Biblioteka

Ex corde
1.

Urednik:
Mate Krajina
 Michael D. O’Brien

Rat za duše naše

djece
Razmišljanja o odgoju i književnosti

TREĆI DAN
Zagreb, veljača - 2009.
Michael D. O’Brien; Rat za duše naše djece
Copyright: Treći dan, d.o.o; Hrvatski Leskovac (Zagreb)

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije

umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo
kakvu obliku (elektronički, mehanički i si.) bez prethodne
pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Aleksandra Chwalowsky, prof.

Lektura: Zdenka Krišković, prof.

Korektura: Anđelko Kaćunko

Grafički urednik: Robert Kunštek

Naslovnica: Život/Smrt (Michael O’Brien)

CLP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 677306

ISBN 978-953-55116-1-8
KAZALO

Predgovor autora ........................................................... 7

Smrtni neprijatelj moje djece .......................................... 14
Treba li djeci čitati bajke?................................................ 22
Nova nepismenost ........................................................... 26
I nvazija na maštu .......................................................... 34
Simbolika okultnog........................................................ 40
Metafizika se uči iz knjiga ............................................. 51
I )ekristijanizacija bajki .................................................. 57
Kal za duše naše djece ..................................................... 64
Papa Benedikt i Harry Potter......................................... 97
I Iarry i ubijanje Boga ............................................... 103
OTolkienu.................................................................... 113
Budućnost, paranoja i "striček" Walt .......................... 128
Razmišljanja o internetu ............................................. 145
II z filmove Pasija i Povratak kralja ................................ 157
Kako čuti riječi istine .................. .................................. 16 *
Uoče li ljepota spasiti svijet? ......................................... 169
Čednost u kulturi besramnosti ....................................... 176
Igra na tračnicama........................................................... 194
< >činstvo i rasipni sin ................................................ 200
N ikada nemojte podcijeniti milost ................................ 225
 PREDGOVOR AUTORA

Zašto su djeca postala problem i opterećenje

u geopolitičkim računicama? Ostavimo li po
strani duhovne i sociološke vidove, mislim da u
pozadini i temelju tog fenomena koji je
protivan životu - leži strah. Ljudi se boje živjeti
puninu života u Kristu, jer to ima svoju cijenu
i ona je vrlo visoka.

Dolazim iz daleke zemlje sa Zapada i trebao bih vam

napisati velike i pobudne riječi, ali stvarnost je takva da mi
Zapadnjaci moramo učiti od vas. Vi ste ljubljena djeca
pr< »gonjene Crkve, jer su pojedinci i zajednice, cijeli vjernički
puk ovdje mnogo pretrpjeli i to na način koji mi na Zapadu
nismo iskusili. To je vaše jedinstveno iskustvo i posebno
i aspcće koje je proživjela Crkva u vašoj zemlji i postala dio
pr< »gonjene Crkve diljem svijeta. Sveti Otac ponavlja da svaki
narod i svaka zemlja imaju jedinstvenu ulogu u svijetu i
jedinstveno poslanje u povijesti čovječanstva. Uloga naroda
koji pripada Kristu u Hrvatskoj i ono što je taj narod učinio
za boljitak vjere i ljudskog roda ne može zamijeniti neki drugi
narod na zemlji, jer svaki narod ima jedinstveni karakter, svoje
uspjehe i slabosti. Kao što vi ne možete zamijeniti ulogu
mojega irskog naroda, niti ja ne mogu zamijeniti vas. Budući
smo jedno tijelo u Kristu kroz koje struji milost svjesni smo
da različiti udovi pomažu činiti cjelinu. Osjećam se vrlo
siromašanim pred vama, ali molim Isusa da On bude u mojim
riječima, kao što kaže Sv. Toma Akvinski, "da nam u tome
pomogne milost".

7
 Gospodin nam progovara kroz svoju Crkvu i to je jedan
od načina na koji nam se obraća, ponekad preko nesavršenih
ljudi u kakve i sebe ubrajam. Uloga je svih vjernika, a posebice
kršćanskih umjetnika, na osobit način osluškivati Božji govor
i onda na vidljiv način predočiti svijetu plemenitost bilo to u
slikarstvu, kazalištu, književnosti ili u glazbi. Iako se osobno
smatram skromnim piscem, često sam oduševljen činjenicom
kako umjetnička pisana riječ može dirnuti srce. Slikarstvo i
poeziju doživljavam kao sažimanje govora duše. Svi umjetnici,
ako su u stanju milosti, spremni su svoje umijeće otvoriti Duhu
Svetomu da i On preko njih progovori. Tako se na svijetu
rađaju nova djela i riječi koje svojom puninom, utemeljenom
na Istini, obogaćuju svijet. Riječ opet progovara i obogaćuje,
iako progovara kroz nesavršene ljude. Međutim, jedno je
jasno: Gospodin poziva svoje sljedbenike i vjernike da u
svakom trenutku budu budni i pozorni, jer ne znaju kad će
se Sin Čovječji vratiti. To je poziv i opomena koju On upućuje
svojoj djeci kroz sve naraštaje.
Namjera mi nije bila reći kako se sada nalazimo u posljed­
njim vremenima o kojima je pisao Sv. Ivan u Otkrivenju. Ja
zaista ne znam nalazimo li se u tom vremenu koje se označava
Apokalipsom. Pitanje koje želim postaviti jest: a što ako se mi
stvarno nalazimo u tom vremenu o kojem piše Sv. Ivan. Jesmo
li duhovno pripravni za kušnje koje će doći? Kakvo je stanje
moje crkvene zajednice, jesmo li budni i spremni? Moram
priznati da mi je, razmišljajući o tom problemu prije sedam
godina, dok sam se borio s različitim kušnjama i teškom
situacijom Crkve u mojoj zemlji, najveći neprijatelj bilo
obeshrabrenje. Nitko me nije uhitio što pišem katoličke knjige
niti je vojska napala granice moje zemlje, ali sam bio duboko

1
zastrašen okolnošću da moja obitelj raste usred jedne sve-
k( >like društvene revolucije, jer sve razine društvene i kulturne
svijesti i općenite stvarnosti u mojoj su zemlji jako podrivene.
Sve to nije se dogodilo pod pritiskom diktature ili terora, ali
se dogodilo nevjerojatnom brzinom, u samo jednoj generaciji.
Najbolnije je to što je u nekim segmentima izdaja došla iz
same Crkve, a taj se fenomen dogodio u svim razvijenim
zemljama svijeta. Zašto se to događa? I još važnije: Zašto se to
iako brzo odvija? Kako se tisućljeća tradicije mogu srušiti, a
da "nije ispaljen jedan jedini metak"? I zašto većina ljudi na
kontinentu gdje živim svoja tijela puni lijekovima, čak i sakate
sv< >ja tijela da bi bili neplodni i zašto je život većini ljudi postao
tako strašan teret? Zašto su djeca postala problem i opte­
rećenje u geopolitičkim računicama?
Ostavimo li po strani duhovne i sociološke vidove, mislim
tla u pozadini i temelju tog fenomena koji je protivan životu -
leži strah. Ljudi se boje živjeti puninu života u Kristu, jer to
ima svoju cijenu i ona je vrlo visoka. Nekad je za to potrebno
dati sve, ali svatko tko je prošao trpljenje zna da noseći križ s
Isusom postaje baštinikom jedne skrivene radosti. Taj unu­
tarnji izvor možemo opisati samo jednom riječju: ljubav!
()bično se smatra da je protuteža ljubavi mržnja, ali ja vjerujem
tla je današnja protuteža ljubavi zapravo strah. Nikada u
povijesti ljudskoga roda i povijesti Katoličke Crkve nije posto­
jalo toliko otpadništvo od vjere. Ako nas ankete ne varaju,
čak 80% katolika u mojoj zemlji koji svake nedjelje idu na svetu
misu više ne vjeruju u stvarnu nazočnost Kristovu u Euha­
ristiji. Isto tako preko 90% katolika u Kanadi odbacuje nauk
Crkve o ljudskoj spolnosti. Sveti Otac je često izrugivan i
ismijavan od onih koji bi trebali biti njegovi najodaniji sinovi

9
 i kćeri. Država jača svoju vlast nad obiteljima i na neki način
ih uništava različitim metodama. Zbog toga je obiteljima vrlo
teško imati više djece i biti iskreno otvoren životu jer država
nagrađuje sterilnost u velikoj mjeri. To se radi putem financija,
pa čak i porezna politika potiče ljude da nemaju više djece,
da budu neplodni. Zato se opreka između Krista i duha ovoga
svijeta uvelike pojačava na mnogim razinama. I Crkva se u
medijima sve više ismijava: strahovito se napuhuju skandali
svećenika i izmišljaju, ponekad, očite laži. To su zaista prave
rane u Tijelu Kristovu. Mediji na taj način žele srušiti autoritet
Crkve i stalnom borbom i podmetanjima uništiti posebno
najmlađe.
Ovo što sam rekao može se činiti vrlo kritičnim, ali to je
okruženje u kojem katolik mora razmotriti vremena u kojima
živi. Katolik se, ipak, ne smije prepustiti mračnom razmišljanju
jer u kršćanskom srcu nema mjesta pesimizmu, ali ni jeftinom
optimizmu. Osoba koja živi u Kristu nije pesimist ili optimist,
već realist ispunjen nadom, realist koji vjeruje u uskrsnuće.
Samo realist može gledati u tamu križa i u Kristovoj agoniji
vidjeti nadu. Realist zna da živi u većem prostoru od ljudi bez
vjere, a taj vjernički svijet je dubok i širok, prostire se sve do
prijestolja Oca našega. U toj stvarnosti nema mjesta očaju,
nego vjeri i nadi.
Kakav onda treba biti pogled kršćanina na Apokalipsu?
Neovisno o tome kada će se ona dogoditi kršćaninov odgovor
mora biti duboka vjera i duhovna spremnost. Za vjernike taj
mračni trenutak svršetka ipak donosi radost jer dolazi Krist i
donosi pravdu, a s njome i veliko milosrđe svojoj djeci. Zato
jedan stanoviti dio apokaliptičkog razmišljanja mora biti dio
svakog zdravog katoličkog srca i uma. Krista ne smijemo čekati

10
i i strahu već u molitvi i postu, u realizmu koji se temelji na
vjerovanju i uvjerenju u Kristovu pobjedu u cijeloj ljudskoj
povijesti. Krist je pobijedio i rat je uvelike gotov, ali predstoji
) o s završna apokaliptička bitka. Nije nam dano znati hoće li
biti duga ili kratka. Naš je zadatak da se uzdamo, ali ne smijemo
biti kukavice i skrivati se od mraka svijeta nego ići ususret
svijetu s pouzdanjem, budnošću i beskompromisnim
stavovima. Sveti Otac poručuje u svojim enciklikama da će
doći novo proljeće nade ako naša srca budu otvorena poti­
cajima Duha Svetoga. Zadatak je sviju nas koji smo Božja djeca
problem svijeta rješavati ne samo intelektualno, već i duhov­
n o . Bitni je zadatak svakog čovjeka da moli svome srcu i duši
vatru ljubavi, jer taj će zdenac onda Bog puniti svojom lju­
bavlju. Novo će se proljeće dogoditi kada ta vatra obuzme
naše biće i iziđe na površinu kroz umjetnička djela. Veliki
kozmički rat možda će se voditi na bojnom polju kulture, jer
ona je sveobuhvatnija više nego zamišljamo. Kroz kulturu
učimo tko smo i što smo, naravno uz katehezu i teologiju. Pri
(ome ne mislim samo na umjetnička djela i slike koje vise po
muzejima, nego napominjem da je kultura svaki jezik koji mi
ljudi posjedujemo da bismo međusobno komunicirali. Ako
je u Babilonu i pobrkan naš zajednički jezik, opet imamo
priliku kroz umjetnost progovoriti jedni drugima, jer umjet­
nost tu priskače i pomaže gradnji veza između naroda. Tako
duša može progovoriti duši, a srce srcu. Istinska je kultura
najdublje povezana s ljubavlju koja stanuje u nutrini svakog
od nas. Sv. Maksimilijan Kolbe između ostalog je napisao:
"Samo ljubav stvara!". U tih se nekoliko riječi krije čitav jedan
svijet. Stvarati predmnijeva imati nade u život, jer to je čin
vjere u jednu konačnu dobrotu života unatoč neumitnim

11
 udarcima koje moramo primiti. Ako želimo stvoriti vitalnu
katoličku kulturu moramo naučiti bez straha gledati u križ i
vjerovati u pobjedu svjetla nad tamom, jer na tom mjestu na
kojem nam se čini posvemašnja tama zapravo se krije pobjeda
nad tamom. Na tom mjestu jednog posvemašnjeg siromaštva
izlijevaju se po Kristovim ranama bogatstva za čitavo čovje­
čanstvo. To su stvarnosti o kojima valja jače razmišljati.
Svatko od nas treba se okrenuti križu i moliti milosti koje
če nam Bog onda u obilju darovati. Stvaranje vitalne katoličke
kulture ima visoku cijenu i traži našu molitvu i žrtvu. Duh
Sveti mnogim je mladima podijelio velike talente, jer on nepre­
stano izlijeva svoju milost posred ove kulture smrti. On je
ljubav i ne želi narušiti našu slobodu, jer ljubav ne sili, ljubav
uvijek predstavlja poziv i davanje sebe. Kroz to nam se Bog
daruje. To je uvijek jedno sustvaranje, bilo umjetničkog djela
ili novog života unutar obitelji. To je uvijek slobodna i iskrena
suradnja.
Moramo biti iznimno budni, i ako si smijem dopustiti
malo fanatizma, onda smatram da je jedna od najzlokobnijih
stvari u našem vremenu udaljavanje autentične kulture iz živo­
ta ljudi i njezina zamjena umjetnom kulturom materijalizma i
konzumizma koja godi našim osjetilima. Ponekad se i u toj
domeni nađe pojedino umjetničko djelo, ali većinom ta nova
kultura materijalizma i konzumizma koja se širi putem medija
vrši jednu veliku uvredu ljudskom dostojanstvu. Mi smo na
to već naučili i postali prilagodljivi jer nam se preko medija
svakodnevno servira, a zapakirana je u vrlo privlačnu amba­
lažu. Ona je vrlo slatka našim osjetilima, ali dugoročno gle­
dano ona je vrlo gorka i pogubna za naš identitet. Isto vrijedi
i za dijalektički i potrošački materijalizam. Bez obzira je li agre-

12
šivan ili sladak on je opasnost, jer time se ljudska osoba stavlja
na razinu pukog objekta i predmeta. Ljudi-predmeti samo
konzumiraju ili bivaju konzumirani. To je jedna duboka uvre­
da čovjeku, ali i našem Stvoritelju.
Zato najprije moramo dijagnosticirati stanje i utvrditi na
kt >ji smo način zatrovani. Stalno se moramo pitati što to među
nama ubija ljubav? Moramo ispitivati svoju dušu i savjest
razlučujuću što nam to iz svijeta koristi, a što šteti duši?
Ovo su ozbiljna pitanja i riječi. Ipak, nadam se da ćete se
složiti sa mnom, ovo su teška vremena i ne smijemo se bojati
bili ozbiljni, te u tu Kristovu ozbiljnost preko kulture uvoditi
i vlastitu djecu.

Michael O’BRIEN

13
 SMRTNI NEPRIJATELJ MOJE DJECE -
KUDA SVE TO VODI?

Zlo u iskvarenoj mitologiji nikada nije

bezazleno samo stoga što je "umotano" u
literarni žanr, kao da bi ondje bilo
zapečaćeno u kakvoj nepropusnoj komori.
Naprotiv, malo je što toliko "zarazno" kao
mitologija. Sve veće oduševljenje nadnaravnim
u dječjoj kulturi ubrzava slom kršćanske vizije
duhovnoga svijeta i moralnoga poretka
svemira. Razum i sveto znanje bivaju
prezreni, dok se "čudesa" i opojni znakovi
umnažaju.

Ovoga trenutka, uvaženi čitatelj možda misli: "Možda u

tvojim riječima stvarno ima istine. Vidio sam kako se upravo
to događa i pokušavao shvatiti. Pokušavao sam pronaći put
kroz pravu poplavu stvari koje se nude mojoj djeci, no ne bih
mogao kazati kako sam u tome baš uspio. Ne sviđa mi se nova
kultura, no čini mi se kako nisam kvalificiran upustiti se u
polemiku s njome."
Mislim kako ovaj osjećaj dijele i najsavjesniji roditelji:
osjećamo kako nešto nije u redu, ali ne znamo kako bismo to
definirali. Brinemo se da to možda negativno utječe na našu
djecu, a opet ne želimo pretjerivati. Progoni nas slika "spalji­
vanja vještica" (strah je to što ga nova kultura uvelike poja­
čava), ali nas jednako tako mori i potreba zaštititi našu djecu
od indoktrinacije poganštinom.
Što nam je, dakle, činiti?

14
 Naš bi prvi korak trebao ići u pravcu pronalaženja
nekoliko pomoćnih kategorija, norme kojom ćemo moći
mjeriti primjere nove kulture. Osobno mi je pomoglo
područje dječje kulture grubo podijeliti u sljedeće četiri
glavne kategorije:
1. Materijal koji je u cijelosti dobar.
2. Materijal koji je u biti dobar, ali je u nekim pojedino­
stima iskrivljen.
3. Materijal koji se na prvi pogled čini dobrim, ali je u biti
iskrivljen.
4. Materijal koji je otvoreno zao, iskvaren do srži.

Tim ću se kategorijama vratiti u sljedećem poglavlju

< K'jenjivanja dječje književnosti, u nadi da ću ih ondje razraditi
do u pojedinosti. Ovdje ih, međutim, navodim iz jednog dru­
gog razloga. Prije samo dva naraštaja, kultura se Zapadnoga
svijeta sastojala od materijala koji je, uz svega nekoliko
iznimaka, bio ili u cijelosti dobar (1) ili uglavnom dobar, ali
iskrivljen u nekim pojedinostima (2). Prije kakvih četrdeset
godina, započeo je kulturni pomak koji je sve više uzimao
maha, masovni priljev materijala koji se na površini činio
dobrim, ali je u biti bio iskvaren (3). To se pretvorilo u novu
većinu. Za vrijeme toga razdoblja, materijal koji je u cijelosti
dobar prešao je u manjinu, dok se istovremeno počelo
pojavljivati sve više materijala koji je upravo đavolski zao (4).
()vdje možemo zamijetiti određeni obrazac, a on nas navodi
na sljedeće pitanje: kuda sve to vodi?
Držim kako nije vjerojatno da ćemo ikada doživjeti popu­
larnu kulturu koja bi bila u cijelosti đominirana otvoreno
đavolskim, no vjerujem kako bismo se - ukoliko ne shvatimo

15
što se zapravo događa - uskoro mogli naći posred kulture
kojom u cijelosti dominira bitno iskrivljeno, dok se đavolsko
poštuje kao alternativni pogled na svijet te postaje utjecajnije
od u cijelosti dobroga. Uistinu smo već sasvim blizu takvoga
stanja. Mogao bih navesti barem pet nedavno snimljenih fil­
mova koji svjesno izokreću značenje kršćanskih simbola,
istovremeno uzdižući đavolsko do statusa spasonosne mito­
logije.
Tako je, primjerice, film Zmajevo srce iz 1996. priča o
jednome kraljevstvu iz desetoga stoljeća koje trpi pod tiran­
skim kraljem. Kada je kralj ubijen u seljačkoj buni, njegov sin
nasljeđuje krunu, ali i sam biva ranjen, nehotice se nabovši
na šiljak. Njegovo srce biva probodeno te nema nade u spas.
Kraljica odvodi svoga sina u podzemnu pećinu koja je brlog
zmaja. Klekne pred zmaja, nazivajući ga "Gospodarem" i moli
ga neka spasi kraljeviću život. Zmaj uzima polovicu svoga srca
i polaže ga u otvorenu ranu na kraljevićevim grudima, a potom
dodirom kandže zacjeljuje ranu.
Kraljica govori sinu: "On (zmaj) će te spasiti." A zmaju kaže:
"On (kraljević) će rasti u tvojoj milosti." Kraljević se oporavlja
i stasa u momka, dok u njegovim grudima kuca zmajevo srce.
Kraljević postaje zao do srži, tiranin poput svoga oca te
je gledatelj sklon povjerovati - barem je u ovoj pojedinosti na
djelu tradicionalna simbolika-kako će se poradi zmajeva srca
i sam pretvoriti u zmaja. No to nije slučaj, jer kasnije dozna-
jemo kako je kraljevićeva vlastita zla narav zasjenila zmajevo
dobro srce. Kada se zmaj ponovno pojavljuje u priči i postaje
središnji lik, doznajemo kako nije riječ o strašnome čudovištu
kakvim smo ga zamišljali. On igra ulogu što su mu je pripisali
praznovjerni mještani (tradicionalno poimanje zmaja), ali

16
 zapravo nikome ne nanosi zlo, osim ubojicama zmaja, i to
kada ga oni - ničim izazvani - sami napadaju. Kroz svoje prija­
teljstvo s bivšim ubojicom zmaja, postupno otkrivamo zmajev
istinski karakter. On je mudar, plemenit, etičan i domišljat,
.ledino se poigrava s iracionalnim strahovima ljudi prema
/.maju, jer znade kako još nisu spremni prihvatiti jednu višu
mudrost, viziju poznatu jedino zmajevima i njihovim pro­
svijetljenim ljudskim upućenicima. Drugim riječima, poruka
glasi: pokvarena je ljudska narav iskrivila ljudsko poimanje
zmajeva.
Zmaj i njegov prijatelj vitez pomažu seljacima u buni
protiv zloga kraljevića. U toj bitki sudjeluje čak i jedan katolički
svećenik. I opet je, dakako, riječ o tipičnom holivuđskom
svećeniku lakrdijašu, koji je u svojim najboljim trenucima
smiješan poetični sanjar, a u najgorima zbunjeni i površni
(»statak obeščašćena kršćanskoga mita. U više nam se navrata
tako servira neučinkovitost kršćanstva u borbi protiv zla te
djelotvorna sila Puka, nakon što su se udružili sa zmajem.
Svećenik uviđa izbor što stoji pred njim, ostavlja križ te u ruke
uzima luk i strijelu, odapevši dvije u glavu i slabine lutke za
vježbu. U konačnoj bitki, nadvladava svoje kršćanske obzire
te počinje gađati neprijateljske vojnike, pritom "šaljivo"
citirajući Bibliju (čak i Isusove riječi) pri svakome odapinjanju.
Tako strijela koja je pogodila stražnjicu jednoga vojnika
izmamljuje njegov zluradi komentar: "Okreni drugi obraz,
brate!" Gađajući zloga kraljevića, promrmlja: "Ne ubij! Ne ubij!"
A potom se oglušuje o Božju zapovijed. Strjelica se zabija točno
u kraljevićeve srce, ali ovaj ne pada na tlo. Izvlači mu strjelicu
iz srca uz osmijeh. Niti kršćanski mit, niti kršćanin, nisu kadri
zaustaviti ovakvo zlo!

77
 Na ovome mjestu počinjemo uviđati namjere scenarista
što ih on polako i podmuklo vodi još od samoga početka filma.
Kraljević ne može umrijeti, jer u njegovim grudima kuca
zmajevo srce, iako je on sam, a ne zmaj, to srce iskvario. Zli će
kraljević umrijeti tek kada umre zmaj. Svjestan toga, zmaj
dragovoljno žrtvuje vlastiti život kako bi došao kraj vladavini
zla, primivši pogodak kopljem ravno u srce. Ovdje tek uvi­
đamo stvarnu nakanu filma - prikaz zmaja kao kristolikoga
lika!
Kratko pred ovaj odlučni vrhunac, zmaj mističnim tono­
vima opisuje svoju verziju povijesti svijeta: "Nekoć davno, dok
je čovjek bio mlad, a zmaj već star, najmudriji iz našega roda
smilovao se čovjeku. Okupio je sve zmajeve, koji su prisegli
kako će uvijek bdjeti nad čovjekom. U trenutku njegove smrti,
noć se osvijetlila zvijezdama (pokazujući na konstelaciju
Dračo), i tako je rođeno zmajevo nebo."
Objasnio je kako je svoje srce podijelio s mladim kralje­
vićem na samrti kako bi "ponovno ujedinio čovjeka i zmaja i
osigurao svoje mjesto među drevnom nebeskom braćom".
U zadnjim kadrovima filma, nakon zmajeve smrti, on biva
primljen u nebo uz srcedrapateljnu glazbu i praskanje zvijezda
te postaje dijelom konstelacije Dračo. Taj prizor promatra
mnoštvo ljudi, lica ispunjenih pobožnim strahopoštovanjem.
Glas pripovjedača kaže kako je, u godinama nakon Dracove
"žrtve", na zamlji zavladalo vrijeme pravde i bratstva, "zlatne
godine ogrijane nadzemaljskom svjetlošću. A, kada bi stvari
postale naročito teške, Dracova bi zvijezda sjajnije zasjala
svima koji su znali kamo gledati."
Zacijelo vrlo malo onih u publici znade kako se, prema
učenju čarobnjaštva i sotonizma, konstelacija Dračo smatra

18
 izvornim domom Sotone te ju se časti u njihovim obredima.
I'vo upozorenja kamo gnosticizam može odvesti. Ono što
započinje kao ustrajavanje na pravu odlučivanja o smislu
d< >bra i zla neizbježno vodi k duhovnoj sljepoći. Malo-pomalo,
udaljavamo se od, u cijelosti, dobroga u pravcu manjkavih
osobnih tumačenja dobra; potom, kako volja slabi, a um biva
pomračen, dolazi do ozbiljnijega oštećenja samih temelja, da
bismo u konačnici - dogodi li se te u potpunosti izgubimo
razum - došli do određena očitovanja đavolskoga.
Kada je ovaj postupak potican genijem suvremene kine­
matografske tehnologije te "umotan" u urese umjetnosti i
mistike, pogibao u kojoj se nalazimo eksponencijalno raste.
Moja supruga i ja poznajemo predane i inteligentne kršćanske
roditelje, koji su svojoj maloj djeci dopustili gledati Zmajevo
srce, jer su smatrali kako je riječ o "pukoj mitologiji". Takva je
naivnost razumljiva, ali je ujedno i simptom naše nepriprav-
Ijenosti. Zlo u iskvarenoj mitologiji nikada nije bezazleno samo
stoga što je "umotano" u literarni žanr, kao da bi ondje bilo
zapečaćeno u kakvoj nepropusnoj komori. Naprotiv, malo je
što toliko "zarazno" kao mitologija.
Gorko bismo se prevarili, kada bismo pretpostavili kako
je kulturna invazija pretežito sukob apstraktnih ideja. Napro­
tiv, riječ je o glavnoj bojišnici u bitki za dušu modernoga čovje­
ka te kao takva nužno sadrži elemente duhovnoga boja. Radi
toga se roditelji danas trebaju obratiti Bogu za darove mud­
rosti, razlučivanja i budnosti. Moramo moliti također i za
iznimne milosti te neprestano zagovarati našu djecu. Ova
invazija prodire u vrlo mlade umove, slabeći instinktivnu
averziju djece prema svemu što je istinski zastrašujuće. Ondje
započinje, no moramo shvatiti kako ondje ne završava, jer je

19
njen logični kraj u kulturi koja uzvisuje đavolsko. Sve je više
znakova kako je ovaj postupak već uvelike započeo.
Tako, primjerice, u većini dućana s igračkama možemo
pronaći brojne meke i podatne "zmajiće" i ostala "dražesna"
čudovišta. Nekoliko je novih dječjih knjiga napisano o simpa­
tičnim zmajevima koji nikako nisu zli, već samo pogrešno
shvaćeni. U jednoj takvoj knjizi, što ju je našoj djeci za Božić
poklonio jedan dobronamjerni prijatelj, pronašli smo šest ilu­
stracija koje su pokušale svoj đavolski naboj umanjiti dopad­
ljivim kostimima. Taj se ilustrator odlikuje stanovitim genijem
koji njegovo djelo čini gotovo neodoljivim. Jedna od slika
prikazuje užasno, groteskno biće do nogu dječjega kreveta.
Priča koja ide uz ilustraciju pripovijeda kako ga dijete nije
otjeralo, već se s njime sprijateljilo te su zajedno zauvijek sret­
no živjeli. To je đavolsko biće postalo djetetovim čuvarem.
Pitamo se gdje li su samo nestali anđeli čuvari! Takva djela
djeci pomažu u svoju narav uključiti i "tamnu stranu", u sebi
pomiriti dobro i zlo te - kako se izrazio naš prijatelj - "zagrliti
svoju sjenu".
U djelu Lilith, klasičnoj fantaziji 19-stoljetnoga kršćan­
skoga pisca Georgea MacDonalda, glas Eve tu tminu nazivlje
"smrtnim neprijateljem moje djece". U jednome odjeljku,
jedan od likova opisuje dolazak "Sjene":
"Lik je bio potpuno crn. Prestrašili smo se čim smo ga
ugledali, ali nismo pobjegli, već smo stajali i promatrali ga.
Oborio se na nas kao da će nas pregaziti. No, prije no što nas
je uspio zgrabiti, stao se sve više širiti, sve više rasti te nam je
naposljetku izmakao iz vidokruga pa ga više nismo vidjeli, a
potom se obrušio na nas."

20
 11 pravo u trenutku kada ga više ne vide, on posjeduje
najveću moć nad njima. Potom opisuju kako ih je sjena pri-
\ remeno zaposjela i njihove osobnosti sklonila u pravcu mrž-
up- (idbili su ga ljubavlju koja se stala nakupljati u njihovim
srcima.
Njemački se pisac Goethe, u svome velikom klasičnom
djelu Faust, služi drugačijim pristupom kako bi opisao zavo­
đ e n j e ljudi. Na jednome mjestu, đavao kaže:
"Najuzvišeniju silu ljudstva,
razum i znanje, molim, prezrite!
Ali nek ’ vas Duh svih laži
djelima sjajne magije zaslijepi,
tad bit ćete posve moji, svezaniF

Sve veće oduševljenje nadnaravnim u dječjoj kulturi

ubrzava slom kršćanske vizije duhovnoga svijeta i moralnoga
poretka svemira. Razum i sveto znanje bivaju prezreni, dok
se "čudesa" i opojni znakovi umnažaju.

21
 TREBA LI DJECI ČITATI BAJKE?

Prava je vjera traganje duše za Bogom kako bi mu

se predala, tražila njegovu volju i ispunjavala je;
traganje za istinom, kako bismo bili u suglasju s
njome. Kriva vjera je upravo suprotno. Sebe čini
božanstvom, svoju vlastitu volju proglašava
normom te nastoji stvarnost prilagoditi vlastitim
željama. Prava vjera predstavlja predanje, a kriva
jednostranu racionalnu kontrolu.

Kratko nakon što su naša djeca upoznala dinosaure, po­

čeo sam im redovito čitati bajke. I dok su ih slušala, kako je
vrijeme prolazilo, svatko bi od njih priču čuo na različitoj
razini. Zanimljivo je pritom kako je ponekad petogodišnjak
shvatio neki detalj koji je promaknuo starijem bratu ili sestri,
no svakako je bilo jasno kako svi odreda shvaćaju čudesnu
snagu priče. Pretraživao sam tavane te rasprodaje u knjiž­
nicama i antikvarijatima u potrazi za što je moguće starijom
književnošću. Čak sam počeo uranjati i u "tavane" i "ostave"
vlastite mašte, izmišljajući im priće za laku noć. To je ponešto
opteretilo moju maštu te su neke priče bile bolje od drugih,
ali u obitelji se sve lijepo prihvaćalo. Djeca su i sama počela
izmišljati priče te je bilo večeri kada je vrijeme za spavanje
postajalo značajan događaj. Pričanje "izmišljenih" priča
prirodno je potaklo prepričavanje čitave bujice stvarnih
događaja. Djeca su na svakodnevne događaje iz svoga života
stala gledati kao na materijal za svoje priče. Razgovor je rastao,
a komunikacija se širila. Kako smo postali prava pripo-
vijedalačka obitelj, primijetio sam nešto zanimljivo u svezi s

22
igrom naše djece. Kao prvo, sama im je igra sada bila uzbud­
ljivija. Nadalje, u igri bi proživljavali temeljnu dramu kozmičke
bitke između dobra i zla, uljepšavajući je i preinačujući s
upravo začuđujućom domišljatošću. Postupno sam shvatio
ljubav što je svi ljudi dijele prema "bajkama".
11 svome izvrsnom eseju "O bajkama" J.R.R. Tolkien
opisuje vitalnu ulogu što je te priče igraju u kulturama svijeta.
< >ne sadrže bogato duhovno znanje. Sunce može biti zeleno,
.1 ribe letjeti zrakom, ali, koliko god fantastičan bio taj zamiš­

ljeni svijet, on svejedno zadržava vjernost moralnom redu

stvarnoga svijeta. Metafore što ih pronalazimo u književnim
likovima nisu toliko proizvoljne maštarije koliko odrazi našeg
vlastitog nevidljivog svijeta, onog nadnaravnog. Bilo u sno­
vima ili svjesnome maštanju, snaga uma (u kojoj nam je pro-
m a t rati snagu ljudskoga duha) uklj učena je 11 ono što se naziva
"sub-kreacijom" ("pod-stvaranjem"). Pod time se misli kako je
čovjek, kao odraz svoga božanskog Stvoritelja, obdaren
darovirna uprizoravanja nevidljivih stvarnosti u oblicima koji
ili čine razumljivima.
Na primjer, čarolija se tradicionalno koristi u bajkama
kako bi dala vidljivo obličje nevidljivim duhovnim silama. No,
potrebno je napraviti ključnu razliku između "dobre magije"
I "zle magije" u obliku u kojem se one pojavljuju u bajkama
jer za nas u stvarnome svijetu ne postoji dobra magija, već je­
dino molitva, darovi Duha Svetoga i pouzdanje u Božju provid­
nost. "Dobra magija" u tradicionalnim bajkama predstavlja
upravo te stvarnosti, simbolizirajući Božju intervenciju u ži­
vote dobrih ljudi slavljenih na kušnju. Riječ je zapravo o meta­
fori za milost i čudo. Dokidanje naravnoga zakona činom du­
hovnog autoriteta rezultira osnaženim moralnim poretkom.

23
 Zla magija 11 tradicionalnim pričama predstavlja zlu silu
kojom se pokvareni ljudi koriste kako bi se domogli nečega
što im ne pripada, bilo daje riječ o svjetovnoj moći, bogatstvu
ili čak ljubavi. Riječ je također i o metafori za uplitanje Božjih
neprijatelja, zlih duhova, u živote zlih ljudi. Kako kaže Sveti
Pavao: "Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv
Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnog
svijeta, protiv zlih duhova po nebesima" (Ef 6,12).
Prava je vjera traganje duše za Bogom kako bi mu se pre­
dala, tražila njegovu volju i ispunjavala je; traganje za istinom,
kako bismo bili u suglasju s njome. Kriva vjera je upravo
suprotno. Sebe čini božanstvom, svoju vlastitu volju pro­
glašava normom te nastoji stvarnost prilagoditi vlastitim
željama. Prava vjera predstavlja predanje, a kriva jednostranu
racionalnu kontrolu.
Većina nas ne uči o naravi stvarnosti kroz teologiju, filo­
zofiju, i višu matematiku, ali smo zato svi kadri smjesta
razumjeti jezik prispodobe preuzet iz svekolike ljudske priče.
Oblici tih priča pritom mogu podrazumijevati raskošne
kostime i nemoguće zaplete, ali ljubitelju priča omogućavaju
nakratko iskoračiti iz sebe kako bi promotrio svoj vlastiti za­
krabuljeni svijet. Koja je vrijednost tog privremenog odmaka?
Riječ je o povlačenju, putem mašte, od tiranije neposrednog,
poplave riječi i osjetilnih podražaja koji često preplavljuju (a
jednako tako često i ograničavaju) naše razumijevanje stvar­
nog svijeta. Promatranje borbe toga svijeta za ispravnu duhov­
nost može nam omogućiti iznimnu objektivnost i uvid. U svi­
jetu bajki, čitatelj svoje male borbe može prepoznati u rato­
vima titana ili vilenjaka te prvi put postati svjestan vlastite
vrijednosti. Biva uključen ne u lažni ili patvoreni svijet, već u

24
Mib k reaciju stvarnijega svijeta (iako, dakako, ne i doslovnoga),
l. a/em stvarnijega, jer dobar autor uklanja gomilu nevažnih
dt i alja koji tvore svakodnevicu, opterećuju naš um i zamag­
ljuju nam viđenje. On pozorno odabire i stavlja u žarište kako
hiMiio jasno mogli vidjeti skriveni oblik stvarnosti.
I’ojam "bajka" razmjerno se široko koristi, jer brojne od
i ivi li priča ne govore samo o vilama, već i o različitim drugim
nadnaravnim bićima i izmišljenim događajima. Drevne priče
n junacima, priče za laku noć, zagonetke, legende, mitovi -
sve to ima svoje mjesto u tom zapravo vrlo širokom žanru
književnosti. Postoje nebrojene priče koje potječu iz stotina
i a/ličitih naroda i jezičnih skupina, od kojih su neke stare i
\ ise tisuća godina. Uz vrlo malobrojne iznimke, pokazuju neo­
bičnu podudarnost u prikazivanju dobra i zla: dobro je uvijek
dobro, a zlo zlo.
Kroz stoljeća je stvorena prava riznica takve fikcije. Poja­
vio se obrazac simbola koji podrazumijevaju stvarnu prisut­
nost u nevidljivom svijetu. Prekrasna krilata bića tako pri­
kazuju nevidljive čuvare i glasonoše. Na suprotnom kraju toga
spektra, zmajevi (i nebrojena druga čudovišta) prikazuju
zlokobno lukave duhove koji žele uništiti čovjeka. Navedeni
su simboli zajednički tolikim narodima i kulturama da su
praktično univerzalni. No, jednako se tako dobro uklapaju u
duhovne spoznaje kršćanske civilizacije. Oblikovanje tih
simbola čitatelju u kratko vrijeme pruža neke temeljne
informacije o nevidljivom svijetu - svijetu koji uvelike prethodi
judeo-kršćanskoj civilizaciji te od samih svojih početaka
predstavlja duhovno poprište.

25
 NOVA NEPISMENOST

Tragično je što istinska književnost polako

nestaje iz javnih i školskih knjižnica, da bi je
zamijenila prava poplava dječjih knjiga što
su ih napisali ljudi čije je služenje jezikom
daleko bliže djelovanju elektronske kulture, dok
su njihove priče daleko vizualnije od negdašnje
nadasve domišljate fikcije.

Sviđalo nam se to ili ne, velikom se brzinom pretvaramo

u nepismene ljude. Istina, većina nas znade čitati. Istina jest i
to kako i odrasli i djeca - ako govorimo o brojkama - danas
čitaju više knjiga no ikada u povijesti. No, naši umovi postaju
sve pasivniji i usmjereniji ka slikama, poradi golema utjecaja
vizualnih medija. Televizija, film, kao i video revolucija, domi­
niraju našom kulturom kao nikada dosad. Nadalje, računala,
obrada teksta, džepna računala, telefoni te niz sličnih izuma,
smanjili su potrebu za disciplinom uma koja je u prošlome
naraštaju bila odlikom inteligencije. U to su vrijeme ljudi učili
čitati i pisati poradi potrebe, ili pak privilegije: zemljovida,
medicinskih nauka, povijesti rase, genealogija te recepata. Sve
je to bilo moguće daleko lakše netaknuto te preciznije pre­
nijeti idućemu naraštaju u pismenu obliku, negoli putem
usmene predaje.
Isto vrijedi i za drevne mitove i legende koji su utjelov-
ljavali duhovnu intuiciju pojedinoga naroda. Tiskana je riječ
jamčila kako niti jedna bitna pojedinost neće biti izgubljena.
A, ako je pripovjedač posjedovao umjetničku dušu, mogao je
prenijeti također i ozračje svojega vremena, duhovnu klimu

26
unutar koje su se odigravale njegove male i velike drame.
Rljec i ovjekovječene na stranici do neke su mjere nadvla­
daš alc slabost memorije i izbjegavale trajnu sklonost ljudske
naravi ka iskrivljavanju i odabiru u skladu s ukusom i pred-
iasudama. Nadalje, nevjerojatni čin svladavanja pisanoga
jr/ika uvelike je povećavao sposobnost osobe za jasnim raz­
mišljanjem. Ljudi sposobni razmišljati također su, makar
u oiviski, bili sposobniji izbjegavati pogreške svojih predaka
i i varati jedan humaniji svijet. Viši je cilj pismenosti tako bila
spi
isi >bnost prepoznavanja istine i življenja u skladu s njome.
11 suvremenoj se kulturi događa nešto bez presedana u
ljudskoj povijesti. Dok umne vještine, napose sposobnost
i .izlučivanja, slabe, brojni simboli zapadnoga svijeta bivaju
i i ik ri nuti naglavačke. To je posve različito od poganskih vjera
drevnoga klasičnoga svijeta, čije su mitologije postupno blije-
tljelc s razvojem uljudbe. Bilo je to višestoljetno odlijevanje
mm i i smisla određenih mitoloških simbola. Koliko je Grka
kasnoga klasičnoga razdoblja, primjerice, istinski vjerovalo
kaki i Zeus vlada svijetom s Olimpa? Koliko je građana carskoga
Kima vjerovalo kako Neptun doslovce nadzire oceane? U Grč-
koj je pad kultskoga poganstva nastupio kada su se Grci
odvažili na traganje za istinom kroz filozofiju. Za brojne su
i ii ke božanstva postala personifikacije ideala ili načela sve­
mira.
Rimljani su pak, s druge strane, postajali sve humanis­
tu niji i materijalističniji. Iako su tajanstveni kultovi Istoka
preplavili Zapad širenjem carstva, Rimski je etos manje ili više
/adi zao određenu temeljnu pragmatičnost te je u najboljem
slučaju išao za općim dobrom, građanskim poretkom, filozof­
skim promišljanjem. U svome je najgorem izdanju bio prazno­

27
vjeran i neopisivo okrutan. No, sve je to bio jedan dug i pola­
gan postupak razvoja, inkulturacije te opadanja.
Nasuprot tome, gubitak našega svijeta simbola posljedica
je smišljena napada na istinu te se odvija upravo nevjerojat­
nom brzinom. Na gotovo svim razinama kulture, dobro se
više ne predstavlja kao dobro, već kao predrasuda što je po­
država ograničeni vjerski sustav (kršćanstvo). Niti zlo se više
ne doživljava kao zlo na način na koji smo ga nekoć shvaćali.
Zlo se sve više opisuje kao način postizanja dobra.
Zahvaljujući prisustvu televizije u većini domova diljem
zapadnoga svijeta, slike bombardiraju naš um na dosad
nezapamćen način. Djeca su osobito osjetljiva na snagu slika,
upravo stoga što se nalaze u fazi razvoja kada se oblikuju
njihova temeljna poimanja stvarnosti. Njihovo opažanje i
razumijevanje oblikuju se u svakome trenutku, kao što je to
bio slučaj i u svim drugim naraštajima, putem neprestana
prikupljanja riječi i slika. No, u kulturi koja svjesno cilja na
sjetila, preplavljujući ih, služeći se pritom svim genijem
tehnologije i umjetnosti, djeca raspolažu s manje sredstava
ispravnoga razlučivanja no ikada u povijesti. Preplavljeni
golemim spektrom zabavnih podražaja, djeca i roditelji pret­
postavljaju kako žive u svijetu koji pruža mogućnost više­
strukih izbora. No, izbori se zapravo neprestano smanjuju,
jer, s porastom količine, opada kakvoća. Naše je društvo prvo
u povijesti koje je stvorilo takvu kulturu te je izvozi svijetu,
nemilice pred sobom brišući kulture različitih nacija, naroda
i rasa te uspostavljajući prvu svjetsku globalnu civilizaciju.
No, kakva je narav te nove civilizacije?
Moderni se um više ne oblikuje na temeljima apsolutnih
istina što su ih negdašnja društva držala upisanima u naravni

28
zakon, a koja su nam na jedan eksplicitniji način objavljena
po kršćanstvu. Nekoć su se ti uvidi s naraštaja na naraštaj
prenosili preko pjesama i priča. No, naše su pjesme i naše
pi ire zapravo uzurpatori. Filmovi, video zapisi i komercijalna
televizija gotovo da su zauzeli mjesto Crkve, umjetnosti i
sveučilišta kao prvotni oblikovatelji suvremena poimanja
si varnosti. Većina djece sada pije iz tih zagađenih izvora koji
svima- osim onih koji na njima dobro zarađuju - djeluju nada­
sve nepopravljivima i besmislenima. Djeca koja iz njih ne piju
i nogu se osjećati otuđena od svojih vršnjaka, jer nemaju puno
loga zajedničkoga u igri i priči, sa svojim prijateljima nahra-
njenima isključivo novim elektronskim bajkama.
Zaposleni moderni roditelji kao da imaju sve manje
\ i emena svojoj djeci čitati ili pak pričati priče. Brojna djeca
odrastaju, a da nikada nisu čula uspavanku, a kamoli koju
pi avu bajku, legendu, ili mit. Mjesto toga, sate i sate u svojim
< nllučnim godinama razvoja provode uz elektronsku zabavu,
/alt >sna je posljedica toga što je brojnoj djeci uskraćena vitalna
snaga, iskonska moć mašte te zamijenjena upravo ovisničkim
apetitom za iskonskim podražajima, dok je kreativna igra
zamijenjena gomilom skupih igračaka, koje su zapravo tek
\ arijante TV-emisija što ih gledaju. Takve igračke guše razvoj
maste i kreativnosti jer praktično sve čine umjesto djeteta, i
sama ga tako pretvaraju u igračku marketinških stručnjaka.
Štoviše, većina je medijskih uzora u najboljem slučaju
I u ilovična. Dr. Brandon Centerwall, pišući u izdanjuJour-
uiil ofthe American MedicalAssociation od 10. lipnja 1992.
I ii »vezuje nasilje na televiziji s porastom kriminala.
On tvrdi kako bi bilo deset tisuća manje ubojstava,
sedamdeset tisuća manje silovanja te sedam stotina tisuća

29
 manje tjelesnih napada, da televizija kojim slučajem nikada
nije izumljena.
Brojni roditelji imaju iznimno malo nadzora nad takvom
vrstom trošenja slobodna vremena svoje djece. Kod onih koji
pokušavaju ograničiti gledanje televizije, vlada stalni rat. Rodi­
telj čak može stražariti kod TV-prijamnika, spreman ugasiti
ga ili okrenuti program ako se na zaslonu pojavi neprihvatljivi
materijal, no neće u tome uspjeti biti dovoljno brz. Nemoralni
ili izopačeni prizori mogu se usjeći u djetetov um prije no što
roditelj uspije pritisnuti daljinski upravljač. Možda mu se do­
godi da i sam bude "ponesen" te to uopće niti ne učini. Znan­
stvena su proučavanja nedvojbeno pokazala kako za svega
trideset sekundi gledanja televizije, gledatelj ulazi u stanje
nalik na trans, koje se dade mjeriti. Radi toga prikazani mate­
rijal može zaobići sposobnost kritične procjene, tako da um
upija slike i ideje bez svjesna promišljanja. Čak i kada je sadržaj
programa vrijedan svakoga prijekora, toleriraju se čitavi sati
dosade i besmislice, jer se gledatelj suludo nada kako će se
program poboljšati. Televizija očarava brojna sjetila isto­
vremeno te gledatelj biva ponesen njenim ritmom kako ne
bi "štogod propustio".
No, možda bi upravo i trebalo propustiti. Ako pozorno
slušate brojne dječje emisije, nerijetko možete čuti natruhe
moderna gnosticizma: "Ako ovo budete gledali, više ćete znati,
bit ćete odrasliji, pametniji, više cool, zabavniji, sposobniji to
podijeliti sa svojim prijateljima." - "Na vama je odluka. Na vama
je izbor. Istina je ono što sami odredite kao istinito." - "Dobro
i zlo su ono što vi osobno za sebe odredite kao takvo. Dovodite
u pitanje autoritet. Da biste postali ono što želite biti, morate
biti buntovnik." - "Sami sebe izgrađujete; stvarate vlastitu

30
 ■i v.ii nost." - "Možemo stvoriti savršeni svijet. Zaobiđite starije,
pusclmo tradicionaliste koji nemaju pojma te su glavna pre­
pirka i/gradnji mirnoga, zdravoga i sretnoga planeta." I tako
dalje Sve je to prisutno u dječjoj kulturi, slijevajući se u njihove
u m o v e nesmiljenom ustrajnošću, ponekad pritajeno, no sve
11 si e kao otvorena i središnja poruka. Što stoji na putu toj

p o s a s l i ? Što proturječi ovim lažima? Roditeljski autoritet?

' i k va? 11 filmu za filmom, roditelji (osobito očevi) opisuju se
u u a igorcm slučaju kao zlostavljači, a u najboljem kao smiješne
l u d e Kršćani se prikazuju kao zli prijetvornici, a službenici
i i kvc kao iskvareni licemjeri, ili kao zbunjeni lakrdijaši.
Mladi "junaci" i "junakinje" tih drama glasnogovornici su
Idi ologija modernih društvenih i političkih pokreta, prvaci
materijalizma, seksualnoga liberalizma, ekologije, feminizma,
globali/ma, monizma, i svih ostalih -izama koji se općenito
■ idnose na preoblikovanje stvarnosti, kako bi se ova uklopila
u novi svijet osmišljen od strane intelektualne elite. Žrtve
\ lasi ii ih gnoza (što ih oni osobno doživljavaju kroz grandiozne
I ii ijmove "širine" pogleda, slobode i kreativnosti), oni zapravo
• vi ide misterij i veličanstvo stvaranja na neku vrstu đvodimen-
/ionalnosti. Kada bi to bila stvar obične propagande, ne bi
daleko dospjela. Nitko ne može dugo opstati u dvodimenzio-
nalnome svijetu jer je ovaj u svojim korijenima zaokupljen
la/.aranjem cijele istine o čovjeku, nijekanjem konačne
vi i j( (I nost i ljudske osobe te njegovim pretvaranjem u predmet
I u a u isnje ili pak manipulacije. Stoga širitelj takve propagande
mora spriječiti svako buđenje savjesti te onemogućiti raz-
\ ijanjc stvarne mašte u svoje publike. Maštu mora zapaliti u
svim mogućim pogrešnim smjerovima te osigurati uravno-
ic/cnu dozu ugodnih poticaja, kao mehanizam nagrađivanja.

31
Mora umiriti svako buđenje savjesti osiguravanjem brojnih
društvenih projekata, ciljeva i pitanja kojima se mladi onda
mogu posvetiti upravo strastvenim nazovi-idealizmom.
Pokojni je dr. Russell Kirk u svome predavanju o moral­
noj mašti upozorio kako će ljudi koji odbacuju ispravan pore­
dak duše i istinsko dobro društva naposljetku baštiniti "oganj
i pokolj". Kada se kulturi uskrati moralna vizija, neizbježno
slijedi uspon "dijabolične mašte". Ono što započinje kao posve
neutemeljeni idealizam, ubrzo prelazi u sferu "omamljujućih
tlapnji", kako bi završilo u "đavolskim režimima". Tirani se
mogu pojaviti u brojnim obličjima te samo one koji nam nepo­
sredno nameću bolna poniženja smjesta prepoznajemo u
istinskome svjetlu. No, što je s razlikovanjem ljudi kada se
tiranin pojavi bez ijednoga zlokobna kostima brutalnih
diktatora? Što se događa kada zablude dolaze pod zamamnim
krinkama te ih promiču daroviti ljudi koji jako dobro znadu
kako se služiti svim sredstvima suvremene psihologije, kako
bi ljudsku maštu pretvorili u instrument koji će služiti
njihovim ciljevima? Koliko će ljudima našega vremena trebati
da bi shvatili kako - jednom kada humanistički osjećaji zami­
jene moralne apsolute - nije daleko trenutak kada će idealisti
stati iskrivljavati savjest u ime slobode i uništavati ljudske
živote u ime humanizma?
Ta je nova vizualna kultura uvelike privlačna, no svejedno
nas tiranizira. Književnost je, pak, demokratična. Možemo
zastati, odložiti knjigu i upustiti se u raspravu s autorom. Kas­
nije joj se ponovno možemo vratiti, nakon što smo imali
vremena razmisliti ili ponešto i sami istražiti. Dok mašta
čitatelja može odabrati na što se želi usmjeriti, kod elektro­
nskoga vizualnog medija um biva bombardiran snažnim

32
podražajima koji zaobilaze kako svjesne, tako i nesvjesne
obrambene mehanizme. Stoga je tragično što istinska knji­
ževnost polako nestaje iz javnih i školskih knjižnica, da bi je
zamijenila prava poplava dječjih knjiga što su ih napisali ljudi
za koje se čini kako su pobornici kultne psihologije ili su se
pak - djelomice ili u cijelosti - "obratili" na neopoganski koz­
mos. Zanimljivo je i to što je njihovo služenje jezikom daleko
bliže djelovanju elektronske kulture, dok su njihove priče
daleko vizualnije od negdašnje nadasve domišljate fikcije.
Navjestitelji su to religije za koju niječu da je upravo to: religija.
No ipak, nova je književnost za mlade nemilice zaokupljena
duhovnim silama, okultnim te poimanjem dobra i zla koje je
g< >iovo uvijek mutno, a ponekad i do kraja izopačeno. Nekoć
mi zmajevi barem izgledali i ponašali se kao zmajevi. Vjerujem
kako to ne samo što odražava istinu u duboko duhovnome
smislu, već je i daleko zanimljivije. Krajolik sa zmajevima
i ijctko je dosadan.

33
 INVAZIJA NA MAŠTU

Za sve one nastavnike i roditelje koji - a da

zapravo točno i ne znaju zašto - nisu odveć
oduševljeni čitavim žanrom suvremene dječje
fantastične književnosti, evo pronicljive
raščlambe u kojoj se točno ukazuje
na problem o kojemu je ovdje riječ.

Invazija na maštu naše djece ima dvije glavne bojišnice.

Prva je degradacija slike čovjeka. Druga je nagrizanje savjesti.
Tako se, primjerice, područje fantastične književnosti, koje
se nekoć bavilo cjelovitim istraživanjem čovjekova mjesta u
svemiru, gotovo i bez našega znanja pretvorilo u leglo gujinje.
Taj je žanr danas gotovo preplavljen kultom horora. Novi val
jezovitih filmova i romana bavi se pomicanjem granica koje
bi prije samo jednoga naraštaja bile posve neprihvatljive.
Upravo su mladi njegove prve žrtve, jer ih fantazija prirodno
privlači te unutar toga žanra pronalaze dostojno poprište
svojega smisla za tajnovitost i pogibeljnost ljudskoga stanja.
No, to je poprište ispunjeno demonskim oblicima te svim
zamislivim čudovištima podsvjesti, pri čemu je - čini se - sve
skupa usmjereno ka sakaćenju tijela, umova i duha dramskih
likova.
Tako su, primjerice, romani R. L. Stine posljednjih godina
praktično zavladali područjem književnosti za mlade. Počam
od 1988. kada se pojavio prvi naslov njegova niza Fear Street
("Ulica straha") te 1992. kada se pojavila serija Goosebumps
("Trnci") preko stotinu milijuna primjeraka njegovih knjiga
našlo je svoj put do ruku mladih. Preko školskih književnih

34
 i luhova, knjižnica te oglašavanja knjiga u prodavaonicama
■ i mirnih kuća do ljekarni, približno četvrt milijuna djece
v ik< >ga mjeseca biva upoznato s njegovim knjigama. Po svojoj
n< patvorenoj izopačenosti, ove priče nadmašuju sve dosad
"b| i\Ijene. Svaka od njih obiluje ubojstvima, grotesknim
pii/orima strave, užasa, sakaćenja ("začinjenima" ulomkom
i ulomkom krvi i kljova). Šok za šokom pogađaju čitateljev
mu dok ili dijete doživljava i kao psihološke, i kao tjelesne
podražaje. Ti su šokovi prikazani sami sebi svrhom, sirovo
i u il|i poput zabave. Uvelike nasuprot tome, trenutačna strava
l«i|a se pojavljuje u klasičnim pričama redovito ima višu svrhu:
< tl| |nj je naglasiti potrebu za hrabrošću, domišljatošću i
/mu ajem; te se priče odnose na odvažne mlade ljude koji se
lm/ nevolje probijaju ka prosvjetljenju, istini i zrelosti; jasno
I m »kazujući kako dobro pobjeđuje zlo. To, međutim, nije slučaj
novim valom šokantne fikcije. Njegovi su "junaci" i "juna-
I. lujc" občino grubi, sebični, ponekad pametni (ali nikako
dri) te nikada ne odrastaju. Ovaj prljavi mali svijet nudi
n/buđenje po minuti, ali je nalik na zapečaćenu sobu iz koje
•i polako odvodi kisik, kako bi ga zamijenilo ozračje noćnih
im n ,i te osjećaj kako su sile zla gotovo svemoguće.
Sline se ne spušta na razinu uvlačenja spolnih aktivnosti
u i i jelu tu sliku, kao što je to slučaj s njegovim brojnim suvre­
menicima. Niti ne mora, jer je zadano područje već osvojio,
i »'.lavlja prostora autorima koji žele tržište istražiti uz pomoć
dr ugili strategija. Nova fikcija namijenjena mladima većinom
veliča bludni grijeh i psihičke moći te ih nudi kao protuotrov
/a zlo. U klasičnim bajkama, dobro na kraju pobjeđuje, dok
zlo biva kažnjeno. No, to u brojnim modernim pričama nije
slučaj, jer je sama narav dobra i zla redefinirana: sada je za

35
junake posve uobičajeno služiti se zlom kako bi porazili zlo,
unatoč činjenici kako i u stvorenu i u pod-stvorenu poretku
to zapravo podrazumijeva vlastiti poraz.
U nizu fantastičnih romana Dime ("Dina"), primjerice,
privlačan mladi kraljević ("pozitivan lik") suprotstavlja se
protivniku koji je personifikacija poroka. Taj je "zlikovac" u
toj mjeri svakog prjezira vrijedan (ubojstvo, mučenje i spolno
nasilje među njegovom su omiljelom "razbibrigom") te, u
usporedbi s njime, mračni kraljević uistinu nalikuje na anđela
svjetlosti. Kraljević je ovisan o psihodeličnim drogama i okul­
tnim silama, pri čemu i jedno i drugo pojačava njegovu spo­
sobnost poražavanja svoga nadasve zloga protivnika. Ujedno
je i vlasnik golemih crva-mesoždera (valja podsjetiti kako je
"crv" jedan od srednjevjekovnih izraza za zmaja). U pozadini
romana "Dina", kao i filma koji je proizašao iz njih, krije se
nadasve oštra inteligencija. Autorov je um u svome viđenju u
stvari religiozan te se koristi taktikom kojom se Sotona često
koristi u svojim pokušajima utjecanja na ljudska pitanja.
Podiže stravično, svima odbojno zlo pa čak i onim najnaiv­
nijima. Potom ga suoči s manjim zlom koje ima privid krjepo-
sti. Ljudi tako pristaju na manje zlo, misleći kako su "spašeni",
dok je zapravo sve vrijeme đavao zapravo i kanio uspostaviti
to manje zlo.
Zla koja se doimlju kao nešto dobro daleko su, u dugo­
ročnom smislu, razornija od onih koja se pojavljuju s rogo­
vima, očnjacima, i zelenom pjenom na ustima!
Razlika možda neće uvijek biti uočljiva čak niti najpozor-
nijim roditeljima. Razmotrite, primjerice, jednu drugu
skupinu fantastičnih filmova: iznimno uspješnu seriju Ratovi
zvijezda (izvorno: "Star Wars"), od kojih se prvi pojavio 1977.

36
ic doživio još dva nastavka. Tvorevine su to kinematografskoga
genija, tako privlačni i zabavni te im je gotovo nemoguće odo­
ljeti. Sjajni središnji lik, Luke Skywalker, takva je "dobrica"
da njegova junačka borba protiv mnoštva zlih protivnika nali-
k uje na bitke srednjovjekovnih vitezova. Štoviše, čak ga i zovu
"vitezom", iako nije posvećen viteštvu i obrani kršćanstva, već
poučen u drevnoj i tajnovitoj religiji. I on se služi nadnarav­
nim moćima kako bi porazio niže oblike zla, različite odbojne
I personifikacije poroka. Naposljetku se sukobljava i s "Carem",
koji je utjelovljenje duhovnoga zla. Luke, car, i različiti drugi
likovi, služe se kozmičnom, neosobnom energijom koju zovu
"Sila", božanskom energijom koja kola svemirom. Postoji
"svijetla strana Sile" i "tamna strana Sile". Ona po sebi nije niti
dobra niti zla, već ta svojstva poprima u skladu s onime koji
je koristi, kao i s načinom na koji je koristi.
U ovoj filmskoj trilogiji ima puno toga za pohvalu, poput
poruke kako dobro pobjeđuje zlo, ako hrabro ustrajemo do
kraja. Romantična je strana priče prigušena i obrađena s
I I pravo nevjerojatnim osjećajem za stvarni smisao ljubavi (uz

iznimku dvaju kratkih prizora). Ostale poruke: likovi su

nedvosmisleno ili na strani dobra ili na strani zla; čak niti
protu-junaku, Han Solou, nije dopušteno takvim i ostati.
Postaje bolji čovjek putem izazova podvrgavanja vlasti i
žrtvovanja za druge. Luke u više navrata sluša riječi svoga
učitelja neka se ne koristi zlom kako bi porazio zlo, jer bi to
značilo i sam se predati zlu. Upozorava ga također i neka se
k Ioni srdžbe i osvetoljubivosti te neka ih nadvlada. U završnom
II I mu, Luke napušta sve svoje moći te odbija podleći njima se
poslužiti u svom bijesu. Upravo u toj bespomoćnosti otkriva
svoju stvarnu moralnu snagu, što je ključna točka "obraćenja"

37
 zloga Darth Vadera. Konačna je poruka niza: milosrđe i ljubav
jači su od grijeha i mržnje.
No svejedno, ovaj se film ne može ocjenjivati kao izolirana
jedinica, kao da bi bio hermetično zapečaćen u nekakvu anti-
septičnu izolacijskom odjelu. Riječ je o golemom kulturnom
znaku, dijelu širega kulturnoga pomaka. Ako "Dina" predstav­
lja novi gnosticizam izražen agresivno i otvoreno, Ratovi zvi­
jezda neka su vrsta "blagoga gnosticizma", u kojemu je gnoza
podvodna struja podno površinskoga valovlja nekolicine
kršćanskih načela. Važno je na ovom se mjestu prisjetiti kako
je za vrijeme drugoga stoljeća postojalo nekoliko takozvanih
"kršćanskih gnostičnih" sljedbi, koje su pokušale kršćanstvo
izmiriti s poganstvom, usvojivši brojne hvalevrijedne ele­
mente prave vjere. Slično tome, Luke i njegova družba djeluju
u skladu sa svakoga divljenja vrijednim moralnim kodeksom,
no valja nam se zapitati koji je moralni temelj toga kodeksa te
koji je njegov izvor. Nigdje se, naime, ne spominje transcen­
dentalni Bog, niti se na bilo koji način pokušava odrediti izvor
"Sile". Nadalje, zbog čega se služenje psihičkim moćima smatra
prihvatljivim?
Jedna od glavnih tema u ovome nizu filmova jest kako
služenje tim nadnaravnim moćima učvršćuje dobro, dok su
one u našemu svijetu povezane isključivo sa zlim silama.
Štoviše, ključni su likovi u zbacivanju zloga carstva Jediji,
prosvijetljena elita, upućenici, posjedovatelji tajnih znanja.
Nije li to gnosticizam?
Sva ta pitanja zaslužuju makar pomno proučavanje niza
o kojemu je riječ od strane roditelja, budući da su filmovi
izmijenjeni i ponovno objavljeni 1997. te tako mogu izvršiti
utjecaj na posve nov naraštaj mladih. Najvažnije pitanje što

38
bismo si ga trebali postaviti glasi: koje će iskrivljenje nanijeti
više štete: otvorena laž ili pak laž pomiješana s istinama za
kojima žeđamo.

39
 SIMBOLIKA OKULTNOG
KAO GLAVNA METAFORA

Ako katolički intelektualni život padne pod

dominaciju iskonskih simpatija i antipatija,
počet ćemo i sami pridonositi mračnoj
budućnosti zapadnjačke civilizacije. Možda
ćemo pridonijeti čak i stvaranju rase super-
impresionista, nesposobnih za ispravno
razlučivanje. To je duboko zabrinjavajući trend.
Njegovi će plodovi biti povodom još daleko većoj
zabrinutosti.

COMBERMERE, Ontario, 6. prosinca 2001. (Zenit.org). -

Kako film "Harry Potter i kamen mudraca" ruši rekorde na
kino-blagajnama, ZENIT se obratio poznatome kanadskome
piscu Michaelu D. O’Brienu sa zamolbom neka prokomentira
tu pojavu. O’Brienova djela uključuju roman Posljednja
vremena te kritiku poganizacije dječje kulture: Krajolik sa
zmajevima: bitka za um vašega djeteta (Ignatius Press).

- Mnogi su kritični prema knjigama o Harryju Potteru,

jer tvrde kako je opasno djecu izlagati vradžbinama i
okultnome. Što vi na to kažete?
O’Brien: Triput sam pročitao četiri sveska niza romana
o Harryju Potteru te sam svaki puta jasnije spoznavao ozbiljne
nedostatke ovih romana.
Najočitiji je problem, dakako, autoričino služenje svijetom
simbolike okultnoga kao glavne metafore, kao i okultnim
djelatnostima kao dramatskim pokretačem zapleta. Ona ih

40
mladim čitateljima predstavlja kroz privlačne primjere kao
si <) su Harry i Hermiona, učenici škole u kojoj se uče vradžbine
i čarobnjaštvo. To bi moglo dovesti do snižavanja djetetova
1 1 p reza - kako podsvjesnoga, tako i duhovnoga - s obzirom na

stvarne okultne djelatnosti, koje su i sveprisutne i sve

prisutnije.
Razumski, djeca shvaćaju kako element fantazije u
k njigama nije "stvaran." No, u emocionalnom i podsvjesnom
smislu, mladi ga čitatelj prima kao stvarnost. Stvar dalje
komplicira činjenica kako je svijet oko nas prepun prilika
upuštanja u okultne subkulture za mlade, gdje se onda neke
od I larryjevih moći uistinu i nude kao stvarne.
- Kritičari Harryja Pottera uviđaju veliku razliku
između autora poput Tolkiena i C.S. Lewisa koji se,
prema njihovim tvrdnjama, magijskim elementima
služe na kršćanski način, s jedne strane, te knjiga J.K.
Kovvling s druge, gdje se magija prikazuje na gnostičan
i poganski način.
O’Brien: Razlike su uistinu velike, rekao bih apsolutne.
Sličnost između djela kršćanskih autora fantastičnih priča i
Kovvlingove samo je površinska. Jest, i u jednima i u drugima
prisutna je "magija". No, Tolkien i Lewis neprestano u svojim
romanima upozoravaju na opasnosti što ih magija sa sobom
donosi.
Tolkienov je stav u tom pogledu osobito jasan. U svome
velikom epskom djelu Gospodarprstenova, kao i u svome
icmeljnom djelu, Silmarillion, pokazuje kako sile kojima se
i < ivjek nema prava služiti redovito na njega imaju pogibeljan
i ići nak. Jedino se viši stvorovi njegova izmišljena svijeta služe
nadnaravnim moćima i to redovito kao dar od Boga.

41
 Zli su likovi u toj priči zlorabili te darove, odnosno - kada
je, pak, riječ o ljudima - pokušali su ih prisvojiti sebi, no tako
su pali u njihovu zamku i na kraju od njih bili uništeni. Nadalje,
"magija" Tolkienova pod-stvorenoga svijeta zapravo ne nali­
kuje magijskim praksama stvarnoga svijeta. On se trudi to obja­
sniti u svojoj zbirci pisama, gdje izražava određenu zabrinutost
neće li čitatelji možda pogrešno shvatiti njegove nakane.
U svome nizu fantastičnih romana za djecu, "Narnijske
kronike", kao i njegovoj kozmičnoj trilogiji za odrasle, C.S.
Lewis također u više navrata prikazuje zavodljivost sila koje
čovjeku ne pripadaju, osobito kada si ih čovjek pokušava
prisvojiti kao oblik gnostična nastojanja oko stjecanja moći.
Oba ova kršćanska pisca čvrsto ističu činjenicu kako pora-
žavanje radikalnog zla ovisi o poniznosti, hrabrosti, ljubavi,
požrtvovnosti - riječju, našim naravnim ljudskim krjepostima.
- Na koji se način to razlikuje od pristupa Rowlin-
gove romanima o H. Potteru?
O’Brien: Potterov svijet Rowlingove jest u svojoj suštini
gnostičan. Magija je prikazana kao urođeno svojstvo ljudske
naravi što je samo valja probuditi i formirati nastojanjem oko
stjecanja ezoterijskih znanja i moći.
Nema čak ni daška božanske prisutnosti, dok svjetovi
Tolkiena i Lewisa upravo odišu tim, iako neizrečenim, pri­
sustvom. U Potterovu je svijetu magija prikazana kao moralno
neutralna sila koja u rukama "dobrih" likova služi dobru, dok
u rukama negativnih likova služi zlu.
Kada se rat između dobra i zla prikaže kao uzbudljiv te u
emocionalnome smislu nadasve poticajan, u mladoga će se
čitatelja duboko usjeći poruke o načinu na koji "dobri" likovi
pobjeđuju zlo.

42
 Tolkienov središnji lik, Frodo, poražava zlo ostajući vjeran
istini, odbacujući služenje nezakonitim silama te pokazujući
ustrajnost, kad nastupe slabosti. Središnji lik Rowlingove
pobjeđuje zlo skupljanjem dostatne moći kako bi nadvladao
svoga najljućega neprijatelja, no upravo se tom istom moći
sluzi i njegov protivnik.
Jednostavna tvrdnja kako knjige o Potteru dobro prika­
zuju boljim od zla nije dostatna obrana ove serije. Rowlingova
je upravo radikalno pomutila crte koje dobro dijele od zla,
istovremeno redefinirajući neke od njih. Pravo pitanje glasi:
kakva je narav dobra i zla kakvima ih je ona prikazala te kako
su prikazani u filmu.
- Drugi, pak u ovim pričama vide klasičnu dječju
bajku, unatoč magijskim elementima, koja govori o
borbi dobra protiv zla. Koji pozitivni elementi za čita­
telje postoje u tim knjigama?
O’Brien: Uistinu su iznimno rijetka djela kulture, ma
Kako puna nedostataka, koja ne bi sadržavala makar neke pozi-
i iv ne elemente. No, to nikako nije argument u prilog davanja
uvelike neuredna materijala našoj djeci.
11 nizu romana o Potteru, pokušava se oslikati hrabrost i
lojalnost u "dobrim" likovima. No, hrabrost i lojalnost odlike
su svih ljudi, pa čak i onih koji se bave najgorim oblicima
poganstva.
Valja primijetiti kako djeca čitaju fikciju s drugačijom
sviješću od odraslih. To je nešto što su oni kršćanski predstav­
nici koji su pisali komentare u prilog Potteru zanemarili.
Zaboravljaju kako su djeca u razvojnom stupnju te se njihovo
shvaćanje stvarnosti oblikuje na svakom koraku. Fantastična
k njiževnost, ma kako neizmjerno maštovita mogla biti, učvrš­

43
ćuje moralni poredak svijeta u djetetovu umu. Pokvarena ga
fantastika tako potkopava. Potterov svijet predstavlja iskriv­
ljenu, pokvarenu fantastiku, uz nešto kozmetike. Kozmetika
su u ovome slučaju "vrijednosti" što ih je autorica utkala u
priču.
U suvremenoj smo se kulturi svi naučili potrošiti odre­
đenu količinu otrova u obrocima; štoviše, većina nas više niti
ne prepoznaje otrov. Vjerujem kako upravo poradi toga brojni
pedagozi i roditelji jednostavno ne uviđaju razmjere problema
vezanoga uz knjige o H. Potteru.
- Smatrate li kako su čaranje i vraćanje jedini nedo­
statak romana o H. Potteru?
O’Brien: U ovim knjigama ima i drugih ozbiljnih pro­
blema, koji se napose odnose na pitanje autoriteta i poslu­
šnosti.
Harry rijetko biva kažnjen za svoje prijestupe, dok ga
obično kažnjavaju negativni primjeri autoriteta u knjizi.
Primjeri pozitivna autoriteta Harryja zapravo nagrađuju za
neposluh, ukoliko ovaj naizgled urodi nekim dobrom. Nje­
gove laži, osvetoljubivost i zloporaba moći vrlo se često, jedno­
stavno, zanemaruju. Načelo prema kojemu "cilj opravdava
sredstva" dominira čitavim nizom.
Moralni se kod pohvaljuje samo praznim riječima - nikada
konkretno - dok se zapravo ta ista etika potkopava na svakome
koraku. Još jedan problem predstavlja također i neprestano
služenje odbojnim pojedinostima, čime se umanjuje nesvjesna
odbojnost djece prema svemu što je stravično i nastrano.
Tako se, primjerice, na jednom satu učenike uči rezanju
korijenja manđragore, koje je nalik živim ljudskim bebama,
kako bi ih se koristilo u spremanju napitka. To u najmanjem

44
slučaju može dovesti do nesvjesnoga smanjenja svijesti o
stvarnoj težini pobačaja.
- Posljednjih godina raste zanimanje za teme veza­
ne uz okultno. Zbog čega je tako?
O’Brien: Nevjerojatan porast zanimanja za okultne
"duhovnosti" simptom je sloma svjetovnjaštva. Ljudska narav
I >< »sjeduje urođenu glad za svetom onostranošću, svetošću, u
kojoj čovjek pronalazi svoj istinski identitet i vrijednost.
I ikoliko mu to biva uskraćeno, u njemu se stvara praznina.
Ako naše crkvene zajednice ne pruže puninu katoličke
vjere idućemu naraštaju, ako mladima ne podarimo vjerodo­
s t o j a n i stvaran duhovni život, oni će poći u potragu u drugim
smjerovima te će ih dočekati područje nazovi-mističnoga,
lako često povezano s đavolskim.
Knjige o Potteru otvaraju vrata u taj svijet. Već više od
g< >đine dana kako u svjetovnim, tako i u vjerskim časopisima,
pojavljuju se članci u kojima se donose dokazi kako ovaj niz
romana premošćuje jaz između normalne djece i svijeta tmine.
Nakon pojave filmske verzije prvoga sveska - pri čemu su
svi izgledi kako će ovaj film postići upravo rekordnu gledanost
na djelu je i dodatna dimenzija psihološkog utjecaja.
Svakome je ozbiljnom proučavatelju suvremenih medija
I x »znata moć filma u preoblikovanju svijesti. Koristeći se kako
otvorenim, tako i "nadzemaljskim" tehnikama, može zaobići
prirodnu kritičnu sposobnost uma. Zanimljivo je primijetiti
kako, čak i u samim knjigama, način na koji se Rowlingova
služi slikama i ritmom, zapravo potječe od tehnika vizualnih
medija.
-Je li zanimanje za okultno među mladima znak po­
manjkanja kršćanskoga utjecaja na modernu kulturu?

45
 O’Brien: Dio ovoga problema svakako je i nedostatak
istinski kršćanske kulture. Nikada nije dovoljno, jednostavno,
nezdrave utjecaje držati podalje od naše djece. Prvenstveni
je zadatak dati im dobru hranu za maštu, pružajući im tako
priliku neka se zaljube u veliku pustolovinu postojanja.
Općenito govoreći, moderna je kultura sjaj i čudo
postojanja zamijenila jeftinim uzbuđenjima. Romani o Potteru
prava su proslava jeftinih uzbuđenja, površno umočenih u
ponešto nazovi-morala. Taj je moral iznimno plitak; dok su
izopačene poruke: kako otvorene, tako i prijetvorne, svepri­
sutne.
No, fenomen H. Pottera moramo sagledati unutar širega
okružja ne samo ideološke pomutnje postojećega društveno-
povijesnoga trenutka, već i nezapamćene moći nove medijske
kulture, kada je riječ o preoblikovanju našega shvaćanja
stvarnosti. Žurno moramo shvatiti kako se narav duhovnoga
boja u koji smo svi uključeni velikom brzinom mijenja te ulazi
u novu fazu intenziteta.
- Što bi roditelji trebali poduzeti kako bi svoju djecu
sigurno proveli kroz hridine moderne kulture?
O’Brien: Prije svega, roditelji trebaju priznati kako
problem postoji. Većina naših katoličkih roditelja još uvijek
nije svjesna duhovne navale, čije je bojno polje prvenstveno
kultura.
Kultura nas određuje u odnosu prema nama samima,
govori nam što je vrijedno, što je bezazleno, a što pogibeljno;
koji je stvarni smisao postojanja. Moramo shvatiti kako je
vrijeme u kojem živimo uistinu jedinstveno te kako je bom­
bardiranje naših umova snažnim slikama i porukama bez
presedana u ljudskoj povijesti.

46
 Neprestani nasrtaj indoktrinacije na živote naše djece
događa se kroz filmove, video zapise, knjige, glazbu, kao i sve
ostale oblike društvene komunikacije pri čemu je pritisak
vršnjaka također među njima. Roditelji trebaju biti upoznati
s onime što se uistinu zbiva u kulturi mladih.
Već i sam opseg i složenost ovoga materijala, međutim,
onemogućuje upoznavanje s apsolutno svime. Radi toga nam
valja svakodnevno moliti za duhovnu zaštitu naših obitelji;
moliti Boga za izvanredne darove mudrosti i razlikovanja.
Također trebamo moliti i Duha Svetoga za razvijanje
unutarnjega barometra, ili radara, koji će u nama oglasiti
uzbunu svaki put kad se u obitelji pojave loši utjecaji. Napo­
sljetku, ali nikako ne i posljednje, tu je i dar odvažnosti, odvaž­
nosti uz pomoć koje ćemo se čvrsto i s ljubavlju oprijeti na­
srtajima.
-Jedna od posljedica ovih romana jest i pobuđi­
vanje zanimanja za čitanje u djece. Nije li to pozitivan
znak?
O’Brien: Iako je istina kako su romani o Potteru čitav taj
naraštaj zainteresirali za čitanje, moram kazati kako je to tek
površna njihova obrana. Hoće li, naime, 100 milijuna mladih
Harryjevih obožavatelja sada posegnuti za Tolkienom, Dick-
ensom i Tvvainom?
Ili će se pak upustiti u potragu za daljnjim uzbuđenjima
za koja im je Rowlingova otvorila tek? Postoji puno izopačene
književnosti, dobro napisana materijala, koja možda i stvara
naviku čitanja, ali istovremeno ubrzava propadanje moralne
svijesti.
- Vi, dakle, držite kako pismenost nije od iznimne
važnosti za razvoj zdrava djeteta?

47
 O’Brien: Pismenost oplemenjena razabiranjem - istinska
pismenost - od iznimno je velike važnosti za formaciju djeteta.
No, pismenost sama po sebi nikada ne može biti dovoljna.
Ima li želja za čitanjem fikcije veću vrijednost od moralne
formacije djeteta? Je li ikakva knjiga bolja od nikakve? Bismo
li svojoj djeci dali zdjelu variva u kojoj ima i doza otrova,
jednostavno stoga što u njemu ima i drugih, dobrih sastojaka?
Jasno kako ne bismo.
Pri odlučivanju što ćemo ponuditi svojoj djeci, uvijek je
potrebno razlučivanje. Zašto onda odbacujemo ovo temeljno
razumijevanje, kada je posrijedi nezdrav kulturni materijal?
Razumni kršćanski roditelji ne bi svojoj djeci dopustili
čitati niz uzbudljivih knjiga u kojima se opisuje simpatična
mladež koja raspačava drogu ili bludniči, ili druge izlaže
mučenju. Ne bismo svojoj djeci dali fikciju u kojoj se skupina
"dobrih preljubnika" bori protiv one "zlih preljubnika".
Ne bismo davanje ovih knjiga svojoj djeci opravdavali
isticanjem dobrih strana njihovih likova. Zašto smo onda
prihvatili niz romana u kojima se veliča i normalizira okultno,
iako je ono jednako pogubno za dušu kao i bludni grijeh, ako
ne i više od toga?
- Neki književni kritičari i znanstvenici tvrde kako
romani o Potteru predstavljaju vrijedan doprinos kul­
turi. Zašto njih ne zabrinjavaju problemi što ih vi uvi­
đate u ovim knjigama?
O’Brien: Zaista me čudi promicanje romana o Potteru u
određenim kršćanskim krugovima, pa čak i među nekim
katoličkim akademicima. Možda je tomu krivo njihovo
nepoznavanje snage mašte. Možda je čak riječ i o prekomjernu
oslanjanju na pojedinačni um, kao da bi željeli kazati: "Tako
sam inteligentan i moje je dijete tako inteligentno te možemo
uživati u neracionalnome i izopačenome, a da ono ne utječe
na nas, pa stoga zapravo niti nije riječ o nečem iskvarenom."
Ovaj se non sequitur (neslaganje) temelji na pogrešnoj
pretpostavci kako je maštu moguće sigurno zadržati u
nepropusnu djeliću mozga. Iako je to samo pretpostavka,
moguće je kako je na djelu također i određeni strah u njihovoj
žustroj te ne uvijek objektivnoj reakciji na kritiku romana o
Potteru. Je li njihova pretjerana reakcija možda uzrokovana
strahom od protu-intelektualizma, strahom od "fundamenta­
lizma," pa čak možda i od gubitka kredibiliteta među drugim
akademicima? Nisam siguran. U svakom slučaju, sve to
upućuje na nerazumijevanje cjelovita odnosa između vjere i
kulture, između mašte i svijeta djelovanja.
U skladu s time, Potterovi zagovornici izvlače pojedinosti
iz romana koji ukazuju na neku vrstu "morala" u tome nizu,
zapravo više određena niza "vrijednosti" - da se poslužim mo­
dernim izrazom - negoli istinskoga morala.
Njihov pristup držim poprilično prosvjetljujućim. Svaki
ozbiljni znanstvenik znade kako je empirijske "dokaze" za bilo
koju teoriju moguće pronaći selektivnim izvlačenjem unutar
opsežnoga izvornoga materijala te kako to može biti nadasve
pogrešno.
Kada znanstvenik polazi od a priori potrebe pronalaženja
podataka u prilog onome čemu je i sam sklon, istina se negdje
putem gubi. Upravo je to srž problema za sve nas: neovisno o
lome rukovodimo li se osobnom privlačnošću ili pak odboj-
nošću svijeta Harryja Pottera, moramo se zapitati razmišlja­
mo li u skladu s načelima ili se jednostavno prepuštamo osje­
ćajima.

49
 Ako katolički intelektualni život padne pod dominaciju
iskonskih simpatija i antipatija, počet ćemo i sami doprinositi
mračnoj budućnosti zapadnjačke civilizacije. Možda ćemo
pridonijeti čak i stvaranju rase super-impresionista, nespo­
sobnih za ispravno razlučivanje. To je duboko zabrinjavajući
trend. Njegovi će plodovi biti povodom još daleko većoj
zabrinutosti.

50
 METAFIZIKA SE UČI IZ PRIČA

Promišljeni katolici i ostali kršćani snažne

vjere jednostavno izražavaju svoju ozbiljnu
zabrinutost nizom dječjih knjiga čija je
središnja dinamika svijet magije i vražbina -
djelatnosti za koje u Svetome Pismu stoji
kako se "gade" Gospodinu te koje Crkva
u potpunosti osuđuje.

COMBERMERE, Ontario, 18.prosinca2001. (Zenit.org).

ZENIT-ov Forum o fenomenu Harryja Pottera od 6. prosinca
potaknuo je rekordni broj elektronske pošte od čitatelja. Kako
bi nastavio raspravu, ZENIT se još jednom obratio
kanadskome piscu Michaelu D. O’Brienu sa zamolbom neka
pojasni svoju kritiku knjiga J. K. Rowling.

- Neki kažu kako nastrojenost protiv Harryja Pot-

tera odražava nezdravo dijeljenje svjetovne kulture od
katoličke vjere. Može li se to smatrati primjerom po­
vlačenja katolika iz svijeta?
O’Brien: Vjerujem kako kontroverza koja se razvila oko
romana o Potteru upućuje na upravo suprotno. Kod ovih, kao
i sličnih pitanja, brojni katolici pomno promišljaju svjetovnu
kulturu, odbijajući pasivnošću, koja ništa ne preispituje,
konzumirati sve što nam ona uputi.
Ne smatram kako je mentalitet geto zdrav, a moje mišljenje
dijele i drugi katolici koje poznajem, uključujući tu i neke
ozbiljne znanstvenike, koji imaju određenu nepovjerljivost
glede romana o Potteru. Ne zagovaramo potrebu da roditelji

51
svoju djecu drže u karanteni, već kao prvi učitelji svoje djece,
prepoznajemo potrebu za pomnim razlučivanjem, dok istra­
žujemo modernu kulturu.
Ključni elementi potrebni kod prijepornog pitanja oko
romana i filmova o Potteru jesu duhovno razlikovanje i intelek­
tualne različitosti. Nažalost, već je toliko ishitrene retorike
potrošeno na ovu temu te je trijezno prosuđivanje zasjenjeno
pogrešnim, međusobno isključivim mentalnim sklopovima.
Stoga se mnogima sada čini kako mogu birati isključivo
sljedeće dvije strane: racionalnu i kulturno prihvatljivu pote-
rovsku ili pak neracionalnu, paranoičnu protu-poterovsku.
Jesu li to uistinu jedine opcije? Ne bih rekao.
- Govori se kako katolici koji kritiziraju romane o
Potteru predstavljaju nov i opasan oblik fundamenta­
lizma. Slažete li se s tim?
O’Brien: Vrlo je mnogo prozivanja u raspri oko Pottera,
što je znak kako se stvarno razmišljanje povuklo u drugi plan.
Čini se kako se danas sve fundamentaliste trpa u isti koš:
islamske militante koji bacaju bombe, nedužne bakice koje
pred klinikama govore protiv pobačaja, pravovjerne katoličke
znanstvenike koji poučavaju puninu katoličke vjere. Nažalost,
sve ih se "časti" istim porugama. Stoga mnogi ljudi danas misle
kako je svatko tko se čvrsto drži svojega uvjerenja, osobito iz
vjerskih ili moralnih razloga, zapravo opasan fanatik.
Niti jedna promišljena kritika romana o Potteru što sam
ih ja pročitao ne zagovara bombardiranje Hollywoođa ili
spaljivanje knjiga o Potteru na ulicama New Yorka ili pak
Londona, uz oduševljenu gomilu okupljenu oko lomače.
Promišljeni katolici i ostali kršćani snažne vjere jedno­
stavno izražavaju svoju ozbiljnu zabrinutost nizom dječjih

52
knjiga čija je središnja dinamika svijet magije i vražbina, dje­
latnosti za koje u Svetome Pismu stoji kako se "gade" Gospo­
dinu te koje Crkva u potpunosti osuđuje.
Njihove su riječi: "Dobro promislimo prije no što ćemo
ovo dati svojoj djeci." Isto bismo učinili i za igračke koje potiču
okrutnost i nasilje ili pak časopise koji donose nepatvorenu
golotinju. Zašto onda ne bismo istu zabrinutost izrazili i u
svezi s knjigama koje zagovaraju nešto jednako pogibeljno za
dobrobit djece? Je li to fundamentalizam?
- Time ne mislite kako bi takve knjige trebalo zabra-
niti ili zapaliti?
O’Brien: Podržavam građansko pravo svake osobe na
pisanje i objavljivanje takvih djela. No, podržavam također i
pravo roditelja da ih ne drže u svojoj kući te javno iznose
njihove nedostatke.
Kritičare romana o Potteru neki su opisali kao palitelje
knjiga te su čak išli tako daleko i izjavili kako se unutar katoli­
čanstva pojavljuje neka vrsta talibanskoga mentaliteta. Ta je
optužba u tolikoj mjeri netočna te bi je se moglo smatrati
upravo smiješnom, kad ne bi bila toliko podjarivačka.
Svaki razuman kršćanin znade kako bi teokratsko društvo
bilo ravno samouništenju te kako bi jedna od njegovih nega-
tivnih posljedica bilo potkopavanje osobne slobode nužne
za zdravo društvo, dostojanstvo ljudske osobe i širenje Evan­
đelja.
Štoviše, svaki objektivni promatrač zapadnoga svijeta vrlo
dobro znade kako su najrazornije tiranije našega doba
proizašle iz ideologija svjetovnih država i materijalističkih
l ilozofija. Njihovo je najnovije očitovanje društvena revolucija
omogućena medijskom kulturom.

53
 Moja supruga i ja često svojoj djeci dajemo svjetovni kul­
turni materijal koji po sebi nije protukšćanski. U kući imamo
na tisuće knjiga te brojne među njima pripadaju upravo fikciji.
Međutim, u našemu smo biranju osobito pozorni. Možda je
riječ o semantičkome problemu - riječ "diskriminacija" danas
se povezuje s nepravednom predrasudom (u engleskome
jeziku ona nema tako negativno značenje kao u hrvat­
skome, gdje bi točnija bila možda riječ "distinkcija", kao
neutralnija, op. prev). Upravo se ta distinkcija - čini se - u
raspravi izgubila.
Ovo se pitanje, barem djelomice, vrti oko jednoga zapravo
staroga problema, što su ga unutar katoličke filozofije dobro
izrazili Jacques Maritain i Etienne Gilson: dijaloga između
prava umjetnosti i prava zdravoga razuma. Katolički bi um
ustvrdio kako je neovisnost umjetnosti neophodni dio
naravnoga zakona, što ne znači kako je valja svesti na sredstvo
kvarenja, već ona mora pronaći svoju odgovarajuću ulogu
unutar božanskoga poretka.
Nikada se ne smije prometnuti u samodostatan apsolut;
uvijek treba nastojati pridonositi konačnome dobru čovjeka,
a to je spasenje.
Ne kažem da se umjetnost treba sastojati od lako shvat­
ljivih poučnih komada. Razumije se kako se velika umjetnička
djela mogu stvoriti i bez otvorenih kršćanskih poruka. Tako
je - primjerice -Tolkien savršeno u tome uspio. Jednostavno
postavljam pitanje: olakšavaju li knjige o Harryju Potteru djeci
ulazak u raj ili ga naprotiv otežavaju?
- Želite li reći kako će knjige i filmovi o Harryju
Potteru neizbježno svojih 100 milijuna čitatelja odvesti
u sotonske kultove i vještičje udruge?

54
 O’Brien: Ne, nipošto. Broj djece koja će iz Potterova
svijeta prijeći u stvarni svijet magije razmjerno je malen.
Naglašavam ovdje riječ razmjerno. No, s obzirom na
opsežnost marketinških poteza i dosad nezapamćenu
popularnost tih knjiga i filmova, čak i malena manjina čitatelja
namamljenih u okultne podkulture zapravo može
predstavljati velik broj duša, veliku štetu. Nije li već i samo
jedno izgubljeno dijete prava tragedija?
Razumije se kako romani o Potteru sadrže i neke po­
zitivne elemente. Moji prijatelji koji su te romane počeli čitati
svojim obiteljima obično ističu upravo njih. Svoju su odluku
pritom donijeli na temelju prvoga sveska, koji je - unatoč svojih
problema - ujedno i "najpitomiji" dosad objavljen.
Kao što je Rowlingova sama izjavila, svaki je sljedeći sve-
zak sve mračniji. Moj cilj nije jednostavno otpisati niz romana
koji su očigledno mladim čitateljima donijeli obilje užitka.
Želja mi je istražiti fenomen koji upućuje na jedno daleko
šire pitanje: potrebu nas katolika za pomnijim razlučivanjem
dobrih strana svih kulturnih utjecaja.
Većina djece metafiziku ne uči od teologa, već iz priča.
Radi toga nam valja razmisliti o tome kakvu to metafiziku
poučava bilo koje djelo fikcije. Jedinstvenu milost rodi-
teljskoga razlučivanja nikada ne valja prepustiti krojačima
mišljenja, bez obzira na to daju li ti "stručnjaci" spremno
odobravanje ili pak neupitnu osudu. Crkva roditelje poziva
neka budu proaktivni, a to znači, aktivno uključeni u izgra­
đivanje vitalne kulture za našu djecu, odgajajući krjepost i
razvijajući njihov moralni kompas.
Katekizam Katoličke Crkve (v. 1804-1811) opisuje ljud­
ske krjeposti kao čvrste stavove, jasne odrednice, stečeno

55
usavršenje uma i volje, koji upravljaju našim potezima, dovode
u red naše strasti te rukovode našim ponašanjem u skladu s
razumom i vjerom, omogućujući tako vođenje moralno
ispravna života.
U stoljećima koja su prethodila 20-om bilo je opće pri­
hvaćeno kako njegovanje osobnih krjeposti poput razbori­
tosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti predstavlja nužni
temelj za istinski sretan i plodonosan život. Zamjena toga
poimanja višeznačnim pojmom "vrijednosti" pridonijela je
moralnoj nepismenosti i pomutnji koje sada dominiraju
dobrim dijelom našega društva.
Kada je riječ o romanima o Potteru, roditelji i pedagozi
trebaju postaviti neka žurna pitanja: čak i ako knjige sadrže
neke vrijednosti, promiču li krjepost ili je naprotiv potko­
pavaju? Čak i ako se većina čitatelja ne odluči upustiti u
okultne subkulture, koje su druge moguće posljedice?
Ako su naravni i duhovni oprez u djetetovu umu sma­
njeni, ako je njegovo poimanje morala poljuljano, a mudar
auktoritet potkopan, kakvi li će drugi neuredni interesi i dje­
latnosti uslijediti, kada kasnije bude vršilo svoje životne izbo­
re? Vjerujem kako romane o Potteru valja ispitati u skladu s
tim načelima, budući da narušavanje načela uvelike upućuje
na dugoročne negativne posljedice u društvu. Tako se i pre­
često zakašnjeli oprez sa žaljenjem pokušava nadoknaditi.

56
 SLJEDEĆA FAZA
DEKRISTIJANIZACIJA BAJKI?
(nastavak)

Ja se prvi protivim suđenjima vješticama iz

Salema. Držim kako mogućnost da bi se to
ponovilo gotovo i ne postoji. Ne, stvarna
opasnost leži upravo u suprotnom smjeru.
Suvremena vještica slobodna je činiti što želi -
davati intervju u nekoj TV-emisiji, napisati
bestseler, održati prezentaciju u osnovnoj školi o
vraćanju, ili pak osnovati katedru za žensku
duhovnost na nekome od katoličkih sveučilišta.

Tvrdi se kako su kultovi u opadanju te stoga ne bi

bilo točno reći kako su djeca danas u većoj pogibli pot-
padanja pod njihov utjecaj.
O’Brien: Čak i da je tako, to ništa ne mijenja na stvari,
Statistika može jako zavarati. Koliko ima stvarnog opadanja
teško je utvrditi. Jedan moj prijatelj svećenik, koji je prije
nekoliko godina radio u katoličkom informacijskom uredu u
pariškoj nadbiskupiji, rekao mi je kako je u gradu u to vrijeme
djelovalo približno 500 poznatih poganskih kultova te kako
ili je vjerojatno još i više djelovalo u tajnosti.
Zapravo, sama je okultna praksa u porastu, samo što to
obično nije povezano s javnim kultovima ili pak organiza-
cijama. Ona sada predstavlja glavni pravac, osobito među mla­
dima, koji se upuštaju u čaranje i vraćanje u sve većem broju
putem interneta, okultnih trgovina, knjižara, pritiska vršnjaka,
itd. kako privatnim, tako i poluprivatnim kanalima.

57
 Otac Gabriele Amorth, u svojoj knjizi Egzorcist govori
| Duh i voda, 1998.] istražuje tu pojavu. On je glavni egzorcist
rimske biskupije te može mnogo toga reći o porastu vraćanja
i čaranja, kao i štetnim posljedicama svega toga po mladi na­
raštaj putem đavolskoga utjecaja. Kao glavni razlog pritom
navodi množenje privlačnosti okultnoga putem knjiga,
filmova, video zapisa i interneta.
- U svojim člancima na tu temu, romane o Potteru
spominjete kao gnostične. Nije li to netočno, budući
su gnostici bili dualisti? Oni su materijalno stvoreno
doživljavali kao zlo, a samo duhovne stvari kao dobre.
Svijet Harryja Pottera pun je zabave, dok njegovi likovi
uživaju u pustolovinama, zabavama, hrani i prijatelj­
stvu. Zvuči pozitivno, puno života.
O’Brien: U prvom i drugom stoljeću bilo je raznih gnos-
tičnih sljedbi, dok je u trećemu st. došlo do njihova opadanja.
No, gnosticizam nikada nije dokraja nestao, već se kroz sto­
ljeća koja su uslijedila pojavljivao u najrazličitijim oblicima,
napose srednjevjekovnoj alkemiji, kao i kasnijim okultnim
pokretima našega doba.
Znakovito je kako najnovija izopačenja tradicionalnih
bajki - pod čime podrazumijevam ublažavanje vječnih simbola
zla, a ponekad i premet metafora dobra i zla - potječu od pisaca
koji su bili uključeni u ezoterijske vjerske pokrete 19. i 20.
stoljeća. Niz modernih filmskih obrada klasičnih bajki zapravo
su dekristijanizirane inačice književnosti koja je nekoć snažila
moralni poredak svemira, ali to više nije slučaj. Harry Potter
predstavlja sljedeću fazu u tome postupku.
Kada kažem kako su romani o Potteru gnostični, pritom
mislim na bit gnosticizma. Istina jest kako je većina ranih

58
sljedbi bila dualistična, odnosno, prezirale su materijalno stvo-
reno, a uzvisivale duhovno - te je svakako bila riječ o protu-
utjeloviteljskoj kozmologiji. No, neke su sljedbe bile pan-
teistične i vjerovale u nešto što su nazivale "božanskim
očitovanjima", a što su pronalazile u prirodi.
Postojao je također i takozvani kršćanski gnosticizam, koji
je pokušao uključiti elemente kršćanske vjere u njihov po­
ganski svjetonazor. Kršćanstvo su doživljavali kao mit koji je
u sebi sadržao i neke istine, dok su gnosticizam smatrali
puninom istine. Svima im je, pak - i panteistima i dualistima-
bilo zajedničko vjerovanje kako stjecanje tajnoga gnosis ili
znanja predstavlja spasenje. Čitatelje bih ovdje uputio na
studije modernoga gnosticizma autora Erica Voegelina,
Thomasa Molnara i Wolfganga Smitha.
- U romanima o Potteru ne spominje se ništa du­
hovno. Ne opisuju se nikakve vjerske prakse. Može li
se onda uistinu reći kako magija u Potterovu svijetu
imalo nalikuje na vražbine u stvarnome svijetu?
O’Brien: U knjigama nema formalna organizirana prak-
ticiranja vražbina. No, kako svjetovna kultura shvaća i odre­
đuje "duhovno"? Kao nešto nematerijalno, nevidljivu silu, moć
koja ulazi u interakciju s ljudskim postojanjem? Prema toj
odredbi, Potterovje svijet prepun religije. Nadalje, sve to valja
sagledati unutar okružja suvremena svijeta, u kojemu je mate­
rijalizam zamaglio granice između formalne religije i raznih
duhovnosti.
U romanima o Potteru postoje obredi - primjerice, prizor
sa sortirajućim šeširom - u kojima neka neutvrđena sila odre­
đuje u koju će od četiri kuće Hogwartsa ići budući vješci i
vještice, do određene mjere očitavajući karakter svakoga

59
učenika, koji tako vrši utjecaj na njegovu sudbinu. Ovdje se
podrazumijeva nadnaravna gnoza; daje se naslutiti neka "viša"
sila. Ima također i gatanja u razlčitim oblicima od upravo
smiješnih do smrtno ozbiljnih. Uz svaku su kuću vezani
duhovi, što i opet podrazumijeva doticaj s duhovnim dimenzi­
jama.
Tu je, nadalje, i pitanje nastavnoga plana: neki od Harry-
jevih udžbenika dolaze izravno iz svijeta stvarnih vražbina.
Djeca mogu te naslove potražiti na internetu i tako se smjesta
povezati s brojnim site-ovima koji im omogućuju ulazak u
stvarni svijet vraćanja, čaranja, pa čak i otvorena sotonizma.
Brojne prakse razvijene u tim knjigama postpuno odgo­
varaju "pravoj stvari" iako su "sterilizirane", prikazane kao
zastrašujuće, ali zabavne te bez dugoročnih posljedica. Prika­
zuju, doduše, kako neke djelatnosti mogu biti u tjelesnome
smislu pogibeljne, no poruka je sljedeća: sve dok raspolažete
dostatnim znanjem i vještinom, možete se bez ikakva pro­
blema "provući" kroz te pogibli.
Kada ljudi brane te romane, govoreći kako se u njima
vraćanje odjeljuje od duhovnih stvarnosti te u tome smislu
nema opasnosti da bi dijete sa zamišljenih vražbina prešlo na
one stvarne, donose ishitrene zaključke, bez ikakvih iskustve­
nih dokaza.
Na prvi se pogled čini kako ti romani vraćanje odjeljuju
od duhovnoga. Prikazuju to kao iznimno uzbudljivo te ni u
kom slučaju duhovno pogibeljno. No, zbog toga su ti romani
zapravo samo još pogibeljniji, jer djetetu pružaju lažan osjećaj
o tome što vraćanje istinski predstavlja.
Marcia Montenegro, koja se nekoć i sama bavila okultiz­
mom, provela je uistinu detaljno i dobro dokumentirano

60
istraživanje toga vida ovoga niza romana. Do u pojedinosti je
opisala blizak odnos između "izmišljene" magije svijeta Harryja
Pottera i svijeta stvarnoga vračanja i čaranja.
Intrigira me također i to što Rowlingova likove koji su
kritični spram magije ili je se boje, opisuje ili kao opake zlo-
stavljače ili kao potpune neznalice. Pitam se nije li to možda
autoričin "preventivni" udarac protiv kritike ili možda pokušaj
ublažavanja instinktivne dječje odbojnosti prema svemu
stravičnome, ili opet preduhitrivanje bilo kakvih upozorenja
protiv čaranja i vraćanja što ih je dijete moglo čuti od roditelja
ili Crkve?
Tako su, primjerice, Dursleyevi svakoga prijezira vrijedni
likovi, koji se uvelike protive magiji. U 4. nastavku saznajemo
kako je Voldemort, arhetip radikalna zla, svoj život započeo
kao učenik po imenu Riddle, za kojega nam autorica pripo­
vijeda kako ga je otac napustio dok je još bio dijete te kako je
njegov otac bio protivnik magije. Ukratko - prema tim pričama
- najveća zla svoj uzrok imaju u ljudima koji se protive magiji.
- Govoreći kako je vraćanje zlo, ne promičete li
možda mentalitet "spaljivanja vještica"? Ne krije li se
tu pogibao od novih suđenja poput onih vješticama iz
Salema?
O’Brien: Ja se prvi protivim suđenjima vješticama iz
Salema. Držim kako mogućnost da bi se to ponovilo gotovo i
ne postoji. Ne, stvarna opasnost leži upravo u suprotnom
smjeru. Suvremena vještica slobodna je činiti što želi, davati
intervju u nekoj TV-emisiji, napisati bestseler, održati
prezentaciju u osnovnoj školi o vraćanju ili pak osnovati ka­
tedru za žensku duhovnost na nekome od katoličkih sve­
učilišta.

61
 - Neki su akademici izjavili kako kritičari koji se
protive Potteru niječu autonomiju kulture.
O’Brien: Takvi komentatori, svejednako uzvisujući
"autonomiju kulture," zapravo minimaliziraju značaj moći
kulture glede utjecanja na način našega razmišljanja, osjećanja,
doživljavanja svijeta. U tom smislu zapravo nesvjesno uma­
njuju važnost kulture.
Izmiče im činjenica kako su djeca i mladi iznimno pod­
ložni dojmovima. Djeca čitaju fikciju s različitom sviješću od,
primjerice, sveučilišnoga profesora. Djeca se nalaze u raz­
vojnom stupnju, te se njihovo shvaćanje stvarnosti oblikuje
na svakome koraku. Snažno djelo fantastične književnosti,
prepuno emocionalnih podražaja, može uvelike pridonijeti
usađivanju načina poimanja i simbolike duboko u dječjoj
mašti, mogli bismo čak reći i strukturi njihova uma.
Promatrajte svoju djecu dok gledaju video ili pak čitaju
neku zanimljivu knjigu. Njihova su lica otvorena, nedužna te
odražavaju duboku, ničim zapriječenu ranjivost u odnosu na
sadržaj autorove poruke.
Brojni akademici primjenjuju ograničene društveno-
političke obrasce na kulturne fenomene poput romana o
Potteru, bez ozbiljna uzimanja u obzir i drugih dimenzija.
Zanemaruju se ključni čimbenici: primjerice, pitanje na koji
način točno vjera i kultura mogu biti međusobno povezane
u cilju donošenja najboljega mogućega ploda kako za naše
duše, tako i za naše društvo?
Dobar dio Drugoga vatikanskoga sabora, kao i pontifikata
Ivana Pavla II, usredotočio se na ovaj ključni simbiotični
odnos. Na koji način krivo razumijevanje toga odnosa prido­
nosi lošim plodovima? Mogu li se pojedinačne društvene sna­

62
ge uistinu odijeliti od čitave konfiguracije življenja unutar
ljudske zajednice, odnosa između slobode i odgovornosti?
U polemici oko Pottera nije dovoljno ispitana poganska
asimilacija kršćana kroz medij kulture. Jednako se tako nije
baš puno raspravljalo o simbologiji, snazi simbola u smislu
iskrivljavanja ili pak hranjenja savjesti.
- No, neki se od zagovornika Pottera unutar katolič­
kih krugova smatraju pravovjernim katolicima.
O’Brien: Možda su pravovjerni kada je u pitanju nauk
Crkve. Dio se problema sastoji u tome što za njih Potter ne
predstavlja doktrinalno pitanje. Ogrtač "književnosti", "kul­
ture" ili "inkulturacije" štiti ove knjige od ispitivanja na koji
način njihove priče narušavaju učenje Crkve ili pak mogu
idući naraštaj približiti njegovu narušavanju.
- Biste li se složili kako je katolički svijet podijeljen
po pitanju Pottera?
O’Brien: Jest, do određene mjere. No, različitost mišljenja
može potaknuti još dublje promišljanje.
Želio bih naglasiti kako se ispravnost ili pak neispravnost
romana o Potteru ne može utvrditi odmjeravanjem omjera
glasova za i protiv, primjerice, 10 za i 9 protiv ili obratno,
nakon čega porota donosi pouzdanu presudu. I porote znaju
pogriješiti. Ponavljam, ovo pitanje valja razmotriti u skladu s
prvotnim načelima. No, držim polemiku korisnom, jer se
zahvaljujući njoj postavljaju pitanja što ih valja postaviti te će
biti ponavljana kroz godine koje su pred nama. Bit će još knjiga
i filmova o Harryju Potteru, nakon kojih će odmah uslijediti
nov naraštaj njihovih klonova. Ovo je tek početak. Valja nam
smjesta shvatiti narav ove borbe i trijezno razmisliti o svim u
nju uključenim pitanjima. (Zenit.org 20.12.2001.)

63
 RAT ZA DUŠE NAŠE DJECE

I zna menje veliko pokaza se na nebu:

Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama,
a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.
Trudna viče u porođajnim bolima i mukama
rađanja. I pokaza se drugo znamenje na
nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava
i deset rogova; na glavama mu sedam
kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda
nebeskih - i obori ih na zemlju.
Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj,
čim rodi,proždreDijete (Otk 12,1-4).

Prvi su Crkveni Oci naučavali kako je ovaj odjeljak breme­

nit mnoštvom značenja. Na jednoj se razini odnosi na Mariju
iz Nazareta i Kristovo rođenje; na drugoj opet na Crkvu, koja
se trudi svijetu donijeti spasenje. To je dijete, na neki način,
svako dijete te se odnosi na potomstvo Crkve. Ona to dijete
nosi kao sliku Božju, preobraženu u Kristu, kako bi ga uvela
u vječni život. Viče u bolima, a arhetipska je zmija mrzi jer
znade kako će joj njeno potomstvo, zaštićeno i naraslo u nje­
noj utrobi, glavu satrti. Na jednoj drugoj razini, Žena iz Otkri­
venja je Gospa kao Majka Crkve, majka sviju naroda, jednako
kao i pojedinih duša. Kao takva, ona vrši osobito goruće posla­
nje kako bi mlade očuvala od prijevara drevnog neprijatelja
čovječanstva.
U naše je vrijeme prisutna jedna pojava dosad nezabi­
lježena u ljudskoj povijesti. Složena i vrlo snažna društvena
revolucija velikom brzinom i silinom mijenja ljudsku svijest.

64
Na svakome nam koraku govori tko smo, koliko vrijedimo,
što je dobro i zlo, čineći to svom vještinom i moći suvremenih
medija. Iako je zadržala ostatke nekoć kršćanske uljudbe, ona
tka istinu i neistinu u golemu zabludu kojoj su podlegli mnogi,
uključujući i brojne kršćanske vjernike. Ta je redefinicija
čovjeka uvelike provedena putem kulture.
Unutar širega okruženja kulturne revolucije, jedna od
najznačajnijih pojava jest i začuđujući uspjeh romana o
Harryju Potteru, kao i na temelju njih snimljenih filmova.
Iznimno oduševljene kritike ne prestaju na svim razinama
društvenih komunikacija. Gotovo jedinstveno oduševljenje
kojima su dočekani ovi romani ipak ima svoje iznimke. Ospo­
ravaju ga, naime, stanoviti katolički i evangelički krugovi,
unutar kojih velika manjina gaji ozbiljne dvojbe o Potterovu
svijetu. Navedeni su kritičari gotovo jednoglasno ušutkani,
bilo kao histerični paničari ili pak kao "fundamentalisti", dok
je spor obilježen ishitrenim sudovima i krivim informacijama
čime je brojnim roditeljima uvelike otežano ispravno
razlučivanje glede toga pitanja.

Dezinformacije

Početkom veljače 2003. svjetskim su medijima protutnjali

gromoglasni naslovi: "Papa odobrava Pottera", pisao je časopis
iz Toronta Star. "Prelat nema ništa protiv Harryja Pottera",
izjavio je pak čikaški Sun Times. Diljem Sjeverne Amerike,
Engleske, Australije, Francuske, Španjolske, Njemačke, Italije,
i drugdje, tisak i elektronski mediji pronosili su vijesti: "Vati­
kan odobrava Harryja Pottera" (News 24 Južna Afrika), "Vati­
kan blagoslovio Harryja Pottera" (Scotsman), "Papa se zauzi-

65
ma za knjige o Potteru" (BBC), "Vatikan: nemamo ništa protiv
Harryja Pottera" (CNN Azija), i tako dalje.
Malo je pozornosti pritom posvećeno činjenici kako se
ta "vijest" niti u kojem slučaju nije mogla smatrati reprezenta­
tivnom za stav što ga o tome pitanju zauzima papa ili pak nje­
gove kongregacije u Kuriji. Štoviše, malo je vjerojatno kako
Sveti Otac svoje slobodno vrijeme provodi čitajući o pustolovi­
nama najpopularnijeg svjetskog dječaka, čarobnjaka. Taj se
medijski događaj temeljio na usputnoj opasci monsinjora Pe-
tera Fleetwooda iznešenoj na tiskovnoj konferenciji posve­
ćenoj objavljivanju vatikanskoga dokumenta o pokretu Neiv
Age a (tzv. "Novoga doba"). Odgovarajući na pitanje novinara
o seriji romana posvećenoj Harryju Potteru, Fleetwood je
odgovorio: "Ako sam dobro shvatio nakane autorice Harryja
Pottera, oni pomažu djeci uvidjeti razliku između dobra i zla."
Nastavio je riječima kako je J. K. Rowling "kršćanka po uvje­
renju, kršćanka prema načinu života pa čak i prema svome
načinu pisanja". Ukratko, bilo je to osobno mišljenje čovjeka
koji možda jest, a možda i nije, čitao njene knjige.
Svjetski mediji, međutim, nisu niti izbliza toliko popratili
jednu daleko impresivniju izjavu o romanima iz serije o
Potteru. U prosincu 2001. službeni je egzorcist Rima, o. Ga-
briele Amorth, u razgovoru s talijanskom novinskom agen­
cijom ANSA upozorio roditelje na opasnosti što ih kriju
navedene knjige. O. Amorth, koji je ujedno i predsjednik
Međunarodnoga saveza egzorcista, doslovce je kazao: "U
pozadini Harrvja Pottera krije se potpis kneza tame, đavla."
On nije kazao kako je Rowlingova opsjednuta niti je želio reći
kako je đavao držao pero dok su knjige nastajale, već samo to
kako brojne u njima izražene ideje potječu iz kraljevstva tame.

66
Objasnio je kako knjige sadrže nebrojena pozitivna pozivanja
na magiju, koja je "sotonsko umijeće" te pokušavaju uvesti
lažnu razliku između crne i bijele magije, dok ta razlika za­
pravo "ne postoji, jer je magija uvijek pribjegavanje đavlu",
Kritizirao je ujedno i neurednu moralnost prikazanu u djelima
Rowlingove, za koju vjeruje kako znatno pojačava moralni
relativizam.
Zanimljivo je primijetiti kako su rijetka izvješća o Amor-
tovoj izjavi na području Sjeverne Amerike uvelike ublažila
središnji sadržaj njegovih upozorenja. Primjerice, u izvješću
Neiv York limesa što ga potpisuje Melinda Henneberger,
izostali su njegovi najoštriji komentari te je zadržana tek blaga
nota upozorenja, lišena izvornoga okružja, u kojoj je Amorth
kazao: "Ako su djeca u prilici film pogledati zajedno sa svojim
roditeljima, to nije u potpunosti loše." Izvješće Timesa također
je izostavilo spomenuti kako je filmska verzija donekle "pro­
čistila" Harryjev lik, zahvaljujući čemu je film manje pro­
blematičan od samih knjiga.

Spor unutar katoličkih akademskih krugova

Te su knjige sasvim sigurno kontroverzne. I opet nam

upravo spor o kojemu je riječ, više od samih knjiga, govori o
općem stanju kulture kao i stanju katoličke svijesti u našemu
vremenu, na što ću se vratiti kasnije. Dio problema s kojim
smo suočeni 11 razlučivanju ispravnosti ili neispravnosti
Potterova svijeta jest magla što su je stvorile dezinformacije
medija, ali je on daljnje usložnjen pretjeranim reagiranjem
kako u prilog knjiga, tako i protiv njih. Tako, primjerice na
internetu postoje web stranice koje odlučno odbacuju knjige

67
kao bjelodano djelo sotonizma, autoricu proglašavaju
vješticom te predviđaju najrazličitija zla u životima onih koji
se makar i dotaknu njihovih stranica. Takve su žučljive izjave
izazvale jednako tako pretjeranu protureakciju, u kojoj su
brojni pravovjerni akademici ustali u obranu autorice i njezina
đječaka-čarobnjaka.
Alan Jacobs, profesor engleskoga jezika na koledžu
Wheaton, autor je jedne od prvih pohvalnih kritika. "Obo­
žavam knjige o Harryju Potteru," napisao je u rječitu eseju
objavljenom u časopisu First Things. Kao glasilo američkoga
neokonzervatizma, ovaj časopis među obrazovanijim ka­
tolicima uživa gotovo naučiteljski autoritet. Otad se pravo
obilje članaka pojavilo u različitim katoličkim časopisima.
"Simpozij" o Potteru objavljen u časopisu The Chesterton
Review išao je uvelike u prilog ovome nizu romana, uz šest
impresivnih imena "za", naspram samo jednoga kratkoga
"protiv." Jedan je pisac otišao tako daleko te je kazao kako su
"knjige o Harryju Potteru spasonosne snage koje unaprjeđuju
božanski poredak stvari". U časopisu Crisis, Terry Teachout,
inače prosvijetljen filmski komentator, napustio je svoju
uobičajenu objektivnost i jednostavno se pobunio protiv
kritičara u članku naslovljenu "Harry Potter i uštogljene
neznalice." Spisateljica Sandra Miesel je, u pismu upućenu
National Catholic Registeru, autora jedne razumne kritike
ovih knjiga proglasila onakvom vrstom kritičara na koje nas
je upozorio C. S. Lewis, riječima: "pas čuvar koji vazda u
svakome izrazu pronalazi simptome kojima se valja oprijeti,
kao da je riječ o pitanju života ili smrti". U intervjuu novinskoj
agenciji Zenit sa sjedištem u Rimu, Massimo Introvigne,
sociolog novih vjerskih pokreta, rekao je kako katolički

68
kritičari romana o Potteru predstavljaju nov i "opasan oblik
fundamentalizma", upozoravajući kako njihov pristup može
dovesti do "katoličke verzije talibanskoga režima". Situacija je
već od samoga početka bila vrlo uzavrela, okruženje zatrovano
prozivkama i napadima ad hominem iz brojnih sredina. U
svemu je tome sposobnost trezvena razmišljanja o stvarnim
problemima uvelike izgubljena.

Stvarni problemi

Koji su to, dakle, stvarni problemi? Prije svega nam valja

razmotriti činjenicu kako je ljudska mašta od Boga primljeni
dar, sposobnost uma namijenjena proširenju našega
razumijevanja mogućnošću predočavanja nevidljivih istina.
U suvremenu se dobu ova zona čovjekova unutarnjega života
preselila na samo čelo njegova iskustva. Dolaskom filma,
televizije, a sada i gotovo virtualne stvarnosti s posebnim
efektima i ostalim vidovima elektronske zabave, mašta je (u
smislu kako količine, tako i vrste) zapaljena više negoli u bilo
kojem razdoblju dosad. Naučili smo se na snažne podražaje
čula koji premašuju normalne sposobnosti zapažanja uma,
zbog čega je i sam naš način doživljavanja stvarnosti postao
iskrivljen.
Postoje tvrdnje kako popularnost knjiga o Potteru
najavljuje povratak jednoj pismenijoj kulturi, pri čemu bi
njihov uspjeh pokazivao kako ljudska mašta nikada ne može
biti u potpunosti zadovoljena elektronskim medijima. Na prvi
se pogled odista može tako i činiti. No, knjiga nije uvijek bolja
od videa samim time jer je knjiga. Dok stoji kako medijska
tehnologija gledatelja uglavnom jednostavno preplavljuje, a
knjige obično uvažavaju čitateljev integritet (budeći maštu,
ali je ne zapaljujući), priče o Potteru zapravo su po svome
stilu bliže filmu negoli književnosti. U tiskanome se obliku
služe instinktivnim podražajima i tempom elektronskih me­
dija, preplavljujući maštu osjetilnim ugodama, dok je isto­
vremeno u biti ostavljaju izgladnjelom. Riječju, uzbuđenje je
nadmašilo divljenje - divljenje, koje je izvorištem kako filo­
zofije tako i ljubavi te svih velikih književnih djela; divljenje
koje je, štoviše, tradicionalnim izvorom "očaranja" što ga pro­
nalazimo u samoj stvarnosti.

Hrana mašte

U ovome je trenutku povijesti hitno potrebno pomno

preispitivanje onoga što tvori zdravu hranu mašte, a što je
naprotiv narušava. Komentatori u prilog Pottera kažu kako
su romani Rowlingove o Potteru u biti zdravi. Domišljati su,
potiču na razmišljanje, zabavni te-vjeruju oni - čak i promiču
određenu moralnost. Priče su prepune iznenađenja, uzbu­
đenja mašte koje će rijetko kojega čitatelja ostaviti ravnoduš­
nim. Radnja je raskošna i prepuna obrata, autorica se služi
vještim sredstvima, mitološke životinje pojavljuju se u prizo­
rima i nestaju iz njih, sove izručuju poštu, simpatični divliježe
zmajeva jaja i uzgaja novu vrstu stvorova, patuljci odano služe,
duhovi izvode trikove, a tu je i igra "Quidditch" - kombinacija
ragbija, košarke i pola koju se igra jašući na letećim metlama.
Ali, dražesne su pojedinosti na svakome koraku pomi­
ješane s onima daleko manje dražesnima: prepuno je odbojnih
pojedinosti; jedan od "dobrih" likova želi baciti urok na nekog
učenika te sam postaje žrtvom, zbog čega stane povraćati

70
sluzave puževe; učenici jedu slatkiše u nizu odvratnih okusa;
duh djevojčice živi u toaletu; često se spominje izmet; urini­
ranje više nije tabu tema; grubost medu učenicima predstavlja
uvriježeno ponašanje. U četvrtome su nastavku ti trendovi
posebno prisutni, zajedno s dodatnim začinom spolnosti
prisutnim u spominjanju "intimnih dijelova tijela" te učenika
koji u parovima "odlaze u grmlje."
Najozbiljniji problem predstavlja autoričino korištenje
svijeta simbola okultnoga kao prvenstvene metafore, te okult­
nih djelatnosti kao dramatskoga pokretača radnje. Dječjem
se čitateljstvu to predstavlja kroz privlačne uzore, poput
Harryja i Hermione, koji uče magiju i čarobnjaštvo. Učenike
se na Hogwartsovoj akademiji za vještice i čarobnjake uči
bacati uroke i čini kako bi izmijenili svoje okružje, kaznili sitne
neprijatelje i obranili se od onih opasnijih. Poduke iz pre­
obrazbe uče ih kako predmete i ljude mijenjati u druge vrste
stvorova ponekad i protiv njihove volje. Na satu Napitaka
pripravljaju sredstva kojima mogu nadzirati druge. U sklopu
Botanike uzgajaju biljke koje se koriste za napitke. Tako su,
primjerice, korijeni biljke mandragore male ljudske bebe koje
vrište kada ih se iščupa iz zemlje da bi ih se presadilo, dok ih
se uzgaja kako bi ih se sasjeklo na komadiće i skuhalo u čarob­
nome napitku.

Gnostički pogled na svijet

Svijet čarobnjaštva Rowlingove odnosi se na stjecanje

moći i ovladavanje ezoteričnim znanjima te je u tome smislu
suvremeni prikaz drevnoga gnosticizma, skupa kultova koji
su zamalo zatrli kršćanstvo u samu njegovu rađanju, lako je

77
većina tih kultova bila dualistična, neki su bili panteistični,
dok su svi redom, uključujući i takozvane "kršćanske gnostike",
vjerovali kako čovjek postiže spasenje putem stjecanja tajnih
znanja i moći. Sv. Irenej i ostali prvi crkveni oci pripisuju
utemeljenje gnosticizma čarobnjaku Šimunu što ga Petar i
Ivan opominju u 8. poglavlju Djela apostolskih, koji se na­
izgled pokajao, a onda izgleda vratio na staro. "Kršćanski" su
gnostici 2. stoljeća u tome smislu osobito zanimljivi, jer i danas
susrećemo ljude poput njih te predstavljaju jasno upozorenje
koliko je opasno kršćanima smatrati one koji vjeru prihvaćaju
samo djelomično.
Na Hogwart.su su blagdani poput Božića i Uskrsa lišeni
Krista i svedeni na puke društvene običaje, a uz to još i uklju­
čeni u "šire" okružje okultne simbolične kozmologije. Zato,
međutim, Noć vještica predstavlja veliki godišnji praznik.
Jedan "simpatični" duh pjeva izrugujući parodiju božične
pjesme. Taj svijet čarobnjaštva, gnostičan po svojoj biti kao i
u svojoj praksi, neutralizira sveto, a umjesto njega normalizira
nešto što je u stvarnome svijetu uvelike abnormalno, pa i
razorno.
Iako stoji kako autorica nastoji pokazati razliku između
dobra i zla te reći kako je dobro bolje od zla, problem leži u
tome što prikazuje kao dobro, a što kao zlo. Kada se borba
između dobra i zla prikazuje uzbudljivom te u emotivnom
smislu dojmljivom, dijete koje čita knjigu duboko će upiti
poruke o načinu na koji "dobri" likovi pobjeđuju zle. Dok
Rowlingova "ispravno" korištenje okultnim moćima suprot­
stavlja njihovu zlorabljenju, pribavljajući tako svojim pričama
privid moralnosti, krajnji je učinak zapravo pomicanje našega
shvaćanja bojišnica između dobra i zla. Granica se zapravo

72
nigdje ne određuje. Dakako, arhetip "zlorabljenja" je Volde-
mort, čija su divlja okrutnost i žeđ za moći neprikriveno zli,
no čitatelj istovremeno biva uljuljkan u umanjenje ili pak i
potpuno zaboravljanje činjenice kako se i sam Harry, kao i
brojni drugi "dobri" likovi, često koriste tim istim moćima,
samo u manjoj mjeri te navodno u dobre svrhe. Kriva postavka
prema kojoj "cilj opravdava sredstva" pritom se neprestano
provlači u pozadini. Autoričina karakterizacija likova i zaplet
neprestano naglašavaju poruku prema kojoj, ako je netko
"dobar" i dobronamjeran, odvažan i odan svojim prijateljima,
može činiti gotovo sve što želi da bi se suprotstavio golemu
zlu pri čemu su čarobne moći upravo idealno sredstvo. To se
u potpunosti poklapa s autoričinim neurednim poimanjem
autoriteta. U stvarnosti, magija predstavlja pokušaj zaobila­
ženja ograničenja ljudske naravi i Božjega autoriteta, kako bi
se stekla moć nad materijalnim stvorenjem i voljom drugih
putem manipulacije nadnaravnim.

Odbacivanje božanskog poretka

Magija se odnosi na preuzimanje kontrole u područjima

života gdje čovjek jednostavno na to nema pravo. Riječ je o
odbacivanju božanskoga poretka u stvorenjima. U brojnim
odjeljcima Staroga i Novoga zavjeta, upozorenja su vrlo
odrješita i jasna. U Knjizi Ponovljenoga zakona (18, 9-12),
primjerice, stoji: "Kad uđeš u zemlju koju ti daje Jahve, Bog
tvoj, nemoj se priučavati na odvratne čine onih naroda. Neka
se kod tebe ne nađe nitko (...) tko bi se bavio gatanjem, čara­
njem vraćanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, zazivao
duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike. Jer, tko

73
god takvo što čini, gadi se Jahvi (...)." U Prvoj knjizi o Samuelu
(15,23), čaranje se izjednačuje s nepokornošću. U Djelima
apostolskim, Petar i Pavao s posvemašnjom se strogošću oba­
raju na moći čarobnjaka (v. Dj 8,9-24 i Dj 13,6-12, te također
Dj 19,18-20). Katekizam Katoličke Crkve magiju naziva
oblikom idolopoklonstva.
Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti
tajne moći i staviti ih u vlastitu službu te steći nadnaravnu
moć nad bližnjim (...) teška je povreda kreposti bogoštovlja,
(br. 2117. v. također br. 2110-2116 i br. 2138).
U svijetu čarobnjaštva Rowlingove, djecu se uči manipu­
lirati neutvrđenim silama te se ne podlagati višemu zakonu
od autoriteta čarobnjaka koji će im pomoći "mudro" koristiti
svoje moći. Međutim, ti su autoriteti sami među sobom podije­
ljeni, zbog čega će povodljivi čitatelj najlakše zaključiti kako
je najbolja osoba za donošenje odluke predstavlja li nešto
"ispravno služenje magijom" ili ne upravo sama mlada vještica
ili mladi čarobnjak, uz povremeno uplitanje profesora Dum-
bledorea ("Velikoga čarobnjaka i Poglavice vještaca") ili nekog
sličnog guru lika. Na Hogwartsu, iako je organiziran putem
sustava pravila koji podsjeća na obični internat, Harry se često
uspijeva izvući sa svojim neposluhom te za njega čak i dobiva
nagradu školskih vlasti. Naposljetku, riječ je o posebnu, daro­
vitu dječaku, kojega mrzi utjelovljeno zlo te je određen za
velike stvari. Štoviše, njegova su drskost i domišljatost redovito
uperene protiv "zlih" likova.
No, je li Harry uistinu toliko dobar? Ucjenjuje ujaka, ujnu
je digao u zrak, koristi se trikovima i prijevarama te "krši
stotine pravila" (da se poslužimo riječima blago stroga ali u
konačnici popustljiva Dumbledorea). Nerijetko se lažima

74
izvlači iz nevolje i osvećuje učenicima koji su mu neprijatelji.
Da eitiramo samoga Harryja, on svoje neprijatelje "mrzi". Čita­
telj ubrzo počinje suosjećati s njime, jer su oni koji ga progone
podrugljivi i osvetoljubivi.
U neprestanu nadmetanju autoriteta, Rowlingova te
"zle" likove opisuje i u tjelesnome smislu ružnima. Ismijava
debljinu Dursleysa, kao i smiješna tijela učenika koji tlače
Harryja. U tim pojedinostima, jednako kao i obilju drugih u
čitavome nizu romana, u djetetu koje čita potiču se niske
sklonosti, dok se na površini naizgled promiče moralnost.
Nigdje se u romanima ne spominje sustav moralnih apsoluta
na temelju kojih bi se vrednovala djela likova. Priče obiluju
raznim "etikama" i "vrijednostima", ali u konačnici je riječ tek
o svojstvenu etosu, o materijalističkome moralu utopljenu u
"sjaju" materijalističke magije.

Sagledavanje vremenskog okružja

U svojoj knjizi Egzorcist govori (Duh i vodajelsa, 1998.),

o. Amorth upozorava kako suvremeni čovjek gubi osjećaj
za stvarnost nadnaravnog zla. Zbog toga, kaže on, mnogi su
otvoreniji za utjecaj zlih duhova koji žele pokvariti i uništiti
duše. Amorth ne oklijeva reći kako kulturni utjecaji poput
filma, televizije, glazbe i knjiga igraju popriličnu ulogu u sma­
njenju duhovne budnosti. "Imao sam se prilike osobno uvjeriti
kako je velik utjecaj tih sredstava kojima se Sotona služi na
mlade. Upravo je nevjerojatno koliko su čaranje i spiritizam,
u svim svojim oblicima, prisutni u srednjim školama. To je
zlo prisutno posvuda, čak i u malim mjestima". On naglašava
kako se svjesno ili nesvjesno, svatko tko se bavi magijom redo­

75
vito izlaže đavolskome utjecaju. "Izravno ili neizravno, čarob­
njaštvo je sotonski kult".
Budući da su okultne teme danas dijelom sveprisutne
kulture, romani o Potteru nalaze se između, s jedne strane,
sve veće količine otvoreno đavolskoga materijala za mlade te,
s druge, vala kulturnoga materijala koji redefinira dobro i zlo
na jedan suptilniji način. Tako se oni mogu učiniti zdravijim
uzorkom onoga što je oko nas postalo manje ili više normalno.
Upravo je to trenutak kada nam se valja poslužiti pozornijim
razlučivanjem, jer se naše doživljavanje stvari posred zbu-
njujućeg izbora iznimno neurednih - pa sve do manje neured­
nih stvari, može i samo uvelike iskriviti.
Naše je društvo zasićeno krivim izborima, osobito napasti
služenja argumentom "manjega zla". U usporedbi s velikim
zlom sotonizma, manje zlo, poput čarobnjaštva (a u Harryjevu
slučaju, još k tomu i "dobrog čarobnjaštva"), može se učiniti
daleko poželjnijim. Poruka je to što ju dodatno naglašava
osuda iznimno dijaboličnih ponašanja iznesena u romanima
o Potteru.
Prečesto, međutim, zaboravljamo kako je manipulacija
pojmom "manjega zla" klasična neprijateljeva taktika u veli­
kome ratu između dobra i zla, stvarnome ratu u koji smo svi
uključeni. Ako se manje zlo predstavi s određenim uljepša-
vanjem vrijednosti, možemo se okrenuti njemu, pretpo­
stavljajući kako se zapravo odlučujemo za dobro.

Kultura oblikuje svijest i savjest

U stoljećima koja su prethodila 20-om podrazumijevalo

se kako gajenje osobnih krjeposti poput mudrosti, praved­

76
I

nosti, jakosti i umjerenosti predstavlja nužan temelj istinski

sretna i plodonosna života. Zamjena toga shvaćanja neodre­
đenim pojmom "vrijednosti" pridonijela je moralnoj nepisme­
nosti i pomutnji koje sada dominiraju dobrim dijelom društva.
Djeca ovise o odraslima kada je riječ o pomnome razlu­
čivanju na području kulture, jer sama ne posjeduju prednost
dobi i iskustva. Ona su u fazi formacije, u kojoj na temeljnoj
razini upijaju dojmove o naravi stvarnosti, a malo je stvari u
životu toliko snažno kao kultura, kada je riječ o određivanju
stvarnosti, utvrđivanju dobra i zla. U slučaju romana o Harryju
Potteru, to je razlučivanje mnogim ljudima otežano, jer se na
prvi pogled čini kako ti romani odbacuju zlo, odvajajući
magijsko od đavolskoga. No, u stvarnome su svijetu oni redo­
vito povezani.

Simboli posjeduju moć

Uloga simbolike u oblikovanju svijesti, a onda i savjesti,

jedno je od ključnih područja što su ga zanemarili promicatelji
romana o Potteru. Snaga simbola, osobito njihovo prenošenje
kroz dječju književnost, bili su predmetom opsežnih znan­
stvenih studija tako različitih stručnjaka kao što su psiholog
Bruno Bettelheim, teolog-etičar Vigen Guroian te filolog-
pisae J. R. R. Tolkien, pri čemu svi oni naglašavaju iznimne
pozitivne učinke ispravna služenja simbolima. Spominju
klasične bajke kao primjeran žanr književnosti koji u djetetu
pomaže oblikovati istinski osjećaj za krjepost. Oni vjeruju da
je to tako jer navedene tradicionalne priče naglašavaju "mo­
ralni poredak svemira", ma koliko izmišljeni bili njihovi prizori
i zapleti. Upravo je pitanje moralna poretka svemira uvelike

77
izostalo iz spora oko knjiga o Potteru. Pretpostavlja se kako
prisustvo nekolicine vrijednosti zapravo predstavlja moralni
poredak.
Neovisno o tome koliko je malen ili pak velik broj djece
koja se odlučuju upustiti u okultne djelatnosti nakon čitanja
romana o Potteru, većina će njih ostati pod snažnim dojmom
pročitanoga u smislu onoga što pedagozi nazivaju pro-
pedeuetikom, pripravljanjem terena za daljnji razvoj. Ako su
naravni i duhovni oprez u djetetovu umu smanjeni, ako je
njegovo poimanje moralnosti pogrešno, a autoritet potkopan,
koji će još neuredni interesi i djelatnosti uslijediti dok ono
kasnije u svome životu bude vršilo izbore? To više nije akadem­
sko pitanje. Pretraživanje interneta vezano uz Harryja Pottera
obiluje stotinama tisuća web stranica na kojima se raspravlja
o knjigama. Ograničenije traženje nudi preko stotinu visoko
profiliranih site-ova posvećenih ovoj seriji, pri čemu brojni
među njima nude linkove ozbiljnijim okultnim web strani­
cama poput: "Naučite više o tajnama okultnoga", ili "Kako pos­
tati vještica".
U članku objavljenu u časopisu Time od 17. prosinca
2000. stoji kako jedna poganska organizacija u Njemačkoj
prima sve više upita od mladih, što pripisuje čimbeniku Potter.
U intervjuu zaNewsweek, glasnogovornik Poganskoga saveza
u Engleskoj ustvrdio je kako u prosjeku prima 100 upita mje­
sečno od mladih koji žele postati vještice što predstavlja feno­
men bez presedana koji on također djelomice pripisuje knji­
gama o Potteru. Sama se Rowlingova začudila obilju pošte
što je prima od svojih mladih čitatelja u kojima se o Hogwartsu
piše kao da je stvaran te se raspituju kako se mogu upisati u
tu školu da bi i sami postali vještice i čarobnjaci. Knjižničari

78
zaposleni na raznim stranama svjedoče o sve većem broju
djece koja traže materijale iz područja okultnoga, uključujući
tu i priručnike o čaranju i sotonizmu.
U anketi provedenoj u SAD-u ljeto 2001. istraživačka je
skupina Barna utvrdila kako je 41 % ispitanih adolescenata
pogledalo film o Potteru, pročitalo jednu ili više knjiga iz serije
o njemu. Na temelju gledanja filma ili čitanja knjiga, 12 %
izjavilo je kako ih sada više zanima stvarno čarobnjaštvo, dok
86 % redovito prati filmove ili televizijske emisije s okultnim
temama. Da bi utvrdili koliki je postotak ispitanika ekperi-
mentirao s okultnim, istraživači su naveli niz djelatnosti i
upitali ispitanike u kojima su od njih sudjelovali. Popis je
uključivao konzultiranje osoba koje tvrde da su mediji, pro­
ricanje, čitanje iz dlana, igre koje uključuju elemente čarob­
njaštva i magije, sudjelovanje u seansama, pokušaj bacanja
čini te pokušaj priprave čarobnog napitka. Anketa je pokazala
kako je 25 % ispitanika eksperimentiralo s tri djelatnosti s
popisa, 5 % ih je isprobalo sve, dok je približno 66 % sudjelo­
valo u barem jednoj od navedenih djelatnosti. Među tinejdže­
rima koji su bilo gledali film o Harryju Potteru bilo čitali knji­
ge, 74 % je izjavilo kako su isprobali najmanje jednu djelatnost
s popisa.

Gubitak sposobnosti kršćanskog razlikovanja

Razumije se kako u romanima o Harryju Potteru ima i

nešto odvažnosti i ljubavi, ali upravo ih to miješanje istine i
neistine čini tako prijetvornima. Hrabrost i ljubav moguće je
pronaći u svih ljudi, čak i onih koji se bave najgorim oblicima
poganstva. U Potterovu se svijetu likovi bave djelatnostima

79
koje nas u stvarnome svijetu kvare, slabe volju, zamračuju um,
a onoga koji se njima bavi odvlače u duhovno ropstvo. Row-
lingičini junaci i junakinje tonu sve dublje u taj svijet, ne
očitujući pritom nikakve negativne nuspojave, već jedino rast
"karaktera". To je laž. Štoviše to je ona ista sotonska laž koja
nas je obmanula u Edenu: imat ćete spoznaju dobra i zla (sami
ćete odlučivati što je dobro, a što zlo), život će vam biti una­
prijeđen, raspolagat ćete božanskim moćima.
Romani o Harryju Potteru izmišljena su projekcija mate­
rijalistički nastrojenoga čovjeka koji si zamišlja kako posjeduje
božanske moći, a da se pritom njihov izvor uopće ne spo­
minje, jednako kao niti bilo koji niz moralnih apsoluta na te­
melju kojih bi određivao ispravnost odnosno neispravnost
svojih djela. Svaki moral, krjepost i vrijednost što ih je moguće
pronaći u tim knjigama naslijeđeni su iz kršćanstva, opstajući
tek kao humanistički etos, tek ostatak onoga što su nekoć bile.
I ovdje pronalazimo još jednu razliku koja dosad nije bila
uključena u raspravu: ne postoji li kvalitativna razlika između
društva (poput našega) koje se vraća u mrak poganstva i dru­
štva (poput naroda ranokršćanskoga razdoblja) koji su se
mučno iz njega izvlačili? Putnik koji se teškom mukom izvlači
iz močvare može susresti drugoga koji se u nju vraća. Na
trenutak se može učiniti kako su obojica u istome položaju,
ali se njihova odredišta upravo radikalno razlikuju.
Kamo nas, dakle, vodi put suvremene kulture? Pravo se
pitanje ne sastoji u tome susrećemo li putem određene zanim­
ljive, zabavne, pa i poučne pojedinosti, već koje je naše konač­
no odredište? Postavljaju li si kršćani to pitanje konzumirajući
suvremeni kulturni materijal? Ili pak postupno gube orijen­
taciju, dok im se moralni kompas besciljno okreće u svim smje­

80
rovima, ili je pak fiksiran u samo jednom položaju? Ponovno
se pitam: kamo vodi taj put? Koji je dominantni teren, gdje je
vrh uspona? Moje je mišljenje kako pravac vodi nizbrdo, dok
povremene prepreke na putu, koje pružaju osjećaj kretanja
uzbrdo (kao što je slučaj s "vrijednostima" u knjigama o Pot­
teru), pridonose toj tlapnji. Oni koji odbacuju ovakvo gledište
mogu zvučati vrlo razumno, jer na svojoj strani imaju ne samo
vlastitu elokventnost na određenim područjima proučavanja,
već i želju onih koji ih slušaju za umirenjem, potrebu ljudske
naravi za pouzdavanjem u vlastiti svijet, instinktivnu averziju
prema prijetnji "negativnosti" ili "netolerantnosti".
Zasad većina kršćana još uvijek zadržava određene gra­
nice, nejasne linije preko kojih hedonistička kultura ne može
prodrijeti u njihove privatne živote. Iako su granice pod nepre­
stanim pritiskom i preispitivanjem, slaba se zvona za uzbunu
povremeno još uvijek oglašavaju u nama kada dođe do preve­
lika kršenja. Unatoč tome, naša je reakcija često kolebljiva,
dok je vrlo rijetko dosljedna. Primjerice, razumni kršćanski
roditelji svojoj djeci ne bi dopustili čitanje uzbudljivih knjiga
koje opisuju zgode i nezgode simpatičnih mladih ljudi koji se
bave raspačavanjem droge te se upuštaju u predbračne od­
nose i sadizam. Svojoj djeci ne bismo odobrili čitanje fikcije
u kojoj se skupina "dobrih bludnika" bori protiv "zlih blud­
nika", jer znademo kako je sila neurednih spolnih ponašanja
trajan problem ljudskoga društva, čije negativne posljedice
možemo opaziti posvuda oko nas. Zašto smo onda prihvatili
seriju knjiga koje "dobre vještice i čarobnjake" suprotstavljaju
"zlim vješticama i čarobnjacima", uzvisuju i kao normalne
prikazuju okultne aktivnosti, iako je riječ o stvarima jednako
pogubnima za dušu kao bludni grijeh, ako ne i više od toga?

81
Je li to stoga što još nismo prihvatili činjenicu kako okultizam
predstavlja stvarnu i vrlo prisutnu pogibelj? Je li to stoga što
još nismo shvatili o kojoj je močvari riječ, te koji put vodi do
nje?

Implikacije za budućnost

To nas dovodi do razmatranja mogućih dalekosežnih

posljedica spora oko Pottera. Dobrodošlica što su je brojni
pravovjerni katolički znanstvenici iskazali romanima o Potteru
bila je, blago rečeno, više negoli iznenađujuća. Te se knjige
od ostalih razlikuju jedino po dosad nezabilježenoj prodaji i
sposobnosti očaravanja velikoga broja čitatelja. Njihova je
autorica svakako nadarena pripovjedačica, no njene spisatelj­
ske sposobnosti nikako nisu jedinstvene. Njen pogled na život,
ako ga tako možemo nazvati, nije ni u kom slučaju dubok.
Eventualne zbilje prisutne u zapletu možemo u još boljemu
obliku pronaći u romanima barem petorice manje poznatih
autora što bih ih ovdje mogao navesti. Njena se "vizija" niti
približno ne može mjeriti s umješnošću i dubinom jednog
Tolkiena. Čemu, dakle, tolika razvikanost? Čemu toliki trud
oko pronalaženja otkupiteljskih vrijednosti u njezinu djelu?
Čemu toliki bijes prema onima koji je kritiziraju?
Držim kako odgovor možemo pronaći na kraju članka
Alana Jacoba nazvana Prioriteti, u kojemu stoji: "Možda
najvažnije pitanje što bih ga mogao uputiti svojim kršćanskim
prijateljima, sumnjičavima kada je riječ o knjigama o Harrvju
Potteru, glasi ovako: je li vaša zabrinutost vezana uz opisivanje
ove izmišljene magijske tehnologije jednaka onoj oko poslje­
dica tehnologije, koja je u našemu svijetu zauzela mjesto

82
 magije? Tehnokrati ovoga svijeta u svojim rukama posjeduju
moć gotovo neopisivo veću od one Albusa Dumbledorea i
Voldemorta: koliko smo zabrinuti radi njih i njihova utjecaja
na našu djecu? Rekao bih, nedovoljno."
Slažem se, nedovoljno. Ali Jacobs nam je ovdje ponudio
zavodljivi isključivi izbor. Poput tolikih znanstvenika zabri­
nutih oko posvemašnjeg širenja materijalizma i njegovih nega­
tivnih posljedica dijagnosticirao je poremećaj, ali nije po­
nudio lijek koji bi se uistinu dotakao same srži oboljenja. Gu­
bitak metafizike uistinu je doprinio porastu mehanicističkog
pogleda na svijet, pri čemu je i sam čovjek sveden na puki
mehanizam, što nas sve skupa približava katastrofalnim
posljedicama ovakve zakržljale kozmologije. No, lijek nije
moguće pronaći ponovnim uvođenjem bilo kakve metafizike
u svijest suvremena čovjeka, jer je područje nadnaravnoga -
ako nam je vjerovati Kristu i četiri tisuće godina staroj judeo-
kršćanskoj mudrosti - ratna zona.
Ima li metafizike u Potterovu svijetu? Da, brojne su nazna­
ke koje upućuju na područja onkraj tjelesnoga svijeta, ali su
autoričine poruke glede onoga što se ondje događa zbrkane.
Predstavljajući čitatelju svijet misterija, ona se upušta u vid
čovjekove naravi što ju je Bog u nama stvorio u valjane svrhe.
Misterij je uvod u čuđenje, dok će nas čuđenje, ako ga se pra­
vilno njeguje, povesti prema gore, do transcendencije. No,
ako nam se serviraju lažni misteriji, to nas može povući dolje
i odvratiti od pravoga čuđenja. Nevjerojatna obnova zani­
manja za okultne "duhovnosti" simptom je kapitulacije mate­
rijalističkih društvenih filozofija i kulturnoga materijala kojim
su one urodile. U ljudskoj duši vlada sve veća glad za svetom
nadnaravnošću, za svetim, u kojemu čovjek pronalazi svoj

83
istinski identitet i vrijednost. Ako mu je to uskraćeno, u njemu
se otvara praznina. Ako naša Crkva ne ponudi puninu kato­
ličke vjere naraštaju koji dolazi, ako mladima ne omogućimo
vjerodostojan i vitalan duhovni život, oni će početi tražiti
drugdje, a područje nazovi-mističnoga, tako često povezano
s đavolskim, vrebat će na njih. Nedostatak (odnosno, bolje
rečeno, marginalizacija) vjerodostojne i vitalne katoličke
kulture također predstavlja ključni čimbenik, jer nikada nije
dovoljno od naše djece jednostavno uklanjati nezdrave
utjecaje. Prvenstveni je zadatak ponuditi im valjanu hranu
mašte, stvarajući tako prigode za njihovo zaljubljivanje u
veliku pustolovinu življenja.
Zasada brojni akademičari primjenjuju ograničene
obrasce u svojoj raščlambi različitih vidova suvremenoga
doba. Iako je raščlamba uvelike potrebna, isključivo đruštve-
no-političke ili pak akademske kategorije uvelike su nepri­
kladne za obavljanje toga zadatka. Kulturne pojave poput
romana o Potteru valja ispitati u svjetlu i drugih dimenzija, a
ne samo one književne ili sociološke. Osobito nam pritom
valja razmotriti povijesne uzroke fragmentacije koja je toliko
oslabila našu sposobnost iščitavanja znakova vremena. Valja
nam iznaći načine na koje intelektualna oštrina može sura­
đivati s darovima duhovnoga razlikovanja. Nadalje, moramo
se upitati kako se vjera i kultura mogu povezati na način koji
osigurava najbolje moguće plodove za duše, a jednako tako i
za društva. Dobar dio Drugoga vatikanskoga sabora, kao i
pontifikata Ivana Pavla II., bio je usmjeren upravo na ovaj
ključni simbiotski odnos. Na koji način krivo shvaćanje toga
odnosa doprinosi lošim plodovima? Je li moguće autonomne
društvene snage uistinu odijeliti od čitave konfiguracije života

84
iiljudskoj zajednici, odnosa između slobode i odgovornosti?
To je iznimno zabrinjavajući trend. Njegovi će plodovi biti
još i više zabrinjavajući. Ako se taj trend ne ublaži, slom koji
će uslijediti uvelike će biti krivnja nesposobnosti katoličkih
institucija, a napose naših obrazovnih sustava, glede pove­
zivanja vjere i razuma te duhovnoga razlikovanja.
Mogu li se ukloniti posljedice toga sloma? Naravno da
ne. Je li moguća obnova? I opet, dakako da jesti No, do nje
neće doći sve dok se katolici ne nauče oprijeti lažnoj privlači-
vosti novoga poganstva, dok ponovno ne položimo pravo na
našu vječnu baštinu, koja u svakome naraštaju mora uključiti
i mudru budnost. Ovo nije pesimizam, već sama suština krš­
ćanskoga realizma, zagledati se u dubine sve mračnijega doba
i ondje vidjeti kako se približava pobjeda Kristova. Tu je po­
bjedu nemoguće ostvariti nazivajući tminu svjetlošću.

Kršćanska fantastična književnost i istinski simboli

Nikada ne bismo smjeli gubiti iz vida temeljno načelo

kulture: simboli u našemu umu imaju nad nama stanovitu
moć, iako je njihov utjecaj najčešće podsvjestan, a posebno
to vrijedi za umove mladih. Simboli su zaglavni kamen u arhi­
tekturi misli i našega doživljavanja stvarnosti. Ako izgubimo
simboliku, gubimo način na koji spoznajemo stvari. Ako su
simboli iskrivljeni, to znači da su iskrivljeni i pojmovi, a tada
gubimo sposobnost razumijevanja stvari onakvih kakve jesu,
radi čega postajemo podložniji iskrivljenju našega poimanja
i našega djelovanja.
Sveto pismo obiluje istinskim simbolima koji su posve
bitni za ispravno razumijevanje onoga što jesmo i koje je naše

85
mjesto u Velikome ratu između dobra i zla - ratu koji će po­
trajati do kraja vremena. Primjerice, Gospa je žena za koju je
u Knjizi postanka 3,15 prorečeno kako će satrti glavu zmiji. U
svojoj ulozi Suotkupiteljice s Kristom na Kalvariji, ona pred­
stavlja ispunjeno obećanje te biva dalje objavljena kao Žena
iz Otkrivenja: "znamenje veliko (...) Žena odjevena suncem,
mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda"
(Otk 12,1). Sotona je "Zmaj veliki, Stara zmija - imenom Đavao,
Sotona, zavodnik svega svijeta" (Otk 12,9) koji se "zarati (...) s
ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapo­
vijedi i drže svjedočanstvo Isusovo" (Otk 12,17). U prvoj i zad­
njoj knjizi Svetog pisma, povijest se spasenja otkriva na taj
simboličan način - no, riječ je o simbolima koji nisu "puka"
mašta, jer predstavljaju stvarne osobe i sile koje utječu na
vječnu sudbinu svakoga od nas.
Radi toga moramo jako paziti na simbole kojima dopuš­
tamo ulazak u svoje umove. Djeci je posebno potrebno mudro
usmjerenje roditelja kada je riječ o simbolima što ih upijaju
putem knjiga, filmova, videa i ostalih oblika kulturnih medija.
U trajnome sporu oko knjiga o Harryju Potteru autorice J. K.
Rowling (i filmova koji su iz njih proizašli), imamo odličan
primjer za to. Upravo se, naime, u toj seriji iskrivljenje simbola
pomaklo na novu razinu te poprimilo dosad nezapamćene
razmjere.
Stoga je vrlo žalosno što su brojni učeni katolički kriti­
čari promicali te knjige i filmove unutar okružja vjere i to
vrlo energično te gotovo slijepo lojalno tim knjigama, a pone­
kad i sa srdžbom prema čak i najblažim kritikama pri čemu
upravo ova potonja reakcija upućuje na gubitak objektivna
rasuđivanja.

86
 Dio ispravnog rasuđivanja podrazumijeva ispitivanje
načina na koji su se kršćanski pisci u prošlosti služili simbo­
lima, stvarali izmišljene svjetove na način koji čitateljevu maštu
usmjerava ka boljemu razmatranju nevidljivih stvarnosti, a da
mu je pritom ne usmjeri u krivome pravcu. U fikciji J.R.R.
Tolkiena, C.S. Lewisa i Georgea MacDonalda, nalazimo
primjere načina na koji se kršćanska mašta u ovome smislu
može pokazati djelotvornom, putem niza pristupa, a da se
pritom ne izgubi vjerodostojni moralni poredak. Tu sam temu
opsežno obradio u svojoj knjizi: Krajolik sa zmajevima:
bitka za um vašega djeteta te ovdje ne ću ponavljati u njoj
iznesene argumente. No, jedno nam kratko razmatranje može
pomoći u jasnijem sagledavanju ovoga problema.
U svome sam prvome članku iz te serije pisao o sve većim
očiglednim plodovima novopoganske mašte, osobito kada je
riječ o knjigama o Potteru te načinu na koji su one potakle
veliki broj mladih na istraživanje čaranja, magije i drugih
oblika okultnoga. Nije bilo slične pojave koja bi pratila objav­
ljivanje ostalih dvaju epskih djela za djecu: Priča iz Narnije
C. S. Lewisa i Gospodaraprstenova). R. R. Tolkiena. Razumije
se kako je tomu pridonijelo i društveno okruženje unutar
kojega su objavljena, ranija faza modernog doba kada je pris­
tup okultnim podkulturama bio tek minimalan. Jednako je
važno i to kako se ova dva kršćanska pisca čarolijom koriste
na temeljno drugačiji način no što to čini Rowlingova.
U Čarobnjakovu nećaku, prvome svesku iz serije Nar-
nija, propast Narnije počinje kada se jedan postariji građanin
Londona uplete u okultne djelatnosti i tako otvori vrata izme­
đu svjetova. Nevolje koje iz toga proizlaze izravna su posljedica
upravo onih djelatnosti što ih knjige o Potteru opisuju kao

87
moralno neutralne sile. Lewis ih, naprotiv, opisuje kao sile
što radikalno narušavaju moralni poredak. Kaos, ropstvo i
povreda dostojanstva stvorova, neizbježna su posljedica toga
narušavanja. U svim se Pričama vještice opisuju klasičnim
pojmovima, kao zle te sklone manipulaciji i zavođenju - pri
čemu za njima nimalo ne zaostaje lik koji se zove Bijela Vješ­
tica. U Putovanju zorina gazioca, sebični dječak koji ne
razumije nadnaravno susreće zmaja. Ušavši u njegov brlog,
grabi njegovo blago te se i sam pretvara u zmaja. Iz toga ga
stanja izbavlja tek uplitanje kršćanskog lika Aslana, koji jedini
ima moć, "duboku čaroliju", opozvati ono što je zlo počinilo.
Nadnaravne moći, kao što to Lewis neprestano naglašava,
pripadaju jedino Bogu, dok su u ljudskim rukama predmetom
velike obmane, te mogu izazvati uništenje.
U svome velikome djelu Gospodar prstenova, Tolkien
također magiju opisuje kao obilježenu prijetvornošću.
Nadnaravne sile koje ne pripadaju čovjeku u više su navrata
prikazane kroz svoj pogubni utjecaj na njega. Istina je kako
se Gandalfa, jednoga od središnjih likova, redovito naziva
"čarobnjakom", ali on zapravo nije klasični vještac. U Među-
zemlju postoje rangovi bića, a Istari se nalaze negdje između
anđela i ljudi. Pojam "čarobnjaka" pripisali su ljudi iz Među-
zemlja Istarima, koji tek u površinskome smislu nalikuju na
čarobnjake iz serije o Potteru. Tolkien drži kako je Gandalf
više neka vrsta moralnoga vođe - nalik na anđele čuvare, ali u
većoj mjeri utjelovljen. U nizu svojih sabranih pisama, on
objašnjava svoj način oslikavanja duhovnih stvarnosti te riječ
"čarolija" koristi u metaforičkome smislu (v. Pisma J.R.R.
Tolkiena, pisma 155,156 i 228). U suštini, Tolkienova "dobra
magija" nije ono što pod magijom smatramo u stvarnome
svijetli. Gandalfov je zadatak prije svega savjetovati, upućivati
i na otpor podizati umove i srca onih kojima prijeti Sauron,
Mračni gospodar ove sage. Gandalf pritom ništa ne čini mjesto
njih; oni se moraju poslužiti svojim naravnim darovima kako
bi se oduprijeli zlu i činili dobro - u čemu vidimo sliku milosti
koja se nadograđuje na narav, nikada je pritom ne zasjenjujući
niti zamjenjujući. Gandalfovi se darovi koriste štedljivo, samo
do one mjere do koje pomažu drugim stvorovima u korištenju
vlastite slobodne volje i vršenju vlastitih moralnih izbora. No,
riječ je redovito o pomoći, a nikada o zamjeni.
Središnji lik, Froda Bagginsa, Gandalf zamoli da prsten s
čarobnim moćima odnese do vulkanske planine u Mordoru,
područje nad kojim vlada Sauron, kako bi prsten bio uništen
u vulkanskoj vatri, čime bi se smanjila moć što je Sauron ima
nad svijetom. Frodo pristaje poći na to putovanje, ali ubrzo
shvaća kako ga je prsten u stanju zavesti. Noseći predmet koji
bi mogao uništiti svijet, neprestano je "u napasti" upotrijebiti
ga za dobro. No, s vremenom shvaća kako korištenje njegovih
moći za takva kratkoročna "dobra" povećava vjerojatnost za
katastrofu u dugoročnome smislu, jednako za svijet, kao i za
njega samoga. Tolkien neprestano pokazuje kako su te moći
u velikoj mjeri područje onečišćeno "Neprijateljevim obma­
nama", da bi ostvario svoju dominaciju nad slobodnom voljom
ostalih stvorova. Riječ je o metaforama za grijeh i duhovno
ropstvo. Nasuprot tome, Gandalfovo uvelike ograničeno slu­
ženje nadnaravnim moćima nikada nije usmjereno ka svla­
davanju, obmanjivanju, ili oskrvnjavanju. Unatoč tome, autor
u više navrata u djelu ponavlja kako navedene moći treba da
odu sa svijeta sa svršetkom "Staroga doba" i približavanjem
"Doba Čovjeka" (prema analogiji, Doba utjelovljenja).

89
 Suvremeno pogansko služenje magijom uvelike je suprot­
no pristupu Tolkiena i Lewisa. U novopoganskoj literaturi,
magija se često koristi za svladavanje, obmanjivanje i naruša­
vanje. U seriji o Potteru, Harry se svojim moćima služi kako
bi svladao, zaveo i oskvrnuo svoje ljudske neprijatelje te se
Voldemortu suprotstavlja istim moćima što ih koristi i sam
Mračni gospodar. Harry je u suštini mlađa i simpatičnija verzija
Sarumana (čarobnjaka u Gospodaru prstenova koji traži
prsten kako bi ga upotrijebio protiv krajnjega oblika zla,
Saurona). Potterov svijet uistinu obiluje upravo onim stanjem
duha i duhovnom korupcijom protiv koje nas Tolkien
upozorava svojim opisom Sarumana.
Tolkienov je Saruman čovjek obdaren iznimnim darovi­
ma koji nam je na početku priče predstavljen kao jedan od
najmudrijih ljudi svoga vremena, čelnik Vijeća Istara. S vreme­
nom otkrivamo kako je naučio komunicirati sa Sauronom
"jezikom Mordora". Njegovi se motivi isprva čine dobrima:
obrana svijeta od konačnoga zla, ali ga s vremenom Sauron
zavodi i svladava. I Harry je darovit dječak, svjestan kako se
zahvaljujući svojim posebnim moćima može oduprijeti
konačnome zlu što ga predstavlja Voldemort. Kadar je zboriti
jezikom zmija te mu inteligentne zmije u toj seriji pomažu
(uz iznimku ne odveć pametne baziliske). Harry u toj borbi
trpi isključivo tjelesne udarce. U jednome se trenutku učini
kako je ubijen, a onda se "trećega dana" vraća u život.
Rowlingova nije izokrenula našu simboliku. Ne, učinila
je nešto još opakije: prilagodila ju je i izmijenila. Svojom nam
simbolikom ona želi reći kako - budući da postoje dobre i zle
zmije - jednako tako postoje i dobre i zle vještice, dobri i zli
čarobnjaci. Ovime želim kazati kako je sveukupni učinak

90
dosad objavljenih djela iz serije rastakanje parametara našega
tradicionalnoga svijeta simbola. Da se vratim na analogiju
upotrijebljenu u svome prethodnome članku na ovu istu
temu: što bismo mislili o seriji privlačnih romana za mlade
koji bi niz dobrih bludnika suprotstavio nizu zlih bludnika,
pri čemu bi sam blud bio upotrijebljen kao sredstvo postizanja
nekog čestita cilja? Odgovor se nameće sam po sebi. A opet,
nebrojenim se kršćanskim čitateljima nije nimalo zamjerila
serija o Potteru, jer se mnogima od njih okultne djelatnosti
na prvi pogled ne čine kao mamac za niske sklonosti - očitije
grijehe, koji imaju bjelodano negativne posljedice. Pritom
zaboravljamo kako je okultizam daleko opasniji od bludna
grijeha, jer pogađa čovjekove više sposobnosti, što može
dovesti do duhovne oholosti.
U nekim je elementima svoje osobnosti Harry klasičan
junak, odvažni slabi stvor, čije se urođene sklonosti postvipno
razvijaju te koji se zlu odupire uz goleme napore. Problem
svakako nije u tim tradicionalnim herojskim elementima, već
u suvremenim elementima protu-junaka (lik koji zlo svladava
zlim sredstvima) što ih je autorica ugradila u Harryijevu
osobnost. Harry je istovremeno i junak i protu-junak. On je
naličje Froda, koji je istinski junak. Time ne želim reći kako je
Frodo oličenje "dobrog momka". On ima svoje mane i napasti
te znade posrnuti. Ali nikada dobro ne naziva zlom, niti zlo
dobrom. Njegove su mane plod ljudske slabosti; ne proizlaze
iz zloće i oholosti. Nasuprot tome, Rowlingova Harryjevu
pobjedu nad zlim prikazuje kao plod stjecanja ezoterijskih
znanja i moći. To je gnosticizam. Tolkien Frodovu pobjedu
nad zlom opisuje kao odbacivanje zabranjena znanja i moći
te plod njegove poniznosti, poslušnosti i ustrajavanja u

91
radikalnu trpljenju. To je kršćanstvo. Bit je Harryjeva svijeta
oholost, dok je bit onoga Frodova žrtvena ljubav.
Likovi Rovvlingove tonu sve dublje i dublje u taj svijet, ne
očitujući pritom nikakve negativne "nuspojave", već jedino
rast "karaktera". To je laž. Štoviše, to je upravo ona sotonska
laž koja nas je obmanula u Edenu: možete steći spoznaju dobra
i zla (vi ćete odlučivati o tome što je dobro, a što zlo), unaprije­
dit će vam se život, bit ćete kao Bog. U Potterovu svijetu poru­
ka glasi: te su moći vaše pravo, naravna sposobnost što je valja
samo probuditi i uputiti se kako je ispravno koristiti. U biti,
Potterov je svijet imanentan - to je bezbožna Ravnica, "čarob­
nim štapićem" oslobođena težine svojih ograničenih materija­
lističkih dimenzija. Štoviše, način na koji Rovvlingova drama­
tizira te moći uvelike proizlazi iz rituala i praksi čaranja i
vraćanja u stvarnome svijetu. Činjenica je to što su je u svojim
prikazima serije o Potteru do u pojedinosti argumentirale
nekadašnje vještice.
Da, "magija" postoji i u Potterovu svijetu Rovvlingove i u
Tolkienovu Međuzemlju, ali ovdje prestaje svaka sličnost. Za
razliku od Harryjevih moći, Gandalf je svoje moći primio kao
dar od Iluvatara, "Oca sviju", Tolkienova mitološkog prikaza
Boga. To je ključna točka, ključna razlika između Međuzemlja
i Potterova svijeta. Tolkienova je tvorevina u suštini hijerar­
hijska te predstavlja moralni poredak koji se uspinje od utje­
lovljena svijeta sve do prijestolja samoga Boga. Tolkien se
poslužio slobodom pođ-stvaratelja kako bi predočio svijet
kakav je mogao biti. No, u svome se eseju "O bajkama" uvelike
trudi pokazati kako taj pod-stvoreni svijet, ma kako čudesan
bio i ma koliko se otklanjao od pojedinosti materijalna posto­
janja, mora ostati vjeran moralome redu stvarnoga svijeta.

92
 U jednome pismu što ga je napisao o svojoj trilogiji, Tol­
kien je iznio stanovitu zabrinutost oko opasnosti kriva tuma­
čenja njegovih nakana: "Previše sam se olako služio ‘magijom’,
a osobito kada je riječ o samu korištenju te riječi..." Nastavlja
kako način na koji se on u svojoj fikciji koristi "magijom" ne
odgovara onome što magijom smatramo u ovome svijetu, u
kojemu se ona postiže činima (gnostičkim ovladavanjem taj­
nim znanjima). U Međuzemlju je, međutim, riječ o "svojstvenoj
moći što je ljudi kao takvi ne posjeduju, niti im je dostupna."
Tu je malenu riječ, "ne", lako previdjeti, ako se netko želi poslu­
žiti Tolkienom kako bi opravdao Rovvlingovu. O toj naizgled
vrlo malenoj razlici ovisi puno toga: dobrobit brojnih duša.
Pretpostavljam kako bi Tolkien, da je svoju trilogiju o prs­
tenu pisao u naše vrijeme, a ne pred pola stoljeća, bio oprezniji
i bolje naglasio razlike. Unatoč tome, trilogija je o prstenu
dostatno jasna kada je se shvaća u skladu s nakanom njezina
autora, osobito u svjetlu njegova temeljna rada Silmarillion.
Uz stanoviti prostor za maštovito proširenje tema, Tolkien
nam je dao "teološki" temelj Međuzemlja, koji u suštini odgo­
vara Knjizi Postanka. Sve je tu: Stvoritelj, stvaranje svijeta,
pobuna palih anđela, Sotona, čovjekov pad, stjecanje zabra­
njenih moći, trajna borba između dobra i zla u utjelovljenu
svijetu. Imena su izmijenjena i pojedinosti bitke proširene,
ali je zapravo riječ o dramatičnome prikazu same stvarnosti.
Koje je okružje Potterova svijeta J. K. Rowling? Koji su
njegovi "teološki temelji", da ih tako nazovemo? Riječju, nema
ih. Serija o Harryju Potteru jest fantastična projekcija mate­
rijalističkoga čovjeka koji zamišlja kako posjeduje božanske
moći, bez ikakva spominjanja njihova izvora, kao niti bilo
kojega niza moralnih apsoluta na temelju kojih bi određivao
ispravnost ili pak pogrešnost svojih djela. On je, na neki način,
"onkraj dobra i zla". Potomak je Nietzscheova "nadčovjeka" i
Camusova "stranca", pridošlica zalutala u kozmos lišen čvrstih
moralnih orijentira, kadar pronaći sama sebe jedino putem
snage svoje neovisne volje. Uistinu, dominantne teme Potte-
rova svijeta Rowlingove jesu potraga za identitetom i svjesno
korištenje moći kao sredstva njegova otkrivanja. To su njegove
primarne "vrijednosti" (pojam što ga je stvorio Nietzsche).
Razumije se kako postoje i sekundarne vrijednosti, pri čemu
se za neke na prvi pogled čini kako jačaju dobro shvaćeno u
skladu s kršćanskom vjerom. Međutim, dobro i zlo su u ovim
knjigama redefinirani, a ono što je u njima ostalo od kršćan­
skoga morala tek su puke ruine. Prepunu unutarnjih protu­
rječja, njegovim vrijednostima dominiraju subjektivnost i
nagon. Kritičari koji naglašavaju ovih nekoliko pozitivnih
vrijednosti, zanemarujući pritom neprekidno kršenje apso­
lutnih načela, u opasnosti su otjerati komaraca, a "progutati"
devu. Činjenica da su toliki kršćanski kritičari podlegli nje­
govim čarima pokazuje kako Zapadni svijet velikom brzinom
gubi orijentaciju, osjećaj za stvarni moralni poredak u svijetu.
Gubitak je toga smisla započeo s gubitkom razumijevanja
značenja i snage simbola.
Dopustite mi da zaključim tako što ću još jednom pono­
viti: ako izgubimo simboliku, izgubili smo - na temeljnoj razini
svijesti - također i način spoznavanja stvari onakvima kakve
jesu. Ako su iskrivljeni simboli, iskrivljeni su i pojmovi, a tada
gubimo sposobnost razumijevanja ljudskih prilika čime
postajemo skloniji iskrivljenju svojega poimanja i djelovanja.
Simboli nisu predmeti u ropotarnici psihe, koje možemo po
želji uzimati, odbacivati, ili pak mijenjati bez posljedica. Po­

94
igravati se s njima znači destabilizirati same temelje kuće. Dok
većina kršćana nikada ne bi svjesno zamijenila simbole zla
simbolima dobra (jer bi samim time prestali biti kršćanima),
mnogi su prihvatili novu sferu eklektične simbolike koja
omogućava mješavini dobrih i zlih simbola utjecaj na njihove
misli i osjećaje. No, dva proturječna svijeta simbola ne mogu
u nama dugo mirno supostojati. Jedan će od njih već pre­
vladati i naposljetku izgnati onaj drugi.
Gospa je stvarna osoba, a simboli što ih uz nju vežemo
pomažu nam bolje je upoznati. Sotona je također stvarna
osoba, a simboli koji se na njega odnose pomažu nam prepo­
znati njegova sredstva i obmane. Đavao, naš stari neprijatelj,
mrzi Mariju više negoli bilo koje drugo stvorenje. Drugim
riječima: Zmaj veliki mrzi Ženu odjevenu suncem više negoli
bilo koje drugo stvorenje. Ako je u našemu umu ta Žena tek
draga slika koja predstavlja neki u potpunosti povijesni lik,
načelo ženstvenosti, ili pak neku drugu apstrakciju, teško
ćemo biti skloni obratiti joj se kao majci naših duša, a još manje
kao odvažnoj bojovnici Božjoj, Novoj Evi, koja će, zajedno sa
svojim Sinom, odnijeti konačnu pobjedu nad Sotonom.
Jednako tako, ako u našemu umu Zmaj, drevni zavodnik ljudi,
nije drugo doli kozmička "baba-roga", lik iz davno zastarjele
priče, ili pak karikatura negativnih psiholoških elemenata
ljudske naravi, teško da ćemo biti kadri suprotstaviti mu se u
boju. Njemu bi to svakako odgovaralo. Ako u umovima naše
djece neutraliziramo istinu o hitnosti toga boja, potrebe
odupiranja neprijatelju oružjem molitve, tada će on biti i više
nego zadovoljan.
Opći je stav kako je danas mir redovito moguće postići
pomirljivošću i otvorenošću za pregovore. Slične nas laži žele

95
uvjeriti kako se svi sukobi mogu riješiti ulaganjem napora ka
međusobnome razumijevanju te kako se nenasilna i ljubavi
sklona djeca stvaraju tako što se njihova kultura lišava tradicio­
nalnih sukoba i tradicionalnih junaka. Razumije se samo po
sebi kako su napori uloženi u međusobno razumijevanje ljudi
poželjni. No, vrlo smo naivni ako svoju narav projiciramo na
biće čiji je isključivi cilj uništenje i vječna osuda ljudskoga
roda kao konačni udarac njegove pobune protiv božanskoga
poretka. U interesu je Zmaja velikog nadasve da mislimo kako
ne postoji, kako ga je moguće udobrovoljiti, pripitomiti redefi-
niranjem, ili pak s njime ući u pregovore. On će do kraja
vremena nastaviti voditi totalni rat protiv nas, neovisno o
tome kako idealistični bili naši napori za uspostavljanjem
zasebna primirja s njime. Zasićenje kulture mladih simpatič­
nim zmajevima i "junacima" koji se zmajolikim tehnikama
služe kako bi postigli neko naizgled dobro, uzaludan je
pokušaj uspostavljanja takvog lažnog mira.

96
 PAPA BENEDIKT I HARRY POTTER

Istina je, naime, kako niti Vatikan, niti

Ivan Pavao II. ni na koji način nisu odobrili
ove knjige. Ta "vijest" potječe od opaske što ju je
msgr. Peter Fleetwood iznio na tiskovnoj
konferenciji prigodom objavljivanja
vatikanskoga dokumenta o pokretu New Age.

Mnogi će se od vas sjetiti raspre koja se prije nekoliko

godina pojavila u svjetskim medijima glede niza fantastičnih
priča o Harryju Potteru, namijenjenih mladima. U tisku su se
pojavili brojni članci koji su te knjige hvalili kao pomak k
jednome u većoj mjeri literarnome, obliku kulture za mlade.
Veličali su njihovu dramatsku kakvoću, maštovito pripo­
vijedanje, humor te promicanje tzv. "vrijednosti". Vrlo je malo
ozbiljna promišljanja pritom bilo posvećeno činjenici kako
je temeljni element ovoga niza romana čaranje i vraćanje, što
ih se veliča i čitatelju nudi kao normalan, štoviše čak i spaso­
nosan put. Središnji lik, Harry, školuje se za čarobnjaka. Ovo
nije mjesto za ponavljanje argumenata "za" i "protiv"; to sam
učinio u prethodnim člancima, dostupnima na mojoj web
stranici. Međutim, želio bih ponovno naglasiti kako se vrlo
malo kulturnih uradaka u povijesti čovječanstva - ukoliko ih
je uopće i bilo - proširilo tako daleko i tako brzo, kao što je to
slučaj s romanima o H. Potteru. Njegovi se čitatelji, naime,
broje na milijune.

Razumije se kako su se o ovim knjigama mogla čuti i određena

oprečna mišljenja, od strane pisaca - kao što sam i sam - koji

97
su ih razmatrali unutar okružja već prisutne poganizacije dje­
čje kulture - fenomena za koji se već pokazalo kako ima nega­
tivne posljedice. Potterovi su kritičari uglavnom otpisani kao
"histerični paničari" odnosno "fundamentalisti." Situacija se
dodatno zaoštrila kada su, u veljači 2003-, svjetski mediji nas­
lovne stranice preplavili vijestima kako Vatikan i papa po­
dupiru ove knjige

U godinama koje su slijedile rasprava je nastavljena, na­

pose preko članaka u kojima se napada Potterove kritičare.
Vrlo je žalosno što su brojni takvi članci objavljeni upravo u
uglednim katoličkim novinama. U korijenu svega toga leži
nerazumijevanje moći što je kulturni materijal ima nad ljud­
skom sviješću, a samim time i ljudskim postupcima. Moglo se
zapaziti također i određeno akademsko prekomjerno oslanja­
nje na pojedinačni um, možda stoga što se inteligencijom ob­
dareni vjernici obično smatraju sposobnima upiti dobar dio
lošega materijala, a da im on pritom ne naškodi. Time se zabo­
ravlja kako se mladi nalaze u fazi formacije te su kao takvi
najranjiviji kada je u pitanju iskrivljenje njihova shvaćanja
stvarnosti, napose naravi dobra i zla.
Razmirica je donekle popustila, no čini se kako će opet
oživjeti, budući da se upravo pojavio šesti svezak serije romana
o H. Potteru - Harry Potter i Princ miješane krvi. Navodno
je Amazon Books primio preko milijun naručbi, dok se
očekuje kako će prodaja u samim knjižarama još daleko
nadmašiti tu brojku. Približava nam se još jedan kulturni
tsunami. Valja nam, međutim, primijetiti kako je ujedno riječ
o jednome duhovnom valu.

98
 Bit će vrlo zanimljivo vidjeti hoće li mediji posvetiti jed­
naku pozornost mišljenju pape Benedikta XVI. o toj temi,
kao što su je posvetili onome nižega službenika Vatikana. Prije
njegova postavljanja na Petrovu Stolicu, tadašnji je kardinal
Joseph Ratzinger svoju zabrinutost knjigama o Potteru iznio
njemačkoj sociologinji Gabriele Kuby, koja je napisala knjigu
o problemima vezanim uz taj niz romana i njihovome nega­
tivnom djelovanju na djecu. Njena knjiga, Harry Potter -gut
oder bose? (Harry Potter - dobar ili zao?), snažno kritizira ovu
seriju romana. U svome pismu što joj ga je uputio 7. ožujka
2003. - mjesec dana nakon što je tisak pogrešno obznanio
kako Crkva odobrava Harryja Pottera, kardinal, koji je u to
vrijeme bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, pohvalio je
njenu kritiku.

U intervjuu objavljenom u njemačkom izdanju Zenitovih

novosti, ona je izrazila zabrinutost kako su brojni ljudi, uklju­
čujući tu i predane katolike, previdjeli pogibli što ih ona
pronalazi u romanima o H. Potteru:

"Ne želim đavle otkrivati i vidjeti ondje gdje ih nema,"

rekla je, "no kada vlastitim očima vidim, kada mi um i srce
otkrivaju, kako je na zidu nacrtan đavao, dok gotovo svi ostali
ondje prepoznaju tek običan cvjetni uzorak, smatram se
pozvanom posvjedočiti za istinu, bila ona dobrodošla ili pak
nepoželjna. Postoji i nešto što se zove obmana javnosti, kao
što mi Nijemci i sami jako dobro znademo."
Na jednome je drugom mjestu spomenula raširenu
pojavu velike srdžbe uperene protiv svih Potterovih kritičara,
pri čemu ona nerijetko dolazi i od uvjerenih katolika, koji

99
žustro brane ovaj niz romana. Njeni su argumenti krivo
protumačeni, njen autoritet javno ismijan te nisu izostali čak
niti drugi ad hominem napadi na nju. To je iskustvo popri­
lično rašireno u okvirima tzv. "Potterove revolucije". Iznena­
đuje to što neki od najgorih napada dolaze iz ustiju inače
ozbiljnih kršćanskih komentatora, koje se obično smatra
razumnim ljudima.

Samo se po sebi razumije kako nitko nije u potpunosti

lišen subjektivnosti. Svi smo grješnici te nam se valja mučiti s
pokušajima i pogrješkama, kako bismo postigli odgovarajući
spoj vjere i razuma. Kao što je kardinal Ratzinger napisao u
svojoj knjizi o Crkvi našega vremena: Pozvani na zajedništvo,
"... svi smo potrebni oproštenja, koje je u srcu svake istinske
reforme... Crkva nije zajednica onih kojima ne treba liječnika’
(Mk 2,17), već zajednica obraćenih grješnika koji žive po
milosti opraštanja što je i sami očituju... Vjerujem kako je u
srcu duhovne krize našega vremena upravo zanemarivanje
milosti praštanja."

Punina života u Kristu nikada se ne smije svesti na niz

doktrina što smo ih umom prihvatili, i ništa više od toga. Um,
zajedno s tijelom i osjećajima, treba biti povezan s duhovnim
darima - što uključuje trakođer i razlučivanje kulturnih utjecaja
i motiva koji se kriju u njihovoj pozadini, zajedno s njihovom
filozofijom te posljedicama po nutarnji život ljudske osobe, a
samim time i njeno djelovanje u svijetu. Bez toga će nam spoja
biti teško uvidjeti stvarne dimenzije problema vezanih uz
kulturne fenomene, kao što su romani o H. Potteru. Proglasiti
ih bezazlenima (pa čak i dobrima) jednostavno stoga što ne

100
ulaze u područje doktrine, već samo kulture, znači uspostaviti
pogrešan i nadasve pogibeljan jaz između vjere i kulture.

Kubyjeva drži kako knjige o H. Potteru mladima onemo­

gućuju razviti pravilan osjećaj razlikovanja dobra i zla te u
lome smislu donosi sljedeći navod iz pisma kardinala Ratzin-
gera:
"Mnogo Vam hvala za ovu poučnu knjigu. Dobro je ljude
upućivati glede Harryja Pottera, jer je riječ o nadasve lukavu
zavođenju, koje prolazi nezamijećeno te time duboko iskriv­
ljuje kršćanstvo u duši, prije no što se ima priliku ispravno
razviti." (kardinal Joseph Ratzinger, 7. ožujka 2003.).

U svom drugom njoj upućenom pismu od 27. svibnja

2003. napisao je kako joj "rado" daje dopuštenje za
objavljivanje nje-govog stava o Harryju Potteru.

Na rukom pisanoj osobnoj Božičnoj čestitci što joj ju je

uputio u prosincu 2003. kaže: "Puno Vam hvala na Vašemu
odvažnom zauzimanju protiv okultizma i magije."

Ovo razlučivanje čovjeka koji je danas papa Benedikt

XVI., otkriva dubinu percepcije Svetoga Oca. Ono je u skladu
s brojnim njegovim izjavama što ih je dao otkad je izabran na
Petrovu Stolicu, kao i kroz čitavih proteklih 30 godina.
Njegovo snažno poticanje kardinala kada su se spremali ući
na papinsku konklavu bilo je usmjereno k potrebi odupiranja
"diktaturi moralnog relativizma". Riječ je o njegovu dubo­
koumnu i točnu prepoznavanju masovnoga duhovnog boja
koji u zapadnjačkoj civilizaciji prelazi na jednu posve novu

101
razinu bitke. Čovjek je to u kojemu su velik um, mudrost i bo­
gato poznavanje kulture spojeni s velikim duhovnim daro­
vima. Sjetimo se kako bitka za dušu ovoga naraštaja nije "puka"
apstraktna rasprava, već uvelike uznapredovao proces (pone­
kad vrlo suptilno, ali ne i uvijek) na svim poljima kulture.
Upravo na području kulture već dugo gubimo brojne bitke
(a možda ujedno i brojne duše). Danas je to glavna bojišnica
duhovnoga boja za čovječanstvo - boja koji će potrajati do
konca vremena.

Radi toga moramo na poseban način zazvati sve milosti

što ih Nebo želi izliti na nas. Osobito je to uloga Majke Božje
u našim životima. Ona ima naročito snažnu ulogu u formaciji
i zaštiti naše djece - ključne za ishod odlučnih bitaka ovoga
Velikoga rata. Potrebni su članci, rasprave i polemike, no
najpotrebniji su od svega ipak post i molitva, uz zazivanje
Kristove pomoći po Njezinu zagovoru. Ona je Majka Svih Ljudi
i Majka Crkve. Benedikt XVI otac je svekolike Crkve te nam
ga valja slušati.

102
 HARRY POTTER I UBIJANJE BOGA!

Kada bi bila riječ o satiri mogli bismo se

nasmijati. No, sve se to ovdje predstavlja kao
nešto ozbiljno. Taj festival gnjusnih poluistina
i otvorenih laži vješto pomiješan s nekoliko
pozitivnih vrijednosti i privlačnih uzora
čini se zanimljiv i uzbudljiv. Zapravo je sve to
smrtonosno i šuplje.

Dakle 21. srpnja je došao i prošao, a život teče dalje. Riječ

je, dakako, o danu izdavanja sedmoga i posljednjega u nizu
romana o Harryju Potteru: Harry Potter i darovi smrti. Ocje­
njuje se kako je prethodnih šest romana dosad prevedeno na
približno 66 jezika i prodano u gotovo četiri stotine milijuna
primjeraka. Brojka je to što če i dalje rasti. Nastavlja se prodaja
najnovije priče iz Potterova svijeta i objavljuju različita nova
izdanja: zbirka svih sedam romana, posebna izdanja u kož-
nome uvezu, audio knjige i digitalna izdanja sa slikama...
Štoviše, 11. srpnja je započelo prikazivanje i petoga filma.
Mogu se očekivati još najmanje dva (a možda i više!). S obzi­
rom na sve navedeno vidimo da je riječ o najvećem trans-
kulturalnom događaju epskih razmjera u povijesti čovje­
čanstva, kojemu konkurira još jedino Biblija.

Namjerno sam se poslužio riječju konkurira, ne samo

radi utjecaja što ga je ovaj niz romana izvršio na suvremeni
svijet, već i radi svjetonazora što ga tako snažno usađuje u
svoje pobornike. Ukratko, ovaj je niz romana neka vrsta protu-
evanđelja, dramatizirani manifest ponašanja i uvjerenja što

103
ih utjelovljuju simpatični i ponekad gotovo neodoljivi
izmišljeni likovi koji suvremeni etos Laiciziranog humanizma
žive do krajnosti. Riječ je, zapravo, o svima nama. Riječ je o
kasnozapadnjačkim preokupacijama Homo Sapiens Sapi-
ensa, čovjeka koji znade. Točnije, riječ je zapravo o Homo
Sine Deo, čovjeku bez Boga, koji, da bi pronašao svoj identitet
u takvu vodoravnu svijetu mora po svaku cijenu ići za moći
i znanjem, kako ga ne bi dokrajčio kakav ubojiti urok. Osjeća
se napušten, sam i stoga vjeruje kako mu se valja osloniti na
sebe sama. Još je donekle spreman povezati se s drugima koji
mu mogu pomoći u pronalaženju i razvijanju njegova skrivena
identiteta. Ulozi su neobično visoki dok traga za tim konačnim
svetim gralom, jer je njegov smrtni život u krajnjoj pogibli.
Putem će nastupiti brojne smrti u nebrojenim očitovanjima.
Lev Grossman u izdanju časopisa Time od 23. srpnja 2007.
piše ovako: "Ako želite znati tko umire u Harryju Potteru
odgovor je jednostavan: Bog!" Time je iznio bitni problem
romana o Harryju Potteru.
Ne zaobilazeći posve točnu tvrdnju kako kvalitetna fikcija
ne mora biti otvoreno kršćanska, kao niti - uostalom - uopće
vjerska, mogli bismo se malo zamisliti nad činjenicom kako
su središnji pokretači metafore i zapleta ovih priča djelatnosti
(čaranje i vraćanje) što ih Bog izričito zabranjuje. Stoga bi
nam se valjalo zapitati zbog čega uporno uzimamo velike doze
otrova u sklopu naše kulturne potrošnje, kao da bi to bio po­
sve razuman i normalan život; kao da nekoliko komada povrća
što su se izgubili u zdjeli juhe od arsena opravdava dugoročno
negativne posljedice takve prehrane. Ostavljajući načas po
strani čitav niz takvih i sličnih argumenata, razmotrimo što je
Lev Grossman zapravo htio kazati.

104
 "Smrt Boga?!" uzviknut će brojni čitatelji. "To zacijelo mora
biti pretjerano! Ne raspravljamo li ovdje o samo jednome feno­
menu u nepreglednom mom kulturnih pojava? I nemali puno
pozitivnih vrijednosti u ovim knjigama i filmovima - pa čak i
nekih uzvišenih trenutaka hrabrosti i žrtve? Nije li tema za­
pravo ljubav?" Jest, na neki način. No, koja vrsta ljubavi? Kakva
žrtva i koja joj je svrha? Romani jednako tako govore o kori­
snosti mržnje i oholosti, zloći prema stvarnim i izmišljenim
neprijateljima, traženju i korištenju tajnih znanja, lažima,
prepredenosti, prijeziru te jednostavno "slučajnoj" sreći u
poražavanju svega što te ugrožava ili ti stoji na putu u ostva­
renju želja. To je pravo obilje drugih krivih poruka: cilj oprav­
dava sredstvo! Ništa nije onakvo kakvim se čini. Nikome se
ne može u potpunosti vjerovati, osim onima u čijem se dru­
štvu osjećaš ugodno i koji podržavaju tvoje ciljeve te gode
tvome samoljublju. Ubijati druge je opravdano ako si ti dobar,
a oni zli. Konzervativni su ljudi loši, a dogmatičari koji se
protive magiji posve loši i zaslužuju najgoru kaznu (čime se
opravdavaju - primjerice - "zamamne" odmazde uperene pro­
tiv Dursleyevih). Konačni je uzrok zla odbijanje magije: tako
je, primjerice, najveći zlikovac Voldemort skrenuo s puta kada
je postao disfunkcionalni dječak kojega je napustio njegov
protumagijski nastrojeni otac. Tu je, potom, i ozračje adoles-
centske romance vrlo snažnog elementa kada ga se pomiješa
s magijom - obično prikrivena, no koji raste sa svakim novim
sveskom te kulminira obiteljskom srećom središnjih likova
na kraju zadnjega sveska. Jest, Harry se suočava s gotovo soton­
skim zlom, prolazi neprekidnu kušnju protivština i nevolja,
izvlači se iz nemogućih situacija, spašava svijet, oženi Ginny
te s njome donosi nov naraštaj malih vještica i čarobnjaka.

105
 Kada bi bila riječ o satiri mogli bismo se nasmijati. No,
sve se to predstavlja kao nešto nadasve ozbiljno. Taj festival
gnjusnih poluistina i otvorenih laži vješto pomiješan s neko­
liko pozitivnih vrijednosti i privlačnih uzora te vječnom
temom neprivilegirana siročića kao junaka/antijunaka serije
čini se zanimljiv i uzbudljiv. Zapravo je sve to smrtonosno i
šuplje.
No, upravo o tome i jest riječ! Ako svijet u kojemu živimo
nije svet, već naprotiv šupalj i smrtonosan, onda nam valja
uprijeti snage kako bismo ga promijenili, zar ne? Budući da
Boga - čini se po ovim romanima - nema, valja nam samima
biti bogovima. Ako oca nema (kao što dobro znade svako
siroče) onda nam valja biti samima sebi ocem. Težak je to
zadatak, ali ne i nemoguć uz pomoć određenih upravo
nevjerojatnih moći. Naposljetku, ako čak i postoji nešto što
nadilazi ovaj materijalni svijet i njegovu materijalističku
magiju, možemo li se u to pouzdati? Prema ovoj priči o Potteru
nikako ne možemo! U romanima ima naznaka drugih svjetova
nematerijalnih ili metafizičnih dimenzija, ali lišenih svakoga
pozivanja na neki viši moralni poredak. To su tek kulise
kozmologije što ju je postavila Rowlingova. Diljem ove serije
obilje je dokaza kako nam se polako ali sigurno servira
gnostički pogled na svijet. Riječ je o novom obliku toga
drevnog arhipelaga krivovjerja koje preuzima ostatke judeo-
kršćanske simbolike i miješa ih s kultskim poimanjem života,
kao i života onkraj. Primjerice, potkraj zadnjega nastavka
Harryjev ravnatelj i mentor Dumbledore susreće se s Harry-
jem u mutnoj onostranoj zoni. Sve se to događa nakon Dum-
bleđoreove smrti i Harryjeve nazovi-smrti, a prije njegova
tajnovita "uskrsnuća." No čak i ove, kao i druge metafizične

106
reference u pukoj su funkciji autoričina stvarnog cilja, a taj je
uzvišenje humanističkoga ideala. Takav humanizam ne može
dugo opstati bez ovakve ili onakve "duhovnosti", a koje li pri-
godnije duhovnosti za Homo Sine Deo od one koja donosi
uzbuđenje i nagrađuje nenaravno, bez moralne odgovornosti
Bogu. To bismo, paradoksalno, mogli nazvati religijom svje­
tovnog humanizma. U toj religiji kao i u većini drugih svijet
je u velikoj pogibli i potreban mu je spasitelj. Što je, dakle,
simpatičnome junaku činiti u takvim prilikama? Samo se po
sebi razumije kako mu valja odrasti, a upravo se to i zbiva
kroz sedam priča dok ovaj postaje svjestan svojih urođenih
moći. O njima se, dakako, nikada ne govori kao o moćima
nalik na božanske, jer bi to bilo prešutno priznanje neke vrste
višega autoriteta, jer Potterov svijet nikako ne priznaje apso­
lutnu hijerarhiju stvorova.
J. K. Rowling je u jednome intervjuu izjavila: "Moje su
knjige uvelike o smrti. Počinju smrću Harryjevih roditelja. Tu
je i Voldemortova opsesija pobjeđivanjem smrti i njegovo
traganje za besmrtnošću po svaku cijenu, što je - uostalom -
cilj svih koji se bave magijom. Zaista razumijem zbog čega
Voldemort želi pobijediti smrt. Svi je se bojimo."
Uistinu zbirka od sedam romana obiluje nasilnim smrtima
koje su obično posljedica sukoba koji podrazumijevaju kletve,
uroke i magične napitke. Čitatelj više ne može niti pratiti broj
ljudskih i drugih likova koji umiru u ovim romanima. Koliko
se mogu sjetiti ni u jednom slučaju nije riječ o prirodnoj smrti.
U Potterovu svijetu caruje smrt i njezina nadmoć, a moguće
ju je nadići jedino služeći se i opet sredstvima same smrti. U
svim sti ovim romanima smrt i moć neodvojivo povezani.
Štoviše, smrt je kako konačna prijetnja tako i krajnje rješenje

107
svih problema. Primjerice, u šestome nastavku Dumbledorea
ubija zli Severus Snape koji radi za glavnog zlikovca Volde-
morta. U sedmome nastavku saznajemo kako je Snape bio
nekakva vrsta dvostrukoga agenta potajice odana Dumble-
doreu i Harryju. Otkrivamo kako je Dumbledore zatražio od
Snapea neka ga ubije - posrijedi je tzv. "ubojstvo iz milosrđa" -
dok njihov razgovor o toj temi neodoljivo podsjeća na
opravdanje eutanazije i ubojstva uz pomoć liječnika.

Stvara se otprilike ovakav predložak. Bitno je otkriti tko

si i to rješenje ključno je za nadvladavanje smrti. Postupno
iskustveno otkrivaš uz predano proučavanje tajanstvena
zabranjenog znanja kako si više od onoga što misliš da jesi.
Također imaš pravo na tajne koje će te otkriti samome sebi, a
istodobno drugima otkriti tvoju vrijednost. Voljet će te i bojat
će te se, dodvoravati ti se i mrziti te, ali nikada nećeš proći
nezapaženo sve dok posjeduješ srčanost i vršnjake koji te
podupiru uz dodatnu moć koju će ti priskrbiti tajne. Tvoje će
se urođene magijske moći osloboditi zahvaljujući povećanom
znanju, a njihovim prakticiranjem one će se umnožiti do
savršenstva. Razumije se kako se moćima valja služiti, jer
postoje neki uistinu zli neprijatelji na čelu s vrhovnim
neprijateljem koji ti je za petama. Budući da i on raspolaže
moćima važno je da su i tvoje moći jednako velike, ako ga
želiš poraziti. Borit ćeš se, pasti i ponovno ustati, ali ćeš
naposljetku pobijediti. Tako ćeš ti postati spasitelj svijeta. Sam
svoj majstor!
Rowlingova se poslužila ljudskom dramom i pričom
starom poput Ilijade, ali bez Homerova dubokog uvida u
ljudsku motivaciju; poputBeoivulfa, ali uz pomiješane uloge

108
i izgubljene pouke; suvremenom poput Gospodara prs­
tenova, no bez Tolkienova opisa poniznosti, istinske krjeposti
i mudrosti. Rowlingova se potrudila da se njena priča ne svodi
na simplicistički scenarij dobrih momaka protiv loših, te
ujedno ne možemo niti ustvrditi kako su kod nje crte bojišnice
između dobra u zla jednostavno pomaknute. Pametno i inven­
tivno pomrsila je sve granice, nutarnje i vanjske, okomite i
vodoravne, dok je jedini čimbenik orijentacije sudbina dina­
mičnog ega središnjega lika. Nije toliko riječ o nietzscheovskoj
"želji za moći" koliko o želji za preživljavanjem, koja se pos­
tupno razvija u želju za identitetom. Pritom je magijska moć
nužna pomoć u toj potrazi. Ujedno je Harryja učinila i sim­
patičnim i ranjivim dječakom. Većina će se mladih čitatelja
lako poistovjetiti s njime. Uvelike je nalik na tolike mlade ljude
današnjice ostavljene na ovaj ili onaj način. Nalik je na djecu
iz poljuljanih obitelji koji su moguću braću ili sestre izgubili
putem pobačaja i korištenjem kontracepcije ili pak ste­
rilizacije. Takva djeca trpe različite oblike obescijenjenosti,
zanemarivanja i usamljenosti. Mnogu djecu još dodatno po-
nižavaju i nasilnici (druga nesretna djeca kojima nedostaje
identitet te su nasilništvom uspostavila vlast nad slabijom
djecom kao jedini dostupni oblik samopotvrđivanja).
Dovoljno je zaviriti u obližnje školsko dvorište. Svi su tu:
Harryji i Hermione, zli Dračo Malfoys i njegova banda
udvorica. To je stanje ljudskoga društva koje se malo mijenja
kroz vrijeme, ako čovjek odbaci spasonosnu snagu Božje
milosti.
Harry nadilazi razna zla s kojima je suočen, ali to ne čini
uz pomoć milosti. Skloni smo navijati za njega i pasivno
prihvatiti knjige ili ih aktivno promicati kao put oslobođenja,

109
oslobođenja od boli i nepravednosti života, nijekanja
vrijednosti, žica i zidova što okrutno ograničavaju našu
ljubljenu djecu, a to znači - svu djecu. Harry ima izlaz! Taj
dražesni gubitnik potiče u nama instinktivno suosjećanje s
trpećima. Nadilazeći sve prepreke on je pobjednik. Baš kao
što se i svatko od nas za sebe nada! Jest: Harry - to smo ti i ja.
Volimo ga. A kakvog su tek savršena glumca pronašli za ulogu
u filmu! To slatko, hrabro i ranjivo lice. Dobar dječak.
Simpatičan i drag.

U romanu Harry Potter i darovi smrti Harry postaje

punoljetan. Prekrasno je sazrio. Sućutan je prema slabima i
priječi fatalne kletve. Izbija čarobne štapiće iz ruku onih što
žele ubiti njega i druge. Čak i spašava svojega negdašnjega
zlostavljača Drača, nakon što on i njegova banda napadnu
Harryja i gotovo ga zapale pogrešno primijenjenom kletvom
Fiendfyre. Taj je novi razvoj Harryjeva značaja možda razo­
čaranje za one čitatelje što su nekoć uživali u njegovim
odmazdama, ali ujedno i jača stav zagovornika Pottera koji
ne vide dalje od površinske izglednosti likova i zapleta. Kako
ističe kritičar David Haddon: "Harry utjelovljuje uvjerenje
Rovvlingove prema kojemu su djeca po sebi dobra’ te im nisu
potrebni kajanje niti otkupljenje." Jednostavno, trebaju odra-
sti i naučiti se "mudro" služiti svojim moćima. U Potterovu
svijetu ne postoji istočni grijeh, već samo magija.
Stoga: ako smo zatočeni u klaustrofobičnom svijetu, zašto
ne bismo istražili put što nam ga je pokazao Harry? Budući
da sva bića žude za onostranim, čak i onda kada to niječu,
zašto ne bismo ovladali nenaravnom silama koje nam se nude
kao zamjena za istinsku onostranost? Prisjetimo se kako je

110
thralldom staroengleska riječ za ropstvo*. Rob u lancima mo­
že sanjati i maštati o slobodi, no time njegovi lanci neće ne­
stati. Poput negdašnjih robova, današnjim sužnjima preostaju
zadovoljstva kojih se uspiju dokopati unutar ograničenih
dimenzija svojih života, a to obično podrazumijeva tajna i
isprazna zadovoljstva koja obilato potkrepljuju poganska
kraljevstva prošlosti. Oni koji su se dali zarobiti Potterovim
svijetom mogu neko vrijeme uživati zadovoljstvo i zaborav
svojega stvarnoga stanja zahvaljujući pravome izobilju
podražaja, navalama adrenalina i krvi, napetostima i naucima,
vještim slikama i darovitim maštarijama. No, ne zaboravimo
pritom kako se kroz nadasve složenu mrežu zapleta ne­
prestano rabe i zlorabe tradicionalni simboli zapadnjačke civi­
lizacije; mutiraju, križaju, proturječe, a povremeno i izokreću.
U tome svijetu "mašte" ništa nije onako kako se čini. Nije ni
pouzdano pa nam izmiče čak i sama arhitektura misli vodeći
nas onamo kamo nas žele dovesti autoričini hirovi. Lošem
pripovjedaču to niti za trenutak ne bi pošlo za rukom. No,
Rowlingova je bez daljnjega vješta pripovjedačica te brojni
opravdavaju njen sveukupni učinak rastakanja temeljnih
načela uljudbe upravo stoga što nas je uspjela zabaviti te je u
priči, naposljetku površno zaključuju, "zapravo riječ o ljubavi".

Riječ je o osjećaju ljubavi bez njene srži; osjećaju slobode

bez njena temelja. Ako je Bog odsutni otac ili možda otac koji
nikada nije niti postojao onda junaku i njegovim čitateljima
preostaju samo takvi osjećaji: pristrana odanost, ljubav prema
nezasitnome apetitu ega za koji vjeruju kako može nestati

autor se poziva na srodnost s riječju "enthrall",

ovdje prevedenu s "ovladati", op. prev.

111
jedino ubojitom kletvom ili pak samouništenjem. Radi toga
se toliki ljudi tvrdoglavo drže "vrijednosti" u knjigama o
Harryju Potteru zanemarujući pritom njihovo istovremeno
prikriveno urušavanje. Radi toga zagovornici Potterova svijeta
očituju toliku žestinu, a nerijetko i pravi gnjev protiv kritičara.
Prema njihovu poimanju kritičari Potterova svijeta neprijatelji
su slobode i identiteta.

Baš kao što se govor o slobodi i demokraciji umnaža kada

su one u opadanju, tako se i govor o "vrijednostima" umnaža
kada su one (istina i krjepost) ugrožene. Što li će biti potrebno
kako bi se usnuli rob prenuo iz svoje tlapnje?

7 7P
 O TOLKIENU
(Intervju za Catholic World Report)

U čitavom djelu Gospodar prstenova, kad god

te moći dospiju u ruke ljudskih likova, one na njih
djeluju pogubno. To je jedna od središnjih tema
priče: kako te moći kvare ljude. Nasuprot tome,
čitav niz o Harryju Potteru te sile prikazuje bilo
kao moralno neutralne, bilo kao dobra kojih se
ljudski likovi trebaju dokopati. Tolkien kaže kako
su te sile po sebi u ljudskim rukama razorne.

U prosincu će se, otprilike u isto vrijeme, pojaviti

dva filma popraćena velikom reklamom: jedan o
Harryju Potteru, a drugi prema Tolkienovu djelu. Što
kažete na ovu podudarnost?
Michael O’Brien: Dobro pitanje. Držim kako je početak
prikazivanja ovih dvaju filmova uistinu zanimljiv. U svojim
temeljima, oni predstavljaju dva vrlo različita pogleda na
borbu između dobra i zla. Tolkienov pogled na svijet, izražen
u Gospodaru prstenova, čitatelju, a - nadam se - i gledatelju,
daje pogled na hijerarhijski uređeni svijet: svijet vođen
moralnim zakonom i prepun čuda. Taj se svijet nalazi u ratu;
sile zla ratuju protiv božanskoga poretka. U borbu su uključeni
brojni redovi bića, na obje strane.
Ako ovo usporedimo sa svijetom Harryja Pottera, prika­
zanom u dosad objavljenim nastavcima možemo ustvrditi
kako se i on nalazi u ratu, no nije riječ o hijerarhijski uređenom
svijetu. Rowlingova prikazuje svijet u kojemu su nadnaravne
moći urođeno svojstvo ljudske naravi. Drugim riječima, one

113
nisu dar odozgo (kao što je to slučaj u Gospodaru prstenova);
već rođenjem stečeno pravo ljudi koji se bave magijom: obič­
nih ljudi s neobičnim moćima.
Takvi su darovi dani samo višim redovima bića koja se
pojavljuju u Tolkienovoj priči: stvorovima koji se u poretku
stvaranja nalaze iznad ljudske naravi, poput Istara, koji se
ponekad nazivaju i čarobnjacima te patuljaka i Valara, anđeo­
skih bića viših čak i od patuljaka. Ovi stvorovi posjeduju moći
koje nadilaze one ljudske. No uvijek se - u cijeloj priči, kao i u
legendama koje se nalaze u njenoj pozadini, naglašava kako
je riječ o Božjemu daru višim stvorovima te čovjek nema prava
na njih.
U čitavom djelu Gospodar prstenova, kad god te moći
dospiju u ruke ljudskih likova, one na njih djeluju pogubno.
To je jedna od središnjih tema priče: kako te moći kvare ljude.
Nasuprot tome, čitav niz o Harryju Potteru te sile pri­
kazuje bilo kao moralno neutralne, bilo kao dobra kojih se
ljudski likovi trebaju dokopati. Steći ih valja putem traganja
za tajnim znanjima. Tada će, u njihovim rukama, ovisno o tome
je li riječ o "dobromu" ili pak "lošemu" liku, poslužiti u dobre,
ili pak zle svrhe. Tolkien kaže kako su te sile po sebi u ljudskim
rukama razorne.
- Čini se kako danas vlada iznimno zanimanje za
fantastiku, bilo kakvu vrstu fantastike. Sada, pak, ima­
mo istovremeno objavljivanje dvaju filmova, pri čemu
se za oba očekuje golem uspjeh, dok ih ujedno oba
možemo smjestiti u žanr fantastike. Kako objašnjavate
tu njenu popularnost?
O’Brien: Smatram kako je to simptomatično za naraštaj,
štoviše, za čitavu eru u kojoj čovjek, izgubivši osjećaj za sve­

114
tost i onostranost, u sebi osjeća prazninu. Traga onkraj vlas­
tita ograničena svijeta, materijalnog svijeta, kako bi ondje
pronašao tragove ili pak putove ka jednome višem smislu.
Nadnaravno, a osobito okultno, nudi mu pristup nečemu što,
navodno, tvori jedan daleko veći svijet. (Dok je, zapravo, okul­
tizam ulaz u vječno zatočeništvo, ukoliko se osoba za to ne
pokaje).
Izniman porast zanimanja i predanost fantastici u zapad­
njačkoj kulturi zapravo je čovjekova urođena glad za ono-
stranošću, za nečim što nadilazi puko materijalno postojanje
ovdje na zemlji.
- Tolkien tvrdi kako događaji u njegovim pričama
slijede zakonitosti svojstvene njegovu vlastitu zamiš­
ljenu svijetu: zakoni su to koji tvore jedan alternativni
svijet. Kad govorimo o "alternativnom svijetu," nismo
daleko od pojma "virtualne stvarnosti". Ima li današnje
zanimanje za fantastiku ikakve veze s razvojem tehno­
logija koje su ljude potakle na istraživanje poimanja
virtualne stvarnosti?
O’Brien: Povezanost svakako postoji. No, valja primijetiti
kako je fantastična književnost, u obliku bajki, mitova i le­
gendi, oduvijek bila prisutna, još od samoga svitanja civili­
zacije.
- To svakako stoji. No, sve do nedavna nismo raspo­
lagali tehničkim mogućnostima snimanja filmova koji
nam donose živu vizualnu prezentaciju fantastike koja
nam je prethodno bila dostupna samo putem pisane
riječi. Danas, uz pomoć posebnih efekata i računalne
grafike, imamo filmove u kojima se likovi mogu pre­
tvarati u druge vrste stvorova te se može činiti kako

115
ljudi lete, dok se junaci mogu pretvarati u druge oblike,
i tako dalje.
O’Brien: Jest, kao što je to slučaj - primjerice - u Matrixu.
- Upravo tako.
O’Brien: Naše nam doba omogućuje ulazak u maštu, koji
je gotovo bezgraničan. Možda će, čak i u bliskoj budućnosti,
daljnji razvoj tehnologije virtualne stvarnosti omogućiti
sudjelovanje svih sjetila u tome maštanju. To, međutim, donosi
i brojne velike probleme, brojna ozbiljna pitanja, kojima se
ne pridaje onoliko pozornosti koliko bi trebalo.
Prvo i najvažnije pitanje glasi: Tko su tvorci te kulture
fantastike? Zašto nutarnja kretanja našega uma i osjećaja koji
su, možda, plodom čitavog našeg života povjeravamo takvim
ljudima? Može li im se vjerovati? Ovo je možda jedna od
mračnih logičnih posljedica oblika kapitalizma lišena savjesti.
Nisam protivnik kapitalizma, no želim reći kako nas je ma­
terijalistički kapitalizam lišen savjesti, u kojemu je profit jedini
kriterij uspješnosti nekog djela, ili pak njegova značaja, kao
ljude doveo u vrlo nezgodan položaj. Postali smo vrlo lak
plijen svakoga tko ima najviše novca, stvara najdojmljiviju
fantastiku, zaokupljajući nam pozornost i redefinirajući nas
u odnosu prema sebi samima.
To je golema moć, a nalazi se u rukama ljudi koji u konač-
nici odgovaraju jedino sebi i svojim bankarima. Ne čini mi se
da je to baš zdravo.
U većini kultura u povijesti, sama kultura ispravno ili
pogrešno, točno ili lažno - proizlazi iz potrage za onim što je
stvarno i istinito, iz duhovnih izvora u životima ljudi. To nije
slučaj u našemu vremenu, koje je bez presedana u svojoj
sposobnosti proizvodnje (u smislu kako kakvoće, tako i

116
količine) umjetne kulture. Razumije se kako postoje iznimke.
Produkcija Gospodara prstenova tako predstavlja dobar
znak. Znak je to kako nova medijska kultura ima potencijala
služiti dobru. Još ćemo vidjeti hoće li snimljeni film biti vjeran
knjizi: ne samo u književnom, već i u duhovnom smislu.
Uskoro ćemo i to saznati.
- Redovito je iznimno teško klasični roman pretvo­
riti u dobar film. Već i sam obujam trilogije Gospodara
prstenova nadalje otežava vjerno prikazivanje čitava
djela. Bilo bi doslovce nemoguće čitavu priču pretvo­
riti u film te ostati vjeran tekstu u doslovnome smislu.
Jeste li sigurni kako će film ostati vjeran autorovu
duhu?
O’Brien: Zaista ne znam. Pročitao sam, istina, kako su
učinjene neke ozbiljne izmjene samoga smisla djela. (O kojim
je točno pojedinostima riječ, ne znam.) No, Tolkienovi su se
ljubitelji, čuvši to, diljem svijeta toliko pobunili te su se
producenti filma potom navodno vratili vjernijoj verziji. Stoga
sam optimističan.
- Općenito govoreći, zbog čega se često događa da
filmovi temeljeni na dobrim knjigama često znadu
razočarati? Slažete li se uopće s ovom tvrdnjom?
O’Brien: Slažem se. (Budući da sam i osobno pisac knjiga,
itekako se slažem).
Shvaćam kako kod prijelaza iz književnoga žanra u onaj
filmski mora doći do prilagodbe. To je samo po sebi jasno i
ne predstavlja nikakav problem.
No, rekao bih kako većina prijenosa iz književnoga žanra
u film prolazi kroz toliko ruku scenarista, redatelja, monta-
žera, marketinških stručnjaka te se na izvorno djelo vrše raz-

117
 ličite vrsic pritisaka. Naposljetku se djelo pretvori u nešto s
11 a jsi ri m mogućim zajedničkim nazivnikom, nešto što će moći

"probavili" najveći dio pripadnika skupine koju možemo

nazvali "konzumentima(potrošačima)kulture".
Drugim riječima, sve se svodi na novac. Ukoliko nemate
posla s vrlo ozbiljnim tvorcem filmova, koji uistinu poštuje
izvornik, iskrivljenja su neizbježna.
Rekao bih također i kako je u zabavnoj industriji vrlo malo
ljudi koji se ne smatraju u kreativnom smislu nadmoćnima u
odnosu na one koji im podastiru tu nezgrapnu "sirovinu".
Stoga će biti uistinu prava pobjeda ako producenti Gospo­
dara prstenova, u filmskoj verziji, uspiju zadržati srž Tol-
kienova velikog epskog djela i prenijeti je budućemu nara­
štaju.
- Prije no što prijeđemo na drugu temu, upitat ću
Vas postoje li filmovi koji su iznimka u odnosu na
netom spomenuto pravilo - koji su vjerno tumačenje
nekog značajnog književnog djela?
O’Brien: Jest. Rekao bih daje to Rat i mir Sergeja Bon-
darčuka. Riječ je o filmu koji traje 8 sati, što gotovo samo po
sebi ide u prilog mojoj tvrdnji.
- Moj bi osobni prvi primjer bio BBC-jeva produk­
cija Ponosa i predrasuda, koji pak traje 12 sati. Stoga
mislim kako baš i nismo potkrijepili postavku prema
kojoj je dobru knjigu moguće pretvoriti u dobar film.
O’Brien: Smatram kako moramo priznati da su ove
uspješne prilagodbe velika manjina unutar suvremene film­
ske kulture.
No, to je svakako moguće postići. Potrebno je samo
poštovati gledatelja, kao i izvornoga umjetnika. Vrlo je pozi­

118
tivno kada do toga dođe, budući da tvori alternativu "odbjegloj
kočiji" moderne kulture, koja bi nas sve najradije natjerala u
galop i navela na promatranje stvarnosti u malim zalogajima,
fragmentirajući nam svijest u upravo pogibeljnim razmjerima.
Konzumiramo velike i male zalogaje kulture. Držim kako
je kritika što ju je Neil Postman izrekao u svezi zapadnjačke
kulture, napose televizije, primjenjiva također i na filmski
medij. Filmaši se već dugo trude sve svesti na dva sata. A zašto?
Istinski dobro filmsko iskustvo može potrajati satima, a
nećete niti primijetiti da su prohujali, jer se nalazite u bezvre-
menosti prave umjetnosti. To je isto kao i ljubav. Kada nekoga
istinski volite, vrijeme nestaje. Kada duboko uronite u mo­
litvu, to se također ponekad događa. Kada je pred vama snaž­
no i istinsko umjetničko djelo, vrijeme nestaje.
Stoga se većini "kulturnih proizvoda" našega doba može
prigovoriti kako nas njihovi producenti vrijeđaju na svakome
koraku. Zapravo, kao da nam žele reći:: "Toliko ste glupi, toliko
zauzeti i toliko sebični te niste kadri vrijeme uložiti u nešto
stvarno; stoga ćemo vam to uistinu učinkovito zapakirati, pre­
plaviti vas podražajima i bit ćete zadovoljni. Vjerujte, svidjet
će vam se!"
Toliko smo već navikli na takvu "hranu" te ona polako
mijenja način na koji doživljavamo i sam svijet. Ne samo što
nas to zatupljuje, već nas i umrtvljuje. Preplavljivanje naših
sjetila i osjećajnosti instinktivnim podražajima zalog je
nagrade koja ide naušrb duboko smislena iskustva.
Bit će zanimljivo vidjeti je li film Gospodar prstenova
preuzeo trikove i ritam modernih filmova. Nadam se kako to
nije slučaj. Vjerujem, međutim, da će to ipak biti slučaj s Harry-
jem Potterom, jer je to moguće zamijetiti već i u samoj knjizi.

119
 - Mislite li da će film o Harryju Potteru ostati vjeran
tekstu?
O’Brien: Teško je reći. Ne znam.
- Pretpostavljam kako hoće, jer nije riječ o tako
ozbiljnu djelu te bi ga trebalo biti lakše prilagoditi.
O’Brien: Jest, a prepun je i nagonskih podražaja, radi
čega je upravo idealan za film.
To sam iznio u svom članku o romanima o Potteru
napisanu za Catholic World Report. Taj stil fikcije zapravo
potječe iz vizualne kulture.
Stoga vjerujem kako ga neće biti teško prilagoditi
suvremenu postupku "zaglupljivanja".
- Dopustite mi sada postaviti nekoliko pitanja o
odnosu između fantastike i kršćanske vjere. Moje je
pitanje potaknuto činjenicom kako se ova dva filma
reklamiraju upravo u Božično vrijeme. Kršćanski
svijet slavi Utjelovljenje: slavni događaj koji se odnosi
samo na našu stvarnost. Je li za kršćane na bilo koji
način neprimjereno baviti se "alternativnom" stvar­
nošću, nečim drukčijim u odnosu na ono što je Bog za
nas stvorio?
O’Brien: Za mene Gospodarprstenova zrači neizreče-
nom i nevidljivom prisutnošću Kristovom. Govori o pred-
kršćanskom mitološkom dobu. Osjećaj približavanja
utjelovljenja vrlo je prisutan u ovoj trilogiji. Morate je nekoliko
puta pročitati, kako biste toga postali svjesni.
Sve je tu: brojni otvoreno kršćanski simboli i alegorije.
Oni su upravo kameni temeljci ovoga djela. Tu je također i
element "mudrosti", kao i otvoreni element dobra i zla. No, u
implicitnome smislu, čitavo ovo djelo govori o svetosti i čudu

120
 \

stvaranja, svijetu koji je čudesan, a opet narušen te kao takav

potreban otkupljenja.
Čini se, pak, kako Potterov svijet odiše tminom i ograni-
čenošću. Kao takav, djetetu, u ulozi čitatelja, odnosno gle­
datelja, nudi mogućnost bijega koji mu omogućuje stjecanje
moći. To je posve oprečna poruka od one Gospodaraprste-
nova. Na neki način, Potterov svijet izražava duh Antikrista.
Možda bi bilo točnije kazati jedan od duhova Antikrista -
gnosticizam, koji u suštini tvrdi kako se čovjek spašava sam,
stjecanjem ezoteričnih znanja i moći. Kao takav, on predstavlja
protu-utjeloviteljsku viziju. Tolkienova je vizija istinski
katolička, utjeloviteljska, koja podrazumijeva Krista.
-Je li Tolkienovo djelo neka vrsta predevangeliza-
cije?
O’Brien: Upravo tako.
- Mislite li kako će prikazivanje filma, kao i u tom
smislu promicanje Tolkienova djela, potaknuti veće
zanimanje za vjeru? Svakako će dobar broj ljudi film
gledati ne sluteći ništa o njegovoj duhovnoj poruci.
Zapravo je vrlo malo onih koji su pročitali knjige, i
zavoljeli ih, a koji nisu prepoznali ovu povezanost.
O’Brien: Tolkiena sam prvi put pročitao s nepunih dva­
deset godina, kada još nisam bio vjernik, već samozadovoljni
ateist isprana mozga (bolje bi bilo reći, nezadovoljni.) Sjećam
se kako baš ništa nisam povezao. Jednostavno sam uživao u
dramatičnoj priči, njenoj složenosti i bogatstvu pojedinosti.
Nije me se duboko dojmio: svidio mi se, ali me nije taknuo
do srži.
Ponovno sam ga pročitao kakve tri ili četiri godine kasnije
- kratko nakon obraćenja - te mi se učinilo kako je odjednom

121
nestao debeli veo koji je prekrivao stvarnost: u trenu sam
uvidio veličanstvenost Tolkienova djela, njegovu nevjerojatnu
dubinu, koja mi je dotad bila skrivena.
Ne znam kakvu je ulogu prvo čitanje odigralo u mome
obraćenju, no čuo sam od drugih ljudi što sam ih kasnije
upoznao kako ih je Tolkien uistinu potaknuo na razmišljanje.
Kada su saznali kako je bio predani katolik, posvetili su se
proučavanju katoličke vjere. Neki među njima nisu bili pravi
mislioci, već ih je samo zaintrigirala činjenica kako postoji
stvarnost što je u svijetu koji ih okružuje ne opažaju. Pitali su
se kud je nestala, zašto se izgubila. Knjige su im pomogle
otvoriti oči i uvidjeti stvaranje ondje gdje ga dotad nisu
zapažali. Mislim kako ih je upravo to navelo na postavljanje
pravih pitanja.
Puno je ljudi koji tvrde kako je Tolkien izvršio utjecaj na
njihovo obraćenje. Među njima je i C. S. Lewis. (To se dogo­
dilo uglavnom preko njihova prijateljstva i razgovora.) Mislim
kako će Tolkienovo djelo na još mnogo ljudi utjecati na isti
način.
To nas dovodi do pitanja uloge kulture u evangelizaciji.
Vjeru i kulturu nije moguće odijeliti. Tolkien sam po sebi neće
obratiti golem broj ljudi. No, pojavak Gospodara prstenova
u prošlom stoljeću, kao i filma u ovom - u sprezi s drugim
pozitivnim događajima - imat će, vjerujem, kumulativni učinak
dovođenja ljudi do trenutaka buđenja savjesti do kojih možda
inače ne bi došlo. Njih će pratiti trenuci izbora, možda čak i
vapaj upućen Bogu; možda čak i jasno sagledavanje borbe
između dobra i zla. To je već po sebi veliko dostignuće.
- Danas su razlozi za razmišljanje o borbi između
dobra i zla itekako prisutni. Dovoljno je pročitati nas­

122
love u novinama. Stoga je ovo pravo vrijeme za takvu
vrstu promišljanja.
O’Brien: Tako je. Mislim također i kako je Tolkien vrlo
mudro izbjegao prikazivanje svijeta u kojemu je rat tek
uprizorena bitka između plitkih likova, likova koji su crno-
bijeli.
On pokazuje kako može biti i višedimenzionalan.
Prikazuje popriličan raspon likova koji prolaze različite vrste
moralne borbe, uz različite napasti, kao i različite razine
idealizma, ili pak cinizma. Svaki stvor: od Golluma, pa sve do
Sarumana, predsjednika Bijeloga vijeća, poglavara Mudrih, u
napasti je upotrijebiti Prsten. Tu je i Gandalf, koji užasnut
ustukne od te moći. Tu je Saruman, koji se njime služi za do­
bro. Tu je Gollum, koji jednostavno želi Prsten kako bi udo­
voljio samome sebi. Tu je Frodo, jednostavna i djetinjega srca,
kojega Prsten očarava: upotrijebi ga, biva prevaren, a kako ga
njegova moć sve više počinje obuzimati, polako se budi. To
je poprilična raznolikost, pravi složeni moralni svijet.
- Gollum je, primjerice, vrlo tragičan lik. Njegova
priča potkrepljuje tomistički argument kako je zlo za­
pravo lišavanje; odrekao se u potpunosti svoje stvarne
slobode.
O’Brien: Jest, zamijenio je slobodu za moć i znanje. Na
kraju je izgubio sve: čak i sebe sama. No, Tolkien na kraju
svejedno pokazuje kako čak i taj, nadasve patetičan, lik, ima
svoje mjesto u tajni Božje providnosti.
- Tolkienova se trilogija neprestano uvrštava među
najveća književna djela 20. stoljeća - ako ne i prvo među
svima njima - no to je mišljenje svih ispitanika, osim
takozvanih stručnjaka. Zbog čega vrijednost ovoga

123
djela prepoznaju svi, osim kulturnih kritičara i knji­
ževnih stručnjaka?
O’Brien: Prošle sam godine pročitao kako su ga britanski
knjižničari i prodavači knjiga izglasali za najveću knjigu 20.
stoljeća. Brojni su "ozbiljni" književni kritičari smjesta na to
oštro reagirali. Što nam to govori? Ako pročitate, primjerice,
Hobbita, vidjet ćete kako je u stiliskome smislu neujednačen.
Način na koji je napisan ima svojih nedostataka. No, oni su u
Gospodaru prstenova uvelike otklonjeni. Tolkien je ovladao
temom, mogli bismo kazati: duhovnom vizijom i poslanjem
svoga epskoga remek-djela. Bio je filolog te je u trilogiju o
Prstenu unio svu svoju vještinu i mudrost.
Je li savršen stilističar? Ne, već izniman pripovjedač.
Ljudi glasuju nogama čvrsto na zemlji. Odlaze pripo­
vjedaču jer ih pokreće, širi njihov svijet i osvjetljuje smisao
njihovih života. Oni ne odlaze kritičarima kako bi im ovi rekli
da im je sud pogrešan. U slučaju Tolkiena, ljudi su glasovali
upravo tako i zanemarili nepovoljne kritike. Pročitao sam kako
je jedina prodavanija knjiga na engleskom jeziku od
Gospodara prstenova samo Biblija, kao najbolje prodavana
knjiga svih vremena. (Harry Potter im se, u međuvremenu,
vjerojatno već opasno približio.)
Kada sam prošlog ljeta posjetio Moskvu, ušao sam u jednu
malu pravoslavnu župnu crkvu i s oduševljenjem na župni-
kovu stolu ugledao primjerak Tolkienova Silmarilliona, na
ćirilici, dakako. U svojim sam putovanjima nailazio na Tol­
kienova djela također i na drugim jezicima.
Što nam to govori? Kako ljudska srca žeđaju za snagom
priče da nam pokrene srca i otvori oči za jedan daleko veći
svijet. Kad se pojavi neki kritičar i kaže nam kako čovjek koji

124
nam je dao taj dar baš i nije nekakav pripovjedač te nas pokuša
upozoriti na sve nedostatke njegova pisanja, jer mu je - jad­
nome - nedostajala prosudba toga uvažena kritičara, mislim
kako bismo, obzirom na takva kritičara trebali biti oprezni. U
zvanju kritičara postoji urođena pogibao oholosti - učinak
samozasljepljenja što prati svaki ponos. Ako kritičar progovara
u poniznosti, poštujući umjetničko djelo kao po sebi dobro,
može nam pomoći shvatiti njegovo stvarno značenje, svejed­
nako preispitujući njegove nedostatke. Svaka druga motivacija
u kritičara (primjerice, osobni probitak, ili pak zastupanje
nekakvih društveno-političkih ciljeva), učinit će ga slijepim
za stvarno značenje i vrijednost djela. Rekao bih kako je takve
kritičare najbolje zanemariti. Čitajte priče i već ćete otkriti
koje su one što pokreću baš vas.
- Tolkienovo djelo na jedan vrlo neobičan način
predstavlja vrlo suvremen književni projekt, odbacu­
jući konvencije, iako ne mislim kako mu je to zapravo
bila nakana. Odbacuje konvencije moderne književ­
nosti, u kojoj "jednostavno ne priliči" pokušavati napi­
sati ozbiljno djelo fantastične književnosti.
O’Brien: Tako je. Pa ipak, on nije bio nikakav dekonstruk-
cionist. Bio je klasičan pripovjedač. No, oslobodio se sitnih
tiranija modernističkih književnih konvencija te možda
upravo stoga književni kritičari nisu u potpunosti oduševljeni
njime.
- Ni u kojem slučaju nije kanio biti književni mod­
ernist, već je samo želio ispričati priču.
O’Brien: To je doista i učinio. I vjerujem kako mu je nje­
govo pravovjerno katoličanstvo dalo naslutiti kako nam se
pouzdati u temeljni dar što ga je Bog, da tako kažemo, upisao

125
 u ljudsku narav - ne samo u krjeposti, već i u stvaralačku moć
- koju je on nazivao "pod-tvorevinom". Istovremeno je znao
kako je stvaralačka moć u potpunosti na djelu samo onda kada
djeluje unutar božanskoga poretka.
Tolkien je svakoga dana išao na Misu; imao je dubok
osjećaj temeljnoga poretka svega stvorenoga. Taj je poredak
uspostavio Bog te on nije nešto što bi nas gušilo, već nas,
naprotiv, oslobađa. To je sušta suprotnost onome što misle
toliki suvremeni književnici!
- U čemu se sastoji tajnovita kakvoća Gospodara
prstenova, koja je zaokupila maštu zapadnoga svijeta
kao možda niti jedno drugo djelo pisane riječi, osim,
dakako, Biblije?
O’Brien: Rekao bih kako je Tolkien, čitavim svojim dje­
lom, u život povratio osjećaj za čudo. Pozvao nas je na dosto­
janstvo i ljepotu ljudske osobe, kao i čovjekove borbe.
(Za razliku od Pottera, gdje se Božja slika u čovjeku degra­
dira na svakom koraku: čine to jednako dobri i loši likovi,
dok su čuda zamijenjena gomilom jeftinih uzbuđenja).
Tolkien nam pokazuje kako je upravo sam život najveća
od svih pustolovina, prepun tajnovitosti i ljepote, koje imaju
itekakav smisao. On nam pokazuje kako ničiji život nije toliko
beznačajan, a da ne bi bio kadar promijeniti svijet. To je upravo
jedna od središnjih tema njegovih knjiga. Frodo je običan "ma­
leni čovjek", a zaista je promijenio svijet. Kako mu je to uspje­
lo? Putem svoje ljudske slabosti, ali i hrabrosti, i ljubavi i požrt-
vovnosti, ne putem stjecanja izvanrednih moći, već življenjem
u svom srcu temeljnih ljudskih krjeposti.
Tolkien je modernom čovjeku dobrotu ponovno učinio
vjerodostojnom. To nije mala stvar: učiniti dobrotu vjero­

126
dostojnom i veličanstvenom. Da nije učinio ništa drugo za
modernoga čovjeka, toliko izmorena i zasićena zabavom -
kruhom i igrama - već je samim tim itekako zaslužio svoje
mjesto kao jedna od glavnih pojava našega vremena.

7 27
 BUDUĆNOST, PARANOJA
I STRIČEK WALT

Walt Disney umro je 1966. Krajem 1960-ih i

tijekom 1970-ih, u Disneyevom su studiju
filmovi mašte i znanstvene fantastike počeli
pokazivati simptome širenja moralne
pomutnje. To je žalosno, jer glad djece za
književnošću (bila ona vizualna ili tiskana)
predstavlja njihovu potragu za upoznavanjem
istinskog herojstva na jednostavan i lako
pamtljiv način.

Niti jedna raščlamba postojećega stanja u kulturi ne bi

smjela previdjeti utjecaj tvrtke WaltDisney Productions. Nje­
na jedinstvena postignuća na polju animacije i drame namije­
njene djeci učinila su je zaglavnim kamenom zapadnjačke
kulture. Walt Disney je postao nekom vrstom svjetovnoga
sveca, zaštitnika djetinjstva, arkanđela mladenačke mašte. Tak­
va je reputacija dijelom svakako zaslužena. Koga među nama
nisu oduševili, pa i formirali filmovi snimljeni u ranim godina­
ma njihove produkcije, moderne inačice klasičnih bajki poput
Uspavane ljepotice, Pinokija, te Snjeguljice. U tim se, kao i
u drugim filmovima, zlo prikazuje kao zlo, a krjepost kao
moralna borba koja obiluje pokušajima i pogreškama. Ako
lažeš, narast će ti nos; ako se predaš porocima, pretvorit ćeš
se u magarca; vradžbine su sredstvo kojima se neprijatelj služi
protiv dobra; vještice donose smrt. Postoje čak i trenutci koji
se približavaju pravoj evangelizaciji. U Fantaziji, primjerice,
odsječak pod nazivom "Čarobnjakov šegrt" predstavlja upo­

128
zorenje na "petljanje" s okultnim silama. U zadnjem odsječku,
"Noć na Ćelavoj planini", đavao je prikazan u svoj svojoj zloći,
zavodeći i bjesneći, no biva poražen molitvama svetih. Dok
hodočasnici koračaju ka zori, prate ih taktovi Schubertove
"Ave Maria". Iako su neki dijelovi ovoga filma odveć zastra­
šujući za malu djecu, njegova je posljednja riječ svetost.
Zahvaljujući takvoj reputaciji, roditelji bi običavali reći:
"Pa to je Disneyev film, sigurno je u redu!" No, trend moderniz­
ma bio je prisutan već i u ranim godinama tvrtke Disney stu-
dios. Kako je naša kultura nastavila slijediti tu tendenciju,
filmovi su se sve više otklanjali od tradicionalnoga kršćansko­
ga svjetonazora. Snjeguljica i Pinokio predstavljaju možda
najvjernije verzije izvornih bajki, jer su se promjene što ih je
Disney unio odnosile na stupanj, a ne na vrstu. Veliki se dio
uredničkoga posla odnosio upravo na skidanje nasilnih i
drugih preuveličanih prizora sa zaslona (kao što je to, pri­
mjerice, slučaj sa sudbinom zle kraljice), jer čitanje priče i
njeno praćenje na zaslonu predstavljaju dva različita iskustva,
osobito kad je riječ o djeci.
Kad je Pepeljuga stigla u kino-dvorane, promjene su već
bile znatnije. Primjerice, Pepeljugine su polusestre (u Grim-
movoj verziji) bile jednako lijepe kao i ona, samo ohole i sebič­
ne. A kraljević (i u Grimmovoj i u Perraultovoj verziji) vidi
Pepeljugu u ritama i pepelu i svejedno je odlučuje voljeti, prije
njene ponovne preobrazbe u ljepoticu s bala. Ovi su elementi
u Disneyevoj verziji promijenjeni, zahvaljujući čemu Pepeljuga
kraljevića osvaja ne prvenstveno svojom krjepošću, već zato
što je najljepša cura u kraju. I to mi je neki kraljević!
Walt Disney umro je 1966. Krajem 1960-ih i tijekom 1970-
ih, u Disneyevom su studiju filmovi mašte i znanstvene fantas­

129
tike stali pokazivati simptome širenja moralne pomutnje. "Zli
momci" ponekad su prikazivani kao složene duše, izazivajući
sućut, ako ne i simpatiju’. "Dobri momci" bili su ponešto ma­
nje blistavi negoli nekoć, te, štoviše, nerijetko prikazivani kao
budalaste naivčine. To je žalosno, jer glad djece za književ­
nošću (bila ona vizualna ili tiskana) predstavlja njihovu po­
tragu za upoznavanjem istinskog herojstva na jednostavan i
lako pamtljiv način. Ona moraju uočiti skrivene temelje svijeta
prije no što složenosti i nijanse modernoga uma preplave
njihovu spoznaju. Tvorci novih klasika nisu uspjeli shvatiti tu
vječnu ulogu bajki, odnosno, ako su je i shvatili, proizvoljno
su odlučili kako je vrijeme to promijeniti. Ono što je započelo
kao tanka pukotina, stalo je prerastati u pravi ponor.
Watcher in the Woods, bajka je o bićima iz druge dimen­
zije, seansama, izvanosjetilnim iskustvima te medijskom
posredovanju (duhovima koji govore kroz ljude koji se na­
zivaju "medijima"); priča koja upravo dramatično utječe na
mladu publiku te je navodi na vjerovanje kako okultne sile,
iako su ponekad zastrašujuće, mogu čovječanstvu donijeti i
veliko dobro. Štapovi i metle, komedija o "dobroj" vještici,
umanjuje drevni strah od vještica. Petrov zmaj priča je o
dražesnom i bezazlenom zmaju koji se sprijateljuje s mladim
junakom i pomaže mu svladati "zle momke". U nekom drugom
vremenu i na nekom drugom mjestu, takvi bi filmovi vjero­
jatno bili poprilično bezazleni. No, njihov utjecaj valja shvatiti
u okružju daleko šireg pokreta koji izvrče simbol - život, koji
je izrastao iz judeokršćanske objave. To nije tek slučajan razvoj
događaja, niti tek postupno nestajanje ispravnog razlučivanja
u osvitu povlačenja kršćanske kulture. To je antikultura koja
prodire kako bi zauzela njeno mjesto. Neki su napadi izravni,

130
no daleko je više onih suptilnijih i nadasve privlačno "upa-
kiranih". Još se daleko veći broj toga doimlje posve bezazle­
nim. No, potkopavanje dječje percepcije u oblicima koji su
naizgled bezazleni mogu biti upravo najdestruktivniji.
Kroz 1990-e je godine tvrtka Walt Disney Productions
stala prerađivati stare bajke poput Aladdina , Ljepotice i
zvijeri, te Male Sirene, u nastojanju zaokupljanja mašte (i -
dakako - tržišnoga potencijala) novog naraštaja. Meda sirena
predstavlja još veći otklon od prvobitne namjene bajki negoli
ranije obradbe, poput Pepeljuge. Sirenin je otac prikazan kao
nerazuman patrijarhalac, čime je njena pobuna opravdana.
Kako bi ostvarila svoju želju (i udala se za ljudskoga kraljevića
koji živi na kopnu), odlazi (doslovce "otpliva") od kuće i sklapa
savez sa zlom Morskom vješticom koja je na tri dana pretvara
u ljudsko biće, u kojem je vremenu kraljević mora poljubiti.
Ukoliko ga uspije na to navesti, ostat će zauvijek ljudsko biće
i udati se za njega. Do toga je trenutka film blizak izvornoj
bajci Hansa Christiana Andersena. No, radikalni se otklon
događa u načinu na koji se radnja nastavlja. Unatoč velikim
nevoljama što ih mala sirena izazove, samo drugi trpe poslje­
dice njenih pogrešnih postupaka te ona na kraju dobiva sve
što je željela. Koliko god bila dražesna, zapravo je sebično
derište što ga trajno pokreće isključivo površna romantična
strast. U izvornoj Andersenovoj priči, mala je sirena suočena
s nekim teškim moralnim odlukama te se odlučuje za dobro,
žrtvujući naposljetku vlastite želje kako bi kraljević sretno
oženio svoju mladenku koja - za razliku od nje - pripada ljud­
skome rodu. Zahvaljujući svome samoodricanju, biva uzeta u
nebo među "djecu zraka", blagonaklone duhove koji čine
dobro u svijetu. "Za tri stotine godina ovako ćemo odlebdjeti

131
u Kraljevstvo Božje!", poviče jedan od njih. "Ali, možemo i
prije stići tamo!", prošapta jedna od kćeri zraka. "Nevidljivi,
ulijećemo u kuće gdje ima djece, te nam za svaki dan kad
pronađemo dobro dijete koje svojim roditeljima donosi
radost..., Bog skraćuje vrijeme naše kušnje."
Očigledno je u filmskoj verziji došlo do znatnog pre-
inačavanja, trivijalizacije likova, lišavanja priče njenog moral­
nog sadržaja i pozivanja na Boga, rezultat čega je ozbiljno
iskrivljenje, pa i izvrtanje priče. U kulturi kojom dominiraju
konzumizam i pragmatizam, čini se kako je najbolja poruka
koju su moderni producenti kadri prenijeti sljedeća: U "stvar­
nome" svijetu, zdrav ego’ ide za svojim željama. Možeš se čak
poigravati sa zlom i uspjeti u tome te ćeš za svoju smjelost
možda biti i nagrađena udajom za najzgodnijeg momka u
kraju, osvajanjem palače, vlastitoga kraljevstva i sreće pod
vlastitim uvjetima. Čini li vam se ovo bezazlenim? Ne bih baš
rekao.
Aladdin na poseban način predstavlja onu vrstu filmova
koji se naizgled čine bezazlenim. Iznimno ga je teško kritizirati
unutar klime koja trenutno vlada, jer ga je velik broj ljudi u
kršćanskim krugovima jednostavno prihvatio kao "obiteljsku
zabavu". No, Aladdin zahtijeva pomnije preispitivanje.
Animirana je verzija adaptacija 1001 noći, bajke koja po­
tječe iz Perzije te odražava uvjerenja svoga muslimanskog
autora. Prema izvornoj priči, čarobnjak unajmljuje siromašnog
kineskog mladića po imenu Aladdin neka pođe u podzemnu
špilju u potrazi za čarobnom svjetiljkom koja posjeduje neza­
mislivu moć. Aladdin nije samo siromašan, već i lijen. Zane­
marujući svoje dužnosti, nije naučio obrt svoga oca prije nje­
gove smrti te je vrlo podložan napasti. Pronašavši svjetiljku,

132
Aladdin je se ne želi odreći te se zatvara u špilju. Kada nehotice
protrlja svjetiljku, iz nje se pojavljuje (materijalizira) duh-jinn.
U islamskoj su religiji jinn i demonski duhovi: inteligentna i
ratoborna bića zraka, koja mogu preuzeti brojna obličja, uklju­
čujući i ona ljudi i životinja. Neki jinni imaju bolji karakter
od drugih, ali ih se sve uglavnom drži varalicama. Prema arap­
skoj su mitologiji stvoreni iz plamena, dok su ljudi i anđeli
stvoreni iz gline i svjetla. Onaj tko nađzire /mna u posjedu je
goleme moći, jer je jinn njegov rob. Aladdin se, uz pomoć
takvoga duha, ženi sultanovom kćeri, a jinn im gradi veličan­
stvenu palaču. No, zli im čarobnjak na prevarit oduzima svje­
tiljku te palaču preseljava u Afriku. Aladdin odlazi onamo, u
herojskoj bitki ponovno zadobiva svjetiljku te palaču vraća u
Kinu.
U Disneyevoj je preradi, Aladdin je mladi prevarant koji
na arapskoj tržnici govori američkim gradskim slengom.
Dopadljiv je teenagerski lopov koji nije sam skrivio svoje
siromaštvo. Želi uspjeti. Kada sretne sultanovu kćer, koja bježi
iz zamorna zatočeništva u palači, i spašava je dovitljivošću i
"uličnom mudrošću", započinje romansa. Film nastoji ostati
vjeran dijelovima izvorne radnje, ali je u karakterizaciji likova
vidljiv utjecaj nove svijesti. Duh iz filma je komičar epskih
proporcija, koji svoje uloge mijenja brzinom svjetlosti, tako
da se publika jedva stigne nasmijati prije sljedeće sofisticirane
šale zabavne industrije. Pretvara se u Eda Sullivana, Braću
Marx, zmaja, homoseksualca, trbušnu plesačicu, Pinokija, i
tako unedogled. Riječ je o briljantnoj i fascinantnoj igri. Posje­
duje upravo kolosalne moći te predstavlja pravo čudo.
Aladdinov je rob i nepogrešiv recept za zaokupljanje dječje
mašte.

133
 To je upravo dražestan film. Sadrži neke vrlo fine prizore
te zaslužuje određenu pohvalu za pokušaj moralnosti. Duh,
primjerice, upozorava svoga mladog gospodara kako postoje
granice željama kojima može udovoljiti: nema ubijanja, nema
tjeranja nekoga da se u nj zaljubi, nema vraćanja nekoga iz
mrtvih. Aladdin je stvarno "dobar lopov", koji krade od onih
kojima ništa ne nedostaje i daje siromašnima. Njegovi ga
neprijatelji nazivaju "uličnim štakorom", no on u sebi osjeća
težnju za nečim boljim, nečim velikim. Ljubazan je i veliko­
dušan prema gladnima, prema napuštenoj djeci; protivi se
oholima i bogatima te je usitinu vrlo hrabar. Samo čeka pri­
godu kako bi pokazao od kakve je plemenite tvari sazdan.
Moguće je i da ovaj film pozitivno utječe na brojnu gradsku
djecu koja žive blizu te razine siromaštva i beznađa. Pružajući
privlačan uzor mladića koji je odlučan nadvladati protivštine,
može učiniti puno dobra u svijetu. Postoje čak i trenuci istin­
skog i jasnog duhovnog uvida - primjerice, kada na vrhuncu
priče čarobnjak poprima svoje pravo obličje - ono ogromne
zmijurine. A opet, postoji nešto na sublimiranoj razini, neko
neodređeno iskrivljenje u prikazu, koje pomna gledatelja
ispunja nelagodom.
Najočigledniji je, možda, osjećaj senzualnosti koji do­
minira radnjom. Riječ je, dakako, o ljubavnoj priči te valja
shvatiti kako su brojne stare književne bajke također bile
ljubavne priče. No, ovo je moderna romansa, uključujući
glazbu za ugođaj i vizualni dojam. Aladdin i kraljevna čitavo
su vrijeme vrlo oskudno odjeveni te se čini kako se odlikuju
pravom provalom hormona, što je slučaj s brojnim likovima
Disneyeve animacije. U filmu postoji poljubac koji je više od
bezazlenog. Nema ničeg napadno pogrešnog. Ničeg opsce­

134
nog, već samo potpuno modernog. U najmanju bi ruku valjalo
dovesti u pitanje utjecaj što će ga takvo pobuđivanje strasti
imati na brojnu djecu koja u gomilama dolaze gledati najnoviji
Disneyev crtić. Crtić sam po sebi znači "namijenjen prven­
stveno djeci". No ovo je, zapravo, ljubavna priča za adoles­
cente, s povremeno ubačenim provjerenim "štosevima" iz
crtića, kako bi se zadržala pozornost djece te povremenim
lukavim nagovještajima koji izazivaju smijuljenje odraslih.
No, vjerujem kako tretiranje nadnaravnog elementa priče
predstavlja ozbiljniji nedostatak. Jednostavno rečeno, jinn
je zloduh. No, prikazan je vrlo neodoljivo. Zabavan i tužan,
pametan i odan (sve dotle dok njime gospodariš, dakako),
bezazlen, spreman pomoći te beskrajno zabavan. Upravo duh
čuvar kakvog bi svako dijete poželjelo. Ulijeva li ovaj film
žudnju za prizivanjem upravo takva duha?
Ključni je nedostatak filma njegov prikaz strukture
stvarnosti. Odlično promiče poimanje "svijetle strane Sile i
tamne strane Sile" te kao takav predstavlja određenu crtanu
verziju Ratova zvijezda. Poput Lukea Skywalkera, Aladdin je
mladi junak suočen s - realno gledano - nemogućim zadatkom,
ali sličnost ovdje ne prestaje. Luke postaje dovoljno jak da bi
se borio protiv svojih neprijatelja samo silaženjem u pećinu,
u tajanstvenu močvaru, gdje mu se valja suočiti sa svojom vlas­
titom "tamnom stranom". Potom, razvivši nadnaravnu snagu,
uspijeva krenuti i pokoriti zlo u svijetu. Slično tome, Aladdin
se prvo nastoji domoći svjetiljke silaženjem u ralje zvijeri nalik
na lava koja se pojavljuje iz pustinje i progovara odurnim,
zastrašujućim glasom. Svjetiljka s duhovnim moćima nalazi
se u pećini u trbuhu zvijeri te joj je Aladdin oduzima. Evo jas­
ne poruke mladima koji teže za velikim stvarima: ako si želite

135
poboljšati životne izglede, duhovna je moć još i poželjnija
negoli materijalna blaga, poput bogatstva ili tjelesne snage.
Mogli bismo primijetiti kako Luke ne priziva pomoć demon­
skih bića, niti s nadnaravnim silama surađuje iz sebićnih po­
buda. On je uistinu blistav primjer idealista. No, ovaj argu­
ment pretpostavlja kako vas razvijanje okultnih moći ne
dovodi u doticaj s takvim zlim bićima što je u najmanju ruku
vrlo "klimava" pretpostavka. U najboljem slučaju postoji
nedorečenost u Lukeovoj suradnji sa "Silom" koja mladima
ostavlja obilje prostora za apsorbiranje gnostičkih poruka.
Što se komunicira u svezi s naravi duhovne sile u Aladdi-
nu?. Ostavimo načas po strani pitanje junaka kojem "dobar
zloduh" pomaže nadvladati onog zlog. Ostavimo po strani
također i problem priopćavanja mladima kako trebaju zane­
mariti svoj prirodni strah od nadnaravnoga kako bi uspjeli u
svojim pothvatima. Ostavimo po strani, štoviše, čak i blagu
implikaciju prema kojoj su svjetlost i tmina, dobro i zlo, samo
lice i naličje jedne te iste kozmičke medalje. Postoje u ovome
filmu još suptilnije poruke. Primjerice, tema koja se posvuda
provlači jest ta kako je Aladdin "dostojan" nadvladati tu silu,
iako nam se nikada ne kaže zbog čega je tako. Gledatelj pret­
postavlja kako razlog leži u njegovu odvažnom, dosjetljivom
te u biti dobrom srcu. No nitko od nas nije uistinu dostojan
moći koje pripadaju isključivo Bogu. Nitko od nas nije vrijedan
biti vraćen u Raj. Spasenje je Božji dar čovječanstvu po
zaslugama Njegove smrti na Križu. Pa ipak, još nismo dospjeli
do naše jedine istinske domovine. Svi smo griješili i ostali
nedostojni Božje slave te nitko na ovome svijetu nije kadar
koristiti se zlim nadnaravnim silama, a da ga one pritom ne
zavedu. Upravo činjenica da moderni čovjek nije svjestan toga

136
načela svijetu danas donosi velike nevolje. Junaci kojima je
dana spoznaja dobra i zla i vlast nad njima; koji se poigravaju
zlom ali ne bivaju zavedeni njime, uvlače mlade u veliku
zabludu.
Ljepotica i zvijer problemu pristupa na drugačiji način,
ali je konačni rezultat isti - ublažavanje djetetove instinktivne
reakcije na nešto strašno. Zvijer je prikazana kao đavolsko
biće. Ne samo da je deformirana ili groteskna, kao što je to
slučaj u pisanoj priči. Njen je glas u filmu neprirodan i zastra­
šujući; izgleda zastrašujuće, lice joj zastrašujuće podsjeća na
srednjovjekovne oborinske izljeve u obliku grotesknih živo­
tinjskih likova, dok joj je tijelo zastrašujuća mješavina lava,
bika, medvjeda i zloduha. Dvorac joj je prepun dijaboličnih
kipova. Dakako da je središnja tema posvema istinska i vječna:
ljubav vidi ispod površinskog izgleda i prodire u nutarnju
stvarnost osobe te krši urok što ga je zlo bacilo na nečiji život.
No, i ovdje ima nekih uznemirujućih poruka: "dobra
vještica" baca urok kako bi poboljšala narav Zvijeri, čime se
podrazumijeva kako zla djela mogu uroditi dobrim plodo­
vima. No, niti jedna istinski dobra osoba neće činiti zlo kako
bi time postigla neko dobro. Istina jest da neke zle situacije
mogu uroditi dobrim ishodom, no to je jedino stoga što Božja
ljubav nadilazi zlo. Prva je Božja nakana da uvijek biramo
dobro. U izvornoj bajci, urok baca zli čarobnjak te priča sretno
završava unatoč njegovim nastojanjima.
Disneyeva Zvijer uistinu ima zlatno srce. Nasuprot tome,
naočiti se Gaston, inače "normalan" čovjek, pokazuje kao pravi
zlikovac. On je prezira vrijedna parodija muškosti, budalast i
ohol macho-man, koji se želi oženiti junakinjom i osuditi je
na dosadu i zamor života na selu. Ljepotica u izvornoj priči

137
obuhvaća krjeposti teškoga rada i jednostavnog života na selu
koje proizlaze iz zle kobi njena oca. Disneyeva Ljepotica čezne
za nečim "boljim". U to je uključena i feministička poruka,
dodatno naglašena izostankom ijednog pozitivnog muškog
uzora. Čak je i njen otac lakrdijaš, iako simpatičan. Takva gruba
karakterizacija "patrijarhata" ne bi bila potpuna bez zlonamjer­
nog udarca Crkvi te se razumije kako je Gaston angažirao sve­
ćenika nalik na klauna da ih vjenča. (Prikaz svećenika kao
korumpiranih, ili smiješnih gotovo je sveprisutan u suvreme­
nim filmovima pri čemu su Disneyevi filmovi u tom smislu
osobito nemilosrdni.)
Vratimo se na trenutak pitanju ljepote: načelo priznato u
svim kulturama (izuzev onih koje se nalaze u zadnjoj fazi samo­
uništenja) jest kako je tjelesna ljepota stvorenja metafora za
duhovnu ljepotu. Ideal uvijek ukazuje na nešto više od sebe,
na neko krajnje dobro. U kulturi je to načelo utjelovljeno,
učinjeno vidljivim. Ako je duhovna ljepota ponekad prisutna
u nelijepim izmišljenim likovima ili situacijama, time se samo
potkrepljuje činjenica kako ono tjelesno nije samo sebi svr­
hom. U Disneyevu filmu Pocahantas to je načelo izvrnuto.
Očaravajući oči gledatelja prekrasnim prizorima koji su više
nalik na impresionističke slike negoli na čvrstu priču, potičući
emocije zanosnom glazbom i nabijenom atmosferom spol­
noga nagona, njegovi tvorci na umu imaju nešto više od ispre-
danja još jedne priče o tome kako je "mladić susreo djevojku".
Ljepota je ovdje upotrijebljena za promicanje ekologije i eko-
duhovnosti. Stvarna se romansa ovdje sastoji u mistici pante-
izma, prikazivanja zemlje kao žive, oživljene dusima (tako,
primjerice, drvo-duh nalik na vješticu savjetuje Pocahantas o
naravi udvaranja). Zemlja i tijelo više ne ukazuju na nešto što

138
ih nadilazi, već su sami sebi svrhom. "Plemeniti domorodac"
to razumije; ali ne i bijelac, muškarac, Europljanin i kršćanin,
kao i obično, Disney muškost prikazuje u najgorem mogućem
svjetlu (izuzev junaka, Smitha, koji je osjećajan i zbunjen).
Ostali su Europljani krvoločni grabežljivci, nesmiljeni gradi­
telji, đominatori, zagađivači i ubojice; oni, pak, koji se ne
ubrajaju u ni u što od navedenoga, obični su naivčine. Sve je
to vrlo predvidljivo, te izrazito "svjesno". Koje dijete iz takvog
filma neće zaključiti kako, da bi riješio svoje probleme, indu-
strijsko-tehnološki čovjek samo treba povratiti izgubljenu
nevinost tog predkolumbijskog Raja?
Nisam gledao Disneyeva Zvonara crkve Notre Dame u
kinu, ali sam ga zato pogledao na videu kod kuće. Dojam veli­
koga ekrana mora da je za publiku bio izniman, jer su vizualni
efekti video verzije vrlo impresivni, te nedvojbeno među
Disneyevim najbriljantnijim dosezima animacije. Međutim,
uznemirile su me teme koje su, čini se, ovom studiju prešle u
naviku. Već u prvih deset minuta odvijanja priče, samouvje­
reni katolički moralist pojavljuje se jašući na konju i proganja
siromašnu majku-Ciganku, koja trči bosa ulicama Pariza,
noseći dijete u naručju, u očajničkom pokušaju da stigne do
sigurnosti katedrale Notre Dame. Spotakne se na crkvene stu­
be i pogiba. Moralist uzima dijete, otkriva kako je deformirano,
pravo "čudovište", te ga se odlučuje riješiti bacivši ga u bunar,
sve vrijeme mrmljajući pobožne kletve protiv toga "đavoljeg
legla". Ne baš lijepa slika katoličanstva, zar ne? U jedinom
otkupiteljskom trenutku filma, svećenik izlijeće iz katedrale
te ugledavši mrtvu ženu upozorava moralista da je njegova
besmrtna duša u pogibli. Da bi iskupio svoj grijeh, mora
postati zakonitim skrbnikom djeteta. Moralist pristaje na to,

139
 pod uvjetom da nakaza raste u tajnosti crkve Notre Dame. U
sljedećem je prizoru ta beba sada već mladić, Quasimodo,
teško deformiran grbavac koji živi u osami u tornju katedrale.
On je zvonar, draga duša, ponizan, dobar i kreativan, te se
zadovoljava izradbom umjetničkih predmeta i malih igra­
čaka, kao i promatranjem života stanovnika Pariza iz svojih
usamljenih visina. Njegovu samoću prekidaju jedino povre­
meni posjeti moralista, koji uživa podsjećajući Quasimoda
kako je bezvrijedna nakaza koja preživljava jedino zahvaljujući
njegovoj skrbničkoj "dobroti". Ima li ikoga među gledatelj­
stvom koji nije shvatio bit: moralist je oličenje prijetvornosti,
stvarna nakaza. Kvazimodovi su jedini prijatelji tri oborinska
odljeva u obliku grotesknih likova, dražesni i smiješni zlo-
dusići koji podsjećaju na Tri lakrdijaša. Oni ga potiču neka
vjeruje u ljubav, u sebe, te neka ima hrabrosti. U jednom
zanimljivom kratkom prizoru, ti se likovi ismijavaju slici pape.
Nešto kasnije u filmu postoji prizor u kojem se vjernici mole
ispod u katedrali. Mole, bez iznimke, za bogatstvo, moć, i ispu­
njenje svojih želja čime se katolike prikazuje kao posvema
sebične i površne ljude.
Zanosna mlada Ciganka bježi u katedralu kako bi pobjegla
od moralista (koji je ujedno i sudac). U sigurnosti crkve, moli
za Božju pomoć na neodređen, agnostički način. Kao jasna
opreka molitvama katolika, u njenoj molitvi nema ničeg sebič­
nog. Ona samo traži pravdu za svoj narod. Praćena glazbom,
odlazi od oltara, još uvijek pjevušeći svoju "molitvu", krećući
se pritom u suprotnome smjeru od katolika koji se približavaju
oltaru. Njena se molitva rastače u romantičnu meditaciju koja
je više osjećaj negoli uvid u narav stvarnog milosrđa i pravde.
Jasno je što Disney time želi reći: tradicionalno je kršćanstvo

140
slabo, slijepo i sebično; "pravi" je kršćanin sociološki i politički
ispravna osoba.
Romantični je element, međusobna privlačnost između
Ciganke i mlađa vojnika, tek opetovanje romansi koje su
postale neophodnim sastojkom Disneyevih animiranih
filmova. Obilje govora tijela, obilje zamamnih oblina, napadan
prikaz mučnih tajnih pohota moralista, tome suprotstavljen
prikaz spolnog nagona prekrasnog mladog para kao čistog i
prirodnog te senzualni poljubac neprimjeren najmlađim
gledateljima (kao što je to slučaj u Aladdinu, Maloj sireni te
drugim Disneyevim filmovima). Možda bismo se trebali upi­
tati je li gledanje takvih intimnih trenutaka između muškarca
i žene ikada prikladno, čak i za odrasle. Je li voajerstvo, u bilo
kojem obliku, dobro za dušu?
Zvonar crkve Notre Dame završava mahnitim vrhuncem
u kojem se snage ljubavi i hrabrosti suprotstavljaju neznanju
srednjevjekovne Crkve. Quasimodo je prevladao laž o svojoj
bezvrijednosti preko savjeta svojih prijatelja-kipova, te je sada
dovoljno jak da bi se suprotstavio moralistu. Spašava Ciganku,
koju su zamalo spalili kao vješticu te s njom bježi u zvonik.
Ondje ih sustiže moralist (nakon što je odgurnuo bespo­
moćnog svećenika koji ga je nastojao spriječiti) te ih pokušava
ubiti. Kao što se može i očekivati, njegov je kraj posve nesla­
van. Ciganka je ponovno združena sa svojim vojnikom, dok
se Quasimodo zadovoljava platonskom ljubavlju. Sve je dobro
što se dobro svrši.
Utemeljen na istoimenom romanu Victora Hugoa (objav­
ljenom 1831), ovaj film zadržava dobar dio radnje i karakte-
rizacije, te čak uspijeva prenijeti i neke istine. No pomak
stvarnosti izvršen u modernoj verziji predstavlja ozbiljno

747
 kršenje više istin- Istina se miješa s laži te poradi upečatljivosti
filmskoga medi1’ publika utoliko teže razlikuje jedno od
drugoga. To je o°bit° pogubno za djecu koja su zbog svoje
dobi vrlo podloži3 dojmovima. Štoviše, većina modernih ljudi
ne poznaje poviest te ne raspolaže sredstvima istinskoga
promišljanja, zbo? čega su podložni manipulaciji osjećaja. Bili
mladi ili stari, po tajemo naraštaj impresionista.
Prije negoli [''eko ideja, "razmišljamo" u slobodnim sloje­
vima slika blago jovezanih s emocijama. To ne bi bio nikakav
problem kada bi zvori tih slika bili čestiti. No, danas je malo
izvora u svijetu koture i zabave koji bi bili posvema čestiti. A
čak i da je um do?ro opskrbljen ponajboljim slikama (što je
iznimno rijetko), °š uvijek nije kadar suočiti se s duhovnom
i ideološkom pomutnjom naših dana. Problem seže daleko
dublje od nedostatka pismenosti, jer čak i mentalne pre­
dodžbe što ih stv^ra tiskana riječ mogu predstavljati tek niz
zavodljivih impresiia> ma kako one bile dobro artikulirane.
Pravi problem leži u vjerskoj nepismenosti, pod kojom
podrazumijevam nedostatak objektivnog standarda na
temelju kojega bisf1K> mogli mjeriti naša subjektivna očitanja
doživljaja i iskustv3- Bez takva objektivna standarda, naša će
osobna gnoza neclv°jbeno odgurnuti u stranu objektivnu
istinu i dodijeliti ji°j niži položaj, ako je u potpunosti i ne
dokine. Radi toga sie moderni tvorac kulture, uvjeren kako je
katoličanstvo loše za ljude, neče ustručavati izokrenuti
povijest ili pak stvoriti antikatoličku propagandu, služeći se
pritom svim raspoloživim silama modernih medija.
Čovjek se pita š?to bi tvrtka Disney studios učinila s djelom
Les Miserables ("Jadlnici") Victora Hugoa (objavljenim 1862.),
izričito kršćanskonf1 pričom u kojoj su dva središnja lika, bis-

142
k up ijean Valjean, junačni katolici koji se bore za istinu, milo­
srđe i pravdu nasuprot ledene zloće svjetovnih humanista i
to u vrijeme Francuske revolucije. Bi li scenaristi i producenti
"sanirali" i politički ispravili te likove oduzimajući im njihov
katolički identitet? Bilo bi zanimljivo promatrati iskrivljenja
potrebna za takvu preobrazbu. Možda bi učinili ono što je
I Iollywood učinio od prekrasne knjige Dominiquea Lapierrea
Grad radosti. Središnji lik u toj istinitoj priči, kristolik mladi
svećenik koji je odlučio živjeti među najodbačenijim siro­
masima Kalkute, u filmskoj je verziji zamijenjen naočitim
mladim američkim liječnikom (koji je u knjizi tek sporedni
lik). U hollywoodskoj je verziji liječnik idealističan, ali amo­
ralan, te se nalazi posred ozbiljne krize identiteta. Isprva ne­
siguran je li on zapravo tek tehničar za tijelo, polako postajući
svjestan mogućnosti da liječi cjelovitu osobu, naposljetku se
odlučuje za ovo potonje. Prema gnostičkom obrascu, postaje
znalac kao iscjelitelj, i znanstvenik kao svećenik. Film je kva­
litetno napravljen te sadrži neke dobre uvide i dojmljive pri­
zore, no zamjenjujući ulogu Kristova svećenika, gubi dobar
dio "duše" izvorne priče, uskraćujući nam tako stvarno zna­
čenje događaja na kojima se temelji.
Ondje gdje se katoličanstvo jednostavno ne isključuje iz
kulture, obično ga se napada, iako su ti napadi uglavnom brzi
i uistinu "jeftini". Uzmite, primjerice, velikih hit Stevena Spiel-
berga Jurskipark.. I opet, ovome filmu valja priznati puno
toga dobroga poput pitanja što ih potiče o znanosti i moralu,
napose pitanju genetskog inženjeringa. U borbi između ljudi
i dinosaura ima obilje ljudskog junaštva te su dinosauri čak
prikazani kao klasični reptili i nikakvo pripitomljavanje niti
sprijateljavanje tu ne dolazi u obzir. U tom je smislu sve u

143
redu. Međutim, na razini simbolike, zapanjuje nas prikaz rep­
tila kao gotovo svemoćnog. Tyrannosaurus rex je samo
utjelovljenje moći, dok njegov manji rođak, Velociraptor, nije
samo zastrašujuće moćan, već je i inteligentan te sposoban
stjecati znanje.
Postoji upečatljiv prizor u kojem se najantipatičniji lik u
filmu, zli odvjetnik, s dvoje male djece vozi u automobilu.
Kada se dinosaur približi automobilu da bi ga uništio, otac
djecu prepušta sudbini i bježi u pokretni toalet na otvorenom.
T-Rex otpuhne slabu konstrukciju, otkrivajući odvjetnika koji
sjedi na "školjci", nekontrolirano se tresući i plačljivim glasom
izgovarajući riječi Zdravomarije. T-Rex ga zgrabi u ralje,
zdrobi i proguta. U kinu u kojem sam gledao film, publika je
taj prizor prihvatila s oduševljenjem.

144
 RAZMIŠLJANJA O INTERNETU

Pruža li nam naizgledna povezanost s

globalnom zajednicom što je internet nudi
istinsko zajedništvo ili nam pak nudi pogibeljno
zavodljivo nazovi-zajedništvo? Isključuje li nas
zapravo, svejednako nam govoreći kako nas
povezuje? Je li to tek novi jezik komunikacije,
ili pakpalantir, "kamen koji gleda", iz
Tolkienova Gospodaraprstenova, koji otvara
portale do oka Mračnoga Gospodara
jednostavnim pritiskom na tipku tipkovnice?

U obližnjoj šumi, ovdje u sjevernom Ontariu, pada snijeg.

Svaki dan u mojoj radnoj sobi gori vatra u kaminu te nastojim
sačuvati strpljenje kad god sniježne i ledene oluje uzrokuju
nestanak struje (što se ovoga mjeseca dogodilo već nekoliko
puta). Svake godine krajem zime i početkom proljeća obično
ima najviše oluja. Mrzim kada se prekine e-pupčana vrpca
koja me povezuje sa svijetom. To nestrpljenje svaki put kad
priroda omete moj užurbani, užurbani, užurbani život, naučilo
me ponešto o meni samome. Činjenica kako istu lekciju učim
svake godine u Došašću i u Korizmi pritom predstavlja
zanimljivu podudarnost.

Kao što sigurno dobro znate živimo u razdoblju povijesti

u kojem očekujemo konačni Kristov povratak. Došašće je
nagovještaj, uprizorenje čekanja prvoga dolaska Kristova, koji
je najava Njegova konačnog dolaska. Taj nedostatak, ta
nepotpunost, vrijeme je kušnji i trpljenja. Sve do konačne

145
obnove svijeta u Kristu, bit će tako. Do Njegova povratka svi
ćemo trpjeti.
Trpljenje u uskom smislu obično podrazumijeva bol u
njenim različitim očitovanjima, koja se mogu kretati od
tjelesnih, preko mentalnih i duševnih, pa sve do duhovnih.
Sve ih redom prati dubok osjećaj kako naše prilike nisu onakve
kakve bi trebale biti. Bilo da nas muče mala neugodnost ili
pak neizdržljiva bol, uvijek iznova spoznajemo kako nismo u
Raju. To je, razumije se, bjelodana činjenica. No, pritom
prečesto zaboravljamo kako je čovjekovo privremeno stanje
na ovom svijetu zapravo prijelaz iz vremena u vječnost (u
nedokučivi zagrljaj vječnosti), koji će svoj vrhunac imati u
potpunom ponovnom sjedinjenju s Bogom Ocem. Tada će
on obrisati svaku suzu s naših očiju i poviti svaku ranu, kako
su to opisali proroci, i uvesti nas u radost vječnu. Naša je
sudbina, ako je odlučimo odabrati, vječno zajedništvo.*
Kada živimo u Kristu, Raj je već u nama i mi u njemu; tko
li onda može objasniti to tajnovito brkanje naših uobičajenih
mentalnih predočbi o načinu na koji je svijet uređen!
Primjerice, kada god dostojno primimo svetu Pričest, za kratko
je vrijeme Raj slatki oganj u nama (osjećali ga mi ili ne) te u
nama prebiva vječnost.
Krist nam je od trenutka Svojega začeća, preko teških
okolnosti koje su pratile Njegovo rođenje pa sve do konačne
žrtve što ju je podnio na Kalvariji, pokazao kako bol nije kraj
svega, već naprotiv tek uvod. No, bol nas može omamiti dok
se još borimo izbjeći je ili pak umaći njenu dosegu. Postaje

U engleskome jeziku riječ "communion"

istovremeno znači i zajedništvo i pričest, op. prev.

146
nepodnošljiva svaki put kad se prepustimo stavu, odnosno
uvjerenju, kako su naša trpljenja beskonačna i besmislena.
Prije puno sam godina kupio stari rabljeni Ford Pinto
(jedan od najgorih ikad proizvedenih automobila) te sam od
toga dana posvuda na cesti stao zapažati automobile upravo
te marke. Kasnije sam kupio staru bijelu Toyotu karavan (jedan
od najboljih ikad proizvedenih automobila) te je odjednom
sve bilo puno zahrđalih bijelih Toyota karavana. Bio sam sigu­
ran kako nikada prije nisam vidio niti jedno vozilo tih dviju
marki. Razumije se kako je to pitanje opažanja, tumačenja,
žarišta, poistovjećenja.
Jeste li ikada zamijetili neobičnu pojavu kako, kada se
osjećate dobro, u budućnost protežete optimističan pogled
na čitav svoj život? A onda, kada udari nepravda, tuga, ili pak
kakvo neočekivano trpljenje, odjednom vam i čitava vaša
budućnost djeluje pesimistično? Kada ste radosni, čini vam
se da ćete zauvijek ostati radosni. Kada ste potišteni, čini vam
se kako će zauvijek biti tako. To je jedna od slabosti ljudskoga
opažanja.
Naše je doba doba obilja. Ono je istovremeno i smrtno
pogibeljno. Dobar dio uobičajenoga ljudskog života troši se
bilo na izbjegavanje trpljenja, bilo na njegovo liječenje oso­
bito sredstvima za ublažavanje boli i anesteticima. Samo se
po sebi razumije kako nitko ne bi trebao tražiti trpljenje. No,
drugi dio jednadžbe glasi kako su radosti i žalosti međusob­
no nedvojivo povezane. Sve do svoga posljednjega daha na
ovome svijetu bit će uspona i padova, spokoja i oluja, kiše i
sunca. Ukratko, kušnji i trpljenja. Kako god to željeli definirati,
ostaje činjenica kako je sveta volja Božja da ovaj život ne
proživimo "pod staklenim zvonom", već da budemo izloženi

147
svim pogiblima ljudskoga postojanja. On znade kako je u
konačnici sve to za nas jako dobro, ako se ne pokolebamo,
ako od svega toga ne pobjegnemo. On znade kako smo jači
no što mislimo. On znade kako smo najjači onda kada On živi
u nama i mi u Njemu. Kada to napokon shvatimo, zlo nas više
ne će niti proganjati niti blokirati, niti će nas onesposobljavati
obesharabrenje. Tada možemo ustati i tminu posrnula svijeta
razbiti pouzdanjem u konačnu pobjedu Kristovu. Tada će
pesimizam i ishitreni optimizam ustuknuti pred onim
istinskim, a to je kršćanska nada. Došašće je vrijeme kada to
učimo činiti uz pomoć milosti. Vrijeme je to kad možemo
naučiti s više dostojanstva podnositi našu slaboću kao
stvorova, pa i otkriti neočekivane pobjede.
Padre Pio iz Pietrelcine piše ovako: "Moramo se naviknuti
na trpljenja što će nam ih Isus pripustiti. Isus, koji te ne može
dugo ostaviti u trpljenju, doći će i utješiti te, puneći tvoj duh
novom ođvažnošću."
Duše Sveti, nauči nas živjeti u vremenu s vječnošću u
srcima!
Kad smo već kod kušnji, nedavno sam doživio neke nove,
a upravo nas to dovodi do naše teme: oni među vama koji
redovito posjećuju web stranicu moga Studia, znat će kako
ona više ne sadrži gostujuću knjigu niti forum. Kroz proteklih
nekoliko mjeseci, upravo su se, naime, ti sadržaji našli na udaru
sabotera i oglašivača, koji su stranicu sve više gušili velikim
brojem bezvrijednih poruka te je svakoga dana bilo potrebno
puno vremena za pljevljenje korova pokvarenosti, kako bi se
oslobodile ispravne poruke.
Žao mi je također i što se moja djela koja se nalaze u ogra­
ničenome broju izdanja više ne nude za prodaju. U razloge

148
ovdje neću ulaziti; neka bude dostatno kazati kako u naše
vrijeme neizmjerna moć i složenost kulture utemeljene na
medijima neizmjerno otežava opstanak tradicionalnijih oblika
kulture. Međutim, nekoliko je izvornih slika još uvijek na
raspolaganju u galeriji Profiled Works. Ako koju želite kupiti,
možete mi poslati poruku preko linka "kontakt" ispod svake
velike fotografije.
Zanimljivo je kako "hakeri" i dalje stranicu pune "lošim
kolesterolom" putem te jedine preostale arterije. No, znaju
kako sada to mogu učiniti isključivo ako se osobno pomuče,
a ne više preko automatske "hakerske" programske podrške.
To znači kako negdje u svijetu postoje ljudi koji trate svoje, ali
i moje vrijeme. Što se mene tiče, nemam ništa protiv. Barem
nisu na ulicama. Smatrajte me mamcem. Smatrajte me pokret­
nom metom. Smatrajte me radnim planom za ljude koji jed­
nostavno ne znaju što bi sa svojim slobodnim vremenom.
Kao što vidite, ironija leži u tome što se medijima koristim
kako bih kritizirao medije. U takvom svijetu živimo. Takve su
njegove mogućnosti rađanja dobrim, ali i lošim plodovima.
Na internetu su dostupni nebrojeni milijuni zapanjujućih
fotografija, i to uglavnom besplatno, uglavnom snimljenih
fotoaparatom, uglavnom ne toliko proizvod umjetnosti koliko
mehanizma - dakako - s time da taj mehanizam nadzire ljudsko
biće. Ne možemo izbjeći pitanje: "Je li nadziratelj taj koji obli­
kuje rad mehanizma ili pak mehanizam oblikuje nadziratelja?
Ili možda oboje? Nadalje, mijenja li gotovo posvemašnja
prisutnost mehanicističke kulture svijest upravo sviju? Ako
je tako, onda na koji način?"
Jedna od negativnih posljedica interneta jest ta što je naša
svijest preplavljena iznimno snažnim vizualnim podražajima,

149
čija su količina i vrsta bez presedana u čitavoj povijesti čovje­
čanstva, u čitavoj povijesti ljudskoga mozga. Taj se golemi skok
dogodio unutar samo jednoga naraštaja kojega bismo mogli
nazvati naraštajem interneta; skraćeno: IN. Vanjski se svijet
opaža i doživljava INteriorno. Kibernetska INterakcija.
INtimni e-odnosi. Avatari i hakeri; zidovi, blokatori i blogeri
pojavljuju se sa svih strana, svi redom opravdani tlapnjom
ljudskoga povezivanja što predstavlja žudnju u svakome od
nas za zajedništvom s drugima, a to je opet predokus potpuna
i vječna zajedništva Ljubavi što ćemo ga u potpunosti upoznati
tek u Raju.
Jedan moj dragi prijatelj, katolički filozof i pisac, odbija
se dati uvući u kibernetski svijet. Koristi se drevnim sredstvom
pera i papira. Njegova duga i iznimno lijepa pisma, tako bogata
mislima i uvidima, sadrže prosvjetljenja za koja je nekad
potrebno vrijeme kako bi ih se dešifriralo, promislilo, upilo.
Kada stigne jedno od njegovih pisama, običavam sjesti i mirno
utonuti u neki čudan osjećaj - hm, kako bih se izrazio - u osjećaj
bezvremenosti: eto to je jedina riječ koja mi dolazi u pamet.
Bezvremenosti i pozornosti. Pretpostavljam kako će mi jed­
noga dana reći da je napokon učinio ono što tako često prijeti
kako će učiniti: napredovati do sljedeće razine komunikacije
razbijajući svoje računalo sjekirom (zasad je, naime, učinio
kompromis glede e-maila, jer mu je to neophodno za rad).
Upravo u ovom trenutku, on oštri svoje pero, traži pouzdana
dobavljača pergamenta i brusi sjekiru.
Pruža li nam naizgledna povezanost s globalnom zajed­
nicom što je internet nudi istinsko zajedništvo ili nam pak
nudi pogibeljno zavodljivo nazovi-zajedništvo? Isključuje li
nas zapravo, svejednako nam govoreći kako nas povezuje? Je

150
li to tek novi jezik komunikacije, ili pakpalantir, "kamen koji
gleda", iz Tolkienova Gospodaraprstenova, koji otvara por­
tale do oka Mračnoga Gospodara jednostavnim pritiskom na
tipku tipkovnice? Bit palantira bila je upravo u komunikaciji,
u nadilaženju ograničenja ljudskoga vida i sluha, dokidanju
udaljenosti, nestanku odijeljenosti. No, što je ta novootkrivena
sila, ta instant spoznaja dobra i zla? Zašto se tako naglo poja­
vila i proširila posvuda, i zašto u svojih poklonika izaziva takvo
ovisničko ponašanje? Neprijeporna je činjenica kako je riječ
o sredstvu koje ima veliki potencijal činiti neizmjerno dobro.
Jednako je tako neupitno kako je sposobno i za neizmjerno
zlo. Internet po sebi nije niti dobar niti loš. Zlo je nemoguče
stvoriti. Ništa stvoreno nije zlo. Kako veli Gospodin, nije zlo
ono što ulazi u čovjeka, već ono što izlazi iz njega. No svejedno,
uvijek moramo promisliti usmjeravaju li nas sredstva i sile
kojima se služimo prema dobru ili pak prema zlu. Olakšavaju
li nam čestito živjeti ili nam to naprotiv otežavaju? Pitanje što
ga danas postavljam glasi: postoje li posljedice sveprisutne
e-kulture izvan njenih bjelodanih dobrih i loših učinaka?
Eto! Uh! Pokušavam doprijeti do vas upravo putem medija
koji nas ubija.
Ubija? Nije li to ipak malo pretjerano, g. O’Brien? Pa, jest,
no, bit ću iskren: smatram kako je opravdano kazati kako ovo
vrlo korisno i moralno neutralno sredstvo proždire nebrojene
živote, briše naš osjećaj za vrijeme i našu ljestvicu ljudskih
vrijednosti, o moralnim apsolutima da i ne govorim.
Ova je tema vrlo opširna, ali i ključna.
Pokušat ću više o tome pisati nakon Božića, u vremenu i
vječnosti (ako i sam ne potegnem sjekirom na toga roba koji
me i sama zarobljuje).

151
 Zasad prošećimo snijegom prekrivenim brdima svete
zemlje, a to je svijet, ovako slabi i potrebiti, u potrazi za štali-
com podno jedne posve neočekivane zvijezde.
Kleknimo u tišini i praznini pred "običnim" muškarcem i
"običnom" ženom i njihovim "običnim" djetetom. U našemu
susretu s čudom koje se prikrilo, budimo svjesni činjenice
kako postajemo neosjetljivi za značenje toga dara. Shvatimo
kako smo slijepi i gluhi te potrebni svoga Spasitelja kao nikada
prije. Pogledajmo djetešce i prihvatimo svoje siromaštvo kao
stvorova, baš kao što to čini On. Neka nam utjelovljeni Bog
pokaže kako ne trebamo "biti poput bogova." Prepoznajmo
nad kolijevkom raspelo, a onkraj raspela prazan grob.
U veljači 2005. - kratko prije svoje smrti, papa Ivan Pa-
vao II. napisao je pastoralnu poslanicu o internetu, nazvanu
Fides etlnternetum (Vjera i internet). U njoj je izložio pozi­
tivni doprinos što ga je nova tehnologija dala komunikaciji
diljem svijeta. Sveti je Otac kršćane potakao neka se uključe
u industriju komunikacija te u nju unesu kako svoju čvrstu
vjeru, tako i svoje tehničke vještine. Poput Sv. Pavla na Areo-
pagu u Ateni, oni pozvani na evangelizaciju putem medija
mogu ljudima našega vremena progovoriti jezikom koji će
biti primjeren i razumljiv unutar našega naročita kulturnog
okružja (Dj 17,22-31).
"...Areopag je predstavljao kulturalno središte učenih Ate-
njana, a danas se može uzeti kao simbol novih odjela unutar
kojih valja propovijedati Evanđelje... Prvi je Areopag moder­
noga doba svijet komunikacija, koji povezuje čovječanstvo i
pretvara ga u takozvano globalno selo."
Ivan Pavao II. primijetio je kako se mediji često koriste
"neprikladno" te kako u današnje vrijeme "mnogo ljudi zapra­

152
vo vjeruje kako se čovječanstvo mora naučiti živjeti unutar
klime kojom rukovode izostanak svakoga smisla, privreme­
nost i brzina. U takvom se okružju komunikacijski mediji
mogu upotrijebiti za naviještanje Evanđelja, jednako kao i za
njegovo ugasnuće u srcima ljudi."
Dana 24. siječnja 2006. papa Beneđikt objavio je poruku
prigodom Svjetskoga dana komunikacija, u kojoj je također
naglasio kako mediji predstavljaju potencijalnu mrežu komu­
nikacije, zajedništva i suradnje. Unatoč tome, kazao je i ovo:
"Svakodnevno se pokazuje kako neposrednost komunikacije
ne znači nužno i izgradnju suradnje i zajedništva u društvu...
određene tendencije unutar medija podržavaju neku vrstu
monokulture koja guši kreativni duh, uništava tankoćutnost
složene misli te podcjenjuje specifičnost kulturnih praksi i
naročitost vjerskih uvjerenja." Nadalje, on dodaje još i ovo:
"To su izopačenja do kojih dolazi kada industrija medija
postane samoj sebi svrhom ili je pak pokreće isključivo profit,
čime gubi osjećaj podložnosti općemu dobru."
I još: "Ne vape li naša srca na poseban način kada su mladi
izvrgnuti degradiranim, odnosno lažnim izražajima ljubavi
koji ismijavaju Bogom dano dostojanstvo svake ljudske osobe,
narušavajući ujedno i obiteljske interese?"
Razmišljajući o poslanici Ivana Pavla II,, papa Benedikt
nastavlja: "Formacija u odgovornu i kritičnu služenju medijima
ljudima pomaže pri njihovu korištenju na inteligentan i pri­
mjeren način... Sudjelovanje u masovnim medijima proizlazi
iz njihove naravi kao dobra namijenjena svima. Kao javna
služba, društvene komunikacije zahtijevaju duh suradnje i
suodgovornosti, uz strogo polaganje računa glede korištenja
javnih sredstava i vršenja uloga od javnoga povjerenja, uklju­

153
čujući tu i pribjegavanje regulacijskim normama i drugim
mjerama, odnosno, strukturama uspostavljenima za posti­
zanje toga cilja."
Obojica su papa postavila moralne temelje ispravnog
korištenja i razvoja interneta. Zasad, dok postoji rasprostra­
njeno pozitivno korištenje neta putem sve većeg broja web
stranica apostolskoga sadržaja i nakane, postoji također i veliki
niz suprotnih izvora na netu, čitav spektar od banalnih do
upravo agresivno zlih. Pitanje što bih ga htio postaviti ne tiče
se toliko potencijala interneta za dobro, kao niti dobra koje
je njime već postignuto, već više načina na koji se mi odno­
simo prema njemu. U svojemu sam prethodnome biltenu
upitao mijenja li on možda, po samoj svojoj naravi, ljudsku
svijest. Pitao sam, štoviše, ne stvara li možda iluziju zajedništva
putem iznimno brze razmjene velike količine informacija,
slika i poruka, oblika komunikacije koji je, čini se, postao
dominantnim oblikom kulture našega vremena, barem u
visoko tehnološkim urbaniziranim državama.
Drugim riječima, jesmo li porast komunikacije pomi­
ješali s porastom zajedništva? Tjera li nas suštinska ljudska
usamljenost sve dublje u kulturu izmještenih virtualnih
odnosa, koji privremeno ublažavaju simptome, ali zapravo
samo pogoršavaju bolest? Jesmo li krivo protumačili sve uže
parametre ove homogenizirane globalne kulture kao
jedinstvo, dok je zapravo riječ o sve većoj jednoobraznosti -
jednoobraznosti skrivenoj pod golemim količinama i zapa­
njujućim podražajima? Svet Otac to naziva "monokulturom".
Neka mi bude dopušteno dodati još jedno pitanje: je li mono­
kultura motor koji pokreće "diktaturu moralnog relativizma",
ili pak relativizam stvara monokulturu? Ili možda oboje?

154
 Što nam zapravo čini ta elektronska kultura? Ključno
pitanje što bi si ga svatko od nas trebao postaviti glasi: koji je
obrazac moje (tvoje, naše) osobne interakcije s netom? Ako
se naše korištenje i psihološke reakcije kod toga uvelike razli­
kuju od, primjerice, pisanja pisama, čitanja knjiga, ili razgova­
ra uja s drugima licem u lice, u čemu se te razlike sastoje?
Ovoj bih raspravi dodao i jedno upozorenje katoličkoga
filozofa Josefa Piepera. U svojoj knjizi Jakosti umjerenost,
on razmatra ljudsku sklonost nezdravoj "curiositas", na koju
nas Sv. Toma Akvinski upozorava u svome djelu Siimnia
Theologica.
Sv. Toma kaže kako je curiositas potencijalno (a nerijetko
i stvarno) grješna. Riječ je u neurednoj želji za upoznavanjem,
gledanjem, doživljavanjem nečega što ne odgovara našim
opravdanim potrebama te izlazi izvan primjerenih granica
našega zvanja. Upravo nas to podsjeća na praktično neogra­
ničenu (i praktično neposrednu) moć interneta za zadovolja­
vanjem apetita curiositas. Internet je sredstvo što su ga razvili
i kojim se koriste ljudi; štoviše, jedno od najmoćnijih ikada
izumljenih. Iako ova analogija možda i nije najsretnija, mogli
bismo ga usporediti s atomskom energijom. Budući je mo­
ralno neutralna, može osvjetljavati kuće, ali isto tako i stvarati
apokaliptične prizore. Jednako tako, i net može prosvijetliti
umove, ali ih i zamračiti, svejednako odajući neizmjeran dojam
svjetlosti. Atomsku fuziju (fisiju) valja obuzdati, što znači
koristiti je na prikladnom mjestu te u odgovarajućoj mjeri,
ako želimo da pridonese stvaranju, a ne uzrokuje razaranje.
Isto vrijedi i za net. No, kako to postići?
Ispričavam se, ovo je sve bio tek moj uvod. Evo Pieperova
razmišljanja:

155
 "Čovjek više nije sposoban živjeti sa samim sobom te ga
muči i unesrećuje praznina nutarnjega života, koji se guši u
očajanju... Znatiželja doseže granice svoje razorne i iskorje-
njujuće snage onda kada si stvori svijet na vlastitu sliku i pri­
liku; kada se okruži nespokojem trajnih filmova i besmislenih
zabavnih emisija, kao i doslovce zaglušujućom bukom doj­
mova i osjeta što neopisivom brzinom jure kraj prozora naših
sjetila. Iza krhka blještavila vanjštine prebiva posvemašnje
ništavilo... Ako jedan takav iluzorni svijet prijeti prekriti i ugu­
šiti svijet realnosti, tada obuzdavanje prirodne želje za gle­
danjem poprima narav mjera samoobrane i samozaštite."
(Josef Pieper Jakost i umjerenost)

156
 UZ FILMOVE
PASIJA I POVRATAK KRALJA

Kakvog li iznenađenja! Način na koji jejim

Caviezel dočarao Isusa dosad je najdublji i
najuvjerljiviji - suzdržan, a opet začuđujuće bogat
značenjem, te obilježen dostojanstvom što ga
prenijeti može jedino glumac koji, na neki
tajanstveni način, priču proživljava zajedno s
njenim središnjim likom. U ovoj dramatizaciji
same osi oko koje se povijest okreće, redatelj je
mudro odabrao izbjegavati teatralne efekte.

Moram priznati da sam bio skeptičan. Pasija je primila

najveće pohvale od ljudi koji su je vidjeli u pretpremijeri. Pa
ipak, kad sam bio pozvan na prikazivanje za kršćanske sveće­
nike i laičke voditelje u mom kraju, pošao sam sa stanovitom
sumnjom. Očekivao sam da ću ostati ravnodušan, rezerviran,
analitičan, gledajući još jednu verziju najveće priče ikad
ispričane. Od nekoliko filmova o Kristovu životu što sam ih
dosad vidio, svaki je imao neku manu. Nudili su ili dobru, ali
idiosinkratsku glumu, ili osrednju glumu s odlično razra­
đenom pozadinom, ili pak filmsku inačicu sladunjave svete
sličice, kao i neizbježnu drugorazrednu glazbu koja je trebala
djelovati na emocije kako bi nadoknadila nedostatke filmske
tehnike. Bio sam siguran kako svaki pokušaj uosobljenja Krista
mora nužno biti promašaj, jer nikada ne može odgovarati
nutarnjoj predodžbi što je svatko od nas nosi u dubini svoje
duše. Prema mom je mišljenju najbolje prikazan u filmu Ben
Hur, gdje se Isusovo lice uopće ne vidi.

7 57
 Pasija 11 tom smislu predstavlja pravu milost. Kakvog li
iznenađenja! Način na koji je Jim Caviezel dočarao Isusa
dosad je najdublji i najuvjerljiviji - suzdržan, a opet začuđujuće
bogat značenjem te obilježen dostojanstvom što ga prenijeti
može jedino glumac koji, na neki tajanstveni način, priču pro­
življava zajedno s njenim središnjim likom. U ovoj dramatiza­
ciji same osi oko koje se povijest okreće, redatelj je mudro
odabrao izbjegavati teatralne efekte. Priča je toliko poznata
da bi lako mogla postati kliše - zanimljiv i skupocjen, dakako
- ali u konačnici samo još jedan grandiozan pokušaj impresio-
niranja. Umjesto toga, od prvih trenutaka filma postajemo
svjesni kako sudjelujemo u nečem uistinu veličanstvenom i
milosnom, u smislu jednako umjetničkog djela, kao i djela
Božjeg.
Kroz čitav se film očituje majstorsko razumijevanje
umjetnosti kao jezika - svakako nekoliko slojeva jezika (pri
čemu engleski nije jedan od njih) - vrlo uspješno povezanih u
cjelinu. Simboli, tekstura, akcija, dijalog i glazba, zajedno
postižu učinak koji je veći od pukog zbroja njegovih dijelova.
Postoji čitav niz delikatnih poteza kinematografskog kista, kao
što su brojni detalji suda pred Velikim vijećem, koji podsjećaju
na neku Rembrandtovu sliku svojom linearnom naracijom,
atmosferom, složenošću, i bojama - a sve to bez samosvjesnog
"umjetničkog" karaktera. Riječju, to je stvarno.
Film je duboko marijanski. Uloga Marije, majke Kristove,
koja trpi zajedno sa svojim sinom od trenutka njegova uhiće­
nja pa kroz čitav Križni Put, prekrasno je prikazan.
Njihova je međusobna ljubav prikazana kao jedinstveni
žrtveni prinos Ocu. Zastrašujući prikaz Sotone kao androgine
ili ženske osobe, u više se navrata koristi kao protutežafiatu

158
Majke i opet u prizorima obilježenima vještim značenjskim
potezima.
Tu su još i likovi Jude, Kajfe te posebno odlično odglum-
ljenog Poncija Pilata, odsječci iz Kristova djetinjstva, Posljed­
nja večera, žena zatečena u preljubu, zlodusi, Uskrsnuće. Toli­
ko je još toga za opis, ali bi bila šteta gledatelja lišiti njegova
prava na gledanje filma vlastitim očima, bez ikakvih pred­
rasuda. Reći ću još samo da je cjelokupni sjetilni učinak (osim
zorno prikazana Kristova mučenja koje je teško ublažiti)
odmjeren, te ni u kojem trenutku ne vrši napad na sjetila, niti
prelazi u isforsiranu melodramu kojoj je cilj po svaku cijenu
izmamiti osjećaje. Na svakoj su razini tvorci ovog filma odlučili
evocirati, a ne toliko provocirati, duboke emocije.
Tjedan prije toga gledao sam Povratak kralja Petera
Jacksona koji mi se vrlo svidio. Mogao bih ga pogledati još
pet puta i ne bi mi dosadio. Prava je gozba za oči, srce i duh,
ali najviše zbog toga što je vrlo blizak mitološkoj priči J. R. R.
Tolkiena o borbi dobra i zla, a pretpostavljam i stoga što su
uloženi uistinu iznimni napori da bi uspio. Posebni efekti su
zapanjujući. Ima nekih začudno dubokih prikaza likova.
Prizori bitke nadaleko nadilaze sve druge u povijesti filmske
produkcije, no, sve u svemu, ovaj je film uspio jedino zahva­
ljujući veličini priče na kojoj se temelji.
U umjetničkom smislu, Povratak Kralja predstavlja
pravu zbrku - iako je riječ o iznimnoj zbrci. Trenutke zanosne
ljepote smjenjuju jeftini klišeizirani pokušaji izmamljivanja
straha ili pak smijeha, a nakon snažnih događaja prikazanih s
dubokom empatijom, slijede prizori koji nisu drugo doli čista
emocionalna manipulacija. Gluma je neujednačena tijekom
čitavog filma. Aragorn, kralj koji se vraća, nije u potpunosti

159
 lik kakvim ga je Tolkien stvorio - strog, odvažan, odrješit - već
je preobražen u osjetljivog, tjeskobnog suvremenog čovjeka,
unatoč svojoj hrabrosti. Neke su Orke zastrašujuće na izvorne
načine, dok su drugi tek kopije strašila. Vilenjak Legolas spušta
se niz pomalo previše strmih padina, poput trupla golemog
"olifanta", pritom ne trepnuvši okom.
Moguće je uživati u takvim nepodopštinama i redatelju
oprostiti gotovo sve, jer je u konačnici ostao vjeran duhovnoj
biti priče. Središnji lik, Frodo, je vrlo mali "Svatkogović"
(Everyman), koji pronalazi moralnu snagu i milost potrebnu
za izvršavanje nemogućeg zadatka prebacivanja težišta svijeta
osuđenog na propast. Kao jednostavan lik, on pronosi težak
teret kroz velike kušnje i ne bez pogrešaka do vrata pakla u
Međuzemlju, i dalje u samo središte tame. Pritom u sebi otkriva
nerazvijene krjeposti, kao i vlastitu palu narav. Film, jednako
kao i knjiga, govori o strahu, hrabrosti i ljubavi. Govori nadasve
o žrtvi, kada se njena cijena čini prevelikom, jer podrazu­
mijeva gubitak doslovce svega. Froda odlično glumi Elijah
Wood, koji svojim očima govori više negoli deset vrhunskih
holivudskih glumaca zajedno. Međutim, možda najbolju ulogu
u filmu ostvario je sporedni glumac Sean Astin, koji glumi
Sama, Frodova sudruga u potrazi.
Povratak kralja odaje stanovitu svijest o slojevitosti jezi­
ka, ali u stilskom smislu ostaje mješavina, kombinirajući
elemente horora, dječje avanturističke priče te neosporno
kvalitete velike književnosti - pri čemu mislim na velike priče
koje će privlačiti svekoliku pažnju još dugo nakon našeg
vremena.
U jednom od svojih pisama Tolkien je napisao kako Gos-
poclaraprstenova nije zamislio kao kršćansku alegoriju, već

160
kao "svjesno kršćanski mit". Tako i jest. Očigledno je riječ o
najvećem mitu modernoga doba, koji se može usporediti s
Odisejom ili Beoivulfom unutar njihovih odgovarajućih
područja, jer potiče ljudsku glad za temeljnom dramom u
postojanju, a to čini začudno obuzimajući maštu.
To je postignuće, u knjizi kao i u filmu, ohrabrujući znak
da je, unatoč svome zasićenom apetitu, čovjek na konzumistič-
kom Zapadu u dubini svoje duše još uvijek kadar prepoznati
i poželjeti ono iskonsko. U čemu se zapravo sastoji ta vjerodos­
tojnost što je instinktivno prepoznajemo kada naiđemo na
nju, a da nam pritom nitko nije rekao kako nas ona hrani na
jedan posvema neophodan način? Razmišljajući o nepregled­
nom obzorju povijesne mašte, možemo jedino zaključiti kako
su najveća umjetnička djela u svakom području ona koja
pojedincima i narodima pružaju novu svijest o njihovoj istin­
skoj veličini. Takva umjetnost govori o onome vječnom u čov­
jeku, često se ne služeći pritom rječnikom vjere. Ona priziva
osjećaj više negoli znanje, veličine svojstvene njegovoj naravi,
otkrivajući istovremeno njegovu sposobnost vršenja tragičnih
izbora.
Poznato je da, kako neki ocjenjuju, živimo u postkršćan-
skom dobu. Iako je ovaj izraz netočan, istina je kako većina
ljudi na ovom planetu nema pojma tko je Krist.
Većina ljudi u Zapadnom svijetu, koja jest čula za njega,
čini se više ne vjeruje u njega niti njegova učenja. Štoviše,
velika većina katolika u Europi i Americi tako je slabo
formirana u vjeri da ne može sročiti njena temeljna učenja i
moralnu teologiju. Suočeni smo s višeslojnim otpadništvom
unutar šireg okružja vjerske nepismenosti, pri čemu se ove
dvije stvari uzajamno pojačavaju. Uvelike podlegnuvši

761
svjetovnim definicijama značenja ljudske osobe, čovjek sebe
više ne poznaje.
U svojoj Poslanici umjetnicima iz 1999-, Ivan Pavao
II. piše: "Čak i izvan svojih tipično vjerskih izražaja, istin­
ska je umjetnost blisko povezana sa svijetom vjere, tako
da, čak. i u situacijama gdje su kultura i Crkva daleko jedna
od druge, umjetnost ostaje svojevrsni most ka vjerskom
iskustvu. U potrazi za lijepim, kao plod mašte koja se uzdi­
že iznad svakodnevice, umjetnost je po svojoj naravi svoje­
vrstan vapaj ka tajanstvenom. Čak i kada istražuju naj­
tamnije dubine duše ili nadasve uznemirujuće vidove zla,
umjetnici na neki način artikuliraju sveprisutnu želju za
otkupljenjem."
Upravo u tom smislu implicitno vjerski kulturni materijal
poput trilogije Gospodara prstenova može biti od pomoći.
Neizvjesno je koliko će pozornosti privući Pasija, ali je
nedvojbeno da će se Povratak kralja i njegova dva prateća
filma prikazivati pred prepunim kinodvoranama u svim dijelo­
vima svijeta. Teško je reći koliko će to utjecati na buduće nara­
štaje, ali se taj utjecaj nikako ne može podcijeniti. Trilogija
nudi herojske uzore tisućama milijuna mladih ljudi koji vape
za istinskim herojima, koji instinktivno prepoznaju ljepotu
žrtve, ali su se rijetko susreli s njome, ako uopće i jesu. Dra­
matizirajući veliku borbu u koju smo svi uključeni do kraja
vremena, naučit će nas puno o naravi te borbe, osvijetliti zamr­
šene linije bojišnice te uprizoriti žive primjere onoga što čov­
jek treba učiniti da bi se izgrađivao u dobru i odupro zlu.
Mnogi koji nikada nisu niti vidjeli Bibliju jasnije će prepoznati
spletke ljudi zlih namjera te instinktivno poželjeti nasljedovati
ljude dobre volje, jer je riječ o slici skrivenoj u svakoj duši,

162
ma kako duboko ona bila zakopana. To možemo nazvati
predevangelizacijom ili proevangelizacijom, ali će ona, kako
god je nazvali, pripraviti tlo za dolazak eksplicitnije evange­
lizacije. Povratak kralja nadahnut će brojne duše ovog, ali i
budućih pokoljenja da žude za povratkom vječnoga Kralja.

163
 KAKO ČUTI RIJEČI ISTINE
U BABILONSKOJ KULI GLASOVA?

Gospodine, tko smije stanovati na

svetoj gori tvojoj?
Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu,
i istinu iz srca zbori. (Ps 15)

Jednoga sam dana stajao sam s obitelji na Parliament

Hillu u Ottawi, među mnoštvom od 12.000 sudionika demon­
stracija protiv pobačaja i slušao govor britanskoga novinara i
obraćenika Malcolma Muggeridgea. Njegove su riječi bile
uistinu sjajne i proročke. Na rubu toga mnoštva skupina od
oko dvadesetak prosvjednika zagovornika pobačaja, nastojala
je privući pozornost, izvikujući krilatice i marširajući ukrug.
Te sam se večeri zaprepastio kada sam vidio kako je taj događaj
potpuno iskrivljeno prikazan na televizijskim vijestima. Uopće
nije bilo izvadaka iz govora održanih protiv pobačaja, niti
snimke gomile, niti spominjanja ikakvih brojki, već jedino
krupni planovi pojedinih prosvjednika protiv pobačaja - a i u
tome kao da su uspjeli uhvatiti samo neke šutljive ljude sa
smiješnim šeširima. S druge strane, objavili su opsežne razgo­
vore sa zagovornicima pobačaja te arhivske snimke prije odr­
žanih okupljanja zagovornika pobačaja diljem zemlje. U teh­
ničkom smislu, nije izrečena nikakva laž. No, objavljeni su
snažni krivi dojmovi, prema kojima je dominantni pokret za
pravo na pobačaj daleko nadmašio zabačenu grupicu protiv­
nika pobačaja, odnosno, zagovornika života.
S godinama sam se imao prigode nebrojeno puta uvjeriti
kako se mediji koriste tehnikom stvaranja lažnih dojmova.

7 64
(iodine 1984. slušao sam govor što ga je papa Ivan Pavao II.
održao u Vancouveru. Njegove su riječi bile blage i milosrdne
te je s lakoćom uspostavio razliku između grijeha i grješnika.
No, istovremeno je bio čvrst i jasan: u jednom je trenutku
uzdigao glas u žarkome vapaju neka vlada i ljudi naše zemlje
pokore rastući val pobačaja. Odjednom je njegov glas zagrmio
u žustrom, očinskom tjeskobnom kriku te je doslovce kriknuo:
"Neizrecivome zločinu pobačaja mora doći kraj!" Kako li je
osvježavajući bio taj krik; kako li je divno bilo čuti vapaj oca-
proroka. Koliko nam je hrabrosti donio! No, večernje su vijesti
svih triju televizijskih mreža u našoj zemlji izostavile taj kratki
ulomak, iako su objavile blage dijelove koji su mu neposredno
prethodili odnosno uslijedili nakon njega.
Slični su primjeri nebrojeni. Nedavno je gomila od neko­
liko stotina tisuća zagovornika obiteljskih vrijednosti i ukinuća
pobačaja, uključujući i petoricu rimokatoličkih kardinala,
održala javno okupljanje u Washingtonu, D.C. kako bi se
usprotivila programima mjera američke vlade usmjerenima
protiv života. Taj je događaj popraćen sa svega nekoliko redaka
na poleđini lista The Washington Post, toga simbola američ­
kog novinarstva. S druge strane, malobrojni prosvjed za prava
homoseksualaca dobio je u njemu čak nekoliko stranica. I dru­
ge su vodeće američke novine i TV-mreže navedeni događaj
popratile na sličan način.
Kroz proteklih sam petnaest godina bio svjedokom kako
su brojni dobronamjerni ljudi postali žrtve ovakve vrste indok­
trinacije. Većina njih, čak i ako su predani katolici, gotovo sli­
jepo vjeruje medijima. Uvjereni su kako je novinarima uvijek
na srcu pronalaženje istine. Pretpostavljaju kako su u konačni-
ci ljudi koji rade u medijima odgovorni. Ali odgovorni kome?

165
 Hoće Si morati polagati račune ljudima na koje su izvršili go­
lem utjecaj? Drže li se odgovornima Bogu, u kojega većina
njih više niti ne vjeruje? Ne, mediji su uvelike postali slobodna
sila koja nas hrani "kruhom i igrama" te nam nameće zamisli
za koje smatra kako bismo ih trebali podržavati. Radi toga su
brojne dobronamjerne duše navedena mišljenja koja im se
tako dugo nameću postupno prihvatile kao činjenicu. Televizi­
ja je osobito moćna u tom smislu, jer može nametnuti upečat­
ljive i dirljive prizore te razrađene komentare koji stvaraju
uvjerenje u gledateljevu umu prije no što se od njega uspije
obraniti.
Ako medu tom gomilom glasova pokušavate podizati
obitelj, tada ćete - poput mene - nastojati isključiti dobar dio
njih. Um može primiti samo određenu količinu podražaja prije
no što počne graditi obranu. Poput osobe koja hoda pretr­
panim gradskim pločnikom, koliko god društveni po prirodi
bili, ne možete ostvariti prisan odnos sa svim tim neznancima.
Um automatski apstrahira njihova lica. On registrira podatak
kako je riječ o ljudima, ali je nemoguće razmišljati o njima
pojedinačno, kao o jedinstvenim osobama, od kojih je svaka
slika Kristova. Riječ je, dakako, o samoobrani. No, samoobrana
dotjerana do krajnosti ili pak ona koja postaje način života,
može imati negativne posljedice. Uzmite, primjerice, nebro­
jene Njujorčane koji su pred nekoliko godina prošli pored
psihopata koji je pred njihovim očima ubio jednu ženu. Brojni
su među njima taj prizor promatrali sa zanimanjem, kao da
gledaju televizijsku dramu. Nitko ga nije pokušao zaustaviti.
Nitko nije uspio pogledati taj prizor i istinski ga vidjeti, pove­
zati s vlastitom stvarnošću. Nitko nije uspio u srcu reći: "Ta
žena, to sam zapravo ja!" ili: "To je moja kći, moja majka, moje

7 66
dijete, moja prijateljica." Žrtva je za njih predstavljala apstrak­
ciju. Govoreći sebi kako je ona manje čovjek no što su to oni
sami, zapravo su i sebe dehumanizirali. Samoobrana se pretvo­
rila u samouništenje. Zaštitna je ograda stvorila smrtnu bolest
u duši.
Ako se moj naraštaj borio s obezduhovljenom kulturom,
naša se djeca sada moraju boriti s onom dehumaniziranom,
koju je Ivan Pavao II. u više navrata nazvao "kulturom smrti."
Odrasli smo u društvu koje je još uvijek funkcioniralo na krš­
ćanskim pretpostavkama o samoj naravi stvarnosti. Bio je to
manjkavi svijet, ali se u njemu barem znalo kako je ubijanje
djeteta u utrobi stravičan zločin, kako je homoseksualna pri-
vlačivost po sebi neuredna, kako je varanje na porezu pot­
kradanje vlastitih sugrađana, a spolni odnosi prije braka teški
grijeh.
Naše su obitelji počivale na sustavu društvene potpore
koji je na svakom koraku jačao moralne apsolute. No, to je
uvelike nestalo, a njegovo mjesto zauzela buka i preoptereće-
nost sjetila.
Kako čuti riječ istine u babilonskoj kuli glasova? Ako ne
posjedujemo tišinu, kako možemo makar samo i započeti
prepoznavati glas istine kad ga čujemo? Progovaraju naši
učitelji i proroci. Svekolika Crkva vođena Petrom nam je
podarila veličanstven Katekizam Katoličke Crkve, koji je
sidro sve nestabilnijega svijeta. Crkva predstavlja jedini glas
u ovom svijetu koji progovara čitavu istinu o čovjeku te to
čini u duhu ljubavi. Katekizam je bogat izvor, namijenjen obi­
teljima, župama i biskupijama. On nas jača u našemu razumije­
vanju istinskih apsoluta te neupitnih istina neovisnih o oseki
i plimi raznih mišljenja, moda, mitova i predrasuda.

167
 Bog nam je opet dao iznimnoga papu koji govori istinu
iz srca upravo u onome trenutku povijesti kada je čovjek stao
posrtati u nekoj vrsti globalnoga straha. On kaže kako se nala­
zimo usred teške krize, svejednako nas pozivajući na posve­
mašnje pouzdanje u spasiteljsku moć Isusa Krista. Uči nas kako
je naša sloboda tijesno povezana s poznavanjem istine i izgrad­
njom našega života na tom čvrstom temelju, ako nam je na
srcu život naših obitelji. Uvijek nas iznova podsjeća kako je
Isus vazda, u svakom trenutku, ma kako bila glasna buka oko
nas ili velika naša zbunjenost ili pak obeshrabrenje, spreman
nas same i naše obitelji vratiti k Sebi.

168
 HOĆE LI LJEPOTA SPASITI SVIJET?

Ljepota koja će spasiti svijet jest Božja ljubav.

Ta je ljubav istovremeno i ljudska i nadnaravna,
ali izniče, cvjeta te donosi ploda samo u
raspetome srcu. Jedino je srce sjedinjeno s
Kristom na Križu kadro ljubiti drugoga kao
samoga sebe te onako kako ga Bog ljubi. Samo
takvo srce može proći kroz uska vrata Križa i
živjeti u svjetlu Uskrsnuća. Dobra je vijest ta
da ovo uskrsnuće započinje sada i ovdje.

"Vama se, dakle, sviđa takva ljepota?" - obrati se najednom

knezu.
"Da... takva..." - odgovori knez nekako s nategom.
"Zašto?"
"Na tom licu... ima mnogo tragova patnje..." - izusti knez
nekako preko volje, kao da razgovara sam sa sobom.
"Takva je ljepota sila" - plahovito će jedna od prisutnih
djevojaka - "takvom ljepotom možeš preokrenuti cijeli svijet!"
Nastasja se uistinu odlikuje tjelesnom ljepotom. Ona
ujedno i trpi, jer ju je u djetinjstvu iskoristio imućni skrbnik.
Neprestano se kreće između očaja i ljubavnih veza obilježenih
manipulacijom. Nastoji muškarce kontrolirati, kako bi
napokon prevladala poniženje što ga je od njih doživjela.

"Ljepota će spasiti svijet." Ta preinačena krilatica Dos-

tojevskoga, utemeljena upravo na njegovu romanu Idiot,
danas je uvelike krivo shvaćena i zlorabljena. Kao što to autor
pokazuje u ostatku svojega romana, ljepota sama ne može

169
spasiti svijet. Međutim, ono što je on zapravo želio reći, a što
je vrlo dobro potkrijepio u toj svojoj priči, jest kako ljepota i
trpljenje mogu osvojiti srce promatrača iz razloga koji nadilaze
puku tjelesnost, pa čak i romantično idealiziranu privlačnost,
iako one mogu obilježavati same početke neke veze. Rastući
u ljubavi, onaj koji ljubi mora neprestano tražiti konačnu
dobrobit osobe koju ljubi. Da njegova "ljubav" ne bi prešla u
puku sebičnost, ona mora sve više i više nalikovati na ljubav
Kristovu. Onima koji ga nisu pročitali ne želim odavati radnju
romana, no reći ću samo kako na kraju priče Miškinova uistinu
kristovska ljubav prema Nastasji biva stavljena na veliku
kušnju. Od njega se traži neka iskaže milosrđe i bude Krist­
ova prisutnost upravo onoj osobi koja uništava njegovu
voljenu.
Kada sam nedavno ponovno pročitao Idiota, bio sam
potaknut na osobno promišljanje pojmova Ljepote i Ljubavi.
Budeš li strpljiv sa mnom, dragi čitatelju, ono će ti možda
malko osvijetliti narav umjetnosti, a moguće i reći nešto o
zastrašujućem izvrgavanju značenja ljubavi kakvoga danas
predstavlja najveći dio suvremene kulture.
Mnijenja sam kako velika tjelesna ljepota može biti vid­
ljivom metaforom vječne ljepote ljudske duše. Kada takva
osoba silno trpi, samo je trpljenje metafora narušavanja Božje
slike i prilike u čovjeku do kojega dolazi poradi grijeha. To
podrazumijeva grijehe drugih prema onome koji trpi, ali
također i grijehe trpećega protiv drugih. Dostojevski nam
pokazuje kako su oni koji prepoznaju istinsku ljepotu ljudske
duše (i to svake ljudske duše pa i one najvećma ogrezle),
zahvaljujući božanskoj ljubavi koja prebiva u njima, kadri
oduprijeti se napastima jednako dodvoravanja, kao i prezi-

7 70
ranja. Spasonosnu snagu ljubavi u ovom slučaju (a, budući da
su svi ljudi pali, to znači u svim slučajevima) predstavlja trajno
milosrđe. Milosrđe i jedino milosrđe raskrinkava laži, jer ono
predstavlja obilježje istinske ljubavi i proizlazi iz osjećaja
sućuti, združenosti s osobom koja trpi. U vrlo dubokom smi­
slu, osoba koja trpi - to sam ja, moj otac, majka, brat, sestra,
prijatelj potreban pomoći. Sažaljenje nije dovoljno. Praktična
i teorijska rješenja ne dostaju. Jedino je ljubav kadra narušenu
sliku i priliku vratiti u prvobitan sklad.
No, lažna romantika priječi tu spoznaju i onemogućava
nam rasti u takvoj ljubavi. Zašto nas ona ipak tako lako zavodi?
Mislim da je to stoga što je romantični poticaj ljudskim osje­
ćajima i mašti odsjaj nečega što smo bili stvoreni posjedovati
na početku, prije ljudskoga Pada. Riječ je o urođenoj težnji za
izvornim jedinstvom muškarca i žene, za uzvišenom Ljubavi.
Njena prisutnost u našoj naravi ukazuje na izvorno Dobro,
a opet - budući da je ta narav narušena istočnim grijehom -
sklonost ide iskrivljavanju. Čovjek je u sebi razdijeljen, te je
ljubav koja ide za dobrobiti drugoga nerijetko u raskoraku s
osjećajnom razinom ljubavi koja ide u smjeru ugađanja sebi.
Istinska je ljubav protuteža svega što hrani pohlepu lažnoga
ja, pri čemu pod ovim potonjim mislim na onaj dio naše naravi
koji sve oko sebe svodi na predmete potrošnje. Crta koja
razdvaja nadahnuća istinskog od onih lažnoga ja, nejasna je.
Naš problem leži upravo u tome da ih znademo razlikovati.
Čovjek je u napasti počiniti najrazličitije bludne grijehe i
nevjere na koje ga mašta nuka ne toliko stoga što želi propast
samu po sebi, već zbog toga što u duši žudi za onime što mu
je Bog od samoga početka namijenio, ali što više nije kadar
sam prepoznati niti postići. Okruženi takvim "blještavilom"

171
ljubavi, razum i vjera čovjeka mogu biti zaslijepljeni, zbog čega
on tada brka osjećaj sa samim njegovim izvorom.
Istinska bit čovjeka dolazi na površinu samo preko nije­
kanja sebe, što on doživljava ne samo kao trpljenje, već ne­
rijetko i kao samu smrt. On smrt instinktivno doživljava kao
radikalan gubitak sebe. U Božjem životu to nije tako, jer je
smrt samo prolaz do konačnog ostvarenja svojeg istinskog i
vječnog identiteta. No, čovjek izgnan iz vlastite istinske naravi
to ne može spoznati doli putem prispodobe ili pak "slijepe"
vjere.
Stoga, da bi se vratio uzvišenoj Ljubavi, mora umrijeti te
nastaviti umirati sve dok ne stigne u Raj. Čak su i najbolje
ljubavi u sakramentu ženidbe tek slika toga uzora, budući da
oba supružnika, ma kako sveti bili, još uvijek nose zajedničku
ranu čovječanstva. Jedan za drugoga moraju umirati u vezi
koju predstavlja njihovo uzajamno sakramentalno predanje,
dok istovremeno moraju neprestano umirati napastima koje
ih žele odvratiti od toga puta umiranja.
Snažna privlačnost romantičnih žudnji u sebi nosi i istinu
i laž, jer čovjek sve doživljava kroz podijeljeno opažanje. On
mora shvatiti kako je napast koja ga želi odvući u suprotnome
pravcu u potrazi za izgubljenom izvornom Ljubavlju zapravo
tlapnja. Kada se dade ponijeti tim maštanjima, hrani se ugod­
nim osjećajima odsjaja, te riskira propustiti suštinsko značenje
onoga što predstavlja sjaj sam. Ako odabere grijeh, udio u uzi­
manju zabranjenoga voća umara ga i slabi za istinske napore
ljubavi. Time odlaže svoj povratak k izvornom Dobru, dok ga
u najgorim situacijama ujedno i potpuno onemogućava.
Naša nam osjetila, pa čak i razum i osjećaji, nerijetko
govore suprotno. U tome leži opasnost romantike koja lažnu

172
privlačnost uzdiže na razinu spasonosnoga puta, dok Križ
odbacuje kao tamu, uništenje ljubavi, dokinuće. Kako, dakle,
ponovno otkriti istinski put spasenja? U tom smislu ne smije­
mo zaboraviti kako uz sebičnost u ljubavi neizbježno ide i
prekomjerno oslanjanje na sebe. Tako nam je otkriti i drugu
veliku istinu, a to je da sami sebe ne možemo spasiti. Bez po­
moći nismo u stanju pronaći put. Bog će nas voditi i oblikovati
naša srca i misli onoliko koliko Ga za to budemo molili. Pre-
usmjerenje k istini - istini o stvarnosti naše naravi i našega
spasenja - ne ovisi o našim ograničenim snagama, već o tome
koliko iskreno molimo za milost te do koje mjere s tom miloš-
ću surađujemo.
Kako ovo primijeniti na kršćanskog umjetnika? Prije svega
moramo shvatiti kako umjetnička djela koja spajaju istinu, lje­
potu i krjepost predstavljaju znakove na putu spasenja. Takva
je djela moguće stvoriti jedino kao plod življenja u Kristu.
Zbog toga Crkva često poziva umjetnike da svoja srca potpuno
otvore Kristu, kako bi Njegove riječi života mogle teći preko
njih. Krist i Crkva pozivaju ih na spremnost na trpljenje kako
bi "izrodili" takva djela.
U ovom vremenu ugode i materijalizma, brojni umjetnici
s gnušanjem uzmiču pred tim pozivom, te, poput bogatog
mladića iz Evanđelja, odlaze žalosni. Ne shvaćaju kako se u
otajstvu trpljenja s Kristom kriju velika radost i neiscrpno
bogatstvo.
Ljepota koja će spasiti svijet jest Božja ljubav. Ta je ljubav
istovremeno i ljudska i nadnaravna, ali izniče, cvjeta te donosi
ploda samo u raspetome srcu. Jedino je srce sjedinjeno s
Kristom na Križu kadro ljubiti drugoga kao samoga sebe, te
onako kako ga Bog ljubi. Samo takvo srce može proći kroz

7 73
uska vrata Križa i živjeti u svjetlu Uskrsnuća. Dobra je vijest
ta da ovo uskrsnuće započinje sada i ovdje.
I, na kraju, nekoliko prigodnih navoda:
"Obraćam se napose vama, kršćanski umjetnici: želim
podsjetiti svakoga od vas kako, nadilazeći sama funkcionalna
razmatranja, bliska sveza koja je oduvijek postojala između
Evanđelja i umjetnosti znači da ste pozvani svoju stvaralačku
intuiciju upotrijebiti kako biste ušli u samo srce otajstva utje­
lovljenoga Boga, a samim tim i u otajstvo čovjeka.
Ljudska su bića, na neki način, sama sebi nepoznata. Isus
Krist čovjeku ne otkriva samo Boga, već mu u potpunosti
otkriva i čovjeka. Bog je u Kristu sa sobom pomirio svijet. Svi
su vjernici pozvani to svjedočiti, ali je na vama, koji ste svoje
živote posvetili umjetnosti, sa svim bogatstvom svoje
domišljatosti obznaniti kako je u Kristu svijet otkupljen:
otkupljena je ljudska osoba, otkupljeno je ljudsko tijelo,
otkupljeno je sve stvorenje, koje, prema riječima Sv. Pavla,
‘sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih’ (Rim
8,19). Stvorenje iščekuje objavljenje sinova Božjih također i
po umjetnosti te kroz nju. To je vaša zadaća. Čovječanstvo
svakoga doba, pa tako i ovog današnjeg, od umjetničkih djela
očekuje da mu osvijetle put i sudbinu." (Pismo pape Ivana
Pavla II. umjetnicima, 14, 4. travnja 1999 )
"Umjetnički temperament u sebi nosi određene pogibli i
to ne samo u slučaju kad umjetnik ne shvaća svetost svoga
poziva. Pogibelj leži u tome da se umjetnik zadovolji stvara­
njem određene slike, kao da se od njega ne traži drugo. Pojas­
nit ću ovo na primjeru slike Križa. Rijetki su umjetnici-vjernici
koji nikada nisu osjetili potrebu prikazati Krista raspetoga ili
pak kako nosi križ. Ali raspeti Gospodin i od umjetnika traži

174
više od te slike. Kao i od svakog drugog čovjeka, traži da Ga
nasljeduje: da se suobliči, i dade se suobličiti, slici Njega koji
je nosio Križ i na njemu umro." (Sv. Edith Stein, Mudrost
Križa)
"Pouzdanje i jedino pouzdanje jest ono što bi nas trebalo
dovesti do ljubavi." (Sv. Terezija iz Lisieuxa)

175
 ČEDNOST U KULTURI BESRAMNOSTI

Velika nam laž u suštini želi reći kako ne

posjedujemo nikakvu vječnu vrijednost, već se
ona može naći jedino u ograničenu rasponu
naših života, a osobito u najvitalnijim godinama
mladosti kada smo n ajsnažniji, najprivlačniji,
i najproduktivniji. Trebali bismo, navodno,
biti ono što nam drugi kažu da jesmo.

Nedavno sam, kao i toliko puta prije toga, razmišljao što

je Gospa točno mislila kada je u fatimskim porukama progo­
vorila o prijestupima kroz modu do kojih će doći u godinama
nakon ukazanja. Ukazujući se blaženoj Jacinti u razdoblju iz­
među prosinca 1919- i veljače 1920. rekla je: "Uvest će se moda
koja će silno vrijeđati Gospodina." I: "Jao nečednim ženama!"
Gospa je jednostavno divna srcem, umom, tijelom i du­
šom. Bezgrješna, nije podložna niti prjezira vrijednoj besram­
nosti, niti osjećaju srama općenito. Oprezna je, mudra i čedna
kada je riječ o ljudskoj prirodi. Ona ljubi puninom božanske
ljubavi koja u njoj prebiva, što znači da ljubi vječno majčinskim
srcem te je nadasve zanima krajnje dobro svakoga pojedinoga
od njene djece.
Dobar dio trenutne mode, osobito one ženske, nasrtaj je
na konačno dobro onih koji se tako odijevaju. Lukavo je osmiš­
ljena da bi izazvala pozornost, zagolicala maštu i pobudila
zavodljivost, potkrjepljujući tako veliku laž koja dominira
modernom sviješću. Ta laž glasi kako je tijelo tek predmet
koji nam pripada i kojim možemo raspolagati kako nam se
svidi.

176
 Polunagost je posve uobičajena na naslovnim stranicama
časopisa, u reklamama, na bazenima i plažama. Potpuna je
nagost sve prisutnija u medijima poput televizije i filma, dok
doslovce harači daleko popularnijom "privatnom" konzu­
macijom (ne)kulture na internetu. Ako toj gotovo sveprisut­
noj pojavi pridodamo činjenicu kako danas više od šezdeset
posto brakova završava rastavom ili razdvajanjem, kako su
samoprijegor i žrtva uvelike obezvrijeđeni, nije ni čudno što
je potraga za srećom kroz putene užitke stvorila jedno duboko
neuredno društvo. Niti jedan narod u povijesti nije bio tako
bogato obdaren užicima, dok istovremeno niti jedan narod u
povijesti nikada nije bio toliko nesretan.
Velika nam laž u suštini želi reći kako ne posjedujemo
nikakvu vječnu vrijednost, već se ona može naći jedino u
ograničenu rasponu naših života, a osobito u najvitalnijim
godinama mladosti kada smo najsnažniji, najprivlačniji, i
najproduktivniji. Trebali bismo, navodno, biti ono što nam
drugi kažu da jesmo. Vrijedimo onoliko koliko oni to ocijene,
bilo to puno ili malo. li društvu sve više usmjerenu ka sjetilnim
užicima, to znači da ćemo vrijediti samo onoliko koliko nas
se smatra sjetilno privlačnima. Privlačnost je, dakako, subjek­
tivna stvar, te će tako većina ljudi u određenom trenutku svoga
života biti predmetom nečijega zanimanja. To zapravo znači
kako će biti predmetom nečije požude. A prvi je "kanal" požu­
de, da se tako izrazimo, upravo tijelo.

Nagost ili golotinja?

Kao umjetnik, često sam se morao baviti moralnim pita­

njima što ih nameće nagost u umjetnosti. Teoretičari smatraju

777
kako postoji temeljna razlika između nagosti i golotinje, iako
osobno nikada nisam uspio shvatiti tu razliku, bez obzira na
to što su mi argumenti i predobro poznati. Svake se godine
legije mladih studenata umjetnosti i medicine svježih lica su­
sreću s istim problemom kada prvi put vide otkriveno ljudsko
tijelo u svoj njegovoj slavi, ali i siromaštvu. Navodno isprva
crtaju ili seciraju tek uzorak, oblik odijeljen od svoga osobnog
identiteta. Pretpostavlja se, naime, da te mlade stručnjake neće
uznemiriti neuredna privlačivost jer su uključeni u svakoga
interesa lišeni obrazovni čin, potragu za znanjem i vještinama
od kojih će čovječanstvo imati koristi. Bio bih sklon čak i složiti
se s tim, kad se ne bi radilo o tome kako ljudska narav nije
tako strogo odijeljena. Usudio bih se pretpostaviti kako, ma
koliko se čvrsto ljudi držali načela u svom umu i ma koliko se
smatrali rezerviranima, ipak će neminovno na razini osjećaja
doći do borbe. Nago će ljudsko tijelo za nas uvijek biti nešto
u svezi s čime ne možemo ostati apsolutno neutralni upravo
stoga što to "nešto" nije stvar, niti će to ikada biti, ma koliko se
mi trudili proglasiti ga time.
Prethodni su naraštaji poprilično trpjeli od nezdrava stra­
ha od tijela, neke vrste rane uzrokovane zabludama puri­
tanskih sljedbi ili pak jansenističkoga krivovjerja. Kaže se kako
je snažno potiskivanje našeg prirodnog oduševljenja tijelom
i njegove privlačivosti samo otjeralo strasti "u ilegalu", odakle
su provalile u očajničkim, a ponekad i bizarnim oblicima. Bilo
točno ili ne, danas to svakako više nije problem. Daleko od
toga. Uvjeren sam kako je suvremeno ustrajavanje na navod­
noj represivnosti prošlosti tek simptom postojeće opsjed­
nutosti spolnošću. Kada bismo se vratili unatrag za koje
stoljeće ili dva, držim kako bismo ustanovili da se unatoč

178
načinu odijevanja naših pređa, iako svakako formalnijem, a
ponekad i ograničavajućem, većina ljudi svejedno ženila i
udavala, imala djecu i neobično često te uz upravo zavidnu
uspješnost sklapala sretne brakove. Kada to usporedimo s
našim tužnim liberalnim vremenom, promislimo kako nam
se slika živahnog ljudskog tijela tisuću puta na dan "servira"
na stranicama tabloida, kod blagajni u samoposluživanju, u
reklamama za žvakaće gume na televiziji, na računalnim
zaslonima te preko garderobe koja se nosi na plaži, ali i u crkvi.
Čednost jednostavno više nije u modi.
Ponekad se - obično redovito kada se raspravlja o moralu
vezanom uz spolnost - postavlja sljedeće pitanje: "Jesu li kato­
lici čistunci?"
"Da barem jesmo!", uzdišu brojni izbezumljeni roditelji,
čeznući za vremenom kada spolne napasti najvišega reda nisu
salijetale mlade na svakom koraku te kada se sadašnje stanje
stvari ni u kom slučaju ne bi smatralo normalnim. Razumije
se kako je čežnja za vremenom kada je kršćanski moral pred­
stavljao društvenu normu do određene mjere žudnja za
zlatnim dobom koja zapravo nikada nije ni postojalo. Nikada
ga se nije savršeno živjelo niti u jednome kršćanskome
društvu. Pa ipak, u onim drevnijim i mudrijim razdobljima
kršćanske civilizacije, kad god bi pojedinci prekršili moralni
zakon, bili su svjesni kako nekakav zakon ipak postoji, te su
imali određeni osjećaj kako taj zakon predstavlja neupitnu
istinu utemeljenu na božanskome poretku, samu strukturu
stvarnosti. Prije svega jednoga naraštaja, razmjeri do kojih je
naša postojeća kultura postala pornografska bili bi posve
nezamislivi. Iako se spolnost uvijek na neki način "osjećala u
zraku", naraštaj - primjerice - mojih roditelja ne bi bio mogao

179
zamisliti čitave narode upravo opsjednute spolnim užicima,
kao da bi upravo to bila najvažnija stvar u životu. U mojoj su
mladosti moji vršnjaci možda i bili u iskušenju zaviriti u
određene dijelove Searsova kataloga, prolistati časopis Na­
tional Geographic u potrazi za člancima o najvrućoj Africi,
ili pak slijediti svoje akademsko zanimanje za umjetnost (u
trinaestoj godini), upoznavajući slike u opsežnim svescima o
grčkoj skulpturi, što su ih naši roditelji smatrali bezazlenima.
No, moja djeca sada žive u društvu gdje je sve - ali baš sve -
dostupno jednostavnim pritiskom na tipkovnicu računala.
Govoreći sa stajališta čovjeka srednjih godina, oca šestoro
djece i muža ljubljene žene, vjerujem kako zapadnome
čovjeku još uvijek nedostaje obilježje te je još uvijek izgubljen
između polova dvaju nereda. Slobodnjak, opsjednut strastima,
drži kako su naši problemi uzrokovani represijom i kako će
nestati kada odbacimo svaku inhibiciju. Čistunac odnosno
puritanac, mrzeći strasti ili pak živeći u strahu od njih, vjeruje
kako naši problemi proizlaze iz prekomjerja sjetila te ih stoga
želi strpati natrag u sjenku vlastita bića. Niti jedno od ovoga
ne predstavlja kršćansko viđenje tijela.

"Teologija tijela" Ivana Pavla II.

U razdoblju između rujna 1979. i travnja 1981. papa Ivan

Pavao II. održao je niz od šezdeset i tri nagovora koji su postali
temeljem onoga što nam je danas poznato kao "teologija tijela."
U njima promišlja značenje ljudske osobe, spolnosti te
kršćanskoga braka. Poučavao je kako drugo i treće poglavlje
Knjige postanka otkrivaju istinu o čovjeku, jer su ondje
zapisana "izvorna ljudska iskustva" koja "su redovito u korijenu

180
 svakoga ljudskoga iskustva" općenito. Stvoreni smo na Božju
sliku, kaže on, ali ne znamo tko smo, ako ne znamo tko je
Bog.
U Edenskom je vrtu uzajamna ljubav Adama i Eve bila
međusobno darivanje čitavih njihovih bića, "sebedarje"
njihove osobnosti ostvareno kroz slobodne čine njihove volje.
Dar njihove spolne moći, muževnosti i ženstvenosti, bio je
skladno podložan tom uzajamnom darivanju. Više od svega,
na srcu im je oboma bila dobrobit onoga drugoga - njegova
cjelovitoga bića. Bila je to posvemašnja ljubav.
"A bijahu oboje goli - čovjek i njegova žena - ali ne osje­
ćahu stida", govori autor Knjige Postanka. Papa ističe kako ti
odjeljci ne otkrivaju nedostatak, već naprotiv "služe kako bi
ukazali na puninu svijesti i iskustva".
Sram se pojavio tek s ulaskom grijeha u ljudsku narav,
dok u tome trenutku naši praroditelji još nisu bili sagriješili.
Nagost je bila stanje slobode u kojemu su bili kadri savršeno
iskazivati ljubav kroz svoja tijela kao jedan od "jezika" srca.
No, ulaskom grijeha u svijet, došlo je do onoga što Sveti Otac
nazivlje "temeljnim nemirom svekolika ljudskog postoja­
nja". Došlo je do "konstitutivna loma unutar ljudske osobe,
gotovo kidanja čovjekova izvorna duhovnog i somatskog
jedinstva".
Nama je posve nemoguće iskusiti nagost na način na koji
je to bilo moguće našim praroditeljima. Mi, kada smo nagi,
osjećamo sram - koji na neki način svjedoči o neredu izazvanu
u nama istočnim grijehom, koji nas istovremeno potiče na
promišljanje kako su stvari zapravo trebale stajati. Kada pomi­
slimo kako se sva druga stvorenja na zemlji osjećaju posve
lagodno bez odjeće, ljudski nas sram utoliko više počinje

181
zbunjivati. Taj osjećaj srama u svome je korijenu povezan sa
spoznajom dobra i zla, plodom što smo ga kušali prilikom
Pada. Prije dobi razuma (dobi spoznaje dobra i zla), djecu
rijetko zamara pitanje čednosti. Posve mala djeca u našoj
obitelji, primjerice, pokazuju savršeno nedužan nemar spram
čednosti te su očarana vlastitim tijelima. Spolni su organi pri­
tom jednako zanimljivi (ili pak nezanimljivi) poput - primje­
rice - prstiju ruke ili pak nožnih prstiju. No, u dobi između
pet i sedam godina, gotovo bez riječi (a u nekim slučajevima
i doslovce bez riječi) poticaja od strane njihovih roditelja, naša
djeca postaju poprilično osjetljiva na vrijeme odlaska na
počinak, kupanja, ili pak tumaranja kućom u potrazi za donjim
rubljem. Odjednom žele "privatnost". Razumije se kako se to
ne odražava na neizraženu tjeskobu ako se nalaze u pogibli
od spolnog zlostavljanja - jer u toj dobi još zapravo nisu niti
svjesni postojanja otvorene spolnosti. Ovdje je, naime, na djelu
duboki nagon ukorijenjen u Padu, latentan osjećaj pogibli za
njihovu osobnost koja je započela s tim istočnim grijehom.
Na vrlo je dubokoj razini svatko od nas svjestan kako može
biti voljen jedino takav kakav jest kao osoba te kako biti cije­
njen ili pak obescijenjen; na temelju svojih spolnih kvaliteta
zapravo znači biti voljen na nepotpun, pa čak i izopačen način,
odnosno u biti uopće ne biti voljen.
Godine 1960. Karol Wojtyla je napisao knjigu pod naslo­
vom Ljubav i odgovornost, u kojoj razmatra svekoliki ljudski
nagon k skrivanju vlastitih spolnih kvaliteta od očiju drugih.
Čovjek skriva te vidove svoga bića jer je "spontana potreba
za skrivanjem spolnih vrijednosti vezanih uz neku osobu
prirodan način otkrivanja vrijednosti osobe kao takve".
On dodaje kako "osjećaj srama ide uz saznanje kako naša

182
osoba ne smije biti predmetom zlorabljanja na temelju
uz nju vezanih spolnih kvaliteta... te saznanje kako se
osobu suprotna spola ne smije (čak niti u najintimnijim
mislima) promatrati kao predmet izrabljivanja". Razumije
se kako pod "sramom" ne podrazumijeva nikakav morbidan
osjećaj samonijekanja, užasavanja tijela, ili pak puritanske
stavove. Naprotiv, ispravno shvaćen, "sram" predstavlja način
zaštite i vrednovanja dostojanstva osobe. Upravo oni koji sebe
više ne cijene postaju "besramni". Bračni parovi nadilaze sram
na jedan posve drugačiji način, jer su jedno drugo odabrali i
cijelim bićem prionuli jedno uz drugo te tako ne osjećaju
nelagodu kada se međusobno promatraju nagi.

Povjerovati u Laž

Na početku su Adam i Eva bili kadri savršeno izraziti svoju

osobnost kroz svoja tijela. Nije bilo nutarnjeg "kamena spo­
ticanja" između njihove volje i žudnje njihova tijela. Đavao ih
nije mogao napastovati kroz sjetilnost, kao što postojano
napastuje nas. Adama i Evu nije zaveo opisima zanosna okusa,
izgleda i teksture ploda zabranjenoga drveta, jer takav se pri­
stup naših praroditelja ne bi bio niti najmanje dojmio. Jedina
šansa što ju je Zli imao za uspjeh bilo je napasti njihov um,
samo razumijevanje ispravna poretka stvaranja, putem
ubacivanja radikalne dvojbe u njihove umove: "Zar vam je
Bog stvarno to rekao?", glasilo je njegovo pitanje.
To upravo podmuklo jednostavno pitanje otad muči i
upropaštava vjernike. Pitanje "Zar je Bog stvarno to rekao?"
izražava se u različitim oblicima u nebrojenim situacijama,
koje sve redom ponavljaju prvu fatalnu pogrešku. Riječ je o

183
drevnoj i omiljenoj smicalici neprijatelja, jer mu tako dobro
uspijeva. Tamo gdje se ne može napastovati tijelo, obično je
moguće udariti na oholost, a prvi egzeget svijeta to i predobro
znade.
Prvotno se zavođenje odvijalo na sljedeće dvije bojišnice:
podjarmljivanje Adamova i Evina razumijevanja onoga tko Bog
jest te iskrivljavanje njihova shvaćanja sebe samih. Zmija je
rekla Evi kako će postati kao Bog ako pojede plod što ga je
Bog bio zabranio njoj i Adamu jesti. Najpodmukliji i najstraš­
niji vid te laži bila je insinuacija kako Bog ne želi da oni jedu
od toga ploda jer ne želi da imaju dioništvo 11 Njegovu gospo­
darenju nad svime stvorenim. Čini se kako su Adam i Eva u
trenutku napastovanja zaboravili da su već proglašeni gospo­
darima svega stvorenoga, tako što su imenovali i upoznali sve
stvari, i to u ljubavi. Možda je veliki zavodnik zamračio tu
spoznaju prije no što im je "servirao" svoju prijevaru.
Kada su pristali na laž, u njih je ušao mrak. Sklad njihova
nutarnjeg života stao se rušiti sve dok srce, um i tijelo nisu
postali odijeljeni dijelovi od njihove cjelovite osobnosti, lišeni
sklada, radeći jedan protiv drugoga, razlomljeni, težeći po­
novnu jedinstvu te istovremeno savršeno nesposobni postići
ga. Adam i Eva pogledali su jedno drugo i više im se nije sviđalo
ono što vide. Pogledali su jedno drugome u um i vidjeli umove
koji su povjerovali prijevari, umove kojima se više nije moglo
vjerovati. Pogledali su u srce jedno drugoga i vidjeli srca koja
su se bila odvratila od neizmjerne Ljubavi koja ih je stvorila.
A potom su vidjeli tijelo, dotakli ga i - na svoje čuđenje - otkrili
kako je ono i dalje kadro pružiti užitak.
I tako je požuda ušla u svijet. Iako je sjetilima pružala ugo­
du, ostavljala je hladnim i odijeljenim samo središte njihovih

184
bića, njihovu osobnost. Njihov će se užitak odsada odvijati
posred agonije izazvane gubitkom, tjeskobe sjećanja na ono
što su nekoć bili. Ta je istina za njih postala pregolem teret te
su pobjegli jedno od drugoga u mrak. Jedino ih snažan magne-
tizam sjetila privukao natrag. Potom su se ponovno pogledali,
osjetili požudu i posramili se shvativši kako sada ljube tek
djelićem onoga što su nekoć bili, tek ostatkom velike ljubavi
što su je nekoć dijelili. Knjiga Postanka bilježi: "Upoznaju da
su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače." Sveti
Otae ističe kako "ovaj ulomak govori o međusobnu sramu
muškarca i žene kao posljedici Pada".
Kada ih je Bog zatražio objašnjenje onoga što se dogodilo,
ponovno su se posramili, jer su uvidjeli kako On znade što su
učinili. Pobojali su se, a taj je strah odagnao ljubav prema Nje­
mu kojega su poznavali i s kojim su šetali Vrtom, davno prije,
u vrijeme izvorna jedinstva. On ih bijaše stvorio za Sebe, a
oni su prezreli Njegovu ljubav u korist vješte prijevare. Više
nisu imali đioništvo u rajskome životu. I tako bijahu izagnani
iz Edenskoga vrta. Nema dvojbe kako ih je iz vrta bio istjerao
anđeo, kao što stoji u Pismima, no i bez toga bi vjerojatno bili
pobjegli iz Edena, jer to bijaše dom njihova izvorna jedinstva,
sada tako narušena i izdana. Oni i njihovi potomci ubuduće
će biti stranci i prolaznici na ovoj zemlji, vazda čeznući za
istinskim domom, a nikada ga u potpunosti ne pronalazeći;
vazda čeznući za jedinstvom i zajedništvom, a nikada ga u
potpunosti ne pronalazeći; vazda podložni porivima tijela,
vazda izmičući svijesti o punini međusobnog značenja; iscrp­
ljujući se u sebi samima, sebični, kolebajući se između poni­
ženja i oholosti u nestabilnu prolaženju kroz vrijeme. To otu­
đenje, to rastakanje, to pomanjkanje nadzora nad tijelima

185
nedvojbeno je pravedna posljedica njihova izbora. Bilo je po­
trebno da oni, koji su željeli vladati nad svime stvorenim izjed­
načavajući se s Bogom, shvate kako nisu u stanju vladati čak
niti vlastitim tijelima. Na vlastitoj će koži osjetiti posljedice
svoga naizgled apstraktnog neposluha.
Nakon istočnoga grijeha, um i volja više nisu mogli svla­
dati tijelo. Tijelo se protivilo volji - i nerijetko je nadvladavalo.
Čak i do dana današnjega, kada su muškarac ili žena pod vlašću
požude, darivanje ljubavi postaje gotovo nemoguće. Umjesto
sebedarja, kako ga naziva Sveti Otac, osoba gonjena požudom
tijela traži ugađanje sebi koristeći drugoga kao predmet užitka.
U djeliću pokušava pronaći cjelinu koja nedostaje što je, pre­
ma mome mišljenju, radna definicija idolopoklonstva.
Jedna od najneobičnijih stvari koje su se dogodile za vri­
jeme u kojemu je Ivan Pavao II. davao nagovore o "Teologiji
tijela" bila je reakcija svjetskog tiska. Novinari su većinom jed­
nostavno ignorirali njegove riječi, što, nažalost, uključuje i
dobar dio katoličkih medija. Međutim, jednom je prigodom
u svome nagovoru ustvrdio kako muškarac koji s požudom
pogleda vlastitu suprugu čini teški grijeh. Svjetski su se mediji
odjednom uskomešali. Papina se izjava činila tako savršeno
apsurdnom da su je brojni komentatori proglašavali prije
šalom nego li pogreškom. Navedena je reakcija bila pokazatelj
kako slabo ljudi poznaju vlastitu narav. Nisu bili kadri uvidjeti
razliku između sebičnog iskorištavanja bračnoga druga s jed­
ne strane i strastvene spolnosti koja izvire iz temelja veliko­
dušne ljubavi prema bračnome drugu, s druge strane. Papa
ni u kom slučaju nije kanio kazati kako je spolna žudnja sama
po sebi grijeh. Htio je samo reći kako su spolni čini ili pak sta­
vovi koji bračnoga druga pretvaraju u predmet iskorištavanja

186
grijeh. Tražio je od ljudi u braku neka razmotre motive nji­
hovih srdaca.

Jesam li ja u svome tijelu?

Kroz proteklih se nekoliko desetljeća puno značenje ljud­

ske osobe postupno smanjivalo u društvenoj svijesti. Začudo,
pokazalo se kako je to izravno proporcionalno s čovjekovim
uzdizanjem sebe kao gospodara svega stvorenoga. Čovjek bez
vjere svjesno ili nesvjesno sebe vidi kao gospodara svega što
on sam jest i što posjeduje. Tijelo se više ne smatra sastavnim
dijelom ukupnosti bića, već nečim što se posjeduje, kao i bilo
koji drugi predmet imovine. Ironično je što takvo gledište
rijetko podrazumijeva gospodarenje sobom.
Čak niti mi kršćani nismo imuni na takve pogrješke, djelo­
mice poradi nerazvijene teologije tijela, jaza što ga Sveti Otac
pokušava premostiti. Pretpostavljam kako nas većina na vlas­
tito tijelo gleda kao na neku vrstu posude u kojoj se mi nala­
zimo kao sadržaj - nalik na one sirote zatočenike što ih moja
djeca s vremena na vrijeme donose kući: skakavce ili leptire
u tegli.
"Tata", glasilo je pitanje sve redom moje djece u određe­
nom trenutku: "Jesam li ja u svome tijelu ili pak ja jesam svoje
tijelo?"
Izraz zbunjenosti i posvemašnje radoznalosti na njihovim
licima kada su postavili to pitanje znak je kako konačna pitanja
prodiru iz duše k svijesti. Ali, kako to objasniti šestogodišnjaku,
dvanaestogodišnjaku, ili pak petnaestogodišnjaku? Razumije
se kako tijelo nije nikakva posuda niti običan biološki organi­
zam, a ponajmanje stroj. Ne može ga se posjedovati, kupovati,

187
 prodavati, njime manipulirati niti vršiti nasilje nad njime bez
ozbiljnih i teških posljedica po vlastitu dobrobit. Upravo stoga
Papa toliko ustraje na pitanju požude u braku. Tijelo je dio
dara života primljena od Boga. Iako u progonstvu i oslabljene,
Bog nas ljubi te smo kadri imati dioništvo u Njegovoj božan­
skoj ljubavi. Stvoreni smo na Njegovu sliku i priliku. Narušeni
smo, ali ne i uništeni. Utjelovljenje je našemu tijelu podiglo
značaj, jer smo sada hramovi Duha Svetoga i Krist prebiva u
nama.
Sveti je Ivan Damaščanski jednom napisao kako je čovjek,
nakon što je prvi put sagriješio, zadržao Božju sliku, ali je
zato izgubio Njegovu priliku; od Kristova smo dolaska slobod­
ni za obnovu izvorna jedinstva. Stoga svako umanjivanje ove
istine predstavlja uvredu Boga; svako ranjavanje vlastitog tijela
ili tijela drugih predstavlja čin protivan Ljubavi. U svojoj
enciklici o obitelji, Familiaris Consortio, Ivan Pavao II. po­
učava kako Bog poziva čovjeka u život po ljubavi i iz ljubavi:
"Bog je Ljubav te u Sebi živi otajstvo osobnog zajedništva
u ljubavi. Stvarajući ljudski rod na vlastitu sliku i održa­
vajući ga neprestano na životu, Bog je u čovještvo muškar­
ca i žene upisao poziv na, a samim time i sposobnost te
odgovornost za ljubav i zajedništvo. Ljubav je stoga temelj­
ni i urođeni poziv svakog ljudskog bića... Bračna ljubav
podrazumijeva ukupnost u koju ulaze svi elementi poje­
dine osobe: zov tijela i nagona, snaga osjećaja i ljubavi,
težnja duha i volje. Ona smjera ka duboku jedinstvu osoba,
jedinstvu koje nadilazi sjedinjenje tijela te vodi ka
stapanju srca i duše. Ona traži nerazrješivost i vjernost u
konačnu sebedarju te je otvorena plodnosti."

188
 Sloboda i odgovornost u kulturnim izborima

U Ljubavi i odgovornosti Karol Wojtyla ističe kako je

znanstveni racionalizam suvremenog čovjeka zatamnio sveti
poredak stvorenoga, što nam otežava razumijevanje načela
na kojima se temelji katolički moral vezan uz spolnost. On
kaže kako poredak stvorenoga, što ga mi nazivamo naravnim
zakonom, ima svoje podrijetlo u božanskoj volji Boga Oca. U
to se, dakle, ne smije dirati. Izmijeniti poredak postojanja
pravo je koje pripada isključivo samome Gospodinu. Kada je
Krist hodao po vodi, umnažao kruh i ribice te (što je naj­
značajnije od svega) ustao od mrtvih, koristio je to svoje božan-
sko pravo. Apostoli su to shvatili i poklonili Mu se. Jedino
Stvoritelj, koji ima vlast nad svime stvorenim, može dokinuti
zakone stvaranja. No čak niti Božja svemoć nikada ne narušava
moralni poredak svemira. U sva četiri Evanđelja, Isus redovito
postupa s punom odgovornošću.
Znanstvenici prečesto proučavaju ljudsku biologiju kao
da bi ona bila odijeljena od moralnog poretka. Budući da je
tijelo objava značenja ljudske osobe, proučavanje ljudske bio­
logije uvijek bi trebalo biti napor usmjeren k razumijevanju
sveukupne tajne ljudske osobe. U tome svjetlu, sterilizacija,
kontracepcija, pobačaj, sakaćenje, pokusi vršeni na fetusima
te nepregledna polja bioinženjeringa, pojavljuju se kao djela
nasilja protiv čovječanstva i kao uvreda Boga. Liječnik, primje­
rice, ne bi trebao biti puki tehničar, neka vrsta mehaničara,
što "čeprka" po motoru nagog ljudskog tijela odijeljena od
njegova konačna smisla. On se pacijentu mora posvetiti u
punom značaju njegova bića, kao što je Bog to naumio "od
postanka svijeta".

189
 Slično tomu, ako umjetnik slika nago ljudsko tijelo, mora
ga prikazati tako da to bude doprinos našoj svijesti o cjelovitoj
istini o čovjeku - primjer je toga Masacciovo djelo "Izgon iz
Raja". Iako su likovi na njegovoj slici nagi, njihova tijela nisu
u prvotnome žarištu. Otkriva se zapravo istina o njihovu
nutarnjem stanju. Dok čednost zahtijeva da takvi prizori budu
oslikani sa stanovitim ograničenjima, za njih ima mjesta sve
dok konačno značenje i dostojanstvo ljudskoga lika ostaje
primarno. Učiniti tijelo svrhom samome sebi predstavlja
požudu, a ona pak može biti oblikom idolopoklonstva.
Crkva uči kako svaki čin slobode, bilo na području stvara­
laštva, bračne ljubavi, znanstvenog istraživanja, kreiranja
mode, itd. mora biti praćen odgovornošću za čitavu istinu o
čovjeku. Na svim poljima ljudskih nastojanja, valja nam po­
štovati ljudsko dostojanstvo, jednako ono drugih kao i naše
vlastito. Primjerice, djevojka koja razmišlja o tome da se odjene
provokativno trebala bi dobro promisliti o posljedicama toga
njezina postupka po oči mladića, jer njihovo namjerno izazi­
vanje pruža itekakvu grješnu prigodu; riječ je također i o za­
maskiranoj uvredi, kojom ona vrijeđa i sebe samu. Znanstve­
nik koji je spreman uništiti dijete u znanstvene svrhe, tvrdeći
pritom kako će od njegova tako povećana znanja druga djeca
imati koristi, zapravo obezvrjeđuje svu djecu. Filmaš koji
otvoreno prikazuje bračni čin u ime "realizma", šteti širemu
okruženju stvarnosti načimljući moralne temelje na kojima
počiva istina. Kada Crkva osuđuje takva djela, ona niti u kojem
slučaju nije protiv znanosti, puritanska ili protivna kulturi,
jer joj je u konačnici na srcu naše oslobođenje kako bismo
sami sebe upoznali onakvima kakvi istinski jesmo i vrednovali
sebe mjerilom koje je najviše i vječno. Ona nas također i štiti

190
od onih teoretičara koji žele čovjeka ponovno stvoriti na svoju
vlastitu sliku - što predstavlja vječnu napast onih koji raspolažu
znanjem i moći - "bit ćete kao bogovi".

Natrag u Eden ili naprijed u Raj?

Nemoguće nam je vratiti se u stanje izvorne nedužnosti.

Čovjekov Pad nije bio tek neugodna pogreška, što je valja
zaboraviti, kao da bismo sve mogli raščistiti praveći se kako
se nikada nije dogodilo. (U to bi nas zapravo htjeli uvjeriti
poklonici nudizma!). No, ne ide tako. To je laž. Vrata Edena
ostaju odlučno zatvorena. Pogreška je učinjena te učimo lek­
ciju o stanju svijeta i svemu što se u njemu događa. Pa ipak,
Bog je u svome neizmjernom milosrđu i pravednosti poslao
svoga jedinorođenoga Sina da nas otkupi od tiranije laži. Isus
je pristao podnijeti poniženje svlačenja do nagosti te je svojom
moralnom agonijom, jednako kao i onom tjelesnom, ponio
bol naših zlih izbora. Tako je postigao otkupljenje svih vidova
našega bića, uključujući tu i tijelo. Ublažio je svaki nered što
ga je tijelo baštinilo.
Ne možemo se vratiti u Eden, ali nam je Krist otvorio put
k obnovi izvornog jedinstva kojim smo bili blagoslovljeni prije
Pada. On nas poziva da se u svakome trenutku borimo kako
bismo djelovali u suglasnosti s izvornim Božjim naumom te
jednoga dana ušli u posjed vlastitog istinskog identiteta. "Još
se ne očitova što ćemo biti", kaže Sv. Pavao. Pa ipak, djelomice
znademo, jer nam je rečeno kako ćemo u Raju nakon "uskrs­
nuća tijela"biti zauvijek blagoslovljeni novim, proslavljenim
tijelima. Dotad nam Gospodin jamči kako nam je dostatna
Njegova milost. Želi da naša tijela izražavaju čitavu našu osob­

191
nost, bilo kroz život u celibatu ili pak kroz bračnu ljubav obi­
lježenu čistoćom. Nadnaravnom milošću što je primamo pre­
ko sakramenata Crkve te zazivamo u molitvi, moguće je nauči­
ti ljubiti u punini, znati što smo nekoć bili i što možemo po­
stati. U Kristu su tragovi našega negdašnjega poraza pre-
obraženi. Oni su slika blažena jedinstva koje nas očekuje a za
koje je On platio cijenu. Naš je zadatak surađivati s milošću,
nositi dio križa svakoga dana našega života, boriti se protiv
istih onih sila koje su Njega svukle do nagosti i oskvrnule Nje­
govo tijelo. U toj borbi čednost štiti našu osobnost poput zida
što okružuje palaču, a sram djeluje kao nevidljivi čuvar na
vratima. Sram je ujedno i začetnik pokajanja. Pokajanje lomi
grabež sebičnosti i omogućuje početak djelovanja prave lju­
bavi. A kada Ljubav dovrši svoje djelo, srama više neće biti.
Ne smijemo podcijeniti hitnost ovoga poziva na bitku,
niti zaboraviti kako Pisma neprijatelja opisuju kao "lukaviju
od sve zvjeradi što je stvoriJahve". Krist nas poziva da "bude­
mo budni i bdijemo," neprestano u smirenu oprezu spram
đavlovih smicalica, a osobito njegova naročita zanimanja za
našu djecu. Napasti obično počinju s "malim" kompromisima,
ali bi nam trebalo biti jasno kako je neprijateljev cilj postupno
osigurati prostor i za one veće. Golemi pritisak nemoralna
društva otežava nam pružanje otpora, jer je prirodno kako
želimo da nam djeca budu sretna. A mladi znaju biti vrlo
nesretni kada se opiremo njihovim željama da budu usklađeni
s trenutkom. No, valja nam gledati dugoročno. Bog Otac želi
da naša djeca budu sretna uvijeke, pa nam njihova istinska
sreća vazda mora biti pred očima srca.
Vremena su zla, gotovo nasmrt zla. Sveti Otac to naziva
"kulturom smrti". Pod tim podrazumijeva daleko više od

192
smrti tijela. U razdoblju od svega jednog stoljeća, zapadnjačko
se društvo srozalo od kršćanske kulture u onu posve obez-
duhovljenu, a odatle se pak srozalo dalje u onu dehumani­
ziranu. Sljedeći je stadij dijabolizacija kulture - proces koji je
već započeo. U ovome trenutku bitke između dobra i zla valja
nam se s obnovljenim pouzdanjem okrenuti Gospi, moleći je
za posebne milosti mudrosti, opreza i čednosti za naše mlade.
Svakodnevno trebamo zazivati njenu zaštitu od duha ovoga
svijeta, kao i od duha našega staroga neprijatelja. Učinimo li
to, ona će nam pomoći uvidjeti područja našega života u
kojima smo zavedeni. Ona će nam pomoći pronaći bolji put,
ako samo odgovorimo na njene izljeve milosti. Tada će naša
djeca naučiti potpunije ljubiti i bit će ljubljena onakva kakva
doista jesu.

193
 IGRA NA TRAČNICAMA

Kako istinu prenijeti na način koji je kadar

privući palu volju nevjernika? Kako Tomi
prenijeti privlačnost plaža i mjeseca, mostova i
zidova, istovremeno ga upozoravajući na pogibli
vezane uz igru na tračnicama? Kako izraziti da je
život istovremeno i svet i zapanjujuć; prekrasan,
prepun radosti i tajni - ali i pogibli?

Tomo na tračnicama
skuplja kamenje;
dođe vlak
i kosti mu samelje.
"Joj!", reče Tomo: "Zašto nisi pazio?"
"Joj", reče strojovođa:
"Što si tuđa gazio?"

Moja djeca vole ovu tradicionalnu poskočicu (prijevod

je prilagođen, op. prev.). Sva su je redom pjevala ili pjevušila
u nekom trenutku svoga života. I uvijek su se smijala domiš­
ljatu odgovoru strojovođe. Ako mene pitate, baš i ne odaje
odveć sućuti te predstavlja odabir pravde pred milosrđem,
što je pomalo teško objasniti, budući da je riječ o dječaku
koji je "izvukao kraći kraj", suočen s odraslom osobom, susta­
vom i velikim, moćnim strojem. Što li je tu onda uopće
smiješno?
Pretpostavljam kako je njihova reakcija djelomice uzroko­
vana skrivenim djelovanjem humora - koji je nedvojbeno
jedan od veličanstvenih - iako nerijetko i zbunjujućih darova

194
Gospodnjih. Kada se smijemo tvrdoglavu dječaku koji zane­
maruje lekcije stvarnosti kako bi tjerao "mak na konac", za­
pravo se smijemo sebi samima, jer smo svi redom tvrdoglavi
baš poput njega. Takva vrsta humora istovremeno i prosvjet­
ljuje i oslobađa, jer nam nudi mali pogled na nas same uhva­
ćene "u trenutku ludosti", istovremeno nam omogućujući da
se baš kao takve prihvatimo. Stoga taj smijeh nije toliko znak
zloće, koliko je zapravo stanovita urođena ljubaznost. Smijemo
se Tomi (i s njime), jer nam je drag. Poput tebe je. Poput mene.
Kad mu se dogodi ono što mu se dogodilo, djeca su duboko
u sebi svjesna kako se nerijetko ponašaju poput njega, kako
su i sama sklona činiti ludosti, kada se rukovode vlastitom
malenom, ali nadasve dinamičnom voljom. Koliko li im samo
mora biti utješna spoznaja kako u svijetu postoji red, kako
postoji nešto mudrije, nešto što nadilazi tiranina koji čuči u
svakome od njih. Nije li im divno spoznati kako je njihov svijet
istovremeno i nepredvidljiv i uredan te kako njime upravlja
niz nepromjenljivih zakonitosti, koje svejedno u sebi kriju
neiscrpive mogućnosti. Ako posvetite dovoljno pozornosti
onome što je izvjesno, slobodni ste biti kreativni na prostra­
nim igralištima Gospodnjim. Tomo tako može skupljati
kamenje na plaži, a da se pritom ne izlaže životnoj pogibli,
samo treba voditi računa o plimi. Može čak i odletjeti na mje­
sec i ondje ih skupljati, ako sa sobom ponese dostatne pričuve
kisika. Kamenjem se može poslužiti jednako za gradnju zida,
kao i za gradnju mosta, no u oba se slučaja mora podvrći
zakonitostima graditeljstva.
Problem s Tominom voljom zaoštrava se svaki put kad si
ne uspijeva pronaći zadovoljavajuću zabavu ili pak prihvatiti
ukor vanjskog upozoravajućega glasa, ili opet lekcija što ih je

195
osjetio "na vlastitoj koži". Kada se tjeranje po svom pretvori u
nešto upravo smrtno ozbiljno njemu ne samo što više nije do
smijeha, već postaje manje kadar spoznati sama sebe, kako bi
u konačnici sve više padao u vlastito ropstvo postajući ujed­
no - dodajmo i to - robom bilo kakve sile ili pak osobnosti
koja je svladala umijeće vršenja utjecaja na druge. Uzmite,
primjerice, iskrivljavanje istine od strane komunikacijskih
medija, širenje pokreta NewAge ili pak moderno oduševljenje
okultnim vidovima izvornih religija, ili opet način na koji su
mnogi (u ime ljubaznosti) stali odbijati "tvrdu besjedu"
Kristovu i "tvrd nauk" Njegove Crkve, pretpostavljajući - kao
što je to danas s mnogima slučaj - kako ustrajavanje na istini
ukazuje na pomanjkanje sućuti.
Često razmišljam o problemu komunikacije. Kako istinu
prenijeti na način koji je kadar privući palu volju nevjernika?
Kako Tomi prenijeti privlačnost plaža i mjeseca, mostova i
zidova, istovremeno ga upozoravajući na pogibli vezane uz
igru na tračnicama? Kako izraziti da je život istovremeno i
svet i zapanjujuć; prekrasan, prepun radosti i tajni, ali i po­
gibli? Malobrojni su dječaci što su ih podalje od tračnica
zadržale duge tirade, jednako kao što ih se baš puno nisu doj­
mile niti duge, brižne prodike o opasnostima što ih krije ljud­
ski život. Naposljetku, upravo je opasnost ono za čim mladi
pustolov najviše i žudi smatrajući sebe besmrtnim. Znam to.
I ja sam nekoć bio dječak te, iako sam puno toga zaboravio,
još uvijek pamtim zlatno pravilo kraljevstva dječaka: kada te
odrasli omete, vrati se kasnije i potajice dovrši što si naumio.
Pravi katolik nije nikakav "ziheraš". On nadasve ljubi zem­
lju, uključujući tu i nepokretno kamenje i divlje vode. Odu­
ševljava ga bezvlađe oceana, ali je sretan što su ograničeni na

196
svoja korita. Dragi su mu sunce, mjesec i zvijezde, ali je zahva­
lan što njihovom zastrašujućom moći vladaju zakoni fizike.
Uživa u dječjem smijehu i njihovoj igri, ali je svjestan kako bi,
bez stege, njihov smijeh ubrzo utihnuo. Svjestan je kako zako­
nitosti po kojima se kreće stroj i po kojima djeca trče nisu
uvijek spojive.

Pravi je katolik neka vrst romantika ali vrlo neobična, jer

je istovremeno i realist. Nalik je na čovjeka koji se nekoć davno
igrao na tračnicama te jedva izbjegao smrt pod kotačima
lokomotive. Brojni njegovi prijatelji i sudruzi nisu uspjeli
pobjeći. Sada, kad je ostario, gomila se djece došla igrati na
tračnice. On ih je ljubazno upozorio, ali mu nisu povjerovala.
Obratio im se s nešto više auktoriteta te se u njegov glas možda
provukla i određena nadmoćna nota (moglo bi se kazati,
očinski ton). No, djeca su puno slušala o lokomotivama i sada
jednu žele vidjeti. Tračnice su za njih znak kako se ondje nekoć
davno zbilo neko čudo, koje bi se moglo i ponoviti. Već i sama
pomisao na to, neizmjerno im je uzbudljiva.

Katolik, zadihan pod teretom golema iskustva i nemale

brige, pokušava im kazati kako su buka tračnica i dim što
dolaze iza zavoja opasni. Djeca ga sumnjičavo promatraju.
Starac miriše na dim ugljena i pepeo. Odjeća mu je zgužvana.
Nosi ožiljke. Glas mu baš i ne zvuči smireno. Odvraćaju po­
gled.
"Molim vas, sklonite se s tračnica," odlučno kaže. Ona ga
ignoriraju. Sada se već plaši za njih. Brojeći sekunde, trudi se
potanko im objasniti zašto bi se trebali skloniti, ali mu tjeskoba
i ljubav narušavaju stil izražavanja. Izgleda i zvuči kao da

797
pretjeruje. Možda je on zapravo opasan, pomisle djeca. Možda
upravo luđaci poput njega kvare neizmjernu privlačivost
željeznice! Možda se ona prekrasna zvijer nije tako dugo pojav­
ljivala upravo stoga jer mrki i kritici skloni ljudi, ranjeni proš­
lošću, izopačeni svojom niječnom teologijom, predugo domi­
niraju ovim svijetom!

Buka tračnica postaje zaglušujuća.

"Sklonite se s tračnica," viče on, nimalo ugodnim glasom.
Sada je, pak, izgubio svaku vjerodostojnost te se djeca s velikim
žarom okreću ka utjelovljenju svoga mita.
Zdrav razum upućuje na to kako bi svaka prisebna odrasla
osoba u ovome trenutku djecu iznijela s tračnica, ili pak poku­
šala zaustaviti vlak. No, (ako možemo samo još malko nastaviti
ovu metaforu) Crkva danas pred sobom ima neobično veliku
gomilu ljudi koja se smatra djecom. Štoviše, taj je vlak - motor
materijalizma - iznimno teško zaustaviti, jer je vrlo velik, vrlo
moćan i vrlo brz. Što nam je onda činiti?
Možemo se pouzdati u činjenicu kako je milost kadra
taknuti i najtvrđa srca; najsljepija, najtvrdoglavija. U vrijeme
iznimne moralne pogibli, Bog djeluje uistinu čudnovato.
Možemo se pouzdati u to kako ustrajna molitva mijenja
naizgled nemoguće prilike te kako je sada, kao nikada prije,
vrijeme žarkog zagovaranja za duše. Nadalje, mogli bismo stati
čitati Evanđelje istinski vjerujući kako je ono riječ života, a
onda ga dokraja i živjeti. Vrijeme je krenuti k novoj razini
pouzdanja u spasonosnu moć Božju. Možemo također i naba­
viti po primjerak veličanstvenog Katekizma Katoličke Crkve
i proučavati ga. Možemo postiti i prinositi žrtve za obnovu i
rast čitave Crkve. Možemo zahvaljivati Bogti što nam je poda­

198
rio stoljeće mudrih i odvažnih papa, koji su očinskim glasom
progovorili ljudskoj djeci; otaca koji nam progovaraju o Isusu
Kristu, ali i o nama samima. Progovorili su snažno i jasno o
brojnim stvarima; o ljepoti ljudske osobe, o našoj sklonosti k
ludosti, našoj potrebi za istinom i za milosrđem. Osvijetlili su
nam umove i osokolili srca. Ako ih budemo slušali i slijedili,
bit ćemo slobodni u potpunosti proživjeti Veliku pustolovinu,
istinsku romantiku vječnoga Kraljevstva Božjega.

799
 OČINSTVO I RASIPNI SIN

Ljubav se može komunicirati na mnogo

različitih načina, mnogo različitih "jezika",
pri čemu se svi ne koriste riječima. Kada se takvu
ljubav živi unutar božanskoga poretka Očeve
izvorne nakane (upisane u naravni zakon i
posvećene u kršćanskome životu), ništa je ne
može uništiti. Pisma kažu kako je ljubav jača od
smrti. Međutim, u našemu društvu nema
izrabljenije riječi od riječi "ljubav".
Pritom ne mislim niti na sentimentalnost, niti na
navale ugode. Mislim na najdublji vir
ljubavi podno površinskih valova osjećajnosti,
u srži naše osobnosti, ondje gdje vršimo izbor.
Ondje odabiremo svoj život dati, svoj život
položiti, za druge.

Svi smo mi do određene mjere pogođeni tragično zakinu­

tom slikom onoga što uistinu jesmo. Ta sklonost ljudske naravi
nikada nije bila tako izražena kao u našemu vremenu, kada
stalno bivamo bombardirani krivim porukama o smislu
ljudskoga života, vrijednosti ljudske osobe te njenoj konačnoj
sudbini. Zaista, na svakom koraku bivamo zasićeni protu-
riječima, lažnim riječima. U Isusu nam je dana istinita Riječ
tijelom postala, koja nam pokazuje što istinski jesmo i poka­
zuje nam put ka onome što nam je postati. On to čini ne samo
kroza svoj nauk, već i svjedočanstvom svoga života. U Kristu
Bog razgolićuje svoje srce u posvemašnoj ranjivosti potpune
ljudskosti, sve dotle da se je dao razapeti.

200
 Bio je čovjek boli, vičan patnjama, kako kaže prorok
Izaija. Poznavao je radost, ali je prihvatio trpljenje našega
životnoga stanja. Prihvatio ga je jer je znao kako se u prolazu
kroz iglene uši krije velika tajna. Neprocjenjiva se "tajna" sastoji
u tome što s druge strane iglenih ušiju leži golemo i prelijepo
kraljevstvo, beskrajno kraljevstvo u kojemu ljepota Boga Oca
neprestano stvara sve više ljepote, sve više ljubavi. Čak i u
ovom svijetu, mi, koji smo stvoreni na sliku i priliku Božju,
kadri smo to obdržavati. Poput Njega, proći nam je kroza
iglene uši te nasljedujući Njegov primjer, i kroz Križ. Za većinu
od nas to putovanje traje čitav život, uz brojne kušnje i
pogreške, pa čak i neke krive putove. No ipak, budući da je
Krist ono što kaže da jest. budući da je On Ljubav, vazda nas
vodi natrag putu koji će nas dovesti k Ocu.

Prispodobe o Ocu

Evanđelje obiluje prispodobama, kao i manje metaforično

izraženim naukom, u kojemu nam Isus pripovijeda o ljubavi
Očevoj. Najpoznatija nam je prispodoba o rasipnome sinu.
Shvaćamo kako ona govori o opraštanju i obnovi, novome
početku. Ali u njoj postoje dubine značenja koje nerijetko
ostaju neistražene. Razumije se kako Isus želi neka razmot­
rimo najbjelodanije značenje priče, ali želi također i da pođe­
mo dublje, kako bismo bolje upoznali našega nebeskog Oca.
"Čovjek neki imao clva sina. Mlađi reče ocu: Oče, daj
mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Na­
kon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku
zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad
sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče

201
oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj
zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se
nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije
davao. Došavši k sebi, reče: Koliki najamnici oca moga
imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat
ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i
pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.
Primi me kao jednog od svojih najamnika. ’ Usta i pođe
svom ocu.
Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se,
potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče!
Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan
zvati se sinom tvojim. ’A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite
haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i
obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se
pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i
oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.
A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku pri­
bližio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da
se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac
tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka. ’ A on se
rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati.
A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne pre-
stupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se
s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s
bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno
tele. ’
Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje
tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj
bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’" {Lk. 15 11-32).

202
 Brojne se spoznaje mogu izvući iz ove priče, iako je ona
na prvi pogled upravo "zavodljivo" jednostavna. Pred sobom
imamo tri različita karaktera, oca i njegova dva sina. Stariji je
sin očigledno pravedan mladić; dobar, odgovoran i lojalan.
Sve čini kako treba. Što nam Isus ovdje želi reći? Pokazuje
nam, među ostalim, kako je i stariji sin na jedan prikriveni
način, skriven od njegovih očiju, sin rasipni. Poslušajte riječi
kojima se Gospodin služi u ispredanju priče. Stariji sin pred­
bacuje svome ocu riječima: "ovaj sin tvoj” a otac ga ispravlja
riječima: "ovaj brat tvoj.” Stariji je sin na neki način odbacio
svoga brata. Prezire ga; ne prezire samo njegov grijeh, već
čitavo njegovo biće. Otac ga blago opominje kako su on i
njegov brat povezani i više nego krvlju, i više nego društvenim
ugovorom, ili pak pripadnošću nekome klanu, odnosno
obitelji. On traži od starijega sina neka uvidi kako su na neki
neutvrđen, ali stvaran način, njihove duše povezane te oni
pripadaju jedan uz drugoga.
Oholost, naš temeljni grijeh, uvelike je prisutan u starije­
mu bratu, iako on toga nije svjestan. Smatra kako je svijet
utemeljen isključivo na pravdi - nekoj vrsti kruta okvira unutar
kojega, poštuješ li sve zakone, trebaš za to biti i odgovarajuće
nagrađen. On vjeruje kako je to načelo (za koje je on puno
radio i žrtvovao se) otac iznevjerio svojim milosrđem. Zanim­
ljivo je kako se rasipni sin ne poziva na pravdu na taj način.
On se jednostavno baca ocu u naručaj, znajući dobro kako
ništa ne zaslužuje. Nasuprot tome, stariji sin tvrdi kako upravo
on zaslužuje sve.
Na drugim mjestima u Evanđelju, Isus vrlo odrješito na­
učava o potrebi poslušnosti zakonu, kao i smrtonosnoj naravi
grijeha i prijestupa. Međutim, u prispodobama o rasipnom

203
sinu i dobrom pastiru, ističe kako je milosrđe nužan sastavni
dio pravde, jednako kao što je pravda potrebna za milosrđe.
Jedno ne ide bez drugoga. Bez milosrđa, ljudima je teško, ako
ne i nemoguće, vratiti se pravednu životu. Bez pravde se pak,
ljudsko milosrđe lako promeće u sentimentalizam i lažno
suosjećanje, vodeći do samo još više grijeha i prijestupa.

Otkrivenje u stranoj zemlji

Kada sam prije nekoliko godina putovao Rusijom, posje­

tio sam Sveti Petrograd i ondje proveo jedno poslijepodne u
nekadašnjoj zimskoj carskoj palači, koja je sada pretvorena u
muzej Hermitage. Sadrži preko tri milijuna umjetničkih djela.
Kao umjetnika, i sama su me ubrzo preplavila neopisivo lijepa
umjetnička djela iz svih razdoblja te sam stao teturati Hermi-
tageom u nekoj vrsti transa, nabijen emocijama i mislima. I
ne znajući zapravo kuda idem, uspeo sam se prekrasnim mra­
mornim stubištem u drugo krilo muzeja.
Tu sam ušao u veliku galeriju, tek donekle svjestan kako
sadrži nizozemsku i flamansku umjetnost 17. i 18. stoljeća.
Ušavši kroz vrata i podigavši pogled, odjednom sam se našao
točno ispred Rembrandtove čuvene slike Povratak rasipnoga
sina.
Opisat ću je za one koji nisu vidjeli njene reprodukcije:
riječ je o golemu djelu, na kojemu su likovi u prirodnoj veli­
čini. Umjetnik je naslikao tri glavna lika prispodobe. Otac je
pritom središnji lik. Sitan je to, mršav starac, naslikan upravo
u trenutku kada mu se sin bacio u naručaj. Sin kleči, obučen
u rite, sav prljav, bolestan, potrgane obuće koja mu spada s
nogu. Prava je katastrofa, ništarija najgore vrste. Sve je izgubio,

204
 ni na što više nema pravo, sveden je na potpuno siromaštvo
naših ljudskih prilika. Grješnik je, i ne samo to, već je i glup
grješnik. Sve što mu je ostalo su te staračke ruke koje ga grle.
Lice je odvratio u sramu. Oči su mu zatvorene, jer ne može
podnijeti očev pogled. Otac se nagnuo nad sina, gleda u njega,
ruku drži na sinovljevim leđima, grli ga i privija k sebi s
velikom blagošću. Na tome starome licu ne vidimo samo
sažaljenje (kojega, napokon, ne nedostaje u našim srcima),
već i nešto dublje od toga: mistično i sveto milosrđe.
Moramo razlikovati milosrđe i sažaljenje. Otac kao da
gleda kroz vrijeme i vidi čedo što ga je jednom, pred ne toliko
puno godina, držao u naručju. Vidi i zdrava mladića koji se
otisnuo u svijet sa svim svojim nadanjima, sredstvima i sna­
gom, a sada se vratio potresen i posramljen. Umjetnik nastoji
u nama potaknuti razumijevanje velikoga srca ovoga ljudskog
oca te nam na taj način osvijetliti tračak pogleda na veliko
srce našega Oca Nebeskoga. Otac rasipnoga sina vidi duboko
kroz naslage sinovljevih pogrešaka, duboko u srž onoga što
ovo dijete uistinu jest u očima Božjim. Vidi također i čovjeka
za kakva ga je Otac od početka namijenio, identitet izgubljen
kroz pogrešne izbore. Ali istinski otac ne zaboravlja, kao što
ne zaboravlja niti Bog. On vidi svoga sina kao ono što je
pozvan biti. Vjeruje u sliku Božju u narušenoj slici sina, iako
sin sam u nju još ne vjeruje, niti zapravo poznaje sebe.
Zanimljivo je kako prispodobi o rasipnome sinu u
Evanđelju prethode prispodobe o izgubljenoj ovci i izgub­
ljenoj đrahmi. U tom smislu vidimo kako Isus uvijek iznova
naglašava ljubav Očevu. U sve tri priče Otac je taj koji traži
izgubljeno. LI prispodobi o rasipnome sinu postoji, međutim,
varijacija, jer otac ne odlazi u potragu, već čeka da se sin odluči

205
vratiti kući. Ne smijemo zaboraviti kako ga je otac čitavo vrije­
me tražio u svome srcu, što vidimo po tome kako je smjesta
izjurio van da bi ga pozdravio i prije no što je stigao, iskazujući
mu srdačnu dobrodošlicu. To je očevo traganje vidljivo
također i u više otajstvenoj i duhovnoj dobrodošlici, u načinu
na koji otac traži sliku Božju u svome sinu te je i nalazi, daleko
prije no što je sin kadar spoznati sebe.

Prokockati svoj imutak

Kako bi sin mogao misliti da je išta drugo nego li bez­

vrijedan? Otac zato mora vjerovati za njega. Pokazuje mu istinu
nudeći svoje bezuvjetno milosrđe, dajući mu tako vjeru i nadu
koje su mu potrebne kako bi prevladao svoje pogreške.
Rasipni je sin potratio svoj imutak. Kako li je samo lako loše
misliti o njemu i reći sebi: "Bogu hvala da i ja nisam takav!"
No, ne činimo li i mi upravo ludosti poput rasipnoga sina?
Svi mi rasipamo svoj imutak koji se sastoji od milosti, iako ne
zato što bismo ga namjerno prokockali, kao što je to učinio
rasipni sin (makar neki od nas čine čak i to!). Velik dio naše
navike rasipanja milosti dolazi od činjenice što ne znamo tko
smo u očima Božjim. Ne vjerujemo istinski onome što nam
On govori o nama i o Sebi Samome. Razumije se kako prihva­
ćamo teološke apstrakcije, te na određenoj razini prepo­
znajemo istinitost onoga što nam Isus govori, ali ona ne gori
u našim srcima. Ostaje napola uspavana u našoj glavi. Svaki
put kada je se sjetimo, pomislimo kako je to jedna divna isti­
na te nije li upravo sjajno imati takvoga Boga? No rijetko nas
ona navodi da se bacimo Bogu u naručaj. Jako se trudimo da
ne bismo postali toliko slabi poput djeteta koje očajnički treba

206
milosrđe svoga oca. Tako slabi postajemo samo kada nas život
suoči s tjelesnim, emocionalnim ili materijalnim gubitkom, u
redovnim i izvanrednim kušnjama života.
Životne kušnje nikada nisu bile veće nego li kada imate
dužnost u današnje vrijeme podizati djecu. Ivan Pavao II. često
nas je podsjećao kako živimo u onome što je on nazivao "kul­
turom smrti". Ona jest upravo to: kultura koja gotovo redovito
nagrađuje smrtonosne djelatnosti, a kažnjava život. Rado bih
vam ispričao dvije priče koje pripadaju toj kulturi, a koje
možda mogu malo pojasniti kako nas milosrđe i slabost mogu
puno naučiti o izgradnji civilizacije ljubavi.

Može se jedino prema gore!

Kada smo se moja supruga i ja vjenčali, bilo je to vrijeme

kada smo oboje razlučili kako Bog od mene traži da budem
kršćanski umjetnik, što je tada bio pomalo zastrašujući zada­
tak. Nismo imali sredstava, nismo bili bogati, naše obitelji nisu
imale novca. Znali smo kako će to zahtijevati velike žrtve te
kako je mogućnost neuspjeha vrlo velika. Naša je odluka bila
pomognuta obilnom molitvom i raspravljanjem te smo se s
time pomirili. Bio je to naš zajednički dogovor kojim smo
nastojali u potpunosti odgovoriti na Božji poziv. Zahvaljujući
tome, idućih smo 25 godina proveli na način na koji se naj­
radije ne bismo naviknuli. Oklijevam upotrijebiti riječ siro­
maštvo u svijetu u kojemu toliki pate od najtežih oblika siro­
maštva te im nisu zadovoljene niti najosnovnije potrebe. No,
u našemu smo društvu moja supruga i ja živjeli poprilično na
dnu. Stoga se moglo jedino prema gore! I danas kupujemo u
dućanima s rabljenom robom, vozimo stare krntije te smo

207
često blagoslovljeni s pomoći prijatelja i susjeda, bez koje ne
bismo mogli. Pritom mi se nije namjera tužiti, već progovoriti
o onome što me sve to naučilo; reći kako sada vrjednujem to
siromaštvo kao najveću vrijednost svoga života, nakon vjere,
moje supruge i moje djece.
Siromaštvo je nešto što nepotrebno straši suvremenog
čovjeka. Društvo smo opsjednuto sigurnošću, što mislim da
je vrlo neobično, kada uzmemo u obzir činjenicu da će za sve
nas jednom doći trenutak kada više ništa neće djelovati. Sva
je ljudska ugoda i sigurnost tek privremeno odgađanje su­
očavanja s radikalnim siromaštvom ljudskoga postojanja. Svi
smo mi zapravo siromašni.
Ne kažem da su hipoteke zlo, niti da bismo svi trebali
prodati svoje automobile i živjeti na ulicama. Samo želim reći
kako će, na ovaj ili onaj način, Bog dopustiti da iskusimo svoje
siromaštvo.
Posebno se sjećam godina nakon rođenja naše prvo dvoje
djece, najstarijih sinova. Bile su to vrlo teške godine. Tu i tamo
bih prodao pokoju sliku, no, činilo se, nedovoljno često. Ra­
dio bih puno, svakoga dana, obično šest dana u tjednu, ali za
vrijeme tih teških godina nije bilo reakcije (u smislu prodaje)
niti od svjetovne zajednice, a svega malo od kršćanske, koja
već gotovo dvije stotine godina ponešto zanemaruje svetu
umjetnost. Svejedno je uvijek bilo točno dovoljno prihoda za
jednostavan život, hranu, plaćanje najamnine našeg malog
stana, kupnju autobusnih karata, kao i kupnju svega što su
djeca trebala. Nemojte me, molim, krivo shvatiti! Ne spomi­
njem ovo niti da bih se žalio, niti da bih se hvastao. Iako siro­
maštvo ponekad može biti herojsko, ono je vrlo često degra-
dirajuće iskustvo za mnoge. Stvarno herojstvo siromaštva nije

208
 u vanjskim pojedinostima, već u nutarnjoj raspoloživosti srca
- srca koje se ufa u Boga i ljubi posred tjelesne oskudice. Istina
glasi kako ja nisam bio heroj. Vjera mi se često nalazila na
kušnji, često sam bio u napasti obeshrabrenja, ljutio sam se
na ono što je svjetovna kultura učinila od života naših katolika,
ljutio na stalnu oskudicu i slabost u kojima sam se nalazio, a
što ih je i moja obitelj trpjela poradi mene. A opet, ma kako
teško bilo, s godinama me to siromaštvo počelo učiti nekim
vrlo teškim, ali i vrlo dragocjenim lekcijama.
Otprilike godinu dana nakon rođenja našega drugog sina,
moj mi je ujak poklonio pokvareni auto; bilo je to naše prvo
vozilo i kao takvo za nas predstavljalo pravu dragocjenost.
No, bili smo vrlo umorni od odgajanja dvoje male djece kroz
njihove prve godine života. Obojica su trpjela dječje kolike,
što znači kako se događalo da mjesecima nismo mogli dobro
spavati, jer bi beba satima plakala, obično upravo u ono doba
noći kad nam je očajnički bio potreban odmor. Oni koji su to
iskusili znaju kako vam to može utjecati na misli i osjećaje.
Sve se to događalo posred ne samo materijalna siromaštva,
već i ozbiljnih zdravstvenih problema što smo ih moja supruga
i ja imali. Imali smo čvrstu vjeru; vjeru "glave", a ponekad čak
i onu srca. Molili smo, bili smo vjerni katolici. No negdje u
jezgri srca skrivao se nijemi prosvjed protiv svih tih tereta.
Zašto nam se sve to događa? Kamo je nestala sva naša radost?
Zašto smo tako slabi?
Slabost nas je nagnala na suočenje s našim temeljnim
strahom, strahom od napuštenosti, od nedostatnosti, i vjero­
jatno najstrašnijim od svih - da se Bog zapravo možda i ne
brine o nama, da možda nije ono što za Sebe tvrdi - Otac. Usu-
dit ću se kazati kako taj strah postoji negdje na dnu svakoga

209
 srca. Sve dok se nismo suočili s tom temeljnom dvojbom,
svjetlo je Kristovo nije moglo ozdraviti. Ljudska narav gradi
zidine oko malih tamnih uglova straha u nama. Zato raspola­
žemo najrazličitijim tehnikama, pri čemu je novac ona naj­
očitija. Možemo unedogled izolirati svoj život i stvarati "tam­
pon" zone, vrlo se uspješno rastresati i razonoditi u društvu
te tako ispuniti čitav život. Možemo čak doči i do toga da iz
svojih života isključimo djecu, jer na koncu, zahtjevi podizanja
djece u kulturi koja se djeci protivi, uz njihovu neurednost,
potrebe i bučnost, skloni su potkopati zidine. No, sve su te
obrane tek mehanizmi odgode.
Moja supruga i ja ostali smo posvema otvoreni životu i
nismo podlegli napasti kontracepcije. Ali, bili smo toliko
shrvani da nas je već gotovo bio obuzeo očaj. Jednoga sam
dana bio iscrpljen, bolestan, slab, proganjan neplaćenim
računima, brojnim dvojbama, a k tomu još i aveti spoznaje
kako sam potpuno neuspješan. Kako bih pobjegao sam od
sebe, pošao sam se provozati starim zahrđalim automobilom
što mi ga je poklonio ujak, uzevši sa sobom našega jedno­
godišnjega sina Josipa. Stavio sam ga na sjedalicu do sebe i
odvezao se ulicama grada bez nekog naročitog smjera, čitavo
se vrijeme boreći s vlastitim mislima. Još smo jednom bili
ostali bez sredstava na svim razinama. Preostala je bila jedino
vjera, i sama gorko kušana. Bog se dosad bio brinuo za nas,
ali - što ako to sutra prestane činiti?
U tom trenutku nisam bio svjestan činjenice kako su si
to isto pitanje bili postavili Izraelci u pustinji, kada su iz zemlje
ropstva odlazili u Obećanu zemlju. Ondje u pustinji, Bog im
je davao mane dovoljno tek za dan. No, oni su željeli više.
Zašto? Jer je puno lakše kada ne morate vjerovati baš na sva­

210
kom koraku, a daleko se teže suočiti s kušnjom radikalne
ovisnosti o Bogu svaki dan. Želio sam brzo stici u obećanu
zemlju, ili se (u kriznim trenucima) vratiti u Egipat, gdje stvari
možda nisu bile tako slobodne, ali su bile makar izvjesne - a
nije li i to neka vrsta sigurnosti? Stenjući i plačući u tišini,
kako ne bih uznemirio sinčića, ozbiljno sam se naljutio na
našu sudbinu. Vozeći se, razgovarao sam u mislima s Bogom,
vičući na Njega: "Zašto mora biti tako teško? Volim svoju ženu,
ona voli mene i imamo divan brak. Ali sve ostalo postaje sve
teže i teže, godinu za godinom, i gdje će sve to završiti? Poku­
šavam Ti služiti. Ništa ne uskraćujem.
Zašto onda sve ide po zlu? Jesam li Te možda krivo čuo?
Jesam li pogriješio? Možda sam obmanuo sam sebe. Možda
sam lud!"
Tjeskoba se izlijevala iz te širom otvorene rane, toga
duboko zakopana nepovjerenja u Božje Očinstvo. U takvu sam
rastresenu stanju prošao znak obveznog zaustavljanja. Što je
još gore, morao sam naglo zakočiti, jer se na raskrižju nalazio
policijski automobil iz kojega me policajac začuđeno pro­
matrao. Zaustavio sam upravo nadomak vrata njegova auto­
mobila.
"No, krasno!" - promrmljao sam. - "Savršen kraj savršena
dana i savršena života." Kroz glavu prepunu samosažaljenja
brzinom svjetlosti su mi prolazila dobro poznata pitanja:
"Zašto se ovo ne događa ljudima kojima ništa nije sveto? Zašto
se to događa ljudima poput mene, koji nastoje živjeti čestito?
Zašto se zle stvari događaju dobrim ljudima?"
Zamjećujete li pretpostavku u pozadini ovih pitanja?
Čujete li što sam govorio sebi: dobar sam čovjek. Držim se
svih pravila. Nisam ovo zaslužio!

211
 Policajac je izašao iz automobila, prišao mi i pogledao
me s uzdignutim obrvama, odmahujući glavom u čuđenju.
"Redarstvenice" - promrmljao sam, "redarstvenice, ja... ja­
ja..."
Nije rekao ništa. Pogledao je moje očajno lice, moga
sinčića prekrivena užasnim osipom, stanje moga automobila
te vjerujem kako ga je preplavilo temeljno ljudsko sažaljenje.
"Nisam, nisam vidio znak zaustavljanja" - promucao sam.
"Jeste li vidjeli moj auto?" - upitao je.
"Žao mi je, nisam" - mrzovoljno sam odmahnuo glavom.
A onda je on, s neobičnim smiješkom, rekao: "Gospodine,
mislim kako bi bilo najbolje da pođete kući i popijete šalicu
kave."
Vjerovali ili ne, pustio me ne naplativši mi kaznu. Bog ga
blagoslovio! Ne bismo je bili mogli platiti. No, sjećam se kako
sam se vraćao kući, ne osjećajući čak niti zahvalnost što sam
pomilovan. Ne, tu sam zamalo izbjegnutu katastrofu samo
dodao golemoj optužnici što sam je bio sastavio protiv Boga.
"Ja Ti ovdje služim, a samo mi je sve gore i sve teže!" - zvučala
je moja optužba.
Dovezao sam se u našu ulicu, parkirao ispred stana i sjedio
ondje zureći kroz vjetrobran, kipeći u sebi. Potom se zbilo
nešto neobično. Siguran sam kako je posve nadilazilo išta što
je moj um bio kadar proizvesti u takvome raspoloženju.
Odjednom sam osjetio bljesak svjetlosti i slatkoće, tako snažan
i tako opipljiv, da sam se pitao što se događa. Potpuno me
zbunio. Pogodio me u desni obraz, dolazeći sa suvozačke
strane automobila. Pogledao sam u sinčića, za kojega sam
mislio da spava, ali se on bio okrenuo u svojoj auto-sjedalici i
promatrao me široko otvorenih očiju, blistavo se smiješeći.

212
Kako to opisati? Riječi za to jednostavno nisu dovoljne, no
mogu samo reći da je u mome pravcu slao zraku - ili, bolje
rečeno - čitavu rijeku ljubavi. To djetešce nije moglo znati što
se u tome trenutku događalo u našim životima. Jednostavno
je sjedio ondje i bio ono što jest: ljubio je svoga oca. Za mene
je to bilo otkriće snage ljudske duše - stvarnosti snage ljubavi.
Ne verbalne ljubavi, ne riječi: "volim te", već ljubavi kao sirove
duhovne snage. Djeca su pravi stručnjaci u tome (što, naravno,
ne znači da samo pet minuta kasnije neće povratiti po vama!).

Dječak u kavezu

Moja je druga priča povezana s prvom. Prije no što sam

se oženio, radio sam kao dragovoljac u velikoj bolnici za men­
talno retardirane. Ta je ustanova bila ogromna - tako velika
da je doslovce sadržavala prave kilometre hodnika. Imala je
oko 5000 stanara - bolesnika, odnosno, štićenika - nisam
siguran koji je izraz prikladniji. Među osobljem je bilo uistinu
predanih ljudi, ali su brojni drugi ondje radili samo da bi nešto
zaradili te nisu voljeli bolesnike; neki su, naprotiv, redovito s
njima grubo postupali. Ta je ustanova zapravo predstavljala
golemu "košaru za otpatke", koja je sadržavala djecu i odrasle
s kojima društvo nije znalo kama bi. Dakako, bilo je među
njima i onih koji nisu mogli biti odgajani u obiteljima, zbog
težine njihovih tjelesnih i mentalnih poteškoća. Shrvani
roditelji nisu imali druge nego povjeriti ih toj ustanovi, ili
nekoj drugoj poput nje, kakvih je bilo diljem zemlje. U to vri­
jeme, pred 35 godina, nije se baš puno kreativna razmišljanja
posvećivalo načinu na koji bi se hendikepirane moglo uključiti
u obitelj i društvo. Domovi Jean Vaniera pod imenom "Arka"

213
tek su se u to vrijeme bili počeli širiti te je situacijom još uve­
like dominirao stari sustav stvaranja golemih "boksova" za one
koji se nisu uklapali u normalne kategorije.
Budući da većina bolesnika nikada nije primala posjete,
dragovoljci su bili na visokoj cijeni. Ja sam volontirao na jed­
nome od odjela za umjereno hendikepirane mlade ljude. Svaki
put kad bih onamo odlazio, oborila bi me snaga srca. Bili su
to ljudi uvelike smanjenih intelektualnih sposobnosti, a opet
u potpunosti čovječni. Slika i prilika Božja bila je u njima posve
netaknuta. Mentalno hendikepirani imaju veliku sposobnost,
jednako kao i veliku potrebu za ljubavlju. Taj dar i ta ljubav
nisu zaključani iznutra na brojne načine na koje mi - "napred­
niji" oblici ljudskoga života, znademo sebe štititi. Oni su lišeni
prijetvornosti. Njihova su srca izložena; oni su siromašni. Nisu,
i nikada neće moći biti uspješni i moćni. Oni su maleni. Svijet
ide tako daleko te ih naziva beskorisnima. Iako stoji kako su
oni tek minimalno produktivni u komercijalnome smislu,
nalaze se među najvećim darovima što nam ih Bog daje. Od
njih možemo puno naučiti, jer oni svakodnevno žive ono na
što nas Gospodin poziva. A kako to čine? Kako to postižu?
Siromaštvom, slabošću, bespomoćnošću. Ne želim ih pritom
pretvarati u neku vrstu bajke. Imam mentalno hendikepiranih
ljudi među prijateljima te znadem kako njihovo stanje pone­
kad zahtijeva velike napore i strpljivost. No, oni istovremeno
posjeduju neprocjenjivu slobodu što je mi, normalni ljudi,
rijetko pronalazimo u sebi.
Jednoga je dana došlo više dragovoljaca na odjel na koje­
mu sam ja radio te me netko od redovno zaposlenih upitao
bih li pošao na odjel na koji nitko ne želi ići. Bih li došao i
porazgovarao s nekim bolesnicima ondje? Pristao sam te sam

214
ga, dok smo prolazili labirintom bolnice, upitao kakvi su ljudi
na tom odjelu. Rekao je samo: "Vidjet ćeš." Kada smo stigli u
jedno udaljeno krilo zgrade, ušli smo u sobu koja je sadržavala
12 kolijevki od nehrđajućeg čelika. Odjel je, poput svih ostalih
u zgradi, bio tmuran i beživotan. Nije bilo ukrasa niti igračaka,
posjetitelja koji bi razgovarali s djecom, igre niti pjesme.
Mjesto se doimalo poprilično sterilnim. Nakon što je bolničar
otišao, ostavivši me sama, pogledao sam u najbližu kolijevku.
Kada sam vidio što je unutra, srce mi je isprva zastalo, a zatim
počelo snažno tući. Bilo je to moje prvo iskustvo s izrazito
deformiranim ljudskim bićem. Odjel je bio namijenjen "hidro-
cefalnoj" djeci. Bolest je to u kojoj se voda nakuplja na površini
mozga i proširuje lubanju do ogromnih razmjera. Suvremena
je liječnička tehnologija uvelike iskorijenila to oboljenje
novim postupcima, ali u to vrijeme metoda dreniranja viška
vode iz unutrašnjosti lubanje još nije bila usavršena. Zbog toga
je bilo djece oboljele od takozvane "vode na mozgu". Kako se
lubanja širila, nastojeći zadržati pritisak vode, njihove bi glave
narasle dva do tri puta veće od normalnih. Budući da nisu
mogla trčati niti vježbati mišiće poput ostale djece, njihova
bi tijela obično također bila vrlo nerazvijena.
U kolijevci je bio dječačić raširenih ruku i široko otvo­
renih očiju. Tijelo mu je bilo dugačko manje od metra, a glava
otprilike dvaput veća od normalne. Pa ipak, kada sam se
usredotočio na njegovo lice, vidio sam kako je prelijepo i kako
se u njegovim očima odražava duša, dok mi uzvraća pogled.
Bila je to osoba koja je postojala u stanju čistog bivanja. U to
vrijeme nisam znao da su hidrocefalna djeca ujedno i men­
talno hendikepirana. I zaista, neka jesu, a neka nisu. Pošao
sam rukom prema kolijevci i pokušao uspostaviti ljudski

215
doticaj. Kada sam to učinio, na dječakovu se licu pojavio
smiješak. Kasnije sam saznao da zapravo ima 23 godine i da
je čitav život proveo u tome kavezu od nehrđajućeg čelika. A
opet, imao je lice djeteta, i dječji duh. Ne očekujući odgovor,
rekao sam: "zdravo!".
Imao sam dobre namjere, ali sam bio i prepun predrasuda
i kao takav pokušao komunicirati s njim onime što sam tada
smatrao jedinim sredstvom komunikacije - riječima - poku­
šavajući govorom izgraditi most. Još nisam bio upoznao tišinu.
Niti danas je još uvijek dovoljno dobro ne poznajem, ali u to
vrijeme još nisam niti stao naslućivati njenu vrijednost. Počeo
sam s njime razgovarati, a on se samo smiješio, promatrajući
me u stanju potpune sabranosti, sve dok mi riječi jednostavno
nisu zamrle na usnama. A onda se naša komunikacija jedno­
stavno pretvorila u uzajamno gledanje dviju duša koje pro­
matraju jedna drugu. Bio je to možda trenutak čiste kontem­
placije bivanja. Siguran sam kako bi filozofi za to pronašli
prikladnu riječ. Za mene je to bio trenutak radikalnog pro-
svjetljenja, buđenja za čudesnu ljepotu bivanja, neizrecivu
ljepotu ljudske duše i svih ljudskih duša, ma kako tjelesno
deformirane bile. Sv. Toma Akvinski kaže kako vrijednost
samo jedne ljudske duše premašuje vrijednost čitava
materijalnog svijeta. Samo jedne ljudske duše. Koliko često
promatramo život s tom sviješću?
Nakon nekog je vremena dječak u kavezu svojim prsti-
ćima obuhvatio moj kažiprst i jednostavno me tako držao.
Držao me većinom svojim očima, iako to nije bio pogled koji
bi podrazumijevao posjedovanje niti zahtijevanje. Bio je tako
savršeno slobodan da sam se i ja osjetio slobodnim. Budući
da je tako savršeno poklanjao svoju dušu, učio me da i ja uči­

216
nim isto. Iz njegovih je očiju izbijala ona ista zraka ljubavi što
sam je godinama kasnije primio od svoga sina: snaga ljubavi,
snaga vječnosti, unutar naše smrtne krhkosti.
Želim ovo ponoviti, riskirajući makar i pretjerivanje:
ljubav je sveta snaga duše. Ljubav nikada ne posjeduje, ljubav
nikada ne sili, niti manipulira, niti nadzire, jer rasti može isklju­
čivo u uzajamnu sebedarju dviju duša. To je otajstvo u ženidbi
uzdignuto na razinu sakramenta, ali vrijedi za sve oblike istin­
ske ljubavi. Kako je zraka ljubavi doslovce prodrla kroz moje
srce, nisam bio trenutno preobražen, iako je u tome trenutku
započeo dug postupak preobrazbe. Ja, koji sam se smatrao
tako bogat ljudskim kvalitetama, uvidio sam da je on, tako
siromašan, daleko bogatiji od mene. Zanijemio sam od te spo­
znaje, jer je naglavce okrenula lažne vrijednosti našega svijeta
i moju vlastitu indoktrinaciju njima.
Tada se dogodilo još nešto. Ponovno mi se nasmiješio, i
progovorio. Rekao je jednostavno: "Volim te."

Očinstvo i ljubav

Ljubav se može komunicirati na mnogo različitih načina,

puno različitih "jezika", pri čemu se svi ne koriste riječima.
Kada se takvu ljubav živi unutar božanskoga poretka Očeve
izvorne nakane (upisane u naravni zakon i posvećene u krš-
ćanskome životu), ništa je ne može uništiti. Pisma kažu kako
je ljubav jača od smrti. Međutim, u našemu društvu nema
izrabljenije riječi od riječi "ljubav". Pritom ne mislim niti na
sentimentalnost, niti na navale ugode. Mislim na najdublji vir
ljubavi podno površinskih valova osjećajnosti, u srži naše
osobnosti, ondje gdje vršimo izbor. Ondje odabiremo svoj

217
život dati, svoj život položiti, za druge. To od nas redovito za­
htijeva spremnost na nošenje križeva, podnašanje radikalne
ljudske slabosti, suočavanje s vlastitom nedostatnošću dan za
danom. Ako od toga ne pobjegnemo, ako ne tražimo izlaze,
"instant" rješenja, "tampon-zone" ili pak lijekove koji uništavaju
bol, ako Kristu dopustimo u nama činiti ono što je nakanio,
upoznat ćemo Ga na načine na koje Ga um sam nije kadar
upoznati. Naša će se srca raskoliti, kako bi iz njih izniklo jedno
dublje srce.
Sami sebi predstavljamo zagonetku. Upoznajemo se istin­
ski jedino očima Božjim. On znade tko smo od početka. On
znade kakvima trebamo postati. Prisustvovao sam porodu sve
naše šestoro djece. Kako bi se svako od njih pomolilo iz utro­
be, osjetio sam neizrecivu radost srca i duše, popraćenu i suza­
ma i smijehom. Bio je to trenutak iznimne radosti i duboka
strahopoštovanja pred velikim otajstvom. Tko je ovo dijete?
Tko je to biće koje ulazi u naše živote? Moja žena i ja stvorili
smo ga i ono je dio nas, a opet ne pripada samo nama, već i
Bogu.
Svako dijete predstavlja jedinstveni i neponovljivi misterij.
Ali, Bog dobro znade tko je to dijete. Svako ima svoje poslanje,
missio, kako ga Crkva naziva. Kako li mi je odgajati ga na
način da Boga pronađe i ispuni svoju ulogu u svijetu? Hoćemo
li biti savršeni roditelji svojoj djeci? Ne.
Naš je zadatak biti spremnima na učenje. Učenje istin­
skoga očinstva predstavlja dugo razdoblje "šegrtovanja", na
temelju svega onoga što nam je Isus pokazao o Božjemu
Očinstvu. Cilj očinstva nije uvijek sve urediti i složiti kako na
to više ne bismo morali misliti. Ne, očinstvo znači živjeti poput
Izraelaca dok su putovali iz zemlje ropstva u zemlju slobode -

218
obećanu zemlju srca - uzdajući se kako će biti dovoljno mane
za svaki pojedini dan.
Suočavajući se s vlastitim ograničenjima kao oca, sa svojim
pogreškama, grijesima, nedostatnošću i slabošću, naučio sam
kako Bog ne želi da bol svoga siromaštva ublažujem preko-
mjerjem zadovoljstva i razbibrige. On ne želi da od toga bje­
žim. Želi da u život prodrem ljubavlju, usput sve preobrazujući
Njegovom snagom. Stoga, je upravo slabost koju mi je tako
teško prihvatiti za mene veliki dar, jer Mu svakoga dana, a
ponekad i svakoga sata, moram hitati tražeći mudrost, mir,
milosrđe, oproštenje. U praktičnom sam smislu ustanovio
kako je vrlo korisno često posjećivati Presveti Oltarski Sakra­
ment, koliko je god više moguće svakodnevno pribivati Misi
i redovito se ispovijedati. Posebno kod Pričesti molim da
mogu postati otac poput Njega, jer u tom trenutku u meni i
tjelesno prebiva Njegovo veliko Srce u svome čovještvu, jed­
nako kao i u svome božanstvu, posvemašnje prisustvo savr­
šene ljubavi. Za vrijeme tih trenutaka dok Bog prebiva u nama
i mi prebivamo u Njemu. Tko može objasniti tu nevjerojatnu
činjenicu! Znanstvenici sigurno ne. Ali, ona je stvarna, nešto
najstvarnije što postoji.
Izložiti svoje srce Njegovu vječno izloženu i izlivenu Srcu
znači otvoriti ustave milosti. Nas očeve od rođenja uče neka
dobro skrivamo svoja srca, nosimo svoje terete, budemo jaki,
čvrsti, stoični. Istina je kako moramo preuzeti odgovornost
za život, ako želimo biti dobri očevi i muževi. Ali, kao dobri
očevi ili muževi, prije ili kasnije ćemo iscrpsti svoje snage, a
upravo u tom trenutku možemo postići novu razinu razu­
mijevanja. To je istinska "slabost" Kristova, koja istovremeno
predstavlja i najveću snagu. Pa ipak, to ne možemo sami. Svaki

219
dan pohodim Presveti Oltarski Sakrament i kažem: "Oče,
potrebna mi je Tvoja milost da bih mogao ljubiti." Potom
navedem konkretne stvari s kojima je naša obitelj u tome
trenutku suočena. Sada su to vrlo često adolescenti u našoj
obitelji - te naravno, trajni materijalni nedostatci našega načina
života. "Danas mi, Gospodine, podaj mudrost i strpljenje,
podaj mi milost da se oduprem napasti, pomozi mi izaći
nakraj s ljutnjom, zbunjenošću, težnjom za životom bez
trpljenja. Dragi Isuse, otvaram Ti svoje srce: Ti vidiš ovaj
korijen straha u meni. Dotakni se toga straha. Ispuni taj
tamni kutak Svojom svjetlošću i Svojom ljubavlju."
Ništa tako dobro ne zatvara putove ljubavi kao strah.
Grijeh čini to isto, jednako kao i tjeskoba. Živimo u vremenu
koje je zasićeno i opsjednuto strahom. Ali, kako se u tome
okružju naučiti pouzdavati? Činimo to prepoznajući strah i
suočavajući se s njime kao onime što on zapravo i jest. Nije li
upravo to definicija hrabrosti?
Kako drugačije rasti u hrabrosti negoli istinski se su­
očavajući sa svojim strahom? Dobra je vijest što to ne moramo
učiniti sami, jer naš nam Otac pomaže da to učinimo s
Njime.

Srce djeteta

Isus nam je rekao: "Ako se ne obratite i ne postanete kao

djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko" (Mt. 18, 3). Ali, što je
pod tim mislio? Je li to rekao svima? Čak i nama muškarcima?
Ali, što je s našom zrelošću, našim dostojanstvom, našim
auktoritetom? Što će biti sa svime time ako postanemo "kao
djeca"? Čak i ako bismo željeli to učiniti, kako to postići?

220
 Tako da jednostavno to učinimo\ Da, ponovno smo
suočeni s našom muškom naravi, s našim primarnim načinom
interakcije sa svijetom: vazda nešto činimo, popravljamo,
stvaramo, branimo, stječemo, gradimo - svijet je to izvanjskoga
djelovanja. Niti jedna od navedenih djelatnosti po sebi nije
loša. Naprotiv, one tvore našu odgovornost te mogu
predstavljati časne čine ljubavi. No, ako se sve svodi samo na
vanjsko djelovanje, tada ne živimo puninu naše ljudskosti u
Kristu.
Kako, dakle, u to stanje djeteta unijeti naš nutarnji život?
Ako pozorno promotrimo odjeljak iz Matejeva Evanđelja,
okružje unutar kojega Isus govori, vidjet ćemo kako On
zapravo odgovara na pitanje apostola o tome tko je najveći u
Kraljevstvu. Isus prozire njihovu znatiželju, a možda i pomi­
ješane motive te prelazi na samu srž problema. Govori kako
se Kraljevstvo Božje ne sastoji u tome da činimo velike stvari
za Boga, niti da nas prepoznaju kao "uspješne" apostole, kao
niti u bilo kojem drugom načinu na koji obično ocjenjujemo
vrijednost naših djela. "Kraljevstvo je Božje među vama!" (Lk
17,21). Kraljevstvo se može naći u samome središtu duše; ono
je stanje vremenita bivanja povezano s vječnim stanjem biva­
nja. "Ušica igle" ili "uska vrata" proširuju se između svjetovnih
i vječnih dimenzija Kraljevstva kada živimo poput djeteta,
gledajući prema gore, k Ocu, otvorena duha puna pouzdanja,
naše male "ruke" čvrsto su tada stisnute u Njegovoj, neovisno
o izvanjskim kušnjama.
Kako postići to nutarnje stanje? Štoviše, kako ostati u
njemu i dopustiti da ono u nama raste? Riječju, kroz praksu.
A gdje se možemo najbolje vježbati, ako ne u kušnjama? Kuš­
nje nas ponekad zadese neočekivano, zateknu nas ili jedno­

221
stavno svladaju svojom množinom, ili nas opet paraliziraju
neriješenim dvojbama, pri čemu su neke naša vlastita tvore­
vina, dok nam ostale nameće složenost i ubitačan tempo
suvremenog života. Upravo u tom trenutku moramo zastati i
na trenutak (ili na više trenutaka ako je moguće) uroniti u
sebe. Ondje u unutrašnjosti možemo se naučiti ući u tišinu,
umiriti se i znati da je On Bog; ondje ujedno i zazivamo milosti
za situacije s kojima smo suočeni, moleći Oca za "kruh" koji
nam je u tom trenutku potreban. Tako možemo naučiti sve
se više i više oslanjati na Nj, a sve manje i manje na našu slabu
volju.
Za vrijeme tih kratkih - ponekad prekratkih - trenutaka
nutarnjega počinka, pomaže mi zamisliti se poput posve mala,
tek prohodala djeteta, koje se penje ocu u krilo i odmara ondje,
uha naslonjena na njegovo srce. Tada to postaje Srce Kristovo
koje blago kuca pod mojim uhom. Ponekad se zamišljam kako
se penjem Gospi u krilo i počivam u njenom majčinskom
zagrljaju. Ponekad je to Sv. Josip. Potrebno je svega nekoliko
sekundi koliko treba za dubok udah, izdah, da osjetim kako
napetost popušta, "čujem" udaranje tih velikih Srdaca. Nasto­
jim se ondje odmoriti što dulje mogu, dok ne budem ponovno
pozvan u svijet vanjskoga djelovanja, kada moram sići s
njihovih krila i baviti se svojim obvezama odrasle osobe. Ali,
nakon takvih odmora, osjećam kako oni na neki način idu sa
mnom, grle me, drže me za ruku, čak i kada su moje ruke
zauzete tolikom poslovima. To nije jednokratan događaj. Valja
ga obnavljati često - svakodnevno - a u mome slučaju i svakoga
sata, kad god se stvari zakompliciraju.
Kada se tako odmaram na Gospinu krilu, ponekad pla­
čem, ponekad se smijem, ali najčešće jednostavno uzdahnem

222
i potonem u to mjesto posvemašnje zaštićenosti i utjehe.
Nemojte me, molim vas, krivo shvatiti. Nisam svetac, te sasvim
sigurno nisam niti vidjelac. U njeno se krilo mogu popeti (ili
pustiti da me ona uzme u krilo) ne zato što sam svetac, već
zato što sam prihvatio tešku i strašnu istinu da sam grješnik.
Upravo zato što sam tako silno potreban milosrđa, ne zavara­
vam se pomišlju da bih se nebeskome dvoru mogao pred­
staviti u svom najboljem odijelu i kravati, svježe otuširan,
namirisan i neodoljivo šarmantan. Ne, ja sam sin rasipni. I
ovdje isto možemo shvatiti što znači biti dijete u dubini duše.
Ako sam malen, slab na napasti, često zbunjen, često bespo­
moćan pred nevoljama koje me snalaze, mogu otkriti kako je
Otac pravi otac sina rasipnoga, a naša Majka istinska majka
sina rasipnoga. Kada prihvatim kako mi je potrebno milosrđe,
tada ga mogu i primiti. Tada me ispuni radost te se mogu
poći igrati poput djeteta na pašnjacima Gospodnjim, Njegovu
predivnu stvorenu svijetu, među svima onima koje mi je dao
da ih ljubim.
Kakva se to čudesna stvar događa kada se, upravo onakvi
kakvi jesmo, pojavimo pred Bogom i Njegovim svetima? To
nije neko opipljivo iskustvo, iako njegove posljedice mogu
biti opipljive. Uglavnom čak niti ne uključuje osjećaje, već se
doživljava u duhu. Pitanje je to srca i duše, koje se ne mora
nužno "osjetiti" na način na koji obično osjećamo stvari: ne­
objašnjivo, ali stvarno. Njegovi su plodovi stvarni, pa sam s
vremenom naučio ovisiti o njima kao o stvarnima. Nazovimo
to milošću. Štoviše, upitajmo se nisu li takve milosti ne samo
ljupki blagoslovi, već i nasušna potreba?
Sve što trebamo jest zamoliti za te milosti i primit ćemo
ih. Doći će možda u drugim oblicima, s drugim slikama, ili

223
bez ikakvih slika. Ali, primit ćemo ih. U to možete biti sigurni.
Štoviše, te milosti idu zajedno s drugim milostima, primlje­
nima preko "jezika" molitve. Osobno se najlakše "penjem u
njihova krila" kada molim pred izloženim Presvetim. No, to
možete učiniti bilo kada i bilo gdje. U obitelji svake večeri
molimo krunicu. Ponekad sam izmolim još jednu krunicu
kada me je strah ili me preplave opterećenja. Cesto izmolim
još jednu krunicu sa svojom suprugom dok navečer tonemo
u san. Naučio sam kako je Gospa velika učiteljica očinstva.
Ona je Majka "kućne crkve," a to je obitelj. Ivan Pavao II.
nazvao ju je u Godini obitelji "Kraljicom Obitelji". Naslov je
to koji otkriva samo jednu od njenih uloga. Ako je ona uistinu
majka moje i tvoje obitelji, trebamo li oklijevati pristupiti joj?
Naprotiv, pohitati nam je k Njoj s punim pouzdanjem.
Pohitite k njoj, očevi, neka vas primi u naručje. Ne bojte
se biti poput posve malena djeteta. Što su vaše odgovornosti
veće, to vam je manjima postati. Neprocjenjiv je dar biti tako
malen da se dadeš primiti u naručaj te Gospe. Da, mi - veliki,
odrasli muškarci, kadri ubiti medvjeda, otjerati lava i ispuniti
poreznu prijavu. Najodvažnija i najmuževnija stvar što je
možemo učiniti jest dopustiti sebi da postanemo djeca u
naručju Žene što nam ju je darovao naš Otac nebeski. Ne
smijemo se bojati biti tako slabi, jer smo tada istinski jaki
snagom Kristovom, koji je i sam jednom počivao u tome
naručju.

224
 NIKADA NEMOJTE PODCIJENITI
MILOST!

Pismo Michaela D. O’Briena, kao odgovor jednoj

majci koja mu je pisala u svezi s fantastičnom
književnošću i njena utjecaja na djecu. Iako je
riječ o osobi čvrste vjere, sve joj je teže oprijeti
se trajnome priljevu neurednih bajki i ostalih
pokvarenih kulturalnih utjecaja u živote
njene djece.

Poštovana gospođo S.!

Snažno osjećam Vašu dilemu, jer brojni savjesni roditelji
upravo prolaze kroz isto iskustvo. Duhovno osjećate pogibli
koje se kriju u nesputanoj mašti, ali ne znate što biste u svezi
s time poduzeli. Većina nas se upravo bori s istim problemom.
Iako možda u manjoj mjeri, i moja se obitelj morala s tim su­
očiti. Naša je prednost ležala u tome što su nam se djeca školo­
vala kod kuće. Također smo i živjeli donekle izolirano u rural­
nom dijelu sjevernoga Ontarija, kod kuće nismo gledali tele­
viziju (osim što bismo povremeno pogledali koji video) te
smo puno vremena kroz godine posvetili osiguravanju do­
broga štiva, razvijanju glazbenih talenata i drugih zdravih
aktivnosti.
Još je jedan važan čimbenik za nas bio pronalaženje
obitelji koje su mislile poput nas s kojima smo se družili (ne
stalno, ali smo i time puno postigli). Kada su naša djeca pro­
našla vršnjake čiji su roditelji bili jednako "ludi" poput nji­
hovih, situacija se uvelike promijenila nabolje. Niti jedna obi­
telj u krugu naših prijatelja nema potpuno jednako shvaćanje

225
bajki (i drugih vidova kulture), ali smo svi dijelili svijest o po­
trebi učinkovitijega razlučivanja. Svi smo svjesni kako je snaga
suvremene kulture toliko velika da na ovoj zemlji nema sigur­
nih mjesta, te da svoju djecu pokušavamo odgojiti usred pra­
vog "tsunamija" kulturne korupcije koja je uistinu iznimno
prodorna! Jednostavnog rješenja nema, ali možemo poduzeti
neke korake za koje nam je iskustvo pokazalo kako polako
pomiču ravnotežu k pozitivnome u životima naše djece.
Evo mojih prijedloga:
Prije svega, svakog se dana molite Bogu za potrebne
milosti da biste mogli štititi, upravljati i skrbiti se o svojoj djeci
u skladu s umom Kristovim. Nikada nemojte podcijeniti
milost, jer Bog i cijelo Nebo žele pomoći Vašoj djeci.
Molite Ga naročito za posebne milosti u ovoj konkretnoj
bitki za duše Vaše djece. U tome je smislu naročito važna
pomoć njihovih anđela čuvara. Molite se njihovim anđelima
čuvarima.
Molite Boga za dar nutarnjega "radara" koji će Vas obavi­
jestiti o svakom prisutnom (ne)kulturnom materijalu koji bi
mogao imati negativan utjecaj, poput rođendanskih poklona
šire obitelji i prijatelja; prijatelja koji sa sobom u posjet ponesu
neki video; prijatelja koji puštaju filmove na vlastitim zabava­
ma, itd. Ta nutarnja sposobnost već postoji u nama, samo je
treba probuditi i vježbati.
Koliko je to moguće, imajte o tim stvarima isto mišljenje
i stav sa svojim suprugom, jer, ako djeca naslute bilo kakvo
razilaženje među roditeljima oko tih pitanja, Vaš će auktoritet
ozbiljno doći u pitanje.
Zauvijek napustite svaku sklonost izražavanja napetosti
(u sadržaju i tonu) u razgovorima sa svojom djecom. Napet

226
ili vapijući ton samo jača njihov podsvjesni osjećaj ili pak i
svjesno mišljenje kako je mama možda malo pretjerala i jedno­
stavno ne razumije kako stoje stvari. Strah dovodi do frustra­
cije i srdžbe, a srdžba je posebno štetna kada je se izrazi. Ako
joj se prepustite, brzo ćete izgubiti vjerodostojnost. Molite
Duha Svetoga za duboki nutarnji dar pouzdanja u konačnu
pobjedu Kristovu u životima Vaše djece i njihovim životnim
pozivima. Molite Ga za nadnaravni mir, smirenost, POUZ­
DANJE! Molite za to svaki dan, jer znademo kako svaki dan
donosi izazove koji lako podrivaju naše pouzdanje.
Molite Gospu, Majku Božju, neka zagovara Vašu obitelj.
Mi svakodnevno kao obitelj molimo krunicu te smo moja
supruga i ja utvrdili kako je upravo to imalo najveći utjecaj
na provođenje naše djece kroz kaljužu suvremenog društva
k zreloj kršćanskoj odrasloj dobi. Svi su očuvali vjeru i žive
čestito. Razumije se kako nismo prošli bez puno problema
na tom putu. No, gledajući unatrag, uviđam kako nam je moje
osobno, kao i nepouzdanje moje supruge, uvelike otežalo
stvari dok smo prolazili kroz teška vremena. Uspjeli smo, ali
smo mogli proći i s manje tjeskobe.
Ako je moguće, idite svakodnevno na sv. misu. Često se
ispovijedajte! Ako u Vašemu kraju imate koju kapelu vječnoga
klanjanja gdje je izloženo Presveto, pohodite Ga što češće i
povedite sa sobom djecu koja žele poći. Neka ti pohodi ispo­
četka budu kratki, kako ih ne biste obeshrabrili. Neće odmah
postati mistici te bi im ispočetka moglo biti "dosadno". No,
Gospodin kod ove pobožnosti izlijeva neobične milosti te
vjerujem kako želi da Mu svi na taj način dolazimo sve više i
više. Papa Ivan Pavao II. potaknuo je da svaka župa na svijetu
ima takvu kapelu, ili neka se Presveto izlaže što je moguće

£27
češće. Sve nas je potaknuo na često pohađanje Gospodina na
ovaj način.
Molite Boga za čudo glede problema pritiska od strane
vršnjaka. Molite Ga neka Božanska Providnost učini da susret­
nete ljude iz Vašega kraja koji misle isto kao i Vi. Sigurno ih
ima. Gdje god sam živio i putovao, ma kako se o malenu mjestu
radilo, uvijek ih se moglo naći. Nekada je to samo teško, oso­
bito u velikim župama i gradovima. Možda možete staviti oglas
na oglasnu ploču Vaše crkve, otprilike ovim riječima: "Roditelji
zabrinuti za upitne trendove u dječjoj književnosti pozivaju
se na neformalni sastanak upoznavanja u našoj kući ili župi
ove subote uvečer, uz mali domjenak. Pronađimo rješenje
zajedničkim snagama!" itd.
Posvuda tragajte za poticajnom literaturom za mlade. Mi
smo gotovo 30 godina "opsjedali" antikvarijate te kod kuće
imamo oko 6000 naslova, pri čemu su brojni od njih namije­
njeni djeci i mladima. Naša ih djeca nikada neće uspjeti sve
pročitati, a mi i dalje dodajemo nove naslove. Zaboravite na
mirovinske fondove! To je naše ulaganje u budućnost. Jeste li
čuli za Bethlehem Books? To je razmjerno nova katolička
izdavačka kuća koja je objavila ili ponovno izdala brojne hvale­
vrijedne knjige.
Njihova je web stranica: www.bethlehembooks.com
Borba "prsa o prsa": neprijatelj se u našemu društvu na
svakom koraku obrušava na duše naše djece. Iako ste puno
toga učinili da biste svoju obitelj zaštitili od najgorega, nitko
nije imun, ma koliko toga učinili ispravno. Radi toga se uvijek,
u svakome naraštaju kroz povijest, vodi borba za svaku poje­
dinu dušu. To znači kako posvema budni roditelji trebaju
razviti strategiju molitve. Dobro je započeti sa svime što smo

228
već naveli. No, možda bi bilo uputno dodati još i ovo: svaki
put kad osjetite, naslutite, ili pak ustanovite kako je nešto
pokvareno (ma kako se malim moglo činiti) ušlo u život
Vašega djeteta, izmolite molitvu svetome Mihaelu Ark anđelu.
Osobno se molim ujedno i za najokorjelijeg grešnika što ga
poznajem (u koju kategoriju svakako uključujem i sebe) te
donesem odluku činiti to SVAKI put kad nešto pokvareno
dopre do moje obitelji. To je prvotna razina duhovnoga boja,
koja bi trebala biti normalni vid života svakoga vjernika. Okre­
nite sotoninu taktiku protiv njega samoga. Ako mu se svaki
put kad imalo povrijedi život Vašega djeteta to obije o glavu,
njegov utjecaj slabi, a teritorij mu se smanjuje. Od neizmjerne
je važnosti znati (i zapamtiti) kako neće odmah odustati od
pokušaja da vam naudi. Može se čak i snažnije oboriti na Vas,
kako bi Vas obeshrabrio, naveo da prestanete moliti protiv
njega te Vas uvjerio kako je riječ o beskorisnoj navadi radi
koje Vam je još gore nego prije. On je jako pametan i ima
doktorat iz psihologije.
Sveci i veliki duhovni učitelji govore nam kako je OBES­
HRABRENJE davi ova glavna taktika kada nas želi slomiti.
Napast na grijeh je, dakako, njegova prva crta napada na sve
nas, ali sada govorim o ljudima koji su stali napredovati u
krjepostima i duhovnom rastu. Ako Vas neprijatelj ne može
navesti na teški grijeh, prebacit će se na svoju sljedeću najbolju
taktiku, a to je obeshrabrenje. Zato Vas molim da nikada ne
odustajete. Ako njegovu taktiku budete uporno okretali protiv
njega, s vremenom će se njegov utjecaj smanjiti, a Bog će u
Vaše živote na svim razinama uvoditi sve više milosti i "dobre
hrane". Znademo da će borba trajati čitav život; to je normalno
kršćansko življenje posred ratne zone. No, raspolažemo svom

229
pomoći koja nam je potrebna kako bismo sebe same i svoje
obitelji doveli u Raj. Ali, Bog uvijek poštuje našu slobodu te
nam ništa neće nametnuti, radi čega za sve što nam je potreb­
no trebamo moliti.
Koristite blagoslovine: blagoslovljenu vodu, blago­
slovljeno ulje i blagoslovljenu sol (možda i svo troje!). Zamolite
oca djece neka ih svake večeri te - ako je moguće - i svakoga
jutra blagoslovi. Ako ne može, učinite to Vi. Neka ti trenutci
vazda budu kratki, blagi i u ljubavi, a nikada vođeni strahom.
Strah blokira svezu duhovne komunikacije između Boga i
čovjeka, kao i između duše i duše.
Uzdajte se. Molite i uzdajte se. Molite, uzdajte se i prinosite
tihe i skrovite žrtve Gospodinu. Molite, uzdajte se, žrtvujte i
postite. Nemojte postiti toliko da bi to drugima postalo
bjelodano, da biste narušili svoje zdravlje ili pak time zasjenili
svoju prvotnu zadaću kao roditelja; možda možete samo
ukloniti neko sitno zadovoljstvo iz Vašega života i prikazati
ga za svoju djecu. Živimo u kulturi koja je sve više dijabolična.
Možda je sve to vrlo lukavo prikriveno, ali to vrijedi i za đavla,
kojega Pisma opisuju kao "lukavijega od sve zvjeradi". "Neki
se zlodusi izgone samo molitvom i postom", govori nam Krist.
Budite čvrsti. Budite pripravni na neshvaćanje. Budite pri­
pravni da Vas smatraju fanatičnom, paranoičnom te opsesiv-
nom. Ali Vi ostajte čvrsti i u ljubavi: smirenoj, nepokolebljivoj
ljubavi, koja se odlikuje velikom odlučnošću. Nemojte odlaziti
u obrambeni stav, samo se ne dajte pokolebati. Koliko Vam
se god obitelj suprotstavljala, duboko u sebi će se osjećati
sigurnijima jer imaju snažnu majku te će Vas radi toga pošti­
vati. Zahvaljujući tome, s vremenom će Vas stati slušati i pozor­
nije pratiti Vaše upute.

230
 Mogao bih nastaviti i dalje, unedogled. Nadam se kako
će Vam ovo biti od pomoći. Budite strpljivi, usredotočeni (na
miran, ali ustrajan način), i vidjet ćete što će se dogoditi.

231
 Nakladnik:
TREĆI DAN d.o.o.
Stara cesta 25,10251 Hrvatski Leskovac

Tisak:
Denona (Zagreb)
Naklada: 1000