igra s njom, otvaranje, stavljanje prsta unutra,
njeno je posve neusiljeno, ali zato nepogrešivo pantomimično iskazivanje onoga što bi ona
time htjela, naime, masturbirati. Nedavno sam naišao na sličan slučaj koji je djelovao veoma
zabavno. Jedna starija dama izvukla je usred postupka, navodno zato da se osvježi bombonom,
jednu malu koštanu kutiju, pokušala je bezuspješno otvoriti, a zatim je pružila meni ne bih li
se sam uvjerio kako ju je teško otvoriti. Rekao sam kako sumnjam da ta kutija ima neko
posebno značenje jer da je vidim ipak prvi put, premda me njena vlasnica posjećuje već dulje
od jedne godine. Dama je na to ljutito odgovorila: „Ta je kutija uvijek uz mene i nosim je sobom
kud god išla!“ Umirila se tek nakon što sam joj ukazao na jedno drugo značenje s kojim se
dobro slažu njene riječi. Kutija - box - poput torbice i kutijice za nakit samo je zastupnik
Venerine školjke, ženske genitalije!
U životu ima mnogo takve simbolike pored koje obično prolazimo ne obazirući se. Kad
sam si postavio zadatak da na svjetlo iznesem ono što ljudi taje u sebi, ali ne pomoću prisilnih
metoda hipnoze, nego na temelju onoga što govore i pokazuju, držao sam zadatak težim no
što u stvari jest. Tko ima oči da vidi i uši da čuje uvjerit će se da smrtnici ne mogu sakriti nikakvu
tajnu. Čije su usne nijeme, taj brblja vrhovima prstiju; iz svake pore navire mu izdaja. I stoga je
zadatak da se učini svjesnim ono što je najskrovitije u duši prilično lako riješiti.
Dorina simptomatska radnja s torbicom nije neposredno prethodila snu. Onaj razgovor u
kojem je ispričala san započela je zapravo jednom drugom simptomatskom radnjom. Kada sam
stupio u sobu u kojoj je čekala brzo je sakrila jedno pismo koje je čitala. Pitao sam naravno,
čije je to pismo, ali ona je isprva izbjegla odgovor. Zatim se ispostavilo nešto što je bilo posve
indiferentno i nije imalo nikakve veze s našim postupkom. Bilo je to pismo njene bake u kojem
je ona molila Doru da joj češće piše. Mislim da se ona htjela sa mnom igrati „tajne“ i upozoriti
kako je sada spremna dopustiti liječniku da joj tu tajnu izmami. Sada sam bio u stanju objasniti
njenu odbojnost prema svakom novom liječniku. Ta je odbojnost naime počivala na njenom
strahu da bi on ili pregledom (preko katara) ili ispitivanjem (preko priznanja onog mokrenja u
krevet) mogao doći do temelja njene bolesti i da bi mogao otkriti da ona masturbira. Tako je
ona uvijek s potcjenjivanjem govorila o liječniku čije je sposobnosti prethodno očigledno
precjenjivala.
Optužbe protiv oca, da ju je on učinio bolesnom, sa samooptužbom skrivenom iza toga -
fluor albus - igranje s torbicom - mokrenje u krevet nakon šeste godine - tajna koju će pod
svaku cijenu sačuvati od liječnika: ovaj dokaz na temelju indicija, dokaz masturbiranja u
djetinjstvu, držim da je izveden u potpunosti. U ovom sam slučaju počeo slutiti masturbaciju
kada mi je pričala o grčevima u trbuhu svoje nećake i zatim se s njom poistovjetila danima se
tužeći na iste bolne senzacije. Poznato je kako su grčevi u trbuhu osobito česti upravo kod onih
koji masturbiraju. Prema onome što mi je osobno saopćio Wilhelm Fliess, upravo se takve
gastralgije mogu prekinuti kokainiziranjem „želučane točke“ u nosu koju je on otkrio i
izjedanjem iste točke izliječiti. Dora mi je svjesno potvrdila dvije stvari, naime, da je sama često
patila od grčeva u trbuhu i da ima dobre razloge za vjerovanje kako je njena nećaka
masturbatorka. U bolesnika je veoma uobičajena pojava da su kad je riječ o drugima u stanju
spoznati neku vezu koju zbog svojih osjećajnih otpora ne mogu prepoznati u sebi samima.
Tako Dora više ništa nije poricala, premda se još ničega nije prisjećala. Mislim da je i ono

39
vrijeme u koje je smjestila mokrenje u krevet, „sve do kratko pred nastupanje nervne astme“
također klinički upotrebljivo. Histerički simptomi gotovo nikada ne nastupaju dok djeca
masturbiraju, nego se javljaju tek u apstinenciji53; oni izražavaju zamjenu za masturbatorsko
zadovoljenje za kojima želja ostaje zadržana u nesvjesnom sve dok se ne javi druga, normalnija
vrsta zadovoljenja, tamo gdje je ona još moguća. Posljednji uvjet je odlučujući za mogućnost
liječenja histerije brakom i normalnim spolnim odnosima. Ako zadovoljenje u braku iznova
nestane, možda zbog coitusa interruptus, psihičkog otuđenja supružnika i tome slično, onda
će libido iznova potražiti svoje staro korito i ponovo se ispoljiti u histeričkim simptomima.
Rado bih htio sa sigurnošću navesti kada je i posredstvom kojeg posebnog utjecaja bila u
Dore suzbijena masturbacija, ali me nepotpunost analize prisiljava da ovdje iznesem krnju
građu. Ćuli smo da je mokrenje u krevet potrajalo sve do pred prvo oboljenje od dispnoje.
Sada je jedino što je Dora pružila kao objašnjenje tog prvog stanja bilo to da je tata tada prvi
put nakon svog prizdravljenja bio otputovao. U tom djeliću zadržanog sjećanja mora da je
naznačena neka veza s etiologijom dispnoje. Na temelju simptomatskih radnji i drugih naznaka
stekao sam dobar razlog za pretpostavku da je dijete čija se spavaća soba nalazila neposredno
do sobe roditelja prisluškivalo jedan noćni posjet oca svojoj supruzi i čulo ga kako teško diše
(ionako je bio kratkog daha) za vrijeme koitusa. Djeca u takvim slučajevima čuvši neprijatne
zvukove slute nešto seksualno. Naravno, pokreti koji izražavaju seksualno uzbuđenje leže u
njima spremni kao urođeni mehanizmi. Godinama prije sam već pokazao da su dispnoja i
lupanje srca u histeriji i neurozi straha samo oslobođeni dijelovi akta koitiranja i da sam u
mnogim slučajevima, kao što je i ovaj Dorin, mogao simptom dispnoje, nervne astme svesti na
isti povod, naime na prisluškivanje seksualnih odnosa odraslih. Pod utjecajem uzbuđenja koje
je taj događaj izazvao u Dore lako je moglo doći do obrata u seksualnosti djevojčice koji je
sklonost masturbaciji zamijenio sklonošću strahu. Neko vrijeme kasnije, kada je otac bio
odsutan, a dijete zaljubljeno u njega čeznulo za njegovim povratkom, ona mora da je u obliku
astmatičnog napada ponovila onaj dojam. Iz onog u sjećanju očuvanog događaja koji je izazvao
pojavu tog oboljenja moguće je još objasniti i strahom ispunjene misli kojima je bio praćen taj
napad. Do njega je prvi put došlo nakon njenog prevelikog naprezanja za onog izleta u planine
za kojeg je izgleda i stvarno izgubila dah. Tomu je pridošla ideja da je ocu planinarenje
zabranjeno, da se ne bi smio previše naprezati zato što je kratkog daha, a zatim i sjećanje na
onu noć u kojoj se kod mame toliko naprezao i sumnja da mu je to štetilo, te briga nije li se
ona sama pretjerano naprezala za vrijeme masturbiranja koje je vodilo do seksualnog orgazma
praćenog s nešto dispnoje - i napokon, ta se dispnoja ponavlja u pojačanom obliku, kao
simptom. Jedan dio te građe još sam mogao uzeti iz analize, dok sam drugi dio morao sam
dopuniti. Iz ovog načina na koji smo konstatirali masturbaciju vidjeli smo zapravo da se građa
za jednu temu može sabrati samo dio po dio u različitim vremenima i različitim svezama.54

53
Ovo u principu također važi za odrasle, ali u njihovom slučaju je dovoljna i relativna
apstinencija, ograničenje masturbacija tako da se, kad je riječ o snažnom libidu, histerija i
masturbacija mogu pojaviti zajedno.
54
Na sasvim sličan način dolazi se do dokaza infantilne masturbacije i u drugim
slučajevima. Građa za to je uglavnom slične prirode: indikacije na - fluor albus, mokrenje u
krevet, ceremonijal s rukama (prisila pranja) i tsl. Iz simptomatike slučaja uvijek se sa
sigurnošću može ustanoviti da li je tu naviku otkrila neka osoba iz djetetove okoline ili ne, i da
li je tu seksualnu aktivnost okončala borba odvikavanja ili pak neki iznenadni obrat. U Dore je
masturbacija ostala neotkrivena i okončala se jednim mahom (tajna, strah od liječnika -
zamjena dispno-jom). Bolesnici doduše redovito pobijaju dokaznu snagu tih indicija i to čak i
40
 Sada se nameće niz najvažnijih pitanja o etiologiji histerije: da li se Dorin slučaj može
smatrati tipičnim za tu etiologiju; da li on predstavlja jedini tip prouzročenja, itd. Ipak, zacijelo
ću najbolje učiniti ako s odgovorom na ta pitanja pričekam dok se ne objavi veći broj slično
analiziranih slučajeva. Morao bih osim toga najprije promijeniti način na koji su postavljena.
Umjesto da na pitanje da li etiologiju ovog slučaja bolesti treba tražiti u dječjoj masturbaciji
odgovorim sa da ili ne, morao bih najprije ispitati pojam etiologije u psihoneurozama. Naime,
pokazalo bi se da je stajalište s kojeg bih mogao odgovoriti na to pitanje u bitnome različito od
stajališta s kojega mi je ono postavljeno. Neka stoga bude dovoljno ako smo se uvjerili da je u
ovom slučaju moguće dokazati dječju masturbaciju i da ona ne može biti ništa slučajno i ništa
indiferentno za sliku bolesti.55 No, ako uzmemo u obzir značenje fluora albus koji je Dora
priznala, ukazuje nam se mogućnost daljnjeg razumijevanja njenih simptoma. Riječ „katar“
kojom je označavala svoju afekciju i koju je naučila od majke kada je ova zbog slične nevolje
morala u Franzensbad, iznova predstavlja jednu „skretnicu“ koja je omogućila da se čitav niz
misli o tatinoj krivici za njenu bolest izrazi u simptomu kašlja. Taj kašalj koji zasigurno potječe
od nekog neznatnog stvarnog katara ionako je bio oponašanje oca koji je također patio od
plućnih tegoba i mogao je poslužiti kao izraz njenog sažaljenja i brige za njega. On je osim toga
da tako kažemo glasno izricao svijetu ono čega ona tada vjerojatno još nije bila svjesna: „Ja
sam tatina kći. Imam katar kao i on. Učinio me je bolesnom kao što je i mamu učinio bolesnom.
Od njega dolaze moje zle strasti koje kažnjava bolest.“56

onda kada su zadržali svjesno sjećanje na katar ili na majčino upozorenje („to čini čovjeka
glupim; to je otrovno“). No, neko vrijeme nakon toga sa sigurnošću se uspostavlja dugo
potiskivano sjećanje na taj dio dječjeg seksualnog života, i to u svim slučajevima. - U jedne
pacijentice s prisilnim predodžbama koje su predstavljale izravne potomke infantilne
masturbacije došle su do izražaja različite crte kao što su samouskraćivanje, samokažnjavanje,
osjećaj da kad čini ovo, ne smije ono, ideja da je nitko ne smije uznemiravati, ubacivanje pauza
između jedne radnje (s rukama) i sljedeće, pranje ruku itd. koje su se pokazale kao
neizmijenjeni djelići napora njene njegovateljice da je odvikne od te navike. Upozorenje: „Fuj,
to je otrovno!“ bilo je jedino što je uvijek ostalo u sjećanju. S tim u vezi usporedi moje Tri
rasprave o seksualnoj teoriji (1905 d).
55
S njenim stjecanjem navike masturbiranja mora da je u nekoj vezi bio brat, jer mi je u
tom kontekstu ispričala s izrazitim naglaskom koji odaje jedno „paravan-sjecanje“, da joj je
brat prenio sve zarazne bolesti koje je on sam lako prebolio dok su nju mučili teži oblici tih
bolesti. U snu je i njen brat bio zaštićen od „propasti“; i on sam je patio od mokrenja u krevet,
ali je s time prestao prije sestre. U izvjesnom je smislu i to bilo „paravan-sjećanje“, kada je
izjavila da je do prvog oboljenja još mogla držati korak s bratom, ali da je otada zaostala za
njim u učenju. Kao da je dotada bila dječak, a tek zatim se počela pretvarati u djevojku. Ona je
odista bila divlji stvor, ali se od „astme“ nadalje umirila i upristojila. To je oboljenje oformilo u
nje granicu između dviju faza spolnoga života od kojih je prva imala muški, a druga ženski
karakter.
56
Istu ulogu igrala je riječ („katar“) u četrnaestogodišnje djevojke čiju sam povijest bolesti
sažeo u nekoliko redaka u primjedbi 13 na str. 25. Dijete sam smjestio u pansion s jednom
inteligentnom damom koja se brinula za njega. Ta me dama obavijestila da mala pacijentica
ne trpi njenu prisutnost pri odlaženju u krevet i da u krevetu upadljivo kašlje, što preko dana
nije bio slučaj. Djevojčici je, kada sam je pitao za taj simptom, palo na pamet samo to da tako
kašlje njena baka o kojoj su joj rekli da ima katar. Time je postalo jasno da i ona ima katar i da
41
 Sada možemo pokušati dovesti u vezu različite determinacije koje smo pronašli za Dorine
napade kašlja i promuklosti. Valja pretpostaviti da se u najdonjem sloju nalazi stvarni, organski
uvjetovani podražaj u grlu, dakle zrno pijeska oko kojeg školjka oblikuje svoj biser. Taj se
podražaj može fiksirati jer pogađa jedno područje tijela koje je u naše djevojke u visokom
stupnju zadržalo značenje erogene zone. On je dakle pogodan za izražavanje uzbuđenog libida.
To što ga fiksira vjerojatno je njegova prva psihička presvlaka, imitacija sažaljenja nad bolesnim
ocem, a zatim i samoprijekori zbog „katara“. Ista grupa simptoma pokazuje se nadalje
sposobnom da prikaže odnose s gospodinom K., da izrazi njeno žaljenje zbog njegove
odsutnosti i njenu želju da mu bude bolja žena. Nakon što se jedan dio libida iznova okreće
ocu, simptom zadobiva svoje vjerojatno posljednje značenje, kao prikaz seksualnog odnosa s
ocem u poistovjećenju s gospođom K. Mogu jamčiti da ovaj niz nipošto nije potpun. Na žalost,
nepotpuna analiza nije u stanju da vremenski slijedi izmjenu značenja i da jasno izloži poredak
i koegzistenciju različitih značenja. Ti bi se zahtjevi smjeli postaviti tek nekoj potpunoj analizi.
Sada ne mogu izbjeći da se ne osvrnem na daljnje odnose genitalnog katara i Dorinih
histeričkih simptoma. U vrijeme kada je bilo kakvo psihičko objašnjenje histerije bilo još
prilično daleko, čuo sam moje starije, iskusne kolege kako tvrde da u histeričnih pacijentica s
jluorom svako pogoršanje katara redovito povlači za sobom pojačanje histeričkih patnji, a
posebice gubitak apetita i povraćanje. Ta veza nikome zapravo nije bila jasna, ali ja vjerujem
da su ljudi općenito naginjali nazoru ginekologa koji su, kao što je poznato, naveliko
pretpostavljali da genitalne afekcije izravno, u obliku organske smetnje, utječu na živčane
funkcije, pri čemu nas terapeutska provjera te teze uglavnom ostavlja na cjedilu. S obzirom na
ono što danas znamo, takav izravan i organski utjecaj ne može se proglasiti isključenim, ali je
u svakom slučaju lakše dokazati njegovu psihičku presvlaku. Ponos na izgled genitalija u naših
žena predstavlja sasvim posebnu crtu njihove taštine; oboljenja tih genitalija, za koja misle da
mogu izazvati odbojnost ili čak gađenje, djeluju na njih u gotovo nevjerojatnoj mjeri
ponižavajuće, umanjuju njihov osjećaj sebstva, čine ih podražljivima, osjetljivima i
nepovjerljivima. U abnormalnoj sekreciji vaginalne sluzokože vidi se izvor odvratnosti.
Sjetimo se da je u Dore nakon poljupca gospodina K. nastupio snažan osjećaj gađenja i da
smo našli razloga da njenu priču o sceni s poljupcem upotpunimo pretpostavkom da je ona u
tom zagrljaju osjetila na svom tijelu i pritisak nabreklog muškarčevog uda. Sada nadalje
saznajemo da ju je ona ista guvernanta koju je zbog njene nevjere odbacila, uvjeravala na
temelju vlastitog životnog iskustva kako su svi muškarci lakomisleni i nepouzdani. Za Doru je
to moralo značiti da su svi muškarci kao njen tata. Svog je oca međutim držala spolno
bolesnim, jer on je uostalom, kako je bila uvjerena, tu svoju bolest prenio na nju i na majku.
Mogla je dakle pretpostaviti da su svi muškarci spolno bolesni, a što se tiče njenog pojma
spolne bolesti, on je naravno bio stvoren prema njenom jedinom i k tome osobnom iskustvu.
Biti spolno bolestan, za nju je dakle značilo, trpjeti od odvratnog iscjedka - nije li to bila daljnja
motivacija za gađenje koje je osjetila u trenutku zagrljaja? To gađenje, prenijeto na dodir
muškarca, bilo je zatim projicirano u skladu s već spomenutim (v. str. 36) primitivnim
mehanizmom i u posljednjoj je liniji bilo povezano s njenim vlastitim fluorom.
Pretpostavljam da se ovdje radi o nesvjesnim procesima mišljenja koji su prevučeni preko
prethodno stvorenih organskih sklopova otprilike kao cvijetni vijenci preko žičanog kostura
tako da se drugom prilikom može naići i na druge misaone putove koji su umetnuti između
istih ishodišnih i konačnih točaka. Ipak, poznavanje onih misaonih veza koje su bile djelatne u

ne želi da je se promatra kada obavlja svoje večernje pranje. Katar koji je pomoću te riječi
pomaknut odozdo prema gore pokazao se čak neuobičajeno intenzivnim.
42
pojedincu, od nenadoknadive je vrijednosti za razrješenje simptoma. Razlog zbog kojeg smo
se u Dorinu slučaju morali poslužiti nagađanjima i dopunama leži u prijevremenom prekidu
analize. Sve što sam naveo kako bih ispunio praznine oslanja se u potpunosti na druge,
temeljito analizirane slučajeve.
San čijom analizom smo došli do ovih objašnjenja odgovara, kao što smo otkrili, nakani s
kojom je Dora zaspala. Stoga se on ponavlja svake noći sve dok se nakana napokon ne izvrši i
iznova nastupa godinama kasnije, čim se pruži neki povod za stvaranje analogne nakane. Ta se
nakana svjesno može izreći na otprilike sljedeći način: Van iz ove kuće u kojoj, kao što sam
vidjela, mojem djevičanstvu prijeti opasnost; otputovat ću s tatom, a sutra ću paziti da ne
budem iznenađena pri jutarnjoj toaleti. Te su misli našle svoj jasan izraz u snu; one pripadaju
jednom duševnom strujanju kojem je uspjelo da u budnom stanju dopre do svijesti i nametne
svoju vladavinu. Iza njih se u tami mogu nazrijeti tragovi jednog niza misli koji odgovara
suprotnom strujanju i koji je stoga podlegao suzbijanju. On kulminira u Dorinom iskušenju da
se preda muškarcu iz zahvalnosti za ljubav i nježnost koje joj je posljednjih godina pružao i
priziva u sjećanje jedini poljubac koji je do sada primila od njega. Ali prema mojoj teoriji
razvijenoj u Tumačenju snova takvi elementi nisu dostatni za stvaranje jednog sna. San nije
nakana prikazana kao izvršena, nego želja prikazana kao ispunjena i to ako je ikako moguće,
želja iz djetinjstva. Dužnost nam je sada ispitati da li naš san možda pobija taj stav.
San u stvari sadrži infantilnu građu koja na prvi pogled ne stoji ni u kakvom dokučivom
odnosu s Dorinom nakanom da napusti kuću gospodina K. i pobjegne od iskušenja koje dolazi
od njega. Zašto na površinu izbija upravo sjećanje na mokrenje u krevet koje joj se događalo u
djetinjstvu i na trud koji si je otac tada dao ne bi li dijete naučio na čistoću? Odgovor koji
možemo dati na to pitanje glasi: zato što je samo pomoću tog niza misli moguće suzbiti one
druge misli intenzivno zaokupljene iskušenjem i osigurati vladavinu nakane stvorene protiv
njih. Dijete odlučuje da bježi sa svojim ocem; u zbiljnosti ono u strahu pred čovjekom koji ga
slijedi bježi k svojem ocu; ono priziva infantilnu naklonost prema ocu koja treba da ga zaštiti
od recentne naklonosti prema strancu. Za opasnost u kojoj se Dora sada našla dijelom je kriv
i sam otac jer ju je zbog vlastitih ljubavnih interesa izručio stranom čovjeku. A koliko je ipak
ljepše bilo kada istome ocu nitko nije bio draži od nje i kada se trudio da je spasi pred
opasnostima koje su je tada ugrožavale. Infantilna i danas nesvjesna želja da oca postavi na
mjesto stranog čovjeka ima potenciju potrebnu da se stvori san. Ako je u prošlosti postojala
neka situacija slična sadašnjoj, a ipak različita od nje po zastupljenim osobama, onda će ta
situacija postati glavnom situacijom sadržaja sna. Takva situacija postoji; baš kao gospodin K.
prethodnoga dana, i otac je jednom stajao pred njenim krevetom i budio je možda poljupcem,
onako kako je to gospodin K. vjerojatno namjeravao. Nakana da se pobjegne iz te kuće nije
dakle po sebi i za sebe sposobna da stvori san, ali to postaje čim joj se dostavi druga nakana
podržana nekom infantilnom željom. Želja da se gospodin K. zamijeni ocem pruža nagonsku
snagu za stvaranje sna. Podsjećam na tumačenje na koje me prisilio Dorin pojačani niz misli o
očevom odnosu s gospođom K. Prema tom tumačenju Dora je ovdje probudila infantilnu
naklonost prema ocu kako bi potisnutu ljubav prema gospodinu K. mogla zadržati u potisnuću;
taj obrat u duševnom životu pacijentice odrazio se u snu.
U Tumačenju snova57 dao sam neke primjedbe o odnosu između budnih misli koje se
nastavljaju u stanju spavanja - ostataka dana - i nesvjesne želje koja tvori san. Te primjedbe ću

57
Odabrana dela, Novi Sad 1981, Sv. 7, str. 212 (prim, prev.)

43
ovdje neizmijenjene citirati jer im nemam ništa dodati, a analiza ovog Dorinog sna iznova
dokazuje da stvari ne stoje drugačije.
„Hteo bih da priznam da postoji čitava jedna klasa snova za koje podsticaj pretežno, ili čak
isključivo, dolazi iz ostatka dnevnog života; i mislim, čak, da bi me želja da jednom postanem
’profesor extraordinarius’58 one noći mogla ostaviti da mirno spavam, da briga o zdravlju moga
prijatelja, koju sam prethodnog dana osetio, nije još uvek bila tako živa. Ali ova briga, sama,
ne bi još stvorila nikakav san; pokretačkoj snazi koja je snu bila potrebna morala je doprineti
jedna želja; to je bila stvar zabrinutosti da jednu takvu želju stvori kao pokretačku snagu za
izazivanje sna. Da to odmah izrazim jednim poređenjem: sasvim je mogućno da misao
prethodnog dana igra ulogu nekog preduzimača za san; ali preduzimač koji, kao što se kaže,
ima ideju i težnju da tu ideju ostvari, ipak bez kapitala ne može ništa da uradi; njemu je
potreban kapitalista koji će na sebe primiti troškove, a taj kapitalista koji doprinosi psihičkim
troškovima za san, uvek je i bezuslovno, ma šta bila dnevna misao, - jedna želja iz nesvesnog.“
Tko je upoznao slobodu u strukturi takvih tvorbi kao što su snovi, neće se iznenaditi kada
otkrije da želja da otac zauzme mjesto čovjeka koji ju je doveo u iskušenje, ne priziva u sjećanje
bilo kakvu građu iz djetinjstva, nego upravo takvu koja je najintimnije povezana sa suzbijanjem
tog iskušenja. Jer, ako se Dora osjeća nesposobna da popusti ljubavi prema tom muškarcu i
ako dolazi do potiskivanja te ljubavi umjesto predavanja njoj, onda ta odluka ne ovisi ni o
jednom drugom momentu koliko o njenom preuranjenom seksualnom uživanju i njegovim
posljedicama, mokrenju u krevet, kataru i gađenju. Takva pretpovijest može već prema zbroju
konstitucijskih uvjeta utemeljiti dvojako odnošenje prema zahtjevima ljubavnog života u
zrelosti: ili potpuno i nezakočeno prepuštanje seksualnosti koje zadire do perverznosti, ili, u
smislu reakcije, odbijanje seksualnosti uz istodobno neurotičko oboljenje. U slučaju naše
pacijentice, konstitucija i visok stupanj intelektualnog i moralnog odgoja odlučili su u korist
ovog posljednjeg.
Želim još posebice upozoriti na to da nam je analiza ovog sna omogućila pristup
pojedinostima onih doživljaja koji su djelovali patogeno, pojedinostima koje su inače bile
nedostupne sjećanju ili bar reprodukciji. Sjećanje na mokrenje u krevet u djetinjstvu bilo je,
kao što se ispostavilo, već potisnuto. Pojedinosti o uhođenju od strane gospodina K. Dora
nikada nije spomenula; one joj nisu padale na pamet.
Još nekoliko primjedbi u svrhu sinteze toga sna. Rad sna započinje onog poslijepodneva
drugoga dana nakon scene u šumi, kad je Dora shvatila da više ne može zaključati svoju sobu.
Tada ona sebi kaže: Ovdje mi prijeti ozbiljna opasnost, i stvara nakanu da ne ostane sama u
kući i da otputuje s ocem. Ta nakana postaje sposobna za stvaranje sna jer joj je uspjelo da se
nastavi u nesvjesnom. Tamo joj je odgovaralo to što je Dora prizvala svoju infantilnu ljubav
prema ocu kako bi se zaštitila od aktualnog iskušenja. Obrat do kojeg je pri tom došlo u njoj,
fiksira se i dovodi je na stajalište s kojeg zastupa svoj precijenjeni niz misli (ljubomoru prema
gospođi K. zbog oca, kao da je ona sama zaljubljena u njega). U njoj se bore iskušenje da
popusti snubljenju muškarca i složeno protivljenje tomu. Ovo potonje složeno je iz motiva
čestitosti i opreznosti, iz neprijateljskih pobuda uzrokovanih otkrićima guvernante (ljubomore,
povrijeđenog ponosa, vidi dalje) i iz jednog neurotičkog elementa, naime, u njoj već postojeće
odbojnosti prema seksualnosti koja se temelji na povijesti njenog djetinjstva. Ljubav prema
ocu koju je probudila da bi se zaštitila od iskušenja potječe iz te povijesti njenog djetinjstva.

58
To se odnosi na analizu sna koji je tamo uzet kao primjer.

44
 Tu u nesvjesno uronjenu nakanu da pobjegne ocu san je pretvorio u situaciju koja
pokazuje kao ispunjenu onu želju da je otac izbavi opasnosti. Pritom je valjalo odgurnuti na
stranu misao koja je stajala na putu, jer otac je zapravo bio taj koji ju je u tu opasnost i doveo.
Ovdje suzbijenu neprijateljsku pobudu prema ocu (želju za osvetom) upoznat ćemo kasnije
kao jednog od pokretača drugog sna.
U skladu s uvjetima tvorbe sna fantazirana se situacija odabire tako da ona ponavlja neku
infantilnu situaciju. Poseban je trijumf kada uspije pretvaranje jedne recentne situacije, možda
upravo one koja je izazvala san, u neku infantilnu. U našem je slučaju to postignuto čistom
slučajnošću građe. Jer ono isto što je učinio gospodin K. kada je stao pred njenu postelju i
probudio je, činio je često u njenom djetinjstvu i otac. Cijeli obrat koji se zbio u njoj na najbolji
način simbolizira činjenica da je ona u ovoj situaciji gospodina K. zamijenila ocem.
Otac ju je, međutim, svojevremeno budio zato da ne smoči krevet.
To „smočiti“ odlučujuće je za daljnji sadržaj sna u kojem je međutim zastupljeno samo
jednom dalekom aluzijom i svojom suprotnošću.
Suprotnost od „smočiti“, „vode“, lako može biti „vatra“ i „goriti“. Slučajnost da je otac
dolazeći u to mjesto otvoreno izrazio svoju bojazan od požara pomogla je u odluci da opasnost
iz koje je otac izbavlja, bude opasnost od požara. Na toj slučajnosti i na suprotnosti od onoga
„smočiti“ počiva odabrana situacija slike sna: Gori, otac je stao pred njen krevet da je probudi.
Očeva slučajna izjava ne bi dakako u sadržaju sna zadobila to značenje da nije tako izvrsno
odgovarala pobjedonosnom osjećajnom strujanju koje je u ocu pod svaku cijenu htjelo vidjeti
pomoćnika i spasioca. On je opasnost naslutio odmah po dolasku i imao je pravo! (Zapravo,
on je djevojku u tu opasnost i doveo.)
Riječi „smočiti“, zbog mogućnosti lakog stvaranja određenih veza, u mislima sna pripada
uloga stjecišta mnogih krugova predodžbi. „Smočiti“ nije u vezi samo s mokrenjem u krevet,
nego i s krugom misli o seksualnom iskušenju koje stoje suzbijene iza tog sadržaja sna. Dora
zna da je moguće smočiti se i u spolnom odnosu i da muškarac pri oplodnji poklanja ženi nešto
tekuće u obliku kapljica. Ona zna da je baš u tome opasnost i da je njen zadatak zaštititi
genitaliju od mogućnosti da bude smočena.
S riječima „smočiti“ i „kapljice“ otvara se istodobno i drugi krug asocijacija, onih
asocijacija naime koje su u vezi s odvratnim katarom koji je u njenim zrelijim godinama
zasigurno imao isto sramotno značenje koje je mokrenje u krevet imalo u djetinjstvu. „Smočiti“
ovdje znači isto što i „uprljati“. Njena genitalija koju treba držati čistom već je zapravo uprljana
katarom, što je uostalom slučaj i kod njene majke. Izgleda da ona shvaća kako je mamina
potreba za čistoćom reakcija na tu uprljanost.
Oba se kruga susreću u jednom: Mama je i jedno i drugo dobila od tate, bila je seksualno
„smočena“ i uprljana fluorom. Ljubomora prema mami je neodvojiva od kruga misli vezanih
za njenu infantilnu ljubav prema ocu koja je ovdje prizvana u svrhu zaštite. No, ta građa još
nije sposobna za prikazivanje. Ako se međutim pronađe neko sjećanje koje je jednako dobro
povezano s oba kruga značenja pripisanih riječi „smočiti“, ali koje izbjegava osjećaj odbojnosti,
onda bi to sjećanje moglo preuzeti zastupanje sadržaja u snu.
Takvo sjećanje nalazimo u onom događaju s „naušnicama“ /“Tropfen“/,59 nakitom koji je
mama zaželjela. Naizgled je veza te reminiscencije s oba kruga značenja (onom seksualnom
„smočiti“ i „uprljati“) izvanjska, površna, posredovana samo riječima, jer su „naušnice“ /
„Tropfen“/ upotrijebljene kao „skretnica“, kao dvoznačna riječ, a „nakit“ /“Schmuck“/

59
Tropfen - kapljice

45
odgovara u neku ruku „čistome“ i utoliko je pomalo usiljena suprotnost „uprljanome“. U
zbiljnosti se međutim mogu dokazati najčvršće sadržajne veze. Sjećanje potječe iz građe
infantilno ukorijenjene ljubomore prema majci koja se međutim protegla daleko preko
razdoblja djetinjstva. Svako značenje koje ima veze s predodžbama spolnog odnosa između
roditelja, s oboljenjem od fluora i s maminom mučnom potrebom za čistoćom, može biti preko
tih dvaju verbalnih mostova prevedeno na jednu jedinu reminiscenciju „nakita-naušnica“
/“Schmucktropjen“!.
Ipak, još je jedno daljnje pomicanje moralo napraviti mjesta za sadržaj sna. Naime, u taj
san nisu preuzete „naušnice“ /“kapljice“/ koje su bliže izvornoj „smočenosti“, nego od nje
udaljeniji „nakit“. Kada je dakle taj element uveden u prethodno fiksiranu situaciju sna, stvar
je mogla izgledati ovako: Mama još želi spasiti svoj nakit. „Nakit“ je međutim zamijenjen
„kutijicom za nakit“, što je posljedica naknadnog utjecaja elemenata iz kruga koji je ležao
ispod, kruga koji se odnosio na iskušenje koje je izazvao gospodin K. On joj nikada nije poklonio
neki nakit, ali joj je zato poklonio jednu „kutijicu“ koja je za nju predstavljala znak svog
njegovog poštovanja i sve njegove nježnosti i zbog čega mu je dakako trebala biti zahvalna.
No, taj sada nastao kompozitum „kutijica za nakit“ ima u snu posebnu zastupničku vrijednost.
Nije li naime „kutijica za nakit“ uobičajena slika za neuprljanu, nedirnutu žensku genitaliju? A
s druge strane jedna bezazlena riječ, dakle izvanredno pogodna da seksualne misli iz sna kako
naznači, tako i prikrije?
Tako se dakle „mamina kutijica za nakit“ javlja na dva mjesta u sadržaju sna; taj element
s jedne strane zamjenjuje spominjanje infantilne Dorine ljubomore, naušnice /“kapljice“/,
dakle seksualnu „smočenost“ uprljanost fluorom i s druge strane sada aktualne misli o
iskušenju koje tjeraju na uzvratnu ljubav i koje oslikavaju prethodnu - kako željenu tako i
prijeteću - seksualnu situaciju. Element „kutijica za nakit“ je više no i jedan drugi posljedica
zgušnjavan ja i pomicanja i kompromis suprotnih strujanja. Njegovo dvostruko pojavljivanje u
sadržaju sna upućuje na njegovo višestruko porijeklo - kako iz infantilnog, tako i iz aktualnog
izvora.
San je reakcija na jedan nov doživljaj koji je djelovao uzbuđujuće i koji je nužno morao
probuditi sjećanje na analogan doživljaj iz ranijih godina. To je scena s poljubcem u uredu pri
kojem se pojavilo gađenje. No, ista je scena asocijativno dostupna i s drugih strana, naime, od
onog kruga misli vezanih za katar i od strane njenih misli o aktualnom iskušenju. Ona dakle
pruža vlastiti prilog sadržaju sna koji se mora prilagoditi prethodno već oformljenoj situaciji.
Gori... naravno, poljubac je imao ukus po dimu; ona dakle u sadržaju sna osjeća taj dim i taj se
miris dima nastavlja i poslije buđenja.
U analizi ovog sna zbog nepažnje sam na žalost ostavio jednu prazninu. Dorinom su ocu
pripisane riječi: Ne želim da oba moja djeteta itd. (ovdje valja iz misli sna dodati: zbog
masturbacije) propadnu. Takve riječi u snu redovito su sastavljene iz dijelova onog što se
stvarno reklo ili čulo. Trebao sam se raspitati o stvarnom porijeklu tih riječi. Rezultat koji bih
dobio pokazao bi doduše da je ustrojstvo sna još zamršenije, ali bi pritom zacijelo omogućio i
jasniju spoznaju.
Trebamo li pretpostaviti da je taj san onda u L. imao isti sadržaj kao i sada kad se ponovio
za vrijeme postupka? Izgleda da takva pretpostavka nije nužna. Iskustvo pokazuje da ljudi
često tvrde kako im se ponovio isti san premda se zapravo pojedine pojave ponovljenog sna
razlikuju u brojnim detaljima i sadrže inače dalekosežne preinake. Tako mi je jedna od mojih
pacijentica ispričala kako je prethodne noći iznova sanjala svoj omiljeni san koji joj se stalno
ponavlja na isti način; sanjala je kako pliva u plavome moru, s uživanjem razgrće valove itd.

46
Pažljivije ispitivanje je pokazalo da je na zajedničku osnovu nanesen jednom ovaj, drugi put
onaj detalj; jednom je čak plivala u zamrznutom moru okružena ledenjacima. Drugi snovi za
koje nije pokušavala tvrditi da su isti, pokazali su se tijesno povezanima s ovim snom koji se
ponavljao. Tako je jednom kao na fotografiji vidjela panoramu Helgolanda koja je u naravnoj
veličini obuhvaćala istodobno gornje i donje dijelove otoka, a zatim na moru i jedan brod u
kojem su se nalazila neka dva njena poznanika iz mladosti, itd.
Sigurno je da je Dorin san koji se pojavio za vrijeme postupka - premda vjerojatno ne
promijenivši svoj manifestni sadržaj - zadobio novo aktualno značenje. Među misli toga sna
bio je uključen i odnos prema postupku koji sam vodio te je san zacijelo odgovarao obnavljanju
Dorine negdašnje nakane da se izbavi opasnosti, ako je sjećanje odista nije varalo kada je
tvrdila kako je onaj dim nakon buđenja osjetila još u L., onda valja priznati da je moju izreku:
„Gdje ima dima, ima i vatre“, veoma spretno unijela u gotovi oblik sna gdje izgleda da je
upotrijebljena za predeterminaciju ovog posljednjeg elementa. Bila je to nepobitna slučajnost
da je posljednji aktualni povod - kada je majka zaključavala blagovaonicu tako da je brat ostao
zatvoren u svojoj spavaonici - omogućio vezu s proganjanjem gospodina K. kojem je bila
izložena u L., gdje je zapravo i sazrela njena odluka kada je vidjela da više ne može zaključati
svoju spavaću sobu. Vjerojatno se brat nije ni pojavljivao u tadašnjim snovima, tako da su riječi
„oba moja djeteta“ dospjele u sadržaj sna tek nakon posljednjeg povoda.

47
 3 Drugi san
Nekoliko tjedana nakon prvog sna dogodio se drugi s čijim razrješenjem je analiza i
prekinuta. Taj san nije bilo moguće tako potpuno razjasniti kao prvi, ali nam je on donio željenu
potvrdu jedne pretpostavke o duševnom stanju pacijentice koja je postala nužna, ispunio
jednu prazninu u sjećanju i omogućio nam da steknemo duboki uvid u jedan drugi njen
simptom.
Dora je ispričala: Idem jednim gradom koji ne poznajem, šećem se, gledam ulice i trgove
koji su mi strani. 60 Dolazim zatim u jednu kuću u kojoj živim, ulazim u svoju sobu i tamo nalazim
mamino pismo. U pismu ona govori kako mi zato što sam bez znanja roditelja otišla od kuće
nije htjela pisati da je tata obolio. Sada je on umro, piše dalje, i ako želiš61, možeš doći. Nakon
toga krećem prema kolodvoru i usput pitam otprilike sto puta: Gdje je kolodvor? Uvijek mi
odgovaraju: Pet minuta. Zatim pred sobom vidim jednu gustu šumu u koju ulazim i tamo
srećem nekog čovjeka koga pitam istu stvar. On mi kaže: Još dva i pol sata.62 On se nudi da me
otprati. Odbijam i nastavljam sama. Vidim kolodvor pred sobom, ali ne mogu do njega stići.
Pritom me hvata onaj strah koji čovjek obično osjeća kada u snu više ne može dalje. Zatim sam
kod kuće, premda sam u međuvremenu morala putovati, ali o tome ništa ne znam. - Ulazim
vratarnicu i pitam vratara gdje je naš stan. Služavka mi otvara i odgovara: Mama i ostali su već
na groblju.63
Tumačenje toga sna nije išlo bez teškoća. Uslijed osobitih okolnosti koje su povezane s
njegovim sadržajem i pod kojima je analiza prekinuta, sve ipak nije razjašnjeno. Ni poredak
zaključaka nije zbog toga svugdje jednako siguran. Prethodno ću još upozoriti na temu o kojoj
je u analizi bila riječ kad se san pojavio. Dora je odnedavno sama počela postavljati pitanja o
povezanosti njenih radnji s motivima koji su se naslućivali. Jedno od tih pitanja je bilo: Zašto
sam prvih dana nakon scene na jezeru još uvijek šutjela o tome? Drugo: Zašto sam zatim to
najednom ispričala roditeljima? U to sam vrijeme držao da je općenito potrebno još razjasniti
zašto su ljubavne ponude gospodina K. Doru tako teško povrijedile, pogotovo zato što sam
počeo shvaćati da te ponude ni za gospodina K. nisu značile nikakav lakoumni pokušaj
zavođenja. To pak što je taj događaj ispričala roditeljima protumačio sam kao čin koji je već
bio pod utjecajem bolesne želje za osvetom. Jedna bi normalna djevojka, tako barem mislim,
sama izišla na kraj s tom situacijom.
Građu dakle do koje sam došao analizom ovog sna iznijet ću u prilično nesređenom obliku,
onako kako se ona pojavljuje u mom sjećanju.

Ona luta sama nekim stranim gradom, vidi ulice i trgove. Uvjerava me da to sigurno nije
bilo u B. na što sam isprva ciljao, nego u nekom gradu u kojem nikada nije bila. Valjalo je
nastaviti: Mogli ste možda vidjeti kakve slike ili fotografije i stvoriti prema njima slike u Vašem
snu. Nakon te moje primjedbe dodala je nešto o spomeniku na nekom trgu, a odmah zatim
sjetila se i izvora. Za božičnih praznika dobila je iz nekog njemačkog lječilišta album s

60
Naknadno je ovdje ubacila važan dodatak: Na jednom od trgova vidjela sam spomenik.
61
Ovdje je dodala: Pored te riječi stajao je upitnik: želiš?
62
Drugi put je rekla: 2 sata.
63
U sljedećem razgovoru ovome je dodala dvije stvari: Vidim sebe izrazito jasno kako se
uspinjem uz stepenice, i: Nakon njenog odgovora otišla sam u moju sobu, nimalo tužna, i uzela
čitati neku veliku knjigu koja je ležala na mom pisaćem stolu.

48
fotografijama toga grada i baš jučer ga je potražila kako bi ga pokazala rođacima koji su im
došli u goste. Ležao je u jednoj kutiji za slike koju nije mogla odmah naći te je pitala mamu:
Gdje je kutija?64 Na jednoj od slika bio je neki trg sa spomenikom. Taj poklon je međutim
poslao neki mladi inženjer s kojim se jednom površno upoznala u onom tvorničkom gradu.
Mladić koji je prihvatio neki posao u Njemačkoj kako bi se brže osamostalio, koristio je svaku
priliku da Doru podsjeti na sebe i bilo je lako pogoditi da joj namjerava jednom kada se njegov
položaj poboljša ponuditi brak. To je međutim zahtijevalo još vremena, što je značilo da treba
čekati.
Lutanje nepoznatim gradom bilo je nadodređeno. Vodilo je nekom povodu koji se zbio
prethodnog dana. Za praznike je u posjet došao mlađi Dorin bratić kojem je ona sada morala
pokazati Beč. Taj povod bio joj je dakako posve indiferentan. Ali bratić ju je podsjetio na njen
prvi kraći boravak u Dresdenu. Tada je kao stranac lutala uokolo ne propustivši naravno da
posjeti poznatu galeriju. Jedan drugi bratić koji je bio s njima i koji je poznavao Dresden
ponudio joj se kao vodič kroz galeriju. Ona ga je međutim odbila i pošla sama, zaustavljajući
se pred slikama koje su joj se sviđale. Pred Sixtinom se zadržala dva sata u tihom sanjarskom
udivljenju. Na pitanje, što joj se na toj slici toliko dopalo, nije znala ništa jasno odgovoriti.
Napokon je rekla: Madona.
Sigurno je ipak da su te asocijacije odista pripadale građi koja je stvorila san. One uključuju
sastojke koje neizmijenjene iznova nalazimo u sadržaju sna (ona ga je odbila i pošla sama - dva
sata). Mogu odmah primijetiti da „slike“ odgovaraju jednom čvorištu u tkanju misli sna (slike
u albumu - slike u Dresdenu). Želim ovdje također istaknuti i temu Madone, djevice majke,
veoma važnu u daljnjem istraživanju. No, prije svega vidim da se ona u tom prvom dijelu sna
poistovjećuje s jednim mladim muškarcem. On luta u tuđini, nastoji postići cilj, ali je zadržan,
treba mu strpljenja i mora čekati. Ako je pritom mislila na onog inženjera, onda je sigurno da
je taj cilj trebao biti posjedovanje jedne žene, nje same. Umjesto toga, bio je to - kolodvor koji
s obzirom na odnos između pitanja u snu i zbiljski postavljenog pitanja, svakako možemo
zamijeniti kutijom. Kutija i žena, to već bolje ide zajedno.
Ona pita gotovo stotinu puta... To vodi drugom, manje indiferentnom prouzročenju sna.
Prethodnu su večer proveli u društvu nakon čega ju je otac zamolio da mu donese konjak; on
ne može zaspati ako prethodno ne popije konjak. Majku je pitala za ključ od ormarića s pićem,
ali je ova bila zauzeta razgovorom i nije joj ništa odgovorila sve dok Dora nije nestrpljivo
pretjerujući podviknula: Sad te već po stoti put pitam, gdje je ključ. U stvari ona je to pitanje
ponovila samo oko pet puta.65
Gdje je ključ? izgleda mi kao muški pandan pitanju: gdje je kutija? (vidi prvi san, str. 66).
To su dakle pitanja koja se odnose na - genitalije.
Za vrijeme istog obiteljskog skupa netko je održao tati zdravicu i izrazio nadu da će ga
odlično zdravlje služiti još dugo godina, itd. Očevim je umornim licem prošao tako neobičan
trzaj da je ona odmah shvatila kakve je on to misli morao potisnuti. Jadni bolesni čovjek! Tko
bi mogao znati koliko mu je života još preostalo.

64
U snu pita: Gdje je kolodvor? Iz te sličnosti izvukao sam jedan zaključak koji ću razviti
kasnije.
65
U sadržaju sna stoji broj pet u navođenju vremena: 5 minuta. U mojoj knjizi o tumačenju
snova na više primjera sam pokazao kako san postupa s brojevima koji se javljaju u mislima
sna; nalazimo ih često otrgnute iz njihovih stvarnih odnosa i unesene u nove sklopove.

49
 Time smo došli do sadržaja pisma u snu. Otac je umro, a ona je svojevoljno napustila kuću.
U vezi s pismom u snu odmah sam je upozorio na ono oproštaj no pismo koje je napisala
roditeljima ili ga barem sastavila za njih.
To je pismo imalo za cilj da oca zastraši ne bi li se okanio gospođe K. ili da bude barem
osveta ukoliko on ne bi pristao na to. Ovdje je u pitanju tema njene smrti i smrti njena oca
{groblje kasnije u snu). Da li bismo pogriješili ako pretpostavimo da situacija koja tvori fasadu
sna odgovara fantaziji osvete ocu? Misli praćene sažaljenjem iz prethodnog dana dobro bi
odgovarale tomu. Ali fantazija glasi: Od kuće je otišla daleko u tuđinu, a ocu se slomilo srce od
brige i čežnje za njom. Onda bi odista bila osvećena. Ona je jako dobro shvatila što nedostaje
ocu koji sada ne može zaspati bez konjaka.66
Ovdje valja istaknuti želju za osvetom jer ona predstavlja novi element u kasnijoj sintezi
misli sna.
Sadržaj pisma morao bi međutim dopustiti daljnje nadodređenje. Otkuda dolazi dodatak:
Ako želiš?
Ovdje se naknadno prisjetila da je iza riječi „želiš“ stajao upitnik te je tako prepoznala ove
riječi kao citat iz pisma gospođe K. koje je sadržavalo i poziv da dođe u L. (na jezeru). U tom je
pismu upitnik na krajnje upadljiv način postavljen nakon umetnutih riječi: „ako želiš doći?“ i to
usred same rečenice.
Tako smo dakle iznova došli do scene na jezeru i zagonetki povezanih s njom. Zamolio
sam je da mi tu scenu još jednom iscrpno ispriča. Isprva nije rekla mnogo novoga. Gospodin K.
je započeo s ponešto ozbiljnijim uvodom; ona ga međutim nije pustila da dovrši. Čim je shvatila
o čemu je riječ ona ga je ošamarila i žurno se udaljila. Htio sam znati kojim se točno riječima
poslužio; ona se sjećala samo njegova obrazloženja: „Znate, ja nemam ništa od moje žene.“67
Zatim je odlučila, kako bi izbjegla ponovni susret s njim, da se pješke vrati u L. putem oko jezera
te je pitala nekog čovjeka kojeg je srela, koliko ima do tamo. Nakon što je čula njegov odgovor:
„dva i pol sata“, odustala je od te namjere i ipak ponovo potražila brod koji je uskoro nakon
toga krenuo. I gospodin K. je bio tamo, približio joj se i zamolio je da mu oprosti i da nikome
ne priča o tom događaju. Ništa mu međutim nije odgovorila. - Da, šuma u snu bila je posve
slična šumi na obali jezera, šumi u kojoj se odigrala ta scena koju je upravo iznova ispričala.
Točno istu gustu šumu vidjela je međutim jučer na nekoj slici na secesijskoj izložbi. U pozadini
slike vidjele su se nimfe.68
Sada je jedna moja sumnja postala izvjesnost. Upotreba kolodvora /Barihof/69 i groblja
/Friedhof/ na mjestu ženskih genitalija bila je po sebi dovoljno upadljiva, ali je moju izoštrenu
pozornost usmjerila na slično oblikovano „predvorje“ /“Vorhof“I, jedan anatomski termin za
određeno područje ženske genitalije. No, to je još uvijek mogla biti tek smiješna zabluda. Sada

66
Seksualno zadovoljenje je bez sumnje najbolje sredstvo za spavanje, koliko je i nesanica
najčešće posljedica nedostatka zadovoljenja. Otac nije spavao zato što mu je nedostajao
odnos s voljenom ženom. U vezi s tim usporedi ono što dolje slijedi: Nemam ništa od svoje
žene.
67
Te će nas riječi odvesti do rješenja jedne od naših zagonetki.
68
Ovdje po treći put: slike (panorame gradova, galerija u Dresdenu), ali s daleko važnijom
konotacijom. Posredstvom onoga što se na slici vidi, slika /’Bild.’/ (šuma, nimfe) se pretvara u
„Žensku“ /Weibsbild’, podcjenjujući izraz za ’ženu’ (prim. prev)/.
69
„Kolodvor“ uostalom služi „saobraćaju“ /’Verkehr', promet, saobraćaj, ali i spolni snošaj,
(prim. prev.)/. Psihička presvlaka mnogih slučajeva straha od željeznice.
50
međutim kada su došle i „nimfe“ vidljive u pozadini „guste šume“, dvojba više nije bila
dopuštena. To je bila simbolička seksualna geografija! Nimfama se nazivaju kao što je poznato
liječnicima, ali ne i laicima (premda ni ovi prvi taj pojam često ne rabe) male usmine u pozadini
„guste šume“ stidnih dlaka. Tko međutim upotrebljava takva tehnička imena kao što su
„predvorje“ i „nimfe“, taj mora da je do svoga znanja došao iz knjiga i to ne onih popularnih,
nego iz anatomskih udžbenika ili iz nekog konverzacijskog leksikona, uobičajenih pribježišta
omladine koja izgara od seksualne znatiželje. Iza prve situacije sna sakrila se dakle, ukoliko je
ovo tumačenje bilo ispravno, fantazija defloracije, fantazija muškarca koji se trudi da prodre u
žensku genitaliju.70
Saopćio sam Dori moje zaključke. Dojam koji sam u nje izazvao mora da je bio snažan jer
se odmah pojavio još jedan zaboravljeni djelić sna: Mirno71 je pošla u svoju sobu i prihvatila se
čitanja neke velike knjige koja je ležala na njenom pisaćem stolu. Naglasak ovdje leži na oba
detalja: „mirno“ i „velike“ u vezi s knjigom. Pitao sam je da li je ta knjiga bila formata leksikona?
Potvrdila je. No, kad je riječ o zabranjenom sadržaju djeca nikada mirno ne čitaju takav
leksikom. Oni dršću i strahuju pritom osvrćući se uokolo da ne bi netko naišao. U čitanju takvih
stvari roditelji veoma često stoje na putu. Ali sila sna, sila ispunjenja želje, tu je nelagodnu
situaciju temeljito poboljšala. Otac je bio mrtav, a ostali su već otišli na groblje. Mogla je mirno
čitati što god je htjela. Ne znači li to da je jedan od njenih razloga za osvetu bio i pobuna protiv
roditeljske prisile? Ako je otac mrtav, onda je mogla čitati ili voljeti kako je htjela. Isprva se
sada nije htjela sjetiti da je išta čitala iz nekog leksikona, ali je zatim priznala da joj se sjećanje
na tako nešto ipak pojavilo, no da je sadržaj bio dakako bezazlen. U vrijeme kada je voljena
tetka bila tako teško bolesna i kada je već bilo odlučeno da Dora otputuje u Beč, prispjelo je
od drugog ujaka pismo u kojem je stajalo da oni ne mogu putovati u Beč jer je njegovo dijete,
dakle Dorin bratić, obolio od opasne upale slijepog crijeva. Dora je tada uzela leksikon i
pročitala kakvi su simptomi upale slijepog crijeva. Od onoga što je pročitala još uvijek se sjećala
karakteristične lokalizacije bolova u utrobi.
Sada sam se sjetio da je neposredno nakon tetkine smrti i ona u Beču oboljela od navodne
upale slijepog crijeva. Dosada se nisam usudio pribrojiti to oboljenje proizvodima njene
histerije. Ispričala mi je da je prvih dana imala jaku groznicu i da je osjećala one iste bolove u
utrobi o kojima je čitala u leksikonu. Dali su joj hladne obloge ali ih ona nije mogla podnijeti;
drugog je dana praćena teškim bolovima nastupila menstruacija koja je inače otpočetka njene
bolesti bila veoma neredovita. Uto je vrijeme bez prestanka patila od zatvora.
To se stanje zapravo nije moglo shvatiti kao čisto histeričko. Premda se nedvojbeno javlja
i histerička groznica, ovdje je ipak izgledalo odveć proizvoljno povezati groznicu koja je pratila

70
Fantazija defloracije drugi je sastavni dio te situacije. Isticanje teškoće u kretanju prema
naprijed i strah koji se osjetio u snu upućuju na rado naglašavano djevičanstvo koje nam je na
drugom mjestu naznačeno „Sixtinom“. Te seksualne misli daju jednu nesvjesnu temeljnu boju
željama koje su vjerojatno samo zatajene, a koje se bave proscem koji čeka u Njemačkoj. Kao
prvi sastavni dio iste situacije sna već smo priznali fantaziju osvete; obje se fantazije
međusobno ne poklapaju u potpunosti, nego samo parcijalno; tragove jednog još važnijeg toka
misli naći ćemo kasnije.
71
Drugim je slučajem umjesto „mirno“ rekla „ni najmanje tužno“. Ovaj san mogu
upotrijebiti kao novi dokaz za ispravnost jedne tvrdnje iznesene u Tumačenju snova, prema
kojoj su dijelovi sna koji su isprava zaboravljeni, a zatim naknadno prizvani u sjećanje uvijek
najvažniji za razumijevanje sna. Tamo sam izvukao zaključak da i zaboravljanje snova treba
razjasniti posredstvom unutarpsihičkog otpora.

51
to nejasno oboljenje s histerijom umjesto s nekim organskim, tada djelatnim uzrokom. I kada
sam iznova htio napustiti trag, ona mi je sama pomogla da nastavim ispričavši i zadnji dodatak
snu: Ona vidi sebe izrazito jasno kako se uspinje stepenicama.
Zato sam, naravno, zahtijevao posebno određenje. Njen prigovor, koji uostalom i nije bio
mišljen ozbiljno, da ona naime ionako mora uz stepenice ako želi doći do svoga stana na katu,
mogao sam lako odbaciti primjedbom da kada je u snu već mogla iz nekog nepoznatog grada
doputovati u Beč propustivši pritom vožnju željeznicom, onda je u snu svakako bila u stanju i
preskočiti te stepenice. Zatim je nastavila s pričom: Nakon upale slijepog crijeva imala je
teškoća s hodanjem jer je vukla za sobom desnu nogu. To je dugo ostalo tako te je zbog toga
ona osobito rado izbjegavala stepenice. Još i sada ponekad vuče nogu za sobom. Liječnici koje
je na zahtjev oca konzultirala nisu se mogli načuditi toj posve neuobičajenoj posljedici upale
slijepog crijeva, a posebice tomu da se bol u utrobi više nije pojavila i da ni u kom slučaju nije
pratila ovo Dorino šepusanje.72
To je dakle bio pravi histerički simptom. Ako je groznica tada i bila organski uzrokovana -
možda nekom od tako čestih influenci bez posebne lokalizacije - ipak je ustanovljeno da se
neuroza dokopala tog slučaja kako bi ga upotrijebila kao jedan od načina svog izražavanja.
Dora se dakle opskrbila bolešću o kojoj je čitala u leksikonu, kaznila sebe za to čitanje, ali je
morala shvatiti da se kazna ne može odnositi na čitanje tog bezazlenog članka, nego da je
nastala posredstvom pomicanja, nakon što se tom čitanju priključilo jedno drugo, obilježeno
krivnjom, koje se danas u sjećanju sakrilo iza onog istodobnog, ali bezazlenog.73 Vjerojatno bi
se dalo još istražiti o kojim je temama ona tada čitala.
Što je onda značilo to stanje koje je htjelo oponašati peritiflitis? Posljedica afekcije, to
naime što je Dora vukla za sobom jednu nogu, uopće ne odgovara jednom peritiflitisu. Ona
mora da se bolje slaže s tajnim, možda seksualnim značenjem slike bolesti i mogla bi sa svoje
strane, naravno, ako bi se razjasnila, baciti svjetlo na traženo značenje. Pokušao sam naći
pristup toj zagonetki. U snu su se javila i vremenska razdoblja; u svim biološkim zbivanjima
vrijeme nipošto nije sporedna stvar. Pitao sam dakle kada je zapravo došlo do te upale slijepog
crijeva, prije ili poslije scene na jezeru. Promptni odgovor koji je jednim udarcem razriješio sve
teškoće bio je: devet mjeseci kasnije. To vremensko razdoblje i te kako je karakteristično.
Navodna upala slijepog crijeva realizirala je dakle fantaziju poroda sa skromnim sredstvima
koja su joj bila na raspolaganju bolovima i menstrualnim krvarenjem.74 Ona je naravno znala
značenje tog vremenskog razdoblja i nije mogla osporiti vjerojatnost da je tada u leksikonu
čitala o trudnoći i rađanju. Što je međutim bilo s nogom koju je vukla za sobom? Sada sam
mogao pokušati s odgonetkom. Čovjek tako hoda ipak onda kada je uganuo nogu. Ona je dakle
učinila jedan „pogrešan korak“, što je sasvim točno s obzirom na činjenicu da je devet mjeseci

72
Moramo pretpostaviti da postoji somatska veza između abdo minalnih bolova nazvanih
„ovarijalnom neuralgijom“ i smetnji u hodu s nogom na istoj strani i da je ta somatska veza u
Do-rinom slučaju protumačena na posebno specijaliziran način, tj. da je pretrpjela psihičko
oblaganje i primjenu. Usp. analognu primjedbu u analizi simptoma kašlja i povezanosti katara
i gubitka apetita.
73
Sasvim tipičan primjer nastanka simptoma iz uzroka koji prividno nemaju ništa sa
seksualnim.
74
Već sam naznačio da većina histeričkih simptoma kada postignu svoj potpuni oblik
prikazuju jednu fantaziranu situaciju seksualnog života, dakle scenu spolnog snošaja,
trudnoće, rađanja, babinja i tsl.

52
nakon scene na jezeru mogla „roditi“. No, morao sam postaviti daljnji zahtjev. Čovjek može -
prema mom uvjerenju - dobiti takve simptome samo onda ako za njih ima neki infantilni uzor.
Sjećanja koja ostaju od kasnijih dojmova ne posjeduju, što strogo potvrđuju moja dosadašnja
iskustva, snagu da se probiju kao simptomi. Gotovo se nisam usudio nadati da će mi ona pružiti
željenu građu iz djetinjstva jer zapravo još nisam u stanju pripisati općenito važenje gornjem
stavu u čiju istinitost ipak rado vjerujem. Ovdje se međutim potvrda smjesta pojavila. Da, Dora
je priznala da je kao dijete jednom uganula istu nogu; silazeći okliznula se na jednoj od
stepenica u B-; noga, i to baš ona ista koju je kasnije vukla za sobom, natekla je, morala se
omotati, a Dora je nekoliko tjedana mirovala u krevetu. To se dogodilo u njenoj osmoj godini,
kratko prije izbijanja nervne astme.
Sada je valjalo dokaz te fantazije i primijeniti: Ako ste uistinu devet mjeseci nakon scene
na jezeru rodili dijete i zatim do dana današnjeg nosili posljedice tog pogrešnog koraka, onda
to dokazuje da ste u nesvjesnome zažalili zbog ishoda te scene. Vi ste ga dakle u Vašem
nesvjesnom mišljenju korigirali. Pretpostavka je Vaše fantazije rađanja djeteta, da se tada
nešto dogodilo75, da ste Vi tada doživjeli i iskusili sve ono što ste kasnije morali saznati iz
leksikona. Vidite dakle da Vaša ljubav prema gospodinu K. nije okončana onom scenom, i da
se ona, kao što sam tvrdio, nastavila do današnjeg dana premda Vi toga svakako niste svjesni.
- Ovome Dora više nije proturječila.76

75
Fantazija defloracije nalazi dakle svoju primjenu na gospodinu K. i postaje nam jasno
zašto isto područje sadržaja sna sadrži građu iz scene na jezeru. (Odbijanje, dva i pol sata,
šuma, poziv u L.)
76
Nekoliko dodataka dosadašnjim tumačenjima: „Madona“ je očigledno ona sama, prvo
zbog „obožavatelja“ koji joj je poslao slike, zatim zato jer je ljubav gospodina K. zadobila prije
svega majčinskim odnosom prema njegovoj djeci, i napokon, zato što je kao djevojka ipak već
imala dijete u izravnoj aluziji na fantaziju rađanja. „Madona“ je uostalom omiljena predodžba
kontrasta za djevojku koja je pod pritiskom seksualnih okriv-Ijavanja, što je bio slučaj s Dorom.
Prvu slutnju te povezanosti osjetio sam kao liječnik psihijatrijske klinike u jednom slučaju
halucinatorne konfuzije koja je brzo napredovala i koja se ispostavila kao reakcija na jedan
prigovor zaručnika.
Majčinska čežnja za djetetom vjerojatno bi se u nastavku analize otkrila kao skrovit, ali
moćan motiv njenog djelovanja. - Mnoga pitanja koja je u posljednje vrijeme postavila
izgledaju kao zakašnjeli derivati pitanja seksualne znatiželje koju je pokušala zadovoljiti
podacima iz leksikona. Možemo pretpostaviti da je čitala o trudnoći, rađanju, djevičanstvu i
drugim temama. - U reprodukciji sna zaboravila je jedno od pitanja koja valja uvrstiti u sklop
druge situacije sna. To je moglo biti samo pitanje: Stanuje li ovdje Gospodin - ? ili: Gdje stanuje
gospodin - ? Mora postojati poseban razlog zbog kojeg je zaboravila ovo naizgled bezazleno
pitanje, ukoliko ga je uopće uključila u san. Taj razlog nalazim u samom prezimenu koje ima
istodobno i predmetno značenje i to višestruko, tako da se može uzeti kao jedna „dvoznačna“
riječ. Na žalost ne mogu navesti to ime kako bih pokazao koliko se spretno ono može
upotrijebiti za označavanje nečeg „dvoznačnog“, i „nepristojnog“. To tumačenje podupire i
činjenica da smo sličnu igru riječi otkrili i u drugom području sna gdje građa potječe iz sjećanja
na smrt tetke (u rečenici: „Oni su već otišli na groblje“) i gdje se ta igra zbiva s tetkinim
imenom. Te nepristojne riječi izgleda da upućuju na drugi, oralni izvor, jer ih se u rječniku
očigledno nije moglo naći. Ne bih bio iznenađen da čujem kako je gospođa K., klevetnica, bila
taj izvor. U tom slučaju Dora je upravo nju velikodušno poštedjela dok je druge osobe
progonila s gotovo zlobnom osvetoljubivošću; iza skoro nepreglednog niza pomicanja koja se
53
 Rad na razjašnjenju drugog sna iziskivao je dosada dva sata. Kada sam nakon zaključenja
drugog razgovora izrazio zadovoljstvo postignutim, odgovorila je s naglašenijim
potcjenjivanjem: A što je to toliko važnoga izišlo na vidjelo? i tako me pripravila na dolazak
novih otkrića.
Trećem razgovoru pristupila je riječima: „Znate li gospodine doktore da sam danas ovdje
posljednji put?“
- A kako da znam, kad mi Vi o tome ništa niste rekli.
- „Da, odlučila sam da ću to do Nove godine77 još izdržati, ali dalje više ne želim čekati
na izlječenje.“ -Poznato Vam je da ste slobodni prekinuti s postupkom kad god želite. Danas
ćemo međutim još raditi. Kada ste zapravo donijeli tu odluku? - „Mislim da je to bilo prije
četrnaest dana.“ - To zvuči kao da dolazi od neke služavke, guvernante - četrnaestodnevni
otkazni rok.-“Tada kod K-ovih, kad sam ih posjetila u L. na jezeru, također je bila jedna
guvernanta koja je dala otkaz.“ -A tako? O njoj mi još nikada niste pričali. Ispričajte sada, molim
Vas.
„U kući je dakle kao guvernanta njihove djece bila jedna mlada djevojka koja se krajnje
čudno ponašala prema gospodinu. Nije ga pozdravljala, nije odgovarala na njegove primjedbe,
ne bi mu nikada nešto dodala za stolom kad bi je on zamolio za to, ukratko, ponašala se kao
da on ne postoji. Uostalom, ni on nije bio mnogo ljubazniji prema njoj. Dan ili dva prije scene
na jezeru pozvala me ta djevojka na stranu da mi nešto kaže.
Zatim mi je ispričala kako joj se gospodin K. približio baš u vrijeme kad je gospođa bila
odsutna, kako joj se udvarao i preklinjao je da mu se poda govoreći da on nema ništa od svoje
žene i tome slično.“ ... Pa to su one iste riječi koje je upotrijebio kad je izašao pred Vas sa
svojim ljubavnim ponudama i kada ste ga Vi pljusnuli. - „Da. Ona mu je popustila, ali se on
nakon kratkog vremena prestao brinuti za nju i ona ga je otada mrzila.“ - I ta je guvernanta
dala otkaz? - „Ne, ona je htjela otkazati. Rekla mi je da je odmah čim se osjetila napuštenom
obavijestila o tom događaju svoje roditelje koji su pristojni ljudi i koji žive negdje u Njemačkoj.
Roditelji su zahtijevali da ona smjesta napusti tu kuću, a zatim su joj, nakon što ona to nije
učinila, pisali da više ne žele znati za nju i da se više ne smije vratiti kući.“ - I zašto ona nije
otišla? - „Rekla je da želi pričekati još neko vrijeme ne bi li se što u gospodina K. promijenilo.
Takav život ona više ne može izdržati i ako ne vidi nikakve promjene dat će otkaz i otići.“ - I što
je bilo s tom djevojkom? - „Znam samo to da je otišla.“ - Nije li možda iz te avanture ponijela i
dijete? - „Ne.“
Ovdje je dakle - i to posve u skladu s pravilima - izišao usred analize na vidjelo dio
činjenične građe koji je pomogao u razrješenju ranije postavljenih problema. Mogao sam Dori
reći: Sada znam motiv one pljuske kojom ste odgovorili na njegovu ljubavnu ponudu. Nije bila
riječ o tome da Vas je njegov prijedlog povrijedio. Vi ste to učinili iz ljubomorne osvete. U
vrijeme kad Vam je gospođica ispričala svoju priču još ste se znali služiti svojim umijećem da
odgurnete na stranu sve što ne odgovara Vašim osjećajima. No, u trenutku kada je gospodin
K. upotrijebio riječi: Ja nemam ništa od svoje žene, riječi koje je rekao i onoj gospođici, u Vama
su se probudili novi osjećaji i ravnoteža je poremećena. Vi ste rekli sebi: Usuđuje li se on to
postupati sa mnom kao s jednom guvernantom, jednom služavkom? Nakon ljubomore i

tako ukazuju mogao bi se naslutiti jedan jednostavni moment - Dorinu duboko ukorijenjenu
homoseksualnu ljubav prema gospođi K.
77
Bilo je to 31. prosinca.

54
svjesnih motiva razboritosti, sad još i povrijeđen ponos: to je ipak bilo previše.78 Kako bih Vam
dokazao do koje ste mjere bili pod dojmom djevojčine priče ukazat ću Vam na Vaše ponovljeno
poistovjećenje s njom u snu i u Vašem ponašanju. Stvar ste rekli svojim roditeljima - a što do
sada nismo mogli razumjeti - baš kao što je to gospođica rekla, odnosno napisala svojim
roditeljima. Otkazujete mi poput neke guvernante, s četrnaestodnevnim otkaznim rokom.
Pismo u snu koje Vam dozvoljava da dođete kući pandan je pismu djevojčinih roditelja koji su
joj to zabranili.
„A zašto to nisam odmah ispričala roditeljima?“
Koliko ste vremena pustili da prođe?
„Scena se zbila posljednjeg dana lipnja; 14. srpnja sam to ispričala majci.“
Dakle iznova četrnaest dana, vrijeme karakteristično za osobe u službi! Sada mogu
odgovoriti na Vaše pitanje. Vi ste veoma dobro razumjeli jadnu djevojku. Ona nije htjela
odmah otići jer se još nadala, jer je očekivala da će se nježnost gospodina K. iznova okrenuti
njoj. To mora da je dakle bio i Vaš motiv. Čekali ste da prođe taj rok kako biste vidjeli da li će
on obnoviti svoje ljubavne ponude iz čega biste, da se je dogodilo, zaključili kako mu je do Vas
ozbiljno stalo i kako se s Vama ne želi igrati kao s guvernantom.
„Par dana nakon što sam otputovala još je poslao jednu razglednicu.“79
Da, ali kada zatim više ništa nije došlo, Vi ste dali oduška svojoj osveti. Mogu čak
pretpostaviti da je tada bilo još prostora za skrivenu namjeru da ga otpužbom natjerate da
doputuje u ono mjesto u kojem ste tada živjeli.
„... Kao što nam je isprva i predložio“, dodala je ona. - U tom bi se slučaju Vaša čežnja za
njim umirila - ovdje je kimnula potvrdno, što nisam očekivao - i on bi Vam mogao pružiti
zadovoljštinu koju ste željeli.
„Kakvu zadovoljštinu?“
Počeo sam naime slutiti da ste tu stvar s gospodinom K. shvatili mnogo ozbiljnije nego što
ste dosada htjeli priznati. Nije li među K-ovima često bilo govora o razvodu?
„To je sigurno. Isprva ona to nije htjela zbog djece, a sada to želi, ali on više neće.“
Niste li mogli misliti da se on želi razvesti od svoje žene kako bi oženio Vas? I da to sada
više ne želi jer više nema zamjene za nju? Prije dvije godine bili ste dakako veoma mladi, ali
sami ste mi pričali o Vašoj mami koja se zaručila sa sedamnaest godina i zatim dvije godine
čekala na svoga muža. Majčina ljubavna priča obično postaje uzor za njenu kćer. Htjeli ste
dakle također čekati na njega i mislili ste da on samo čeka da postanete dovoljno zreli kako bi
Vas uzeo za ženu.80 Pretpostavljam da je to za Vas bio posve ozbiljan životni plan. Nemate čak
ni pravo tvrditi da je takva namjera u gospodina K. bila isključena i o njemu ste mi ispričali
dovoljno toga što izravno upućuje na jednu takvu namjeru. 81 Tomu ne proturječi ni njegovo
ponašanje u L. Vi mu niste ni dopustili da dovrši pa i ne znate što Vam je htio reći. Osim toga
plan i nije bio tako neizvediv. Zahvaljujući tatinim odnosima s gospođom K., koje ste vjerojatno

78
Vjerojatno nije sasvim sporedna ni mogućnost da je ovu istu optužbu protiv vlastite
žene čula i od svoga oca, onako kako sam je ja čuo iz njegovih usta.
79
Ovo se također tiče inženjera koji se u prvoj situaciji sna skriva iza lika same Dore.
80
čekanje na postignuće cilja nalazi se u sadržaju prve situacije sna; u toj fantaziji čekanja
na nevjestu vidim dio treće, već najavljene komponente ovog sna.
81
Posebice one riječi koje je izrekao poklanjanjući joj za božić kutiju za pisma, u posljednjoj
godini zajedničkog života u B.
55
samo iz tog razloga tako dugo podupirali, bili ste sigurni da je moguće postići gospođin
pristanak na razvod, a što se tate tiče, od njega ste mogli izvući što god ste htjeli. U svakom
slučaju, da je Vaše iskušenje u L. imalo drugi ishod, to bi za sve strane bilo jedino moguće
rješenje. Mislim također da ste zbog toga toliko zažalili zbog stvarnog ishoda i da ste ga
korigirali u fantaziji koja se pojavila u obliku upale slijepog crijeva. Vas mora da je duboko
razočarao učinak optužbi koje ste iznijeli protiv gospodina K. jer on ne samo da nije obnovio
svoju ponudu, nego je sve porekao i još Vas oklevetao. Priznat ćete da Vas ništa nije toliko
razbjesnilo kao kad se vjerovalo da ste cijelu scenu na jezeru uobrazili. Sada znam - a to je
upravo ono čega se ne želite sjetiti - da ste Vi sebi uobrazili kako je ta ponuda ozbiljna i kako
gospodin K. neće popustiti sve dok se ne udate za njega.
Dora me je saslušala ne proturječeći kao inače. Izgledala je ganuta; oprostila se na
najljubazniji način s toplim željama za Novu godinu - i više se nikada nije vratila. Otac koji me
još nekoliko puta posjetio, uvjeravao me da će ponovo doći; rekao je da se u nje zamjećuje
čežnja za nastavljanjem postupka. On međutim nikada nije bio posve iskren. Postupak je
podržavao sve dok se mogao nadati da ću Dori „izbiti iz glave“ da između njega i gospođe K.
ima još nešto drugo osim prijateljstva. Njegov interes je splasnuo čim je primijetio da to nije
moja namjera. Znao sam da Dora više ne želi doći. To što je tako nenadano prekinula kad su
moja očekivanja sretnog okončanja postupka dosegla najviši stupanj i tako uništila sve nade,
shvatio sam kao nedvojbeni čin osvete. Njena tendencija da samoj sebi nanosi štetu također
je tim činom došla na svoj račun. Onaj tko kao ja budi demone najvećeg zla koji napola
ukroćeni žive u ljudskim grudima, sa željom da ih savlada, mora biti spreman na to da iz te
borbe neće izaći nepovrijeđen. Da li sam djevojku mogao zadržati u postupku da sam sam
preuzeo neku ulogu, da sam precijenio važnost koju bi njeno ostajanje imalo za mene i da sam
prema njoj pokazao topli osobni interes koji bi se i pored sve umjerenosti koju zahtijeva moj
položaj liječnika ipak sveo na nadomjestak za nježnost za kojom je čeznula? Ne znam. Kako
jedan dio faktora koji se suprotstavljaju kao otpor ostaju u svakom pojedinom slučaju
nepoznati, uvijek sam izbjegavao igrati određene uloge i zadovoljavao sam se najskromnijim
psihološkim umijećem. I pored svog teoretskog interesa i svog liječničkog nastojanja da se
pomogne, ipak sam svjestan toga da su psihičkom utjecaju postavljene nužne granice i kao
jednu od takvih granica također respektiram volju i mišljenje pacijenta.
Također ne znam da li bi gospodin K. postigao više da mu je otkrivena činjenica da ona
pljuska nipošto nije značila Dorino posljednje „Ne“, nego da je odgovarala najzad probuđenoj
ljubomori dok su još najsnažnije pobude njenog duševnog života bile na njegovoj strani. Da je
on prečuo to prvo „Ne“ i nastavio s uvjerljivom strašću svoje udvaranje, onda bi se lako
postigao uspjeh i djevojčina bi naklonost možda prevladala sve unutarnje teškoće. Ali ja mislim
da bi to nju jednako lako moglo potaknuti da svoju želju za osvetom tim snažnije zadovolji na
njemu. Na koju stranu naginje odluka u sporu motiva, da li ukidanju, ili pojačanju potiskivanja,
to se unaprijed ne može znati. Nesposobnost ispunjenja stvarnih ljubavnih zahtjeva jedna je
od najhitnijih karakteristika neuroze; bolesnicima vlada suprotnost između stvarnosti i
fantazije. Ako ono za čim u svojim fantazijama najintenzivnije čeznu susretnu u zbilji, onda
smjesta bježe pred tim; svojim se fantazijama prepuštaju najradije onda kada se više ne
moraju bojati njihova ozbiljenja. Prepreka koju je podiglo potiskivanje ipak može pasti pod
naletom snažnog, stvarno izazvanog uzbuđenja i neuroza još može biti prevladana zbiljnošću.

56
Ali mi općenito ne možemo unaprijed znati u koga je i posredstvom čega to izliječenje
moguće.82.

82
Još nekoliko primjedbi o ustrojstvu ovoga sna koji se ipak ne može razumjeti tako
temeljito da bi dopustio sintezu. U fantaziji osvete nad ocem moguće je sagledati dio sna koji
je poput fasade istaknut ispred sve ostale građe: Ona je svojevoljno otišla od kuće; otac je
obolio, a zatim umro... Ona sada ide kući, a ostali su već na groblju. Nimalo tužna odlazi u svoju
sobu i tamo u miru čita leksikom. Taj dio sna sadrži i dvije aluzije na drugi akt osvete koji je
zbiljski izvela podmećući roditeljima oproštajno pismo: Pismo (u snu od mame) i spominjanje
pogreba njene tetke koja joj je bila uzor. - Iza te fantazije skrivaju se osvetničke misli protiv
gospodina K. kojima je dala oduška u svom ponašanju prema meni. Služavka - poziv - šuma -
dva i pol sata, sve to potječe iz građe događaja u L. Sjećanje na guvernantu i njenu prepisku s
roditeljima, što je u vezi s elementom njenog vlastitog oproštajnog pisma, odnosi se na ono
pismo koje se javlja u sadržaju sna u kojem joj se dozvoljava da dođe kući. Odbijanje da bude
praćena i odluka da krene sama mogu se prevesti ovako: Zato što postupaš sa mnom kao sa
služavkom, ja ću te ostaviti, sama ću poći svojim putem i neću se udavati. - Prekrivena tim
osvetničkim mislima probija se na drugim mjestima građa izvedena iz nježnih fantazija
zasnovanih na nesvjesno nastavljenoj ljubavi prema gospodinu K.: Čekala bi na tebe sve dok
ne postanem tvoja žena - defloracija - rađanje. - Napokon, četvrtom, najdublje prikrivenom
krugu misli, onom naime koji se odnosi na ljubav prema gospođi K., pripada činjenica da je
fantazija defloracije prikazana sa stajališta muškarca (poistovjećenje s udvaračom koji sada
boravi u tuđini) i da se na dva mjesta javljaju najjasnije aluzije na dvoznačne riječi (živi li ovdje
gospodin - ?) i na neoralni izvor njenog seksualnog znanja (leksikon). Okrutne i sadističke
pobude nalaze svoje ispunjenje u tom snu
57
 4 Pogovor
Ovo sam saopćenje doduše najavio kao odlomak jedne analize; čitatelj je međutim
shvatio da je ono nepotpuno u mnogo širem opsegu nego što se prema njegovom naslovu
moglo očekivati. Pošteno je dakle da pokušam objasniti razloge tih nipošto slučajnih propusta.
Brojni rezultati analize izostavljeni su zato što u trenutku prekida rada ili nisu bili dovoljno
sigurno spoznati, ili su zahtijevali daljnu obradu prije no što ih se moglo podvesti pod opći
rezultat. U drugim točkama, tamo gdje mi je to izgledalo dopustivo, ukazao sam na put kojim
se najvjerojatnije može doći do pojedinog rješenja. Ovdje sam u potpunosti izostavio problem
tehnike koja nipošto nije nešto samorazumljivo i pomoću koje je jedino moguće iz sirove građe
bolesnikovih asocijacija izvući čisti ekstrakt punovrijednih nesvjesnih misli. S tim je u vezi i
nedostatak da čitatelj ne može provjeriti ispravnost mog postupka u procesu izlaganja ovog
slučaja. Držim međutim da je posve neizvedivo odjednom obraditi i tehniku analize i unutarnju
strukturu jednog slučaja histerije; za mene bi to bio gotovo nemoguć zadatak, a čitatelj bi se
zasigurno suočio s neprobavljivom lektirom. Tehnika zahtijeva jedan posve odvojen prikaz koji
bi bio pojašnjen brojnim primjerima uzetim iz najrazličitijih slučajeva i koji ne bi morao uzimati
u obzir rezultat svakog pojedinog slučaja. Ovdje također nisam pokušao utemeljiti ni
psihološke pretpostavke koje se naziru u mojim opisima psihičkih fenomena. Jedan površni
pokušaj da se to učini ništa ne bi pružio; jedan iscrpni bio bi pak rad za sebe. Jedino što mogu
jamčiti je to da sam bez obaveze prema određenom psihološkom sistemu pristupio
proučavanju fenomena koje otkriva promatranje psihoneurotičara i da sam zatim sredio moje
stavove do one mjere u kojoj su mi izgledali pogodnima da polože račun o povezanosti
promatranih činjenica. Nisam ponosan na to što sam izbjegao spekulaciju; no, građa za moje
hipoteze zadobijena je u najširem i najtegobnijem promatranju. Posebice bi odlučnost mog
stava u pitanju nesvjesnog mogla izazvati sablazan jer ja baratam s nesvjesnim predodžbama,
nizovima misli i pobudama tako kao da su oni jednako valjani i nedvojbeni objekti psihologije
kao što je i sve svjesno; ja sam međutim siguran u to da onaj tko se poduhvati istraživanja istog
područja pojava pomoću iste metode neće nikamo dospjeti ako se usprkos svom odvraćanju
filozofa ne postavi na isto stajalište.
Oni kolege iz struke koji su moju teoriju histerije držali čisto psihološkom i stoga je
otpočetka proglasili nesposobnom da riješi neki patološki problem, možda će iz ove rasprave
shvatiti da njihov prigovor na neopravdan način prenosi na teoriju ono što je zapravo
karakteristično za tehniku. Samo je terapeutska tehnika čisto psihološka; teorija nipošto ne
propušta upozoriti na organski temelj neuroze, premda ga ona ne traži u nekoj patološko-
anatomskoj promjeni i tu kemijsku promjenu koju očekujemo da ćemo otkriti, ali koju za sada
još nismo u stanju shvatiti, privremeno zamjenjuje pojmom organske funkcije. Seksualnoj
funkciji, u kojoj općenito vidim utemeljenje histerije i psihoneuroza, vjerojatno nitko neće
htjeti odreći karakter organskog faktora. Jedna teorija seksualnog života ne može, kako mislim,
bez pretpostavke određene seksualne tvari koja djeluje uzbuđujuće. Štoviše, između svih slika
bolesti koje smo klinički upoznali, upravo su fenomeni intoksikacije i apstinencije do kojih
dolazi pri upotrebi izvjesnih kroničnih otrova najbliži genuinim psihoneurozama.
U ovoj raspravi također nisam izložio sve ono što se danas može reći o „somatskom
sudjelovanju“, o infantilnim zamecima perverzije, o erogenim zonama i predispoziciji za
biseksualnost, ali sam zato istaknuo ona mjesta na kojima analiza nailazi na te organske
fundamente simptoma. S jednim pojedinačnim slučajem više se i ne može učiniti, a iz istih
razloga koje sam gore već spomenuo želim također izbjeći svako uzgredno pretresanje tih

58
momenata. No, ovdje je pružen znatan povod za daljnje radove zasnovane na većem broju
analiza.
Ipak, objavljivanjem ove utoliko nepotpune rasprave htio sam postići dvije stvari. Kao
prvo, htio sam u smislu dodatka mojoj knjizi o tumačenju snova pokazati kako se ovo inače
beskorisno umijeće može primijeniti u cilju otkrivanja onog skrivenog i potisnutog u duševnom
životu; u analizi obaju ovdje saopćenih snova uzeta je zatim u obzir i tehnika tumačenja snova
koja je slična psihoanalitičkoj. Kao drugo, htio sam probuditi interes za niz odnosa koji su danas
znanosti još potpuno nepoznati jer se mogu otkriti samo primjenom ovog određenog
postupka. Mislim da nitko nije mogao imati pravu predodžbu o složenosti psihičkih procesa u
histeriji, o paralelnom postojanju najraznovrsnijih pobuda, uzajamnoj vezanosti opreka,
potiskivanjima i pomicanjima itd. Janetovo isticanje idee fixe koja se pretvara u simptom ne
znači ništa drugo nego jedan odista jadan pokušaj shematizacije. Čovjek također ne može
odoljeti pomisli da uzbuđenja čijim pripadnim predodžbama nedostaje sposobnost da postanu
svjesne drugačije djeluju jedno na drugo, drugačije se odvijaju i vode drugim manifestacijama
od onih uzbuđenja koja smo nazvali „normalnima“ i čiji nam je predodžbeni sadržaj svjestan.
Ako u ovome dođe do razrješenja, onda više ništa ne stoji na putu razumijevanja jedne terapije
koja ukida neurotičke simptome pretvarajući predodžbe prve vrste u one normalne.
Stalo mi je također do toga da pokažem da se seksualnost ne upleće jednostavno kao neki
samo jednom nastupajući deus ex machina u djelovanje procesa karakterističnih za histeriju,
nego da ona pruža nagonsku snagu za svaki pojedini simptom i za svaku pojedinu manifestaciju
nekog simptoma. Patološke pojave su, ukratko rečeno, seksualna djelatnost bolesnika. Neki
pojedini slučaj nikada neće biti u stanju da dokaže jedan tako općenit stav, ali ja mogu uvijek
iznova ponavljati - jer to nikada nisam našao drugačijim - da je seksualnost općenito ključ za
problem psihoneuroza i neuroza. Tko ga prezire, nikada neće biti u stanju da otvori vrata. Ja
još čekam na istraživanja koja bi mogla ukinuti taj stav ili ga bar ograničiti. Što sam dosada čuo
protiv toga, bili su izrazi osobnog animoziteta ili nevjerice, čemu je dovoljno suprotstaviti
Charcotove riječi: „Qa n’empeche pas d’exister.“
Slučaj iz čije sam povijesti bolesti i postupka objavio ovdje jedan odlomak, također nije
pogodan da u pravom svjetlu pokaže vrijednost psihoanalitičke terapije. Ne samo kratkoća
postupka koji jedva da je trajao tri mjeseca, nego i jedan drugi moment, svojstven samom
slučaju, spriječili su da se postupak zaključi s inače dostižnim, od bolesnika i njegovih rođaka
priznatim poboljšanjem koje je više ili manje blizu potpunom ozdravljenju. Takvi se
zadovoljavajući uspjesi postižu tamo gdje se patološke pojave temelje jedino na unutarnjem
sukobu između pobuda povezanih sa seksualnošću. U takvim se slučajevima stanje bolesnika
poboljšava u onoj mjeri u kojoj se prevođenjem patogene građe u normalnu doprinijelo
rješenju njihovih psihičkih problema. Stvar se drugačije odvija tamo gdje su simptomi stavljeni
u službu vanjskih životnih motiva, kao što se u Dore dogodilo posljednje dvije godine. Čovjeka
iznenada i lako dovede u zabludu kada opazi da se stanje bolesnika, čak i kada je rad daleko
uznapredovao, nije zamjetno promijenilo. U zbiljnosti međutim stvari ne stoje tako loše;
simptomi doduše ne nestaju za vrijeme rada, ali se nakon nekog vremena ipak gube, kada
odnosi s liječnikom napokon prestanu.
Moram otići dalje kako bih to stanje stvari učinio razumljivim. Gotovo sa sigurnošću bi se
moglo reći da je za trajanja psihoanalitičkog postupka stvaranje novih simptoma redovito
obustavljeno. Ali produktivnost neuroze nipošto nije ugasla, nego se usmjerila na stvaranje
posebne vrste uglavnom nesvjesnih misaonih tvorbi koje možemo nazvati „prijenosima“.

59
 Što su prijenosi? To su nova izdanja, reprodukcije pobuda i fantazija koje su
napredovanjem analize probuđene i učinjene svjesnima i koje posjeduju za njihovu vrstu
karakterističnu osobitost da neku raniju osobu zamjenjuju osobom liječnika. Drugačije rečeno:
čitav se niz ranijih psihičkih doživljaja iznova oživljuje, ali ne kao prošlost, nego kao aktualni
odnos s osobom liječnika. Postoje takvi prijenosi koji se po sadržaju ne razlikuju od svojih uzora
ničim drugim osim zamjenom. To su dakle, da ostanemo kod usporedbe, jednostavni novi
otisci, neizmijenjena nova izdanja. Oni drugi međutim stvoreni su više umjetno i njihov je
sadržaj podvrgnut ublaženju, sublimaciji, kako ja to zovem, i sposobni su da postanu svjesni
ako se oslone na bilo koju spretno upotrebljenu stvarnu osobitost na ličnosti liječnika ili u
okolnostima njegova života. To dakle nisu više tek novi otisci, nego prerađena nova izdanja.
Ako se čovjek upusti u teoriju analitičke tehnike, uvidjet će da je prijenos nešto nužno.
Sama praksa potvrđuje barem to da ga se nikakvim sredstvima ne može izbjeći i da se protiv
te posljednje tvorevine bolesti čovjek mora boriti kao i protiv svih ranijih. No, taj dio rada
daleko je najteži. Lako je naučiti tumačenje snova, ekstrahiranje nesvjesnih misli i sjećanja iz
asocijacija bolesnika i slična umijeća prevođenja; ovdje je uvijek bolesnik taj koji sam daje
tekst. Jedino je prijenos ono što liječnik gotovo samostalno mora otkriti, bez mogućnosti da se
osloni na neko čvrsto uporište i s velikom opasnošću od samovoljnog zaključivanja. Mimoići
ga se međutim ne može, jer se upotrebljava u stvaranju svih onih prepreka koje u postupku
onemogućavaju pristup građi i jer bolesnik stječe osjećaj za uvjerenje u ispravnost
konstruiranih sveza tek nakon razrješenja prijenosa.
Mnogi su skloni držati teškim nedostatkom ove ionako tegobne metode to da ona
stvaranjem jedne nove vrste patoloških psihičkih proizvoda samo još uvećava rad liječnika. Isti
će možda htjeti ustvrditi da prijenosi u analitičkom liječenju nanose izravnu povredu
bolesnicima. I jedno i drugo je pogrešno. Prijenos ne uvećava rad liječnika; njemu čak može
biti svejedno da li mora prevladati dotičnu pobudu bolesnika u vezi sa samim sobom ili s nekim
drugim. Ali postupak ni bolesniku ne nameće s prijenosom neki novi zadatak koji inače ne bi
morao izvršiti. Ako do izlječenja neuroze dolazi i u bolnicama u kojima je isključen
psihoanalitički postupak, ako bi se moglo reći da histeriju ne liječi metoda, nego liječnik i ako
se njeguje neka vrsta slijepe ovisnosti i trajne vezanosti bolesnika za liječnika, koja ga
hipnotičkom sugestijom oslobađa njegovih simptoma, onda znanstveno objašnjenje svega
toga valja vidjeti u „prijenosima“ koje bolesnik redovito vrši na osobu liječnika. Psihoanalitički
postupak ne stvara prijenos, nego ga naprosto otkriva, kao i ono drugo što je skriveno u
duševnom životu. Razlika se ispoljava samo u tome da bolesnik u cilju svog ozdravljenja
spontano priziva samo nježne i prijateljske prijenose; tamo gdje to nije slučaj, on što je brže
moguće raskida s liječnikom koji mu nije „simpatičan“ i odlazi izbjegavši njegovom utjecaju. U
psihoanalizi naprotiv bivaju, primjereno izmijenjenim motivacijskim pretpostavkama,
probuđene sve pobude, pa i one neprijateljske koje se zatim kroz proces njihova osvještavanja
koriste u analizi pri čemu se prijenos uvijek iznova uništava. Prijenos koji je određen da bude
najveća prepreka u analizi, postaje njeno najsnažnije pomoćno sredstvo, ako liječniku uspije
da ga svaki puta otkrije i objasni bolesniku. 83
Morao sam govoriti o prijenosu jer sam samo posredstvom tog momenta u stanju
razjasniti osobitosti Dorine analize. Ono što sačinjava prednost te analize, njena izrazita
jasnoća naime, i što joj omogućuje da izgleda tako pogodnom za prvo, uvodno objavljivanje,
ujedno je blisko povezano s njenim velikim nedostatkom koji je vodio njenom prijevremenom

83
/Dodatak 1923/ To što je ovdje rečeno o prijenosu nalazi svoj nastavak u mojoj tehničkoj
raspravi o „prijenosnoj ljubavi“ (1915 a).
60
prekidu. Nije mi uspjelo da pravovremeno zagospodarim prijenosom; zbog Dorine spremnosti
s kojom mi je u postupku stavila na raspolaganje jedan dio patogene građe, zaboravio sam na
oprez i previdio prve znake prijenosa koje je ona pripravljala zajedno s onim drugim dijelom
iste građe koji mi je ostao nepoznat. U početku je bilo jasno da joj ja u fantaziji zamjenjujem
oca što je bilo shvatljivo i pored naše razlike u godinama. Ona me je također uvijek svjesno
uspoređivala s njim i sa strahom se pokušavala uvjeriti da li sam ja sasvim iskren prema njoj
jer je otac „uvijek davao prednost skrovitosti i zaobilaznom okolišanju“. Kada je zatim došao
prvi san u kojem je upozorila sebe da je najbolje napustiti postupak kao onda kuću gospodina
K., morao sam se i ja sam osjetiti upozorenim i otvoreno joj reći: „Sada ste izvršili prijenos s
gospodina K. na mene. Da li ste primijetili nešto što Vas navodi na zaključak o mojim zlim
namjerama koje su (izravno ili u bilo kojoj sublimaciji) slične onima gospodina K. ili Vam je
nešto na meni palo u oči ili ste pak nešto o meni saznali što je iznudilo Vašu naklonost, kao što
se prethodno dogodilo s gospodinom K.?“ Onda bi se njena pažnja usmjerila na bilo koji detalj
iz naših odnosa, ili pak detalj na mojoj osobi, odnosno prilikama u kojima sam bio, a iza kojeg
bi ležalo skriveno nešto analogno, premda mnogo važnije, što bi se ticalo gospodina K. Na
koncu bi razrješenje tog prijenosa omogućilo pristup novoj, vjerojatno činjeničnoj građi
sjećanja. Prečuo sam međutim to prvo upozorenje misleći da imam dovoljno vremena jer se
nisu razvili daljnji stupnjevi prijenosa i jer građa za analizu još nije bila presušila. Tako sam
dakle bio iznenađen prijenosom i zbog onoga X u kojem sam je podsjećao na gospodina K,
Dora se osvetila na meni onako kako se htjela na gospodinu K, i napustila me kao što je mislila
da ju je on prevario i napustio. Ona je tako agirala bitni dio svojih sjećanja i fantazija umjesto
da ih u postupku reproducira. Što je zapravo bilo to X, ne mogu naravno znati: slutim da je bilo
u vezi s novcem ili je pak bilo stvar ljubomore spram druge pacijentice koja je nakon svog
ozdravljenja ostala u odnosima s mojom obitelji. Tamo gdje se prijenosi mogu još zarana uvući
u analizu, njen je tok neprovidan i usporen, ali je njen opstanak bolje zaštićen od iznenadnih
neodoljivih otpora.
U Dorinom drugom snu prijenos je zastupljen kroz nekoliko jasnih aluzija. Onda kada mi
ga je ispričala još nisam znao (saznao sam to tek dva dana kasnije) da je pred nama samo još
dva sata rada, dakle ono isto vrijeme koje je provela pred slikom Sikstinske Madone i koje je
(učinimo li ispravku i umjesto „dva i pol sata“ stavimo „dva sata“) uzela kao mjeru onog puta
oko jezera kojim zapravo nije ni prošla. Ono stremljenje i čekanje u snu koje je bilo u vezi s
onim mladićem u Njemačkoj i koje je potjecalo od njenog čekanja na trenutak u kojem će je
gospodin K. moći oženiti, već se nekoliko dana ranije ispoljilo u prijenosu kada je rekla da
postupak za nju traje predugo i da neće imati strpljenja tako dugo čekati, premda je prvih
tjedana imala dovoljno razumijevanja da bez takvog prigovora sasluša moje upozorenje da će
postupak do njenog potpunog ozdravljenja zahtijevati možda i čitavu godinu. Njeno odbijanje
u snu da bude praćena i njena želja da radije ide sama, što isto tako potječe iz posjeta
Dresdenskoj galeriji, i ja sam sam morao iskusiti spomenutog dana. Smisao toga zapravo je
bio: Svi su muškarci tako odvratni da se radije nikada neću udati. To je moja osveta.84

84
Što se vremenski više udaljavam od okončanja te analize, tim mi vjerojatnije izgleda da
se moja tehnička pogreška sastoji u sljedećem propustu: Propustio sam pravovremeno
odgonetnuti i bolesnici saopćiti to da su homoseksualne (ginekofilične) ljubavne pobude
prema gospođi K. predstavljale najsnažnija nesvjesna strujanja u njenom duševnom životu.
Morao sam shvatiti da glavni izvor njenog znanja o seksualnim stvarima nije mogla biti ni jedna
druga osoba osim gospođe K., one iste osobe koja ju je zatim optužila zbog njenog interesa za
takve stvari. Bilo je ipak odveć upadljivo da ona zna za sve te sablažnjive stvari, a da nikada
61
 Ako se okrutne pobude i osvetoljubivi motivi koji su već u životu bili upotrijebljeni za
održanje simptoma prenesu za vrijeme postupka na liječnika prije no što je on imao vremena
da ih svođenjem na njihove izvore odvoji od sebe, onda se ne treba čuditi što se na stanju
bolesnika ne vidi utjecaj terapeutskih napora. Jer čime bi se bolesnica mogla djelotvornije
osvetiti no time da na samoj sebi pokaže kako je nemoćan i nesposoban liječnik? Stoga ipak
nisam sklon potcjenjivati terapeutsku vrijednost i tako fragmentarnih postupaka kao što je bio
Dorin.
Tek petnaest mjeseci nakon što je postupak bio okončan i ovaj njegov prikaz sastavljen,
dobio sam vijest o stanju moje pacijentice, a time i o ishodu čitavog liječenja. Jednog ne sasvim
irelevantnog datuma, 1. travnja - znamo da vrijeme u nje nikada nije bilo bez nekog značenja
- ona se pojavila kod mene kako bi završila svoju priču i iznova zamolila za pomoć: jedan pogled
na izraz njenog lica smjesta mi je međutim otkrio da njoj samoj nije ozbiljno stalo do te molbe.
Pet do šest tjedana nakon što je napustila postupak bila je još sva „smušena“, kako je rekla.
Zatim je nastupilo znatno poboljšanje, napadi su postali rjeđi, a raspoloženje se podiglo. U
svibnju, sada već prošle godine umrlo je jedno dijete bračnog para K. koje je oduvijek
poboljevalo. Taj tužni slučaj uzela je kao povod da ih posjeti i izrazi sućut, a oni su je primili
kao da se posljednje tri godine nije ništa dogodilo. Tada se pomirila s njima, osvetila im se i
sredila svoje stvari na način kojim je napokon mogla biti zadovoljna. Ženi je rekla da zna za
njen odnos s tatom, a ova nije ništa poricala. Muža je navela da prizna onu scenu na jezeru
koju je inače osporavao i tu vijest koja ju je sasvim opravdala, donijela kući, ocu. Otada je
zauvijek prekinula svaki odnos s tom obitelji.
Zatim joj je išlo sasvim dobro sve do sredine listopada kada je iznova došlo do napada
gubitka glasa, što je potrajalo šest tjedana. Iznenađen tom novošću pitao sam je da li je
postojao neki povod za to, a ona mi je odgovorila da se napad nadovezao na jedan događaj
koji ju je jako preplašio. Bila je naime vidjela kako su nekoga pregazila kola. Napokon je
otvoreno priznala da se ta nesreća dogodila nikom drugome nego gospodinu K. Jednoga dana
srela ga je na ulici; dolazio joj je u susret na jednom mjestu gdje je saobraćaj bio veoma živ i
kad ju je spazio stao je pred njom kao ukopan te posve odsutan naprosto dopustio da ga obore
kola.85 Ona se uostalom uspjela uvjeriti da je prošao bez ozbiljnijih povreda. Još uvijek osjeća
nešto, premda slabo, kada čuje kako netko govori o tatinom odnosu s gospođom K. u koji se
ona inače više ne miješa. Okupirana je svojim poslom i više ne razmišlja o udaji.
Moju pomoć je potražila zbog facijalne neuralgije koja je zahvatila desnu stranu lica i koja
je danonoćno muči. Otkada? „Od prije točno četrnaest dana“86 - Morao sam se nasmijati jer
sam joj mogao dokazati da je točno prije četrnaest dana pročitala jednu vijest u novinama koja
se odnosila na mene, što je ona uskoro i potvrdila. (To je bilo 1902)

nije htjela znati otkuda joj to znanje. Za tu sam se zagonetku morao uhvatiti i potražiti motiv
za to posebno potiskivanje. Da sam to učinio, drugi bi mi se san otkrio. Bezobzirna želja za
osvetom koju je izrazio taj san bila je bolje no išta drugo pogodna da prikrije suprotna
strujanja, plemenitost s kojom je voljenoj prijateljici oprostila izdaju i od svih sakrila činjenicu
da je upravo sama ta žena njoj otkrila sve te stvari, da bi je kasnije optužila zbog toga što zna
za njih. Prije no što sam shvatio važnost homoseksualnih strujanja u psiho-neurotičara, često
sam znao zapeti u postupku s mojim slučajevima ili pak dospjeti u posvemašnju zbrku.
85
Zanimljiv prilog problemu indirektnih pokušaja samoubojstva koji sam obradio u
Psihopatologiji svakodnevnog života (1901 b).
86
Vidi značenje tog termina i njegov odnos prema temi osvete u analizi drugog sna.

62
 Navodna faci jalna neuralgija odgovarala je dakle samokažnjavanju, kajanju zbog one
pljuske koju je tada dala gospodinu K. i zbog prijenosa svojih osvetničkih pobuda na mene. Ne
znam kakvu je to vrstu pomoći htjela od mene, ali sam joj obećao oprostiti što mi je uskratila
zadovoljstvo da je daleko temeljitije oslobodim njenih patnji.
Od tog posjeta nanovo su prošle godine. Djevojka se otada udala i to - ako me svi znaci
ne varaju - za onog mladića kojeg je spomenula u asocijacijama na početku analize drugog sna.
Kao što je prvi san predstavljao njeno okretanje od voljenog čovjeka ocu, dakle bijeg iz života
u bolest, tako je drugi san najavio da je spremna odvojiti se od oca, čime je život iznova
zadobijen.

63
 ANALIZA FOBIJE JEDNOG
PETOGODIŠNJEG DJEČAKA
„Mali Hans“ (1909)
1 Uvod
Povijest bolesti i ozdravljenja jednog veoma mladog pacijenta, koju ću prikazati na
sljedećim stranicama, ne potječe strogo uzevši iz mog promatranja. Ja sam doduše u cijelosti
vodio plan postupka, a jednom sam, u razgovoru s dječakom, i sam sudjelovao u njemu; sam
je postupak proveo međutim dječakov otac i njemu dugujem najiskreniju zahvalnost što mi je
u svrhu objavljivanja prepustio svoje zabilješke. No, zasluga je oca mnogo veća; mislim da
nekoj drugoj osobi uopće ne bi uspjelo privoljeti to dijete na takva priznanja; poznavanje same
stvari pomoću kojeg je otac umio tumačiti izjave svog petogodišnjeg sina ničime se ne bi moglo
nadomjestiti, a tehničke bi teškoće psihoanalize u tako nježnoj dobi ostale nesavladive. Samo
sretan spoj očinskog i liječničkog autoriteta u jednoj osobi i nježna briga sjedinjena u njoj sa
znanstvenim interesom, omogućili su metodi da jedino u tom slučaju nađe primjenu za koju
inače ne bi bila pogodna.
No, posebna vrijednost ovog promatranja sastoji se u sljedećem: Liječnik koji
psihoanalitički obrađuje jednog odraslog neurotičara dospijeva svojim radom slojevitog
otkrivanja psihičkih tvorbi konačno do određenih pretpostavki o infantilnoj seksualnosti u
čijim komponentama on vjeruje da otkriva nagonske sile svih neurotičkih simptoma kasnijeg
života. Te sam pretpostavke izložio u moje Tri rasprave o seksualnoj teoriji koje sam objavio
1905; svjesan sam da one izvanjskom promatraču izgledaju barem onoliko čudne koliko se
psihoanalitičaru čine nepobitnima. Ali psihoanalitičar također smije priznati da želi izravnijim
i kraćim putem doći do dokaza za te fundamentalne stavove. Zar onda ne bi bilo moguće već
na djetetu, neposredno i u svoj životnoj svježini, ispitati one seksualne pobude i želje koje u
starijih s toliko truda izvlačimo ispod silnih naslaga i za koje osim toga tvrdimo da su zajedničko
konstitucionalno dobro svih ljudi koje se u neurotičara pokazuje samo u pojačanom i
iskrivljenom obliku?
S tom namjerom već godinama potičem moje učenike i prijatelje da sabiru promatranja
seksualnog života djece koji se uglavnom ili spretno previđa, ili namjerno poriče. Među
građom koja je na taj način dospijevala u moje ruke, redoviti izvještaji o malome Hansu zauzeli
su uskoro istaknuto mjesto. Njegovi roditelji koji su oboje pripadali mojim najbližim
sljedbenicima složili su se da u odgoju svog prvog djeteta ne koriste više prisile no što je nužno
potrebno za održanje pristojnog ponašanja. Taj pokušaj da se djetetu dopusti odrastanje i
izražavanje bez zastrašivanja sretno se nastavio i kada se ono razvilo u jednog vedrog,
dobroćudnog i oštroumnog momčića. Sada ću reproducirati očeve zabilješke o malome Hansu
onako kako sam ih i dobio. Naravno, pritom ću se uzdržati od svakog pokušaja da
konvencionalnim ispravkama narušim atmosferu naivnosti i iskrenosti dječje sobe.
Prvi izvještaji o Hansu datiraju iz vremena kad još nije imao ni tri godine. Tada je različitim
primjedbama i pitanjima pokazao sasvim poseban, živ interes za dio svoga tijela koji je bio
navikao nazivati „pišom“. Tako je jednom majci postavio pitanje:
Hans: „Mama, imaš li i ti pišu?“
64
 Mama: „Naravno. Zašto?“
Hans: „Ništa, samo pitam.“
U istoj dobi našao se jednom u nekoj staji i vidio tamo kravu koju su muzli. „Gle, iz piše
ide mlijeko.“
Već su ta prva promatranja pobudila očekivanje da će se mnogo, ako ne i većina toga što
nam mali Hans pokazuje ispostaviti kao tipično za seksualni razvoj djeteta. Jednom sam
istaknuo misao87 da čovjek ne treba biti odveć iznenađen ako u ženskoga bića naiđe na
predodžbu o sisanju muškog uda. Ta odbojna pobuda ima veoma bezazleno porijeklo jer se
izvodi iz sisanja na majčinim grudima pri čemu kravlje vime preuzima odgovarajuće
posredovanje - po svojoj prirodi prema mami, a po svom obliku i položaju, prema penisu.
Otkriće maloga Hansa potvrđuje posljednji dio moje postavke.
Njegov interes za pišu ipak nije bio samo teoretski; kao što se moglo i pretpostaviti, on ga
je potaknuo i na dodirivanje uda. U dobi od tri i pol godine majka ga je zatekla s rukom na
penisu. Odmah je zaprijetila: „Ako ćeš činiti to pozvat ću Dr. A. da ti odreže pišu. Čime ćeš onda
piškiti?“
Hans: „S guzom.“
Odgovorio je još uvijek bez osjećaja krivnje, ali je tim povodom stekao „kompleks
kastracije“ za koji tako često moramo zaključiti da postoji u neurotičara dok se oni svi skupa
žestoko opiru da ga priznaju. O značenju tog elementa dječjega života mnogo bi se toga
važnoga dalo reći. „Kompleks kastracije“ ostavio je zamjetljive tragove u mitu (i to ne samo u
grčkome); njegovu sam ulogu spomenuo na jednom mjestu u Tumačenju snova, a i drugdje.88
Otprilike u istoj dobi (tri i pol godine) u Schonbrunnu je pred lavljim kavezom veselim i
uzbuđenim glasom uzviknuo: „Vidio sam pišu od lava.“
Dobar dio značenja koje imaju u mitu i bajkama, životinje treba da zahvale otvorenosti
kojom pokazuju malom i znanja željnom ljudskom djetetu svoje genitalije i svoje seksualne
funkcije. Seksualna radoznalost našeg Hansa nedvojbena je, ali ona je od njega također učinila
istraživača i omogućila mu ispravnu pojmovnu spoznaju.
Kada je bio star tri godine i devet mjeseci, vidio je na kolodvoru kako je iz jedne
lokomotive ispuštena voda. „Gle, i lokomotiva piški. A gdje joj je onda piša?“

87
„Odlomak analize jednog slučaja histerije“ (1905)
88
(Dodatak 1923) Od vremena kada je ovo napisano učenje o kompleksu kastracije dalje
je razvijeno prilozima Lou Andreas Salome (1916), A Starcke (1910), F. Alexander (1922) i
drugih. Istaknuto je da dojenče već svako povlačenje majčinih grudi mora osjetiti kao
kastraciju, tj. kao gubitak jednog važnog dijela tijela koji ono uračunava u svoj posjed; da ono
i regularno izbacivanje stolice ne može drugačije doživjeti i da je napokon sam akt rođenja,
kao odvajanje od majke s kojom je ono do tada bilo jedno, prauzor svake kastracije. Priznajući
sve te izvore kompleksa ipak sam postavio zahtjev da pojam kompleksa kastracije valja
ograničiti na ona uzbuđenja i posljedice koje su povezane s gubitkom penisa. Tko se u analizi
odraslih uvjerio u ne-izostavnost kompleksa kastracije, teško će naravno pristati na to da ga
svede na neku slučajnu prijetnju koja se osim toga i ne javlja općenito i morat će pretpostaviti
da dijete sebi tu opasnost samo konstruira iz najmanjih naznaka kojih uostalom nikada ne
nedostaje. Ta je okolnost svakako i motiv koji je potaknuo na traženje dubljih korijena
kompleksa koji bi se javljali općenito. No, tim je vrijednije što u slučaju malog Hansa o prijetnji
kastracijom govore sami roditelji i to u vrijeme kada njegova fobija još nije došla u pitanje.

65
 Nakon nekog vremena zamišljeno je dodao: „Pas i konj imaju pišu; stol i stolica ne.“ Tako
je došao do jedne bitne oznake za razliku između živoga i neživoga.
Želja za znanjem i seksualna radoznalost izgleda da su međusobno nerazdvojni. Hansova
radoznalost posebno se proširila na roditelje.
Hans, tri godine i devet mjeseci: „Tata, imaš li i ti pišu?“
Otac: „Da, naravno.“
Hans: „Ali ja je nikada nisam vidio kad si se ti svlačio.“
Drugi je put napeto promatrao mamu kako se razodijeva prije odlaska na spavanje. Ona
ga upita: „A što to gledaš tako?“
Hans: „Gledam samo da li i ti imaš pišu?“
Mama: „Naravno. Zar to nisi znao?“
Hans: „Ne, mislio sam da ti kad si tako velika imaš pišu kao konj.“
Ovu pretpostavku maloga Hansa valja nam upamtiti; ona će kasnije zadobiti pravo
značenje.
Veliki doživljaj u Hansovu životu bilo je međutim rođenje njegove male sestre Hanne,
kada je on imao točno tri i pol godine (travanj 1903. do listopada 1906). Tim povodom otac je
neposredno zabilježio njegovo ponašanje:
Rano, oko pet sati, kada su započeli porođajni bolovi Hansov je krevet prenesen u
susjednu sobu; ovdje se on oko sedam sati probudio i čuvši majku kako stenje upitao: „Zašto
mama kašlje?“ - Nakon kraće pauze: „Danas sigurno dolazi roda.“
Naravno, prethodnih mu je dana često rečeno da će roda donijeti jednu djevojčicu ili
dječačića i on je sasvim ispravno povezao neobično stenjanje s dolaskom rode. Kasnije je
premješten u kuhinju; u predsoblju je vidio liječničku torbu i upitao: „Što je to?“, našto je dobio
odgovor: „Jedna torba.“ Zatim je samouvjereno dodao: „Danas dolazi roda.“ Nakon što je
porod obavljen u kuhinju je došla primalja i Hans ju je čuo kako traži da se skuha čaj, našto je
rekao: „Aha, mama će dobiti čaj zato jer kašlje.“ Zatim je pozvan u sobu, ali nije gledao mamu
nego posude s krvavom vodom koje su ostale u sobi i začuđen, pokazujući na krvavu noćnu
posudu, primijetio: „Ali iz moje piše ne ide krv.“
Sve njegove izjave pokazuju da ono neobično u toj situaciji povezuje s dolaskom rode. Sve
što vidi dočekuje s veoma nepovjerljivim, napetim izrazom lica i nema sumnje da je u njemu
učvršćena prva nevjerica prema rodi. Hans je veoma ljubomoran na ovu pridošlicu i kada je
netko hvali, govori da je lijepa itd, on odmah pakosno primjećuje: „Ali ona još nema zube.“89
Kada ju je naime prvi puta vidio bio je veoma iznenađen time što ona ne može govoriti i mislio
je da je to zato što ona nema zube. Prvih je dana, razumije se, bio veoma zapostavljen, a onda
je najednom obolio od angine. U groznici smo ga čuli kako govori: „Ali ja ne želim sestricu!“
Nakon otprilike pola godine ljubomora je prevladana i on je postao ne samo nježan, nego
i svoje nadmoći svjestan brat.90

89
Iznova jedno tipično ponašanje. Jedan drugi dječak, samo dvije godine stariji od svoje
sestre običavao se pod istim okolnostima braniti uzvikom „p(r)e mala, p(r)e mala“.
90
„Neka ga roda uzme natrag“, riječi su koje je jedan drugi, nešto stariji dječačić izrekao
kao dobrodošlicu svom malom bratu. S tim u vezi usporedi moje primjedbe o snovima koji se
odnose na smrt dragih rođaka u Tumačenju snova (Gl. V, Odjeljak D, Q9), /Novi Sad, Sv. 6, str.
251/).
66
 Nešto kasnije Hans je vidio kako kupaju njegovu tjedan dana staru sestricu. Primijetio je:
„Ali njena piša je još mala“, i zatim kao utješno dodao: „Ali kada ona odraste i piša će postati
veća.“91
U istoj starosti od tri godine i devet mjeseci Hans je prvi puta ispričao jedan san. „Danas
kad sam zaspao mislio sam da sam u Gmundenu s Mariedl.“
Mariedl je trinaestogodišnja kći našeg kućevlasnika koja se često igrala s njim.
Kada je otac ispričao san majci u njegovoj prisutnosti, Hans ga je ispravio: „Ne s Mariedl,
nego sasvim sam s Mariedl.“
Ovdje valja dodati:
Hans je u ljeto 1906. bio u Gmundenu gdje se znao po čitavoga dana skitati uokolo s
djecom našeg kućevlasnika.
Kada smo se spremali otputovati iz Gmundena mislili smo da će mu odlazak i povratak u
grad teško pasti. Na naše smo se iznenađenje prevarili. On se na očigled veselio promjeni i
sljedećih je tjedana veoma malo pričao o Gmundenu. Tek nakon što je tih nekoliko tjedana
prošlo češće su se počela javljati živa, šarolika sjećanja na vrijeme provedeno u Gmundenu.
Prije otprilike četiri tjedna ta je sjećanja počeo prerađivati u fantazije. Fantazira da se igra s
drugom djecom, s Bertom, Olgom i Frietzlom, govori s njima kao da su sada tu i u stanju je
satima se tako zabavljati. Sada kada je dobio sestru i kada ga očigledno muči pitanje dolaženja
djece na svijet, on neprestano naziva Bertu i Olgu „svojom djecom“, a jednom je i dodao: „I
moju djecu, Bertu i Olgu, donijela je roda.“ San, sada šest mjeseci nakon odlaska iz Gmundena,
očigledno treba shvatiti kao izraz njegove čežnje za putovanjem u Gmunden.
Toliko otac; ja pak unaprijed primjećujem da Hans ovim posljednjim izjavama o svojoj
djeci koju je donijela roda, glasno proturječi jednoj dvojbi prikrivenoj u njemu.
Otac je na sreću zabilježio mnogo toga što će kasnije biti od neslućene vrijednosti.
Da spasimo čast našeg malog Hansa poći ćemo korak dalje. On se zapravo ne ponaša ništa
gore od jednog filozofa Wundtove škole. Za takvoga je svijest uvijek prisutna karakteristika
duševnosti, kao što je za Hansa piša neizostavno obilježje svih živih bića. Naiđe li sada taj filozof
na duševne procese čije postojanje mora priznati, ali na kojima se ne može opaziti ništa od
svijesti - o njima se naime ne zna ništa, premda je nemoguće ne priznati njihovo postojanje -
onda on ne kaže možda da su to nesvjesni duševni procesi, nego ih naziva mutno svjesnima.
Piša je još jako mala! No, i u toj usporedbi prednost je još uvijek na strani našeg malog Hansa.
Jer, kao što je često slučaj u seksualnom istraživanju djece, ovdje se iza pogreške ipak skriva
djelić ispravne spoznaje. Mala djevojčica odista i posjeduje malu pišu koju nazivamo klitoris,

91
Kako sam obaviješten, isti sud, izrečen identičnim riječima i praćen jednakim
očekivanjem izrekla su druga dva dječaka kada im je prvi put omogućeno da zadovolje svoju
znatiželju i vide tijelo svoje male sestrice. Čovjek bi se mogao zaprepastiti nad tom preranom
iskvarenošću dječjeg intelekta. Zašto ti mladi istraživači ne konstatiraju ono što zaista vide,
naime, da nema nikakve piše? što se našeg malog Hansa tiče, svakako smo u stanju pružiti
potpuno objašnjenje ove pogreške u njegovom opažanju. Kao što znamo, on je pažljivom
indukcijom došao do općenitog stava da svako živo biće, suprotno neživome, posjeduje pišu;
majka ga je učvrstila u tom uvjerenju dajući mu potvrdne informacije o osobama koje su bile
nedostupne njegovom vlastitom promatranju. On je sada posve nesposoban da iznova napusti
to svoje postignuće nakon što je samo jednom vidio svoju malu sestru. On dakle dolazi do
zaključka da piša i tu postoji, ali je još mala, no narast će sve dok ne postane tako velika kao u
konja.
67
premda on ne raste, nego ostaje u svom zakržljalom obliku. (Usp. moj kraći rad „tlber infantile
Sexualtheorien“ (1908. c) /“O infantilnim seksualnim teorijama“/.)
Nacrtao sam Hansu koji je u posljednje vrijeme često bio u Schonbrunnu jednu žirafu. On
mi je na to rekao: „Ali nacrtaj i pišu.“ Odgovorio sam: „Nacrtaj je sam.“ Zatim je na sliku žirafe
dodao sljedeću crtu (ovdje je i crtež) koju je isprva povukao kratko da bi joj zatim dodao još
jedan dio primijetivši: „Piša je dulja.“

Hans i ja prolazili smo jednom pored nekog konja koji je urinirao i on mi je rekao: „Konj
ima pišu ispod kao i ja.“
Promatrajući kupanje njegove tromjesečne sestre sa žaljenjem je konstatirao: „Ona ima
sasvim, sasvim, malu pišu.“
Dobivši za igru jednu lutku, on ju je svukao, pažljivo je pregledao i rekao: „Ali njena piša
je sasvim mala.“

Već znamo da mu je ta formula omogućila da ostane pri svom otkriću razlike između
živoga i neživoga (usp. str. 128).
Svaki je istraživač u opasnosti da katkad podlegne zabludi. Utješno je za njega kada kao
naš Hans u sljedećem primjeru ne griješi sam, nego se za ispriku može pozvati na uobičajenu
potrebu jezika. Vidio je naime u svojoj slikovnici jednog majmuna i pokazao na njegov prema
gore uvrnut rep: „Gle, tatice, piša.“92
Njegov interes za pišu naveo ga je da izmisli jednu sasvim posebnu igru.
U predsoblju je nužnik i mračna drvarnica. Odnedavna je Hans počeo zalaziti u drvarnicu
i pritom govoriti: „Idem u moj zahod.“ Jednom sam pogledao unutra ne bih li vidio što radi u
toj mračnoj prostoriji. Pokazao mi je pišu i rekao: „Piškim.“ To je dakle značilo da se on „igra“
zahoda. Karakter igre odrazio se ne samo u činjenici da on tu radnju tek fingira i da je ne izvodi
stvarno, nego i u tome da on ne odlazi u zahod, što bi zapravo bilo mnogo jednostavnije, nego
preferira naprotiv drvarnicu koju naziva „svojim zahodom“.

92
U kolokvijalnoj upotrebi njemačka riječ Schwantz (rep) ima također značenje muškog
uda. (prim, prev.)
68
 Hansu bismo učinili nepravdu ako bismo slijedili samo autoerotičke crte njegovog
seksualnog života. Njegov otac nam je pružio iscrpna promatranja njegovih ljubavnih odnosa
prema drugoj djeci iz kojih je vidljiva prisutnost „objektnog izbora“ kao u odraslih. Dakako, tu
je i zamjetna pokretljivost te urođena sklonost poligamiji.
U zimu (tri godine i devet mjeseci starosti) poveo sam Hansa na klizalište i tamo ga
upoznao s dvije kćerkice moga kolege N. koje su bile stare otprilike oko deset godina. Hans je
sjeo pored njih i dok su one svjesne svoje zrelosti prilično prezrivo odozgo pogledavale na
klinca, on ih je s divljenjem promatrao što na njih međutim nije ostavilo neki veći dojam.
Usprkos tomu Hans je govorio o njima samo kao o „svojim djevojčicama“. „Gdje su sada moje
djevojčice? Kad će doći moje djevojčice?“ i kod kuće me nekoliko tjedana mučio pitanjem:
„Kad ćemo ponovo na klizalište da vidim moje djevojčice?“
Njegov petogodišnji bratić došao je u posjet sada već četverogodišnjem Hansu. Hans ga
je bez prestanka grlio i pri jednom takvom nježnom zagrljaju rekao: „Tako si mi drag.“
To je dakle prvi, ali ne i posljednji znak homoseksualnosti koji ćemo sresti u Hansa. Naš
mali Hans izgleda da se odista pretvara u uzorak svih zala!
Preselili smo se u novi stan. (Hans je star četiri godine.)
Vrata iz kuhinje vodila su na balkon otkuda se mogao vidjeti jedan stan na suprotnoj strani
dvorišta. Tamo je Hans otkrio jednu oko sedam do osam godina staru djevojčicu. On sada često
zna sjesti na stepenicu koja vodi na balkon i satima provesti diveći se toj djevojčici. Posebno
negdje oko četiri sata poslijepodne, kada se ona vraća iz škole, nemoguće ga je zadržati u sobi
i ništa ga ne može natjerati da napusti svoje osmatračko mjesto. Jednom kada se djevojčica
nije u uobičajeno vrijeme pokazala na prozoru, on se jako uznemirio i počeo ukućane gnjaviti
pitanjem: „Kad će doći djevojčica? Gdje je djevojčica?“ itd. Kada se napokon pojavila, smjesta
se razveselio i više nije skretao pogleda sa stana preko puta. Žestina kojom je nastupila ta
„ljubav na distancu“93 nalazi svoje objašnjenje u činjenici da Hans nije imao nikakvoga druga i
da se ni s kim nije imao igrati. Normalnome razvoju djeteta očigledno pripadaju razgranati
odnosi s drugom djecom.
Hans ih je iznova obnovio kada smo se kratko nakon toga (kada je imao četiri i pol godine)
preselili za ljetnih praznika u Gmunden. U našoj se kući mogao igrati s djecom kućevlasnika:
Franzlom (oko 12 godina), Fritzlom (8 godina), Olgom (7 godina) i Bertom (5 godina). Osim
toga tu su bila i djeca iz susjedstva: Anna (10 godina) i još dvije djevojčice u starosti od 7 do 9
godina čijih se imena više ne sjećam. Njegov najdraži drug je bio Fritzl kojeg je često grlio i
kojemu je otvoreno izjavljivao svoju ljubav. U-pitan jednom: „Koja ti je djevojčica najdraža,“
on je odgovorio: „Fritzl.“ Istodobno se prema djevojčicama odnosio veoma agresivno, muški,
osvajački, grleći ih i ljubeći ih, čemu se posebice Berta veoma rado prepuštala. Kada je jedne
večeri Berta izašla iz sobe, on joj je prišao, zagrlio je i rekao joj najnježnijim riječima: „Berta, ti
si moja draga“, što ga međutim nije sprečavalo da i druge tako grli i da im izjavljuje svoju ljubav.
Volio je i Mariedl, staru oko 14 godina, također kćer kućevlasnika s kojom se igrao. Jedne je
večeri kad smo ga odnijeli u krevet rekao: „Hoću da Mariedl spava kod mene.“ Kada mu je

93
W. Busch: Und die Liebe per Distanz,
Kurzgesagt, missfalt mir ganz.
(A ljubav na distancu.
Kratko rečeno, ništa mi se ne sviđa.)

69
rečeno da to ne bi išlo, odgovorio je: „Onda neka spava kod mamice ili tatice.“ Rečeno mu je
da ni to ne ide i da Mariedl mora spavati kod svojih roditelja. Nato se razvio sljedeći dijalog:
Hans: „Dobro, onda ja idem dolje spavati kod Mariedl.“ Mama: „Ti bi zaista ostavio mamu
i otišao spavati dolje?“ Hans: „Da, ali ujutro bih ipak došao natrag na doručak i na zahod.“
Mama: „Ako zaista želiš otići od mame i tate, onda uzmi svoj kaputić i svoje hlačice i -
doviđenja!“
Hans je zaista uzeo svoju odjeću i krenuo prema stepeništu sa željom da ode i spava s
Mariedl. Naravno, bio je na vrijeme zaustavljen.
(Iza želje: „Htio bih da Mariedl spava kod nas“, krije se jedna druga želja: Mariedl s kojom
se toliko voli družiti treba da postane član naše obitelji. Bez sumnje se međutim dogodilo to
da su otac i majka znajući, premda ne odveć često, uzeti Hansa k sebi u krevet, probudili u
njemu tim zajedničkim ležanjem erotičke osjećaje; stoga njegova želja da spava s Mariedl
također ima svoj erotički smisao. Ležati pored oca ili majke u krevetu, za Hansa je, kao i za svu
djecu, bio izvor erotičkih pobuda.)
Naš se mali Hans prema majčinom izazovu ponio kao pravi muškarac, usprkos njegovim
probuđenim homoseksualnim sklonostima.
I u sljedećem je slučaju Hans rekao mami: „Znaš, tako bih rado jednom htio spavati s
djevojčicom.“ Taj nam slučaj pruža priliku da se dobro zabavimo, jer se Hans ovdje ponaša
odista kao odrasli, zaljubljeni čovjek. U gostionici u kojoj ručavamo počela je odnedavna
dolaziti jedna ljepuškasta, otprilike osam godina stara djevojčica u koju se Hans naravno
smjesta zaljubio. Neprestano se okretao na svojoj stolici kako bi je mogao kradomice osmotriti,
a kada bi završio s jelom premještao se u njenu blizinu kako bi koketirao s njom. Kada bi
međutim primijetio da ga netko pritom promatra, odmah bi pocrvenio. Ako bi djevojčica
uzvratila njegov pogled, on bi posramljen odmah pogledao na drugu stranu. Njegovo je
ponašanje predstavljalo naravno veliku zabavu za sve posjetioce te gostionice. Svakog dana
kada bismo pošli onamo, on bi priupitao: „Misliš li da će danas doći i djevojčica?“ Kada bi ona
napokon došla, pocrvenio bi baš kao i odrastao čovjek u istoj situaciji. Jednom je veseo došao
do mene i šapnuo mi u uho: „Hej, znaš da znam gdje djevojčica stanuje. Vidio sam je kako je
tamo i tamo išla uz stepenice. I dok se je Hans prema djevojčicama u kući odnosio agresivno,
ovdje se pretvorio u platonski čeznutljivog obožavatelja. To je vjerojatno bilo u vezi s
činjenicom da su djevojčice u kući seoska djeca, dok je ova međutim bila jedna kultivirana
dama. Da je jednom rekao da želi s njom spavati, već smo spomenuli.
Kako Hansa nisam htio ostaviti u toj duševnoj napetosti u koju ga je dovela njegova ljubav
prema djevojčici, odlučio sam ih upoznati i tako sam djevojčicu pozvao da ga posjeti u našem
vrtu nakon što se on probudi iz svog poslijepodnevnog sna. Očekujući dolazak djevojčice Hans
se toliko uzbudio da po prvi put nije odspavao to poslijepodne, nego se nemirno vrtio u
krevetu. Mama ga je pitala: „Zašto ne spavaš? Misliš li možda na djevojčicu?“, na što je ozaren
odgovorio „da“. Također je došavši iz gostionice svim ljudima u kući pričao: „Hej, znaš da danas
dolazi k meni moja djevojčica“, a četrnaestogodišnja Mariedl nam je rekla kako ju je Hans
neprestano zapitkivao: „Misliš li da ću joj se svidjeti? Misliš li da će i ona mene poljubiti, ako ja
nju poljubim?“ i tome slično.
To je poslijepodne međutim pala kiša tako da je posjet izostao, a Hans se utješio Bertom
i Olgom.
Daljnja promatranja iz vremena ljetnih praznika daju naslutiti da se u našeg mališana
pripremaju još svakojake novosti.

70
 Hans, četiri godine i tri mjeseca. Danas ujutro je mama kao i svaki dan kupala Hansa i
nakon kupanja brisala ga ručnikom i pudrala. Kada je pudrala oko njegovog penisa i to pažljivo,
ne dotičući ga, Hans je rekao: „Zašto tu ne staviš svoj prst?“
Mama: „Zato što je to svinjarija.“
Hans: „Što je to? Svinjarija? Zašto?“
Mama: „Zato što je to nepristojno.“
Hans (smijući se): „Smiješno!“94

Hansov san koji se pojavio otprilike u isto vrijeme u upadljivom je kontrastu s odvažnošću
koju je pokazao prema majci. To je prvi san ovog djeteta koji je iskrivljenjem učinjen
neraspoznatljivim. Očevoj je oštroumnosti uspjelo međutim da ga razjasni.
Hans, četiri godine i tri mjeseca. San. Danas ujutro je došao Hans i ispričao: „Znaš, prošle
sam noći mislio: Netko je rekao: Tko želi doći k meni? Zatim je netko rekao: Ja. Onda mu on
mora dati da piški.“
Daljnja pitanja jasno su pokazala da taj san ne sadrži ništa vizualno i da pripada čistom
type auditif. Tih se dana Hans s djecom kućevlasnika, a među njima i sa svojim prijateljicama
Olgom (7 godina) i Bertom (5 godina) igrao društvenih igara, a posebno igre zaloga. (A: Kome
pripada zalog u mojoj ruci? B: Meni. Zatim se određuje što B. mora činiti.) Prema toj igri
oblikovan je i san, ali Hans sada želi da onaj koji je izvukao zalog ne bude osuđen kao obično
na to da da poljubac ili da primi pljusku, nego da piški, ili točnije: netko mora njemu dati da
piški.
Pustio sam ga da mi još jednom ispriča san; ispričao ga je istim riječima, ali je umjesto:
„zatim je netko rekao“ ubacio: „zatim je ona rekla“. To „ona“ je očigledno Berta ili Olga s
kojima se igrao. Preveden, san dakle glasi: Igram se s djevojčicama zaloga. Pitam: Tko želi doći
k meni? Ona (Berta ili Olga) odgovara: Ja. Zatim mi ona mora dati da piškim. (Pomoći pri
uriniranju, što Hansu očigledno pričinjava zadovoljstvo.)
Jasno je da dati piškiti, pri čemu se djetetu otvore hlače i izvadi penis, za Hansa predstavlja
izvor ugode. Na šetnjama je uglavnom otac taj koji pritom pomaže djetetu, što daje povod za
fiksaciju homoseksualnih sklonosti prema ocu.
Prije dva dana, što sam već ispričao, mamu je za vrijeme pranja i pudranja genitalnog
područja upitao: „Zašto tu ne staviš svoj prst?“ Jučer, kada sam Hansa vodio na stranu prvi put
mi je rekao da ga odvedem iza kuće kako ga nitko ne bi mogao vidjeti i zatim dodao: „Prošle
godine kada sam piškio vidjele su me Berta i Olga.“ Mislim naravno da to znači da mu je prošle
godine kada su ga djevojčice vidjele to bilo ugodno, a sada međutim više nije. Egzibicionistička
želja podlegla je sada potiskivanju. To što je želja da ga Berta i Olga vide kada piški (ili mu
pomognu da piški) sada u životu potisnuta, objašnjava njeno pojavljivanje u snu u kojem je
zgodno prerušena u igru zaloga. - Otada sam često primjećivao da ne želi da ga se vidi kako
piški.

94
Jedna majka, i sama neurotična, koja nije htjela vjerovati u infantilnu masturbaciju
pričala mi je o sličnom pokušaju zavođenja od strane njene tri i pol godine stare kćerkice.
Upravo je za svoju malu dovršila jedne gaćice i pokušavala ih je isprobati na njoj da vidi nisu li
preuske za hodanje. Stavila je ruku među djetetova bedra i povukla je unutrašnjom stranom
stegna prema gore. Mala je najednom stegnula njenu ruku nogama i rekla: „Mama, ostavi ruku
tu. To je tako dobro.“
71
 Ovdje ću dodati samo to da i ovaj san slijedi pravilo koje sam dao u Tumačenju snova:
riječi koje se javljaju u snu potječu od riječi koje se čulo ili koje se izreklo prethodnih dana.
Iz vremena neposredno nakon povratka u Beč otac je zapisao još jedno promatranje:
Hans (četiri i pol godine) gledajući ponovo svoju sestru kako se kupa počeo se smijati.
Pitali smo ga zašto se smije.
Hans: „Smijem se Hanninoj piši.“
„Zašto?“ - „Zato što joj je piša tako lijepa.“
Odgovor je naravno bio lažan. Njena piša mu je zapravo izgledala smiješno. Uostalom, to
je prvi put da je on na takav način priznao razliku između muške i ženske genitalije umjesto da
je poriče.

72
 2 Povijest bolesti i analima
Poštovani gospodine profesore! Ponovo Vam šaljem djelić našeg Hansa, ali ovaj put, na
žalost, kao prilog povijesti bolesti. Kao što ćete iz ovoga pročitati, u njega se posljednjih dana
razvila jedna nervna smetnja koja je jako uznemirila mene i moju ženu jer nismo uspjeli pronaći
nikakvo sredstvo kojim bismo je odstranili. Stoga Vas molim za dozvolu da Vas sutra...
posjetim, ali ću iskoristiti priliku da Vam... raspoloživu građu u pismenom obliku odmah
dostavim.
Pretjerano seksualno uzbuđenje izazvano majčinom nježnošću zasigurno je dalo osnovu
za tu smetnju, ali njenog uzročnika nisam otkrio. Strah da će. ga na ulici ugristi konj, izgleda da
je na neki način povezan s tim što se on boji velikog penisa - veliki penis konja, kao što znate
iz mojih prijašnjih zapisa, on je već rano zapazio i tada je došao do zaključka da i mama, zato
što je tako velika, mora imati pišu kao konj.
S ovime ne znam ništa korisno započeti. Dali je možda negdje vidio kakvog egzibicionista?
Ili sve to dovodi u vezu s majkom? Nimalo nam nije prijatno što nam je već sada počeo
postavljati ovakve zagonetke. Izuzmemo li njegov strah od izlaska na ulicu i neraspoloženje
koje nastupa uvečer, on je u ostalome i dalje onaj naš stari Hans, uvijek veseo i vedar.
Ovdje se nećemo zaustaviti ni na očevoj shvatljivoj zabrinutosti, ni na njegovim prvim
pokušajima razjašnjenja, nego ćemo najprije pogledati pruženu nam građu. Napokon, naš
zadatak i nije da neki slučaj odmah „shvatimo“; to uspijeva tek kasnije, kada o njemu steknemo
dovoljno dojmova. Stoga pričekajmo s našim sudom i osvrnimo se s jednakom pažnojm na sve
što moramo uzeti na promatranje.
Prva saopćenja koja potječu iz prvih dana siječnja ove, 1908. godine, glase:
Hans (četiri godine i devet mjeseci) došao je jutros sav uplakan i na pitanje zašto plače,
mami je rekao: „Kada sam spavao, mislio sam da si otišla i da više nemam mamice da me mazi“
(= miluje).
Dakle, san straha.
Nešto slično sam opazio već ljetos u Gmundenu. Uvečer bi se u krevetu znao jako
raznježiti te je jednom takvom prilikom primijetio (otprilike): „A što bih ja da nemam mamice,
da si ti otišao“, ili nešto slično; ne sjećam se točno njegovih riječi. Nažalost, kad god je bio u
takvom elegičnom raspoloženju mama ga je uzimala k sebi u krevet.
Negdje oko 5. siječnja došao je ujutro mami u krevet i tom prilikom rekao: „Znaš li što je
tetka M. rekla: ’On ima krasnog maloga.95’“ (Tetka M. je stanovala kod nas prije četiri tjedna;
jednom je vidjela kako je moja žena kupala dječaka i stvarno joj je tiho rekla ove riječi. Hans je
to čuo i kasnije to isto pokušao primijeniti.)
7. siječnja pošao je kao i obično s dadiljom u Stadt-park, ali je na ulici počeo plakati i
zahtijevati da se ide kući i da se želi s mamom „maziti“. Kasnije, kod kuće, na pitanje zašto nije
htio ići dalje i zašto je plakao, ništa nije htio odgovoriti. Sve do večeri bio je kao i obično vedro
raspoložen; uvečer ga je međutim uhvatio vidljivi strah, zaplakao je i nije se dao odvojiti od
mame; iznova se htio maziti. Nakon toga se ponovo razvedrio i dobro je spavao.

95
Misleći na njegov penis. Milovanje dječjih genitalija, ne samo na riječima, nego i stvarno,
od strane nježnih rođaka, a među njima i samih roditelja, pripada najuobičajenijim postupcima
s djecom. Psihoanaliza je puna takvih primjera.

73
 8. siječnja moja žena se sama htjela prošetati s njim ne bi li vidjela što se to s njim
događa. Pošli su u Schon-brunn kamo je uvijek rado išao. Iznova je zaplakao, nije htio krenuti
i bio je zaplašen. Napokon je ipak krenuo, ali se na ulici nečega vidljivo bojao. Na povratku iz
Schon-brunna rekao je nakon mnogo kolebanja majci: Bojao sam se da će me ugristi konj.
(Doista, u Schonbrunnu se uznemirio kad je vidio konja.) Navečer izgleda da je imao isti napad
kao i prethodnoga dana i ponovo je zahtijevao da ga se mazi. Umirili smo ga. Uplakan, rekao
je: „Znam da ću sutra ponovo morati u šetnju“, i kasnije dodao: „Konj će doći u sobu.“
Istoga dana pitala ga je mama: „Stavljaš li možda ruku na pišu?“ Nato je rekao: „Da, svaku
veće kad sam u krevetu.“ Sljedećeg dana, 9. siječnja, upozoren je prije poslijepodnevnog
spavanja da ne stavlja ruku na pišu. Kad se probudio upitan da li je to učinio, odgovorio je da
je ruku ipak na kratko stavio tamo.
To je dakle bio početak strepnje ali i fobije. Kao što vidimo, postoji dobar razlog da te dvije
stvari odvojimo. Građa nam uostalom izgleda posve dostatna za orijentaciju i ni jedan drugi
trenutak nije tako pogodan za razumijevanje kao ovaj početni stadij premda se on na žalost
uglavnom zanemaruje ili se pak šutke prolazi pored njega. Smetnja otpočinje strepnojm i
nježnošću praćenim mislima, a zatim se nastavlja jednim snom strepnje. Njegov sadržaj: Da će
izgubiti majku tako da se s njom neće moći maziti. Nježnost prema majci mora da se enormno
povećala. To je osnovni fenomen ovoga stanja. Kao potvrdu toga sjetimo se obaju pokušaja
zavođenja koje Hans poduzima prema majci, od kojih se prvi zbio još u ljeto, a drugi (koji sadrži
jednostavno preporučivanje njegove genitalije) neposredno pred izbijanje one strepnje koja
ga je hvatala na ulici. Ta povećana nježnost prema majci je ono što se preokrenulo u strepnju
i što je, kako kažemo, podleglo potiskivanju. Još ne znamo otkuda je došao poticaj za
potiskivanje; možda je ono nastalo naprosto iz intenzivnosti osjećanja koju dijete nije moglo
svladati, a možda su pritom djelovale i druge sile koje još ne prepoznajemo. To ćemo saznati
kasnije. Ta strepnja koja odgovara potisnutoj erotičkoj čežnji ispočetka je kao i svaka dječja
strepnja bezobjektna, ona je još strepnja, a ne strah. Dijete ne može ispočetka znati pred čim
strepi i kada Hans na prvoj šetnji s djevojkom ne može reći pred čim strepi, onda je to zato što
on to sam još ne zna. On kaže ono što zna, naime, da mu mama na ulici nedostaje, mama s
kojom se može maziti i da ne želi otići od mame. On tu sa svom iskrenošću otkriva prvi smisao
svoje odbojnosti prema ulici.
I njegova stanja strepnje i još jasno naglašene nježnosti, koja se ponavljaju dvije večeri za
redom, dokazuju da na početku oboljenja zapravo još ne postoji nikakva fobija, ni od ulice, ni
od šetnje, a ni od konja. Da postoji, njegova bi večernja stanja bila neobjašnjiva; tko prije
odlaska u krevet misli na ulicu i na šetnju? Naprotiv, potpuno je jasno zašto ga uvečer hvata
strepnja, ako pretpostavimo da ga prije odlaska u krevet snažnije obuzima libido čiji je objekt
majka i čiji bi cilj mogao možda biti to da spava kod majke. On je ipak već naučio iz iskustva da
je u Gmundenu takvim svojim raspoloženjem majku mogao nagnati da ga primi u krevet i to
isto želi postići ovdje u Beču. Pored toga ne bismo trebali zaboraviti na to da je u Gmundenu
povremeno bio sam s majkom jer otac nije mogao provesti tamo cijele praznike; nadalje, da
se tamo njegova nježnost razdijelila na mnoge prijatelje i prijateljice s kojima se igrao, a kojih
ovdje u Beču nema, tako da se libido iznova u cijelosti mogao okrenuti majci.
Strepnja odgovara dakle potisnutoj čežnji, ali ona nije isto što i čežnja; valja naime
uračunati i potiskivanje. Čežnja se u potpunosti može preobraziti u zadovoljenje, ako joj se
pruži objekt za kojim čezne; u strepnji ta terapija više ne pomaže, ona se zadržava i kada je
čežnju moguće zadovoljiti i ona se više ne može u potpunosti preobraziti natrag u libido;

74
postoji nešto što je libido zadržalo u potisnuću.96 To se u Hansa pokazuje na sljedećoj šetnji na
koju polazi s majkom. On je sada s majkom, a ipak je ispunjen strepnjom, tj. nezadovoljenom
čežnjom za njom. Dakako, strepnja je manja i on ipak pristaje da pođe u šetnju, dok je dadilju
prije natjerao na povratak kući; ni ulica nije pravo mjesto za „maženje“ ili za ono što bi mali
zaljubljenik inače htio. Ali strepnja je izdržala kušnju i sada mora naći objekt. Na toj šetnji je
prvi puta ispoljio strah da će ga ugristi konj. Otkuda potječe građa za ovu fobiju? Vjerojatno iz
onih još nepoznatih kompleksa koji su pridonijeli potiskivanju i libido okrenut majci zadržali u
potisnutom stanju. To je još uvijek zagonetka ovog slučaja čiji daljnji razvoj moramo sada
slijediti kako bismo došli do rješenja. Hansov nam je otac već dao određene uporišne točke
koje su vjerojatno pouzdane. Primjerice, da Hans uvijek s interesom promatra konje zbog
njihove velike piše, da je pretpostavio kako mama mora imati pišu kao konj i tsl. Moglo bi se
pomisliti da je konj samo zamjena za mamu. Ali što onda treba da znači to što Hans uveče
izražava strah da će u sobu doći konj? Budalasta strahovanja malog djeteta, reći će se. Ali
neuroza ne govori nikakve budalaštine, baš kao ni san. Psujemo uvijek onda kada ništa ne
razumijemo. To je naš način da si olakšamo zadatak.
Od tog iskušenja moramo se zaštiti još u jednoj točki. Hans je priznao da se svake noći
prije nego zaspe ugode radi zabavlja svojim penisom. Naravno, rado će reći kućni liječnik, sada
je sve jasno. Dijete masturbira, odatle dakle i strepnja. Polako! To što dijete sebi
masturbiranjem stvara osjećaje ugode nipošto ne objašnjava njegovu strepnju, nego je
naprotiv tek sada zapravo čini zagonetnom. Stanja strepnje nisu izazvana masturbacijom, a još
manje zadovoljenjem. Pored toga možemo pretpostaviti da je naš Hans koji je sada star četiri
godine i devet mjeseci zasigurno već u posljednjih godinu dana (usp. str. 127) priuštio to
zadovoljstvo sebi gotovo svake večeri i shvatit ćemo da se on upravo sada nalazi u borbi
odvikavanja, što bolje odgovara potiskivanju i tvorbi strepnje.
Također moramo reći nešto u prilog dobre i zacijelo veoma brižne majke. Otac je
optužuje, naizgled ne bez prava, da je svojom pretjeranom nježnošću i odveć čestom
spremnošću da dijete uzme k sebi u krevet izazvala izbijanje neuroze; jednako bismo joj mogli
prigovoriti da je svojim energičnim odbijanjem njegove želje („to je svinjarija“) pospzešila
nastupanje potiskivanja. Ali ona igra jednu sudbinsku ulogu i njen je položaj težak.
Dogovorio sam se s ocem da on kaže dječaku kako je sve to s konjima jedna glupost i ništa
više. Istina je, trebao je reći otac, da je njemu mama jako draga i da on želi da ga ona uzme k
sebi u krevet. Razlog zbog kojeg se sada boji konja bio je u tome što ga je tako jako zanimala
piša konja. I sam je primijetio da nije dobro baviti se tako intenzivno pišom, pa čak ni s
vlastitom, i taj je njegov uvid posve ispravan. Nadalje, predložio sam ocu da krene putem
seksualnog prosvjećivanja. Na temelju dječakove pretpovijesti možemo pretpostaviti da se
njegov libido drži želje da vidi maminu pišu; od te želje otac ga može odvratiti tako da mu
objasni kako mama i sva druga ženska bića, kao što je mogao vidjeti i u Hanne, uopće nemaju
pišu. Ovo posljednje objašnjenje valjalo bi, rekao sam ocu, odgovarajućom prilikom nadovezati
na bilo koje Hansovo pitanje ili bilo koju njegovu primjedbu.
Sljedeće novosti o našem Hansu obuhvaćaju razdoblje od 1. do 17. ožujka. Ova više od
mjesec dana duga pauza uskoro će naći svoje objašnjenje.

96
Pošteno govoreći, neki osjećaj obilježen istodobno strepnjom i čežnjom nazivamo
patološkim strahom upravo od onog trenutka kada se više ne može ukinuti dovođenjem
objekta za kojim se čezne.
75
 Nakon što je Hans prosvijećen97 uslijedilo je mirnije razdoblje u kojem ga se bez posebnih
teškoća moglo privoljeti na to da svakodnevno odlazi u šetnju u Stadtpark. Njegov strah od
konja sve se više i više pretvarao u prisilu da ih gleda. Govorio je: „Moram gledati u konje i
onda se bojim.“
Nakon jedne influence koja ga je dva tjedna prikovala za krevet, fobija se iznova toliko
pojačala da ga se nije moglo privoljeti da izađe van; u najboljem slučaju izašao bi samo na
balkon. Svakoga tjedna nedjeljom bi išao sa mnom u Lainz98, zato što se toga dana na ulici
moglo vidjeti malo kola i jer je put od kuće do kolodvora bio kratak. U Lainzu je jednom odbio
izaći van iz vrta zato što su pred ulazom stajala neka kola. Nakon još jednog tjedna koji je
morao provesti kod kuće zato što su mu izvađene mandule fobija se iznova veoma pojačala.
On doduše ide na balkon, ali ne i u šetnju; čim dođe do uličnih vrata brzo se okreće natrag.
U nedjelju, 1. ožujka došlo je na putu do kolodvora do sljedećeg razgovora: Pokušao sam
mu iznova objasniti da konji ne grizu. On: „Ali bijeli konji grizu; u Gmundenu ima jedan bijeli
konj koji grize. Ako pružiš prst, on grize.“ (Iznenadio sam se da je rekao: prst, umjesto: ruka.)
Zatim je ispričao priču koju ovdje prepričavam u povezanom obliku: „Kada je Lizzi morala
otputovati pred njenu su kuću stala kola s bijelim konjem koja su trebala odvesti prtljagu na
kolodvor. (Lizzi je, kao što mi je ispričao, jedna djevojčica koja je živjela u susjednoj kući.) Njen
je otac stajao pored konja i konj je okrenuo glavu (da ga dodirne), a on je rekao Lizzi: Ne stavljaj
prst na bijelog konja jer će te ugristi.“ Na to sam rekao: „Da znaš, meni izgleda da to što misliš
nije konj, nego piša na koju se ne smije staviti ruka.“
On: „Ali piša ipak ne grize.“
Ja: „Možda ipak grize“, na što mi je živo htio dokazati da je to odista bio bijeli konj.99
2. ožujka, kada ga je iznova uhvatio strah, rekao sam mu:
„Znaš što? Ta tvoja glupost“ - tako on zove svoju fobiju - „oslabit će ako budeš češće išao
u šetnju. Sada je ona tako jaka zato što nisi mogao iz kuće jer si bio bolestan.“
On: „A ne, ona je tako jaka zato što još uvijek svake noći stavljam ruku na pišu.“
Liječnik i pacijent, otac i sin, složili su se dakle u tome da navici onanije pripišu glavnu
ulogu u patogenezi sadašnjeg stanja. Nisu međutim nedostajale ni naznake za značenje drugih
momenata.
3. ožujka stupila je kod nas na posao nova djevojka koja mu se posebno svidjela. Kako ga
je puštala da joj za vrijeme čišćenja soba jaše na leđima, on ju je uvijek zvao „moj konj“ i držeći
se za njenu haljinu uzvikivao „Đija“. Negdje oko 10. ožujka on je toj dadilji rekao: „Ako ćete
činiti to i to, morat ćete se potpuno svući i skinuti čak i košulju.“ (On je mislio, za kaznu, ali je
iza toga lako prepoznati želju.)
Ona: „I kakva mi je to kazna? Ja bih jednostavno mislila da nemam novaca za odjeću.“
On: „Ali to je ipak sramota, svi će vidjeti tvoju pišu.“
Stara znatiželja usmjerena na novi objekt i, kako to i dolikuje razdoblju potiskivanja,
prikrivena jednom moralizatorskom svrhom!

97
U pogledu značenja svoga straha; još ne i o piši u žena.
98
Predgrađe Beča gdje su živjeli Hansovi djed i baka.
99
Otac nema nikakvog razloga sumnjati da je Hans ovdje ispričao zbiljski događaj. - Osjete
svrabeža na glaviću koji navode djecu na diranje penisa, oni sami uostalom obično opisuju
ovako: Grize me.
76
 13. ožujka ujutro rekao sam Hansu: „Da znaš, ako više nećeš stavljati ruku na pišu, tvoja
će glupost oslabiti.“ Hans: „Ali ja više ne stavljam ruku na pišu.“
Ja: „Ali ti bi to rado htio učiniti.“
Hans: „Da, bi, ali ’htjeti’ nije isto što i ’činiti’, a ’činiti’ nije isto što i 'htjeti'.“ (!!)
Ja: „Dobro, ali da ipak ne bi htio, dobit ćeš danas vreću za spavanje.“
Nakon toga smo izašli pred kuću. On se doduše bojao, ali je, vidljivo raspoložen izgledima
na olakšanje njegove borbe, rekao: „Onda će sutra, ako ću imati vreću, moja glupost nestati.“
I stvarno, on se daleko manje bojao konja i bio je prilično miran kad su kola prolazila pokraj
njega. Sljedeće nedjelje, 15. ožujka, Hans je obećao ići sa mnom u Lainz. Isprva se protivio, ali
je napokon ipak pošao. Malo je bilo kola na ulici i on se osjećao vidljivo dobro te je rekao: „Baš
pametno što je dragi bog danas zaboravio konja.“ Na putu sam mu objasnio da njegova sestra
nema pišu kao on. Djevojčice i žene nemaju pišu. Nema je ni mamica, ni Anna itd.
Hans: „Imaš li ti pišu?“
Ja: „Naravno, a što si mislio?“
Hans: (Nakon kratke stanke) „Ali kako djevojčice piške ako nemaju pišu?“
Ja: „One nemaju takvu pišu kao ti. Zar to nisi vidio kad smo kupali Hannu?“
Čitavog dana bio je jako veseo, sanjkao se itd. Uvečer se ponovo oneraspoložio i izgledao
je da se boji konja.
To veče su nervni napad i potreba za maženjem slabiji no prethodnih dana. Sljedećeg ga
je dana mama povela sa sobom u grad, ali ga je na ulici uhvatio veliki strah. Dan nakon toga
ostao je kod kuće i bio veoma veseo. U-jutro se ustao prestrašen već oko šest sati. Na pitanje
što je s njim, ispričao je: „Stavio sam prst sasvim malo na pišu. Onda sam vidio mamu sasvim
golu u košulji i ona mi je dala da joj gledam pišu. Onda sam Greti100, mojoj Greti, pokazao sam
joj moju pišu. Zatim sam brzo povukao ruku s piše.“ Na moj prigovor da je moglo biti samo ili
„u košulji“ ili „sasvim gola“, Hans je odgovorio: Bila je u košulji, ali je košulja bila tako kratka
da sam vidio pišu.“
Sve to nije bio nikakav san, nego jedna fantazija onanije koja je snu uostalom
ekvivalentna. To što dopušta mami da čini, služi očigledno njegovom opravdanju: „Ako
mamica pokazuje pišu, onda mogu i ja.“
Iz te fantazije možemo zaključiti dvije stvari: prvo, da je majčin ukor svojevremeno snažno
djelovao na njega, i drugo, da očevo objašnjenje, kako žene nemaju pišu, isprva nije prihvatio.
Njemu je žao što bi to tako trebalo biti, i u fantaziji se još čvrsto drži svog prijašnjeg stava.
Vjerojatno i on ima svoje razloge što ocu za sada uskraćuje povjerenje.
Tjedni izvještaj Hansova oca:
Poštovani gospodine profesore! U prilogu slijedi nastavak priče o našem Hansu - jedan
njen veoma zanimljiv ulomak. Možda ću si uzeti tu slobodu da Vas u ponedjeljak posjetim u
ordinaciji i ako bude moguće, dovedem sa sobom Hansa - pod pretpostavkom da on to bude
htio. Danas sam ga pitao: „Hoćeš li u ponedjeljak poći sa mnom profesoru koji će te osloboditi
tvoje gluposti?“
On: „Ne.“
Ja: „Ali on ima jednu jako lijepu djevojčicu.“ - Na to je on spremno i veselo pristao poći.

Greta je jedna od djevojčica u Gmundenu o kojoj Hans upravo sada fantazira; on

100

razgovara i igra se s njom.

77
 Nedjelja, 22. ožujka. Kako bih proširio nedjeljni program, predložio sam Hansu da najprije
odemo u Schonbrunn, a zatim tek oko podne u Lainz. On dakle nije morao samo pješke preći
put od stana do stanice gradske željeznice kod Glavne carinarnice, nego i od stanice Heitzing
do Schonbrunna te odanle iznova do stanice parnog tramvaja Hietzing. Sve mu je to uspjelo
tako što bi žurno okretao pogled kad god bi naišli konji, jer ga je očigledno bilo strah.
Odvraćajući na taj način pogled, on je slijedio savjet koji mu je dala mama.
U Schonbrunnu je pokazao strah pred životinjama koje je inače gledao bez bojazni. Tako
je apsolutno odbio ući u kuću u kojoj se nalazi iirafa, a nije htio ići ni do slonova koji su ga inače
veoma radovali. Bojao se svih velikih životinja, dok su ga one male jako zabavljale. Što se ptica
tiče, ovog puta se bojao pelikana - što nikada prije nije bio slučaj - očigledno zbog njegove
veličine.
Na sve to sam mu rekao: „Znaš li zašto se bojiš velikih životinja? Velike životinje imaju
veliku pišu i ti se zapravo bojiš velike piše.“
Hans: „Ali ja još nikada nisam vidio pišu velikih životinja.“101
Ja: „Ali si ipak vidio pišu od konja, a konj je isto tako velika životinja.“
Hans: „O da, od konja često. Jednom u Gmundenu kada su kola stajala ispred kuće, a
jednom ispred Glavne carinarnice.“
Ja: „Kada si bio mali vjerojatno si u Gmundenu ušao u neku staju...“
Hans (prekidajući me): „Da, svaki dan kad su u Gmundenu konji došli kući ja sam išao u
staju.“
Ja: „ - i vjerojatno si se prestrašio kad si jednom ugledao veliku pišu konja, ali toga se ne
moraš bojati. Velike životinje imaju veliku pišu, a male životinje malu.“
Hans: „I svi ljudi imaju pišu, a moja će piša narasti kada i ja narastem; već je i narasla.“
Time se razgovor i završio. Sljedećih je dana ponovo izgledalo da je strah nešto porastao;
on jedva da se usudio izaći ped ulična vrata kamo smo ga vodili nakon ručka.
Hansove posljednje riječi utjehe bacaju svjetlo na situaciju i dozvoljavaju nam da
unekoliko ispravimo očeve tvrdnje. Istina je da ga hvata strepnja pred velikim životinjama zato
što mora misliti na njihovu veliku pišu, ali se zapravo ne može reći da se on boji velike piše
same. Predodžba jedne takve velike piše ranije je za njega predstavljala naglašenu ugodu i on
je svom revnošću nastojao da je vidi. Otada mu je ovo zadovoljstvo pokvareno općim
okretanjem ugode u neugodu koje je - na još nerazjašnjen način - zadesilo sve njegovo
seksualno istraživanje i, što nam je jasnije, dovelo određenim iskustvima i razmišljanjima do
bolnih rezultata. Iz njegove utjehe: „Piša će narasti kada i ja narastem“, može se zaključiti da
je u svojim promatranjima bez prestanka uspoređivao i na koncu ostao veoma nezadovoljan
veličinom svoje piše. Na taj njegov nedostatak podsjećaju ga velike životinje koje su mu zbog
tog razloga postale odbojne. Kako međutim cijeli tok misli vjerojatno nije mogao biti jasno
osviješten, pretvorio se taj bolni osjećaj u strepnju, tako da se njegova sadašnja strepnja
nadograđuje na negdašnju ugodu i na aktualnu neugodu. Kada je jednom stvoreno stanje
strepnje, onda ta strepnja izjeda sve druge osjećaje; s napredovanjem potiskivanja svi se efekti
tim lakše mogu pretvoriti u strepnju što se više predodžbe, koje su već bile svjesne i koje su
nosile te afekte, guraju u nesvjesno.

To nije istina. Usporedi njegov uzvik pred lavljim kavezom, str. 127. Tu je vjerojatno
101

početak zaboravljanja zbog potiskivanja.

78
 Jedinstvena Hansova primjedba: „već je narasla“, može nam u vezi s utjehom otkriti
mnogo toga što on ne može izreći i u ovoj analizi nije ni izrekao. Stoga ću na ovom mjestu stvar
proširiti u skladu s mojim iskustvima iz analiza odraslih, ali se nadam da se u tom dodatku neće
vidjeti ništa nasilno i svojevoljno. „Već je narasla“: ako je to mišljeno kao prkos i utjeha, onda
nas navodi na onu staru majčinu prijetnju da će mu dati odrezati pišu ako se nastavi igrati s
njom. Ta je prijetnja tada kada je on imao tri i pol godine ostala bez učinka. On je hladno
odgovorio da će onda piškiti s guzom. Bilo bi to posve tipično ako bi prijetnja kastracijom
počela sada naknadno djelovati i ako bi ga sada godinu i tri mjeseca kasnije obuzela strepnja
da će izgubiti vrijedni dio svoga Ja. Takvo naknadno djelovanje zapovijedi i prijetnji iz
djetinjstva može se promatrati i u drugim slučajevima bolesti gdje interval traje decenijama,
pa čak i dulje. Dapače, znam za slučajeve u kojima „naknadna pokornost“ potiskivanju ima
bitan udio u determinaciji simptoma bolesti.
Objašnjenje koje je Hans nedavno dobio, da žene stvarno nemaju pišu, može samo
potresno djelovati na njegovo samopouzdanje i samo probuditi njegov kompleks kastracije.
Stoga se on tome i protivio, a stoga je izostala i terapeutska korist od tog objašnjenja: Zar bi
stvarno moglo postojati živo biće koje nema pišu? Ako je tako, onda više ne bi bilo tako
nevjerojatno da mu netko može uzeti njegovu pišu i učiniti ga tako reći ženom.102
U noći od 27. na 28. Hans nas je iznenadio ustavši po mrklom mraku iz kreveta i došavši k
nama u krevet. Njegova soba je odvojena od naše spavaće sobe kabinetom. Pitali smo ga,
zašto; da li se možda bojao. Odgovorio je: „Ne, sutra ću vam to reći“ i zaspao u našem krevetu
nakon čega smo ga prenijeli natrag u njegov.
Sljedećeg dana opomenuo sam ga zbog toga kako bih saznao zašto je noću došao k nama
i zatim se nakon kratkog protivljenja razvio dijalog koji sam smjesta stegografski zapisivao:
On: „Noću su u sobi bile jedna velika i jedna zgužvana žirafa i velika je kričala zato što sam
joj uzeo onu zgužvanu. Zatim je prestala kričati, a ja sam sjeo na zgužvanu žirafu.“
Ja, začuđen: „Što? Zgužvana žirafa? Što je to?“
On: „Da.“ (Brzo je uzeo papir, zgužvao ga i rekao mi:) „Tako je bila zgužvana.“
Ja: „I ti si sjeo na zgužvanu žirafu? Kako?“
Iznova mi je to pokazao sjedajući na pod.
Ja: „A zašto si došao u sobu?“
On: „To ni sam ne znam.“
Ja: „Jesi li se bojao?“
On: „Ne, sigurno ne.“

102
Ne mogu prekidati izlaganje toliko da bih pokazao koliko je tipičnoga u tim nesvjesnim
tokovima misli koje ovdje vjerujem da treba pripisati malome Hansu. Kompleks kastracije je
najdublji nesvjesni korijen antisemitizma, jer već u dječjoj sobi dječaci čuju da je Židovu na
penisu nešto odrezano - oni misle, jedan dio penisa - i to im daje pravo da preziru Židove. Ni
oholi osjećaj superiornosti prema ženama nema jačeg nesvjesnog korijena. Weininger, onaj
visoko nadareni i seksualno poremećeni mladi filozof koji je nakon svoje čudnovate knjige
Geschlecht und Char akter (Spol i karakter) okončao svoj život samoubojstvom, u jednom se
veoma zapaženom poglavlju prema Židovima i ženama ponio jednako neprijateljski i obasuo
ih istim poruga-ma. Kao neurotičar, Weininger je u potpunosti bio pod vladavinom infantilnih
kompleksa; odnos prema kompleksu kastracije je ono što je Židovima i ženama tamo
zajedničko.
79
 Ja: „Jesi li sanjao o žirafama?“
On: „Ne, nisam sanjao; ja sam si to mislio - sve sam to mislio - probudio sam se još ranije.“
Ja: „Što to znači: zgužvana žirafa? Valjda znaš da se žirafa ne može zgužvati kao komad
papira.“
On: „Znam, naravno. Ja sam to samo mislio. Naravno da toga nema na svijetu.103 Zgužvana
je sva ležala na podu i ja sam je uzeo, uzeo sam je rukama.“
Ja: „Što, zar se tako velika žirafa može uzeti rukama?“
On: „Zgužvanu sam uzeo rukom.“
Ja: „A gdje je u međuvremenu bila velika?“
On: „Ona je samo stajala podalje.“
Ja: „I što si učinio s tom zgužvanom?“
On: „Ja sam je malo držao u ruci sve dok velika nije prestala kričati, a kada je velika
prestala kričati, ja sam se sjeo na nju.“
Ja: „Zašto je velika kričala?“
On: „Zato što sam joj uzeo malu.“ (Primijetivši da sve zapisujem pitao je: „Zašto to pišeš?“)
Ja: „Zato što ću to poslati jednom profesoru koji će te osloboditi tvoje 'gluposti'.“
On: „Aha, onda si zapisao i to da je mamica skinula košulju i to ćeš isto dati profesoru.“
Ja: „Da, ali on neće razumjeti kako ti to misliš da se žirafa može zgužvati.“
On: „Reci mu da ni ja sam to ne znam i onda on neće ništa pitati; ali ako pita, što je to
zgužvana žirafa, onda nam može pisati i mi ćemo mu odgovoriti ili pišimo odmah da ni ja sam
to ne znam.“
Ja: „Ali zašto si došao noću?“
On: „To ne znam.“
Ja: „Reci mi brzo na što sada misliš.“
On (šaljivo:) „Na malinovac“
Ja: „I na što još?
On: „Na pušku za ubijanje.“104 Ja: „To zacijelo nisi sanjao?“
On: „Sigurno ne; ne, to znam sasvim sigurno.“
On priča dalje: „Mamica me je tako dugo molila da joj kažem zašto sam došao po noći. Ali
ja joj to nisam htio reći jer me je na početku bilo sram pred mamicom.“
Ja: „Zašto?“
On: „To ne znam.“
Moja žena ga je stvarno cijelo prijepodne ispitivala sve dok joj nije ispričao priču o
žirafama.
Još istoga dana otac je našao rješenje fantazije o žirafama.

103
Svojim vlastitim jezikom Hans definitivno potvrđuje da je to bila fantazija.
104
U svojoj zbunjenosti otac ovdje pokušava primijeniti klasičnu tehniku psihoanalize.
Tako ona ne vodi daleko, ali to što pruža može u svjetlu kasnijih otkrića ipak postati smisleno.

80
 Velika žirafa sam ja, ili bolje, moj veliki penis (dugi vrat), a zgužvana žirafa je moja žena,
odnosno njen spolni organ, što je dakle rezultat objašnjenja koje sam mu dao. Žirafa: vidi izlet
u Schonbrunn. Uostalom, slika jedne žirife i jednog slona visi iznad njegovog kreveta.
Sve skupa je reprodukcija jedne scene koja se posljednjih dana odigravala gotovo svako
jutro. Hans uvijek rano ujutro dolazi k nama i moja se žena ne može uzdržati da ga na nekoliko
minuta ne uzme k sebi u krevet. Nato sam je ja počeo upozoravati da maloga ne uzima k sebi
(„velika je kričala zato što sam joj uzeo zgužvanu“), a ona je tu i tamo uzvraćala, prilično
iznervirano, da je to ipak besmislica, da jedna minuta ipak ne znači ništa itd. Hans bi zatim
kratko vrijeme ostao kod nje. („Onda je velika žirafa prestala kričati, a ja sam zatim sjeo na
zgužvanu žirafu.“)
Rješenje te u život žirafa transponirane bračne scene dakle glasi: noću ga je uhvatila
čežnja za mamom, za njenim milovanjem, njenim spolnim organom i zato je došao u našu
spavaću sobu. Cijela stvar je nastavak njegovog straha od konja.
Oštroumnom očevom tumačenju mogu dodati samo ovo: „Sjesti na“ vjerojatno je Hansov
prikaz zauzimanja posjeda. Čitava je stvar međutim jedna fantazija prkosa povezana sa
zadovoljstvom zbog pobjede nad očevim otporom. „Viči koliko hoćeš, mamica će me ipak uzeti
u krevet i mamica pripada meni.“ Iza te se fantazije dakle s pravom može otkriti ono što otac
naslućuje: strepnja da ga mama možda ne bi htjela zato što se njegova piša ne može mjeriti s
očevom.
Sljedećeg je jutra otac dobio potvrdu svog tumačenja.
U nedjelju, 29. ožujka, pošao sam s Hansom u Lainz. Na vratima sam se, opraštajući se sa
svojom ženom, našalio: „Adio velika žirafo.“ Hans je upitao: „Zašto žirafa?“, a ja sam mu
odgovorio: „Mamica je velika žirafa“, na što je on rekao: „A tako, onda je Hanna zgužvana
žirafa zar ne?“
U vlaku sam mu objasnio fantaziju o žirafama, na što je on rekao: „Da, to je točno“, a kada
sam mu rekao da sam ja velika žirafa i da ga je veliki vrat podsjetio na pišu, on je rekao: „I
mamica ima vrat kao žirafa, ja sam to vidio kad si je prala svoj bijeli vrat.“105
U ponedjeljak, 30. ožujka, došao je Hans rano ujutro k meni i rekao: „Da znaš, danas sam
si mislio dvije stvari.“ - Prva? - „Bio sam s tobom u Schonbrunnu tamo gdje su ovce i onda smo
mi otpuzali ispod konopaca i to smo rekli čuvaru na ulazu u vrt, a on nas je zgrabio.“
Drugu stvar je zaboravio.
Tome valja dodati sljedeću primjedbu: Kada smo u nedjelju htjeli otići do ovaca, taj je
prostor bio zatvoren jednim konopcem tako da nismo mogli doći do njih. Hansa je jako
začudilo to da se neki prostor može ograditi konopcem ispod kojeg se ipak lako moglo provući.
Rekao sam mu da pristojni ljudi ne pužu ispod konopca. On je rekao da bi to bilo sasvim lako,
našto sam mu odgovorio da bi onda mogao naići čuvar i odvesti jednoga od nas. Na ulazu u
Schonbrunn stajao je jedan gardist za kojega sam jednom rekao Hansu da hapsi zločestu djecu.
Nakon što smo se vratili iz posjeta Vama, do kojega je došlo istoga dana, Hans je otkrio
još jedan djelić svoje želje da čini nešto zabranjeno. „Da znaš, danas sam si ponovo nešto
mislio.“ „Što?“ „Vozio sam se s tobom vlakom i mi smo razbili jedan prozor i onda je došao
čuvar koji nas je odveo sobom.“

105
Hans potvrđuje samo tumačenje da su dvije žirafe otac i majka, ali ne i seksualnu
simboliku koja u samoj žirafi želi vidjeti zastupnika penisa. Ta je simbolika vjerojatno u pravu,
ali od Hansa odista ne možemo očekivati više.
81
 Pravi nastavak fantazije o žirafama. On sluti da je zabranjeno posjedovati majku; naletio
je na ogradu incesta. Ali on to drži zabranjenim po sebi. U zabranjenim radnjama koje izvodi u
fantaziji otac je svaki puta s njim i s njim zajedno biva zatvoren. Otac, misli on, također čini
one zagonetne zabranjenje stvari s majkom koje on zamjenjuje nečim nasilnim, kao što je
razbijanje prozora ili prodiranje u zatvoreni prostor.
Tog poslijepodneva posjetili su me otac i sin u mojoj liječničkoj ordinaciji. Već sam
poznavao šaljivog klinca koji je uza sve svoje samopouzdanje ipak bio tako prijazan da sam ga
svaki puta rado viđao. Da li se on mene sjeća, to nisam znao, ali on se ponaša besprijekorno,
kao sasvim razuman član ljudskog društva. Konzultacija je bila kratka. Otac ju je otpočeo
konstatacijom da se strah od konja usprkos svim objašnjenjima još nije smanjio. Morali smo
također priznati da veze između konja kojih se bojao i otkrivenih pobuda nježnosti prema
majci nisu bile naročito izdašne. Detalji za koje sam sada saznao - da ga primjerice osobito
smeta to što konji imaju pred očima i crni krug oko njihovih usta - zasigurno se nisu mogli
objasniti iz onoga što smo znali. Ali kada sam vidio njih dvojicu kako sjede preda mnom i pritom
čuo Hansov opis njegovog straha od konja, ukazao mi se novi dio rješenja u ideji za koju sam
znao da je mogla izmaknuti upravo ocu. Pitao sam kao u šali Hansa da li njegovi konji nose
naočale, što je on porekao, a zatim i da li njegov otac nosi naočale, što je on usprkos
evidentnosti iznova porekao; nadalje, da li s onim crnim oko „usta“ misli na brkove, da bi mu
napokon otkrio kako se zapravo boji svoga oca i to upravo zato što toliko voli svoju majku.
Rekao sam mu da mora da je vjerovao da će se otac zbog toga ljutiti na njega, ali da to nije
istina, da je on ocu ipak drag i da mu bez straha može sve priznati. Davno prije no što je došao
na svijet ja sam već znao da će se pojaviti jedan mali Hans koji će majci biti toliko drag da će
se zbog toga morati bojati svoga oca i sve sam to ispričao ocu. „Ali zašto misliš da sam ja ljut
na tebe“, prekinuo me je ovdje otac, „da li sam te ikada psovao ili udario?“ „O da, udario si
me“, popravio ga je Hans. „To nije istina. Pa kad je to bilo?“ „Danas prijepodne“, podsjetio ga
je Hans i otac se sjetio da ga je Hans neočekivano glavom udario u trbuh na što mu je on
refleksno uzvratio udarac rukom. Upadljivo je da on nije doveo taj detalj u vezu s neurozom;
no, sada ga je shvatio kao izraz neprijateljske dispozicije maloga prema njemu, a možda i kao
manifestaciju potrebe da bude kažnjen zbog toga.106
Na povratku kući Hans je pitao oca: „Priča li profesor s dragim bogom kada može sve to
znati unaprijed?“ Na to priznanje iz dječjih usta bio bih izrazito ponosan, da ga sam nisam
isprovocirao svojim šaljivim hvalisanjem. Nakon ove konzultacije gotovo sam svakodnevno
dobivao izvještaje o promjenama u stanju malog pacijenta. Nije se moglo očekivati da će ga
ono što sam rekao kao jednim udarcem osloboditi straha, ali se pokazalo da mu je sada dana
mogućnost da iznese svoje nesvjesne proizvode i da razotkrije svoju fobiju. Otada je izvodio
jedan program koji sam njegovome ocu mogao unaprijed najaviti.
2. travnja moglo se utvrditi prvo bitno poboljšanje. Dok ga se prije nije moglo privoljeti da
na dulje vrijeme izađe pred ulazna vrata i dok je prije uvijek kada bi naišli konji sa svim znacima
užasa pobjegao natrag u kuću, ovaj put je ostao čitav sat pred ulaznim vratima, pa i onda kada
su prolazila kola što se kod nas prilično često događa. Tu i tamo bježi u kuću kada iz daleka vidi
kako dolize neka kola, ali se ipak odmah vraća kao da se predomislio. U svakom slučaju postoji
samo još ostatak straha i napredak do kojeg je došlo nakon objašnjenja ne može se poreći.
Uvečer je rekao: „Ako već idemo pred ulazna vrata, onda ćemo ići u Stadtpark.“

106
Tu reakciju prema ocu dječak je kasnije ponovio na jasniji i potpuniji način - udarivši
oca najprije po ruci, a zatim nježno poljubivši tu istu ruku.
82
 3. travnja ujutro došao je k meni u krevet premda je posljednjih dana prestao dolaziti i
čak je izgledao ponosan na to uzdržavanje. Pitao sam ga: „A zašto si danas došao?“ Hans: „Kada
se više neću bojati, onda više neću ni doći.“ Ja: „Došao si mi dakle zato jer se bojiš?
Hans: „Kad nisam kod tebe, bojim se; kad nisam kod tebe u krevetu, onda se bojim. Kada
se više neću bojati, onda više neću ni doći.“
Ja: „Ti me dakle voliš i osjećaš strah kada si ujutro u svom krevetu te zato dolaziš k meni?“
Hans: „Da. Zašto si mi rekao da volim mamicu i da se zato bojim, kad volim tebe?“
Dječak ovdje pokazuje jednu odista nadmoćnu bistrinu. On daje do znanja da se u njemu
ljubav prema ocu bori s neprijateljstvom prema ocu uslijed njegove uloge suparnika u odnosu
prema majci i prigovara ocu što ga ranije nije upozorio na ovu međusobnu igru sila koja je
morala završiti u strepnji. Otac ga još ne razumije u potpunosti jer se tek za vrijeme ovog
razgovora uvjerio u dječakovo neprijateljstvo prema njemu, neprijateljstvo na čije postojanje
sam ga upozorio još za naše konzultacije. Ono što slijedi i što ipak iznosim u neizmijenjenom
obliku zapravo je važnije za razjašnjenje očeva ponašanja, nego za našeg malog pacijenta.
Pravo značenje toga prigovora nisam na žalost odmah shvatio. Kako Hans voli majku, on
me očigledno želi odstraniti ne bi li se našao na očevom mjestu. Ta se suzbijena neprijateljska
želja pretvara u strah za oca i on dolazi ujutro k meni kako bi vidio nisam li otišao. Na žalost,
ovo u tom trenutku još nisam shvatio te sam mu rekao:
„Kada si sam, ti se bojiš za mene i dolaziš k meni.“
Hans: „Kada te nema, ja se bojim da nećeš doći kući.“
Ja: „Zar sam ti ikada zaprijetio da neću doći kući?“
Hans: „Ti ne, ali mamica je. Mamica mi je rekla da više neće doći.“ (Vjerojatno je bio
zločest i ona mu je zaprijetila svojim odlaskom.)
Ja: „To je ona rekla zato što si bio zločest.“
Hans: „Da.“
Ja: „Ti se dakle bojiš da ću ja otići zato što si bio zločest i zbog toga dolaziš k meni.“
Za doručkom sam ustao od stola na što je Hans rekao:
„Tatice, ne trči od mene!“ Palo mi je u oči da je rekao
„trči“, umjesto „bježi“ i ja sam replicirao: „Oho, bojiš se da će konj otrčati od tebe.“ Čemu
se on nasmijao.
Znamo da je taj dio Hansovog straha dvostruko ustrojen: Strah od oca i strah za oca. Prvi
potječe od neprijateljstva prema ocu, a drugi od sukoba nježnosti (koja je ovdje kao reakcija
pretjerana) i neprijateljstva.
Otac nastavlja:
Ovo je bez sumnje početak jednog važnog dijela. To što se on u najboljem slučaju usuđuje
izaći pred kuću, ali ne i otići od kuće i što se pri prvom napadu strepnje na polovici puta
okrenuo natrag, motivirano je njegovim strahom da roditelje neće zateći kod kuće zato što su
otišli. On se prilijepio za kuću iz ljubavi prema majci i boji se da ja ne odem iz neprijateljskih
želja koje gaji protiv mene, jer bi onda on bio otac.
U ljeto sam često odlazio iz Gmundena za Beč jer je to zahtijevao moj posao i onda je on
postajao otac. Podsjećam na to da je njegov strah od konja povezan s onim doživljajem u
Gmundenu kada je jedan konj trebao odvesti Lizzinu prtljagu na kolodvor. Potisnuta želja da
ja odem na kolodvor kako bi on ostao sam s majkom („konj treba da ode“) postala je onda

83
strahom od odlaska konja i stvarno ništa ga nije dovodilo u veći strah nego kada su iz dvorišta
Glavne carinarnice, preko puta našeg stana, odlazila kola i kretali konji.
Taj novi dio (neprijateljsko raspoloženje prema ocu) mogao se pojaviti tek onda kada je
on znao da se ja ne ljutim na njega zato što tako voli mamu.
Poslijepodne sam iznova izašao s njim pred ulazna vrata; on ponovo izlazi pred kuću i
ostaje tamo čak i onda kada tamo prolaze kola, a njegov strah dolazi do izražaja samo za
prelaženja pojedinih kola, kada on bježi u kućnu vežu, također mi je objasnio: „Ne grizu svi
bijeli konji“; tj: analiza je već otkrila da se iza nekih bijelih konja skriva „tatica“ i oni ne grizu,
premda su ostali još i drugi koji ipak grizu.
Situacija ispred naših ulaznih vrata je sljedeća: Nasuprot je skladište trošarinskog ureda s
jednom rampom za pretovar pred koju čitav dan dolaze kola kako bi preuzela sanduke i tsl.
Prema ulici to je dvorište zatvoredno jednom ogradom. Vis-a-vis našeg stana nalazi se dvorišna
kapija (Fig. 2). Otprije nekoliko dana primijetio sam da se Hans naročito plaši kada kola ulaze
ili izlaze iz dvorišta pri čemu moraju napraviti zaokret. Pitao sam ga tada zašto se tako boji, a
on mi je rekao: „Bojim se da će konj pasti kada kola okreću“ (A). Jednako se boji kada se kola
koja stoje pred rampom za pretovar naglo pokreću kako bi nastavila vožnju (B). Boji se nadalje
(C) velikih teretnih konja više od malih, a seljačkih konja više od onih elegantnih (fijakerskih na
primjer). Također se više boji kada kola brzo voze (D), nego kada konji lagano kaskaju. Te
diferencijacije su naravno tek posljednjih dana jasno došle do izražaja.
Htio bih reći da uslijed analize nije samo pacijent stekao više hrabrosti, nego se to
dogodilo i fobiji koja se sada usuđuje pokazati.
5. travnja Hans je ponovo došao u spavaću sobu, ali je bio poslan natrag u svoj krevet.
Rekao sam mu: „Sve dok budeš ujutro dolazio u sobu, ništa se neće poboljšati s tvojim strahom
od konja.“ On je međutim prkosno odgovorio: „Ipak ću doći, pa i onda ako ću se bojati.“ On
dakle nije htio dopustiti da mu se zabrani posjet majci. Nakon doručka trebali smo poći dolje.
Hans se tome veoma veselio i planirao je, umjesto da kao obično ostane pred ulaznim vratima,
pođe ovaj put preko ulice u dvorište gdje je često viđao u igri dječake iz ulice. Rekao sam mu
da će me veseliti ako pođe prijeko, i iskoristio priliku da ga pitam zašto se toliko boji kada
natovarena kola kreću s rampe za pretovar (B).

Hans: „Bojim se da kada stojim na kolima da će kola brzo krenuti, a ja stojim na njima i
hoću tamo na dasku (rampa za pretovar), ali odlazim s kolima.“
Ja: „A kada kola svoje? Onda se ne bojiš, zar ne? Zašto?“ Hans: „Kada kola stoje, onda se
ja mogu brzo popeti na njih, a zatim i na dasku.“ (Fig. 3)
(Hans dakle planira da se preko kola popne na rampu za pretovar i boji se da će kola
krenuti kad je još na njima.) Ja: „Bojiš li se možda da se više nećeš vratiti kući ako se budeš
odvezao kolima?“

84
 Hans: „O ne! ja još uvijek mogu doći mami, kolima ili fijakerom. Mogu mu reći i kućni
broj.“
Ja: „Pa dobro zašto se onda zapravo bojiš?“
Hans: „To ne znam, ali će to znati profesor. Misliš li da će on to znati?“
Ja: „Zašto zapravo želiš prijeći na dasku?“
Hans: „Zato što još nikada nisam bio tamo prijeko, a tako sam rado htio doći tamo; a znaš
li zašto sam htio ići tamo? Zato što sam htio tovariti i istovarivati kutije i tamo se pentrati po
kutijama. Tako bih se rado popeo tamo. Znaš li od koga sam naučio pentranje? Dječaci su se
pentrali po kutijama, a ja sam to vidio i htio bih to isto.“

Njegova se želja nije ispunila jer kad se Hans iznova odvažio izaći pred ulazna vrata, onih
nekoliko koraka preko ulice probudili su u njemu prevelike otpore jer su u dvorištu neprestano
vozila kola.
I profesor zna samo to da Hansova zamišljena igra s natovarenim kolima mora stupiti u
simbolički, zamjedbeni odnos s nekom drugom željom o kojoj nam još ništa nije rekao. Ali ta
bi se želja dala, ako to ne izgleda odveć smiono, već sada konstruirati.
Tog smo poslijepodneva ponovo izašli pred ulazna vrata, a kad smo se vratili pitao sam
Hansa:
„Kojih se konja zapravo najviše bojiš?“
Hans: „Svih.“
Ja: „To nije istina.“
Hans: „Najviše se bojim konja koji imaju nešto na ustima.“
Ja: „Na što misliš? Na ono željezo koje imaju u ustima?“ Hans: „Ne, imaju nešto crno na
ustima (pokrio je svoja usta rukom).“
Ja: „Što? Možda Brkove?“
Hans (smijući se): „0 ne.“
Ja: „Imaju li svi to?“
Hans: „Ne, samo neki.“
Ja: „Što je to što imaju na ustima?“
Hans: „Nešto crno.“ - Mislim da je to u stvari onaj debeli remen koji tovarni konji nose
preko njuške (Fig. 4)
A najviše se bojim kola za prijevoz namještaja.“
Ja: „Zašto?“
Hans: „Mislim da će konji koji prevoze namještaj pasti kada povuku teška kola.“
Ja: „Kada su kola mala, onda se dakle ne bojiš?“

85
 Hans: „Ne, kod malih kola i kod poštanskih kola se ne bojim. Najviše se bojim kada naiđe
kočija.“
Ja: „Zašto? Zato što je tako velika?“
Hans: „Ne. Zato što je jednom kod takvih kola pao konj.“ Ja: „Kada?“
Hans: „Jednom kada sam s mamom izašao van usprkos mojoj ’gluposti’, kada sam kupio
prsluk.“
Ja: „A što si mislio kada je konj pao?“

Hans: „Da će to sada uvijek biti tako. Svi će konji upregnuti u kočiju padati.“
Ja: „Kod svake kočije?“
Hans: „Da! I kod kola za prijevoz namještaja. Kod kola za prijevoz namještaja ne tako
često.“
Ja: „Tada si već imao svoju glupost?“
Hans: „Ne, ja sam je onda tek dobio. Kada je konj upregnut u kočiju pao, ja sam se strašno
prepao, zbilja! I tada sam dobio glupost.“
Ja: „Ali tvoja glupost je ipak bila da si mislio kako će te konj ugristi, a sada kažeš da si se
bojao da će konj pasti.“ Hans: „Pasti i ugristi.“107
Ja: „Zašto si se toliko prestrašio?“
Hans: „Zato što je konj činio s nogama ovo (legao je na pod i pokazao mi kako se konj
koprcao). Prepao sam se zato što je pravio 'buku' nogama.“
Ja: „Gdje si tada bio s mamom?“
Hans: „Prvo na klizalištu, zatim u kavani, a onda smo kupovali prsluk, pa s mamom kod
slastičara i onda navečer kući; tu smo prošli kroz Stadtpark.“
(To je sve potvrdila moja žena, a također i to da je strah izbio neposredno nakon toga.)
Ja: „Da li je konj bio mrtav kada je pao?“
Hans: „Da!“
Ja: „Otkuda to znaš?“
Hans: „Zato što sam to vidio (smijao se). Ne, nije uopće bio mrtav.“

107
Hans ima pravo, kolikogod spajanje tih dviju stvari zvučalo nevjerojatno. Kao što će se
pokazati, veza je naime u tome da će ga konj (otac) ugristi zbog njegove želje da on (otac)
padne.

86
 Ja: „Vjerojatno si mislio da je mrtav.“
Hans: „Ne, sigurno ne. Samo sam se šalio.“ (Njegov izraz lica bio je međutim ozbiljan.)
Bio je već umoran i ja sam ga pustio da protrči. Još mi je samo ispričao da se isprva bojao
konja koji su vukli kočiju, a zatim svih drugih, da bi se konja upregnutih u kola za prijevoz
namještaja počeo bojati tek na kraju.
Na povratku iz Lainza još nekoliko pitanja:
Ja: „Onaj kočijski konj koji je pao, kakve je boje bio? Bijele, crvene, smeđe, sive?“
Hans: „Crn, oba konja su bila crna.“
Ja: „Da li je bio velik ili malen?“
Hans: „Velik.“
Ja: „Debeo ili mršav?“
Hans: „Debeo, jako velik i debeo.“
Ja: „Da li si kada je konj pao mislio na tatu?“ Hans: „Možda. Da. Moguće je.“
Možda su na mnogim mjestima očeva istraživanja ostala bez uspjeha; ali ništa nam neće
škoditi da iz blizine upoznamo jednu takvu fobiju koju bismo rado htjeli nazvati prema njenim
novim objektima. Na taj način saznajemo koliko je ona zapravo difuzna. Ona se proteže na
konje i na kola, na to da konji padaju i da grizu, na konje posebnih svojstava, na kola koja su
teško natovarena. Otkrijmo odmah da sve osobitosti potječu otuda što se strah izvorno uopće
ne odnosi na konje, nego je sekundarno transponiran na njih i sada se fiksirao na mjesta
kompleksa konja koja su se pokazala pogodnima za određene prijenose. Naročito moramo
priznati jedan bitan rezultat očeve inkvizicije. Saznali smo za aktualni povod nakon kojega je
izbila fobija. To je bilo kada je dječak vidio velikog, teškog konja kako pada i barem jedno od
tumačenja tog dojma izgleda da je ono koje je otac naglasio, naime, da je Hans tada osjetio
želju da otac tako padne - i da bude mrtav. Ozbiljan izraz lica za pričanja zasigurno se odnosi
na taj nesvjesni smisao. Ne skriva li se iza toga još i neki drugi smisao? I što bi trebalo značiti
ono stvaranje buke nogama?
Od nekog vremena Hans se u sobi igra konja, juri uokolo, pada, koprca se nogama, rže.
Jednom si je pri vezao i neku vrećicu koja je trebala predstavljati konjsku zobnicu.
Tako on akceptira zadnja tumačenja odlučnije no što bi to mogao riječima, no naravno,
sa zamjenom uloga jer je ta igra u službi fantazije želje. On je dakle konj, grize oca i na taj način
se poistovjećuje s njim.
Zadnja dva dana primijetio sam da mi se Hans odlučnije suprotstavlja, ali ne drsko, nego
sasvim veselo. Da li je to zato što se mene, konja, više ne boji?
6. travanj. Poslijepodne s Hansom pred kućom. Kad god naiđe koji konj, pitam ga da li
na njemu vidi „crno oko usta“: kod svakog je to zanijekao. Pitao sam ga kako to crno zapravo
izgleda; on kaže da je to crno željezo. Moja prva slutnja, da misli na debelo kožno remenje
hama tovarnog konja nije se dakle potvrdila. Pitao sam, da li ga „crno“ podsjeća na brkove;
rekao je: samo bojom. Što je to u stvari, do sada dakle nisam saznao.
Strah je manji; ovaj put se već usudio poći do susjedne kuće, ali se brzo okrenuo čim je u
daljini čuo konjski kas. Kad kola prolaze pored naših ulaznih vrata i zaustave se, njega uhvati
strah i trči u kuću jer je konj počeo grepsti nogama. Pitao sam ga zašto se boji, da li se možda
prestrašio jer je konj činio to (lupio sam nogom o pod). On je rekao: „Ipak ne stvaraju takvu
buku nogama!“ Usporedi njegovu izjavu o padu onog kočijskog konja.

87
 Osobito ga plaši kada prolaze kola za prijevoz namještaja. Tada bježi unutra. Pitao sam ga
ravnodušno: „Zar kola za prijevoz namještaja ne izgledaju zapravo kao kočija?“ Ništa nije
rekao. Ponovio sam pitanje. Nakon toga je rekao: „Pa naravski, inače se ne bih toliko bojao
kola za prijevoz namještaja.“
7. travanj. Danas sam ga ponovo pitao kako izgleda ono „crno oko usta“ konja.
Odgovorio je: kao brnjica. Čudnovato je da već tri dana nije prošao ni jedan konj na kojem je
mogao vidjeti tu „brnjicu“; ja sam ni na jednoj šetnji nisam vidio takvoga konja, premda Hans
tvrdi da takvi postoje. Slutim da ga u stvari neka vrsta konjske uzde - možda debelo remenje
oko usta - podsjeća na brkove i da je s mojom aluzijom i taj strah nestao. Hansovo stanje se
konstantno poboljšava, a radius njegovog kruga aktivnosti, s ulaznim vratima kao središtem,
sve je veći; poduzima čak dosada nemoguću majstoriju, da otrči na pločnik preko puta. Sav
strah koji je preostao u vezi je sa scenom oko kočije, čiji mi smisao još uvijek nije jasan.
9. travanj. Jutros je Hans došao kada sam se umivao razodjeven do pojasa.
Hans: „Tatice, ti si lijep, ti si tako bijel!“
Ja: „Ma nemoj, kao bijeli konj.“
Hans: „Samo su tvoji brkovi crni (nastavljajući). Ili je to možda crna brnjica?“
Ispričao sam mu zatim da sam prethodne večeri bio kod profesora i rekao: „On bi htio
nešto znati“, na što će Hans: „Baš sam znatiželjan.“
Rekao sam mu da znam kojom prilikom on stvara buku nogama. Prekinuo me: „Ah da,
kada sam srdit i kada moram činiti lumf (Lumpf), a radije bih se igrao.“ (Doista, u ljutnji je
običavao dizati buku nogama tj: toptati - „činiti lumf“, znači vršiti veliku nuždu. Kada je Hans
bio mali, rekao je jednoga dana ustajući s noćne posude: „Gle, lumf (Lumpf)“. Mislio je: čarapu
(Strumpf), zbog oblika i boje. Ta oznaka je ostala do danas. - U sasvim ranoj dobi, kada je morao
sjesti na noćnu posudu i kada se opirao napuštanju igre, ljutito je znao toptati nogama,
koprcati se a ponekad i bacati na pod.
„Koprcaš se nogama, kada moraš ići piškiti, a ne želiš jer bi se radije igrao.“
On: „Hej, moram piškiti“ - i potom je izašao van, kao da potvrđuje rečeno.
Posjetivši me, otac me je priupitao na što je to Hansa moglo zapravo podsjetiti ono
koprcanje nogama konja koji je pao. Rekao sam mu da je to mogla biti upravo njegova vlastita
reakcija pri zadržavanju mokraće. Hans to sada potvrđuje činjenicom da mu se potreba za
mokrenjem vraća upravo za vrijeme razgovora, a tome bukom koju stvara nogama dodaje i
druga značenja.
Zatim smo izašli pred ulazna vrata. Kada su naišla kola za prijevoz ugljena, rekao mi je: „I
ovih se kola tata jako bojim.“
Ja: „Možda zato što su isto tako velika kao i kočija.“
Hans: „Da, i zato što su tako teško natovarena i konji moraju tako puno povući i mogu
tako pasti. Kada su kola prazna, onda se ne bojim.“
I stvarno, kao što je već ranije konstatirano, samo su ga teška vozila dovodila u stanje
straha.
Ipak, situacija je bila veoma nejasna. Analiza je slabo napredovala; njen će prikaz, bojim
se, čitatelju uskoro postati dosadan. No, u svakoj psihoanalizi ima takvih mračnih razdoblja.
Što se pak Hansa tiče, on je već sada bio spreman da nas odvede na područje koje je u
potpunosti bilo izvan našeg očekivanja.

88
 Došao sam kući i razgovaram sa ženom o različitim stvarima koje je nakupovala i koje mi
sada pokazuje. Među njima su i jedne žute gaće. Hans je nekoliko puta rekao: „Fuj!“, bacio se
na pod i pljunuo. Žena mi je rekla da je to već nekoliko puta napravio kada je vidio gaće.
Pitao sam ga: „Zašto kažeš 'Fuj'?“
Hans: „Zbog gaća.“
Ja: „Zašto, zbog boje, jer su žute i podsjećaju na pipi ili na lumf?“
Hans: „Lumf nije žut. On je bijel ili crn.“ - I neposredno nakon toga: „Tata, da li se lumf čini
lakše kada se jede sir?“
(To sam odista jednom rekao sada me je pitao zašto jedem sir.)
Ja: „Da.“
Hans: „A zato ti uvijek ujutro ideš odmah činiti lumf? I ja bih tako rado jeo sir s kruhom i
maslacem.“
Jučer me je već pitao skačući po ulici: „Tata, da li je istina da čovjek kada tako puno skače
lakše čini lumf?“ -Oduvijek je imao teškoća sa stolicom, a lakšativ i klistir često su primjenjivani.
Jednom je njegov uobičajeni zatvor bio tako snažan, da se moja žena obratila dr. L. On je bio
mišljenja da se Hans prejeo, što je i bilo točno, te je preporučio umjereno uzimanje hrane,
nakon čega se stanje smjesta popravilo. U posljednje se vrijeme zatvor iznova češće
pojavljivao.
Nakon jela rekao sam mu: „Ponovo ćemo pisati profesoru“, a on mi je diktirao: „Kada sam
vidio žute gaće rekao sam: ’Fuj’, pljunuo sam, bacio se na pod, zatvorio oči i nisam gledao.“
Hans: „Zato što sam vidio žute gaće, a tako nešto sam učinio i s crnim gaćama108. I te crne
gaće su bile isto takve gaće, samo su bile crne.“ (Prekidajući samoga sebe) „Hej, baš sam
sretan; uvijek sam tako sretan kada mogu pisati profesoru.“
Ja: „A zašto si rekao ’Fuj’? Da li ti se nešto gadilo?“
Hans: „Da, zato što sam to vidio. Mislio sam da moram činiti lumf.“
Ja: „Zašto?“
Hans: „Ne znam.“
Ja: „Kada si vidio one crne gaće?“
Hans: „Jednom, kada je Ana (naša djevojka) odavno bila tu - kod mame - ona ih je donijela
kući odmah nakon što ih je kupila.“
(Ovu izjavu potvrdila je moja žena.)
Ja: „Da li su ti se i one gadile?“
Hans: „Da.“
Ja: „Da li si mamu vidio u takvim gaćama?“
Hans: „Ne.“
Ja: „Kada se oblačila?“
Hans: „Žute koje je kupila već sam jednom prije vidio.
(Proturječno! Te žute vidio je prvi put onda kada ih je mama kupila.) Crne je danas također
imala (ispravno!), jer sam vidio kako ih je ujutro svlačila.“
Ja: „Što? Ujutro je svukla crne gaće?“

108
Otprije nekoliko tjedana moja žena posjeduje crne sportske hlače za vožnju biciklom.

89
 Hans: „Ujutro kada je odlazila svukla je crne gaće, a kada je došla, iznova ih je obukla.“
Kako mi je to izgledalo besmisleno, pitao sam svoju ženu što je zapravo bilo. I ona je rekla
da to nije istina; odlazeći van ona naravno nije promijenila gaće.
Odmah sam pitao Hansa: „Ispričao si mi da je mama obukla crne gaće i da ih je svukla
kada je pošla van, a kada se vratila, da ih je iznova obukla. Mama međutim kaže da to nije
istina.“
Hans: „Izgleda da sam možda zaboravio da ih mama nije skinula. (Nevoljko) Pusti me
napokon na miru.“
U svrhu razjašnjenja te pripovijesti o gaćama navodim sada sljedeće primjedbe: Hans se
očigledno pretvara da je toliko sretan što sada smije govoriti o tom slučaju. Na koncu odbacuje
masku i postaje grub prema svome ocu. Riječ je o stvarima koje su mu prije priređivale mnogo
ugode i kojih se sada, nakon što je nastupilo potiskivanje, izrazito stidi i za koje tvrdi da su mu
odvratne. On bez okolišanja laže kako bi prikrio istinske okolnosti u kojima je vidio mamu kako
mijenja gaće; u zbilji ovo oblačenje i svlačenje gaća spada u „lumf“-kontekst. Otac dobro zna
o čemu se tu radi i što to Hans želi sakriti.
Pitao sam ženu da li je Hans češće bio prisutan kada se nalazila na zahodu. Rekla mi je:
Da, često, „dodijava“ sve dok mu se to dopušta; to čine sva djeca.
Ovdje nam međutim valja dobro upamtiti onu njegovu danas već potisnutu ugodu koju je
doživljavao promatrajući mamu kako čini lumf.
Izašli smo pred kuću. Jako je veseo i vidjevši ga kako bez prestanka skakuće uokolo poput
konja upitao sam: „Reci, tko je zapravo kočijski konj? Ja, ti ili mamica?“
Hans (odmah): „Ja, ja sam jedan mladi konj.“
U vrijeme kada je negov strah bio najsnažniji i kada se bojao gledajući konje kako skaču,
pitao me zašto oni to čine, a ja sam, kako bih ga umirio, odgovorio: „To su vidiš mladi konji koji
stalno skaču uokolo kao i mali dječaci. I ti isto tako skačeš i dječak si.“ Otada je, kada bi vidio
konje kako skaču, znao govoriti: „Da, istina je, to su mladi konji!“
Na stepenicama, kada smo išli gore, pitao sam ga gotovo bez razmišljanja: „Da li si se u
Gmundenu igrao konja s djecom?“
On: „Da! (Zamišljen.) Čini mi se da sam tada dobio glupost.“
Ja: „A tko je bio konj?“
On: „Ja, a Berta je bila kočijaš.“
Ja: „Jesi li možda pao kada si bio konj?“
On: „Ne! Kada je Berta rekla: ’Đija’, brzo sam potrčao i čak sam se utrkivao.“109
Ja: „Kočije se niste nikada igrali?“
On: „Ne, samo običnih kola i konja bez kola. Kada konj ima kola, onda on može ići i bez
kola, a kola mogu ostati kod kuće.“
Ja: „Da li ste se često igrali konja?“
Hans: „Veoma često. Fritzl (kao što je poznato, također dijete kućevlasnika) je isto jednom
bio konj, a Franzl kočijaš i Fritzl je tako jako trčao da je najednom stao na kamen i raskrvario
se.“
Ja: „Da li je možda pao?“

109
Kao igračku Hans je imao i malu konjsku opremu sa zvončićima. (Primjedba oca.)
90
 Hans: „Ne, stavio je nogu u vodu, a zatim je omotao nekom maramom.“110
Ja: „Da li si često bio konj?“
Hans: „O da.“
Ja: „I tako si dobio tu glupost.“
Hans: „Zato što su uvijek govorili: ’zbog konja’, ’zbog konja’ (naglasio je ovo ’zbog’) i tako
sam možda zato što su govorili to 'zbog konja’, tako sam možda dobio glupost.“111
Neko vrijeme otac je bezuspješno tražio drugim putovima.
Ja: „Jeste li nešto pričali o konjima?“
Hans: „Da.“
Ja: „Što?“
Hans: „Zaboravio sam.“
Ja: „Jeste li možda pričali o piši?“
Hans: „O ne!“
Ja: „Da li si se tamo već bojao konja?“
Hans: „O ne, uopće se nisam bojao.“
Ja: „Da li je možda Berta pričala o tome da konj ...“ Hans: (prekidajući) „Čini pipi? Ne!“
10. travnja nadovezao sam se na jučerašnji razgovor i pokušao saznati što je značilo ono
„zbog konja“. Hans se nije mogao sjetiti; znao je samo da su ujutro neka djeca stajala ispred
ulaznih vrata i govorila „zbog konja, zbog konja“. I on sam je bio tamo. Kad sam ga još više
pritisnuo, izjavio je da oni uopće nisu govorili „zbog konja“ i da se on pogrešno sjećao.
Ja: „A ipak ste često bili i u staji i tamo ste zacijelo pričali o konjima.“ - „Nismo pričali.“ -
„O čemu ste pričali?“ - „O ničemu.“ - „Tako puno vas je bilo, a ni o čemu niste pričali?“ - „O
nečemu smo već pričali, ali ne o konjima.“ - „O čemu to?“ - „To sada više ne znam.“ Napustio
sam tu stvar jer su otpori bili preveliki112 i pitao: „S Bertom si se rado igrao?“
On: „Da, veoma rado, ali s Olgom ne; znaš li što je Olga učinila? Gore u Gmundenu Greta
mi je jednom poklonila papirnatu loptu, a Olga ju je svu pocijepala. Berta mi nikada ne bi
pocijepala loptu. S Bertom sam se veoma rado igrao.“
Ja: „Da li si vidio kako izgleda Bertina piša?“
On: „Ne, ali sam vidio od konja, jer sam uvijek bio u staji i tamo sam vidio pišu od konja.“
Ja: „I onda si bio znatiželjan kako izgleda piša od Berte i mame?“
On: „Da!“

110
O tome vidi kasnije. Otac sasvim ispravno sluti da je Fritzl tada pao.
111
Da pojasnim, Hans ne tvrdi da je tada dobio glupost, nego da ju je dobio u vezi s tim.
To zapravo mora biti tako, jer teorija zahtijeva da je ono isto što je jednom bilo objekt velike
ugode, danas objekt fobije. A zatim dodajem i ono što dijete ne zna samo reći, naime, da je
rječca „wegen“ („zbog“) otvorila put proširenju fobije od konja na Wagen (kola) ili kako je Hans
navikao čuti i govoriti: Wagen (izgovara se kao „wegen“). Ne smijemo zaboraviti na to koliko
konkretnije dijete postupa s riječima od odraslih i koliko više značenja za njega imaju zvučna
podudaranja među riječima.
112
Ovdje se naime ništa drugo ne može dobiti osim verbalnih asocijacija koje su izmakle
ocu. To je dobar primjer za uvjete pod kojima se analitički napori izjalovljuju.

91
 Podsjetio sam ga na to kako mi se bio tužio na djevojčice koje su ga uvijek htjele
promatrati kada je piškio.
On: „I Berta me je uvijek gledala (nije to rekao nimalo ljutito, nego naprotiv, veoma
zadovoljno), činila je to češće. Piškio sam tamo u malom vrtu, tamo gdje su rotkvice, a ona je
stajala kod ulaznih vrata i gledala me.“
Ja: „A kada je ona piškila, da li si ti gledao?“
On: „Ona je obično išla na zahod.“
Ja: „A ti si bio znatiželjan?“
On: „I ja sam bio u zahodu kada je ona bila unutra.“
(To je točno; stanari su nam to jednom ispričali i sjećam se da smo to Hansu zabranili.)
Ja: „Jesi li joj rekao da i ti želiš ući?“
On: „Ja sam sam ušao unutra jer mi je to Berta dozvolila. To nije nikakva sramota.“
Ja: „I ti si rado htio vidjeti njenu pišu.“
On: „Da, ali je nisam vidio.“
Podsjetio sam ga na onaj san u Gmundenu: Što da radi zalog u mojoj ruci itd, i pitao: „Da
li si u Gmundenu želio da ti Berta pomogne da piškiš?“
On: „Nisam joj to nikada rekao.“
Ja: „Zašto joj to nikada nisi rekao?“
On: „Zato što nisam na to mislio. (Prekidajući samoga sebe.) Ako sve pišem profesoru,
onda će moja glupost uskoro proći, zar ne?“
Ja: „A zašto si želio da ti Berta pomogne da piškiš?“
On: „Ne znam. Zato što me je gledala.“
Ja: „Jesi li mislio na to da ona treba staviti ruku na tvoju pišu?“
On: „Da. (Skrećući s teme.) U Gmundenu je bilo jako veselo. U malom vrtu, tamo gdje su
rotkvice, bila je jedna mala hrpa pijeska i tamo sam se igrao s lopatom.“
(To je vrt u kojem je uvijek piškio.)
Ja: „Da li si u Gmundenu, kada si ležao u krevetu, stavljao ruku na pišu?“
On: „Ne, još ne. U Gmundenu sam tako dobro spavao da uopće nisam na to mislio. To
sam učinio samo u - ulici113 i sada.“
Ja: „Ali Berta nikada nije stavila ruku na tvoju pišu?“
On: „Ne, ona to nikada nije učinila jer joj ja to nisam rekao.“
Ja: „A kada si to onda želio?“
On: „Jednoga dana u Gmundenu.“
Ja: „Samo jednom?“
On: „Da, zapravo češće.“
Ja: „I svaki put kada si piškio ona te je gledala; vjerojatno ju je zanimalo kako ti to piškiš.“
On: „A možda je htjela znati kako izgleda moja piša.“
Ja: „Ali i ti si bio znatiželjan; samo oko Berte?“
On: „Oko Berte i oko Olge.“

113
U stanu u kojem su bili prije preseljenja.

92
 Ja: „I oko koga još?“
On: „Ni oko koga drugoga.“
Ja: „Nije istina. Bio si znatiželjan i oko mame.“
On: „Da, i oko mame.“
Ja: „A sada ipak više nisi znatiželjan. Znaš ipak kako izgleda Hannina piša, nije li tako?“
On: „Ali njena piša će narasti, zar ne?“114
Ja: „Da, sigurno, ali kada naraste neće izgledati kao tvoja.“
On: „To znam. Bit će takva“ (sc. kakva je sada), „samo veća.“
Ja: „Da li si bio znatiželjan u Gmundenu kada se mama svlačila?“
On: „Da, a pišu sam vidio i kada se Hanna kupala.“
Ja: „I maminu pišu?“
On: „Ne!“
Ja: „A kada si vidio mamine gaće, one su ti se gadile.“
On: „Samo kad sam vidio one crne; kad ih je kupila, onda sam pljunuo, ali kada ona oblači
ili svlači gaće, onda ne pljujem. Pljujem zato što su crne gaće ipak crne kao lumf, a žute kao
pipi i onda mislim da moram piškiti. Kada mama nosi gaće, onda ih ne vidim, onda ona nosi
odjeću preko njih.“
Ja: „A kada skine odjeću?“
On: „Onda ne pljujem. Ali kada su nove, onda izgledaju kao lumf. Kada su stare, onda se
boja izgubi i one postanu prljave. Kad se kupe, onda su sasvim čiste, ali se kod kuće već
zaprljaju. Kada ih se kupi, onda su nove, a kada nisu kupljene, onda su stare.“
Ja: „Stare ti se dakle ne gade?“
On: „Kada su stare, onda su mnogo crnje od lumfa, zar ne? Malo su crnje.“115
Ja: „S mamom si često bio na zahodu?“
On: „Jako često.“
Ja: „Tamo ti se gadilo?“
On: „Da ... Ne!“
Ja: „Voliš biti prisutan kada mama čini pipi ili lumf?“ On: „Da, jako to volim.“
Ja: „Zašto to toliko voliš?“
On: „Ne znam.“
Ja: „Zato jer misliš da ćeš vidjeti njenu pišu.“
On: „Da, i to mislim.“
Ja: „A zašto u Lainzu ne želiš ići na zahod?“

114
On želi biti siguran da će njegova vlastita piša rasti.
115
Tu se naš Hans hrve s temom koju ne zna izložiti, tako da nam je teško razumjeti ga.
Možda on misli da gaće izazivaju osjećaj gađenja samo onda kada ih vidi same za sebe; čim su
na tijelu majke, on ih više ne dovodi u vezu ni s lumfom, ni s pipi i one ga onda zanimaju na
drugi način.
93
 (U Lainzu me uvijek moli da ga ne vodim na zahod; jednom se prestrašio buke koju je
stvorila puštena voda.) On: „Možda zato što se tamo stvara buka kada povučeš.“ Ja: „A ti se
toga bojiš.“
On: „Da!“
Ja: „A u našem zahodu, ovdje?“
On: „Ovdje ne. U Lainzu se bojim kada ti povučeš vodu. Kada sam unutra i kada voda pada,
onda se isto bojim.“ Kako bi mi pokazao da se u našem stanu ne boji, nagovorio me da pođemo
u zahod i tamo pustimo vodu. Zatim mi je objasnio: „Prvo se čuje jaka, a zatim slabija buka
(kada voda pada). Kada je buka jaka, onda radije ostajem unutra, a kada je slabija, onda radije
idem van.“ Ja: „Zato što se bojiš?“
On: „Zato što uvijek volim vidjeti (ispravlja se), čuti jaku buku i onda radije ostajem unutra
da je bolje čujem.“ Ja: „Na što te podsjeća jaka buka?“
On: „Da na zahodu moram činiti lumf.“ (Dakle na isto kao i crne gaće.)
Ja: „Zašto?“
On: „Ne znam. Znam, jaka buka se čuje kao kada se čini lumf. Velika buka podsjeća na
lumf, a mala na pipi (usp. crne i žute gaće).“
Ja: „Hej, zar kočijski konj nije iste boje kao i lumf?“
(Prema njegovoj izjavi, taj konj je crne boje.)
On (veoma zbunjen): „Da!“
Ovdje moram dodati nekoliko riječi. Otac postavlja previše pitanja i istražuje prema
vlastitim pretpostavkama, umjesto da pusti maloga da kaže što ima. Time analiza postaje
nejasna i nesigurna. Hans ide svojim vlastitim putom i ne pruža ništa, ako ga se s tog puta hoće
odmamiti. Njegov je interes sada očigledno usredotočen na lumf i pipi, ali ne znamo zašto.
Problem buke jednako je nedostatno razjašnjen kao i problem žutih i crnih gaća.
Pretpostavljam da je njegovo oštro uho odlično zapazilo razliku u šumu između muškog i
ženskog uriniranja. Analiza je međutim u neku ruku umjetno gurnula u suprotnost obje
prirodne potrebe. Čitatelju koji sam još nije vršio analizu mogu samo dati savjet da ne očekuje
da će sve odmah razumjeti, nego da svemu što dolazi pokloni izvjesnu nepristranu pažnju i da
čeka na ono što dalje slijedi.
11. travnja. Jutros je Hans ponovo došao u našu sobu i bio kao i svih ovih dana, potjeran
van.
Kasnije je pričao: „Hej, nešto sam si mislio:
Ja sam u kadi116 i dolazi bravar koji odvrće kadu117. Zatim uzima jedno veliko svrdlo i gura
ga u moj trbuh.“
Otac je preveo tu fantaziju.
„U krevetu sam s mamom. Onda dolazi tata i tjera me.
Svojim velikim penisom potiskuje me od mame.“
Odgodimo još malo naš sud.
Nastavio je pričati nešto drugo što je smislio: „Vozimo se u vlaku za Gmunden. Na stanici
oblačimo odjeću, ali nismo na vrijeme gotovi i vlak nas odvozi dalje.“

116
Mama kupa Hansa. (Primjedba oca.)
117
Kako bi je uzeo na popravak. (Primjedba oca.)
94
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Kasnije sam ga upitao: „Jesi li već vidio nekog konja kad čini lumf?“
Hans: „Da, veoma često.“
Ja: „Da li stvara veliku buku kada čini lumf?“
Hans: „Da!“
Ja: „Na što te podsjeća ta buka?“
Hans: „Kao kada lumf padne u nonu.“
Kočijski konj koji pada i diže buku nogama zapravo je lumf koji pada i time stvara određeni
šum. Strah od defekacije i strah od teško natovarenih kola općenito odgovara strahu od teško
opterećenog želuca.
Tim je okolnim putovima otac napokon počeo shvaćati pravo stanje stvari.
11. travnja. Za ručkom je Hans rekao: „Da smo samo u Gmundenu imali kadu, onda ne bih
morao ići u javno kupalište.“ U Gmundenu smo ga naime, kada smo ga htjeli kupati u toploj
vodi, uvijek vodili u obližnje javno kupalište, na što je on običavao protestirati gorkim plačem.
I u Beču vrišti uvijek kada ga se za kupanja posjedne ili položi u veliku kadu. Stoga ga moramo
kupati ili na koljenima ili stoječki.
Hans je sada otpočeo samostalnim izjavama pružati hranu analizi. Ove njegove riječi
uspostavljaju vezu između njegovih dviju posljednjih fantazija (o bravaru koji odvrće kadu i o
neuspjelom putovanju za Gmunden). Otac je iz ove potonje s pravom zaključio da je riječ o
odbojnosti prema Gmundenu. Nas to uostalom iznova jasno upozorava na činjenicu da ono
što se pojavljuje iz nesvjesnog valja razumjeti ne iz onoga što se dogodilo prije, nego iz onoga
što dolazi poslije.
Pitao sam ga da li se i čega se boji.
Hans: „Da ne padnem unutra.“
Ja: „Ali zašto se nekada nisi bojao kada smo te kupali u maloj kadi?“
Hans: „Zato što sam u njoj sjedio i nisam mogao leći jer je bila premala.“
Ja: „A kada si se u Gmundenu vozio u čamcu, zar se nisi bojao da ćeš pasti u vodu?“
Hans: „Ne, jer sam se držao i nisam mogao pasti unutra. Samo u velikoj kadi se bojim da
ću pasti unutra.“
Ja: „U njoj te ipak kupa mama. Bojiš li se da će te mamica baciti u vodu?“
Hans: „Da će me pustiti i da ću s glavom pasti u vodu.“ Ja: „Ali ti znaš da te mama voli i da
te neće pustiti.“ Hans: „Ja sam to samo mislio.“
Ja: „Zašto?“
Hans: „Ne znam zapravo.“
Ja: „Možda si bio zločest pa si mislio da te ona više ne voli?“
Hans: „Da!“
Ja: „Kada si gledao kako mama kupa Hannu, da li si možda želio da je ona pusti tako da
Hanna padne unutra?“
Hans: „Da.“

Mislimo da je Hansov otac ovo veoma dobro pogodio.

95
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

12. travnja. Na povratku iz Lainza, u vagonu drugog razreda, Hans je vidjevši crna kožna
sjedala rekao: „Fuj, pljujem na to! Kad vidim crne gaće i crne konje isto pljujem, jer onda
moram činiti lumf.“
Ja: „Jesi li u mame vidio nešto crno što te je zaplašilo?“ Hans: „Da!“
Ja: „Što to?“
Hans: „Ne znam. Crnu haljinu ili crne čarape.“
Ja: „A možda je to bila crna kosa oko njene piše, kad si bio znatiželjan i kad si je gledao.“
Hans (opravdavajući se): „Ali ja nisam vidio njenu pišu.“ Kada se ponovo jednom
prestrašio vidjevši kako kroz dvorišna vrata preko puta izlaze neka kola, pitao sam ga: „Zar ta
vrata ne izgledaju kao guza?“
On: „A konj je lumf!“ Otada uvijek kada vidi kola kako izlaze kroz ta vrata kaže: „Gle, dolazi
'lumfi'.“ Ta riječ „lumfi“ inače mu je posve strana i zvuči kao da je izrečena od milja. Moja
šurjakinja svoje dijete uvijek zove „vumfi“ („Wumpfi“).
13. travnja vidio je u juhi komadić jetre i rekao: „Fuj, lumf.“ I kosano meso očigledno
jede nerado i to zbog oblika i boje koji ga podsjećaju na lumf.
Uvečer mi je žena ispričala da je Hans bio na balkonu i da je tada rekao: „Mislio sam si da
je Hanna bila na balkonu i da je pala dolje s njega.“ Cesto sam mu govorio da onda kada je
Hanna na balkonu pripazi da ona ne dođe blizu ogradi koju je neki secesionistički bravar veoma
nespretno konstruirao - s velikim otvorima koje sam mogao smanjiti tek pomoću jedne žičane
mreže. Potisnuta Hansova želja veoma je jasna. Mama ga je pitala da li bi radije da Hanna nije
tu, na što je odgovorio potvrdno.
14. travnja. Tema Hanna je u prvom planu. Kao što se moglo upamtiti iz ranijih zapisa,
on je prema novorođenom djetetu koje mu je otelo roditeljske ljubavi imao veliku averziju
koja još uvijek nije posve nestala i koja je prevelikom nježnošću samo djelomice
natkompenzirana. 118 Već je češće izrazio želju da roda više ne donosi djecu i da bismo joj morali
dati novaca da nam više ni jedno ne donese iz velikog kovčega u kojem su djeca. (Usp. strah
od kola za prijevoz namještaja. Zar kočija ne izgleda kao veliki kovčeg?) Hanna toliko vrišti,
rekao je, da je to njemu nepodnošljivo.
Jednom je iznenada rekao: „Sjećaš li se kako je Hanna došla? Ležala je kod mame u
krevetu, tako draga i dobra.“ (Ta pohvala zazvučala je sumnjivo prijetvorno!)
Dolje, ispred kuće mogao se iznova zamijetiti veliki napredak. Čak su mu i teretna kola
ulijevala manji strah. Jednom je gotovo veselo uzviknuo: „Evo dolazi konj sa crnim na ustima“,
i ja sam mogao napokon konstatirati da je to konj s crnom kožnom brnjicom. Hans se međutim
uopće nije bojao toga konja. Jednom je svojim štapom udario po pločniku i pitao: „Hej, da li je
tu dolje čovjek ... jedan koji je pokopan ..., ili toga ima samo na groblju?“ Ne bavi se dakle samo
zagonetkom života, nego i smrti.
Vrativši se ugledao sam u predsoblju jedan kovčeg i Hans je pitao: „Hanna je u takvom
kovčegu putovala s nama u Gmunden. Uvijek kada smo putovali u Gmunden i ona je putovala
s nama u kovčegu. Ti mi ponovo ne vjeruješ? Zbilja, tatice. Vjeruj mi. Dobili smo veliki kovčeg

118
Sada kada tema „Hanna“ izravno smjenjuje temu „lumfa“, shvaćamo napokon koji je
razlog za to. Hanna je sama „lumf“, djeca su lumfovi!
96
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

i unutra su sama djeca, sjede u kadi. (U kovčegu je bila upakirana mala kada.) Ja sam ih
postavio unutra, zbilja. Dobro se sjećam.“119
Ja: „čega se to sjećaš?“
Hans: „Da se Hanna vozila u kovčegu, jer ja to nisam zaboravio. časna riječ!“
Ja: „Ali prošle se godine Hanna ipak vozila s nama u kupeu.“
Hans: „Ali ranije se s nama uvijek vozila u kovčegu.“
Ja: „A nije li mama imala kovčeg?“
Hans: „Da, mama ga je imala.“
Ja: „Gdje to?“
Hans: „Kod kuće na podu.“
Ja: „Da li ga je možda nosila sa sobom?“120
Hans: „Ne! I sada kad ćemo ići u Gmunden, Hanna će se pet voziti u kovčegu.“
Ja: „A kako je onda izašla van iz kovčega?“
Hans: „Izvučena je.“
Ja: „Mama je to učinila?“
Hans: „Mama i ja. Zatim smo se popeli na kola, a Hanna je uzjahala konja i kočijaš je rekao
’Đija’. Kočijaš je sjedio naprijed. Da li si i ti bio s nama? Mama to sve zna. Mama ne zna, ona je
to već ponovo zaboravila, ali joj ne smiješ ništa reći!“
Pustio sam ga da mi sve ponovi.
Hans: „Zatim je sišla Hanna.“
Ja: „Ali ona još uopće nije mogla hodati.“
Hans: „Onda smo je mi skinuli.“
Ja: „A kako je onda mogla sjediti na konju? Prošle godine još uopće nije mogla sjediti.“
Hans: „0 da, već je sjedila i vikala ’Đija’ i mahala bičem 'Đija! Đija!', bičem koji sam ja prije
imao. Konj uopće nije imao stremenje, ali ga je Hanna jahala. Ozbiljno, ne šalim se.“
Čemu služi ovo tvrdoglavo ustrajavanje u tim besmislicama? A ne, nisu to nikakve
besmislice! To je parodija i Hansova osveta ocu. Bilo je to kao da kaže: Ako očekuješ od mene
da vjerujem kako je roda u listopadu donijela Hannu premda sam ja mamin veliki trbuh
primijetio još u ljeto, kada smo išli u Gmunden, onda i ja mogu zahtijevati od tebe da vjeruješ
mojim lažima. Što bi tvrdnja da je Hanna već prošlog ljeta „u kovčegu“ putovala s njima u
Gmunden mogla drugo značiti osim činjenice da on zna za majčinu trudnoću? To da on očekuje
ponavljanje te vožnje u kovčegu svake slijedeće godine odgovara čestom obliku pojavljivanja
neke nesvjesne misli iz prošlosti ili ima posebne razloge i izražava njegov strah da će za
sljedećeg ljetnog putovanja iznova vidjeti majku trudnu. Sada smo također saznali zbog kojih

119
On sada počinje fantazirati. Saznajemo da mu kovčeg i kada znače isto, da obje
predstavljaju prostor u kojem se nalaze djeca. Obratimo pažnju na njegova ponovljena
uvjeravanja!
120
Kovčeg je naravno majčino tijelo. Otac želi upozoriti Hansa da to razumije. Ni kovčežić
u kojem su izloženi junaci mitova od kralja Sargona od Agade nadalje, nije ništa drugo.
(Dodatak 1923) Usp. Rankovu studiju Der Mythos von der Geburt des Hel-den (Mit o rođenju
junaka) 1909. (drugo izdanje 1922).
97
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

mu se okolnosti ogadilo ono putovanje u Gmunden, što je naznačeno u njegovoj drugoj

fantaziji.
Kasnije sam ga pitao kako je to zapravo Hanna nakon svog rođenja dospjela u mamin
krevet.
Sada se mogao posve otvoriti i „zadirkivati“ oca.
Hans: „Hanna je dakle došla. Gospođa Kraus (primalja) položila ju je u krevet. Nije naravno
mogla hodati. Ali roda ju je nosila u kljunu. Hodati naravno nije mogla. (Nastavljajući u jednom
dahu.) Roda je stepenicama došla sve do ulaza i onda je kucala ali su svi spavali i ona je imala
pravi ključ i otključala je i Hannu stavila u tvoj121 krevet i mama je spavala - ne, roda ju je stavila
u njen krevet. Bila je već skroz noć i onda ju je roda sasvim tiho stavila u krevet i uopće nije
lupala nogama i onda je uzela svoj šešir i onda je ponovo otišla. Ne, šešir nije imala.“
Ja: „Tko si je uzeo šešir? Doktor možda?“
Hans: „Onda je roda otišla, otišla je kući i onda je pozvonila i niko od ljudi u kući više nije
spavao. Ali nemoj to pričati mami i Tinni (kuharici). To je tajna!“
Ja: „Voliš li Hannu?“
Hans: „O da, jako.“
Ja: „Da li bi radije da Hanna nije došla na svijet ili ti je draže da ona postoji?“
Hans: „Bilo bi mi draže da nije došla na svijet.“
Ja: „Zašto?“
Hans: „Onda barem ne bi tako vrištala, a ja vrištanje ne mogu izdržati.“
Ja: „Ali ti i sam vrištiš.“
Hans: „I Hanna isto vrišti.“
Ja: „A zašto to ne možeš izdržati?“
Hans: „Zato što vrišti tako jako.“
Ja: „Ali ona uopće ne vrišti.“
Hans: „Kad je se tuče po goloj guzi, onda vrišti.“
Ja: „Da li si je ikada tukao?“
Hans: „Kad je mama tuče po guzi, onda vrišti.“
Ja: „To ti nije drago?“
Hans: „Ne ... Zašto? Zato što pravi takvu buku vrištanjem.“
Ja: „Ako bi ti bilo draže da nije došla na svijet, onda je uopće i ne voliš.“
Hans: „Hm, hm“ (slažući se).
Ja: „I zbog toga si mislio da bi je mama, kad je kupa, mogla samo pustiti i da bi ona mogla
pasti u vodu...“ Hans (dopunivši me): - „i umrijeti.“
Ja: „I ti bi onda bio sam s mamom. Ali jedan dobar dečko takvu stvar ipak ne smije
poželjeti.“
Hans: „Ali smije to misliti.“
Ja: „Ali to nije dobro.“

121
Ruganje naravno! Kao i kasnija molba da se mami ne oda ništa od tajne.
98
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Hans: „Ako on to misli, onda je to ipak dobro jer se time moie pisati profesoru.“122
Kasnije sam mu rekao: „Znaš, kad Hanna bude veća i kada bude mogla govoriti, bit će ti
već draža.“
Hans: „O ne. Draga mi je ona. U jesen, kad će biti veća, ja ću sasvim sam s njom ići u
Stadtpark i sve ću joj objasniti.“
Kad sam htio započeti s daljnjim razjašnjenjem on me je prekinuo vjerojatno zato da mi
objasni kako to i nije toliko loše što Hanni želi smrt.
Hans: „Hej, ona je ipak već odavno bila na svijetu i onda kada još nije bila tu. I kod rode je
ipak isto bila na svijetu.“
Ja: „Ne, kod rode možda ipak nije.“
Hans: „A tko ju je onda donio? Roda ju je imala.“
Ja: „A otkuda ju je onda ona donijela?“
Hans: „No, od nje.“
Ja: „A gdje ju je onda ona imala?“
Hans: „U kovčegu, u rodinom kovčegu.“
Ja: „A kako onda izgleda taj kovčeg?“
Hans: „Crven. Crveno obojen.“ (Krv?)
Ja: „Tko ti je to rekao?“
Hans: „Mama - ja sam si to mislio - to je u knjizi.“ Ja: „U kojoj knjizi?“
Hans: „U slikovnici.“ (Poslao sam ga da donese svoju prvu slikovnicu. U njoj je naslikano
jedno gnijezdo s rodama na crvenom dimnjaku. To je kovčeg; čudno, ali na istoj strani bila je
slika konja kojeg su potkivali. Djecu koju nije našao u gnijezdu, Hans je premjestio u kovčeg.)
Ja: „I što je onda roda s njom učinila?“
Hans: „Onda je Hannu donijela ovamo. U kljunu. Znaš, ona roda koja je u Schonbrunnu i
koja grize kišobran.“ (Reminiscencija na jedan događaj u Schonbrunnu.)
Ja: „Da li si vidio kako je roda donijela Hannu?“
Hans: „Kako! Tad sam ipak još spavao. Roda nikada ne donosi djevojčicu ili dječaka
ujutro.“
Ja: „Zašto?“
Hans: „Ne može. To roda ne može. Znaš zašto? Zato da ljudi ne vide i najednom, ujutro,
tu je mala djevojčica.“123 Ja: „Ali tada te još zanimalo kako je to roda učinila?“ Hans: „O da!“
Ja: „Kako je Hanna izgledala kad je došla?“
Hans (lažno): „Sasvim bijela i mila. Tako zlatna.“
Ja: „Ali kad si je prvi puta vidio ipak ti se nije svidjela.“ Hans: „Ma je, jako!“

122
Odlično mali Hansu! Ni u jednog odrasloga ne bih želio boljeg razumijevanja
psihoanalize.
123
Ne trebamo se ljutiti zbog Hansove nekonzekventnosti. U prethodnom je razgovoru
nevjerica u rodu izašla iz njegovog nesvjesnog na vidjelo i ta je nevjerica bila povezana s
njegovim ogorčenjem zbog očeva skrivanja istine. Sada se umirio i na pitanja odgovara
oficijelnim mislima u kojima je pripravio mnoga objašnjenja za teškoće vezane uz hipotezu
rode.
99
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Ja: „Ali bio si ipak iznenađen što je tako mala?“

Hans: „Da!“
Ja: „A kako je bila mala?“
Hans: „Kao mlada roda.“
Ja: „I kako još? Kao lumf možda?“
Hans: „A ne, lumf je puno veći... malčice manji, kao Hanna zbilja.“
Ocu sam unaprijed rekao da će se Hansova fobija moći svesti na misli i želje čiji je povod
rođenje sestrice, ali sam propustio upozoriti ga da je dijete za teoriju infantilne seksualnosti
„lumf“ i da će Hans u skladu s tim proći kroz ekskrementalni kompleks. Zbog te moje
nemarnosti u postupku smo povremeno nailazili na mračna mjesta. Sada, nakon što je stvar
razjašnjena, otac je pokušao u toj važnoj točki preslušati Hansa drugi puta.
Sljedećeg dana nagovorio sam ga da mi jučer ispričanu priču još jednom ponovi. Ispričao
je: „Hanna se u velikom kovčegu vozila u Gmunden i mama se vozila u kupeu, a Hanna u
teretnom vlaku s kovčegom; i onda kad smo došli u Gmunden, ja i mama smo Hannu iznijeli
van i stavili na konja. Kočijaš je sjedio naprijed, a Hanna je imala stvari (od prošle godine) bič i
bičevala je konja i uvijek govorila: 'Đija', i to je bilo tako veselo, a kočijaš je isto bičevao. -
Kočijaš uopće nije bičevao, jer je Hanna imala bič. - Kočijaš je imao uzde - i Hanna je isto imala
uzde (od kolodvora do kuće uvijek smo se vozili jednim kolima; Hans ovdje pokušava usuglasiti
zbiljnost i fantaziju). U Gmundenu smo Hannu skinuli s konja i ona je sama prešla preko
stepenica.“ (Kada je Hanna prošle godine bila u Gmundenu, imala je 8 mjeseci. Godinu dana
ranije, na što se očigledno odnosi Hansova fantazija, Hannina je majka s dolaskom u Gmunden
napunila peti mjesec trudnoće.)
Ja: „Prošle je godine Hanna već bila tu.“
Hans: „Prošle godine se vozila u kolima, ali godinu dana prije, kad je kod nas bila na svijetu
...“
Ja: „Zar je onda već bila kod nas?“
Hans: „Da, ti si ipak već došao i uvijek si se sa mnom vozio u čamcu i Anna te je služila.“
Ja: „Ali to nije bilo prošle godine i tada Hanna još uopće nije bila na svijetu.“
Hans: „Da, tada je već bila na svijetu. Već se vozila u kovčegu, mogla je već trčati i reći
’Anna’.“ (To je mogla tek otprije 4 mjeseca.)
Ja: „Ali tada ipak još uopće nije bila kod nas.“
Hans: „O da, bila je kod rode.“
Ja: „Pa koliko je onda Hanna stara?“
Hans: „U jesen će imati dvije godine. Hanna je ipak bila tu, ti to ipak znaš.“
Ja: „A kada je bila kod rode u rodinom kovčegu?“
Hans: „Već dugo prije nego se vozila u kovčegu. Već jako dugo.“
Ja: „A kako dugo Hanna onda može hodati? Kad je bila u Gmundenu, još nije mogla
hodati.“
Hans: „Prošle godine ne, ali je inače već mogla.“
Ja: „Ali Hanna je ipak samo jednom bila u Gmundenu.“ Hans: „Ne! Bila je dva puta; da,
tako je. Dobro se sjećam. Samo pitaj mamu, ona će ti već reći.“
Ja: „To ipak nije istina.“

100
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Hans: „Da, istina je. Kada je prvi put bila u Gmundenu mogla je hodati i jahati, a kasnije
smo je morali nositi.
- Ne, tek je kasnije jahala, a prošle smo je godine morali nositi.“
Ja: „Ali ona ipak hoda tek odnedavno. U Gmundenu nije mogla hodati.“
Hans: „Da, samo ti to zapiši. Ja se sasvim dobro sjećam.
- Zašto se smiješ?“
Ja: „Zato što si varalica i jako dobro znaš da je Hanna samo jednom bila u Gmundenu.“
Hans: „Ne, nije istina. Prvi put je jahala na konju... a drugi put (na očigled je postao
nesiguran).“
Ja: „Da li je možda mama bila konj?“
Hans: „Ne, zbiljski konj u jednopregu.“
Ja: „Ali mi smo se uvijek vozili u dvopregu.“
Hans: „Onda je to bio fijaker.“
Ja: „A što je Hanna jela u kovčegu?“
Hans: „U kovčeg joj je stavljen kruh s maslacem, haringa i rotkvice (to smo obično večerali
u Gmundenu) i kada je Hanna krenula, ona si je namazala maslaca na kruh i jela pedeset puta.“
Ja: „Zar Hanna nije vrištala?“
Hans: „Ne!“
Ja: „Pa što je onda činila?“
Hans: „Sasvim mirno sjedila unutra.“
Ja: „Zar nije lupala?“
Hans: „Ne, neprestano je jela i nije se ni maknula. Popila je dva velika lonca kave - ujutro
je sve bilo gotovo, a smeće je ostavila u kovčegu, lišće od dvije rotkvice i nož za rezanje
rotkvica; sve je smazala ko’ zec, jedna minuta i bila je gotova. To je bila šala. Ja i Hanna smo se
čak zajedno vozili u kovčegu i ja sam u kovčegu spavao čitavu noć (prije dvije godine smo
stvarno noću putovali za Gmunden), a mama se vozila u kupeu. Nastavili smo tako jesti i u
kolima, i bilo je baš veselo. - Ona uopće nije jahala na konju (sada je postao nesiguran jer zna
da smo se vozili u dvopregu)... ona je sjedila u kolima. Da, tako je točno bilo, ali ja i Hanna smo
se sami vozili... mama je jahala na konju, a Karoline (naša služavka prošle godine) na drugom...
Hej, to što ti sada pričam uopće nije istina.“
Ja: „Što nije istina?“
Hans: „Ništa. Ti, hajde stavi nju i mene u kovčeg124 i ja ću piškiti u kovčeg. Ja ću onda piškiti
u hlače i baš me briga, nije to nikakva sramota. Ali to da znaš nije nikakva šala; ali je ipak
veselo!“
Zatim je ispričao priču o tome kako je došla roda; isto kao i jučer, ali nije spomenuo da je
na odlasku uzela šešir.
Ja: „Gdje je roda nosila ključ od ulaznih vrata?“
Hans: „U džepu.“
Ja: „A gdje to roda ima džep.“
Hans: „U kljunu.“

124
Kovčeg u predsoblju koji smo kao prtljagu nosili u Gmunden. (Primjedba oca.)

101
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Ja: „U kljunu ga je imala! Još nisam vidio rodu koja je u kljunu imala ključ.“
Hans: „A kako je onda mogla ući? Kako je onda roda mogla ući kroz vrata? To uopće nije
istina, ja sam pogriješio; roda je pozvonila i netko je otvorio.“
Ja: „A kako je to pozvonila?“
Hans: „Na zvono.“
Ja: „Kako je to učinila?“
Hans: „Uzela je svoj kljun i pritisnula kljunom.“
Ja: „I onda je zatvorila vrata?“
Hans: „Ne, služavka ih je zatvorila. Ona je već ustala i ona joj je otvorila vrata i zatvorila ih
za njom.“
Ja: „A gdje živi roda?“
Hans: „Gdje? U kovčegu u kojem drži male djevojčice. U Schonbrunnu možda.“
Ja: „Nisam u Schonbrunnu vidio nikakav kovčeg.“
Hans: „Mora da je ona negdje dalje. - Znaš li kako roda otvara kovčeg? Uzme kljun - i
kovčeg ima jedan ključ - uzme kljun, podigne jedan (jednu polovica kljuna naime) i tako
otključa kovčeg (to mi je demonstrirao na bravi pisaćeg stola). To je isto i ručica.“
Ja: „Nije li ipak djevojčica preteška za nju?“
Hans: „O ne!“
Ja: „Zar kočija ne izgleda kao rodin kovčeg?“
Hans: „Da!“
Ja: „A kola za namještaj?“
Hans: „I kola za bagažu (bagaža: pogrdna riječ za nepristojnu djecu) isto.“ 17. travnja.
Jučer je Hans izveo svoju dugo planiranu nakanu i prešao u dvorište preko puta. Danas to nije
htio učiniti zato jer su baš naspram ulazne kapije stajala pored rampe za istovar jedna kola.
Rekao mi je: „Kad tamo stoje kola, onda se bojim da ću zadirkivati konje i da će oni pasti i
napraviti buku nogama.“
Ja: „A kako se zadirkuju konji?“
Hans: „Kada ih se grdi, onda ih se zadirkuje, kada se viče ’Đija’.“125
Ja: „Da li si već zadirkivao konje?“
Hans: „Da, često. Plašim se da ću to učiniti, ali to nije istinito.“
Ja: „Da li si već u Gmundenu zadirkivao konje?“
Hans: „Ne!“
Ja: „Ali ti rado zadirkuješ konje?“
Hans: „0 da, jako rado.“
Ja: „Da li bi ih rado bičevao?“
Hans: „Da!“
Ja: „Da li bi htio konje tući tako kao mama Hannu? To isto voliš.“

125
Hansa bi često ulovio veliki strah kada bi kočijaši tukli konje i vikali „Đija“. (Primjedba
oca.)
102
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Hans: „To konjima ništa ne škodi kada ih se tuče. (To sam mu svojevremeno rekao kako
bih umirio njegov strah od bičevanja konja.) Jednom sam to zbilja učinio. Jednom sam imao
bič i bičevao sam konja, a on je pao i napravio buku nogama.“
Ja: „Kada?“
Hans: „U Gmundenu.“
Ja: „Zbiljskog konja? Upregnutog u kola?“
Hans: „Bio je izvan kola.“
Ja: „Pa gdje je to onda bilo?“
Hans: „Ja sam ga tako držao da nije trebao pobjeći.“ (Sve je to naravno zvučalo
nevjerojatno.)
Ja: „Gdje je to bilo?“
Hans: „Kod bunara.“
Ja: „Tko ti je to dozvolio? Da li ga je kočijaš tamo ostavio?“
Hans: „To je bio konj iz staje.“
Ja: „A kako je došao do bunara?“
Hans: „Ja sam ga doveo.“
Ja: „Otkuda? Iz staje?“
Hans: „Ja sam ga izveo jer sam ga htio bičevati.“
Ja: „Zar u staji nije bilo nikoga?“
Hans: „O da, Loisl (kočijaš u Gmundenu).“
Ja: „Zar ti je on to dozvolio?“
Hans: „Ja sam s njime lijepo govorio i on je rekao da to smijem učiniti.“
Ja: „Što si mu rekao?“
Hans: „Da li smijem uzeti konja, bičevati ga i vikati. On je rekao da smijem.“
Ja: „Da li si ga jako bičevao?“
Hans: „To što sam ti ispričao uopće nije istina.“
Ja: „Što je istina od toga?“
Hans: „Ništa od toga nije istina, to sam ispričao samo u šali.“
Ja: „I ti nikada nisi nekog konja izveo iz staje?“
Hans: „O ne!“
Ja: „Ali to si želio.“
Hans: „0 da, želio sam i mislio sam si to.“
Ja: „U Gmundenu.“
Hans: „Ne, tek ovdje. Ujutro sam si to već mislio kad sam bio sasvim obučen; ne, ujutro u
krevetu.“
Ja: „Zašto mi to nikada nisi rekao?“
Hans: „Nisam na to mislio.“
Ja: „To si mislio zato što si to vidio na ulici.“
Hans: „Da!“
Ja: „Koga bi zapravo htio rado tući, mamu, Hannu ili mene?“

103
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Hans: „Mamu.“
Ja: „Zašto?“
Hans: „Baš bih je htio tući.“
Ja: „Kada si vidio da netko tuče mamu?“
Hans: „To još nisam vidio, u mom životu nikada.“
Ja: „I ti bi to ipak htio učiniti. A kako bi ti to napravio?“ Hans: „S ’kloferom’.“ (Mama mu
je često prijetila da će ga tući ’kloferom’.)
Za danas sam morao prekinuti razgovor.
Na ulici mi je Hans objasnio da su kočija, kola za namještaj i kola za ugljen zapravo kola za
rodin kovčeg.
To dakle znači: trudne žene. Hansovo iskazivanje sadističkih sklonosti, neposredno prije,
ne može biti izvan konteksta naše teme.
21. travnja. Jutros je Hans ispričao kako je mislio sljedeće: „U Lainzu je bio jedan vlak i ja
sam se s bakom iz Lainza vozio do Glavne carinarnice. Ti još nisi sišao s mosta, a drugi je vlak
već bio u St. Veitu. Kada si sišao, vlak je već bio tu i mi smo ušli u njega.“
(Jučer je Hans bio u Lainzu. Da bi se došlo do perona, mora se prijeći jedan most. S perona
se duž tračnica vidi sve do stanice St. Veit. Stvar je pomalo nejasna. Izvorno je Hans zacijelo
mislio da je krenuo prvim vlakom koji sam ja propustio, a da je zatim iz stanice Unter-St. Veit
došao drugi vlak kojim sam i ja krenuo za njim. Jedan dio te fantazije bijega on je iskrivio, tako
da je na koncu rekao: „Mi smo se zajedno odvezli tek s drugim vlakom.“
Ta je fantazija u vezi s onom posljednjom, neprotumačenom, u kojoj se radilo o tome da
smo na stanici u Gmundenu trebali previše vremena da obućemo odjeću, tako da nas je vlak
odvezao dalje.
Poslijepodne pred kućom. Hans je iznenada utrčao u kuću kad su naišla kola s dva konja
na kojima nisam mogao zamijetiti ništa neobično. Pitao sam ga što nije u redu. Rekao je: „Konji
su tako ponosni da se bojim da će pasti.“ (Kočijaš je naime oštro zategao uzde, tako da su konji
kasali sitnim koracima i visoko držali glave - stupali su odista ponosno.)
Pitao sam ga tko je onda zapravo tako ponosan.
On: „Ti, kada dođem mami u krevet.“
Ja: „Ti bi dakle htio da ja padnem.“
On: „Da, ti bi trebao gol (misli: bosonog kao onda Fritzl) udariti u kamen i onda bi trebala
teći krv i barem onda bih ja malčice mogao biti na samo s mamom. Kada bi se popeo gore u
stan ja bih mogao brzo pobjeći od mame, tako da me ti ne bi vidio.“
Ja: „Možeš li se sjetiti tko se udario u kamen?“
On: „Da, Fritzl.“
Ja: „što si pomislio kada je Fritzl pao?“126
On: „Da bi se ti trebao popiknuti na kamen.“
Ja: „Ti bi dakle rado htio mami?“
On: „Da!“
Ja: „Zbog čega te onda zapravo grdim?“

126
Fritzl je dakle stvarno pao, što je on svojevremeno poricao.

104
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

On: „Ne znam.“ (!!)

Ja: „Zašto?“
On: „Zato što se ljutiš.“
Ja: „To ipak nije istina!“
On: „Da, istina je, ljutiš se i ja to znam. To mora biti istina.“
Moje objašnjenje da samo mali dječaci idu mami u krevet, a veliki spavaju u vlastitom
krevetu nije mu dakle osobito imponiralo.
Pretpostavljam da se njegova želja da „zadirkuje“ konje, tj. da ih tuče i da viče na njih, ne
odnosi na mamu, kako je on stvar prikazao, nego na mene. Mamu je zacijelo samo gurnuo u
prvi plan jer mi nije htio priznati ovo drugo. Zadnjih je dana prema meni iskazao naročitu
nježnost.

Nadmoćno govoreći, što je „naknadno“ uvijek tako lako, htjeli bismo ispraviti oca i reći da
je Hansova želja da „zadirkuje“ konje dvostruko ustrojena - da je sastavljena iz mračne,
sadističke pohote prema majci i jasne želje za osvetom prema ocu. Ova potonja ne može se
reproducirati prije no što ona prva ne dođe na red u vezi s kompleksom trudnoće. U tvorbi
fobije iz nesvjesnih misli dolazi do zgušnjavanja; stoga put analize nikada ne može ponoviti
razvojni tok neuroze.
22. travnja. Jutros si je Hans iznova nešto mislio:
„Jedan dječak s ulice vozio se na vagone tu i došao je kondukter i skinuo je dječaka skroz
do gola i ostavio ga tako da stoji do jutra, a ujutro je dječak kondukteru dao 50 000 guldena
da bi se smio voziti na vagone tu.“ (Preko puta naše kuće prolazi Nordbahn /Sjeverna
željeznička pruga/. Na kolosjeku je stajala jedna drezina na kojoj je Hans jednom vidio dječaka
iz ulice kako se vozi, što je on isto tako želio. Rekao sam mu da se to ne smije, jer bi inače
došao kondukter. Drugi elemenat fantazije je potisnuta želja da bude gol.)
Zamijetili smo otprije nekog vremena da Hansova fantazija stvara slike „u znaku
saobraćaja“ i da na konzekventan način napreduje od konja koji vuče kola do željeznice. Tako
se zacijelo i svaka fobija od ulice združuje s vremenom sa strahom od željeznice.

U podne sam čuo da se Hans čitavo prijepodne igrao s jednom gumenom lutkom koju je
nazvao Greta. Kroz otvor u kojem je nekad bila pričvršćena mala limena pištaljka turio je mali
džepni nožić i zatim je lutki raširio noge i tako pustio nož da ispadne. Dadilji je rekao pokazujući
među lutkine noge: „Gle, ovdje je piša!“
Ja: „Što si ti to danas zapravo radio s lutkom?“
On: „Raširio sam joj noge, a znaš zašto? Zato što je unutra bio nož koji je mama imala. Ja
sam ga stavio tamo gdje je gumb koji pišti, a zatim sam raširio noge i on je tamo ispao van.“
Ja: „Zašto si raširio noge? Zato da vidiš pišu?“
On: „Piša je i prije bila tamo i ja sam je mogao vidjeti.“ Ja: „A zašto si turio nož unutra?“
On: „Ne znam.“
Ja: „Kako izgleda taj nož?“
Donio mi ga je.
Ja: „Nisi li mislio da je to možda malo dijete?“

105
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

On: „Ne, nisam uopće ništa mislio, ali izgleda da mi je roda jednom dobila malo dijete - ili
netko.“
Ja: „Kada?“
On: „Jednom. Čuo sam to, ili to uopće nisam čuo, ili sam to krivo rekao?“
Ja: „Što znači to 'krivo reći’?“
On: „Da nije istina.“
Ja: „U svemu što se kaže ima malo istine.“
On: „No dobro, malo ima.“
Ja (promijenivši temu): „A kako si mislio da dolaze pilići na svijet?“
On: „Roda im tako daje da rastu. Roda daje pilićima da rastu - ne, bog to čini.“
Objasnio sam mu da pilići nesu jaja i da iz jaja ponovo izlaze pilići.
Hans se tome smijao.
Ja: „Zašto se smiješ?“
On: „Zato što mi se sviđa to što si mi ispričao.“
Rekao je da je to već vidio.
Ja: „A gdje to?“
Hans: „Kod tebe!“
Ja: „A gdje sam to ja snio jaje?“
Hans: „U Gmundenu, u travu si snio jaje i najednom je iskočilo pile. Jednom si snio jaje,
to ja znam, to ja sasvim sigurno znam. Jer mi je to mama rekla.“
Ja: „Pitat ću mamu da li je to istina.“
Hans: „To uopće nije istina, ali sam ja jednom snio jaje i onda je iz njega iskočilo pile.“
Ja: „Gdje?“
Hans: „U Gmundenu sam legao u travu, ne, kleknuo i onda me djeca uopće nisu gledala i
najednom sam ujutro rekao: Tražite djeco, jučer sam snio jaje! I najednom su pogledali i
najednom su našli jaje iz koga je izašao mali Hans. Što se sad smiješ? To mama ne zna, a ne
zna to ni Karoline, zato jer nitko nije gledao i ja sam najednom snio jaje i najednom je bilo tu.
Zbilja. Tatice, kada pile naraste iz jajeta? Kada ga se ostavi? Mora li se ono jesti?“
Objasnio sam mu to.
Hans: „No dobro, ostavimo ga kod kokoške i onda će izrasti pile. Zapakirajmo ga u kovčeg
i pustimo ga da se vozi u Gmunden.“

Kako su roditelji oklijevali s odavno opravdanim razjašnjenjima, Hans je smiono preuzeo

vodstvo analize u svoje ruke i poručio im uz pomoć jedne blistave simptomatske radnje
sljedeće: „Pogledajte, tako ja sebi zamišljam rođenje djeteta.“ To što je služavki rekao o smislu
svoje igre s lutkom nije bilo iskreno; pred ocem je izravno porekao da je htio samo vidjeti pišu.
Nakon što mu je otac, tako reći u stilu otplaćivanja na rate, ispričao kako iz jajeta nastaju pilići,
u njemu su se njegovo nezadovoljstvo, njegovo nepovjerenje i njegovo superiorno znanje
sjedinili u jednu krasnu persiflažu koja je u njegovim zadnjim riječima kulminirala u jasnu
aluziju na rođenje sestrice.
Ja: „Čega si se to igrao s lutkom?“
Hans: „Rekao sam joj ’Greta’.“

106
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Ja: „Zašto?“
Hans: „Zato što sam joj rekao 'Greta’.“
Ja: „A kako si se igrao?“
Hans: „Ja sam je njegovao tako kao da je pravo dijete.“
Ja: „Da li bi rado imao malu djevojčicu?“
Hans: „O da. Zašto ne? Ja bih volio dobiti jednu, ali mama je ne smije dobiti, ja to ne bih
volio.“
(To je već često rekao. Boji se da će trećim djetetom biti još više prikraćen.)
Ja: „Ipak samo žena može dobiti dijete.“
Hans: „Ja ću dobiti malu djevojčicu.“
Ja: „A otkuda ćeš je dobiti?“
Hans: „Pa od rode. Ona će izvaditi djevojčicu i djevojčica će najednom snijeti jaje, a iz
jajeta će onda izaći još jedna Hanna, još jedna Hanna. Iz Hanne će izaći još jedna Hanna. Ne,
izaći će jedna Hanna.“
Ja: „I ti bi volio imati jednu djevojčicu.“
Hans: „Da, sljedeće godine dobit ću jednu koja će se isto zvati Hanna.“
Ja: „A zašto mama ne smije dobiti djevojčicu?“
Hans: „Zato što ja jednom želim djevojčicu.“
Ja: „Ali ti ne možeš dobiti djevojčicu.“
Hans: „0 da, dječak dobija djevojčicu, a djevojčica dobij a dječaka.“127
Ja: „Dječak ne dobija djecu. Djecu dobijaju samo žene, mame.“
Hans: „Ali zašto ja ne?“
Ja: „Zato što je dragi bog to tako uredio.“
Hans: „Zašto ti ne dobiješ jedno? O da, već ćeš ti jedno dobiti, samo čekaj.“
Ja: „To mogu dugo čekati.“
Hans: „Ali ja ti pripadam.“
Ja: „Ali mama te je donijela na svijet. Ti onda pripadaš mami i meni.“
Hans: „Da li Hanna pripada meni ili mami?“
Ja: „Mami.“
Hans: „Ne, meni. A zašto onda ne meni i mami?“
Ja: „Hanna pripada meni, mami i tebi.“
Hans: „Aha, znači tako!“
Sve dok mu je nepoznata ženska genitalija, djetetu će naravno nedostajati bitan element
u njegovom razumijevanju seksualnih odnosa.
24. travnja ja i moja žena uputili smo u neku ruku Hansa u tajnu rađanja; rekli smo mu da
djeca rastu u mami i da zatim pomoću istiskanja, što stvara veliku bol, bivaju istisnuta poput
„lumfa“ i tako donijeta na svijet. Poslijepodne smo bili pred kućom. U njega je nastupilo vidljivo
olakšanje. On već trči za kolima i samo okolnost da se ne usuđuje udaljiti iz uže okoline glavnog

127
Iznova jedan djelić infantilne seksualne teorije s neslućenim smislom.
107
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

ulaza, odnosno da ga se ne može nagovoriti na neku dulju šetnju, odaje prisutnost preostalog
straha.
25. travnja Hans me glavom udario u trbuh, što je ranije već jednom učinio. Pitao sam ga
da li je on koza.
Rekao je: „Da, ovan.“ - Pitao sam ga gdje je to vidio ovna.
On: „U Gmundenu, Fritzl je imao jednoga.“ (Fritzl je imao malo živo janje za igru.)
Ja: „Pričaj mi o janjetu, što je ono radilo?“
Hans: „Znaš, gospođica Mizzi (jedna učiteljica koja je stanovala u kući) je uvijek stavljala
Hannu na janje, ali ono nije moglo ustati i nije moglo udarati. Ako dođeš do njega, onda ono
udara jer ima rogove. Fritzl ga je stalno vodio na uzici i vezao za jedno drvo. On ga je uvijek
vezao za drvo.“
Ja: „Da li te je janje udarilo?“
Hans: „Skočilo je na mene, Fritzl mi ga je jednom dao ... jednom sam mu prišao i nisam
znao i najednom je skočilo na mene. Bilo je tako veselo - nisam se prestrašio.“ To zacijelo nije
istina.
Ja: „Voliš li taticu?“
Hans: „O da.“
Ja: „Možda ipak ne?“
Hans se igrao s malim konjićem, igračkom. U jednom trenutku je konjić pao i Hans je stao
vrištati: „Konjić je pao! Gledaj kako stvara buku!“
Ja: „Malo se ljutiš na tatu zato što ga mama voli.“
Hans: „Ne.“
Ja: „A zbog čega onda uvijek plačeš kada mi mama da pusu? Zato što si ljubomoran.“
Hans: „To da.“
Ja: „A što bi ti htio činiti da si tata?“
Hans: „A ti da si Hans? - Onda bih te svake nedjelje vodio u Lainz, ne, svaki dan. Da sam
ja tata, ja bih uvijek bio jako dobar.“
Ja: „A što bi htio raditi s mamom?“
Hans: „Isto bih je poveo u Lainz.“
Ja: „I što još?“
Hans: „Ništa.“
Ja: „Pa zašto si onda ljubomoran?“
Hans: „Ne znam.“
Ja: „I u Gmundenu si bio ljubomoran.“
Hans: „U Gmundenu ne (to nije istina). U Gmundenu sam imao moje stvari, imao sam vrt
u Gmundenu i djecu sam isto imao.“
Ja: „Sjećaš li se kako je krava dobila telića?“
Hans: „O da. Došlo je s jednim kolima (- baš to smo mu tada rekli u Gmundenu; još jedan
udarac roda-teoriji) i druga krava ga je istisnula iz guze.“ (To je bio plod objašnjenja koje smo
mu dali i koje je sada htio usuglasiti s „kolica-teorijom“.)
Ja: „Nije istina da je došlo s kolicima; došlo je iz krave koja je bila u staji.“

108
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Hans je to osporio i rekao da je toga jutra vidio kola. Upozorio sam ga da smo mu
vjerojatno bili ispričali kako je telić došao u kolima. Napokon je priznao: „To mi je vjerojatno
rekla Berta ili ne - ili možda kućevlasnik. On je bio tamo i bila je ipak noć i zato je ipak istina to
što sam ti rekao ili mi se čini da mi to nitko nije rekao, nego da sam si to mislio po noći.“
Tele je, ako se ne varam, bilo odvezeno u kolima; otuda ova zbunjenost.
Ja: „Zašto nisi mislio da ga je donijela roda?“
Hans: „To si nisam htio misliti.“
Ja: „Ali to da je Hannu donijela roda, to si ipak mislio?“ Hans: „Ujutro (nakon poroda) sam
to mislio. - Hej tata, da li je gospodin Reisenbichler (kućevlasnik) bio tamo kada je telić došao
iz krave?“128
Ja: „Ne znam. Ti misliš da je?“
Hans: „Mislim, da... Tata da li si često vidio konja koji ima nešto crno na ustima?“
Ja: „To sam već često vidio na ulici u Gmundenu.“129 Ja: „U Gmundenu si bio često u
krevetu kod mame?“ Hans: „Da.“
Ja: „I onda si mislio da si ti tata?“
Hans: „Da.“
Ja: „I onda si se bojao tate?“
Hans: „Ti znaš sve, a ja ne znam ništa.“
Ja: „Kada je Fritzl pao, da li si mislio da bi tata tako trebao pasti, a kada te je udarilo janje,
da bi ono trebalo tako udariti tatu. Sjećaš li se onog pogreba u Gmundenu?“ (Prvi pogreb koji
je Hans vidio, često ga se sjeća i to je bez sumnje sjećanje koje prikriva nešto drugo.) Hans:
„Da, i što onda?“
Ja: „Onda si mislio da kad bi tata umro, onda bi ti mogao biti tata.“
Hans: „Da.“
Ja: „Kojih se kola zapravo još bojiš?
Hans: „Svih.“
Ja: „To ipak nije istina.“
Hans: „Ne bojim se fijakera i jednoprega. Kočije i prtljažnih kola samo onda kada su
natovarena, ali kada su prazna, onda ne. Ako je jedan konj i ako su dokraja natovarena, onda
se bojim, a ako su dva konja i ako su kola dokraja natovarena, onda se ne bojim.“
Ja: „Kočije se bojiš zato što unutra ima puno ljudi?“ Hans: „Zato što je na krovu tako puno
prtljage.“
Ja: „Zar mama kad je dobijala Hannu nije isto tako bila natovarena?“
Hans: „Mama će ponovo biti natovarena kada će imati još jedno i kada će ono ponovo
rasti i kada će ponovo biti unutra.“
Ja: „I ti bi to volio?“
Hans: „Da.“

128
Hans koji ima razloga da ne vjeruje izjavama odraslih razmišlja o tome nije li kućevlasnik
možda pouzdaniji od oca.
129
Smisao je ovaj: Otac mu dugo vremena nije htio vjerovati ono o crnom oko usta konja,
ali se to na koncu potvrdilo
109
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Ja: „Ali ti si bio rekao da ne želiš da mama dobije još jedno dijete.“
Hans: „Onda ona više neće biti natovarena. Mama je rekla da ako ga mama ne želi, onda
ga ne želi ni dragi bog. I ako ga mama neće htjeti, onda ga neće ni dobiti.“ (Hans je naravno
jučer pitao da li u mami još ima djece. Rekao sam mu da nema i da ako dragi bog to ne želi,
onda ni djeca neće u njoj rasti.)
Hans: „Ali mama mi je rekla da ako ona ne želi, onda ni jedno više neće narasti, a ti kažeš
da je to zato što to dragi bog ne želi.“
Rekao sam mu dakle da je onako kako sam ja rekao, na što je primijetio: „Ti si ipak bio
tamo, zar ne? Ti to sigurno bolje znaš.“ - Dakako, ponovo je pitao mamu, a ona je proturječje
izmirila rekavši da ako ona ne želi, ne želi ni bog.130
Ja: „Izgleda mi da ipak želiš da mama dobije dijete, zar ne?“
Hans: „Ali ne bih htio da se to dogodi.“
Ja: „Ali ipak to želiš?“
Hans: „Da, želim.“
Ja: „Znaš li zašto to želiš? Zato što bi volio biti tata.“ Hans: „Da... Ali kako se to događa?“
Ja: „Što kako se događa?“
Hans: „Pa tata ipak ne dobij a dijete i kako se onda to događa kad bih ja volio biti tata?“
Ja: „Ti bi htio biti tata i htio bi oženiti mamu i htio bi biti tako velik kao ja i imati brkove i
htio bi da mama dobije dijete.“
Hans: „Tatice, a kada budem oženjen, onda ću dobiti samo jedno ako želim i ako sam
oženjen s mamom i ako ne želim dijete, onda ni bog ne želi, ako sam oženjen.“
Ja: „A da li bi volio biti oženjen s mamom?:
Hans: „O da.“

Jasno se opaža kako sreću u fantaziji ometa nesigurnost oko uloge oca i dvojba u
mogućnosti da sam uspostavi kontrolu nad rađanjem djece.
Uvečer istoga dana, kad smo ga položili u krevet, Hans mi je rekao: „Znaš li što sada radim?
Sada ću do 10 sati još razgovarati s Gretom koja je kod mene u krevetu. Moja su djeca uvijek
sa mnom u krevetu. Da li znaš zašto je to?“ - Kako je već bio jako pospan, obećao sam mu da
ćemo to sutra zapisati i on je zaspao.
Iz ranijih zabilješki vidi se da je Hans od povratka iz Gmundena neprestano fantazirao o
svojoj „djeci“, da on razgovara s njima itd.131
26. travnja pitao sam ga zašto uvijek govori o svojoj djeci.
Hans: „Zašto? Zato što bih jako volio imati djecu, ali ja ih nikada ne želim i ne bih ih htio
imati.“132

130
Ce que femme veut Dieu veut. Hans je ovdje u svojoj oštroumnosti iznova otkrio veoma
ozbiljan problem.
131
Nema nikakve potrebe da se ovdje u Hansa pretpostavi neka feminina crta čežnje za
djecom. Kako je kao dijete svoje najsretnije doživljaje imao s majkom, sada ih ponavlja, ali u
aktivnoj ulozi pri čemu sam mora igrati majku.
Ovo tako upadljivo proturječje je proturječje između fantazije i zbiljnosti - između
132

onoga željeti i onoga imati. On zna da je u zbiljnosti dijete i da bi mu druga djeca samo smetala,
110
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Ja: „Da li si uvijek zamišljao da su Berta, Olga i ostali tvoja djeca?“

Hans: „Da, Franzl, Fritzl i Paul (s kojima se igrao u Lainzu), a i Lodi.“ To je izmišljeno ime
njegovog najdražeg djeteta o kojem najčešće priča. - Ovdje naglašavam da taj lik Lodi ne
postoji tek otprije nekoliko dana, nego da je izmišljen i prije onog dana (24. travnja) kad smo
mu objašnjavali kako djeca dolaze na svijet.
Ja: „Tko je Lodi? Da li je ona u Gmundenu?“
Hans: „Ne.“
Ja: „Postoji li ta Lodi?“
Hans: „Da, ja je poznam.“
Ja: „Koju to?“
Hans: „Ovu tu koju imam.“
Ja: „Pa kako onda ona izgleda?“
Hans: „Kako? Crne oči, crna kosa... jednom sam je sreo s Mariedl (u Gmundenu) kad sam
išao u grad.“
Kad sam podrobnije ušao u stvar, ispostavilo se da je sve to izmišljeno. 133
Ja: „Ti si dakle mislio da si mama?“
Hans: „Ali ja sam i zbilja bio mama.“
Ja: „A što si onda napravio s djecom?“
Hans: „Ostavio sam ih da spavaju kod mene, djevojčice i dječaci.“
Ja: „Svaki dan?“
Hans: „Pa da, naravno.“
Ja: „Da li si razgovarao s njima?“
Hans: „Kada sva djeca nisu ušla u krevet, ja sam neke stavio na sofu, a neke u dječja kolica,
a kada ih je još ostalo, prenio sam ih na pod i stavio u kovčeg, a bilo je još djece i ja sam ih
stavio u drugi kovčeg.“
Ja: „Dakle rodini kovčezi za djecu stajali su na podu?“ Hans: „Da.“
Ja: „Kada si dobio djecu? Da li je Hanna već bila na svijetu?“
Hans: „Da, već dugo.“
Ja: „Ali od koga si ti mislio da si dobio djecu?“
Hans: „Kako, pa od mene.“134
Ja: „Ali tada još uopće nisi znao da djeca dolaze od nekoga.“
Hans: „Mislio sam da ih je donijela roda.“ (Očigledna laž i izvlačenje). 135
Ja: „Jučer je Greta bila kod tebe, ali ti ipak već znaš da dječaci ne mogu imati djecu.“
Hans: „Pa da, ali ja ipak mislim da mogu.“

ali je u fantaziji on majka i treba djecu s kojima može ponavljati one nježnosti koje je sam
doživio.
133
Moguće je ipak da je Hans nekoga koga je u Gmundenu slučajno sreo uzdigao do svog
ideala koji je uostalom po boji očiju i kose uobličen po uzoru na majku.
134
Hans ne može odgovoriti drugačije nego sa stajališta autoerotizma.
135
To su djeca njegove fantazije, tj. njegove onanije.

111
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Ja: „Kako si došao do imena Lodi? Tako se ipak ne zove ni jedna djevojčica. Možda Lotti?“
Hans: „A ne, Lodi. Ne znam, ali je to ipak ljepše ime.“ Ja (u šali): „Misliš li možda čokolodi
(Schokolodi)?“
Hans (odmah): „Ne, safalodi (Saffalodi)136... zato što tako volim jesti kobasice, a i salame.“
Ja: „Hej, zar safalodi ne izgleda kao lumf?“
Hans: „Da!“
Ja: „A kako onda izgleda lumf?“
Hans: „Crn. Znaš (pokazuje na moje obrve i brkove) kao ovo i ovo.“
Ja: „I kako još? Okrugao kao safalada?“
Hans: „Da.“
Ja: „A kad si sjedio na noni i kada je dolazio lumf, da li si mislio da dobijaš dijete?“
Hans (smijući se): „Da, već u - ulici i ovdje isto.“
Ja: „Da li znaš kako je pao kočijski konj? Kočija je izgledala kao kovčeg za djecu i kada je
pao crni konj, bilo je to kao ...“
Hans (nadovezujući se): „Kao kada se dobije dijete.“
Ja: „I što si mislio kada je stvarao buku svojim nogama?“
Hans: „Pa, kada ne želim sjediti na noni i kada bih se radije igrao, onda i ja tako stvaram
buku nogama.“ (Udario je nogom o pod.)
Otuda ga toliko zanima i to da li ljudi djecu dobijaju rado ili nerado.
Danas se Hans bez prestanka igra utovarivanja i istovarivanja putničkih kovčega, a želi
također i jedna kolica s takvim kovčezima kao igračku. U dvorištu Glavne carinarnice preko
puta najviše se zanima za utovarivanje i istovarivanje kola. Najviše se prestraši kada vidi upravo
natovarena kola koja treba da krenu. „Konji će pasti.“137 Vrata od hangara Carinarnice naziva
„rupama“ (prva, druga, treća... rupa). Ali sada, umjesto „rupa“, kaže „guzina rupa“.
Strah je gotovo posve nestao, ali još uvijek želi ostati u blizini kuće kako bi imao
odstupnicu ako bi se možda prestrašio. Više međutim ne bježi u kuću i uvijek ostaje na ulici.
Kao što je poznato, bolest je i počela tako što se za vrijeme šetnje uplakan okrenuo i vratio, a
kada je bio prisiljen da drugi put krene na šetnju, išao je samo do stanice gradske željeznice
„Hauptzollamt“ odakle se još vidi naš stan. Za vrijeme babinja moje žene bio je naravno
odvojen od nje, i sadašnji strah koji ga sprečava da napusti blizinu kuće zapravo je još uvijek
čežnja za njom koju je onda osjećao.
30. travnja. Vidjevši Hansa kako se iznova igra sa svojom imaginarnom djecom, rekao sam
mu, „Kako to da su tvoja djeca još uvijek živa? Pa ti znaš da dječaci ne mogu dobiti djecu.“
Hans: „To znam. Prije sam bio mama, a sada sam tata.“
Ja: „A tko je mama tvojoj djeci?“
Hans: „Kako, pa mama, a ti si deda.“
Ja: „Ti bi dakle htio biti velik kao ja, htio bi se oženiti s mamom i onda bi ona trebala dobiti
djecu.“

136
Safalada („Saffaladi“) = cervelat. Moja žena rado priča kako njena tetka uvijek kaže
„Soffilodi“, što je on mogao čuti. (Primjedba oca.)
137
Ne kažemo li „niederkommen“ („spustiti se, sići“, ali i „rađati“) kada žena rađa.
112
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Hans: „Da, to bih htio i onda će baka iz Lainza (moja majka) biti njihova bakica.“

Sve ide na dobro. Mali Edip je našao sretnije rješenje od onoga koje mu je predodređeno
sudbinom. Umjesto da odstrani oca, on mu je priuštio istu sreću koju je zahtijevao za sebe;
proglasio ga je djedom oženio ga njegovom vlastitom majkom.

1. svibnja oko podne došao mi je Hans i rekao: „Znaš što?

Hajd’mo napisati nešto profesoru.“
Ja: „A što to?“
Hans: „Jutros sam bio na zahodu sa svom mojom djecom.
Prvo sam ja napravio lumf i pipi, a oni su gledali. Onda sam ih ja postavio na školjku i onda
su oni napravili pipi i lumf, a ja sam im papirom obrisao guzu. Znaš zašto?
Zato što bih tako rado imao djecu i htio bih im sve činiti, voditi ih na zahod, čistiti im guzu
i sve što se radi s djecom.“
Nakon priznanja ove fantazije zacijelo bi teško bilo osporavati činjenicu da je osjećaj
ugode u Hansa povezan s ekskrementalnim funkcijama.
Poslijepodne se po prvi put usudio poći u Stadtpark.
Kako je 1. svibanj, na ulicama je manje kola no inače, ali ipak u broju koji bi ga do sada
redovito preplašio. Veoma je ponosan na svoje postignuće i morao sam s njim nakon užine
ponovo u park. Na putu smo sreli kočiju koju mi je pokazao rekavši: „Gle, kola s rodinim
kovčegom!“ Ako, kao što je planirano, sutra opet pođe sa mnom u park, onda zasigurno
možemo smatrati njegovu bolest izliječenom.
2. svibnja došao je ujutro k meni: „Hej, nešto sam si danas mislio.“ U početku je to
zaboravio, ali je kasnije savladavajući prilične otpore ispričao: „Došao je instalater i najprije mi
je kliještima oduzeo guzu, a zatim mi je dao drugu i onda je sve to napravio i s pišom. Rekao
je: Daj da vidim guzu i ja sam se morao okrenuti, a on ju je uzeo i onda rekao: Daj da vidim
pišu.“
Otac je shvatio karakter ove fantazije želje i ni trena se nije dvoumio oko jedinog
tumačenja koje je dopuštala.
Ja: „On ti je dao veću pišu i veću guzu.“
Hans: „Da.“
Ja: „Kao što je tatina, jer bi ti rado htio biti tata?“
Hans: „Da, i takve brkove kao ti bih htio imati, i takvu kosu.“ (Pokazujući malje na mojim
prsima.)
Sada je moguće ispravnije protumačiti onu fantaziju koju je Hans nedavno ispričao:
Instalater je došao, odvmuo kadu i onda mi gurnuo svrdlo u trbuh. Velika kada znači „guza“, a
svrdlo ili odvijač, kao što je tada već protumačeno, pišu.138 To su identične fantazije, štoviše,

138
Možda možemo dodati da riječ „svrdlo“ („Bohrer“) nije odabrana bez veze s riječima
„roditi“ („geboren“) i „rođenje“ („Geburt“). Dijete u tom slučaju ne bi dakle pravilo nikakvu
razliku između „svrdlan“ („gebohrt“) i „rođen“ („gebohren“). Ja prihvaćam tu pomisao na koju
mi je ukazao jedan upućeni kolega, ali nisam u stanju reći da li se tu radi o nekoj dubljoj
općenitoj vezi, ili pak o iskorištavanju jedne slučajnosti svojstvene njemačkom jeziku. Prometej
113
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

ovime se otvara i novi pristup Hansovom strahu od velike kade koji se uostalom već smanjio.
Njemu je naime neprijatno što je njegova „guza“ tako mala u velikoj kadi.
Sljedećih mi je dana majka više puta pisala izražavajući svoje veselje zbog Hansova
oporavka.
Tjedan dana kasnije prispio je i očev pogovor:
Poštovani gospodine profesore! Hansovoj povijesti bolesti htio bih dodati sljedeće:
1. Remisija nakon prvog objašnjenja koje smo mu dali nije bila tako potpuna kao što sam
je možda prikazao. Istina je da je Hans išao u šetnju, ali samo pod prisilom i s velikim strahom.
Jednom je išao sa mnom do stanice „Hauptzollamt“ otkuda se još vidi naš stan, ali ga se nije
moglo privoljeti da krene dalje.
2. Ad: malinovac, puška za pucanje. Malinovac Hans dobija kada ga muči začepljenje.
Često također brka riječi „pucati“ („Schiessen“) i „srati“ („Scheissen“).
3. Kada smo Hansa iz naše spavaće sobe premjestili u njegovu vlastitu, zasebnu sobu,
bio je star 4 godine.
4. Ostatak njegove bolesti još je uvijek tu, ali se više ne izražava u strahu, nego u
normalnom nagonu za postavljanjem pitanja. Pitanja se uglavnom odnose na to od čega su
napravljene razne stvari (tramvaji, strojevi itd.), tko je napravio te stvari itd. Za sva pitanja
karakteristično je da ih Hans postavlja, premda si je sam već dao odgovor. On se želi samo
uvjeriti. Kad me je jednom umorio svojim pitanjima i kada sam mu rekao: „Misliš li ti da ti ja
mogu odgovoriti na sve što me pitaš?“, odvratio mi je: „Pa ja sam mislio da ti ako si znao ono
o konju, znaš i to.“
5. O bolesti Hans priča samo još kao o prošlosti: „Tada kada sam imao glupost.“
6. Još jedna stvar je ostala neriješena. Hans naime razbija sebi glavu pitanjem što to otac
uopće ima s djetetom, jer je ipak majka ta koja dijete donosi na svijet. To se može zaključiti iz
njegovih pitanja kao što su: „I tebi isto pripadam, zar ne?“ (Misleći, ne samo majci.) To kako
on pripada meni, njemu nije jasno. S druge strane, nemam nikakav izravan dokaz da je, kao
što Vi mislite, prisluškivao koitus roditelja.
7. U prikazivanju cijelog slučaja moralo bi se možda ipak upozoriti na žestinu Hansova
straha, jer bi inače netko rekao: „Da je dobio batina kako spada, već bi on išao u šetnju.“
Zaključno dodajem još ovo: S Hansovom posljednjom fantazijom prevladan je i strah koji
potječe od kompleksa kastracije, a bolno je iščekivanje našlo sretan ishod. Da, liječnik,
instalater, itd. je došao, oduzeo penis, ali samo zato da bi ga zamijenio većim. Uostalom, naš
je mali istraživač samo prerano spoznao da je sve znanje krparija i da na svakom stupnju neke
zagonetke ostaju neriješene.

(Pramantha) koji je stvorio ljude također etimološki znači „svrdlo Usp. Abraham, Traum und
Mythos („San i mit“), 1909.

114
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

3 Epikriza
Ovo promatranje razvoja i rješenja fobije u jednoga još ni petogodišnjeg dječaka morat
ću sada ispitati u tri pravca: prvo, u kojoj mjeri ono podržava tvrdnju koju sam postavio u Tri
rasprave, o seksualnoj teoriji, (1905. d); drugo, što nam je u stanju pružiti u svrhu
razumijevanja ovog tako čestog oblika bolesti; i treće, što bi se odatle dalo izvući u korist
razjašnjenja dječjeg duševnog života i kritike naših odgojnih ciljeva.
1
Moj je dojam da se slika dječjeg seksualnog života, onako kako ona proizlazi iz
promatranja maloga Hansa, veoma dobro podudara s onim opisom koji sam u svojoj
Seksualnoj teoriji dao na temelju psihoanalitičkih istraživanja odraslih. No, prije nego uđem u
pojedinosti tog podudaran ja morat ću se suočiti sa dva prigovora koji se protive korištenju
ove analize. Prvi glasi: Mali Hans nije normalno dijete, nego, kao što su pokazali slijed događaja
i sama bolest, dijete disponirano za neurozu, nasljedno poremećeno i da je stoga nedopustivo
primjenjivati na drugu, normalnu djecu zaključke koji važe samo za njega. Na taj ću se prigovor
osvrnuti kasnije jer on samo ograničuje vrijednost promatranja ne odbacujući je u potpunosti.
U drugom, mnogo strožijem prigovoru tvrdi se da analizi djeteta koju je vodio njegov otac,
otac koji je podložan mojim teorijskim pogledima i obuzet mojim predrasudama, nedostaje
svaka objektivna vrijednost. Po sebi se razumije da je dijete u visokom stupnju sugestibilno i
to možda naspram ni jedne druge osobe toliko koliko spram svoga oca; ono je spremno ocu
za ljubav dati se prisiliti na bilo što i to iz zahvalnosti što se on toliko bavi njime; njegovi iskazi
nemaju nikakvu dokaznu snagu, a sve što pruža u svojim asocijacijama, fantazijama i snovima
ići će naravno onim smjerom kojim je prisilno natjerano svim mogućim sredstvima. Ukratko,
prema tom prigovoru cijela je stvar ponovo samo „sugestija“, s tom razlikom da je njeno
raskrinkavanje u djeteta daleko lakše nego u odrasla čovjeka.
Čudna stvar; sjećam se kad sam se prije 22 godine počeo upletati u znanstvene sporove,
s kakvim je izrugivanjem tada starija generacija neurologa i psihijatara dočekala postavku
sugestije i njenih efekata. Otada se situacija iz temelja izmijenila; odbojnost se preobratila u
odveć susretljivu spremnost na prihvaćanje i to ne samo uslijed djelovanja koje su tokom
posljednjih decenija morali za sobom ostaviti radovi Liebeaulta, Bernheima i njihovih učenika,
nego i zato što je u međuvremenu otkriveno kakvu uštedu u mišljenju omogućuje upotreba
krilatice „sugestija“. A ipak nitko ne zna, a niti se trudi da sazna što to sugestija jest, otkuda
potječe i kada djeluje; dovoljno je da se sve što je u psihičkome neugodno može nazvati
„sugestijom“.
Ne dijelim danas omiljeno mišljenje da je ono što govore djeca naskroz proizvoljno i
nepouzdano. Proizvoljnosti u psihičkome uopće nema; nepouzdanost u dječjim iskazima
potječe pak od prevlasti njihove fantazije, kao što nepouzdanost u iskazima odraslih dolazi od
prevlasti njihovih predrasuda. A kada i laže, dijete to ne čini bez razloga i u cjelini daleko je
sklonije ljubavi prema istini od starijih. Uđuture odbacujući sve izjave našeg malog Hansa
zacijelo bismo mu učinili tešku nepravdu; naprotiv, sasvim jasno se može razlikovati gdje on
pod prisilom otpora iskrivljuje istinu ili je zadržava za sebe, gdje on i sam neodlučan povlađuje
ocu i gdje se to što kaže ne može uzeti kao izvjesno, a gdje iz njega, oslobođenog pritiska,
provaljuje ono što je njegova unutrašnja istina i što je dotada jedino on znao. Veće sigurnosti
ne možemo naći ni u izjavama odraslih. Nažalost, ostaje činjenica da nikakav prikaz neke
psihoanalize ne može reproducirati one dojmove koje čovjek dobij a za vrijeme njena

115
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

izvođenja, kao i to da se konačno uvjerenje ne može steći čitanjem, nego samo posredstvom
vlastitog doživljaja. No, taj se nedostatak u jednakoj mjeri odnosi i na analizu s odraslima.
Maloga Hansa njegovi su roditelji opisali kao vedro i iskreno dijete, a takav je mogao
postati i zahvaljujući odgoju koji su mu poklonili roditelji i koji se u bitnome zasnivao na
ispuštanju naših uobičajenih odgojnih grijeha. Sve dok se u veseloj naivnosti mogao prepuštati
svojim istraživanjima ne sluteći sukobe koji će uskoro izrasti iz njih, otvoreno je i bez sustezanja
izražavao sve što misli, tako da promatranja iz vremena prije njegove fobije ne podliježu
nikakvim dvojbama i zamjerkama. U vrijeme bolesti i tokom analize počinje za njega
nepodudarnost između onoga što govori i onoga što misli; do toga dolazi dijelom zato što mu
se nameće nesvjesna građa kojom nije u stanju najednom ovladati, a dijelom uslijed toga što
je sadržaj tih njegovih misli bio takav da ih je za račun odnosa s roditeljima morao suzdržati.
Tvrdim da ostajem nepristran kada kažem da te teškoće prema mom sudu nisu bile veće od
onih u mnogim drugim analizama s odraslima.
Za vrijeme analize svakako mu je moralo biti rečeno mnogo toga što sam nije znao reći,
moralo ga se pobuditi na misli koje dotada u njega još nisu došle do izražaja i njegovu je
pozornost valjalo usmjeriti u onim pravcima iz kojih je njegov otac očekivao da će nešto doći.
To slabi dokaznu snagu analize; ali u svakom se slučaju postupa tako. Jer psihoanaliza nije
nikakvo netendenciozno znanstveno istraživanje, nego terapeutski zahvat; ona ništa ne želi po
sebi dokazati, nego želi samo nešto promijeniti. U psihoanalizi liječnik svaki puta, nekad u
većoj, a nekad u manjoj mjeri, svjesno predočuje pacijentu ono što od njega očekuje i pomoću
toga se osposobljava za prepoznavanje i shvaćanje nesvjesne građe. Postoje naime slučajevi u
kojima pacijentu treba više, i oni u kojima mu treba manje pomoći. Ali bez takve pomoći nitko
ne može proći. S lakim smetnjama čovjek možda i sam može izaći na kraj, ali nikada s neurozom
koja se naspram Ja postavlja kao nešto strano; da bi se ona svladala potreban je netko drugi i
u mjeri u kojoj taj drugi može pomoći, izlječiva je i sama neuroza. Ako je u biti neuroze to da
se čovjek okreće od „drugoga“, što je izgleda sadržano u karakteristici stanja sabranih pod
nazivom dementiae praecox, onda su upravo zato slučajevi takvih stanja neizlječivi za naše
napore. Valja dakako priznati da je djetetu zbog nedovoljnog razvitka njegovih intelektualnih
sistema potrebna posebno intenzivna pomoć. Ali to što liječnik saopćava pacijentu, i samo ipak
potječe iz analitičkih iskustava; napokon, stvar je i zbiljski dovoljno uvjerljiva, ako se na račun
tog liječničkog upletanja otkrije i razriješi čitav sklop patogene građe.
A ipak, naš mali pacijent je i za vrijeme analize svoju samostalnost dokazao sasvim
dovoljno da ga možemo osloboditi optužbe zbog „sugestije“. Kao i sva djeca, on svoje djetinje
seksualne teorije primjenjuje na građu ne primajući za to nikakva poticaja. Te su teorije
odraslome čovjeku sasvim daleke; u ovom slučaju ja sam zapravo propustio upozoriti oca na
to da put do teme rađanja djece mora za Hansa ići preko ekskrecionog kompleksa. A to što je
uslijed moje površnosti postalo mutnim dijelom analize, naknadno se iskazalo barem kao
dobro svjedočanstvo nepatvorenosti i samostalnosti Hansova misaonog rada. On je najednom
bio zauzet „lumfom“, a da njegov otac koji mu je navodno sve to sugerirao nije mogao
razumjeti kako je on do toga došao i što će iz toga nastati. Ocu se jednako malo udjela može
pripisati i u razvitku onih dviju fantazija oinstalateru koje su proizašle iz rano stečenog
„kompleksa kastracije“. Ovdje također moram priznati da sam ocu u potpunosti prešutio to da
ja očekujem takvu vezu, što sam učinio iz teorijskog interesa, ne dopuštajući tako da se okrnji
uvjerljivost jednog dokaza do kojeg se inače teško dolazi.
Daljnjim udubljivanjem u detalje analize naišlo bi se još na mnoštvo novih dokaza za
Hansovu neovisnost o „sugestiji“, ali ću ovdje ipak prekinuti razmatranje tog prvog prigovora.

116
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Znam da ni ovom analizom neću uvjeriti onoga tko se ne želi dati uvjeriti i stoga ću nastaviti
obradu ovog promatranja za one čitatelje koji su sami već stekli uvjerenje u objektivnost
nesvjesne patogene građe, ne propuštajući usput priliku da naglasim ugodnu činjenicu da je
broj ovih potonjih u stalnom porastu.
Prva crta u maloga Hansa koja pripada seksualnom životu je njegov naročito živ interes za
vlastitu „pišu“, za organ koji je ovdje dobio ime prema onoj nikako manje važnoj od njegovih
dviju funkcija, onoj naime koja se u dječjoj sobi ne može zaobići. Taj ga je interes učinio
istraživačem; otkrio je tako da se na temelju postojanja, odnosno nepostojanja piše mogu živa
bića razlikovati od neživih. U svih živih bića koja je smatrao sebi sličnima pretpostavljao je da
postoji taj važni dio tijela, proučavao ga je na velikim životinjama, slutio ga u obaju roditelja i
nije ga se moglo spriječiti da vlastitim očima utvrdi njegovo postojanje u novorođene sestre.
Moglo bi se reći da bi njegov „svjetonazor“ bio odveć snažno uzdrman da je morao pristati na
to da se neko biće slično njemu odrekne toga organa; bilo bi to kao da je oduzet njemu
samome. Ona majčina prijetnja koja se odnosila na ništa manje nego gubitak piše bila je stoga
vjerojatno najhitrije odbačena iz njegovih misli te je svoje djelovanje mogla ispoljiti tek kasnije.
Do majčine intervencije došlo je zbog toga što je on doticanjem toga uda navikao sebi stvarati
osjećaje ugode; dječak je otpočeo s najuobičajenijom i - najnormalnijom vrstom autoerotske
seksualne djelatnosti.
Na način koji je Alfred Adler veoma dobro označio139 kao ukrštanje nagona povezuje se
ugoda koja se dobiva na vlastitom spolnom organu sa skopofilijom (ugodom promatranja) u
njenom aktivnom i pasivnom obliku. Mali Hans pokušava vidjeti pišu drugih osoba, razvija
svoju seksualnu znatiželju i voli pokazivati svoju vlastitu. Jedan od njegovih snova iz prvog
razdoblja potiskivanja ima kao sadržaj želju da mu jedna od njegovih malih prijateljica
pomogne kada piški, dakle da ona sudjeluje u promatranju njegove piše. San tako svjedoči da
je ta želja sve do tada ostala nepotisnuta, kao što i kasnije izjave potvrđuju da je Hans tu svoju
želju običavao i zadovoljiti. Aktivni smjer seksualne skopofilije u njega se uskoro povezao s
jednim određenim motivom. Ako je on kako ocu tako i majci više puta stavljao do znanja kako
žali što još nikada nije vidio njihove piše, onda ga je na to vjerojatno prisilila potreba da
uspoređuje. Ja ostaje mjerilo kojim čovjek mjeri svijet; neposrednim uspoređivanjem sa
samim sobom čovjek ga uči razumijevati. Hans je zamijetio da velike životinje imaju i veće piše
od njega; stoga on pretpostavlja da isti odnos važi i za njegove roditelje te se želi u to uvjeriti.
Mama, misli on, zacijelo ima pišu „kao konj“. Zatim već ima spremnu utjehu da će njegova piša
rasti zajedno s njim; to je kao da se dječja želja za odrastanjem usredotočila na njegove
genitalije.
U seksualnoj konstituciji maloga Hansa genitalna je zona dakle ona koja među erogenim
zonama otpočetka pruža najintenzivniju ugodu. Pored nje evidentna je samo još
ekskrementalna ugoda, povezana s otvorima za pražnjenje mokraće i stolice. Ako je on u svojoj
posljednjoj fantaziji sreće kojom je prevladana njegova bolest zamišljao da ima djecu koju vodi
na zahod, pomaže im piškiti i briše im guzu, ukratko „čini s njima sve što se s djecom može
činiti“, onda izgleda neizbježno pretpostaviti da su ti isti postupci za vrijeme njegove njege bili
za njega izvor osjeta ugode. Tu ugodu iz svojih erogenih zona zadobio je uz pomoć osobe koja
ga je njegovala, majke, i ta ugoda ga je dakle već odvela do izbora objekta; ostaje međutim
mogućnost da je on još ranije bio navikao pribavljati sebi tu ugodu autoerotski i da pripada
onoj djeci koja vole zadržavati ekskrete sve dok im njihovo izbacivanje ne osigura nasladu.

139
„Der Aggressiontrieb im Leben und in der Neurose“ („Nagon za agresijom u životu i
neurozi“) (1903).

117
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Kažem samo da je to moguće jer tako nešto nije u ovoj analizi razjašnjeno; „stvaranje buke
nogama“ (koprcanje) čega se kasnije toliko boji upućuje u tom smjeru. Ti izvori ugode nisu u
Hansa uostalom tako upadljivo naglašeni kao što je često slučaj u druge djece. U svojim
navikama on je veoma rano postao čist, a mokrenje u krevet i svakodnevna inkontinencija nisu
igrali nikakvu ulogu u njegovim prvim godinama; u njega se ništa nije moglo zamijetiti ni od
one, odraslima toliko odvratne sklonosti igranju s ekskrementima koje obično iznova nastupa
na svršetku procesa psihičkog kržljanja.
Naglasimo odmah na ovom mjestu i činjenicu da je za vrijeme njegove fobije postojalo
očigledno potiskivanje tih dviju, u njega dobro izobraženih komponenti seksualne djelatnosti.
On se stidi urinirati pred drugima, optužuje sebe da je stavio prst na pišu, trudi se da napusti
onaniju, a gade mu se „lumf“, „pipi“ i sve što podsjeća na to. U fantaziji o njezi djece on je
iznova ukinuo to zadnje potiskivanje.
Seksualna konstitucija kakva je u našeg malog Hansa izgleda da ne sadrži dispoziciju za
razvoj perverzija ili njihovog negativa (ograničimo se ovdje na histeriju). Koliko znam iz iskustva
(a ovdje se stvarno i nalaže suzdržanost), urođena konstitucija histeričara - u perverznih se to
razumije gotovo po sebi - odlikuje se odstupanjem genitalnih zona spram drugih erogenih
zona.
Jedan jedini „otklon“ seksualnog života mora biti izričito izuzet od tog pravila. U onih koji
kasnije postaju homoseksualci i koji prema mom očekivanju i prema promatranjima J. Sadgera
svi u djetinjstvu prolaze kroz amfigenu fazu, nailazimo na istu infantilnu predominantnost
genitalne zone, posebice penisa. U svakom slučaju, ovo visoko štovanje muškoga uda postaje
sudbinom za homoseksualce. Oni ženu odabiru za seksualni objekt u svom djetinjstvu sve dok
pretpostavljaju da i ona posjeduje taj, kako se njima čini neizostavni dio tijela; kada se uvjere
da ih je žena u toj točki iznevjerila, ona za njih postaje kao seksualni objekt neprihvatljiva. Oni
se ne mogu odreći penisa u osobe koja treba da ih pobudi na spolni odnos i svoj libido u
povoljnom slučaju fiksiraju na „ženu s penisom“, mladića femininog izgleda. Homoseksualci su
dakle osobe koje su erogenim značenjem vlastite genitalije spriječeni da se na seksualnom
objektu odreknu te sličnosti s njima samima. Oni su u razvoju od autoerotizma do objektne
ljubavi ostali fiksirani na mjestu koje je bliže autoerotizmu.
U potpunosti je nedopustivo razlikovati neki posebni homoseksualni nagon; to što
homoseksualce čini homoseksualcima nije neka osobitost nagonskog života, nego izbora
objekta. U mojoj Seksualnoj teoriji rekao sam, a na to sada iznova želim upozoriti, da smo sebi
bili pogrešno predstavili sjedinjenje nagona i objekta kao odveć blisko. Homoseksualac nije
više u stanju svoje - možda normalne - nagone odvojiti od nekog određenim uvjetom
oblikovanog objekta; u svome djetinjstvu, kada taj uvjet posvuda važi kao samorazumljivo
ispunjen, on se može ponašati kao naš mali Hans koji bez razlike iskazuje nježnost kako prema
dječacima, tako i prema djevojčicama i ponekad svoga prijatelja Fritzla proglašava „svojom
najdražom djevojčicom“. Hans je homoseksualan, kao što to mogu biti sva djeca, posve u
skladu s činjenicom koju ne bismo smjeli previdjeti, činjenicom naime da on poznaje samo
jednu vrstu genitalije, genitaliju kakva je njegova vlastita.140

140
(Dodatak 1923:) Kasnije (1923 e) sam istaknuo da se razdoblje seksualnog razvoja u
kojem se nalazi i naš mali pacijent sasvim općenito odlikuje time da ono zna samo za jednu
genitaliju i to onu mušku; za razliku od kasnijeg razdoblja zrelosti, u njemu ne postoji genitalni
primat, nego primat falusa.
118
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Daljnji razvoj našeg malog erotičara ne ide međutim u pravcu homoseksualnosti, nego u
pravcu energične muškosti koja se vlada poligamno i koja se već prema njenim različitim
ženskim objektima umije i različito ponašati te jednom drsko nasrće, da bi drugi put skapavala
od čežnje i stidljivosti. Ta se sklonost od majke bila okrenula drugim objektima ljubavi, ali se u
vrijeme siromašno tim drugim objektima iznova vratila majci kako bi tu kod nje skončala u
neurozi. Tek tada saznajemo do koje se intenzivnosti razvila ljubav prema majci i kakve sudbine
je doživjela. Seksualni cilj kojem teži u igri s djevojčicama, naime da spava s njima, potječe već
iz odnosa s majkom; on je sadržan u riječima koje može zadržati i u doba zrelosti, premda
sadržaj tih riječi kasnije biva obogaćen. Dječak je našao svoj put do objektne ljubavi na
uobičajeni način, u njezi koju je primao kao dijete te je novi doživljaj ugode, spavanje pored
majke, postao za njega određujući. Među komponentama od kojih je sastavljen taj doživljaj
ugode valja istaknuti ugodu koja dolazi od dodirivanja kože koja nam je svima konstitucijski
svojstvena i koju bi prema Mollovoj nomenklaturi (koja nam izgleda odveć umjetna) trebalo
označiti kao zadovoljenje kontrektacijskog nagona.
U svom odnosu prema ocu i majci Hans na najjasniji i najočigledniji način potvrđuje sve
ono što sam u Tumačenju snova i Seksualnoj teoriji rekao o seksualnim odnosima djece prema
roditeljima. On je i stvarno mali Edip koji bi htio da mu se otac „makne s puta“, da ga odstrani
kako bi mogao biti sam s lijepom majkom i spavati s njom. Ta želja nastala je za vrijeme ljetnih
praznika kada ga je naizmjenična prisutnost i odsutnost oca upozorila na uvjet o kojem je
ovisila žuđena intimnost s majkom. Hans se tada zadovoljio željom da otac „otputuje“, na što
se kasnije, zahvaljujući jednom slučajnom dojmu za vrijeme odlaska druge osobe, neposredno
nadovezao strah da će ga ugristi bijeli konj. Kasnije, vjerojatno u Beču, kada više nije mogao
računati s tim da će otac otputovati, on je zaželio da otac trajno otputuje, da bude „mrtav“.
Taj strah od oca koji je proizašao iz te želje za njegovom smrću i bio dakle normalno motiviran,
stvorio je najveću prepreku analizi sve dok ona nije odstranjena za vrijeme razgovora u mojoj
ordinaciji.141
Ali naš Hans odista nije nikakav zlikovac, pa čak ni neko dijete u kojeg okrutne i nasilničke
sklonosti ljudske prirode u toj dobi još uvijek nezapriječeno djeluju. Naprotiv, on je neobično
dobrodušno i nježno biće; otac je zabilježio da se preobrazba agresivnih sklonosti u sućut zbila
u njega veoma rano. Dugo prije fobije zahvaćao bi ga nemir kada bi vidio kako tuku konje u
vrtuljku i uvijek bi ga dirnulo kada bi netko u njegovoj prisutnosti plakao. Na jednom mjestu
analize u njega je, unutar određenog konteksta, na vidjelo izašao djelić suzbijenog sadizma142;
ali on je bio suzbijen i kasnije ćemo iz konteksta morati odgonetnuti zašto se pojavio i što je to
trebao zamijeniti. Svoga oca kojem želi smrt Hans također duboko voli i dok njegova
inteligencija prigovara143 tom proturječju, on mora njegovo stvarno postojanje demonstrirati
udarajući oca te odmah potom ljubeći udareno mjesto. I mi bismo se htjeli zaštititi od toga da
u ovom proturječju vidimo nešto od čega treba zazirati; iz takvih je opreka čovjekov osjećajni
život općenito i sastavljen144; da je drugačije, do potiskivanja i neuroza možda ne bi ni dolazilo.

141
Obje Hansove asocijacije, ona o malinovcu i ona o puški za ubijanje, zacijelo nisu bile
tek jednostrano determinirane. One s mržnjom prema ocu imaju vjerojatno isto toliko veze
kao i s kompleksom zatvora. Otac koji je ovu potonju vezu sam otkrio, u slučaju „malinovca“
je pomislio na „krv“.
142
U želji da tuče i zadirkuje konje.
143
Usp. kritička pitanja koja je uputio ocu (str. 155).
144
„Das macht, ich bin kein ausgekliigelt Buch.
Ich bin ein Mensch mit seinem Widerspruch.“

119
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Te osjećajne opreke kojih odrastao čovjek obično postaje istodobno svjestan samo na vrhuncu
ljubavne strasti, dok ih inače pušta da suzbijaju jedna drugu sve dok jednoj ne uspije da onu
drugu trajnije zakloni, nalaze u duševnom životu djeteta dovoljno prostora da jedna pored
druge opstanu u miru dugo vremena.
Najveće značenje za psihoseksualni razvoj našeg dječaka imalo je rođenje mlađe sestre,
što se zbilo kada je on bio star tri i pol godine. Taj događaj je zaoštrio njegov odnos prema
roditeljima, postavio njegovom mišljenju nerazrješive zadatke, dok je promatranje njege
djeteta iznova oživjelo tragove sjećanja na njegove najranije doživljaje ugode. I taj je utjecaj
tipičan; u neočekivanom broju životnih priča i povijesti bolesti nužno je poći upravo od tog
razbuktavanja seksualne ugode i seksualne znatiželje koje izaziva rođenje sljedećeg djeteta.
Hans se prema pridošlici ponaša upravo onako kako sam to opisao u Tumačenju snova145. U
groznici nekoliko dana kasnije odao je koliko se malo raduje toj prinovi u obitelji. Nježnost
prema sestri mogla je doći kasnije146, ali je neprijateljstvo ono što joj vremenski prethodi. Strah
da bi naknadno moglo doći još jedno novo dijete, otada je našao svoje mjesto u njegovim
svjesnim mislima. U neurozi ovo već suzbijeno neprijateljstvo zastupa posebni strah, strah od
kade naime. U analizi on svoju želju za smrću sestre izražava posve otvoreno, a ne samo u
aluzijama koje bi otac morao dopunjavati. Njegovoj samokritici ta želja ne izgleda toliko zla
kao ona analogna koja se ticala oca; ali on je s obje te osobe u nesvjesnome očigledno
postupao isto, jer mu je i jedna i druga oduzimala majku i ometala ga u njegovoj želji da bude
nasamo s njom.
Taj događaj i ono što je on u njemu probudio dali su uostalom njegovim željama novi
smjer. U pobjedonosnoj završnoj fantaziji sabrao je zatim sve svoje erotičke želje, kako one
koje potječu iz autoerotske faze, tako i one povezane s objektnom ljubavlju. U toj je fantaziji
napokon oženjen sa svojom lijepom majkom i ima nebrojenu djecu koju može njegovati kako
mu je volja.
2
Jednoga je dana Hansa na ulici uhvatio strah. On još ne može reći čega se boji; ali već na
samom početku tog stanja straha odao je ocu motiv svog oboljenja, svoj dobitak u bolesti. On
želi ostati s majkom i maziti se s njom; sjećanje da je od nje bio odvojen i u vrijeme svog
rođenja moglo je, kao što je otac primijetio, doprinijeti toj čežnji. Uskoro se ispostavlja da se
taj strah više ne može preobratiti natrag u čežnju te se on boji i kada majka ide s njim. U
međuvremenu su se pojavile naznake onoga na što se fiksirao njegov libido sada pretvoren u
strah. On je naime ispoljio sasvim specifičnu bojazan da će ga ugristi bijeli konj.
Takvo patološko stanje nazivamo „fobijom“ i mogli bismo slučaj našeg Hansa pripisati
agorafobiji kada se ta afekcija ne bi odlikovala time da kretanje u nekom prostoru za koje je
pacijent inače nesposoban, svaki put postaje lako moguće u pratnji određene u tu svrhu
izabrane osobe, u krajnjem slučaju liječnika. Hansova fobija ne ispunjava taj uvjet, gubi uskoro
svaku vezu s kretanjem u prostoru i sve se jasnije usredotočuje na konje kao objekte; u prvim
danima svoje bolesti, kada je strah bio na vrhuncu on je izrazio bojazan da će „konj doći u
sobu“, što mi je toliko olakšalo razumijevanje njegova straha.

(Ja u stvari nisam nikakva izmudrovana knjiga.

Ja sam čovjek sa svim njegovim proturječjima.)
C. F, Meyer, Hattens letzte Tage.
145
„Odabrana djela“, Sv. 6, Novi Sad 1981, str. 253.
146
Usp. što namjerava raditi s Hannom kada ona progovori (str. 178).
120
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Položaj fobije u sistemu neuroza dosada je bio neodređen. Izgleda sigurno da fobije
smijemo shvaćati samo kao sindrome koji mogu pripadati različitim neurozama, ali da im ne
trebamo pridavati značenje posebnih patoloških procesa. Za fobije one vrste kojoj pripada i
Hansova i koje su zapravo najčešće, naziv „histerija straha“ ne izgleda mi neprikladan;
predložio sam ga gospodinu dr. W. Stekelu kada se on bio poduhvatio prikaza neurotičnih
stanja straha147 i nadam se da će se udomaćiti. On nalazi svoje opravdanje u činjenici da se te
fobije u svojim psihičkim mehanizmima potpuno podudaraju s histerijom sve do jedne točke
koja je međutim odlučujuća i posve pogodna za diferencijaciju. Libido koji je iz patogene građe
oslobođen potiskivanjem ne biva naime konvertiran, dakle skrenut iz duševne sfere i
upotrijebljen u nekoj tjelesnoj inervaciji, nego biva oslobođen kao strah. U stvarnim
slučajevima ta se „histerija straha“ može u bilo kojem omjeru pomiješati s „histerijom
konverzije“. Postoji i čista histerija konverzije bez bilo kakvog straha, kao i jednostavna
histerija straha koja se ispoljava u osjetima straha i fobijama, bez dodatka konverzije; slučaj
našeg malog Hansa je ove potonje vrste.
Histerije straha su najčešće od svih psihoneurotičkih oboljenja, no prije svega, one su te
koje se pojavljuju najranije u životu i stoga su one upravo neuroze djetinjstva. Ako neka majka
za svoje dijete možda kaže da je ono jako „nervozno“, onda se u 9 od 10 slučajeva može
računati s tim da je dijete zahvaćeno nekom vrstom straha ili pak mnogim strahovanjima
odjednom. Nažalost, finiji mehanizam tih tako važnih oboljenja još nije dostatno proučen; još
nije utvrđeno da li histerija straha za razliku od histerije konverzije i drugih neuroza ima svoj
jedini uvjet u konstitucijskim momentima ili u slučajnim doživljajima, ili ga pak nalazi u nekoj
kombinaciji tih dvaju faktora.148 Izgleda mi da od svih neurotičkih oboljenja ona najmanje
zahtijeva neku posebnu konstituciju i da se u vezi s tim najlakše može steći u bilo kojoj životnoj
dobi.
Lako je istaknuti bitnu karakteristiku histerije straha. Ona se uvijek sve više razvija u
„fobiju“; na kraju se bolesnik oslobađa straha, ali samo po cijenu zapreka i ograničenja kojima
se mora podvrgnuti. U histeriji straha otpočetka se bez prestanka odvija psihički rad kojemu
je cilj da oslobođeni strah iznova psihički veže, ali taj rad ne može postići niti ponovno
pretvaranje straha u libido, a niti može uspostaviti vezu s onim istim kompleksima iz kojih
libido potječe. Ne preostaje mu ništa drugo, nego da podizanjem psihičkih barijera u obliku
mjera opreza, zapreka ili zabrana zatvori svaki mogući pristup povodu za izbijanje straha; i baš
su te zaštitne tvorevine ono što nama izgleda kao fobije i što u našim očima sačinjava bit te
bolesti.
Može se reći da je postupak s histerijom straha dosada bio čisto negativan. Iskustvo je
pokazalo da je nemoguće i da je pod određenim okolnostima čak opasno liječiti fobiju nasilnim
sredstvima, tako naime da se bolesnika, nakon što mu se oduzme njegova zaštita, dovede u
jednu situaciju u kojoj mora osloboditi svoj strah. Tako ga se ostavlja da pritisnut nužnošću

147
W. Stekel, Nervose Angstzustiinde und ilire Behandlung (Neurotična stanja straha i
postupak s njima), 1908.
148
(Dodatak 1923) Za ovdje postavljenim pitanjem nisam doduše krenuo dalje. Ne postoji
međutim nikakav razlog da se u slučaju histerije straha pretpostavi neki izuzetak od pravila da
dispozicija i životne okolnosti moraju zajednički djelovati u etiologiji neke neuroze. Posebno
svjetlo na ovu u djetinjstvu tako snažnu dispoziciju za histeriju straha izgleda da baca Rankovo
shvaćanje o djelovanju traume rođenja.
121
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

sam traži zaštitu tamo gdje misli da će je naći, pri čemu zbog svog „neshvatljivog kukavičluka“
navlači na sebe prezir koji ostaje bez ikakva učinka.
Roditelji našeg malog pacijenta bili su od početka njegove bolesti čvrsto uvjereni da ga ne
smiju niti ismijavati, niti tiranizirati, nego da se pristup njegovim potisnutim željama mora
tražiti psihoanalitičkim putem. Izvanredan trud Hansova oca nagrađen je uspjehom, a njegov
će nam izvještaj dati priliku da prodremo u ustrojstvo jedne takve fobije i da slijedimo put
njene analize.
Ne izgleda mi nevjerojatno da je analiza zbog svoje širine i zalaženja u detalje čitatelju u
izvjesnoj mjeri postala nejasna. Stoga ću isprva njen tok ukratko ponoviti ispuštajući sve
ometajuće sporedne momente i ističući rezultate kako se oni korak po korak ispostavljaju.
Isprva saznajemo da izbijanje stanja straha nije bilo tako iznenadno kao što je na prvi
pogled izgledalo. Nekoliko dana prije toga dijete se probudilo iz jednog sna straha čiji je sadržaj
bio da je mama otišla i da on sada nema mame da se s njom mazi. Već taj san upućuje na
postojanje procesa potiskivanja znatne intenzivnosti. Ne možemo ga razjasniti onako kao što
inače tumačimo mnoge snove straha, naime tako da pretpostavimo kako je dijete u snu
osjetilo strah iz nekih somatskih izvora i taj strah sada iskoristilo za ispunjenje neke inače
intenzivno potisnute želje iz nesvjesnog (usp. Tumačenje snova), nego je to jedan pravi san
kazne i potiskivanja pri kojem je čak zakazala i njegova funkcija, jer se dijete sa strahom
probudilo iz tog sna. Proces koji se stvarno odigrao u nesvjesnome može se lako rekonstruirati.
Dijete je sanjalo o nježnostima s majkom, o tome kako spava s njom, ali se sva ugoda pretvorila
u strah, a sav predodžbeni sadržaj u svoju suprotnost. Potiskivanje je otuda odnijelo pobjedu
nad mehanizmom sna.
No, počeci te psihološke situacije sežu još dalje unatrag. Već su se prethodnog ljeta javila
slična raspoloženja ispunjena čežnjom i strahom, u kojima je on govorio slične stvari i koja su
mu tada donijela tu prednost da ga majka uzme k sebi u krevet. Od tog bismo vremena možda
mogli pretpostaviti da u Hansa postoji povišeno seksualno uzbuđenje čiji je objekt bila majka
i čija se intenzivnost ispoljila u dva pokušaja zavođenja - posljednji se zbio kratko prije izbijanja
straha. Ovo se uzubuđenje pored toga svako veče praznilo u masturbaciji, odnosno
zadovoljenju koje je njom postizao. Da li se zatim obrat tog uzbuđenja u strah zbio spontano
ili uslijed majčina odbijanja ili pak zahvaljujući slučajnom buđenju ranijih dojmova pri
„izazivanju“ bolesti o kojem ćemo kasnije čuti, to se ne može odlučiti, a zapravo je i svejedno,
jer se ta tri različita slučaja ne mogu shvatiti kao opreke. Ostaje međutim činjenica da se
seksualno uzbuđenje preobratilo u strah.
O dječakovu ponašanju na početku izbijanja straha već smo čuli, a znamo i za prvi sadržaj
koji je pripisao tome strahu, taj naime da će ga ugristi konj. Ovdje se sada prvi put umiješala
terapija. Roditelji su mu ukazali na to da je strah posljedica masturbacije i uputili ga na
odvikavanje od nje. Ja sam se pobrinuo za to da pred njim snažno bude naglašena njegova
nježnost prema majci koju je on htio zamijeniti za strah od konja. Neznatno poboljšanje nakon
tih prvih pokušaja da se utječe na njega uskoro je eliminirano tjelesnom bolešću. Stanje je
nepromijenjeno. Uskoro nakon toga Hans je svoj strah da će ga ugristi konj izveo iz sjećanja na
jedan doživljaj iz Gmundena. Jedan otac je tada spremajući se da otputuje upozorio svoje
dijete: Ne stavljaj prst na konja, jer će te inače ugristi. Ove riječi kojima je Hans prikazao
upozorenje tog oca podsjećaju na one riječi kojima je bilo izrečeno upozorenje protiv onanije
(„ne stavljaj prst na“). Tako isprva izgleda da su roditelji bili u pravu kada su mislili da je Hans
zastrašen svojim onanističkim zadovoljenjem. Povezanost je međutim još uvijek labava i
izgleda da se konj u toj svojoj ulozi našao odista slučajno.

122
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Izrazio sam sumnju da bi njegova potisnuta želja sada mogla biti ta da pod svaku cijenu
vidi maminu pišu. Kako je njegovo ponašanje prema novoj služavki odgovaralo toj hipotezi,
otac mu je pružio prvo objašnjenje: žene nemaju pišu. Na to prvo nastojanje da mu se
pomogne reagirao je ispričavši fantaziju u kojoj je vidio mamu kako pokazuje svoju pišu.149 Ta
fantazija i primjedba izrečena u razgovoru, da je njegova piša ipak narasla, omogućuju prvi
uvid u nesvjesni tok pacijentovih misli. On je odista bio pod naknadnim dojmom majčine
prijetnje kastracijom do koje je došlo petnaest mjeseci ranije, jer fantazija da majka čini isto
što je činio i on, dakle uobičajeno „i ti isto“ okrivljene djece, trebala je služiti njegovu
rasterećenju; ona je fantazija zaštite i obrane. Moramo međutim reći da su roditelji bili ti koji
su iz patogene građe koja je bila na djelu u Hansa izvukli temu bavljenja pišom. On ih je u tome
slijedio, ali još ništa nije samostalno poduzeo u analizi. Neki terapeutski uspjeh ne može se
primijetiti. Analiza se udaljila od konja, a informacija da žene nemaju pišu svojim je sadržajem
više služila tomu da poveća njegovu brigu oko toga kako da zadrži vlastitu pišu.
No, to čemu u prvom redu težimo nije terapeutski uspjeh; naš cilj je da pacijenta
dovedemo u položaj da svoje nesvjesne želje svjesno shvati. To možemo postići tako da na
temelju naznaka koje nam on pruža i pomoću našeg umijeća tumačenja našim riječima
dovedemo nesvjesni kompleks pred njegovu svijest. Izvjesna sličnost između onoga što je od
nas čuo i onoga što traži i što se samo, usprkos otporima, želi probiti do svijesti dovodi ga u
položaj da pronađe nesvjesnu građu. Liječnik je u razumijevanju korak ispred njega; pacijent
ide svojim vlastitim putem sve dok se ne sretnu u naznačenom cilju. Početnici u psihoanalizi
znaju ova dva momenta pomiješati i misliti da je trenutak u kojem su sami spoznali nesvjesni
kompleks bolesnika, onaj isti u kojem ga je shvatio i bolesnik. Oni očekuju previše želeći
saopćenjem te spoznaje izliječiti bolesnika; to što mu je saopćeno on može primijeniti samo
kao pomoć da pronađe nesvjesni kompleks tamo gdje je on usidren u njegovom nesvjesnom.
Prvi uspjeh takve vrste postigli smo sada u Hansa. Nakon što je kompleks kastracije djelomice
svladan, on je sada u stanju da saopći svoje želje koje se odnose na majku i to čini u još
iskrivljenom obliku, posredstvom fantazije o dvije žirafe od kojih jedna bezuspješno zapomaže
jer se on dočepao one druge. Dolaženje u posjed nečega on predstavlja u slici sjedanja na to.
Otac je u toj fantaziji prepoznao reprodukciju jedne scene koja se tog jutra u spavaćoj sobi
odigrala između roditelja i djeteta i nije propustio osloboditi želju maske u kojoj se sakrila. Te
dvije žirafe su on, Hansov otac i majka. Razlog zbog kojeg se želja sakrila u fantaziju o žirafama
dostatno je determiniran posjetom Schonbrunnu prije par dana kada su vidjeli te velike
životinje, onim crtežom na kojem su bile žirafe i koji je otac od ranije sačuvao, a možda i
usporedbom koja se odnosila na žirafin dug i ukočen vrat. 150 Primjećujemo da je žirafa kao
velika i zbog svoje piše zanimljiva životinja mogla postati konkurentom konju u njegovoj ulozi
izazivača straha, a također i to da su otac i majka bili prikazani kao žirafe, što zajedno daje mig
tumačenju straha od konja, mig koji dosada nismo slijedili.
Neposredno nakon priče o žirafama Hans je proizveo još dvije fantazije. U prvoj on u
Schonbrunnu prodire u neki zabranjen prostor, a u drugoj razbija prozor na vagonu gradske
željeznice; u obje radnje naglašen je moment kažnjivoga, a otac se pojavljuje kao sukrivac.
Nažalost, otac nije ni jednu protumačio, tako da od toga što ih je ispričao Hans nije imao
nikakve koristi. To međutim što se nije razumjelo, iznova se vraća; poput neiskupljena duha
ono ne miruje sve dok ne nađe rješenje i spasenje.

149
S obzirom na kontekst možemo dodati: i pritom je dodiruje (str. 147). On zapravo i ne
može pokazati svoju pišu a da je ne takne.
150
S ovim se slaže i kasnije Hansovo oduševljenje očevim vratom.

123
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Nema nikakvih teškoća u razumijevanju ovih dviju prestupničkih fantazija. One pripadaju
Hansovom kompleksu dolaženja u posjed majke. U djetetu se odvija borba s maglovitom
slutnjom nečega što bi on mogao činiti s majkom i čime bi mogao doći u njen posjed; za tu
njemu nedohvatljivu pomisao on nalazi određene slikovne reprezentacije kojima je zajedničko
to da su nasilne i zabranjene, a čiji se sadržaj, kako nam izgleda, čudnovato dobro slaže s
prikrivenom zbiljnošću. Možemo samo reći da su to simboličke fantazije koitusa i nipošto nije
sporedno što je otac pritom suučesnik: „Želim nešto učiniti s majkom, nešto što je zabranjeno
i što ne znam što je, ali znam da i ti to činiš.“
Fantazija o žirafama ojačala je u meni uvjerenje koje se već pojavilo kada je Hans izjavio:
„Konj će doći u sobu“, te sam zaključio kako je sada pogodan trenutak da mu se kaže da njegov
strah od oca dolazi od njegovih ljubomornih i neprijateljskih želja prema njemu. Mislio sam
naime da je bitno postulirati taj dio njegovih nesvjesnih pobuda. Time sam mu djelomice
protumačio njegov strah od konja - otac je morao biti konj koga se on bojao s dobrim
unutrašnjim razlozima. Izvjesne pojedinosti, crno oko usta i ono pred očima (brkovi i okulari
kao povlastice odraslog muškarca) što je u Hansa izazvalo strah, izgledale su mi izravno s oca
prenijete na konja.
Tim sam razjašnjenjem odstranio u Hansa najdjelotvorniji otpor protiv osvještavanja
nesvjesnih misli, jer njegov je otac sam igrao ulogu liječnika. Vrhunac bolesti otada je bio
prekoračen, građa je obilnije pritjecala, a mali je pacijent pokazao odvažnost da govori o
pojedinostima svoje fobije te počeo uskoro samostalno djelovati na odvijanje analize.151
Tek sada se saznalo koji objekti i dojmovi izazivaju u Hansa strah. Ne samo konji i to da će
ga oni ugristi, tu se on uskoro umirio, nego i kola, kola za prijevoz namještaja, kočije, čija se
zajednička crta usko ispostavila kao teška opterećenost, zatim konji koji se počinju kretati, pa
konji koji izgledaju veliki i teški, ili pak konji koji voze brzo. Smisao tih određenja Hans je sam
naveo; on se boji da će konji pasti i tako je sadržajem svoje fobije učinio sve ono što izgleda da
olakšava pad konja.
Uopće nije rijetko da se pravi sadržaj neke fobije, točan poredak riječi nekog prisilnog
impulsa i tsl. od pacijenta može čuti tek nakon određenih napora psihoanalitičara. Potiskivanje
nije pogodilo samo nesvjesne komplekse, ono i dalje neprestano nasrće na njihove izdanke i
čak sprečava bolesnika u opažanju samih produkata njegove bolesti. Analitičar tada dospijeva
u neobičan položaj da kao liječnik priskače u pomoć bolesti kako bi pažnju bolesnika usmjerio
prema njoj; ali samo onaj koji u potpunosti previđa bit psihoanalize istaknut će ovu fazu
analitičareva napora i zbog toga očekivati da analiza nanese štetu pacijentu. Istina je međutim
da zločinca prije nego ga se objesi valja uhvatiti i da je potreban određeni rad da bi se liječnik
dočepao patoloških tvorbi koje želi uništiti.
Već sam u onim primjedbama koje su pratile povijest bolesti spomenuo da je veoma
instruktivno udubljivati se u detalje jedne fobije i tako steći siguran dojam o sekundarno
proizvedenom odnosu između straha i njegovih objekata. Otuda naime dolazi ona svojstveno
difuzna, a zatim i tako strogo uvjetovana bit fobije. Građu za takva specijalna rješenja naš je
mali pacijent očigledno uzeo iz dojmova koje je uslijed položaja stana preko puta Glavne
carinarnice svakodnevno mogao imati pred očima. U tom kontekstu on također odaje jednu

151
I u analizama u kojima su liječnik i bolesnik stranci, strah od oca igra jednu od
najvažnijih uloga i to kao otpor protiv reprodukcije nesvjesne patogene građe. Otpori su
djelomice u prirodi stereotipnih „motiva“, ali je osim toga, kao u ovom primjeru, dio nesvjesne
građe sadržajno sposoban da posluži kao zapreka reprodukciji nekog drugog dijela.
124
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

svoju pobudu koja je sada zapriječena strahom, naime želju da se poput dječaka iz ulice igra
tovarom tih kola, paketima, buradima i sanducima.
U tom stadiju analize iznova se prisjetio jednog po sebi ne osobito važnog doživljaja koji
je neposredno prethodio izbijanju bolesti i koji se zacijelo može shvatiti kao povod njenom
izbijanju. Pošao je bio s mamom u šetnju i vidio jednog kočijskog konja kako je pao i kako je
stao lamatati nogama. Taj ga se događaj jako dojmio. Bio je prestravljen i mislio je da je konj
mrtav; otada je mislio da će svi konji pasti. Otac ga je upozorio nato da je pri padu konja mislio
na njega, oca, i da je morao željeti da on, otac, tako padne i da bude mrtav. Hans se nije
usprotivio tom tumačenju; nešto kasnije on je posredstvom igre koju je izvodio grizući oca
akceptirao poistovjećenje oca s konjem kojeg se bojao. Otada se prema ocu ponašao slobodno
i bez straha, pa čak i pomalo obijesno. Strah od konja i dalje se međutim zadržao i još nam nije
jasno kojim je to lancem asocijacija pad konja uzbunio njegove nesvjesne želje.
Sažmimo dosadašnje rezultate: Iza straha koji se prvi pojavio, da će ga konj ugristi,
otkriven je jedan dublji strah od toga da će konji pasti, a oba konja, i onaj koji grize i onaj koji
pada predstavljaju oca koji će ga kazniti zbog onih zlih želja koje gaji prema njemu.
Posve neočekivano i zasigurno bez očevog navođenja započeo se Hans sada baviti „lumf-
kompleksom“ i pokazivati odvratnost prema stvarima koje ga podsjećaju na pražnjenje stolice.
Otac koji ga ovdje tek nerado slijedi prekinuo ga je baš usred same stvari i nastavio s analizom
u pravcu kojim je sam htio ići te tako podsjetio Hansa na jedan doživljaj iz Gmundena čiji se
dojam skrivao iza dojma pada kočijskog konja. Fritzl, njegov najdraži prijatelj u igri, a možda i
njegov konkurent spram mnogih djevojčica, igrajući se konja udario je nogom u kamen, pao i
tu nogu raskrvario. Na tu ga je nezgodu podsjetio onaj doživljaj s padom kočijskog konja. Valja
primijetiti da je Hans koji je u to vrijeme bio zabavljen drugim stvarima isprva porekao Fritzlov
pad koji je zapravo uspostavio vezu između dviju scena, da bi ga priznao tek u jednom kasnijem
stadiju analize. Za nas bi međutim mogao biti zanimljiv 220 način na koji se preobrazba libida
u strah projicira na glavni objekt fobije, konja. Konji su mu bili najzanimljivije velike životinje,
a igra konja najzanimljivija igra s drugom djecom. Moju slutnju da mu je upravo otac isprva bio
poslužio kao konj, otac je, upitan, sam potvrdio, tako da je za one nezgode u Gmundenu
mogao Fritzla zamijeniti ocem. Nakon što je nastupilo potiskivanje i izazvalo obrat, konji koji
su dotada za njega uvijek bili vezani uz osjećaj ugode, počeli su najednom izazivati strah u
njemu.
Ali već smo rekli da ovo zadnje važno razjašnjenje o načinu na koji je djelovao povod
bolesti zahvaljujemo intervenciji oca. Hans je zauzet svojim interesom za lumf i moramo ga
napokon u tome slijediti. Saznali smo da je ranije običavao majku tjerati da ga prati na zahod
i da je to isto ponavljao s tadašnjom zastupnicom majke, svojom prijateljicom Bertom, sve dok
se za to nije saznalo i bilo mu na kraju zabranjeno. Ugoda koja se osjeća u promatranju voljene
osobe kako vrši prirodne potrebe odgovara i jednom „ukrštanju nagona“ čiji smo primjer u
Hansa već zamijetili. Napokon je i otac ušao u simboliku lumfa i prepoznao analogiju između
teško natovarenih kola i fekalijama opterećenog tijela te između načina na koji kola izlaze kroz
vrata i načina na koji tijelo izbacuje fekalije i tsl.
Hansov se položaj u analizi, u usporedbi s ranijim stadijima, u bitnome izmijenio. Ako mu
je otac ranije unaprijed mogao reći što dolazi, a Hans je slijedeći naputak kaskao za njim, onda
on sada sigurnim koracima juri naprijed, a otac se trudi da ga sustigne. Kao iznebuha Hans je
stvorio novu fantaziju: Bravar ili instalater odvrnuo je kadu u kojoj se Hans nalazio i zatim ga
svojim velikim svrdlom udario u trbuh. Odsada nadalje naše razumijevanje hramlje za građom.
Tek smo kasnije mogli odgonetnuti da je ovo bila strahom iskrivljena preradba jedne fantazije,

125
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

rađanja. Velika kada u kojoj Hans sjedi u vodi majčino je tijelo; „svrdlo“ („Bohrer“) u kojem je
već otac prepoznao veliki penis zahvaljuje svoje spominjanje u vezi s onim „biti rođen“
(Geboren-werden). Tumačenje koje moramo dati toj fantaziji zvuči naravno jako neobično:
Tvojim velikim penisom ti si me „provrtao“ /“gebohrt“/ (rodio /zur Geburt gebracht/) i stavio
u majčino tijelo. U prvom trenutku fantazija je međutim izbjegla tumačenju i poslužila Hansu
kao dovezna točka za nastavak njegovih saopćenja.
Hans je pokazao i strah od kupanja u velikoj kadi; taj je strah iznova bio složen. Jedan nam
njegov dio još uvijek izmiče, dok je drugi zahvaljujući vezi s kupanjem male sestrice bio odmah
razjašnjen. Hans priznaje svoju želju da majka za vrijeme kupanja pusti malu, tako da ova
umre; njegov pak vlastiti strah od kupanja bio je strah od odmazde zbog te zle želje i od kazne
u kojoj će se njemu dogoditi to što on želi da se dogodi drugome. On je sada napustio temu
lumfa i prešao neposredno na temu male sestre. Ali mi smo mogli odmah naslutiti što ta
jukstapozicija znači. Ništa drugo nego da je mala Hanna sama lumf, da su sva djeca lumfovi i
da se rađaju kao lumf. Sada razumijemo da su sva ta kola za namještaj, kočije i teretna kola
samo kola s rodinim kovčegom i da Hansa zanimaju samo kao simbolički zastupnici trudnoće i
da on u padu teškog ili teško natovarenog konja ne može vidjeti ništa drugo nego - rođenje
djeteta, porod (Niederkommen). Konj koji pada nije dakle samo umirući otac, nego i majka pri
porođaju.
Sada nam je Hans pripredio iznenađenje na koje u stvari nismo bili pripravni. On je
zamijetio majčinu trudnoću koja se okončala rođenjem male Hanne kada je on bio tri i pol
godine star i sebi konstruirao, barem nakon babinja, pravo stanje stvari ne rekavši to nikome,
a možda i ne mogavši to izreći; ali tada se ipak moglo zamijetiti kako se neposredno nakon
poroda skeptički odnosio prema svim znacima koji su trebali ukazivati na prisutnost rode. Ali
to da je, u potpunoj suprotnosti s onim što je govorio, on znao otkuda je došlo dijete i gdje je
ono prije boravilo, to je ovom analizom izvan svake sumnje sigurno dokazano; i to je možda
njen najnepobitniji dio.
Uvjerljiv dokaz za to pruža ona fantazija koje se Hans tako tvrdoglavo držao i koju je
ukrasio tolikim pojedinostima, fantazija u kojoj je Hanna već jedno ljeto prije svog rođenja bila
s njima u Gmundenu, putovala onamo i već tada puno više toga mogla učiniti nego godinu
kasnije, nakon svog rođenja. Drskost s kojom je Hans iznio tu fantaziju i nebrojene luckaste
laži koje je u nju upleo nipošto nisu besmisleni; sve to je trebalo poslužiti kao osveta ocu na
kojeg se bio naljutio zato što ga je zaveo u bludnju onom bajkom o rodi. To je bilo baš kao da
je htio reći: ako si me smatrao tako glupim da si očekivao od mene da ću povjerovati kako je
Hannu donijela roda, onda i ja mogu od tebe zahtijevati da moje izmišljotine prihvatiš kao
istinu. U očiglednoj vezi s tim aktom osvete malog istraživača nad njegovim ocem uslijedila je
sada fantazija o zadirkivanju i udaranju konja. Ona je iznova dvostruko ustrojena; s jedne se
strane oslanja na zadirkivan je kojem je upravo bio podvrgao svoga oca, dok s druge strane
obnavlja onu mračnu sadističku pohotu prema majci koja se bila ispoljila u fantazijama o
činjenju zabranjenih stvari i koju isprva još nismo bili razumjeli. Svoju želju da tuče mamu Hans
je i svjesno priznao.
Sada više nema mnogo zagonetki pred nama. Jedna mutna fantazija o propuštanju vlaka
izgleda da je prethodnica kasnijem smještanju oca kod bake u Lainz, jer obrađuje putovanje u
Lainz i jer se u njoj javlja baka. Jedna druga fantazija u kojoj neki dječak daje kondukteru 50
000 florina kako bi ga ovaj pustio da se vozi vagonetom, zvuči gotovo poput plana da se majka
otkupi od oca, čija snaga djelomice leži i u njegovu bogatstvu. Zatim on priznaje želju da
odstrani oca s obrazloženjem da on smeta njegovoj intimnosti s majkom, i to čini s otvorenošću

126
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

kakvu dotada još nije bio postigao. Ne bismo se trebali čuditi tomu što tokom analize stalno
iznova nastupaju iste želje; monotonija naime nastaje tek zahvaljujući tumačenjima tih želja;
za Hansa to nisu puka ponavljanja, nego stalno napredovanje u razvoju od bojažljivih naznaka
do potpune svjesne jasnoće oslobođene svakog iskrivljenja.
To što sada slijedi, potvrde su s Hansove strane onih analitičkih rezultata koje smo već
osigurali našim tumačenjem. U jednoj nedvosmislenoj simptomskoj radnji koju lako prerušava
pred služavkom, ali ne i pred ocem, on je pokazao kako sebi zamišlja rođenje djeteta; ali ako
točnije pogledamo, vidjet ćemo da je pokazao još nešto, da je ukazao na nešto što u analizi
nije više došlo do riječi. Kroz okruglu rupu u gumenom tijelu lutke on je gurnuo mali nožić koji
je pripadao majci i pustio ga da ponovo ispadne raširivši lutkine noge. Objašnjenje roditelja
koje je potom uslijedilo, da djeca stvarno rastu u majčinom tijelu i da bivaju izbačena poput
lumfa, dolazi prekasno; ono mu nije moglo reći više ništa novo. Drugom simptomskom
radnjom koja se dogodila kao slučajno Hans je priznao da želi smrt svome ocu. U trenutku
naime kada je otac govorio o toj Hansovoj želji za njegovom smrću, ovaj je pustio konja s kojim
se igrao da padne, tj. odbacio ga. Zatim je riječima potvrdio da teško natovarena kola za njega
predstavljaju majčinu trudnoću i da pad konja izgleda kao kada se dobije dijete. Najzgodnija
potvrda u toj vezi - dokaz da su djeca „lumfovi“ - bio je njegov pronalazak imena „Lodi“ za
njegovo najdraže dijete. Za tu smo potvrdu saznali međutim sa zakašnjenjem, jer smo čuli da
se on već dugo vremena igrao s tim djetetom-kobasicom.152
Već smo razmotrili obje Hansove zaključne fantazije s kojima je dovršen njegov oporavak.
Jedna od njih, ona o instalateru koji mu je dao novu, i kao što je otac pogodio, veću pišu ipak
nije tek puko ponavljanje one ranije koja se bavila instalaterom i kadom. To je jedna
pobjedonosna fantazija želje i sadrži prevladavanje straha od kastracije. Druga fantazija koja
je priznala želju da oženi majku i da s njom ima mnogo djece ne iscrpljuje samo sadržaj onih
nesvjesnih kompleksa koji su bili potaknuti pogledom na pad konja i koji su razvili njegov strah
- ona također ispravlja ono što je u tim mislima bilo posve neprihvatljivo, jer otac umjesto da
bude ubijen biva uzdignut do braka s bakom i time učinjen neškodljivim. S tom su fantazijom
bolest i analiza okončani na odgovarajući način.
Za vrijeme analize nekog slučaja bolesti ne može se steći zoran dojam o strukturi i razvoju
neuroze. To je stvar sintetičkog rada kojem se naknadno valja podvrgnuti. Ako se te sinteze
poduhvatimo u slučaju fobije našeg malog Hansa, onda moramo poći od opisa njegove
konstitucije, njegovih vodećih seksualnih želja i njegovih doživljaja sve do rođenja sestre, koji
smo dali na prošlim stranicama ove rasprave.
Dolazak te sestre donio mu je mnogo toga što mu od toga trenutka više nije dalo mira.
Prvo, tu je u određenoj mjeri odricanje na početku povremeno odvajanje od majke, a zatim
kasnije i trajno smanjenje njene brige i pažnje koje je morao naviknuti dijeliti sa sestrom.
Drugo, u njemu su iznova oživjeli oni doživljaji ugode koje je kao dijete već iskusio u njezi i koji
su izazvani svime onime što je vidio da majka radi s malom sestrom. Iz ovih dvaju utjecaja
proizašao je porast njegovih erotičkih potreba kojima je počelo manjkati zadovoljenja. Za
gubitak koji mu je donijela sestra on se obeštećuje fantazijom da sam ima djecu i sve dok se
za svog drugog boravka u Gmundenu odista mogao igrati s tom djecom, njegova je nježnost
nalazila dostatan odvod. Vrativši se međutim u Beč, iznova je bio sam te je sve svoje zahtjeve

152
Jedna isprva začuđujuća dosjetka genijalnog crtača Th. Th. Heinea koji je na jednom
listu u Simplizissimusu prikazao kako je kobasičarevo dijete palo u stroj za kobasice i zatim kao
koba-sičica oplakano od roditelja i blagoslovljeno odletjelo u nebo, može se, posredstvom
epizode o Lodi u našoj analizi, svesti na svoj infantilni korijen.
127
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

okrenuo majci. No, uskoro je morao otrpjeti i novo odricanje, jer je u dobi od četiri i pol godine
bio prognan iz spavaće sobe svojih roditelja. Njegova se povišena erotička podražljivost
ispoljila sada u fantazijama koje su u njegovoj osamljenosti prizivale one ljetne igre, i u
redovitim autoerotskim zadovoljenjima do kojih je dolazio podraživanjem genitalija u
masturbaciji.
No, kao treće, rođenje sestre potaknulo ga je na misaoni rad koji se s jedne strane nije
dao dovesti do rješenja i koji ga je s druge strane upleo u osjećajne sukobe. Pred njim se kao
najveća zagonetka postavilo pitanje, otkuda dolaze djeca, što je možda prvi problem čije
rješenje iziskuje duhovne snage djeteta i čija je zagonetka tebanske sfinge vjerojatno samo
iskrivljena verzija. Ponuđeno mu objašnjenje da je Hannu donijela roda, on je odbio. Ipak,
zamijetio je da se majčino tijelo povećalo mjesecima prije Hannina rođenja, da je majka zatim
otišla u krevet, da je za rađanja stenjala i nakon toga ustala iznova vitka stasa. Zaključio je
dakle da je Hanna bila u majčinom tijelu i da je zatim otuda izašla kao „lumf“. To si je porađan
je mogao predstavljati kao ugodno povezujući ga s vlastitim, ranijim osjećajima ugode pri
stolici te je dakle s dvostrukom motivacijom mogao poželjeti da i sam ima djecu, da bi ih naime
s ugodom rađao, a zatim i (s uzvratnom ugodom takoreći) njegovao. U svemu tome nije bilo
ništa što bi ga dovelo u dvojbu ili sukob.
Ali bilo je tu još nešto drugo što ga je moralo smetati. Otac mora da je imao nešto s
rođenjem male Hanne, jer je tvrdio da su Hanna i on sam, Hans, njegova djeca. Sigurno je
međutim da ih na svijet nije donio on, nego mama. Taj otac mu je u odnosu prema majci bio
na putu. Kada je bio tu, onda on nije mogao spavati s mamom, a kada je majka htjela Hansa
uzeti k sebi u krevet, otac bi vikao. Hans je shvatio kako bi mu lijepo bilo kada bi otac bio
odsutan i njegova želja da oca odstrani bila je samo opravdana. Sada je to neprijateljstvo
dobilo svježe pojačanje. Otac mu je ispričao onu laž o rodi i time ga onemogućio da u tim
stvarima zamoli za objašnjenje. On ne samo da ga je spriječio da bude s majkom u krevetu,
nego mu je uskratio i znanje kojem je težio. On ga je oštetio u oba pravca i to je očigledno
učinio u svoju vlastitu korist.
Ali činjenica da je on toga istog oca kojeg je kao konkurenta morao mrziti, oduvijek volio
i dalje morao voljeti, da mu je on bio uzor, njegov prvi drug u igri, a isto tako i njegov
njegovatelj iz prvih godina djetinjstva, ta činjenica izazvala je prvi, isprva još nerješivi osjećajni
sukob. Kako se Hansova priroda već bila razvila, morala je ljubav zasada odnijeti pobjedu i
suzbiti mržnju, premda je pritom nije mogla ukinuti, jer se ta mržnja uvijek iznova hranila
ljubavlju prema majci.
Ali otac ne samo da je znao otkuda dolaze djeca, on je tako nešto i činio, nešto što je Hans
mogao samo mutno slutiti. S tim mora da je imala neku vezu i piša čije je uzbuđenje pratilo
sve te misli, i to mora da je velika piša, veća no što je Hansova vlastita. Ako je slijedio te
osjetilne nagovještaje koji su se ovdje pojavili, onda je morao pretpostaviti da je to što se na
mami vrši neka nasilna radnja, neko razbijanje, neko probijanje otvora, prodiranje u neki
zatvoreni prostor, jer impuls za to dijete je moglo osjetiti u sebi; ali premda je bio na putu da
na temelju senzacija svoga penisa postulira vaginu, ipak se zagonetka još nije mogla riješiti, jer
tako nešto što bi bilo potrebno piši zasigurno nije postojalo u njegovom znanju; naprotiv,
rješenju je na putu stajalo uvjerenje da mama posjeduje pišu kao i on. Njegov pokušaj da
otkrije što bi se to moralo učiniti s mamom da bi se dobila djeca, potonuo je u nesvjesno, a
njegova oba aktivna impulsa, onaj neprijateljski prema ocu, kao i onaj sadističko-nježni prema
majci, ostala su neprimijenjena i to prvi uslijed ljubavi koja je postojala pored mržnje, a drugi
zahvaljujući zbunjenosti koja je proizašla iz njegovih infantilnih seksualnih teorija.

128
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Samo na ovaj način, oslonjen na rezultate analize, mogu konstruirati nesvjesne komplekse
i želje čije je potiskivanje i ponovno buđenje izazvalo fobiju maloga Hansa. Znam da se time
isuviše očekuje od moći mišljenja jednog djeteta između četvrte i pete godine, ali dopuštam
da me vodi to što smo ovdje upravo saznali i ne mislim za sebe da sam sputan predrasudama
našeg neznanja. Možda bismo mogli Hansov strah od „pravljenja buke nogama“ iskoristiti za
popunu još nekih rupa u našem dokaznom postupku. Hans je zapravo izjavio da ga na njegovo
koprcanje nogama podsjeća onaj slučaj kada su ga prisiljavali da prekine igru kako bi napravio
lumf, tako da taj element neuroze dospijeva u vezu s problemom da li je njegova mama rado
dobivala djecu ili je na to bila samo prisiljena. Ja međutim nemam dojam da je ovime dano
potpuno objašnjenje „pravljenja buke nogama“. Moju slutnju da se u djetetu probudila
reminiscencija na spolni odnos roditelja koji je promatralo u spavaćoj sobi, otac nije mogao
potvrditi. Zadovoljimo se dakle time što smo saznali.
Teško je reći kojim je to utjecajem u opisanoj situaciji došlo u Hansa do obrata, do
preobrazbe libidne čežnje u strah, i s kojeg je to kraja ubačeno potiskivanje. To pitanje moglo
bi se možda riješiti samo u usporedbi s više sličnih analiza; da li je prevagnula intelektualna
nemoć djeteta da riješi teški problem rađanja djece i da upotrijebi agresivne impulse
oslobođene približavanjem rješenju, ili je stvar odlučena zbog somatske nemoći,
netolerantnosti njegove konstitucije spram zadovoljenja masturbacijom koju je redovito vršio,
ili je pak puko trajanje seksualnog uzbuđenja na tako visokom stupnju intenzivnosti moralo
dovesti do preokreta - ta pitanja ostavljam otvorenim sve dok nam u pomoć ne dođu nova
iskustva.
Uzmemo li u obzir vremenske odnose, nemoguće je pripisati konkretnom povodu za
izbijanje bolesti preveliki utjecaj, jer su se znaci bojažljivosti mogli zamijetiti u Hansa daleko
prije nego je na ulici vidio pad kočijskog konja.
Ipak, neuroza se izravno nadovezala na taj slučajni doživljaj i očuvala njegov trag u
isticanju konja kao objekta straha. Taj dojam međutim nema po sebi ni za sebe nikakvu
„traumatsku snagu“; veliku djelotvornost ovoj slučajno viđenoj nesreći osiguralo je samo
ranije značenje konja kao predmeta osobite naklonosti i zanimanja, kao i Hansovo povezivanje
tog događaja s onim doživljajem u Gmundenu koji prije zaslužuje da ga se smatra traumatskim,
a u kojem je Fritzl pao igrajući se konja te napokon lak asocijativni put od Fritzla do oca. A
vjerojatno ni ti odnosi ne bi bili dostatni da se zahvaljujući gipkosti i mnogoznačnosti
asocijativnih veza isti utisak nije pokazao pogodnim da potakne onaj drugi kompleks koji je
vrebao u Hansovom nesvjesnom, kompleks porođaja trudne majke. Od tog je trenutka put za
povratak potisnutog bio otvoren te je ono nastupilo na taj način da se patogena građa pojavila
prerađena (transponiranja) u kompleks konja, a prateći afekti uniformno preobraženi u strah.
Valja napomenuti da se sadašnji predodžbeni sadržaj fobije mora podvrgnuti daljnjem
procesu iskrivljenja i zamjene prije nego ga svijest upozna. Riječi kojima je Hans prvi puta
izrazio strah bile su: konj će me ugristi; one potječu iz jedne druge scene u Gmundenu koja je
s jedne strane u vezi s neprijateljskim željama prema ocu, a s druge podsjeća na upozorenje
koje je dobio u vezi s onanijom. Tu je do izražaja došao neki ometajući utjecaj koji je možda
proizašao od roditelja; nisam siguran da li su izvještaji o Hansu tada sastavljeni dovoljno
pažljivo da bi nam omogućavali odluku o tome da li je on svoj strah ovako izrazio prije ili tek
nakon što ga je majka pozvala na odgovornost zbog masturbacije. U suprotnosti s prikazom
povijesti bolesti sklon sam pretpostaviti da je riječ o ovom posljednjem. U svakom slučaju
jasno je da u Hansa neprijateljski kompleks prema ocu svugdje prikriva onaj kompleks pohote
prema majci, baš kao što je u analizi bio prvi otkriven i razriješen.

129
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

U drugim takvim slučajevima daleko više bi se dalo reći o strukturi neuroze, njenom
razvoju i širenju, ali povijest bolesti našeg malog Hansa veoma je kratka; gotovo odmah nakon
što je otpočela, zamijenila ju je povijest ovog postupka. Premda je zatim izgledalo da se fobija
za vrijeme postupka dalje razvija, da se proširuje na nove objekte i nove uvjete, Hansov je otac,
koji je sam vodio postupak i imao naravno dostatan uvid u njega, vidio u tome samo izlaženje
na površinu onoga što je već bilo dovršeno, a nikako novu produkciju koja bi se mogla staviti
na teret postupku. Na takav uvid u situaciju nije moguće računati u postupku s drugim
slučajevima.
Prije nego proglasim ovu sintezu dovršenom, moram još razmotriti jedno drugo gledište
s kojeg ćemo odmah dospjeti usred teškoća shvaćanja neurotičkih stanja. Vidjeli smo kako je
našeg malog pacijenta preplavio veliki val potiskivanja koji je pogodio upravo njegove
dominantne seksualne komponente.153 On se odrekao onanije i s gađenjem se okrenuo od
svega što podsjeća na ekskremente i na promatranje drugih ljudi u vršenju prirodnih potreba.
Ali to nisu one komponente koje je potaknuo povod za bolest (kada je vidio pad konja) i koje
su pružile građu za simptome, odnosno sadržaj fobije.
Ovdje dakle imamo priliku za principijelno razlikovanje. Vjerojatno bismo dospjeli do
dubljeg razumijevanja ovog slučaja da se okrenemo onim drugim komponentama koje
ispunjavaju oba malo prije spomenuta uvjeta. U Hansa to su pobude koje su već ranije bile
suzbijene i koje se, koliko znamo, nikada nisu mogle nezapriječeno ispoljavati - neprijateljsko-
ljubomorni osjećaji prema ocu i sadističke pobude prema majci koje odgovaraju slutnjama
koitusa. U tim ranim suzbijanjima leži možda dispozicija za kasnije oboljenje. Te agresivne
sklonosti nisu u Hansa našle nikakva izlaza i čim su se u vrijeme odricanja i poraslog seksualnog
uzbuđenja htjele snažnije probiti van, raspirila se ona borba koju nazivamo „fobijom“. Za
vrijeme te borbe jedan dio potisnutih predodžbi, u iskrivljenom obliku i prebačen na drugi
kompleks probio se u svijest kao sadržaj fobije; no, nema dvojbe, jadan je to uspjeh. Pobjedu
je prigrabilo potiskivanje koje se tom prilikom proširilo na one druge komponente koje se nisu
probile. To ne mijenja ništa na činjenici da bit ovog patološkog stanja u potpunosti ostaje
vezana za prirodu nagonskih komponenti koje je trebalo odbiti. Namjera i sadržaj fobije je
jedno dalekosežno ograničenje slobode kretanja i ona je snažna reakcija protiv mračnih
impulsa kretanja koji su se htjeli okrenuti osobito protiv majke. Konj je za dječaka uvijek bio
uzor ugode u kretanju („Ja sam mladi konj“, rekao je Hans skačući uokolo), ali kako ta ugoda u
kretanju uključuje impuls za koitusom, neuroza ju je ograničila i konja proglasila znamenom
strave. Izgleda da potisnutim nagonima u neurozi ne preostaje ništa drugo osim časti da pruže
izgovore strahu koji se pojavljuje u svijesti. No, kolikogod u fobiji bila čista pobjeda snaga koje
se protive seksualnosti, toliko ipak kompromisna priroda bolesti ne dopušta da potisnuto
ostane samo na tome. Napokon, Hansova fobija od konja također je i prepreka za njega da
izađe na ulicu te mu može poslužiti kao sredstvo da ostane kod kuće s voljenom majkom. U
tome je dakle i nježnost prema majci pobjedonosno postigla svoj cilj; ljubavnik se uslijed fobije
grčevito uhvatio svoga voljenog objekta, ali je sada dakako učinjeno sve da on ostane
neškodljiv. U tom dvojakom djelovanju očituje se prava priroda neurotičkog oboljenja.
Nedavno, u jednom mislima bogatom radu154 iz kojeg sam bio posudio pojam ukrštanja
nagona, Alfred Adler je pokazao da strah nastaje suzbijanjem onoga što on naziva „nagonom

153
Otac je čak mogao promatrati kako u njega istodobno s tim potiskivanjem u izvjesnoj
mjeri nastupa i sublimacija. Zajedno s početkom straha u Hansa raste i zanimanje za glazbu te
on razvija svoju hereditarnu muzikalnu nadarenost.
154
Vidi gore.
130
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

za agresijom“ i tom nagonu u veoma obuhvatnoj sintezi dodijelio glavnu ulogu u zbivanjima
„u životu i neurozi“. Ako smo odista došli do zaključka da se u našem slučaju fobije strah može
razjasniti posredstvom potiskivanja onih agresivnih sklonosti - neprijateljskih prema ocu i
sadističkih prema majci - onda izgleda da smo osigurali eklatantnu potvrdu Adlerovih pogleda.
A ipak, ja se ne mogu složiti s tim tvrdnjama i mislim da su one rezultat generalizacije koja vodi
u zabludu. Ja se ne mogu odlučiti za pretpostavku jednog posebnog nagona za agresijom koji
bi postojao pored nama bliskih nagona samoodržanja i seksualnih nagona, i koji bi bio
ravnopravan s njima.155 Izgleda mi da je Adler onaj općeniti i neophodni karakter svih nagona,
ono „nagonsko“, nadiruće u njima, što možemo opisati kao njihovu sposobnost da izazovu
kretanje, neopravdano hipostazirao u jedan poseban nagon. Od drugih nagona tada ne bi
preostalo ništa drugo osim njihova odnosa prema cilju, jer bi njihov odnos prema sredstvima
za postizanje tog cilja preuzeo „nagon za agresijom“; usprkos svoj nesigurnosti i nejasnoći u
našem učenju o nagonima htio bih se za sada držati uobičajenog shvaćanja koje svakom
nagonu ostavlja njegovu vlastitu moć da postane agresivan, te bih oba ona nagona koji su u
našeg Hansa podlegli potiskivanju priznao kao dobro nam poznate komponente seksualnog
libida.
Prije nego se sada upustim u nadam se kratku raspravu o tome što se općenito vrijednoga
iz fobije malog Hansa može primijeniti u našem shvaćanju života i odgoja djece, moram se
vratiti na onaj dugo odgađan prigovor koji nas opominje da je Hans neurotičar, naslijedni
degenerik, a ne normalno dijete čiji slučaj bi mogao važiti i za drugu djecu. Već dugo mi je
teško i pomisliti na to kako bi svi ti pristalice „normalnog čovjeka“ zlostavljali našeg jadnog
malog Hansa kada bi saznali da se u njega može stvarno i dokazati nasljedno opterećenje.
Njegovoj lijepoj majci koja je u jednom sukobu iz razdoblja djevojaštva oboljela od neuroze, ja
sam tada pružio pomoć i to je zapravo bio početak mog odnosa s njegovim roditeljima.
Usuđujem se, premda krajnje stidljivo, iznijeti nešto i u njegovu korist.
Kao prvo, Hans nije ono što bi se prema strogim pravilima mislilo pod pojmom
degeneriranog djeteta, naslijedno osuđenog na neurozu; naprotiv, on je tjelesno dobro
razvijen, vedar, ljubezan i duhovno živ momčić koji je priređivao zadovoljstvo i drugim ljudima,
a ne samo svome ocu. U pogledu njegove rane seksualne zrelosti ne može dakako biti dvojbe,
ali za ispravan sud tu nam nedostaje još mnogo poredbene građe. Iz jednog grupnog
istraživanja vođenog u Americi razabrao sam primjerice da se sličan rani izbor objekta te
ljubavni osjećaji u dječaka i ne sreću tako rijetko, a isto se može naučiti i iz povijesti djetinjstva
onih muškaraca koji su kasnije priznati kao „veliki“, tako da sam sklon vjerovati da je rana
seksualna zrelost gotovo uvijek prisutan korelat ranoj intelektualnoj zrelosti te se stoga u
nadarene djece češće sreće no što bi se to moglo očekivati.
Nadalje, u mojoj već priznatoj pristranosti naglašavam u korist malog Hansa i činjenicu da
on nije jedino dijete koje je u bilo kojoj dobi svog djetinjstva obuzeto fobijama. Takva oboljenja
su kao što je poznato izuzetno česta i u djece čiji strogi odgoj nije ostavio nimalo prostora
željama. Ta djeca kasnije ili postaju neurotična, ili ostaju zdrava. Njihove fobije bivaju u dječjoj

155
(Dodatak 1923) To što stoji u tekstu napisano je u vrijeme kada je izgledalo da Adler
još stoji na tlu psihoanalize, i prije nego je izašao sa svojom postavkom muškog protesta i
zanijekao potiskivanje. Otada sam i ja morao postulirati jedan „nagon za agresijom“ koji se ne
poklapa s Adlerovim. Radije ga nazivam „nagon za destrukcijom ili nagon smrti“ (S onu stranu
načela ugode, Ja i Ono). Njegova suprotnost spram libidnih nagona dolazi do izražaja u
poznatom polaritetu ljubavi i mržnje. Moje protivljenje Adlerovoj postavci koja je općeniti
karakter svih nagona srozala na jedan jedini nagon i dalje je opravdano.

131
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

sobi ušutkane zato što su nedostupne postupku i zasigurno veoma neugodne. S mjesecima ili
godinama one popuštaju i djeca naizgled ozdravljuju; kakve pak psihičke promjene jedno takvo
ozdravljenje uzrokuje i kakve su promjene karaktera povezane s njim, to nitko ne zna. A kada
jednom u psihoanalitički postupak uzmemo nekog odraslog neurotičara koji je,
pretpostavimo, manifestno obolio tek u zrelim godinama, onda u pravilu saznajemo da se
njegova neuroza nadovezuje na onaj dječji strah, da predstavlja njegov nastavak i da se dakle
jedan neprekidan, ali i neometan psihički rad protegnuo od onih dječjih sukoba kroz čitav
njegov život, bez obzira na to da li se prvi simptom tih sukoba zadržao ili se povukao pod
pritiskom određenih okolnosti. Mislim dakle da naš Hans možda i nije bio bolesniji od tolike
druge djece koja nisu žigosana kao „degenerici“; ali kako je on bio odgojen bez zastrašivanja,
s najvećom mogućom obzirnošću i s najmanjom mogućom prisilom, njegov se strah usudio
istupiti smjelije. Nedostajali su mu motivi loše savjesti i bojazan od kazne koji bi inače
zasigurno doprinijeli njegovu smanjivanju. Izgleda mi da previše pažnje pridajemo
simptomima, a da se premalo brinemo za ono iz čega ti simptomi proizlaze. U odgoju naše
djece mi zapravo ne želimo ništa drugo nego da budemo ostavljeni na miru, da ne
doživljavamo nikakve teškoće, ukratko, da uzgajamo dobru djecu i veoma malo pažnje
obraćamo na to da li takav razvojni tok koristi i djetetu. Mogao bih se dakle zamisliti da je za
našeg Hansa bilo dobro što je proizveo tu fobiju zato što je ona skrenula pažnju roditelja na
neizbježne teškoće koje u kulturnom odgoju djeteta mora stvarati prevladavanje urođenih
nagonskih komponenti, i zato što je ta njegova smetnja navela oca na pružanje pomoći. Možda
je Hans sada u prednosti pred drugom djecom jer više ne nosi u sebi onu klicu potisnutih
kompleksa koja uvijek mora imati neko značenje za kasniji život i koja zacijelo u izvjesnoj mjeri
nosi sobom izobličenje karaktera, ako već ne i dispoziciju za kasniju neurozu. Sklon sam
takvom mišljenju, ali ne znam da li će moj sud dijeliti i mnogi drugi, a niti to da li će mi iskustvo
dati za pravo.
Ali moram ipak zapitati kakve je to štete Hans imao od toga što su na svjetlo dana izvučeni
kompleksi koje ne samo da djeca potiskuju, nego kojih se i roditelji boje? Da li je naš dječak
možda nešto ozbiljno učinio sa svojim zahtjevima prema majci, ili su pak na mjesto zlih
namjera prema ocu stupila i zla djela? Toga će se zasigurno preplašiti mnogi koji ne razumiju
prirodu psihoanalize i koji misle da se zli nagoni pojačavaju time što bivaju učinjeni svjesnima.
Ti mudraci djeluju zatim posve dosljedno kada nas kume milim bogom da napustimo svako
bavljenje zlim stvarima koje se skrivaju iza neuroza. Pritom oni svakako zaboravljaju da su
liječnici i svojim riječima fatalno podsjećaju na Shakespeareovog Drenka u Mnogo vike ni za
što koji je savjetovao svojim stražarima da se druže podalje od svakog doticaja s lopovima i
zločincima koje bi mogli sresti. „A takvi ljudi - ukoliko manje s njima imate posla i ukoliko se
manje miješate s njima - eh, utoliko bolje za vaš dobar glas.“156
Naprotiv, jedine posljedice analize su to da je Hans ozdravio, da se više ne boji konja i da
je sa svojim ocem u prilično familijarnim odnosima, što nam je ovaj sam veselo saopćio. To
međutim što je otac možda izgubio na respektu, dobio je natrag na povjerenju: „Mislio sam
da znaš sve zato što si znao ono o konju.“ Analiza naime ne poništava uspjeh potiskivanja;
nagoni koji su tada bili suzbijeni, ostaju suzbijeni, ali analiza postiže taj uspjeh drugim putem,

156
Ne mogu se ovdje uzdržati od jednog začuđujućeg pitanja. Otkuda naime ti protivnici
mojih nazora dolaze do tog znanja koje s tolikom sigurnošću iznose? Kako bi oni mogli znati da
li potisnuti seksualni nagoni igraju neku ulogu u etiologiji neuroza, i ako igraju, koju, ako
pacijentima zatvaraju usta čim ovi progovore o svojim kompleksima i njihovim izdancima? Jer
ipak, jedina znanost o tome koja im je dostupna jesu moji spisi i spisi mojih sljedbenika.

132
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

tako naime da proces potiskivanja koji je automatski i ekscesivan zamjenjuje umjerenim i

svrhovitim ovladavanjem uz pomoć najviših duševnih instancija, riječju: ona potiskivanje
zamjenjuje osuđivanjem. Ona izgleda da nam donosi dugo traženi dokaz da svijest ima
biološku funkciju i da je s njenim stupanjem u igru povezana jedna važna prednost.157
Da je stvar u potpunosti bila u mojim rukama, usudio bih se djetetu dati još jedno
objašnjenje koje su mu roditelji uskratili. Potvrdio bih njegove nagonske slutnje time što bih
mu rekao za postojanje vagine i koitusa te tako još više umanjio onaj neriješeni ostatak i učinio
kraj navali njegovih pitanja. Uvjeren sam da zbog tog objašnjenja on ne bi izgubio ni svoju
ljubav prema majci, niti svoju djetinju bit, a uvidio bi da se njegovo bavljenje tim važnim, čak
impozantnim stvarima mora zasada umiriti, sve dok se ne ispuni njegova želja da postane velik.
Ali pedagoški eksperiment nije otišao tako daleko.
Da se između „neurotične“ i normalne djece i odraslih ne smije povući nikakva oštra
granica, da je bolest jedan čisto praktični pojam zbroja, da se dispozicija i životne okolnosti
moraju susresti prije nego se prag tog zbroja prekorači, da uslijed toga neprestano mnoge
individue prelaze iz klase zdravih u klasu nervno bolesnih, dok daleko manji broj njih uspijeva
naći put u suprotnom smjeru - to su stvari koje su već toliko često bile rečene i koje su naišle
na toliko odziva da ja u tim tvrdnjama zacijelo nisam osamljen. Da odgoj djeteta pak može
vršiti snažan utjecaj u korist ili na štetu dispozicije za bolest koja se uračunava u spomenuti
zbroj, u najmanju je ruku veoma vjerojatno, ali kojem cilju odgoj treba težiti i na što to mora
djelovati, izgleda da je još u potpunosti dvojbeno. Dosada si je odgoj uvijek stavljao u zadaću
samo ovladavanje nagonima, ili bolje, njihovo suzbijanje; rezultati nisu bili zadovoljavajući, a
tamo gdje bi se uspjeh ipak postigao, osigurao bi prednost malom broju povlaštenih ljudi od
kojih se nije zahtijevalo da suzbiju svoje nagone. Nije se niti pitalo kojim se putem i pod kojim
žrtvama postizalo suzbijanje nepriličnih nagona. Zamijenimo li taj zadatak jednim drugim,
naime tim da se individuum uz najmanje ograničavanje njegove aktivnosti učini sposobnim za
kulturu i socijalno upotrebljivim, onda ona posredstvom psihoanalize dobijena objašnjenja o
porijeklu patogenih kompleksa i o srži svake neuroze mogu s pravom zahtijevati od odgajatelja
da ih shvate kao neprocjenjive upute za njihovo ponašanje prema djeci. Kakvi praktički
zaključci odavde slijede i u kojoj mjeri iskustvo može opravdati njihovu primjenu unutar naših
socijalnih odnosa, to ostavljam drugima da iskušaju i odluče.
Ne mogu se oprostiti od fobije našeg malog pacijenta prije nego izrazim jednu pomisao
prema kojoj mi se ova analiza, koja je kao što smo vidjeli vodila ozdravljenju, čini osobito
vrijednom. Strogo uzevši, iz te analize nisam saznao ništa novo i ništa što već nisam, često na
manje jasan i posredniji način, mogao otkriti u drugih pacijenata koje sam analizirao u njihovoj
zreloj dobi. A kako su se neuroze tih drugih bolesnika svaki put mogle svesti na iste infantilne
komplekse koji su se mogli otkriti iza Hansove fobije, pokušao sam dječjim neurozama pripisati
tipično i modelsko značenje kao da raznolikost pojava neurotičkog potiskivanja i obilje
patogene građe ne stoje na putu njihovom izvođenju iz veoma malog broja procesa koji se
zbivaju na istim predodžbenim kompleksima.

157
(Dodatak 1923) Ovdje upotrebljavam riječ svijest u smislu koji sam kasnije izbjegavao,
naime, kao oznaku za naše normalno, za svijest sposobno mišljenje. Mi znamo da se takvi
misaoni procesi mogu zbivati i predsvjesno te činimo dobro kada njihovu „svijest“ razmatramo
čisto fenomenološki. Naravno, ovime se nije proturječilo očekivanju da i svijest ispunjava neku
biološku funkciju.
133
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Postskriptum analizi maloga Hansa (1922)

Prije nekoliko mjeseci - u proljeće godine 1922. -predstavio mi se jedan mladić i objasnio
mi da je on onaj „mali Hans“ o čijoj sam dječjoj neurozi godine 1909. objavio izvještaj. Veoma
me razveselilo to što ga ponovo vidim jer mi je otprilike dvije godine nakon okončanja analize
nestao iz vida i dulje od jedne decenije nisam ništa saznao o njegovoj sudbini. Objavljivanje te
prve analize nekog djeteta izazvalo je mnogo pažnje, ali i još više negodovanja, a jadnom je
dječaku proreknuta velika nesreća u životu, zato što mu je u tako nježnoj starosti „oduzeta
nevinost“, što je učinjen žrtvom psihoanalize.
Ali ništa se od tih bojazni nije obistinilo. Mali je Hans sada bio jedan pristao
devetnaestogodišnji mladić. Ustvrdio je da se posve dobro osjeća i da ga ne muče nikakve
tegobe ili zapreke. Ne samo da je kroz pubertet prošao bez ikakvih oštećenja, nego je i njegov
duševni život izdržao jedno od najtežih opterećenja. Njegovi su se roditelji rastali i svaki je od
njih sklopio novi brak. On zbog toga živi sam, ali je u dobrim odnosima s oba roditelja i žali
samo zbog toga što je raspadom obitelji odvojen od svoje mlađe sestre koju jako voli.
Jedna stvar koju mi je rekao mali Hans bila mi je osobito značajna. I ne usuđujem se
objašnjavati je. Kada je čitao svoju povijest bolesti, ispričao mi je, sve mu je izgledalo strano,
nije se prepoznao, ničega se nije mogao sjetiti i tek kada je naletio na putovanje u Gmunden
sinulo mu je nešto poput tračka sjećanja da bi tu mogla biti riječ o njemu samome. Analiza
dakle nije očuvala događaje od amnezije, nego je i sama podlegla amneziji. Onaj tko poznaje
psihoanalizu sličnu stvar može ponekad doživjeti i za vrijeme spavanja. Biva probuđen nekim
snom, odlučuje da ga bez odgađanja analizira, ponovo zaspi zadovoljan rezultatom svojih
napora i sljedećeg su jutra zaboravljeni i san i analiza.

134
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

NAPOMENE O JEDNOM SLUČAJU

PRISILNE NEUROZE
„Čovjek štakor“ (1909)
Ono što ću iznijeti na sljedećim stranicama dvojakog je sadržaja. Kao prvo, sastoji se od
fragmentarnih izvadaka iz povijesti bolesti jednog slučaja prisilne neuroze koji bi se po svom
trajanju, štetnosti svojih posljedica i bolesnikovoj subjektivnoj procjeni mogao ubrojiti u
prilično teške, i čiji je postupak prije no što se postigao potpun oporavak bolesnikove ličnosti i
ukidanje svih njegovih zapreka, trajao gotovo godinu dana. Kao drugo, u vezi s ovim slučajem
i s osloncem na druge, ranije analizirane slučajeve, ovdje ću navesti pojedine aforistične
stavove o genezi i o finijim duševnim mehanizmima prisilnih procesa, čime bih trebao otići
korak dalje od onih mojih prvih razmatranja objavljenih o toj temi godine 1896?158
Jedno tako vrsno navođenje sadržaja izgleda mi da i samo potrebuje opravdanje, kako se
možda ne bi mislilo da taj način izvještavanja držim besprijekornim i vrijednim oponašanja,
dok ja u stvari samo uzimam u obzir zapreke vanjske i sadržajne prirode i rado bih pružio više
kad bih to samo smio i mogao. Prikaz potpune povijesti postupka ne mogu naime pružiti, jer
bi on zahtijevao detaljno ulaženje u životne okolnosti moga pacijenta. Nametljivo zanimanje
velegrada koje se s posebnom pažnjom usmjerava na moju liječničku djelatnost zabranjuje mi
da vjerno prikažem čitav slučaj; za razna izvrtanja međutim, kojima se čovjek inače zna pomoći,
držim da su sve manje primjerena svrsi i da ih valja odbaciti. Ukoliko su neznatna, onda ne
ispunjavaju svoju svrhu da pacijenta zaštite od indiskretne radoznalosti, a ako su
dalekosežnija, onda zahtijevaju preveliku žrtvu, jer razaraju razumijevanje onih sveza koje
ovise upravo o sitnim realnostima života. Iz ove potonje okolnosti proizlazi zatim paradoksalno
stanje da je za pacijenta daleko bolje javnosti žrtvovati njegove najintimnije tajne, pri čemu bi
on ipak ostao neprepoznat, nego joj pružiti one najbezazlenije i najbanalnije činjenice o
njegovoj osobi, koje su svima poznate i po kojima bi ga svi prepoznali.
Toliko kao isprika za drastično skraćenje ove povijesti bolesti i postupka, a što se tiče mog
ograničavanja samo na pojedine rezultate psihoanalitičkog istraživanja prisilne neuroze, zato
mi na raspolaganju stoji još temeljitije objašnjenje. Priznajem da mi dosada još nije uspjelo
razjasniti bez ostatka komplicirano ustrojstvo nekog teškog slučaja prisilne neuroze i da
reproducirajući analizu ne bih bio u stanju učiniti tu spoznatu ili naslućenu strukturu vidljivom
drugima kroz naslage terapeutskog postupka. To što toliko otežava ovaj posljednji zadatak,
otpori su bolesnika i oblici u kojima se ti otpori ispoljavaju; ipak, mora se reći da razumijevanje
jedne prisilne neuroze nije nimalo laka stvar i da je daleko teže nego u slučaju histerije. Trebali
bismo zapravo očekivati suprotno. Sredstva kojima se prisilna neuroza služi da bi izrazila svoje
tajne misli, njen jezik, tako reći je samo jedan dijalekt jezika histerije, ali dijalekt u kojeg bismo
se morali lakše uživjeti jer je srodniji izrazu naših svjesnih misli od jezika histerije. On prije
svega ne sadrži onaj skok iz duševnog u somatsku inervaciju - histeričku konverziju - koji nama
nikada nije bio u potpunosti shvatljiv.

158
„Weitere Bemerkungen uber die Abwehr-Neuropsychosen“ (1896 b). („Daljnje
napomene o neuropsihozama obrane“) (II „Wesen und Mechanismus der Zwangsneurose“
/“Bit i mehanizam prisilne neuroze“).)

135
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Vjerojatno samo naše slabije poznavanje prisilne neuroze snosi krivnju za to što zbiljnost
ne potvrđuje ono očekivanje. Prisilni neurotičari teškog kalibra pristupaju analitičkom
postupku daleko rjeđe nego histeričari. Oni i u životu prikrivaju svoje stanje sve dok im to
uspijeva i dolaze liječniku često tek u poodmaklom stadiju svoje bolesti koji bi primjerice u
oboljelih od tuberkuloze pluća potpuno isključio mogućnost da ih se primi u lječilište. Ovu
usporedbu sam međutim izvukao zato što smo u slučajevima prisilne neuroze, kako onim
lakšim, tako i težim, ukoliko su na vrijeme uzeti u postupak, u stanju ukazati na niz blistavih
uspjeha u liječenju, baš kao što je slučaj i sa spomenutim kroničnim infekcijskim oboljenjem.
Pod takvim okolnostima ne preostaje ništa drugo, nego da se stvari saopće onako
nesavršeno i nepotpuno kako ih znamo i kako o njima smijemo govoriti. Ovdje ponuđene
mrvice spoznaje, dovoljno tegobno iznesene na svjetlo dana, ne moraju po sebi izgledati odveć
zadovoljavajuće, ali se rad drugih istraživača može nastaviti na njih, a zajedničkim naporima
može se postići ono što je za pojedinca vjerojatno preteško.

136
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

1 Iz povijesti bolesti
Jedan mlađi, akademski obrazovani muškarac predstavio mi se izjavom kako još od
djetinjstva boluje od prisilnih predodžbi, ali kako ga one osobito teško muče posljednje četiri
godine. Glavni sadržaj njegovih tegoba sačinjavale su bojazni da će se nešto dogoditi dvjema
osobama koje veoma voli, njegovom ocu i jednoj dami koju izrazito cijeni. Osim toga osjećao
je prisilne impulse, kao primjerice impuls da si britvom prereže vrat, a proizvodio je i zabrane
koje su se odnosile na bilo koje stvari. Prema njegovim riječima, boreći se protiv svojih ideja
izgubio je godine i stoga mnogo izgubio od života. Od pokušaja liječenja ništa mu nije koristilo
osim terapije vodom u jednom lječilištu kraj -; a i to međutim samo zato što je tamo sklopio
jedno poznanstvo koje je vodilo do normalnog spolnog odnosa. Ovdje, kako je rekao, nema
takve prilike, u spolni odnos stupa rijetko i u neredovitim intervalima. Prema prostitutkama
osjeća odvratnost. Za svoj seksualni život rekao je da je bio općenito kržljav, da je onanija tu
igrala neznatnu ulogu i to u njegovoj 16. ili 17. godini. Potencija mu je, kaže, normalna; prvi
koitus imao je sa 26 godina.
Ostavljao je dojam bistre, oštroumne osobe. Kad sam ga zapitao, što ga je navelo da u
prvi plan gurne informacije o svom seksualnom životu, odgovorio je da je to ono što on zna o
mojim učenjima. Inače da od mojih spisa ništa nije čitao, ali da je nedavno listajući neku od
mojih knjiga naišao na razjašnjenje neobičnih verbalnih asocijacija159 koje su ga jako podsjetile
na njegov vlastiti „rad misli“ s njegovim idejama, da je bio odlučio da mi se povjeri.

159
Psihopatologija svakodnevnog života (1901 b).
137
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

A. Uvođenje u postupak
Nakon što sam ga sljedećeg dana obavezao na jedini uvjet postupka, da kaže sve što mu
prođe kroz glavu, i onda kada mu je to neugodno, i kada mu se čini nevažno, izvan konteksta,
ili besmisleno, te mu dao na volju da otvori svoje izlaganje s kojom god temom želi, otpočeo
je kako slijedi160:
Kaže da ima prijatelja kojeg izuzetno cijeni. Odlazi mu uvijek kada ga muči neki zločinački
impuls i pita ga da li ga on prezire kao zločinca. Taj prijatelj mu obično pruža podršku
uvjeravajući ga da je besprijekoran čovjek koji se vjerojatno od mladosti bio navikao da svoj
život promatra s takvih gledišta. Sličan utjecaj na njega je jednom vršio drugi čovjek, jedan
student koji je tada imao 19 godina, dok je on sam imao 14 ili 15. Tom studentu on se bio
svidio i to mu je izvanredno podiglo samopoštovanje, tako da je sam sebi izgledao kao genij.
Student je kasnije postao njegov kućni učitelj i tada iznenada promijenio svoje ponašanje
ponižavajući ga kao nekog glupaka. On je zatim zamijetio da se taj student bio zanimao za
jednu od njegovih sestara i da se bavio njime samo onoliko koliko je bilo potrebno da sebi
osigura pristup u kuću. To je bio prvi veliki potres u njegovom životu.
Zatim je ne načinivši nikakva prijelaza nastavio:

160
Redigirano prema zabilješkama napisanim uvečer istoga dana kad je obavljen
postupak, s najvećim mogućim oslanjanjem na zapamćene riječi pacijenta. - Mislim da se
svakako treba kloniti zapisivanja pacijentovih riječi za vrijeme samog postupka. Skretanje
liječnikove pažnje nanosi pacijentu više štete no što bi se moglo opravdati dobitkom na
reproduktivnoj vjernosti same povijesti bolesti.

138
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

B. Infantilna seksualnost
„Moj seksualni život počeo je veoma rano. Sjećam se jedne scene iz moje četvrte ili pete
godine (od šeste godine nadalje moje je sjećanje općenito potpuno) koja mi se godinama
kasnije jasno javila u pamćenju. Imali smo jednu veoma lijepu, mladu guvernantu, gospođicu
Peter161. Jedne večeri ona je lagano odjevena ležala na sofi i čitala; legao sam pored nje i
zamolio je za dozvolu da se uvučem pod njenu suknju. Dopustila mi je pod uvjetom da o tome
nikome ništa ne kažem. Imala je malo na sebi i ja sam opipao njene genitalije i donji dio njenog
tijela koji mi se učinio čudnim. Otada mi je ostala jedna goruća, mučna znatiželja da vidim
žensko tijelo. Još se sjećam kupanja na koje sam smio ići zajedno s gospođicom i sestrama, i
one napetosti s kojom sam čekao da se gospođica skine i uđe u vodu. Više toga se sjećam od
šeste godine nadalje. Tada smo imali jednu drugu gospođicu, isto mladu i lijepu, koja je imala
prišteve na stražnjici koje je uveče običavala istiskivati. Znao sam vrebati na taj trenutak kako
bih zadovoljio svoju znatiželju. Isto je bilo i za kupanja, premda je gospođica bila suzdržljivija
od svoje prethodnice.“ (Odgovor na ubačeno pitanje: „Nisam redovito spavao u njenoj sobi,
nego više kod roditelja.“) „Sjećam se jedne scene u kojoj mora da sam bio star sedam
godina.162 Uveče smo zajedno sjedili, gospođica, kuharica, neka druga djevojka, ja i moj godinu
i pol mlađi brat. Najednom Lina kaže: 'S malim bi se to još moglo učiniti, ali Paul (ja) je previše
nespretan, on bi to sigurno promašio.’ Nisam jasno razumio na što je mislila, ali sam shvatio
da sam ponižen te sam počeo plakati. Lina me je tješila i pritom rekla da bi djevojka koja bi
tako nešto učinila s povjerenim joj dječakom bila zatvorena na više mjeseci. Ne vjerujem da je
ona napravila sa mnom nešto nedolično, ali ja sam u odnosu prema njoj uzeo puno više
slobode. Kada bih dolazio k njoj u krevet, otkrivao bih je i dirao, a ona bi mi mimo dopustila da
to radim. Nije bila naročito inteligentna i očigledno je imala velike spolne potrebe. Sa dvadeset
i tri godine već je imala dijete za čijeg se oca kasnije udala, tako da se danas zove gospođa
Hofrat. Još uvijek je često viđam na ulici.“
„Već sa šest godina sam patio od erekcija i znam da sam jednom došao majci kako bih se
na to potužio. Znam također da sam pritom morao prevladati neku sumnju, jer sam slutio da
postoji veza između te stvari i mojih predodžbi i moje znatiželje, i tada sam dugo vremena
imao bolesnu ideju da roditelji znaju moje misli, što sam si objasnio tako kao da sam ih ja
glasno izrekao, ali ih sam nisam čuo. U tome vidim početak moje bolesti. Postojale su osobe,
djevojke, koje su mi se jako sviđale i za koje sam imao najsnažniju želju da ih vidim gole. Želeći
to imao sam međutim neprijatan osjećaj kao da se nešto mora dogoditi zato što sam to mislio
i kao da ja moram učiniti sve da to spriječim.“

161
Dr Alfred Adler koji je ranije bio analitičar jednom je prilikom u privatnom predavanju
upozorio na posebno značenje koje pripada onim najprvotnijim izjavama pacijenta. Evo ovdje
i dokaza za to. Uvodne riječi pacijenta naglašavaju utjecaj koji na njega vrše muškarci, odnosno
ulogu koju u njegovom životu igra homoseksualni izbor objekta te odmah potom upozoravaju
na drugi motiv koji će kasnije zadobiti veću važnost, naime na sukob i na suprotnost interesa
između muškarca i žene. U taj kontekst valja uključiti i činjenicu da se svoje prve zgodne
guvernante sjeća po prezimenu koje slučajno sliči muškom imenu. U bečkim građanskim
krugovima obično se guvernanta naziva njenim imenom i ono češće ostaje u sjećanju.
162
Kasnije je priznao mogućnost da se ta scena zbila godinu ili dvije kasnije.

139
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

(Upitan za primjer takve bojazni odgovorio je: „Na primjer, da će moj otac umrijeti.“ „Misli
o smrti oca zaokupile su me veoma rano, njima sam sc bavio dugo vremena i one su me bile
veoma rastužile.“
Tom prilikom sam bio začuđen čuvši da je njegov otac kojim su ipak bile okupirane
njegove današnje prisilne bojazni, umro još prije više godina.
To što je naš pacijent u prvom satu postupka opisao iz svoje šeste ili sedme godine života
nije samo, kako on misli, početak bolesti, nego već bolest sama. To je bila potpuna prisilna
neuroza kojoj više nije nedostajao niti jedan bitan element, ujedno jezgra i uzor svih kasnijih
patnji, elementarni organizam tako reći, čije proučavanje nam jedino omogućuje da shvatimo
razmjer komplicirane organizacije njegovog današnjeg oboljenja. Vidimo da je dijete bilo pod
vladavinom jedne seksualne nagonske komponente, skopofilije, čija je posljedica bila želja da
ženske osobe koje su mi se sviđale vidi gole, želja koja se s velikom intenzivnošću uvijek iznova
javljala u njemu. Ta želja odgovara kasnijoj prisilnoj ideji; ako u njoj još nema prisilnog
karaktera, onda to dolazi otuda što joj se Ja još nije suprotstavilo u punom proturječju, nije je
osjetilo kao nešto strano. Ipak, odnekud se već pokreće protivnost toj želji, jer njenu pojavu
redovito prati bolni afekt.163 Neki sukob je očigledno prisutan u duševnom životu malog
pohotljivca; pored prisilne želje tu je i prisilna bojazan, prisno vezana uz tu želju: kad god nešto
takvo misli, mora se bojati da će se dogoditi nešto strašno. To strašno već se zagrnulo
karakterističnom neodređenošću bez koje odsada neće više biti ni jedne manifestacije
neuroze. Ipak, u djeteta nije teško otkriti ono što je zastrto tom neodređenošću. Može li se za
bilo koju od mutnih općenitosti prisilne neuroze saznati neki primjer, onda valja biti siguran
da je taj primjer sama ona izvorna i autentična stvar koju to poopćenje treba da sakrije. Prisilna
bi bojazan dakle, rekonstruirana prema svom smislu, glasila: „Ako ja zaželim neku ženu vidjeti
golu, onda će moj otac morati umrijeti.“ Mučni afekt jasno je obojen neprijatnošću i
praznovjerjem i već je počeo poticati impulse da učine nešto kako bi se spriječilo zlo. Ti će se
impulsi kasnije razviti u zaštitne mjere.
Dakle: jedan erotički nagon i pobuna protiv njega, jedna (još ne prisilna) želja i jedna (već
prisilna) bojazan koja joj se protivi, jedan mučni afekt i poriv za obrambenim radnjama;
inventar neuroze je potpun. Dakako, prisutno je i još nešto drugo, neka vrsta delirijuma ili
umišljaja čudnovatog sadržaja: njegovi roditelji kao da su znali njegove misli zato što ih je on
izgovarao, a da ih sam nije čuo. Teško da ćemo pogriješiti shvatimo li taj dječji pokušaj
objašnjenja kao slutnju onih neobičnih duševnih procesa koje nazivamo nesvjesnima i bez
kojih ne možemo želimo li rasvijetliti to mutno stanje stvari. „Govorim moje misli, a da ih ne
čujem“, zvuči poput projekcije u vanjski svijet naše vlastite pretpostavke da on ima misli o
kojima ništa ne zna; zvuči poput endopsihičkog opažanja potisnutog.
Stvar nam je naime jasna: Ta elementarna infantilna neuroza već ima svoj problem i svoju
prividnu apsurdnost kao i svaka komplicirana neuroza odraslog čovjeka. Što treba da znači to
da otac mora umrijeti ako se djetetu pojavi ona pohotna želja? Da li je to čista besmislica ili
postoje načini da se te riječi razumiju i da ih se shvati kao nužnu posljedicu ranijih procesa i
pretpostavaka?
Primijenimo li spoznaje do kojih smo došli drugdje na ovaj slučaj dječje neuroze, moramo
posumnjati da je i ovdje, dakle prije šeste godine djetetova života, došlo do traumatskih
doživljaja, sukoba i potiskivanja koji su sami podlegli amneziji, ali su kao residuum ostavili
sadržaj ovog prisilnog straha. Kasnije ćemo saznati u kojoj mjeri smo u stanju iznova pronaći

163
Podsjećamo da se pokušalo razjasniti prisilnu predodžbu bez obaziranja na afektivnost.

140
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

te zaboravljene doživljaje ili ih pak rekonstruirati s određenom sigurnošću. U međuvremenu

htjeli bismo naglasiti, kao jednu nimalo irelevantnu podudarnost, da se infantilna amnezija
našeg pacijenta okončala upravo s njegovom šestom godinom.
Takav početak jedne kronične prisilne neuroze u ranom djetinjstvu, s takvim pohotnim
željama koje su povezane s neugodnim očekivanjima i sklonošću obrambenim radnjama,
poznat mi je iz mnogih drugih slučajeva. On je apsolutno tipičan, premda vjerojatno ne i jedini
mogući tip. No, prije no što prijeđemo na sadržaj drugog razgovora, htio bih dodati nekoliko
riječi o ranim seksualnim doživljajima pacijenta. Teško da će se neko protiviti ako ih označimo
kao osobito bogate sadržajem i posljedicama. Ali tako je i u drugim slučajevima prisilne
neuroze koje sam mogao analizirati. U suprotnosti spram histerije karakter prerane seksualne
aktivnosti ovdje je neizostavan. Prisilna neuroza omogućuje da se mnogo jasnije nego u
histeriji spozna kako momente koji oblikuju psihoneurozu ne treba tražiti u aktualnom nego u
infantilnom seksualnom životu. Sadašnji seksualni život prisilnih neurotičara može se
površnome istraživaču često učiniti posve normalnim; on uglavnom nudi daleko manje
patogenih momenata i abnormalnosti no što je to slučaj u našeg pacijenta.

141
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

C. Veliki prisilni strah

„Mislim da ću danas započeti s jednim doživljajem koji je za mene bio neposredan povod
da Vas potražim. Bilo je to u kolovozu za vrijeme vojne vježbe u -. Prije toga osjećao sam se
jadno i mučile su me svakojake prisilne misli koje su međutim za vrijeme vježbe ubrzo nestale.
Bio sam zainteresiran da pokažem aktivnim oficirima kako mi rezervisti ne samo da smo štošta
naučili, nego smo u stanju i dosta toga izdržati. Jednoga smo dana krenuli na kraći marš iz -.
Na odmoru sam izgubio moje naočale i premda sam ih lako mogao naći, ipak nisam htio otezati
s polaskom te sam ih se odrekao odlučivši telegrafirati mom optičaru u Beč da mi smjesta
pošalje druge. Za vrijeme istog odmora sjeo sam između dva oficira od kojih je jedan, kapetan
češkoga imena, bio od ne male važnosti za mene. Imao sam izvjestan strah pred tim čovjekom
jer je bilo očigledno da on voli okrutnosti. Ne želim tvrditi da je on bio loš, ali je za vrijeme
oficirske menaže u nekoliko navrata zastupao uvođenje kazne batinanjem, tako da sam mu se
morao energično suprotstaviti. Na tom odmoru dakle stupili smo u razgovor i kapetan mi je
ispričao kako je bio čitao o jednoj naročito jezivoj kazni na Istoku...“
Ovdje je prekinuo, ustao i zamolio me da ga poštedim detaljnog opisa te kazne. Uvjerio
sam ga da ja sam nemam nikakvih sklonosti okrutnostima, da ga zasigurno ne bih volio mučiti,
ali da mu naravno ne mogu pokloniti ništa čime ne raspolažem. Jednako me je tako mogao
zamoliti da mu poklonim dvije komete. Prevladavanje otpora je zakon liječenja i ne možemo
se postavljati iznad njega. (Pojam „otpora“ objasnio sam mu na početku toga sata kada je
rekao da mora puno toga prevladati u sebi ako želi ispričati svoj doživljaj.) Nastavio sam rekavši
mu da sam ja sa svoje strane spreman učiniti sve što je u mojoj moći kako bih u potpunosti
odgonetnuo svaku njegovu naznaku. Pitao sam ga ne misli li možda na nabijanje na kolac. -
Ne, to ne, nego je osuđenik bio privezan - (izrazio se tako nejasno da nisam mogao odmah
shvatiti u kojem položaju) - i preko njegove stražnjice je poklopljen lonac, u koji su zatim
pušteni štakori i oni su - ponovo je ustao pokazujući sve znake užasavanja i otpora - provrtali
put u - u čmar, mogao sam dodati.
U svakom važnijem trenutku pričanja njegovo je lice poprimalo veoma čudan, složen izraz
koji sam mogao protumačiti samo kao užasavanje od neke njegove, njemu samome nepoznate
ugode. S velikim je teškoćama nastavio dalje: „U jednom trenutku sinula mi je predodžba da
se to događa jednoj meni jako dragoj osobi.“164 Izravno upitan odgovorio mi je da on sam ne
izvršava tu kaznu, nego da se ona na toj osobi vrši impersonalno.
Nakon kraćeg odgonetanja saznao sam da se ta njegova „predodžba“ odnosila na onu
damu koju obožava.
Prekinuo je svoju priču kako bi me uvjerio da mu se te misli suprotstavljaju kao nešto
strano i neprijateljsko i da bi me upozorio na izuzetnu brzinu kojom u njemu protiče sve što se
nadovezuje na njih. Istodobno s idejom tu je uvijek bila i „sankcija“, tj. obrambena mjera koju
je morao poduzeti kako se takva fantazija ne bi ispunila. Kada je kapetan pričao o onoj užasnoj
kazni i kada su se u njemu pojavile one ideje, uspjelo mu je da ih se obje oslobodi svojim
uobičajenim formulama, jednim „ali“ praćenim odbacujućim pokretom ruke i riječima „Što ti
pada na pamet“.

164
On je rekao: predodžba; jači i važniji pojam želja odnosno bojazan očigledno je
prekriven cenzurom. Onu osobitu neodređenost svega što govori ne mogu na žalost
reproducirati.
142
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Plural me zbunio kao što je i čitatelju zacijelo ostao neshvatljiv. Dosada smo zapravo čuli
smo za jednu ideju, tu da će se kazna sa štakorima izvršiti na dami. Sada je morao priznati da
se u njemu istodobno pojavila i druga ideja, da će kazna naime pogoditi i njegova oca. Kako je
otac bio umro prije mnogo godina, taj je prisilni strah bio dakle još mnogo besmisleniji nego
prvi te se još neko vrijeme pokušao sakriti pred priznanjem.
Sljedeće večeri taj mu je isti kapetan dostavio paket koji je prispio poštom i rekao:
„Natporučnik A.165 je platio pouzeće za tebe. Moraš mu to vratiti.“ U paketu su se nalazile one
telegrafski poručene naočale. U trenu mu se međutim uobličila „sankcija“: Ne vratiti novac,
jer će se inače dogoditi ono (tj. fantazija o štakorima će se ozbiljiti na ocu i dami). I smjesta, u
skladu s njemu poznatim tipom reakcije, pojavila se s ciljom suzbijanja te sankcije naredba u
obliku prisege: „Ti moraš vratiti natporučniku A. 3.80 kruna“, što je gotovo poluglasno rekao
sebi.
Dva dana kasnije završila se vojna vježba. Vrijeme do tada ispunio je pokušajima da
natporučniku A. vrati tu malu sumu čemu se suprotstavljalo sve više teškoća prividno
objektivne prirode. Najprije je pokušao ostvariti isplatu preko jednog drugog oficira koji je išao
na poštu, ali je bio sretan kad mu je ovaj donio novac natrag s objašnjenjem da na pošti nije
sreo natporučnika A. Zadovoljstvo je došlo otuda što ga taj način ispunjenja prisege nije
zadovoljavao jer nije doslovno odgovarao riječima: „Ti moraš vratiti novac natporučniku A.“
Napokon je sreo traženu osobu A., ali je ona odbila novac s primjedbom da nije ništa platila za
njega i da uopće nema ništa s poštom, što je posao natporučnika B. Sada ga je jako pogodilo
to što ne može održati svoju prisegu jer je njena pretpostavka kriva te je izmislio veoma čudan
način izlaska iz te situacije: Trebao je s obojicom, gospodinom A. i gospodinom B. poći na
poštu, tamo je A. trebao gospođici dati 3.80 kruna, a gospođica ih je trebala dati gospodinu
B., da bi na kraju on sam, naš pacijent, vratio 3.80 kruna gospodinu A. te tako doslovno ispunio
prisegu.
Ne bih se čudio da čitateljeva sposobnost razumijevanja zakaže na ovom mjestu jer je i
pacijentov iscrpan prikaz izvanjskih događaja toga dana i njegovih reakcija na njih bio prepun
unutarnjih proturječja i zvučao neizlječivo zbrkano. Tek kad je treći put ispričao tu priču uspjelo
mi je ukazati mu na nejasnoće koje govori i razotkriti varke u sjećanju i pomicanja u kojima se
nalazio. Pošteđujući se prepričavanja tih detalja od kojih ćemo ono bitno uskoro iznijeti, želim
još istaknuti da se na kraju tog drugog razgovora ponašao kao da je omamljen i smeten. Iznova
me oslovio s „gospodine kapetane“, vjerojatno zato što sam na početku sata primijetio da
mene samoga okrutnosti ne privlače kao kapetana M. i da nemam namjere nepotrebno ga
mučiti.
U tom razgovoru objasnio mi je još jednu stvar: Od samog početka, svaki puta kada se
ranije bojao da će se ljudima koje voli nešto dogoditi, te kazne ne bi zamišljao isključivo u
vremenskom smislu nego bi ih smještao u vječnost, u onostranost. Do svoje 14. ili 15. godine
bio je veoma predano religiozan da bi se otada razvio u slobodoumnika što je i danas.
Proturječnosti je pomirio rekavši sebi: „Što znaš o onostranom životu? Što drugi znaju o tome?
Ništa se o tome ne može znati, pa ništa ne riskiraš, dakle učini to.“ Tom načinu zaključivanja
ovaj inače veoma oštrouman čovjek nije našao prigovora te je tako nesigurnost uma u tim
pitanjima upotrijebio u korist prevladanog pobožnog svjetonazora.

165
Imena su ovdje gotovo nevažna.
143
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

U trećem razgovoru završio je veoma karakterističnu priču o svojim naporima da ispuni

prisilnu prisegu: Uvečer se održao posljednji susret oficira prije okončanja vojne vježbe. Palo
je na njega da odgovori na zdravicu „Gospodi od rezerve“. Govorio je dobro, ali kao u snu jer
ga je u pozadini neprestance mučila njegova prisega. Proveo je užasnu noć. Argumenti i
protuargumenti borili su se među sobom; glavni je argument naravno bio da pretpostavka
njegove prisege, da je natporučnik A. platio za njega, uopće nije postojala. Tješio se međutim
time da sve još nije gotovo jer će ujutro zajedno s A. jahati jedan komad puta do željezničke
stanice P., tako da će još imati vremena da ga zamoli za tu uslugu. To međutim nije učinio,
pustio je A. da ode svojim putem, ali je preko njegovog posilnog poručio da će ga posjetiti to
poslijepodne. On sam došao je oko pola deset prijepodne do kolodvora, odložio svoju prtljagu
i pošao u mali grad da nabavi svakojake stvari naumivši nakon toga otići u posjetu A. Selo u
kojem je A. bio stacioniran nalazilo se otprilike sat vožnje kolima od grada P. Za vožnju
željeznicom do mjesta gdje se nalazila pošta trebalo je tri sata; tako je mislio da će nakon što
izvede svoj komplicirani plan još uspjeti uhvatiti večernji vlak za Beč. U njemu su se borile dvije
ideje: s jedne strane je shvaćao da bi bio kukavičluk prijeći preko te prisege. Očigledno je da bi
se time samo htio poštedjeti neugodnosti da zahtijeva od A. tu žrtvu i da na njega ostavi utisak
nekog luđaka; s druge bi strane također bilo kukavički ostvariti tu prisegu, jer bi time samo
htio osigurati svoj mir od prisilnih predodžbi. Kada su se argumenti s obje strane tokom
razmišljanja napokon izravnali, on je odluku prepustio slučajnim događajima i ostavio je tako
reći u božjim rukama. A kada ga je zatim nosač na kolodvoru upitao: „Vlak u 10, gospodine
poručniče?“ odgovorio je „Da“, krenuo u 10 i tako stvorio jait accompli, što mu je donijelo
veliko olakšanje. U vlaku je osim toga kod konduktera vagona restorana rezervirao stol za
ručak. Na prvoj stanici mu je iznenada palo na pamet da bi sada još mogao sići, pričekati vlak
iz suprotnog smjera, odvesti se njime natrag do P., proslijediti do mjesta gdje se nalazio
natporučnik A., a zatim se s njim otputiti na trosatnu vožnju do pošte itd. Samo ga je obzir
prema obećanju koje je dao konobaru zadržao da ne ostvari tu namjeru; ipak je međutim nije
napustio, nego je silazak odgodio do sljedeće stanice. Tako se borio sa sobom od stanice do
stanice, sve dok nije došao do jedne na kojoj mu se silazak učinio nemogućim jer su tamo živjeli
njegovi rođaci te je odlučio odvesti se do Beča, potražiti tamo svog prijatelja, iznijeti mu čitav
problem i nakon njegove odluke odvesti se još noćnim vlakom natrag u P. Moju sumnju da bi
nešto takvo bilo izvedivo dočekao je uvjeravanjem da bi između dolaska jednog i polaska
drugog vlaka imao još slobodnih pola sata. Prispjevši u Beč nije međutim našao prijatelja u
gostionici u kojoj ga je mislio sresti, došao je tek u 11 sati navečer do njegova stana i te mu
noći ispričao cijelu stvar. Prijatelj se zaprepastio kako on još uvijek može sumnjati da je riječ o
prisilnoj predodžbi, umirio ga za tu noć tako da je izvrsno spavao, a ujutro je otišao s njim do
prve pošte kako bi poslali 3.80 kruna na adresu one pošte u koju je bio prispio paket s
naočalama.
Ovo posljednje što mi je rekao pružilo mi je oslonac za rasvjetljenje mnogih iskrivljenja
kojima je obilovala njegova priča. Ako je, nakon što ga je prijatelj priveo pameti, tu malu sumu
izravno poslao pošti, a ne natporučniku A., niti natporučniku B., onda je zapravo morao znati,
i toga je morao biti svjestan još prije no što je otputovao, da taksu za pošiljku prispjelu
pouzećem duguje nikome drugom nego poštanskom službeniku. I stvarno se ispostavilo da je
to znao još prije nego ga je kapetan pozvao da tu sumu plati natporučniku A. i prije no što je
donio svoju prisegu, jer se sada sjetio da je nekoliko sati prije susreta s okrutnim kapetanom
imao prilike predstaviti se jednom drugom kapetanu koji ga je uputio na pravo stanje stvari.
Taj oficir mu je čuvši njegovo ime ispričao kako je prije kratkog vremena bio na pošti i kako ga
je tamo poštanska službenica upitala da li poznaje nekog poručnika H. (naš pacijent) za koga

144
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

je prispio paket s pouzećem. Odgovorio je da ga ne zna, ali je gospođica mislila da može imati
povjerenja u nepoznatog poručnika i rekla da će u međuvremenu ona sama platiti tu taksu. Na
taj način je naš pacijent došao do naručenih naočala. Okrutni je kapetan pogriješio kada ga je
predajući mu paket upozorio da sumu od 3.80 kruna mora vratiti natporučniku A. Naš pacijent
je morao znati da je tu riječ o grešci. Usprkos tome on je smislio onu zakletvu zasnovanu na
toj grešci, zakletvu koja je morala postati njegovom mukom. Pritom je sebi samome, a u svojoj
priči i meni, zatajio epizodu s drugim kapetanom i egzistenciju one poštanske službenice pune
povjerenja. Priznajem da je njegovo ponašanje nakon te ispravke postalo još besmislenije i
nerazumljivi je nego ranije.
Nakon što je napustio svoga prijatelja i vratio se obitelji iznova su ga spopale sumnje.
Argumenti njegova prijatelja nisu se, kako je mislio, uopće razlikovali od njegovih vlastitih i nije
se dao zavarati svojim privremenim umirenjem jer je znao da se ono može svesti na osobni
utjecaj njegova prijatelja. Odluka da potraži nekog liječnika bila je na sljedeći spretan način
utkana u njegov delirij. Mislio je naći liječnika koji će mu izdati potvrdu da je za njegov
oporavak nužan jedan takav akt kakav je planirao s natporučnikom A., a ovoga bi se tom
potvrdom zacijelo dalo uvjeriti da prihvati od njega 3.80 kruna. Slučajnost da mu je upravo
tada došla u ruke jedna moja knjiga odlučila je da izbor padne na mene. O onoj potvrdi kod
mene međutim nije bilo riječi; veoma je razumno zahtijevao samo oslobođenje od svojih
prisilnih predodžbi. Mnogo mjeseci kasnije, na vrhuncu otpora, iznova se pojavilo iskušenje da
ipak otputuje u P., potraži natporučnika A. i da s njim izvede onu komediju o vraćanju novca.

145
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

D. Uvođenje u razumijevanje postupka

Neka čitatelj ne očekuje da će tako skoro čuti moja razjašnjenja tih čudnih i besmislenih
prisilnih predodžbi (o štakorima); ispravna psihoanalitička tehnika zahtijeva od liječnika da
suzbije svoju znatiželju i ostavi pacijentu slobodu da sam odlučuje o poretku različitih tema
koje se javljaju tokom rada u postupku. Na četvrtom sam razgovoru pacijenta dočekao dakle
pitanjem: „I kako mislite danas nastaviti?“
„Odlučio sam da Vam kažem nešto što držim veoma važnim i što me od samog početka
muči.“ Zatim mi je naširoko ispričao povijest bolesti svoga oca koji je prije devet godina umro
od emfizema. Jedne večeri misleći da je stanje kritično upitao je liječnika kada će se moći
smatrati da je opasnost prošla. Odgovor je glasio: Prekosutra uvečer. Nije mu uopće palo na
pamet da otac možda ne bi mogao doživjeti taj termin. Noću oko pola dvanaest je legao na
jedan sat u krevet i kada se probudio u jedan čuo je od jednog liječnika prijatelja da je otac
umro. Predbacio je sebi što nije bio prisutan na umoru i taj se prijekor pojačao kada mu je
njegovateljica rekla kako je otac posljednjih dana jednom spomenuo njegovo ime i nju kada
mu je pristupila upitao: „Da li ste Vi Paul?“ Mislio je kako je primijetio da su majka i sestre bile
spremne sebi predbaciti istu stvar; one međutim nisu ništa govorile o tome. Taj samoprijekor
ispočetka ga nije mučio; dugo vremena uopće nije realizirao činjenicu očeve smrti; uvijek mu
se iznova događalo da je čuvši neki dobar vic znao sebi reći: „To moram ispričati ocu.“ I njegova
se fantazija igrala s ocem tako da bi često čuvši kucanje na vratima pomislio: „Evo dolazi otac“;
kada bi ušao u sobu očekivao bi da će tamo naći oca i premda nije nikada zaboravio činjenicu
očeve smrti, takvo očekivanje da se pojavi njegov duh nije za njega predstavljalo ništa strašno,
nego je naprotiv bilo predmetom njegove velike želje. Tek godinu i pol kasnije probudilo se
sjećanje na njegov propust i počelo ga užasno mučiti, tako da je sa sobom postupao kao sa
zločincem. Povod je bila smrt jedne ujne i njegov posjet kući ožalošćenih. Otada nadalje
proširio je strukturu svojih prisilnih misli na područje onostranog. Teški poremećaj radne
sposobnosti bio je sljedeća posljedica tog napada.166 Ispričao je da mu je samo prijateljeva
utjeha tada pomogla da izdrži; prijatelj je naime njegove samoprijekore uvijek odbacivao
tvrdeći da su oni posljedica grubog pretjerivanja. To što mi je rekao iskoristio sam kao povod
da mu pružim prvi uvid u pretpostavke psihoanalitičke terapije. Ako postoji mesalliance
između predodžbenog sadržaja i afekta, dakle između veličine samoprijekora i njegova
povoda, onda bi laik rekao da je afekt presnažan za taj povod, dakle pretjeran i da je zaključak
izvučen iz tog samoprijekora (zaključak da je on zločinac) pogrešan. Liječnik međutim kaže
posve suprotno. Ne, afekt je opravdan, osjećaj krivnje ne valja dalje kritizirati. On pripada
zapravo jednom drugom sadržaju koji nije poznat (koji je nesvjestan) i koji se tek mora
potražiti. Poznati predodžbeni sadržaj je dospio na to mjesto tek posredstvom krivog
povezivanja. Mi međutim nismo navikli da osjećamo u sebi snažne afekte bez nekog
predodžbenog sadržaja i otuda, u slučaju kada sadržaj nedostaje, prihvaćamo kao surogat neki
drugi koji nam na bilo koji način odgovara, onako otprilike kao što naša policija ne mogavši
uhvatiti pravog ubojicu, umjesto njega hapsi krivog. Činjenica krivog povezivanja isto je tako
jedina u stanju razjasniti nemoć koju spram te mučne predodžbe pokazuje logika. Razgovor

166
Kasnije ćemo na temelju točnijeg opisa povoda moći razumjeti i ovaj utjecaj. Njegov je
ujak jadikujući zbog gubitka svoje žene uzviknuo: „Drugi su si muškarci sve moguće priuštili, a
ja sam živio samo za tu ženu!“ Naš je pacijent pretpostavio da ujak aludira na oca i da dovodi
u sumnju njegovu bračnu vjernost; i premda je ujak najodlučnije osporio to tumačenje svojih
riječi, njihovo se djelovanje više nije moglo ukinuti.
146
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

sam zatim zaključio priznanjem da nas ovo novo shvaćanje čitavog problema prije svega
postavlja pred velike zagonetke, jer kako da on da za pravo svom samoprijekoru, da je zločinac
prema ocu, ako ipak mora znati da zapravo nikada ništa zločinačkog nije počinio prema njemu.
U sljedećem razgovoru pokazao je zatim veliko zanimanje za način na koji sam ja objasnio
stvar, ali je sebi dopustio da u vezi s tim iznese nekoliko dvojbi: Kako bi zapravo liječnikova
izjava da je samoprijekor, osjećaj krivnje, u pravu, mogla djelovati na ozdravljenje? -Nema
efekta ta izjava, nego pronalaženje nepoznatog sadržaja kojem taj samoprijekor pripada. - Da,
upravo na to se odnosi njegovo pitanje. - Moja kratka objašnjenja o psihološkoj razlici svjesnog
i nesvjesnog i činjenici da sve svjesno podliježe habanju, dok je nesvjesno relativno
nepromjenjivo protumačio sam mu skrećući njegovu pažnju na antikvitete razmještene po
mojoj sobi. Bili su to, rekao sam, zapravo samo predmeti pronađeni u grobovima i njihovo je
pokapanje značilo ujedno i njihovo očuvanje. Pompeji propadaju tek sada otkada su otkriveni.
- Da li postoji kakva garancija, pitao je dalje, o tome kako će se čovjek vladati prema onom
pronađenom. Jedan će se, mislio je, ponašati upravo na taj način da prevlada svoj
samoprijekor, ali drugi ne. - Ne, odgovorio sam, iz prirode samih okolnosti proizlazi da će afekt
svaki puta biti prevladan uglavnom još za vrijeme samog rada. Pompeje čovjek nastoji očuvati,
dok se tih mučnih ideja u potpunosti želi riješiti.
- On je sebi rekao, nastavio je, da samoprijekor može nastati samo povredom onih
najvlastitijih osobnih ćudorednih zakona, a nikako onih izvanjskih. (Potvrdio sam to dodavši da
se onaj tko povrijedi samo izvanjske zakone često osjeća kao junak.) Za njega je dakle takav
proces moguć samo kao neki rasap osobnosti koji je još otpočetka bio prisutan. Da li će, upitao
je, iznova steći jedinstvo osobnosti? U tom slučaju bio je uvjeren da je u stanju postići mnogo
toga, a vjerojatno i više no drugi. - Na to sam odgovorio da sam u potpunosti suglasan s tom
tezom o rascjepu osobnosti i da mu je sada potrebno da spoji tu novu suprotnost između
ćudoredne osobe i zla s onom ranije spomenutom suprotnošću između svjesnog i
nesvjesnog.167 - Rekao je kako se može sjetiti da je, premda sebe drži ćudorednom osobom, u
svome djetinjstvu sasvim sigurno ipak činio stvari koje su proizašle od te njegove druge osobe.
- Napomenuo sam mu da je time usput otkrio glavni karakter nesvjesnog, njegov odnos prema
infantilnome. Nesvjesno je infantilno; ono je onaj dio osobe koji se tada oposebio od nje, koji
se nije dalje razvijao i koji je stoga bio potisnut. Izdanci tog potisnutog nesvjesnog, nastavio
sam, elementi su koji podržavaju to nehotično mišljenje u kojem se sastoji njegova patnja.
Dodao sam da bi on sada mogao otkriti još jedan karakter nesvjesnog i da bih mu to rado htio
prepustiti. - Ništa više izravno nije našao, ali je zato izrazio sumnju da se potiskivanja koja tako
dugo traju mogu sada poništiti. Pitao je što bi se posebice moglo učiniti protiv ideje o
onostranosti, kad se ona logički ipak ne može pobiti? - Rekao sam mu da ne poričem težinu
njegova slučaja, ni značenje njegovih konstrukcija, ali da je njegova dob veoma povoljna, kao
što je povoljna i intaktnost njegove osobnosti te sam još dodao jedan pohvalni sud o njemu
koji ga je naočigled razveselio.
Sljedeći je razgovor započeo rekavši da mora ispričati nešto stvarno iz svoga djetinjstva.
Od sedme je godine, kao što smo već ispričali, imao strah da roditelji čitaju njegove misli i taj
ga je strah zapravo i dalje pratio kroz život. S dvanaest godina volio je jednu malu djevojčicu,
sestru svoga prijatelja (odgovarajući na moje pitanje dodao je da to nije bilo ništa osjetilno, da
je nije htio vidjeti golu i da je bila premala) koja prema njemu međutim nije bila tako nježna
kako je on to želio. I tu je došao na ideju da bi ona bila ljubeznija prema njemu ako bi ga snašla
kakva nesreća; kao takva nesreća nametnula mu se smrt oca. Tu je ideju smjesta energično

167
Sve je to doduše samo u grubom smislu ispravno, ali zasada dostaje kao uvod.
147
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

odbio i još sada se brani od mogućnosti da se time mogla izraziti kakva „želja“. Za njega je to
bila samo „veza misli“168. - Prigovorio sam: ako to nije bila nikakva želja, čemu onda
protivljenje? - Da, samo zbog sadržaja predodžbe da bi otac mogao umrijeti, odgovorio je. - Ja
sam mu rekao da tretira tu frazu kao da je riječ o uvredi veličanstva, pri čemu je, kao što je
poznato, jednako kažnjivo kada netko kaže „Car je magarac“, ili pak kada te zabranjene riječi
preruši govoreći: „Ako netko kaže..., onda će imati posla sa mnom.“ Dodao sam da mogu taj
predodžbeni sadržaj kojemu se protivi bez problema dovesti u kontekst koji bi to protivljenje
isključio; na primjer: „Ako moj otac umre, ubit ću se na njegovom grobu.“ - Bio je potresen, ali
nije napustio svoje proturječje, tako da sam prekinuo spor primjedbom da se ideja o očevoj
smrti nije prvi put pojavila u ovom slučaju, da ona očigledno potječe od ranije i da ćemo
jednom morati ući u trag njenom porijeklu. - Dalje je ispričao da mu se posve slična misao
poput bljeska pojavila drugi put, pola godine prije očeve smrti. U to je vrijeme169 već bio
zaljubljen u onu damu, ali zbog materijalnih prepreka nije mogao razmišljati o nekoj ozbiljnijoj
vezi s njom. I tu se pojavila ideja da će se smrću oca možda tako obogatiti da bi je mogao
oženiti. Braneći se od te ideje išao je zatim tako daleko da je poželio da mu otac uopće ništa
ne ostavi kako njegov užasan gubitak ne bi bio nečim kompenziran. Ista se ideja pojavila i treći
puta, dan prije očeve smrti, ali u veoma blagom obliku. Tada je mislio: „Sada mogu izgubiti ono
najdraže“, a zatim se pojavila i suprotna pomisao: „Ne, postoji i jedna druga osoba čiji bi ti
gubitak bio još bolniji.“170 Jako se začudio nad tim mislima, jer je bio posve siguran da očeva
smrt nikada nije mogla biti predmet njegove želje; naprotiv, mislio je da je oduvijek bila samo
predmet njegove bojazni. - Nakon tih njegovih s punom snagom izgovorenih riječi zaključio
sam da bi bilo dobro predočiti mu novi djelić teorije. Teorija tvrdi da takav strah odgovara
jednoj prijašnjoj, sada potisnutoj želji, tako da bi valjalo pretpostaviti upravo suprotno od
onoga u što nas on uvjerava. To se također slaže sa zahtjevom da bi nesvjesno trebalo
predstavljati kontradiktornu opreku svjesnome. Bio je veoma uzrujan pritom, veoma
sumnjičav i čudio se kako je ta sva želja bila u njega uopće moguća kada mu je otac ipak bio
najdraži od svih ljudi. Nema nikakve dvojbe da bi se on odrekao svake osobne sreće, ako bi
time mogao spasiti očev život. Odgovorio sam da je upravo ta intenzivna ljubav uvjet potisnute
mržnje. Da je riječ o indiferentnim osobama, zacijelo bi mu lako uspjelo da zadrži u sebi jedne
pored drugih motive za umjerenu naklonost i jednako umjerenu odbojnost; da je recimo
službenik i da o svom šefu misli kako je on kao pretpostavljeni veoma ugodna osoba, ali da je
kao pravnik sitničav, a kao sudac nehuman. U Shakespearea nešto slično o Cezaru veli i Brut
(III, 2): „Što Cezar mene ljubljaše, ja plačem za njim; što sretan bijaše, ja se veselim tomu; što
hrabar bijaše, ja ga častim; ali što bijaše vlastoljubiv, ja ga ubih.“171 Već nam i te riječi djeluju
čudno, jer smo Brutove osjećaje prema Cezaru zamišljali intenzivnijima. Što se pak njega tiče,
dodao sam, u slučaju neke osobe koja bi mu bila bliža, njegove žene primjerice, nastojao bi
postići jedinstvenost osjećanja i zbog toga bi, što je općeljudska pojava, zanemarivao njene
greške koje bi mogle izazvati njegovu odbojnost i previđao ih kao da je slijep. Dakle, upravo ta
velika ljubav ne dopušta da mržnja (ovako karikirano označena) ostane svjesna. Ona naime
mora imati neki izvor i svakako je problem kako ga otkriti; sami njegovi iskazi upućuju na
vrijeme u kojem se bojao da roditelji čitaju njegove misli. S druge bi se strane moglo također
pitati kako to da ova velika ljubav nije mogla izbrisati tu mržnju kao što se obično događa kad

168
Takvim se eufemizmima ne zadovoljavaju samo prisilni neurotičan.
169
Prije deset godina.
170
Suprotnost između dviju voljenih osoba, oca i „dame“, ovdje je nepogrešivo naznačena.
171
Shakespeare, Julije Cezar, NZMM, Zagreb 1981, str. 91.
148
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

je riječ o suprotstavljenim osjećajima. Možemo samo pretpostaviti da je ta mržnja ipak u vezi

s nekim izvorom, nekim povodom koji je čini nerazorivom. Dakle, s jedne strane takva veza
štiti ovu mržnju prema ocu od propasti, dok je s druge strane velika ljubav sprečava da postane
svjesna, tako da joj preostaje samo ta egzistencija u nesvjesnome iz kojeg se ipak može u
pojedinim trenucima poput bljeska probiti van.
Priznao je da je sve to zvučalo sasvim plauzibilno, ali da on sam naravno nipošto nije
uvjeren u to172. On bi naime bio slobodan pitati kako se to dešava da je takva ideja u stanju
činiti stanke, da se sa dvanaest godina pojavi na tren, zatim ponovo sa dvadeset, te da iznova
dođe dvije godine kasnije ostajući otada za stalno. On ne može vjerovati, dodao je, da se
neprijateljstvo u međuvremenu gubilo, a da samoprijekori za vrijeme tih pauza ipak nisu došli
do izražaja. Nato sam mu odgovorio da onaj tko postavlja takvo pitanje već ima spreman
odgovor. Potrebno je samo pustiti ga da priča dalje. Sada je nastavio u naizgled nepovezanom
obliku: On je bio najbolji očev prijatelj, kao i ovaj njegov; osim u nekim područjima u kojima
su se otac i sin jedan drugome običavali uklanjati (što je mislio time?), intimnost je među njima
bila veća nego sada s njegovim prijateljem. Onu je damu zbog koje je zapostavio oca u svojoj
ideji doduše veoma volio, ali se zapravo u vezi s njom nikada nisu pojavile onako osjetilne želje
kakve su ispunjavale njegovo djetinjstvo; njegove su osjetilne pobude u djetinjstvu općenito
bile mnogo snažnije nego u vrijeme puberteta. - Napomenuo sam kako mislim da je sada dao
odgovor na koji smo čekali i istodobno otkrio treću veliku karakteristiku nesvjesnog. Izvor koji
neprijateljstvu prema ocu osigurava njegovu nerazorivost očigledno leži u prirodi osjetilnih
zelja u odnosu na koje je na neki način doživio oca kao smetnju. Takav sukob između
osjetilnosti i dječje ljubavi, naglasio sam, posvema je tipičan. One pauze o kojima je govorio
pojavile su se zato što je uslijed prerane eksplozije njegove osjetilnosti odmah došlo do njenog
znatnog zatomljivanja. Tek kada su se u njemu iznova probudile intenzivne ljubavne želje,
ponovo se iz analogne situacije pojavilo i to neprijateljstvo. Uostalom, dodao sam, i sam može
potvrditi da ga ja nisam naveo ni na temu infantilnosti ni na temu seksualnosti, nego da je
samostalno došao na obje. - Nastavio je upitavši zašto u vrijeme kad je bio zaljubljen u onu
damu jednostavno nije donio odluku da očeva smetnja toj ljubavi naprosto ne utječe na
njegovu ljubav prema ocu. - Odgovorio sam mu da je teško moguće ubiti nekoga in absentia.
Takva bi odluka bila moguća samo u slučaju da mu se ona želja zbog koje si je predbacivao
tada pojavila prvi put; ali to je bila jedna stara potisnuta želja, prema kojoj se nije mogao
odnositi drugačije nego prije i koja je zbog toga izbjegla uništenju. Želja (da se otac kao smetnja
odstrani) morala je nastati u vremenu u kojem su okolnosti bile sasvim drugačije, možda u
vrijeme kada oca nije volio više od osobe za kojom je osjetilno žudio ili kada još nije bio
sposoban za jasne odluke, dakle u veoma ranom djetinjstvu, prije šeste godine i prije no što je
nastupilo kontinuirano sjećanje, tako da su te stvari za sva vremena ostale takve kakve su tada
bile. - Tom konstrukcijom privremeno smo okončali našu raspravu.
U sljedećem, sedmom razgovoru iznova se dohvatio iste teme. Rekao je da ne može
vjerovati da je ikada imao onakvu želju prema ocu. Sjećao se jedne Sudermannove novele koja
ga se duboko dojmila. U toj priči, nastavio je, jedna je žena uz bolesnički krevet svoje sestre
osjetila želju da ona umre kako bi se mogla udati za njenog muža. Nakon toga se ubila jer je

172
Namjera takvih diskusija nikada nije u tome da se izazove uvjerenje. Njihov je cilj samo
da uvedu potisnute komplekse u svijest, da potaknu borbu oko njih na tlu svjesne duševne
aktivnosti i da olakšaju pojavljivanje nove građe iz nesvjesnoga. Pacijent stječe uvjerenje tek
nakon što je sam proradio iznova zadobivenu građu i sve dok se on još uvijek koleba, tu građu
ne smijemo držati iscrpljenom.
149
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

mislila da nakon te podlosti ne zaslužuje da živi. Rekao je da to razumije i da bi bilo posve

ispravno da propadne zbog svojih misli jer da ništa drugo i ne zaslužuje.173 Primijetio sam kako
nam je dobro poznato da bolesnicima njihova patnja pribavlja izvjesno zadovoljstvo tako da
se svi oni djelomice protive ozdravljenju. On, upozorio sam, ne bi smio izgubiti iz vida činjenicu
da se postupak kao što je naš odvija pod stalnim otporima; sa svoje strane ja ću ga pak uvijek
iznova podsjećati na tu činjenicu.
Rekao je da bi sada htio govoriti o jednom zločinačkom aktu u kojem kao aktera ne
prepoznaje sebe, ali kojega se sasvim jasno sjeća. Citirao je Nietzscheove riječi: „’To sam ja
učinio’, veli moje sećanje. ’Nije mogućno da sam to ja učinio’, veli moj ponos i ostaje neumoljiv.
Na kraju - sjećanje popušta.174„ „U tome dakle moje sjećanje nije popustilo.“ - „Upravo zato
što Vi samokažnj avaj ući se iz Vaših samoprijekora izvlačite ugodu.“ - „S mojim mlađim bratom
- ja sam sada stvarno dobar prema njemu, on mi upravo stvara velike brige jer želi ući u brak
koji ja smatram besmislicom; već mi je pala na pamet ideja da otputujem tamo i ubijem tu
osobu kako je on ne bi mogao oženti - dakle, s mojim mlađim bratom sam se kao dijete često
tukao. I pored toga jedan drugoga smo jako voljeli i bili smo nerazdvojni, ali sam ja očevidno
bio ljubomoran, jer je on bio snažniji, ljepši i stoga omiljeniji.“ -“O jednoj takvoj ljubomornoj
sceni s gospođicom Linom već ste mi pričali.“ - „Dakle, jednom takvom prilikom, zacijelo prije
moje osme godine jer još nisam išao u školu u koju sam pošao s navršenih osam, dakle, jednom
takvom prilikom sam učinio sljedeće: Imali smo dječje puške one poznate konstrukcije; nabio
sam svoju šipkom za čišćenje i rekao mu da pogleda u cijev jer će nešto vidjeti, a kada je
pogledao, povukao sam otponac. Šipka ga je pogodila u čelo i ništa mu nije bilo, ali ja sam to
učinio namjerno i htio sam mu nanijeti što veću bol. Bio sam tada posve izvan sebe, bacio sam
se na pod i pitao se kako sam uopće nešto takvo mogao učiniti. - Ali ja sam to učinio.“ Iskoristio
sam tu priliku da plediram za svoju stvar. Ako je takav, rekoh, njemu toliko stran čin očuvao u
sjećanju, onda ne može poreći mogućnost da je nešto slično čega se danas ne sjeća u još
ranijim godinama učinio protiv oca. - Rekao je da zna i za druge osvetoljubive pobude i to
protiv one dame koju toliko poštuje i čiji je karakter tako oduševljeno opisao. On misli da ona
možda ne može voljeti lako i da se u potpunosti čuva za jednog čovjeka kojem će jednom
pripasti; njega međutim ona ne voli.
Kada je postao siguran u to, stvorio je jednu svjesnu fantaziju u kojoj on postaje jako
bogat, ženi neku drugu i zatim s njom odlazi u posjet toj dami sa ciljem da je time povrijedi. Ali
tu je njegova fantazija zakazala jer je morao priznati sebi da je prema toj drugoj, svojoj ženi,
posve ravnodušan; njegove su se misli zbunile i na kraju mu je postalo jasno da ta druga žena
mora umrijeti. I u toj fantaziji, kao i u onom napadu na brata, našao je karakter kukavičluka
koji mu je bio toliko užasan175. - U daljnjem razgovoru ukazao sam mu na to da on logično
mora smatrati kako nije odgovoran ni za jednu crtu svog karaktera, jer sve te opake pobude
potječu iz djetinjstva i odgovaraju izdancima dječjeg karaktera koji su nastavili živjeti u
nesvjesnome, a on zna da za dijete etička odgovornost ipak ne može važiti. Tek u toku razvoja

173
Osjećaj krivnje je u najočiglednijem proturječju s njegovim početnim Ne, da nikada nije
imao kakvu zlu želju prema ocu. To je čest tip reakcije na potisnutu građu koja je postala
svjesna. Nakon prvoga Ne kojim je činjenica poreknuta, uskoro slijedi potvrda, premda je ona
isprva samo neizravna.
174
S one strane dobra i zla, IV, 68, Grafos Beograd, 1980, str. 78
175
Što će kasnije naći svoje objašnjenje.
150
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

nastaje iz zbroja djetetovih dispozicija etički odgovoran čovjek176. On je međutim odgovorio

kako sumnja da su sve njegove zle pobude toga porijekla. Ja sam mu pak obećao da ću mu to
tokom postupka dokazati.
Naveo je osim toga da se bolest tako enormno pojačala od očeve smrti, a ja sam mu dao
za pravo u mjeri u kojoj tugu za ocem smatram glavnim izvorom intenzivnosti njegove bolesti.
Ta tuga je u bolesti našla tako reći patološki izraz. Dok normalna tuga, rekao sam mu, traje
godinu do dvije, ona je patološka, poput njegove, u svom trajanju neograničena.
To je dakle ono što sam u stanju iz ove povijesti bolesti iscrpno i u redoslijedu ispričati. To
se otprilike poklapa s ekspozicijom postupka koji je potrajao preko jedanaest mjeseci.

176
Iznio sam ove argumente samo zato da bi se iznova uvjerio koliko su oni nemoćni. Ne
mogu shvatiti druge psihoterapeute kada tvrde kako se takvim oružjem uspješno bore protiv
neuroza.

151
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

E. Neke prisilne predodžbe i njihovo prevođenje

Prisilne predodžbe kao što je poznato izgledaju ili nemotivirane ili besmislene, baš kao i
sadržaji naših snova. Prvi zadatak koji nam postavljaju ide za tim da im se da smisao i uporište
u duševnom životu individuuma, tako da postanu razumljive, pa čak zapravo i samorazumljive.
Ne bismo smjeli dopustiti da nas u tom zadatku njihova prevođenja zbuni privid nerješivosti; i
najluđe i najneobičnije prisilne ideje dadu se riješiti ako se čovjek dostatno udubi u njih. Do
tog se rješenja međutim dolazi kad se prisilne ideje dovedu u vremensku vezu s doživljajima
pacijenta, dakle tako da se istraži kada se pojedina prisilna ideja prvi puta pojavila i pod kojim
se izvanjskim okolnostima obično ponavlja. U slučaju prisilnih ideja koje, kao što se često
događa, nisu uspjele uspostaviti svoju trajniju egzistenciju, pojednostavljuje se u skladu s tim
i rad na njihovom razrješenju. Možemo se lako uvjeriti da nam nakon otkrivanja povezanosti
između prisilne ideje i bolesnikovih doživljaja postaje lako dostupno sve ono drugo što je
zagonetno i spoznaje vrijedno na patološkoj tvorbi, dakle njeno značenje, mehanizam njenog
nastajanja i njeno porijeklo iz mjerodavnih psihičkih nagonskih sila.
Počinjem s jednim naročito jasnim primjerom koji je tako čest u našeg pacijenta,
primjerom impulsa samoubojstva koji se u ovom izlaganju analizira gotovo sam od sebe: On je
izgubio nekoliko tjedana studija zbog odsutnosti svoje dame koja je otputovala kako bi
preuzela brigu oko svoje teško oboljele bake. Usred najnapornijeg učenja palo mu je na pamet:
„Na zapovijed da prihvatiš prvi mogući ispitni rok u semestru općenito bi još mogao pristati. A
što bi da ti je došla zapovijed da si britvom prerežeš vrat?“ Smjesta je zamijetio da je takva
zapovijed već dana te je požurio do ormara da uzme britvu kad se dosjetio: „Ne, nije to tako
jednostavno. Moraš177 otputovati onamo i ubiti onu staru ženu.“ I tu se užasnut srušio na pod.
Veza te prisilne ideje i života sadržana je u uvodnim riječima ove pričice. Njegova je dama
bila odsutna dok je on naporno učio za ispit kako bi prije omogućio brak s njom. Za vrijeme
učenja obuzela ga je čežnja za njegovom odsutnom damom i pomisao na razlog njene
odsutnosti. I sada je došlo nešto što bi se u normalna čovjeka možda ispoljilo kao neki
mrzovoljni osjećaj prema njenoj baki: „Zašto je ta stara žena morala oboljeti baš sada kada
tako užasno čeznem za njom!“ Moramo pretpostaviti da se u našeg pacijenta pojavilo nešto
slično, ali daleko intenzivnije - neki napad bijesa koji se istodobno mogao zaogrnuti čežnjom i
kao takav izraziti uzvikom: „Oh, htio bih otputovati onamo i ubiti tu staru ženu koja mi otima
moju voljenu!“ A potom je uslijedila i zapovijed: „Ubij sebe za kaznu zbog takvih bjesomučnih
i ubilačkih strasti“, i cijeli je proces praćen najžešćim afektom obrnutim redoslijedom - kaznena
zapovijed kao prva, a spominjanje kažnjivih strasti na kraju - ušao u svijest prisilnog bolesnika.
Ne vjerujem da ovaj pokušaj razjašnjenja može izgledati nategnuto i ne mislim da uključuje
mogao hipotetičkih elemenata.
Jedan drugi impuls da tako kažemo indirektnog samoubojstva koji se dulje zadržao nije
bio tako lagan za razjašnjenje, jer je svoj odnos s doživljajima mogao prikriti iza jedne od onih
izvanjskih asocijacija koje našoj svijesti izgledaju toliko odbojne. Jednoga dana na ljetovanju
pala mu je iznenada na pamet ideja da je predebeo (zu dick) i da mora smršaviti. Otada je
počeo još prije deserta ustajati od stola, po kolovoškoj pripeci trčati ulicom bez šešira i trčećim
se korakom uspinjati na bregove sve dok se obliven znojem ne bi morao zaustaviti. Iza te želje
za mršavljenjem jednom je neskriveno izašla na vidjelo namjera samoubojstva – stojeći na
rubu strmog obronka začuo je najednom glasnu zapovijed da skoči u dubinu što bi značilo

177
Ovdje dodajem: „najprije“.
152
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

sigurnu smrt. Tu besmislenu prisilnu radnju naš pacijent nije mogao sebi objasniti sve dok se
najednom nije prisjetio vremena kada je i njegova voljena dama bila na ljetovanju, ali u pratnji
jednog engleskog bratića koji se veoma trudio oko nje i na kojega je on bio jako ljubomoran.
Ime tog bratića bilo je Richard, ali su ga kao što je u Engleskoj uobičajeno zvali Dick. Tog Dicka
htio je naš bolesnik ubiti i bio je na njega daleko ljubomorniji i ljući nego što je to bio spreman
sebi priznati te se zbog toga, u nastupu samokažnjavanja, izložio muci one kure mršavljenja.
Kolikogod ovaj prisilni impuls izgledao različit od one prijašnje izravne suicidalne zapovijedi,
jedna im je važna crta ipak zajednička - oboje su nastali kao reakcija na silan, svijesti nedokučiv
bijes uperen protiv osobe koja se pojavljuje kao smetnja u njegovoj ljubavi.178
U drugim prisilnim predodžbama koje su iznova orijentirane prema voljenoj osobi
možemo ipak spoznati druge mehanizme i drugo nagonsko porijeklo. U vrijeme kada je na
ljetovanju bila prisutna i njegova dama on je osim one manije mršavljenja stvorio čitav niz
prisilnih radnji koje su se barem djelomice izravno odnosile na njenu osobu. Jednom kada se
zajedno s njom vozio na brodu i kada je zapuhao jak vjetar, on ju je prisilio da stavi kapu jer se
u njegovoj glavi stvorila zapovijed da se njoj ništa ne smije dogoditi.179 Bila je to neka vrsta
zaštitne prisile koja je urodila i drugim plodovima. Drugi put kad se našao zajedno s njom za
vrijeme oluje pojavila se prisila da između sijevanja i grmljavine broji do četrdeset ili pedeset,
čemu nikako nije mogao shvatiti razlog. Na dan njenog odlaska udario je nogom neki kamen
koji je ležao na ulici i morao ga je baciti na stranu jer mu se pojavila ideja da će za nekoliko sati
tom istom ulicom proći njena kola i možda se na tom kamenu oštetiti. Međutim, nekoliko
minuta kasnije palo mu je na pamet da je to ipak besmislica te se sada morao vratiti i kamen
iznova staviti na njegovo staro mjesto nasred ulice. Nakon što je ona otputovala, obuzela ga
je prisila razumijevanja koja je učinila da postane nesnosan svima s kojima se družio. Prisiljavao
se da točno razumije svaki slog koji bi mu bilo tko rekao, kao da se bojao da će mu u
suprotnome promaći neko silno blago. Tako je uvijek pitao: „Što si sada rekao?“ A kada bi mu
čovjek to ponovio, on bi mislio da je prvi puta zvučalo drugačije te bi ostajao nezadovoljan.
Svi ti proizvodi bolesti ovisili su o jednoj okolnosti koja je tada dominirala njegovim
odnosom s voljenom damom. Kada se prije ljetnih praznika u Beču opraštao od nje, shvatio je
neke njene riječi koje je izrekla u prisutnosti drugih kao njen pokušaj da ga zataji pred tim
ljudima, što ga je učinilo veoma nesretnim. Na ljetovanju mu se ukazala prilika da o tome
porazgovara s njom i ona mu je uspjela dokazati da ga je onim svojim riječima koje je krivo
shvatio zapravo htjela zaštititi da ne ispadne smiješan. To ga je sada iznova učinilo sretnim. Na
taj slučaj najjasnije upućuje ona prisila razumijevanja koja je oblikovana tako kao da si je on
rekao: „Nakon ovog iskustva nikada više ne smiješ nekoga krivo shvatiti želiš li se poštedjeti
suvišne muke.“ Ali ova nakana nije poopćena samo na temelju tog jedinog povoda, nego je
također - možda zbog odsutnosti voljene žene - pomaknuta s te veoma cijenjene osobe na sve
ostale do kojih mu je manje stalo. Prisila također nije mogla proizaći jedino iz zadovoljštine
koju je dobio njenim objašnjenjem; ona je morala izraziti još nešto drugo, jer se okončava u

178
Primjena imena i riječi u svrhu uspostavljanja veze između nesvjesnih misli (pobuda,
fantazija) i simptoma u prisilnoj se neurozi ni približno ne događa tako često kao u histeriji.
Ipak, upravo mi je za ime Richard u sjećanju ostao primjer jednog prije mnogo vremena
analiziranog bolesnika. Nakon jedne svađe s bratom počeo je razmišljati o tome kako da se
oslobodi svoga bogatstva, kako više ništa ne želi imati s tim novcem itd. Njegov se brat zvao
Richard (richard na francuskome znači bogataš).
179
Valja dodati: „za što bi on mogao biti kriv“.
153
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

njegovoj sumnji da ono što je jednom čuo nije ispravno ponovljeno, sumnji koja se ne može
zadovoljiti.
Ostale prisilne zapovijedi koje smo spomenuli vode na trag tog drugog elementa. Zaštitna
prisila ne može značiti ništa drugo nego reakciju - kajanje i pokoru - na oprečnu, dakle
neprijateljsku pobudu koja se prije onog objašnjenja usmjerila protiv te voljene žene. Prisila
brojanja u oluji može se pomoću priložene građe protumačiti kao mjera obrane protiv bojazni
koje su ukazivale na životnu opasnost. Na temelju analize prethodnih prisilnih predodžbi već
smo spremni neprijateljske pobude našeg pacijenta ocijeniti kao izuzetno silovite i svrstati ih
u pojave besmislenog bijesa; pronalazimo zatim da taj bijes protiv dame i nakon njihova
pomirenja daje svoj prilog tvorbi njegovih prisila. Manija sumnje u točnost onoga što čuje
prikazuje daljnje djelovanje sumnje u to da li je ovaj put odista ispravno razumio svoju voljenu
i da li njene riječi s pravom može shvatiti kao dokaz njene naklonosti. Sumnja prisile
razumijevanja je sumnja u njenu ljubav. U našem zaljubljeniku bjesni borba između ljubavi i
mržnje koje se odnose na istu osobu, i ta je borba plastično prikazana u prisilnoj, simbolički
važnoj radnji pomicanja kamena; najprije je taj kamen maknuo s puta kojim je ona trebala
proći da bi zatim taj čin ljubavi iznova poništio vraćajući kamen na njegovo mjesto s namjerom
da njena kola nalete na njega i da se ona povrijedi. Taj drugi dio prisilne radnje nećemo
ispravno razumjeti ako ga shvatimo kao kritički otklon od patološkog djelovanja, za što se on
sam izdaje. To što je i on izvršen s osjećajem prisile odaje činjenicu da je on sam jedan dio
patološkog djelovanja, dio međutim uvjetovan motivom koji je suprotan motivu onog prvog
dijela.
Takve dvovremene prisilne radnje čiji prvi stupanj biva ukinut drugim tipičan su slučaj u
prisilnoj neurozi. Svjesno ih bolesnikovo mišljenje naravno krivo razumije i snabdijeva ih
sekundarnom motivacijom - racionalizira180 ih. Njihovo zbiljsko značenje leži međutim u
prikazu sukoba između dviju približno jednako velikih suprotnih pobuda. Riječ je uvijek, koliko
sam do sada uspio saznati, o suprotnosti između ljubavi i mržnje. Prisilne radnje takve vrste
zahtijevaju poseban teoretski interes jer omogućuju spoznaju jednog novog tipa tvorbe
simptoma. Umjesto da se kao što je redovito slučaj u histeriji nađe kompromis koji omogućuje
da se obje suprotnosti izraze u jednom prikazu, te tako jednim udarcem ubija dvije muhe181,
ovdje svaka od tih suprotnosti nalazi zasebno zadovoljenje, najprije jedna, a zatim druga,
premda je naravno učinjen pokušaj da se između te dvije međusobno neprijateljske
suprotnosti uspostavi neka vrsta logičke veze - često upravo izigravanjem svake logike182.

180
Usp. Ernest Jones (1908).
181
Usp. „Hysterische Phantasien und ihre Beziehung zur Bisexu-alitat“ („Histeričke
fantazije i njihov odnos prema biseksualno-sti“) (Freud, 1908 a).

182
Drugi prisilni neurotičar jednom mi je pričao kako je u Schon-brunnskom parku nogom
udario u granu koja je ležala na zemlji. Podigao ju je i odvukao u živicu koja je omeđivala
puteljak. Vraćajući se kući najednom se zabrinuo da bi ta grana u svom novom položaju u
kojem je možda odveć stršala iz one živice mogla skriviti kakvu nezgodu onome tko bi nakon
njega prolazio tim puteljkom. Morao je skočiti s tramvaja, požuriti natrag u park gdje je
potražio ono mjesto i granu vratio u raniji položaj, premda bi svakome drugome osim tom
našem bolesniku moralo biti jasno da je taj raniji položaj ipak opasniji za prolaznike od onog
novog u grmlju. Druga neprijateljska radnja koju je izvršio pod prisilom pred svjesnim se
mišljenjem okitila motivacijom one prve, čovjekoljubive radnje.
154
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Sukob između ljubavi i mržnje iskazuje se u našeg pacijenta i drugim znacima. U vrijeme
njegove iznova probuđene pobožnosti izmislio je molitve koje su sve dulje trajale ponekad mu
oduzimajući čak sat i pol vremena, i to zato što bi mu se - kao nekom izokrenutam Bileamu - u
njegove pobožne formule uvijek umiješalo nešto što bi ih preokrenulo u njihovu suprotnost.
Kada bi primjerice rekao: „Bože zaštiti ga“, zao duh bi tome smjesta dodao jedno „ne“183.
Jednom mu je tom prilikom pala na pamet ideja da psuje; tu će se ipak, mislio je, zasigurno
potkrasti i ono što je toj ideji proturječno; tom pomišlju prokrčila je sebi put ona izvorna,
molitvom potisnuta intencija. Izlaz iz te nevolje našao je tako da je prekinuo s molitvama
zamijenivši ih kratkom formulom spravljenom iz početnih slova ili početnih slogova različitih
molitava. Nju je zatim izgovarao tako brzo da mu se više ništa nije moglo ubaciti unutra.
Jednom mi je ispričao san koji je sadržavao prikaz istog sukoba, ali u prijenosu na liječnika.
Sanjao je da je moja majka umrla; želi kondolirati, ali se boji da će se pritom neumjesno
nasmijati, što mu se u sličnim prilikama već više puta dogodilo. Stoga radije odlučuje napisati
na jednoj karti p.c., ali pišući to, slova mu se pretvaraju u p.f.184
Međusobna opreka njegovih osjećaja prema toj dami bila je odveć jasna da bi mogla u
potpunosti izbjeći njegovom svjesnom opažanju premda bismo iz prisila u kojima se ona
izrazila mogli zaključiti da nije bio u stanju ispravno ocijeniti dubinu svojih negativnih pobuda.
Dama je prije deset godina odbila njegovu prvu ljubavnu ponudu. Otada su se i u njegovom
znanju međusobno smjenjivala vremena u kojima bi čas mislio da je intenzivno voli, a čas se
osjećao ravnodušan prema njoj. Kadgod bi u toku postupka morao učiniti neki korak koji bi ga
približio cilju njegova udvaranja, njegov bi se otpor obično najprije ispoljio u uvjerenju da je
zapravo uopće ne voli, no dakako, taj bi otpor uskoro bio prevladan. Kada je ona jednom teško
bolesna ležala u krevetu, što je izazvalo njegovo najdublje suosjećanje, pojavila mu se u
pogledu na nju želja da ona uvijek ostane tako ležati. Tu pomisao protumačio si je veoma
lukavo: to da ona bude stalno bolesna želi samo zato da bi se oslobodio straha da ona ponovo
ne oboli što on nikako ne bi mogao podnijeti!185 Povremeno je svoju fantaziju zabavljao
sanjarijama u kojima je on sam prepoznao „fantazije osvete“ i kojih se stidio. Kako je mislio da
bi ona polagala veliku važnost na socijalni položaj svoga prosca, stvorio je fantaziju u kojoj se
ona udala za jednog takvog čovjeka koji je radio u državnoj službi. On se sada zaposlio u istom
uredu i napredovao tamo mnogo više od onog njenog muža koji je postao njegov potčinjeni.
Jednoga dana taj je čovjek počinio nešto nepošteno. U nastavku te fantazije dolazi njegova
dama i pada mu pred noge preklinjući ga da spasi njena muža. On joj to obećava, ali joj otkriva
da je samo iz ljubavi prema njoj stupio u tu službu jer je predvidio da će se tako nešto dogoditi.
Na koncu joj kaže da je spašavanjem njena muža njegova misija završena i napušta tu službu.
U drugim fantazijama u kojima joj je činio velike usluge, a da ona nije znala da je on taj
koji ih čini, priznao je samo svoju nježnost nedostatno ocijenivši porijeklo i tendenciju svoje
plemenitosti koja je po uzoru na Dumasovog grofa od Monte-Crista bila namijenjena
potiskivanju težnje za osvetom. Uostalom, priznao je da su ga povremeno obuzimali veoma

183
Usporedi slični mehanizam poznatih bogohulnih asocijacija koje se javljaju u pobožnih
ljudi.
184
(Uobičajene skraćenice za „pour condoler“, odnosno „pour feliciter (prim, prev.)) Taj
san pruža objašnjenje za prisilni smijeh koji se tako često javlja u tužnim prilikama i koji se
smatra tako zagonetnim.
185
Nema sumnje da postoji i drugi motiv za tu prisilnu pomisao: želja naime da zna kako
je ona nemoćna spram njegovih namjera.

155
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

jasni impulsi da dami koju je toliko štovao učini nešto nažao. Ti bi impulsi uglavnom nestajali
u njenoj prisutnosti, da bi se iznova javljali kada bi ona bila odsutna.

156
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

F. POVOD BOLESTI
Jednoga je dana naš pacijent kao usput spomenuo jednu zgodu u kojoj sam odmah morao
prepoznati uzrok koji je izazvao bolest ili barem recentni povod izbijanju tog patološkog stanja
koje se zadržalo do danas. Do toga je došlo prije otprilike šest godina. On sam nije imao pojma
da mi je ukazao na nešto važno; nije se mogao sjetiti da je ikada pridao neku važnost događaju
koji uostalom nikada nije zaboravio. Takvo njegovo ponašanje valja teoretski razmotriti.
U histeriji važi pravilo da recentni povodi oboljenju jednako podliježu amneziji kao i
infantilni doživljaj čijom pomoći oni povodi pretvaraju svoju afektivnu energiju u simptome.
Gdje je nemoguć potpuni zaborav, tu je decentni traumatski povod ipak načet amnezijom i
lišen barem svojih najvažnijih sastavnih dijelova. U takvoj amneziji vidimo dokaz da se dogodilo
potiskivanje. S prisilnom neurozom stvar u pravilu stoji drugačije. Infantilne pretpostavke
neuroze mogu podleći jednoj - često samo nepotpunoj - amneziji; recentne povode oboljenju
nalazimo naprotiv zadržane u sjećanju. Potiskivanje se ovdje poslužilo jednim drugim, zapravo
jednostavnijim mehanizmom; umjesto da trauma bude zaboravljena, oduzeto joj je afektivno
zaposjednuće tako da je u svijesti preostao neki indiferentni predodžbeni sadržaj koji se
smatra nebitnim. Razlika leži u psihičkom zbivanju koje možemo konstruirati iza fenomena;
rezultat procesa je gotovo isti jer se indiferentni sadržaj sjećanja samo rijetko reproducira i ne
igra nikakvu ulogu u svjesnoj misaonoj aktivnosti osobe. Za razlikovanje ovih dviju vrsta
potiskivanja najprije možemo upotrijebiti samo pacijentovu tvrdnju da ima osjećaj kako je
jedno uvijek znao, dok je drugo odavno zaboravio186.
Zbog toga nije rijedak slučaj da prisilni bolesnici koji pate od samoprijekora i koji su svoje
afekte povezali s krivim povodima govore liječniku i o onim pravima ne sluteći da je to što si
predbacuju odvojeno od ovih potonjih. Pri tom ponekad znaju u čudu ili čak razmetljivo reći:
„Ali o tome uopće ništa ne mislim.“ Tako je bilo i u prvom slučaju prisilne neuroze koji mi je
prije mnogo godina otvorio pristup razumijevanju te bolesti. Pacijent, državni službenik koji je
patio od nebrojenih sumnjičavosti, onaj isti čiju sam prisilnu radnju s granom u
Schdnbrunnskom parku već opisao, privukao je moju pažnju time što mi je za svakog posjeta
moje konzultacije plaćao uvijek čistim i glatkim papirnatim guldenima. (Tada u Austriji još
nismo imali srebrnog novca.) Kad sam jednom primijetio da se državni službenik može odmah
prepoznati po novim novcatim novčanicama koje dobiva iz državne kase, on me ispravio
rekavši da njegovi guldeni nisu nipošto novi, nego da ih je on izglačao kod svoje kuće. Za njega
je to, dodao je, pitanje savjesti da nikome ne daje u ruke prljave papirnate guldene; na to se
lijepe najopasnije bakterije koje bi primaocu mogle donijeti neko zlo. Tada sam već imao neku
nesigurnu slutnju povezanosti neuroza sa seksualnim životom te sam se odvažio pacijenta
drugi put upitati kako kod njega stoji s tom stvari. „Oh, sve je u redu,“ odgovorio je olako,
„ništa mi ne fali. U mnogim dobrim kućama igram ulogu dobrog starog ujaka što s vremena na
vrijeme koristim da neku mladu djevojku pozovem na izlet u okolicu. Stvar onda udesim tako
da na povratku propustimo vlak, tako da moramo prenoćiti izvan grada. Tada obično uzmem

186
Moramo dakle priznati da za prisilnu neurozu postoje dvije vrste znanja i da se s
jednakim pravom smije tvrditi kako prisilni bolesnik „poznaje“ svoje snove, kao i da ih ne
„poznaje“. Poznaje ih naime ukoliko ih nije zaboravio, a ne poznaje ih jer nije spoznao njihovo
značenje. Ni u normalnom životu česno nije drugačije. Konobari koji su običavali služiti filozofa
Schopen-hauera u njegovoj stalnoj gostioni, „poznavali“ su ga u izvjesnom smislu u vrijeme
kada je on inače u Frankfurtu i izvan njega bio još nepoznat, ali ne u onom smislu koji mi danas
dovodimo u vezu s „poznavanjem“ Schopenhauera.
157
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

dvije sobe, jako sam znate otmjen; a kada djevojka ode u krevet, dođem k njoj i masturbiram
je mojim prstima.“ - „A ne bojite se da ćete je povrijediti kada Vašim prljavim prstima prčkate
po njenim genitalijama?“ -Tu je međutim planuo: „Povrijediti? A što bi je to povrijedilo? Ni
jednoj to još nije štetilo i svaka je uživala u tome. Neke od njih su sada već udate i to im ništa
nije škodilo.“ - Moj prigovor mi je uzeo za zlo i nikada više nije došao. Ja sam međutim ovaj
kontrast između njegove opreznosti u postupku s papirnatim guldenima i njegove
bezobzirnosti u zloupotrebi povjerenih mu djevojaka mogao objasniti samo posredstvom
pomicanja afekta samoprijekora. Tendencija tog pomicanja bila je dovoljno jasna; da je svoj
samoprijekor ostavio tamo gdje ovaj spada, morao bi se odreći seksualnog zadovoljenja na
koje je vjerojatno natjeran snažnim infantilnim determinantama. Pomicanjem je dakle uspio
izvući znatan dobitak iz bolesti.
Povod bolesti u našeg pacijenta zahtijeva međutim podrobnije istraživanje. Njegova
majka je kao dalja rođaka odrasla u jednoj bogatoj obitelji koja je vodila veliko industrijsko
poduzeće. Njegov je otac istodobno sa ženidbom stupio u službu tog poduzeća i tako zapravo
brakom osigurao sebi prilično materijalno blagostanje. Iz uzajamnog zadirkivanja roditelja koji
su inače živjeli u uzoritom braku sin je saznao da je otac dugo vremena prije no što je upoznao
majku udvarao jednoj zgodnoj siromašnoj djevojci skromnoga porijekla. Toliko što se tiče
pretpovijesti. Nakon očeve smrti majka je jednoga dana ispričala sinu da je između nje i njenih
bogatih rođaka bilo govora o njegovoj budućnosti i da je jedan njen bratić izrazio svoju
spremnost da mu pruži ruku jedne od svojih kćeri kad on okonča svoje studije; poslovna veza
s firmom otvorit će mu zatim i u njegovom pozivu sjajne izglede. Taj obiteljski plan raspalio je
u njemu sukob: da li da ostane vjeran svojoj siromašnoj voljenoj dami ili da krene očevim
stopama i za ženu uzme lijepu, bogatu, otmjenu djevojku koja mu je predodređena? I taj sukob
koji je zapravo bio sukob između njegove ljubavi i ustrajnog djelovanja očeve volje on je
razriješio svojom bolešću, točnije rečeno: oholivši izbjegao je zadatak da ga razriješi u
stvarnosti.187
Dokaz ispravnosti tog shvaćanja leži u činjenici da je tvrdokorna nesposobnost za rad koja
mu je omogućila da za godinu dana odgodi okončanje svoga studija bila glavni rezultat njegova
oboljenja. To međutim što je rezultat neke bolesti, ujedno je bilo i u njenoj namjeri; prividna
posljedica bolesti u zbilji je zapravo uzrok, odnosno motiv oboljenja.
Kao što je bilo i razumljivo, moje objašnjenje bolesnik ispočetka nije prihvatio. Rekao je
da ne može zamisliti da je ženidbeni plan tako djelovao na njega i da ga se on svojevremeno
ni najmanje nije dojmio. U daljnjem toku postupka morao se međutim na jedan osebujam
način uvjeriti u ispravnost mojih slutnji. Uz pomoć jedne fantazije prijenosa doživio je kao novo
i kao da se danas događa ono što je iz prošlosti zaboravio ili što se samo nesvjesno odvijalo u
njemu. Iz jednog mračnog i teškog razdoblja postupka ispostavilo se napokon da je u nekoj
mladoj djevojci koju je jednom sreo na stepeništu moje kuće vidio moju kći. Ona mu se svidjela
i on je umislio da sam ja prema njemu tako ljubezan i tako nevjerojatno strpljiv samo zato što
ga želim za svoga zeta pri čemu je bogatstvo i otmjenost moje obitelji uzvisio sve do nivoa koji
mu je odgovarao kao uzor. Ali protiv tog iskušenja borila se u njemu neugasiva ljubav prema
njegovoj dami. Nakon što smo prevladali niz najtežih otpora i najgorih pogrda on više nije
mogao izmaći uvjerljivom djelovanju potpune analogije između fantaziranog prijenosa i
tadašnje stvarnosti. Ispričat ću jedan od njegovih snova iz tog vremena kako bih na primjeru
pokazao stil njegovog prikazivanja čitave situacije. Pred sobom vidi moju kći, ali ona ima dvije

187
Valja naglasiti da mu je bijeg u bolest bio omogućen posredstvom njegovog
poistovjećenja s ocem. Ono je omogućilo regresiju njegovih afekata na ostatke djetinjstva.
158
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

blatne mrlje umjesto očiju. Za svakoga tko razumije jezik snova prijevod će biti lagan: On ne
ženi moju kći zbog njenih lijepih očiju, nego zbog njena novca.

159
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

G. Kompleks oca i rješenje ideje o štakorima

Od povoda oboljenju u zrelim godinama našeg pacijenta jedna je nit vodila natrag
njegovom djetinjstvu. On se našao u jednoj situaciji u kakvoj je prema njegovom znanju ili
nagađanju bio i otac prije no što je zaključio svoj vlastiti brak i mogao se stoga poistovjetiti s
njim. Pokojni se otac međutim na još jedan način umiješao u recentno oboljenje. Sukob koji je
ležao u osnovi same bolesti predstavljao je u biti borbu između produženog djelovanja očeve
volje i njegove vlastite ljubavne naklonosti. Osvrnemo li se na one izjave koje nam je pacijent
dao u prvim satima postupka, teško ćemo izbjeći pomisao da je ta borba prastara i da je
izazvana još u djetinjstvu bolesnika.
Prema svim informacijama otac našeg pacijenta bio je posve uzorit čovjek. Prije ženidbe
je bio podoficir i kao talog iz tog razdoblja svog života zadržao je izvjesnu vojničku otvorenost,
kao i sklonost prostim izrazima. Osim vrlinama koje se obično slave nad svačijim nadgrobnim
kamenom, odlikovao se i srdačnim humorom te prijaznom obzirnošću prema ljudima koji su
ga okruživali; to da je znao biti naprasit i nasilan zacijelo nije u proturječju s tim karakterom i
prije predstavlja njegovu nadopunu; djecu je to, dok su još bila mala i zločesta, koštalo
ponekad teških batina. Kada su porasla, on se od drugih očeva stao razlikovati time što se nije
želio uzdizati do nedodirljiva autoriteta, nego je u dobroćudnoj otvorenosti sitne grijehove i
nesreće svoga života žrtvovao povjerljivosti svoje djece. Sin zacijelo nije pretjerao rekavši da
su se međusobno odnosili kao najbolji prijatelji, osim u jednoj jedinoj točki (usp. str. 266). I baš
u toj točki mora da leži razlog što su ga kao malog dječaka s neobičnom i pretjeranom
intenzivnošću obuzimale misli o očevoj smrti (str. 249), što su takve misli našle svoj verbalni
izraz u njegovim dječjim prisilnim idejama, i što je mogao željeti da otac umre kako bi time
izazvao suosjećanje kod određene djevojčice i tako je naveo da bude nježnija prema njemu
(str. 263).
Nema dvojbe da je na području seksualnosti nešto stajalo između oca i sina i da je otac
dospio u određenu opoziciju prema rano probuđenoj erotici svoga sina. Više godina nakon
očeve smrti, kada je prvi put doživio užitak koitusa sinu se nametnula ideja: „Pa ovo je
veličanstveno; zbog toga bi čovjek mogao ubiti i vlastitog oca!“ Bio je to ujedno odjek i
pojašnjenje njegovih dječjih prisilnih ideja. Uostalom, kratko prije svoje smrti otac se izravno
izjasnio protiv ljubavne sklonosti našeg pacijenta koja je kasnije postala dominantna. On je
zamijetio da njegov sin stalno traži društvo one dame te ga je stao odvraćati od nje govoreći
sinu da to nije pametno i da će se samo blamirati.
Pored ovih potpuno sigurnih uporišta našeg razumijevanja naći ćemo još jedno okrenemo
li se povijesti onanističke seksualne aktivnosti našeg pacijenta. Na tom području vlada još
uvijek neiskorištena suprotnost u pogledima liječnika i bolesnika. Ovi potonji se svi slažu u
tome da je onanija pod kojom razumiju pubertetsku masturbaciju korijen i praizvor svih
njihovih patnji; liječnici općenito ne znaju što da o tome misle, ali pod dojmom iskustva da je
i većina kasnije normalnih ljudi u doba puberteta neko vrijeme onanirala, uglavnom su skloni
uzimati tvrdnje bolesnika kao gruba pretjeravanja. Mislim da su bolesnici i ovdje prije u pravu
nego liječnici. Bolesnicima se ovdje ukazuje ispravan uvid, dok su liječnici u opasnosti da
previde nešto bitno. Stvar zacijelo ne stoji onako kako bi bolesnici sami htjeli razumjeti svoju
tezu, naime tako da pubertetsku onaniju, koju bismo mogli smatrati gotovo tipičnom, treba
optužiti za sve neurotičke smetnje. Teza potrebuje tumačenje. Onanija u doba puberteta u
zbiljnosti zapravo nije ništa drugo nego obnavljanje do sada stalno zanemarivane onanije u
djetinjstvu koja dostiže neku vrstu svog vrhunca ponajviše između treće i četvrte ili pete

160
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

godine; ona je svakako najjasniji izraz seksualne konstitucije djeteta u kojoj i mi tražimo
etiologiju kasnijih neuroza. Bolesnici dakle na takav prikriveni način optužuju zapravo svoju
infantilnu seksualnost i tu su potpuno u pravu. Problem onanije postaje naprotiv nerješiv ako
je želimo shvatiti kao kliničko jedinstvo zaboravljajući pritom da ona predstavlja pražnjenje
najraznovrsnijih seksualnih komponenti i fantazija koje one pothranjuju. Štetnost onanije je
samo manjim dijelom autonomna, uvjetovana njenom vlastitom prirodom. U glavnom dijelu
općenito se poklapa s patogenim značenjem seksualnog života. Ako tolike individue podnose
onaniju, tj. određenu mjeru te aktivnosti, bez ikakve štete, onda ta činjenica ne govori ništa
drugo nego da su u njih seksualna konstitucija i odvijanje razvojnog procesa u seksualnom
životu bili takvi da su dopustili vršenje seksualne funkcije unutar danih kulturnih uvjeta188, dok
su drugi uslijed nepovoljne seksualne konstitucije ili ometenog razvoja oboljeli od svoje
seksualnosti, tj. nisu mogli bez zapreka i zamjenskih tvorbi ispuniti zahtjeve za suzbijanjem i
sublimacijom.
Ponašanje našeg pacijenta u odnosu na onaniju bilo je odista neobično; pubertetsku
onaniju nije razvio te bi dakle prema određenim očekivanjima imao pravo da ostane izuzet od
neuroze. S druge strane, poriv za onanističkom aktivnošću nastupio je u njegovoj dvadeset i
prvoj godini kratko poslije smrti oca. Nakon svakog zadovoljenja osjećao se veoma postiđen
te ga se uskoro iznova odrekao. Otada je onanija iznova nastupala samo u rijetkim i veoma
čudnim prilikama. Povod za nju bili su osobito lijepi trenuci koje bi doživljavao ili naročito lijepa
mjesta u knjigama koje bi čitao. Tako, na primjer, kada je jednog lijepog ljetnog poslijepodneva
čuo nekog poštara kako u središtu grada krasno svira u svoj rog, sve dok ga nije ušutkao
pozornik zato što je puhanje u rog zabranjeno u gradu! Ili drugi puta, kada je u Dichtung und
Wahrheit čitao kako se mladi Goethe u provali nježnosti oslobodio djelovanja kletve koju je
neka ljubomorna žena uputila onoj koja bi nakon nje htjela poljubiti njegove usne. Dugo je
gotovo praznovjerno puštao da ga ta kletva zadrži, ali je sada razbio okove i od srca izljubio
svoju voljenu.
Nije se mogao načuditi što ga upravo takvi lijepi i uzvišeni povodi tjeraju na masturbaciju.
Ja sam međutim morao ukazati na ono što je u oba primjera zajedničko - zabrana i prkošenje
naredbi.
Istoj svezi pripada i njegovo neobično ponašanje u vrijeme kada je učio za jedan ispit i
igrao se svojom omiljenom fantazijom da je njegov otac još živ i da se svakog trenutka može
vratiti. Stvar je udesio tako da učenje pada u najkasnije noćne sate. Između ponoći i jednoga
sata prekidao bi posao, otvarao vrata koja su vodila na trijem kao da otac stoji pred njima,
zatim bi vrativši se u predsoblje izvadio penis i stao ga promatrati u ogledalu. Ovi luckasti
postupci postaju razumljivi pod pretpostavkom da se on ponašao tako kao da očekuje očev
posjet u vrijeme kad izlaze duhovi. Za očeva života bio je međutim kao student veoma lijen
zbog čega se otac često žalostio. Sada bi se razveselio da je ponovo došao kao duh i ugledao
sina za radnim stolom. Bilo je međutim nemoguće da bi oca veselio i onaj drugi dio njegova
ponašanja; time mu je dakle prkosio izražavajući tako u jednoj neshvatljivoj prisilnoj radnji
jednu pored druge obje strane svog odnosa prema ocu, slično kao što je u onoj prisilnoj radnji
pomicanja kamena na cesti učinio i prema svojoj voljenoj dami.
Oslonjen na te i slične naznake odvažio sam se iznijeti konstrukciju prema kojoj je kao
dijete u dobi od šest godina počinio neko seksualno nedjelo u vezi s onanijom i bio zbog toga
strogo kažnjen od oca. Ta je kazna svakako učinila kraj onaniji, ali je s druge strane ostavila

188
Usp. Tri rasprave o seksualnoj teoriji (1905 d).

161
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

neizbrisivu mržnju prema ocu i za sva vremena fiksirala njegovu ulogu smetnje u seksualnom
užitku. (Usp. moja slična nagađanja u jednom od prvih razgovora, str. 267). Na moje veliko
iznenađenje pacijent je rekao da mu je majka više puta pričala o jednom takvom slučaju iz
prvih godina njegova djetinjstva koji majka nije zaboravila očigledno zato što je bio u vezi s
čudnovatim detaljima. Njegovo vlastito sjećanje o tome dakako nije znalo ništa. Priča je
međutim išla ovako: Kada je bio još jako mali - vrijeme bi se dalo točnije datirati iz činjenice da
se događaj poklapao sa smrtnom bolešću starije sestre - učinio je neku nepodopštinu zbog
čega ga je otac stao tući. I tu je klinca uhvatio užasan bijes te je još pod batinama počeo psovati
na oca. Kako međutim još nije znao nikakvih psovki, davao mu je imena svih predmeta koji bi
mu pali na pamet vičući tako: „ti lampo, ti ručniku, tanjuru“ itd. Otac ga je potresen tom
elementarnom erupcijom prestao tući rekavši: „Ovaj mali će postati ili veliki čovjek ili veliki
zločinac!“189 Pacijent misli da je utisak koji je ostavila ta scena trajno djelovao kako na njega,
tako i na oca. Otac ga više nikada nije tukao; kao posljedica tog doživljaja promijenio se i jedan
dio njegova vlastita karaktera. Iz straha od žestine vlastitog bijesa otada je postao kukavica.
Uostalom, čitav život ga je pratio užasan strah od udaranja i zavukao bi se u kut od strave i
ogorčenja kada bi netko tukao njegovu braću ili sestre.
Ponovo se raspitavši kod majke dobio je osim potvrde ove priče i informaciju da je tada
bio star između tri i četiri godine i da je kaznu zaslužio jer je nekoga bio ugrizao. Više od toga
ni majka se nije mogla sjetiti; nije bila sasvim sigurna, ali je mislila da je osoba koju je povrijedio
mogla biti dadilja; u onome što je rekla nije bilo ni riječi o nekom seksualnom karakteru
njegovog nedjela190.

189
Alternativa nije bila potpuna. Na najčešći ishod tako rano probuđenih strasti, na
neurozu, otac nije mislio.
190
U psihoanalizama često imamo posla s takvim događajima iz prvih godina djetinjstva u
kojima izgleda da je infantilna seksualna aktivnost dostigla svoj vrhunac, nakon čega je nekom
nesrećom ili kaznom često doživjela katastrofalan kraj. Ti događaji se pojavljuju zastrti u
snovima, često tako jasno da analitičar vjeruje kako su mu pouzdano dostupni, ali oni ipak
izmiču konačnom razjašnjenju i ukoliko se s njima ne postupa s osobitom pažnjom i
spretnošću, ostaje na kraju nejasno da li se takva scena uopće dogodila ili ne. U tumačenju na
pravi trag vodi spoznaja da se u nesvjesnoj fantaziji pacijenta može otkriti više, često veoma
raznorodnih verzija takvih scena. Ako ne želimo zalutati u prosudbi njihove stvarnosti,
moramo se prije svega prisjetiti da se čovjekova „sjećanja iz djetinjstva“ učvršćuju tek u
kasnijoj dobi (uglavnom u vrijeme puberteta) i da se pritom podvrgavaju jednom
kompliciranom procesu preradbe koji je posve analogan načinu na koji neki narod stvara
legende o svojoj prapovijesti. Jasno se može spoznati da odrastao čovjek u ovim fantazijama
o svom ranom djetinjstvu pokušava izbrisati uspomenu na svoju autoerotsku aktivnost
podižući svoje tragove sjećanja na stupanj objektne ljubavi, dakle, da postupa slično pravom
historičaru koji prošlost sagledava u svjetlu sadašnjosti. Otuda obilje zavođenja i atentata u
tim fantazijama gdje se zbiljnost ograničava na autoerotsku aktivnost i na nježnosti i kazne koji
su poticali na nju. Nadalje opažamo da osoba koja fantazira o svom djetinjstvu seksualizira
svoja sjećanja, tj. da banalne doživljaje dovodi u vezu sa svojom seksualnom aktivnošću,
proširuje na njih svoj seksualni interes, pri čemu vjerojatno nailazi na tragove zbiljski postojeće
veze. To pak da namjera ove napomene nije u tome da se naknadnom redukcijom na seksualni
interes puberteta umanji značenje koje sam pripisao infantilnoj seksualnosti, vjerovat će mi
svatko tko se sjeća moje „Analize fobije jednog petogodišnjeg dječaka“. Ovdje samo želim dati
162
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Rasprava o toj sceni iz djetinjstva nastavljena je u bilješci, a ovdje želim još samo naglasiti
da se nakon njenog pojavljivanja prvi put počelo kolebati njegovo odbijanje da vjeruje u onaj
bijes prema ocu koji je stekao u prahistoriji svoga djetinjstva i koji je kasnije postao latentan.
Očekivao sam međutim snažnije djelovanje, jer mu je taj događaj bio tako često prepričavan,
čak i od samog oca, da nije moglo biti nikakve sumnje u njegovu realnost. Zahvaljujući
sposobnosti da poriče logiku, sposobnosti koja kad je riječ o veoma inteligentnim prisilnim
bolesnicima svaki put izaziva veliko čuđenje, uvjek je iznova protiv dokazne snage te priče znao
upotrijebiti činjenicu da se sam ipak ne sjeća toga. Uvjerenje u to da njegov odnos prema ocu
odista zahtijeva onu nesvjesnu nadopunu morao je dakle steći tek bolnim putem prijenosa.
Uskoro je došlo do toga da je u svojim snovima, sanjarijama i asocijacijama počeo na najgrublji
i najodvratniji način psovati mene i moju obitelj, dok s namjerom prema meni nikada nije
iskazivao ništa drugo osim najvećeg poštovanja. Njegovo je ponašanje za vrijeme dok mi je
pričao o tim pogrdama na moj račun bilo ponašanje jednog očajnika. „Kako može gospodin
kao što ste Vi, profesore, dozvoliti sebi da ga ispsuje jedan takav ništavni dotepenac kao što
sam ja? Morali biste me izbaciti van; ništa bolje ne zaslužujem.“ Govoreći to obično bi ustao s

tehničke upute za rješavanje onih fantazijskih tvorbi kojima je stavljeno u zadatak da

krivotvore sliku infantilne seksualne aktivnosti.
Rijetko se događa da smo, kao u slučaju našeg pacijenta, u tako sretnoj poziciji da
nepobitnim svjedočanstvom jedne odrasle osobe utvrdimo činjenični temelj tih priča o
pretpovijesti jednog individualnog života. Ipak, majčin iskaz ostavlja otvoren put različitim
mogućnostima. To što ona nije proklamirala seksualnu prirodu prijestupa za koje je dijete
kažnjeno, može imati svoj razlog u djelatnosti njene vlastite cenzure kojom svi roditelji nastoje
upravo taj element isključiti iz prošlosti svoje djece. Jednako je međutim moguće da je tada
dadilja ili sama majka ukorila dijete zbog neke njegove nepristojnosti neseksualne prirode i da
je zatim njegova reakcija bila toliko nasilna da ga je morao kazniti otac. U takvim fantazijama
dadilju ili neku drugu osobu od služinčadi redovito zamjenjuje superiorni lik majke. Upustimo
li se dublje u tumačenje pacijentova snova koji se odnose na tu epizodu, otkrit ćemo jasne
znakove postojanja jedne priče često epskog karaktera; u njoj su seksualna pohota prema
majci i sestri, kao i prerana sestrina smrt dovedeni u vezu s onom kaznom koju je nad malim
junakom izvršio otac. Nije nam uspjelo da gusto tkanje tog fantazijskog pokrova raspletemo
nit po nit; ovdje je upravo uspjeh terapije bio glavna prepreka. Pacijent se oporavio i život je
zahtijevao od njega da se prihvati mnogih zadataka koje je ionako predugo odgađao i koji su
bili nespojivi s nastavkom liječenja. Ne treba mi dakle prigovarati zbog te praznine u analizi.
Znanstveno istraživanje pomoću psihoanalize danas je ipak samo nusproizvod terapeutskih
napora i stoga je teorijski dobitak često najveći u onim slučajevima u kojima postupak nije
polučio uspjeh.
Sadržaj dječjeg seksualnog života sastoji se od autoerotske djelatnosti prevladavajućih
seksualnih komponenti, od tragova objektne ljubavi i od tvorbe onog kompleksa koji bismo
mogli nazvati kompleksom-jezgrom neuroza koji obuhvaća prve, kako nježne tako i
neprijateljske pobude prema roditeljima, braći i sestrama, nakon što je, najčešće dolaskom
novog brata ili sestrice, probuđena djetetova znatiželja. Iz uniformnosti tog sadržaja i iz
konstantnost! kasnijih utjecaja koji ga modificiraju lako je shvatiti zašto se općenito stvaraju
stalno iste fantazije o djetinj-svu, bez obzira kako mali, ili kako mnogo zbiljski život utjecao na
njihovu tvrdbu. Infantilnom kompleksu-jezgri u potpunosti odgovara to što se otac našao u
ulozi djetetovog seksualnog protivnika i smetnje njegovoj autoerotičkoj seksualnoj aktivnosti;
u tome je važnog udjela u velikoj mjeri imala i sama zbiljnost.

163
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

divana i uzvrtio se uokolo po sobi, što je isprva tumačio prefinjenošću svojih osjećaja; nije bio
kadar, rekao je, govoriti tako užasne stvari udobno ležeći. No, uskoro je sam pronašao
uvjerljivije objašnjenje da izbjegava moju blizinu iz straha da ću ga istući. Kada bi ostao da sjedi
ponašao bi se kao netko tko se u očajničkom strahu želi zaštititi od neumjerene tjelesne kazne;
zario bi glavu u ruke, prekrio oči dlanovima te najednom lica izobličena od bola skočio i izjurio
van itd. Sjećao se da je otac bio naprasit i da u svojoj žestini ponekad nije više znao kako daleko
smije ići. Tako je postepeno u ovoj školi patnje došao do osvjedočenja koje mu je nedostajalo,
premda bi svakom drugome osobno nezainteresiranome ta istina bila samorazumljiva; time je
međutim bio raščišćen i put za razriješenje predodžbe o štakorima. Gomila do sada
zadržavanih činjeničnih informacija postala je pristupačna i mogla se sada, na vrhuncu
postupka, upotrijebiti za rekonstrukciju potpune sveze među događajima.
Prikaz te sveze iznijet ću, kako sam već najavio, u najkraćem mogućem sažetku. Prva
zagonetka očigledno je bila zašto su ga oba razgovora s češkim kapetanom, njegova priča o
štakorima i njegov poziv da natporučniku A. vrati novac, toliko uzbudila i izazvala u njega tako
žestoku patološku reakciju. Pretpostavka je bila da je tu riječ o „kompleksnoj osjetljivosti“ i da
su kapetanovim izjavama nimalo nježno dodirnuti hiperestetička mjesta u njegovom
nesvjesnom. Tako je i bilo; on se, kao i svaki put u vojničkim prilikama, nalazio u nesvjesnom
poistovjećenju s ocem koji je sam više godina proveo u vojsci i običavao mnogo pričati o svom
vojničkom životu. Sada je slučaj - koji može pripomoći u tvorbi simptoma, baš kao i doslovni
tekst u dosjeci - omogućio da jedna od malih očevih avantura nađe važan zajednički element
s kapetanovim pozivom. Jednom je otac izgubio na kartama (Spielratte191) manju sumu novca
kojom je raspolagao kao podoficir i dospio bi u teške neprilike da mu jedan drug nije pozajmio
tu svotu. Nakon što je napustio vojsku i postao imućan pokušao je naći tog prijatelja koji mu
je tada priskočio u pomoć i vratiti mu taj novac, ali ga više nije našao. Naš pacijent nije bio
siguran da li mu je ikada uspjelo vratiti taj novac; sjećanje na očev mladenački grijeh
doživljavao je bolno jer je njegovo nesvjesno ipak bilo ispunjeno neprijateljskim prigovorima
na očev karakter. Kapetanove riječi; Moraš natporučniku A. vratiti 3.80 kruna, zvučale su mu
kao aluzija na onaj neisplaćeni očev dug.
Ali informacija da je gospođica na pošti u Z. sama platila pouzeće poprativši taj svoj
postupak laskavim riječima na njegov račun192, pojačala je poistovjećenje s ocem na jednom
drugom području. Naš se pacijent sada naime prisjetio zgodne kćeri domaćina kod kojega je
bio odsjeo u onom malom mjestu u kojem se nalazila pošta. Ta djevojka pokazala je veliku
naklonost prema pristalom mladom oficiru, tako da je on naumio vratiti se nakon završetka
vježbe onamo ne bi li oprobao svoje šanse kod nje. Međutim, u gospođici s pošte pojavila joj
se konkurentkinja; sada se kao i njegov otac u vlastitome bračnome romanu mogao kolebati
kojoj će od njih dvije nakon što okonča vojnu službu podariti svoju milost. Sada najednom
shvaćamo da njegova čudnovata neodlučnost da li da otputuje za Beč ili da se vrati do mjesta
u kojem je bila pošta, kao i njegova stalna iskušenja da na putu siđe s vlaka i vrati se natrag
(usp. str. 256) nisu bila tako besmislena kao što su nam isprva morala izgledati. Za njegovo
svjesno mišljenje privlačnost mjesta Z. u kojem se nalazila pošta bilo je motivirano potrebom
da uz pomoć natporučnika A. ispuni svoju prisegu. U zbilji je predmet njegove čežnje bila ona

191
igrač-štakor, u njemačkom kolokvijalnom jeziku izraz za kar-taša. (prim, prev.)
192
Ne smijemo zaboraviti da je on to saznao prije nego mu je kapetan (neopravdano)
naložio da vrati novac natporučniku A. Ta činjenica je neizostavna za razumijevanje čitave
priče; njenim suzbijanjem pacijent je stvorio sebi kobnu zabunu onemogućivši mi da za neko
vrijeme shvatim smisao cjeline.
164
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

poštanska službenica koja se nalazila u istom mjestu, a natporučnik je bio samo dobra zamjena
za nju jer je živio u istom mjestu i radio za vojnu poštansku službu. Kada je zatim čuo da tog
dana na dužnosti u poštanskoj službi nije bio natporučnik A., nego drugi oficir B., uvukao je i
toga u svoju kombinaciju; tako je mogao sada u deliriju s dvama oficirima ponavljati svoje
kolebanje između dviju djevojaka naklono raspoloženih prema njemu193.
U razjašnjenju načina na koji je djelovala kapetanova priča o štakorima moramo se stroži
je držati toka postupka. Pacijent nam je na početku pružio ogromnu gomilu asocijativne građe
koja isprva nije učinila jasnijom situaciju prisilne tvorbe. Predodžba one kazne koja se izvršava
uz pomoć štakora podražila je brojne nagone i probudila mnoga sjećanja, tako da su štakori u
kratkom intervalu između kapetanove priče i njegove opomene da treba vratiti novac stekli
niz simboličkih značenja kojima su u razdoblju koje je uslijedilo stalno pridavana nova.

Dakako, moj izvještaj o svemu tome može biti samo veoma nepotpun. Kazna sa štakorima
prije svega je prodrmala analnu erotiku koja je u njegovom djetinjstvu igrala veliku ulogu i
dugo godina bila aktivna zahvaljujući podražaju koji je dolazio od crva. Tako su i štakori došli
do svoj značenja: novac194; tu vezu je naznačio i sam bolesnik tako što je na riječ Ratten
(„štakori“) asocirao Raten („rate, obroci“). U svoje prisilne delirije uveo je i formalnu štakorsku
monetu; kada sam mu jednom odgovarajući na njegovo pitanje rekao kolika je cijena jednog
sata postupka, pomislio je u sebi (što sam saznao pola godine kasnije): „Koliko guldena, toliko
štakora.“ U taj jezik postepeno je pretvoren čitav kompleks interesa za novac koji su se
usredotočili na očevo nasljedstvo; to znači da su sve tomu pripadne predodžbe prenijete preko
verbalnog mosta Raten-Ratten u njegov prisilni život i potčinjene nesvjesnome. To novčano

193
(Dodatak 1923) Nakon što je pacijent učinio sve kako bi sam stvorio zabunu oko one
male zgode s vraćanjem novca za pouzeće paketa s naočalama, možda je ni ja nisam uspio
prikazati posve jasno. Zbog toga na ovom mjestu reproduciram skicu jedne male karte kojom
su Mr. i Mrs. Strachey htjeli pojasniti situaciju na kraju vojne vježbe. Moji su prevodioci s
pravom primijetili da ponašanje pacijenta ostaje nerazumljivo sve dok se izričito ne navede da
je natporučnik A. ranije živio u mjestu Z. u kojem je bila ona pošta i da je tamo bio zadužen za
preuzimanje vojne pošte; posljednjih dana vježbe tu je dužnost međutim preuzeo natporučnik
B., dok je natporučnik A. bio premješten u drugo selo. „Okrutni“ kapetan nije znao za tu
promjenu i otuda njegova zabuna da novac za pouzeće treba vratiti natporučniku A.
194
Usp. 'Charakter und Analerotik’ (1908. b).
165
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

značenje štakora oslonilo se osim toga na kapetanovu opomenu da vrati iznos plaćenog
pouzeća, i to pomoću verbalnog mosta Spielratte koji je otvorio pristup očevom kartaškom
grijehu.
Ali štakor mu je bio također poznat i kao prenosilac opasnih infekcija te se stoga mogao
primijeniti kao simbol u vojsci toliko opravdanog straha od sifilistične infekcije, iza čega su bile
skrivene svakojake sumnje u način očeva života za vrijeme njegovog vojničkog službovanja. U
drugom smislu: Nosilac sifilističke infekcije bio je sam penis; za našeg pacijenta štakor je tako
postao spolni ud, a njegova upotreba u tom značenju nalazi još jedno opravdanje. Penis,
osobito onaj u maloga djeteta, može se lako usporediti sa crvom, a u kapetanovoj su priči
štakori rovali u čmaru, baš kao i velike gliste u djetinjstvu našeg pacijenta. Tako ovo značenje
penisa za štakore iznova potječe od analne erotike. Štakor je osim toga prljava životinja koja
se hrani izmetinama i živi po kanalizacijama195. Gotovo da je suvišno napominjati kakvo
proširenje štakorskog delirija omogućuje ovo novo značenje. „Koliko štakora - toliko guldena“,
moglo bi se primjerice upotrijebiti kao pogodna karakteristika za jedan njemu toliko omražen
ženski zanat. S druge strane zasigurno nije nevažno da zamjena štakora penisom omogućuje
da u kapetanovoj priči prepoznamo situaciju snošaja per anum koja mu je u njenom odnosu
na oca i ženu koju je volio morala izgledati posebno odvratna. Ako je ta situacija iznova
nastupila u prisilnom osjećaju ugroženosti koji se pojavio u njega nakon kapetanova
upozorenja, onda to nepogrešivo podsjeća na određenu kletvu uobičajenu u Južnih Slavena,
čiji se doslovni tekst može pročitati u Anthropophytei (1905) koju izdaje F. S. Krauss. Uostalom,
sva ta, kao i ostala, građa uvrstila se pomoću pokrovne asocijacije „heiraten“ u sklop diskusije
o štakorima.
Činjenica da je priča o kazni sa štakorima uskomešala u našeg pacijenta sve odavno
suzbijene impulse sebične i seksualne okrutnosti potvrđena je njegovim vlastitim opisom
čitave stvari, kao i njegovom mimikom koja se ispoljila kada mi je sve to prepričavao. Ipak,
usprkos sve te bogate građe nikakvo svjetlo nije palo na značenje njegove prisilne ideje, sve
dok se jednoga dana u analizi nije pojavila Žena-štakor iz Ibsenova Malog Eyolfa te učinila
neizbježnim zaključak da su u mnogim oblicima njegovih prisilnih delirija štakori imali još jedno
značenje, naime, značenje djece196. Istraživanje nastanka tog novog značenja smjesta nas je
dovelo do najstarijih i najvažnijih korijena. Jednom je za posjeta očevom grobu vidio neku veću
životinju, za koju je mislio da je štakor, kako je šmugnula preko nadgrobne humke38.
Pretpostavio je da ona dolazi iz samog očevog groba i da se upravo pogostila njegovom
lešinom. Predodžba štakora nerazdvojna je od pomisli na njegove oštre zube kojima on glođe
i grize197; ali štakori ne grizu i nisu proždrljivi i prljavi nekažnjivo; ljudi ih okrutno progone i

195
Tko želi sumnjičavo klimajući glavom odbaciti mogućnost tak-vik skokova u neurotičkoj
fantaziji, neka se prisjeti sličnih hirova koje povremeno dopušta sebi fantazija umjetnika, i
kakve primjerice nalazimo u Diableries erotiques Le Poitevina.
196
Ibsenova žena-štakor zasigurno je izvedena iz lika legendarnog lovca na štakore von
Hamelna koji je najprije namamio štakore u vodu, a zatim istim sredstvima naveo djecu na
napuste grad i da se više nikada ne vrate. I mali Eyolf se opčinjen čarolijom žene-štakora bacio
u vodu. U legendama se štakor općenito ne javlja toliko kao neka odvratna, nego kao tajnovita,
mogli bismo reći htonička životinja koja se koristi da bi predstavila duše umrlih.
197
Bila je to zacijelo lasica kojih je mnogo na „Zentralfriedhof“ (glavnom groblju) u Beču.
” „’Al da bi čini skinuo s tog praga, zub parcova sad trebam ja.

166
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

bezobzirno umlaćuju, što je naš pacijent često s užasom promatrao. Mnogo puta se znao
sažaliti nad tim jadnim životinjama. I on sam je zapravo bio takav odvratni, prljavi, mali jadnik
koji je u bijesu znao gristi oko sebe i zbog toga biti zastrašujuće kažnjen (usp. str. 286). U
štakoru je odista mogao naći „priliku i sliku svoju“198. Sudbina mu je u kapetanovoj priči
dobacila tako reći kompleksnu podražajnu riječ, a on nije propustio da svojom prisilnom
idejom reagira na nju.
Prema njegovim najranijim i najsudbonosnijim iskustvima štakori su dakle bili djeca. I sada
je otkrio nešto što je dovoljno dugo držao podalje od konteksta, ali što je u potpunosti
razjasnilo onaj interes koji je morao imati za djecu. Dama koju je toliko godina obožavao ne
mogavši se ipak odlučiti da je oženi bila je nakon jedne ginekološke operacije u kojoj su joj
odstranjena oba jajnika osuđena da zauvijek ostane bez djece; upravo je to, za njega koji je
djecu izuzetno volio, bio glavni razlog njegova kolebanja.
Tek sada je bilo moguće razumjeti neshvatljivi proces tvorbe njegove prisilne ideje; uz
pomoć infantilnih seksualnih teorija i simbolike koje poznajemo iz tumačenja snova sve se to
može smisleno prevesti. Kada je kapetan za poslijepodnevnog odmora na kojem je on izgubio
svoje naočale pričao o onoj kazni sa štakorima, potresao ga je isprva samo okrutno pohotni
karakter predočene situacije. No, smjesta se uspostavila veza s onom scenom iz djetinjstva u
kojoj je i on sam grizao nekoga; kapetan koji je i sam bio spreman zastupati takve kazne stupio
je na mjesto oca i povukao na sebe dio iznova oživljenog ogorčenja koje se svojedobno
raspalilo protiv oca. Ona ideja koja mu se pojavila na tren, ideja da bi se nekoj njemu dragoj
osobi nešto takvo također moglo dogoditi, može se prevesti kao želja: „Tebi bi tako nešto
trebalo učiniti“, usmjerena protiv pripovjedača, ali kroz njega zapravo protiv oca. Kada mu je
zatim dan i pol kasnije199 kapetan uručio onaj paket koji je prispio pouzećem i upozorio ga da
tri krune i osamdeset helera vrati natporučniku A., on je već znao da se taj njegov „okrutni
pretpostavljeni“ vara i da on ne duguje nikome drugome nego gospođici na pošti. Nije mu
dakle bila daleka pomisao da da neki podrugljivi odgovor, otprilike: „Pa naravno, nego što si
mislio?“ ili: „Taman posla“, ili: „Da, možeš si misliti kako ću mu vratiti novac“ - odgovori koji
ne bi bili iznuđen prisilom. Ali, iz svog u međuvremenu uzbuđenog kompleksa oca i sjećanja
na onu infantilnu scenu uobličio je otprilike odgovor: „Da, vratiti ću natporučniku A. novac,
ako će moj otac i moja voljena dama dobiti djecu“, ili: „Koliko je istina da moj otac i dama
mogu dobiti djecu, toliko je i sigurno da ću mu vratiti novac.“ Dakle, podrugljiva potvrda
povezana s apsurdnim uvjetom koji se ne može ispuniti200.

Zagrizi još jedanput, pa sam na slobodi!“, kaže Mefistofeles /“Faust“, Matica Hrvatska,
Zagreb, 1970, str. 70./
198
Auerbrechtov podrum.
/'U parcovu što udeblja se jelom.
On priliku i sliku vidi svoju.’, isto, str. 101./

199
Ne te večeri, kao što je isprva rekao. Potpuno je nemoguće da bi naručene naočale
mogle prispjeti još istoga dana. Taj vremenski interval skratio je u svom sjećanju jer je to bilo
vrijeme u kojemu su uspostavljene odlučujuće misaone veze i u kojem je potisnuo onaj susret
s oficirom (a koji se zbio u isto vrijeme) koji mu je ispričao slučaj s onom prijateljski
naklonjenom poštanskom službenicom.
200
Apsurdnost dakle i u jeziku prisilnog mišljenja, kao i u snu, označava ruganje. Vidi
Tumačenje snova (1900 a, Glava 6 (G)).
167
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Ali zločin je sada počinjen; uvrijedio je obje njemu najdraže osobe, oca i voljenu damu; to
je zahtijevalo kaznu, a kažnjavanje se sastojalo u polaganju jedne prisege koju je nemoguće
ispuniti, i koja je sadržavala doslovni tekst pokoravanja neopravdanom zahtjevu
pretpostavljenoga: „Sada moraš zbilja vratiti novac natporučniku A.“ U grčevitoj pokornosti
potisnuo je svoje stvarno znanje da kapetan temelji svoj zahtjev na pogrešnoj pretpostavci:
„Da, ti moraš natporučniku A. vratiti novac kao što je to zahtijevao zastupnik tvoga oca. Otac
ne može pogriješiti.“ Ni veličanstvo ne može pogriješiti i ako je nekog svog podanika oslovilo
titulom koja nije njegova, onda će on ipak zauvijek nositi tu titulu.
U njegovu je svijest dospjelo samo nejasno znanje o tom procesu, ali otpor protiv
kapetanove naredbe i obrat tog otpora u njegovu suprotnost također su zastupljeni u svijesti.
Prvo: Ne vratiti novac, inače će se dogoditi. .. (kazna sa štakorima), a zatim preobrazba te ideje
u prisegu suprotnog sadržaja, kao kazna za njegov otpor.
Zamislimo još konstelaciju u kojoj je došlo do tvorbe velike prisilne ideje. Duga
apstinencija, kao i prijateljska susretljivost na koju je mladi oficir mogao računati u žena
izazvali su pojačanu libidnu napetost. Osim toga, neposredno prije odlaska na vojnu vježbu on
se na izvjestan način bio otuđio od svoje dame. Taj porast libida naveo ga je da iznova stupi u
prastaru borbu protiv očeva autoriteta, te se usudio misliti na seksualno zadovoljenje s drugim
ženama. Porasla je dvojba u sjećanju na oca, kao što su se umnožile i sumnje u vrijednost
voljene dame; u takvom raspoloženju dopustio si je da bude naveden na klevetanje tih dviju
osoba i zatim se kaznio zbog toga. Time je ponovio stari obrazac. A kada se potom nakon
okončanja vježbe dugo kolebao da li da otputuje za Beč ili da ostane, onda je u tom jednom
sukobu prikazao oba ona sukoba koja su ga oduvijek pokretala - da li da i dalje ostane pokoran
ocu i da li da ostane vjeran ženi koju voli201.
Još par riječi o tumačenju sadržaja sankcije: „inače će se nad njim dvama izvršiti kazna sa
štakorima“. Ona počiva na priznavanju važenja dviju infantilnih teorija o kojima sam govorio
na drugom mjestu202. Prva od njih je da djeca izlaze iz čmara; prema drugoj koja konzekventno
slijedi iz prve, i muškarci mogu isto tako dobiti djecu kao i žene. U skladu s tehničkim pravilima
tumačenja snova, izaći-iz-crijeva može se prikazati svojom suprotnošću: uvući-se-u-crijevo
(kao kod kazne sa štakorima) i obrnuto.
Očekivati jednostavnije rješenje tako teških prisilnih ideja ili pak neko rješenje drugim
sredstvima, nikako ne bi bilo opravdano. S ovim, ovdje prikazanim rješenjem odstranjen je i
pacijentov delirij sa štakorima.

201
Možda je zanimljivo naglasiti da se poslušnost prema ocu još jednom poklapa s
odvraćanjem od dame. Da je ostao i vratio novac natporučniku A., pokorio bi se ocu i
istodobno prepustio svoju damu privlačenju nekog drugog magneta. Pobjeda u tom sukobu
pripala je dami - dakako, uz podršku pacijentove normalne svijesti.
202
Usp. ’Uber infantile Sexualtheorien’ /'O infantilnim seksualnim teorijama'/ (1908 c).
168
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

2 Prilog teoriji
A. Neke opće karakteristike prisilnih tvorbi203
Moja 1896. godine dana definicija prema kojoj su prisilne predodžbe „preobraženi
samoprijekori koji se vraćaju iz potiskivanja i koji se uvijek odnose na neku ugodom praćenu
seksualnu akciju izvršenu u godinama djetinjstva“204 izgleda mi danas formalno sporna iako je
sastavljena iz najboljih elemenata. Ona je odveć težila ujednačavanju i kao svoj obrazac uzela
je postupak samih prisilnih neurotičara u kojem oni s njima svojstvenom sklonošću ka
neodređenosti miješaju pod pojmom „prisilne predodžbe“ najraznovrsnije psihičke tvorbe205.
U stvari je korektnije govoriti o „prisilnim mislima“ i naglasiti da prisilne tvorbe mogu imati
vrijednost najraznovrsnijih psihičkih akata. One se mogu odrediti kao želje, iskušenja, impulsi,
refleksije, dvojbe, naredbe i zabrane. Bolesnici općenito nastoje oslabiti tu određenost i u
sadržaju psihičkih akata kojemu je oduzet afektivni indeks vidjeti jednostavno prisilnu
predodžbu. Naš pacijent nam je u jednoj od prvih konzultacija (str. 293) ponudio primjer
takvog postupanja s jednom željom kada ju je htio svesti na puku „vezu misli“.
Odmah se također mora priznati da dosada čak ni fenomenologija prisilnog mišljenja nije
mogla biti ocijenjena na odgovarajući način. U sekundarnoj obrambenoj borbi koju bolesnik
vodi protiv „prisilnih predodžbi“ koje su prodrle u njegovu svijest nastaju tvorbe koje zaslužuju
da se posebno imenuju. Uzmimo za primjer one nizove misli koji su zaokupljali našeg pacijenta
za vrijeme njegova povratka s vojne vježbe. To nisu čisto umska rasuđivanja koja se
suprotstavljaju prisilnim mislima, nego da tako kažemo mješanci dviju vrsta mišljenja; oni
preuzimaju u sebe određene pretpostavke prisile protiv koje se bore i (uz upotrebu sredstava
uma) stupaju na tlo patološkog mišljenja. Mislim da takve tvorbe zaslužuju ime „delirija“.
Jedan primjer koji valja staviti na njegovo mjesto u povijesti bolesti razjasnit će tu razliku. Kada
se naš pacijent sve vrijeme priprema za svoje ispite bio prepustio onim suludim postupcima
koje smo opisali, kada je dakle radio sve do kasno u noć, zatim otvarao vrata očevom duhu, te
potom promatrao svoje genitalije u ogledalu (str. 285), onda je htio privesti pameti što bi otac
rekao na to da je odista još uvijek živ. Ali taj argument nije dao rezultata sve dok je iznošen u
tom umskom obliku; sablast je nestala tek nakon što je svojoj ideji dao oblik delirijske prijetnje.
Ako još jednom počini tu besmislicu, onda će oca u onostranosti snaći neko zlo.
Vrijednost zasigurno opravdanog razlikovanja između primarne i sekundarne obrambene
borbe ograničava na neočekivan način spoznaja da bolesnici ne znaju doslovni tekst svojih

203
Različite točke koje razmatram u ovom i sljedećem odjeljku već su spominjane u
literaturi o prisilnoj neurozi, kao što se može razabrati iz temeljite studije L. Lowenfelda, Die
psychischen Zwangserscheinungen /’Psihičke pojave prisile’/, knjige objavljene 1904. koja
predstavlja glavno djelo o tom obliku bolesti.
204
'Weitere Bemerkungen uber die Abwehrneuropsychosen’ /’Daljnje napomene o
neuropsihozama obrane’/ (1896 b).
205
Taj nedostatak definicije u samom tekstu u neku ruku popravljen. Taj odlomak glasi:
„Iznova oživljena sjećanja i samoprijekori stvoreni iz njih nikada međutim ne stupaju
neizmijenjeni u svijest; ono naime što postaje svjesno kao prisilna predodžba i prisilni afekt i
što svjesni život substituira patogenim sjećanjem, jesu kompromisne tvorbe između potisnutih
i potiskujućih predodžbi.“ U definiciji dakle valja poseban naglasak staviti na riječ
„preobraženi“.
169
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

vlastitih prisilnih predodžbi. Zvuči paradoksalno, ali ima svoj smisao. U toku jedne psihoanalize
ne raste naime samo odvažnost bolesnika, nego u neku ruku i odvažnost njegove bolesti; ona
se usuđuje sve jasnije ispoljavati. Da napustimo ovaj slikoviti prikaz, riječ je zapravo o tome da
bolesnik koji je dosad užasnut odvraćao pažnju od svoje patološke produkcije, sada joj tu
pažnju poklanja stječući jasniji i podrobniji uvid u nju.206
Do preciznijeg znanja o prisilnim tvorbama može se osim toga doći na dva posebna
načina. Kao prvo, iz iskustva saznajemo da snovi mogu donijeti pravi tekst prisilne naredbe (ili
čega drugoga) koja je u budnom stanju poznata samo osakaćenom i iskrivljenom obliku, kao
na nekom oštećenom telegramu. Taj tekst u snu nastupa kao govor, u suprotnosti s pravilom
da govor u snu potječe od govora u stvarnom životu207. Kao drugo, analitički slijedeći neku
povijest bolesti dolazimo do uvjerenja da često više prisilnih predodžbi koje slijede jedna za
drugom, premda u doslovnom tekstu nisu identične, ipak u osnovi predstavljaju jednu te istu
prisilnu predodžbu. Ona je prvi put bila uspješno odbačena, ali se sada iznova vraća drugi put
u iskrivljenom obliku, ne biva prepoznata te se možda upravo zbog svoje iskrivljenosti može
bolje držati u obrambenoj borbi. No, onaj izvorni oblik je pravi i on često omogućuje da se njen
smisao posve otvoreno spozna. Nakon što smo neku nerazumljivu prisilnu ideju s naporom
razjasnili, nerijetko možemo od bolesnika čuti da se takva pomisao, želja ili iskušenje kakvu
smo konstruirali i stvarno pojavila jednom prije no što je stvorena prisilna ideja, ali da se nije
zadržala. Primjeri za to koje bismo uzeli iz povijesti našeg pacijenta bili bi nam nažalost odveć
komplicirani.
Oficijelno tako označena „prisilna predodžba“ nosi dakle u svom iskrivljenju od izvornog
teksta tragove primarne obrambene borbe. Njeno je iskrivljenje čini sada spobosnom za život
jer je svjesno mišljenje prisiljeno da je krivo razumije, baš kao da je riječ o sadržaju sna koji je
sam proizvod kompromisa i iskrivljenja i koji budno mišljenje također krivo razumije.
Činjenica da svjesno mišljenje krivo razumijeva može se dokazati ne samo na samim
prisilnim idejama, nego i na proizvodima sekundarne obrambene borbe, kao što su primjerice
zaštitne formule. S tim u vezi mogu dati dva dobra primjera. Naš je pacijent kao obrambenu
formulu upotrebljavao jedno brzo izgovarano aber (ali) praćeno gestom odbijanja. Jednom mi
je ispričao kako se ta formula u posljednje vrijeme promijenila; ne govori više aber, nego aber.
Kad sam ga upitao za razlog te promjene, odgovorio je da mu neizgovoreno e u drugome slogu
ne daje nikakvu sigurnost od ubacivanja nečeg stranog i oprečnog čega se on jako boji te je
stoga odlučio da to e akcentira. To objašnjenje, dano posve u stilu prisilne neuroze ipak se
pokazalo neodgovarajuće; racionalizacija je ono najviše na što je moglo polagati pravo; u zbilji
je to aber bilo analogno s Abwehr (obrana), terminom za koji je znao iz teoretskih razgovora o
psihoanalizi. Postupak liječenja zloupotrebljen je dakle, i to na delirijski način, za pojačanje
jedne obrambene formule. Drugim slučajem govorio mi je o svojoj magičnoj riječi koju je kao
zaštitu protiv svih napasti sastavio iz početnih slova svih onih molitvi koje su mu bile od najveće
pomoći, i kojoj je na kraju dodao jedan amen. Ovdje ne mogu otkriti tu riječ iz razloga koji će
se odmah ispostaviti. Jer, kada sam je čuo, morao sam primijetiti da je ona bila zapravo
anagram imena njegove voljene dame; to je ime sadržavalo jedno S koje je on postavio na kraj
riječi, neposredno ispred dodanog amen. On je dakle - usuđujemo se reći - svoje Samen
(sjeme) doveo u vezu s voljenom ženom, tj. u predodžbi onanirao s njom. Ovu uočljivu svezu
on sam naravno nije zamijetio; obrana je dopustila da je potisnuto nasamari. To je uostalom

206
U nekih bolesnika skretanje pažnje ide čak tako daleko da oni uopće nisu u stanju
navesti sadržaj neke prisilne predodžbe, ni opisati prisilnu radnju koju su bezbroj puta izveli.
207
Usp. Tumačenje snova (1900 a, Glava VI (F)).
170
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

dobar primjer za tvrdnju da stvar koju valja obraniti s vremenom nalazi svoj pristup sredstvima
kojima biva branjena.
Ako se tvrdi da su prisilne misli doživjele iskrivljenje slično onom koje su doživjele misli
sna prije nego su postale sadržajem sna, onda bi nas mogla zanimati tehnika tog iskrivljenja i
ništa nas ne bi trebalo spriječiti da njena različita sredstva razložimo na niz prevedenih i
shvaćenih prisilnih ideja. I ovdje međutim zbog uvjeta pod kojima objavljujem ovaj slučaj mogu
pružiti samo pojedine primjere. Nisu sve prisilne ideje našeg pacijenta bile tako komplicirano
ustrojene i tako teško razrješive kao velika predodžba o štakorima. U drugih je upotrebljena
jedna veoma jednostavna tehnika, naime, iskrivljenje posredstvom ispuštanja - elipse - tehnika
koja se osobito primjenjuje u dosjetkama, ali koja je i ovdje izvršila svoju dužnost kao zaštitno
sredstvo protiv razumijevanja.
Jedna od njegovih najstarijih i najomiljenijih prisilnih ideja (u vrijednosti neke opomene
ili upozorenja) glasila je primjerice: „Ako oženim damu, oca će snaći neka nesreća“ (u
onostranosti). Ako ubacimo preskočene karike koje su nam poznate iz analize, onda ćemo
dobiti sljedeći niz misli: „Da je otac živ, on bi se zbog moje namjere da oženim damu jednako
razbjesnio kao onda u onoj sceni iz djetinjstva, tako da bi i mene iznova uhvatio bijes prema
njemu te bih mu zaželio sve najgore što bi se zahvaljujući svemoći208 mojih želja i ostvarilo nad
njim.“
Ili drugi slučaj eliptičnog razrješenja, opet u naravi upozorenja ili neke asketske zabrane.
Imao je jednu dražesnu malu nećaku koju je jako volio. Jednoga dana pojavila mu se ideja:
„Ako si dopustiš koitus, Elli će se dogoditi nesreća“ (umrijet će). Ubacimo li ispušteno: „Pri
svakome koitusu, i onome sa stranom ženom, morat ćeš uvijek misliti na to da ti seksualni
odnos u tvome vlastitome braku nikada neće donijeti dijete“ (sterilnost voljene dame). „To će
ti zadati toliko boli da ćeš zbog male Elle biti ljubomoran na sestru i zavidjeti joj na djetetu.
Posljedica te zavisti nužno će biti smrt djeteta.“209
Tehnika eliptičnog iskrivljenja izgleda da je tipična za prisilnu neurozu; susreo sam je i u
prisilnim mislima drugih pacijenata. Osobito jasan i nama zanimljiv zbog određene sličnosti sa
strukturom predodžbe o štakorima bio je slučaj dvojbe neke dame koja je patila uglavnom od
prisilnih radnji. Jednom za vrijeme šetnje Niimbergom ta je dama nagovorila muža da je
odvede u dućan u kojem je htjela kupiti različite stvari za svoje dijete, između ostalog i jedan
češalj. Njen muž kojemu je to kupovanje predugo trajalo rekao joj je kako je putem u jednog
antikvara zapazio neke novčiće kojih bi se htio dokopati; nakon što ih kupi, dodao je, vratit će
se po nju u taj dućan. No, prema njenoj procjeni on se zadržao predugo. Kada se vratio i na
pitanje, gdje je bio tako dugo, odgovorio: „Kako, pa kod onog antikvara“, nju je u istom trenu
uhvatila mučna dvojba nije li zapravo oduvijek posjedovala taj češalj kupljen za dijete.
Naravno, nije znala otkriti jednostavnu svezu. Mi pak ne možemo učiniti ništa drugo nego za

208
O toj „svemoći“ vidi kasnije.
209
Na primjenu tehnike ispuštanja u dosjetki podsjetit ću jednim primjerom iz jednog mog
spisa (Dosjetka i njen odnos prema nesvjesnom /S. Frojd, Odabrana dela, Novi Sad 1981, Sv.
3, str. 79./). „U Beču živi jedan duhovit i borben pisac, koji je zbog oštrine svojih invektiva više
puta fizički napadan od strane onih koje je on napadao. Kada je u jednom društvu bilo riječi o
nekom novom prestupu jednog od njegovih ustaljenih protivnika, neko od prisutnih reče: Kada
X to bude čuo, opet će dobiti šamar... Besmislice će nestati ako u prazninu ubacimo: onda će
napisati jedan tako zajedljiv članak protiv dotičnog, da itd.“ Ta eliptična dosjetka i sadržajno
se podudara s prvim primjerom koji smo gore naveli.
171
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

tu dvojbu ustvrditi da je pomaknuta i konstruirati potpune nesvjesne misli na sljedeći način:

„Ako je istina da si bio samo kod antikvara kao što bih trebala vjerovati, onda mogu isto tako
vjerovati da ovaj upravo kupljen češalj već godinama posjedujem.“ Dakle, jedna podrugljiva,
persiflirajuća usporedba, slično kao i misao našeg pacijenta: „Da, kao što je sigurno da će njih
dvoje (otac i njegova dama) dobiti djecu, tako je sigurno i da ću ja vratiti novac natporučniku
A.“ U slučaju ove dame dvojba je bila vezana za njenu nesvjesnu ljubomoru koja ju je navela
da pretpostavi kako je muž onaj interval iskoristio za galantan posjet.
Ovaj puta se neću poduhvatiti psihološke ocjene prisilnog mišljenja. Ona bi dala izuzetno
vrijedne rezultate i za razjašnjenje naših uvida u bit svjesnog i nesvjesnog pružila bi više od
proučavanja histerije i hipnotičkih pojava. Bilo bi veoma poželjno da filozofi i psiholozi koji po
čuvenju ili iz svojih konvencionalnih definicija razvijaju oštroumna učenja o nesvjesnome,
najprije steknu odlučujuće utiske na pojavama prisilnog mišljenja; to bi se gotovo moglo i
zahtijevati da nije toliko tegobnije od onih načina na koje su inače navikli raditi. Ovdje ću samo
još dodat da se u prisilnoj neurozi nesvjesni duševni procesi ponekad probijaju do svijesti u
svom čistom i neiskrivljenom obliku, da se taj proboj može dogoditi na svakom od najrazličitijih
stadija nesvjesnog misaonog procesa i da se prisilne predodžbe u trenutku proboja većinom
mogu priznati kao tvorbe koje već odavno postoje. Otuda dolazi ona upadljiva pojava da
prisilni bolesnik kada se s njim traži prvo pojavljivanje neke prisilne ideje, tu ideju tokom
analize mora premiještati sve dalje unatrag pronalazeći uvijek nove prve povode za nju.
B. NEKE PSIHOLOŠKE OSOBITOSTI PRISILNIH BOLESNIKA - NJIHOV ODNOS PREMA
STVARNOSTI, PRAZNOVJERJU I SMRTI
Ovdje ću se baviti nekim duševnim karakteristikama prisilnih bolesnika koje po sebi ne
izgledaju važne, ali stoje na putu razumijevanju onog važnijeg. U mojeg pacijenta one su bile
veoma jasno izražene - ja znam međutim da njih ne treba priračunavati njegovoj
individualnosti, nego njegovoj patnji i da ih se na sasvim tipičan način može iznova naći u
drugih prisilnih bolesnika.
Naš je pacijent u visokom stupnju bio praznovjeran i to usprkos činjenici da je bio
visokoobrazovan, prosvijećen čovjek poprilične oštroumnosti koji je katkada znao tvrditi kako
od svih tih trica ništa ne drži istinitim. On je dakle bio praznovjeran, a ipak to nije bio i jasno se
razlikovao od neobrazovanih praznovjernih ljudi koji osjećaju da su jedno sa svojom vjerom.
Izgleda da je on shvaćao kako njegovo praznovjerje ovisi o njegovom prisilnom mišljenju,
premda ga povremeno ni najmanje nije skrivao. Takvo proturječno i kolebljivo ponašanje
najbolje se može shvatiti sa stajališta određenog pokušaja razjašnjenja. Nisam oklijevao s
pretpostavkom da on u pogledu tih stvari još nije došao do nekog konačnog stava, nego da o
njima zapravo ima dva različita, međusobno suprotstavljena uvjerenja. Između tih dvaju
mišljenja oscilirao je zatim u najočiglednijoj ovisnosti o njegovom trenutnom odnosu prema
vlastitoj prisilnoj bolesti. Kadgod bi ovladao nekom od tih prisila, s nadmoćnim bi se
razumijevanjem smijao svojoj lakovjernosti i nije mu se moglo dogoditi ništa što bi ga
uzdrmalo; no, čim bi iznova dospio pod vladavinu neke nerazriješene prisile - ili, što je isto;
nekog otpora - počeli bi mu se događati najčudnovatiji slučajevi podržavajući ga u njegovom
religioznom uvjerenju.
Njegovo je praznovjerje ipak bilo praznovjerje obrazovana čovjeka i on je izbjegavao takve
neukusne predrasude kao što su strah od petka, broj 13 i tsl. Vjerovao je međutim u
predznake, u proročanske snove, neprestano bi susretao ljude na koje je na neobjašnjiv način
upravo bio mislio i dobivao pisma od onih kojih bi se najednom, nakon dugo vremena sjetio.
Pritom je bio dovoljno pošten, ili bolje, dovoljno vjeran svojim oficijelnim uvjerenjima da nije

172
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

zaboravio slučajeve u kojima se njegove intenzivne slutnje nisu ostvarile. Tako je jednom, na
primjer, nalazeći se na ljetnom dopustu imao sigurnu slutnju da se nikada više neće živ vratiti
u Beč. Također je priznao da se najveći broj predznaka odnosio na stvari koje za njega osobno
nisu imale nikakvo naročito značenje i da se, kada bi susreo nekog poznanika na kojeg je nakon
dugo vremena pomislio tek koji tren prije susreta, ništa dalje ne bi dogodilo između njega i te
čudne pojave. Naravno, nije bio u stanju poreći da se sve što je bilo važno u njegovom životu
dogodilo bez ikakva predznaka. Očevu smrt primjerice nije ničim naslutio i ona ga je u
potpunosti iznenadila. Ali svi takvi argumenti nisu nimalo utjecali na nesuglasje njegovih
uvjerenja. Oni su samo dokazali prisilni karakter njegova praznovjerja koji se već mogao
zaključiti iz načina na koji se kolebao njegov otpor.
Ja naravno nisam bio u stanju racionalno razjasniti sve čudne priče iz njegove dalje
prošlosti, ali sam mu za slične stvari koje su se zbile za vrijeme postupka mogao dokazati da je
sam neprestano sudjelovao u proizvodnji tih čudesa, a mogao sam mu ukazati i na sredstva
kojima se pritom služio. Radio je pomoću perifernog gledanja i čitanja, zaborava i prije svega,
varki u sjećanju. Na kraju mi je sam pomogao u otkrivanju sitnih opsjenarskih trikova pomoću
kojih su činjena ona čuda. Kao najzanimljiviji infantilni korijen njegovog vjerovanja u
ostvarenje slutnji i proročanstava ispostavilo se sjećanje na jedan majčin postupak. Majka bi
naime veoma često kada je trebalo odrediti neki termin znala reći: „Toga i toga dana ne mogu;
morat ću ostati u krevetu.“ I doista, kada bi određeni dan došao, ona je svaki put ostajala u
krevetu!
Nema sumnje da je on imao potrebu da u svom doživljavanju pronalazi takve uporišne
točke za svoje praznovjerje i da je zbog toga poklonio toliko pažnje tako nam dobro poznatim
nerazjašnjivim slučajnostima svakodnevnice pomažući im svojim nesvjesnim djelovanjem
tamo gdje nisu bile dostatne. Tu sam potrebu otkrio u mnogih drugih prisilnih bolesnika, a
slutim da je posjeduje još više njih. Izgleda mi da se to može dobro razjasniti iz psihološkog
karaktera prisilne neuroze. Kao što sam ranije (str. 278) objasnio, u toj bolesti potiskivanje ne
djeluje posredstvom amnezije, nego posredstvom kidanja kauzalnih sveza uslijed povlačenja
afekta. Izvjesna opominjuća sila - koju sam na drugom mjestu usporedio s nekim
endopsihičkim opažanjem210 - izgleda da te potisnute veze sada i dalje održava tako da se one
putem projekcije prenose u vanjski svijet i tamo svjedoče o onome što je u psihičkome izostalo.
Jedna druga duševna potreba koja je zajednička prisilnim bolesnicima i koja je na izvjestan
način srodna s upravo spomenutom jest potreba za nesigurnošću u životu ili za dvojbom.
Slijedimo li je, odvest će nas duboko u istraživanje nagona. Stvaranje nesigurnosti je jedna od
metoda koju primjenjuje neuroza kako bi bolesnika povukla iz stvarnosti i izolirala ga od svjeta,
što je uostalom tendencija svake psihoneurotičke smetnje. I tu je isuviše očigledno koliko se
sami bolesnici trude kako bi izbjegli sigurnost i mogli ustrajati u dvojbi; u nekih od njih ta
tendencija nalazi svoj živi izraz u odbojnosti prema - satovima (koji u najmanju ruku
osiguravaju određenje vremena) i u nesvjesno izvedenim majstorijama kojima svaki takav
instrument koji isključuje dvojbu čine neškodljivim. Naš je pacijent razvio naročitu spretnost u
izbjegavanju informacija koje su mogle pospješiti donošenje odluke u njegovom sukobu. Tako
se nije uputio u okolnosti koje su se ticale njegove voljene dame, a koje su bile najmjerodavnije
za donošenje odluke o braku, te navodno nije znao reći tko ju je operirao ni da li je operacija
bila jednostrana ili dvostrana. Morao je biti natjeran na to da se prisjeti zaboravljenoga i da
dozna ono što je zanemario.

210
Psihopatologija svakodnevnog života /Odabrana dela, sv. 1/ Glava XII, Odsjek C (b).
173
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Sklonost prisilnih bolesnika nesigurnosti i dvojbi postaje za njih motiv da svoje misli
pretežno vežu na one teme u kojima su ljudi općenito nesigurni i u kojima naše znanje i naš
sud nužno ostaju izloženi dvojbi. Te su teme prije svega: pitanje očinstva, trajanje života, život
nakon smrti i sjećanje u koje svi mi obično vjerujemo ne posjedujući ni najmanje jamstvo za
njegovu pouzdanost211.
Nesigumošću sjećanja prisilna se neuroza ponajviše služi u tvorbi simptoma; koju ulogu u
sadržaju bolesnikova mišljenja igraju trajanje života i onostranost, saznat ćemo uskoro. No,
prethodno ću kao odgovarajući prijelaz razmotriti još jednu crtu praznovjerja našeg pacijenta
čije je spominjanje na jednom ranijem mjestu (str. 303) zacijelo probudilo čuđenje u više no
jednog čitatelja.
Mislim na svemoć koju je pripisao svojim mislima i osjećajima bili oni dobri ili zli. Iskušenje
da se ta ideja proglasi uobraženjem koje prelazi mjeru prisilne neuroze zacijelo nije malo: ali
ja sam isto uvjerenje našao u jednog drugog prisilnog bolesnika koji je odavno izliječen i vodi
normalan život; uostalom i svi se prisilni neurotičan ponašaju zapravo tako kao da dijele to
uvjerenje. Naš će zadatak biti da to njihovo samoprecijenjivanje razjasnimo. Pretpostavimo
bez daljnjeg ustručavanja da je u tom uvjerenju otvoreno priznat jedan dio starog dječjeg ludila
veličine i zapitajmo našeg pacijenta na čemu temelji to svoje uvjerenje. On nam odgovara
pozivajući se na dva doživljaja. Kada je drugi put došao u ono hidro terapijsko lječilište u kojem
su njegove patnje olakšane prvi i jedini puta, iznova je zatražio onu istu sobu koja je
svojevremeno zbog svog položaja potpomogla njegovom odnosu s jednom od njegovateljica.
Dobio je odgovor da je ta soba zauzeta i da se u njoj već smjestio neki stari profesor. Na tu
vijest koja je umanjila njegove izglede na uspjeh u liječenju reagirao je neljubaznim riječima:
„Neka ga kap udari zbog toga!“ Četrnaest dana kasnije probudio se iz sna uznemiren
predodžbom nekog leša; ujutro je čuo da je profesora odista udarila kap i da je prenijet u sobu
otprilike u vrijeme u kojem se on bio probudio. Drugi doživljaj ticao se jedne starije, ljubavi
jako željne djevojke koja se ponašala veoma susretljivo prema njemu i koja ga je jednom čak
izravno pitala da li bi je on mogao voljeti. Njegov je odgovor bio neodređen; nekoliko dana
nakon toga čuo je da se djevojka bacila s prozora. Stao si je predbacivati govoreći sebi da je
njena sudbina bila u njegovoj moći da joj je mogao spasiti život samo da joj je poklonio svoju
ljubav. Na takav način stekao je uvjerenje u svemoć svoje ljubavi i svoje mržnje. Ne poričući
svemoć ljubavi htjeli bismo naglasiti da je u oba slučaja riječ o smrti, te prihvatiti razumljivo
objašnjenje prema kojem je naš pacijent kao i drugi prisilni bolesnici prisiljen precijenjivati
djelovanje svojih neprijateljskih osjećaja na vanjski svijet, zato što njegovom svjesnom znanju
izmiče veliki dio unutarnjeg psihičkog djelovanja istih osjećaja. Njegova ljubav - ili bolje,
njegova mržnja - odista su premoćni; oni stvaraju upravo one prisilne misli čije porijeklo on ne
razumije i od kojih se bezuspješno brani212.

211
Lichtenberg: „To da li je mjesec naseljen astronom zna otprilike s onom sigurnošću s
kojom zna tko je njegov otac, ali ne i s onom s kojom zna tko je njegova majka.“ - Bio je to
veliki kulturni napredak kada su se ljudi odlučili da pored osjetilnog svjedočanstva prihvate i
zaključak, i da od matrijarhata prijeđu u patrijarhat. - Prethistorijske figure u kojih neki mali lik
sjedi na glavi većega, prikazuju porijeklo od oca: Atena nema majke, ali je iskočila iz Zeusove
glave. Osoba koja pred sobom nešto svjedoči još danas se u njemačkom jeziku naziva Zeuge
/svjedok, ali i roditelj, stvoritelj/, prema ulozi koju muškarac igra u činu, dok je još u
hijeroglifima riječ „svjedok“ pisana slikom muškog spolnog organa.
212
(Dodatak 1923) Svemoć misli, ili bolje, želja, odonda je priznata kao bitan dio
primitivnog duševnog života. (Vidi Totem i tabu 1912-13).

174
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Naš pacijent imao je posve neobičan odnos prema temi smrti. Duboko je suosjećao kad
god bi netko umro i s pijetetom sudjelovao na pogrebima tako da je od svoje braće i sestara
podrugljivo nazvan lešinarem; ali i u svojoj fantaziji on je neprestano pokapao ljude kako bi od
sveg srca mogao izraziti sućut ožalošćenima. Smrt jedne starije sestre koja je umrla negdje
između njegove treće i četvrte godine igrala je veliku ulogu u njegovim fantazijama i bila je
dovedena u najprisniji odnos s njegovim dječjim nedjelima iz tog razdoblja. Znamo nadalje
kako rano ga je zaokupljala misao na smrt oca i možemo i samu njegovu bolest shvatiti kao
reakciju na taj događaj koji je u prisili želio još petnaest godina ranije. Čudno protezanje
njegovih prisilnih bojazni na „onostranost“ nije ništa drugo nego kompenzacija za tu želju za
očevom smrću. Ono je uvedeno kada je godinu i pol kasnije nanovo oživjela tuga za umrlim
ocem i trebalo je - usprkos stvarnosti i za ljubav želje koju je ranije tražio u svakojakim
fantazijama - poništiti činjenicu očeve smrti. Na više mjesta (str. 300 i 303) smo uspjeli dodatak
„u onostranosti“ prevesti riječima: „da je otac još živ“.
Mnogo drugačije od našeg pacijenta ne ponašaju se međutim ni drugi prisilni bolesnici
kojima sudbina nije u tako ranim godinama priredila susret s fenomenom smrti. Njegove se
misli neprestano bave trajanjem života i mogušnošću smrti drugih ljudi, a njihove praznovjerne
sklonosti isprva nemaju nikakav drugi sadržaj i možda uopće nemaju nikakvo drugo porijeklo.
No, mogućnost smrti prije svega im je potrebna za rješenje sukoba koje su ostavili
neriješenima. Njihova je bitna karakteristika u tome da su nesposobni za odluku naročito u
ljubavnim stvarima; oni nastoje odgoditi svaku odluku i u dvojbi za koju osobu da se odluče ili
koju mjeru da protiv neke osobe primijene, morali bi kao svoj uzor uzeti stari njemački Vrhovni
državni sud čiji su procesi obično okončavali smrću stranaka u sporu prije no što je donijeta
osuda. Tako oni u svakom životnom sukobu vrebaju na smrt neke njima važne, većinom
voljene osobe, bilo da je ona jedan od roditelja, bilo da je neki suparnik ili pak jedan od
objekata ljubavi između kojih se koleba njihova naklonost. No, ovim razmatranjem kompleksa
smrti u prisilnoj neurozi već smo dodirnuli nagonski život prisilnih bolesnika kojim ćemo se
sada pozabaviti.

175
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

C. Nagonski život i porijeklo prisile i dvojbe

Ako želimo doći do znanja o psihičkim silama čije je uzajamno djelovanje izgradila ova
neuroza, onda se moramo vratiti na ono što smo od našeg pacijenta saznali o povodima
njegovom oboljenju u zreloj dobi i djetinjstvu. Obolio je u svojoj dvadesetoj godini kada je
dospio u iskušenje da umjesto žene koju je odavno volio oženi drugu djevojku. Odluku u tom
sukobu izbjegao je odgađajući sve aktivnosti neophodne da bi se ona donijela. Sredstva
potrebna za to pružila mu je neuroza. Kolebanje između te koju voli i one druge žene može se
reducirati na sukob između očeva utjecaja i ljubavi prema dami, dakle na sukob i izboru između
oca i seksualnog objekta kakav je sudeći prema njegovim sjećanjima i prisilnim pomislima već
postojao u njegovom ranom djetinjstvu. Osim toga, u čitavom njegovom životu jasno je
uočljiva stalno prisutna borba između ljubavi prema dami, dakle na sukob i izbor između oca
oca. Fantazije osvete i prisilne pojave kao što su ona prisila razumijevanja ili pak one radnje s
kamenom na cesti, svjedoče o toj podijeljenosti u njemu koja se sve do određenog stupnja
mogla razumjeti kao normalna, jer mu je ta voljena žena svojim prvim odbijanjem i kasnijom
hladnoćom dala razlog za neprijateljske osjećaje. Ali ista je podijeljenost osjećaja vladala, kao
što smo saznali prevodeći njegove prisilne misli, i njegovim odnosem s ocem, što znači da mu
je i otac u djetinjstvu morao pružiti razlog za neprijateljstvo, što smo uskoro sa sigurnošću
mogli i ustanoviti. Njegov odnos prema voljenoj ženi sastavljen iz nježnosti i neprijateljstva bio
je velikim dijelom unutar vidokruga njegova svjesnog opažanja. Najviše se varao u pogledu
mjere i izraza negativnih osjećaja, dok je naprotiv neprijateljstvo prema ocu koje je jednom
bilo svjesno odavno izmaklo njegovom opažanju i moglo se iznova dovesti u svijest samo
probijajući se kroz najžešće otpore. Stoga u potiskivanju infantilne mržnje prema ocu treba
sagledati onaj proces koji je natjerao sva kasnija zbivanja unutar okvira neuroze.
Sukobi osjećaja u našeg pacijenta koje smo pojedinačno nabrojali nisu međusobno
neovisni, nego su jedan s drugim spojeni u parovima. Mržnja prema voljenoj ženi morala se
vezivati za privrženost ocu i obratno. Ali dva konfliktna strujanja koja preostaju nakon ovog
pojednostavnjenja, naime suprotnost između oca i voljene žene i proturječje ljubavi i mržnje,
nemaju međusobno nikakve ni sadržajne, ni genetičke veze. Prvi od ta dva sukoba odgovara
normalnom kolebanju između muškarca i žene u izboru ljubavnog objekta. Na taj sukob
djetetu se najranije ukazuje onim poznatim pitanjem: „Koga više voliš, tatu ili mamu?“ i on ga
zatim prati kroz čitav život usprkos svim razlikama u intenzitetu njegovih osjećaja prema
spolovima i u njegovoj fiksaciji na konačni seksualni cilj. Ali u normalnim okolnostima ta
suprotstavljenost uskoro gubi karakter oštrog proturječja, neumoljivog Ubili: stvara se prostor
za nejednake zahtjeve obiju strana, premda se i u normalnih ljudi više vrednovanje jednog
spola uvijek postiže obezvređivanjem drugog.
Još čudnije nas se doima drugi sukob, onaj naime između ljubavi i mržnje. Znamo da
zaljubljenost na svom početku često izgleda kao mržnja, da se ljubav kojoj je uskraćeno
zadovoljenje dijelom lako pretvara u mržnju i čujemo od pjesnika da u burnim stadijima
zaljubljenosti oba suprotstavljena osjećaja mogu dugo vremena opstati jedan pored drugoga
kao da se međusobno takmiče. Ali kronična koegzistencija ljubavi i mržnje prema istoj osobi,
pogotovo kada su oba osjećaja na najvišem stupnju intenzivnosti, ostavljaju nas ipak u čudu.
Očekivali bismo naime da je velika ljubav odavno prevladala mržnju ili da je ova pak tu ljubav
istrošila. U stvari, takva postojana koegzistencija suprotnosti moguća je samo pod posebnim
psihološkim uvjetima i uz suradnju nesvjesnih stanja. Ljubav nije mogla izbrisati mržnju, nego
ju je samo potisnula u nesvjesno, gdje se ona, zaštićena od razornog djelovanja svijesti, može
zadržati, pa čak i rasti. Pod tim okolnostima svjesna ljubav obično se kao reakcija pojača do
176
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

naročito visoke intenzivnosti kako bi bila dorasla trajno joj nametnutom zadatku da svoju
opreku zadrži u potisnuću. Uvjet te čudnovate konstelacije ljubavnog života izgleda da je
veoma rano razdvajanje tih dviju suprotnosti do kojeg je došlo još u pretpovijesti djetinjstva i
koje je za posljedicu imalo potiskivanje jedne od njih, obično mržnje213.
Razmotrimo li veći broj analiza prisilnih bolesnika, morat ćemo steći utisak da takav odnos
ljubavi i mržnje kakav smo našli u našeg pacijenta pripada najčešćim, naj izrazitijim i stoga
vjerojatno najvažnijim karakteristikama prisilne neuroze. Ali kolikogod bio primamljiv pokušaj
da problem „izbora neuroze“ dovedemo u vezu s nagonskim životom, ipak postoje dovoljni
razlozi da se odhrvamo tom iskušenju. Moramo naime priznati da u svim neurozama
otkrivamo kao nositelje simptoma uvijek iste suzbijene nagone. Mržnja koju ljubav drži
suzbijenom u nesvjesnom ipak igra i veliku ulogu u patogenezi histerije i paranoje. Odveć malo
poznajemo bit ljubavi da bismo ovdje donijeli konačnu odluku; posve je nerazjašnjen posebice
odnos njenih negativnih faktora214 prema sadističkim komponentama libida. Možda bi moglo
poslužiti kao neko privremeno objašnjenje ako kažemo: u razmotrenim slučajevima nesvjesne
mržnje sadistička komponenta ljubavi konstitucionalno je bila osobito snažno razvijena te je
stoga pretrpjela prerano i odveć temeljito suzbijanje tako da sada fenomeni neuroze koje
promatramo potječu s jedne strane od svjesne nježnosti koja je reakcijom natjerana do
vrhunca, i s druge, od sadizma koji je u nesvjesnome nastavio djelovati kao mržnja.
No, bez obzira kako se shvatio ovaj odnos ljubavi i mržnje, činjenica da se on pojavljuje
izvan svake je sumnje, što je i potvrđeno promatranjem našeg pacijenta; ugodno je dapače
vidjeti kako lako kroz odnos s tim momentom postaju sada shvatljivi zagonetni procesi prisilne
neuroze. Ako se jednoj intenzivnoj ljubavi suprotstavlja gotovo jednako snažna mržnja koja je
usto i povezana s njom, onda neposredna posljedica mora biti parcijalna uzetost volje i
nesposobnost donošenja odluka u svim akcijama u kojima bi ljubav trebala biti pokretački
motiv. Ali neodlučnost ne ostaje dugo ograničena samo na jednu grupu radnji. Jer, kao prvo,
koje to radnje jednog ljubavnika ne stupaju u odnos s njegovim glavnim motivom? Kao drugo,
seksualno ponašanje nekog čovjeka ima moć uzora koji djeluje na preobražaj njegovih ostalih
reakcija i kao treće, sastavni je dio psihološkog karaktera prisilne neuroze to da se ona
najobilatije služi mehanizmom pomicanja. Tako se paraliza moći odlučivanja postepeno
proširuje na cjelokupno djelovanje čovjeka.
Time je dakle osigurana vladavina prisile i dvojbe onako kako ih susrećemo u duševnom
životu prisilnih bolesnika. Dvojba odgovara unutarnjem opažanju neodlučnosti koja uslijed
zapreke koju mržnja postavlja ljubavi obuzima pacijenta pri svakoj radnji koju namjerava
izvršiti. Ta je dvojba zapravo dvojba oko same ljubavi - koja bi trebala biti ono što je subjektivno
najsigurnije - i ona se širi na sve ostalo pomičući se pretežno na ono najindiferentnije i

213
Usp. razmatranja o toj temi u jednom od prvih razgovora. -(Dodatak 1923) Za tu
osjećajnu konstelaciju Bleuler je kasnije našao odgovarajuće ime: „ambivalentnost“. Usp.
uostalom kasniji nastavak tih razmatranja u mom tekstu 'Die Disposition zur Zwangsneurose’
/’Dispozicija za prisilnu neurozu’/ (1913 i).
214
„I mnogo puti rado bi vidio, da ga nema na svietu, a kad bi se to zgodilo, dobro znam,
da bi mnogo više žalio i tako ne znam što da radim s tim čovjekom“, kaže Alkibijad o Sokratu
u Sym-posionu /'Platonov i Xenophonov Symposion’, Zagreb 1897 -Split 1981, str. 65).

177
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

najmanje215. Tko dvoji oko svoje vlastite ljubavi, može, ili bolje, mora dvojiti i oko svih drugih,
manjih stvari.216
To je ona ista dvojba koja kad je riječ o zaštitnim mjerama vodi u nesigurnost i u
neprestano ponavljanje tih mjera kako bi se otjerala ta nesigurnost i kojoj napokon uspijeva
da i te mjere učini neizvedivima kao što su i izvorno zapriječene ljubavne odluke. Na početku
mojih istraživanja morao sam pretpostaviti postojanje drugog i općenitijeg izvora nesigurnosti
u prisilnih bolesnika, izvora koji je izgledao bliži normalnome. Ako sam primjerice za vrijeme
sastavljanja nekog pisma bio ometan pitanjima neke druge osobe, onda nakon toga osjećam
opravdanu nesigurnost u pogledu onoga što sam pod utjecajem smetnje mogao napisati te
sam prisiljen, zbog sigurnosti, još jednom pročitati već dovršeno pismo. Na isti način bih
mogao misliti da nesigurnost prisilnih bolesnika koja na primjer prati njihove molitve potječe
otuda što su ih nesvjesne fantazije neprestano ometale u izvođenju njihovih molitava. Ta je
pretpostavka bila ispravna, ali se ipak može lako izmiriti s našom ranijom tvrdnjom. Točno je
da bolesnikova nesigurnost u to da li je izvršio neku zaštitnu mjeru potječe od ometajućih
nesvjesnih fantazija, ali te fantazije sadrže upravo suprotni impuls od kojeg se molitvom i
htjelo obraniti. Jednom je to u našeg pacijenta postalo posve jasno i to tako da smetnja nije
ostala nesvjesna, nego se mogla glasno čuti. Kada je htio izreći svoju molitvu: „Bože zaštiti je“
provalilo je iz nesvjesnog jedno neprijaiteljsko „ne“ ubacivši se u molitvu, što je on shvatio kao
pokušaj kletve (str. 275). Da je to „ne“ ostalo nijemo, on bi se našao u stanju nesigurnosti i
svoju bi molitvu sve više produžavao; ali otkako je postalo glasno, on je napokon prekinuo
molitvama. Prije no što je to učinio, pokušao je kao i drugi prisilni bolesnici svakojakim
metodama spriječiti oprečni osjećaj da se umiješa te je svoje molitve skraćivao i ubrzavao
njihovo izgovaranje; drugi se bolesnici trude da svaku takvu zaštitnu akciju brižljivo „izoliraju“
od drugih stvari. Ali sve te tehnike ne donose plodove na dulji rok; ako je ljubavni impuls uspio
u svom pomicanju na neku beznačajnu radnju nešto i postići, neprijateljski će ga impuls uskoro
i tu slijediti i iznova poništiti njegovo postignuće.
A kada zatim prisilni bolesnik otkrije slabo mjesto u sigurnosti našeg duševnog života,
nepouzdanost sjećanja naime, onda može uz njenu pomoć proširiti dvojbu na sve, pa i na
upravo izvršene radnje koje još nisu bile u odnosu s ljubav-mržnja-kompleksom, kao i na čitavu
prošlost. Podsjećam na primjer one žene koja je u dućanu upravo kupila češalj za svoju malu
kćer i koja je nakon što je posumnjala u svoga muža počela dvojiti nije li taj češalj zapravo već
odavno posjedovala. Zar ta žena ne kaže izravno: „Ako mogu sumnjati u tvoju ljubav“ (i to je
samo projekcija njene sumnje u vlastitu ljubav prema njemu), „onda mogu i u to, onda mogu
u sve sumnjati“, otkrivajući nam tako skriveni smisao neurotičke dvojbe?
Prisila je međutim pokušaj kompenziranja dvojbe i korigiranja nepodnošljivih stanja
zapriječenosti o kojima svjedoči dvojba. Ako je napokon uspjelo uz pomoć pomicanja dovesti
do odluke bilo koju od zapriječenih nakana, onda ta nakana mora biti izvedena; ona dakako
više nije izvorna, ali tamo zaustavljena energija više se neće odreći prilike da na zamjenskoj
radnji nađe izlaz za svoje pražnjenje. Ta se energija dakle izražava u naredbama i zabranama,

Usp. prikazivanje posredstvom najmanjeg kao tehniku dosjetke.

215

216
Hamletovi ljubavni stihovi upućeni Ofeliji:
Doubt thou the stars are fire;
Doubt that the sun doth move;
Doubt truth to be a liar;
But never doubt I love. (Akt II, scena 2)

178
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

tako što taj put pražnjenja osvaja čas nježni, a čas neprijateljski impuls. Napetost koja nastaje
kada se prisilna naredba ne može izvršiti za pacijenta je nepodnošljiva i on je doživljava u obliku
najvećeg straha. Ali put koji vodi do neke zamjenske radnje, čak i ako je ona pomaknuta na
najsitniju stvar tako je žestoko osporavan da se ta radnja može izvršiti većinom samo kao
zaštitna mjera najprisnije povezana s impulsom od kojeg nas je zapravo trebala obraniti.
Nekom vrstom regresije stupaju nadalje pripremni akti na mjesto konačnog rješenja,
mišljenje zamjenjuje djelovanje i umjesto zamjenske radnje probija se snagom prisile bilo koji
misaoni predstupanj čina. Već prema tome da li je ta regresija od djelovanja na mišljenje više
ili manje izražena, slučaj prisilne neuroze preuzima u užem smislu karakter prisilne misli
(prisilne predodžbe) ili prisilne radnje. Te prave prisilne radnje omogućene su međutim samo
time što sadrže neku vrstu izmirenja obaju impulsa koji se međusobno bore, izmirenja koje
rezultira u kompromisnim tvorbama. Prisilne se radnje naime približavaju sve više - i što bolest
dulje traje, to jasnije - infantilnim seksualnim radnjama s karakterom onanije. Tako je u tom
obliku neuroze ipak došlo do ljubavnih akata, ali samo uz pomoć nove vrste regresije, jer ti se
akti više ne odnose na drugu osobu, objekt ljubavi i mržnje, nego predstavljaju autoerotičke
radnje kao u djetinjstvu.
Prva regresija, ona od djelovanja na mišljenje, olakšana je drugim faktorom koji je
sudjelovao u nastajanju neuroze. Naime, jedan gotovo redovit događaj u povijestima prisilnih
bolesnika je i rano nastupanje i preuranjeno potiskivanje seksualnog nagona za gledanjem i
znanjem koji je i u našeg pacijenta upravljao jednim dijelom njegove infantilne seksualne
djelatnosti217.
Već smo spomenuli značenje koje sadističke komponente imaju za genezu prisilne
neuroze; tamo gdje nagon za znanjem preteže u konstituciji prisilnog bolesnika, mudrovanje
postaje glavni simptom neuroze. I sam proces mišljenja biva seksualiziran, jer seksualna ugoda
koja se inače odnosi na sadržaj mišljenja biva prebačena na sam akt mišljenja, a zadovoljenje
postizanjem rezultata mišljenja osjeća se kao seksualno zadovoljenje. Taj odnos nagona za
znanjem s procesima mišljenja čini ga osobito pogodnim za to da u različitim oblicima prisilne
neuroze u kojima sudjeluje, privuče energiju koja se uzaludno pokušava probiti do djelovanja
i prebaci je na mišljenje gdje postoji mogućnost druge vrste zadovoljenja ugodom. Tako se uz
pomoć nagona za znanjem zamjenska radnja može dalje zamijeniti pripremnim aktima
mišljenja. Ali odgoda u djelovanju uskoro nalazi svoju zamjenu u zadržavanju u mišljenju i cijeli
je proces sačuvavši sve svoje osobitosti premješten napokon na novo područje, baš kao što su
Amerikanci u stanju čitavu kuću premjestiti s jednog mjesta na drugo.
Sada bih se usudio s osloncem na prethodna razmatranja odrediti onu dugo traženu
psihološku karakteristiku koja proizvodima prisilne neuroze osigurava njihovu „prisilnu
prirodu“. Neki misaoni proces postaje prisilan kada je uslijed zapreke (zbog sukoba sa
suprotnim impulsom) na motoričkom kraju misaonog sistema poduzet s utroškom energije
koja je - kvalitativno i kvantitativno - određena inače samo za djelovanje, dakle, prisilna je
misao koja mora regresivno zastupati čin. Toj se pretpostavci valjda neće proturječiti tvrdnjom
da se mišljenje inače iz ekonomskih razloga obavlja s manjim pomicanjima energije (vjerojatno
na višoj razini zaposjedanja) od djelovanja koje je određeno za pražnjenje i za promjenu
vanjskog svijeta.

217
S tim je vjerojatno u vezi i u prosjeku odista visoka intelektualna nadarenost prisilnih
bolesnika.
179
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Prisilna misao koja se prekomjernom snagom probila u svijest mora se sada osigurati od
napora svjesnog mišljenja da je rastvori. Već znamo da se ta zaštita postiže iskrivljenjem koje
je prisilna misao pretrpjela prije nego je postala svjesna. To ipak nije jedino sredstvo. Osim
toga, svaka pojedina prisilna ideja biva gotovo redovito odvojena od situacije u kojoj je nastala
i u kojoj bi usprkos iskrivljenju bila najlakše shvatljiva. U toj namjeri s jedne se strane umeće
interval između patogene situacije i prisilne ideje koja proizlazi iz nje, što zavodi na pogrešan
put kauzalno istraživanje svjesnog mišljenja; s druge pak strane, sadržaj prisilne ideje
poopćenjem se izdvaja iz svog posebnog odnosa.
Jedan primjer za to daje nam i naš pacijent svojom „prisilom razumijevanja“ (str. 273); no,
možda je bolji primjer jedne bolesnice koja je zabranila sebi nošenje bilo kakvog nakita,
premda se uzrok koji je izazvao tu zabranu dao svesti na jedan jedini komad nakita, na kojem
je zavidjela svojoj majci i za koji se nadala da će joj nasljedstvom jednom i pripasti. Napokon,
zaštiti prisilne ideje od svjesnog rada na njenom razrješenju služi i odabir neodređenog ili
dvoznačnog teksta kojim se ona izražava, naravno, pod pretpostavkom da ovu vrstu iskrivljenja
razlikujemo od iskrivljenja samog njenog sadržaja. Taj krivo shvaćen tekst može sada ući u
delirije, i sav dalji razvoj te prisile, kao i njene zamjene neće se temeljiti na onom pravom
tekstu, nego na ovom krivo shvaćenom. Ipak, promatranje pokazuje da ti deliriji uvijek iznova
nastoje stvoriti nove veze s onim sadržajem i tekstom prisile koji nisu preuzeti u svjesnom
mišljenju.
Samo zbog jedne jedine primjedbe htio bih se još vratiti nagonskom životu prisilnih
neurotičara. Naš se pacijent pokazao i kao čovjek izvrsnog njuha koji je prema vlastitoj tvrdnji
u djetinjstvu poput psa svakog čovjeka prepoznavao po njegovom vonju i kojem još i danas
osjetilo njuha govori više no drugim ljudima218. Na sličnu stvar sam naišao i u drugih
neurotičara, kako prisilnih bolesnika, tako i histeričara, te sam shvatio da u genezi neuroze
valja uzeti u obzir i ulogu od djetinjstva ugasle težnje za zadobivanjem ugode njušenjem219.
Ovdje bih sasvim općenito htio nabaciti pitanje nisu li kržljanje čovjekova osjetila njuha koje je
postalo neizbježno njegovim uspravljanjem i udaljavanjem od tla, kao i time stvoreno
organsko potiskivanje ugode u njušenju, mogli imati velikog udjela u stvaranju njegove
prijemčivosti za neurotska oboljenja. Ovdje bi nam se pružalo i neko objašnjenje zašto s
porastom kulture upravo seksualni život mora pasti žrtvom potiskivanja. Jer mi odavno znamo
kakva je bliska veza u životinjskoj organizaciji stvorena između seksualnog nagona i funkcije
organa njuha.
Završavajući ovaj rad želim izraziti nadu da bi moj u svakom smislu nepotpun izvještaj
mogao barem drugima dati poticaj da daljnjim udubljivanjem u proučavanje prisilne neuroze
više toga iznesu na svjetlo dana. Ono što je karakteristično u toj neurozi i što je razlikuje od
histerije, ne treba prema mom mišljenju tražiti u nagonskom životu, nego u psihološkim
odnosima. Ne mogu napustiti mog pacijenta ne izrekavši svoj dojam da se on tako reći raspao
na tri ličnosti; rekao bih: u jednu nesvjesnu i dvije predsvjesne između kojih je njegova svijest
mogla oscilirati. Njegovo je nesvjesno obuhvatilo rano suzbijene pobude koje možemo označiti
kao strasne i zle; u svom normalnom stanju on je bio dobar, veseo, nadmoćan, pametan i
prosvijećen, ali u svojoj trećoj psihičkoj organizaciji odao se praznovjerju i askezi, tako da je
imao dva različita uvjerenja i mogao zastupati dva različita svjetonazora. Ta druga predsvjesna
osoba pretežno je sadržavala tvorbe nastale reakcijom na njegove potisnute želje i bilo je lako

218
Dodajem da su u djetinjstvu njime vladale snažne koprofilične sklonosti. S tim je u vezi
i njegova već spomenuta analna erotika (str. 292).
219
Na primjer u izvjesnim oblicima fetišizma.

180
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

predvidjeti da će ona, potraje li bolest, proždrijeti njegovu normalnu osobu. Sada sam u prilici
da proučavam jednu damu koja pati od teških prisilnih radnji i koja se na sličan način raspala
na jednu tolerantnu, vedru, i na drugu krajnje sumornu i asketsku ličnost, od kojih je prvu
istaknula kao svoje oficijelno Ja, dok je njome u stvari vladala ona druga. Obje psihičke
organizacije imale su pristup do njene svijesti, ali se iza asketske osobe mogao otkriti nesvjesni
dio njenog bića koji joj je bio posve nepoznat i koji se sastojao iz prastarih, odavno potisnutih
želja220.

220
(Dodatak 1923) Pacijent kojemu je upravo izložena analiza vratila njegovo psihičko
zdravlje, poginuo je, poput tolikih vrijednih i perspektivnih mladih ljudi, u velikom ratu.

181
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

PSIHOANALITIČKE NAPOMENE O
JEDNOM AUTOBIOGRAFSKI
OPISANOM SLUČAJU PARANOJE
(Dementia Paranoides) (1911)
Analitičko istraživanje paranoje stvara nama liječnicima koji ne radimo u javnim
ustanovama teškoće posebne prirode. Takve bolesnike mi ne možemo prihvatiti ili dulje
zadržati, jer je izgled na terapeutski uspjeh uvjet našeg postupka. Tako se dakle samo u
izuzetnim okolnostima događa da uspijevam dobiti dublji uvid u strukturu paranoje - kao na
primjer kada nesigurnost dijagnoze koja nije uvijek laka opravdava pokušaj da se utječe na
pacijenta, ili pak kada popustim molbama rođaka i takvog bolesnika usprkos sigurnoj dijagnozi
uzmem na izvjesno vrijeme u postupak. Inače naravno viđam podosta slučajeva paranoje (i
demencije) i saznajem o njima koliko i drugi psihijatri u svojim slučajevima, ali to u pravilu nije
dovoljno za donošenje analitičkih zaključaka.
Psihoanalitičko istraživanje paranoje uopće ne bi bilo moguće kada bolesnici ne bi
posjedovali tu osobitost da odaju - dakako, u iskrivljenom obliku - upravo ono što drugi
neurotičari skrivaju kao tajnu. Kako je paranoike nemoguće prisiliti da prevladaju svoje
unutarnje otpore, i kako osim toga govore samo ono što sami žele reći, upravo u slučaju ove
bolesti može pismeni izvještaj ili otisnuta povijest bolesti poslužiti kao zamjena za osobno
poznanstvo s bolesnikom. Stoga držim da nije nedopušteno zasnovati analitička tumačenja na
povijesti bolesti jednog paranoika (dementia paranoides) kojeg nikada nisam vidio, ali koji je
sam napisao svoju povijest bolesti, tiskao je i pružio javnosti na uvid.
Riječ je o bivšem šaškom predsjedniku Senata221 dr jur. Danielu Paulu Schreberu čije su
se Denkwurdigkeiten eines Nervenkranken /Uspomene jednog nervnog bolesnika/ pojavile
godine 1903. kao knjiga i koje su, ukoliko sam dobro obaviješten, pobudile prilično veliko
zanimanje među psihijatrima. Moguće je da je dr Schreber danas još živ i da se toliko udaljio
od svog uobraženog sistema koji je izložio 1903. da bi ga ove primjedbe uz njegovu knjigu
mogle bolno pogoditi. Onoliko međutim koliko je on sam zadržao identičnosti svoje današnje
ličnosti s ondašnjom, mogu se i ja pozvati na njegove vlastite argumente koje je taj „duhovno
superioran čovjek neobično oštra razuma i oštra dara zapažanja“222 suprotstavio naporima da
ga se odgovori od objavljivanja njegovih uspomena: „Pritom nisam smetnuo s uma ni
argumente koji su se, kako je izgledalo, suprotstavljali objavljivanju: riječ je posebice o obziru
prema pojedinim još živim osobama. S druge strane, mišljenja sam da bi za znanost i za
spoznaju religijskih istina moglo biti od koristi ako bi još za moga života stručnjacima bilo
omogućeno da moje tijelo i moju osobnu sudbinu podvrgnuti raznim istraživanjima. Naspram
tog razloga moraju zašutjeti svi osobni obziri.“223 Na drugom mjestu u knjizi on izjavljuje da je
odlučio ustrajati u nakani objavljivanja čak i u slučaju da njegov liječnik Geh. Rath prof, dr
Flechsig iz Leipziga podigne zbog toga tužbu protiv njega. On pritom od Flechsiga očekuje ono

221
Senatspresidant je sudac koji predsjedava vijećem Višeg (prizivnog) suda. (prim, prev.)
222
Ova samokarakterizacija koja zacijelo nije neopravdana nalazi se na str. 35 Schreberove
knjige.
223
Predgovor Denkwiirdigkeiten.
182
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

isto što i ja sada očekujem od njega: „Nadam se da će onda i u Geh. Rath prof, dr Flechsiga
znanstveni interes za sadržaj mojih uspomena potisnuti moguću osobnu osjetljivost.“
Premda ću na sljedećim stranicama doslovno citirati sva mjesta iz Denkwiirdigkeiten na
koja se oslanjaju moja tumačenja, ipak bih čitatelja ovog rada zamolio da se prethodno upozna
s tom knjigom i da je bar jednom pročita.

183
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

1 Povijest bolesti
Dr Schreber piše: „Dva puta sam bio nervno bolestan i oba puta uslijed pretjeranog
duhovnog naprezanja; prvi puta (kad sam bio direktor Zemaljskog suda u Chemnitzu) povod
je bila moja kandidatura za Reichstag, a drugi je puta bolest izazvala neobično velika
preopterećenost poslom koja me snašla kada sam stupio na novu dužnost kao predsjednik
Senata kod Višeg zemaljskog suda u Dresdenu.“ (34)
Prvo oboljenje nastupilo je u jesen 1884. i bilo je koncem 1885. u potpunosti izliječeno.
Flechsig na čijoj je klinici pacijent tada proboravio šest mjeseci označio je njegovo stanje u
jednom kasnije izdanom „stručnom mišljenju“ kao napad teške hipohondrije. Dr Schreber
potvrđuje da je ta bolest prošla „bez ijednog događaja koji bi dodirivao područje
nadosjetilnog“. (35)
Ni pacijentovi vlastiti zapisi, ni njima dodana stručna mišljenja liječnika ne daju dovoljno
informacija o njegovoj prethodnoj povijesti i o bližim okolnostima njegova života. Tako ja
uopće nisam u stanju navesti pacijentovu starost u vrijeme njegove bolesti, premda visok
položaj u pravnoj službi koji je zauzeo prije drugog oboljenja ipak postavlja izvjesnu donju
granicu. Saznajemo da je dr Schreber u vrijeme „hipohondrije“ bio već dugo oženjen. On piše:
„Moja žena gotovo da je još dublje osjećala zahvalnost; u profesoru Flechsigu poštovala je
čovjeka koji joj je iznova poklonio njenog muža te je zbog toga njegovu sliku godinama držala
na svom radnom stolu.“ (36) I na istom mjestu: „Nakon izlječenja moje prve bolesti proveo
sam sa svojom ženom osam godina za koje bi se s punim pravom moglo reći da su bile sretne,
bogate vanjskim počastima, i tek prolazno pomućene višestrukim osujećenjem naše nade da
ćemo dobiti djecu.“
U lipnju 1893. najavljeno mu je predstojeće proglašenje za predsjednika senata; na službu
je stupio 1. lipnja iste godine. U međuvremenu224 je imao neke snove, ali tek kasnije bio
naveden na to da im pripiše određeno značenje. Jednom je usnio da se njegova ranija nervna
bolest vratila, zbog čega se u snu osjetio nesretan, baš kao što je nakon buđenja bio sretan što
je to bio samo san. Osim toga, jednom je negdje pred jutro u nekom stanju ni sna ni jave imao
„predodžbu kako bi odista bilo krasno da je žena i da u snošaju leži ispod“ (36), predodžbu
koju bi pri punoj svijesti odbio s velikim ogorčenjem.
Drugo oboljenje nastupilo je krajem listopada 1893. praćeno mučnom nesanicom koja ga
je natjerala da iznova potraži pomoć u Flechsigovoj klinici gdje se njegovo stanje međutim
naglo pogoršalo. Daljnji razvoj te bolesti opisan je u jednom kasnijem izvještaju koji je izdao
direktor Lječilišta Sonnenstein (380): „Na početku svog tamošnjeg boravka225 ispoljio je više
hipohondrijskih ideja, tužio se da boluje od omekšanja mozga, da će uskoro umrijeti itd., ali su
se u kliničku sliku već miješale ideje proganjanja i to na temelju osjetilnih varki koje izgleda da
su na početku uglavnom nastupale pojedinačno, dok je istodobno došla da izražaja visoka
hierestezija, velika osjetljivost na svjetlo i buku. Kasnije su se umnožile vizualne i slušne varke
koje su u vezi sa smetnjama u temeljnim tjelesnim osjetima ovladale cjelinom njegova
osjećanja i mišljenja; vjerovao je da je mrtav i natruo, da boluje od kuge, utvarao je sebi da se
s njegovim tijelom postupalo na svakojake odvratne načine i da je, što sam još i sada tvrdi,
doživio užasnije stvari no što bi netko mogao i zamisliti, i sve to za volju nekog svetog cilja.

224
Dakle još prije nego je djelovalo pretjerano naprezanje na njegovom novom mjestu,
koje je okrivio za svoju bolest.
225
Na klinici u Leipzigu pod krof Flechsiga.
184
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Patološke pobude toliko su obuzele bolesnika da je, potpuno zatvoren za svaki utjecaj sa
strane satima znao sjediti posve ukočen i nepomičan (haluoinatorni stupor); s druge strane,
one su ga toliko mučile da je sebi priželjkivao smrt, za kupanja se više puta pokušavao udaviti
i stalno zahtijevao 'za njega određen cijankalij'. Postepeno su te uobražene ideje poprimile
karakter mističnog, religioznog, općio je izravno s bogom, vragovi su igrali s njim svoju igru,
viđao je 'čudnovate prikaze’, osluškivao 'svetu glazbu’ i naposljetku čak vjerovao da živi u
nekom drugom svijetu.“
Dodajmo da je pogrdno govorio o različitim osobama za koje je vjerovao da ga progone i
da mu nanose štetu. To se prije svih odnosilo na njegovog ranijeg liječnika Flechsiga kojeg je
nazvao „ubojicom ljudskih duša“; nebrojeno puta bi znao uzviknuti „mali Flechsig“, oštro
pritom naglašavajući onu prvu riječ (383). U lječilište Sonnenstein kod Pirne došao je iz Leipziga
lipnja 1894, nakon što se u međuvremenu kraće zadržao na jednoj drugoj klinici, i tamo ostao
sve dok njegovo stanje nje poprimilo svoj konačan oblik. Tokom sljedeće godine klinička se
slika izmijenila na način koji najbolje opisuju riječi direktora lječilišta, dr Webera:
„Ne ulazeći dalje u sve pojedinosti razvoja bolesti, želim samo upozoriti nato kako se s
vremenom iz početne akutne psihoze koja je u sebe izravno uvukla čitav psihički život pacijenta
i koja se mogla označiti kao halucinatorno ludilo, sve odlučnije izdvojila, tako reći iskristalizirala
klinička slika paranoje koju sada imamo pred sobom.“ (385) On je naime s jedne strane
podigao umjetnu građevinu svoga ludila koja u najvećoj mjeri zaslužuje naše zanimanje, dok
je s druge strane rekonstruirao svoju osobnost pokazavši se, izuzev pojedinih smetnji, doraslim
zahtjevima života.
U izvještaju iz 1899. dr Weber o njemu piše:
„Kako sada stvari stoje, gospodin predsjednik senata dr Schreber, izuzmemo li određene
psihomotoričke simptome čiji je patološki karakter u stanju neposredno uočiti čak i površni
promatrač, ne izgleda ni smeten, ni psihički uzet, a moglo bi se reći da ni njegova inteligencija
nije zamjetno oštećena - on je razborit, njegovo je sjećanje izvrsno, raspolaže zamašnom
količinom znanja, ne samo u pravnim stvarima, nego i na mnogim drugim područjima te je
sposoban sređenim ga mislima i reproducirati; zanima se za politička zbivanja, znanost,
umjetnost itd. te se neprestano bavi njima ... tako da će promatrač koji nije obaviješten o
njegovom cjelokupnom stanju u ovim naznačenim pravcima teško zamijetiti nešto neobično.
I pored svega toga pacijent je prepun patološki uvjetovanih predodžbi koje su se, više ili manje
fiksirane, zatvorile u jedan potpuni sistem i koje kako izgleda nisu podložne korekturi
posredstvom objektivnog shvaćanja i prosuđivanjem činjeničnih odnosa.“ (385-6)
U ovako izmijenjenom stanju bolesnik je smatrao sebe sposobnim za egzistenciju te je
poduzeo svrsishodne korake kako bi se oslobodio skrbništva i osigurao svoje otpuštanje iz
lječilišta. Dr Weber se protivio tim željama i podnio izvještaj u suprotnom smislu; ipak, nije
mogao drugo no da u izvještaju iz 1900. na sljedeći, pohvalan način opiše karakter i ponašanje
pacijenta: „Potpisani je zadnjih devet mjeseci imao nebrojeno prilika da za dnevnih objeda u
krugu svoje obitelji ugosti gospodina predsjednika Schrebera i razgovara s njim o svim
mogućim temama. O kakvim se god stvarima - naravno, po strani od njegovih sumanutih ideja
- poveo razgovor, bez obzira da li je riječ bila o zbivanjima u području državne uprave i
pravosuđa, politike, umjetnosti i literature, društvenog života ili bilo čega drugoga, svugdje bi
doktor Schreber pokazao živo zanimanje, podrobno poznavanje, dobro sjećanje i čvrst stav, a
isti je slučaj bio i s njegovim etičkim shvaćanjima uz koje se naprosto nije moglo ne pristati. U
naobaveznim ćaskanjima s prisutnim damama pokazao se jednako ugodan i ljubazan, baš kao
što je iskazujući svoj smisao za humor na mnogim stvarima uvijek znao ostati taktičan i

185
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

decentan; nikada ne bi iskoristio priliku da u bezazleni razgovor za stolom uplete raspravu o

problemima koje je daleko prije valjalo rješavati za vrijeme liječničke vizite.“ (397-8) Tada mu
je štoviše uspjelo i da na stručan i svrsishodan način intervenira u jednoj čisto poslovnoj stvari
koja je bila od interesa za čitavu obitelj.
U višestrukim podnescima sudu pomoću kojih se dr Schreber borio za svoje oslobođenje,
on uopće nije poricao svoje ludilo i nije tajio svoju namjeru da objavi Denkwiirdigkeiten.
Naprotiv, on je naglasio vrijednost svojih misli za religiozan život i njihovu nerazrješivost za
današnju znanost; istodobno se međutim pozivao i na apsolutnu bezazlenost (430) svih onih
radnji na koje je, kao što je znao, bio prisiljen sadržajem svoga ludila. Oštroumnost i čvrstoća
njegove logike doveli su ovog za paranoika proglašenog čovjeka napokon do trijumfa. U srpnju
1902. dr Schreber je oslobođen dosuđenog mu starateljstva; sljedeće godine pojavila su se
Denkwiirdigkeiten eines Nervenkranken kao knjiga, dakako, cenzurirana i skraćena za mnoge
vrijedne dijelove svoga sadržaja.
U sudskoj odluci koja je iznova dala slobodu dr Schreberu sadržaj njegovog sistema ludila
sažet je u par rečenica: „Držao je sebe pozvanim da spasi svijet i da mu povrati izgubljeno
blaženstvo. To je međutim mogao postići samo tako što bi se prije iz muškarca pretvorio u
ženu.“ (475)
Iscrpan prikaz ludila u njegovom konačnom obliku možemo naći u izvještaju dr Webera iz
1899. godine: „Sistem pacijentova ludila kulminira u njegovom vjerovanju da je pozvan spasiti
svijet i vratiti mu njegovo izgubljeno blaženstvo. Na taj zadatak je, kako tvrdi, neposredno
potaknut od boga, slično kao što znamo da se događa s prorocima; misli da upravo podraženi
nervi kakvi su dugo vremena bili njegovi imaju naime to svojstvo da djeluju privlačno na boga,
ali je pritom riječ o stvarima koje se ili uopće ne mogu izraziti ljudskim jezikom, ili pak mogu,
ali jako teško, zato što leže s one strane svakog ljudskog iskustva i samo se njemu objavljuju.
Ono najhitnije u njegovoj spasiteljskoj misiji je to da je prethodno nužna njegova preobrazba
u ženu. Ali ne u tom smislu da se on želi preobraziti u ženu; naprotiv, riječ je o jednom, u
poretku svijeta utemeljenom ’moranju’ kojem on nipošto ne može izbjeći, pa i onda kada bi
osobno daleko radije zadržao svoju časnu mušku ulogu u životu. No, za njega samoga, kao i za
čitavo ostalo čovječanstvo, onostranost je bilo moguće iznova osvojiti samo posredstvom
njegove predstojeće - možda nakon mnogo godina ili čak desetljeća - preobrazbe u ženu do
koje bi došlo pomoću božanskog čuda. On je sam, u što je čvrsto uvjeren, isključivi predmet
božanskog čuda te je stoga najznamenitiji čovjek koji je ikada živio na zemlji. Svakog sata, svake
minute, on već godinama osjeća to čudo na svojem tijelu i ono mu se potvrdilo glasovima koji
razgovaraju s njim. U prvim godinama svoje bolesti pretrpio je razaranja pojedinih organa
svoga tijela koja bi svakog drugog čovjeka odavno morala odvesti u smrt; dugo je vremena
živio bez želuca, bez crijeva, gotovo bez pluća, raskinutog jednjaka, bez mjehura, smrskanih
rebara, ponekad bi zajedno s hranom progutao i dio svoga grkljana, itd. Božansko je čudo
(’zrake’) uvijek uspijevalo nadomjestiti uništeno te je on stoga, sve dok ostane muškarac,
potpuno besmrtan. Te opasne pojave odavno su nestale, ali je u prvi plan stupila njegova
'ženskost', pri čemu je riječ o jednom razvojnom procesu čije dovršenje vjerojatno iziskuje
desetljeća, ako ne i stoljeća i čiji kraj teško da će doživjeti neko od danas živućih ljudi. On ima
osjećaj da su u njegovo tijelo već prešle velike količine 'ženskih nerava' iz kojih će, nakon što
ih neposredno oplodi sam bog, proizaći nova ljudska vrsta. Tek onda će on napokon moći
umrijeti prirodnom smrću i poput svih ljudi nanovo steći blaženstvo. U međuvremenu s njim
su ljudskim glasom razgovarali ne samo Sunce, nego i drveće i ptice koji su na neki način
predstavljali 'očudotvorene ostatke ranijih ljudskih duša' i svugdje su se oko njega zbivale
kojekakve čudne stvari.“ (386-8)

186
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Zanimanje praktičnog psihijatra za takve sumanute tvorbe u pravilu se iscrpljuje čim je

ustanovio proizvode tog ludila i prosudio njegov utjecaj na život bolesnika; njegovo čuđenje
nije ujedno i početak njegova razumijevanja. Psihoanalitičar pak, sa svojim poznavanjem
psihoneuroza donosi i slutnju da su i ove tako neobične misaone tvorbe koje toliko odstupaju
od uobičajenog čovjekovog mišljenja potekle iz najopćenitijih i najshvatljivijih pobuda
duševnog života, i želi upoznati motive, kao i putove te preobrazbe. U toj namjeri on će se
rado upustiti u razvojnu povijest, kao i pojedinosti bolesnikova ludila.
a) Stručna ocjena liječnika ovdje će istaknuti dvije glavne točke: ulogu iskupitelja i
preobrazbu u ženu. Uobraženje iskupiteljske uloge dobro nam je poznata fantazija koja tako
često tvori jezgru religiozne paranoje. Dodatni moment, da se iskupljenje mora postići
posredstvom preobrazbe muškarca u ženu, neobičan je i po sebi začuđujući, jer se udaljuje od
historijskog mita koji bolesnikova fantazija želi reproducirati. Liječnički izvještaj očigledno valja
slijediti u pretpostavci da je pokretački element ovog kompleksa ludila bolesnikova ambicija
da zaigra ulogu iskupitelja, pri čemu bi oduzimanje muškosti imalo samo značenje sredstava
za postizanje tog cilja. Čak ako bi to u konačnom obliku njegova ludila i bilo istina, ipak će nas
proučavanje Denkwurdigkeiten nagnati na sasvim drugo shvaćanje čitave stvari. Tako naime
saznajemo da je preobrazba u ženu (oduzimanje muškosti) bila primarno uobraženje, da je on
u njoj najprije vidio akt teške povrede i proganjanja, i da je ona tek sekundarno stupila u vezu
s ulogom iskupitelja. Jednako je nedvojbeno da se ona najprije trebala dogoditi u svrhu
seksualne zloupotrebe, a ne u službi viših namjera. Formalno rečeno, seksualno uobraženje
proganjanja, u pacijenta se naknadno preinačilo u religiozno uobraženje veličine. U početku je
uloga progonitelja dodijeljena liječniku koji ga je obrađivao, dr Flechsigu, a kasnije je na
njegovo mjesto stupio sam bog.
Navodim ovdje u neskraćenom obliku ona mjesta iz Denkwiirdigkeiten koja potvrđuju
rečeno: „Na taj je način zgotovljen protiv mene uperen komplot (negdje u ožujku ili travnju
1894) kojemu je cilj bio da se mene, nakon što je jednom spoznata ili pretpostavljena moja
neizlječivost, preda u ruke jednom čovjeku i to tako da mu se prepusti moja duša, dok je moje
tijelo - u krivo shvaćenom smislu gore opisane tendencije koja leži u temelju svjetskog poretka
- trebalo biti preobraženo u žensko tijelo, prepušteno kao takvoj spolnoj zlorabi dotičnog
čovjeka226 i zatim jednostavno 'ostavljeno da leži’, te dakle sigurno prepušteno raspadanju.“
(56)
„Pritom je s ljudskog stajališta, koje je tada još uvijek prevladavalo u meni, bilo posve
prirodno što sam mog pravog neprijatelja uvijek vidio samo u profesoru Flechsigu ili njegovoj
duši (a kasnije i u W-ovoj duši, o čemu pobliže govorim niže) i božju svemoć promatrao kao
moju prirodnu saveznicu koju je, kako sam bio uobrazio, profesor Flechsig doveo u škripac,
zbog čega sam vjerovao da je moram podržati svim zamislivim sredstvima, pa čak i
samožrtvovanjem. To da je sam bog znao za plan da se usmrti moja duša i da se moje tijelo
žrtvuje kao tijelo drolje, ili čak da je sam bio poticatelj toga plana, misao je koja mi se
nametnula tek mnogo kasnije, tako da zapravo mogu reći kako mi je do jasne svijesti došla tek
za vrijeme pisanja ovog teksta.“ (59)
„Propali su svi pokušaji da se izvrši umorstvo moje duše i da mi se oduzme muškost u
svrhe protivne poretku svijeta (tj. u cilju zadovoljenja spolne požude jednog čovjeka). Ni kasniji
pokušaj da se razori moj razum također nije uspio. Iz ove naizgled tako neravnopravne borbe

226
Iz konteksta na ovom i drugim mjestima u knjizi jasno je da dotični čovjek koji ga je
trebao zloupotrijebiti nije nitko drugi nego Flechsig (usp. niže).

187
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

jednog jedinog slabašnog ljudskog stvora sa samim bogom, premda nakon mnogih gorkih
patnji i odricanja, ja izlazim kao pobjednik zato što je poredak svijeta stajao na mojoj strani.“
(61)
U primjedbi dodanoj riječima 'protivne poretku svijeta najavljen je kasniji preobražaj
njegovog uobraženja da će mu biti oduzeta muškost i njegovog odnosa prema bogu: „Kasnije
ću pokazati da postoji mogućnost oduzimanja muškosti u drugu svrhu - svrhu primjerenu
poretku svijeta i da ono čak možda sadrži vjerojatno rješenje sukoba.“
Ove izjave odlučujuće su za shvaćanje njegova uobražen ja da će mu biti oduzeta muškost,
a time i za razumijevanje cijelog slučaja. Dodajmo da „glasovi“ koje je pacijent čuo nikada nisu
njegovu preobrazbu u ženu tretirali drugačije nego kao seksualnu sramotu zbog koje su se
bolesniku mogli podrugivati. „Božanske su zrake227 nerijetko vjerovale da mi se zbog navodno
predstojećeg oduzimanja muškosti mogu izrugivati nazivajući me 'Miss Schreber’.“ (127) - „I
to da je bio neki predsjednik senata, taj tip koji se daje j…228!“ - „Zar Vas nije stid pred vlastitom
ženom?“
O primarnoj prirodi fantazije o oduzimanju muškosti i njenoj početnoj neovisnosti o ideji
iskupitelja svjedoči nadalje i ona „predodžba“ koja mu se pojavila u polusnu i u kojoj je
predstavio sebi kako bi lijepo bilo da je žena i da za vrijeme snošaja leži ispod. (36) Ta je
fantazija postala svjesna u inkubacijskom razdoblju bolesti, još prije no što je na njega
djelovalo pretjerano naprezanje na poslu u Dresdenu.
Schreber je sam naveo mjesec studeni 1895. kao vrijeme u kojem je došlo do povezivanja
fantazije o oduzimanju muškosti s idejom iskupitelja, čime je prokrčen put do njegovog
pomirenja s prvom. „Otada sam međutim postao nedvojbeno svjestan toga da svjetski
poredak neumoljivo zahtijeva da mi se oduzme muškost, htio ja to osobno ili ne, i da mi zbog
toga iz umskih razloga ne preostaje ništa drugo nego da se zbližim s mišlju o vlastitoj
preobrazbi u ženu. Kao daljnja posljedica oduzimanja muškosti mogla je naravno doći u obzir
samo oplodnja božanskim zracima u svrhu stvaranja nove vrste ljudi.“ (177)
Preobrazba u ženu bio je punctum saliens, prva klica njegova ludila; ona se također
pokazala kao jedini dio tog ludila koji je opstao i nakon ozdravljenja, i kao ono jedino što je
znalo potvrditi svoje mjesto u zbiljskom djelovanju oporavljena čovjeka. „Jedino što bi u očima
drugih ljudi moglo izgledati kao nešto nerazumno, je okolnost, na koju su već upozorili i
gospoda stručnjaci, da me se katkada može naći kako napola razodjevenog gornjeg dijela tijela
stojim pred ogledalom ili gdje drugdje noseći ponešto od ženskog nakita (kojekakve vrpce,
lažne ogrlice i tsl.). To se uostalom događa samo kad sam sam, a nikada, barem onoliko koliko
to mogu izbjeći, pred pogledom drugih osoba.“ (429) Te je igrarije gospodin predsjednik
senata priznao u vrijeme (srpanj 1901) kada je već bio u stanju na odgovarajući način izraziti
svoje ponovno ozdravljenje u području praktičkog života: „Sada već odavno znam da osobe
koje vidim pred sobom nisu 'provizorno sklepani muškarci’, nego zbiljski ljudi i da se stoga
prema njima moram odnositi onako kako to običava činiti uman čovjek u svom odnosu s
drugim ljudima.“ (409) U suprotnosti s načinom na koji je pretvorio u djelo svoju fantaziju

227
’Božanske zrake' su, kao što će se ispostaviti, identične s glasovima koji govore
'temeljnim jezikom’.
228
Ovo ispuštanje, kao i sve druge osobitosti autorova načina pisanja preuzimam iz
Denkwiirdigkeiten. Ja osobno ne bih znao ni za kakav motiv da se u ozbiljnoj stvari bude tako
sramežljiv.
188
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

oduzimanja muškosti, bolesnik nije u cilju priznanja svoje misije iskupitelja učinio ništa drugo
osim objavljivanja svojih Denkwiirdigkeiten.
b) Odnos našeg bolesnika prema bogu toliko je neobičan i ispunjen međusobno toliko
proturječnim određenjima, da je potrebna znatna doza pouzdanja hoće li se ostati na
očekivanju da u tom „ludilu“ ipak ima „metode“. Uz pomoć izjava u Denkwiirdigkeiten
moramo sada doći do točnije orijentacije u teološko-psihološkom sistemu dr Schrebera i
njegove poglede na živce, blaženstvo, božansku hijerarhiju i božanska svojstva izložiti u
njihovoj prividnoj (sumanutoj) svezi. U svim dijelovima njegove teorije pada u oči čudnovata
mješavina plitkosti i bogatstva duha, pozajmljenih i originalnih elemenata.
Ljudska duša nalazi se u tijelu i sadržana je u živcima koje valja predstaviti kao tvorevine
izvanredne finoće, usporedive s najfinijim konačnim nitima. Neki od tih živaca prilagođeni su
samo za prihvat osjetilnih opažaja, dok drugi (živci razuma) vrše sve psihičke funkcije, pri čemu
se događa da svaki pojedini živac razuma reprezentira cjelokupnu duhovnu individualnost
čovjeka, a prisutnost većeg ili manjeg broja živaca razuma od utjecaja je samo na duljinu
vremena u kojem će se utisci moći zadržati229.
Dok se ljudi sastoje iz tijela i živaca, bog je otpočetka sav jedan živac. Ali božji živci nisu
kao u ljudskom tijelu ograničenog broja, nego su beskonačni ili vječni. 230
Oni posjeduju sva svojstva ljudskih živaca, ali u enormno pojačanoj mjeri. U svojoj
sposobnosti stvaranja, tj. u svojoj moći da se pretvaraju u sve moguće stvari stvorenoga
svijeta, oni se nazivaju zrakama. Između boga i zvjezdanog neba, odnosno sunca, postoji bliski
odnos 231.
Nakon što je djelo stvaranja dovršeno, bog se povukao u neizmjernu udaljenost (10-11 i
252) i svijet općenito prepustio njegovim zakonima. On se ograničio na to da k sebi povlači
duše umrlih. Samo u izuzetnim prilikama spreman je stupiti u vezu s pojedinim visoko
nadarenim ljudima232 ili se pak nekim čudom uplesti u sudbinu svijeta. Do redovitog odnosa
boga s ljudskim dušama dolazi u skladu s poretkom svijeta tek nakon smrti233. Nakon što neki
čovjek umre, dijelovi njegove duše (živci) podvrgavaju se procesu očišćenja kako bi se na koncu
iznova priključili samome bogu kao „predvorja neba“. Tako nastaje jedan vječni kružni tok svih
stvari koji leži u temelju svjetskog poretka. Stvarajući nešto, bog se odriče jednog dijela
samoga sebe i daje jednom dijelu svojih živaca izmijenjen lik. Ovime nastao prividni gubitak
ponovo se nadoknađuje kada mu nakon stoljeća ili tisućljeća iznova, kao „predvorja neba“,
narastu sada već blaženi živci umrlih ljudi. (18 i 19, prim.)

229
U napomeni uz ovu svoju teorijsku postavku koju je sam potcrtao, Schreber je naglasio
njenu upotrebljivost za razjašnjenje nasljednosti. „Muško sjeme sadrži živac oca i sjedinjuje se
sa živcem uzetim iz tijela majke u jedno novonastajuće jedinstvo.“
230
Ovdje je dakle karakter koji moramo pripisati spermatozoama prenijet na živce, što čini
vjerojatnom pretpostavku da Schreberovi „živci“ potječu iz kruga predodžbi povezanih sa
seksualnošću. U Denkwiirdigkeiten nije rijedak slučaj da neka uzgredna napomena uz kakvu
sumanutu teoriju sadrži željeno ukazivanje na genezu, a time i na značenje Schreberova ludila.
231
O tome vidi niže: Sunce. - Uspoređivanje (ili bolje, zgušnjavanje) živaca i zraka lako bi
se moglo temeljiti na njihovom linearnom pojavljivanju koje im je zajedničko. - Uostalom,
zrake-živci jednako su kreativni kao i spermatozoe-živci.
232
To je u „temeljnom jeziku“ (v. niže) označeno kao „stupanje u živčanu vezu s njima“.
233
Kakvi su prigovori bogu povezani s tim, saznat ćemo kasnije.

189
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Duše koje su prošle kroz proces očišćenja uživaju u stanju blaženstva234. U međuvremenu
one su izgubile dio svoje samosvijesti i stopile se s drugim dušama u viša jedinstva. Značajne
duše, kao što su one Goethea, Bismarcka i dr., mogu očuvati svijest o svom identitetu možda
još stoljećima, sve dok se ne rastvore u višim duševnim kompleksima (kao „Jehova-zrake“ za
stare Židove ili „Zoroastra-zrake“ za Perzijance). Za vrijeme očišćenja duše uče „jezik kojim
govori sam bog, tako zvani ’temeljni jezik', jedan nešto zastarjeli, ali ipak još uvijek izražajan
njemački koji se posebice odlikuje velikim bogatstvom eufemizama“ (13)235.
Sam bog nije nikakvo jednostavno biće. „Nad 'predvorjima neba' lebdio je sam bog koji
je, u suprotnosti s ovim 'prednjim božjim carstvima’, označen i kao 'stražnja božja carstva’.
Stražnja božja carstva na neobičan su način bila podijeljena (a i danas su još uvijek) na dva
dijela, tako da je postojala razlika između nižeg boga (Ahrimana) i višeg boga (Ormuzda).“ (19)
O pobližem značenju ove podjele Schreber nije znao reći ništa drugo osim da niži bog
prvenstveno naginje narodima smeđe rase (semitima), a viši bog narodima bijele rase
(arijevcima). Ipak, od ljudske se spoznaje u takvim visinama nije smjelo više zahtijevati. No,
saznali smo još da nižeg i višeg boga „bez obizra što u određenom odnosu postoji jedinstvo
božje svemoći, ipak treba shvatiti kao različita bića koja svako za sebe, pa i u međusobnom
odnosu, ima svoj poseban egoizam i svoj poseban nagon samoodržanja i koja stoga uvijek
nastoje jedno drugome naizmjence potisnuti“ (140, prim.) Oba božanska bića ponašala su se
za vrijeme akutnog stadija bolesti na posve različit način prema nesretnom Schreberu236.
U vremenu prije svoje bolesti predsjednik senata Schreber je bio skeptik u religioznim
stvarima (29 i 64); nikada nije bio u stanju vinuti se do čvrste vjere u egzistenciju osobnog
boga. Štoviše, iz te je činjenice svoje pretpovijesti izvukao argument kojim je htio podržati
svoju tvrdnju da je njegovo ludilo potpuno realno237. Tko međutim pročita ono što slijedi o
karakternim svojstvima Schreberova boga, morat će reći da preobrazba koju je izazvalo
paranoičko oboljenje nije bila osobito temeljita i da je u sadašnjem iskupitelju ostalo još
mnogo onoga od pređašnjeg skeptika.
U poretku svijeta postoji naime jedna rupa uslijed koje izgleda da je u opasnosti i
egzistencija samoga boga. Zahvaljujući jednoj pobliže nerazjašnjenoj svezi živci živućih ljudi,
posebice u stanju povišenog uzbuđenja, djeluju na taj način privlačno na božje živce da ih se
bog više ne može osloboditi te je dakle u svojoj vlastitoj egzistenciji ugrožen (11). Taj
izvanredno rijedak slučaj zbio se sada u Schrebera i imao za posljedicu njegove najveće patnje.
Time je pokrenut božji nagon samoodržanja (30), te se ispostavilo da je bog prilično daleko od

234
Ono se u bitnome sastoji iz osećaja naslade (v. niže).
235
Za trajanja njegove bolesti, pacijentu je jedan jedini put priušteno da pred svojim
duhovnim očima vidi božju svemoć u njenoj potpunoj čistoći. Bog je tada izrekao jednu riječ
koja je bila sasvim uobičajena u temeljnom jeziku i koja je djelovala snažno, premda nije
zvučala prijateljski - riječ: mrcina! (136).
236
Jedna napomena na strani 20 daje naslutiti da je Schrebera na odabir perzijskih
božanskih imena potaknulo jedno mjesto iz Byronova Manfreda. Utjecaj te poeme srest ćemo
još jednom.
237
15 „To da se m mom slučaju radi o osjetilnim varkama, izgleda mi od samog početka
psihološki nezamislivo. Jer, osjetilna varka da komuniciram s bogom ili dušama umrlih može
odista nastati samo u takvih ljudi koji su prije nego ih je zahvatilo to patološki podraženo
živčano stanje već posjedovali čvrstu vjeru u boga i besmrtnost duše. Sa mnom to međutim
uopće nije bio slučaj, kako je već spomenuto na početku ove glave.“ (79)

190
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

savršenstva koje mu pripisuju religije. Kroz čitavu Schreberovu knjigu provlači se gorka
optužba da je bog navikao samo na odnos s mrtvima, dok žive ljude ne razumije.
„Ali pritom vlada jedan fundamentalni nesporazum koji se otada kao crvena nit provlači
kroz čitav moj život i koji počiva upravo na tome da u skladu s poretkom svijeta bog zapravo
ništa nije znao o živim ljudima i da o njima ništa nije ni trebao znati, nego je primjereno poretku
svijeta morao saobraćati samo s leševima.“ (55) - „Da..., mora prema mom uvjerenju iznova
biti dovedeno u vezu s činjenicom da bog tako reći nije znao postupati sa živim ljudima, nego
je bio navikao saobraćati samo s leševima ili u najboljem slučaju s ljudima koji spavaju
(sanjaju).“ (141) - „Incredibile scriptu, želio bih sam dodati, a ipak je sve to stvarno istina, bez
obzira koliko teško će drugi ljudi moći shvatiti misao o tako posvemašnjoj nesposobnosti boga
da ispravno prosuđuje žive ljude, i bez obzira koliko je meni dugo vremena trebalo da se nakon
uvida u to, stečenog nebrojenim promatranjima, naviknem na tu misao.“ (246)
Samo zbog tog božjeg nerazumijevanja živih ljudi moglo se dogoditi da bog sam bude
podstrekač onog komplota uperenog protiv Schrebera, da ga drži tupoglavim i da ga podvrgava
najmučnijim iskušenjima (264). Sa ciljem da izmakne toj osudi on se podvrgao gotovo
nesnosnoj „prisili mišljenja“. „Kad god bi prestala moja misaona aktivnost bog bi tog trenutka
došao do zaključka da su moje duhovne sposobnosti ugasle, da je nastupilo razaranje razuma
(tupavost) kojem se nadao, a time i mogućnost povlačenja.“ (206)
Posebno snažno negodovanje izazvalo je u njemu ponašanje boga u stvari nužde
pražnjenja ili s ... Mjesto je tako karakteristično da ga želim u cijelosti citirati. Kako bi se
razumjelo, unaprijed objašnjavam da oboje, i čudo i glasovi, dolaze od boga (tj. od božanskih
zraka).
„Zbog njegovog karakterističnog značenja moram gore spomenutom pitanju ’Zašto ne
s...?’ posvetiti još nekoliko primjedaba, premda sam pritom prisiljen dodirnuti temu koja
nipošto nije decentna. I potreba pražnjenja naime, kao i sve drugo na mom tijelu, bila je
izazivana čudom; to se događa tako što izmet u mojim crijevima biva potisnut naprijed (a
ponekad i ponovo natrag), a kada zbog već dogođenih pražnjenja više nema dovoljno
materijala, onda barem oni još postojeći mali ostaci crijevnog sadržaja uprljaju moj stražnji
otvor. Pritom se radi o čudu višeg boga koje se svakoga dana ponavlja najmanje nekoliko
desetaka puta. S tim je povezana i jedna za ljude upravo neshvatljiva predodžba koja se može
objasniti samo iz činjenice da je bogu potpuno nepoznat živ čovjek kao organizam. Prema toj
predodžbi 's ... nje’ je u izvjesnom smislu posljednji akt, tj. s očudotvorenjem nužde s ...
postignut je cilj razaranja razuma i dana je mogućnost konačnog povlačenja zraka. Kako se
meni čini, želimo li doći do temelja nastanka te predodžbe, moramo pretpostaviti da postoji
nesporazum u pogledu simboličkog značenja akta ispražnjenja, naime, da onaj koji je poput
mene došao u odgovarajući odnos s božanskim zracima ima u izvjesnoj mjeri pravo da s ... na
čitav svijet.“
„No, pritom se ujedno pokazuje i čitava perfidnost238 politike koja je vođena u odnosu na
mene. Gotovo svaki puta kada je čudo pokrenulo u meni nuždu ispražnjenja, bila je poslana -
tako što su na to potaknuti živci dotičnog čovjeka - neka osoba iz moje okoline na zahod kako
bi me spriječila da se ispraznim; ta se pojava godinama događala nebrojeno (tisuće) puta i tako
pravilno, da je svaka pomisao na slučajnost isključena. Ali zatim je došlo pitanje: 'Zašto ne s
...?’, na što je izvrsno odgovoreno da je to zato 'što sam ja glup ili tako nešto'. Gotovo da se i

238
U jednoj napomeni Schreber ovdje pokušava ublažiti tvrdu riječ „perfidnost“ upućujući
na jedno od njegovih opravdanja boga koje ćemo spomenuti kasnije.

191
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

moje pero protivi zapisivanju tako užasne besmislice da bog u svom sljepilu koje počiva na
nepoznavanju ljudske prirode ide tako daleko da pretpostavlja kako može postojati čovjek koji
- a što je ipak u stanju činiti svaka životinja - od gluposti ne može s ... Kada bih se zatim u slučaju
potrebe odista uspio isprazniti - za što sam se zbog činjenice da je zahod gotovo stalno bio
zauzet u pravilu služio vjedrom - onda je to svaki puta bilo praćeno razvijanjem krajnje snažnog
osjećaja duševne naslade. Oslobođenje od pritiska koji je bih prouzročen izmetom u crijevima
donosilo je naime živcima naslade intenzivan osjećaj zadovoljstva; isti je slučaj bio i s
mokrenjem. Zbog tog su razloga kad god sam vršio stolicu ili mokrio uvijek bile, a i danas su,
sjedinjene sve zrake; i baš iz tog razloga uvijek kada sam se spremao na te prirodne funkcije
pokušavalo se, premda većinom uzaludno, čudom uzdržati moju nuždu pražnjenja i
mokrenja.“ (225-7)239
Neobični Schreberov bog također nije u stanju da nešto nauči iz iskustva: „Bogu izgleda
da je nemoguće da uz pomoć bilo kojeg svojstva inherentnog njegovoj biti izvuče iz tako
stečenog iskustva neku pouku za budućnost.“ (186) Stoga on može bez ikakve promjene
godinama ponavljati ista mučna iskušenja, čuda i glasove sve dok progonjenome ne postane
predmet rugla.
„Iz toga proizlazi da mi se bog, nakon što su čuda izgubila moć svog ranijeg užasnog
djelovanja, čini gotovo u svemu što se događa u odnosu na mene uglavnom smiješan ili
djetinjast. To se odrazilo i na moje ponašanje, tako da sam se pritisnut nuždom da se branim
često znao, ponekad i glasno, rugati bogu...“ (333)240
Ta kritika boga i pobuna protiv njega ipak nailazi u Schrebera na energično protustrujanje
koje dolazi do izražaja na mnogim mjestima: „Ali i ovdje moram najodlučnije naglasiti da se
pritom radi samo o jednoj epizodi koja će se, kako se nadam, okončati najkasnije s mojom
smrću i da stoga pravo na ruganje bogu pripada samo meni, ali ne i drugim ljudima. Za te druge
ljude bog ostaje svemogući stvoritelj neba i zemlje, pratemelj svih stvari i spas njihove
budućnosti kojemu - premda je neke od uobičajenih religioznih predodžbi potrebno ispraviti -
pripada obožavanje i najdublje štovanje.“ (333-4)
Zbog toga je više puta ponovljen pokušaj da se bog opravda za svoje ponašanje prema
pacijentu. To je opravdanje, jednako lukavo kao i sve teodiceje, nalazilo svoje objašnjenje čas
u općoj prirodi duša, čas u nuždi boga da se bori za svoje samoodržanje, kao i u zavodećem
utjecaju Flechsigove duše. (60-1 i 160) U cjelini međutim bolest je shvaćena kao borba čovjeka
Schrebera protiv boga u kojoj slabi čovjek pobjeđuje jer je na svojoj strani imao svjetski
poredak. (61)
Iz liječničkog izvještaja moglo bi se lako zaključiti da u Schreberovom slučaju imamo posla
s uobičajenim oblikom fantazije iskupitelja. Dotičnik je božji sin određen da svijet spasi iz
njegove bijede, ili od prijeteće propasti itd. Stoga nisam propustio iscrpno prikazati posebnosti
Schreberova odnosa s bogom. Značenje koje taj odnos ima za ostalo čovječanstvo spomenuto
je rijetko u Denkwiirdigkeiten i to tek na kraju njegove sumanute tvorbe. U bitnome ono se
sastoji u tome da ni jedan umrli ne može postići blaženstvo sve dok njegova (Schreberova)

239
Ovo priznanje ekskrecijske ugode koju smo upoznali kao jednu od autoerotičkih
komponenti infantilne seksualnosti možemo usporediti s izjavama malog Hansa u „Analizi
fobije jednog petogodišnjeg dječaka“.
240
I u „temeljnom jeziku“ bog nije bio uvijek onaj koji psuje, nego ponekad i onaj kojeg
psujemo. Na primjer: „Proklet bio! Teško je to reći da bog dopušta da ga se j... .“ (194)

192
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

osoba svojom snagom privlačenja apsorbira glavnu masu božanskih zraka (32). Neskriveno
poistovjećenje s Isusom Kristom također tek vrlo kasno izlazi na vidjelo (338 i 431).
Ni jedan pokušaj razjašnjenja Schreberova slučaja nema izgleda na postizanje točnosti
ukoliko ne uvaži ove posebnosti njegove predodžbe boga, tu mješavinu štovanja boga i
pobune protiv njega. Okrenimo se sada jednoj drugoj temi koja je u bliskom odnosu s bogom
- temi blaženstva.
Blaženstvo je i u Schrebera „onostrani život“ do kojeg se kroz očišćenje nakon smrti uzdiže
ljudska duša. On ga opisuje kao stanje neprekidnog uživanja povezano sa zrenjem boga. To
zapravo i nije osobito originalno, ali smo zato iznenađeni razlikovanjem koje Schreber čini
između muškog i ženskog blaženstva. „Muško blaženstvo zauzima viši položaj od ženskog koje
izgleda da se u prvome redu sastoji iz jednog neprekidnog osjećaja naslade.“ (18)241 To
podudaranje blaženstva i naslade na drugim se mjestima navješćuje jasnijim jezikom i bez
obzira na spolnu razliku, dok se o onom sastojku blaženstva, zrenju boga, dalje ne govori. Tako
na primjer: „... s prirodom božjih živaca uz pomoć kojih blaženstvo predstavlja, iako ne
isključivo, onda ipak u najmanju ruku ujedno i visoko porasli osjet naslade.“ (51) I: „Nasladu
možemo shvatiti kao jedan dio blaženstva koji je ljudima i drugim živim stvorovima u izvjesnoj
mjeri dan unaprijed“ (281) tako da bismo nebesko blaženstvo mogli u bitnome razumjeti kao
porast i nastavak zemaljske osjetilne ugode!
To shvaćanje blaženstva nipošto nije onaj dio Schreberova ludila koji potječe iz prvih
stadija bolesti da bi kasnije bio eliminiran kao nesnošljiv s ostalim dijelovima. Još u svojoj izjavi
sastavljenoj za sud (srpanj 1901) ističe bolesnik kao jednu od svojih velikih spoznaja „da
naslada stoji u bliskoj - za druge ljude još uvijek nespoznatljivoj - vezi s blaženstvom koje
uživaju duhovi pokojnika.“242
Štoviše, čut ćemo da je ta „bliska veza“ kamen temeljac na kojem je bolesnik izgradio
svoju nadu u konačno izmirenje s bogom i prestanak svojih patnji. Božje zrake gube svoju
neprijateljsku nastrojenost čim su sigurne da će apsorbirajući se u njegovo tijelo doživjeti
duševnu nasladu (133); bog sam čezne za tim da u njemu nađe nasladu (283) i prijeti da će
povući svoje zrake ako on popusti u uzgoju naslade i ako mu ne može ponuditi ono za čim
čezne (320).
Ova iznenađujuća seksualizacija nebeskog blaženstva ostavlja utisak kao da je Schreberov
pojam blaženstva nastao zgušnjavanjem dvaju glavnih značenja njemačke riječi selig: mrtav i
osjetilno sretan243. No, u toj ćemo seksualizaciji naći i povod da podvrgnemo ispitivanju odnos

241
Bilo bi to ipak posve u smislu ispunjenja želje u onostranom životu, kada bi se čovjek
tamo napokon oslobodio spolnih razlika.
„Und jene himmlischen Gestalten, sie fragen nicht nach Mann und Weib.“
/“A one nebeske prilike,
ne pitaju za muškarca i ženu.“/
(Mignon /u Goetheovom Wilhelm Meisters Lehrjahre/)
242
O mogućem dubljem smislu ovog Schreberovog otkrića vidi niže.
243
Fraza „Mein seliger Vater“ /“Moj pokojni otac“/ i tekst arije iz Don Juana:
„Ja, dein zu sein auf ewig, wie selig werd’ ich sein“
/“Ah, tvoj da sam zauvijek, kako blažen bih bio“/

193
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

našeg pacijenta prema erotici uopće i prema pitanjima seksualnog uživanja, jer mi smo
psihoanalitičari do sada ostali vjerni mišljenju da korijene svakog neuro tičkog i psihičkog
oboljenja u prvom redu treba tražiti u seksualnom životu - neki od nas to su uvjerenje stekli
samo na temelju iskustva, dok su ga drugi osim toga potvrdili i teoretskim razmatranjima.
Nakon svih dosada iznijetih uzoraka Schreberova ludila bez daljnjega možemo odbaciti
bojazan da bi se upravo ovo paranoidno oboljenje moglo ispostaviti kao onaj dugo traženi
„negativni slučaj“ u kojem seksualnost igra odveć neznatnu ulogu. Schreber se sam nebrojeno
puta izražava na takav način kao da je pristalica naše predrasude. On stalno u istom dahu
govori o „nervoznosti“ i erotskom zastranjivanju, kao da je to dvoje nemoguće razdvojiti244.
Prije no što je obolio, predsjednik senata Schreber je bio čovjek strogoga morala: „Malo
će se ljudi naći“
- tvrdi on, a ja ne vidim razloga da mu se ne vjeruje
- „koji su odrasli u tako strogim moralnim načelima kao ja, i koji su se kroz čitav svoj
život, posebice u spolnom životu, u toj mjeri podvrgavali suzdržavanju u skladu s tim načelima,
kao što se usuđujem tvrditi za sebe.“ (281) Nakon teške duševne borbe koja se prema van
manifestirala u pojavama bolesti, njegov se odnos prema erotici promijenio. Došao je do uvida
da je njegovanje naslade za njega stvar dužnosti, i da bi jedino ispunjenje te dužnosti moglo
okončati teški sukob koji je izbio u njemu, ili oko njega, kako je mislio. Naslada je postala, u što
su ga uvjerili glasovi, „bogobojazna“ (285) i on žali jedino za tim što nije u stanju čitavog se
dana posvetiti njegovanju naslade245 (loc. cit.).
To je dakle bio rezultat promjene koju je u Schrebera izazvala bolest i koja se iskazala u
dva glavna smjera njegova ludila. Ranije je bio sklon seksualnoj askezi i sumnji u boga, dok je
kasnije, nakon izmaka bolesti, počeo vjerovati u boga i odavati se nasladi. Ali, kao što je
njegova iznova zadobijena vjera u boga bila čudnovate vrste, tako je i onaj dio seksualnog
uživanja koji je osvojio za sebe pokazao posve neobičan karakter. To više nije bila muška
seksualna sloboda, nego ženski seksualni osjećaj; prema bogu se postavio feminino i osjećao
se kao božja žena246.

možemo uzeti kao ekstremne zastupnike tih dvaju značenja. Nije međutim bez smisla što
naš jezik rabi istu riječ za tako različite situacije.
244
„Ako je na bilo kojem nebeskom tijelu ćudoredna iskvarenost (’naslada u razvratu’) ili
možda i nervoznost do te mjere zahvatila čitavo stanovništvo“ - onda bi taj svijet, misli
Schreber oslanjajući se na biblijske priče o Sodomi i Gomori, potopu, itd., mogao skončati u
katastrofi. (52) - „... proširili su strah i užas među ljudima, razorili temelje religije i prouzročili
opću nervoznost i nećudorednost, što je za posljedicu imalo nebrojene pošasti koje su
poharale čovječanstvo.“ (91) „Otuda je za duše kao 'vladar pakla’ vjerojatno važila ona strašna
moć koja se u neprijateljstvu prema bogu razvila iz ćudorednog pada čovječanstva, ili iz općeg
stanja pretjerane živčane podraženosti nastale uslijed prekomjerne kulture. (163)
245
U vezi s ludilom Schreber piše (179-80): „To privlačenje ipak bi prestajalo užasavati
dotične živce kada bi i ukoliko bi ulazeći u moje tijelo oni nailazili na osjećaj duševne naslade
u kojoj su i sami sudjelovali. U tom slučaju oni bi u mom tijelu iznova našli potpunu, ili barem
približno jednako vrijednu zamjenu za izgubljeno nebesko blaženstvo koje se isto tako
sastojalo u jednom nasladi sličnom uživanju.“
246
Napomena uz predgovor (4): „U mom vlastitom tijelu dogodilo se nešto slično začeću
Isusa Krista u neoskvrnjenoj djevici, tj. ženi koja nikada nije imala odnos s muškarcem. Ja sam
već dva uputa (i to u vrijeme kada sam još bio u Flechsigovoj klinici) imao, premda nedovoljno
194
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Ni s jednim dijelom svog ludila bolesnik nije postupao tako iscrpno, moglo bi se reći, tako
nametljivo kao s tvrdnjom o svojoj preobrazbi u ženu. Živci koje je apsorbirao poprimili su u
njegovom tijelu karakter ženskih živaca naslade i dali tom tijelu više manje žensko obilježje, pa
je tako i njegova koža zadobila mekoću svojstvenu ženskom spolu (87). Kada prstima lagano
pritisne bilo koje mjesto na svome tijelu, on osjeća te živce pod površinom kože kao tvorbe
vlaknaste ili končane kakvoće; naročito ih nalazi u predjelu grudnog koša, na mjestu gdje su u
žena smještene grudi. „Pritiskom na jednu od tih tvorbi u stanju sam, posebice kada mislim na
nešto žensko, stvoriti sebi osjet naslade koji odgovara takvim ženskim osjetima.“ (277) On je
siguran u to da te tvorbe po svome porijeklu nisu ništa drugo nego bivši božji živci koji su
prelaskom u njegovo tijelo ipak teško mogli izgubiti svojstvo živaca (279). Uz pomoć, kako on
kaže, „crtanja“ (vizualnog predočavanja) on može sebi i zrakama stvoriti utisak da je njegovo
tijelo opremljeno ženskim grudima i ženskim spolnim organom: „Crtanje ženske stražnjice na
mome tijelu - honny soit qui mal y pense - toliko mi je prešlo u naviku da to gotovo nehotice
činim pri svakom saginjanju.“ (233) On može „hladnokrvno ustvrditi da bi svatko tko bi me
vidio kako razodjevenog gornjeg dijela trupa stojim pred ogledalom - pogotovo kada bi iluziju
podržalo nešto ženskog nakita - nedvojbeno stekao dojam da se radi o ženskom poprsju“
(280). Spreman je i podvrgnuti se liječničkom istraživanju kako bi se ustanovilo da je čitavo
njegovo tijelo od glave do pete prožeto živcima naslade, što je prema njegovom mišljenju
slučaj samo sa ženskim tijelom, dok se muškarca, koliko je njemu poznato, živci naslade nalaze
samo na spolnom organu i u njegovoj neposrednoj blizini (274). Duševna naslada koja se
razvila zahvaljujući tom nakupljanju živaca u njegovom tijelu, toliko je snažna da mu je
posebice kada leži u krevetu potreban samo neznatan napor njegove mašte kako bi si pribavio
osjećaj senzualnog uživanja koji pruža jednu prilično jasnu slutnju spolnog uživanja žene za
vrijeme snošaja (269).
Ako se prisjetimo sna koji se zbio u inkubacijskom razdoblju bolesti, još prije preseljenja
u Dresden, onda je bez svake dvojbe evidentno da ludilo preobraženja u ženu nije ništa drugo
nego realizacija sadržaja onog sna. Protiv tog sna on se tada usprotivio svojim muškim
ogorčenjem braneći se od njegova ispunjenja i na početku svoje bolesti, jer je u preobrazbi u
ženu vidio sramotu kojoj je trebao biti izložen iz neprijateljskih namjera. Ali došlo je vrijeme
(studeni 1895) u kojem se počeo miriti s tom preobrazbom dovodeći je u vezu s višim, božjim
namjerama: „Otada sam njegovanje ženskosti s punom sviješću upisao na svoju zastavu.“ (177
-8)
Zatim je došao do sigurnog uvjerenja da sam bog iz svog vlastitog zadovoljstva zahtijeva
ženskost od njega:
„No, čim sam - ako se tako smijem izraziti - nasamo s bogom, za mene se javlja nužnost
da svim zamislivim sredstvima, kao i potpunom mobilizacijom svih snaga moga razuma,
posebice moje mašte djelujem na tome da božanske zrake dobivaju od mene po mogućnosti
neprestano ili - jer to jednostavno nije u ljudskoj moći - barem u izvjesnim razdobljima, dojam
da se radi o ženi koja se utapa u osjetima naslade.“ (281)
„Na drugoj strani bog zahtijeva stalno uživanje koje odgovara svjetskom poretku
primjerenim uvjetima egzistencije duša; moj je zadatak da mu to stvorim ... u obliku najvećeg
mogućeg razvoja duševne naslade; ako pritom nešto od osjetilnog užitka ostane i za mene,

razvijen, ženski spolni organ, a u svom sam tijelu također osjetio uznemirujuća gibanja koja
odgovaraju prvim životnim kretnjama ljudskog embrija: božanskim čudom u moje tijelo su
ubačeni božanski živci koji odgovaraju muškom sjemenu; došlo je dakle do oplodnje.“
195
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

onda imam pravo da se poslužim time kao jednim malim obeštećenjem za prekomjerne patnje
i odricanja koja su mi godinama bila nametnuta; ...“ (283)
„... vjerujem da nakon dobivenih utisaka smijem izreći mišljenje da bog nikada ne bi
pristupio nekoj akciji povlačenja (čime bi prije svega bilo znatno pogoršano moje tjelesno
stanje), nego bi bez ikakva protivljenja i u trajnoj ravnomjernosti slijedio moju moć privlačenja,
kada bih ja bio u stanju da uvijek igram ulogu žene koja leži u mom vlastitom ljubavnom
zagrljaju, da uvijek bacam svoj pogled na ženska bića, da uvijek razgledavam slike žena itd.“
(284-5)
Oba glavna dijela Schreberova ludila, preobrazba u ženu i posebno istaknuti odnos prema
bogu, povezani su u njegovom sistemu femininim stavom prema bogu. Pred nama je
neotklonjiv zadatak da dokažemo bitni genetički odnos između oba ta dijela, inače ćemo s
našim razjašnjenjima Schreberova ludila dospjeti u smiješnu ulogu koju je Kant u slavnoj
usporedbi iz Kritike čistog uma opisao u liku čovjeka koji podmeće sito, dok onaj drugi muze
jarca.

196
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

2 Pokušaji tumačenja
Možemo pokušati da se s dvije strane probijemo do razumijevanja ove paranoičke
povijesti bolesti i da otkrijemo u njoj poznate komplekse i nagonske sile duševnog života. Sa
strane sumanutih izjava samog bolesnika i sa strane povoda koji su izazvali njegovo oboljenje.
Prvi put izgleda nam primamljiv otkako nam je C. G. Jung dao sjajan primjer tumačenja
jednog daleko težeg slučaja dementiae praecox čiji su ispoljeni simptomi bili mnogo udaljeniji
od normalnoga247. Visoka inteligencija bolesnika, kao i njegova spremnost da se povjeri,
izgleda da također olakšavaju rješenje zadatka tim putem. Čak ne tako rijetko on nam sam
gura ključ u ruke dodajući, kao usput, nekoj svojoj sumanutoj izjavi kakvo objašnjenje, citat ili
primjer, ili pak izričito poričući kakvu sličnost koja bi mu samome pala na pamet. U tom je
slučaju zatim potrebno samo primijeniti našu uobičajenu psihoanalitičku tehniku, odbaciti
negativni naglasak s bolesnikove tvrdnje, njegov primjer uzeti kao samu stvar, a citat ili
potvrdu shvatiti kao izvor, i već smo u posjedu onog traženog prijevoda paranoičkog načina
izražavanja u normalni. Potvrda djelotvornosti te tehnike zahtijeva možda iscrpniji prikaz.
Schreber se žali da mu dosađuju takozvane „očudotvorene ptice“ ili „ptice koje govore“, a
kojima on pripisuje niz odista neobičnih svojstava (208-14). One su prema njegovom uvjerenju
stvorene iz ostataka bivših „predvorja neba“, dakle iz ljudskih duša koje su bile u stanju
blaženstva, natovarene ptomainom i nahuškane na njega. One su bile dovedene u stanje
ponavljanja „besmislenih, napamet naučenih fraza“ koje su im „utuvljene u glavu“. Svaki put
kada bi istresle svoj tovar ptomaina na njega tj. kada bi „odverglale fraze koje su im u neku
ruku bile utuvljene“, bile bi riječima „prokleti momak“ ili „proklet bio“ u izvjesnoj mjeri
apsorbirane u njegovu dušu, jedinim riječima kojima su još bile u stanju izraziti istinski osjećaj.
One ne mogu razumjeti riječi koje izgovaraju, ali imaju neku prirodnu osjetljivost za
istozvučnost glasova, premda ta istozvučnost i ne mora biti potpuna. Njima je svejedno da li
netko kaže:
Santiago ili Karthago,
Chinesentum ili Jesum Christum, Abendrot ili Atemnot,
Ariman ili Ackerman, itd. (210)248
Čitajući taj opis ne možemo se osloboditi pomisli da se on zapravo mora odnositi na mlade
djevojke koje neki ljudi kritički raspoloženi prema njima rado uspoređuju s guskama, kojima
neučtivo pripisuju „ptičji mozak“, za koje tvrde da ne znaju govoriti ništa drugo osim naučenih
fraza i koje svoju neobrazovanost odaju brkajući strane riječi koje slično zvuče. „Prokleti
momak“, a što je jedina fraza u kojoj su ozbiljne, mogla bi onda predstavljati aluziju na trijumf
mladog muškarca kojemu je uspjelo da im imponira. I doista, nekoliko stranica kasnije (214)
nailazimo na Schreberove riječi koje potvrđuju takvo tumačenje: „kako bi ih mogao razlikovati,
nadjenuo sam šale radi velikom broju preostalih ptičjih duša djevojačka imena, jer sve su se
one, po svojoj znatiželji, svojoj sklonosti nasladi itd. u prvom redu mogle usporediti s mladim
djevojkama. Neka od tih djevojačkih imena preuzele su zatim božanske zrake i zadržale ih za

247
S C. G. Jung (1907).
248
/Santiago ili Kartaga,
Kinezi ili Isus Krist,
Sumrak ili Bez daha,
Ahriman ili Zemljoradnik,/
197
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

označavanje dotičnih ptičjih duša.“ Ovo jednostavno tumačenje „očudotvorenih ptica“ bit će
nam od pomoći u razumijevanju zagonetnih „predvorja neba“.
Svjestan sam činjenice da je potrebno mnogo takta i suzdržanosti kada u psihoanalitičkom
radu napuštamo tipične slučajeve tumačenja, kao i toga da nas je slušatelj ili čitatelj spreman
slijediti samo u onoj mjeri u kojoj mu to dopušta poznavanje psihoanalitičke tehnike do kojeg
je sam došao. Postoje dakle svi razlozi da se zabrinemo ne prati li povećanu oštroumnost s
naše strane, smanjen stupanj sigurnosti i uvjerljivosti naših rezultata. U prirodi je stvari zatim
da jedan analitičar pretjeruje u svojoj opreznosti, dok drugi to čini sa svojom odvažnošću.
Prave granice ispravnog tumačenja moguće je zapravo odrediti tek nakon mnogih pokušaja i
nakon boljeg upoznavanja s predmetom. U obradi Schreberova slučaja na suzdržanost me
tjera okolnost da su otpori objavljivanju Denkwiirdigkeiten ipak imali uspjeha, tako da nam je
ostao nepoznat popriličan dio građe koji je vjerojatno najvažniji za naše razumijevanje249. Tako
na primjer treća glava knjige započinje najavom koja je mnogo obećavala: „Sada ću najprije
razmotriti neke događaje koji su se dogodili drugim članovima moje obitelji, događaje koji su
na shvatljiv način mogli biti u vezi s pretpostavljenim umorstvom duše i koji su svi svakako
nosili na sebi jedno više ili manje zagonetno obilježje koje se teško moglo objasniti unutar
uobičajenog ljudskog iskustva.“ (33) Ali neposredno nakon toga glava se završava rečenicom:
„Daljnji sadržaj ove glave otpao je u tisku kao neprikladan za objavljivanje.“ Morat ću dakle
biti zadovoljan ako mi uspije da upravo jezgro ludila s određenom sigurnošću svedem na
poznate ljudske motive.
U toj namjeri naknadno ću iznijeti jedan djelić povijesti bolesti koji u izvještajima nije
ocijenjen na odgovarajući način, premda je sam bolesnik učinio sve ne bi li ga gurnuo u prvi
plan. Mislim na Schreberov odnos prema njegovom prvom liječniku, tajnom savjetniku prof.
Flechsigu iz Leipziga.
Već znamo da je Schreberov slučaj u početku nosio obilježje ludila progonjenosti koje je
nestalo tek nakon prekretnice (njegovog „pomirenja“) do koje je došlo u bolesti. Otada su
proganjanja postala sve podnošljivi ja, a prijeteće oduzimanje muškosti kojemu je svrha bila
izvrgavanje ruglu, dobilo je drugu svrhu koja je bila primjerena svjetskom poretku. Začetnik
svih proganjanja bio je međutim Flechsig i on je ostao njihov poticatelj sve vrijeme odvijanja
bolesti250.
U čemu se zapravo sastojalo Flechsigovo nedjelo i koji su pritom bili njegovi motivi, to
nam je bolesnik ispričao s onom karakterističnom neodređenošću i neshvatljivošću koju bismo

249
Izvještaj dr Webera: „Pogledamo li sadržaj njegova spisa, uzmemo li u obizr gomilu
indiskrecija koje u vezi s njim i s drugima taj spis sadrži, slobodu kojom je opisao najsumnjivije
i estetski upravo nemoguće situacije i procese, upotrebu najne-pristojnijih grubih izraza itd.,
bit će nam potpuno neshvatljivo kako se jedan čovjek, koji se inače odlikuje taktom i
profinjenošću, mogao odlučiti na takav korak koji ga tako teško kompromitira u očima javnosti,
sve dok...“ itd. (402) - Od jedne povijesti bolesti koja bi trebala oslikati poremećenu ljudskost
i njenu borbu za vlastito izlječenje zasigurno ne bismo smjeli zahtijevati „diskreciju“ i „estetski
dojam“.
250
Predgovor, VIII: „Još i sada oni glasovi koji razgovaraju sa mnom izvikuju Vaše ime
stotinama puta dnevno prozivajući Vas uvijek u istom smislu, kao izazivača onih poremećaja
od kojih patim, premda su osobni odnosi koji su neko vrijeme postojali među nama za mene
odavno postali sporedna stvar. Teško dakle da bih imao bilo kakva razloga da Vas se stalno
iznova prisjećam i to pogotovo ne s mržnjom.“
198
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

mogli uzeti kao obilježje osobito intenzivnog rada ludila, naravno, ukoliko nam je dopušteno
da paranoju prosuđujemo po uzoru na daleko poznatiji fenomen sna. Flechsig je na bolesniku
počinio, ili bar pokušao počiniti „umorstvo duše“, akt koji bi se otprilike mogao usporediti s
naporima vraga ili demona da se dočepaju nečije duše i koji možda ima svoj uzor u procesima
koji su se odvijali između odavno umrlih članova Flechsigove i Schreberove obitelji. (22 ff) Rado
bismo htjeli nešto više saznati o smislu tog umorstva duše, ali i ovdje na tendenciozan način
iznova zakazuju izvori: „O tome što je prava bit umorstva duše i u čemu se sastoji, da tako
kažem, njegova tehnika, nisam u stanju reći ništa drugo osim onoga što je gore već naznačeno.
Možda bi se još samo moglo dodati... (sljedeći odlomak nije pogodan za objavljivanje).“ (28)
Zbog te praznine ostaje nam nejasno što se misli pod „umorstvom duše“. Jedini naputak u tom
smjeru koji je izbjegao cenzuri spomenut ćemo na drugom mjestu.
Kako bilo da bilo, uskoro je došlo do daljnjeg razvoja ludila koji je utjecao na bolesnikov
odnos prema bogu, ali nije promijenio njegov odnos prema Flechsigu. Ako je ranije svog
pravog neprijatelja vidio samo u Flechsigu (ili bolje, u njegovoj duši), a božju svemoć smatrao
svojom saveznicom, onda sada nije mogao odbaciti pomisao da bog ne samo zna za plan
usmjeren protiv njega, nego da je čak možda i poticatelj tog plana. (59) Flechsig je međutim
ostao prvi progonitelj čijem je utjecaju podlegao i sam bog (60). Njemu je uspjelo da čitavom
svojom dušom, ili jednim njenim dijelom, uzleti do neba i da samoga sebe - a da nije umro i
prethodno se podvrgao očišćenju - postavi za „vođu zraka“ (56)251. Tu je ulogu Flechsigova
duša zadržala i nakon što se bolesnik iz Leipciške klinike premjestio u Piersonovo lječilište.
Utjecaj nove okoline pokazao se zatim u tome što se Flechsigovoj duši priključila duša glavnog
bolničara u kome je bolesnik prepoznao jednog bivšeg susjeda i koju je sebi predstavio kao
von W-ovu dušu29. Flechsigova duša uvela je zatim „diobu duše“ koja je poprimila velike
dimenzije. U jednom trenutku Flechsigova se duša rascijepila čak na 40 do 60 takvih dijelova;
dva veća dijela nazvana su „gornji Flechsig“ i „srednji Flechsig“. Jednako se ponašala i von W-
ova duša (duša glavnog bolničara) (111). Pritom je katkada bilo veoma smiješno vidjeti kako
se te dvije duše usprkos svom savezništvu međusobno svađaju i kako se međusobno odbijaju
plemićki ponos jedne i profesorska umišljenost druge (113). U prvim tjednima njegovog
boravka u Sonnensteinu (kamo je na koncu dospio u ljeto 1894) stupila je u akciju duša novog
liječnika, dr Webera, da bi uskoro zatim došlo do onog obrata u razvoju ludila koji smo upoznali
kao „izmirenje“.
Za vrijeme tog kasnijeg boravka u Sonnensteinu, kad je bog počeo više cijeniti bolesnika,
došlo je do jedne racije među dušama koje su bile toliko razdijeljene da je to postalo nesnosno.
Tu raciju preživjela su samo jedan ili dva oblika Flechsigove duše, dok je von W-ova duša
opstala samo u jednom obliku. Potonja je uskoro u potpunosti nestala; dijelovi Flechsigove
duše koji su polako gubili svoju inteligenciju i svoju moć označeni su zatim kao „stražnji
Flechsig“ i kao „’No dobro!' Partija“. To da je Flechsigova duša sve do kraja zadržala svoje

251
Prema drugoj, veoma važnoj verziji, koja je međutim odnedavna odbačena, prof.
Flechsig se ubio ili u Weissenburgu u Alzasu, ili u zatvoru u Leipzigu. Pacijent je vidio njegov
sprovod koji se međutim nije kretao u smjeru koji bi se očekivao s obzirom na položaj
Sveučilišne bolnice i groblja. Drugom prilikom Flechsing mu se pojavio u pratnji stražara ili u
razgovoru sa svojom ženom. Schreber je bio svjedok tog razgovora putem „živčane veze“, tako
da je čuo kako Flechsig sebe pred ženom naziva „bogom Flechsigom“, što je nju navelo da ga
smatra ludim. (82) 29 Glasovi su ga obavijestili da je taj von W. za jednog službenog ispitivanja
namjerno ili nehotice rekao o njemu neke neistine posebice ga optuživši za onaniju; za kaznu
sada mu je nametnuto da se kao bolničar brine oko pacijenta. (108)

199
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

značenje, znamo iz predgovora, iz „Otvorenog pisma gospodinu tajnom savjetniku prof, dr

Flechsigu“.
U tom čudnovatom dokumentu Schreber izražava svoje čvrsto uvjerenje da je taj liječnik
koji je utjecao na njega imao iste vizije i da je primio ista otkrivenja o nadosjetilnim stvarima
kao i on. Odmah na početku autor Denkwiirdigkeiten se ogradio od svake namjere da povrijedi
čast svog liječnika. Istu ogradu je s punom ozbiljnošću i osobitim naglaskom ponovio i kasnije
(343 i 445); vidljivo je da se trudio odvojiti „Flechsigovu dušu“ od živog čovjeka toga imena,
odnosno sumanutog Flechsiga od stvarnog Flechsiga252.
Proučavajući niz slučajeva ludila progonjenosti stekli smo ja i drugi analitičari utisak da se
relacija između bolesnika i njegovog progonitelja može svesti na jednu jednostavnu
formulu253. Prema toj formuli, osoba kojoj ludilo pripisuje toliku moć i utjecaj i u čijim se
rukama stječu sve niti zavjere bila bi, ukoliko je određeno imenovana, ona ista osoba koja je
prije oboljenja imala jednako veliku važnost u osjećajnom životu pacijenta, ili se pak lako može
prepoznati kao njena zamjena. Osjećajna važnost projicira se zatim kao vanjska moć, a
kvaliteta samog osjećaja preokreće se u svoju suprotnost; onaj koga se sada zbog njegovih
proganjanja mrzi i boji, nekada je bio voljen i poštovan. Samo pak proganjanje utvrđeno
ludilom služi prije svega opravdanju promjene koja se zbila u osjećajnom životu bolesnika.
Imajući u vidu to stajalište, okrenimo se odnosima koji su ranije postojali između pacijenta
i njegovog liječnika i progonitelja Flechsiga. Već znamo da je bolesnik u godinama 1884. i 1885.
prebolio svoje prvo neurotičko oboljenje koje je prošlo „bez ijednog događaja koji bi dodirivao
područje nadosjetilnog“ (35). Za vrijeme trajanja tog stanja koje je označeno kao
„hipohondrija“ i koje je naizgled ostalo u granicama neuroze, bolesnikov je liječnik bio Flechsig.
Tada je Schreber proveo šest mjeseci u Sveučilišnoj bolnici u Leipzigu. Saznajemo da mu je
njegov liječnik nakon oporavka ostao u dobrom sjećanju. „Glavna stvar je bila da sam napokon
(nakon duljeg rekonvalescentskog putovanja) ozdravio, tako da tada prema prof. Flechsigu
nisam mogao gajiti nikakve druge osjećaje osim najsrdačnije zahvalnosti, što sam posebno
izrazio jednim kasnijim posjetom, kao i prema mojoj ocjeni odgovarajućim honorarom.“ Točno
je da Schreber u Denkwiirdigkeiten nije kovao u zvijezde Flechsigov prvi postupak bez izvjesnih
ograda, ali to se lako može razumjeti uzmemo li u obzir da se njegov stav u međuvremenu
preokrenuo u svoju suprotnost. O izvornoj toplini osjećanja prema liječniku koji ga je tako
uspješno liječio svjedoči i primjedba koja se nastavlja na navedenu Schreberovu izjavu. „Moja
žena gotovo da je još dublje osjećala zahvalnost; u profesoru Flechsigu poštovala je čovjeka
koji joj je iznova poklonio njenog muža te je zbog toga njegovu sliku godinama držala na svom
radnom stolu.“ (36)
Kako nam je prikraćeni uvid u prouzročenje prvog oboljenja, razumijevanje kojeg bi
zacijelo bilo neophodno za razjašnjenje teške druge bolesti, moramo se sada nasumce upustiti
u razmatranje nama nepoznatog spleta okolnosti. Znamo da je u inkubacijskom razdoblju
njegove bolesti (između njegova proglašenja za predsjednika senata u lipnju, i nastupa na
službu u listopadu 1893) on više puta sanjao kako mu se povratila njegova ranija nervna bolest.

252
„Prema tome moram priznati kao mogućnost da se sve što je u prvim odjeljcima mojih
Denkwiirdigkeiten rečeno u vezi s Flechsigovim imenom odnosi samo na Dušu Flechsiga koju
valja razlikovati od živog čovjeka. Posebna egzistencija njegove duše posve je izvjesna, premda
se ne može objasniti na prirodni način.“ (324-3).
253
Usp. K. Abraham (1908) - U tom radu savjesni autor osvrćući se na našu prepisku meni
pripisuje utjecaj na razvoj svojih pogleda.
200
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Nadalje, u stanju polusna jednom mu se pojavio osjećaj kako bi moglo biti lijepo da je žena i
da za snošaja leži ispod muškarca. Poveže-mo li i sadržajno te snove i tu fantazijsku predodžbu
koje je sam Schreber izložio u najbližem kontigvitetu, možemo zaključiti da je sa sjećanjem na
bolest probuđeno i sjećanje na liječnika i da je onaj feminin stav iz fantazije otpočetka bio
usmjeren na liječnika. Ili možda sam taj san da se njegova bolest povratila naprosto ima smisao
čežnje. Htio bih ponovo vidjeti Flechsiga. Činjenica da ne znamo ništa o psihičkom sadržaju
prve bolesti ne dopušta nam da nastavimo ovim putem. Možda je ta bolest ostavila za sobom
osjećaj nježne privrženosti liječniku koja se sada - iz nama nepoznatih razloga - pojačala do
stupnja erotske sklonosti. Tu femininu fantaziju koja je još uvijek držana impersonalnom
smjesta je dočekalo gnjevno odbijanje - pravi „muški protest“, prema Adlerovom izrazu,
premda ne i u njegovom smislu254; međutim, u teškoj psihozi koja je uskoro zatim izbila, ta se
fantazija nezaustavljivo probila naprijed i potrebno je samo malo korigirati paranoičku
neodređenost Schreberova načina izražavanja da bi se uvidjelo kako se bolesnik bojao da ne
bude seksualno zloupotrebljen od strane samog liječnika. Provala homoseksualnog libida bila
je dakle povod tom oboljenju, dok je objekt tog libida vjerojatno od samog početka bio liječnik
Flechsig; protivljenje toj libidnoj pobudi stvorilo je sukob iz kojeg su zatim navrle patološke
pojave.
Na trenutak ću zastati pred bujicom pogrda i prigovora. Tko poznaje današnju psihijatriju
mora biti spreman na svakojake nevolje.
Nije li to čin neodgovorne lakomislenosti, indiskrecije i klevete, okriviti za
homoseksualnost jednog čovjeka tako visokih etičkih kvaliteta kakav je bivši predsjednik
senata Schreber? Ne, bolesnik je sam dao svijetu na znanje svoju fantaziju o preobrazbi u ženu
i sam se zbog viših interesa postavio iznad svake osobne osjetljivosti. Sam nam je dakle dao
pravo da se bavimo tom fantazijom, a mi prevodeći je na vještački jezik medicine nismo ni
najmanje dodali njenom sadržaju. - Da, ali to je on učinio kao bolesnik; njegovo sumanuto
uobraženje da će se pretvoriti u ženu predstavljalo je patološku ideju. - To nismo zaboravili.
Mi i imamo posla samo sa značenjem i porijeklom te patološke ideje. Pozivamo se na njegovo
vlastito razlikovanje između čovjeka Flechsiga i „Flechsig-duše“. Mi mu uopće ništa ne
predbacujemo, niti to da ima homoseksualne pobude, a niti to da ih nastoji potisnuti. Psihijatri
bi napokon trebali nešto i naučiti od tog bolesnika kada se on u svom svojem ludilu trudi da
svijet nesvjesnog ne porbka sa svijetom stvarnosti.
Ni na jednom međutim mjestu nije izričito rečeno da bi se preobrazba u ženu, čega se
toliko bojao, morala dogoditi u korist Flechsiga? - To je točno i nije teško razumjeti zašto je u
pripremanju Denkwiirdigkeiten kojima nije htio uvrijediti čovjeka „Flechsiga“ izbjegnuta jedna
tako teška optužba. Ali ublažavanje izraza izazvano takvim obzirom ne seže tako daleko da bi
moglo prikriti pravi smisao optužbe. Naprotiv, čak bi se moglo tvrditi da je to i izričito rečeno,
kao primjerice na sljedećem mjestu: „Na taj je način zgotovljen protiv mene uperen komplot
(negdje u ožujku ili travnju 1894) kojemu je cilj bio da se mene, nekon što je jednom spoznata
ili pretpostavljena moja neizlječivost, preda u ruke jednom čovjeku i to tako da mu se prepusti
moja duša, dok je moje tijelo... trebalo biti preobraženo u žensko tijelo, prepušteno kao takvo
spolnoj zlorabi dotičnog čovjeka ...“ (56)255 Suvišno je napomenuti da nikada nije imenovana
nijedna druga osoba koja bi se mogla staviti na Flechsigovo mjesto. Pod kraj boravka u bolnici
u Leipzigu u njemu se pojavila bojazan da će u cilju spolne zlorabe „biti prepušten bolničarima“

254
Adler (1910). - Prema Adleru muški protest sudjeluje u nastanku simptoma, dok u
slučaju o kojem govorimo osoba protestira protiv već gotovog simptoma.
255
Kurziv je moj.
201
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

(98). Feminini stav prema bogu koji je Schreber u daljnjem razvoju svoga ludila otvoreno
priznao, uklanja i posljednju sumnju u ulogu koja je izvorno namijenjena liječniku. Druge
optužbe upućene Flechsigu odjekuju i preglasno kroz čitavu knjigu. On je, kaže Schreber,
pokušao umoriti njegovu dušu. Već znamo da je stvarna priroda tog zločina i samom bolesniku
nejasna, ali da je u vezi s diskretnim stvarima koje nisu došle u obzir za objavljivanje (Glava III).
Jedna jedina nit ovdje nas ipak vodi dalje. Umorstvo duše Schreber je razjasnio oslanjajući se
na sadržaj legendi o Goetheovom Faustu, Manfredu Lorda Byrona, Weberovom Freischutzu
itd. (22), a jedan od tih primjera naveden je i na drugom mjestu. Razmatrajući cijepanje boga
na dvije osobe, Schreber je „nižeg“ i „višeg“ boga poistovjetio s Ahrimanom i Ormuzdom (19);
nešto kasnije nailazimo na usputnu napomenu: „Uostalom, ime Ahriman javlja se i u vezi s
umorstvom duše, kao na primjer u Manfredu Lorda Byrona“ (20). U tom spjevu na koji nas je
ovako upozorio teško da bi se našlo nešto što bi se moglo usporediti s prodajom duše u Faustu,
a jednako sam uzaludno tražio i izraz „umorstvo duše“. Međutim, srž i tajna čitavog djela krije
se u incestuoznom odnosu između brata i sestre. I ovdje se iznova prekida kratka nit256.
S namjerom da se u toku ovog rada vratimo razmatranju daljnjih primjedbi, htjeli bismo
sada, držeći da to činimo s punim pravom, ostati na pretpostavci da izbijanje homoseksualne
pobude predstavlja temelj Schreberova oboljenja. Toj pretpostavci odgovara i jedan pažnje
vrijedan detalj iz povijesti bolesti koji inače ostaje neobjašnjiv. Jedan od „živčanih slomova“
koji su pogodili bolesnika, a koji je odlučujuće utjecao na tok bolesti, zbio se u vrijeme kada je
njegova žena vlastitoga zdravlja radi otišla na kraći odmor. Sve dotada svakoga je dana više
sati provodila s njim redovito ostajući i na zajedničkom ručku. Kada se nakon četvorodnevne
odsutnosti vratila, zatekla ga je u tako žalosnom stanju da je ni on sam više nije htio vidjeti.
„Odlučujući moment za moj duševni slom bila je posebice jedna noć u kojoj sam doživio
neobično mnogo polucija - otovo šest, i to sve u jednoj jedinoj noći.“ (44) Lako je razumjeti da
je već i sama prisutnost njegove žene djelovala kao zaštita od privlačne sile muškaraca koji su
ga okruživali; prihvatimo li nadalje da se proces polucije u odrasloga čovjeka ne može dogoditi
bez sudjelovanja duševnih činilaca, možemo zatim pretpostaviti da su bolesnikove poluči je
one noći bile praćene homoseksualnim fantazijama koje su ostale nesvjesne.
Zašto je to izbijanje homoseksualnog libida pogodilo pacijenta upravo u ono vrijeme, u
situaciji između njegovog imenovanja za predsjednika senata i njegovog preseljenja u
Dresden, na to pitanje ne možemo odgovoriti bez točnijeg poznavanja povijesti njegova života.
Čovjek se općenito cijeloga života koleba između heteroseksualnih i homoseksualnih osjećaja,
a uskrata ili razočaranje s jedne strane obično ga tjera na drugu. 0 tim stvarima u
Schreberovom slučaju ne znamo ništa; ne želimo međutim propustiti priliku da upozorimo na

256
U prilog gornjoj tvrdnji navodim: Demonu koji ga želi odvesti iz života, Manfred kaže
(Završni prizor):
„... my past power was purchased by no compact with thy crew.“
Izravno se dakle proturječi prodaji duše. Ta Schreberova greška vjerojatno nije bez
tendencije. - Uostalom, taj sadržaj Man-freda moguće je dovesti u vezu s više puta iznesenim
tvrdnjama o incestnom odnosu između pjesnika i njegove polusestre. Također je upadljivo da
se druga Byronova drama, veličanstveni Cain, odigrava u krugu praporodice u kojoj se nije
moglo prigovarati zbog incesta između braće i sestara. - Napokon, temu umorstva duše ne
želimo napustiti, a da ne podsjetimo na sljedeće mjesto iz Denkwiirdigkeiten: „dok je Flechsig
ranije bio proglašen začetnikom umorstva duše, sada ga se već dulje vrijeme, u namjerno
izmijenjenim okolnostima, želi meni samome 'prikazati' kao onoga koji to umorstvo duše i
čini...“ (23)
202
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

jedan somatski činilac koji bi lako mogao biti relevantan. Dr Schreber je u vrijeme tog oboljenja
bio star 51. godinu i nalazio se u onoj, za seksualni život kritičnoj, životnoj dobi u kojoj nakon
prethodne faze pojačane aktivnosti, seksualna funkcija žene ulazi u fazu zamašnog kržljanja;
ni muškarac izgleda nije izuzet od utjecaja tog procesa; i on je naime izložen „klimakteriju“ i
dispozicijama za bolesti koje ga prate257.
Lako mogu zamisliti kako nezgodno mora izgledati pretpostavka da u nekog čovjeka
osjećaj simpatije prema njegovom liječniku može nakon osam godina258 izbiti najednom u
pojačanom obliku i dati povod jednom tako teškom duševnom poremećaju. Mislim međutim
da nemamo pravo napustiti tu pretpostavku zbog njoj inherentne nevjerojatnosti, tim više što
nam se ona preporuča iz drugih razloga; naprotiv, valja poći za njom da vidimo kako će nas
daleko odvesti. Ta bi nevjerojatnost mogla biti prolazne prirode i mogla bi dolaziti otuda što
ova upitna pretpostavka još nije uvrštena ni u kakvu svezu i što je ona zapravo prva
pretpostavka kojom pristupamo problemu. Tko pak ne umije na neko vrijeme suzdržati svoj
sud i k tome još našu pretpostavku smatra posve neodrživom, tome možemo lako ukazati na
jednu mogućnost unutar koje ona gubi svoj neobičan karakter. Osjećaj simpatije za liječnika
lako može potjecati od „procesa prijenosa“ posredstvom kojeg je bolesnikovo osjećajno
zaposjednuće premješteno s jedne njemu važne osobe na zapravo indiferentnu osobu
liječnika, tako da je liječnik izgleda izabran kao zamjenik, odnosno kao surogat za nekoga tko
je bolesniku daleko bliži. Konkretnije rečeno, liječnik je bolesnika podsjetio na njegovog brata
ili oca i ovaj ih je iznova otkrio u njemu; u tom slučaju, pod određenim uvjetima, nije više
nimalo čudno što se u njemu iznova javila čežnja za tom zamjenskom osobom, i što je ona
djelovala s takvom žestinom koja se može razumjeti samo iz njenog porijekla i izvornog
značenja.
U interesu ovog pokušaja razjašnjenja smatrao sam da je važno saznati da li je pacijentov
otac u vrijeme njegova oboljenja još bio živ, da li je imao brata i da li je taj tada bio živ čovjek
ili „pokojnik“ („Seliger“). Bio sam dakle veoma zadovoljan kada sam nakon dugog traženja
napokon naišao u Denkwiirdigkeiten na jedno mjesto na kojem je bolesnik otklonio tu
neizvjesnost: „Sjećanje na mog oca i mog brata ... toliko mi je sveto ...“ itd. (442) Obojica su
dakle u vrijeme drugog oboljenja (a možda i prvog?) bili mrtvi.
Mislim da se više ne bismo trebali protiviti pretpostavci prema kojoj je povod oboljenju
bilo nastupanje feminine (pasivno homoseksualne) fantazije želje koja je kao svoj objekt uzela
osobu liječnika. Protiv te pretpostavke u Schreberovoj se ličnosti pojavio intenzivni otpor, a
obrambena je borba, koja se jednako mogla odvijati i u drugim oblicima, odabrala iz nama
nepoznatih razloga oblik ludila progonjenosti. Onaj za kojim se žudilo postao je progonitelj, a
sadržaj fantazije želje pretvorio se u sadržaj proganjanja. Pretpostavljamo da će se ovo
shematsko shvaćanje pokazati primjenjivim i na drugim slučajevima ludila progonjenosti. Ono
međutim što Schreberov slučaj izdvaja od ostalih, je njegov daljni razvoj i preobrazba do koje
je došlo tokom tog razvoja.
Jedan od tih obrata sastoji se u zamjeni Flechsiga superiornim likom boga; on isprva
izgleda kao zaoštrenje sukoba, kao intenzifikacija nepodnošljivog proganjanja, ali se uskoro
pokazuje da on pripravlja drugu preobrazbu, a s njom i razrješenje sukoba. Schreberu je bilo

257
To što znam koliko je Schreber bio star u vrijeme svoje bolesti, zahvaljujem informaciji
koju sam od jednog njegovog rođaka dobio posredstvom gospodina dr Stegmanna iz
Dresdena. Osim te činjenice u ovoj raspravi nisam inače upotrijebio ništa drugo osim teksta
samih Denkwiirdigkeiten.
258
Interval između prvog i drugog Schreberovog oboljenja.
203
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

nemoguće da se u odnosu prema liječniku uživi u ulogu žene, drolje; međutim, zadatak da se
samome bogu ponudi naslada koju traži nije naišao na jednak otpor njegovog Ja. Oduzimanje
muškosti više nije sramota, nego je nešto „primjereno svjetskom poretku“ i kao takvo dobiva
svoje mjesto u velikoj kosmičkoj cjelini služeći novom stvaranju ljudskog svijeta koji propada.
„Novi ljudi iz Schreberova duha“ poštovat će, kako je mislio, svog pretka u tom čovjeku koji je
u svojoj sumanutosti vjerovao da je progonjen. Time je pronađen izlaz koji zadovoljava obje
sporne strane. Ja je obeštećeno ludilom veličine ali, postavši prihvatljivom, probila se i
feminina fantazija želje. Borba i bolest mogu prestati. U međuvremenu je pak ojačao
bolesnikov osjećaj za zbiljnost i prisilio ga da razrješenje pomakne iz sadašnjosti u daleku
budućnost i da se zadovolji, da tako kažemo, asimptotskim ispunjenjem želje259. Kako je
predviđao, preobrazba u ženu će se kad tad dogoditi; dotada će osoba dr Schrebera ostati
nerazoriva.
U udžbenicima se često govori o razvoju ludila veličine iz ludila progonjenosti koji bi se
trebao odvijati na sljedeći način: Bolesnik koji je primarno zahvaćen sumanutom idejom da ga
progone najmoćnije sile osjeća potrebu da objasni sebi to proganjanje i tako dolazi do
pretpostavke da je on sam neka silna ličnost vrijedna takvog proganjanja. Izbijanje ludila
veličine pripisano je tako jednom procesu koji prema odgovarajućem izrazu E. Jonesa
nazivamo „racionalizacijom“. Pripisati međutim jednoj racionalizaciji tako snažne afektivne
konzekvencije, držimo da ni u kom slučaju nije psihološki postupak i htjeli bismo naše mišljenje
strogo odvojiti od onog koje smo citirali iz udžbenika. Mi zasada uopće ne tvrdimo da znamo
za izvor ludila veličine.
Vratimo li se sada Schreberovom slučaju, moramo priznati da pokušaj rasvjetljavanja
onog obrata u njegovom ludilu nailazi na izvanredne teškoće. Kojim se putovima i kojim
sredstvima postiže onaj uspon od Flechsiga do boga? Otkuda on izvlači ludilo veličine koje mu
na tako sretan način omogućuje da se pomiri s proganjanjem, ili analitički rečeno, dopušta da
prihvati fantaziju želje koju je trebalo potisnuti? Prvo uporište ovdje nam pružaju
Denkwiirdigkeiten pokazujući nam da za bolesnika „Flechsig“ i „bog“ leže u istom nizu. U
jednoj od svojih fantazija prisluškivao je jedan razgovor između Flechsiga i njegove žene u
kojem ovaj predstavlja sebe kao „boga Flechsiga“, zbog čega njegova žena misli da je poludio
(82); nadalje međutim nailazimo na još jednu crtu Schreberove tvorbe ludila koja privlači našu
pažnju. Kao što se, uzmemo li u obzir cjelinu ludila, progonitelj rastavlja na Flechsiga i boga,
tako se kasnije i sam Flechsig cijepa na dvije ličnosti, na „gornjeg“ i na „srednjeg“ Flechsiga, a
bog na „nižeg“ i „višeg“ boga. U kasnijim stadijima bolesti razlaganje Flechsiga ide još i dalje
(193). Jedno takvo razlaganje upravo je karakteristično za paranoju. Paranoja razlaže, kao što
histerija zgušnjava. Ili bolje, paranoja iznova rastvara ona zgušnjavanja i poistovjećenja koja su
izvršena u nesvjesnoj fantaziji. To što se to razlaganje u Schrebera više puta ponovilo,
predstavlja prema C. G. Jungu260 izraz važnosti koju je dotična osoba imala za njega. Sva ta

259
„Samo kao mogućnosti s kojima bi valjalo računati, spominjem da bi se oduzimanje
muškosti ipak moglo uskoro završiti i da bi moglo rezultirati novim potomstvom koje bi nakon
božanske oplodnje moglo izaći iz moje utrobe“, piše Schreber pri kraju svoje knjige.
260
C. G. Jung (1910). Jung je vjerojatno u pravu kada dodaje da to razlaganje slijedeći opću
tendenciju shizofrenije djeluje u analizi depotencirajuće, sa ciljem da spriječi nastanak odveć
snažnih utisaka. Kada jedna od njegovih pacijentica kaže „Aha, i Vi ste dr J., jutros je kod mene
već bio jedan koji se izdavao za dr J.“, onda to valja prevesti kao priznanje: „Sada me
podsjećate na jednog iz niza mojih prijenosa koji je različit od onog na koji ste me podsjećali
za Vaše prošle posjete.“

204
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

cijepanja Flechsiga i boga u više osoba imaju dakle ono isto značenje koje ima i razdvajanje
progonitelja na Flechsiga i boga. Ona su dubliranja jednih te istih važnih odnosa, onakva kakva
je O. Rank (1909) otkrio u stvaranju mitova. U cilju tumačenja svih tih pojedinosti moramo se
međutim osvrnuti na razlaganje progonitelja na Flechsiga i boga i na shvaćanje tog razlaganja
kao paranoidne reakcije na prethodno poistovjećenje tih dvaju likova, ili pak na njihovu
pripadnost istome nizu. Ako je progonitelj Flechsig nekoć bio voljena osoba, onda i bog
predstavlja povratak druge, slično voljene, ali vjerojatno važnije osobe.
Ako nastavimo ovim tokom misli koji nam se čini opravdanim, onda moramo zaključiti da
ta druga osoba ne može biti nitko drugi osim oca; utoliko je jasnije da i Flechsiga valja staviti u
ulogu (nadamo se, starijeg 261) brata. Korijen one feminine fantazije koja je izazvala toliko
protivljenje bolesnika bila bi dakle erotički intenzivirana čežnja za ocem i bratom. Taj osjećaj
čežnje, ukoliko se odnosio na brata, prešao je posredstvom prijenosa na njegovog liječnika
Flechsiga; a kada se sveo na oca, u sukobu je postignuta nagodba.
Uvođenje oca u Schreberovo ludilo neće nam izgledati opravdano sve dok ne donese
koristi našem razumijevanju i ne pomogne nam u razjašnjenju neshvatljivih pojedinosti ludila.
Prisjetimo se kakve smo čudne crte otkrili na Schreberovom bogu i u njegovom odnosu prema
tom bogu. Bila je to najneobičnija mješavina blasfemične kritike i buntovničkog otpora s jedne,
i poštovanjem ispunjene odanosti s druge strane. Bog koji je podlegao zavodljivom utjecaju
Flechsiga, nije bio sposoban da nešto nauči iz iskustva, nije poznavao žive ljude, jer je umio
postupati samo s leševima; svoju je moć ispoljavao u nizu čuda koja su, premda zapanjujući,
ipak bila budalasta i glupava.
Dakle, otac predsjednika senata dr Schrebera nipošto nije bio beznačajan čovjek. Bio je
to dr Daniel Gottlob Moritz Schreber, sjećanje na kojeg je još danas očuvano u mnogim
Schreber-društvima, posebice u Saskoj - liječnik čiji su napori za uspostavljanjem harmoničnog
obrazovanja mladeži, zajedničkog djelovanja obiteljskog i školskog odgoja, te oko primjene
tjelesne njege i tjelesnog rada u cilju podizanja općeg zdravlja, vršili trajan utjecaj na
suvremenike262. O njegovoj velikoj reputaciji utemeljitelja zdravstvene gimnastike još i danas
u Njemačkoj svjedoče brojna izdanja njegove Arztliche Zimmergymnastik /“Medicinska kućna
gimnastika“/ koja je toliko raširena u našim krugovima.
Jedan takav otac zacijelo je posjedovao sve što je bilo potrebno da u nježnom sjećanju
svoga sina, kojemu ga je tako rano otela smrt, bude proglašen bogom. Za naš osjećaj postoji
doduše nepremostiv jaz između osobnosti boga i bilo kojeg, pa i najistaknutijeg čovjeka. Ali
moramo misliti na to da nije uvijek bilo tako. Starim narodima njihovi su bogovi bili ljudski bliži.
U Rimljana je preminuli imperator u pravilu deificiran. Kad je prvi put obolio, trezveni je i
valjani Vespazijan rekao: „Jao meni, mislim da ću postati bog.“263

O tome se nikakva informacija ne može dobiti iz Denkwiirdigkeiten.

261

262
Zahvaljujući pošiljci mog prijaznog kolege dr Stegmanna iz Dresdena došao sam do
uvida u jedan primjerak časopisa koji nosi naslov Der Freund der Schreber-Vereine /Prijatelj
društva Schreberovih poštovalaca/. U tom broju (II Godište, sv. X) koji obilježava stogodišnjicu
rođenja dr Schrebera navedeni su i neki podaci iz njegovog života. Dr Schreber st. rođen je
1808, a umro je 1861, u starosti od samo 53 godine. Iz ranije spomenutog izvora znam da je
naš pacijent tada bio star 19 godina.
263
Suetonius, Keiserbiographien /Biografije careva/, glava 23. Ta je divinizacija započela s
G. Julijom Cezarom. August se u svojim naslovima nazivao „Divi filius“ /Sin božji/.
205
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Infantilni stav dječaka prema njegovom ocu dobro nam je poznat; u njemu je sadržano
ono isto sjedinjenje poštovanjem ispunjenog potčinjavanja i buntovnog otpora koje smo
pronašli u Schreberovom odnosu prema njegovom bogu; taj infantilni stav je nepogrešivi,
vjerno kopirani uzor Schreberovog stava. Činjenica međutim da je Schreberov otac bio liječnik,
i to liječnik visokog ugleda kojeg su njegovi pacijenti i te kako poštovali, objašnjava nam one
najupadljivije karakterne crte Schreberova boga na koje se on kritički okomio. Postoji li veća
uvreda za takvog liječnika od one kada se za njega tvrdi da ništa ne zna o živim ljudima i da
umije postupati samo s leševima? Biti boga sigurno pripada to da čini čuda, ali i liječnik čini
čuda, kao što mu naknadno govore njegovi oduševljeni klijenti koje je uspio čudotvorno
izliječiti. Kada zatim upravo ta čuda, kojima je građu pružila bolesnikova hipohondrija, ispadnu
onako nevjerojatna, apsurdna i djelomice budalasta, onda nas to upućuje na onu tvrdnju iz
Tumačenja snova prema kojoj apsurdnost u snu izražava porugu i prezir264. Ona, dakle, i u
paranoji služi istim svrhama. U pogledu drugih prigovora, kao što je na primjer onaj da bog
ništa ne uči iz iskustva, nameće se pretpostavka da tu imamo posla s infantilnim „i ti isto“
mehanizmom265 koji primljeni prigovor neizmijenjen vraća pošiljaocu, slično kao što (23)
spomenuti glasovi daju naslutiti da je optužba zbog „umorstva duše“ upućena Flechsigu
izvorno bila samooptužba266.
Ohrabreni ovom upotrebljivošću očeva poziva za razjašnjenje posebnih svojstava
Schreberova boga, mogli bismo se sada odvažiti na tumačenje koje bi bacilo neko svjetlo na
čudnovato raščlanjenje božanskog bića. Božanski svijet, kao što je poznato, sastoji se iz
„prednjih božjih carstava“ koja su nazvana i „predvorjima neba“ i koja sadrže duše umrlih ljudi,
i iz „nižeg“ i „višeg“ boga koji se zajedno zovu „stražnja božja carstva“ (19). Premda moramo
biti spremni na to da je zgušnjavanje do kojeg je ovdje došlo nemoguće rastvoriti, ipak bismo
mogli slijedeći raniji zaključak da su „očudotvorene“ ptice, u kojima smo prepoznali djevojke,
izvedene iz predvorja neba, pretpostaviti da prednja božja carstva i predvorja neba
predstavljaju simboliku ženskosti, dok bismo stražnja božja carstva mogli shvatiti kao
simboliku za muškost. Kada bismo sa sigurnošću znali da je umrli Schreberov brat bio stariji od
njega, mogli bismo u razlaganju boga na nižeg i na višeg boga vidjeti izraz sjećanja na to da je
stariji brat nakon prerane očeve smrti preuzeo položaj oca.
Htio bih se napokon u ovom kontekstu osvrnuti i na temu Sunca koje je posredstvom
svojih „zraka“ zadobilo tako veliku važnost u izražavanju njegova ludila. Schreber ima prema
Suncu jedan sasvim poseban odnos. Ono govori s njim ljudskim riječima i time mu se otkriva
kao živo biće ili kao organ nekog višeg bića koje stoji iza njega (9). Iz jednog liječničkog
izvještaja saznajemo da se on znao „gotovo urličući derati na njega prijeteći mu i psujući ga“
(382)267, i da mu je znao dovikivati neka se sakrije pred njim. Sam je izjavio da je Sunce
izblijedilo pred njim268. Udio koji ono ima u njegovoj sudbini pokazuje se u tome što ono znatno

264
Tumačenje snova, (1900 a, str. 428 /Novi Sad 1981, sv. 7, str. 96-7./).
265
Jednoga je dana bolesnik postupio sasvim slično takvom „revanšu“ zabilježivši
rečenicu: „Svaki pokušaj odgojnog djelovanja prema van mora se napustiti kao bezizgledan.“
(188) Onaj koga se ne može odgojiti je bog.
266
„Dok se sada već dulje vrijeme u namjerno izokrenutim okolnostima mene želi
„prikazati“ kao onoga koji to umorstvo duše i sam vrši...“ itd.
267
„Sunce je kurva“ (384).
268
„Uostalom, još i sada mi Sunce pruža sliku koja se u neku ruku razlikuje od one koju
sam imao pred očima prije moje bolesti. Njegove zrake odmah izblijede preda mnom, čim
okrenut njima nešto glasno izgovorim. Mogu mimo gledati u Sunce, jer me ono sasvim
206
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

mijenja svoj izgled čim u njega dođe do kakvih promjena, kao na primjer u prvim tjednima
njegova boravka u Sonnensteinu (135). Tumačenje tog mita o Suncu Schreber nam sam
olakšava. On poistovjećuje Sunce izravno s bogom i to čas s nižim bogom (Ahrimanom)269, čas
s višim: „Dan nakon toga ... ugledao sam višeg boga (Ormuzda), ovaj put ne mojim duhovnim
očima, nego onim mojim tjelesnima. Bilo je to Sunce, ali ne Sunce u svojoj uobičajenoj, svim
ljudima poznatoj pojavi, nego ...“ itd. (137-8) Stoga je posve dosljedno od njega što ga ne
tretira nikako drugačije nego kao samog boga.
Ne osjećam se odgovornim za monotonost psihoanalitičkih rješenja naglašavajući da
Sunce nije ništa drugo nego još jedan sublimirani simbol oca. Simbolika se ovdje postavlja
iznad gramatičkog roda; barem u njemačkom270, jer u većini drugih jezika Sunce je muškog
roda. Njegov par u ovoj slici dvaju roditelja je „majka Zemlja“, kako se općenito naziva. U
psihoanalitičkom razrješavanju patogenih fantazija neurotičara dovoljno često nailazimo na
potvrdu ovog stava. Na vezu s kosmičkim mitom želim uputiti samo tom jednom riječju. Jedan
od mojih pacijenata koji je rano izgubio svoga oca, pokušavao ga je iznova naći u svemu što je
veliko i uzvišeno u prirodi. Uvidjevši tu njegovu težnju ukazalo mi se vjerojatnim da je
Nietzscheova himna ’Pred izlazak Sunca’ izraz iste čežnje. Drugi pacijent koji je u svojoj neurozi
nakon smrti oca dobio prvi napad straha i vrtoglavice kada ga je obasjalo sunce dok je lopatom
obrađivao vrt, samostalno je to protumačio izjavivši da se bio prestrašio zato što ga je otac
gledao kako oštrim instrumentom obrađuje majku. Kad sam se odvažio na umjereni prigovor,
učinio je svoje shvaćanje plauzibilnijim tvrdnjom da je oca još za njegova života uspoređivao
sa Suncem, premda je to činio kao neku vrst parodije. Kad god bi ga upitali samo ide otac toga
ljeta, odgovarao bi zvučnim riječima 'Prologa u nebu’:
„Und seine vorgeschriebene Reise Vollendet er mit Donnergang.“
(Dok putem određena smjera Korača gromki korak svoj.)271
Otac je svake godine običavao po savjetu liječnika posjećivati lječilište u Marienbadu. U
tog bolesnika infantilni se stav prema ocu probio u dvije uzastopne faze. Dok je otac bio živ, u
otporu prema njemu i otvorenim razmiricama; neposredno nak272on njegove smrti, u neurozi
koja se temeljila na ropskom potčin javan ju i naknadnoj pokornosti prema ocu.
I u Schreberovom se slučaju dakle nalazimo na dobro nam poznatom tlu kompleksa
273
oca . Ako se bolesniku borba s Flechsigom otkrila kao sukob s bogom, onda mi taj sukob
moramo prevesti u infantilni sukob s voljenim ocem; nama nepoznate pojedinosti tog sukoba
su ono što je odredilo sadržaj njegova ludila. Ništa ovdje ne nedostaje od građe koja se u
takvim slučajevima inače otkriva analizom; sve je sadržano u kojekakvim naznakama. U tim
infantilnim doživljajima otac se javlja kao smetnja zadovoljenju, najčešće autoerotskom,
kojem teži dijete; kasnije se to zadovoljenje u fantaziji često zamjenjuje jednim manje

neznatno zasljepljuje; kad sam bio zdrav, ovakvo višeminutno gledanje u Sunce bilo je kako
meni, tako i drugim ljudima, posve nemoguće.“
269
„Njega su sada (od srpnja 1894) ovi glasovi koji govore sa mnom izravno poistovjetili sa
Suncem.“ (88)
270
Njemačka riječ za Sunce je ženskog roda (die Sonne), (prim, prev.)
271
Goethe, Faust, Zagreb 1970, str. 16.
272
Also sprach Zarathustra, III dio /Tako je govorio Zaratustra, Zagreb 1976, str. 150/. - I
Nietzsche je svog oca upoznao samo kao dijete.
273
Kao što je i Schreberova „feminina fantazija želje“ samo jedan tipičan oblik tog
infantilnog jezgra-kompleksa.
207
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

neslavnim274. U završnoj fazi Schreberova ludila infantilna seksualna težnja slavila je

veličanstveni trijumf; naslada je postala bogobojažljiva, a bog sam (otac) nikako nije mogao
prestati da je zahtijeva od bolesnika. Najstrašnija očeva prijetnja, prijetnja kastracijom, u stvari
je pružila građu najprije odbacivanoj, a zatim prihvaćenoj fantaziji želje za preobrazbom u
ženu. Aluzija na krivnju koja je prikrivena zamjenskom tvorbom „umorstva duše“ odveć je
jasna. Schreber je našao da je glavni bolničar identičan s onim susjedom von W-om koji ga je,
prema glasovima, lažno okrivio zbog onanije (108). Glasovi su, obrazlažući tako reći prijetnju
kastracijom, govorili: „Vas naime treba prikazati kao da ste predani nasladi u razvratu.“ (127-
8)275 Napokon tu je i prisilno mišljenje kojem se bolesnik podvrgao jer je pretpostavljao da će
bog vjerovati kako je on postao slabouman i da će se povući od njega ukoliko i na trenutak
prestane misliti. To je reakcija (koju smo i drugdje upoznali) na prijetnju ili bojazan da će čovjek
zbog svoje seksualne aktivnosti, posebice onanije, izgubiti razum276. S obzirom na ogroman
broj sumanutih ideja hipohondrijske prirode277 koje je bolesnik razvio, možda i nije potrebno
pridavati veliku važnost činjenici da se neke od njih doslovce poklapaju s hipohodrijskim
strahovima masturbatora54.
Onome tko bi u tumačenju bio odvažniji od mene, ili bi zahvaljujući odnosima sa
Schreberovom obitelji više znao o osobama, miljeu i malim zgodama njegova života, bilo bi
zasigurno lako da nebrojene pojedinosti Schreberova ludila svede na njihove izvore i time
spozna njihovo značenje; uspjelo bi mu to i usprkos cenzuri kojoj su podvgnute
Denkwiirdigkeiten. Nas nužda tjera da se zadovoljimo jednom tako nejasnom skicom infantilne
građe u kojoj je paranoičko oboljenje prikazalo aktualni sukob.
Neka mi bude dopušteno da možda još dodam koju riječ u cilju obrazloženja onog sukoba
koji je izbio oko feminine fantazije želje. Kao što znamo, naš je zadatak da pojavljivanje bilo
koje fantazije želje dovedemo u vezu s uskratom278, s nekim oskudijevanjem u stvarnome
životu. Schreber nam i priznaje jedno takvo oskudijevanje. Njegov brak koji je inače opisao kao
sretan nije mu donio djece, a prije svega mu nije pružio sina koji bi ga utješio zbog gubitka oca
i brata, i na kojeg bi se mogla preliti njegova nezadovoljena homoseksualna nježnost279.

274
Usp. napomene uz analizu „čovjeka štakora“ (1909 d) (vidi gore, str. 286-9 nap. 32).
275
Sistemi „prikazivanja i zapisivanja“ upućuju u vezi s „ispitanim dušama“ na doživljaje iz
školskih dana.
276
„Da je to cilj kojemu se teži, ranije je sasvim otvoreno priznato frazom 'Želimo Vam
razoriti razum’, koja dolazi od višeg boga i koju sam nebrojeno puta čuo.“ (206 prim.)
277
Ne želim propustiti priliku da ovdje primijetim kako ću ja jednu teoriju paranoje držati
pouzdanom tek onda kada joj uspije da u svoj sistem uvrsti hipohondrijske simptome koji
gotovo redovito prate tu bolest. Izgleda mi da hipohondrija stoji u istom odnosu s paranojom,
kao i neuroza straha s histerijom.
278
„Zbog toga mi se pokušalo ispumpati leđnu moždinu, što su činili takozvani 'mali
muškarci’ postavljeni u moje noge. Morat ću kasnije nešto više reći o tim 'malim muškarcima’
koji su pokazivali izvjesnu srodnost s pojavom istoga imena o kojoj sam već govorio u Glavi VI;
u pravilu ih je bilo dvoje, jedan 'mali Flechsig’ i jedan 'mali von W.’, a znao sam i čuti njihove
glasove u mojim nogama.“ (154) - von W. je onaj isti od koga je došla optužba za onaniju.
„Male muškarce“ i sam Schreber označuje kao najčudnovatije i u izvjesnom smislu
najzagonetnije pojave (157). Izgleda da su oni proizvod zgušnjavanja djece i - spermatozoa.
279
„Nakon izlječenja moje prve bolesti proveo sam sa svojom ženom osam godina za koje
bi se s punim pravom moglo reći da su bile sretne, bogate vanjskim počastima, i tek prolazno
pomućene višestrukim osujećenjem naše nade da ćemo dobiti djecu.“ (36)

208
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Njegovom koljenu prijetilo je odumiranje, a izgledalo je da je prilično ponosan na svoje

porijeklo i svoju porodicu. „Flechsigovi i Schreberovi pripadali su naime, kao što izraz govori,
'najvišem nebeskom plemstvu’; Schreberovi su k tome još i nosili naslov 'Markgrofova od
Toskanije i Tasmanije’, u skladu s navikom duša da se slijedeći neku vrstu osobne taštine kite
kojekakvim zvučnim zemaljskim naslovima.“ (24)280 Veliki se Napoleon, premda nakon teških
unutarnjih borbi, ipak razveo od svoje Jozefine zato što ona nije mogla nastaviti dinastiju281;
dr Schreber je mogao dakle stvoriti ovu fantaziju: da je žena, lakše bi mu uspjelo da dobije
djecu; tako je našao način da se vrati u onaj feminini stav prema ocu iz prvih godina njegova
djetinjstva. Ona kasnija sumanuta ideja (čije ostvarenje je pomicao sve dalje u budućnost) da
će kao rezultat oduzimanja njegove muškosti svijet biti naseljen „novim ljudima iz Schreberova
duha“ (288), imala je dakle za cilj da mu pomogne u nevolji u kojoj se našao ostavši bez djece.
Ako su „mali muškarci“, koje sam Schreber drži zagonetnima, bili djeca, onda nam je potpuno
shvatljivo zašto su se u tako velikom broju skupljali na njegovoj glavi (158); oni su uistinu bili
„djeca njegovog duha“. (Usp. napomenu o prikazivanju porijekla od oca i o rođenju Atene u
povijesti bolesti „čovjeka štakora“, gore, str. 309.)

280
Nadovezujući se na ovu izjavu koja je u ludilu sačuvala dobrohotnu ironiju iz vremena
njegova zdravlja, pošao je za odnosima obitelji Flechsig i Schreber natrag u prošla stoljeća,
slično nekom mladoženji koji ne može shvatiti kako je toliko godina mogao živjeti ne znajući
za svoju voljenu i koji naprosto želi da je njihovo poznanstvo stvarno sklopljeno mnogo ranije.
281
U tom pogledu vrijedi spomenuti pacijentov protest protiv nekih tvrdnji iz liječničkog
izvještaja: „Nikada se nisam igrao mislima o nekakvom razvodu, a niti sam pokazivao
ravnodušnost prema opstanku naše bračne veze kao što bi se moglo zaključiti iz onih riječi u
izvještaju gdje se navodi kako 'mi je uvijek pri ruci aluzija na mogućnost da se moja žena
rastane od mene’.“
209
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

3 O paranoičnom mehanizmu
Do sada smo se bavili kompleksom oca koji je vladao Schreberovim slučajem i fantazijom
želje koja je zauzela središnje mjesto u bolesti. Ali u svemu tome nema ništa karakteristično
za oblik bolesti koji nazivamo paranojom i ništa što ne bismo mogli naći (i što stvarno nije
nađeno) u drugim slučajevima neuroze. Osebujnost paranoje (ili paranoidne demencije)
moramo tražiti drugdje, naime, u posebnom pojavnom obliku simptoma, a prema našem
očekivanju za to nisu odgovorni kompleksi, nego mehanizam tvorbe simptoma, odnosno
mehanizam potiskivanja. Mogli bismo reći da paranoički karakter leži u tome što se u cilju
obrane od homoseksualne fantazije želje reagira upravo ludilom progonjenosti takve vrste.
Tim je značajnije što nas je iskustvo navelo da upravo homoseksualnoj fantaziji želje
pripišemo blizak, a možda i konstantan odnos s ovim oblikom bolesti. Ne vjerujući u tom
pogledu mom vlastitom iskustvu, posljednjih sam godina zajedno s mojim prijateljima C. G.
Jungom u Zurichu i S. Ferenczijem u Budimpešti istražio upravo u toj jedinoj točki brojne
slučajeve paranoidnog oboljenja koji su se našli u promatranju. Pacijenti, kako muškarci, tako
i žene, čije su nam povijesti bolesti pružile građu za istraživanje, bili su različiti po rasi, pozivu
i društvenom položaju. Iznenadilo nas je da se u svim tim slučajevima obrana od
homoseksualne želje jasno mogla prepoznati u samom središtu sukoba koji je izazvao bolest,
kao i to da su propali svi njihovi pokušaji da ovladaju svojom nesvjesno pojačanom
homoseksualnošću282. To zasigurno nije odgovaralo našim očekivanjima. Upravo je paranoja
bolest u kojoj seksualna etiologija nipošto nije evidentna; s druge strane, u prouzročen ju
paranoje upadljivo se ističu, posebice u muškaraca, socijalne uvrede i poniženja. Međutim,
dovoljno je tek malo dublje zaći u stvar da bi se otkrilo kako u tim socijalnim povredama ulogu
istinski djelatnog činioca igraju zapravo homoseksualne komponente osjećajnog života. Sve
dok normalno ponašanje priječi uvid u dubine duševnog života, moguće je dvojiti oko toga da
li osjećajni odnosi nekog individuuma s njegovim bližnjima iz društvene okoline imaju nekog
posla, bilo faktički, bilo genetički, s erotikom. Ludilo redovito otkriva te odnose i svodi socijalni
osjećaj na njegov korijen u čisto osjetilnoj, erotičkoj želji. I dr Schreber čije ludilo kulminira u
jednoj homoseksualnoj fantaziji želje koju je nemoguće previdjeti, nije u vremenima svoga
zdravlja - prema svemu što znamo - pokazao nikakvog znaka od neke homoseksualnosti u
vulgarnom smislu.
Mislim da nije niti suvišno, niti neopravdano ako pokušam pokazati da nam naše današnje
razumijevanje duševnih procesa do kojeg smo došli psihoanalizom već omogućava shvaćanje
uloge koju homoseksualna želja igra u paranoičkom oboljenju. Istraživanja provedena u
posljednje vrijeme283 usmjerila su našu pažnju na jedan stadij u razvojnoj povijesti libida kroz
koji on prolazi na svom putu od autoerotizma do objektne ljubavi284. Taj stadij nazvan je
narcisizmom; ja dajem prednost možda manje korektnom, ali kraćem imenu narcizma koje ne
zvuči tako nezgrapno. On se sastoji u tome da individuum koji u određenom momentu svog
razvoja ujedinjuje svoje seksualne nagone (koji su dotada djelovali autoerotski) kako bi
zadobio ljubavni objekt, uzima najprije samoga sebe, svoje vlastito tijelo kao ljubavni objekt,
da bi otuda tek naknadno proslijedio do objektnog izbora neke strane osobe. Jedna takva faza

282
Daljnja potvrda nalazi se u Maederovoj analizi paranoičnog pacijenta J. B. (1910).
Nažalost, u vrijeme sastavljanja ovog teksta, još nisam mogao čitati taj rad.
283
I. Sadger (1910). - Freud, Jedna uspomena iz detinjstva Leo-narda da Vinčija (1910 c)
284
Tri rasprave o seksualnoj teoriji (1905).

210
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

koja posreduje između autoerotizma i objektnog izbora možda je neizostavna i u normalnim

slučajevima; izgleda da se mnoge osobe neobično dugo zadržavaju u njoj i da mnogo od tog
stanja ostaje na njima i u kasnijim razvojnim stupnjevima. Glavna stvar na tom sebstvu koje je
uzeto kao ljubavni objekt mogu već biti genitalije. Daljnji put vodi do izbora nekog objekta sa
sličnim genitalijama, dakle do homoseksualnog objektnog izbora, a zatim, preko njega do
heteroseksualnosti. Pretpostavljamo da se oni koji kasnije postaju manifestni homoseksualci
nikada nisu oslobodili svog zahtjeva da objekt koji odabiru mora imati genitalije jednake
vlastitima, pri čemu znatan utjecaj imaju dječje seksualne teorije koje obama spolovima isprva
pripisuju jednake genitalije.
Nakon postizanja heteroseksualnog objektnog izbora, homoseksualne težnje nisu kao što
bi se moglo pretpostaviti ukinute ili obustavljene; one su samo odbijene od seksualnog cilja i
upotrebljene na drugim mjestima. One se sada ujedinjuju s dijelovima Janagona kako bi
zajedno s njima, „naslonjene“ komponente konstituirale socijalne nagone dajući tako svoj
erotički prilog prijateljstvu, drugarstvu, smislu za zajednicu i općoj ljubavi prema čovječanstvu.
Kako su zapravo veliki ti prilozi iz erotičkih izvora (praćeni zapriječenjem seksualnog cilja),
teško ćemo saznati iz normalnih društvenih odnosa ljudi. U istom smislu valja međutim
spomenuti i činjenicu da se upravo manifestni homoseksualci, a među njima napose oni koji
se opiru osjetilnim aktivnostima, odlikuju osobito intenzivnim sudjelovanjem u općim
interesima čovječanstva koji su proizašli iz sublimiran ja erotike.
U moje Tri rasprave o seksualnoj teoriji izrekao sam mišljenje da svaki razvojni stupanj
psihoseksualnosti nudi jednu mogućnost „fiksacije“, a time i jedno dispozicijsko mjesto. Osobe
koje se nisu u potpunosti oslobodile stadija narcizma, te tamo dakle imaju fiksaciju koja može
djelovati kao dispozicija za bolest, izložene su opasnosti da visoka plima libida koji ne nalazi
drugoga odvoda podvrgne njihove socijalne nagone seksualizaoiji i time poništi sublimacije
postignute tokom njihova razvoja. Takvom jednom rezultatu može voditi sve što izaziva
povratno strujanje libida („regresija“), bilo da je to s jedne strane kolateralno pojačanje libida
izazvano razočaranjem u odnosu sa ženom, ili pak izravni zastoj libida nastao neuspjehom u
socijalnim odnosima s drugim muškarcem - oba su slučajevi „uskrate“ - bilo da je riječ o općem
porastu libida koji postaje odveć snažan da bi se mogao odliti već otvorenim kanalima i koji
zbog toga probija nasip na najslabijem mjestu. Kako u našim analizama otkrivamo da se
paranoici nastoje obraniti od takve seksualizacije svojih socijalnih nagonskih zaposjednuća,
prisiljeni smo pretpostaviti da slabo mjesto njihova razvoja treba tražiti negdje između
autoerotizma, narcizma i homoseksualnosti, i da tamo leži njihova dispozicija za bolest koja bi
se možda mogla točnije odrediti. Sličnu dispoziciju morali bismo pripisati Kraeplinovoj
dementii praecox ili shizofreniji (prema Bleuleru); i nadamo se da ćemo kasnije doći do čvrstog
oslonca na kojem ćemo razlike u obliku i ishodu obiju afekcija moći obrazložiti odgovarajućim
razlikama u bolesnikovim disponirajućim fiksacijama.
Ako sada zahtjev homoseksualne fantazije želje da se voli muškarac smatramo jezgrom
sukoba u paranoji muškarca, onda zacijelo nećemo zaboraviti da do potvrde jedne tako važne
pretpostavke možemo doći samo nakon istraživanja velikog broja svih oblika paranoičkog
oboljenja. Moramo dakle biti spremni nato da našu tvrdnju eventualno ograničimo na jedan
jedini tip paranoje. Ipak, ostaje čudno da se poznati glavni oblici paranoje svi mogu prikazati
kao proturječja jednom jedinom stavu „Ja (muškarac) ga (muškarca) volim“, i da oni štoviše
iscrpljuju sve moguće formulacije tog proturječja.
Stavu „Ja ga volim (muškarca)“ proturječi: a) ludilo pro gon jenosti kada glasno
proklamira:

211
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

„Ja ga ne volim - ja ga mrzim.“ To proturječje koje u nesvjesnome ne bi moglo drugačije

glasiti, ne može u paranoika postati u tom obliku svjesno. Mehanizam tvorbe simptoma u
paranoji zahtijeva da unutarnje opažanje, osjećaj, bude zamijenjeno vanjskim opažanjem.
Time se stav „Mrzim ga“ projekcijom preobražava u drugi: „On me mrzi (progoni), što će mi
dati za pravo da ja njega mrzim.“ Pokretački nesvjesni osjećaj izgleda tako kao zaključak
izveden iz vanjskog opažanja:
„Ja ga ne volim - ja ga mrzim - jer me progoni.“
Promatranje ne ostavlja nikakve dvojbe u tome da progonitelj nije nitko drugi nego onaj
koga se nekoć voljelo.
Jedan drugi element za proturječje uzima eroto-manija koja bi bez tog shvaćanja ostala
posve nerazumljiva.
„Ja ne volim njega - ja volim nju.“
I ista prisila na projekciju tjera stav da se preobrazi: „Zamjećujem da me ona voli.“
„Ja ne volim njega - ja volim nju - jer me ona voli.“ Mnogi slučajevi erotomanije mogli bi
ostaviti utisak pretjerane ili izobličene fiksacije bez ikakvog drugog obrazloženja, kad našu
pažnju ne bi privukla okolnost da sve te zaljubljenosti ne započinju internim opažanjem
voljenja, nego vanjskim opažanjem onoga biti voljen. Ali u tom obliku paranoje srednji stav „Ja
volim nju“ također može postati svjestan, jer njegovo proturječje spram prvog stava nije
kontradiktorno i nije toliko nepodnošljivo kao ono između ljubavi i mržnje. Ipak dakle ostaje
moguće da se pored njega voli i nju. Na taj način može se dogoditi da onaj stav projekcijske
zamjene „ona me voli“, iznova odstupi spram „temeljno-jezičnog“ stava „Ja volim nju“.
c) Treći još mogući način proturječja bilo bi sada ludilo ljubomore koji možemo u
karakterističnim oblicima proučavati u žene i muškarca.
a) Ludilo ljubomore alkoholičara. Uloga alkohola u toj afekciji razumljiva nam je u svim
mogućim pravcima. Znamo da to sredstvo uživanja ukida zapreke i poništava sublimacije.
Muškarac nerijetko biva natjeran na alkohol svojim razočaranjem u odnosu sa ženom, ali to u
pravilu znači da on odlazi u gostionicu i u društvo muškaraca koji mu pružaju ono osjećajno
zadovoljenje koje ne dobija kod kuće od svoje žene. Postanu li ti muškarci objekti snažnijeg
libidnog zaposjednuća u njegovom nesvjesnom, on će se braniti od toga trećom vrstom
proturječja:
„Nisam ja taj koji voli muškarca - ona ga voli“ - i sumnjiči ženu zbog svih onih muškaraca
koji su ga doveli u iskušenje da ih voli.
Projekcijsko iskrivljenje mora ovdje otpasti, jer je s promjenom subjekta koji voli čitav
proces ionako izbačen iz Ja. To da žena voli muškarce, za njega ostaje stvar vanjskog opažanja;
ali to da on samoga sebe ne voli, nego mrzi, da ne voli ovu, nego onu osobu, to su svakako
činjenice unutarnjeg opažanja.
Posve analogno stvara se paranoja ljubomore u žena.
„Nisam ja ta koja voli žene - on ih voli.“ Ljubomorna žena sumnjiči muža za sve žene koje
se njoj samoj sviđaju zbog svog disponirajućeg narcizma koji je postao presnažan i zbog svoje
homoseksualnosti. Utjecaj životnog razdoblja u kojem je došlo do fiksacije jasno se očituje u
izboru ljubavnih objekata koje ona imputira svome mužu; to su često stare, za stvarnu ljubav
nepogodne osobe, ponovno oživljeni likovi njegovateljica, služavki, prijateljica iz djetinjstva ili
izravno njenih konkurentskih sestara.
Sada možemo pretpostaviti da jedan takav stav koji se sastoji iz tri člana, kao što je „Ja ga
volim“, dopušta tri vrste proturječja. Ludilo ljubomore proturječi subjektu, ludilo

212
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

progonjenosti glagolu, a erotomanija objektu. Međutim, stvarno je moguća i četvrta vrsta

proturječja - ona koja cijeli stav odbija u potpunosti:
„Ja uopće ne volim - ne volim nikoga“ - a kako čovjek nekamo ipak mora sa svojim libidom,
taj nam stav izgleda psihološki ekvivalentan stavu: „Volim samo sebe.“ Ta vrsta proturječja
daje nam dakle ludilo veličine koje možemo shvatiti kao seksualno precjenjivanje vlastitog Ja i
staviti na stranu poznatog precjenjivanja ljubavnog objekta285.
Za druge dijelove učenja o paranoji nije bez značenja to da se u većini drugih oblika
paranoičkog oboljenja može ustanoviti element ludila veličine. Imamo pravo pretpostaviti da
je ludilo veličine općenito infantilno i da se u kasnijem razvoju žrtvuje interesima društva; i ni
jedan ga drugi utjecaj ne suzbija tako intenzivno kao zaljubljenost koja snažno obuzima
individuuma.
„Denn wo die Lieb’ erwacht, stribt
das Ich, der finstere Despot.“286
Nakon ovih razmatranja neočekivanog značenja koje homoseksualna fantazija ima za
paranoju, vratimo se onim dvama momentima u kojima smo otpočetka mislili otkriti ono
karakteristično za ovaj oblik oboljenja: mehanizmu tvorbe simptoma i mehanizmu
potiskivanja.
Isprva dakako nemamo pravo pretpostaviti da su ta dva mehanizma identična, da se
tvorba simptoma odvija istim putem kao i potiskivanje, ali da pritom možda svaki proces ide u
suprotnom smjeru. Ne čini nam se ni odveć vjerojatnim da takva identičnost uopće postoji;
ipak htjeli bismo se u toj stvari suzdržati od svake tvrdnje sve dok ne vidimo rezultate
istraživanja.
(„Jer tamo gdje se ljubav probudi umire Ja, mračni despot.“)
Na tvorbi simptoma u paranoji prije svega pada u oči ona crta koja zaslužuje naziv
projekcije. Unutarnje opažanje biva suzbijeno, a kao zamjena za njega do svijesti dolazi (nakon
što je pretrpio određeno iskrivljenje) njegov sadržaj u obliku vanjskog opažanja. Iskrivljenje se
u ludilu progonjenosti sastoji u preobrazbi afekta; ono što se kao ljubav trebalo osjetiti iznutra,
opaža se izvana kao mržnja. Lako bismo mogli doći u iskušenje da taj čudnovati proces
proglasimo onim najvažnijim u paranoji i apsolutno patognomičnim za nju, kada se
pravovremeno ne bismo sjetili da 1. projekcija ne igra u svim oblicima paranoje jednaku ulogu
i da se 2. ona ne javlja samo u paranoji, nego i pod drugim okolnostima duševnog života, te da
joj je u stvari dodijeljen regularan udio u našem stavu prema vanjskom svijetu. Kada naime
uzroke određenih senzacija pripisujemo vanjskom svijetu, umjesto da ih (kao u slučaju drugih)
tražimo u sebi samima, onda i taj normalni proces zaslužuje ime projekcije. Upozoreni tako da
je u razumijevanju projekcije riječ o općenitijim psihološkim problemima, odlučili smo da
proučavanje projekcije, a time i mehanizma paranoičke tvorbe simptoma ostavimo nekoj
drugoj prilici. Okrenimo se stoga pitanju kako da sebi predočimo mehanizam potiskivanja u
paranoji. Unaprijed mogu reći - a to ujedno opravdava naše privremeno odricanje - da ćemo
otkriti kako se način na koji se odvija proces potiskivanja daleko neposrednije poklapa s
razvojnom poviješću libida i dispozicijama danim u njoj, nego način tvorbe simptoma.

285
Tri rasprave o seksualnoj teoriji (1905 d). - Isto shvaćanje i formula mogu se naći u
Abrahama (1. c.) i Maedera (1. c.).
286
Dželaledin Rumi, prijevod Ruckertov; citirano prema Kuhlen-beckovom uvodu u V
Svezak Djela Giordana Bruna.
213
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

U psihoanalizi smo navikli promatrati patološke fenomene kao da sasvim općenito

proizlaze iz potiskivanja. Osmotrimo li pažljivije ono što smo nazvali „potiskivanjem“, naći
ćemo povoda da taj proces razložimo u tri faze koje se pojmovno mogu lako međusobno
razlikovati.
1) Prva faza sastoji se u fiksaciji koja je prethodnik i uvjet svakog „potiskivanja“. Činjenica
fiksacije može se opisati ovako: jedan nagon ili dio nagona nije u stanju pratiti sve ostalo na
normalno predviđenom putu razvoja, tako da uslijed ove razvojne zapreke ostaje na jednom
infantilnijem stadiju. Dotična se libidna strujanja odnose zatim prema kasnijim psihičkim
tvorbama tako kao da pripadaju sistemu nesvjesnog, odnosno kao da su potisnuta. Već smo
rekli da u takvim fiksacijama leži dispozicija za kasnije oboljenje, a sada možemo dodati, da o
njima prije svega ovisi i ishod treće faze potiskivanja.
2) Druga faza potiskivanja predstavlja pravo potiskivanje koje smo do sada pretežno
imali pred očima. Ono proizlazi iz sistema Ja koji su postigli viši stupanj razvoja i koji su
sposobni da postanu svjesni, te se ono zapravo može opisati i kao „naknadno tiskanje“. Ono
ostavlja utisak bitno aktivnog procesa, dok fiksacija zapravo izgleda kao da je pasivno zaostala.
Potiskivanju podliježu ili psihički potomci onih primarno zaostalih nagona ukoliko je
zahvaljujući njihovom pojačanju došlo do sukoba između njih i Ja (ili nagona sukladnih s Ja), ili
pak takve psihičke težnje kojima se iz drugih razloga suprotstavlja snažna odbojnost. Ta
odbojnost ne bi međutim imala za posljedicu potiskivanje, da se nije stvorila neka veza između
neželjenih težnji koje valja potisnuti i onih težnji koje su već potisnute. Tamo gdje je to slučaj,
zajednički djeluju odbijanje koje vrše svjesni i privlačenje koje vrše nesvjesni sistemi uspješno
sprovodeći potiskivanje. Oba ovdje oposebljena slučaja u zbiljnosti ne moraju biti tako oštro
razdvojena i mogu se razlikovati samo po većem ili manjem doprinosu primarno potisnutih
nagona.
3) Treća, za patološke fenomene najvažnija faza je faza neuspjeha potiskivanja, provale,
povratka potisnutog. Ta provala vrši se iz točke fiksacije i sastoji se u regresiji libidnog razvoja
sve do te točke.
Raznolikost tih mjesta fiksacije već smo spomenuli; ima ih onoliko koliko i stupnjeva u
razvoju libida.
Moramo biti spremni i na druge raznolikosti u mehanizmima pravog potiskivanja i
mehanizmima provale (ili tvorbe simptoma) i možemo već sada pretpostaviti da sve te
raznolikosti nećemo moći svesti jedino na razvojnu povijest libida.
Lako je pogoditi da smo ovim razmatranjima dodirnuli problem izbora neuroze kojeg se
ne možemo prihvatiti bez predradnji druge vrste. Sjetimo se sada da smo se fiksacijom već
bavili, da smo razmatranje tvorbe simptoma odgodili i ograničimo se na pitanje da li analiza
Schreberova slučaja baca kakvo svjetlo na mehanizam (pravog) potiskivanja koji prevladava u
paranoji.
Na vrhuncu bolesti u Schrebera se pod utjecajem vizija „dijelom užasne prirode, ali
dijelom i neopisive uzvišenosti“ (73) stvorilo uvjerenje u neizbježnost velike katastrofe, u
propast svijeta. Glasovi su mu govorili da je sada djelo 14000 godišnje prošlosti izgubljeno i da
je zemlji suđeno da će trajati još samo 212 godina (71); pod kraj svoga boravka u Flechsigovoj
bolnici smatrao je da je i to razdoblje već prošlo. On sam je bio „jedini još preostali zbiljski
čovjek“, a ono malo ljudskih likova koje bi viđao, liječnika, bolničare i pacijente, proglasio je
„očudotvorenim, površno sklepanim muškarcima“. Povremeno se probijalo i recipročno
strujanje; u ruke su mu došle novine u kojima je mogao pročitati vijest o vlastitoj smrti (81);
on sam je postojao u drugom, manje vrijednom liku i u njemu je jednoga dana tiho nestao

214
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

(73). Ali oblik ludila kojeg se čvrsto držalo njegovo Ja i u kojem je žrtvovao svijet, pokazao se
daleko snažnijim. 0 uzrocima te katastrofe stvorio je sebi različite predodžbe; čas je mislio da
će se zemlja zalediti zbog povlačenja sunca, čas je vjerovao da će je razoriti potres, pri čemu
je kao „vidovnjak“ dospio u sličnu ulogu izazivača u kojoj je bio jedan drugi vidovnjak koji je
navodno 1775. izazvao veliki potres u Lisabonu (91). Ili je pak Flechsig bio krivac; svojim
čarobnjačkim umijećem proširio je strah i užas među ljudima, razorio temelje religije i
prouzrokovao raspirivanje opće nervoznosti i nemorala čije su posljedice bile mnoge pošasti
koje su poharale čovječanstvo (91). U svakom slučaju propast svijeta je bila posljedica sukoba
između njega i Flechsiga, ili kako je to prikazala etiologija druge faze njegova ludila, posljedica
njegove nerazrješive veze s bogom, dakle ona je bila nužan rezultat njegova oboljenja. Godinu
dana kasnije kada se dr Schreber vratio u ljudsku zajednicu i kada na knjigama, muzičkim
instrumentima i ostalim upotrebnim predmetima koji su iznova dospjeli u njegove ruke nije
mogao zamijetiti ništa što bi bilo u skladu s pretpostavkom velikog vremenskog jaza u povijesti
čovječanstva, priznao je da njegovo shvaćanje više nije bilo održivo: „... ne mogu više izbjeći
priznanje da je izvanjski promatrano sve ostalo po starom. Nije li se ipak dogodila dubokosežna
unutarnja promjena, pitanje je koje ću razmotriti kasnije.“ (84-5) Za njega nije bilo sumnje da
je svijet za vrijeme njegove bolesti propao i da taj koji sada vidi pred sobom ipak nije onaj isti.
Jedna takva svjetska katastrofa za vrijeme burnog stadija paranoje nije rijetka ni u drugim
povijestima bolesti287. Pustimo li da nas na tlu našeg shvaćanja libidnog zaposjednuća vodi
njegova ocjena drugih ljudi kao „površno sklepanih muškaraca“, razjašnjenje ovih katastrofa
nam neće biti teško288. Bolesnik je s osoba iz njegove okoline, i općenito iz vanjskog svijeta
povukao libidno zaposjednuće koje im je ranije bilo okrenuto; time je sve za njega postalo
ravnodušno i sporedno, te je posredstvom sekundarne racionalizacije moralo biti proglašeno
„očudotvorenim, površno sklepanim“. Propast svijeta je projekcija te unutarnje katastrofe;
njegov subjektivni svijet je propao, otkako je on povukao svoju ljubav s njega289.
Nakon što je Faust izrekao kletvu koja ga je oslobodila od svijeta, kor duhova pjeva:
„Weh! weh!
du hast sie zerstort,
die schone Welt,
mit machtiger Faust;
sie stiirzt, sie zerfallt!
Ein Halbgot hat sie zerschlagen!

Machtiger
der Erdensohne,
Prachtiger

287
Jednu drugačije motiviranu vrstu „propasti svijeta“ nalazimo na vrhuncu ljubavne
ekstaze (Wagnerov Tristan i Izolda), sva zaposjednuća usmjerena vanjskome svijetu ovdje ne
usisava Ja, nego jedini ljubavni objekt.
288
64 Usp. Abraham (1908) - Jung (1907). - Abrahamov kratki rad sadrži gotovo sva bitna
gledišta ove studije o Schreberovom slučaju.
289
Možda ne samo libidno zaposjednuće, nego i interes uopće, dakle i zaposjednuća koja
proizlaze iz Ja. Vidi niže diskusiju o tom pitanju.

215
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

baue sie wieder,

in đeinem Busen baue sie auf!“
(Jao, jao!
Razori, jest,
Taj lijepi svijet;
Snažna ti pest;
Rasu se svijet!
Polubog smrvi ga jedan!

Od drugih moćniji Zemaljski sine,

Svijet krasniji Izgradi snova,
U srcu svom izgradi njeg!)
Goethe, Faust, I Dio, Prizor 4. Prijevod: Tito Strozzi, Zagreb 1970.
I paranoik ga iznova gradi, doduše ne krasnijeg, ali barem takvog da u njemu ponovo može
živjeti. On ga podiže radom svoga ludila. Sumanuta tvorba koju držimo proizvodom bolesti, u
stvari je pokušaj izlječenja, rekonstrukcija. Ona nakon katastrofe više ili manje uspijeva, ali
nikada potpuno; u svijetu se zbila, kako bi to rekao Schreber, „dubokosežna unutarnja
promjena“. Ali čovjek je iznova zadobio odnos prema osobama i stvarima svijeta, odnos koji je
sada često veoma intenzivan, premda može biti i neprijateljski, dok je ranije bio pun nade i
sasvim nježan. Možemo dakle reći: proces pravog potiskivanja sastoji se u odvajanju libida od
ranije voljenih osoba - i stvari. On se vrši nijemo; ništa nam ne govori da se on odvija, tako da
smo prisiljeni zaključak o njegovom postojanju donijeti na temelju naknadnih procesa. Ono
što se bučno nameće našem opažanju, je proces ozdravljenja koji poništava potiskivanje i
libido vraća natrag osobama koje je ovaj bio napustio. U paranoji taj se proces vrši putem
projekcije. Kada smo rekli da je osjet koji je iznutra suzbijen projiciran prema van, nismo bili u
pravu; naprotiv, uviđamo da se ono što je iznutra ukinuto vraća izvana. Temeljito istraživanje
procesa projekcije koje smo bili odgodili za drugu priliku pružit će nam ovdje zadnje uporište.

Činjenica da nas nove spoznaje prisiljavaju sada na niz daljnjih diskusija, nikako ne bi
trebala biti razlog za nezadovoljstvo.
1) Prvo promišljanje nam govori da se odvajanje libida niti ne događa isključivo u paranoji,
a niti tamo gdje se inače događa ima kobne posljedice. Posve je moguće da je odvajanje libida
onaj bitni i pravilni mehanizam svakog potiskivanja; o tome ne možemo znati ništa sve dok se
analognom istraživanju ne podvrgnu druge afekcije koje su utemeljene na potiskivanju.
Sigurno je da mi u normalnom duševnom životu (i to ne samo u tuzi) stalno vršimo takva
povlačenja libida s osoba i drugih objekata i da pritom ne obolijevamo. Kada se Faust izričući
one kletve oslobodio svijeta, onda to nije rezultiralo nikakvom paranojom niti nekom drugom
neurozom, nego posebnim oblikom cjelovitog psihičkog raspoloženja. Odvajanje libida po i za
sebe ne može dakle biti ono patogeno u paranoji; potrebna je jedna posebna karakteristika
koja može razlikovati paranoičko odvajanje libida od drugih vrsta istoga procesa. Nije teško
predložiti jednu takvu karakteristiku. Kakva je daljnja primjena libida koji je odvajanjem postao
slobodan? U normalnim slučajevima smjesta se traži zamjena za ukinuto pričvršćenje; sve dok
se ta zamjena ne nađe, slobodni se libido u lebdećem stanju zadržava u psihi, gdje izaziva
napetosti i utječe na raspoloženje; u histeriji se oslobođeni iznos libida pretvara u tjelesne

216
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

inervacije ili strah. U paranoji međutim imamo kliničke znake za to da se libido povučen s
objekata primjenjuje na poseban način. Sjetimo se da u većini slučajeva paranoje nailazimo na
jedan dio ludila veličine i da ludilo veličine može samo za sebe konstituirati paranoju. Iz toga
želimo zaključiti da se oslobođeni libido u paranoji pričvršćuje za Ja i primjenjuje za uvećanje
Ja. Time je došlo do vraćanja na stadij narcizma koji nam je poznat iz razvoja libida i u kojem
je vlastito Ja bilo jedini seksualni objekt. Na temelju tog kliničkog iskaza možemo pretpostaviti
da su paranoici donijeli sobom fiksaciju u narcizmu i možemo ustvrditi da je duljina koraka
unatrag od sublimirane homoseksualnosti do narcizma mjera iznosa regresije karakteristične
za paranoju.
2) Ovdje se također nameće jedan prigovor koji bi se mogao osloniti na Schreberovu
povijest bolesti (kao i na mnoge druge) ističući da ludilo progonjenosti (usmjereno protiv
Flechsiga) bez sumnje nastupa ranije od fantazije svjetske propasti, tako da navodni povratak
potisnutog prethodi samom potiskivanju, što je očigledno besmisleno. Tom prigovoru za volju
moramo s razine općenitog razmatranja sići do pojedinačnog ocjenjivanja zasigurno veoma
kompliciranih stvarnih okolnosti. Mora se priznati mogućnost da jedno takvo odvajanje libida
može biti kako parcijalno, u smislu povlačenja s jednog jedinog kompleksa, tako i opće.
Parcijalno bi odvajanje moglo biti daleko češće i moglo bi nastupati kao uvod onom općem jer
ga prije svega mogu motivirati samo utjecaji života. Moguće je da se proces okonča tim
parcijalnim odvajanjem ili da se nastavi do općeg koje ludilom veličine upadljivo najavljuje
svoju prisutnost. U Schreberovom slučaju je odvajanje libida od osobe Flechsiga ipak moglo
biti ono primarno; za njim je uskoro uslijedilo ludilo koje je libido iznova vratilo Flechsigu (s
negativnim predznakom kao dokazom da se potiskivanje dogodilo) i tako poništilo rad
potiskivanja. Sada je iznova izbila borba potiskivanja posluživši se ovaj put snažnijim
sredstvima; u mjeri u kojoj je osporavani objekt postao najvažniji u vanjskome svijetu, hoteći
s jedne strane sav libido povući na sebe i mobilizirajući s druge strane sve otpore protiv sebe,
mogla bi se i borba oko tog jedinog objekta sve više i više uspoređivati s općom bitkom u toku
koje se pobjeda potiskivanja izrazila u uvjerenju da je svijet propao i da je jedino sebstvo
preživjelo. Bacimo li pogled na umješne konstrukcije koje je Schreberovo ludilo podiglo na
religijskom tlu (hijerarhija boga - ispitane duše - predvorja neba - niži i viši bog), moći ćemo
retrospektivno ocijeniti kakvo je bogatstvo sublimacija razrušeno ovom katastrofom općeg
odvajanja libida.
3) Treće razmatranje koje se kreće na tlu ovdje razvijenih pogleda postavlja nam pitanje:
ne bismo li trebali pretpostaviti da je opće odvajanje libida od vanjskog svijeta dovoljno
djelatno da bi se iz njega mogla objasniti „propast svijeta“ i ne bi li u tom slučaju zadržana Ja-
zaposjednuća morala biti dostatna da se zadrži veza s vanjskim svijetom? Tada bismo morali
ili pretpostaviti da se ono što nazivamo libidno zaposjednuće (interes iz erotičkih izvora)
poklapa s interesom uopće, ili uzeti u obzir mogućnost da zamašni poremećaj u smještanju
libida može također inducirati odgovarajući poremećaj u Ja-zaposjednućima. No, to su
problemi spram kojih smo još sasvim bespomoćni i nespremni. Kada bismo mogli poći od
kakvog utemeljenog učenja o nagonima, onda bi stvar bila drugačija. Istina je međutim da mi
jednim takvim učenjem ne raspolažemo. Mi nagon shvaćamo kao granični pojam između
somatskog i duševnog, vidimo u njemu psihičke predstavnike organskih sila i prihvaćamo
popularno razlikovanje između Ja-nagona i seksualnog nagona koje izgleda da se podudara s
biološki determiniranim dvojakim položajem pojedinačnog bića koje s jedne strane teži
vlastitom održanju, dok s druge strane nastoji održati vrstu. Sve ostalo su međutim
konstrukcije koje podižemo i koje smo spremni iznova napustiti kako bismo se orijentirali u
metežu mračnih duševnih procesa. Upravo od psihoanalitičkog istraživanja patoloških

217
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

duševnih procesa očekujemo da će nas prisiliti na određene odluke u pitanjima teorije nagona.
Kako su ta istraživanja još u povojima i kako ih vrše mnogi izolirani pojedinci, ta se očekivanja
zasada ne mogu ispuniti. Mogućnost povratnog djelovanja libidnih poremećaja na Ja-
zaposjednuća smjeli bismo jednako malo odbaciti kao i obratnu mogućnost, naime sekundarni
ili inducirani poremećaj libidnih procesa izazvan abnormalnim promjenama u Ja. Posve je
vjerojatno da procesi te vrste sačinjavaju razlikovnu karakteristiku psihoze. Koliko se od svega
toga može primijeniti na paranoju, za sada se ne može reći. Želio bih tek istaknuti jedno jedino
gledište. Ne može se tvrditi da je paranoik, čak i na vrhuncu potiskivanja, u potpunosti povukao
svoj interes s vanjskoga svijeta, kao što je nepredvidiv slučaj u izvjesnim drugim oblicima
halucinatornih psihoza (Maynertova amentia, na primjer). On opaža vanjski svijet, uzima u
obzir promjene koje se dešavaju u njemu i biva pod njegovim dojmom potaknut na davanje
objašnjenja („površno sklepani“ muškarci). Stoga držim i te kako vjerojatnim da se njegov
izmijenjen odnos prema svijetu može objasniti jedino, ili uglavnom, gubitkom libidnog
interesa.
4) U pogledu odnosa između paranoje i dementiae praecox ne može se izbjeći pitanje
kako jedno takvo shvaćanje ove prve afekcije povratno djeluje na razumijevanje druge. Držim
da je Kraeplin učinio posve opravdan korak kada je mnogo toga što se ranije nazivalo
paranojom stopio, zajedno s katatonijom i drugim oblicima, u jedan novi klinički entitet,
premda svakako mislim da je ime dementiae praecox osobito nespretno odabrano. To pak što
je Bleuler istu grupu oblika označio imenom shizofrenije, također zaslužuje prigovor, jer to ime
izgleda upotrebljivo samo ukoliko zaboravimo značenje te riječi. U suprotnome ono previše
toga prejudicira primjenjujući jednu teoretski postuliranu karakteristiku kao naziv - i to takvu
karakteristiku koja ne pripada isključivo toj afekciji i koja se u svjetlu drugih razmatranja ne
može proglasiti bitnom. U cjelini međutim nije toliko važno kako se nazivaju slike bolesti.
Bitnije mi izgleda, da se paranoja održi kao samostalni klinički tip, bez obzira što njenu sliku
još tako često kompliciraju shizofrene crte; ona se naime sa stajališta teorije libida može
zahvaljujući drugoj lokalizaciji disponirajuće fiksacije i drugom mehanizmu povratka
potisnutog (tvorbe simptoma) lako razlikovati od dementiae praecox, s kojom ima zajedničku
glavnu karakteristiku pravog potiskivanja - odvajanje libida praćeno njegovom regresijom na
Ja. Mislim da bi bilo najsvrsishodnije dementii praecox dati ime parajrenije. Taj pojam po sebi
neodređenog sadržaja omogućuje da dođe do izražaja njen odnos s paranojom (čije ime je
nepromjenjivo) i osim toga podsjeća na hebefreniju koja se rastvorila u dementii praecox.
Pritom nas ne treba zabrinjavati što je to ime već ranije predloženo u druge svrhe, jer se te
druge primjene nisu uspjele održati.
Abraham (loc. cit.) je na veoma uvjerljiv način dokazao da je okretanje libida od vanjskog
svijeta osobito jasna karakteristika dementiae praecox. Iz te karakteristike zaključujemo da se
potiskivanje vrši posredstvom odvajanja libida. Fazu burnih halucinacija i ovdje shvaćamo kao
fazu borbe potiskivanja s pokušajem ozdravljenja koji želi iznova dovesti libido do njegovih
objekata. U delirijima i motoričkim stereotipima ove bolesti Jung je izvanrednom analitičkom
oštroumnošću prepoznao grčevitom upornošću zadržane ostatke nekadašnjih objektnih
zaposjednuća. Taj pokušaj ozdravljenja koji promatrači smatraju samom bolešću ne služi se
međutim kao u paranoji projekcijom, nego halucinatornim (histeričkim) mehanizmom. To je
jedna od velikih razlika dementiae praecox i paranoje; moguće ju je genetički objasniti iz
jednog drugog pravca. Ishod dementiae praecox, ukoliko bolest nije ostala odveć parcijalna,
ukazuje nam na drugu razliku. On je općenito mnogo nepovoljniji nego u slučaju paranoje;
pobjedu ne odnosi kao u potonjoj rekonstrukciji, nego potiskivanje. Regresija ne ide samo do
narcizma koji se ispoljava u ludilu veličine, nego sve do potpunog napuštanja objektne ljubavi

218
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

i povratka infantilnom autoerotizmu. Disponirajuća fiksacija mora dakle biti smještena mnogo
dalje nego u paranoji, negdje na početku razvoja od autoerotizma do objektne ljubavi. Također
nije nimalo vjerojatno da homoseksualni poticaji koje tako često, a možda i redovito, nalazimo
u paranoji, igraju slično važnu ulogu u etiologiji daleko ekstenzivnije dementiae praecox.
Naše pretpostavke o disponirajućoj fiksaciji u paranoji čine lako shvatljivim da jedan slučaj
može započeti s paranoičkim simptomima i zatim se ipak razviti do demencije, da se
paranoičke i shizofrene pojave mogu kombinirati u svakom omjeru i da može nastati jedna
slika bolesti kao što je Schreberova koja zaslužuje ime paranoičke demencije, jer po stvaranju
fantazije želje i halucinacija odgovara parafreničkom, a po povodu, mehanizmu projekcije i
ishodu, paranoičkom karakteru. Moguće je naime da je u razvoju ostavljeno više fiksacija od
kojih svaka po redu dopušta provalu odbijenog libida; najprije možda one koje su kasnije
stečene, a zatim, u daljnjem toku bolesti i one izvorne koje su smještene bliže ishodišnoj točki.
Bilo bi nam drago da znamo kojem uvjetu ovaj slučaj zahvaljuje svoj relativno povoljan ishod;
ne bismo se naime tako rado odlučili da za ovaj ishod učinimo jedino odgovornim nešto tako
slučajno kao što je „poboljšanje izazvano premještajem“290 koje je nastupilo s napuštanjem
Flechsigove bolnice. Međutim, naše nedovoljno poznavanje intimnih okolnosti ove povijesti
bolesti čini odgovor na to zanimljivo pitanje nemogućim. Mogli bismo ipak izraziti našu slutnju
da su bitno pozitivno naglašen kompleks oca, kao i vjerojatno nepomućen stvarni odnos s
uzoritim ocem kasnijih godina, omogućili bolesnikovo izmirenje s homoseksualnim
fantazijama, a time i ishod bolesti koji bismo u neku ruku mogli nazvati ozdravljenjem.
Kako se ja niti bojim kritike, a niti stidim samokritike, nemam nikakav motiv da izbjegnem
spomenuti jednu sličnost koja će možda štetiti našoj teoriji libida pred sudom mnogih čitatelja.
Schreberove „božanske zrake“ koje su nastale zgušnjavanjem sunčevih zraka, živčanih vlakana
i spermatozoa, nisu zapravo ništa drugo nego stvarno prikazana, prema van projicirana libidna
zaposjednuća; zahvaljujući njima možemo govoriti o upadljivoj podudarnosti Schreberova
ludila s našom teorijom. Bolesnikovo vjerovanje da svijet mora propasti jer njegovo Ja povlači
sve zrake na sebe, njegova ustrašena zabrinutost, koja je došla do izražaja kasnije za vrijeme
procesa rekonstrukcije, da će bog raskinuti svoju vezu zraka s njim, - te i mnoge druge
pojedinosti Schreberove tvorbe ludila zvuče gotovo kao endopsihička opažanja procesa čije
postojanje sam ovdje pretpostavio kao temelj razumijevanju paranoje. Mogu se međutim
pozvati na svjedočanstvo jednog prijatelja i kolege stručnjaka kada tvrdim da sam teoriju
paranoje razvio prije nego mi je bio poznat sadržaj Schreberove knjige. Ostaje budućnost da
odluči da li u mojoj teoriji ima više ludila no što sam ja spreman priznati, ili u Schreberovom
ludilu ima više istine no što su drugi danas spremni vjerovati.
Napokon, ne bih htio završiti ovaj rad koji je ponovo samo odlomak veće cjeline, a da ne
uputim na dva glavna stava u pravcu čijih dokazivanja napreduje libido-teorija neuroza i
psihoza: naime, da neuroze u bitnome proizlaze iz sukoba Ja sa seksualnim nagonom i da
njihovi oblici čuvaju otiske razvojne povijesti libida.

Postskriptum (1912)
Obrađujući povijest bolesti predsjednika senata Schrebera namjerno sam se ograničio na
minimum tumačenja. Pouzdaj em se naime u to da će svaki čitatelj koji poznaje psihoanalizu

290
Usp. Riklin (1905).
219
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

moći saznati iz izložene građe više no što sam ja izričito naveo i da mu neće biti teško da bliže
privuče niti i izvuče zaključke koje sam ja tek naznačio. Zahvaljujući sretnom slučaju onaj isti
svezak časopisa u kojem se pojavio moj rad pokazao je da se i pažnja drugih autora okrenula
Schreberovoj autobiografiji, što daje naslutiti koliko toga još valja iscrpsti iz simboličkog
sadržaja fantazija i sumanutih ideja duhom bogatih paranoika291.
Jedno slučajno obogaćenje moga znanja do kojeg je došlo nakon što sam objavio rad o
Schreberu, dovelo me sada u položaj da bolje ocijenim jednu od njegovih sumanutih tvrdnji i
prepoznam u njoj elemente koji upućuju na mitologiju. Na strani 405 spominjem poseban
odnos koji bolesnik ima prema Suncu koje sam morao proglasiti njegovim sublimiranim
„simbolom oca“. Sunce govori s njim ljudskim jezikom ukazujući mu se tako kao živo biće. On
ga običava psovati i vikati na njega prijetećim riječima; izražava štoviše svoje uvjerenje da
sunčeve zrake pred njim poblijede čim okrenut prema njima nešto glasno kaže. Nakon svoga
„ozdravljenja“ on se hvali da može mirno gledati u Sunce i da ga ono tek neznatno zasljepljuje,
što ranije dakako nije bilo moguće (Napomena na str. 139 Schreberove knjige).
Na tu u njegovom ludilu izraženu povlasticu da nezaslijepljen može gledati u sunce
nadovezuje se sada mitološki interes. U S. Reinacha292 čitamo da stari istraživači prirode tu
moć pripisuju jedino orlu koji je kao stanovnik najviših slojeva zraka bio doveden u osobito
bliski odnos s nebom, sa Suncem i munjom293. Ali iz istih izvora saznajemo i da orao svoje
mlade podvrgava kušnji prije nego ih prizna legitimnim. Ukoliko im ne uspije da gledajući u
Sunce ne trepnu, bivaju bačeni iz gnijezda.
O značenju tog životinjskog mita nema dvojbe. Životinjama je zasigurno pripisano samo
ono što je u ljudi posvećeni običaj. To što orao čini sa svojim mladima je ordal, ispitivanje
porijekla za koje znamo da su ga vršili najrazličitiji narodi davnih vremena. Tako su Kelti koji su
živjeli oko Rajne povjeravali svoju novorođenčad vodama rijeke, kako bi se uvjerili da su ona
stvarno njihove krvi. Pleme Psila koji su nastavali područje današnjeg Tripolija hvalisali su se
svojim porijeklom od zmija te su svoju djecu izlagali njihovim dodirima; legitimno rođena djeca
ili nisu bila ujedena, ili su se brzo oporavila od ujeda.294 Pretpostavka tih iskušavanja vodi
duboko u totemistički način mišljenja primitivnih naroda. Totem - životinja ili animistički
shvaćena prirodna sila, od kojih pleme izvodi svoje porijeklo - pošteđuje pripadnike tog
plemena kao svoju djecu, baš kao što oni njega štuju kao svog praoca i eventualno pošteđuju.
Ovdje smo dospjeli do stvari za koje mi se čini da omogućuju psihoanalitičke razumijevanje
izvora religije.
Orao koji daje svojim mladima da gledaju u Sunce i zahtijeva od njih da ne budu
zaslijepljeni njegovim svjetlom, ponaša se dakle kao potomak Sunca koji svoju djecu podvrgava
ispitivanju porijekla. A kada se Schreber hvali kako može nekažnjeno i nezaslijepljeno gledati
u Sunce, onda je on iznova otkrio mitološki izraz za svoj sinovski odnos prema Suncu i ponovo
potvrdio naše shvaćanje da je Sunce za njega simbol oca. Ako se sjetimo da Schreber u svojoj
bolesti otvoreno izražava svoj obiteljski ponos („Schreberovi pripadaju najvišem nebeskom
plemstvu“)295 i da smo ljudski motiv njegova oboljenja od jedne feminine fantazije želje otkrili

291
Usp. Jung (1911, 164 i 207); Spielrein (1911, 350).
292
(1905-12), Sv. 3 (1908), 80. (Prema Kelleru, 1887).
293
Slike orlova bile su postavljene na najvišim točkama svetišta, kako bi djelovale kao
„magični“ gromobrani. (Vidi Reinach, loc. cit.)
294
Vidi pregled literature u Reinacha, loc. cit. i ibid., Sv. 1, 74.
295
Denkwurdigkeiten (24) - Adel (’plemstvo’) se odnosi na Adler (’orao’).
220
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

u činjenici da nije imao djece, onda će nam postati jasna povezanost njegove sumanute
povlastice s temeljima njegove bolesti.
Ovaj mali dodatak analizi jednog paranoika može pokazati kako je dobro utemeljena
Jungova tvrdnja da mitotvoračke sile čovječanstva nisu ugasle, nego još i danas u neurozama
stvaraju iste psihičke proizvode kao i u davnim vremenima. Htio bih se vratiti jednom mom
ranije izrečenom nagovještaju296 i dodati da isto vrijedi za sile koje stvaraju religije. I mišljenja
sam da će uskoro sazreti vrijeme da proširimo jedan stav koji smo mi psihoanalitičari odavno
izrekli i da njegov individualni, ontogenetički shvaćeni sadržaj dopunimo antropološkim
dodatkom koji bi valjalo shvatiti filogenetički. Bili smo rekli: u snu i u neurozi iznova nalazimo
dijete s osobitostima njegovih načina mišljenja i njegovog afektivnog života. Sada dodajemo: i
divljaka također, i primitivnog čovjeka, onako kako nam se on pokazuje u svjetlu arheologije i
etnologije.

296
'Zwangshandlungen und Religionsiibungen’ (’Prisilne radnje i religijska praksa’) (1907
b).
221
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Izvještaj o jednom slučaju paranoje koji proturječi

psihoanalitičkoj teoriji (1915)
Prije mnogo godina zamolio me jedan poznati odvjetnik za stručno mišljenje o jednom
slučaju čije shvaćanje mu se ukazalo dvojbenim. Neka mlada dama mu se obratila tražeći
zaštitu od proganjanja jednog muškarca koji ju je bio privolio na ljubavni odnos. Tvrdila je kako
je taj čovjek zloupotrijebio njenu podatljivost i omogućio prikrivenim promatračima da
naprave fotografske snimke njihovih najintimnijih zajedničkih trenutaka; sada je, kako je rekla,
sve u njegovim rukama i on je može osramotiti pokazivanjem tih slika i natjerati je da napusti
svoj položaj. Prijatelj odvjetnik bio je dovoljno iskusan da u toj optužbi prepozna patološko
obilježje, ali je mislio da se u životu događa toliko toga što ljudi drže nevjerojatnim, tako da bi
mu u toj stvari bio dragocjen sud jednog psihijatra. Obećao je da će me sljedeći put posjetiti u
društvu tužiteljice.
Prije nego nastavim s mojim izvještajem želim priznati da sam izmijenio sredinu unutar
koje se zbio događaj koji istražujemo, tako da se ona više ne može prepoznati. Ništa drugo nije
osim toga izmijenjeno. Inače, držim da je riječ o zloupotrebi ako se u izvještaju iz bilo kojih
motiva, pa bili oni i najbolji, iskrive crte same povijesti bolesti, jer se ne može unaprijed znati
koju će stranu slučaja neki čitatelj koji samostalno prosuđuje istaknuti kao najhitniju. Na taj
način bismo naime došli u opasnost da ga odvedemo u zabludu.
Pacijentica koju sam uskoro nakon toga upoznao bila je jedna tridesetogodišnja neudana
žena neobične ljupkosti i ljepote; izgledala je mnogo mlađa no što je rekla, a dojam koji je
ostavila bio je pravi ženski. Prema liječniku se ponašala posve odbojno ne trudeći se da prikrije
svoje nepovjerenje. Sljedeću pripovijest, koja mi je zadala problem o kojem će kasnije biti
riječi, ispričala je očigledno samo pod pritiskom prisutnog odvjetnika. Izraz njenog lica kao i
ispoljavanje afekata nisu pritom odali ništa od neke obuzetosti stidom koja bi odgovarala
njenom stavu prema nepoznatom slušatelju. Bila je isključivo pod vlašću brige koja je proizašla
iz njenog doživljaja.
Dugo godina bila je namještenica u jednom velikom institutu u kojem je, kako na vlastito
zadovoljstvo, tako i na zadovoljstvo pretpostavljenih, zauzimala jedan odgovoran položaj.
Ljubavne odnose s muškarcima nikada nije tražila; živjela je mirno, sa svojom starom majkom
kojoj je bila jedini oslonac. Braće i sestara nije imala, a otac je umro prije mnogo godina. U
posljednje vrijeme približio joj se jedan muškarac, službenik istog biroa, čovjek veoma
obrazovan i prijatan, kojem nije mogla uskratiti svoje simpatije. Brak među njima bio je zbog
izvanjskih okolnosti posve isključen, ali on nije htio ni čuti da se zbog te nemogućnosti prekine
odnos. Rekao joj je kako bi bilo besmisleno odreći se zbog socijalnih konvencija svega što su
oboje željeli, na što nesumnjivo imaju pravo i što bi više no sve drugo uvećalo njihovu životnu
sreću. Kako je obećao da je neće dovesti u opasnost, pristala je napokon da ga za dana posjeti
u njegovom momačkom stanu. Tamo je pak došlo do poljubaca, zagrljaja, legli su jedno pored
drugoga i on se zadivio nad njenom djelimice obnaženom ljepotom. Usred te ljubavne scene
prestrašio ju je najednom neki nerazgovjetni šum; učinilo joj se kao da je nešto jednokratno
lupnulo ili kucnulo. Taj zvuk došao je negdje iz blizine pisaćeg stola koji je stajao koso pored
prozora; prostor između stola i prozora dijelom je bio zaklonjen teškim zastorom. Ispričala je
da je svog prijatelja smjesta upitala za značenje tog šuma i dobila od njega odgovor kako on
vjerojatno potječe od malog sata koji se nalazio na pisaćem stolu; uzet ću si međutim slobodu
da svoju primjedbu na ovaj dio njene priče ostavim za kasnije.

222
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Napuštajući prijateljev stan na stepenicama je susrela dva muškarca koji su, ugledavši je,
jedan drugome nešto došapnuli. Jedan od dvojice nepoznatih nosio je neki zamotan predmet
koji je podsjećao na kutijicu. Taj susret zaokupio je njene misli; još na povratku kući stvorila je
kombinaciju prema kojoj je ta kutijica lako mogla biti fotografski aparat, a čovjek koji ju je
nosio fotograf koji je za vrijeme njenog boravka u sobi ostao sakriven iza zastora, dok je onaj
šum koji je čula bio zapravo zvuk okidanja fotoaparata koji je došao u po nju kompromitantnoj
situaciji koju je taj čovjek izabrao ovjekovječivši je na slici. Njena se sumnjičavost prema
voljenom muškarcu otada više nije mogla utišati; progonila ga je usmeno i pismeno okrivljujući
ga i zahtijevajući od njega da joj sve objasni i da je umiri, ali je ostala potpuno gluha za sva
njegova uvjeravanja u kojima je isticao iskrenost svojih osjećaja i bezrazložnost njene optužbe.
Naposljetku se obratila odvjetniku ispričavši mu svoj doživljaj i predavši mu pisma koja je tom
prilikom primila od osumnjičenog. Kasnije sam neka od tih pisama dobio na uvid; ostavila su
na mene najbolji utisak; njihov je glavni sadržaj bio žaljenje što je jedno tako lijepo i nježno
razumijevanje razoreno tom „zlosretnom bolesnom idejom“.
Nije potrebno dokazivati da sam i ja prihvatio sud okrivljenoga. Ali slučaj je za mene imao
i drugi osim puko dijagnostičkog interesa. U psihoanalitičkoj je literaturi postojala tvrdnja da
se paranoik bori protiv pojačanja svojih homoseksualnih težnji, što u osnovi upućuje natrag na
narcistički izbor objekta. Nadalje se tvrdilo da je progonitelj u osnovi voljena osoba, ili osoba
koja je nekada bila voljena. Uzmemo li obje postavke zajedno, proizlazi zahtjev da progonitelj
mora biti istog spola kao i progonjeni. Tezu da je paranoja uvjetovana homoseksualnošću
svakako nismo postavili općenito i bez izuzetka, ali samo zato što naša promatranja nisu
dovoljno brojna. Inače bi pripadala onima koje su uslijed određenih sveza samo onda od
važnosti za nas kada mogu polagati pravo na općenito važenje. U psihijatrijskoj literaturi
zacijelo ne nedostaju slučajevi u kojima bolesnik vjeruje da je progonjen od pripadnika drugog
spola, ali posve je drugačiji dojam kada se jedan takav slučaj ima pred sobom, nego kada se o
njima čita. Ono što smo moji prijatelji i ja mogli promatrati i analizirati dosada je bez teškoća
potvrdilo vezu paranoje s homoseksualnošću. Ovaj pak slučaj koji ovdje iznosim, sa svom je
odlučnošću govorio protiv toga. Djevojka izgleda da se htjela obraniti od ljubavi prema jednom
muškarcu na taj način da je voljenog neposredno pretvorila u progonitelja; od utjecaja neke
žene ili pak protivljenja homoseksualnom vezivanju ništa se nije moglo naći.
S obzirom na to stanje stvari bilo je zacijelo najjednostavnije iznova napustiti zauzimanje
za opće važeću ovisnost ludila proganjanja o homoseksualnosti, kao i sve ono što je s tim u
vezi. Te smo se spoznaje morali odreći ukoliko nismo željeli da nas ovo odstupanje od
očekivanja navede da stanemo na stranu našeg prijatelja odvjetnika i da poput njega u ovom
slučaju, umjesto paranoičke kombinacije, priznamo jedan ispravno protumačen doživljaj. Ja
sam međutim vidio drugi izlaz koji je zasada odgodio odluku. Sjetio sam se kako često dolazimo
u situaciju da psihičke bolesnike krivo prosuđujemo zato što se njihovim slučajevima ne
bavimo dovoljno angažirano i tako premalo saznajemo o njima. Izjavio sam dakle da mi je
nemoguće danas izreći konačan sud i zamolio je da me još jednom posjeti kako bi mi
podrobnije ispričala svoju povijest uključujući i ovaj put možda previđene sporedne okolnosti.
Posredovanjem odvjetnika postigao sam pristanak pacijentice koja je inače na cijelu stvar
gledala s nepovjerenjem; on mi je također pomogao svojom izjavom da je njegova prisutnost
u drugom razgovoru suvišna.
Druga priča pacijentice nije poništila prvu, ali je donijela takve dodatke da su otpale sve
dvojbe i teškoće. Prije svega, ona nije samo jednom posjetila mladog čovjeka u njegovom
stanu, nego dva puta. Tek za drugog boravka s njim zasmetao joj je onaj zvuk na koji je
nadovezala svoju sumnju; prvi posjet je u prvom razgovoru zatajila, ispustila, jer joj više nije

223
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

izgledao važan. Za tog prvog posjeta nije se dogodilo ništa osobito, ali se dan nakon njega ipak
zbilo nešto zanimljivo. Odjel velikog poduzeća u kojem je radila, vodila je jedna starija dama
koju je ona opisala riječima: „Imala je bijelu kosu kao moja majka.“ Pacijentica je navikla da ta
njoj pretpostavljena starija dama nježno postupa s njom, da je ponekad čak i zadirkuje te je
smatrala sebe njenom posebnom ljubimicom. Dan nakon prvog posjeta mladome službeniku
pojavio se ovaj u uredu kako bi staroj dami nešto službeno saopćio i dok je on tiho pričao s
njom, našoj je pacijentici najednom postalo jasno da joj on pripovijeda o jučerašnjoj
pustolovini i da je čak odavno u nekom odnosu s njom o čemu ona dotada ništa nije znala.
Sada ta stara, bjelokosa, majčinska gospođa zna sve. Tokom dana ponašanje i izjave starije
dame učvrstile su je u njenoj sumnji. Iskoristila je prvu priliku da voljenog momka pozove na
odgovornost zbog izdaje. Ovaj se naravno energično suprotstavio toj, kako je on smatrao,
besmislenoj optužbi te mu je uspjelo da je taj puta odvrati od njenog sumanutog uobraženja,
tako da je nakon nekog vremena - mislim da je riječ o nekoliko tjedana - skupila dovoljno
povjerenja da ponovi posjet njegovom stanu. Ostalo nam je poznato iz prve priče naše
pacijentice.
Ono novo što smo saznali učinilo je odmah kraj sumnji u patološku prirodu njenog
sumnjičenja. Lako je spoznati da je bjelokosa nadstojnica zamjena za majku, da je voljeni
muškarac usprkos svoje mladosti gurnut na mjesto oca i da to što bolesnicu prisiljava da
usprkos svoj nevjerojatnosti pretpostavi postojanje ljubavnog odnosa između dvaju
nejednakih partnera, nije ništa drugo nego moć kompleksa majke. Time međutim nestaje i
prividno proturječje spram očekivanja pothranjenog psihoanalitičkim učenjem da će se kao
uvjet razvoja ludila progonjenosti ispostaviti presnažna homoseksualna vezanost. Naime,
izvorni progonitelj, instancija čijem se utjecaju želi umaknuti, i u ovom slučaju nije dakle
muškarac, nego žena. Nadstojnica zna za djevojčine ljubavne odnose, zamjera joj i tu joj svoju
osudu daje do znanja tajnovitim naznakama. Vezanost za isti spol protivi se njenim naporima
da kao ljubavni objekt zadobije pripadnika suprotnog spola. Ljubav prema majci preuzela je
riječ u svim onim težnjama koje bi u ulozi „savjesti“ htjele zaustaviti djevojku u njenom prvom
koraku na višestruko opasnom putu k normalnom seksualnom zadovoljenju i ta ljubav je ono
što ju je uspjelo omesti u njenom odnosu s tim muškarcem.
Kada majka koči ili zaustavlja seksualnu aktivnost kćeri, onda ona vrši jednu normalnu
funkciju koja je zacrtana odnosima u djetinjstvu, koja ima snažnu nesvjesnu motivaciju i koja
je društveno sankcionirana. Stvar je kćeri da se toga utjecaja oslobodi i da se na temelju šire,
racionalne motivacije odluči za određenu mjeru seksualnog uživanja koju će ona sebi dopustiti
ili uskratiti. Podlegne li u pokušaju tog oslobođenja neurotičkome oboljenju, onda je u pravilu
riječ o presnažnom, ali zasigurno nesvladanom kompleksu majke. Sukob tog kompleksa s
novim libidnim strujanjem bit će već prema upotrebljivim dispozicijama razriješen u obliku ove
ili one neuroze. U svim slučajevima pojave neurotičke reakcije neće biti određene sadašnjim
odnosom s aktualnom majkom, nego infantilnim odnosima s pradavnom slikom majke.
O našoj pacijentici znamo da je otprije mnogo godina ostala bez oca, a možemo i
pretpostaviti da zacijelo ne bi do svoje tridesete godine ostala bez muškarca, da joj oslonac
nije pružala snažna osjećajna vezanost za majku. Taj oslonac postaje za nju teški okov, jer njen
libido na zov snažne ponude počinje težiti muškarcu. Ona pokušava zbaciti taj okov sa sebe i
osloboditi se svoje homoseksualne vezanosti. Njena dispozicija - o kojoj ovdje nije potrebno
govoriti - omogućuje da se to odvija u obliku tvorbe paranoičkog ludila. Majka dakle postaje
neprijateljski nastrojen, zavidni promatrač i progonitelj. I kao takva ona je mogla biti
prevladana da kompleks majke nije zadržao svoju moć da djevojku drži dalje od muškarca, što
je i bilo u njegovoj namjeri. Na kraju te prve faze sukoba ona se dakle otuđila od majke, ali se

224
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

nije približila muškarcu. Oboje kuju zavjeru protiv nje. I tu snažnim naporima muškarca
uspijeva da je odlučno privuče k sebi. Ona svladava majčin prosvjed i spremna je pristati na
novi sastanak s voljenim. U daljnjim zbivanjima majka se više ne javlja; možemo međutim
ostati na tome da voljeni muškarac u ovoj fazi nije izravno postao progonitelj, nego tek
posrednim putem, preko majke, i to zahvaljujući svojim odnosima s majkom kojoj je u prvoj
tvorbi ludila pripala glavna uloga.
Sada bismo trebali vjerovati da je otpor napokon prevladan i da je do sada za majku
vezana djevojka uspjela zavoljeti muškarca. Ali nakon drugog sastanka dolazi do nove tvorbe
ludila kojem polazi za rukom da spretno se koristeći nekim slučajnostima upropasti tu ljubav i
tako u nastavku uspješno ostvari namjeru kompleksa majke. Ipak, još uvijek nam izgleda čudno
da se žena od ljubavi prema muškarcu brani uz pomoć paranoičkog ludila. No, prije nego
pobliže rasvijetlimo tu okolnost, htjeli bismo se osvrnuti na one slučajnosti na koje se oslanja
druga tvorba ludila usmjerena samo protiv muškarca.
Ležeći na divanu napola razodjevena pored čovjeka koga voli, ona je začula neki šum,
otprilike kao da je nešto kucnulo, lupnulo ili udarilo, šum za koji ne zna otkuda dolazi, ali koji
je protumačila kasnije, kada je na kućnom stepeništu srela dva muškarca od kojih je jedan
nosio nešto poput zamotane kutijice. Stekla je uvjerenje da je po nalogu voljenog za vrijeme
njihovih intimnih trenutaka u sobi bila prisluškivana i fotografirana. Naravno, daleko smo od
pomisli kako do tvorbe ludila ne bi ni došlo da se nije začuo taj nesretni šum. Naprotiv, iza te
slučajnosti mi spoznajemo nešto nužno što se na prisilan način moralo nametnuti jednako kao
i ona pretpostavka da postoji ljubavni odnos između voljenog muškarca i stare predstojnice
koja je odabrana kao zamjena za majku. Promatranje ljubavnog odnosa roditelja rijetko kada
nedostaje u blagu nesvjesnih fantazija i analizom ga možemo otkriti u svih neurotičara, a
vjerojatno i u svih ljudi. Te fantazijske tvorbe (fantazije promatranja spolnog odnosa među
roditeljima, fantazije zavođenja, kastracije i druge) ja nazivan prafantazijama i na drugom ću
mjestu podrobnije istražiti njihovo porijeklo, kao i njihov odnos prema individualnom
doživljavanju. Slučajni šum igra dakle samo ulogu provokacije koja aktivira tipičnu, u
kompleksu roditelja sadržanu fantaziju prisluškivanja. Dakako, pitanje je da li bismo ga mogli
označiti kao „slučajnog“. Kao što mi je O. Rank napomenuo, to je prije jedan nužni rekvizit
fantazije prisluškivanja koji ponavlja ili zvuk kojim se odaje snošaj roditelja, ili pak ono za što
se dijete koje prisluškuje boji da će ga odati. Sada smo najednom spoznali na kojem se tlu
nalazimo. Voljeni muškarac je još uvijek otac, dok je na mjesto majke stupila ona sama.
Prisluškivanje se dakle mora pripisati nekoj stranoj osobi. Postaje jasno na koji se način ona
oslobodila homoseksualne ovisnosti o majci. Djelićem regresije; umjesto da uzme majku kao
ljubavni objekt, ona se s njom poistovjetila i sama postala majka. Mogućnost te regresije
upućuje na narcističko porijeklo njenog homoseksualnog izbora objekta, a time i na postojanje
dispozicije za paranoičko oboljenje. Mogli bismo naznačiti jedan tok misli koji vodi istom
rezultatu kao i to poistovjećenje: „Ako to majka čini, mogu i ja; imam isto pravo kao i majka.“
U dokidanju slučajnosti mogli bismo poći korak dalje ne zahtijevajući od čitatelja da nas u
tome prati, jer izostanak jednog dubljeg analitičkog istraživanja onemogućava nam da u ovom
slučaju nadvladamo izvjesnu vjerojatnost. Bolesnica je u našem prvom razgovoru rekla da se
odmah raspitala za uzrok tog šuma i da je dobila odgovor kako je vjerojatno riječ o kucanju
malog sata koji se nalazio na pisaćem stolu. Uzimam sebi slobodu da tu izjavu objasnim kao
varku u sjećanju. Meni izgleda mnogo vjerojatnije da ona isprva ni na koji način nije reagirala
na taj šum i da joj je on postao važan tek nakon što je na stepenicama susrela onu dvojicu
muškaraca. Muškarac koji taj šum možda uopće nije čuo, pokušao ga je objasniti kao kucanje
sata tek kasnije kada ga je djevojka stala opsjedati svojim sumnjičenjima. „Ne znam što si tamo

225
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

mogla čuti; možda je upravo otkucao sat kao što se to povremeno događa.“ Takva naknadnost
u upotrebi dojma i takvo pomicanje u sjećanju upravo su u paranoji česti i za nju
karakteristični. Kako međutim nikada nisam razgovarao s muškarcem, a nisam mogao ni
nastaviti analizu, moja je pretpostavka ostala nedokaziva.
Usudio bih se ići i dalje u razrješavanju tih navodno realnih „slučajnosti“. Ja naime uopće
ne vjerujem da je onaj sat na stolu kucnuo, a niti da se uopće mogao čuti kakav šum. Situacija
u kojoj se ona nalazila opravdavala bi osjet kuckanja i lupkanja na klitorisu. To je onda bilo ono
što je ona naknadno projicirala prema van kao opažanje nekog vanjskog objekta. Nešto posve
slično je moguće u snu. Jedna od mojih histeričnih pacijentica jednom mi je ispričala svoj kratki
san koji ju je probudio usred noći i na koji se nije mogla nadovezati nikakva građa njenih
asocijacija. San glasi: Nešto kuca i ona se budi. Nitko nije kucao na vrata, ali su je prethodnih
noći budile bolne senzacije polucija tako da je sada imala interes da se probudi čim bi osjetila
prve znake genitalnog uzbuđenja. Isti proces projekcije htio bih u naše paranoične pacijentice
postaviti na mjesto slučajnog šuma. Ne želim dakako tvrditi da mi je bolesnica bez obzira na
naše površno poznanstvo i na sve znake jedne njoj neprijatne prisile vjerno prepričala ono što
se dogodilo za vrijeme obaju nježnih susreta, ali odijeljena kontrakcija klitorisa upravo
odgovara njenoj tvrdnji da pritom nije došlo do spajanja genitalija. U odbijanju muškarca koje
je uslijedilo nakon toga svog je udjela pored „savjesti“ zasigurno imao i osjećaj
nezadovoljenosti.
Vraćamo se sada upadljivoj činjenici da se bolesnica od ljubavi prema muškarcu brani
pomoću paranoičke tvorbe ludila. Ključ za razumijevanje daje povijest razvoja tog ludila. Ono
se izvorno usmjerilo kao što smo mogli i očekivati protiv žene, ali je sada na tlu paranoje došlo
do napretka od žene do muškarca kao objekta. Takav jedan napredak nije uobičajen u
paranoji; u pravilu nalazimo da progonjeni ostaje fiksiran na iste osobe, dakle i na isti spol na
koji se odnosio njegov ljubavni izbor prije paranoičke preobrazbe. Neurotička ga afekcija
međutim ne isključuje; naše promatranje bi moglo biti uzorom za mnoga druga. Izvan paranoje
postoje mnogi slični procesi, a među njima i oni opće poznati, koji do sada nisu sabrani pod
tim gledištem. Takozvanog neurastenika na primjer njegova nesvjesna vezanost za incestni
ljubavni objekt sprečava da neku stranu ženu uzme kao svoj objekt, ograničavajući pritom
njegovu seksualnu aktivnost na fantaziju. Ali na tlu fantazije on ostvaruje uskraćen mu
napredak i može majku i sestru zamijeniti stranim objektom. Kako pritom otpada prigovor
cenzure, on postaje u svojoj fantaziji svjestan izbora tih zamjenskih osoba.
Fenomeni tog napretka koji se pokušava ostvariti s novog, uglavnom regresivno stečenog
polazišta svrstavaju se uz bok naporima koji se poduzimaju u mnogim neurozama kako bi se
iznova zadobila ona pozicija libida koja je već postojala, ali je u međuvremenu izgubljena. Oba
niza pojava pojmovno se teško mogu razdvojiti. Previše naginjemo shvaćanju da se sukob koji
leži u temelju neuroze okončava tvorbom simptoma. U stvarnosti borba se u mnogim oblicima
produžava i nakon tvorbe simptoma. Na objema stranama javljaju se novi nagonski udjeli koji
je nastavljaju. Sam simptom postaje objekt te borbe; nastojanja koja bi ga htjela potvrditi
odmjeravaju svoje snage s težnjama da se on ukine i da se uspostavi ranije stanje. Često se
traže načini da se u cilju obezvređivanja simptoma pokuša pristupom s drugih strana zadobiti
ono što je izgubljeno i simptomom uskraćeno. Ti odnosi bacaju razjašnjavaj uče svjetlo na
jednu postavku C. G. Junga prema kojem je osebujna psihička tromost koja se opire promjeni
i napretku osnovni uvjet neuroze. Ta tromost je u stvari veoma neobična; ona nije opća, nego
je u visokoj mjeri specijalizirana; na svom području ne vlada samostalno, nego se bori s
tendencijama napretka i obnove koje se ne umiruju čak ni nakon tvorbe simptoma u neurozi.
Uđe li se u trag ishodišnoj točki te specijalne tromosti, ona će nam se otkriti kao manifestacija

226
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

veoma rano uspostavljenih i veoma teško razrješivih veza nagona s utiscima i s objektima
sadržanim u njima, veza posredstvom kojih je daljnji razvoj tih nagonskih udjela doveden u
stanje mirovanja. Ili, da to kažemo drugačije, ta specijalizirana „psihička tromost“ je samo
drugi, nipošto mnogo bolji, izraz za ono što smo u psihoanalizi navikli nazivati fiksacijom.

227
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

Muradif Kulenović
Psihoanaliza ili Freud
I danas, poslije nekoliko godina pripremanja izbora povijesti bolesti Freudovih pacijenata,
„Pronađena psihoanaliza“ čini mi se najprimjerenijim naslovom za ove Freudove spise.
Objavljivanju ovih radova prethodilo je duže razdoblje Freudova traganja za psihoanalitičkom
metodom liječenja kao i njegova obrazovanja novih stručnjaka. To je doista bilo herojsko doba
psihoanalize koja je, na kraju, u najboljem svjetlu predstavljena u ovim povijestima slučajeva
koje prvi put tiskamo u prijevodu na naš jezik, čovjek-vuk je izostavljen iz ove knjige jer je već
ranije objavljen, uz dodatne izvještaje koji ilustriraju mogućnost trajnog praćenja pacijenata,
a što je od neizmjerne vrijednosti i važnosti za izučavanje čovjekove naravi u vezi s njegovim
biološkim i psihološkim određenjem.
Od prvih susreta sa psihoanalitičkim učenjem saznali smo, i nakon toga bezbroj puta čuli,
da je san kraljevski put k spoznaji nesvjesnoga. Ipak, ostaje još jedna dopuna: Freudova
ostavština je mnogo veća, ona uključuje mnogo širu kraljevsku cestu, to je psihoanaliza u cjelini
koja izoštrenim načinom istražuje psihu čovjeka. Nismo sigurni da je sam Freud predvidio
složene putove na koje se uputila disciplina koju je otkrio a koja se proširila na brojna područja
ljudske djelatnosti: na shvaćanje umjetnosti i na mnoge društvene znanosti jednako kao i na
praktična područja svih oblika psihoterapije.
Freudovi slučajevi ili povijesti bolesti njegovih „čuvenih“ pacijenata zauzimaju velik, ako
ne i bitan dio psihoanalitičke tradicije. Gotovo svaki psihijatar, pa i obrazovaniji laici, znaju za
„Doru“, „Malog Hansa“, „Čovjeka-štakora“ i „Čovjeka-vuka“, kao i „Suca Schrebera“. Potpuno
semožemo složiti s Markom Kanzerom i Julesom Glennon da „slučajevi“ nadmašuju granice
klinike jer ukazuju na kolosalne razmjere dijela ljudskog nasljedstva. Taj biljeg čovječanstva dio
je njegova genija koji je našao svoj način prodiranja u ona područja ljudske psihe koja prije
njega nitko nije istraživao.
U našem izboru Freudovih radova nastojimo uputiti na neke značajke njegovih
istraživanja u obliku koji može biti koristan učiteljima i učenicima, odnosno profesorima i
studentima, ne samo psihoanalize nego i raznih drugih vidova ljudskih odnosa.
Freud je napisao svoje veće povijesti bolesti u takozvanom herojskom razdoblju
psihoanalize, kada su se i zbila najveća otkrića koja su izgradila psihoanalizu kao zaseban
znanstveni sustav. Radi boljeg razumijevanja Freudovih napora potrebno je opisati neke od
općih problema s kojima se Freud sučelio u tim radovima i smjestiti ih u povijesnu perspektivu
te postaviti i njegov koncept svakog slučaja nasuprot drugih teorijskih i tehničkih dostignuća.
Povijesti bolesti slučajeva koje smo naveli predstavljaju, kako smo već rekli, bitne dijelove
tradicije psihoanalize.
Prvu veliku povijest bolesti Freud je sastavio 1900. godine i objelodanio je 1905. Prije toga
objavio je nekoliko predanalitičkih slučajeva u knjizi „Studije o histeriji“ (Breuer i Freud, 1893-
1895). Posljednja velika klinička studija, poznata pod nazivom „Čovjek-vuk“, pojavila se 1918.
Nakon toga uslijedio je, obimom manji, klinički opis analize „Homoseksualne žene“, koji je
tiskan 1920.
Freud je u spomenutim radovima bio vrlo obazriv. Pronalazio je načina da prikaže
društvene i porodične pozadine bitne za razumijevanje njegovih pacijenata, dok je
istovremeno sakrivao njihove identitete. Opisivao je intimne pojedinosti čudnih fantazija

228
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

svojih pacijenata bez izazivanja odvratnosti kod viktorijanski odgojenih čitatelja. Iznio je
revolucionarne ideje i podatke koji dotada nisu bili promatrani osim u zaštitnom iskrivljavanju
mašte ili beletrističkim književnim djelima. Na uvjerljiv način obrazložio je svoja otkrića i uveo
nove pojmove s prikladnim metaforama. Ovdje ne smijemo izostaviti njegovu bitnu zaslugu:
premostio je očiglednu prazninu koja je postojala između psihološkoga i biološkoga. U opisima
kliničke stvarnosti i taj je problem iznio i osvijetlio; očito možemo zahvaliti njegovom
izuzetnom književnom daru da je dosegao i te ciljeve. Naime, on nije mogao da izbjegne
neposredan bijes i nezadovoljstvo mnoštva čitalaca koji su bili zaplašeni njegovim otkrićima,
ali njegovo umješno predstavljanje bizarnih tema u to vrijeme ojačalo je njegove ideje, koje su
preživjele usprkos snažnim oporbama konzervativne sredine. Veoma je zanimljiva povijesna
činjenica da su Freudovi radovi, čak i kada su protivnici psihoanalize bili najsnažniji, zadržali
svoju privlačnost tako da su već tada postali dio intelektualnog milieua jednako među
pristalicama kao i među protivnicima Freuda i, štoviše, među onima koji nisu za njega ni znali
ni čuli.
Jules Glenn u svojim istraživanjima Freudove ostavštine iznosi da S. Marcus u svojoj
literarnoj analizi slučaja „Dora“ bilježi da je Freud upotrijebio tehniku sličnu tehnikama Ibsena
i Nabokova, izražavajući složenosti sukoba svojih pacijenata i teorijska objašnjenja. Ovakav
način promatranja i opisivanja Freud je primjenjivao i u svojim drugim slučajevima. Sam je
došao do zaključka da se njegove povijesti bolesti čitaju kao priče i da je to ujedno i jedini način
da se približe i predstave labirinti života i misli njegovih pacijenata. Ako uspoređujemo
suvremene povijesti slučajeva s Freudovima, možemo požaliti za jasnoćom, preglednošću i
bogatstvom stila kakav je njegovao Freud a kakav rijetko nalazimo kod suvremenih
psihoanalitičara. Freudov književni stil odražava njegov način shvaćanja pacijentova složenog
individualnog odrastanja u zamršenom društvenom milieu, koji je utjecao na njegove biološke
dispozicije. Oni koji su napadali Freuda zbog njegove primarno biološke orijentacije ili ga
klevetali zbog pretjerane koncentracije na obiteljski utjecaj propustili su da prepoznaju
Freudovo inzistiranje na isprepletanju brojnih snaga u oblikovanju zdravlja i bolesti čovjeka.
Malo tko može izbjeći dojmu, čitajući povijesti slučajeva, da Freudov opis počinje s
površine i da je to njegov osnovni tehnički postupak. On opisuje Dorinu obitelj, sve intrige
unutar nje i sva njihova skrivanja s izuzetnom jasnoćom. Dorina majka opisana je s manje
pojedinosti negoli njen otac i gospodin K., ali kratak smion opis Dorine osobnosti daje
izvanredan dojam žene. Freud istovremeno opisuje i Dorine znakove bolesti i druga površna
očitovanja prije no što nas upoznaje s njezinim privatnijim mislima i eventualno nesvjesnim
fantazijama koje objašnjavaju znakove njezine bolesti u društvenom kontekstu koji je već
otkriven. Kad nam je otkrio jedan skup simptoma, kao što su na primjer kašalj i afonija, u čemu
je izražena Dorina nesvjesna ljubav za gospodina K., Freud se vraća površini i tada postepeno
rješava drugu kliničku zagonetku kroz sporo otkrivanje nesvjesnih izvora. Napokon, najveći
broj Dorinih smetnji, bez mnogo okolišanja, stoji otvoren i razgolićen pred nama; međutim,
čak i tada Freud naglašava neriješene misterije kao svoje promašaje u potpunom
razumijevanju mnogih drugih vidova slučaja. Kako je psihoanaliza Dore prerano završila,
rješenja spomenutih misterija nagovijestili su nam Freud i kasnije njegovi čitatelji
psihoanalitičari.
Freud je otkrio zašto je Dora odbila prijedloge gospodina K. na jezeru te je u psihoanalizi
prepoznao njezinu želju za osvetom psihoanalitičaru u formi prijenosa. On je bio uvijek revan
i željan da nauči što više. Na kraju, on poslije analize otkriva da je pogriješio što u opisu slučaja
nije dovoljno uvažavao homoseksualnu tendenciju. Suvremenim čitateljima je ostalo da

229
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

primijene moderne spoznaje o adolescenciji i tada osvijetle Dorin prijenos i Freudove reakcije
na njega.
U slučajevima „Malog Hansa“, objavljenog 1909. g., i „Čovjeka-štakora“, objavljenog
1918. g., Freud je također pošao od površine i postepeno zadirao u ispitivanje dubina. Katkad
zanemaruje površinu, kao u svom propustu da vrednuje utjecaj tonzilektomije na Hansa, ali
njegov pristup ostaje isti. Prvo, detaljna i pažljiva opservacija obiteljske sredine, tadašnje
društvene sredine, simptoma. Tada, kad pacijent otkrije više iz svog unutrašnjeg života,
nesvjesna objašnjenja izranjaju ili mogu biti konstruirana. Opisana je sredina u kojoj se javlja
opsesija Čovjeka-štakora plaćanja za njegove čaše. Također su zbunjujuće pojedinosti njegovih
opsesija, na kojima je Freud inzistirao pitanjima a koje su na kraju rasvijetljene - pacijentov
rani odnos s roditeljima, njegova identifikacija s ocem i njegovi sukobi zbog biranja vršnjaka
koji je došao pod prismotru. Tada nesvjesne želje i fantazije mogu biti rekonstruirane i pacijent
izliječen.
Međutim, usprkos izuzetnoj spisateljskoj nadarenosti, ističe Jules Glenn, pažljivi će čitalac
naći izvjesne nejasnoće u Freudovoj prozi. One proizlaze iz neizbježnog ranog nedostatka u
novom i složenom području. Freud je kasnije nadopunio i poboljšao svoju koncepciju, a njegovi
sljedbenici nastavili i produbili rad na objašnjavanju i rasvjetljavanju procesa.
Svi predstavljeni slučajevi i njihove povijesti bolesti napisani su u razdoblju dominiranja
njegova topičkog gledišta, koje je prethodilo ustanovljavanju strukturalnog stanovišta, koje je
predstavljeno javnosti tek 1923. godine. Suvremeni čitalac, koji se upušta u čitanje Freudovih
radova bez dubljeg poznavanja njegovih koncepcija, može biti zbunjen njegovom
terminologijom jer on upotrebljava riječi koje neprestano dobivaju različita značenja u raznim
radovima. Ovdje je važno naglasiti da upravo treba „prevesti“ Freudov jezik prije 1923. godine
u ovaj koji danas upotrebljavamo.
Prema topičkom gledištu, sustav osobnosti obuhvaća sustav svjesnog, nesvjesnog i
predsvjesnoga. Uslijed potiskivanja misli ostaju u nesvjesnom dijelu psihičkog života. U
nesvjesnom njima upravljaju primarni procesi gdje vlada težnja za neposrednim pražnjenjem
poticaja i spremnosti za premještanje energije. Svjesni i predsvjesni dio psihičkog života, s
druge strane, slijedi sekundarne procese mišljenja. Poticaji su ograničeni i inhibirani ili
ispražnjeni na uobičajen, organiziran način. Nedosljednost između dva spomenuta gledišta i
kliničkih promatranja doveli su Freuda do prihvaćanja strukturalnog gledišta u kojem Ja, Ono
i Nadja nadoknađuju ranije pojmove i dolaze u sukob jedan s drugim. Ovo je gledište izneseno
1923. godine. U novom gledištu koje je u skladu s otkrivenim podacima, Ja i Nad-ja su dijelom
svjesni a dijelom nesvjesni. Freud je upotrebljavao sustav svjesnog i posebno sustav
predsvjesnog prije 1923. g. pripisujući ga u velikoj mjeri psihičkom ustrojstvu koje je kasnije
prozvao Ja, dok sustav nesvjesnog primjenjuje za konfiguraciju koju je kasnije nazvao Ono.
Ove koncepcijske promjene izazvale su, naravno, i promjene u teoriji tehnike
psihoanalize. Freud je prethodno vjerovao da bit psihoanalitičkog liječenja predstavlja
pretvaranje nesvjesnoga u svjesno, ali nakon dolaska do novog koncepta strukturalnog
gledišta on dolazi i do nove čuvene izreke: „Gdje je bilo Ono, tamo će biti Ja.“ Ova čuvena
rečenica objelodanjena je 1933. godine.
Daljnje razrade vode prema diferencijaciji između pojmova Ja i sebstvo, koje u svojim
dotadašnjim povijestima bolesti upotrebljava sinonimno. Naravno da to izaziva kod čitalaca
zbrku i daljnje nesnalaženje. Sada već čuveni koncepti reprezentacije sebstva i reprezentacije
objekta pridonijeli su daljnjem razjašnjenju i razumijevanju. Danas se Ja pripisuje onim
funkcijama osobnosti koje služe posredovanjem između vanjskog svijeta, poriva i Nadja. Ja

230
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

koristi mehanizme obrane od poriva i afekata. Ja uspostavlja kompromisne, pomirljive

formacije koje umanjuju tjeskobu.
Sebstvo se pripisuje cjelovitom organizmu, njegovim psihičkim i tjelesnim vidovima.
Reprezentacija-sebstva jest individualni koncept sebe, koji se razlikuje od stvarnog sebstva.
Reprezentacija objekta je također individualni koncept, ali pacijentovih objekata. To su
osobe oko pacijenta koje on voli ili mrzi. Ovim konceptima bavili su se osobito Jacobson i
Hartmann (1964).
Pojam „obrana“, koji je Freud izvorno upotrijebio već 1895. godine, zamijenjen je
potiskivanjem kao jednim općim, zbirnim pojmom za sve obrane. Tako Freud opisuje
reakcijske tvorbe, izolaciju, projekciju kao oblike potiskivanja ili represije.
Kasnije je pojam obrane obnovljen a potiskivanje je dobilo status pojedinačnog oblika
obrane iako je ono jedna od najvećih obrana. Da bismo bolje razumjeli, potrebno je iznijeti
neke od mehanizama obrana u Freudovim slučajevima. Freud je sam identificirao neke od
važnih oblika obrana kao što su potiskivanje, projekcija, pomak, izolacija, reakcijske tvorbe i
regresija prije objavljivanja povijesti bolesti svojih slučajeva i raspravljao je o njihovoj kliničkoj
pojavi kada je pisao o slučaju Dore, Malog Hansa i drugim svojim slavnim pacijentima. Neke
obrane, poricanje na primjer, on je opisao ali nije imenovao dotične pacijente.
Freud je već 1893. godine upotrijebio pojam „potisnut“ da opiše diskretnu obranu koju
danas nazivamo potiskivanjem i objelodanio u knjizi „Studije o histeriji“ (1893-1895). Freud je
izjavio da je to „pitanje stvari koje je pacijent želio i zato namjerno potisnuo iz svjesnih misli“.
Freud bazičnom mehanizmu pripisuje proces stvaranja nesvjesnih ideja kroz povijesti
bolesti slučajeva. Nije sasvim izvjesno da je Freud označio kao projekciju, koja to u stvari jest,
u Dorinom slučaju korištenje niza prigovora protiv drugih da bi sakrila prigovore sebi. Sigurno
je, međutim, Freud upotrijebio projekciju u slučaju paranoje (1905). U raspravi o Hansu u djelu
„Inhibicije, simptomi i anksioznost“ (1926) on izjavljuje da fobična projekcija djeluje tako da se
unutrašnji strah premješta u vanjski svijet, omogućavajući na taj način izbjegavanje slične
vanjske opasnosti. Mnogi današnji psihoanalitičari radije to nazivaju eksternalizacijom
(izvanštenjem) negoli projekcijom. Freud je isticao da je projekcija, iako se javlja u anksioznoj
histeriji, odsutna u opsesivno kompulzivnoj neurozi, gdje je sukob potpuno internaliziran
(pounutren).
Moderni psihoanalitičari mogu biti skeptični prema ovoj formulaciji i primijetiti da je
Čovjek-štakor sasvim sigurno koristio projekcije.
Projekcija se spominje u bilješci pri opisivanju povijesti bolesti Čovjeka-vuka, gdje sam
Freud primjećuje da njegov pacijent upotrebljava ovu obranu vrlo često. O pripisivanju uvida
Čovjeka-vuka svojem terapeutu Freud izjavljuje: „Na svoj uobičajen način on to dostavlja meni
i pomoću te projekcije pokušava to učiniti što vjerodostojnijim.“
U slučaju suca Schrebera, kojeg je Freud predstavio 1913. g., on u pojedinostima pokazuje
važnost projekcije u paranoidnom stanju. Činjenica je, međutim, da je on to raspoznavao u
svojem radu i ranije, već 1895. godine.
Pomak, kao i kondenzacija u asocijativnoj vezi s njime, smatran je očitovanjem nevezane
energije i primarnog procesa koji prethodi, ali se i provlači kroz povijesti bolesti Freudovih
slučajeva. Pomak je rezultat slobodno pokretne energije, koja je karakteristična za nesvjesno.
Godine 1936. Anna Freud bilježi da Ja koristi primarne procese, na primjer pomak, u
obrambene svrhe. U „Tumačenju snova“, koje je Freud objelodanio 1900, kao i u „Fragmentu
analize slučaja histerije“ (1905), pomak iskrivljuje želju koju prenosi san. Mnogo manifestnih

231
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

pojedinosti Dorinih snova rezultira pomakom. Analizom simbola otkriva se da dragulj

simbolizira njezine genitalne organe i upućuje na nakit koji predstavlja muške genitalne
organe, isto tako kao i kapi tekućine koje se pojavljuju u toku seksualnog uzbuđenja. Pomak
igra veliku ulogu u oblikovanju simptoma u slučaju Dore. Kroz pomak, penjanje na više od
njezinih genitalnih organa, prema njezinim prsima ili grlu na primjer, ona je razvila senzacije
pritiska u grudima na jednoj strani a kronični kašalj na drugoj. Premda je Freud opisao pomak
u slučaju Malog Hansa još 1909. godine, on nije primjenjivao pojam u slučaju Hansa sve do
objavljivanja „Inhibicije, simptoma i anksioznosti“ (1926). Hansov strah od konja podnošljiviji
je nego strah od oca i on je najistaknutiji dio njegove patologije. Slično tome, premda je pomak
neobuzdano izražen u Schreberovom „bazičnom jeziku“, kako to ističe Glenn, na primjer u
primarnom procesu, Freud posebno ne spominje pomak, štoviše, on to ne čini ni u svom opisu
obrambenog cijepanja afekta od muškaraca prema ženama u oblikovanju erotomanije.
Očigledna upotreba ovog otkrića u „čovjeku-štakoru“ otvoreno privlači pažnju čitaoca. U
vezi s time Freud kaže: „Inherentna je karakteristika psihologije opsesivnog neurotika da u
najvećoj mogućoj mjeri upotrebljava mehanizam pomaka.“ Mehanizam pomaka je također
opisan u snovima i tvorbi simptoma Čovjeka-vuka.
Čovjek-štakor je pružio punu mogućnost za izučavanje mehanizama obrane koji
obilježavaju opsesivno kompulzivnu neurozu: pomak, regresija, izolacija, reakcijske tvorbe,
poricanje. Freud naglašava da je pritiskivanje manje značajna u opsesivnih pacijenata nego u
histeričnih. Opsesivni pacijenti često dozivaju rane patološke događaje ali griješe u
prepoznavanju veza, koristeći mehanizam izolacije. Freud primjećuje da oni umeću vremenski
interval između patološke situacije i opsesivne misli koja izrasta iz toga, tako da vodi lutanju
bilo koje svjesno istraživanje njegovih uzročnih veza.
Naši suvremenici isto tako upotrebljavaju pojam izolacije u drugim značenjima. Ne samo
da on indicira odvajanje ideja, nego također upućuje na odgovarajuću kliničku činjenicu kojom
je afekt obično u asocijativnoj vezi s mišlju koja je odsutna („Inhibicija, simptomi i
anksioznost“, 1926). Kao dodatak njezinoj obrambenoj funkciji, izolacija može odigrati ulogu
prilagodbenog mehanizma kao što je to u koncentraciji. Pojam izolacije susrećemo veoma
rano, već 1895. godine u „Nacrtu...“ i, opet, u „Tumačenju snova“. Sve do „Bilješki o slučaju
opsesivne neuroze“ (1909) Freud nije razgraničio mehanizam kojeg kasnije u „Inhibiciji,
simptomima, anksioznosti“ naziva poništenjem.
Čovjek-štakor prvo sklanja kamen s ceste da bi zaštitio svoju damu od ozljede, a zatim
smješta kamen tako da bi ona mogla biti ranjena. Freud tada izjavljuje: „Kompulzivan čin kao
ovaj u dva sukcesivna koraka, u kojem drugi poništava i neutralizira prvi, tipičan je znak koji se
očituje u opsesivnoj neurozi“ (Freud, 1909). Posuđujući pojam od Ernesta Jonesa, on dodaje
da pacijent „racionalizira“ svoje bizarno ponašanje.
Freud nas poziva da obratimo punu pažnju „reakcijske tvorbe“ u „Tri eseja o teoriji
seksualnosti“ (1905) i u „Karakter i analni erotizam“, gdje piše o postojanju snaga suprotnih
nestrukturiranim nagonima. Ovdje je uključen sram, osjećaj gađenja i moralnosti. Mnogi znalci
Freudovih slučajeva čude se i čini im se veoma stranim da se ovaj pojam ne nalazi i u „Čovjeku-
štakoru“.
U djelu „Inhibicija, simptomi i anksioznost“ pojavljuje se reakcijska tvorba i tu je
obrazloženo njeno značenje. Freud ovdje podržava svoje mišljenje da se ovaj mehanizam
obrane javlja normalno u toku latencije isto tako kao i u kompulzivno opsesivnoj neurozi i
histeriji. U tom radu on posebno bilježi reakcijske tvorbe Maloga Hansa.

232
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

U preglednom preispitivanju „Dore“, „Čovjeka-štakora“ i „Čovjeka-vuka“ otkrivamo da

svaki od pacijenata upotrebljava posebne obrane. Dora se gnuša i gadi više negoli što se
seksualno uzbuđuje s fantazijom felacije. čovjek-štakor sakriva svoju mržnju prema gospođi
iza vela ljubavi. Čovjek-vuk razvija religijski obred u svom djetinjstvu da bi mogao suzbijati svoj
sadizam.
Freudovo insistiranje na tome da reakcijska tvorba predstavlja ishod normalnog
karakternog razvoja čija je ona karakterna crta potvrđeno je i u istraživanjima Heinza
Hartmanna. Potonji je iznio shvaćanje prema kojem mehanizmi obrane mogu nastati izvan
područja sukoba i kasnije mogu nastaviti svoje postojanje u zoni slobodnoj od sukoba kao
sekundarna autonomna funkcija Ja. Zbog toga dijete, čije reakcijske tvorbe izvorno
predohranjuju tjeskobu uključenu u analne sukobe, može kasnije koristiti ovaj obrambeni
mehanizam u prilagodbene svrhe - njegovo ponašanje tada postaje uobičajeno i efikasno.
Mnogostruka i različita upotreba pojma regresija čini upravo nemogućim da dobro
pokriva ovo područje. Regresija može biti povremena u svom usmjerenju, na primjer, prema
ranijoj fazi razvoja ili formalno manje složenom psihičkom ustrojstvu. Regresija može uključiti
porive, Ja ili Nadja. Freud je također upotrebljavao pojam da bi uputio na drugi tip regresije,
topičku regresiju, u kojoj libido ne „nameće svoj način u djelovanju“ nego, kao i u snu,
proizvodi slike, predodžbe. Ovaj je koncept proširen i obrazložen u „Tumačenju snova“.
Sa „Tri eseja o teoriji seksualnosti“ Freud je razvio teoriju libida i iznio normalno
napredovanje od oralne faze prema analnoj i faličkoj i, dalje, prema latenciji, pubertetu i
adolescenciji te odrasloj dobi. Oralni erotizam i genitalnost opisani su u slučaju Dore, ali ne i
analni erotizam. O latenciji i pubertetu Freud raspravlja u „Tri eseja o teoriji seksualnosti“. U
ovom radu Freud nas upoznaje i s idejom libidne regresije i tada eksplicitno primjenjuje pojam
regresije u bilješci koju je dodao 1915. godine. Ovaj koncept je našao svoju kliničku potvrdu u
povijesti bolesti Čovjeka-vuka. Upućujući na potiskivanje masturbacije njegova pacijenta,
nakon što ga je Nanja plašila kastracijom, Freud napominje: „Stoga je, kada je već počeo
dolaziti pod utjecaj genitalne zone, odustao od seksualnog života vanjskom preprekom i bio
bačen unazad pod utjecaj ranijih faza predgenitalnog razvoja... dječji seksualni život tada
poprima sadističko analni karakter.“
Regresija nije spomenuta u slučajevima Dore i Maloga Hansa, ali kod Freuda ipak nalazimo
primjedbu da je Dora „prikupila svoje infantilne afekte za oca tako da bi zadržala svoju ljubav
za gospodina K. u stanju potisnu tosti“. Ovdje je jasno da ona koristi regresiju kao obranu.
Regresija od djelovanja do mišljenja i od afekta odraslih prema afektima djece opisana je u
slučaju Čovjeka-štakora. Schreberova libidna regresija pod utjecajem frustracije prema
„negdje između faze autoerotizma, narcizma i homoseksualnosti“ opisana je u slučaju suca.
Druga značajna zbrka potječe iz Freudovih napora oko pojma tjeskobe ili anksioznosti.
Jules Glenn naglašava da je svaki obrazovani čitalac svjestan da je Freud konačno otkrio i
razaznao anksioznost kao reakciju Ja na realnu ili fantaziranu opasnost. Stvarna tjeskoba je
ekvivalent strahu. Tako 1926. godine, preispitujući slučaj Maloga Hansa, Freud izjavljuje da je
Hansova tjeskoba posljedica reakcija Ja na opasnost koja izranja iz impulsa Onog i fantazija
oporbe njegova oca. Obrane kao što su pomak i potiskivanje pojavljuju se u reakciji prema
opasnosti kao način kontrole tjeskobe. Kada je Freud pisao svoje povijesti slučajeva njegovo
je gledište bilo da je tjeskoba proizvod potisnutog libida: potisnuti libido se transformira u
tjeskobu ili anksioznost. Freud primjenjuje ovu teoriju u slučaju Maloga Hansa i zaključuje da
je Hansova anksioznost ishod povećavanja potisnutog libida. Slične formulacije iznosi Freud i
u svojim drugim povijestima slučajeva. U isto vrijeme to je bilo Freudovo zvanično objašnjenje.

233
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

On je svoje zaključke gradio na promatranju slučajeva i ponudio je objašnjenja kojima je

nagovijestio svoje kasnije teorije. Zato je govorio Hansu u njihovoj jedinoj terapijskoj seansi:
„Mnogo prije on je bio na svijetu... Znao sam da će Mali Hans doći i da je jako privržen svojoj
majci i da je bio prisiljen osjećati se ugroženim od oca zbog toga.“ „Strah od njegova oca“,
dodaje Freud, „bio je izlučen iz njegove mržnje prema mušicama.“ On se plašio oca „koji ga je
htio kazniti zbog zlih đavolskih želja koje je njegovao protiv njega“. Ove formulacije koje su
nagovijestile drugu teoriju anksioznosti već su bile iznesene u opisu edipskog kompleksa u
„Tumačenju snova“. U isto je vrijeme prevladala preobrazba teorije anksioznosti. Freud je
citirao izjavu Hansova oca, koju je odobravao: „Ova potisnuta neprijateljska želja okrenuta je
u anksioznost oko njegova oca.“ Ovdje agresija, koja je smatrana oblikom libida, postaje
anksioznost.
Nadja je otkriven kao prvi dio građe osobnosti između Ja i Onog (1923), međutim Freudovi
raniji znanstveni spisi sadrže mnogo referenci krivnje, morala i ideala. Freud spominje
nesvjestan osjećaj krivnje 1907. godine, ali je postavio temelj za koncept krivnje već rano 1894.
godine u radu „Neuropsihotična obrana“. Ideal Ja, kasnije ugrađen u koncept Nadja,
upoznajemo u radu „Prilog uvođenju narcizma“, koji je objelodanjen kao uvod.
U povijestima bolesti slučajeva Freud u bilješci spominje Dorinu „seksualnu krivnju“. On
pripisuje Hansu nedostatak osjećaja krivnje kada on nije bio još navršio ni tri godine,
podrazumijevajući da će ga kasnije usvojiti.
Freud je kasnije raspravljao o osjećajima krivnje kod Čovjeka-vuka i Čovjeka-štakora u
velikoj mjeri, upućujući i pokazujući na patološki utjecaj. Istovremeno spominje slučaj
Schreberove visoke etičke postojanosti kao veoma pohvalnu crtu karaktera. Pažljivom čitaocu,
upozorava Glenn, neće promaći činjenica i lako može vidjeti kako moralni utjecaji vode u
poricanje homoseksualnosti i, u Schreberovom slučaju, u konsekventnu paranoidnu
predodžbu.
Freud je iscrpno preispitivao Maloga Hansa i Čovjeka-vuka u odnosu prema strukturalnoj
teoriji i drugoj teoriji anksioznosti. Uočio je promatranjem da je Mali Hans imao veoma
pozitivan edipski koncept, koji je uključivao strah od oca zbog kastracije i zbog njegove želje
da ubije oca i posjeduje majku. On izjavljuje da „strah Ja od kastracije je stav anksioznosti, i to
je primarna stvar koja omogućava potiskivanje“. Dodatna upotreba pomaka, regresije i
projekcije kao mehanizama obrane rezultira Hansovim strahom od konja.
Strah Čovjeka-vuka da će ga ugristi vukovi također uključuje pomak od oca na vukove i
također proistječe iz regresije, oralne anksioznosti premještene na falički strah od kastracije.
Ovdje dolazi u pitanje negativni edipski kompleks, koji je sačinjen od drugačije konfiguracije.
„Mali Rus je želio da bude voljen od svog oca i mislio je da ostvarenje takve vrste misli
pretpostavlja žrtvovanje vlastitih genitalnih organa - organa koji ga je razlikovao od žene.“
Freud je prvobitno usmjerio pažnju na nesvjesne vidove sukoba osobnosti. Svjesni i
racionalni vidovi svijesti bili su poznati prije Freuda. Revolucionarni doprinosi psihoanalize su
otkriće nesvjesnih i iracionalnih dijelova psihe. Ipak je Freud prepoznao značajnost oprečnosti
svjesnog i nesvjesnog. Ovo izučavanje je dalje preuzeo Heinz Hartmann i on je za daljnje
razumijevanje Ja smatrao neophodnim da se što specifičnije formulira adaptivno gledište.
U raspravi o sukobima čovjeka-vuka zbog novca Freud je veoma jasno postavio razliku.
On u vezi s time 1918. godine kaže: „Mi smo vični da pratimo zanimanje za novac dotle dok je
ono libidnog a ne racionalnog značaja, prema ekskretornom zadovoljstvu, i od normalnih ljudi
očekujemo da zadrže svoj odnos prema novcu potpuno slobodnim od libidnog utjecaja i da ga
reguliraju prema zahtjevima realiteta.“ U suvremenim pojmovima rekli bismo da je baratanje

234
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

novcem jedna autonomna funkcija Ja koja postoji u „zoni slobodnoj od sukoba“. Snage u
sukobu, koje su iracionalnog značaja, izlučene su iz libida, agresije i drugih izvora te mogu
osvojiti spomenutu zonu dajući joj veći interes ili uzrokujući da bude uhvaćena u mrežu sukoba
ispreplećući se s realnim ciljevima.
Freud je pozivao na izričitu pažnju prema prilagodbenoj upotrebi poriva transformiranih
putem sublimacije. On upućuje posebnim referencama na sublimaciju u mnogim svojim
povijestima slučajeva. U to vrijeme on upozorava i naglašava važnost alteriranog cilja poriva.
Kasnije, prepoznavanje promijenjenog značaja poriva, njihove deseksualizacije, osvjetljava
procese koje smo prethodno spomenuli o Čovjeku-vuku. Hartmannu preostaje da upotrebi
pojam neutralizacije uključujući deseksualizaciju, alteraciju i smanjivanje agresivnih poriva. U
svom radu Hartmann također pretpostavlja da adaptivna sublimirana aktivnost koristi
primarnu neutraliziranu energiju Ja kao neutraliziranu energiju.
Moramo upozoriti da zbrku kod neupućenih čitalaca može izazvati i neznanje da su
povijesti slučajeva napisane prije „druge teorije nagona“. U vrijeme pisanja slučajeva Freud je
smatrao da su libidni porivi i porivi očuvanja vrste bazični porivi. U tom je pravcu smatrao da
je agresija samo dio libidnog poriva, ali je veoma zanimljivo da je u povijestima slučajeva ipak
agresiju opisivao kao zaseban nagon. Već u slučaju Malog Hansa susrećemo želju djeteta da
se oslobodi oca i želju da posjeduje majku, a iz ovih želja rađa se strah od očeve osvete. Ovakva
shvaćanja više su u skladu s drugom negoli s prvom teorijom nagona. Ovo naglašava i Jules
Glenn, koji se detaljno bavio konceptima i stilom u slučajevima Sigmunda Freuda.
U Freudovoj teoriji nagona iz 1920. godine osnovni porivi bili su libido i nagon smrti.
Nagon smrti je kasnije pretvoren i okrenut prema drugima kao agresija poslije početnog
osnovnog samousmjerenja. Najveći broj psihoanalitičara, prema Glennu, smatra danas libido
i agresiju bitnim porivima, napuštajući nagon smrti.
Teorije razvoja su također modificirane s vremenom u povijestima slučajeva. „Tri eseja o
teoriji seksualnosti“ sadrže bitne pojedinosti teorije libida i napredak od oralneprema analnoj
i faličkoj fazi te edipskom kompleksu. Ovi koncepti su kasnije razrađeni u Freudovim djelima.
Premda je libidni razvoj, općenito uzevši, opisan precizno, ipak Freudov pokušaj da u
Schreberovom slučaju iznese shemu prema kojoj je želio objasniti porijeklo homoseksualnosti
i paranoje, nažalost, prema Julesu Glennu, potpuno je nedostatan. Freudov je prijedlog
napredovanje od autoerotizma prema narcizmu koji vodi u ljubav prema sličnim osobama, na
primjer i u homoseksualnost, i dalje prema objektnoj ljubavi. On istovremeno pokušava da
ispravi ovaj relativno primitivan i previše jednostavan plan koji je s heurističkog gledišta
uspješan. Freud ne samo da je iznio iscrpne pojedinosti narcističkih objektnih odnosa, nego je
također upućivao na primarni narcizam u kojem je kateksa potpuno usmjerena na sebstvo.
Primami narcizam daje mogućnost izranjanja libida usmjerenog prema van, koji je u
sekundarnom narcizmu upravljen ponovo prema unutra.
Brojna promatranja izvanredno nadarenih i obrazovanih psihoanalitičara upoznaju nas sa
složenošću spomenutog problema, ali i dalje ne daju cjelovita objašnjenja. Znanstvenici poput
Margaret Mahler i njenih suradnika, a i ranije istraživanja Anne Freud, samo nas upućuju na
putove kojima se treba kretati u potrazi za objašnjenjima, ali cjelovitih tumačenja još uvijek
nema.
Povijesti slučajeva nam otkrivaju još jedan veoma složen razvoj koji se pojavljuje u vezi s
Freudovim zapažanjem u procesu liječenja pacijenta i njegovim pokušajem konceptualizacije
odnosa pacijenta prema psihoterapeutu. Sviju nas se duboko dojmio slučaj Anne O. i njen
odnos prema Breueru, ali još više nas je iznenadila njegova izvorna panična reakcija kada je

235
 Gringos psihoterapeut – Knjige.club

saznao da se pacijentica zaljubila u njega. Ljubav pacijentice i njegova reakcija nagovijestili su

veliki problem u procesu psihoterapijskog i psihoanalitičkog postupka. Ovdje Freudova
nadarenost i veličina dolaze do izražaja: ondje gdje je Breucr ostao potpuno zbunjen, Freud
otkriva snažno lječidbeno oruđe. On je shvatio da pacijentov emocionalni odgovor na odnos
prema terapeutu predstavlja prijenos, što nije ništa drugo nego pomak ranijih reakcija prema
roditeljima, braći, sestrama ili značajnijim osobama iz okoline, ovaj put na liječnika, ali sasvim
neprilično s obzirom na prilike, osobe i uzrast. U prvi mah prijenos je shvaćen isključivo kao
otpor koji treba osloboditi i koji je u procesu liječenja trebalo razriješiti. Tada u njemu nije
nađeno elemenata za interpretaciju. Kasnije prijenos postaje pojava koja je podložna analizi
tako da je njegova funkcija kao otpora prevladana tehnikom analize. Prijenos je snabdio
psihoanalizu daljnjim ključem za rješavanje problema pacijentove patologije i njegova ranog
odnosa prema roditeljima.
Poslije Freudova otkrića prijenosa, njegovo tumačenje bilo je jednostavno: individualni
prijenos tada je bio opisan.
Freudova radna prostorija bila je istinski opservatorski laboratorij. Pažljivom čitaocu
njegovih djela ne može izbjeći jedna nezaobilazna činjenica: Freudovom oku i uhu nije ništa
promaklo, bio je istinski kliničar i sintetičar čuvenog i viđenog. U radu „Sjećanje, ponavljanje i
prorada“ (1914) Freud nas upoznaje s još jednom značanjom i nezaobilaznom pojedinošću
psihoanalize, ako se ona provodi ispravno. U procesu odvijanja psihoanalize razvija se
„prijenosna neuroza“. Danas još uvijek važi kao pravilo da „nema psihoanalize bez prijenosne
neuroze“. Prijenosna neuroza je snažan, intenzivan odnos što ga pacijent razvija prema
psihoterapeutu. Ovaj odnos sadrži bitne neurotske sukobe prethodno izražene u simptomima
samog pacijenta.
Služeći se opet iscrpnim i preciznim istraživanjima Julesa Glenna, napominjemo da je
Freud opisao prijenos u svakom od svojih slučajeva, ali nikada ni u jednom slučaju nije
raspravljao o pojavi „prijenosne neuroze“, čak ni u najslavnijem slučaju Čovjeka-vuka, kojeg je
napisao 1914, a objelodanio 1918. Slušao sam usmena saopćenja Davida Malana, istinskog
znanstvenog radnika, koji mi je rekao da ne vjeruje u postojanje „prijenosne neuroze“, ali da
nije vrijeme da o tome govori zbog snažne tradicije psihoanalize koja još uvijek vlada. Da li i u
ovom slučaju dolazi do izražaja velika znanstvena odgovornost istinskog genija Freuda da ono
u što imalo sumnja ne dopušta da neprovjereno do kraja izađe iz njegovih opitnih odaja? O
tome zasada ne znamo, ali znamo da i Glenn upozorava da se u Freudovim slučajevima može
prepoznati složena pojava konfiguracije prijenosne neuroze, a M. Kanzer nas upozorava da to
jasno uočava i u „Čovjeku-štakoru“.
Jules Glenn u svom iscrpnom radu otvara još jedno važno područje: utjecaj Freudova
ponašanja na pacijenta. Naime, Freud nije obraćao posebno pažnju na ovaj mogući proces
utjecaja njegova ponašanja na samo očitovanje pacijenta, ali ne propušta da zabilježi da je
Dora često ponavljala njegovu rečenicu: „Gdje ima dima, tu ima i vatre.“ Nije prepoznao kako
njegovo snabdijevanje realnim - osnovama nekih od njegovih reakcija pruža pomoć kod analize
prijenosnih teškoća. Brojni autori navode primjere iz kojih se vidi utjecaj Freudova ponašanja
na njegove pacijente. On je odbio, što je dobro poznata činjenica, da iznese Jungu svoje
asocijacije na vlastiti san, zbog kojih bi, prema njegovu mišljenju, došao u pitanje njegov
autoritet. Možemo staviti na stranu sve njegove svjesne zapreke i sustezanja namijenjena da
zaštiti sebe, svoju obitefj i prijatelje, isto kao i svoje pacijente, od utjecaja neizbježnih ljudskih
slabosti da se ispovijest iznese na svjetlo dana; ipak, nesvjesne su snage u tome uzele udjela
više nego što se pretpostavlja. U vezi s time zanimljivo je tumačenje Maxa Schura, koji iznosi

236
intenzivnu obranu od priznavanja greške koju je počinio njegov prijatelj, mentor i „analitičar“
Fliess. Poznato je da je ova greška nanijela ogromne teškoće i boli i usto je prouzrokovala
ozbiljne i opasne nazalne infekcije u pacijentice Irme. Psihoanalitičari se ne dvoume u
konstataciji da je Freud, i ne znajući, zaštićivao sebe, odbijajući da prepozna Fliessovu
pogrešku i veliki promašaj njegova kirurškog zahvata. Upravo je začuđujuće s kojom je snagom
i uvjerljivošću Freud poricao organsku osnovu bolesti svoje pacijentice i nudio umjesto toga
psihološko objašnjenje njezinih simptoma.
Postoje ozbiljni razlozi da se vjeruje da Freud nije prepoznao protuprijenosne reakcije
prema Dori. U vezi s time veoma su instruktivna i zanimljiva mišljenja Julesa Glenna: on sam
tvrdi da je njegova teza jača nego što je mislio 1975. godine. Sjetimo se da je Freud nazvao
Doru imenom kućne pomoćnice i tako reagirao prema Dori kao da je ona bila kućna
pomoćnica, upotpunjavajući predodžbu o sebi kao sluzi. Ova činjenica, prema Glennu, može
biti stavljena zajedno s Freudovim posebnim odnosom prema njegovoj zavodničkoj
kažnjavajućoj Nanji, incestnoj figuri koja je, kako on izjavljuje, bila pravi izvor i začetnik njegove
neuroze. Godine 1900, kada je analizirao Doru, koja je za njega bila incestni objekt identificiran
s Nanjom, njegova samoanaliza nije protjecala uspješno, bolje rečeno dovoljno uspješno za
njega, tako da tada nije bio u stanju da se uputi u Rim, što je učinio tek sljedeće godine. Ostatak
ove inhibicije je postojao i kad se opet vratio Dori 1902. godine, jer nije bio u stanju da otputuje
u Atenu sve do 1904. godine.
Freudove reakcije i postupci prema čovjeku-štakoru i Čovjeku-vuku bili su sasvim drugačiji
nego prema Dori i „Homoseksualnoj ženi“. Nato ukazuju različiti postupci uanalizama dviju
osamnaestogodišnjih djevojaka od svih prema muškarcima spomenutim, često je izricao
komplimente Čovjeku-štakoru, hrabrio njegov bistri um i sposobnost za analizu. U tom slučaju
Freud je dozvolio svojim latentnim sadističkim porivima da se otkriju, upotrebljavajući riječi
da bi potpuno dovršio opis mučenja čovjeka-štakora. On je ispunio potrebe svog pacijenta, jer
je bio pod pritiskom njegovih poticaja da donese sliku djevojke i kaže mu njezino ime.
Postepeno se Freud, kako vidimo, približavao otkriću još jednoga važnog i vrijednog
koncepta bez kojega je nezamisliv psihoterapijski i psihoanalitički lječidbeni proces i postupak:
to je koncept protuprijenosa. Već 1910. g. Freud je svjestan važnosti protuprijenosa, pisao
svom velikom odabraniku Jungu da je na tragu da uoči i zaključi da svatko mora „prevladati
protuprijenos“. Iste godine, kako naglašava W. McGuire, Freud piše da je postao svjestan
protuprijenosa, koji izrasta u analitičaru kao rezultat pacijentovih utjecaja na njegova
nesvjesna osjećanja. Iz ovog razdoblja potječe i čuvena Freudova izjava: „Nijedan
psihoanalitičar ne može dalje no što mu dozvoljavaju njegovi vlastiti kompleksi i unutrašnji
otpori.“ Iz ovoga proizlazi konstatacija da je stalna autoanaliza neophodna za psihoanalitičara,
a mi dodajemo, i psihoterapeuta. Psihoanalitičar mora „prepoznati protuprijenosne reakcije u
sebi i prevladati ih“. Ipak, 1914. godine Freudov protuprijenos prema čovjeku-vuku izražava se
u sugestiji da mu pacijent daje poklon na kraju analize, pretpostavljajući da oslobađa svoja
osjećanja ovisnosti i zahvalnosti. Freud je govorio čovjeku-vuku da on posjeduje „inteligenciju
prve klase“ i da bi bilo dobro kada bi bar svi njegovi učenici mogli shvatiti prirodu psihoanalize
tako pametno kao što ju je on razumio, štoviše, pripovijedao je pacijentu o svojoj vlastitoj
obitelji i o svom vlastitom literarnom ukusu. S time nas upoznaje mnogo kasnije Muriel
Gardiner. Razumljivo je da psihoanalitičarima nije preporučljivo, štoviše „zabranjeno“ im je,
da otkrivaju svoje vlastite primitivne porive u svojim radovima. Isto tako se analitičarima-
obrazovateljima strogo preporučuje u ime profesionalne etike čuvanje tajne. Svako otkrivanje
slabosti kandidata koji su u obrazovnoj analizi, pomoću kojih bi mogli biti identificirani od
kolega, predstavlja neoprostiv profesionalno-moralni čin.

237
 Vodeće radove o psihoanalitičkoj tehnici Freud je napisao između 1913. i 1914. godine,
poslije napisanih glavnih povijesti slučajeva, ali prije napisanih povijesti bolesti Čovjeka-vuka i
„homoseksualne žene“, premda je isticao da je zanemario opis tehnika u svojim slučajevima.
Njemu se pridružuje i Anna Freud sa svojim upozorenjem da ne treba izvoditi zaključke iz
ograničenih podataka koji su predstavljeni. Ipak, pažljivi će čitalac svakako primijetiti Freudov
terapijski postupak i njegov postepeni razvoj koji se odražava u povijestima slučajeva.
Ostaje još jedno nametljivo zapažanje - čitajući povijesti slučajeva i opise analize koje smo
dobili od pacijenata možemo doći do zaključka da se Freud ponašao u velikoj mjeri suprotno
od principa koje je postavio, čak i kada se za njih zalagao.
I ovdje je potrebno ponoviti da Freud nije bio dogmatik i da je psihoanalizu shvaćao kao
putokaz i spoznajni proces. Usvojio je princip da u procesu psihoanalize treba početi s površine
i proslijediti prema dubini. Jules Glenn naglašava da je Freud često interpretirao nesvjesno
mnogo brže nego što se to danas u psihoanalizi čini i s vremena na vrijeme mu je nedostajala
istaknuta odrednica površine, kao što je Hansova tonzilektomija, ali bez obzira na sve, osnovni
je princip ostajao. Upozoravao je i bio oštro protiv davanja „rješenja simptoma ili prijevoda
želje pacijentu sve dok se ne bude sasvim blizu toga, dakle kad bude nedostajao još samo
kratak korak da i sam dođe do objašnjenja“ i dodaje: „U prošlim godinama sam često dolazio
u priliku da se uvjerim kako prerano saopćena rješenja dovode liječenje do kraja u pogrešno
vrijeme.“ Glenn upozorava da je Freud došao do svojih upozorenja učeći se na slučajevima
analize poput Dore.
Spomenuti princip odnosi se i na ranu konfrontaciju s otporima. Freud preporučuje da se
pacijent upozna s osnovnim pravilom postupka koje je slijedio u slučaju Dore i Čovjeka-štakora
isto tako kao i u prethodnim slučajevima. On veoma uvjerljivo sugerira da, kad se pojave otpori
u procesu liječenja, terapeut „mora prihvatiti izazov i uhvatiti se s njima u koštac“.
U postepenom izučavanju povijesti slučajeva dolazimo i do pojma koji je u današnjoj
praksi psihoterapije i psihoanalize osnovni dio procesa liječenja, a to je terapijski savez, radna
alijansa ili terapijski sporazum, dogovor. S ovim pojmom upoznali smo se u radovima E. R.
Zetzel i Ralpha Greensona, međutim Freud nije upotrebljavao ovaj termin u svojim tehničkim
i drugim radovima. On je prepoznao njegovu neophodnost i shvatio da ga treba ustanoviti pri
početku svake terapije i poduzimao je korake da olakša njegov razvoj: „Ako netko ispoljava
ozbiljan interes za analitičara, pažljivo uklanja otpore koji se pojavljuju u početku i izbjegava
praviti izvjesne greške.“ Tada će se javiti prijenosne reakcije od osoba „koje su otkrile da ih
liječimo s naklonošću“.
Psihoanalitičar ne treba analizirati prijenos dok ovaj ne postane otpor - to je još jedno
bitno Freudovo tehničko upozorenje. Ali on je u slučaju Čovjeka-štakora pokušavao pojačati
pacijentovo povjerenje i odanost prema liječenju ohrabrujući ga da je pametan i stabilan
čovjek i da može imati veliku korist od psihoanalize. Freud je govorio Dori o svojoj procjeni
dužine liječenja. Mnogi su se psihoanalitičari, prema Glennu, mrštili na pokušaje jačanja
pozitivnog prijenosa ili utemeljivanja terapijske alijanse, kako bismo danas rekli, zbog toga što
ona stvara očekivanja koja mogu utjecati nepovoljno na tok analize, ali i zbog toga što oni vrše
povredu ostalih Freudovih principa koji liječenje mogu izvesti iz stanja apstinencije. O tome
Freud piše 1919. godine.
Kurt R. Eissler 1953. g. izjavljuje da je odstupanje od bitnoga psihoanalitičkog postupka,
interpretacije, primjereno kada pacijentov Ja odstupanje čini neophodnim. Eissler ističe
izvjesne parametre koje je Freud sa znanjem koristio, a to je sugestija da fobični pacijent ulazi
u situacije koje ga plaše.

238
 Zanimljiv je njegov postupak u slučaju Čovjeka-vuka, koji se danas široko koristi, a odnosi
se na utvrđivanje datuma završetka analize koja preživljava zastoj, u namjeri da se osigura
snažan motiv za psihoanalitički rad.
Približavajući se kraju ove rasprave, važno je istaknuti da Freudove povijesti slučajeva nisu
pisane da bi bile ilustracija psihoanalitičke teorije ili procesa. Nekoliko njih ima sasvim posebnu
namjenu i ciljeve. Dora je pisana s namjerom da predstavi „kako su interpretacije snova utkane
u povijest liječenja i kako one postaju značajni osjećaji u amnezijama i osvjetljavanju
simptoma“. Zajedno s pokazivanjem tehnike analize snova Freud je pokušao pokazati intimnu
građu neurotskog poremećaja i određenje njihovih simptoma. U raspravi o Malom Hansu
Freud je shvatio kako je mnogo pomogla analiza djece tvrdnjama i afirmaciji „Triju eseja o
teoriji seksualnosti“. Analiza djece posebno je pridonijela razumijevanju fobija. Freud je bio
veoma znatiželjan u tom pravcu i priželjkivao je: „... kada bi se bar moglo učiniti da se osvijetli
mentalni život djece ili da se omogući kritika naših edukativnih ciljeva.“
Iako je Čovjek-vuk objelodanjen nekoliko godina poslije raskola s Adlerom, ipak je
vrijedno napomenuti, s obzirom na našu tezu da slučajevi psihoanalize predstavljaju istinski
pronađenu metodu analize, da upravo Čovjek-vuk pruža analitički materijal suprotstavljanju
Adlerovoj procjeni da je volja za moć od veće važnosti od seksualnih poriva. I u ovom slučaju
Freud dalje opovrgava svoje „protivnike“ Junga i Adlera u njihovu prepiranju da doživljaji ranog
djetinjstva ne određuju kasnije fantazije. Poslije predstavljanja svojih kliničkih nalaza Freud
utvrđuje da „kako stvari stoje, meni se čini sasvim vjerojatnim da je fantazija o ponovnom
rođenju (kojem je Jung nedavno pružio punu pažnju i kojem on pripisuje takvu dominantnu
poziciju u imaginativnom životu neurotika) prije derivat praprizora negoli, obratno, da je
praprizor samo odraz fantazije ponovnog rođenja“.
Jules Glenn zaključuje da, usprkos veoma tendencioznim vrijednostima, Freud nije
ograničavao svoja klinička promatranja. On je brzo širio svoje vidike, uz veliku kritičnost
dozvoljavao je sebi da dolazi do novih i iznenađujućih zaključaka, zavodeći čitaoca, kako to
kaže Glenn, da se sam pridruži u nezavisnom otkriću. Potvrdu za ovo Glennovo mišljenje
nalazimo u brojnim primjerima kod njegovih najbližih sljedbenika, a i šire.
Bez dvojbe možemo na kraju ovog pogovora ustvrditi da nas je Freud u svojim povijestima
slučajeva snabdio veoma živim opisima kliničkih podataka koji nam omogućuju da nastavimo
njegov rad tako da ga ponovo procjenjujemo i rekonstruiramo. Slično njemu, ispravno nas
podsjeća Jules Glenn, mi možemo da koristimo njegove podatke i dodatne informacije kao što
su izvještaj Čovjeka-vuka, praćenje Dore prema Felixu Deutschu i Freudove izvorne bilješke o
analizi Čovjeka-štakora. To još jednom potvrđuje, ispravlja i razrađuje njegove briljantne
revolucionarne uvide. Povijesti slučajeva Sigmunda Freuda kod nas veoma kasno doživljavaju
svoj komentar i prijevod. U svijetu je to već davno učinjeno: slučajevi Dore, Maloga Hansa,
Čovjeka-štakora, suca Schrebera, Čovjeka-vuka dio su aktivnih tradicionalnih vrijednosti bez
kojih je sporno znanje psihijatara i pshoterapeuta. Psihoanalitičari su uložili mnogo truda da
nam ih na ozbiljan, krajnje kritičan način približe u svjetlu pozitivnih znanstvenih analiza: Jules
Glenn, Melvin Scharfman, Robert Langs, Mark Kanzer, Isidor Bernstein, Martin Silverman,
Judith Kestenberg, Leonard Schengold, Stanley Weiss, William Niederland, Irving Rubins,
Harold Blum, Eugene Halpert, Harvey Bezahler samo su mali dio najistaknutijih znanstvenika i
stručnjaka koji su se pozabavili povijestima slučajeva Freuda, uvjereni u njihovu nezaobilaznu
vrijednost i važnost za pedagogiju i poznavanje života čovjekova psihičkog.

239