biblioteka

STRUČNO POPULARNA

izvršna urednica:
Sandra Ukalović

dr. Camilo Cruz

Bila jednom jedna krava

izdavač:
V.B.Z. d.o.o.
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr

za izdavača:
Boško Zatezalo

urednica knjige:
Božena Auf-Kuprešanin

lektura i korektura:
Ljerka Česi

www.balkandownload.org

grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb

tisak:
Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb
veljača 2009.
 dr. Camilo
Cruz

Bila
jednom
jedna
krava

Riješite se izgovora,
ne zadovoljite se prosjekom
i krenite prema uspjehu
 s engleskoga prevela:
Vedrana Marušić

biblioteka
STRUČNO POPULARNA

naslov izvornika:
Dr. Camilo Cruz
ONCE UPON A COW

Original copyright by Brainstorm Press,

a company of Taller del Exito Inc.
copyright © 2006 by Dr. Camilo Cruz
Croatian translation rights licensed by Taller del Exito Inc.,
arranged with jia-xi books co., Itd., Taiwan, R.O.C.
Ali rights reserved

Copyright © 2009. za hrvatsko izdanje:

V.B.Z. d.o.o.
Zagreb

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 685387.

ISBN: 978-953-201-985-8
Mojoj predivnoj supruzi Shirley.
Uz njezinu bezuvjetnu ljubav i podršku, moguće je sve ostvariti. Mojoj voljenoj djeci, Richardu, Marku i
Danielu. Od svih titula i naziva koje sam tijekom života primio, među kojima su profesor, poduzetnik,
znanstvenik i pisac, meni najdraža je »tata«.
Sadržaj
Predgovor .................................................................................................................................................... 10
Uvod ............................................................................................................................................................ 12
Prvo poglavlje – Priča o kravi....................................................................................................................... 15
Drugo poglavlje - Ne očekujte od svake krave da muče ............................................................................. 20
Treće poglavlje – Prije svake krave najprije tele ......................................................................................... 25
Četvrto poglavlje – Krave različitih boja ...................................................................................................... 34
Peto poglavlje - Podrijetlo - otkuda krave potječu? .................................................................................... 41
Šesto poglavlje – Krave ne dolaze kao pokloni............................................................................................ 45
Sedmo poglavlje - Kako se riješiti bilo koje krave........................................................................................ 49
Osmo poglavlje - Samo Je jedan način da se riješite krave ......................................................................... 54
Deveto poglavlje - Održavanje zone čiste od izgovora ................................................................................ 61
Porukama iz svojih knjiga dr. Cruz zasigurno će izvršiti velik utjecaj u svijetu. On je jedan od autoriteta u
području nastupa u javnosti. Camilo u svojim knjigama nudi mudrost, briljantnost uma i veliko znanje
kojima potiče ljude na brze i učinkovite promjene.
Mark Victor Hansen, koautor knjige Melem za dušu

Rad dr. Camila Cruza zasigurno će imati neizmjeran utjecaj na generacije koje tek dolaze. Entuzijazam
kojim odišu njegove prezentacije ključni je element u poticanju ljudi da istraže i pronađu pravi put do
životnog uspjeha. Njegova sposobnost da nadahne i motivira druge na putu prema ostvarenju ciljeva imat
će pozitivan utjecaj na vodeće strukture u našem društvu.
Edvvard James Olmos, glumac i suosnivač Festivala latino knjige i obitelji

Amerika još nije osmislila svoj životni vodič, pa ga je napisao Camilo.

J. W. Keep Walking Fund, Men's Journal Magazine

Dr. Cruz je moćan, uvjerljiv, britak na jeziku i pozitivnim stavovima mijenja svijet. Predviđam da će dr. Cruz
kao mislilac, govornik i pisac cjelokupno područje Latinske Amerike dovesti na jednu višu razinu.
Brian Tracy, pisac i govornik

Dr. Camilo Cruz je latinoamerički Tony Robbins, hispanoamerički dr. Phil.

Sun Sentinel, South Florida Newspaper

Hvala Vam što ste podijelili svoje znanje i strast s roditeljima u našem centru. Vaše poruke ohrabrenja
i motivacije prema uspjehu savršeno se uklapaju u našu misiju. Ne samo da ste nam dali viziju, već ste i
jasno predstavili konkretne korake i ciljeve na putu do uspjeha. Knjiga Bila jednom jedna krava našim
roditeljima bit će izvrstan alat koji će koristiti dok budu tražili primjenu vaših riječi u svojim životima.
Dr. Heather M. Huntley, KidWorks

Knjige i prezentacije dr. Camila Cruza promijenile su živote mnogih ljudi. On nam daje snagu i podučava nas
kako možemo unaprijediti kvalitetu života.
La Opinion, Los Angeles Newspaper
Posvuda nailazim na knjige dr. Cruza. Pozivam ga da se pridruži mom programu, jer smatram da se
njegove ideje o uspjehu mogu primijeniti bilo gdje, a ne samo u SAD-u.
Don Francisco, Univision

Vaša knjiga snažno je utjecala na moj život i potakla me da osnujem vlastitu tvrtku, koja danas posluje
u nekoliko zemalja. Hvala Vam što koristite svoje vrijeme na pisanje knjiga koje iskreno nadahnjuju tisuće
ljudi da ostvare svoj potencijal.
Wenceslao Casares, Osnivač internet stranice Patagon.com

Hvala Vam što ste održali prezentaciju u našoj knjižnici. Publika je uživala i, bez sumnje, mnogi su
prezentaciju napustili u mislima i planovima kako da svoje snove pretoče u stvarnost. Vaše tehnike će im
pomoći da savladaju sve nezaobilazne prepreke na koje će nailaziti i približit će ih ostvarenju njihovih
ciljeva.
Debbie Llenza, Broward County Library

Izvrsne poruke i odlična komunikacija sa svima u publici (visoko pozicionirani vojni časnici, izvršni
direktori, gosti). Svima se svidjela poruka koju ste nam uputili!
U.S Air Force / Aerospace Corporation

U ime Uprave, osobno Vam se želim zahvaliti. Ovaj događaj bio je jedno sjajno iskustvo! Vaša
prezentacija je bila vrlo poučna i moćna! Uspostavili ste odličan kontakt s publikom, koja je s velikim
zanimanjem pratila vašu prezentaciju i upijala svaku vašu riječ i poruku o osobnom uspjehu i vođenju.
Jedan ste od najboljih motivacijskih govornika kojeg smo ikad čuli!
Janet Cronick, Udruženje poslovnih žena Latina

Želio bih izraziti svoju duboku zahvalnost jer, kao i vi, i ja vjerujem da našu mladež trebamo osnažiti tako
da ih podučimo pozitivnim stavovima pomoću kojih će moći preuzeti kontrolu nad svojom budućnošću i
prihvatiti stopostotnu odgovornost za svoj uspjeh. Smatram da bi svaki student trebao biti upoznat s vašim
konceptom prema kojem smo svi arhitekti vlastite sudbine.
Bert Foti, Rotary Club

Knjigom Bila jednom jedna krava dr. Cruz nas podsjeća kako da se probijemo kroz šumu nametnutih
ograničenja i barijera, i konačno, kako da kao ljudska bića i jedini donositelji odluka o vlastitom životu i
sudbini, unesemo pozitivne promjene u svoj život. Iskreno preporučam da njegove moćne i ohrabrujuće
poruke koristite kao oruđe pomoću kojeg ćete unaprijediti svoje živote.
Dino Nasi, Federal Express

U više od dvadeset godina rada u knjižnici i programiranju, još nikad nisam prisustvovala seminaru na
kojem je publika bila toliko zainteresirana i zadovoljna. Sve što mogu reći jest da je dr. Cruz izuzetan
motivacijski govornik i svi sudionici seminara tražili su da se seminar još jednom održi.
Diana Morales, Houston Public Library

Vrhunska prezentacija dr. Cruza svakako je pomogla da fokusiramo misli i usmjerimo se na osobne i
korporativne ciljeve. Bio je to izvrstan način da se započne godina i siguran sam da ćemo ostvariti velike
ciljeve.
Ciba Geigy, glavni menadžer za Latinsku Ameriku

Vaša prezentacija knjige Bila jednom jedna krava naišla je na odaziv među mnogim našim zaposlenicima
različitih profila. I dalje slušamo samo divne komentare na račun vaše prezentacije i upućenih poruka. Naši
menadžeri će odsad koristiti neke od vaših ideja o uspjehu na internim sastancima svojih odsjeka. Vrlo smo
vam zahvalni što ste s nama podijelili svoje talente i svoje vrijeme.
Carla Fountain, Orange County Librar
 Predgovor

Već više od tri desetljeća pišem o uspjehu. Što je to uspjeh? Što je potrebno da bismo uspjeli? Zašto nam se
čini da nekima to polazi za rukom bez puno muke, dok drugi nikako ne napreduju usprkos
godinama napornoga rada?
Iz razgovora s tisućama ljudi iz cijeloga svijeta, uvjerio sam se da svi uspješni ljudi na svakom
kraju svijeta imaju bar jednu zajedničku crtu: oni nikad ne smišljaju izgovore da bi objasnili zašto im je tako
kako im je, niti se žale kako bi im trebalo biti. Uspješni ljudi jednostavno preuzmu odgovornost i rade na
ostvarenju planova. Naravno, to ne znači da im uvijek sve uspije od prve, ali pobjednici nikad ne odustaju.
Ako i pokleknu, brzo se usprave i vrate u igru.
Otkrio sam da se, premda većina nas teži velikim postignućima, prečesto pomirimo s drugim
mjestom. Želimo živjeti život punim plućima, no toliko nas je koji završimo krpajući kraj s krajem. Mnogi se
sklone i pritaje u svojoj sigurnoj zoni, naviknu se na život u njoj, i ubrzo shvate da ih je sve najbolje što im
je život ponudio, jednostavno mimoišlo. Jedna od lekcija koje sam naučio jest da je prvi korak u ostvarenju
izvanrednih rezultata u životu oslobađanje od svih onih izgovora koji nas priječe da u životu ostvarimo svoj
maksimum.
Mnoge od najboljih knjiga s područja osobnog i profesionalnog razvoja koriste metafore ili kratke
priče da ilustriraju važnost određenih stavova i ideja koje su ključne za uspjeh.
Knjiga Bila jednom jedna krava zorno i uvjerljivo prikazuje što se može dogoditi ako našim
životima zavladaju izgovori. Ovo je sigurno jedna od najboljih metafora na koje sam naišao o tome kako
zauvijek iskorijeniti osrednjost iz svojih života.
Krava simbolizira svaki izgovor, naviku ili opravdanje koje nas ograničava da živimo uistinu
ispunjene živote. Ova divno ispričana priča zasigurno će osvojiti i vaše srce i nagnati vas da prihvatite izazov
oslobađanja od svakog izgovora, ili da se poslužim Camilovim riječima, da »ubijete svoje krave«.
Istina je da svi mi, na svojim leđima, nosimo mnogo više »krava« nego što smo vjerojatno voljni
priznati. Većina nas sklona je koristiti se raznim opravdanjima, u nadi da će uvjeriti druge i sebe da život i
nije tako loš, kao što se čini. Svi imamo šarenu paletu izgovora i objašnjenja za zakašnjelo i nemarno
izvršavanje zadataka.
Ova nam knjiga daje jasan uvid u pozitivne efekte konačne odluke da odbacimo izlike i uvjerenja
koja sputavaju naše živote. Ona nudi nacrt za život, u kojem je moguće korak po korak ostvariti sve snove.
 Dr. Camilo Cruz i Mark Victor Hansen

Camilo kao da je predodređen da pomoću svojih knjiga unese silne promjene u svijet u kojem
živimo. On prenosi mudrost, briljantna razmišljanja i saznanja, koja u trenutku postaju korisna čitateljima
i daju im moć da uvedu u životnu praksu specifične strategije, kako bi zauvijek promijenili svoje živote.
Nadam se da ćete prihvatiti njegov izazov i odbaciti mogućnost da se pomirite sa životom manje
dostojnim od onog koji zaslužujete. Očekujem da ćete uživati u čitanju ove knjige kao što sam i ja uživao i
vjerujem da ćete si pružiti mogućnost da živite život bez osrednjosti, otvoren velikim postignućima
rezerviranim za one koji se usude sanjati velike snove.
Mark Victor Hansen
 Uvod

»Bila jednom jedna krava je jedna veličanstvena knjiga... za druge ljude.« To sam mislila dok nisam naišla
na krave koje opisuju i mene. Ja sam sposobna, razumno uspješna, organizirana osoba. Ne trebam izgovore
da bih izbjegla poduzeti određene akcije. Dosad sam bila u stanju uvjeriti i sebe i druge da su moji »razlozi«
zbog kojih izbjegavam poduzeti određene akcije temeljeni na zdravoj logici. Kad sam pročitala knjigu,
shvatila sam da sam tim izgovorima, gotovo bez iznimke, pokušavala zamaskirati svoje krave. Da - kod
mene se može naći više krava, na više katova. Iza svih tih naizgled inteligentnih krava krije se Strah.
Danas sa sigurnošću znam da ne želim da Strah odlučuje umjesto mene. Danas kada čujem neki izgovor,
istražujem još dublje, u potrazi za Strahom, i ako ga nađem, tada znam da se moram s njim suočiti i smjesta
se s njim razračunati.
Margaret Miller, Dayton, Ohio

Baš kao što slikari i skladatelji inspiraciju crpe iz prirode i svog okruženja, tako i pisci - osobito oni koji pišu o
osobnom razvoju - inspiraciju crpe iz interakcije s ljudima.
Jednom davno sam čitavu jednu prezentaciju razvio na citatu Alberta Einsteina, koji je netko
podijelio sa mnom na promociji knjige. Ovakva zrnca mudrosti u neku ruku djeluju kao katalizatori koji
miješaju kreativne sokove, i potiču na stvaranje. Ponekad je sve što vam treba riječ ili ideja - i poglavlje
knjige počinje dobivati obrise u vašim mislima.
Oduvijek se smatram sretnim kad mi ljudi, kad čuju da pišem knjige o osobnom razvoju, počnu
pričati o tome koje knjige ili pisci su ih najviše dirnuli ili nadahnuli. Drugi podijele sa mnom svoje omiljene
priče, anegdote ili doživljaje koji su im osobito prirasli srcu. Sve je ovo, naravno, uvijek bio neiscrpan izvor
nadahnuća u mom radu.
Ovu čarobnu priču o ovoj naizgled beznačajnoj kravi prvi put sam, zapravo, čuo prije nekoliko
godina za vrijeme leta iz New Yorka u Buenos Aires. Ispričala mi ju je jedna draga žena koja je, na moju
veliku sreću, dobila u avionu sjedalo odmah do mene. Kod ovakvih noćnih letova, sasvim je uobičajeno da
iz njujorške zračne luke J.F.K. avion polijeće oko sedam sati navečer, tako da do ponoći stignete završiti s
večerom i desertom, odgledati prvi film i još uvijek je pred vama pet sati leta.
Ako ne možete spavati - što je čest slučaj kod mene -jedino što vas može spasiti jest da vam što
prije prođe vrijeme tako da se upustite u razgovor s osobom koja sjedi do vas. Tako sam i ja s tom ženom
započeo razgovor koji nas je doveo do ćaskanja o poslu, obitelji, putovanjima, i nakon nezaobilazne
izmjene posjetnica, počeli smo razgovarati o karijeri i profesionalnim interesima.
I tako sam, u udobnoj kabini modernog Boeinga 777, dok smo letjeli nad južnom Amerikom, u
sitnim noćnim satima, prvi put čuo priču o ovoj vrlo običnoj, pa ipak izuzetnoj kravi. Otad sam čuo nekoliko
različitih verzija ove priče. Naravno, ono na što ćete ovdje naići moj je osoban prikaz tih događaja. Morao
bih vas upozoriti da je i ovdje, baš kao na kraju svakog dobrog krimića, primjenljivo upozorenje »svaka
sličnost sa stvarnim osobama ili događajima čista je slučajnost« - iako je možda posve planirana.
Zanimljivo je da mi je prvi put kad sam izlagao ovu priču na jednoj od mojih radionica trebalo samo
dvije do tri minute. Međutim, počeo sam primjećivati da je svako iduće prepričavanje trajalo sve duže i
duže. Bilo je to nalik sapunici u kojoj sa svakim novim likom u idućem nastavku učimo neke nove lekcije ili
otkrivamo neke nove spoznaje. Koji put bi se razvile čak i paralelne radnje te bi priča postala bogatija
detaljima i dramatičnija nego što bih ikad mogao i pomisliti.
Vjerojatno sam u posljednjih nekoliko godina ovu priču ispričao tisućama ljudi iz cijeloga svijeta.
Sve dok me jednog dana sudionik jedne od mojih prezentacija, poslovni čovjek iz Salt Lake Citya, nije
zamolio da mu elektroničkom poštom pošaljem tu priču kako bi je mogao ispričati svojim zaposlenicima.
Baš tada, zasigurno mi je trebalo nešto više od dva sata da ispričam svoju dulju verziju priče,
dopunjenu detaljima i listom naučenih lekcija. Želio sam udovoljiti zahtjevu tog čovjeka, no nisam se
mogao pomiriti s time da tek na brzinu ispišem sažetak ove nevjerojatne metafore. Tako sam odlučio da
jednom zasvagda stavim na papir kompletnu, tragičnu priču o kravi.
I tako je nastala priča Bila jednom jedna krava.
Posve oduševljen, bacio sam se na istraživanje i razotkrivanje svih izazova i mogućnosti koje su
se krile iza ove metafore. Kako sam bio nestrpljiv u iščekivanju odgovora čitatelja, a nisam imao volje
čekati da se započne s izdavanjem koje ionako dugo traje, odlučio sam na španjolskom u elektroničkom
obliku objaviti prvo izdanje. Računao sam da bi ovo mogao biti najbrži način da ocijenim reakcije čitatelja.
Rezultati su bili iznenađujući. U manje od četiri mjeseca, knjigu je s interneta skinulo više od 250.000 ljudi
iz više od sto zemalja svijeta.
Naravno, moja prvotna namjera nije bila da ljudi knjigu tek skinu s interneta. Želio sam da ju
doista i pročitaju. Zato sam otišao korak dalje i obratio se e-mailom čitateljima. No, nisam ih pitao jesu li
pročitali knjigu. Znao sam da na takvo pitanje ljudi obično odgovaraju potvrdno, čak iako su samo bacili
pogled na naslovnicu knjige. Stoga sam ih radije upitao jesu li se riješili koje »krave« u svom životu. Jasno
mi je da, sad dok ovo čitate, vjerojatno ne razumijete o čemu govorim, ali uskoro ćete saznati.
Odgovor čitatelja bio je jednako zapanjujući. U samo dva tjedna, više od deset tisuća čitatelja
odlučilo je podijeliti sa mnom svoja iskustva o tome kako ih je knjiga nadahnula i potaknula u želji da se
riješe svojih izgovora i da posegnu za onim što zaista žele u životu. Mnogi su pisali kako su, nakon
suočavanja s unutarnjim blokadama i nakon ukidanja tih blokada, napokon bili u stanju jednom zasvagda
okrenuti novu stranicu u svom životu.
Osim toga, poželjeli su da njihova osobna iskustva posluže kao inspiracija drugima, pa su me
poticali da te njihove, vrlo intimne, unutarnje borbe i objavim. Neke od tih priča uključio sam u ovo tiskano
izdanje, tako da i vi možete saznati kako su se drugi ljudi uhvatili u koštac s vlastitim ograničenjima i
blokadama te počeli živjeti nevjerojatno ispunjene živote.
Priča o kravi, priča je o oslobađanju od loših navika, izmišljenih izgovora i ograničavajućih
uvjerenja, koji ljude drže zatočene u okovima osrednjosti. Oduvijek sam smatrao da stvarni neprijatelj
uspjeha nije promašaj, kao što neki misle, već osrednjost - vjerovanje da se u životu možemo i »provući«.
Promašaji mogu biti odskočna daska na putu do uspješnog života. Oni nam daju priliku da
naučimo važne lekcije. Da nema životnih promašaja, možda nikad ne bismo bili svjesni navika kojih se
trebamo osloboditi ili modela ponašanja koje trebamo mijenjati da bismo mogli napredovati. Da bismo
uspjeli, ponekad je potrebno doći do dna.
 Osrednjost nas, s druge strane, ne uči nikakvim životnim lekcijama. Ne postoji nikakva lekcija
koju iz osrednjosti možemo izvući. Ustvari, kad se priklonimo ideji da živimo u osrednjosti, proces učenja
se u potpunosti prekida. To je razlog što sam toliko gorljiv zagovornik izbjegavanja osrednjosti pod svaku
cijenu. Svjestan sam toga da ima ljudi koji pokušavaju izbjeći neuspjeh, kao da se radi o kugi, jer su ih učili
da se neuspjeha treba bojati. No ja smatram da je mnogo bolje vrijeme provesti u oslobađanju od
ograničenja, izgovora i pogrešnih uvjerenja koja hrane osrednjost, nego pokušavajući spriječiti ili zaobići
moguće promašaje i neuspjehe u životu.
Bezvremena metafora krave ilustrira razorne posljedice koje mogu proizaći iz naizgled bezazlenih
ideja koje se rađaju u našem umu, kao i duboke promjene u životu koje možemo očekivati kad konačno
odlučimo otkloniti sve izmišljene izgovore.
Iskreno se nadam da će svaki čitatelj izvući neku vlastitu pouku iz redaka ove priče. No, ako na
kraju knjige otkrijete da niste izvukli baš nikakvu pouku, po svemu sudeći tada je upravo to vaša krava.
 Prvo poglavlje

Priča o kravi

Nekad sam smatrao da je većina promašaja koje sam doživio posredno ili neposredno posljedica utjecaja
drugih ljudi. Uvijek sam znao optuživati svoju suprugu, šefa, tim, roditelje ili druge ljude za vlastite
promašaje. Danas mislim da sam u nekim situacijama u pogledu toga i bio u pravu. Međutim, moguće je
da sam u ostalim slučajevima samo tražio izgovore koji bi opravdali moje vlastite greške i moju vlastitu
neodlučnost. No, ono što me priča o kravi naučila je to da je posve nevažno jesu li ti ljudi oko mene griješili
ili ne. Shvatio sam da ne mogu prolaziti kroz život govoreći: »Uistinu sam želio uspjeti, ali on je kriv što
nisam« ili »Ona je kriva jer nije izvršavala svoj dio posla.« Smatram da je jedan od najvećih izazova koji
je stavljen pred sve nas prihvaćanje činjenice da smo sto posto odgovorni za vlastiti uspjeh. Sjajno u ovom
stavu je da jednom kad to učinite više ne morate živjeti u stalnoj patnji, misleći da su vaše pogreške i
nesreće nečije tuđe djelo.
Anthonp Burgos, Seattle, Wiishington

Jednom davno, jedan je mudar učitelj prepun životnog iskustva želio podučiti jednog od svojih učenika
tajnama sretnog i uspješnog života. Znajući za mnoge zapreke i poteškoće na koje većina ljudi nailazi u
potrazi za srećom, smatrao je da bi prva lekcija učeniku trebala dati odgovor na pitanje zašto toliko mnogo
ljudi živi prosječnim i običnim životom.
Jer, na kraju krajeva, mislio je stari mudrac, previše muškaraca i žena kao da je nesposobno
savladati prepreke koje ih priječe da uspiju i zbog kojih na kraju žive neispunjene i jedva snošljive živote.
Učitelj je znao da mladić mora sam posvjedočiti tome što se događa kad dopustimo da osrednjost zavlada
našim životima, jer jedino tako može razumjeti ovu vrlo važnu lekciju.
Da bi ga podučio tim važnim lekcijama, odlučio je otputovati s učenikom u jedno od najsiromašnijih
sela u pokrajini u kojoj su živjeli. Bijeda, pustoš i posvemašnji očaj vladali su tim krajem, čiji žitelji kao da
su se pomirili sa svojom jadnom, nesretnom sudbinom.
Ubrzo nakon što su stigli, učitelj je zamolio mladića da mu pomogne pronaći najsiromašniju kuću
u kraju. Bilo bi to njihovo konačište nakon napornog puta.
Nakon što su neko vrijeme hodali, stigli su do rubnih dijelova grada. A tamo, usred ničeg, dočekao
ih je nevjerojatan prizor - najtrošnija mala brvnara koju su ikad vidjeli. Tu, ispred brvnare, zaustavili su se.
Ta trošna kućica, koja je izgledala kao da bi se u svakom trenutku mogla raspasti, bila je posljednja
i najudaljenija u nizu od nekoliko kuća u selu. Bez sumnje, pripadala je najsiromašnijoj od svih obitelji u
tom kraju. Zidovi kao da su se držali samim čudom, prijeteći u svakom trenutku da će popustiti i urušiti se.
Voda se slijevala kroz improvizirani krov koji je izgledao poprilično trošno, a hrpa smeća, koja se skupljala
uza zid kuće, pridodavala je dojmu oronulosti i istrošenosti.
Vlasnik, kojemu je jedno dijete u blizini skrenulo pozornost na dva stranca koja su stajala pred
kućom, izašao je i toplo ih pozdravio.
»I ja vas pozdravljam, dobri čovječe« - odgovorio je učitelj. »Bismo li se nas dvojica, umornih
putnika, mogli kojim slučajem skloniti u vašem domu preko noći?«
»Živimo ovdje dosta skučeno, ali možete prespavati ako vam to ne smeta.«
Kad su njih dvojica, zakoračili u kuću, bili su šokirani prizorom ispred sebe - malen, tijesan prostor,
površine manje od 150 četvornih metara, bio je dom za osmero ljudi. Otac, majka, četvero djece, baka i
djed, trudili su se kako su najbolje mogli da ne ukradu jedni drugima djelić, ionako skučenog, prostora.
Nepočešljana kosa, izgladnjela, mršava tijela i poderana odjeća svjedočili su o siromaštvu koje je
bilo njihova svakodnevica. Tužna lica i pognute glave odavala su da je neimaština zagospodarila i
njihovim tijelom i njihovom dušom.
Dva gosta su se jako obuzdavali da im oči ne lutaju uokolo, u potrazi za bilo čim što bi u takvoj
neimaštini imalo ikakvu vrijednost. Tu nije bilo ničeg takvog!
Ali kad su izašli iz kuće, shvatili su da su se prevarili. Bizarno, ali ova siromašna obitelj, imala je u
posjedu jedno vrlo neobično dobro - sasvim neobično s obzirom na okolnosti. Imali su jednu kravu.
Ta živina i nije bila bogzna što, no činilo se da se cijeli život i svaki dan, sve aktivnosti u životu
ove obitelji vrte oko nje. »Nahrani kravu.« »Osiguraj kravi dovoljno vode.« »Čvrsto priveži kravu.« »Ne
zaboravi izvesti kravu na pašu.« »Pomuzi kravu!« Moglo bi se reći da je krava imala glavnu ulogu u životu
ove obitelji, iako je ono malo mlijeka što je proizvela bilo dovoljno samo za preživljavanje.
Ipak, činilo se da krava služi jednoj čak puno važnijoj svrsi: ona je bila jedino što ih je čuvalo od
potpune i krajnje bijede. Na mjestu gdje se činilo da je sve oskudno, posjed ovakve dragocjenosti priskrbio
im je štovanje, ako ne i zavist susjeda.
I tako su tamo - u neredu i bijedi - učitelj i njegov učenik proveli noć.
Iduće jutro, prije svitanja, pazeći da nikog ne probude, dvojica putnika su se pripremali za nastavak
putovanja.
Učenik se osvrtao oko sebe, kao da je pokušavao uhvatiti mentalnu sliku tog turobnog mjesta.
Iskreno, nije bio sasvim siguran da je razumio lekciju koju mu je učitelj namijenio. No, prije nego što su
nastavili put, stari mudrac mu je došapnuo: »Došlo je vrijeme da naučiš lekciju zbog koje smo posjetili ovo
mračno mjesto.«
Za vrijeme njihova kratkog posjeta, bili su svjedoci života gotovo potpuno lišenog sreće i
blagostanja, no mladić nikako nije mogao shvatiti što je tu obitelj dovelo na rub ponora. Kako su si mogli
dopustiti da padnu tako nisko? Što ih je to moglo držati na samom rubu egzistencije?
Učitelj se polaganim korakom primicao kravi koja je bila svezana za klimavu ogradu, udaljenu tek
kojih dvadesetak metara od kuće. Dok su stajali na samo korak udaljenosti od životinje, učitelj je iz korica,
koje je nosio, izvadio bodež. Učenik je bio potpuno zbunjen. Kad je starac iznenada podigao ruku, učenik
je ostao šokiran, jer je shvatio što će uslijediti. U nevjerici je gledao kako je učitelj, brzim pokretom, glatko,
prerezao kravi vrat. Zbog teške ozljede, krava je, bez da je ispustila ikakav zvuk, pala na zemlju i podlegla
ranama.
 Učenik nije mogao doći k sebi od čuđenja i nemogućnosti da povjeruje u to što se događa pred
njegovim očima. »Učitelju, što ste to učinili?«, rekao je vidno uznemiren, ali opet dovoljno tiho da ne
probudi obitelj. »Kako ste mogli ubiti ovu jadnu životinju? Kakva je to uopće lekcija ako će ih tek ovaj nemio
događaj potpuno uništiti? Pa, ta je životinja bila sve što su oni imali. Što će nakon ovoga biti s njima?«
Nimalo uznemiren zbog reakcije uzrujanog mladića i ne obazirući se na njegova pitanja, učitelj je pošao
dalje, ostavivši ružnu scenu iza sebe, očito ravnodušan spram daljnje sudbine siromašne obitelji nakon što
su izgubili kravu. Još uvijek zbunjen cijelim ovim događajem, učenik je pošao za njim, slijedeći ga na korak
udaljenosti u nastavku putovanja.
I tako je ovoj jadnoj obitelji predstojao život pun neizvjesnosti, problema i mogućnosti da upadnu
u još veće neprilike.
Idućih dana, učenik se mučio mišlju da članovi obitelji najvjerojatnije neće preživjeti bez svoje
krave. Što je drugo mogao zaključiti, znajući da je krava bila jedini izvor njihovog preživljavanja. U
nadolazećim mjesecima, često su ga proganjale takve misli. Ali više od svega predbacivao je sam sebi što
nikad nije protresao pitanjima svog učitelja o svemu što se zbilo onog strašnog jutra.
Prošlo je godinu dana, i jednog poslijepodneva, učitelj je predložio da se obojica vrate u ono seoce
i saznaju što se dogodilo s obitelji. Sam spomen te naizgled dugo zaboravljene epizode, bio je dovoljan da
se u njemu iz dubine svijesti probude živa sjećanja na lekciju, koju čak i nakon toliko vremena, još nije
sasvim shvatio.
Još jednom mu je mozak bio preplavljen mislima o siromašnoj obitelji i njegovoj ulozi u sudbini
te obitelji. Što im se moglo dogoditi, kako su završili? Jesu li preživjeli taj težak udarac? Jesu li, nakon
one epizode, bili u stanju započeti nov život? Bi li im on mogao pogledati u oči nakon svega što su im
učinili? Usprkos takvim uznemirujućim mislima, teška srca je prihvatio i bezvoljno se uputio na putovanje,
koje će na nov način rasvijetliti uznemirujuću epizodu od prošle godine.
Nakon mnogo dana putovanja, njih dvojica stigli su u selo. Uzalud su tražili trošnu kućicu.
Okolina je izgledala isto kao prije, no brvnare u kojoj su prije godinu dana prenoćili, nije bilo. Umjesto toga,
na istom mjestu niknula je novija i puno ljepša kuća. Zaustavili su se pokraj kuće, ogledavajući se oko sebe,
ne bi li se uvjerili da su zaista na pravom mjestu.
Mladić je strahovao da je smrt životinje bio pretežak udarac za tu skromnu obitelj. Što ako su ih
istjerali iz kuće i ako se neka druga, bogatija obitelj okoristila njihovom nesrećom, otela im zemlju i
sagradila novi dom. Što im se drugo moglo dogoditi? Možda ih je sramota nagnala da pobjegnu i zauvijek
napuste to mjesto.
Dok su mu se te misli vrtjele po glavi, kolebao se između znatiželje da sazna što se dogodilo obitelji
i potrebe da samo nastavi dalje, izbjegavajući neugodan zadatak koji će potvrditi njegove najgore
sumnje. Naposljetku je ipak odlučio otkriti - morao je znati - pa je pokucao na vrata i čekao.
Ubrzo se na vratima pojavio jedan vrlo ugodan čovjek. Učenik ga isprva nije prepoznao. Nije
mogao sakriti šok na licu kad je vidio da pred njim stoji onaj isti čovjek koji im je prije godinu dana pružio
smještaj. Bilo je očito da se radi o istom čovjeku, ali u nečemu se vrlo promijenio. Odjeća na njemu bila je
čista i činio se dotjeran, s osmjehom na licu, dok su mu oči sjajile. U njegovu se životu očigledno dogodila
neka značajna promjena.
Mladić jedva da je mogao vjerovati svojim očima. Kako je to bilo moguće? Što se samo toliko
značajno moglo promijeniti u godinu dana? Pohrlio je naprijed da pozdravi čovjeka, ne gubeći vremena da
dobije odgovore na sva pitanja o sreći i blagostanju, koje je očito zadesilo njega i njegovu obitelj.
 »Prije samo godinu dana, prilikom našeg kratkog posjeta ovom mjestu«, rekao je mladić, »činilo
se da živite u najnesretnijim životnim uvjetima i beznađu. Kažite mi, molim vas, što se otad promijenilo i
toliko izmijenilo vaš život. U čemu se krije tajna vaše sreće?«
Ni ne znajući da su ova dvojica putnika bili zaslužni za smrt njegove krave, čovjek ih je pozvao u
kuću i počeo pričati nevjerojatnu priču - priču koja će zauvijek promijeniti mladićev život.
Ispričao je kako je, slučajno, baš istog onog dana kad su njih dvojica otputovali neki nitkov,
vjerojatno ljubomoran na njihovu nesvakidašnju sudbinu, divlje zaklao jadnu kravu.
»Moram priznati«, rekao je čovjek, »da su isprva svi u obitelji bili duboko potreseni i očajni. Dugo
vremena smo preživljavali samo zahvaljujući mlijeku, koje smo dobivali od te krave. Osim toga, ta krava
bila je sve što smo posjedovali; naši životi ovisili su o njoj. Ta je krava bila centar naše svakodnevice i,
iskreno, sama činjenica da smo ju posjedovali, davala nam je osjećaj sigurnosti i priskrbila nam uvažavanje
susjeda«.
»Ubrzo nakon tog tragičnog dana, shvatili smo da ćemo, ukoliko nešto ne promijenimo, ubrzo
upasti u još veće nevolje. Bez te životinje bili smo na samom dnu egzistencije. Trebao nam je novac da
bismo prehranili i sebe i svoju djecu. Tako smo očistili jednu manju površinu zemlje, u blatu iza kuće, i
posijali nešto sjemenja, s namjerom da uzgajamo povrće. To nam je pomoglo da preživimo onih prvih
nekoliko mjeseci nakon epizode s kravom.
»Nakon nekog vremena, otkrili smo da je naš mali vrt davao i više hrane nego što nam je bilo
potrebno. Od prodaje viška našim susjedima, bili bismo u mogućnosti kupiti još sjemenja i posaditi još
povrća. To smo i učinili, i ubrzo smo imali dovoljno hrane za sebe i još mnogo više da prodamo na gradskoj
tržnici.
»A onda je došao i taj dan!« poviknuo je čovjek radosno. »Prvi puta u životu, imali smo novca za
hranu i odjeću. U tom trenutku smo znali da ima nade za novi život, život kakav nismo ni očekivali, niti ikad
sanjali da se može ostvariti.«
»Prošlog mjeseca pružila nam se mogućnost da sagradimo ovu kućicu. Kao da nam je, ono što nas
je zadesilo, gubitak krave, otvorilo oči da se možemo okrenuti novoj budućnosti i započeti nov i
blagoslovljen život.«
Mladić je bio zapanjen pričom. Napokon je shvatio pouku koju mu je učitelj želio prenijeti.
Odjednom mu je postalo jasno da gubitkom krave, obitelj ustvari nije propala, kao što se pribojavao, već
da je taj događaj za njih, zapravo, značio početak novog života ispunjenog većim i boljim mogućnostima.
Učitelj, koji je cijelo vrijeme u tišini slušao neobično zanimljivu priču ovog čovjeka, na kraju je
odveo učenika u stranu i upitao ga: »Smatraš li da bi ova obitelj postigla sve to što je postigla u protekloj
godini da je i dalje imala kravu?«
»Vjerojatno ne bi,« odgovorio je mladić bez oklijevanja.
»Razumiješ li sada poantu cijele ove priče? Krava, koju su vrednovali kao svoju najveću
dragocjenost, zapravo je bila okov koji ih je držao svezane u siromaštvu i prosječnosti. Tiješila ih je pomisao
da ih krava može sačuvati od posvemašnje propasti. Ali tek kad su izgubili tu lažnu sigurnost, bili su prisiljeni
usmjeriti svoj život u novom pravcu.«
»Drugim riječima, krava u kojoj su njihovi susjedi vidjeli blagoslov, davala im je iskrivljen osjećaj da
ne žive u siromaštvu, a zapravo su živjeli u totalnoj bijedi«, primijetio je učenik.
»Upravo tako«, odgovorio je mudri učitelj. »Ovo se događa kad se uvjeriš, da je ono malo što imaš
i više nego dovoljno za život. Sama ta misao postaje teški lanac koji te priječi u potrazi za boljim životom.
Popuštanje i kompromis počinju vladati tvojim životom. S vremenom naučiš kako prihvatiti okolnosti u
kojima živiš, usprkos tome što te one uopće ne čine sretnim. Znaš da nisi zadovoljan sa životom kojeg u
tom trenutku živiš, ali nisi niti potpuno nesretan. Frustrira te život koji živiš, ali te to ne uznemiruje dovoljno
da po tom pitanju nešto poduzmeš. Uspijevaš li me pratiti i shvatiti koliko je takvo razmišljanje tragično?
»Kad radiš posao koji ne voliš, posao kojim nećeš zadovoljiti niti svoje osnovne potrebe, i koji ti ne
pruža baš nikakvu osobnu satisfakciju ili život kakav doista želiš, odluka da daš otkaz i nađeš si bolji posao
i nije tako teška. Međutim, kad zahvaljujući svom poslu uspijevaš otplatiti dugove, preživljavaš, pa čak na
trenutke i uživaš, itekako je lako pasti u zamku uvjerenja da moraš biti sretan jer nije da baš ništa nemaš,
ipak nešto imaš. Ipak, logično razmišljaš, neki bi bili zahvalni da imaju taj posao.
»Kao i krava, i ovakav stav će te uvijek priječiti da ostvariš svoj maksimum. Ako ga se ne oslobodiš,
nikad u tvom životu neće biti mjesta za ikakve doživljaje, osim onih za koje si oduvijek znao da postoje. Bit
ćeš doživotno osuđen na ulogu žrtve ograničavajućih uvjerenja koje si sam sebi nametnuo. To je gotovo
jednako odluci da si zavežeš povez oko očiju na startnoj liniji utrke i zatim se moliš najboljem ishodu.«
Slušajući tako, učenik je stajao, izgubljen u mislima. Fascinirala su ga učiteljeva promišljanja i počeo
je uočavati ono što je očito. »Svi mi imamo krave u svojim životima. Svi mi nosimo sa sobom teški teret
naših pogrešnih uvjerenja, izgovora, strahova i opravdanja. Tragično je to da nas sva ta samonametnuta
ograničenja drže svezane u okovima osrednjosti.«
»I ne samo to«, dodao je učitelj, »mnogi ljude se tvrdoglavo drže isprika koje im služe da objasne
drugima zašto ne žive život o kakvom su oduvijek sanjali. Izmišljaju gotovo nevjerojatne izgovore da se
opravdaju pred drugima, a zatim nastavljaju živjeti svoje unutarnje borbe i kaos, kad shvate da su ta
objašnjenja, iako uvjerljiva drugima, za njih beskorisna.«
»Kakva divna lekcija«, dometnuo je mladić, bacivši se istog trena na mentalnu inventuru svojih
krava.
Ostatak putovanja proveo je pažljivo razmatrajući sva ograničenja koja je pokupio tijekom cijelog
svog života. Obvezao se da će se osloboditi svih tih uvjerenja koja su ga dosad sputavala i njegov život
svodila na osrednje životarenje, onemogućavajući mu da razvije sve svoje potencijale.
Taj dan je, svakako, za njega označio početak jednog novog života, života bez krave, pomislio je.
 Drugo poglavlje

Ne očekujte od svake krave da muče

Nakon nekoliko dana odgađanja, napokon sam donio odluku pročitati knjigu. Čitajući knjigu smijao sam
se, jer sam shvatio da sam u prošlosti koristio većinu izgovora na koje sam naišao u svakom poglavlju
knjige. Tada se ti izgovori nisu činili kao da su opravdanja, ali vidjevši ih crno na bijelo osjetio sam se gotovo
posramljeno. Neka od opravdanja sam zaista dijelio s drugima kao dobre savjete. U mom slučaju
odgađanje je oduvijek bio moj najveći problem. Sakrivao sam ga kravama poput ovih: »Bolje ne riskirati,
nego poslije žaliti«, »Ne ulijeći u nešto, dok nisi sto posto siguran« ili »Prespavaj, pa tek onda odluči«. Moj
problem bio je u tome što sam uvijek odgađao ono za što sam znao da se treba obaviti, sve dok nije postalo
prekasno. Sad znam kako se lako postaje slugom izgovora i opravdanja koja se gotovo neprimjetno
ušuljaju u naš život. I kako god se činili beznačajnima, danas znam da svi ti izgovori vuku za sobom
posljedice. Jedva čekam da popišem svoje krave i da ih se što prije riješim.
Charles Johnson, Los Angeles, California

Kao što je slučaj s mnogim destruktivnim navikama, i krave znaju biti tihi suputnici. Zato ih se ne može
lako prepoznati i mogu proći neopaženo, negativno utječući tijekom čitavog našeg života. Zapravo će samo
manji broj nas ikad priznati da se koristi izgovorima. Umjesto toga, svi mi volimo radije reći da su to stvarna
i razumna objašnjenja životnih situacija, koje su obično - zar ne zvuči prikladno? - izvan naše kontrole.
Nije da smo »stalno usporeni«, mi samo »moderno kasnimo« ili još bolje žrtve smo »nepredvidljive
gužve u prometu«. Uviđate li kako lako postajemo žrtvama ove loše navike, a da je i ne primijetimo?
Naši izgovori postali su »logična razjašnjenja«, naši iracionalni strahovi »mudre mjere opreza«, a
naša niska očekivanja »realističniji pogled na život«. Poricat ćemo da smo se pomirili s osrednjošću; samo
smo praktični kako bismo izbjegli razočaranje. Nikad nećemo priznati da logičnim razmišljanjem
objašnjavamo našu osrednjost; radije tu osrednjost ocjenjujemo kao utvrđivanje razina prihvatljivosti
izvršavanja obveza.
To je razlog zašto je mnogima od nas teško vjerovati da imamo ikakve krave. Nama naša
opravdanja nikad ne zvuče kao izgovori; oni su samo pametno zaključivanje. Vidite li? Ne muču sve krave
da bi privukle pažnju pa ih često i ne primijetimo.
Nakon što sam ovu metaforu ispričao ljudima iz cijeloga svijeta i naslušao se njihovih izgovora
i »razumnih objašnjenja«, došao sam do zaključka da se mnogi od nas naprosto ne žele pozabaviti
idejom da se oslobode svojih krava.
 Jer sve izjave, koje koristimo da izbjegnemo bilo kakve promjene u životu, jednostavno zvuče
bolje. Lakše ih je podnijeti, a i stvaraju manji osjećaj krivnje. Zato ih se moramo riješiti ako želimo uspjeti.
Znam da ovo zvuči kao neka vrsta prisile. Vjerojatno bi vam bilo draže da sam vas, umjesto da vas
preklinjem da ubijete svoje krave, zamolio da »izmijenite svoje stavove«, »promijenite svoje ponašanje«
ili »ispravite loše navike«. No, otkrio sam da, ako zaista želimo uspjeti u životu i dati najbolje od sebe,
moramo biti brutalno iskreni prema samima sebi. A taj proces započinje tako da probleme nazovemo
pravim imenom, ne umanjujući njihovu težinu.
Prema tome, »krava« predstavlja svaki izgovor, izliku, opravdanje, laž, racionalizaciju, pogrešno
vjerovanje i strah, koji vas drži sputanima okovima osrednjosti i priječi da živite život koji doista zaslužujete
i zbog kojeg i postojite. Žalosno je da svi mi imamo mnogo više krava nego što smo si vjerojatno voljni
priznati.
Općenito govoreći, sve naše krave možemo svrstati u dvije kategorije: izgovori i ograničavajući
stavovi. Izgovori se mogu pojaviti u obliku opravdanja, izlika i najobičnijih laži. Ograničavajući stavovi, s
druge strane, obično se ispoljavaju kao strahovi, racionalizacije i pogrešna vjerovanja. U idućem poglavlju
ćemo se pozabaviti našim ograničavajućim stavovima.
A zasad bacimo pogled na naše izgovore.
Izgovore obično koristimo da bismo objasnili zašto nismo učinili nešto što se od nas očekivalo, ili
zašto još ne radimo na nečemu što bismo trebali raditi. Osnovna razlika između izgovora i ograničavajućih
stavova je ta da mi, uglavnom, čak niti ne vjerujemo našim vlastitim izgovorima. Znamo da oni jednostavno
nisu istina. Oni su samo najlakši način da opravdamo vlastitu osrednjost i »sačuvamo obraz«.
»Oprosti što kasnim. Znaš, promet je bio katastrofalan!«
Međutim, nismo mi zbog gužve u prometu zakasnili. Jednostavno nam nije bilo dovoljno stalo da
stignemo na vrijeme, pa kako bismo sakrili nelagodu i krivnju koju zbog toga osjećamo, izmislili smo
izgovor, laž. Jasno je da izgovor znači da smo neiskreni prema sebi ili prema nekome drugome.
Izgovori poput ovih jednostavno su postali društveno prihvatljiviji od istine. Krivnju svaljujemo na
promet, jer ne želimo priznati da jednostavno nismo željeli propustiti posljednjih petnaest minuta vijesti.
To ne bi dobro zvučalo, zar ne? Kad znamo da ćemo zakasniti na posao, nećemo nazvati u ured i reći
»Danas ću kasniti na posao jer sam obećao kćerki da ću ju otpratiti na školski izlet«. Umjesto toga, javit
ćemo telefonom da ne možemo doći na vrijeme zbog »bolesti«.
No, kao što je slučaj i s ostalim kravama, i ovdje plaćamo cijenu zbog tih društveno prihvatljivih
izgovora. Cijena je spoznaja da znamo da nismo dovoljno spremni i jaki da se suočimo s posljedicama
izricanja istine.

Izgovori? Ja? Nikad!

Izgovori su najčešća vrsta krave. Oni su jednostavan način da opravdamo našu osrednjost i naglasimo
našu poziciju žrtve, izbjegavajući tako odgovornost za situacije i događaje koje, ustvari, jesu pod našom
kontrolom.
Izgovor je način da se kaže »Kriv sam, ali to zapravo nije moja krivnja.«
• »Pao sam na ispitu, ali bila je to učiteljičina pogreška. Nije nam dala dovoljno vremena da
se pripremimo.«
• »Nisam daleko dogurao u karijeri, jer stalno nailazim na šefove koji ne cijene moje talente.«
• »Brak mi je propao jer me supruga, zapravo, nikad nije pokušala razumjeti.«
Prebacivanje odgovornosti za određenu situaciju na druge ljude, može biti lakše od suočavanja s
tom sitacijom i preuzimanja odgovornosti za rezultat. Izgovori poput ovih omogućuju nam da odgovornost
prebacimo na druge ljude. Okolnost koju izbjegavamo može biti bilo loša ocjena, odbačenost, sukob,
osamljenost ili izloženost kritici. I nema ničeg loše u tome da želimo izbjeći ta neugodna iskustva. No,
izbjegavanje ili zaobilaženje ovih situacija može nas priječiti da ispravimo pravi problem koji treba riješiti.
Svi ovi izgovori služe samo tome da oslobode onoga tko ih izgovara od ikakve odgovornosti,
stavljajući njega ili nju u poziciju žrtve i prebacujući odgovornost drugdje. Dok god smatrate da je to nečija
tuđa greška, nikad nećete učiniti išta da popravite tu situaciju. Napokon, niste vi za to krivi! Vi ste samo
žrtva u cijeloj priči.
Postoje tri karakteristike koje sigurno vrijede za izgovore. Prvo, ako doista želite pronaći izgovor za
bilo što, možete biti sto posto sigurni da ćete u tome i uspjeti, bez većih problema. A jednom kad ga
pronađete, držat ćete ga se dokle god će to biti moguće.
Kad mu je bilo rečeno da, zbog dijabetesa koji mu je bio dijagnosticiran, mora više vježbati i
promijeniti svoj režim prehrane, Samuel je pronalazio bezbroj izgovora. »Nažalost, uopće nemam
vremena.« »Tako se oduvijek hranim.« »Radim dokasna i ne mogu tako rano ustati samo da bih ujutro
stigao na fitness.« »Ako jedeš samo ono što je dobro za tvoje zdravlje, ionako ćeš se na smrt izgladniti.«
Išao je tako daleko da je koristio i onu nepopularnu izjavu »Svi na kraju od nečeg umremo, zar
ne?« Problem je jedino u tome, što nijedan od tih izgovora neće pomoći da se njegov dijabetes stavi pod
kontrolu. Nadam se da će to shvatiti, prije nego bude prekasno.
Nažalost, mnogo ljudi ne shvati srž svog problema. Sjećam se jednog poduzetnika s kojim sam prije
mnogo godina surađivao. Bio je okorjeli pušač i prihvatio je tu svoju lošu naviku kao jedan od onih
problema nad kojima jednostavno nema kontrolu. Na samrtnoj postelji, poručio je svojoj obitelji: »Ne
mogu vjerovati da sam ovoj odvratnoj navici dopustio da me ubije«.
Drugo u što možete biti sigurni, jest to da ćete jednom kad počnete koristiti bilo koji izgovor,
zasigurno pronaći i saveznike. U to možete biti potpuno sigurni! Nije važno koliko apsurdno, prenapuhano
ili nategnuto može zazvučati vaš izgovor; uvijek ćete naići na ljude koji će u vaš izgovor povjerovati i
podijeliti s vama svoje iskustvo u vezi istog. Reći će vam: »Znam točno kako se osjećaš, jer isto to događa
se i meni«.
Konačno, prava istina o izgovorima je ta, da oni ništa ne mijenjaju. Oni ne rješavaju problem koji
pokušavamo izbjeći smišljajući izgovor. Život ostaje isti. Ako je prije bio prosječan, i dalje će biti prosječan.
U tom smislu, izgovor nije ništa drugo do pripreme za neuspjeh. Štoviše, svaki put kad ga upotrijebimo,
korak smo bliže da neuspjeh učinimo dijelom naše stvarnosti.
Najbolje je to izrazio Shakespeare i dao nam pravi razlog da izbjegavamo smišljati izgovore rekavši:
»Često samo traženje opravdanja za promašaj, čini promašaj baš uz pomoć opravdanja i većim«.
Na primjer, ako se često izvlačite otrcanim izgovorom »Uopće nemam vremena« pokušavajući
time opravdati što niste napravili ono što ste trebali, s vremenom ćete početi primjećivati da stvarno
gubite kontrolu nad svojim vremenom i životom. Počet ćete živjeti reaktivno, a ne proaktivno, žureći s
jednog hitnog zadatka na drugi, bez ijednog slobodnog trenutka koji možete posvetiti onome što vam
zaista nešto znači. Svaki put kad koristite izgovor, on dobiva na vrijednosti i vašu suglasnost, dok, konačno,
ne postane vaša stvarnost. Istina je da su izgovori vrlo jednostavan način da se izbjegne suočavanje s
najgorim neprijateljem uspjeha: osrednjošću.
 Prema istom principu, ponavljanje i ponovno potvrđivanje određenih uvjerenja s vremenom će
nas sasvim lišiti mogućnosti djelovanja, posljedica čega može biti dugotrajno paralizirajući efekt. Bez
razmišljanja, stalno iznova potvrđujemo vrijednost uvjerenja koja se negativno odražavaju na naš život, a
da pritom ne obraćamo pozornost na to jesu li ona istinita ili ne.
Kad imamo mogućnost da prekinemo i preispitamo ta uvjerenja, uviđamo da su neka od njih
apsolutne laži, neosnovane i neprovjerene neistine. Ostala uvjerenja su samo netočni navodi koje smo čuli
od drugih ljudi. Mnoga su postala čak i poznate i popularne izreke poradi čestog ponavljanja, unatoč tome
što nisu ništa drugo do laži zamaskirane i obavijene tankim velom nečeg što nalikuje istini.
Dakle, odbacite svoje izgovore! Vaši ih prijatelji ne trebaju, a vaši neprijatelji u njih ionako ne
vjeruju.

Kako kaže izreka...

Kad više ljudi u komunikaciji zajedno upotrebljava, dijeli i dovoljno često ponavlja izgovore, oni
postaju dijelom nečeg što se normalno prihvaća kao narodna mudrost. S vremenom ih se ukalupljuje i
pretvara u zanimljive i naizgled duboke aforizme, za koje se pretpostavlja da su istiniti i koje se usvaja kao
nepogrešive formule mudrosti. Međutim, u stvarnosti, mnoge od ovih izreka nisu ništa drugo do pogrešne
ideje koje nas koče u napredovanju.
Izreke poput »Starog psa ne možeš naučiti nove trikove« ili »Jednom lopov, zauvijek lopov« samo
populariziraju dvije pogrešne i apsurdne ideje. One žele reći, a možda nas čak i potiču da povjerujemo u
to, da postoji određena dob nakon koje se ništa novo ne može naučiti (Kakva je to samo krava!) ili da
postoje navike i modeli ponašanja koji se nikad ne mogu promijeniti.
Zbog ovakvih ideja, ne samo da se osjećamo bespomoćno, nego nas one i osljepljuju do te mjere
da gubimo sposobnost mijenjanja, učenja i prilagodbe na pozitivan način. Jednostavno pretpostavljamo
da ukoliko učenjaci, svećenici i roditelji ponavljaju te izreke, one tada moraju biti istinite ili, barem,
moraju sadržavati neku skrivenu dozu dobroga savjeta. Ipak, često je jedini razlog njihove popularnosti to
što su one samo krave koje dijeli velik broj ljudi.
Na primjer, razmislimo na trenutak, imaju li sljedeće izreke ikakvu vrijednost ili se samo radi o vrlo
prikladnim izgovorima:
• Nijedno dobro djelo ne prolazi nekažnjeno.
• Bolje vrag kojeg poznaješ, nego anđeo kojeg ne poznaješ.
• Da bismo stvorili novac, najprije ga trebamo imati.
• Ne očekujte mnogo, pa se nikad nećete ni razočarati.
• Ništa nije tako dobro kao što se čini.
• Bolje ne riskirati, nego poslije žaliti.

Pogledajmo izbliza neke od ovih izreka da bismo procijenili što one uistinu predstavljaju i hoće li
vas išta koštati ako ih usvojite. Zamislite, primjerice, apsurdnost uvjerenja prema kojem ne samo da naša
dobra djela neće biti nagrađena, nego da će nas zbog njih još i kazniti. Kakva cinična životna filozofija.
Ili, zamislite kako bi nelogično bilo reći »ne« novoj prilici da napredujete u karijeri, ostajući radije
na radnom mjestu koje vas više ne ispunjava i koje vas nikamo ne vodi, jer se držite izreke »Bolje vrag
kojeg poznaješ, nego anđeo kojeg ne poznaješ«. Ipak, mnogi ljudi prihvate ovu izreku po vrijednosti po
kojoj se izdaje, ne znajući da se, čineći tako, mire s puno manjim nego što zaslužuju.
A što kažete na ovo: »Da bismo stvorili novac, najprije ga trebamo imati«. Hajde da ocijenimo
koliko u ovome doista ima istine. Ovu sam izreku, zasigurno, čuo od previše ljudi koji si umisle da
žele postati uspješni poduzetnici, a nerado poduzimaju bilo kakve korake i opravdavaju se
ovim biserom. Pravi poduzetnik će vam sigurno reći da je ovakva ideja potpuno besmislena. Priče o
uspjehu onih koji se usude sanjati velike snove pokazale su kako su potrebni samo vizija, predanost
i ustrajnost, a ne novac - da bi se ideja unovčila.
Prema tome, prije nego što se uhvatite kako opet koristite bilo koju od ovih »konvencionalnih
mudrosti«, svakako se potrudite da ne ponavljate one krave kojima je jedina svrha da od vas stvore osobu
koja pristaje na prosječan život.
 Treće poglavlje

Prije svake krave najprije je tele

Čak i prije nego što sam izabrao karijeru civilnog pilota, želio sam iskušati svoje vještine i temperament u
trgovanju obveznicama i dionicama. Taj posao me oduvijek fascinirao. No, moja obitelj i prijatelji su me
uvjeravali da se radi o preriskantnom poslu i da sam pomalo lud kad želim odustati od sigurne karijere i
redovite plaće. Mislim da sam ih predugo slušao, ali konačno, u 36. godini, odlučio sam da ne mogu živjeti
život koji je odraz strahova drugih ljudi, te sam skupio dovoljno hrabrosti da ga promijenim. Danas sam
sretniji nego ikad, i uvjeren sam da je ovo posao zbog kojeg i živim na ovome svijetu. Sam sam svoj šef.
Imam fleksibilan plan rada, sam sebe motiviram, što znači da se mogu potruditi i raditi i iznad granice koju
su za mene drugi odredili. Ovo iskustvo je krajnje oslobađajuće i uzbuđeniji sam u pogledu svoje budućnosti
nego što sam to ikad prije bio.
William Linville, Hallandale Beach, Florida

U prethodnom poglavlju sam kazao da su naši ograničavajući stavovi - koliko god apsurdni i iracionalni oni
mogli biti - prestvarni za nas. Postavlja se pitanje - koliko stvarni?
Uzmimo u obzir strah - jedan od najmoćnijih ograničavajućih stavova. Strah se ponekad tumači
kao Pogrešno uvjerenje koje se čini stvarnim. To čega se bojimo čini nam se tako stvarnim da nas može
paralizirati i priječiti nas da djelujemo.
Uzmimo za primjer govorenje u javnosti. U kojoj mjeri je, kod nekih ljudi, stvaran strah od
nastupa pred drugim ljudima? On je toliko stvaran da je, na listi najčešćih strahova, strah od nastupa u
javnosti rangiran znatno više od straha od smrti. Koliko god se to činilo apsurdnim, za mnoge govor ispred
grupe ljudi proizvodi jači strah i veću anksioznost nego sama ideja o smrti.
Mislite da pretjerujem? Probajte te ljude nagovoriti da stanu pred grupu ljudi i kažu nekoliko riječi.
Pratite što će se dogoditi. Njihovo se mentalno i fizičko stanje istog trenutka počinje mijenjati. Počinju se
znojiti, srce im počinje jače lupati, a koljena im se počnu tresti do te mjere da pomisle da bi se mogli srušiti.
Neke ljude uistinu toliko može prestrašiti nastup u javnosti. Pokušajte im objasniti da je to što osjećaju
iracionalan strah, da im se ništa neće dogoditi i saznat ćete koliko je stvaran taj njihov strah.
Strahovi su, nesumnjivo, najgora vrsta krava. Oni mogu zgrabiti naše misli i fizički i mentalno nas
doslovno paralizirati. Jedino rješenje je da naučimo djelovati usprkos strahu, osjećajima nelagode ili
anksioznosti. Akcija i djelovanje jedini su lijek.
 Logična objašnjenja - još jedna vrsta ograničavajućih stavova - obično se koriste u pokušajima da
druge i sebe uvjerimo u to da situacija zapravo i nije tako loša kao što se čini, čak i ako je postala
nepodnošljiva. Najveći problem kod racionalizacija je taj da, ako im damo dovoljno vremena, na kraju
povjerujemo da su točne.
Mi obično trošimo mnogo vremena razmišljajući o tome zašto moramo ustrajati u nekoj situaciji,
u kojoj, i više je nego očito, radije ne bismo bili, kao npr. odluka da ostanemo na lošem radnom mjestu.
Umjesto da napravimo ono što bi se očekivalo - da potražimo novi posao - gubimo vrijeme pokušavajući
objasniti sebi zašto je ostanak na starom radnom mjestu ipak najbolja opcija.
Kad pomislim na razorne posljedice racionalizacija, sjetim se žene koja mi je jednom prišla na
promociji moje knjige, i zamolila me da joj pomognem razviti bolji stav prema poslu koji radi. »Pričaj mi
malo o svom poslu«, zamolio sam ju. »Mrzim svoj posao«, bile su njezine prve riječi. »Moj šef je ciničan,
ne cijeni moj rad i trud i, da budem sasvim iskrena, ne radim posao za koji sam se školovala. Već dulje
vremena pokušavam pozitivno sagledati taj problem, ali, u posljednje me vrijeme, već sam odlazak na
posao opterećuje.« Zatim je navela listu razloga zašto smatra da joj ne preostaje ništa drugo nego da
ostane raditi taj posao.
Kad me napokon zamolila da joj kažem kako da se nosi s tom situacijom na konstruktivniji način,
rekao sam joj »Daj otkaz! Pronađi drugi posao. Pronađi posao koji ćeš voljeti raditi.« Bila je u šoku. Mislim
da to nije bio odgovor koji je ona tražila. Zapravo, mislim da to uopće nije bila opcija koju je ona ikad
razmotrila. Tako sam joj u nastavku razgovora objasnio da smisao ne bi trebao biti naučiti kako se nositi s
nečim što mrzimo, već otkriti i raditi ono što volimo. Život je prekratak da bismo radili ono što mrzimo.
Moj prijatelj Brian Tracy najbolje to ilustrira kad kaže: »Svako vrijeme koje provedete na krivom radnom
mjestu je izgubljeno vrijeme.«
Ograničavajući stavovi mogu poprimiti i oblik pogrešnih uvjerenja o našim vlastitim
sposobnostima, o drugim ljudima ili o svijetu u kojem živimo. Najčešće nas ovakva uvjerenja mogu priječiti
da upotrijebimo ili čak prepoznamo naš pravi potencijal.
Isabel, koja je nedavno posjetila jednu od mojih prezentacija, je žena u ranim 60-ima. Tek se
doselila u SAD i neko je vrijeme pokušavala pronaći posao. Imala je cijeli niz objašnjenja o tome zašto joj
je bilo tako teško uspjeti u profesiji koju je izabrala. »Nikad nisam bila vješta u komunikaciji s ljudima...
Prestara sam i nijedna kompanija me neće zaposliti... Nitko ne želi zaposliti 60-godišnju ženu sa stranim
naglaskom.« Dugo je pričala o tome zašto nikad neće pronaći dobar posao, posebno s obzirom na njezinu
dob. Kad sam je pitao gdje je sve tražila posao, ispalo je da se prijavila i bila odbijena u samo jednoj tvrtki.
»Što da radim, dr. Cruz?«, očajno je preklinjala. Nešto mi je govorilo da ovo nije bilo prvi put da
priča tu priču. Ustvari, vjerojatno je tu sagu prepričavala bezbroj puta. Tad sam joj rekao: »Kao prvo,
prestanite unedogled ponavljati tu priču, a kao drugo, izađite u svijet i prikupite stotinu drugih odbijenica,
prije nego što tu vašu potragu za poslom proglasimo potpunim promašajem. Kad dođete do sto, vratite se
i smislit ćemo drukčiji plan.« Prošla su tri mjeseca i slučajno sam držao seminar u istom gradu, i ne biste
vjerovali, na seminaru se pojavila Isabel. Za vrijeme pauze, došetala se ravno do mene i rekla: »Dvaput,
samo su me dvaput odbili, prije nego što sam pronašla odličan posao. Već dva i pol mjeseca radim taj posao
i vrlo sam zadovoljna.« I doista je izgledala vrlo zadovoljno; nestao je tužan pogled; Isabel je bila nova
osoba. Naravno, i za očekivati je da će se to dogoditi, nakon što ste, sa svojih leđa, skinuli teški teret krava.
Očito je, kao što ste upravo vidjeli, da krave znaju poprimiti različite oblike i maske, što nam
otežava da ih otkrijemo i prepoznamo. Ima ljudi koji bi ih radije prihvatili kao neizbježan teret koji je
sudbina natovarila na njihova leđa, nad kojim oni imaju malu ili nikakvu kontrolu.
 Općenito, svaka ona ideja koja ograničava vašu moć i kontrolu nad situacijama i problemima, ili
koja nudi bijeg od odgovornosti za ono što ste učinili, najvjerojatnije je krava. Ali kako krava postaje krava?
Baš kao što velike laži obično počinju kao male laži, velike, posve dohranjene krave najprije su nevina,
bezazlena telad.

Jedan dan u životu pesimiste

Evo primjera kako krava počinje dobivati svoj oblik. Jedan od najvećih neprijatelja uspjeha je
pesimizam. Niska očekivanja i negativan stav uvijek će proizvesti neuspjeh i frustraciju.
Pesimisti žive u negativnom i depresivnom svijetu, dok je svijet optimista pozitivan i prepun
mogućnosti. Istina je, naravno, da i jedni i drugi dijele isti svijet.
Razlike u iskustvima koja proživljavaju samo su rezultat razlike u mislima koje kod jednih i drugih
prevladavaju tijekom života.
Za vrijeme jedne od mojih radionica, u razgovoru s jednom osobom koja je zračila osobito
negativno, otkrio sam ono za što vjerujem da je početak pesimističnih stavova kod mnogo ljudi. Na moju
primjedbu o njegovim ponešto mračnim nazorima u životu, brzo je odgovorio s odveć poznatom
rečenicom: »Samo sam realan«.
Vjerojatno ste već imali prilike upoznati neke od onih ljudi, koji će nadugo i naširoko pokušati
opravdati svoje negativne stavove nazivajući ih »realna očekivanja«.
Istina je da, upitate li osobu pozitivnih stavova je li on ili ona optimist, za odgovor ćete sigurno
dobiti »da«. S druge strane, upitate li ljude s negativnim stavovima jesu li pesimisti, vjerojatno ćete čuti
nešto poput: »Nisam pesimist; realist sam«.
Kako nas naša »spoznaja da smo realisti« može povrijediti? Jednostavno. Ako prihvatite da ste
ogorčeni i da zračite negativno, tada biste u nekom trenutku mogli odlučiti da je promjena stava u redu.
Može se čak dogoditi da potražite pomoć da promijenite svoj pogled na život. Međutim, ako smatrate da
ste doista samo realni i pragmatični, onda vjerojatno nikad nećete osjetiti potrebu da promijenite svoje
gledište. Jer, na kraju krajeva, čuli ste da biti realist znači stajati nogama čvrsto na zemlji i doživjeti
stvarnost onakvom kakva ona jest - to je, barem, razmišljanje jednog realista. Ipak, ako ste pažljiv
promatrač, vidjet ćete da je većina »realista« sklona imati pesimistične stavove i negativna očekivanja.
Sada ću vam to i dokazati!
Koliko ste se puta našli u situaciji da ste nekoga zatražili da postigne određeni cilj - recimo, da
dobije četvorku na idućem ispitu - a osoba bi odgovorila: »Što? Budimo realni! Mislim da mogu dobiti
peticu«. Nikad! Obično, ono što čujemo vjerojatno zvuči više kao: »Očekuješ da ću dobiti četvorku? Budimo
realni. Bit ću sretan ako dobijem trojku«. Zapravo želim reći, što znam i iz vlastitog iskustva, da su »realisti«
skloni niskim očekivanjima.
Krava »Ja sam realist« ne samo da brani da uočite vaš vlastiti pesimizam, već djeluje i kao leća kroz
koju vidite i interpretirate svijet oko sebe. Jednostavno je: ako stavite tamne naočale, sve što vidite, čini
se tamnije. Ako stavite zelena stakla, sve dobiva zeleni ton. Pesimističan stav djeluje poput leće kroz
koju ocjenjujete i sudite o svijetu.
Pesimisti se nisu takvi rodili. To je naučeno ili društveno uvjetovano uvjerenje. Pesimizam se ne
nasljeđuje, niti se na silu ubrizgava u našu podsvijest bez našeg pristanka i sudioništva. Pesimizam i druge
negativne emocije naučili smo i svojevoljno ih programirali u naš um.
 Ne samo da vam negativne misli priječe da ostvarite svoje snove, one polako počinju uništavati i
vaš život. One u vašoj nutrini generiraju negativne osjećaje, koji se manifestiraju u jednakoj mjeri u štetnim
emotivnim stanjima, kao i u fizičkim poteškoćama i bolestima.
Nije tajna, da se bolesti kao što su čir, srčane bolesti, hipertenzija, probavne smetnje, migrena i
druge psihosomatske bolesti često povezuje sa stresom i tjeskobom proizašlim iz negativnih stavova.
Neprijateljstvo i ljutnja, primjerice, navodno povisuju krvni tlak, dok ogorčenost i depresija slabe
obrambeni sustav. Pesimizam svakako može imati razorne posljedice na vaše mentalno i fizičko zdravlje.
Jeste li primijetili da su ljudi, koji se neprestano žale zbog ovog ili onog, gotovo uvijek oni isti ljudi
koji češće pobolijevaju? Martin Seligman, profesor sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, tvrdi da su pesimisti
skloni čestim infekcijama i kroničnim bolestima, i da njihov obrambeni sustav ne funkcionira onako dobro
kao kod optimista s pozitivnim pogledom na život. Rezultati jedne studije sa Sveučilišta Harvard otkrivaju
da su ljudi, koji su već do dobi od 25 godina razvili pesimistične stavove, patili od većeg broja bolesti u dobi
između četrdesete i pedesete godine.
Što dobivate ako se riješite pesimizma? Možda jedan odgovor daje studija koju su proveli
znanstvenici iz bolnice King's College u Londonu. Oni su naišli na iznenađujuće rezultate u grupi od pedeset
i sedam žena koje su bolovale od raka dojke i bile podvrgnute mastektomiji. Studija je pokazala da je sedam
od deset žena, koje su posjedovale ono što doktori nazivaju »borbeni duh«, deset godina nakon
mastektomije živjelo normalnim životom. S druge strane, četiri od pet žena, za koje su doktori konstatirali
da su »izgubile svaku nadu i da su se pomirile s najgorim«, umrle su ubrzo nakon što im je dijagnosticiran
rak.
Dakle, vidite da krava, koja ima dugi vijek trajanja, ne utječe samo na naša uvjerenja i emotivno
zdravlje, već je moguće da će nas lišiti i zdravog života i dugovječnosti.
Dobra vijest je da, čak i ako smo u prošlosti možda dopuštali svojoj okolini i nekim ljudima oko nas
da naš um dovedu u stanje prihvaćanja osrednjosti, uvijek možemo mijenjati naše stavove i reprogramirati
naš mozak za uspjeh.

Tamnica pogrešnih vjerovanja

Nema sumnje da se vjerovanja koja nas najviše paraliziraju vrte oko našeg vlastitog potencijala. Ona nas
mogu zatočiti u tamnicu, iz koje više ne uspijevamo vidjeti naše vlastite talente i sposobnosti. Pogrešna
uvjerenja o tome što možemo ili ne možemo postići u životu mogu nas lišiti jedne od naših najvećih
sloboda: slobode da pristupimo našem punom potencijalu i djelujemo kroz njega.
Ako ste vi jedan od onih koji se priklanjaju ideji da neće uspjeti u životu, jer ih je sreća zaobišla u
pogledu formalne naobrazbe, tada će ta ideja zasigurno zavladati vašim životom, očekivanjima, odlukama,
ciljevima i općim uvjerenjima. Ovo uvjerenje će djelovati poput mentalnog programa i usmjerit će sve vaše
akcije, generirati niža očekivanja, i potkopati rezultate koje ostvarite. Kako se ideja poput ove može razviti
u duboko ukorijenjeno, ograničavajuće uvjerenje? Kako izgleda njezin početak, a kako preuzimanje
kontrole nad našim životima?
Sve počinje s pogrešnim zaključcima, temeljenim na pogrešnim polaznim pretpostavkama koje
smo prihvatili kao istinu. Pogledajte kako to funkcionira:

Početna premisa: Moji roditelji nikad nisu pohađali školu.

Druga premisa: Moji roditelji nisu postigli baš mnogo u životu.
Zaključak: Kako ni ja nisam išao u školu, vjerojatno ni ja neću postići mnogo u životu.

Možete li uočiti razorne posljedice ove generalizacije? Ljudi su u stanju stvoriti najdestruktivniji
sklop uvjerenja zamišljen kroz njihov vlastiti unutarnji dijalog.
Ako sami sebe vide kao manje sposobne, i svijet oko njih će ih tako vidjeti. Kad projiciraju svoju
nekompetentnost, u skladu s tim se i drugi odnose prema njima, što samo služi tome da se potvrdi ono što
oni i otprije znaju - da za njih nema nade.
Istina je, činjenica da vaši roditelji nisu mnogo postigli u životu, može imati jako malo ili baš
nikakve veze s njihovom naobrazbom. Imajte na umu, oni su vjerojatno imali neke svoje krave, za koje vi
uopće ne znate, a čak i da je izostanak uspjeha kod njih bio posljedica njihove loše naobrazbe, to nikako
ne znači da ćete i vi tako završiti. Prema tome, budite oprezni sa svojim unutarnjim dijalogom.
Kad se Joe Ferrer preselio u Australiju kako bi započeo nov život, plašila ga je pomisao da bi
morao prihvatiti bilo koji posao drukčiji od onog za koji se školovao. Na kraju krajeva, mnogo godina je
proveo školujući se za zanimanje koje je izabrao.
Iako je u Australiji, njegovoj novoj domovini, bila slaba potražnja za tim zanimanjem, pomisao da
će morati staviti sve na kocku i okušati se na novom području bila je i više nego dovoljna da osjeti tjeskobu
i strah za svoju budućnost. Dugo ga je vremena ta misao odvraćala od vizija i planova u bilo kojem drugom
smjeru. Svakako, bilo je i drugih zanimanja koja su mu bila zanimljiva, ali što bi rekli njegovi roditelji ili
prijatelji da saznaju da je ostavio svoju dugogodišnju karijeru?
Bio je uvjeren da ulazak u novo područje rada sve njegove godine studiranja čini besmislenim. Što
ako je donio krivu odluku? Godinama je bio paraliziran u uvjerenju da bi se svi u životu trebali baviti
onime što su studirali. Zbog takvog stava nije bio u stanju donijeti ikakvu odluku. Tek kad je prepoznao
štetne posljedice ovakvog razmišljanja - temeljenog na drugim pogrešnim pretpostavkama - poduzeo je
korake koji su označili preokret u njegovu životu.
U vremenu globalnih tržišta, otpuštanja radnika u cilju smanjenja troškova i izrazito mobilne radne
snage, ovo je izbor s kojim se danas suočava sve više ljudi.
Mnogi od njih su, baš poput Joea, užasnuti idejom da rade bilo što drugo osim onog za što su se školovali.
Ovaj je strah osobito opasan uzmemo li u obzir da, prema nekim istraživanjima, zaposlenici tijekom
životnog vijeka u prosjeku sedam puta promijene zanimanje.
Srećom, on je odlučio pobijediti svoj strah - obračunati sa svojom kravom - i okušati se na sasvim
novom području. Kao rezultat te odluke, on ne samo da je otkrio osobitu sklonost prema svom novom
zanimanju, već je postigao i golem uspjeh u relativno kratkom vremenu i danas više nego ikad prije uživa
u svom profesionalnom životu.
Mnogi ljudi osjećaju strah pred novim ili nepoznatim. Ponekad ih taj strah od nepoznatog koči u
pronalaženju novih užitaka čak i kad se radi o najosnovnijim potrebama. Izbjegavamo isprobati novu hranu
ili istražiti drukčije kulture ili nove hobije. Igra na sigurno postaje način života koji ograničava naš razvojni
potencijal i stvara mnoge iracionalne strahove.
»Bolje je držati se onoga u čemu si dobar.« »Zašto pokvariti ono što je dobro?« »Ako nije potrgano,
ne popravljaj.« Ili, ono što sam već ranije spomenuo »Bolje vrag kojeg poznaješ, nego anđeo kojeg ne
poznaješ.« Sve ove znane nam izreke mogu nas obeshrabriti u pokušajima da istupimo iz naše zone
sigurnosti. Ali, činjenica je da nas ta sigurnost, koju nam samo naizgled pruža ono što nam je poznato,
može priječiti da poduzmemo važne korake i promjene na profesionalnom planu, koje smo odavno trebali
poduzeti. Ili nas lišavaju hrabrosti da prekinemo nezdrave veze i odnose s ljudima iz straha da ćemo završiti
u još gorim.
I kakvu smo lekciju naučili? Trebamo preispitati jesu li strahovi, brige i nesigurnosti s kojima se
susrećemo rezultat pogrešnih uvjerenja u našem životu. Ne biste trebali prihvatiti ograničenja, a da se ne
upitate jesu li ona istinita ili ne. Ne zaboravite da ćete uvijek biti ono u što vjerujete o sebi da jeste. Ako
vjerujete da možete uspjeti, najvjerojatnije ćete i uspjeti. Ako, pak, vjerujete da nećete uspjeti, već ste
izgubili. Na vama je da odlučite!

Kad nastupi zavaravanje

Ne iznenađuje da, ako možemo opravdati lošu naviku ili krivi stav, vjerojatno nećemo učiniti ništa da ih
promijenimo. Razlog koji se krije iza toga je jednostavan. Dokle god ih možemo racionalizirati izjavama
»Tako je kako je« ili »To je izvan naše kontrole«, tada nema ni potrebe mijenjati ih. Jer ipak »Ako nije
potrgano...«
Ljudi se koriste velikim brojem opravdanja kako bi objasnili svoje loše zdravlje, nezadovoljavajuće
odnose s drugim ljudima, ili slabe vještine roditeljstva. Cmizdrimo, jadikujemo i žalimo se zbog problema
koji nas muče, no ne činimo ništa da bismo te probleme riješili. Umjesto toga, tražimo dobar izgovor da
objasnimo zašto nismo u stanju išta poduzeti.
»Kad bih se bar mogao bolje brinuti o sebi, ali kad za to jednostavno nemam vremena.«
»Zdravstvena njega je naprosto preskupa.« »Ne vjerujem liječnicima.« Ovo su, čini se, dovoljno jaki razlozi
za one koji žele objasniti svoje loše zdravlje.
Ovdje je očit problem činjenica da nijedan od tih izgovora neće ublažiti njihovu bolest ili im pomoći
da poboljšaju svoje zdravlje.
Isto vrijedi i za ostala područja našeg života. Na primjer, evo jednog izgovora koji roditelji koriste
da bi objasnili zašto ne provode više vremena sa svojom djecom: »Jednostavno sam preumoran kad
dođem kući s posla. Volio bih da mogu više vremena provoditi s njima, ali naporno radim jer im želim
pružiti bolji život. Nadam se da oni mogu razumjeti da je to moje iskazivanje ljubavi prema njima«. To
uopće ne zvuči kao izgovor, zar ne? U tome i leži problem s većinom krava. One zvuče toliko uvjerljivo i
tako razumno, da se čini kao da ni nema potrebe sumnjati u njih.
Ponekad kad pokušavam pomoći roditeljima da uvide zabludu koja se krije iza ovakvog
razmišljanja, oni odgovaraju s još većom kravom: »Nije važno koliko, već kako provodim vrijeme sa svojom
djecom.« Kako vam se ovo čini? Ovaj izgovor je toliko dobar da skoro dovodi u pitanje potrebu da
provodimo još više vremena sa svojom djecom. Na kraju krajeva, ako doista ovo prihvatite kao istinu, tada
vjerojatno nećete imati problema vjerovati da pet minuta dnevno koje provedete sa svojom djecom čini
»kvalitetno provedeno vrijeme.« Vidite li opasnost koja je svojstvena ovakvom razmišljanju? Istina je da je
količina vremena koju provedemo s djecom jednako važna kao i kvaliteta provedenog vremena. Štoviše,
da moram birati, izabrao bih ono prvo - količinu vremena.
Postoje i područja gdje sama kvaliteta nije dovoljna. Ako imate dvojbi u vezi ovoga, zamislite se
kako idete u restoran s prijateljem. Obojica naručujete pečenu goveđu šniclu. Konobar vašemu prijatelju
donosi ogromnu šniclu, debelu i sočnu, dok se na vašem tanjuru nalazi nešto nalik dječjoj porciji. Kad se
požalite zbog nejednakih porcija - a to ćete učiniti - konobar odgovara: »O, gospodine, za ovo postoji
jednostavno objašnjenje: 'Vaša šnicla je puno bolje kvalitete'.« Možda biste u ovoj situaciji vi bili onaj tko
bi konobaru objasnio da je kvantiteta gotovo jednako važna kao i kvaliteta.
Kao otac troje djece, i nakon razgovora s drugim roditeljima o ovoj temi, shvatio sam da će se djeca
uvijek zadovoljiti s bilo kojom količinom vremena koju smo im spremni posvetiti. Ako se ne želimo igrati s
njima, potražit će prijatelja s kojim će se igrati ili će naći novu zanimaciju. Ako im ne možemo pomoći oko
domaće zadaće, sami će dati sve od sebe da je riješe kako najbolje znaju. Ako nismo uz njih da im
pomognemo riješiti probleme ili teške situacije u kojima se mogu naći, poslušat će bilo koga drugoga tko
im je voljan pružiti pozornost.
No, jedno je sigurno: na životne stavove, osjećaj vlastite vrijednosti i karakter koji će naša djeca
razviti, utjecat će količina i kvaliteta vremena koju ćemo im posvetiti. Vi možete imati pozitivan utjecaj na
svoju djecu koji će trajati do kraja života ili se možete držati krave »Nemam vremena.« Vi odlučujete.
Budite kreativni i smislite razne načine da budete uključeni u aktivnosti svoje djece te i njih
uključite u svoje aktivnosti. Budite više s njima. Pokažite zanimanje za njihove hobije. Postavljajte više
pitanja kod stola za večerom. Svaku večer prije spavanja provodite vrijeme s njima. Pomozite im oko
domaćih zadaća i školskih projekata. Organizirajte aktivnosti vikendom koje će vam omogućiti da im se
približite. Ne mirite se samo s time da zadovoljite njihove osnovne potrebe. Bit svega je u onome što za
njih činite nakon što ste zadovoljili njihove osnovne potrebe - to je ono što će oblikovati njihov karakter i
što će im pomoći da u sebi razviju vrijednosti i principe koji će ih voditi kroz njihov život.
Kao što ste mogli primijetiti u ovom poglavlju, krave lako navrate u naš život. Lako je pasti u zamku
razumskog objašnjavanja. Može se dogoditi da prolazimo kroz život bez da otkrijemo naše potencijale ako
smo naš mozak programirali s krivim uvjerenjima. Možemo uništiti naše vlastite šanse za uspjeh ako
prihvatimo takve ograničavajuće stavove.
Često se pitam što je to što ljude tjera da svojevoljno prolaze kroz život noseći na svojim leđima
teret tolikih pogrešnih uvjerenja, čak i nakon što su ustvrdili da daljnje vjerovanje u njih znači uskraćivanje
sretnijeg i ispunjenijeg života. Čini se nelogičnim čvrsto se držati nečega što će ti do kraja uništiti sreću. Ali
ipak, koliko god apsurdno zvučalo, mnogo je ljudi svjesno odlučilo dopustiti da niz pogrešnih uvjerenja
sabotira njihov uspjeh.

Neprijatelj zvan »osrednjost«

Jednom sam čuo jednog sportskog trenera kako strogo viče na svoju momčad: »Neprijatelj izvrsnog je
dobar!« Na trenutak sam razmišljao o tome i uočio veliku mudrost sadržanu u toj jednostavnoj izjavi. Dokle
god se mi zadovoljavamo dobrim, nikada nećemo postići izvrsnost. Somerset Maugham, britanski pisac,
jednom je rekao: »Ono što život čini zanimljivim jest to da, ako ne pristanete ni na što osim na najbolje, na
kraju obično to i dobivate.« I obratno. Ako se pomirite s prosječnim životom, vjerojatno ćete i ostvariti
prosječan život.
Dok neki ljudi kroz život prolaze nesvjesni krava koje su im opteretile leđa, drugi su ih svjesni, ali
se svejedno nastavljaju brinuti za njih i gojiti ih. Zašto je tomu tako? Zato što im one pružaju zonu
ugode, sigurnosti u kojoj je osrednjost, nažalost, vrlo prihvaćena. Tako oni dobrovoljno bdiju nad svojim
stadom, jer im to dopušta da se odreknu ikakve odgovornosti za vlastiti uspjeh i prebace na nekoga
drugoga krivnju za vlastiti neuspjeh. Takvi ljudi imaju objašnjenje za svaki razlog, godišnje doba ili dan u
tjednu.
 Kad bi nam se iznenada dogodilo da ostanemo uskraćeni za izgovore kojima opravdavamo vlastitu
osrednjost, preostale bi nam dvije jednostavne opcije: prihvatiti stopostotnu odgovornost za nastalu
situaciju i početi se mijenjati (uspjeh!), ili prihvatiti da nismo u stanju preuzeti kontrolu nad svojim životima
i odustati (neuspjeh!). Ako su nam ponuđene ove dvije opcije - mijenjaj se ili odustani - jasan je put koji
moramo odabrati.
Nažalost, krave ubacuju i treću opciju, onu čije su posljedice puno štetnije od samog neuspjeha:
osrednjost. Takve krave nas pretvaraju u ljude koji imaju dobre namjere, ali su žrtve okrutne sudbine. Mi
želimo biti uspješni, ali nam to ne ide od ruke. Mi želimo ostvariti velike ciljeve, ali nismo ih u stanju
ostvariti. Nisu nam dane prave prilike, ne posjedujemo snažne gene, vrhunske talente ili dobru sreću; pa
se moramo pomiriti s bilo čim što nam se nudi.
Ova treća opcija - osrednjost - gora je od potpunog neuspjeha. Pad na samo dno, u najgorem nas
slučaju, tjera da preispitamo situaciju u kojoj smo se našli i razmotrimo ostale mogućnosti. Kad padnete
na samo dno i nađete se na najnižoj točki svog života, samo se jednim putem može nastaviti: prema gore.
Iz potpunog siromaštva, krajnjeg neuspjeha ili sloma rađaju se situacije poduzmi nešto ili propadaš, koje
nas tjeraju na akciju, što nije slučaj kod osrednjosti. Njezina najveća opasnost je da se da podnijeti.
Možemo živjeti sasvim prosječnim životom i potpuno se na njega naviknuti.
Želio bih vam ispričati jednu priču, koju sam nedavno čuo, a poprilično dobro ilustrira ovo o čemu
govorim:

Jedan je čovjek posjetio staroga seljaka, koji je slovio za vrsnoga lovca. Kad je stigao na farmu,
primijetio je jednog od njegovih lovačkih pasa kako izvaljen leži na nenatkrivenom dijelu dvorišta.
Po izgledu, dalo se naslutiti da je psu u toj poziciji bilo očigledno vrlo neudobno ležati. Nešto ga je smetalo, i
bio je toliko nervozan, da je neprestano lajao i cvilio. Nakon što je nekoliko minuta to promatrao, čovjek
je upitao seljaka što bi mogao biti uzrok tolike nervoze kod jadnog psa.
»Ne obraćaj pažnju na tog starog psa«, seljak mu je odgovorio. »Takav je već godinama.«
»Jeste li ga ikad odveli veterinaru da otkrijete što bi mogao biti problem?« čovjek se zanimao.
»Zašto bih se time zamarao? Znam točno što muči ovog psa. On je jednostavno prokleto previše
lijen.«
»Ali kakve to ima veze s njegovim neprestanim cviljenjem?«
»Vidite«, odgovorio je farmer, »slučajno se, baš na mjestu gdje on sjedi, nalazi čavao koji strši
s gornje strane drveta. Zabija se u njegovu nogu što ga iritira, tako da, svaki put kad tamo sjedne,
počne lajati i cviliti.«
Razrogačenih očiju čovjek je uzviknuo: »Pa zašto se onda jednostavno ne premjesti na neko
drugo mjesto?«
»Pa«, rekao je farmer, »rekao bih da ga to jednostavno ne smeta u toj mjeri da to učini.«

Sad kad znate priču, dolazimo do srži problema u vezi s osrednjošću: koji put nas osrednjost može
doista zagnjaviti, ali nikada u mjeri da nas toliko iživcira da smo prisiljeni donijeti odluku da nešto
promijenimo.
Poznaješ li ikoga tko se nalazi u ovakvoj situaciji? Jesi li to možda ti? Znaš li i ti za neki čavao u svom životu
zbog kojeg nemaš život kakav zaslužuješ? Ako je odgovor potvrdan, odluči još sad poduzeti korake i
osloboditi se bilo koje od krava koje ti kradu prilike da živiš istinski ispunjen život.
 Četvrto poglavlje

Krave različitih boja

Ova je knjiga u potpunosti izmijenila moj pogled na svijet. Nakon dugog i dubokog analiziranja svog
dosadašnjeg života, sad shvaćam da sam mogla postići i mnogo više da nije bilo »krava« zbog kojih sam se
mirila s nisko postavljenim ciljevima u životu.
Iako imam mnogo potencijala, velik dio svog života potrošila sam na izgovore poput ovih: »Roditelji
me nisu dovoljno financijski ili emocionalno podupirali, i zato mi je bilo tako teško završiti školu.« Kada sam
se preselila na drugi kontinent, sakrila sam se iza jedne druge krave: »Naprosto je preteško napredovati u
stranoj zemlji«, ili »Ovdje ljudi baš i ne vole strance«. Oduvijek sam igrala ulogu žrtve. Na kraju sam
napokon shvatila da sam ja ta koja mora promijeniti nešto u svom životu. Najvažnija lekcija koju sam
naučila jest da su najveće prepreke u mom životu ograničenja koja sam si sama nametnula.
Lilian Inurrigaro, Mexico City, Mexico

Nedavno, jedan moj prijatelj koji je odrastao na farmi u zapadnoj Pennsylvaniji uspio je slikovito i vrlo
točno prikazati zašto neki ljudi nisu svjesni svojih vlastitih negativnih uvjerenja.
Rekao je: »Pa, Camilo, istini za volju, ni svinje ne znaju da smrde!« (kao ni krave, recimo). Nakon
ovog, nestala je svaka potreba za daljnjim objašnjenjima.
S vremena na vrijeme, zna se dogoditi da mi na nekom od mojih seminara priđe netko i, s
velikim samopouzdanjem i osmijehom od uha do uha, kaže nešto poput ovog: »Dr. Cruz, razmišljao sam o
ovome što ste rekli i smatram da osobno nemam nijednu od tih krava o kojima pričate«. Svaki put kad ovo
čujem, sjetim se simpatične dosjetke mog prijatelja, pa nastavim tako da osobi od koje ovo čujem dam
nekoliko savjeta i ideja za razmišljanje, kako se ne bi dogodilo da ne shvati bit cijele priče.
Upravo to želim učiniti i sada, u ovom poglavlju. Želim vam predstaviti neke od krava kojima se
ljudi najčešće koriste. Nadam se da će vam to pomoći da ih lakše prepoznate i izbjegnete. Ali da nešto
bude sasvim jasno; neću vam ih ispričati zato da biste ih vi uključili u svoj vlastiti repertoar. Uvjeren sam
da već imate i previše svojih vlastitih krava. Moj cilj je da vi uvidite da se, u naše živote, uistinu mogu ušetati
krave u bezbroj različitih boja.

Krava »Ma, ja sam OK«

• Ja sam OK. Mnogo je ljudi kojima je u životu puno gore nego meni.
• Mrzim svoj posao, ali ne smijem se žaliti... ja bar imam posao.
• Možda i nemam najbolji brak na svijetu, ali barem se svaki dan ne svađamo.
• Možda nemamo mnogo, ali, reklo bi se, nikad nismo gladni.
• Jedva da sam prošao na ispitu, ali barem nisam pao. Možda je krajnje vrijeme da prihvatim činjenicu
da i nisam baš pametan kao drugi.
Ono što kravu »Ma ja sam OK« čini toliko opasnom jest to da ljudi koji misle da su »OK« i koji su
zadovoljni time kakvi su, ne vide razloge zbog kojih bi trebali unaprijediti svoje živote. Sjetite se tvrdnje iz
prošlog poglavlja: Neprijatelj izvrsnosti je osrednjost.
Nalaženje izgovora koji krijepe našu osrednjost otvara vrata prihvaćanju situacija i okolnosti na
koje inače, kad ne bi bilo tih izgovora, nikad ne bismo pristali. Za Lauru Dante, krava je bila ovo: »Koliko
god mrzila svoj posao, ne mogu dati otkaz i riskirati da moram opet krenuti ispočetka ili da možda neću
uspjeti pronaći bolji posao.«
Zbog tog straha radila je prosječan posao, koji je ugrožavao njezino fizičko i mentalno zdravlje.
Nakon deset godina provedenih na tom radnom mjestu, Laura je osjećala daje tome napokon došao kraj.
»Pomisao da ću ostatak svog života provesti radeći taj posao, bila je zastrašujuća, no tada nisam znala što
drugo učiniti.«
»Kad sam shvatila da je taj strah bio moja krava, kazala je Laura, bila sam sigurnija nego ikad kako
me moj posao sputavao u životu i onemogućio mi širenje životnih horizonata. Osjećala sam da smjesta
moram nešto poduzeti, jer ću u suprotnom riskirati da zauvijek ostanem zarobljena u klopci iz koje nema
spasa. Nije bilo lako donijeti odluku, osjećala sam veliku nesigurnost, no odlučila sam dati otkaz u toj tvrtki.
»Danas se mnogo bolje osjećam, zdravija sam, u miru sama sa sobom i vratilo mi se izgubljeno
samopouzdanje. Stres pod kojim sam tada živjela potpuno je iščezao iz mog života. No, najzanimljivije od
svega jest da sam shvatila da su moji strahovi bili neutemeljeni. Otkad sam dala otkaz, pristizale su mi bolje
poslovne ponude, čak sam se uspjela na neko vrijeme povući u svoj mir, nešto što prije nisam radila iz
straha da moj budžet to ne bi mogao podnijeti.«
Laurina priča samo je jedan primjer kako jedna jedina krava može generirati niz negativnih
emocija, koje mogu upropastiti mnoga područja našeg života. Međutim, dobra vijest u cijeloj priči jest da
su se, eliminiranjem samo jedne krave, Lauri otvorila više nego jedna vrata.

Krava »To nije moja krivnja«

• S obzirom na činjenicu da nisam završio fakultet, dobro sam i prošao. Baš šteta da roditelji za mene nisu
imali u planu fakultetsko obrazovanje.
• Nisam mogao uspjeti jer me moja supruga ni u čemu što radim nije podržavala i dalje se tako ponaša.
• Da se moji roditelji nisu razveli, možda moj privatni život ne bi bio u ovakvom rasulu.
• Loše stanje u ekonomiji i društvu zemlje u kojoj živim, razlog su da moj biznis stagnira. Kad bi
barem vlada više podupirala samostalne poduzetnike.
• Ja zapravo nikad nisam imao kvalitetne učitelje. Nikad se nisam osjetio dovoljno motiviranim
ili ohrabrenim da išta učinim od svog života.
Krava koja je stajala na putu Luisa Vargasa, bila je ideja kako mora imati bezuvjetnu podršku svoje
obitelji da bi napredovao. »Osjećao sam kao da sam cijeli život potratio pokušavajući udovoljiti zahtjevima
svoje obitelji i prijatelja«, kaže Luis. »Svaki put kad bih se primio novog projekta, već sam se pripremio na
njihovo negodovanje, savjete koje nisam ni tražio i brojne sugestije u pogledu toga što da radim sa
životom.«
»Ne budi glup. Kako možeš ostaviti taj posao, da bi se upustio u neku bezveznu avanturu? Ne budi
nezahvalan. Sjeti se svih onih jadnih ljudi koji nemaju stalan posao. Ma daj, što ti znaš o biznisu? Bolje i
dosadan posao nego nikakav posao.«
»Oduvijek sam sanjao o tome da započnem svoj biznis, ali me nisu sputavale samo njihove kritike,
već i cjelokupna situacija koja je zapravo bila moja najveća prepreka. Naime, imao sam prilično dobar
posao koji se mogao podnijeti. To je bila glavna krava - posao koji je pružao sigurnost, natprosječnu plaću
i izvanrednog šefa. No, moje su aspiracije bile iznad onoga što mi je taj posao mogao ponuditi.«
»Moj, nazovimo ga tako, dobar posao bila je moja najveća krava i bio sam spreman riješiti se te
krave. Skupio sam hrabrost i odlučio osnovati vlastitu tvrtku. Oglušio sam se na svaku kritiku uperenu
prema meni.«
»Danas, nakon šest mjeseci, izgleda da je sve ispalo puno bolje nego što sam očekivao, čak toliko
bolje, da me, mnogi od mojih prijatelja koji su me prije pokušavali odgovoriti od te avanture, danas bodre,
nagovarajući me da nastavim u tome što radim. Rekao bih da mnogo toga nećete nikad saznati, ako niste
u stanju pristati na rizik.«
Ja se definitivno mogu dovesti u vezu s Luisom; nisam ni ja bio pošteđen »dobrih poslova«, dok
nisam, prije više od petnaest godina, odlučio osnovati vlastitu tvrtku. Svaki od poslova koje sam imao bio
je dovoljan razlog da se ne upustim u toliko riskantnu pustolovinu kao što je osnivanje tvrtke, osobito u,
meni dotad, nepoznatoj privrednoj grani. No, odavno sam shvatio da nas i »dobar posao«, baš kao i krava
u našoj priči, može priječiti u ostvarivanju vrhunskih rezultata.
Najjači motivator da se ubije krava »To nije moja krivnja«, jest priznanje da je, ako o tome stvarno
dobro promislite i iskreni ste prema sebi, gotovo sve što vam se događa u životu posljedica vaših radnji. Za
to nisu krivi vaši roditelji, vaš šef, ekonomska situacija, ili bilo što drugo. Vi ste za to odgovorni. Čak i
negativne emocije koje možemo doživjeti - i zbog kojih smo skloni optuživati druge - posljedica su naših
radnji. Možda sljedeći citat, kojeg često pripisuju Eleanor Roosevelt, najbolje izražava ovo shvaćanje:
»Nitko ne može, bez vašeg pristanka, učiniti da se vi osjećate inferiorno«.
Po istom principu, ne možete za vlastite frustracije kriviti kritičnost svog prijatelja, osim ako ste
pristali veću važnost pridavati njegovoj ili njezinoj kritici, nego vlastitom mišljenju i predodžbi o samome
sebi. Kišovit dan ne može pokvariti vaše planove ili učiniti da se osjećate loše - kao što često mislite - osim
ako ne prihvatite stav da je vrijeme uvijek odlučujući faktor za vaše raspoloženje. Prema tome, kao što
možete vidjeti, uvijek se radi o našoj krivnji - figurativno govoreći.

Krava »Pogrešna uvjerenja«

• Budući da je moj otac bio alkoholičar, po svoj prilici, ja ću također biti alkoholičar.
• Ne želim zgrtati veliko bogatstvo jer novac samo kvari ljude.
• Budući da nikad nisam išao u školu, vjerojatno nikad neću ništa vrijediti.
Da ponovimo, ovo znaju biti vrlo opasne krave iz jednog jednostavnog razloga: pogrešna uvjerenja
su lažne izjave koje smo iz nekog razloga prihvatili kao istinu.
Ubrzo nakon velikog uspjeha filma Rocky u kojem je glumio Sylvester Stallone, u jednom intervjuu,
postavili su mu pitanje o jednoj osobito zanimljivoj sceni iz filma. U toj sceni Rocky kaže: »Moj stari, koji
nikad nije bio baš posebno bistar, rekao mi je da se nisam rodio s velikom pameću, pa je bolje za mene da
koristim svoje tijelo«.
Stallone, koji je napisao scenarij za taj film, priznao je da je to bila rečenica koju je on stalno slušao
od svog oca i koju je njegov otac dugo vremena ponavljao. To ograničavajuće uvjerenje sputavalo ga je da
vidi sebe u pravome svjetlu i da uoči svoj istinski potencijal. Njegov život počeo se mijenjati onog trenutka
kad je prestao vjerovati tim riječima i kad je počeo vjerovati u sebe.
Zanimljivo je da nakon te rečenice slijedi odgovor njegove buduće supruge Adrian, koja kaže:
»Meni je moja majka govorila baš suprotno. ,Nisi se rodila s osobito lijepim tijelom, stoga se bolje uzdaj u
svoju pamet.'«
Vjera u samoga sebe nije ništa drugo do sposobnost da prepoznamo vlastite snage i talente,
izborimo se za njih, prihvatimo ih i počnemo koristiti.
Pogrešna uvjerenja mogu nas doživotno osuditi na život prosječne kvalitete ako ih ne odlučimo
preispitati. Oslobađajuće iskustvo koje proizađe iz procesa razračunavanja s ovim tipom krave, dovoljno je
snažno da vam otvori pogled u svijet novih i neslućenih mogućnosti.

Krava »Ali, istina je! Ovo nije izgovor«

• Voljela bih više vježbati, ali u blizini mjesta gdje živim nema dvorane za fitness.
• Ne želim počinjali ni sa čim novim dok ne osjetim da sam potpuno spremna dati svoj maksimum.
• Voljela bih više čitati, ali jednostavno nemam vremena.
• Ne želim to početi raditi dok ne naučim kako u tom poslu biti savršen.
Joseph za sebe kaže da je perfekcionist. Što se mene tiče, perfekcionizam je jedna od najgorih
krava koje postoje. Da ponovim, za ovo postoji jednostavno objašnjenje: perfekcionizam je krava
maskirana u željenu kvalitetu. Tako maskirana, izgleda više kao vrlina nego kao loša navika.
»Ako je to vrijedno mog truda, onda ću to napraviti ili kako treba ili nikako. Takva sam ja osoba.«
Jeste li čuli ovo? Tko tomu može prigovoriti? Ova izjava odiše odgovornošću, predanošću i
iskrenim zalaganjem za izvrsnost. Problem je što, za mnoge od nas, ovo postaje izgovor kao i svaki drugi.
Paralizira nas, čineći da se osjećamo kao da nikad ne možemo doseći potpunu spremu za obavljanje nekog
posla. Istina je, pak, da je jedini način da nešto kvalitetno odradite, taj da vježbate i riskirate, započinjući s
onim znanjem koje u tom trenutku posjedujete.
Drugim riječima, ispravno bi bilo reći: »Ako se nešto isplati raditi, bolje je to na početku raditi lošije,
dok se ne nauči raditi kako treba, nego ne raditi nikako«. Prema tome, krenite na posao i uhvatite se u
koštac s tim što prije. Započnite sa znanjem kojim raspolažete danas.
Josephov perfekcionizam zvučao je ovako nekako: »U svemu zahtijevam kvalitetu, u proizvodima
koje kupim, u uslugama koje zatražim i u ponašanju i radu drugih ljudi. A posebno sam zahtjevan kad se
radi o meni. Od sebe zahtijevam mnogo više nego od ikoga drugoga.
»Naravno«, rekao mi je, »te zahtjeve sam proširio na svoju ženu i djecu. Nekad prije na svog sam
sina vršio toliki pritisak da sve mora napraviti savršeno, pa je većina povratnih informacija koje je od
mene primao, bila u obliku kritike i oštrog ukora. Našao sam se u situaciji da stalno ističem njegove
pogreške i mane. Malo-pomalo naš se odnos počeo narušavati. Sin je stalno bio pod ogromnim stresom.
Ne primijetivši, neprestano sam svoju strašnu kravu prebacivao na njega, i on mi je to počeo zamjerati.
 »Na kraju sam konačno shvatio kako ne trebam od svoje djece zahtijevati savršenstvo da bi naučili
kako stvari moraju obavljati najbolje što mogu. I znate što još? Sad kad sam popustio, moj sin je počeo
uočavati važnost toga da se nikad ne treba miriti s prosjekom, a to je upravo lekcija koju sam ga pokušao
podučiti.«
Imajte na umu da svaki put kad se čujete kako izgovarate nešto poput »Volio bih...ali«, štogod
slijedi iza ovog ali - najvjerojatnije je krava.

Krava »Osjećam se tako nemoćno«

• Znate, u tome jednostavno nikad nisam bio osobito dobar.
• Mislim da uspjeh jednostavno nije svakome dohvatljiv.
• Nažalost, mislim da je moj problem s prekomjernom težinom nasljedan. Tu se ništa ne da promijeniti.
• Teško je ispraviti loše navike koje ste pokupili u djetinjstvu.
• Jednostavno sam previše sramežljiv. Mislim da je to u obitelji.
Većina ograničenja za koje mislimo da imamo apsurdne su ideje o našim vlastitim sposobnostima.
Kad smo tek izdali ovu knjigu na španjolskom, pružili smo našim čitateljima priliku da nam
otkriju kojih krava su se riješili uz pomoć knjige. Želio bih vam ispričati priču Rodriga, mladića koji nam je
pisao iz daleke Argentine, kako bi s nama podijelio priču o svom osobnom trijumfu. Možda se njegova
krava neće učiniti toliko značajnom nekome tko se pokušava izliječiti od ovisnosti ili prekinuti vezu punu
nasilja, no smatram da je vrijedi ispričati velikom broju onih koji dopuštaju kravi »Osjećam se tako
nemoćno« da preuzme kontrolu nad njihovim životom.
Rodrigova krava bila je »Užasno loše plešem«. Napisao nam je: »Kad sam pročitao vašu knjigu,
shvatio sam da se moje plesačke sposobnosti nikada neće poboljšati, osim ako nešto ne poduzmem.
Odlučio sam upisati se na plesni tečaj. Izabrao sam salsu, ritam koji mi je bio potpuno stran. Isprva mi je to
iskustvo bilo pomalo neobično. Trebalo mi je vremena da se opustim, ali onog trenutka kad sam to učinio
postalo je lako. Danas za sebe kažem da sam prilično dobar plesač«.
Ne prihvaćajte nikakva ograničenja, a da ih dobro ne preispitate. Jednom prilikom razgovarao sam
s grupom studenata o toj temi, i da bih im pokazao o čemu se tu zapravo radi, upitao sam jednog od njih
je li u košarci dobar strijelac s linije za tricu. Bez oklijevanja je odgovorio: »O, ne. Ne ja. Meni baš ne leži
košarka«.
»Jesi li ikad probao igrati košarku?« upitao sam ga.
»Ne! Nikad.«
»Pa kako onda možeš znati da ti ne leži, ako nikad nisi probao igrati? Možda si prirodno nadaren.
Možda je košarka mnogo jednostavnija, nego što ti misliš.«
Svi studenti su shvatili poantu. Ne možeš unaprijed zaključivati da ti nešto ne leži, samo zato što
se u tomu još nisi okušao. Jedini način da nešto naučimo i da steknemo iskustvo u nečemu je ako to
radimo. Prema tome, ako želiš ubiti ovu vrstu krave, moraš se pokrenuti.
Pišući ovo poglavlje i razmišljajući o Rodrigu i njegovom skromnom plesačkom umijeću, ili o
mladiću koji je sumnjao u svoje košarkaške vještine, pukom slučajnošću naišao sam na izreku koja je, po
meni, u korijenu ovako niskih očekivanja. Iako gruba, ova nam izreka pomaže razumjeti mentalni sklop
ljudi, koji se nerado prepuštaju rizicima, i koji umjesto toga dopuštaju kravi »Osjećam se tako nemoćno«
da ih zaslijepi do te mjere, da više nisu u stanju vidjeti svoj potencijal. Izreka ide otprilike ovako: »Bolje
ostati neprimjetan, pa makar te svi smatrali budalom, nego na glas reći što misliš i otkriti tko si.«
Naravno, ono što je ovdje tragično implicitna je pretpostavka da mi nemamo baš nikakve talente,
da se ništa dobro ne može izroditi iz naših napora i da ćemo se na kraju samo osramotiti. Upravo to
sprečavalo je Rodriga preuzeti rizik dok nije donio odluku - Zašto ne?

Krave »Filozofi«
• Nije važno hoćete li pobijediti ili izgubiti; stvar je u tome kako igrate igru.
• Ako Bog želi da uspijem, pokazat će mi način. Samo trebam biti strpljiv.
• Nažalost, nisam se rodio sa srebrnom žlicom u ustima.
• Za uspjeh nije važno što znate, već koga poznate, a ja ne poznajem nikoga.
• Bogati postaju sve bogatiji, a siromašni siromašniji.
Za ove krave kažem da su filozofske, jer one ilustriraju granice do kojih idemo u pogledu odabira
naizgled dubokoumnih riječi, koje su zapravo isprazne fraze, a koristimo ih kako bismo bili sigurni da naši
izgovori ne zvuče previše kao... pa, izgovori.
Jedan moj poznanik stalno ponavlja poznati citat »Nije važno što znate, već koga znate«, da bi
objasnio zašto nije napredovao u karijeri. Ne smeta ga to što se nije dodatno educirao otkad je završio
školovanje kako bi bio upoznat s najnovijim saznanjima u svojoj struci, ili to što se nikad ne uključuje u
projekte kao volonter, ili što mu nedostaje inicijative i interesa za išta što nema veze s njegovim poslom.
Prema njemu je njegovo stagniranje na poslu rezultat nepoznavanja ključnih ljudi u njegovoj tvrtki.
Carli se njezina krava »Nije važno hoćete li pobijediti ili izgubiti; stvar je u tome kako igrate igru«,
nije činila osobito lošim pristupom u životu. Ukoliko je ne podvrgnete strogom testu, čini se da ova krava
ima i neka sasvim plemenita obilježja. No, razmotrimo posljedice šetnji s ovom kravom.
Kako je uopće moguće iskoristiti svoj maksimalan potencijal ako vjerujete da pobjeda i poraz imaju
jednaku cijenu? Moram reći, da nekim ljudima, u nekim od mojih radionica, ovo i nije bila osobito ugodna
tema. Za neke je ovo načelo toliko duboko usađeno u njihovoj podsvijesti da ih čak vrijeđa to što ja toliku
važnost pridajem pobjeđivanju. Neki idu tako daleko i kažu kako smatraju da je »pobjeđivanje
precijenjeno.«
Ne želim biti nametljiv i ostaviti dojam da dogmatski i samovoljno sudim o ovom stavu. Moja jedina
briga je da pronađem odgovor na pitanje pomaže li nam čvrsto podupiranje ovakvog uvjerenja ili nam
škodi.
U jednoj posebnoj radionici, sjećam se da sam postavio publici pitanje: »Ako doista nije važno
hoćete li pobijediti ili izgubiti, koliko vas ovdje kojima ne bi smetalo da izgube u igri koja se zove život?«
Nitko nije podignuo ruku.
Vidite, ako je jedino što gubimo partija šaha, možda to i nije tako velika stvar. Ipak, ne bismo smjeli
tako olako prihvatiti poraz, kada se radi o našim ciljevima, snovima i sreći.
Najveći problem u ovom stavu jest taj što jednom kad ga pustite u bilo koje područje svog života,
postajete skloni usvojiti ga kao vodilje na svim područjima vašeg života.
Osim toga, prije nego što prebrzo prihvatite neki stav kao vodilju u svom životu, trebali biste
razmotriti izvor tog stava. Otkud taj stav potječe? Tko je, po vašem mišljenju, bila prva osoba koja je ikad
izgovorila ovu poslovicu? Pogađam, to nije bio netko tko je pobjednik. Mislim da je ova krava vrlo neobičan
spomenik osrednjosti.
Ne želeći to, Carla je postala žrtvom shvaćanja, koje joj je, doduše, pružilo utjehu spoznaje da
prava vrijednost leži u namjeri da se nešto obavi onako kako treba. »Ovaj apsurdni stav ograničavao je i
moj trud, i moju borbenost,« prisjeća se Carla. Na sreću, uspjela se riješiti te krave. Sada, kad se opet nađe
u situaciji da ne vidi rezultate koje je očekivala, utvrđuje što je pošlo po zlu, mijenja taktiku, traži pomoć i
pokušava ispočetka. Njezina nova strategija uključuje plan da učini sve što je potrebno u svrhu ostvarenja
ciljeva pod uvjetom, naravno, da ne pristaje na kompromise po pitanju svojih principa i vrijednosti. Bravo!

Krava »Zavaravanje samoga sebe«

• Uvijek mogu prestati pušiti. Jednostavno još nisam donio odluku da to i učinim.
• Nije da sam jedan od onih koji odgađaju posao; ja jednostavno radim bolje kad sam pod stresom.
• Nemam problema s težinom. Osim toga, ovako ima više mene za voljeti.
• Ne zlostavljam verbalno svoju djecu. To je samo strog način pokazivanja ljubavi.
• Nije to alkoholizam. Zar niste čuli za ispijanje pića u društvu?
Jeste li među svim ovim izjavama uočili što im je zajedničko?
Sve ove izjave dopuštaju nam da se zavaravamo uvjerenjem da doista nemamo nikakav problem, ili ako ga
već imamo, da je to manji problem, ili takav problem čije je rješenje izvan naše kontrole. Najčešće su ovi
izgovori, na neki način, vezani za našu nespremnost da se oslobodimo loše navike, kao što je
odgađanje, pušenje, pijenje alkohola ili prejedanje.
Jednom zgodom sam primio e-mail od Carmen, jedne mlade djevojke koja je, dobivši konačno
bitku u borbi protiv viška kilograma, sa mnom željela podijeliti svoju priču.
Kako bi izbjegla suočavanje i prihvaćanje problema s prekomjernom težinom, izmislila je čitavo
stado krava, zahvaljujući kojima se nije loše osjećala. »Nisam debela; samo sam bucmasta.« »To je
nasljedno.« »Ja samo imam teške kosti.« »Je li moja krivnja to što dolazim iz obitelji u kojoj su svi punašni?«
Nijedan od ovih izgovora, nažalost, nije bio dovoljan, i Carmen se svejedno loše osjećala. Znala je
da, dokle god na nekoga ili nešto prebacuje krivnju za to što je predebela, nikad neće smršavjeti. Stoga je
odlučila nešto poduzeti.
»Odlučila sam zauvijek osloboditi se te krave, te otad plivam i vježbam aerobik u vodi. Obroci su
mi danas puno uravnoteženiji i znam da ću postići svoj cilj. Fizički se bolje osjećam, i znam da ću uskoro
izgledati onako kako sam oduvijek željela.«
Fantastično!
Zapamtite, ono što povezuje sve krave koje sam spomenuo je to da vas vežu za život koji je
prosječan. Razračunavanje s vašim kravama započinje izbacivanjem svih ovih izjava iz vašeg rječnika, a nad
tim imate potpunu kontrolu. Na vama je da odlučite.
 Peto poglavlje

Podrijetlo - otkuda krave potječu?

Kao djevojčica, bila sam mršava, ali u adolescenciji sam počela imati problema s debljinom. Kad sam
završila srednju školu, prestala sam se natjecateljski baviti sportom i objašnjavala to nedostatkom
vremena. Postala sam ovisna o hrani, i nakon nekog vremena, kilogrami su se vidljivo nakupili, a ja se nisam
mogla odvojiti od brze hrane. Kao da ni to nije bilo dovoljno, propala mi je i veza, pa sam se zatvorila u kuću
i tad u potpunosti izgubila kontrolu nad vlastitom težinom. Naviknula sam se na realnost da imam višak
kilograma i skoro sam počela prihvaćati svoju novu figuru. Na poslu se sve razvijalo po planu, stekla sam
nove prijatelje i počela izlaziti, ali zapravo sam se krajnje zavaravala. Znala sam da nisam sretna. Jednoga
dana mi je sve to dozlogrdilo i odlučila sam riješiti se viška kilograma i svojih izgovora. Upisala sam
se u fitness klub, gdje i danas odlazim pet puta tjedno, a počela sam se i uravnoteženije hraniti. U protekloj
godini izgubila sam 28 kilograma, a u protekla tri mjeseca održavam stabilnu težinu. Što je još važnije,
osjećam se bolje, zdravije, mlađe i privlačnije. Ono zbog čega se bolje osjećam je spoznaja da sam postala
i primjer i inspiracija nekim članovima svoje obitelji, prijateljima i suradnicima.
Claudia Kakutani, Lima, Peru

Nikada ne namjeravamo - barem ne svjesno - posvetiti svoje živote skrbi i uzgoju krava koje nam naši
roditelji predaju u nasljeđe, ili koje usput tijekom života pokupimo. Jednako tako mi ne planiramo usvojiti
stavove i ponašanja koja koče naš uspjeh samo da bismo nešto nekome dokazali. Većina nas zasigurno ne
voli bol i nema mazohističke sklonosti.
Kako god se to činilo apsurdnim, većina izlika i ograničavajućih uvjerenja koja usvojimo rezultat
su dobrih namjera. Iza svakog oblika ponašanja, bez obzira na to koliko autodestruktivno ono bilo,
leži dobra namjera. Općenito, ne usvajamo loše navike da bismo se namjerno povrijedili. Jednostavno
vjerujemo da ćemo iz njih izvući nekakve koristi.
»Uvijek mogu prestati pušiti. Jednostavno još nisam donio odluku da to i učinim.« Ova obrana je
tek mehanizam bijega da bismo izbjegli suočavanje s problemom. To je lakši put za pušače, koji kao da ne
mogu prekinuti sa svojim destruktivnim ponašanjem, sakriti svoju nesposobnost da se oslobode te
ovisnosti, i sačuvati svoje samopoštovanje, sve u jednom paketu.
 Ova im krava pruža pogrešnu percepciju da »imaju život pod kontrolom.« Ona skriva pravu istinu,
a ta je da njihova navika ustvari kontrolira njih. Najgore od svega je to što se može dogoditi da cijeli život
vučete tu kravu za sobom, a da se nikad s njom ne pozabavite.
Poput ovog, mnoštvo je drugih ograničavajućih uvjerenja koja nosimo u sebi i koja nam samo
pomažu da izbjegnemo suočavanje s vlastitom slabošću.
Druga jednako štetna uvjerenja su tu da nas štite od razočaranja prilikom suočavanja s
neuspjesima. Jedno od najrazornijih je svima nam znana krava »To mi jednostavno ne leži.« Ne možete ni
zamisliti koliki je broj onih koji će, štogod ih zatražili, ponuditi ovaj odgovor poput automatskog refleksa.
Srećem ih u školi, na radnom mjestu i kod kuće. Pogledajte zvuči li vam koja od ovih krava poznato:

Karla: Josephe, želim da pred razredom održiš petminutnu prezentaciju, na bilo koju temu koju ti
izabereš.
Joseph: Ma, molim te, učinit ću sve, samo me to nemoj tražiti. Meni jednostavno ne ide govorenje u
javnosti. Po prirodi sam sramežljiv.
George: Cindy, molim te nazovi ovog klijenta i obavijesti ga o novoj liniji naših proizvoda.
Cindy: O, ne, ne ja! Grozna sam kad nešto treba prodati. Tada to jednostavno nisam ja.
Amanda: OK, Karl. Ti ćeš preuzeti odgovornost za pisanje izvješća.
Karl: Šališ se? Kad treba nešto napisati, ja sam zadnja osoba koju se to pita. Cijeloga života sam loš u
tome.

Najgore od svega je što većina ljudi koji prebrzo prihvaćaju svoje mane, to rade i ne znajući jesu li
one stvarne ili izmišljene.
Francisca sam upoznao na jednom predavanju, kojem je prisustvovalo više od pet tisuća ljudi. Prije
nego što sam se popeo na binu, za vrijeme opuštenog ćaskanja s jednim od posjetitelja, priznao mi je da
je njegova sramežljivost toliko izražena da ne uspijeva aktivno sudjelovati u konverzaciji u grupi od četiri i
više ljudi.
U takvoj situaciji on postaje toliko nervozan i nesiguran u sebe, da se počne znojiti; nije u stanju
usredotočiti se, a katkad nije u stanju izgovoriti ni jednu jedinu riječ. Ovakvi slučajevi su malo
neuobičajeni, ali ljudi koji imaju ovakve poteškoće, žive život pun patnje i frustracija.
Netom prije stupanja na binu, upitao sam ga bi li mi poslije mogao pomoći u vezi nečega, ali nisam
mu rekao o čemu se radi. Iako nevoljko, pristao je. Tako sam ga, bez otkrivanja ikakvih detalja, zamolio da
sjedne u prvi red. Zatim sam ga, za vrijeme prezentacije, pozvao na binu. Demonstrirao sam moć
uvjeravanja i, u dijelu vježbe igranja uloga, zamolio ga da pred publikom održi prodajnu prezentaciju.
Francisco je vjerojatno mislio da proživljava najgoru noćnu moru. Kako sam ga mogao prozvati,
nakon što mi je prije samo par minuta povjerio svoj strah?
Bio je malo ustrašen dok se penjao na binu. Uvjeravao me da želi ubiti tu svoju kravu, no
pretpostavljam kako nije očekivao da će to morati učiniti pred pet tisuća nepoznatih ljudi. Polako smo
počeli. U prvom pokušaju bio je dosta loš, blago rečeno, no tada sam mu dao nekoliko ideja kako da u svoju
prezentaciju unese malo više entuzijazma. Pokušao je po drugi put. Dao sam mu još nekoliko savjeta, i opet
je pokušao.
 Za ono što je uslijedilo, riječ čudesno bila bi preslaba. Nakon deset minuta ovaj je čovjek, koji je
preko pedeset godina bio žrtva krave »Ja sam previše sramežljiv«, na bini pričao anegdote, na što je publika
reagirala odobravanjem i skandiranjem. Nakon što je program završio, kratko smo ćaskali, i bilo je očito da
su ga obuzele emocije. Jedino što je mogao izustiti bilo je: »Nisam znao da se to krije u meni«.
Kako to da upijamo uvjerenja koja ograničavaju naš potencijal i kako to da samo rijetko
posumnjamo u to jesu li ta uvjerenja stvarna ili ne? Kako postajemo ljudi uvjereni u vlastite nedostatke i
slabosti, koje se kasnije, kao u slučaju Francisca, dokažu pogrešnim? Kako postajemo uvjereni da u nečemu
nismo dobri?
Pogledajte kako je lako pokupiti ove izgovore. Recimo da se školujete za određeni posao za koji
smatrate da ga dobro izvršavate. Uživate radeći taj posao i taj talent osobito razvijate. Nakon nekog
vremena pomislite: »Hej, to je to! To je ono u čemu sam ja dobar!« Neki ljudi idu i dalje govoreći »To je
moj istinski poziv!«
Do ove točke, sve je u redu. Nema ničeg lošeg u prepoznavanju vlastitog prirodnog talenta. Pravi
problem za većinu ljudi nastaje kada pogrešno zaključe da im je dan samo jedan talent, kao što je vidljivo
iz prethodnih izjava.
Te izjave sugeriraju da oni ne bi mogli biti jednako uspješni i na drugim područjima, i oni prestanu
razvijati ostale vještine. Počinju nuditi izgovore - krave - da bi pronašli argumente - još krava - da objasne
svoja ograničenja i daju afirmativne izjave poput ovih:
• Oduvijek sam ovakav.
• Zaboravi! Šanse da to ispravno radim su nikakve.
• Nisam rođen s darom za tu profesiju.
• Nemam ni tijelo ni talente koji su potrebni za bavljenje tim sportom.
• Znaš, u toj profesiji, nikad mi nije išlo.
• Za to nemam potrebitu osobnost.
Prema tome, nehotice stvaramo ograničenja koja onemogućavaju naš osobni razvoj i zasljepljuju
nas do mjere, da više nismo u stanju vidjeti neograničen potencijal koji postoji u svakome od nas. I taj
problem nema nikakve veze s našom fizičkom konstitucijom, nasljeđem, osobnošću, ili našim tzv.
prirodnim sposobnostima. Pravi problem leži u mentalnim programima, koje smo pohranili u našoj
podsvijesti i koji djeluju poput mehanizama obrane, koji nam omogućuju da zadržimo naoko zdravu sliku
o samome sebi.
Nije da sebe vidimo kao nevjeste ili nesposobne, nego se čini da smo skloni vjerovati da smo dobri
u samo jednoj vrsti posla. Vjerujući u to, odričemo se mnogih talenata, kojima smo obdareni, te
prihvaćamo lošiju verziju sebe.
Afirmacije koje se samo čine pozitivnima, izjave poput »Ovo je svakako moja jača strana«, mogu
potencirati dvije vrlo opasne ideje: prva je ona »barem si u nečemu dobar«, a druga »nitko ne može baš u
svemu biti dobar.«
Stvarnost je, međutim, takva da svi mi potencijalno možemo biti zaista dobri u velikom broju
zanimanja. Zapravo, vjerojatno posjedujemo mnogo više talenata i prirođenih sklonosti nego što sami sebi
priznajemo, no nikada ih nećemo iskusiti dokle god ne ubijemo kravu - »Samo u ovome mogu biti dobar.«
Postajemo ono o čemu razmišljamo
Ograničavajuće uvjerenje može, osim toga, biti rezultat iskustava koje održavamo svježim u svom
sjećanju, čak i onda kad ona više nemaju nikakvo značenje u našem životu.
Prema riječima dr. C. R. Snydera, profesora kliničke psihologije na Sveučilištu u Kansasu, u ranoj
školskoj dobi, kad djecu počne brinuti što drugi misle o njima, ona počnu kritiku izjednačavati s
neprihvaćanjem. Tako počnu izmišljati izgovore koji postaju sredstvo zaštite njihovih ega. I to je početak
korištenja izlika kao alibija za loše izvršavanje zadataka.
Možda vas je u dobi od deset godina, kad ste bili u petom razredu, učiteljica zatražila da pred
razredom recitirate jednu pjesmu. Kao da to iskustvo već samo po sebi nije bilo dovoljno traumatično, već
vas je i učiteljica ismijala, a ostali učenici vam se rugali. Naravno, zbog cijelog tog događaja osjećali ste, u
najmanju ruku, nelagodu. Baš tada, odlučili ste da se više nikada nećete osramotiti govoreći pred drugima,
kako biste izbjegli novo poniženje i kritiku svojih vršnjaka.
Nakon što ste dopustili toj kravi da se s godinama razmaše, počeli ste prihvaćati »činjenicu« da
niste prirodno nadareni za javni nastup. Zaključili ste, da za takvo što jednostavno nemate talent. Naravno,
spoznaja da niste jedini koje muči ovaj problem, pomaže vam nositi se s ovim nedostatkom. »Nije da sam
idiot«, racionalizirate. »Govor u javnosti jednostavno je jedna od onih vještina koja nije za svakoga.«
Danas, u dobi od četrdeset ili pedeset godina, kada vas netko zatraži da ukratko predstavite tvrtku
u kojoj radite ili da deset minuta pričate o projektu koji vaš odjel provodi, vaš izravan odgovor je: »Gle,
traži me da sastavim cijelu prezentaciju. Napravit ću kompletno istraživanje, i ako želiš, mogu načiniti skicu
prezentacije i odštampati je, no ne traži od mene da stanem pred tu gomilu ljudi (čak i ako se radi o
»ogromnoj« grupi od šest ljudi) i govorim jer sam uvjeren da ću samo zabrljati«.
Vjerojatno si, u posljednjih trideset godina, niste pružili drugu šansu, no pretpostavljate da su
sposobnosti koje imate danas na, otprilike, istoj razini kao onda kad ste imali deset godina, što je, naravno,
apsurdno.
Vidite li sada kako je lako dopustiti jednom nelogičnom uvjerenju poput ovog da određuje što
možemo, a što ne možemo raditi?
Zapamtite, svaka pogrešna ideja koju na duže vrijeme pohranimo u našoj podsvijesti i čiju
vrijednost potvrdimo svojim radnjama, oblik je autohipnoze. Ova negativna očekivanja imaju tendenciju,
da s vremenom postanu proročanstva koja se sama od sebe ispunjuju. Upravo se ovdje krije razlog
neuspjeha mnogih ljudi. Ova vrsta autohipnoze hrani programiranje niza krivih uvjerenja i pogrešnih
tvrdnji, koje su nekad prije mogle imati neku vrijednost ali više nisu važeće. Međutim, budući da smo ih
pohranili u našem mozgu, umjesto da smo ih odmah odbacili, ona još uvijek imaju moć negativnog utjecaja
na nas.
Imajte na umu da ste ono o čemu razmišljate; prema tome, to je rizik koji proizlazi iz
dopuštanja negativnim mislima da uđu u vaš um. Dobra je vijest: vi ste vratar.
 Šesto poglavlje

Krave ne dolaze kao pokloni

Oduvijek sam bila svjesna da je moj problem sklonost odgađanju izvršavanja zadataka za koje ne znam
kako ih započeti i koji me tjeraju da istupim iz svoje zone sigurnosti. U takvim situacijama, sklona sam
pronalaženju tisuću drugih obaveza, kako bih mogla tvrditi da sam prezaposlena. Ovo je izvrsna zaštita od
promašaja u radu na novim projektima.
Čak i ako se primim novog projekta, uvijek nađem načina da se vratim poslu koji znam i koji mogu
raditi i zatvorenih očiju, radije nego da pokušam savladati novi zadatak. Već neko vrijeme razmišljam da
potražim novi posao, takav posao koji bi bio u skladu s mojim potencijalom i donio mi životnu ravnotežu.
No, čini se da uvijek svoju tromost u vezi traženja novog posla opravdavam nedostatkom vremena. Čak
sam se pokušala zavarati mišlju da je posao koji trenutačno radim ipak siguran. Knjiga Bila jednom jedna
krava pomogla mi je da se preusmjerim i odlučno krenem u potragu za poslom na kojem ću osjetiti da mogu
unijeti promjene i u potpunosti upotrijebiti svoje vještine u korisne svrhe. Ova priča mi je pomogla uvidjeti
da sam ja sama sebi limitirajući faktor i da se moram osloboditi nedostatka samopouzdanja i
niskih očekivanja, ako želim ostvariti izvrsne rezultate i pronaći sreću u životu.
Vanessa Morgado, Cheektowaga, New York

Vjerojatno ste čuli staru izreku »Nikad ne gledaj poklonjenom konju u zube.« Često se služimo ovom
mudrom uzrečicom da bismo naglasili kako ne smijemo biti nezahvalni prigodom primanja darova, kakvi
god oni bili.
Ako ne znate za ovu izreku, dopustite da je objasnim. Gledanjem u konjske zube, možete saznati
koliko je konj star i, vjerojatno, koliko vrijedi. Dok je ovaj oblik ponašanja sasvim primjeren prilikom
kupovine konja, provjeravanje vrijednosti »konja« kojeg dobivate na poklon, smatra se pak, stoje i za
očekivati, nepristojnim. Ipak radi se o poklonu.
Često sam znao napomenuti da je ova uzrečica jedan od najzaslužnijih krivaca za kreiranje krava.
Vjerujem da ne samo da biste trebali gledati konju u zube, već i da biste trebali odbiti poklon ako nije po
vašem ukusu. Drugim riječima, trebali biste biti oprezni prilikom primanja konja na poklon... jer možda
umjesto konja dobijete kravu.
Dopustite mi da ovo objasnim. Koji poklon ljudi najčešće poklanjaju? Dat ću vam minutu da
promislite.
 Ako je vaš odgovor »savjet«, pogodili ste! Volimo davati besplatne savjete čak i onda kad se to od
nas ne traži. Ako mi ne vjerujete, idući put, kada se nađete u društvu svojih prijatelja, informirajte ih o
novom pothvatu kojeg planirate, a zatim promatrajte što će se dogoditi. Ako grupu čini šest ljudi,
vjerojatno ćete čuti šest različitih mišljenja, obogaćenih preporukama i osobnim savjetom.
Nema sumnje, svi su ti savjeti pokloni namijenjeni vama u najboljoj namjeri. To je način da vaši
prijatelji pokažu da vas vole i da im je stalo do vas. Kako uopće možete odbiti ova zrnca apsolutne
mudrosti?
Zato se ponašate pristojno. Slušate. Koliko god nestručan, netočan ili beskoristan taj savjet ili
njegov izvor bio, ispunjavate svoju dužnost dobrog i uljudnog prijatelja i pretvarate se da vas zanima
njihovo stajalište, mišljenje, povratna informacija ili pozitivna kritika.
Ipak, budite na oprezu. U nekoj fazi razgovora, neka od ovih nestručnih mišljenja mogu zazvučati
kao da imaju smisla; pa nastupi zbunjenost i počnete sumnjati u svoje vlastite sposobnosti. Nakon pola
sata vaši su prijatelji, poznanici ili čak potpuni stranci već otišli, a vaš plan za uspjeh leži u zbrci pred vašim
očima.
Još prije pola sata bili ste toliko sigurni u sebe i svoj potencijal, no sada ne možete prestati
razmišljati o pesimističnim prognozama i niskim očekivanjima vaših prijatelja. Što ih više pokušavate
ignorirati, to stvarnija ona postaju. Sad je pred vama šest novih krava, koje lagano tapkaju u prvom redu
vašeg uma, a prije ih nije bilo.
Ne tako davno, i ja sam se našao u sličnoj situaciji. Ja, naravno, nisam jedan od onih koji će primiti
poklon, a da ne provjeri tko je osoba koja poklanja. Tom sam prilikom jednom čovjeku pričao o jednom
novom projektu, u koji sam se namjeravao uključiti, kad me on iznenada prekinuo i rekao: »Camilo, dopusti
da ti dam koji besplatan savjet«
Moj odgovor je bio: »Čekaj! Prije nego što mi išta kažeš, dopusti da ti postavim nekoliko pitanja«.
Bio je zaprepašten mojom brzom reakcijom, ali je uspio izustiti: »OK, pucaj!«
Nastavio sam: »Jesi li, zapravo, ikad imao ikakvog osobnog iskustva na području s kojeg si mi
upravo kanio dati svoje mišljenje? I ako jesi, je li se radilo o dobrom iskustvu? Smatraš li se dovoljno
stručnim da daješ savjete o ovoj temi? Jer ipak, ono što bi mogao reći, moglo bi u značajnoj mjeri utjecati
na moje viđenje i očekivanja po pitanju tog projekta, a ne moram ti objašnjavati koliko mi je taj projekt
važan. Prema tome, jesi li potpuno siguran u kvalitetu skupocjenog dara koji mi namjeravaš pokloniti?«
Minutu je razmišljao o tome, te rekao: »Zaboravi!«
Sada biste vi mogli pomisliti da je od mene bilo nepristojno ne dopustiti mu đa izrazi svoje
mišljenje. Napokon, mogao sam ga pristojno saslušati, a onda kasnije to njegovo mišljenje ocijeniti
nevažnim i zanemariti. No, ne želim riskirati izlaganje svog uma pesimističnim procjenama i očekivanjima
drugih. Vidite, jednom kad jednu ideju posijete u svom umu, postajete njezinim slugom. I ako ispadne da
se radi o pogrešnoj ideji, a vi joj dopustite da se u vašem umu utabori i razvija, ona bi mogla promijeniti
vaše nazore, očekivanja, i vašu vjeru u svoje vlastite sposobnosti. Mogla bi vam čak i uništiti život.
Trebali biste znati da su mnoge krave, koje su nas zarobile u prosječnosti, zapravo darovi drugih
ljudi. Često postajemo žrtvom negativnog utjecaja drugih ljudi i dopuštamo im da u našoj podsvijesti usade
kriva uvjerenja, koja za posljedicu mogu imati zastoj našeg fizičkog, emocionalnog i intelektualnog razvoja.
Te ideje, koje su u naš um programirali naši roditelji, učitelji, članovi naše obitelji, prijatelji, pa čak
i potpuni stranci, mogu imati katastrofalne posljedice na naše živote.
Kretanje u smjeru zaborava neuspjeha iz prošlosti
Ako dopustite negativnim iskustvima iz svoje prošlosti da vladaju vašim životom, to može razoriti vaš
život. Svakako, moramo učiti iz svojih pogrešaka, no nikad ne bismo smjeli dopustiti prošlim neuspjesima
da zauvijek zaključaju vrata našoj budućnosti. Pa što onda ako ste pet puta pokušali i nije išlo? To samo
znači da sad u rukavu imate pet načina da to ne ponovite. Nije svemir taj koji vam šalje poruku da
odustanete od te lude ideje. Ne iskaljuje se to sudbina na vama.
Imajte na umu da je uspjeh rezultat donošenja dobrih odluka. A dobre su odluke rezultat iskustva.
I iskustvo je često rezultat donošenja krivih odluka. Tako izgleda taj proces. Sad znate tajnu.
Mnogo puta se dogodi da dopustimo prošlosti da određuje našu budućnost. Kao rezultat
negativnog programiranja u prošlosti, neki ljudi završe vjerujući da su oni samo obični ljudi koji
najvjerojatnije neće postići mnogo u životu.
Ovdje dolazimo do još jedne važne lekcije koju sam naučio: Vaša budućnost ne mora izgledati kao
vaša prošlost. Svi smo mi rođeni sa sposobnošću da učimo, i da, u bilo kojem trenutku, mijenjamo svoj
život. Nitko od nas nije osuđen na prosječan život. Ako ste u prošlosti doživjeli neuspjeh, to ne znači da
ćete neuspjehe doživljavati i u budućnosti.
Zapamtite, sve što programirate u vaš um određuje hoćete li uspjeti ili ne. Mišljenja, vrijednosti i
uvjerenja koja prikupite tijekom života i kojih se čvrsto držite oblikovat će vaš život. Žalosno je što je većina
ljudi po završetku srednje škole gotovo u potpunosti programirana za osrednjost. Znam da ovo može
zvučati poprilično grubo, ali je istina.
U svojoj knjizi Ubrzano učenje za 21. stoljeće, Colin Rose i Malcolm J. Nicholl predstavljaju rezultate
jednog istraživanja, prema kojem 82 posto djece na početku školskog obrazovanja, u dobi od pet ili šest
godina, ima pozitivnu sliku o sebi u pogledu sposobnosti učenja. Međutim, taj visok rezultat dramatično
pada na prosječno 18 posto u dobi od šesnaest godina.
Gotovo je teško povjerovati da tijekom ranoškolske dobi, u razdoblju formiranja ličnosti, kada
bismo trebali otkrivati svoje potencijale i razvijati samopoštovanje, toliko mnogo nas doživljava upravo
suprotno. Otuda proizlazi velik broj tinejdžera i mladih, koji nakon mature započinju studij s osjećajem da
su tome nedorasli.
Najgore od svega je što nas od tog trenutka pa nadalje prati gotovo nepromjenljiva sklonost da
prihvatimo osrednjost na svim područjima života. U našem životu to se manifestira kad počnemo koristiti
izjave kao što su:
• Nalazim se u prilično nezadovoljavajućem odnosu, no smatram da je vjerojatno većina brakova takva.
• Želio bih započeti novu karijeru, ali sam prestar za promjenu posla. Osim toga, nikad se nisam
bavio ničim osim ovoga.
• Mrzim svoj posao - da pokucam o drvo - ja bar imam posao.
• U lošoj sam formi, ali stalno čitamo da je ionako većina ljudi u zemlji takva.
Sve ove izjave upućuju na pristanak na osrednjost kao prihvatljivu opciju.
Na kraju nam se dogodi da pristajemo na brakove koji uvijek završe rastavom, umjesto da tragamo
za uistinu kvalitetnim odnosom. Jer ipak, oduvijek slušamo da odlični brakovi ne postoje, osim na filmskom
platnu, a ako se slučajno dogodi da ste jedan od onih koji imaju izuzetan brak, tada nećete biti osobito
uspješni na nekom drugom području života. Tako mnogi parovi godinama žive u brakovima prosječne
kvalitete, jer vjeruju da nemaju moć da išta mijenjaju.
 Evo još jednog primjera. Zamislite da ste kao dijete negdje čuli da je želja za velikom zaradom znak
pohlepe i da će vam na kraju donijeti samo tugu i nesreću. Zamislite svoje roditelje kako vam govore da je
mudro biti zadovoljan s onim što već imate, jer bolje je imati manje i biti sretan, nego imati mnogo, ali biti
nesretan. Dakle, nemojte se iznenaditi ako danas na bankovnom računu otkrijete da imate malo novca.
Bez sumnje, stalno ponavljanje negativnih izjava pretvorit će ih u mentalne programe koji
određuju način na koji razmišljamo i kako se ponašamo. S vremenom, naše radnje postat će navike koje
će, polako ali sigurno, početi oblikovati naš život.
Prema tome, pitanje glasi: Hoćete li dopustiti tim kravama da kuju vaš život?
U jednoj od najljepših pjesama koje je ikad napisao, Amado Nervo, veliki meksički pjesnik, izrazio
je ovu veliku istinu:

Dok se bliži moj posljednji smiraj, blagoslivljam te, Živote,

jer mi nikad nisi davao lažne nade,
nezaslužen rad il' tugu.
Jer, na kraju svog puta, vidim,
sam crtam svoju sudbinu,
Ako isišem slatkoću il' gorčinu iz stvari,
To je tako jer sam im ja prinio slatkoću Il' gorčinu.
Kad sam sadio grmove ruža, uvijek sam ubirao ruže...

Nervova poruka je jednostavna: Ako posiješ negativnu misao, požet ćeš lošu naviku. Posadi lošu
naviku i, u najboljem slučaju, požet ćeš neizvjesnu sudbinu.
 Sedmo poglavlje

Kako se riješiti bilo koje krave

Za me je najveća krava koju imam, otkad sam u braku i imam malu djecu, »sindrom zaposlene majke
mučenice«, osjećaj da nikad nemam dovoljno vremena za sebe. Ne mogu vježbati jer nemam vremena. Ne
mogu čitati ili se baviti hobijima, jer uvijek moram biti uz djecu. U procesu sam svladavanja ovog izgovora.
Naučila sam organizirati svoje vrijeme po prioritetima, tako da sad imam vremena za svoju obitelj i za sebe.
Sada, na primjer, uživam dok ujutro vježbam ili vozim bicikl. Znam da je ovo mala promjena, ali zahvaljujući
njoj osjećam se toliko bolje i uravnoteženije.
Sarah Fox, Irvine, California

Počnimo s onim što je očito. Naše krave ne postoje u stvarnom svijetu; one prebivaju samo u našem umu.
Koliko se god stvarnim, točnim i realističnim činile, one nisu stvarne okolnosti (moji problemi rezultat su
problema u ekonomiji), fizička ograničenja (moj je problem to što nisam dovoljno visok), ili drugi ljudi (moj
problem leži u nedostatku podrške mog supruga). To su uvjerenja koja smo pohranili u našem mozgu. No,
uvjerenja nisu činjenice. Čak i ako mnogo ljudi vjeruje da se nešto ne može izvršiti, to još uvijek ne znači da
je to istina. Pazite da ne zamijenite uvjerenja s činjenicama.
Bacimo pogled na ta tri područja - okolnosti, fizička ograničenja i ljude - detaljnije ih razmotrimo i
pogledajmo kako uvjerenja, ustvari, nisu točna ili netočna, već samo osnažujuća ili ograničavajuća.

Uspjeti unatoč nesreći

Često mislimo da su izostanak uspjeha i naše frustracije rezultat nepovoljnih uvjeta ili nesretnih okolnosti,
koje su izvan naše kontrole. Prirodne katastrofe, promjene u socijalnom i ekonomskom okruženju i osobne
nesreće imaju potencijal da izrastu u velike, debele krave.
Mnogi su ljudi upoznati s predivnim skladbama Georga Friedericha Handela, jednog od
najvećih skladatelja svih vremena. No, nakon što čujete ostatak njegove priče, nikada više nećete slušati
njegovu glazbu na način na koji ste ju dotad slušali.
Usprkos činjenici da, u dječačkoj dobi, od nikoga nije imao podršku da razvije svoj glazbeni talent,
Handel je bio čudo od djeteta. U dobi od dvanaest godina, radio je kao asistent orguljaša u katedrali, u
svom rodnom gradu Halleu u Njemačkoj. Prije nego što je navršio dvadeset i jednu godinu, skladao je dvije
opere, da bi u četrdesetoj već uživao svjetsku slavu.
 Tada su se okolnosti u njegovom životu iz korijena izmijenile. Nekoliko je puta bio na rubu
bankrota, a povrh toga, doživio je moždani udar, nakon čega mu je desna ruka ostala paralizirana, uz
gubitak osjeta na četiri prsta. Možete li zamisliti kako se to moglo odraziti na profesionalnu budućnost
jednog pijaniste? Iako se oporavio, bio je toliko indisponiran i zadužen daje odlučio odustati. Povukao se
iz svijeta glazbe i bio spreman suočiti se s bijednom egzistencijom.
Po svemu sudeći, mogli biste reći da je, bilo zbog nesretnih okolnosti ili njegovih vlastitih
postupaka, Handel nagomilao čopor krava koje su ga oslabile i potpuno ga satrle.
Međutim, na samom dnu života, dobio je ponudu da napiše glazbu za novi libreto, temeljen na
priči o Kristovu životu. Mogao je reći »Propao sam«, »Čemu?«, »Koja korist?« ili pronaći bilo koju drugu, u
nizu mnogih izlika, koje često koristimo ne bismo li opravdali to što ništa ne poduzimamo. No, on je odlučio
ne dopustiti nesretnim okolnostima da nastave kormilariti njegovim životom. Drugim riječima, ubio je
krave, s pomoću kojih je lakše prihvaćao svoju jadnu sudbinu.
S vraćenim entuzijazmom, ponovno je počeo pisati.
- Nakon samo mjesec dana, rukopis od 260 stranica bio je dovršen. Nazvao ga je Mesija.
Kasnije je izjavio, da se, pišući kor Aleluja, osjećao kao da je vidio Boga na svom prijestolju, s
anđelima oko Njega.
Pouka je jednostavna: U životu ćete ili postati žrtvom mogućih nesretnih okolnosti ili njima usprkos
uspjeti. Odluka je na vama.

Pravi trijumf utrke »milja u četiri minute«

Obratimo sada pozornost na tjelesna ograničenja. Na mojim seminarima i radionicama, često
spomenem sljedeći primjer, jer smatram da on zorno ilustrira ovaj problem.
Nikad u povijesti održavanja olimpijskih igara, nijedan trkač nije uspio otrčati milju u četiri minute.
Ustvari, 1903. godine, nakon što je novi rekord za utrku na milju bio postavljen, Harry Andrews, trener
britanske olimpijske reprezentacije, izjavio je »Rekord na milju od 4 minute, 12 sekundi i 75 stotinki nikad
neće biti oboren.«
U isto to vrijeme, tzv. stručnjaci s raznih područja, trkače su bombardirali izjavama koje su
obilovale argumentima u prilog trenerovoj tvrdnji. Čak su iz medicinskih krugova upozoravali sportaše da
bi napor, koji bi opteretio njihovo tijelo, u pokušaju da otrče milju u četiri minute, mogao opasno
ugroziti njihovo zdravlje.
Kao posljedica ovog uvjerenja, u idućih su se pedeset godina najbolji atletičari svijeta opasno
približavali rekordu, no nikad ga nisu srušili. Zašto? To je bila nemoguća misija. Liječnici su tvrdili da je to
neizvedivo. Znanstvenici su zastupali mišljenje da ljudsko tijelo nije u stanju podnijeti otpor stresu koji bi
proizveo toliki napor.
Sve se to promijenilo onoga dana, kada je mladi britanski trkač, Roger Bannister, dao izjavu u
javnost. Izjavio je da će otrčati milju u vremenu kraćem od četiri minute.
Godinu dana ranije osvojio je britansku titulu u utrci na milju i osjećao se spremnim za
olimpijsko natjecanje. Nažalost, promjene u posljednji tren u rasporedu natjecanja na Olimpijskim igrama
1952. godine, primorale se ga da trči bez odmora između dviju utrka. Završio je na četvrtom mjestu i
pretrpio kritike britanskih sportskih medija, koji su za njegov skroman rezultat okrivljavali njegovo
odbijanje konvencionalnih metoda treniranja.
 Tada je ovaj mladi atletičar, izazvan kritikama, odlučio otkupiti se postavljanjem novog
svjetskog rekorda u utrci na milju. Ali, ne bilo kakvog rekorda, odlučio je oboriti naizgled nepremostivu
granicu od četiri minute. Svi su mislili da je poludio - sportski stručnjaci, medicinski krugovi, baš svi!
Priliku je dobio 6. svibnja 1954., nakon nekoliko neuspjelih pokušaja i podbačaja, na mitingu u
Oxfordu, gdje se natjecao pod zastavom Britanskog amaterskog atletskog udruženja. Tog dana ostvario je
nemoguće; otrčao je milju u manje od četiri minute. Mit je bio srušen. Neoboriv rekord bio je oboren.
Nakon što je srušio rekord - ubivši i kravu u procesu - odjednom su atletičari iz cijelog svijeta
povjerovali da je to ipak moguće. Unutar godinu dana, trideset i sedam trkača također je svladalo tu
prepreku. A godinu dana nakon toga, to je uspjelo napraviti još tri stotine drugih sportaša. Danas, čak i
učenici srednjih škola trče milju u četiri minute.
Osjećao sam se slobodnim iz njegove knjige Milja od četiri minute uzeti ulomak koji daje kratak
opis ovog pothvata, da biste mogli bolje procijeniti koliki je trud uložen u obračun s ovom kravom.

Nisam ni osjetio da smo prvih pola milje prošli u minutu i 58 sekundi, a nisam primijetio ni kada
je u idućem zavoju Chataway preuzeo vodstvo. Na tri četvrtine milje, još uvijek sam jedva osjećao
umor; prolazno vrijeme iznosilo je 3 minute i 0,7 sekundi, i sad su se već čuli povici iz publike. Nekako sam
morao otrčati taj posljednji krug u 59 sekundi. Chataway je bio na čelu i u idućem zavoju, a onda sam ga
prestigao na početku posljednjeg ravnog dijela staze, na udaljenosti od tristo metara do cilja.
Na trenutak su se u meni izmjenjivali radost i strah, no tad je moj mozak preuzeo kontrolu. Trčao
je puno brže od mog tijela i vukao ga je snažno prema naprijed. Osjećao sam da se približava
najvažniji trenutak u mom životu. Činilo mi se da je svijet oko mene stao, ili da uopće ne postoji. Jedino
čega sam bio svjestan bilo je idućih 180 metara staze pod mojim nogama.
Tada sam postao svjestan činjenice da je upravo tu moja šansa da u nečemu što radim
postignem vrhunski rezultat. Mahnito sam trčao dalje, gonjen osjećajem straha i ponosa. Buka koja je
odzvanjala u mojim ušima bila je vika vjerne oksfordske publike koja me bodrila. Njihova vjera u mene i
ohrabrenje dali su mi dozu dodatne energije. Tu sam okrenuo u posljednji zavoj i preostalo je još samo
četrdeset i šest metara. Već odavno je moje tijelo potrošilo svu svoju energiju, no nastavilo je trčati
jednakom žestinom. Višak fizičke snage koji se stvorio u mom tijelu, proizašao je samo iz veće snage volje.
Na pet metara od cilja, učinilo mi se da mi se vrpca na cilju gubi iz vida. Činilo mi se kao da
te posljednje sekunde vječno traju. Tanka vrpca na ciljnoj liniji doimala se kao spas nakon teške borbe. Ruke
svijeta su otvoreno čekale da me prihvate, ali pod uvjetom da bez usporavanja stignem na cilj. Da sam
oklijevao, ne bi bilo ljudi da me prigrle i svijet bi me dočekao tako hladan, jer, tako je malo
nedostajalo. Skočio sam na vrpcu poput čovjeka koji skače svoj posljednji skok u želji da se spasi od grča
koji prijeti da će ga sasvim proždrijeti. Mojim se naporima bližio kraj i pao sam gotovo u nesvjestici, dok su
me sa svih Strana hvatali ljudi.
Tek me tad svladao nepodnošljiv bol. Osjećao sam se kao da sam eksplodirana fleš lampa bez imalo
volje za životom. Samo sam nastavio postojati u fizički najpasivnijem mogućem obliku postojanja, u
polusvijesti. Krv je prostrujala iz mojih mišića i kao da mi je preplavljivala cijelo tijelo. Kao da su svi
moji udovi bili paralizirani. Znao sam da sam uspio i prije nego što sam čuo prolazno vrijeme. Bio sam
preblizu cilja da bih odustao, osim ako me moje noge nisu, na finišu, prevarile, usporavajući me i ne dajući
informacije mojem iscrpljenom mozgu da su to učinile.
 Štoperice su krile odgovor. Uslijedila je objava rezultata - »Rezultat utrke na jednu milju...
prolazno vrijeme, tri minute...« Ostatak se izgubio u žamoru publike. Uspio sam!

Nije trebalo proći dugo vremena, da se rekord, 3 minute 59,4 sekundi, koji je postavljen tog
popodneva, opet sruši. U roku od mjesec dana, australski trkač John Landy oborio je Bannisterov rekord,
no Bannister mu je sa zadovoljstvom uzvratio istom mjerom na Igrama Britanskog Carstva tog ljeta u
Vancouveru. Upitan da
prokomentira kako je bilo moguće da su odjednom, ubrzo nakon Bannistera, mnogi atletičari otrčali
tako brze utrke, Bannister je odgovorio: »Nikad se tu nije radilo o fizičkoj barijeri; radilo se o barijeri u
mentalnom sklopu.« Ti su trkači naprosto eliminirali barijeru u mozgu, čiji taoci su bili preko pedeset
godina.
To su mentalne barijere - svi ih mi imamo. Neki od nas, jednostavno u nekom trenutku svog života,
odluče riješiti ih se, osloboditi okova svoj pravi potencijal i početi ostvarivati snove za koje su dotad mislili
da su neostvarivi. I vi možete učiniti isto. Sve što trebate učiniti jest, identificirati pogrešna uvjerenja koja
vas ograničavaju u ostvarivanju ciljeva i zamijeniti ih idejama i uvjerenjima koja vas jačaju i daju vam moć.

Može li vaš suprug biti vaša krava?

Pogledajmo sada što se može reći o kravama koje dolaze u obliku drugih ljudi. Ako vjerujete da je druga
osoba zaslužna za to što vi u svemu što radite ne ulažete svoj maksimum ili za to što ne uspijevate ostvariti
svoje ciljeve, tada je sve što vam mogu reći - vi griješite. Pritom vas molim da me ne shvatite krivo. Ne
želim vas navesti na zaključak da pomislite kako drugi ljudi ne igraju baš nikakvu ulogu u vašem uspjehu ili
neuspjehu. Naprotiv.
Međutim, ti drugi ljudi nikad nisu izvor naših mana. Čak i kada bismo ponekad željeli tako
razmišljati, moramo znati da drugi ljudi nikad nisu naše krave. Koliko god se vi, možda, u pogledu ovoga ne
slagali sa mnom, vaša neuviđavna supruga, roditelj koji vas gnjavi, neugodan šef, ili zbunjeni prijatelj nisu
vaša krava. Ne biste njih smjeli kriviti za svoj polovičan uspjeh. Možda mislite: »Ali, doista, dr. Cruz, u mom
je slučaju moja krava moj šef«. U gotovo sto posto slučajeva, kad su ljudi bili uvjereni da je netko drugi
odgovoran za njihovu nesreću, otkrio sam da se pravi problem krije u pogrešnom sklopu uvjerenja, a taj
drugi ili »optuženik« bio je slučajno povezan s tom situacijom.
Objasnit ću to na jednom primjeru. Nedavno sam, na jednoj konvenciji žena poduzetnica u
Dominikanskoj Republici, održao prezentaciju ove priče. Za vrijeme pauze, uvijek se nađu neki ljudi koji mi
vole prići i podijeliti sa mnom svoje osobne borbe i uspjehe. Tom prilikom, pojavila se i jedna prilično
živahna žena koja je, od početka do kraja, s velikim zanimanjem pratila prezentaciju, pljeskala, bodrila me
uzvicima i smijala se. Uzevši me pod ruku, odvukla me u stranu, i s pregršt emocija mi rekla: »Dr. Cruz, vi
ste mi otvorili oči. Mislim da sam upravo pronašla odgovor na pitanje koje me već dugo muči. Napokon
znam tko je moja krava!«
Kad god čujem nekoga da kaže nešto ovakvo, odmah znam daje ta osoba pogrešno shvatila pouku
priče. Žena je nastavila govoreći: »Potvrdile su se moje sumnje. Sada znam da je moja krava definitivno
moj suprug!«
Objasnio sam joj da naše prave krave nikad nisu drugi ljudi. Taman kad sam htio nastaviti, prekinula me i
rekla: »Znam da je tome tako u većini slučajeva, dr. Cruz, ali ne i u mom slučaju. Sasvim sam sigurna; moj
muž je moja krava.«
 Upitao sam ju kako je došla do tog zaključka.
»Prije godinu dana sam osnovala svoju tvrtku«, započela je, »no nisam bila u stanju razviti posao i
sigurna sam da je uzrok tome nedovoljna podrška mog supruga. Ni u čemu mi ne pomaže, a što je najgore,
čak me ni ne podupire. Znam da je to uzrok neuspjehu tvrtke.
»Vidite li? Rekao sam vam. Nije vaš suprug vaša krava.«
»Kako to mislite? Pa, upravo sam vam rekla da je on taj koji me priječi da napredujem«, rekla je.
»Zar taj dio niste dobro čuli?«
»Jesam, glasno i jasno«, odgovorio sam joj, »no, dopustite da vam pokažem vašu pravu kravu.
Vaša krava je pogrešno vjerovanje, koje ste pohranili u svom mozgu, prema kojemu vi možete biti uspješni
samo uz apsolutnu podršku svoga muža.«
Nije joj se svidio odgovor. Zapravo, izgledala je sretnije misleći da je pronašla krivca, onoga koga
može smatrati odgovornim za vlastite neuspjehe. Na trenutak je bila zbunjena, ali na kraju je shvatila o
čemu govorim.
Jednostavno, za svoj ste uspjeh sto posto sami odgovorni. Bilo bi divno kad biste drugima
neprestano mogli zbrajati i oduzimati bodove za podršku i riječi ohrabrenja, no to nije sasvim potrebno.
Vaš uspjeh ne ovisi o tome hoće li drugi odlučiti podržati vas ili ne, odobravaju li vaše odluke ili preplavljuje
li ih entuzijazam zbog smjera kojeg ste si u životu zacrtali. Vaša odluka da uspijete ne može - i ne smije -
ovisiti o tome. Jedina osoba koja treba biti uzbuđena zbog vaših ciljeva i odluka ste vi. Sve što vam treba
je predanost, vjera, entuzijazam i odlučnost da uspijete u životu.
Ova je dama imala savršen izgovor. Ne samo da joj je taj izgovor pružio opravdanje za izostanak
rezultata na profesionalnom planu, već ju je i oslobodio ikakve odgovornosti i, štoviše, stavio je u poziciju
žrtve.
Kad podlegnemo ovakvom načinu razmišljanja, obično pribjegavamo jednom od ova dva, oba
pogrešna, pristupa. Odustanemo i nastavimo živjeti samosažaljevajući se ili preuzmemo na sebe nemogući
zadatak da pokušamo promijeniti drugu osobu.
Zato bih vas još jednom želio podsjetiti na sljedeću važnu činjenicu: kada govorim o ubijanju krave,
govorim o eliminiranju izgovora, mijenjanju životnih navika, modificiranju ponašanja ili
uspostavljanju novog načina razmišljanja. Drugim riječima, govorim o mijenjanju vašeg modela
razmišljanja i ponašanja, ne modela razmišljanja i ponašanja drugih ljudi. Nadalje, jedna od najgorih krava
koje možete posjedovati jest uvjerenje da nećete postići nikakvu razinu uspjeha, osim ako se netko drugi
ne promijeni. Već znate da ste jedina osoba koju možete mijenjati vi sami.
Prema tome, kako se zauvijek možemo riješiti tih krava? Zapravo, iznenađujuće je jednostavno.
Sve što treba učiniti jest osvijestiti da su možda mnoga mentalna uvjerenja i programi, koji su dosad
usmjeravali naše ponašanje i očekivanja, bili pogrešni.
Moramo biti svjesni da je sasvim moguće da smo dosad bili programirani da prihvaćamo i čak
prigrlimo osrednjost. Ključ leži u odluci da se prestanemo samozavaravati i pokušamo osvijestiti činjenicu
da sada možemo ostvariti najnevjerojatnije snove bez obzira jesmo li u prošlosti bili programirani da
prihvatimo osrednjost. Stvar je samo u tome da otvorimo svoj um mogućnosti da se mijenjamo i razvijamo.
Prvi korak u izgradnji uistinu bogate budućnosti - života bez krava - jest prepoznavanje i eliminiranje krava
koje nam stoje na putu do uspjeha.
 Osmo poglavlje

Samo Je jedan način da se riješite krave

Otkad me pamćenje služi, živio sam prema načelu »Ako se to isplati raditi, isplati se raditi ili kako treba ili
nikako.« Kada sam na isto to načelo naišao u knjizi, nisam ga smatrao kravom. Ustvari, malo me uzrujalo
što je to načelo bilo prikazano kao izgovor. No, nakon što sam nastavio čitati, počeo sam uviđati da sam
mnogo puta zaista koristio taj izgovor kao opravdanje što ništa ne poduzimam. Kada sam se preselio
u Japan, susrevši se s nepoznatom kulturom i jezikom, počeo sam učiti japanski i ubrzo sam ga mogao dosta
dobro govoriti i razumjeti. No, nisam se osjećao dovoljno spremnim prijaviti se na jedan natječaj za posao
koji mi se svidio. Bojao sam se da će me odbiti, pa sam cijeli taj proces odgađao. Zatim sam poželio osnovati
vlastitu tvrtku, no shvatio sam da je, prije nego što se upustim u taj pothvat, potrebno da upoznam kulturu
i način poslovanja u Japanu. Kao rezultat svega ovoga, nisam se pomakao s mjesta. Kad sam pročitao
knjigu, shvatio sam da sam bio žrtva te krave. Odlučio sam pobijediti svoje strahove i biti ono što jesam.
M. Akio, Tokyo, Japan

Kad tijekom svojih seminara, upitam ljude iz publike koliko njih ozbiljno sumnja da ima nekoliko krava
koje vuku za sobom, neki sudionici bez imalo srama dignu ruku i spremno priznaju svoju krivnju. Mnogi
radije diskretno klimnu glavom u znak potvrde da imaju problem, bez da otvoreno priznaju ikakvu krivnju;
a uvijek će se naći i netko tko će osobu do koje sjedi, blago pogurnuti laktom i podsjetiti da ima problem.
Ono što je zanimljivo kod krava je to da je mnogo lakše zapaziti krave na pašnjaku nekog drugog
nego ih prepoznati u vlastitom dvorištu. No, moramo ih identificirati da bismo ih se mogli riješiti.
Ovo je možda ključno poglavlje u ovoj knjizi. Zapamtite, ništa se neće promijeniti, dok vi ne
poduzmete prave korake. Da bih vam pomogao da u tome uspijete, zamolio bih vas da poduzmete pet
jednostavnih koraka. Možda ćete htjeti posegnuti za papirom i olovkom kako biste izvukli maksimalnu
korist iz ove vježbe. Ovo što slijedi su koraci koji će vam otvoriti vrata u svijet u kojem nema krava.
Koliko god to priželjkivali, nijedan od ovih koraka nije prepušten slobodnom izboru. Ovi koraci su
možda teški i ne baš ugodni, no oni su neophodni. Stoga, budite iskreni, strpljivi i odlučni i iz ovog procesa
izaći ćete s fantastičnim rezultatima i uspješnijim i slobodnijim sobom.
1. Identificirajte svoje krave
Prvi korak u ovom procesu može malo potrajati. Ovaj korak obuhvaća introspekciju, pogled u
vlastitu nutrinu i možda je najteži u cijelom procesu. Kada se suočavamo s potrebom da se mijenjamo,
skloni smo braniti ili opravdavati trenutnu situaciju kako bismo izbjegli da išta poduzmemo.
Dva su razloga za to. Prvo, kao što sam već više puta spomenuo, vjerojatno imamo i više krava
nego što smo spremni priznati, i drugo, neki ljudi naprosto nisu svjesni svih izgovora, izlika i opravdanja
kojima se svakodnevno služe. Oni su već u tolikoj mjeri postali dio njihovog karaktera, da ih više niti ne
ometa njihova prisutnost. Sjećate li se analogije sa svinjom? Ostaje spoznaja da najprije moramo poduzeti
prvi bolni korak - priznati sebi da imamo krave i prepoznati ih - kako bismo ih se riješili.
Ranije sam spomenuo da krave postoje samo u našim mislima. Međutim, one će se očitovati u
našem načinu izražavanja, navikama i konačno u našem ponašanju. Zbog toga ovaj prvi korak doista
zahtijeva da uzmete olovku u ruku i zapišete na papir neke od onih dominantnih misli, izjava, navika i
ponašanja - krava - koje su dio vaše svakodnevice.
Idući tjedan, imajte oči i uši otvorene za bilo koju kravu koja može došetati u vaš život. Ne
zaboravite, da krave uvijek dolaze zamaskirane kao izgovori, opravdanja, izlike, laži, objašnjenja puna
okolišanja, i druge izjave koje su dio vašeg rječnika.
Ključ zagonetke pri identificiranju naših krava pronaći ćemo u našim riječima. Važno je ono što
govorimo.
Suprotno od onog što ste mogli čuti, riječi nisu beznačajne. Govor može biti itekako bitan i može mnogo
toga otkrivati. Naše su riječi vrlo moćne jer one utječu na naše ponašanje i oblikuju naše navike.
Još jednom možete provjeriti popis izjava u trećem poglavlju kako biste naučili prepoznati različite
tipove krava. Uzmite si dovoljno vremena, kako vam se ne bi dogodilo da vam koja krava promakne ili da
je previdite. Ne događa se da krave samo umru, baš kao što se ni za rast iznad osrednjosti ne može reći da
se »tek dogodio.« Uspješno eliminiranje barijera u životu uvijek je rezultat iskrene analize samih sebe.
Kad, na primjer, priupitam ljude pate li od akutnog »izgovoritisa«, oni uglavnom odgovaraju
niječno. Ako ih, pak, zamolim da cijeli dan provedu bilježeći koliko puta tijekom dana nađu izgovor za bilo
što, ostanu zapanjeni brojem krava koje su izabrali kao izgovor (ne morate ovo shvatiti kao igru riječi).
Prema tome, svakako učinite ovaj prvi korak.
Prije nego što nastavite s čitanjem knjige, dobro skenirajte ona područja na kojima niste postigli
izvrsnost koju ste si zacrtali. Što vas koči?
Recimo da niste sretni s ishodom vaše karijere. Pitajte se što vam se točno nije svidjelo. Zašto je
tako ispalo? Biste li mogli ikoga ili išta za to okriviti? Što možete poduzeti u vezi toga? Zašto još niste?
Možete li danas donijeti neke odluke koje bi promijenile vaše sutra? Sva će vas ova pitanja vjerojatno
navesti da pogledate oči u oči nekoj od vaših krava. Zabilježite ih.
Uhvatite li se često kako koristite izjave poput ovih:
• Kad bih barem mogao to učiniti, no...
• Žao mi je kasnim, ali...
• Da sam barem...
• Zapravo, problem je...
• Kakva korist kad...
• Da budem potpuno iskren ...
 Riječi koje slijede nakon svake od ovih izjava vjerojatno sadrže svojstva jedne dobre krave. Zapišite
ih na papir i donesite odluku da ih nikad više nećete koristiti.
Upozoravam vas: ovaj korak može biti bolan. Nitko ne želi stati oči u oči sa svojim manama i
slabostima. No, suočite se s njima danas i riješite ih se jednom zasvagda, ili riskirajte da im ostanete slugom
do kraja života. To je pravi zadatak.

2. Definirajte koja se ograničavajuća uvjerenja skrivaju iza svake krave

Izgovori i izlike, koje ste identificirali u prethodnom koraku, jednostavno su simptomi. Sada bolje
pogledajte svoj popis i analizirajte koja se uvjerenja ili pogrešne ideje kriju iza svakog izgovora.
Upitajte se zašto se ona uopće nalaze na vašem popisu. Tko ih je tamo stavio? Gdje ste prvi put
čuli za njih? Jesu li ta uvjerenja stvarna? Imaju li ona smisla ili se samo radi o iracionalnim strahovima?
Kao što sam već napomenuo, velik broj krava koje vučemo za sobom pokupimo u vrijeme najranijih
školskih dana, u razdoblju našeg formiranja, i tijekom adolescencije. I vučemo ih za sobom tako dugo da ih
danas već prihvaćamo kao neosporne činjenice. Bez obzira na to jesmo li ih pokupili dobrovoljno ili smo
dopustili nekomu da nam ih ostavi u nasljeđe, krave maskiraju ideje koje tad bez rezerve prihvaćamo kao
istinite.
Osobito se sjećam Ivana, mladog menadžera koji je, radeći na prvom koraku, otkrio da je i
prečesto koristio nepopularan izgovor »Nemam vremena.« To je bio njegov jedini i najčešći odgovor na
svaki novi prijedlog ili važnu inicijativu, koju bi mu predstavili. Nakon dublje analize, bio je u stanju priznati
da se iza ove izjave krije mnogo ozbiljniji problem. Taj je izgovor, zapravo, bio prikladan alibi, koji je nudio
kad se morao suočiti sa spoznajom da mora raditi na novom projektu. Prošla iskustva u životu ovog mladića
usadila su u njemu iracionalan strah u pogledu njegovih sposobnosti u vođenju i izvršavanju zadataka na
velikim projektima. Nije imao problema s manjim projektima, no od velikih ga je hvatala jeza. Njegova
prava krava nije bio nedostatak vremena, već strah od neuspjeha i manjak samopouzdanja.
Ivan je prošao sve korake koje sam ovdje naveo, i napokon je mogao odbaciti uvjerenje koje je
nosio u sebi kao rezultat nekih smetnji doživljenih u napredovanju u prošlosti. Ako nismo dovoljno oprezni,
može nam se dogoditi da dopustimo prošlosti da nas koči u razvoju i onemogući nam kretanje u smjeru
naprijed.
Kriju li vaši izgovori neke mnogo ozbiljnije probleme? Stalno kašnjenje, primjerice, ne mora imati
veze sa zastojem u prometu ili lošim vremenom, već prije može biti rezultat preopterećenosti obavezama,
koja opet može proizaći iz nedovoljno jasno postavljenih ciljeva. Vidite, ako nešto što radite nema jasnu
svrhu, to može spriječiti da se pravilno usredotočite. Osoba s takvim problemom riskira da bude
rastresena, da hoda na sve strane, da preuzima na se previše obaveza i da radi toga, uvijek kasni na
dogovore. Prema tome, problem možda nećete riješiti ako krenete prema odredištu deset minuta ranije,
već ako uzmete malo vremena da identificirate i pojasnite svoje osobne ciljeve i odredite prioritete.
Zato je toliko važno duboko kopati i potražiti istinu koja se krije iza vaših krava. Otkrijete li da
određen izgovor, opravdanje ili generalizacija kojom se često služite, nisu istinita procjena vaše stvarnosti,
tada ih smjesta eliminirajte iz svog rječnika. Ovaj drugi korak će vam pomoći da se riješite polovice, a
možda čak i više izgovora.
3. Ne zaboravite da plaćate visoku cijenu za svaku kravu koju uzgajate
Mnogo puta se čvrsto držimo pogrešnih vjerovanja ili koristimo izgovore, jer nismo svjesni ogromne
štete koju nam oni nanose u životu.
Pravno govoreći, izgovori nisu zločin. Dakle, vjerojatno vas neće strpati u zatvor zbog vaših
izmišljenih izgovora. No, budite sigurni da će vas kazna stići upravo od njih - vaših izgovora. A kazna je na
kraju uvijek prosječan život.
Evo primjera apsolutnog favorita među izgovorima kod ljudi koji još nisu prihvatili odgovornost za
svoju financijsku situaciju. »Pa, nemam novaca, jer znaš: “Da biste stvorili novac, morate imati novac" A
budući da ja nemam novaca, po svemu sudeći nikad neću imati puno, prema tome, zašto da se oko toga
brinem?«
Budite uvjereni, zbog ovakvog uvjerenja ljude ne zatvaraju u zatvor. No, nema potrebe da ih se
dalje kažnjava za izricanje ovih riječi, jer ta ih je krava ionako već osudila na loš život ili bolje na neživot.
U ovom, trećem koraku, napravite popis svih loših posljedica koje proizlaze iz izgovora u vašem
životu. Često mi jesmo svjesni naših izgovora i našeg tzv. »lošeg ponašanja,« no, jednostavno nismo
dovoljno uvjereni u to da oni donose ogromnu štetu, pa ništa ne činimo da bismo ih promijenili. Imajte na
umu, bez obzira na štetu koju mogu prouzročiti, svako opravdanje koje odlučite koristiti, u vaš život unosi
ograničenja.
Prema tome, trebali biste staviti na papir koliko vas zapravo košta svaka krava koju ste
identificirali u prethodnom poglavlju. Zapamtite, plaćate visoku cijenu i ovdje nemojte griješiti. Možete
izabrati da ovu činjenicu ignorirate ili da je podcijenite, no posljedice vaših izgovora i dalje će biti skup
podsjetnik na vaše propuštene prilike.
Dok je Ed bio mali, njegov otac mu nije posvećivao dovoljno vremena. Otac je bio vrlo zaposlen
čovjek. Zbog obaveza na poslu i službenih putovanja, nikad ga nije bilo kod kuće. Ed je to s vremenom
naučio prihvaćati; ali ono što nije nikad mogao prihvatiti jest činjenica da je, čak i kad mu je otac bio kod
kuće, bio odsutan i skoro potpuno odsječen od njegova života. Otac nije imao vremena da mu pomogne
kod pisanja domaćih zadaća, za razgovor ili čak za zafrkanciju pred spavanje.
Otac je bio potpuno predan poslu i preopterećen. Nikad nije pomišljao da su njegovi razlozi
zapravo izgovori. Zvučali su nekako ovako: »Imam previše posla«, »Moj posao je vrlo zahtjevan«, »Nemam
vremena«, »Kad bih bar mogao« ili omiljeni »Kad bi dan barem trajao dvadeset i pet sati«.
Edward, koji je danas oženjen i ima svoju djecu, i njegov otac, danas u dobi od sedamdeset i dvije
godine, pokušavaju poraditi zajedno na odnosu otac-sin kojeg nikad nisu imali. Edov otac je svjestan
činjenice da danas ne može izgraditi sjećanja na događaje u kojima nikad nije sudjelovao. Danas se on više
ne može vratiti sinovljevim domaćim zadaćama, promocijama, bejzbol utakmicama, danima tjeskobe ili
proslavama. Ti dani su prošli, a on ih je zaobišao. Sve što on danas priželjkuje jest zbližiti se sa sinom, za
kojeg kaže da je u odnosu prema njemu hladan.
Možda su prilike koje ste propustili vezane uz karijeru, zdravlje ili novac. Štogod bilo, zapamtite
da je cijena koju plaćate za kravu obično previsoka.
Zapišite sve prilike koje ste propustili, jer ste čvrsto vjerovali u ta opravdanja. Identificirajte
promašaje koje ste doživjeli, a koji su proizašli iz njegovanja tih izgovora. Detaljno opišite svaki iracionalni
strah kojemu ste dopustili da zaživi u vašem životu i da se godinama razvija.
Ako preskočite ovaj korak, možda nećete osjetiti ogromnu želju da se riješite svih vaših krava. Ne
zaboravite da su bol i zadovoljstvo dva moćna okidača. Naše odluke i naša ponašanja dijelom određuju
naše želje, a dijelom naši strahovi. Uvijek ćemo imati želju baviti se onim što nam pruža zadovoljstvo, a
izbjegavat ćemo, pod svaku cijenu, sve ono što nam pričinja bol.
Pretili ljudi se ne prejedaju iz razloga što to žele. Oni to dijelom čine iz razloga što osjećaju da im
takvo ponašanje pomaže lakše se nositi s drugim situacijama s kojima bi se možda trebali suočiti.
Programirali su se da prihvate svoju ovisnost prema hrani kao da je mehanizam pomoću kojeg se umiruju
njihove tjeskobe i neuroze. Oni to čine usprkos tome što su svjesni teških posljedica koje ima takvo
ponašanje. A kako bi opravdali to ponašanje, oni će pozvati u pomoć mnoge druge krave: »Moji roditelji
su pretili«, »Nisam debela; samo sam velika«, »Genetski sam sklon debljanju«. Ili ona krajnje opasna krava:
»Nisam ja kriv; jednostavno si ne mogu pomoći!«
Osim ako ne spoznaju kako njihovo ponašanje doista utječe na njihovo zdravlje, odnose s
drugim ljudima, sreću i samopoštovanje, takvi ljudi se neće promijeniti. Mogu isprobati svaku novu dijetu
koja se pojavi na tržištu, no ništa se neće promijeniti do onog trenutka dok ne shvate posljedice svojih
odluka i ne usvoje bolnu spoznaju da žive život u kojem su sami krivi za sve što je loše.
Jednom kad ste popisali sve prilike koje ste propustili zbog krava kojih ste se grčevito držali, želio
bih da ih sad pažljivo pročitate. Kad završite, pročitajte ih još jednom. Naučite kako su razorne briga i pažnja
koje ste posvećivali tim kravama. Shvatite da ste jedino vi odgovorni za život koji živite, a u kojem
je osrednjost važeća opcija. Shvatite to. Osjetite taj grč u svom trbuhu i shvatite da ih možete zamaskirati
ili čak ignorirati koliko god želite, ali ako ih se ne riješite jednom zasvagda, ostat će s vama zauvijek.
Ukoliko ne osjetite bol ili gubitak zbog propuštenih prilika, nećete osjetiti potrebu riješiti se
ograničavajućih uvjerenja.
Krajnje je vrijeme da prestanete s pričama o tome kroz što sve prolazite i da odlučite jednom
zasvagda završiti s tom pričom. Donesite odluku da nastavljate živjeti onakvim životom kakav zaslužujete.
Dobre namjere i zavaravanje samog sebe samo pojačavaju osrednjost. Morate donijeti odluku i slijediti je.

4. Napravite popis svih pozitivnih rezultata koje ćete iskusiti kao

rezultat oslobađanja od svojih krava.
Nakon teorije »boli/ugode«, koja je opisana u prethodnom koraku, sada bih vas zamolio da na trenutak
vizualizirate život u kojem više niste opterećeni tim kravama. Zapišite sve nove mogućnosti koje bi
mogle proizaći iz oslobađanja vašeg pravog potencijala. Koje biste nove vještine mogli savladati? Kojim
novim pustolovinama biste dopustili da postanu dio vašeg života nakon oslobađanja od krava, zbog kojih
su vam svezane ruke? Koje nove snove biste poželjeli ostvariti onog trenutka kad se oslobodite okova
osrednjosti?
Zapišite sve pojedinosti jer ćete ih trebati. Koliko god bilo jednostavno riješiti se naših krava, to
nije uvijek lako i učiniti. Upravo tako sam naučio da jednostavno i lako ne moraju uvijek značiti isto.
Eliminiranje krava iz života zahtijeva mnogo discipline, predanosti i veliku odlučnost. Ponekad se možete
osjećati frustrirano. Može vam se čak dogoditi da se vratite staroj navici, pa će vam trebati snage da se
ponovno uzdignete i krenete ispočetka.
Jednom prilikom sam jednoj svojoj prijateljici pomagao kod zapisivanja pozitivnih rezultata
ubijanja krave »Nemam vremena za fitness.« Imala je skoro osamnaest kilograma viška, i premda je bila
svjesna potrebe da nešto poduzme, nije se osjećala dovoljno motiviranom da krene u akciju.
Evo što je, među ostalim, stavila na popis:
• Bit ću energičnija i upornija.
• Odlično ću izgledati i imati bolje mišljenje o sebi.
• Neću se više stalno osjećati izmoreno i na rubu snaga.
• Bit ću zdravija i duže ću živjeti.
• U svom ću poslu biti još kreativnija i usredotočenija.
Moja je prijateljica uspjela pronaći na desetke razloga zašto bi imalo smisla upisati se
na fitness. Danas ju mnogi od ovih razloga motiviraju da ustraje u toj aktivnosti svaki dan.
Popis koji je vaš zadatak u ovom koraku, bit će vaša inspiracija u trenucima kad ćete biti na granici
da odustanete. Pročitajte ga svaki put kad se želite prisjetiti koje vas točno nagrade čekaju za eliminiranje
krava. Nosite ga sa sobom gdje god pošli, i koristite ga kao neograničen izvor motivacije i ohrabrenja.

5. Uspostavite nove modele ponašanja

Volim raditi u vrtu. Smatram da me ta aktivnost opušta i obnavlja energijom, a posebno to osjećam
neposredno nakon službenog puta, seminara ili turneje na kojoj prezentiram novu knjigu.
Nekoć sam se bavio vrtlarenjem, i otad to iskustvo koristim da bih ilustrirao važnost uspostavljanja
novih modela ponašanja u životu. U dvorištu iza kuće nalazio se jedan veliki stari lonac u kojem se skupljao
korov. Moja žena je inzistirala da ga pametno iskoristimo ili da ga se riješimo. Nisam mogao propustiti
priliku da iz propasti spasim tu starudiju, pa sam odlučio zasaditi u njega predivan grm ruža. Očistio sam
sav korov, preorao tlo, i dodao potrebne hranjive tvari. Ovaj proces zahtijeva i više od jednog dana - bar
što se mene tiče - a prije nego što sam počeo sa sađenjem, morao sam na nekoliko dana otputovati.
Nakon nekoliko tjedana, kad sam se vratio sađenju ruža, lonac je opet bio prepun korova. Nisam
mogao razumjeti kako je moguće da korov ponovno tako brzo izraste. Tako sam opet maknuo neželjene
napasnike, i pripremio tlo da bih tog vikenda posadio grm ruže. Međutim, opet mi je uletio neočekivan
poslovni put, i opet sam morao otputovati, a nisam prije toga dovršio započeti posao.
Po povratku sam opet naišao na korov, kako se tek žilavo probija na površini tla. Shvatio sam da
ovaj put grm moram posaditi još istoga dana. Znao sam da će korov rasti dok god je lonac prazan, a tlo
slobodno. Jedino što bi mi jamčilo da korov opet neće klijati u loncu bilo je da pustim neko drugo bilje da
obraste lonac. Ali čak i tada, ako bi ostalo dovoljno mjesta, korov bi možda opet izbio na površinu i prekrio
lonac, te možda čak i izgurao drugu biljku. Bila bi to bitka za opstanak; i ne bitka dobra protiv zla. Biljka
koja bi rasla brže, istisnula bi onu drugu. Tako jednostavno.
Isto se događa i s našim izgovorima. Moglo bi se reći da je naš mozak poput tog lonca. Svatko od
nas može donijeti odluku da zasadi bilo koju vrstu misli u svom umu. Može zasaditi prekrasne snove ili
najružnije izgovore.
Ako ste, prolazeći ove korake, dosad već odlučili da ćete se riješiti nekih od svojih izgovora, loših
navika ili autodestruktivnih modela ponašanja, učinili ste veliki prvi korak. Čestitam! No, budite vrlo
oprezni. Ne zasadite li neke nove ideje, osnažujuća uvjerenja i pozitivna ponašanja, budite sigurni da će se
stari korov uskoro vratiti.
Što vam je činiti? Definirajte nov model ponašanja, s pomoću kojeg ćete se moći uspješno
obračunati s onim kravama koje počnu pokazivati nove znakove života. Budite na oprezu i sjetite se kako
su one prvi put pronašle svoje mjesto u vašem životu. Earl Nightingale je napisao: »Ono ste što vam se
većinu vremena mota po glavi«. Ako neprestano razmišljate o svojim manama i ograničenjima, one će
postati vaša stvarnost. Svakako im nikad ne pružajte priliku da pronađu mjesto u vrtu vašeg nesvjesnog
uma.
Zato je tako bitno da, uz svaku kravu koju ste identificirali, zapišete najmanje jedan specifičan
korak koji namjeravate poduzeti, želite li je se konačno riješiti. Zapišite također kako planirate reagirati u
slučaju da se krava vrati.
Na primjer, ako vaša krava zvuči ovako »Ne mogu se time baviti; previše sam stara«, tada odsad
pa nadalje, svaki put kad se čujete kako izgovarate ove riječi ili kad se ta ideja počne oblikovati u vašem
mozgu, smjesta odbacite tu misao. Recite nešto poput ovog »Iskoristit ću sve svoje znanje i godine iskustva
da brzo pohvatam sve u vezi s tim poslom.«
Ako za sve svoje krave stvorite spreman odgovor poput ovog, vidjet ćete da ćete, u relativno
kratkom roku, uspjeti eliminirati većinu izgovora - ili, u najboljem slučaju, riješit ćete se svih izgovora -
zauvijek.
 Deveto poglavlje

Održavanje zone čiste od izgovora

Oduvijek sam bila svjesna činjenice da moram više vježbati. Ali uvijek sam pronalazila tisuću razloga da to
ne učinim. Moj omiljeni izgovor bio je: »Nemam za to vremena«. U jednom sam trenutku otkrila istinu o
sebi - da stalno objašnjavam drugima kako moj posao, škola i ostale društvene aktivnosti oduzimaju svaku
minutu mog dana - premda je tu bilo malo pretjerivanja. Koristila sam čitavu paletu krava, koje su bile
vjerodostojnije: »Pa, nije baš da sam totalno pasivna; Ne mogu si priuštiti članstvo u fitness centru; Toliko
sam izvan kondicije da bih, prije nego se uključim na neki fitness, morala obaviti liječnički pregled, kako bi
mi liječnik preporučio vježbe, a budući da nemam vremena...«
Naposljetku sam odlučila da ću se prestati zavaravati. Govoreći kako nemam vremena vježbati,
zapravo sam govorila kako moje zdravlje nije dovoljno visoko na listi prioriteta da bih ga stavila na dnevnu
listu planiranih zadataka. Odlučila sam ubiti tu kravu i pronaći vremena. Prije sam se znala stalno osjećati
umorno. Sad, nakon nekoliko mjeseci pješačenja, vožnje biciklom i odlaska na fitness tri do četiri puta
tjedno, imam više snage, izgubila sam na težini i što je najvažnije - osjećam se dobro u svojem tijelu, ne
samo zbog toga što vježbam, već i zato što sam smogla hrabrosti riješiti se ovog izgovora i ostati pri svojoj
odluci da ne posustanem.
Helen Owens, Ontario

Koji je krajnji rezultat života u okruženju slobodnom od krava? Kad biste ovo pitanje mogli postaviti
Galileu, jednom od najpoznatijih znanstvenika svih vremena, on bi vam vjerojatno odgovorio - život u istini.
Jer, uzmemo li da su krave laži, kao što smo se mogli, nebrojeno puta u ovoj knjizi u to iznova uvjeriti, život
pod njihovom čarolijom dopušta lažima da zagospodare našim životom.
Baš kao što se mnogi od nas moraju boriti s kravama koje su nam drugi ostavili u nasljeđe, Galileo
se morao boriti protiv neznanja i predrasuda dok je stremio znanju i istini, zbog čega su ga progonili i ta ga
je borba koštala progona i zatvora. U školi je bio u sukobu sa svima -s profesorima, kolegama studentima,
cijenjenim autorima njegovih udžbenika - i iznad svega, oborio se na Aristotela, velikog grčkog filozofa, koji
je u vrijeme Galilea bio mrtav već dva tisućljeća.
Pitate se zašto? Ta dva tisućljeća nisu donijela mnogo promjena na području znanosti, uglavnom
zbog toga što se i tada Aristotelovo poimanje prirode smatralo kao jedino ispravno i prihvatljivo. Aristotel
je bio alfa i omega za sve, i nitko nije sumnjao u istinitost njegovih teorija. Nije bilo potrebe posumnjati u
njih, provjeriti ili potvrditi ih, jer su one govorile same za sebe. Galileo je, pak, smatrao da je to slijepo
prihvaćanje i priklanjanje Aristotelovim teorijama bila jedna velika krava.
Oko 1590. godine, dok je podučavao matematiku na Sveučilištu u Pisi, odlučio je podvrgnuti testu
jednu od Aristotelovih teorija. Današnjim rječnikom, odlučio je ubiti jednu svetu kravu. Galileo je volio
preispitivati već prihvaćene teorije. Na kraju krajeva, tako je iz teorije nastajala istina. Ali povrh svega, želio
je demonstrirati svojim studentima i kolegama da Aristotelove teorije nisu nepogrešive.
Izabrao je jednu od Aristotelovih najpoznatijih teorija. Aristotel je tvrdio da, ako istodobno
ispustite iz ruke predmete od 4,5 kg i 0,45 kg da padnu na tlo, predmet od 4,5 kg padat će brzinom deset
puta većom od predmeta od 0,45 kg. Osamnaest stoljeća svi su prihvaćali tu teoriju, bez da ju je ikad itko
preispitao. Galileo je vjerovao u suprotno i namjeravao je to i dokazati.
Izjavio je pred svojim studentima: Dva predmeta koja istovremeno padaju kroz prostor, u isto će
vrijeme doseći tlo, bez obzira na to koliko teže. Sve zainteresirane da se otkrije prava istina, Galileo je
pozvao da iduće jutro svjedoče eksperimentu.
Prema povijesnim izvorima, idućeg su jutra njegovi studenti zajedno s nekolicinom znatiželjnih
građana, slijedili Galilea, kad se on uputio prema znamenitom tornju u Pisi. Popeo se na toranj, držeći u
jednoj ruci kuglu tešku 4,5 kg, a u drugoj 0,45 kg. Svijet ispod njega je čekao.
Tko će pobijediti, stari mudrac Grčke ili dvadeset-petogodišnji buntovnik iz Pise? Iz gomile je
dopirao žamor, čulo se mrmljanje - što je tipična reakcija ljudi u situacijama kad se pojavi netko tko se
drzne ubiti kravu. »Neće uspjeti«. »On je lud«. »Tko može znati više od Aristotela?«
Galileo se primakao rubu krova tornja; ljudi su uzmaknuli. Ispružio je ruke iznad ruba, držeći
u svakoj ruci po jednu kuglu, i zatim ih je ispustio iz ruku. Dva tijela padala su zrakom i udarila o tlo točno u
isto vrijeme.
U samo nekoliko sekundi, pogrešnu spoznaju staru dvije tisuće godina, rastjerala je istina i počelo
je novo doba znanstvene misli.
Što se može dogoditi kad odlučite preispitati i riješiti se svojih krava? Bojim se da ćete i vi, baš kao
i Galileo, morati proći kroz sličan proces, da biste to otkrili. Ja vam obećajem, nakon toga, život vam
nikad više neće biti isti.
Vidite, kad poništite sve izgovore, prihvaćate potpunu odgovornost za vlastiti uspjeh. Postajete
tvorac vlastite sudbine. Želja za uspjehom, dobre namjere i veliki snovi nisu jedini čimbenici uspjeha. Na
svaku ideju koja je utjecala na razvoj čovječanstva, postojale su tisuće drugih koje se nikad nisu
materijalizirale, iz razloga što ljudi koji su ih zamislili nisu imali plan da ih ostvare, ili jednostavno nijednu
ideju nisu proveli u djelo. Pitate se koja je to bila njihova krava? Pasivnost.
Prvi korak u svladavanju popuštanja i osrednjosti je eliminacija bilo kakvog izgovora, koji nas priječi
da brzo i odlučno krenemo u akciju. Pisac John Mason kaže: »Svi ljudi su na potezu. Kreću se prema
naprijed, prema nazad ili stoje na mjestu. Greška kod većine ljudi je razmišljanje da je glavni smisao života
imati puno posla i biti stalno u gužvi.«
Ali nije smisao života samo biti okupiran poslom; stvar je u tome da učinite da vas vaši potezi
odvedu u smjeru ispunjenja ciljeva i ostvarenja snova.
Ako ste slijedili korake, nabrojane u prethodnom poglavlju, stvorili ste plan da se oslobodite svih
uvjerena koja vas sputavaju u ostvarenju vašeg potencijala. Jedino što vam sada preostaje, jest da plan koji
ste napravili sprovedete u djelo.
 Ne trošite uzalud vrijeme razmatrajući i analizirajući probleme, na koje biste mogli naići na tom
putu. Neki ljudi planiraju i ponavljaju iste vlastite greške, gubeći vrijeme u očekivanju najgoreg. Ljudi koji
dožive najveće pobjede prihvaćaju rizike koji često dolaze ruku pod ruku s uspjehom. Hrabrost, poriv,
razumijevanje da svaki veliki san zahtijeva brzu akciju jest ono po čemu se razlikuju pobjednici od
gubitnika.
U igri života, ili ste igrač ili promatrač. Pobjednici su mnogo više od sudionika: oni su u potpunosti
predani svojim ciljevima. Oni nemaju izgovore. Koja god bila vaša krava, samo je jedan siguran put da se
nje riješite - akcija.
Ne dopustite da život prođe mimo vas. Oslobodite se svojih krava, i učinite sve što je u vašoj moći
da ne završite kao jedan od onih, koji jedino što još može, u zadnjim danima svog života, jest sa žaljenjem
i tugom gledati u prošlost na sve propuštene prilike u životu.
Jednom sam čuo jednu definiciju pakla, i toliko me prestrašila, da me natjerala u akciju. Zvučala je
ovako nekako: pakao je dolazak na kraj svog života i susret licem u lice s osobom kakva ste mogli postati.
Zamislite se nad ovim.
Prihvatite svaku novu pustolovinu s novim uzbuđenjem. Izazovite norme. Prekršite nekoliko
pravila. Brige, strahovi i sumnje nisu ništa drugo do krave, one koje vas pokušavaju lišiti vaših snova i
prikovati vas za osrednjost. Nikad ne zaboravite - neće vas neuspjeh omesti u postizanju uspjeha, već
osrednjost.
U mojoj knjizi Genijalci se ne rađaju, oni se stvaraju donosim priču o Williamu Jamesu, čovjeku
kojeg smatraju ocem moderne psihologije u SAD-u. James je jednom rekao, općenito vezano uz krave:
»Većina nas osjeća se kao da živimo ispod nekog oblaka koji se nadvio nad nama i muti nam jasnoću u
razlučivanju, sigurnost u zaključivanju i hrabrost u odlučivanju«.
James je htio reći da, usporedimo li to što smo postigli s onim što smo mogli postići, izgleda kao
da smo bili u stanju polusvijesti. Mi zasigurno možemo ostvariti izvanredne rezultate, ali ipak na kraju
najčešće završimo razočarani. I ne radi se o tome da mi nismo sposobni. Radi se samo o tome da smo
dopustili samonametnutim ograničenjima, pogrešnim vjerovanjima i mnoštvu drugih krava da podrivaju
naš izvorni potencijal.
Stoga vas pozivam da prihvatite ovaj izazov. Živite »život slobodan od krava«. Živite kao da su svi
vaši snovi ostvarivi i ne prihvaćajte ograničenja u pogledu vaših mogućnosti i onoga što možete ostvariti.
Nemojte krenuti na pašu, krenite putem velikih snova i ostvarenja uspjeha.
 Kako se riješiti svih izgovora koji sputavaju naš napredak, ostaviti iza sebe
promašaje i prosječnost te početi živjeti sadržajnijim i sretnijim životom?

Svi priželjkujemo uspješnu karijeru, zadovoljavajuće međuljudske odnose, dobro zdravlje i sretan život.
Umjesto toga, često se dogodi da se sakrijemo i pritajimo u svojoj sigurnoj zoni, naviknemo na život u njoj
i nakon nekog vremena shvatimo da nas je sve najbolje što nam je život ponudio jednostavno mimoišlo.
Prvi korak koji tada možemo napraviti jest osloboditi se svih onih izgovora koji nas priječe da u životu
ostvarimo svoj maksimum.

Knjiga »Bila jednom jedna krava« zorno i uvjerljivo objašnjava kako možemo promijeniti svoj život, a krava
iz naslova metafora je za svaki naš izgovor, strah, potrebu za opravdanjem i svako pogrešno, u nama
usađeno uvjerenje, koje nas priječi da živimo život koji doista želimo i zaslužujemo.

»Dr. Cruz je moćan, uvjerljiv i britak na jeziku, s pozitivnim stavovima mijenja svijet.«

Brian Tracy, pisac i govornik

»Dr. Cruz zasigurno ce pomoću poruka iz svojih knjiga snažno utjecati na promjene u načinu razmišljanja u
cijelom svijetu.«
Mark Victor Hansen,
suautor knjige »Melem za dušu«

Dr. Camilo Cruz vrstan je pripovjedač i autor dvadesetak bestselera i audio knjiga s milijunskim nakladama.
Jedan je od najplodnijih pisaca španjolskog podrijetla u SAD-u. Također je jedan od najtraženijih
motivacijskih govornika i poslovnih trenera s područja osobnog i profesionalnog razvoja, javnog nastupanja
i upravljanja.
Dr. Cruz predavao je kvantnu fiziku, termodinamiku, kemiju i matematiku na nekoliko sveučilišta u SAD-u.
Na Sveučilištu Seton Hali magistrirao je i doktorirao kemiju, a završio je i Poslovnu školu na Sveučilištu
Harvard.