Niall Ferguson

Uspon novca
Biblioteka KULTURA I CIVILIZACIJA

Izdaje
Naklada LJEVAK d.o.o.

Direktorica
PETRA LJEVAK

Urednik
KRISTIJAN VUJIČIĆ
 NIALL FERGUSON

USPON NOVCA
FINANCIJSKA POVIJEST SVIJETA

Prijevod s engleskoga
DAMIR B1LIČIĆ

Stručna redaktura
mr. sc. HRVOJE VOLAREVIĆ

Zagreb, svibanj 2 0 0 9 .
 Naslov izvornika
Niall Ferguson
THE ASCENT OF MONEY
A Financial History of the World

Copyright © Niall Ferguson, 2 0 0 8

All rights reserved

© za hrvatsko izdanje
Naklada Ljevak d.o.o. 2 0 0 9 .

Recenzenti
prof. dr. sc. TVRTKO JAKOVINA
mr. sc. HRVOJE VOLAREVIĆ

ISBN 978-953-303-060-9
CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 700618
In memoriam Gerald D. Feldman
(1937.-2007.)
 Sadržaj

Uvod 9

1. Snovi o bogatstvu 23
2. O čovjekovim obvez(nic)ama 65
3. Mjehuri, mjehuri... 111
4. Povratak rizika 161
5. Sigurno kao kuća 207
6. Od carstva do Kimerike 253

Pogovor: Postanak i pad novca 303

Zahvale 319
Bilješke 323
Popis ilustracija 353
Kazalo 357

7
 Uvod

Lova, perje, kinta, keš, penezi, penga, pinka, zelembaći, šuštavci, ze-
lenjava... kako ga god zvali, novac je ipak bitan. Kršćani će reći da je
ljubav prema novcu izvor svega zla. Vojskovođama je izvor mogućno-
sti i snage za ratovanje, revolucionarima ropski okov. No, što je točno
novac? Je li to hrpa srebra, kao što su mislili španjolski konkvistadori?
Ili su dovoljne obične glinene pločice i otisnuti papirići? Kako smo se
uopće našli u svijetu u kojem je najveći dio novca nevidljiv, u kojem je
tek malo više od pukih brojaka na zaslonu računala? Odakle je potekao
novac? I kamo je sav nestao?
Godine 2 0 0 7 . prihodi prosječnog Amerikanca (malo manji od 3 4 . 0 0 0
dolara) povećali su se za najviše 5 posto. 1 No životni troškovi porasli su
za 4,1 posto, a to znači da je g. Prosjek zapravo tek 0,9 posto imućni-
ji. Uračunamo li inflaciju, prihodi prosječnog kućanstva u Sjedinjenim
Državama zapravo se gotovo i nisu promijenili od 1990., budući da
su tijekom osamnaest godina porasli tek 7 posto. 2 Situaciju u kojoj se
nalazi g. Prosjek sad usporedite sa situacijom u kojoj se nalazi Lloyd
Blankfein, izvršni direktor investicijske kuće Goldman Sachs. Godine
2007. primio je plaću, nagrade i bonuse u visini od 68,5 milijuna dola-
ra ili 25 posto više nego prethodne godine i približno dvije tisuće puta
više od prosječnog građanina. Te su iste godine neto prihodi Goldman
Sachsa u visini od 46 milijarda dolara nadmašili cjelokupan bruto
društveni proizvod više od stotinu zemalja, među kojima su Hrvatska,
Srbija i Slovenija; Bolivija, Ekvador i Gvatemala; Angola Sirija i Tunis.
Ukupna imovina te investicijske banke prvi je put premašila granicu od

9
 U S P O N NOVCA

bilijun dolara. 3 Ipak, Lloyd Blankfein ni slučajno nema najvišu plaću na

svijetu. Veteran među ulagačima, George Soros, zaradio je 2,9 milijarda
dolara. Ken Griffin, iz Citadela, kao i utemeljitelji još dvaju vodećih
fondova ulaganja za upravljanje rizikom (hedge fondovi)*, zaradili su
više od dvije milijarde dolara. U međuvremenu gotovo milijarda ljudi u
svijetu pokušava preživjeti samo s jednim dolarom na dan. 4
Ljuti vas što je svijet toliko nepravedan? Bijesni ste na superbogate
kapitaliste i bankare koji ubiru bonuse teške milijarde dolara? Zbunjuje
vas sve veći jaz između onih koji nemaju i onih koji kupuju sve veće
jahte? U tome niste usamljeni. Tijekom cjelokupne povijesti zapadne
civilizacije, neprijateljski osjećaji prema svijetu financija i ljudima koji
u njemu rade česta su pojava, a temelje se na predodžbi da su oni koji
zarađuju na posuđivanju novca svojevrsni paraziti koji iskorištavaju
"prave" gospodarske aktivnosti: poljoprivredu i proizvodnju. Takvo
neprijateljstvo i nesklonost imaju tri uzroka. Dio razloga leži u činjenici
da je dužnika najčešće više nego posuđivača, a ovi prvi rijetko su kada
naklonjeni potonjima. Dio je uzroka i u činjenici da do financijskih kri-
za i skandala dolazi dovoljno često da financijski svijet ostavlja dojam
da izaziva siromaštvo, a ne blagostanje i napredak, neizvjesnost, a ne
stabilnost. Na koncu, dio razloga skriva se i u činjenici da financijske
usluge u zemljama širom svijeta već stoljećima u nesrazmjerno veliko-
me broju pružaju pripadnici etničkih ili vjerskih manjina, kojima je
bilo uskraćeno pravo na vlasništvo nad zemljom i natjecanje za javne
dužnosti, ali su u financijskome svijetu postigli uspjeh zahvaljujući vla-
stitim čvrstim vezama utemeljenima na srodstvu i povjerenju.
Ipak, unatoč duboko ukorijenjenim predrasudama usmjerenima
protiv "prljavog novca", novac je temelj većine oblika napretka. Da
se poslužimo riječima Jacoba Bronowskog (čiju sam fantastičnu tele-
vizijsku povijest napretka na području znanosti željno pratio još kao
školarac), uspon novca bio je ključan za uspon čovjeka i čovječanstva.
Inovacije na području financija nipošto nisu tek djelo običnih pijavica
koje žele isisati i posljednje kapi krvi iz zaduženih obitelji ili se kockati
s ušteđevinom udovica i siročadi, nego su i nezaobilazan čimbenik u

* engl, hedge funds - riječ je o "zatvorenim" fondovima ulaganja za koje vrijede ponešto drukčija
pravila nego za tzv. uzajamne ("otvorene") fondove ulaganja, mogućnost za zaradu nešto je veća (za-
hvaljujući manjim ograničenjima i većim mogućnostima), ali potrebna su i veća ulaganja, koja su, s
druge strane, na određeni način i u određenoj mjeri zaštićenija od većih gubitaka (nap. prev.).

10
 UVOD

čovjekovu napredovanju od pukog održavanja na životu do vrtogla-

vih visina materijalnog blagostanja koje su u današnje vrijeme dosegli
mnogi. Razvoj kreditiranja i zaduživanja važan je koliko i tehnološke
inovacije koje su omogućile razvoj civilizacije, od drevnog Babilona do
današnjeg Hong Konga. Banke i tržište obveznica osigurali su materi-
jalnu osnovu za svu raskoš talijanske renesanse. Financijske institucije
i tvrtke bile su nezaobilazan temelj i nizozemskog i britanskog carstva,
jednako kao što se veliki uspjeh Sjedinjenih Država u 20. stoljeću nika-
ko ne može odvojiti od napretka na području osiguranja, hipotekarnih
i potrošačkih kredita. Moguće je i da će upravo neka financijska kriza
označiti početak kraja američke dominacije u globalnim razmjerima.
Svaka povijesna pojava u pozadini ima i određenu financijsku tajnu,
a ovom knjigom namjeravam rasvijetliti upravo najvažnije među njima.
Renesansa je, primjerice, dovela do takvog procvata na tržištu umjetnina
i graditeljstva zbog toga što su talijanski bankari, poput obitelji Medici,
na novac počeli primjenjivati istočnjačku matematiku. Nizozemska je
Republika nadjačala Habsburško Carstvo jer je u financijskome smi-
slu bilo povoljnije imati prvu suvremenu burzu nego najveći rudnik
srebra na svijetu. Problemi Francuske Monarhije nisu se mogli riješiti
bez revolucije jer je jedan osuđeni škotski ubojica bio uništio francuski
financijski sustav izazivanjem prvog nerealnog rasta na burzi, prvog
mjehura, ali i sloma. Napoleona je kod Waterlooa Nathan Rotschild po-
razio koliko i vojvoda od Wellingtona. Upravo zbog financijske nepro-
mišljenosti, autodestruktivnog ciklusa stečajeva i devalvacija, Argentina
se od šeste najbogatije zemlje na svijetu osamdesetih godina 19. stoljeća
stotinu godina kasnije prometnula u društvo posve paralizirano infla-
cijom.
U ovoj knjizi doznat ćete zašto, naoko posve paradoksalno, stanov-
nici najsigurnije zemlje na svijetu imaju najviše uplaćenih osiguranja.
Otkrit ćete i kada se i zašto kod naroda kojima je engleski materinji je-
zik razvila toliko osobita opsjednutost kupnjom i prodajom kuća. I što
je možda najvažnije, uvidjet ćete kako je globalizacija financijskog sek-
tora, među ostalim, dovela i do zamagljivanja nekadašnje razlike izme-
đu razvijenih i novih tržišta pa je tako Kina počela financirati Ameriku.
Komunistički kreditor posuđuje kapitalističkome dužniku - riječ je ui-
stinu o epohalnoj promjeni.

11
 U S P O N NOVCA

U pojedinim razdobljima uspon novca doimao se neumoljivim.

Godine 2006. bruto gospodarski proizvod svijeta iznosio je oko 47 bili-
juna dolara. Ukupna tržišna kapitalizacija svjetskih burza iznosila je 51
bilijun dolara, dakle bila je 10 posto viša. Ukupna vrijednost američkih
i međunarodnih obveznica bila je 68 bilijuna, 50 posto viša. Iznos vri-
jednosti izdanih i kupljenih derivata dosegao je 473 bilijuna, dakle bio je
veći više od deset puta. Planet Novac sve više zasjenjuje planet Zemlju. A
čini se i da se planet Novac brže okreće oko osi. Svakog dana na deviznim
tržištima vlasnika promijeni dva bilijuna dolara. Svakog mjeseca na glo-
balnim burzama vlasnika promijeni sedam bilijuna dolara. Svake minute
svakoga sata svakoga dana svakoga tjedna netko negdje nečim trguje.
A sve to vrijeme razvijaju se i novi financijski životni oblici. Primjerice,
godine 2006. preuzimanja posuđenim novcem dosegla su vrijednost od
753 bilijarde dolara. Prava eksplozija "sekuritizacije", metode kojom se
pojedinačni dugovi, poput hipotekarnih kredita, "tranširaju", a potom
spajaju i ponovno, drukčije "pakiraju" radi prodaje, doveli su ukupnu
godišnju razinu izdavanja vrijednosnica s podlogom u hipotekama, vri-
jednosnica s podlogom u imovini i pokrivenih dužničnih obveza iznad
granice od 3 bilijuna. Količina i vrijednost derivata - ugovora izvedenih
iz vrijednosnih papira, poput ugovora o razmjeni kamatnih stopa ili ugo-
vora o razmjeni kreditnih rizika, rasli su još brže pa je potkraj 2007. no-
minalna vrijednost svih "izvanburzovnih" financijskih izvedenica (dakle,
bez onih kojima se trgovalo na javnim burzama) bila tek nešto niža od
6 0 0 bilijuna dolara. Do osamdesetih godina 20. stoljeća takve su stvari
bile praktički posve nepoznate. Povećao se i broj novih ustanova. Prvi
fond ulaganja za upravljanje rizikom osnovan je četrdesetih godina 20.
stoljeća, a još 1990. bilo ih je tek 610 i tada su upravljali imovinom od 38
milijarda dolara. Danas ih je više od deset tisuća i upravljaju imovinom
od 2,65 bilijuna dolara. Povećao se i broj privatnih financijskih partner-
stava, kao i pravi financijski sustav "u sjeni", sustav subjekata za posebne
namjene (SPVs) i strukturirane investicije (SIVs), zahvaljujući kojima ri-
zična imovina ne ulazi u bilancu bankarske kuće. Ako smo u posljednja
četiri tisućljeća svjedočili usponu čovjeka kao mislioca, danas, kako se
čini, proživljavamo uspon čovjeka kao bankara.

Godine 1947. ukupna vrijednost koju je financijski sektor ugradio

u američki bruto domaći proizvod bila je na razini 2,3 posto. Godine

12
 UVOD

2005. taj je doprinos porastao na 7,7 posto BDP-a. Drugim riječima,

približno 1 od svakih 13 dolara koji poslodavci u SAD-u danas ispla-
ćuju zaposlenicima dolazi osobama zaposlenima u financijskome sek-
toru. 5 Financijski je sektor još važniji u Velikoj Britaniji, gdje je 2 0 0 6 .
na njega otpadalo 9 , 4 % BDP-a. Osim toga, financijski je sektor postao
i najsnažnijim magnetom za nadarene pripadnike akademskog svijeta.
Još 1970. u financijski je sektor s Harvarda, sveučilišta na kojem preda-
jem, odlazilo tek oko pet posto muških diplomanata. Godine 1990. taj
je udio već bio na 15 posto.* Prošle je godine bio još viši. Prema pisanju
Harvard Crimsona, više od 20 posto muških pripadnika generacije koja
je diplomirala 2 0 0 7 . i 10 posto diplomantica očekivali su prvo zapo-
slenje upravo u nekoj banci. Tko im to može zamjeriti? Posljednjih su
godina plaće i druge pogodnosti u svijetu financija za diplomante naj-
uglednijih sveučilišta bile gotovo tri puta veće od plaća onih koji su se
zaposlili u drugim gospodarskim sektorima.
U vrijeme promocije generacije 2 0 0 7 . svima se činilo da ništa ne
može zaustaviti uspon globalnog financijskog sustava. Ni teroristički
napadi na New York i London. Ni ratno mahnitanje na Bliskom isto-
ku. A ponajmanje promjene u globalnoj klimi. Unatoč uništenju World
Trade Centera, napadima na Afganistan i Irak te povećanju broja ekstre-
mnih meteoroloških pojava, razdoblje od konca 2 0 0 1 . do sredine 2 0 0 7 .
obilježili su stalno financijsko širenje i rast. Istina, neposredno nakon
terorističkog napada 11. rujna burzovni indeks Dow Jones Industrial
Average pao je čak za 14 posto. Ali za samo dva mjeseca vratio se na
razinu otprije napada. Osim toga, iako je 2 0 0 2 . razočaralo američke
burzovne ulagače, tržište je nakon toga poletjelo u nebo i nadmašilo
prijašnji vrhunac (dosegnut u jeku pomame za internetskim tvrtkama
poznate pod nazivom "dot com") u jesen 2 0 0 6 . Početkom listopada
2007. Dow je vrijedio gotovo dvostruko više nego u vrijeme najniže
vrijednosti pet godina prije. Jednako tako, rezultati američke burze ni
po čemu nisu bili jedinstveni. Tijekom pet godina, do 31. srpnja 2 0 0 7 . ,
sve osim dviju svjetskih burza na prosječnoj su godišnjoj razini dono-
sile dvoznamenkaste prinose. Snažno su ojačale i obveznice na novim
tržištima, dok su tržišta nekretnina, osobito na engleskom govornom

* Znakovito je da se broj diplomantica koje odlaze u svijet financija povećao s 2,3 na 3,4%. Gos-
podara svijeta i dalje je više nego gospodarica.

13
 U S P O N NOVCA

području, doživjela iznimnu aprecijaciju. Bilo da su ulagali u sirovine,

umjetnine, arhivska i nagrađivana vina ili egzotične vrijednosnice, ula-
gači su zaradili.
Kako objasniti tolika čudesa? Prema jednoj teoriji, najnovije finan-
cijske inovacije dovele su do temeljnog poboljšanja djelotvornosti glo-
balnog tržišta kapitala i omogućile da se rizik prenese na one koji su ga
najbolje u stanju podnijeti. Najgorljiviji zagovornici novonastalog sta-
nja govorili su o smrti neizvjesnosti i kolebanja. Samozadovoljni banka-
ri organizirali su konferencije pretencioznih naziva, kao npr. "Evolucija
iznimnosti". U studenome 2 0 0 6 . i ja sam se zatekao na jednoj takvoj
konferenciji, u uobičajeno raskošnoj atmosferi privatnog kluba Lyford
Cay na Bahamima. Glavna je teza govora koji sam održao bila činjenica
da neće trebati mnogo da dođe do drastičnog pada likvidnosti koji se
u to vrijeme blago nazirao u sve više dijelova financijskog sustava te da
bismo trebali biti oprezniji u očekivanjima prema kojima će čudesno
dobra vremena potrajati zauvijek. Odmah mi je bilo jasno da se takvim
riječima nisam uspio dojmiti baš nikoga. Svi su me prekrižili kao pa-
ničara i katastrofičara. Jedan od najiskusnijih ulagača čak je predložio
organizatoru da "dogodine i ne poziva vanjskog predavača, nego da
umjesto njega prikaže Mary Poppins". 6 Ipak, spomenuti film u meni je
pobudio jednu uspomenu iz djetinjstva. Ljubitelji Julie Andrews možda
će se prisjetiti da se radnja tog evergrina među filmskim mjuziklima vrti
oko jednog događaja iz svijeta financija koji se već i u vrijeme kad je
film snimljen, a to je bilo 1964. godine, doimao neuobičajenim i zastar-
jelim: radilo se o navali štediša koji žele povući novac iz banke. Takvo
što u Londonu je posljednji put viđeno 1866.

Obitelj kod koje radi Mary Poppins preziva se, ne slučajno, Banks.
Gospodin Banks uistinu je bankar, viši dužnosnik fiducijarne banke
Dawes, Tomes Mousley, Grubbs. Na njegovo ustrajno traženje, nova
dadilja jednog dana dovodi njegovu djecu u posjet banci, gdje stariji g.
Dawes sinu g. Banksa, Michaelu, predlaže da u banku uloži džeparac
(dva penija). Na žalost, mali Michael radije bi novac utrošio na hranje-
nje golubova ispred banke pa traži da mu ga g. Dawes vrati: "Vratite
mi moj novac!" Još je nezgodnije to što su njegove riječi slučajno čuli
i neki drugi klijenti. Stoga su i oni počeli povlačiti novac. Za njihovim
primjerom ubrzo su se povele i horde drugih štediša i korisnika usluga

14
 UVOD

pa je banka bila prisiljena obustaviti isplate. G. Banks je, dakako, dobio

otkaz, zbog čega je tragično ustvrdio kako je "upropašten u naponu
snage". Iste riječi s pravom je mogao ponoviti i Adam Applegarth, bivši
generalni direktor engleske banke Northern Rock, koji je sličnu sud-
binu doživio u rujnu 2007., kad su klijenti stajali u redovima ispred
poslovnica njegove banke kako bi podigli novac. Bilo je to nakon što
je Northern Rock od engleske središnje banke zatražio "instrumente za
potporu likvidnosti".
Financijska kriza koja je u ljeto 2007. pogodila zapadni svijet u pravo
nas je vrijeme podsjetila na jednu od vječnih istina financijske povijesti.
Prije ili poslije, svaki će se mjehur rasprsnuti. Prije ili poslije pesimi-
stično raspoloženi prodavatelji, tzv. "medvjedi", brojčano će nadjačati
optimistične kupce, tj. bikove. Prije ili poslije pohlepa će prijeći u strah.
Kad sam početkom 2 0 0 8 . dovršavao istraživanje grade za ovu knjigu,
već se nazirala vrlo jasna mogućnost da bi američko gospodarstvo mogla
snaći recesija. Je li razlog ležao u tome što su američke tvrtke počele pro-
izvoditi nekvalitetnije proizvode? Je li se iznenada usporio tempo pojave
tehnoloških inovacija? Nije. Neposredni uzrok gospodarske neizvjesno-
sti do koje je došlo 2 0 0 8 . bio je financijske prirode: točnije, radilo se o
potresu na kreditnim tržištima izazvanom sve većim brojem slučajeva
nemogućnosti vraćanja hipotekarnih kredita koje eufemistički naziva-
mo drugorazrednima ("sub-prime"). Globalni je financijski sustav postao
toliko složen i zakučast da su razmjerno siromašne obitelji u saveznim
državama od Alabame do Wisconsina uspjele kupiti ili reprogramirati
otplatu kuća često složenim zajmovima koji su potom (a da oni to nisu
znali) udruženi s drugim sličnim zajmovima te preoblikovani u pokrive-
ne dužničke obveze (collateralized debt obligations - CDO) pa su ih nju-
jorške i londonske banke (među ostalima) tako prodavale njemačkim
regionalnim bankama i norveškim lokalnim vlastima, koje su tako u biti
postali izdavateljima kredita, tj. posuđivačima. Ti sada već toliko popu-
larni CDO-i bili su tako lijepo zapakirani i prikazani da su ponuđači bili
u mogućnosti tvrditi da je dotok otplata kamata od izvornih korisnika
kredita jednako pouzdan izvor prihoda kao i kamate na desetogodišnje
američke državne obveznice te da stoga zavređuje najpoželjniju ocjenu
AAA. Financijsko alkemičarstvo tako je došlo na novu razinu profinje-
nosti, pritom tvrdeći da od olova može stvoriti zlato.

15
 U S P O N NOVCA

Međutim, kad su početni krediti prešli na višu kamatnu stopu, a

to se dogodilo nakon jednogodišnjeg do dvogodišnjeg "promotivnog"
razdoblja, korisnici su sve više prestajali otplaćivati rate. To je bio znak
da se mjehur na američkome tržištu nekretnina počinje rasprskavati
pa je zbog toga došlo do najvećeg pada cijena kuća još od tridesetih
godina 20. stoljeća. Sve što je uslijedilo podsjećalo je na sporu, ali u
konačnici silno razornu lančanu reakciju. Sve moguće vrijednosnice s
osiguranjem u imovini, pa tako i mnogi financijski instrumenti koji
zapravo i nisu bili osigurani drugorazrednim hipotekarnim kreditima,
doživjele su velik pad vrijednosti. Institucije poput subjekata za po-
sebne namjene i strukturirane investicije, koje su banke osnovale kako
se takve vrijednosnice ne bi našle i u njihovoj bilanci, našle su se u
velikim teškoćama. U trenutku kad su banke preuzele te vrijednosni-
ce, odnos njihova kapitala i imovine naglo je pao u smjeru zakonom
propisanog minimuma. Središnje banke u SAD-u i Europi pokušale
su smanjiti pritisak na banke spuštanjem kamatnih stopa i ponudom
sredstava posredstvom posebnih privremenih programa (TAC - term
auction facilities). Ipak, u vrijeme kad ovo pišem (svibanj 2008.), stope
po kojima banke mogu posuđivati novac, bilo izdavanjem komercijal-
nih zapisa, prodajom obveznica ili međusobnim posudbama, i dalje su
bile poprilično iznad službene ciljane stope za prekonoćne posudbe
Federal Reservea (američke središnje banke), minimalne kamatne stope
za posudbe u američkome gospodarstvu. Krediti koji su u izvornome
obliku trebali poslužiti za financiranje kupnje korporacija od privatnih
partnerskih organizacija također su se mogli prodavati samo po znatno
sniženim cijenama. Pretrpjevši silne gubitke, mnoge najpoznatije ame-
ričke i europske banke morale su se za kratkoročnu pomoć pri priku-
pljanju rezerva obratiti ne samo središnjim bankama na Zapadu nego i
državnim investicijskim fondovima u Aziji i na Bliskom istoku, kako bi
zahvaljujući takvim injekcijama obnovile kapitalnu bazu.

Sve ovo nekim će čitateljima zvučati posve nerazumljivo, kao da je

riječ o zakučastim tajnama dostupnima tek rijetkim upućenicima. Ipak,
odnos kapitala i imovine neke banke, koliko god to zvučalo stručno i
službeno, nije važan tek pri akademskome proučavanju situacije. Na
posljetku, prema vrlo uvjerljivim dokazima, danas znamo da je upravo
"velika kontrakcija" američkoga bankarskog sustava dovela do nastanka

16
 UVOD

i svima poznatog razvoja Velike depresije između 1929. i 1933., najveće

gospodarske katastrofe u suvremenoj povijesti. 7 Ako su američke banke
zbog kreditne krize izazvane drugorazrednim hipotekarnim kreditima
izgubile znatno više od 153 milijarde dolara, koliko su do sada priznale,
postoji vrlo realna opasnost od mogućnosti da samo daleko veća - mož-
da i deset puta veća - kontrakcija kredita može svesti bilance banaka
na razinu razmjernu smanjenju njihova kapitala. Dovede li kriza do
potpunog nestanka bankovnog sustava u sjeni, tj. institucija osiguranog
duga i izvanbilančne imovine, kontrakcija bi mogla biti još i veća.
To bi imalo posljedice ne samo za Sjedinjene Države nego i za cijeli
svijet, budući da na američki bruto proizvod trenutačno otpada više od
četvrtine ukupnog svjetskog proizvoda, dok se mnoga europska i azij-
ska gospodarstva i dalje u velikoj mjeri oslanjaju na Sjedinjene Države
kao glavno tržište za plasiranje izvoza. Već se sada čini da Europa
neće uspjeti izbjeći usporavanje rasta usporedivo s usporavanjem u
Sjedinjenim Državama, a to se osobito odnosi na one zemlje (poput
Velike Britanije i Španjolske) koje su proživjele sličan nagli rast na tr-
žištu nekretnina. Razmjeri u kojima Azija može bez većih posljedica
preživjeti američku recesiju, onako kako je Amerika izdržala azijsku
krizu 1997.-1998., i dalje su neizvjesni. Izvjesno je jedino da nastojanja
američke središnje banke da ublaži kreditnu krizu smanjenjem kamat-
nih stopa i ciljanjem likvidnosti u američkome bankarskom sustavu že-
stoko opterećuju vanjsku vrijednost dolara. Istodobno slabljenje dolara
i nastavak azijskoga industrijskog razvoja doveo je do naglog porasta
cijena osnovnih sirovina koji se može usporediti ne samo sa sedamde-
setim, nego i s četrdesetim godinama 20. stoljeća. Stoga nije pretjera-
no ustvrditi da svjedočimo inflatornim simptomima pravoga svjetskog
rata, ali bez samog ratovanja.

Tko god prethodne riječi može pročitati a da ne osjeti tjeskobu i

zabrinutost, nije dovoljno upoznat s poviješću novca i financija. Jedna
je od svrha ove knjige i to - uputiti i poučiti. Na posljetku, dobro je po-
znata i dokazana činjenica da velik dio javnosti u zemljama engleskoga
govornog područja nema pojma o svijetu financija. Prema rezultatima
jednog istraživanja iz 2007., 4 0 % američkih vlasnika kreditnih kartica
ne podmiruje mjesečne račune u cijelosti, unatoč astronomskim kama-
tama koje za kašnjenje obračunava izdavatelj kartice. Gotovo trećina

17
 U S P O N NOVCA

( 2 9 % ) odgovorila je da nema pojma kolike su kamate po kreditnim kar-

ticama. Drugih 3 0 % ustvrdilo je da je kamatna stopa za kašnjenje pla-
ćanja obveza po kreditnoj kartici niža od 10%, iako većina izdavatelja
kreditnih kartica zapravo zaračunava daleko više od 10% kamata. Više
od polovine ispitanika ustvrdilo je da u školi o financijskim pitanjima
"nije naučilo mnogo" ili "nije naučilo ništa". 8 Jednim istraživanjem iz
2 0 0 8 . utvrđeno je da dvije trećine Amerikanaca uopće ne shvaća pojam
složenog ukamaćivanja. 9 Istraživači s fakulteta za menadžment sveučili-
šta Buffalo utvrdili su da pripadnici prosječne skupine maturanata toč-
no odgovaraju tek na 5 2 % pitanja koja se odnose na osobne financije i
ekonomiju. 1 0 Samo 14% njih uviđalo je da dionice tijekom osamnaest
godina obično donose veći prinos od američkih državnih obveznica.
Manje od 2 3 % znalo je da se na kamate od štednje plaća porez na pri-
hod, pod uvjetom da vlasnik računa ima prihode koji prelaze određenu
vrijednost. Čak 5 9 % nije znalo razliku između mirovine koju dodjeljuje
tvrtka, socijalnog osiguranja i mirovinskih fondova.* Nadalje, to uopće
nije samo američki fenomen. Godine 2 0 0 6 . britanska Uprava za finan-
cijske usluge provela je istraživanje posvećeno financijskoj pismenosti
javnosti koje je otkrilo da dvadeset posto Britanaca uopće nema pojma
kako bi na kupovnu moć njihove ušteđevine djelovala inflacija u visini
od 5% i kamatna stopa od 3%. Deset posto ispitanika nije znalo odredi-
ti koji je povoljniji popust za televizor čija je početna cijena 2 5 0 funta:
30 funta ili 10 posto. Kao što se jasno vidi iz primjera, u istraživanju su
postavljana najosnovnija pitanja. Stoga logično možemo pretpostaviti
da je tek šačica ispitanika bila u stanju objasniti, primjerice, razliku
između kupovne i prodajne opcije, a kamoli razliku između CDO-a
(pokrivenih dužničnih obveza) i CDS-a (ugovor o razmjeni kreditnih
rizika "Credit Default Swap", tj. kupoprodaja rizika nekog izdavatelja
za određenu premiju).
Političari, dužnosnici središnjih nacionalnih banaka i poslovni ljudi
redovito zdvajaju nad razmjerima neupućenosti javnosti u financijska
pitanja i za to imaju posve dobre razloge. Društvo koje od većine poje-

* U SAD-u su odvajanja u mirovinske fondove, tzv. 401(k), uvedena 1980., kao oblik mirovin-
skog osiguranja s točno određenim prilozima. Zaposlenici mogu odlučiti da će određeni dio plaće
uplaćivati ili "izdvajati" na takav mirovinski račun. Potom mogu birati način ulaganja odvojenog
novca. Uz malobrojne iznimke, na taj novac i prinose ne plaća se nikakav porez, sve do trenutka
podizanja, tj. korištenja mirovine.

18
 UVOD

dinaca očekuje da preuzmu odgovornost za upravljanje vlastitim troš-

kovima i prihodom nakon oporezivanja, koje od većine odraslih osoba
očekuje da budu vlasnici vlastitog doma te pojedincima prepušta da
određuju koliko će štedjeti za mirovinu i hoće li se zdravstveno osigura-
ti ili ne, nedvojbeno prizivaju nevolje u budućnosti, budući da građane
nedovoljno pripremaju za donošenje mudrih financijskih odluka.
Prvi korak u smjeru razumijevanja složenosti suvremenih financij-
skih institucija i terminologije sastoji se u pronalaženju njihova izvori-
šta. Čim shvatite podrijetlo i način nastanka neke institucije ili instru-
menta, lakše ćete spoznati i njezinu današnju ulogu. Stoga ću ključne
sastavnice suvremenoga financijskog sustava uvoditi postupno. U pr-
vom poglavlju knjige pratit ćemo uspon novca i sustava kreditiranja,
u drugom tržište obveznica, u trećem burzu. Četvrto poglavlje posvetit
ću priči o osiguranju, peto tržištu nekretnina, a šesto usponu, padu i
usponu međunarodnoga financijskog sustava. Svako poglavlje bavi se
nekim ključnim povijesnim pitanjem. Kad je papirnati novac zamijenio
kovani, a prije nego što je gotovo posve nestao? Je li istina da tržište
obveznica upravlja svijetom određivanjem dugoročnih kamatnih sto-
pa? Kakvu ulogu središnje banke igraju u razdobljima nekontroliranog
rasta i naglog pada vrijednosti dionica? Zašto osiguranje nužno nije naj-
bolji način zaštite od rizika? Pretjeruju li ljudi kad navode sve moguće
prednosti ulaganja u nekretnine? Je li gospodarska međuovisnost Kine i
Amerike ključ globalne financijske stabilnosti ili tek puka tlapnja?

U nastojanju da obuhvatim povijest novca i financija od drevne

Mezopotamije do suvremenih mikrofinancija, pred sebe sam nesumnji-
vo postavio nemoguću zadaću. Mnogo toga nužno je izostaviti u inte-
resu sažetosti i jednostavnosti. Ipak, čini mi se da vrijedi pokušati, us-
pijem li tako prosječnome čitatelju prenijeti oštriju sliku suvremenoga
financijskog sustava.
I ja sam pišući ovu knjigu naučio mnogo toga, ali osobito se ističu
tri nove spoznaje. Prva kaže da siromaštvo nije posljedica eksploatacije
siromaha od pohlepnih financijaša. Cijela je pojava daleko povezanija
s nedostatkom financijskih institucija i nepostojanjem banaka, a ne s
njihovim postojanjem i djelovanjem. Tek kad imaju pristup djelotvor-
nim sustavima kreditiranja, oni koji posuđuju mogu umaći lihvarskim
kandžama i tek kad štediše mogu pohraniti novac u pouzdane banke,

19
 U S P O N NOVCA

njihova se sredstva od dokonih bogataša mogu usmjeriti prema mar-

ljivim siromasima. Ta se spoznaja ne odnosi samo na siromašne ze-
mlje svijeta. Isto vrijedi i za najsiromašnija mjesta i četvrti u navodno
razvijenim zemljama - u tzv. "unutarnjim Afrikama" - poput naselja
stambenih zgrada u mojemu rodnom gradu Glasgowu, gdje neki ljudi
preživljavaju s tek 6 funta na dan, i time pokrivaju sve, od zubne paste
do prijevoza, ali gdje mjesni zelenaši ponekad zaračunavaju godišnju
kamatu višu i od milijun posto.
Moje drugo veliko otkriće odnosi se na ravnopravnost i neravno-
pravnost. Ako financijski sustav i ima manu, to je onda činjenica da
odražava i uvećava osobine nas, ljudskih bića. Kao što nam pokazuje
sve veći broj istraživačkih radova s područja behavioralnih financija,
novac pojačava našu sklonost pretjeranim reakcijama, naglim prijelazi-
ma od neobuzdanog ushita kad sve ide kako treba do duboke depresije
kad stanje ne odgovara našim željama i očekivanjima. Munjeviti usponi
i strmoglavi padovi u biti su plod naše emocionalne nestabilnosti. No
financijski sustav ujedno jača i naglašava razlike među nama, obogaćuje
one koji su sretni i pametni, a osiromašuje one koji nemaju sreće i nisu
baš toliko pametni. Financijska globalizacija znači da, nakon više od tri
stotine godina divergentnosti, svijet više nije moguće lijepo i skladno
podijeliti na bogate razvijene zemlje i siromašne nerazvijene zemlje. Što
su svjetska financijska tržišta povezanija i integriranija, to se veće prili-
ke pružaju financijski spretnim i upućenim ljudima, gdje god živjeli - i
to je veća opasnost od pada u društvenom položaju financijski nepi-
smenih pojedinaca. Svijet definitivno nije ravnopravan u smislu ukup-
ne raspodjele prihoda jednostavno zbog toga što su prinosi od kapitala
poletjeli u neslućene visine u odnosu na prinose od nekvalificiranog i
polukvalificiranog rada. One koji "kuže" nikad nisu očekivale veće na-
grade. A kazne za neupućene nikada nisu bile toliko visoke.
Na koncu sam spoznao i da je malo toga teže točno predvidjeti od
vremena pojave i razmjera financijskih kriza, budući da je financijski
sustav toliko složen i zamršen te da su toliki odnosi u njemu nelinearni,
čak i kaotični. Uspon novca nikad nije bio jednostavan, lak i pravocr-
tan, a svaki novi izazov kod bankara i njima sličnih potiče nove i druk-
čije reakcije. Poput obzora u Andama, povijest financija nije ravna crta
u usponu, nego niz nazubljenih i nepravilnih vrhunaca i udolina. Ili,

20
 UVOD

da malo modificiramo metaforu, povijest financija nalik je klasičnome

slučaju evolucije na djelu, iako je riječ o daleko kraćem vremenskome
okviru nego kad je riječ o prirodnome svijetu. "Baš kao što u prirodi
neke vrste izumiru", ustvrdio je u rujnu 2 0 0 7 . pred Kongresom pomoć-
nik američkog ministra financija Anthony W. Ryan, "neke financijske
tehnike mogu se pokazati manje uspješnima od drugih." Takav darvi-
novski način izražavanja u ovom se trenutku doima iznimno priklad-
nim situaciji u kojoj se nalazimo.
Jesmo li na rubu "velikog izumiranja" u financijskome svijetu - jed-
nog od onih masovnih izumiranja vrsta do kojih povremeno dolazi tije-
kom cijele povijesti, poput izumiranja potkraj kambrija, kad je nestalo
90% vrsta koje su tada živjele na Zemlji, ili kreda-tercijarne katastrofe
tijekom koje su nestali dinosauri? Mnogi se biolozi s pravom pribo-
javaju takva scenarija, budući da klimatske promjene koje je izazvao
čovjek uništavaju prirodna staništa širom svijeta. No podjednako bi nas
trebalo brinuti i veliko odumiranje financijskih institucija, budući da
jedna druga katastrofa, koju je također izazvao čovjek, polagano i bolno
nagriza globalni financijski sustav.
Zbog svih navedenih razloga - bilo da jedva spajate kraj s krajem ili
da gospodarite cijelim svijetom - nikada nije bilo nužnije shvatiti us-
pon novca nego što je to slučaj danas. Pomogne li ova knjiga u rušenju
velike i opasne barijere koja se ispriječila između znanja o financijama i
drugih oblika znanja, sav moj trud i muka neće biti uzaludni.

21
 1

Snovi o bogatstvu

Zamislite svijet bez novca. Već više od stotinu godina, komunisti i

anarhisti - da i ne spominjemo neke od najvećih reakcionara, vjer-
skih fundamentalista i hipija - snatre upravo o tome. Prema mišljenju
Friedricha Engelsa i Karla Marxa, novac je tek instrument koji kapi-
talistima služi za eksploataciju i koji sve međuljudske odnose, čak i
unutar obitelji, zamjenjuje bešćutnom "novčanom vezom". Kao što je
Marx kasnije pokušao pokazati u Kapitalu, novac je rad pretvoren u
robu, višak stvoren poštenim i mukotrpnim radom, prisvojen, a zatim
i "konkretiziran", kako bi se zadovoljila nezasitna žudnja kapitalista
za akumulacijom. Takve predodžbe teško odumiru. J o š sedamdese-
tih godina 2 0 . stoljeća neki su europski komunisti čeznuli za svijetom
bez novca, kao na primjer u ovom utopijskom izljevu objavljenom u
Socialist Standardu:

Novac će nestati... Zlato je moguće sačuvati u skladu s Lenjinovom že-

ljom, za podizanje javnih nužnika... U komunističkim društvima roba
će biti dostupna svima i besplatna. Cijelo društvo, od samih temelja, bit
će organizirano bez novca... Mahnita i neurotična želja za potrošnjom
i zgrtanjem posve će nestati. Želja za akumuliranjem stvari bit će posve
besmislena: više neće biti novca koji će trebati spremati i štedjeti, više se
neće zapošljavati radnici koji će raditi za plaću... Ti novi ljudi nalikovat
će davnim precima, lovcima i skupljačima, koji su vjerovali prirodi, a
ona im je sve potrebno za život pružala besplatno, često i u izobilju, pa
se tako nisu morali brinuti za budućnost..}

23
 U S P O N NOVCA

Ipak, nijedna komunistička država - čak ni Sjeverna Koreja - u

praksi se nije uspjela odreći novca. 2 Čak i usputno upoznavanje društva
lovaca i skupljača ukazuje na to da život bez novca ima i velike mane.
Prije pet godina, pripadnici naroda Nukak-Makú neočekivano su izišli
iz amazonske prašume u San José del Guaviareu, u Kolumbiji. Bilo je to
pleme koje je vrijeme posve zaboravilo, odvojeno od ostatka čovječanstva
sve do te iznenadne pojave. Preživljavali su isključivo od majmuna koje
su uspijevali uhvatiti i od voća koje bi prikupili te uopće nisu poznavali
pojam novca. Što je najznakovitije, nisu poznavali ni pojam budućnosti.
Danas žive na jednoj čistini u blizini velikoga grada, a preživljavanje im
ovisi o državnoj pomoći. Kad ih upitate nedostaje li im džungla, samo će
se nasmijati. Nakon što su cijeli život po čitave dane lutali uokolo u potra-
zi za hranom, ne mogu se načuditi da im potpuni neznanci danas daju svu
potrebnu hranu i za to ne traže baš nikakvu naknadu ili protuuslugu. 3
Život lovca-skupljača uistinu je, kao što je naveo Thomas Hobbes
govoreći o stanju prirode, "samotan, siromašan, neugodan, nesmiljen
i kratak". Dakako, u određenim aspektima, šetnja džunglom i lov na
majmune mogu biti poželjniji od muka s kojima se svakodnevno suo-
čavaju oni koji preživljavaju isključivo od poljodjelskog rada. No an-
tropolozi su dokazali da su mnoga plemena lovaca-skupljača koja su se
održala do današnjih dana daleko manje miroljubiva nego pripadnici
naroda Nunak. Primjerice, u narodu Jivaro u Ekvadoru, gotovo 6 0 %
smrti muškaraca posljedica je nasilja. Kod pripadnika brazilskog na-
roda Yanomamo takvih je smrti među muškarcima gotovo 4 0 % . Kad
se igrom slučaja susretnu dvije skupine takvih primitivnih naroda, čini
se da je daleko vjerojatnije da će se sukobiti oko onoga što im najviše
nedostaje (hrane i plodnih žena) nego da će između njih doći do neka-
kve komercijalne transakcije. Lovci-skupljači ne trguju. Oni napadaju i
pljačkaju. Jednako tako, ne štede, nego hranu konzumiraju kad je i ako
pronađu. Potreba za novcem stoga ne postoji.

Brdo novca

Istina je i da su neka profinjenija društva funkcionirala bez novca. Prije

pet stotina godina, najrazvijenije društvo u Južnoj Americi, Carstvo

24
 SNOVI O BOGATSTVU

Inka, također je funkcioniralo bez novca. Inke su cijenile estetske odli-

ke rijetkih kovina. Zlato je bilo "sunčev znoj", srebro "mjesečeve suze".
Kao jedinična vrijednost služio je rad, baš kao što je kasnije trebalo biti i
u komunističkim društvima. Jednako kao u komunizmu, gospodarstvo
je ovisilo o često nesmiljenom središnjem planiranju i prisilnom radu.
Ali 1532. godine početak kraja Carstva donio je čovjek koji je, baš po-
put Kristofora Kolumba, u Novi svijet došao izričito s ciljem potrage za
plemenitim kovinama i pretvaranja pronađenog blaga u novac.*
Francisco Pizarro bio je nezakoniti sin jednoga španjolskog pukov-
nika koji je u potrazi za bogatstvom oko 1502. preplovio Atlantik. 4 Kao
jedan od prvih Europljana koji su prešli Panamsku prevlaku i došli do
Tihog oceana, 1524. poveo je prvu od triju ekspedicija u Peru. Teren
je bio vrlo nepristupačan, hrane je bilo malo, dok su prvi domoroci
na koje su naišli bili neprijateljski raspoloženi. Međutim, dobrodošlica
na koju je druga ekspedicija naišla na području Tumbesa, gdje ih je
mjesno stanovništvo slavilo kao "djecu sunca", Pizarra i njegove ljude
uvjerila je da trebaju ustrajati. Vrativši se u Španjolsku kako bi ishodio
kraljevski blagoslov za svoj plan da "proširi kastiljsko carstvo"** kao
"guverner Perua", Pizarro je okupio tri broda, dvadeset sedam konja i
stotinu osamdeset ljudi, opremljenih najsuvremenijim europskim oruž-
jem: topovima i mehaničkim samostrijelima. 5 Ta je treća ekspedicija
27. prosinca 1530. isplovila iz Paname. Osvajačima je za ostvarenje
cilja, sukoba s Atahualpom, jednim od dvojice međusobno sukobljenih
sinova nedavno preminulog cara Inka Huayane Capaca, trebalo nešto
manje od dvije godine. Nakon što je nepromišljeno odbacio prijedlog
fratra Vincentea Valverdea da pristane na vladavinu kršćana i nakon
što je odbacio njegovu Bibliju, Atahualpa je još mogao samo nemoć-
no promatrati kako Španjolci, oslanjajući se ponajviše na užas koji su
sijali njihovi konji (životinje koje Inke dotada nisu vidjele), gaze nje-
govu vojsku. S obzirom na to koliko ih je bilo manje od Inka, bio je
to uistinu izniman pothvat. 6 Atahualpa je ubrzo shvatio koji je stvarni

* Konkvistadori su tražili i zlato i srebro. Kolumbovo prvo naselje, La Isabela, na Hispanioli (u

današnjoj Dominikanskoj Republici), utemeljeno je radi iskorištavanja mjesnih nalazišta zlata. Ko-
lumbo je držao i da je pronašao srebro, ali kasnije se pokazalo da su se jedini tragovi srebra nalazili
u uzorcima rude koje su Kolumbo i njegovi ljudi donijeli iz Španjolske.

** Od vjenčanja Ferdinanda i Izabele 1474. do 18. st., zemlja koju danas nazivamo Španjolskom
službeno je bila savez dvaju kraljevstava: Aragona i Kastilje.

25
 U S P O N NOVCA

Pizarrov cilj te je pokušao kupiti slobodu ponudivši da će prostoriju u

koju su ga bili zatočili napuniti zlatom (jednom) i srebrom (dvaput).
Tijekom narednih mjeseci Inke su ukupno prikupili 6 1 0 0 kilograma
22-karatnog zlata i 1 2 . 0 0 0 kilograma čistog srebra. 7 Pizarro je i unatoč
tome čvrsto naumio smaknuti zatvorenika, kojeg su Španjolci javno
smaknuli, stezanjem željeznog ovratnika, garote, u kolovozu 1533. go-
dine. 8 Nakon pada Cuzca, Carstvo Inka nestalo je pod neobuzdanim
divljanjem španjolskih pljačkaša. Unatoč pobuni koju je 1536. poveo
navodni španjolski poslušnik Manco Capac, španjolska vlast čvrsto je
uspostavljena u svim dijelovima nekadašnjeg carstva, a simbol nove
vlasti bilo je podizanje nove prijestolnice, Lime. Carstvo je i formalno
raspušteno 1572. godine.
Sam Pizarro poginuo je jednako nasilno kao što je i živio, od uboda
nožem, 1541. u Limi, nakon svađe s jednim od kolega konkvistadora.
No naslijede koje je ostavio španjolskoj kruni u konačnici je nadmašilo
čak i njegove vlastite snove. Konkvistadore je nadahnula legenda o El
Doradu, indijanskome kralju koji je tijekom svetkovina prema predaji
prekrivao tijelo zlatnom prašinom. U, kako su ga Pizarrovi ljudi nazi-
vali, Gornjem Peruu, nepristupačnome planinskom kraju obavijenom
vječnim maglama, u kojem se ljudi nenavikli na veliku nadmorsku vi-
sinu bore s disanjem, pronašli su nešto podjednako vrijedno. S vrhom
koji se diže čak 4 8 2 4 metra nad morem, nevjerojatno simetrični Cerro
Rico - doslovce "bogati brijeg" - bio je vrhunski simbol najmoćnije od
svih predodžaba o novcu: prava planina srebrne rude. Kad je 1545.
ondje otkrio pet velikih žila srebra, Indijanac Diego Gualpa promijenio
je gospodarsku povijest svijeta. 9
Inke nisu mogli shvatiti neutaživu žudnju za zlatom i srebrom koja
je, kako se činilo, posve obuzela Europljane. "Ne bi bili zadovoljni ni
kad bi se sav snijeg Anda pretvorio u zlato", potužio se Manco Capac. 1 0
Inke nisu mogli pojmiti da je Pizarru i njegovim ljudima srebro više od
običnoga sjajnog ukrasnog materijala. Od njega je bilo moguće stvoriti
novac, obračunsku jedinicu, u njemu pohraniti vrijednost - tako dobiti
prenosivu moć.
Za rad u rudnicima Španjolci su se isprva oslanjali na isplatu plaća
stanovnicima okolnih sela. No uvjeti rada bili su toliko nesmiljeni da
je od konca 16. stoljeća uveden sustav prisilnog rada (Ja mita), prema

26
 SNOVI O BOGATSTVU

Cerro Rico pokraj Potosíja: brdo novca Španjolskoga Carstva

27
 U S P O N NOVCA

kojem su muškarci dobi od 18 do 50 godina iz šesnaest planinskih po-

krajina prisilno odvođeni na rad sedamnaest tjedana u godini. 11 Stopa
smrtnosti među rudarima bila je stravično visoka, velikim dijelom i zbog
stalne izloženosti živinim parama nastalima prilikom pročišćavanja,
kad se usitnjena srebrna ruda gaženjem pretvara u živin amalgam, pa se
ispire, a zatim zagrijava, kako bi se uklonila živa. 12 Zrak u oknima bio
je (i još je uvijek) škodljiv, a rudari su se u 200-metarske otvore morali
spuštati najprimitivnijim mogućim stubama, mučno se penjati nakon
beskonačnih sati kopanja s vrećama rude vezanima na leđima. Odroni
stijena usmrtili su i osakatili stotine kopača. Novi grad, nastao zahva-
ljujući srebrnoj groznici, Potosí, bio je, ustvrdio je Domingo de Santo
Tomás, "vrata pakla kroz koja svake godine prolazi mnoštvo ljudi, žr-
tava pohlepe Španjolaca koje prinose svome 'bogu'". Rodrigo de Loaisa
rudnike je nazvao "paklenim jamama", primjećujući da će, "ude li dva-
deset zdravih Indijanaca u njih u ponedjeljak, u subotu izići možda i
deset bogalja". 1 3 Prema riječima augustinskog redovnika Fraya Antonia
de la Calanche iz 1638.: "Svaki peso iskovan u Potosí stajao je života
desetoricu Indijanaca koji su umrli u dubinama rudnika." Kako je rad-
ne snage iz redova domorodaca bilo sve manje, njihovu ulogu "ljudskih
mula" preuzele su tisuće robova dopremljenih iz Afrike. I dan-danas
zagušljiva okna i tuneli Cerra Rica odišu paklenom atmosferom.

Kao mjesto smrti onih koji su ondje bili prisiljeni raditi, Potosí je bio
otkriće koje je Španjolskoj donijelo bogatstvo. Između 1556. i 1783.
"planina obilja" donijela je 4 5 . 0 0 0 tona čistog srebra koje je u Casi de
Moneda (kovnici) pretvoreno u šipke i kovanice i prebačeno u Sevillu.
Unatoč prorijeđenome zraku i nesmiljenoj klimi, Potosí je ubrzano po-
stao jednim od glavnih gradova Španjolskoga Carstva, a broj stanov-
nika na vrhuncu razvoja iznosio je između 1 6 0 . 0 0 0 i 2 0 0 . 0 0 0 ljudi,
što znači da je grad bio veći od većine europskih gradova u to doba.
Valer un potosí, "vrijediti jedan potosí", španjolski je izraz koji i danas
ima isto značenje: imati veliko bogatstvo. Pizarrova osvajanja, činilo se,
španjolskoj su kruni donijela bogatstvo koje je nadmašilo čak i snove
najpohlepnijih.

Obično se kaže da je novac sredstvo plaćanja koje dokida nedjelotvor-

nost robne razmjene, obračunska jedinica koja olakšava vrednovanje i

28
 SNOVI O BOGATSTVU

računice te sredstvo pohranjivanja vrijednosti koje omogućuje ostvari-

vanje gospodarskih transakcija u dužim vremenskim razdobljima, kao i
na većim geografskim udaljenostima. Da bi na optimalan način ispunio
sve navedene funkcije, novac mora biti dostupan, pristupačan, trajan,
zamjenjiv, prenosiv i pouzdan. Budući da ispunjavaju većinu navedenih
kriterija, kovine poput zlata, srebra i bronce tisućljećima su se smatrale
idealnom sirovinom za izradu novca. Najstarije poznate kovanice na-
stale su još oko 600. g. pr. Kr., a arheolozi su ih pronašli u Artemidinu
hramu u Efezu (u blizini Izmira, u današnjoj Turskoj). Ti jajoliki lidijski
novčići, izrađeni od slitine zlata i srebra poznate pod nazivom elektrum
i s prikazom lavlje glave, bili su preteča atenske tetradrahme, standar-
diziranoga srebrnog novčića s glavom božice Atene na jednoj strani i
sovom (koja se povezivala s Atenom zbog navodne mudrosti) na dru-
goj. U rimsko doba kovanice su se proizvodile od triju različitih kovina:
aureusa (zlata), denariusa (srebra) i sestertiusa (bronce), tim redom i po
vrijednosti koja se temeljila na razmjernoj nedostupnosti pojedine vrste
metala, ali svi novčići s jedne su strane imali prikaz glave aktualnog
vladara, a s druge legendarne Romula i Rema. Novčići nisu postojali
isključivo na drevnome Sredozemlju, no očito je da su se ondje prvi
put pojavili. Tek 221. g. pr. Kr. "prvi car" Shi Huang Ti u Kini je uveo
standardizirane brončane kovanice. Svi novčići od plemenitih kovina,
bez obzira na to gdje su se pojavili, bili su povezani s moćnim suvereni-
ma koji su imali monopol nad izdavanjem novca, dijelom i kako bi im
poslužio kao izvor prihoda.

Rimski sustav izrade kovanica nadživio je i samo Rimsko Carstvo. U

vrijeme Karla Velikog, franačkoga kralja od 768. do 814., cijene su se
i dalje izražavale u srebrnim denarima. Teškoća je bila u tome što je u
vrijeme kad je Karlo Veliki 800. g. okrunjen kao Imperator Augustus u
zapadnoj Europi vladala kronična nestašica srebra. Potražnja za novcem
bila je još veća u razvijenijim trgovačkim središtima islamskog carstva
koje je vladalo jugom Sredozemlja i Bliskim istokom pa se taj plemeniti
metal uglavnom povlačio iz zaostale Europe. Denarius je u doba Karla
Velikog bio toliko rijedak da su već i 24 novčića bila dovoljna za kupnju
karolinške krave. U pojedinim dijelovima Europe kao sredstvo plaćanja
služile su paprike i vjeveričje krzno. U drugima je pecunia stekla zna-
čenje zemlje, a ne novca. Taj problem Europljani su pokušali riješiti na

29
 U S P O N NOVCA

dva načina. Mogli su izvoziti radnu snagu i robu, razmjenjivati robove

i drvo za srebro u Bagdadu ili za afričko zlato u Cordobi i Kairu. Ili su
mogli pljačkati plemenite kovine u ratovanju s muslimanskim svijetom.
Križarski ratovi, kao i osvajanja koja su uslijedila, u jednakoj su mjeri
počivali na težnji da se nadvlada nedostatak novca u Europi kao i na
želji da se nevjernici obrate na kršćanstvo. 14
Križarski su ratovi bili skupi, a neto-dobit skromna. Monetarne pro-
bleme dodatno je pojačavala i činjenica da srednjovjekovne vlasti, kao
i državne uprave koje su djelovale na početku suvremenog doba, nisu
uspijevale pronaći rješenje za ono što ekonomisti nazivaju velikim pro-
blemom sitnog novca: problem uspostavljanja stabilnih odnosa između
kovanica izrađenih od različitih kovina, što je značilo da su novčići
manje nominalne vrijednosti podložni čestim nestašicama, ali i (što
je paradoksalno) deprecijacijama i gubitku vrijednosti. 15 U Potosíju i
na drugim bogatim nalazištima srebra u Novome svijetu (a osobito u
meksičkome Zacatecasu), španjolski konkvistadori tako su, činilo se,
nadvladali višestoljetnu barijeru. Najviše koristi, dakako, u početku je
imala kastiljska monarhija kao pokrovitelj osvajanja. Konvoji brodova
- ponekad i po stotinu plovila - koji su preko Atlantika godišnje pre-
vozili 170 tona srebra, pristajali su u Sevilli. Petina proizvodnje bila je
rezervirana za Krunu, što je iznosilo 4 4 % ukupnih kraljevskih troškova
na vrhuncu potkraj 16. stoljeća. 16 Ali način trošenja novca jamčio je da
novostečeno španjolsko bogatstvo cijelome kontinentu da je važan mo-
netarni poticaj. Španjolski "srebrnjak", koji se temeljio na njemačkome
thaleru (taliru, od čega je kasnije nastao naziv "dolar"), postao je prvom
istinski globalnom valutom na svijetu, financirajući ne samo beskonač-
ne ratove koje je Španjolska vodila u Europi nego i sve intenzivnije
trgovanje Europe s Azijom.
Ipak, ni sve srebro Novoga svijeta nije bilo u stanju na suradnju pri-
dobiti buntovne Nizozemce ni španjolskoj kruni donijeti Englesku, pa
ni spasiti Španjolsku od neizbježnoga gospodarskog i imperijalističkog
slabljenja. Poput kralja Mide, španjolski monarsi u 16. stoljeću, Karlo
V i Filip II., uvidjeli su da obilje plemenitog metala može biti i mana
koliko i prednost. Zašto? Iskopali su toliko srebra kojim su financirali
osvajačke ratove da je sama kovina doživjela drastičan pad vrijednosti
- tj. kupovne moći u odnosu na druga dobra. Tijekom tzv. "cjenovne

30
 SNOVI O BOGATSTVU

revolucije", koja je u razdoblju od četrdesetih godina 16. do četrde-

setih godina 17. stoljeća zahvatila cijelu Europu, cijene hrane - kod
kojih punih tristo godina nije bilo stalnijeg trenda porasta - znatno
su porasle. U Engleskoj (zemlji za koju imamo najiscrpnije podatke o
cijenama) životni troškovi u istom su razdoblju porasli sedam puta. To
i nije tako visoka stopa inflacije prema današnjim mjerilima (prosječna
je godišnja inflacija negdje oko 2%), no prema srednjovjekovnim mje-
rilima to je bilo povećanje revolucionarnih razmjera. U Španjolskoj je
izobilje srebra djelovalo i kao "prokletstvo resursa", poput obilja nafte
u Saudijskoj Arabiji, Iraku, Nigeriji, Rusiji i Venezueli u naše doba,
dokidajući sve poticaje koji vode prema djelotvornijim gospodarskim
aktivnostima, istodobno jačajući autokrate željne rente, a na račun za-
stupničkih skupština (u španjolskome slučaju Cortes). 17
Španjolci pritom nisu shvatili da vrijednost plemenitih metala nije
apsolutna. Novac vrijedi samo onoliko koliko vam je netko za njega pri-
pravan dati. Povećanje zaliha novca neće dovesti do bogaćenja društva,
iako će se možda obogatiti vlada koja ima monopol nad proizvodnjom
novca. Kad je sve ostalo nepromijenjeno, monetarna ekspanzija samo
će dovesti do povišenja cijena. Zapravo i nema drugog razloga, osim
povijesne igre slučaja, zbog kojeg se u zapadnjačkim glavama novac to-
liko dugo izjednačavao s metalom. U drevnoj Mezopotamiji, negdje od
prije pet tisuća godina, ljudi su se služili kružnim glinenim pločicama
za obilježavanje transakcija poljoprivrednim proizvodima poput ječma
ili vune, ili kovinama poput srebra. Prsteni, kockice ili listići srebra ned-
vojbeno su služili kao gotov novac (kao i žito), ali glinene pločice bile
su jednako važne, vjerojatno čak i važnije. Očuvan je velik dio takvih
pločica. Podsjećaju nas na činjenicu da čovjek u počecima bilježenja
svojih aktivnosti nije imao cilj pisati povijest, poeziju ili filozofiju, nego
su mu ciljevi bili poslovne prirode. 18 Danas nije moguće u ruku uzeti
neki takav drevni financijski instrument bez osjećaja strahopoštovanja.
Iako su izrađeni od obične zemlje, očuvali su se mnogo duže od srebr-
nih dolara iz kovnice u Potosíju. Jedna osobito dobro očuvana pločica,
iz razdoblja grada Sippara (današnji Tell Abu Habbah u Iraku) potje-
če iz doba vladavine kralja Ammi-ditane ( 1 6 8 3 . - 1 6 4 7 . g. pr. Kr.). Na
njoj stoji da donositelj u vrijeme žetve treba dobiti određenu količinu
žita. Druga pločica, nastala u doba njegova nasljednika, kralja Ammi-

31
 U S P O N NOVCA

Glinena pločica iz 2. tisućljeća pr. Kr., Mezopotamija. Gore je prednja, a na

sljedećoj stranici stražnja strana. Natpis govori da će Amil-mirra donositelju
pločice u doba žetve isplatiti 330 mjera ječma.

-saduque, nalaže primatelju da donositelju po završetku putovanja uru-

či određenu količinu srebra. 1 9
Imamo li dojam da nam je temeljna ideja poznata, razlog dijelom leži
i u činjenici da sličnu funkciju imaju i suvremene novčanice. Samo po-
gledajte one magične riječi na svakoj britanskoj novčanici: "Obvezujem
se da ću donositelju na zahtjev isplatiti iznos o d . . . " Novčanice (nastale
u Kini u 17. stoljeću) zapravo su komadići papira praktički bez ikakve
stvarne vrijednosti. Riječ je tek o ispisanome obećanju o isplati koje se
u biti ne razlikuje od glinenih babilonskih pločica nastalih prije četiri ti-
sućljeća. "U Boga se uzdamo", stoji na poleđini novčanice od deset ame-
ričkih dolara, ali kad primite takvu "banknotu" zapravo se uzdajete u
nasljednika osobe prikazane na licu novčanice (Aleksandra Hamiltona,

32
 SNOVI O BOGATSTVU

prvoga američkog ministra financija), a to je u vrijeme dok pišem ovaj

tekst igrom slučaja prethodnik Lloyda Blankfeina na mjestu izvršnog
direktora Goldman Sachsa, Henry M. Paulson, Jr. Kad Amerikanac robu
ili rad mijenja za šaku dolara, u biti vjeruje "Hanku" Paulsonu (kao i pr-
vom čovjeku američke središnje banke, Federal Reserve Systema, Benu
Bernankeu), držeći da neće ponoviti pogrešku Španjolaca i proizvesti
toliko novca da na koncu neće vrijediti mnogo više od papira na kojem
je otisnut.
Unatoč činjenici da se kupovna moć dolara u posljednjih pedeset go-
dina znatno smanjila, danas smo i dalje manje-više zadovoljni papirnim
novcem - a da i ne spominjemo kovanice koje se doslovce izrađuju od
metalnog otpada. Novac posve sigurno ne pohranjuje vrijednost. Što je
još nevjerojatnije, zadovoljni smo i novcem koji uopće ne vidimo. Danas
elektronski novac prelazi od našeg poslodavca na naš bankovni račun,
a s njega na račune trgovaca od kojih kupujemo a da se ni u jednom

33
 U S P O N NOVCA

trenutku fizički ne materijalizira. Upravo taj "virtualni" novac danas

dominira onim što ekonomisti nazivaju "ponudom novca". Gotovina u
rukama prosječnih Amerikanaca čini tek 11% monetarnog mjerila koje
nazivamo M2. Neopipljivost većeg dijela današnjeg novca možda je i
najbolji dokaz njegove stvarne prirode. Konkvistadori nisu shvaćali da
je novac stvar vjerovanja: vjere u osobu koja nam plaća, vjere u osobu
koja izdaje novac ili instituciju što isplaćuje iznose koje navedemo na
čekovima ili nalozima za prijenos. Novac nije metal. Novac je ispisano
povjerenje. I čini se da nije osobito važno gdje je ispisana poruka: na
srebru, glini, papiru ili na ekranu s tekućim kristalom. Sve može poslu-
žiti kao novac, od maldivskih školjaka do divovskih kamenih diskova
kojima se služe stanovnici tihooceanskog otočja Yap. 20 Danas, u ovo
elektroničko doba, čini se i da ništa može služiti kao novac.
Središnji odnos koji se kristalizira zahvaljujući novcu jest odnos po-
suditelja i posuđivača. Promotrimo još malo one mezopotamske gline-
ne pločice. Transakcije koje bilježe zapravo su otplate posuđene robe.
Pločice je očito izradio i zadržao posuditelj (najčešće ih je držao u zape-
čaćenoj glinenoj posudi) kako bi zabilježio iznos duga i datum isplate.
Sustav posudbe u drevnome je Babilonu očito bio vrlo razvijen. Dug je
bio prenosiv pa je stoga na pločici i moglo stajati "isplatiti donositelju",
umjesto da se korisnik imenuje. Glinene potvrde izdavale su se onima
koji bi u kraljevske palače ili hramove pohranili žito ili drugu robu.
Od dužnika se očekivalo da plaćaju kamate (sama je ideja vjerojatno
nastala prema prirodnome prirastu unutar stada stoke), po stopama
koje su u pojedinim slučajevima dosezale i 20 posto. Matematičke vjež-
be iz Hamurabijeva ( 1 7 9 2 . - 1 7 5 0 . pr. Kr.) doba ukazuju na to da se na
dugoročne zajmove možda zaračunavala i kamata na kamatu. No sve to
počivalo je na temeljima vjere u obećanje o otplati duga. (Nije nimalo
slučajno što je riječ "kredit" nastala od riječi credo, koja na latinskome
znači "vjerujem".) Dužnicima bi se povremeno otpisivali dugovi - što-
više, Hamurabijev zakonik propisuje oprost duga svake tri godine - no
to, kako se čini, nije onemogućilo privatnim i javnim vjerovnicima da
posluju uz razumno očekivanje povrata duga. 21 Dugoročni trendovi u
drevnoj Mezopotamiji vodili su do širenja privatnih oblika financiranja.
Negdje u 6. st. pr. Kr. obitelji poput babilonske obitelji Egibi postale
su moćnim zemljoposjednicima i kreditorima, s poslovnim interesima

34
 SNOVI O BOGATSTVU

čak i u dalekome Uruku, više od stotinu pedeset kilometara na jugu i u

Perziji na istoku. Tisuće očuvanih glinenih pločica iz tog razdoblja svje-
doče o broju ljudi koji su u određenim razdobljima nešto dugovali obi-
telji Egibi. Činjenica da se ta obitelj uspješno razvijala i bogatila tijekom
pet naraštaja govori nam da je uglavnom uspijevala naplatiti dugove.
Ipak ne bi bilo posve točno ustvrditi da je sustav kreditiranja nastao u
drevnoj Mezopotamiji. Većina posudbi u Babiloniji svodila se na obične
predujmove koje su isplaćivale kraljevske ili vjerske žitnice. Tada još nije
bilo kreditiranja u suvremenome smislu o kojem će biti riječi nešto ka-
snije u ovom poglavlju. Ipak, bio je to važan početak. Bez temelja posu-
đivanja, gospodarska povijest našeg svijeta gotovo se i ne bi pokrenula. A
bez sve šire mreže odnosa između davatelja i korisnika kredita današnje
bi se globalno gospodarstvo zaustavilo. Unatoč onoj glasovitoj pjesmi iz
mjuzikla Cabaret, novac ipak doslovce ne pokreće svijet. Ali tjera nevje-
rojatan broj ljudi, količine roba i usluga da putuju širom svijeta.
Vrlo je neobično koliko se kasno i sporo pojam kreditiranja ukori-
jenio upravo u onom dijelu svijeta u kojem je imao najspektakularniji
procvat.

Lihvari

Sjeverna je Italija početkom 13. stoljeća bila podijeljena na više među-

sobno zavađenih gradova-država. Među brojnim ostacima propaloga
Rimskog Carstva ondje je na životu još bio i rimski numerički sustav
(I, II, III, IV...), iznimno neprikladan za složene matematičke opera-
cije, a osobito za potrebe trgovine i općenito gospodarstva. To je bilo
najproblematičnije u Pisi, gdje su se trgovci morali nositi i sa sedam ra-
zličitih vrsta kovanica u optjecaju. S druge strane, gospodarski život na
Istoku - u abasidskom kalifatu ili Kini za dinastije Sung - bio je daleko
napredniji, baš kao što je to bio slučaj i u doba Karla Velikog. Europa
je do suvremenih financijskih sustava došla zahvaljujući preuzimanju
pojedinih elemenata iz inozemstva. Presudnu ulogu u tome odigrao je
mladi matematičar Leonardo iz Pise ili Fibonacci.
Kao sin carinika iz Pise koji je radio u današnjoj Bejaiji, u Alžiru,
mladi se Fibonacci posvetio, kako ju je nazivao, "indijskoj matemati-

35
 U S P O N NOVCA

ci", mješavini indijskih i arapskih spoznaja na području matematike.

Njegovo uvođenje tih zamisli dovest će do prave revolucije u europsko-
me načinu brojenja. Danas ga najviše pamtimo po Fibonaccijevu nizu
brojeva (0, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 2 1 . . . ) u kojem je svaki broj zbroj pret-
hodnih dvaju brojeva, a odnos između bilo kojeg broja i neposrednog
prethodnika da je "zlatni rez" (približno 1,618). Taj obrazac odražava
neka od svojstava koja se ponavljaju i u prirodi (primjer su i fraktalni
geometrijski obrasci paprati i morskih školjaka). * No Fibonaccijev niz
bio je tek jedan od brojnih istočnjačkih matematičkih pojmova koje je
on Europi predstavio u revolucionarnoj knjizi Liber Abaci, "Knjizi prora-
čuna", što ju je objavio 1 2 0 2 . godine. U njoj se čitatelj mogao upoznati
s objašnjenjima razlomaka, kao i s pojmom diskontne vrijednosti (aktu-
alne vrijednosti nekog budućeg prihoda). 2 2 Od svega je najvažnije bilo
to što je Fibonacci uveo hindusko-arapske brojke. Tako je Europi po-
dario ne samo decimalni sustav, zahvaljujući kojem su razni proračuni
daleko lakši nego kad se koriste rimske brojke. Usto je pokazao i kako
ga je moguće primijeniti na komercijalno knjigovodstvo, preračunava-
nje valuta i, što je bilo presudno, računanje kamata. Znakovito je da je
razumijevanje mnogih primjera u knjizi olakšano tako što je vrijednost
izražena robom poput kože, paprike, sira, ulja i začina. Namjera je bila
primijeniti matematiku na stjecanje zarade u novcu i, osobito, posuđi-
vanje novca. Jedan od karakterističnih primjera počinje ovako:

Jedan je čovjek u određenu trgovačku kuću pohranio 100 funta za četiri

denara kamata po funti mjesečno, a svake je godine uzimao isplatu od
30 funta. Potrebno je za svaku godinu uračunati smanjenje kapitala od
30 funta te zaradu na rečenih 30 funta. Traži se odgovor na pitanje ko-
liko će godina, mjeseci, dana i sati držati novac u toj kući...

Talijanska trgovačka središta, poput Fibonaccijeva rodnoga grada

Pise ili obližnje Firence, pokazala su se kao plodno tlo za takvo finan-
cijsko sjemenje. No zapravo je Venecija bila najizloženija istočnjačkim
utjecajima te je tako postala najvećim kreditnim laboratorijem u Europi.

* Fibonaccijev niz pojavljuje se i u Da Vincijevu kodu, u kojem ga je većina ljudi po svoj prilici i
upoznala. No taj se niz prvi put, pod nazivom mäträmeru (planina kadence), pojavio u radovima
drevnoga indijskog znanstvenika koji je pisao na sanskrtu, Pingale.

36
 S N O V I O BOGATSTVU

Nije nimalo slučajno što je najglasovitiji vjerovnik u povijesti zapadne

književnosti živio upravo u Mlecima. Njegova priča izvrsno rasvjetljuje
prepreke koje su stoljećima otežavale prijenos Fibonaccijevih teorija u
djelotvornu financijsku praksu. Prepreke nisu bile ni gospodarske ni
političke prirode. Radilo se o kulturnim razlikama.

Shakespeareova drama Mletački trgovac temelji se na priči iz talijanske

knjige pod naslovom Il Pecorone ("glupan"), zbirke priča i anegdota
koje je 1 3 7 8 . napisao Giovanni Fiorentino. Jedna priča govori o imuć-
noj ženi koja se udala za časnog mladića. Njezinu suprugu zatrebao je
novac, a njegov prijatelj, u velikoj želji da pomogne, obratio se lihva-
ru kako bi u prijateljevo ime posudio novac. Vjerovnik, poput Židova
Shylocka, kao jamstvo traži pola kilograma njegova mesa, koje će pri-
miti u slučaju da dužnik ne vrati novac. U Shakespeareovoj verziji ži-
dovski lihvar Shylock pristaje neuspješnom proscu Bassaniju pozajmiti
tri tisuće dukata, ali uz jamstva Bassaniova prijatelja, trgovca Antonija.
Prema Shylockovim riječima, Antonio je "dobar" čovjek - što ne znači
da je osobito častan i krjeposan, nego da ulijeva dovoljno povjerenja.
Shylock, međutim, ističe i da je pozajmljivanje novca trgovcima (kao
i njihovim prijateljima) riskantno. Antonijevo brodovlje raštrkano je
širom svijeta, jedan brod plovi za sjevernu Afriku, drugi u Indiju, treći
u Meksiko, četvrti u Englesku:

... njegov imetak je u pitanju: jedna mu karaka plovi u Tripolis, druga u

Indiju, saznao sam k tomu na Rialtu da mu je treća u Meksiku, a četvta
na putu za Englesku, i ostalu je robu rasuo po svijetu; ali lađe su samo
daske, mornari samo ljudi: ima kopnenih štakora i vodenih štakora, vo-
denih lupeža i kopnenih lupeža, mislim gusara, a zatim su tu opasnosti
od voda, vjetrova i stijena. *

Upravo zbog toga i svatko tko posuđuje novac trgovcima, pa ako

se radi već i samo o posudbi za trajanja prekooceanskog putovanja,
za to mora dobiti naknadu. Tu naknadu obično nazivamo kamatama:
iznosom koji se isplaćuje vjerovniku uz povrat pozajmljenog iznosa,
tj. glavnice. Prekomorske trgovine na kakvoj se temeljilo gospodarstvo

* Preveo Mate Maras (nap. prev.).

37
 U S P O N NOVCA

Venecije ne bi bilo da financijeri nisu dobivali određenu nagradu za

izlaganje opasnosti prilikom posuđivanja novca samo na temelju "da-
saka i ljudi".
No zašto je Shylock takav zlikovac i doslovce traži pola kilograma
ljudskog mesa - u biti Antonijevu smrt - ako ovaj ne podmiri ob-
veze? Odgovor, dakako, leži u činjenici da je Shylock jedan od broj-
nih posuđivača u povijesti koji su pripadali nekoj etničkoj manjini.
U Shakespeareovo vrijeme Židovi su u Veneciji davali komercijalne
kredite već gotovo stotinu godina. Poslovali su ispred zgrade koja se
nekoć zvala Banco Rosso, sjedili za stolovima - tavule - i na klupama
- banci. No Banco Rosso se nalazila u tijesnome getu dalje od središta
grada.
Postojao je dobar razlog zbog kojeg su mletački trgovci radi posudbe
novca morali odlaziti u židovski geto. Za kršćane je posudba novca uz
kamate bila grijeh. Lihvare, koji su posuđivali novac uz kamatu, Crkva
je ekskomunicirala na Trećem lateranskom koncilu 1179. godine. Na
Bečkom koncilu 1 3 1 1 . - 1 3 1 2 . odlučeno je da je hereza čak i tvrdnja
da zelenaštvo nije grijeh. Kršćanski posuđivači morali su dati naknadu
Crkvi prije nego što bi im Crkva omogućila pokop na posvećenome
tlu. Osobito su ih prezirali franjevački i dominikanski red, utemeljeni
1206., odnosno 1 2 1 6 . (neposredno nakon objave Fibonaccijeve knjige
Liber Abaci). Utjecaj tog tabua nikako ne treba podcijeniti, iako je u
Shakespeareovo doba već nedvojbeno bio oslabio. 2 3
U firentinskome Duomu (katedrali) nalazi se freska Domenica di
Michelina. Prikazuje velikoga firentinskog pjesnika Dantea Alighierija
koji u ruci drži svoju knjigu Božanska komedija. Kao što je Dante zami-
šljao u XVII. pjevanju svog remek-djela, poseban dio 7. kruga pakla bio
je rezerviran za lihvare:

Iz očiju im bije odraz bola,

a rukama se brane na sve strane
sad od tla vrućeg, sad od ognja gola.

Baš tako rade psi u ljetne dane,

kad buha, muha i obad ujeda,
pa se sad njuškom a sad šapom brane.

38
 SNOVI O BOGATSTVU

Promotrih lica mnogih iz tog reda,

što na njih pada oganj s bolju takom,
i ne znah nikog; al' vidjeh da sprijeda

o vratu visi jedna kesa svakom,

u raznoj boji, svaka s nekom slikom,
i na njoj regbi pasu pogled lakom.*

Ni Židovi nisu trebali posuđivati uz kamatu. No u starozavjetnoj

knjizi Ponovljenog zakona nalazila se zgodna "rupa u zakonu": "Od tu-
đinca možeš tražiti kamate, ali ih od svoga brata nemoj tražiti." Drugim
riječima, Židov smije posuditi kršćaninu, ali ne i Židovu. Cijena nepri-
državanja bilo je izopćenje iz društva.
Židovi su 1 4 9 2 . protjerani iz Španjolske. Uz mnogobrojne portu-
galske conversos, Židovi koji su 1 4 9 7 . ukazom bili prisiljeni prijeći na
kršćansku vjeru utočište su potražili u Osmanskome Carstvu. Djelujući
iz Konstantinopola i drugih osmanskih luka, uspostavili su poslovne
odnose s Venecijom. Prvi Židovi u Veneciji spominju se 1509., kad
su pripadnici tog naroda naseljeni u Mestreu potražili utočište zbog
rata Cambraiske lige. Gradske vlasti isprva nisu bile voljne prihvatiti
izbjeglice, ali ubrzo je postalo jasno da bi Židovi mogli postati kori-
snim izvorom novca i davateljima financijskih usluga, budući da im
je bilo moguće nametnuti porez i od njih posuđivati novac. 2 4 Godine
1516. mletačke su vlasti u gradu odredile posebno područje za Židove,
na mjestu stare ljevaonice željeza, a to mjesto postalo je poznato pod
nazivom ghetto nuovo (getto doslovce znači "lijevanje"). Ondje ih se tre-
balo zatvarati svake noći, kao i za kršćanskih blagdana. Oni koji bi se
u Veneciji zadržali više od dva tjedna trebali su na leđima nositi žuto
slovo O ili žutu (kasnije grimiznu) kapu ili turban. 2 5 Boravišna prava
bila su vremenski ograničena na temelju condotte (povelja) koje su se
obnavljale svakih pet godina. 2 6 Sličan sporazum postignut je 1 5 4 1 . s
dijelom Židova iz Rumunjske koji su dobili pravo naseljavanja u jednoj
drugoj enklavi, ghetto vecchio. Oko 1 5 9 0 . u Veneciji je živjelo približno
2 9 0 0 Židova. Zdanja u getu dosegla su i sedam etaža kako bi se stvorio
prostor za pridošlice.

* Preveo M. Kombol (nap. prev.).

39
 U S P O N NOVCA

Tijekom cijeloga 16. stoljeća položaj mletačkih Židova bio je uvjeto-

van i osjetljiv. Godine 1537., kad je izbio rat između Mletaka i Osmanskog
Carstva, mletački Senat odredio je zapljenu imovine "Turaka, Židova i
ostalih turskih podanika". Rat koji se vodio od 1570. do 1573. doveo
je do uhićenja svih Židova i zapljene njihove imovine, iako su po za-
ključenju mira oslobođeni, a vraćena im je i imovina. 27 Želeći izbjeći
ponavljanje sličnih iskustava, Židovi su od mletačkih vlasti zatražili da
im se omogući da u svakom budućem ratu budu slobodni. Na sreću, u
tome ih je zastupao Daniel Rodriga, židovski trgovac španjolskog po-
drijetla koji se iskazao kao vrlo vješt i djelotvoran pregovarač. Poveljom
koju je ishodio 1589. svim je Židovima pridan status mletačkih po-
danika, a omogućena im je i trgovina s Levantom — iznimno vrijedna
povlastica - kao i otvoreno prakticiranje vjere. Ipak, preostala su još
neka važna ograničenja. Nisu smjeli pristupati cehovima niti se baviti
maloprodajom pa su im tako preostale financijske usluge, dok su steče-
na prava bila podložna poništavanju uz rok najave od godinu i pol. Kao
građani, Židovi su tako stekli veće izglede za uspjeh nego Shylock pred
mletačkim sudovima. Primjerice, Leon Voltera tužio je 1623. Antonija
dalla Donnu, jamca viteza koji je od Voltere pozajmio određeni iznos,
a zatim nestao. No 1 6 3 6 . - 1 6 3 7 . opasnost od protjerivanja ponovno se
povećala zbog skandala s podmićivanjem sudaca u kojem su bili optu-
ženi i neki Židovi. 28

Iako je izmišljena, priča o Shylocku nije posve nestvarna u odnosu na

prilike koje su u to vrijeme vladale u Veneciji. Štoviše, Shakespeareova
drama vrlo točno ilustrira tri važne stvari u vezi s tadašnjim sustavom
pozajmljivanja novca: moć vjerovnika da zaračunavaju astronomske
kamate u vrijeme kad su kreditna tržišta još bila u povojima, važnost
sudova u rješavanju financijskih sporova bez pribjegavanja nasilju te,
iznad svega, ranjivost vjerovnika koji pripadaju manjinama u odnosu
na neprijateljski raspoložene dužnike koji pripadaju etničkoj većini.
Jer, dakako, Shylock na koncu ne postiže željeni cilj. Iako mu je sud
priznao pravo da traži naknadu - pola kilograma mesa - zakon mu je
istodobno zabranjivao da prolije Antonijevu krv. A budući da je bio
stranac, zakon je nalagao da mu se oduzmu i imovina i život jer je ko-
vao plan za smrt kršćanina. Izvukao se tek pristankom na krštenje. I svi
su lijepo nastavili sretno živjeti - svi osim Shylocka.

40
 SNOVI O BOGATSTVU

Mletački trgovac ukazuje na duboka pitanja u vezi s gospodarstvom,

ali i antisemitizmom. Zašto dužnici uvijek ne zanemaruju obvezu ot-
plate duga - osobito kad vjerovnici pripadaju nepopularnim etničkim
manjinama? Zašto "shyloci" svaki put ne izvuku kraći kraj?

Lihvari, zelenaši ili kamatari, poput sirotinje koju vrebaju, uvijek su

uz nas. Osobito dobro ide im, primjerice, u istočnoj Africi. Ali nema
potrebe istraživati svijet u razvoju da bismo shvatili način na koji
funkcioniraju primitivni mehanizmi posudbe novca. Prema izvještaju
Ministarstva gospodarstva iz 2 0 0 7 . , približno 165.000 domaćinstava
u Velikoj Britaniji koristi usluge protuzakonitih pozajmljivača novca,
pozajmljujući ukupno i do 40 milijuna funta godišnje, ali i otplaću-
jući triput više. Zanima li vas zašto su samostalni pozajmljivači goto-
vo uvijek nepopularni, bez obzira na etničku pripadnost, trebate samo
posjetiti moj rodni grad, Glasgow. U siromašnim stambenim četvrti-
ma u East Endu odavno cvjeta aktivnost zelenaša. U kvartovima poput
Shettlestona, gdje su živjeli moji djed i baka, na autobusnim postaja-
ma vidjet ćete sektaške grafite, a na prozorima stambenih zgrada uočit
ćete čelične kapke. Nekoć je gospodarski život Shettlestona počivao na
plaćama radnika zaposlenih u željezari Boyd. Sada počiva na socijal-
noj pomoći koja nezaposlenima dolazi na poštanske račune. Očekivani
životni vijek muškaraca u Shettlestonu danas je oko 64 godine, trina-
est manje od britanskog prosjeka, a na razini Pakistana, što znači da
novorođeni dječak najčešće neće doživjeti dob u kojoj bi mogao početi
primati državnu mirovinu.

Takvi siromašni dijelovi Glasgowa idealno su područje za zelenaše.

U četvrti Hillington, Gerard Law bio je dvadeset godina lihvar broj je-
dan. Kao ured služio mu je pub Argosy u Paisley Road Westu. Ondje
je provodio većinu radnih dana, iako uopće nije pio alkohol. Lawov je
sustav bio vrlo jednostavan. Mušterije bi mu uručivale socijalne knjižice
ili poštanske debitne kartice u zamjenu za zajam, čije je uvjete zapisivao
u svoju knjižicu. Kad bi čeku socijalne pomoći došlo vrijeme za naplatu,
Law bi dužniku vratio karticu i pričekao isplatu kamata. Knjižica u koju
je zapisivao dugovanja bila je nevjerojatno jednostavna: bila je to zbirka
transakcija u kojoj se istih dvadesetak-tridesetak imena i nadimaka u be-
skraj ponavlja uz različite iznose: "Bradati Al 15", Metla 100", "Bernadett

41
 U S P O N NOVCA

Uhićenje lihvara: Gerarda Lawa privode policajci iz glazgovskog

Odjela za protuzakonite novčane posudbe

150", "Mali Caffy 1 2 1 0 . " Uobičajena kamata koju je Law zaračunavao

klijentima iznosila je astronomskih 2 5 % tjedno. Bradati Al i njemu slični
obično su posuđivali po deset funta i tjedan dana kasnije vraćali 1 2 , 5 0
(glavnicu i kamate). No često se događalo da Lawovi klijenti nisu bili u
stanju na vrijeme otplatiti dug, što i ne iznenađuje j e r su neki ljudi u tom
kvartu prisiljeni živjeti od samo 5 , 9 0 funta na dan. Stoga bi posuđivali
j o š više. Ubrzo su mu neki od klijenata dugovali stotine, čak i tisuće
funta. Ni brzina kojom su upadali u zamku velikih dugova ne može nas
osobito iznenaditi. Dvadeset pet posto tjedno uz zaračunavanje kamata
na kamatu na godišnjoj razini iznosi više od 11 milijuna posto!
U dugoročnim okvirima, kamatne stope u Europi najčešće padaju.
Zašto onda neki Britanci i danas plaćaju osmeroznamenkaste kamate
na banalne pozajmice? Nema sumnje da čovjek mora biti lud ako na
vrijeme ne podmiruje takve obveze. Dio Lawovih mušterija uistinu je
bio mentalno hendikepiran. Ipak, očito je bilo i razloga zbog kojih su
i psihički zdravi klijenti imali dojam da ne bi bilo pametno zanemariti

42
 SNOVI O BOGATSTVU

preuzete obveze, koliko god cijena bila astronomski visoka. Kao što
je stajalo u izvještaju u dnevnome listu Scotsman: "Mnoge žrtve zbog
glasa koji ga je pratio užasavale su se mogućnosti da ne otplate dug" -
iako nema pouzdanih dokaza da je Law doista pribjegavao nasilju. 29 U
pozadini svakog zelenaša, kao što pokazuje i Shylockov slučaj, vreba i
neizravno izražena prijetnja.
Vrlo je lako lihvare osuditi kao nemoralne osobe, čak i kriminal-
ce. Gerard Law za svoje je aktivnosti kažnjen s deset mjeseci zatvora.
Ipak, trebali bismo pokušati shvatiti gospodarske uzroke njegovih po-
teza. Kao prvo, uspio je iskoristiti činjenicu da nijedna konvencionalna
financijska institucija ne bi odobrila kredit nezaposlenim stanovnici-
ma Shettlestona. Kao drugo, Law je morao biti pohlepan i nemilosr-
dan upravo zbog toga što je postojala velika vjerojatnost da njegova
klijentela uglavnom neće na vrijeme vraćati zajmove. Temeljna teškoća
u poslu lihvara sastoji se u činjenici da je cio opseg posla premalen i od-
više riskantan da bi omogućavao niže kamatne stope. No visoke kamate
toliko povećavaju izglede za kašnjenje otplate da je podmirenja dugo-
va moguće osigurati jedino zastrašivanjem. Kako su vjerovnici uopće
uspjeli nadvladati temeljnu dvojbu: kad bi bili odviše velikodušni, ne
bi ništa zaradili, a kad bi bili odviše tvrdokorni, poput Gerarda Lawa,
ljudi bi na koncu pozvali policiju?
Odgovor: Stvar su riješili širenjem - i jačanjem moći.

Pojava banaka

Shylock ni približno nije bio jedini kreditor koji je otkrio prirođene

slabosti položaja vjerovnika, osobito kad je riječ o strancu. Početkom
14. stoljeća, financijskim sektorom u Italiji dominirale su tri firentinske
obitelji: Bardi, Peruzzi i Acciaiuoli. Sve tri kuće propale su četrdesetih
godina 14. stoljeća jer dva glavna klijenta nisu podmirila dugove. Bila je
riječ o engleskome kralju Edvardu III. i napuljskome kralju Robertu. No
ako taj slučaj ukazuje na potencijalne slabosti vjerovnika, uspon obitelji
Medici ukazuje na suprotnu pojavu: njihovu potencijalnu moć.
Moguće je da nijedna druga obitelj na neko razdoblje nije ostavi-
la toliki trag kao što je obitelj Medici utjecala na renesansu. Dvojica

43
 U S P O N NOVCA

pripadnika obitelji postali su papama (Leon X. i Klement VII.), dvije

pripadnice postale su francuskim kraljicama (Katarina i Marija), trojica
su postali vojvodama (Firence, Nemoursa i Toskane). Posve prikladno,
povijest njhove obitelji napisao je upravo najveći teoretičar političke
moći, Niccolo Machiavelli. Potpomaganjem umjetnosti i znanosti po-
krili su gotovo cijeli spektar genijalnih pojedinaca, od Michelangela
do Galilea, dok blistavo graditeljsko naslijede koje su ostavili novim
naraštajima i dalje zadivljuje posjetitelje Firence. Pogledajte samo vilu
Cafaggiolo, samostan San Marco, baziliku San Lorenzo, kao i spektaku-
larne palače u kojima je sredinom 16. stoljeća živio vojvoda Cosimo de'
Medici: bivšu palaču Pitti, preuređeni Palazzo Vecchio i nova gradska
zdanja (Uffizi) s dvorištem koje se proteže do rijeke Arno. 30 No kako je
nastala sva ta raskoš? Odakle je potekao novac kojim su plaćena remek-
-djela poput sjajna Botticellijeva Rođenja Venere? Najkraći odgovor gla-
sio bi: pripadnici obitelji Medici trgovali su stranim valutama: pripadali
su udruzi Arte de Cambio ("mjenjački ceh"). Postali su poznati pod nazi-
vom bankari (banchieri) jer su, poput mletačkih Židova, posao obavljali
doslovce sjedeći na klupama za uličnim stolovima. Prva banka obitelji
Medici (iako se zapravo radilo o svojevrsnom štandu) nalazila se u bli-
zini palače Cavalcanti, na uglu današnje Via Porta Rossa i Via dell' Arte
della Lana, u blizini glavne firentinske tržnice vune.

Do devedesetih godina 14. stoljeća pripadnici obitelji Medici bili

su, s pravom se može reći, prije kriminalci nego bankari: mutni mali
klan, poznatiji po sitnom nasilju nego po velikim financijskim poslo-
vima. U razdoblju od 1343. do 1360. čak je petero pripadnika obitelji
Medici zbog teških zločina osuđeno na smrt. 31 A onda je na scenu stu-
pio Giovanni di Bicci de' Medici, koji je odlučio učiniti sve da poslovi
obitelji postanu zakoniti. Uspio je zahvaljujući velikom trudu, trezve-
nom životu i pomnoj proračunatosti.
Godine 1358. Giovanni je postao voditeljem rimske podružnice
banke koju je vodio njegov rođak Vieri di Cambio de' Medici, posudi-
telj novca iz Firence. Giovanni je u Rimu stekao ugled kao trgovac va-
lutama. Papinska vlast umnogome je bila idealan klijent, s obzirom na
broj različitih valuta koje su ulazile i izlazile iz vatikanskih riznica. Kao
što smo već navodili, u to doba među sustavima izdavanja kovanica
postojale su brojne razlike: neki su novčići bili od zlata, neki od srebra,

44
 SNOVI O BOGATSTVU

Bankar na svojoj klupi - Quentin Massys: Bankar (1514.)

neki od običnih kovina... pa je tako svaku trgovinsku transakciju ili

otplatu poreza na većim udaljenostima otežavala potreba za valutnom
konverzijom. No Giovanni je uvidio da ga u njegovoj rodnoj Firenci
očekuju j o š veće mogućnosti te se 1397. vratio u taj grad. U vrijeme
kad je 1 4 2 0 . posao prepustio najstarijem sinu Cosimu, bio je otvorio
podružnicu banke u Veneciji, ali i u Rimu. Kasnije su im pridodane po-
družnice u Ženevi, Pisi, Londonu i Avignonu. Giovanni je usto stekao
udjele i u dvjema firentinskim tvornicama za preradu vune.
Za rano poslovanje obitelji Medici osobitu važnost imale su mjenice
(cambium per literas), nastale u srednjem vijeku kao metoda financiranja
trgovine. 32 Ako je jedan trgovac drugome dugovao određeni iznos koji

45
 U S P O N NOVCA

mu nije mogao isplatiti u gotovini do zaključenja transakcije do kojeg

će proteći nekoliko mjeseci, vjerovnik bi uzeo dužnikovu mjenicu te je
iskoristio ili kao samostalno sredstvo plaćanja ili bi je po diskontnoj ci-
jeni zamijenio za gotov novac kod bankara koji je bio spreman odigrati
posredničku ulogu. I premda je Crkva osuđivala zaračunavanje kama-
ta kao lihvarstvo, vještome trgovcu ništa nije stajalo na putu ubiranja
zarade od takvih transakcija. Upravo je to bila bit osnovne djelatnosti
obitelji Medici. Čekovi nisu postojali, a upute su se davale usmenim
putem i upisivale u bankovne knjige. Nije bilo kamata, a ulagači su do-
bivali discrezione (u razmjeru s godišnjom zaradom tvrtke) kao naknadu
za izlaganje novca riziku. 33
Libro segreto - doslovce "tajna knjiga" * - Giovannija di Biccija de'
Medicija na fascinantan način rasvjetljava strelovit uspon cijele obite-
lji. 3 4 Dijelom je bila riječ tek o pomno vodenim knjigama. Dakako,
u njima je po današnjim mjerilima bilo netočnosti. Pripadnici obitelji
Medici nisu se sustavno služili metodom dvojnog knjigovodstva, iako
se ona u Genovi pojavila još četrdesetih godina 14. stoljeća. 35 Ipak,
današnjeg istraživača svakako će se dojmiti urednost i organiziranost
računa i knjiga obitelji Medici. U arhivima se nalazi i niz ranih bilanca
obitelji Medici, s osiguranim sredstvima i ulozima prikladno raspore-
đenima na jednoj strani (kao pasiva ili vostro), a zajmovima klijentima i
komercijalnim zapisima na drugoj (kao aktiva ili nostro). Obitelj Medici
nije otkrila navedene tehnike, ali ih je primijenila u razmjerima kakvi
dotada u Firenci nisu bili viđeni. No pravi ključ uspjeha obitelji Medici
nije u tolikoj mjeri bila veličina, koliko diversifikacija. I dok su tali-
janske banke do tada bile monolitne strukture koje je vrlo lako mogao
upropastiti već i jedan dužnik koji ne otplati dug, banka obitelji Medici
zapravo se sastojala od višestruko povezanih partnerskih odnosa, a sva-
ki od njih temeljio se na posebnom ugovoru koji se redovito mijenjao
pregovorima. Voditelji podružnica nisu bili tek zaposlenici, nego i niži
partneri koji su dobivali nagradu u obliku udjela u zaradi. Upravo je
zahvaljujući takvoj decentralizaciji banka obitelji Medici donosila toli-
ku zaradu. Uz kapital od oko 2 0 . 0 0 0 florina 1402. i najviše sedamnaest

* Izraz je označavao knjige u kojima su se bilježili prihodi i zarada, kao i konkretni dogovori ili
važni ugovori. Medici su osim njih još vodili i libro di entrata e uscita (knjigu prihoda i rashoda) i
libro dei debitori e creditori (knjigu dužnika i vjerovnika).

46
 SNOVI O BOGATSTVU

Detalj iz jedne poslovne knjige banke Medici

zaposlenika, banka je od 1397. do 1420. ostvarila zaradu od 1 5 1 . 8 2 0

florina - oko 6 3 2 6 florina godišnje, što je 3 2 % prinosa na uložena sred-
stva. Već je i sama rimska podružnica ubrzo počela ostvarivati prinos
viši od 30 posto. 3 6 Dokazi o djelotvornosti modela jasno se vide i u
firentinskim poreznim zapisima, među kojima se nalaze stranice i stra-
nice popisa imovine Giovannija di Biccija, ukupno vrijedne oko 9 1 . 0 0 0
florina. 37
Giovanni je 1429., na samrti, usrdno zamolio nasljednike da odr-
že njegove standarde poslovne pronicljivosti i spretnosti. Na njegovu
pogrebu okupila su se dvadeset šestorica muškaraca s prezimenom
Medici, a svi su odavali počast čovjeku koji je vlastitim sposobnostima i
zalaganjem postao capo della casa. U vrijeme kad je Pio II. 1458. postao
papom, Giovannijev sin Cosimo de' Medici u praksi je sam bio firen-
tinska država. Kao što je rekao i sam papa: "U njegovoj kući rješavaju
se politička pitanja. Na funkcije dolaze ljudi koje on odabere... On
odlučuje o ratu i miru i nadzire zakone... Kralj je po svemu osim po
imenu." Stranim se vladarima preporučivalo da se obraćaju izravno nje-
mu i da ne gube vrijeme s drugim Firentincima. Firentinski povjesničar
Francesco Guicciardini primijetio je: "Uživao je ugled kakav vjerojatno

47
 U S P O N NOVCA

nije imao nijedan obični građanin još od propasti Rima." Jedan od naj-
popularnijih Botticellijevih portreta - prikaz iznimno lijepog mladića
- zapravo je trebao poslužiti kao posveta preminulome bankaru. Lice
na medaljonu pripada Cosimu de' Mediciju, a uz njega se nalazi i natpis
pater patriae, tj. "otac domovine". U vrijeme kad je banku 1469. preu-
zeo Lorenzo Veličanstveni, Cosimov unuk, nekadašnja obitelj Soprano
pretvorila se u obitelj Corleone - pa i više od toga. I sve se i dalje teme-
ljilo na bankarskom poslovanju.
A upravo Botticcellijeva slika Poklonstvo kraljeva bolje od svega
odražava preoblikovanje financija koje su ostvarili pripadnici obitelji
Medici. Kad bolje promotrite lica, uvidjet ćete da su sva trojica mudraca
Medici: muškarac koji pere Isusova stopala stariji je Cosimo, a ispod
njega, malko udesno, nalaze se njegova dva sina, Piero (u crvenome) i
Giovanni (u bijelome). Na slici su i Lorenzo (u blijedoplavom ogrtaču)
te Giuliano, koji drži mač. Sliku je naručio čelnik Bankarskog ceha, že-
leći odati priznanje obitelji. Slika je stoga možda trebala ponijeti naslov
Poklonstvo obitelji Medici. Bankari koji su nekoć bili prokleti, sad su se
približili božanskom statusu.
Podvrgavanje firentinske republike moći samo jedne superbogate
bankarske obitelji neizbježno je izazivalo i protivljenje. Između listopa-
da 1433. i rujna 1434. Cosimo i mnogi od njegovih pristaša prognani
su iz Firence u Mletke. Godine 1478. Lorenzov brat Giuliano ubijen
je u okrutnome pokušaju obitelji Pazzi da okonča vladavinu obitelji
Medici. Sama je banka trpjela štetu jer se Lorenzo posvetio politici nau-
štrb posla. Voditelji podružnica poput Francesca Sassettija iz Avignona
i Tommasa Portinarija iz Bruggea stjecali su sve veću moć, a nadzor nad
njima više nije bio toliko strog. Banka je sve više ovisila o privlačenju
uloga, dok je zarada od trgovanja i stranih valuta postajala sve nepred-
vidljivijom. Dolazilo je do skupih pogrešaka, poput zajmova koje je po-
družnica u Bruggeu odobrila burgundskome vojvodi Karlu Smjelome ili
koje je londonska podružnica odobrila kralju Edvardu IV, a koji nikad
nisu u cijelosti otplaćeni. Kako bi se tvrtka održala na površini, Lorenzo
je bio prisiljen poharati javni Monte delle Dote (svojevrsni uzajamni
fond ulaganja kojem su ulagači pristupali kako bi kasnije lakše platili
kćerkin miraz). 38 Na koncu je obitelj 1494. prognana usred kaosa koji
je uslijedio zbog francuskog napada, dok je njezina cjelokupna imovina

48
 SNOVI O BOGATSTVU

zaplijenjena i likvidirana. Okrivljujući obitelj Medici za nesreću koja

je snašla grad, dominikanski svećenik Girolamo Savonarola predložio
je "lomaču taštine" koja će dovesti do pročišćenja, a na njegov poziv
svjetina je odgovorila ulaskom u palaču obitelji Medici i spaljivanjem
većeg dijela bankovne dokumentacije. (Crni tragovi paleža još se vide
na pojedinim očuvanim dokumentima.) Kao što je sam Lorenzo ustvr-
dio u pjesmi koju je skladao sedamdesetih godina 15. stoljeća: "Želiš li
biti sretan, budi sretan. / Što donosi sutra, nitko ne zna."
Ipak, kad je imućna firentinska elita uvidjela da bi vladavinu obitelji
Medici mogli zamijeniti raspaljivi Savonarola i plebejska svjetina, ubr-
zo se pojavilo svojevrsno žaljenje za danima te veličanstvene obitelji.
Godine 1537., kao sedamnaestogodišnjak, Cosimo de' Medici (Veliki)
pozvan je da se vrati u Firencu, a 1569. proglašen je toskanskim veli-
kim vojvodom. Vojvodska loza održala se više od dvije stotine godina,
do 1743. Palle (kuglice, pilule) slične novčićima na grbu obitelji Medici
služile su kao trajni podsjetnik na ishodište obiteljskog ugleda.

Iako su to pokušali i neki prije njih, članovi obitelji Medici bili su prvi
bankari koji su na temelju financijskog uspjeha došli do nasljednog
statusa i moći. U tome su uspjeli jer su naučili najvažniju lekciju: u
svijetu financija malo je rijetko i lijepo. Time što je njihova banka po-
stala većom i počela se baviti raznovrsnijim poslovima u odnosu na sve
dotadašnje financijske institucije, uspjeli su raspršiti rizik. A time što su
se uz posuđivanje novca počeli baviti i trgovinom valutama umanjili su
izloženost opasnosti od neplaćanja dugova.
Talijanski bankarski sustav postao je uzorom državama s europskog
sjevera koje će u nadolazećim stoljećima ostvariti najveće poslovne
uspjehe, a osobito Nizozemcima i Englezima, ali i Švedanima. Upravo
u Amsterdamu, Londonu i Stockholmu dogodio se novi presudni val
financijskih inovacija, jer su se ondje pojavile preteče današnjih središ-
njih banaka. U 17. stoljeću došlo je do utemeljenja triju izrazito no-
vih institucija koje su, svaka na svoj način, trebale služiti javnim, ali i
privatnim financijskim interesima. Amsterdamska (mjenjačka) banka
(Amsterdamsche Wisselbank) osnovana je 1609. radi rješavanja praktič-
nih problema koje je trgovcima donosilo korištenje više različitih valuta
u Ujedinjenim Pokrajinama, u kojima je djelovalo čak četrnaest različi-

49
 U S P O N NOVCA

tih kovnica, a i stranih je novčića bilo u velikim količinama. Omogućivši

trgovcima da otvore račune u standardiziranoj valuti, ta je banka prva
uvela sustav čekova i izravnog terećenja i transfera koje danas smatramo
posve prirodnima. To je omogućilo provođenje još većeg broja transak-
cija bez potrebe da se iznosi o kojima je bila riječ pojave i u stvarnome
obliku, tj. u kovanicama. Trgovci su mogli podmirivati međusobne ob-
veze jednostavnim nalogom: jedan bi se račun teretio za određeni iznos,
dok bi se drugome isti iznos dodao. 39 Ograničenja tog sustava sastojala
su se u jednostavnoj činjenici da je banka održavala približno 100-po-
stotni odnos između pologa i pričuve dragocjenih metala i kovanica. Još
1760., kad su ulozi bili tek nešto ispod 19 milijuna florina, rezerve u
metalu prelazile su vrijednost od 16 milijuna. Masovna povlačenja de-
pozita zbog eventualne panike tako su bila praktički nemoguća, budući
da je banka imala dovoljno gotovine isplatiti gotovo sve ulagače, da s
zbog ovog ili onog razloga, svi odlučili odjednom prenijeti depozite u
tekuća sredstva. Banka je zbog toga nesumnjivo bila sigurna, no upravo
zbog toga nije mogla ispunjavati ulogu koju danas smatramo temelj-
nom funkcijom banaka: generiranje kredita.
Ta je barijera srušena gotovo pedeset godina kasnije, kad je 1656. u
Stockholmu osnovana švedska Riksbank. Iako je obavljala istu funkci-
ju kao nizozemska Wisselbank, Riksbank je po zamisli osnivača trebala
biti i Lanebank, tj. uz omogućavanje komercijalnih plaćanja i posuđivati
novac. Posuđujući novac čiju protuvrijednost nije čuvala i u metalnome
obliku, prva je, moglo bi se reći, uvela praksu koju ćemo kasnije nazvati
sustavom obvezne pričuve, koristeći se činjenicom da je novac položen
u banci moguće uz zaradu posuditi klijentima. A budući da su izgledi
za to da ulagači zatraže masovnu isplatu svojih uloga bili minimalni,
u svakom je trenutku u banci trebalo čuvati tek dio njihova novca.
Pasivom banke tako su postali depoziti (na koje je plaćala kamate),
kao i pričuve (na koje nije mogla skupljati kamate). Aktivom su postali
zajmovi (na koje je mogla dobivati kamate).
Do treće velike inovacije u 17. stoljeću došlo je u Londonu, osni-
vanjem središnje banke - bilo je to 1694., a ustanova je ponijela naziv
Bank of England. Utemeljena je ponajprije kako bi Vladi pomogla s
financiranjem rata (pretvaranjem dijela državnog duga u dioničarske
udjele u banci) i upravo zbog toga imala je više jedinstvenih povlastica.

50
 SNOVI O BOGATSTVU

Od 1709. bila je jedina banka koja je smjela djelovati kao dioničko

društvo (v. 3. poglavlje), a od 1742. stekla je djelomični monopol na
izdavanje banknota, osobitog oblika zadužnice bez kamata, namijenje-
nog obavljanju plaćanja bez potrebe da obje strane u transakciji imaju
otvorene račune.
Kako bi lakše shvatili snagu i utjecaj spomenutih inovacija, studen-
ti prve godine poslijediplomskog poslovnog studija na visokoškolskoj
ustanovi Harvard Business School igraju pojednostavljenu financijsku
igru. Zamišljena središnja banka prvo u ime Vlade plaća profesoru 100
dolara za njegove ne osobito unosne savjetničke usluge. Profesor nov-
čanice odnosi u banku koju u igri vodi jedan od studenata te ih ondje
polaže na račun i za to dobiva potvrdu. Pretpostavimo li, radi jedno-
stavnosti, da ta banka radi s 10% pričuva (tj. da želi održavati odnos
pričuva i pasive na 10 posto), 10 dolara položit će u središnju banku, a
preostalih 90 posuditi nekome od klijenata. Dok ne odluči što će učiniti
s tim zajmom, klijent će novac položiti u neku drugu banku. Ta banka
također drži pričuve na 10%, pa će u središnju banku položiti 9 dolara,
dok će preostali iznos od 81 dolara posuditi nekom drugom klijentu.
Nakon još nekoliko takvih "krugova", profesor će studente zamoliti da
izračunaju povećanje novčane mase. Na taj način studentima će lak-
še objasniti dvije temeljne definicije suvremene monetarne teorije: M0
(poznat i kao monetarna osnova ili primarni novac), tj. vrijednost koja
odgovara ukupnoj pasivi središnje banke, odnosno gotovini, i rezer-
vama banaka iz privatnog sektora pohranjenima u središnjoj banci, te
M1 (poznat i kao novčana masa), koji odgovara gotovini u optjecaju uz
dodatak potražnje ili uloga "po viđenju". U trenutku kada je novac već
položen u tri različite studentske "banke", M0 iznosi 100 dolara, ali je
M1 već 2 7 1 dolara ( 1 0 0 + 90 + 81), čime se lijepo, iako silno pojedno-
stavljeno, pokazuje kako suvremene metode sustava obvezne pričuve
omogućuju stvaranje kredita, pa tako i novca.

Profesor će nakon toga iznenaditi prvog studenta zahtjevom za

isplatu onih 100 dolara. Student se mora osloniti na pričuve i opozvati
posudbu koju je dao drugom studentu, time pokrećući domino-efekt
zbog čega će se M1 smanjiti jednako brzo kao što se povećao. To po-
kazuje opasnosti masovnog podizanja depozita. A budući da je prva
banka imala samo jednog ulagača, njegov zahtjev za podizanjem depo-

51
 U S P O N NOVCA

žita po vrijednosti je deset puta nadmašio pričuve banke. Preživljavanje

prvog bankara očito ovisi o njegovoj mogućnosti da zatraži otplatu za-
jma izdanog klijentu, koji pak mora povući cio ulog iz druge banke i
tako dalje. Pri odobravanju zajmova, bankari su trebali bolje razmišljati
o tome koliko će im jednostavno ili teško biti povratiti novac - u biti se
radi o pitanju likvidnosti zajma.
Ovdje moramo priznati da su definicije novčane mase pomalo nasu-
mične. U nekim slučajevima M1 u ukupnom zbroju obuhvaća i putne
čekove. M2 pridodaje i štedne račune, depozitne račune novčanih tržišta
i potvrde o depozitima. M3 obuhvaća još šire područje pa masi pribra-
ja i depozite u eurodolarima na inozemnim tržištima, kao i sporazume
o otkupu između banaka i drugih financijskih posrednika. Ovdje nas
ne trebaju ograničavati tehničke pojedinosti, nego je važno shvatiti da
se širenjem, u zapadnome svijetu, a) bezgotovinskih unutarbankovnih
i međubankovnih transakcija, b) politike sustava obveznih pričuva i c)
monopola središnjih banaka na izdavanje novčanica, i sama priroda nov-
ca promijenila na duboko i dalekosežno važan način. Novac se više ne
shvaća kao u doba španjolskih osvajanja u 16. stoljeću kao dragocjena
kovina iskopana iz zemlje, rastaljena i oblikovana u novčiće. Novac je
postao ukupnim zbrojem konkretne pasive (depozita i pričuva) banaka.
Kredit je, kratko i jasno, sva bankovna aktiva (zajmovi). Dio tog nov-
ca može se i dalje dijelom sastojati od dragocjenog metala, iako se sve
veći dio takvog novca drži u trezorima središnje banke. No većinu čine
novčanice i zamjenski novčići (od manje vrijednog metala) koji su pri-
znati kao zakonito sredstvo plaćanja zajedno s nevidljivim novcem koji
postoji samo na izvještajima o depozitima i stanju računa. Financijske
inovacije od nepokretnog su srebra iz Potosíja stvorile osnovu za suvre-
meni monetarni sustav, pri čemu odnose između vjerovnika i dužnika
dogovaraju ili u njima "posreduju" sve brojnije ustanove koje nazivamo
bankama. Temeljnom funkcijom tih institucija u međuvremenu je po-
stalo prikupljanje informacija i upravljanje rizikom. Izvor njihove zarade
leži u maksimalnom povećanju razlike između troškova njihove pasive i
zarade od aktive, bez umanjivanja pričuve u mjeri u kojoj bi banka došla
u opasnost u slučaju istodobnog podizanja uloga - krize povjerenja u
sposobnost banke da zadovolji zahtjeve ulagača, koja dovodi do neumje-
renog podizanja i u konačnici do bankrota: doslovnog nestajanja banke.

52
 SNOVI O BOGATSTVU

Vrlo je znakovito što je jedna zemlja, čak i kad su talijanske bankarske

tehnike doživljavale poboljšanja u financijskim središtima na sjeveru
Europe, neočekivano zaostajala na tom području. Opterećena proklet-
stvom viška dragocjenog metala, moćna Španjolska nije razvila profinje-
ni bankarski sustav te se za kratkoročne pozajmice u gotovini oslanjala
na trgovce iz Antwerpena, jamčeći isporuku srebra. Predodžba o tome
da je novac zapravo znak kreditne sposobnosti, a ne metal, nikad se nije
posve ukorijenila u Madridu. Štoviše, španjolska je kruna između 1557.
i 1696. posve ili djelomično obustavila otplate dugova čak četrnaest
puta. Uz takvu dužničku povijest, ni sve srebro Potosíja Španjolskoj
nije moglo donijeti status pouzdanog dužnika. U suvremenome svijetu,
moć prelazi na stranu bankara, a ne onih koji su bankrotirali.

Razvoj bankarstva

Povjesničari financija ne slažu se u vezi s time u kojoj je mjeri razvoj

bankarstva nakon 17. stoljeća zaslužan za ubrzanje gospodarskog rasta
do kojeg je u Velikoj Britaniji došlo koncem 18. stoljeća i koji se ka-
snije proširio na zapadnu Europu i veće europske kolonije u Sjevernoj
Americi i Australaziji. 40 Nedvojbeno nema sumnje da je financijska re-
volucija prethodila industrijskoj. Istina, presudni pomaci u proizvodnji
tekstila i željeza, koji su predvodili industrijsku revoluciju, nisu se u
većoj mjeri oslanjali na banke kao izvore financiranja. 41 No banke su
na europskome kontinentu odigrale veću ulogu u industrijalizaciji nego
što je to bio slučaj u Engleskoj. Možda je čak i nepotrebno i uzaludno
tražiti jednostavnu uzročno-posljedičnu vezu (jesu li razvijenije finan-
cijske institucije dovele do rasta ili je rast doveo do financijskog razvo-
ja). Čini se posve mogućim da su ta dva procesa bila međuovisna i da su
se međusobno jačali. I jedan i drugi usto su iskazali izrazito evolucijske
odlike, uz stalne mutacije (tehničke inovacije), specijaciju (nastanak
novih vrsta tvrtki) i tzv. isprekidanu ravnotežu (povremene krize koje
određuju koje će se tvrtke održati, a koje će nestati).
Prema riječima Adama Smitha: "Razumno vođenje banaka, uvođe-
njem papira umjesto velikog dijela... zlata i srebra... osigurava... svo-
jevrsnu željezničku prugu u zraku." Tijekom stotinu godina nakon što

53
 U S P O N NOVCA

je objavio Bogatstvo naroda ( 1 7 7 6 . ) došlo je do prave eksplozije finan-

cijskih inovacija i pojave velikog broja različitih vrsta banaka u Europi
i Sjevernoj Americi. Među prvima su nastale banke za unovčavanje
mjenica, koje su pomagale u financiranju unutarnje i vanjske trgovine
unovčavanjem (uz smanjenu vrijednost) mjenica koje su razmjenjivali
trgovci. Već u Smithovo doba London je bio sjedište iznimno uspješnih
poslovnih organizacija poput Baringsa, tvrtke koja se specijalizirala za
bankarske usluge u transatlantskoj trgovini (kako se počela nazivati ta
vrsta poslovne djelatnosti). Zbog regulatornih odredaba, engleske ban-
ke u tom razdoblju bile su gotovo odreda privatna dionička društva.
Dio njih specijalizirao se za poslovanje u Cityju, londonskoj četvrti koja
je već stoljećima bila sjedište financiranja trgovine i, općenito, gospo-
darstva, dok su se druge specijalizirale za poslove povezane sa zemljo-
posjedničkom elitom. Potonje su bile tzv. "seoske banke", čija je sudbi-
na bila tijesno povezana sa sudbinom britanskog poljodjelstva.
Presudna razlika između prirodne i financijske evolucije leži u ulo-
zi onoga što bismo mogli nazvati "inteligentnim naumom" - iako su
u ovom slučaju regulatori nedvojbeno ljudi, a ne božanstva. Malo-
pomalo, zahvaljujući dugotrajnome procesu pokušaja i pogrešaka, sre-
dišnja engleska banka razvila je javne funkcije, u zamjenu za potvrdu
monopola na izdavanje novčanica stečenu 1826., otvarajući podružnice
u provincijskim središtima i postupno od seoskih banaka preuzimajući
posao izdavanja novčanica. * Osim toga, Bank of England počela je sve
više igrati ključnu ulogu u međubankovnim transakcijama. Sve više i
više, postupak odobravanja iznosa koje su banke međusobno dugovale
išao je preko ureda Bank of Englanda u ulici Threadneedle. Kad su
1833. napokon ukinuti zakoni o lihvarstvu koji su ograničavali diskon-
tnu stopu na komercijalne zapise, banci se otvorila mogućnost da u ci-
jelosti koristi velike prednosti najveće banke u Cityju. Diskontna stopa
središnje banke sve se više počela smatrati minimalnom kratkoročnom
kamatnom stopom na tzv. novčanom tržištu (za kratkoročne kredite,
uglavnom diskontiranjem komercijalnih zapisa).
Još četrdeset godina neriješenim je ostalo pitanje kakav bi trebao
biti odnos između pričuva središnje banke i novčanica u optjecaju.

* Monopol je službeno obuhvaćao tek krug oko Londona promjera 105 kilometara, a kao i u 18.
stoljeću, privatnim bankama nije bilo zabranjeno izdavati novčanice.

54
 SNOVI O BOGATSTVU

Četrdesetih godina 19. stoljeća guverner J. Horsley Palmer držao je da

pričuve u biti trebaju određivati volumen diskontiranja, pod uvjetom
da jednu trećinu čine zlatne kovanice ili plemenite kovine. Tadašnji pre-
mijer, sir Robert Peel, na to je gledao sa sumnjom, uvjeren da tako može
doći do stvaranja viška novčanica i inflacije. Peel je 1844. Zakonom o
bankama podijelio središnju banku na dva dijela: bankovni odjel, koji
će nastaviti obavljati komercijalne poslove, te izdavački odjel, s 14 mi-
lijuna funta vrijednosnica i nenavedenom količinom kovanog novca i
plemenitog metala koji će fluktuirati ovisno o trgovinskoj bilanci Velike
Britanije i ostatka svijeta. Izdavanje tzv. fiducijarnih novčanica nije
smjelo prijeći ukupnu vrijednost vrijednosnica i zlata. No, višekratne
krize (1847., 1857. i 1866.) jasno su pokazale da je riječ o neumjere-
no snažnim ograničenjima. U svakom od spomenutih slučajeva bilo je
nužno privremeno prekinuti primjenu zakona, kako bi se spriječio pot-
puni slom likvidnosti. * Tek nakon posljednje od spomenuutih kriza,
kada je došlo do spektakularnog podizanja uloga koje je uništilo banku
Overend Gurney, urednik The Economista Walter Bagehot preformuli-
rao je pravu ulogu središnje banke u krizi kao "pružatelja posljednjeg
utočišta", zajmodavca u krajnjoj nuždi, iako uz vrlo visoku stopu, radi
borbe protiv krize likvidnosti. 42
Valja naglasiti da Bagehot nije u cijelosti riješio viktorijanske mo-
netarne probleme. Kao ni drugi najugledniji ekonomski teoretičari 19.
stoljeća, nije bio u stanju uspješno se oduprijeti svetom načelu, koje
je postavio sir Isaac Newton dok je bio upravitelj Kovnice, a koje je
nalagalo da funtu sterlinga treba biti moguće pretvoriti u fiksnu i ne-
promjenjivu količinu zlata po tečaju od 3 funte, 17 šilinga i 10,5 pe-
nija za uncu (28,35 g) zlata. Kad čitate tadašnje rasprave o zlatu kao
monetarnom standardu uviđate kako su viktorijanci umnogome bili
opčinjeni plemenitim metalom, gotovo podjednako kao i konkvista-
dori tristo godina prije. "I sama je plemenita kovina novac", ustvrdio
je jedan uglednik iz Cityja, barun Overstone. "Novčanice su novac jer
predstavljaju metalni novac. U protivnom su lažne i nezakonito se pred-

* Do nelikvidnosti dolazi kad tvrtka ne može prodati dovoljan dio imovine da pokrije dugove.
Tvrtka tada ima dovoljno imovine, ali je ne može unovčiti, jer nema dovoljno potencijalnih kupa-
ca. Do nesolventnosti dolazi kad vrijednost dugovanja očito prelazi vrijednost imovine. Razliku je
teže odrediti nego što se neki put misli. Tvrtka koju je zahvatila kriza likvidnosti možda će i moći
prodati imovinu, ali tek po cijeni koja zapravo znači nesolventnost.

55
 U S P O N NOVCA

stavljaju. Jedan ulagač može dobiti metal, ali svi ne mogu, pa depoziti
stoga nisu novac." 4 3 Da su se pridržavali tog načela i da je dotok novca
u britanskome gospodarstvu uistinu ovisio o količini zlatnih novčića i
plemenitih metala u trezorima središnje banke, rast gospodarstva bio bi
gotovo posve onemogućen, čak i uračunamo li učinak novootkrivenosti
zlata u 19. stoljeću. Bank of England imala je toliko restriktivnu politi-
ku izdavanja novčanica da su pričuve plemenitih kovina od sredine de-
vedesetih godina 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata čak nadmašivale
vrijednost novčanica u optjecaju. Tek s pojavom brojnih i različitih vr-
sta banaka, a osobito onih koje su primale depozite, omogućena je mo-
netarna ekspanzija. Nakon 1858. ukinuta su ograničenja za osnivanje
banaka u obliku dioničkih društava, što je otvorilo put pojavi više veli-
kih komercijalnih banaka: London & Westminster (utemeljena 1833.),
National Provincial (1834.), Birmingham & Midland (1836.), Lloyds
( 1 8 8 4 . ) i Barclays (1896.). Banke posvećene industrijskim ulaganjima
poput onih kakve su se pojavile u Belgiji (Société Générale), Francuskoj
(Crédit Mobilier) i Njemačkoj (Darmstädter) u Velikoj Britaniji imale su
manje uspjeha nakon potopa Overend Gurneyja. Banke zapravo nisu
imale silnu potrebu kupovati velike pakete dionica industrijskih tvrtki,
nego su to trebale činiti ustanove koje će privući štediše i njihove uloge,
stvarajući time sve širu osnovu za nove bankovne posudbe na suprotnoj
strani bilančne evidencije.

Pritom su osobito važnu ulogu igrale nove štedionice koje su se po-

čele masovno pojavljivati na prijelazu stoljeća. Godine 1913. na šted-
nim računima u Velikoj Britaniji bilo je 2 5 6 milijuna funta, a to je bila
približno četvrtina svih uloga u državi. Imovina njemačkih štedionica
bila je više od dva i pol puta veća od imovine poznatijih "velikih banaka"
poput Darmstãdtera, Deutschea, Dresdnera i Disconto-gesellschafta. I
uza sve navedeno, uoči izbijanja Prvoga svjetskog rata, ulozi stanovniš-
tva u svim britanskim bankama iznosili su gotovo 1,2 milijarde funta, u
usporedbi s ukupnom vrijednošću novčanica u optjecaju od samo 4 5 , 5
milijuna. Novac je tada bio ponajprije u bankama, daleko od očiju, iako
nipošto i daleko od srca i misli.
Iako je bilo i razlika, većina naprednih gospodarstava u biti se povela
za Velikom Britanijom kad je bila riječ o regulaciji preko monopolistič-
ke središnje banke koja djeluje na temelju zlatnog standarda i koncen-

56
 SNOVI O BOGATSTVU

traciji primanja depozita u razmjerno malobrojnim velikim ustanova-

ma. Banque de France osnovana je 1800., njemačka Reichsbank 1875.,
japanska središnja banka 1882., a švicarska Narodna banka 1907. I u
Velikoj Britaniji i na europskome kontinentu jasno su se uočavale sklo-
nosti koncentriranju, o čemu svjedoči i smanjenje broja seoskih banaka
od 755 na vrhuncu 1809. godine na samo 17 godine 1913.
Razvoj financijskog sustava u SAD-u bio je posve drukčiji. Zako-
nodavci nikako nisu bili skloni odviše moćnim financijerima pa tako
dva puta nije uspio pokušaj stvaranja začetka središnje banke (prva i
druga Bank of the United States). Tako je zakon o središnjoj financij-
skoj ustanovi, Federal Reserve System, izglasan tek 1913. godine. Sve
do tada SAD je provodio svojevrsni pokus s posve slobodnim bankar-
skim ustanovama. Zakon o narodnoj banci iz 1864. bitno je umanjio
prepreke za stvaranje banke u privatnom vlasništvu, a zahtjevi po pi-
tanju kapitala za europska su mjerila bili niski. Istodobno su postojale
prepreke za stvaranje banaka koje bi djelovale i izvan granica saveznih
država. Zbog tih razloga, koncem 19. i početkom 20. stoljeća došlo je
do velikog porasta broja nacionalnih banaka i banaka s poveljom poje-
dinih saveznih država, s manje od 12.000 1899. na više od 3 0 . 0 0 0 na
vrhuncu zabilježenom 1922. godine. Velik broj nedovoljno kapitalizi-
ranih banaka bio je recept za financijsku nestabilnost, a panika je bila
redovita pojava u američkom gospodarskom životu - pri čemu je naj-
spektakularnija bila Velika kriza, kad je monetarna vlast, u funkciji tek
malo više od petnaest godina, samo otežala, umjesto da olakša veliku
bankarsku krizu. Uvođenje osiguranja depozita 1933. u velikoj je mjeri
umanjila izloženost američkih banaka slučajevima paničnog podizanja
depozita. No bankarski je sektor bio izrazito fragmentiran sve do 1976.,
kad je Maine prvi od saveznih država omogućio da se bankarska djelat-
nost obavlja i preko unutarnjih granica. Tek 1993., nakon krize štedi-
onica (v. 5. poglavlje), broj nacionalnih banaka spustio se ispod 3 6 0 0
prvi put nakon gotovo stotinu godina.

Godine 1924. John Maynard Keynes u glasovitoj je izjavi odbacio zlat-

ni standard kao "ostatak iz barbarskih vremena". No do oslobađanja
novca u bankama od okova plemenitog metala nije došlo preko noći.
Zlatni standard svakako je imao i određene prednosti. Stabilnost tečaja

57
 U S P O N NOVCA

omogućavala je predvidljive cijene u trgovinskoj razmjeni i smanjene

troškove transakcija, dok je dugoročna stabilnost cijena služila kao si-
dro inflatornih očekivanja. Moguće je da je vezanost za zlato umanjila
i cijenu posuđivanja, jer je vlade tjerala da vode razumnu fiskalnu i
monetarnu politiku. Problem s vezanjem valute za standard koji počiva
samo na jednoj vrsti robe, pa i vezanjem valute za drugu valutu, sastoji
se u tome što su oni koji odlučuju o općoj politici potom prisiljeni birati
između slobodnog kretanja kapitala i neovisne nacionalne monetarne
politike. Jedno s drugim jednostavno ne ide. Vezivanje valute može
značiti veću nestabilnost kratkoročnih kamatnih stopa, budući da će
središnja banka nastojati održavati stabilnu cijenu novca u odnosu na
ono za što je valuta vezana. Može značiti i deflaciju, ako je ponuda ono-
ga za što je valuta vezana ograničena (kao što je bio slučaj s ponudom
zlata u odnosu na potražnju tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina
19. stoljeća). Na taj način moguće je i prenositi financijsku krizu (kao
tijekom cijeloga razdoblja obnove zlatnog standarda nakon 1929. go-
dine). S druge strane, novčani sustav koji se prije svega temelji na ban-
kovnim polozima i plivajućem tečaju nema takvih ograničenja. Zlatni
je standard već dugo odumirao, ali za njim su žalili tek rijetki kad je
15. kolovoza 1971. uklonjen i posljednji praktični ostatak tog sustava,
tj. kad je predsjednik Richard Nixon zatvorio tzv. zlatni "prozor" kroz
koji je, u određenim ograničenim uvjetima, i dalje bilo moguće dolare
zamijeniti za zlato. Od tog dana više nije bilo višestoljetne povezanosti
novca i plemenitih kovina.

Nacija u stečaju

Grad Memphis, u saveznoj državi Tennessee, poznat je po Elvisovim

cipelama od plavog antilopa, roštilju i bankrotu. Zanima li vas kako
se današnji bankari - nasljednici obitelji Medici - nose s problemom
kreditnog rizika koji stvaraju nepouzdani dužnici, svakako trebate doći
u Memphis.
Sjedinjene Države svake godine u prosjeku bilježe između milijun
i dva milijuna slučajeva bankrota, a gotovo redovito riječ je o pojedin-
cima kojima je draže tako propasti nego podmiriti nepodmirive obve-

58
 SNOVI O BOGATSTVU

ze. Nevjerojatno velik broj takvih slučajeva bilježi se u Tennesseeju.

Najneobičnije je to što se čini da je cijeli postupak razmjerno bezbolan
- osobito u usporedbi s onim što se u takvim slučajevima u 16. stoljeću
događalo u Veneciji ili, kad smo već kod toga, dijelovima današnjeg
Glasgowa. Većina dužnika koja zapadne u teškoće u Memphisu može
izbjeći otplatu ili barem smanjiti dugovanja bez ikakvih posljedica po
ugled i sve preživjeti bez fizičkih posljedica. Jedna od najvećih zago-
netaka pritom je činjenica da najuspješnije kapitalističko gospodarstvo
na svijetu, kako se čini, počiva na temeljima više nego jednostavnoga
ekonomskog neuspjeha.
Kad sam početkom ljeta 2 0 0 7 . prvi put posjetio Memphis, zatekla
me sveprisutnost i dostupnost i jednostavnih kredita i jednostavnog
bankrota. Trebalo je samo prošetati nekom od tipičnih ulica u blizini
gradskog središta. U jednoj takvoj ulici prvo sam naišao na trgovačke
centre i restorane s brzom hranom. Upravo na takvim mjestima stanov-
nici Tennesseeja troše velik dio prihoda. Već u sljedećem lokalu po-
slovao je "porezni savjetnik", pripravan onima kojima nedostaje novca
pomoći da steknu porezne olakšice namijenjene onima s niskim priho-
dima. Vidio sam lokal u kojem su se nudili krediti kod kojih kao jam-
stvo služi korisnikov automobil, kraj njega tvrtku specijaliziranu za se-
kundarne kredite s jamstvom, kao i mjenjačnicu čekova koja nudi pre-
dujam na ime plaće (uz kamatu od dvjesto posto), a da i ne spominjem
zalagaonicu veličine omanje robne kuće. Smješten pri ruci onima koji
su već založili svu imovinu nalazi se centar za unajmljivanje koji nudi
jeftini namještaj i televizore. A što je kraj njega? Centar za prikupljanje
krvne plazme, koji davatelju nudi 55 dolara po dozi krvi. Suvremeni
Memphis daje posve novu dimenziju riječi "krvoločan". Od doze krvi
vjerojatno se nije tako teško odvojiti kao od pola kilograma mesa, no
temeljna je zamisao u biti jednaka, što promatrača mora uzbuniti.
Ipak, posljedice nepodmirivanja dugova u Memphisu daleko su ma-
nje ozbiljne od smrtne opasnosti koja je Antoniju prijetila u Veneciji.
Nakon centra za prikupljanje krvne plazme, sljedeća mi je postaja bio
ured Georgea Stevensona, jednog od odvjetnika koji žive od pomaganja
onima koji prijavljuju bankrot pri Stečajnom sudu Zapadnog distrik-
ta Tennesseeja. U vrijeme mog boravka ondje, broj slučajeva bankrota
samo na području Memphisa te je godine dosegao 10.000 pa se nisam

59
 U S P O N NOVCA

iznenadio kad sam uvidio da na sudu vlada gužva. Po svemu sudeći,

sustav radi vrlo djelotvorno. Jedan po jedan, pojedinci ili bračni parovi
koji su upali u nesolventnost sjedaju s odvjetnikom koji u njihovo ime
vodi pregovore s vjerovnicima. Postoji i poseban red za brze slučajeve -
iako se u prosjeku provodi tek šezdeset posto predloženih bankrota (tj.
u 6 0 % slučajeva dolazi do sporazuma s vjerovnicima).
Mogućnost izvlačenja iz neodrživih dugovanja i prilika za posve
novi početak jedan je od jedinstvenih hirova američkog kapitalizma.
Početkom 19. stoljeća, u vrijeme kad su engleski dužnici mogli dobiti i
više godina zatvora, u Sjedinjenim Državama nije bilo dužničkih zatvo-
ra. Od 1898. svaki Amerikanac ima pravo prijaviti se za VII. poglavlje
(likvidaciju) ili XIII. poglavlje (dobrovoljnu osobnu reorganizaciju). I
bogati i siromašni građani bankrot, kako se čini, smatraju "neotuđivim
pravom" gotovo na razini "života, slobode i potrage za srećom". Prema
toj teoriji, američki zakoni postoje radi poticanja poduzetništva - radi
olakšavanja otvaranja novih tvrtki i poslova. To znači da ljudima treba
pomoći kad im se planovi izjalove, čak i drugi put, jer se time ljudima
prirodno sklonima riziku omogućuje da uče na temelju pokušaja i po-
grešaka, sve dok na koncu ne otkriju kako zaraditi taj prvi milijun. Na
posljetku, čovjek koji je danas bankrotirao, već bi sutra vrlo lako mogao
postati uspješnim poduzetnikom.
Na prvi pogled učinit će nam se da teorija doista funkcionira kako
treba. Mnogi od najuspješnijih američkih poslovnih ljudi u ranim su
pokušajima doživjeli neuspjeh, a među njima su bili i kralj kečapa John
Henry Heinz, najpoznatiji voditelj cirkusa Phineas Barnum, kao i au-
tomobilski magnat Henry Ford. Svi oni na koncu su se silno obogatili,
dijelom i zahvaljujući tome što su imali priliku pokušati, doživjeti neu-
spjeh, pa krenuti ispočetka. Ipak, kad malo bolje promotrite stanje, to
što se događa u Tennesseeju ipak je nešto drukčije. Ljudi koji dolaze na
Stečajni sud u Memphisu nisu poslovni ljudi koji nisu ostvarili planove.
Riječ je o običnim građanima koji ne mogu plaćati račune - često se radi
o visokim iznosima na zdravstvenim računima s kojima se Amerikanci
iznenada mogu suočiti ako nemaju privatno zdravstveno osiguranje.
Institut bankrota možda i jest osmišljen radi pomaganja poduzetnici-
ma i njihovim tvrtkama, no danas 9 8 % podnositelja zahtjeva pripada
u kategoriju privatnih osoba. Glavni uzrok takve brojnosti slučajeva

60
 SNOVI O BOGATSTVU

bankrota nije poduzetništvo, nego zaduženost. Godine 2 0 0 7 . američki

potrošački dugovi dosegli su rekordnu vrijednost od 2,5 bilijuna do-
lara. Godine 1959. potrošački je dug bio na razini 16% raspoloživog
osobnog dohotka. Danas je na 24 posto. * Jedan od izazova koji se da-
nas postavljaju pred svakog povjesničara financija pokušaj je shvaćanja
uzroka te eksplozije zaduženosti kućanstava i procjene vjerojatnih po-
sljedica dođe li, kao što se čini neizbježnim, do porasta broja slučajeva
bankrota u saveznim državama poput Tennesseeja.
Prije nego što pokušamo doći do valjanih odgovora na ta pitanja,
moramo spomenuti i ostale ključne komponente financijskog sustava:
tržište obveznica, tržište dionica, tržište osiguranja, tržište nekretnina,
kao i neviđenu globalizaciju svih spomenutih tržišta do koje je došlo u
posljednjih dvadeset godina. Glavni uzrok, ipak, mora ležati u evoluciji
novca i bankama čija je pasiva glavna sastavnica sustava. Čini se kako
nam neizbježna realnost stvari govori da je odvajanje stvaranja novca od
metalnog "sidra" dovelo do neviđene monetarne ekspanzije - a s njom i
do kreditne eksplozije kakvu svijet još nije vidio. Mjerimo li likvidnost
kao odnos ukupnog novca u optjecaju i društvenog proizvoda ** u po-
sljednjih stotinu godina, postaje razvidnim da trend još od sedamdese-
tih godina 20. stoljeća uglavnom raste - u slučaju novca u optjecaju u
vodećim gospodarski razvijenim zemljama s oko 7 0 % prije zatvaranja
"zlatnog prozora" na više od 1 0 0 % 2 0 0 5 . godine. 44 U eurozoni je porast
bio osobito velik, s tek malo više od 6 0 % još 1990. na malo manje od
90% danas. Istodobno se minimalna kapitalna rezerva banaka u razvi-
jenome svijetu polagano, ali ustrajno smanjivala. U Europi je kapital
banaka danas manji od 10% njihove aktive, što je daleko manje od 2 5 %
početkom 20. stoljeća. 45 Drugim riječima, banke ne samo što prima-
ju više uloga nego i posuđuju veći udio primljenih uloga te smanjuju
kapitalnu osnovu. Danas bankovna aktiva (tj. zajmovi) u razvijenim
gospodarstvima iznosi oko 1 5 0 % ukupnog BDP-a tih zemalja. 46 Prema
podacima Banke za međunarodna poravnanja (Bank for International
Settlements), ukupna međunarodna bankovna aktiva u prosincu 2 0 0 6 .
iznosila je oko 29 bilijuna dolara, približno 6 3 % svjetskoga BDP-a. 47

* U istom razdoblju kreditna je zaduženost s 5 4 % raspoloživih osobnih prihoda porasla na

140%.

** Ekonomisti taj odnos poznaju pod nazivom "maršalovski k", prema ekonomistu Alfredu Mars-
hallu. Strogo uzevši, k je odnos monetarne osnove i nominalnog BDP-a.

61
 U S P O N NOVCA

Cijena zlata u New Yorku

(u dolarima po unci, logaritamski prikaz), 1908.-2008.

Je li stoga imalo neobično što novac više ne drži vrijednost kao u

doba zlatnog standarda? Današnja novčanica od jednog dolara sadašnji
je izgled dobila 1957. Otada je njezina kupovna moć, u odnosu na
indeks potrošačkih cijena, pala za nevjerojatnih 87 posto. Prosječna
godišnja inflacija u tom je razdoblju bila viša od 4%, dvaput viša od
inflacije koju je Europa proživljavala tijekom tzv. cjenovne revolucije
koju je izazvalo srebro iz Potosíja. Čovjek koji je za 1000 dolara ušteđe-
vine 1970., dok je "zlatni prozor" još bio otškrinut, kupio zlato za taj je
novac dobio malo više od 2 6 , 6 unca tog plemenitog metala. U vrijeme
kad ovo pišem, kad je aktualna cijena zlata gotovo 1 0 0 0 dolara po unci,
kupljeno zlato mogao bi prodati za 2 6 . 5 9 6 dolara.

Svijet bez novca bio bi lošiji, daleko lošiji, od našeg današnjeg svi-
jeta. Pogrešno je (poput Shakespeareova Antonija) misliti da su svi koji
nude novac na posudbu pijavice i da piju krv nesretnim dužnicima.
U redu, zelenaši se ponašaju upravo tako, no banke su se u odnosu
na razdoblje kojim je dominirala obitelj Medici razvile upravo kako bi
(kako se jezgrovito izrazio 2. lord Rothschild) "omogućile prijenos nov-
ca od točke A, gdje se nalazi, do točke B, gdje se treba naći". 4 8 Ukratko,
krediti i dugovi nezaobilazan su dio gospodarskog razvoja, ključni za
stvaranje bogatstva naroda koliko i rudarstvo, proizvodnja ili mobilna

62
 SNOVI O BOGATSTVU

telefonija. S druge strane, siromaštvo tek rijetko možemo izravno pripi-

sati nepodopštinama pohlepnih financijera. Češće je riječ o nedostatku
financijskih institucija i banaka, a ne o njihovu postojanju. Tek kad ste-
knu pristup djelotvornim kreditnim mrežama, stanovnici, primjerice,
glazgovskog East Enda moći će izbjeći kandžama lokalnih lihvara. Tek
kad štediše budu u mogućosti uložiti novac u pouzdane banke, taj će
novac od dokonih biti moguće usmjeriti prema marljivima.
Evolucija bankarskog sustava stoga je bila presudan prvi korak u
usponu novca. Financijska kriza koja je počela u kolovozu 2 0 0 7 . imala
je razmjerno malo veze s posuđivanjem, pa čak i s bankrotima, kojih
je (zbog promjene zakona) 2 0 0 7 . bilo čak i manje nego prije. Glavni
uzrok bio je uspon i pad "posuđivanja uz spajanje vrijednosnica", koje
je bankama omogućilo da odobravaju zajmove, ali i da ih potom udru-
žuju i "prepakiraju" te ih tako prodaju drugim institucijama. Sve to bilo
je moguće isključivo zahvaljujući tome što je nakon uspona banaka
uslijedio uspon drugoga važnog stupa suvremenoga financijskog susta-
va: tržišta obveznica.

63
 2

O čovjekovim obvez(nic)ama

Već tijekom prvih tjedana predsjedničkog mandata Billa Clintona, vodi-

telj njegove predizborne kampanje James Carville dao je sad već glasovitu
izjavu: "Nekoć sam mislio da se, ako postoji reinkarnacija, na ovaj svijet
želim vratiti kao predsjednik, papa ili kao najbolji udarac u bejzbolu", re-
kao je u razgovoru za The Wall Street Journal. "No sada bih se htio vratiti
kao tržište obveznica. Tako možete zastrašiti baš sve." Na njegovo veliko
iznenađenje, cijene obveznica porasle su nakon izbora održanih samo
koji mjesec ranije, u studenome prethodne godine, čak i prije nego što je
predsjednik u jednom govoru obećao da će smanjiti državni deficit. "Te
ljude na ulagačkom tržištu nije lako zadovoljiti", primijetio je ministar
financija Lloyd Bentsen. "Je li ovo [predsjednikovo] iskreno nastojanje
u tom smjeru? Hoće li vlada dati sve od sebe da smanji deficit? Ulagači
su tako procijenili." Nastave li rasti cijene obveznica, izjavio je guver-
ner američke središnje banke Alan Greenspan, bit će to "daleko najveći
[gospodarski] poticaj koji je uopće moguće zamisliti." 1 Zbog čega javni
dužnosnici s tolikim poštovanjem, čak i strahopoštovanjem, govore o
običnom tržištu namijenjenom kupoporodaji vladinih zadužnica?
Nakon što su banke počele nuditi zajmove, pojava obveznica bila je
druga velika revolucija u povijesti uspona novca. Vlade (i velike tvrtke)
izdaju obveznice i tako posuđuju novac od šireg spektra pojedinaca
i institucija, a ne samo od banaka. Za primjer uzmimo desetogodiš-
nje obveznice japanske vlade nominalne vrijednosti 100.000 jena i uz
fiksnu kamatnu stopu, ili "kupon", od 1,5 posto - tek kap u moru od
838 bilijuna jena javnog duga koji je Japan nagomilao uglavnom na-

65
 U S P O N NOVCA

Desetogodišnje obveznice japanske vlade, s kuponima

kon osamdesetih godina 2 0 . stoljeća. Obveznica je obećanje japanske

vlade da će vlasniku sljedećih deset godina isplaćivati po 1,5 posto od
1 0 0 . 0 0 0 jena. Kupac obveznice ima je pravo prodati kad god želi, po
cijeni koju je odredilo tržište. Trenutačno je ta cijena oko 1 0 2 . 3 3 3 jena.
Zašto? Jer je tako odredilo svemoćno tržište obveznica.
Od skromnih početaka u gradovima-državama na sjeveru Italije prije
približno osamsto godina, tržište obveznica poprimilo je divovske raz-
mjere. Ukupna vrijednost obveznica na međunarodnim tržištima danas
iznosi oko 18 bilijuna dolara. Vrijednost obveznica kojima se trguje unu-
tar jedne zemlje (primjer su japanske obveznice u vlasništvu japanskih
ulagača) doseže nevjerojatnih 50 bilijuna dolara. Svi mi (sviđalo nam se
to ili ne) nalazimo se pod utjecajem tržišta obveznica i to na dva načina.
Kao prvo, velik dio novca koji odvajamo za zlatne godine ulaže se u tržište
obveznica. Kao drugo, zbog takve veličine, kao iz zbog toga što se smatra

66
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

da su vlade velikih zemalja najpouzdaniji dužnici, upravo tržište obvezni-

ca određuje dugoročne kamatne stope cjelokupnom gospodarstvu. Kad
cijene obveznica padaju, kamatne stope lete u nebo, a bolne posljedi-
ce osjećaju svi koji nešto posuđuju. Evo kako to funkcionira: netko ima
100.000 jena koje je odvojio na stranu, za štednju. Kupi li obveznicu u
toj vrijednosti, kapital će biti na sigurnome, a usto će dobivati i redovite
isplate kamate. U slučaju obveznice od 100.000 jena dobivat će fiksno
1,5% godišnje, tj 1500 jena. Međutim, tržišna kamatna stopa ili aktualni
prinos računa se dijeljenjem fiksne (kuponske) kamate s tržišnom cije-
nom, koja trenutačno iznosi 102.333 jena: 1500 : 102,333 = 1,47%. * A
sad zamislite scenarij u kojem se tržište obveznica prestrašilo veličine ja-
panskoga državnog duga. Recimo da su se ulagači počeli brinuti da Japan
neće moći podmiriti sve godišnje otplate za koje je preuzeo obvezu. Ili
da ih brine zdravlje japanske valute, jena, u kojoj su izdane obveznice i u
kojoj se isplaćuje kamata. U takvim okolnostima cijena obveznica padala
bi jer bi ih nervozni ulagači prodavali. Kupce bi pronašli tek na cijenama
dovoljno niskim da im nadoknadi pojačan rizik od mogućnosti da japan-
ska vlada ne ispuni preuzete obveze ili od deprecijacije jena. Zamislimo
da je cijena te naše obveznice pala na 80.000 jena. Prinos bi u tom slučaju
bio 1500 : 80.000 = 1,88%. Dugoročna kamatna stopa za japansko gos-
podarstvo učas bi porasla za malo više od dviju petina postotka, s 1,47
na 1,88%. Pojedinci koji su sredstva za mirovinu uložili u obveznice prije
te promjene na tržištu imali bi 2 2 % manje vrijednosti, budući da bi se i
njihov kapital smanjio koliko i cijena obveznice. A pojedinci koji bi na-
kon promjene na tržištu poželjeli podići kredit uvidjeli bi da će godišnje
otplaćivati najmanje 0 , 4 1 % (u poslovnom žargonu: 41 postotni bod) više.
Prema riječima Billa Grossa, koji u tvrtki Pacific Investment Management
Company (PIMCO) vodi najveći obveznički fond na svijetu, "tržišta obve-
znica imaju moć jer su osnovni temelj svih ostalih tržišta. Cijena kredita,
kamatna stopa [na obveznice referentne vrijednosti], u konačnici određu-
je vrijednost dionica, kuća i svih vrsta imovine."
Sa stajališta političara, tržište obveznica utjecajno je dijelom i jer
donosi dnevne presude o vjerodostojnosti fiskalne i monetarne poli-
tike svake vlasti. No njegova stvarna moć leži u sposobnosti kažnjava-

* Tu vrijednost ne smijemo pobrkati s prinosom do dospijeća, koji u obzir uzima vrijeme do ot-
kupa obveznice po nominalnoj cijeni od vlade koja ju je izdala.

67
 U S P O N NOVCA

nja vlade višim troškovima posuđivanja. Čak i porast od pola postotka

može štetiti vladi koja posluje s deficitom, jer poskupljuje servisiranje
duga pa se ionako visoki rashodi dodatno povećavaju. Kao i u tolikim
drugim financijskim odnosima, i ovdje djeluje sustav povratne sprege.
Više kamate dodatno povećavaju deficit. Tržište obveznica sve prati s
još većim oprezom. Ponovno dolazi do rasprodaje obveznica. Kamatne
stope ponovno rastu. I tako dalje. Prije ili poslije vlada će se naći pred
trima nimalo privlačnim mogućnostima. Hoće li odustati od otplate
dijela obveza i ostvariti najgoru noćnu moru tržišta obveznica? Ili će,
kako bi ulila povjerenje na tržištu obveznica, smanjiti troškove na ne-
kom drugom području te protiv sebe okrenuti glasače ili neke druge
interesne skupine? Ili će pokušati umanjiti deficit podizanjem poreza?
Tržište obveznica nastalo je kako bi vladi omogućilo lakše posudbe. No
u kriznim situacijama može početi diktirati vladinu politiku.
Kako je onda taj "g. Bond" * postao toliko moćnijim od g. Bonda iz
mašte Iana Fleminga? Osim toga, zašto i jedan i drugi mogu biti toliko
smrtonosni?

Planine duga

"Rat je", ustvrdio je drevni grčki filozof Heraklit, "ishodište svih stva-
ri." Posve je sigurno da je tržište obveznica nastalo upravo zahvaljujući
ratu. Na iznimnoj gravuri Pietera van der Heydena, Borba za novac, ka-
sice-prasice, kese za novac, hrpe novčića i škrinje - uglavnom do zuba
naoružane mačevima, noževima i kopljima - međusobno se napadaju
u kaotičnome prizoru borbe bez pravila i ograničenja. Stihovi na nizo-
zemskome ispod prikaza glase: "Sve za novac i robu, to je bit ove svađe
i borbe." No jednako tako, ispod slike je moglo stajati i: "Ova borba
moguća je samo ako je izvedivo prikupiti novac za njezino financira-
nje." Mogućnost financiranja ratovanja posredstvom tržišta za vladine
dugove osmišljena je, kao i mnogo toga u financijskoj povijesti svijeta,
u vrijeme talijanske renesanse.
Velik dio 14. i 15. stoljeća srednjovjekovni gradovi-države u Toskani
- Firenca, Pisa i Siena - ratovali su među sobom ili protiv drugih talijan-

* engl. "obveznica" (nap. prev.).

68
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

Pieter van der Heyden po uzoru na Pietera Bruegela Starijeg:

Borba za novac, nakon 1570. Natpis na nizozemskome glasi: "Sve za novac i
robu, to je bit ove svađe i borbe."

skih gradova. U tim sukobima novac je ratovao koliko i ljudi. Umjesto

da od vlastitih građana zatraži da obavljaju prljave poslove i bore se,
ti su gradovi angažirali vojne profesionalce, plaćenike (condottieri) koji
su okupljali vojsku radi pripajanja nekog dijela teritorija ili pljačkanja
suparničkog blaga. Među condottierima š e z d e s t i h i sedamdesetih godi-
na 14. stoljeća jedan se isticao u odnosu na sve ostale. Taj autoritativni
lik i danas se vidi na zidovima firentinskog Duoma - na slici koju je
zahvalna firentinska javnost naručila u znak poštovanja za "vođenje bez
premca". Koliko god se to činilo nevjerojatnim, taj vrhunski plaćenik
bio je momak iz Essexa, rođen i odrastao u Sible Hedinghamu. Sir John
Hawkwood u njihovo je ime ratovao toliko uspješno da su ga Talijani
zvali Giovanni Acuto, "Ivan Oštroumni" ili "Ivan Prodorni". Castello di
Montecchio nadomak Firence jedna je od mnogobrojnih nekretnina ko-
jom su ga Firentinci nagradili za vjerno služenje. Ipak, Hawkwood je
bio plaćenik, spreman boriti se u ime svakoga tko mu je voljan platiti

69
 U S P O N NOVCA

usluge, pa tako i za Milano, Padovu, Pisu ili papu. Fantastične freske

u firentinskome zdanju Palazzo Vecchio prikazuju sukob vojske Pise i
Firence 1364. godine, u vrijeme kad se Hawkwood borio na strani Pise.
No, petnaest godina poslije promijenio je stranu i do konca vojne karije-
re ostao plaćenikom Firence. Zašto? Jer je Firenca imala najviše novca.
Troškovi neprestanog ratovanja u talijanskim su gradovima-država-
ma izazvali krizu. Čak i u doba mira troškovi su bili dvaput veći od
poreznih prihoda. Da bi plaćala Hawkwooda i njemu slične, Firenca
je grcala u deficitu. U dokumentima u toskanskom Državnom arhivu i
danas se može vidjeti kako se teret duga uvećao stotinu puta, s 5 0 . 0 0 0
florina početkom 14. stoljeća, na 5 milijuna 1 4 2 7 . godine. 2 Bila je to
doslovce velika hrpa duga - koja je dobila i takav naziv: monte commu-
ne, tj. planina javnog duga. 3 Početkom 15. stoljeća posuđeni je novac
činio gotovo 7 0 % gradskih prihoda. "Planina" je po vrijednosti nadma-
šivala polovinu godišnjeg proizvoda firentinskoga gospodarstva.
Od koga su Firentinci uopće uspijevali posuditi toliki novac? Od
sebe samih. Umjesto da plaćaju porez na imovinu, imućniji građani
praktički su imali obvezu posuđivati novac gradskoj vladi. U zamjenu
za te prisilne zajmove (prestanze) dobivali su kamatu. Strogo uzevši, to
nije bilo lihvarenje (koje je Crkva, kao što smo već vidjeli, zabranila),
budući da su posudbe bile obvezatne. Isplate kamata stoga su se mo-
gle uskladiti s kanonskim pravom kao naknada ( d a m n u m emergens) za
stvarne ili navodne troškove nastale zbog obvezatnog ulaganja. Kao što
je otprilike 1 2 7 0 . napisao Henrik (Hostiensis) od Segusia:

Ako mi je neki trgovac, koji inače trguje na sajmovima, i tako dolazi do

zarade, iz velikodušnosti prema meni, kojem je novac prijeko potreban,
pozajmio sredstva kojima bi inače poslovao, dugovat ću mu interesse
[primijetit ćete da je već tada bila riječ o "interesu" * ].., 4

Ključna odlika tog firentinskog sustava bila je činjenica da je dugove

bilo moguće prodati drugim građanima u slučaju da je ulagaču zatre-
bala gotovina. Drugim riječima, bila su to razmjerno likvidna sredstva,
iako su se obveznice u to doba svodile tek na pokoji redak u knjizi
uvezanoj u kožu.

* engl. interesi = kamata (nap. prev.).

70
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

Firenca je tako zapravo vlastite građane pretvorila u najveće ulaga-

če. Početkom 14. stoljeća financiranju javnog duga tako su pridonosile
dvije trećine domaćinstava, iako je najveći dio sredstava potekao od tek
nekoliko tisuća vrlo imućnih pojedinaca. 5 Evidencija u "Ruolo delle pre-
stanze" koja se odnosi na obitelj Medici svjedoči ne samo o razmjerima
njihova bogatstva u to doba nego i o razmjerima doprinosa koji su davali
gradskoj riznici. Sustav je tako dobro funkcionirao između ostaloga i sto-
ga što su oni, kao i još nekoliko imućnih obitelji, upravljali i gradskom
vladom, pa tako i gradskim, odnosno državnim financijama. Oligarhijska
struktutra vlasti pridavala je tržištu obveznica čvrste političke temelje. Za
razliku od nasljednog monarha bez odgovornosti, koji bi iz hira mogao
pogaziti vlastito obećanje o vraćanju dugova, ljudi koji su u Firenci izda-
vali obveznice u velikoj su mjeri bili isti oni koji su ih i kupovali. Posve
prirodno, itekako su se zalagali za redovitu isplatu kamata.
Ipak, broj manje-više besplodnih ratova koje je bilo moguće voditi
na taj način bio je ograničen. Što su se dugovi talijanskih gradova više
gomilali, to su gradovi morali izdavati više obveznica, a što su izdavali
više obveznica, to je postajalo izglednijim da bi moglo doći do neis-
punjavanja obveza. Venecija je sustav javnog zaduživanja razvila čak i
prije Firence, potkraj 12. stoljeća. Monte vecchio (stara planina), kako
su nazivali konsolidirane dugove, igrao je ključnu ulogu u financiranju
ratova koje su Mlečani u 14. stoljeću vodili protiv Genove i drugih su-
parnika. Nova planina duga izniknula je nakon dugotrajnog ratovanja s
Turcima od 1463. do 1479.: monte nuovo.6 Ulagači su dobivali godišnju
kamatnu stopu od 5%, a grad ju je isplaćivao dvaput godišnje, iz razli-
čitih gradskih trošarina (namet na robu široke potrošnje poput soli).
Kao i u slučaju firentinskih prestanze, mletački prestiti bili su nametnuti
zajmovi, ali uz postojanje sekundarnog tržišta, na kojem su ulagači mo-
gli prodavati obveznice drugim ulagačima za gotov novac. 7 No, potkraj
15. stoljeća niz mletačkih vojnih poraza u velikoj je mjeri oslabio tržište
prestita. Nakon što su 1497. vrijedile 80 dukata ( 2 0 % manje od nomi-
nalne vrijednosti), obveznice mletačkog monte nouva 1500. godine vri-
jedile su tek 52, da bi se potkraj 1502. oporavile na 75, a potom 1509.
sa 102 strmoglavile na 40 dukata. U doba najveće krize, od 1509. do
1529., obveznice monte vecchio prodavale su se za samo 3, a monte nuovo
za 10 dukata. 8

71
 U S P O N NOVCA

Kupite li vladinu obveznicu u ratno vrijeme, očito se izlažete riziku,

opasnosti od toga da vam država možda neće isplatiti obećanu kamatu.
S druge strane, ne smetnite s uma da se kamata isplaćuje na nominalnu
vrijednost obveznice, pa ako obveznicu koja donosi 5% kamata kupite
po samo 10% nominalne vrijednosti, možete doći do lijepog prinosa
od 5 0 % . U biti očekujete zaradu razmjernu riziku u koji ste se voljni
upustiti. Istodobno, kao što smo već vidjeli, upravo tržište obveznica
određuje kamatne stope cjelokupnom gospodarstvu. Ako država mora
plaćati 50 posto, tada će čak i pouzdani komercijalni dužnici vjerojatno
plaćati svojevrsni "ratni dodatak". Nije nimalo slučajno da je 1499.,
kad je Venecija ratovala i na kopnu u Lombardiji i na moru protiv
Osmanskog Carstva, došlo do velike financijske krize, budući da se vri-
jednost obveznica sunovratila, dok su kamate poletjele u nebo. 9 Slično
tome, velika kriza na tržištu obveznica 1509. bila je izravna posljedica
poraza mletačke vojske kod Agnadella. Ishod je svaki put bio identičan:
gospodarska se aktivnost praktički zaustavila.
Usponu obvezničkih tržišta nisu pridonijeli samo talijanski gradovi-
države. I na sjeveru Europe gradske su se vlasti suočavale s problemom
financiranja deficita bez sukobljavanja s Crkvom. Ondje je rješenje bilo
ponešto drukčije. Iako su zabranjivali zaračunavanje kamata na pozaj-
micu (mutuum), zakoni usmjereni protiv lihvarstva nisu se odnosili na
srednjovjekovne ugovore poznate pod nazivom census, a koji su jednoj
stranci omogućavali da od druge kupi dotok godišnjih isplata. U 13.
stoljeću takve su anuitete počeli izdavati gradovi na sjeveru Francuske
poput Douaija i Calaisa te flamanski gradovi poput Genta. Bilježimo
dva oblika: rentes heritables ili erjelijkrenten, stalne dotoke prihoda koje
je kupac mogao ostaviti nasljednicima, te rentes viagères ili lijfrenten,
koji bi se prekidali kupčevom smrću. Prodavatelj, ali ne i kupac, imao je
pravo otkupiti rente otplatom glavnice. Sredinom 16. stoljeća prodajom
anuiteta prikupljalo se približno 7% prihoda pokrajine Holandije. 10
I francuska i španjolska monarhija nastojale su na taj način doći do
novca, ali su kao posrednike morale iskoristiti gradove. U francusko-
me slučaju sredstva su se u monarhovo ime prikupljala preko pariškog
hôtel de villea, dok su u španjolskome slučaju kraljevske juros morali
prodavati preko denoveške Case di San Giorgio (privatne udruge ula-
gača koja je kupila pravo prikupljanja gradskih poreza) i antverpenske

72
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

beurs, preteče suvremene burze. Ipak, svi koji su financirali kraljevska

dugovanja morali su biti na oprezu. Dok su gradovi s oligarhijskom
vlašću i lokalnim zaduženjima imali motiva za uredno vraćanje dugova,
isto nije vrijedilo i za apsolutističke vladare. Kao što smo vidjeli u 1.
poglavlju, španjolska kruna počela je koncem 16. i u 17. stoljeću re-
dovito zanemarivati obveze prema vjerovnicima, te je tako djelomično
ili u cijelosti obustavila isplate vjerovnika 1557., 1560., 1575., 1596.,
1607., 1627., 1647. 1652. i 1662. godine. 11
Dio uzroka španjolskih financijskih nedaća krio se u silno velikim
troškovima neuspjelih pokušaja da se obuzdaju pobunjene pokrajine
na sjeveru Nizozemske, krajevi čiji je ustanak protiv španjolske vla-
davine označio prekretnicu i u financijskoj i u političkoj povijesti. Uz
republikanske institucije, Ujedinjene Pokrajine mogle su se pohvaliti
udruženim prednostima grada-države i područja i razmjera gotovo pra-
ve nacionalne države. Ratove su financirale tako što su u Amsterdamu
razvile tržište za cijeli niz novih vrijednosnica: ne samo doživotne i stal-
ne anuitete nego i zajmove za lutriju (pri čemu su ulagači kupovali mali
udio izgleda za veliku dobit). Godine 1650. u Nizozemskoj je već bilo
više od 6 5 . 0 0 0 rentiera, pojedinaca koji su uložili kapital u neki od
tih dužničkih instrumenata i tako pomogli u financiranju dugotrajne
borbe Nizozemaca za očuvanje neovisnosti. Kad su Nizozemci sa samo-
obrane prešli na imperijalističko širenje, planina duga uistinu je porasla,
s 50 milijuna guldena 1632. na 2 5 0 milijuna 1752. Ipak, prinosi na
nizozemske obveznice ustrajno su padali te su 1747. došli na samo
2,5% - što je pokazivalo ne samo da kapitala ima u izobilju nego i da
se ulagači gotovo uopće ne boje da bi država mogla posve zanemariti
dugovanja. 12
Nakon velike revolucije 1688., kojom je katolik James II. svrgnut s
engleskog prijestolja u korist nizozemskog protestanta Vilima Oranskog,
te i druge inovacije prešle su i La Manche, iz Amsterdama su se prenije-
le u London. Engleski se fiskalni sustav već bitno razlikovao od sustava
koji su bili na snazi u kontinentalnim monarhijama. Zemlja u posjedu
krune rasprodana je ranije nego drugdje, čime je ojačana moć parlame-
nata da nadziru kraljevske troškove u vrijeme kad im je moć opadala
u Španjolskoj, Francuskoj i na njemačkim područjima. Već se opažao
trend sklonosti profesionalizaciji državne službe, koja će počivati na

73
 U S P O N NOVCA

plaćama, a ne na pronevjerama. Velika revolucija samo je naglasila te

razlike. Otada više nije bilo redovitih slučajeva državnog zanemariva-
nja obveza prema vjerovnicima ("Stop of Exchequer" iz 1672., kada
je zbog duboke zaduženosti Charles II. obustavio otplatu obveznica,
i dalje je bio u živome sjećanju londonskih ulagača). Nakon toga više
nije bilo smanjenja vrijednosti kovanog novca, osobito nakon uvođenja
zlatnog standarda 1717. godine. Parlament je otada pomno pratio dvor-
ske financije, a počeli su se ulagati i trajni napori na konsolidaciji raznih
oblika dugovanja koje je dinastija Stuart nakupila tijekom godina. Taj
proces dosegao je vrhunac 1749. godine, kad je sir Henry Pelham ute-
meljio Consolidated Fund. * 1 3 Bio je to posve suprotan smjer u odnosu
na razvoj financijskog sustava u Francuskoj, gdje se redovito događalo
da država ne podmiruje obveze prema vjerovnicima, gdje su se funkcije
prodavale radi prikupljanja novca umjesto da se popuni državna služ-
ba, gdje je prikupljanje poreza privatizirano ili je sam posao prepušten
drugima, gdje su proračuni bili rijetki i gotovo posve nerazumljivi, gdje
su se Generalni staleži (pandan parlamentu) prestali sastajati i gdje su
nizovi ministara financija pokušavali doći do novca izdavanjem rentes
i tontines (anuiteta na živote skupina ljudi) pod neumjereno povoljnim
uvjetima za ulagače. 14 U Londonu je sredinom 18. stoljeća već cvjetalo
tržište obveznica na kojem se najviše trgovalo vladinim vrijednosnica-
ma, consols, vrlo likvidnim obveznicama - bilo ih je, dakle, lako prodati
- koje su privlačile i inozemne (osobito nizozemske) ulagače. 15 S druge
strane, u Parizu nije bilo ničega sličnog. Ta razlika u financijskim susta-
vima imat će, pokazat će se kasnije, duboke političke posljedice.

Budući da se može reći kako je to bila najuspješnija ikad izdana ob-

veznica, vrijedi se još malo pozabaviti i tom glasovitom britanskom vri-
jednosnicom pod nazivom "konzola" (consol). Potkraj 18. stoljeća bilo
je moguće ulagati u dvije vrste tih obveznica: one s kuponom od 3% i
one s kuponom od 5%. Osim u tome, po svemu ostalom bile su identič-
ne, dakle sa stalnim isplatama i fiksnim datumom dospijeća, a vlada ih
je mogla otkupiti jedino ako im je tržišna vrijednost bila jednaka ili viša
od nominalne. Na sljedećoj ilustraciji preslikana je jedna tipična obve-
znica, s djelomično otisnutim tekstom i rukom ispisanom potvrdom na

* Tako je nastao i naziv consols za nove, standardizirane obveznice britanske vlade.

74
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

Obveznica tipa consol s 5% kamata

koju je u siječnju 1796. kupila Anna Hawes

kojoj je naveden uloženi iznos, zatim nominalna vrijednost obveznice,

kao i ulagačevo ime, prezime i datum ulaganja:

Primljeno ovog 22. dana siječnja 1796. od gospode Anne Hawes, iznos
od stotinu jedne funte za stotinu funta kamata ili udjela u kapitalu ili
dionicama uz anuitet od pet posto, ugovoreno 6. srpnja 1785. godine...
prenosivo u Bank of England...

S obzirom na to da je platila 101 funtu za obveznicu vrijednu 100

funta, gđa Hawes je osigurala godišnji prinos na ulaganje u visini od
4,95%. Novac baš i nije uložila u najbolje vrijeme, j e r je već u trav-
nju te godine francuska vojska pod zapovjedništvom mladoga korzič-
kog zapovjednika imena Napoleon Bonaparte zabilježila prvu pobjedu
kod Montenottea. Drugu pobjedu Napoleon je ostvario u svibnju kod
Lodija. Sljedeća dva desetljeća taj će čovjek sigurnost i financijsku sta-
bilnost Britanskog Carstva, a da i ne spominjemo mir u Europi, ugroža-
vati više nego svi Habsburgovci i Burbonci zajedno. Borba protiv njega
dovest će do pojave nove planine duga, a kako je ta planina rasla, tako je

75
 U S P O N NOVCA

padala cijena obveznica - čak za 3 0 % u trenutku kada je britanska ratna

sreća spala na najniže grane.
Meteorski uzlet niskoga Korzikanca do položaja francuskog cara i
vladara europskoga kontinenta 1 7 9 6 . nije mogao predvidjeti praktički
nitko, a ponajmanje gđa Anna Hawes. Ipak, j o š iznimniji (i još trajniji)
podvig na području društvenih uzleta dogodit će se u gotovo istim vre-
menskim okvirima. Samo nekoliko godina uoči Napoleonova završnog
poraza kod Waterlooa, čovjek koji je odrastao u turobnom sivilu frank-
furtskoga geta na sceni se pojavio kao financijski Bonaparte: gospodar
tržišta obveznica i, kako su neki tvrdili, gospodar europske politike.
Zvao se Nathan Rothschild.

Financijski Bonaparte

Kao gospodar neograničenog bogatstva, tvrdi da odlučuje o ratu i miru

te da kreditni ugled država ovisi o njegovoj volji. Dopisuje se s nebro-
jenim osobama, a njegovi glasnici brži su od glasnika raznih suverena
i apsolutističkih vladara, dok su državni ministri na njegovu platnom
popisu. Nadmoćan kabinetima kontinentalne Europe, nastoji steći pre-
vlast i nad našom vladom. 16

Te je riječi 1 8 2 8 . izgovorio parlamentarni zastupnik Radikalne stran-

ke Thomas Dunscombe. A govorio je o Nathanu Mayeru Rothschildu,
utemeljitelju londonske podružnice u to vrijeme, i veći dio 19. sto-
ljeća, najveće banke na svijetu. 1 7 Obitelj Rothschild obogatila se za-
hvaljujući tržištu obveznica - obogatila toliko da je izgradila četrde-
set jednu palaču širom Europe, među njima i Waddesdon Manor u
Buckinghamshireu, koji je u svoj pozlaćenoj raskoši obnovio 4. lord
Rothschild, Nathanov praprapraunuk. Njegov uzvišeni predak, prema
riječima lorda Rothschilda, bio je "nizak, debeo, opsesivnih sklonosti,
iznimno inteligentan, krajnje koncentriran... nikako ne bih rekao da je
bilo osobito ugodno s njim imati nekog važnijeg posla". Njegov rođak
Evelyn de Rothschild sličnog je mišljenja. "Rekao bih da je bio izrazito
ambiciozan", kaže, zagledan u portret Nathana Rothschilda u glavnoj
dvorani za sastanke uprave u sjedištu tvrtke N. M. Rothschild u lon-

76
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

donskoj St Swithin's Lane, "i čini mi se da je bio silno odlučan. Ne bih

rekao da je samo tako trpio praznoglavce."
lako su se članovi obitelji Rothschild kompulzivno dopisivali, oču-
van je razmjerno malen broj Nathanovih pisama upućenih braći. No
jedna stranica jasno pokazuje o kakvom je čovjeku bila riječ. Kao i
sva njihova pisma, i ovo je napisano gotovo nečitljivim Judendeutschem
(njemačkim jezikom, ali napisano hebrejskim znakovima) i utjelovljuje
nešto što bismo mogli nazvati židovskom radnom etikom, kao i nestr-
pljivost koju je osjećao prema manje živahnoj i sposobnoj braći:

Pišem ti kako bih ti iznio svoje mišljenje, budući da imam prokletu

dužnost pisati t i . . . Tvoja pisma čitam ne jednom, nego možda i stotinu
puta. To ti je vjerojatno jasno i bez posebnog naglašavanja. Nakon veče-
re obično sam besposlen. Ne čitam knjige, ne kartam, ne idem u kaza-
lište, uživam jedino u poslu, pa tako čitam i Amschelova, Salomonova,
Jamesova i Carlova pisma... Kad je riječ o Carlovu pismu [u vezi s kup-
njom veće kuće u Frankfurtu]... sve su to obične gluposti, jer sve dok
nam posao ide dobro i dok smo bogati, svi će nam laskati, a oni koji
nemaju interese i ne stječu zaradu preko nas sve će nam to zamjerati.
Naš je Salomon odviše dobar i ljubazan prema svima i svemu, a ako
mu neki parazit nešto došapne, drži da su sva ljudska bića plemenita. A
istina je da zapravo svi samo gledaju svoj interes.18

Nije nikakvo čudo što su braća Nathana zvala "glavnim zapovjed-

nikom". "Pišeš samo", potužio se već ozlovoljeni Salomon 1815., "plati
ovo, plati ono, pošalji ovo, pošalji ono." 1 9 Upravo zahvaljujući toj feno-
menalnoj prednosti, udruženoj s prirođenom financijskom genijalno-
šću, Nathan se iz opskurnosti frankfurtske Judengasse uzdigao do pozi-
cije vladara londonskog tržišta obveznica. No i u ovom slučaju priliku
za uvođenje financijskih inovacija osigurao je rat.
Rano ujutro 18. lipnja 1 8 1 5 . ukupno 6 7 . 0 0 0 britanskih, nizozem-
skih i njemačkih vojnika pod zapovjedništvom vojvode od Wellingtona
zagledalo se preko polja oko Waterlooa, nadomak Bruxellesu, prema
podjednakom broju francuskih vojnika pod zapovjedništvom francu-
skog cara, Napoleona Bonapartea. Bitka kod Waterlooa označila je kul-
minaciju više od dvadeset godina (s povremenim prekidima) sukoba

77
 U S P O N NOVCA

između Velike Britanije i Francuske. No bilo je to dulje od puke bitke

dviju vojska. Bio je to i sraz dvaju suprotstavljenih financijskih sustava:
francuskog, koji se pod Napoleonom počeo temeljiti na pljački (opo-
rezivanju osvojenih područja), te britanskog, koji se temeljio na zadu-
živanju.
Nikad prije nije izdano toliko obveznica radi financiranja vojnog
sukoba. Između 1793. i 1815. britanski nacionalni dug povećao se tri
puta, na 7 4 5 milijuna funta - a ta vrijednost više je nego dvostruko
premašivala godišnji proizvod britanskoga gospodarstva. No povećanje
količine obveznica snažno je djelovalo na londonsko tržište. Od veljače
1792. cijena tipične obveznice od 100 funta, uz 3% kamata, pala je s 96
na ispod 60 funta uoči bitke kod Waterlooa, u jednoj fazi (1797.) po-
tonuvši i ispod 50 funta. Bila su to teška vremena za gđu Annu Hawes
i slične ulagače.
Prema staroj predaji, obitelj Rothschild prve je milijune zaradila za-
hvaljujući Nathanovim uspješnim špekulacijama u vezi s djelovanjem
ishoda bitke na cijenu britanskih obveznica. Prema nekim verzijama
priče, Nathan je osobno svjedočio bitki, prešao La Manche unatoč po-
gibeljnoj oluji kako bi preduhitrio službenu novost o Wellingtonovoj
pobjedi te je, kupujući obveznice prije velikog porasta cijena, zaradio
između 20 i 135 milijuna funta. Nacisti će kasnije dati sve od sebe
da legendu dodatno uljepšaju. Godine 1940. Joseph Goebbels odo-
brio je propagandni film Die Rothschilds koji opisuje servilnog Nathana
kako podmićuje jednog generala da bi osigurao pobjedu vojvode od
Wellingtona, a potom u Londonu hotimice širi pogrešnu priču o ishodu
bitke kako bi izazvao paničnu prodaju britanskih obveznica koje za-
tim kupuje po apsurdno niskim cijenama. Ipak, stvarnost je bila posve
drukčija. 2 0 Rothschildi nisu zaradili na Wellingtonovoj pobjedi, nego ih
je ona zamalo upropastila. Bogatstvo nisu stekli zbog Waterlooa, nego
unatoč Waterloou.
Nakon niza pogrešno osmišljenih intervencija, britanske jedinice
borile su se protiv Napoleona na europskome kontinentu od kolovoza
1808., kada je budući vojvoda od Wellingtona, tada brigadni general sir
Arthur Wellesley poveo interventne snage u Portugal, koji su Francuzi
bili napali prethodne godine. Veći dio sljedećih šest godina gotovo će
se neprestano pojavljivati ista potreba: dovesti još ljudi i sredstava na

78
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

Iberski poluotok. Prodajom obveznica građanstvu birtanska je vlada

nedvojbeno prikupila mnogo novca, ali novac baš i nije imao osobi-
tu vrijednost na dalekim bojišnicama. Kako bi opskrbljivao vojsku i
plaćao britanske saveznike u borbi protiv Francuske, Wellingtonu je
trebala svugdje prihvaćena valuta. Stoga je novac prikupljen obveznica-
ma trebalo nekako pretvoriti u zlatnike te ih dovesti na željeno mjesto.
Transport zlatnika iz Londona u Lisabon u ratno je doba bio skup i
opasan. No kad su portugalski trgovci odbili prihvatiti Wellingtonove
mjenice, činilo se da baš i nema druge mogućnosti nego u Portugal
poslati zlatnike.
Kao sin umjereno uspješnog frankfurtskog antikvara i posrednika
mjenicama, Nathan Rothschild u Englesku je stigao tek 1799., a veći
dio sljedećih deset godina proveo je na engleskome sjeveru koji je tek
proživljavao industrijalizaciju, ondje kupovao tkanine i upućivao ih u
Njemačku. Bankarstvom se u Londonu počeo baviti tek 1811. Zašto se
onda britanska vlada obratila upravo njemu u trenutku kad je trebala
veliku financijsku pomoć? Odgovor leži u činjenici da je Nathan stekao
vrijedno iskustvo krijumčareći zlato na europski kontinent, izigravajući
tako blokadu koju je Napoleon nametnuo na trgovinu između Engleske
i kontinentalne Europe. (Istina, francuske vlasti najčešće su zatvarale oči
pred takvim kršenjem blokade, jer su jednostavno i merkantilistički vje-
rovali da izlazak zlata iz Engleske nekako mora slabiti britansku vojnu
moć.) U siječnju 1814. ministar financija ovlastio je glavnog opskrbljiva-
ča, Johna Charlesa Herriesa, da "angažira tog gospodina [Nathana] na naj-
tajniji i najpovjerljiviji način da u Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj
prikupi najveću moguću količinu francuskih zlatnika i srebrnjaka, do
maksimalne vrijednosti 6 0 0 . 0 0 0 funta, koje bi možda mogao osigurati u
sljedeća dva mjeseca". Njih je potom trebalo dostaviti na britanske bro-
dove u nizozemskoj luci Helvoetsluys i poslati Wellingtonu, koji je već
preko Pireneja bio došao u Francusku. Bila je to silno velika operacija,
a ovisila je o sposobnosti braće da se posluže svojom transeuropskom,
kontinentalno-otočnom, kreditnom mrežom i organiziraju velike prije-
nose plemenitih kovina. Zadaću su izveli toliko dobro da je Wellington
ubrzo pismom zahvalio za "obilnu... zalihu novca". Kao što je ustvrdio
Herries: "Rothschild je razne povjerene mu usluge obavio iznimno dobro
i premda je Židov [sic], u njega imamo veliko povjerenje." Do svibnja

79
 U S P O N NOVCA

1814. Nathan je vladi isplatio gotovo 1,2 milijuna funta, dvostruko više
od vrijednosti predviđene početnim uputama.
Nema sumnje da je mobiliziranje tako velikih količina zlata pred za-
vršetak rata bilo riskantno. Ipak, sa stajališta obitelji Rothschild, obilne
provizije koje su bili u mogućnosti zaračunati više su nego opravda-
vale takvo izlaganje opasnosti. A za obavljanje te zadaće bili su toli-
ko prikladni jer su već imali pravu bankarsku mrežu unutar obitelji
- Nathan je bio u Londonu, Amschel u Frankfurtu, James (najmlađi
brat) u Parizu, Carl u Amsterdamu, dok je Salomon putovao od grada
do grada, uvijek prema preciznim Nathanovim uputama. Tako raspr-
šeni širom Europe, braća Rothschild imala su jedinstvenu mogućnost
okoristiti se razlikama u cijenama i tečajevima između pojedinih trži-
šta, tj. poslužiti se postupkom koji nazivamo arbitražom. Ako je cijena
zlata, recimo, u Parizu bila viša nego u Londonu, James bi u Parizu
prodao zlato za mjenice pa ih poslao u London, gdje bi Nathan njima
kupio veću količinu zlata. Činjenica da su njihove vlastite transakcije u
Herriesovo ime bile dovoljne da utječu na povećanje razlike u cijenama
samo je dodatno povećala njihovu zaradu. Osim toga, Rothschildi su
vodili i dio velikih isplata pomoći i poticaja britanskim saveznicima
na europskome kontinentu. U lipnju 1814. Herries je izračunao da su
tako isplatili sredstva u vrijednosti od 12,6 milijuna franaka. "Gospodin
Rothschild", primijetio je premijer, lord Liverpool, postao je "vrlo ko-
risnim prijateljem". Kao što je rekao obraćajući se ministru vanjskih
poslova, lordu Castlereaghu, "ne znam što bismo bez njega"... Braća su
ga u to vrijeme već počela nazivati gospodarom Burze.

Nakon abdikacije u travnju 1814. Napoleon je prognan na talijanski

otok Elbu, kojim je nastavio vladati kao minijaturnim carstvom. No
otok je za njega bio premalen. Prvog ožujka 1815., na veliki užas mo-
narha i ministara koji su se na Bečkome kongresu okupili kako bi obno-
vili nekadašnji europski poredak, vratio se u Francusku, čvrsto naumiv-
ši oživjeti Carstvo. Veterani njegove grande armée spremno su došli pod
njegov stijeg. Nathan Rothschild na tu je "neugodnu vijest" reagirao
tako što je istog trena nastavio kupovati zlato, preuzimajući sve kovani-
ce i komade plemenitih kovina kojih su se on i braća mogli domoći, te
ih dajući na raspolaganje Herriesu radi slanja Wellingtonu. Rothschildi
su tako ukupno osigurali zlatnika vrijednih više od 2 milijuna funta

80
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

- dovoljno da se ispune 8 8 4 sanduka i pedeset pet bačvi. Nathan je

istodobno ponudio da će se pobrinuti i za novi krug potpore britan-
skim saveznicima na kontinentu pa su njegove transakcije s Herriesom
1815. ukupno dosegnule gotovo 9,8 milijuna funta. Kako su se provi-
zije za sve poslove kretale u rasponu od dva do šest posto, Napoleonov
povratak Rothschildima je jamčio bogatstvo. Ipak, postojala je i jedna
opasnost koju je Nathan bio podcijenio. Dok je mahnito kupovao tako
velike količine zlata pretpostavljao je da će i ovaj Napoleonov rat, kao i
svi dotadašnji, dugo trajati. Bila je to gotovo kobna pogreška.
Pamti se kako je Wellington za bitku kod Waterlooa rekao da je
bila "najtješnja pobjeda koju je itko ikada vidio". Nakon cijeloga dana
nesmiljenih juriša, protunapada i junačke obrane, zakasnjeli se dolazak
pruske vojske na koncu pokazao presudnim. Za Wellingtona je to bila
veličanstvena pobjeda, no Rothschildi baš i nisu bili presretni. Nema
sumnje da je Nathanu Rothschildu bilo ugodno što je prvi primio vijest
o Napoleonovu porazu, zahvaljujući brzini svojih glasnika, a bilo je to
gotovo četrdeset osam sati prije nego što je bojnik Henry Percy Vladi
uručio službenu Wellingtonovu poruku. No koliko god vijest do njega
stigla rano, iz njegove perspektive nikako nije bila dobra. Ni u snu nije
očekivao da bi se tako brzo moglo dogoditi nešto toliko odlučno. On i
braća sada su imali hrpe i hrpe gotovine koja više nikome ne treba - za
financiranje rata koji je završio. Uspostavom mira velike vojske koje su
se borile protiv Napoleona bilo je moguće raspustiti, kao i savezničku
koaliciju. A to je značilo da više nema vojničkih plaća i pomoći britan-
skim ratnim saveznicima. Cijena zlata, koja je tijekom rata nezadrživo
rasla, svakako će pasti. Nathan se nije suočavao s divovskom zaradom o
kojoj govore legende, nego s velikim i sve većim gubicima.

Ali postojao je još jedan mogući izlaz: Rothschildi su zlato mogli

upotrijebiti za veliku i silno riskantnu okladu na tržištu obveznica.
Dvadesetog srpnja 1815. londonski je Courier u večernjem izdanju obja-
vio da je Nathan "kupio velike količine vrijednosnica", tj. obveznica bri-
tanske vlade. Nathan je zaigrao na mogućnost da će britanska pobjeda
kod Waterlooa, kao i izgledno smanjenje vladina posuđivanja, potaknu-
ti nagli rast cijena britanskih obveznica. Nathan je kupio još obveznica,
a kako je cijena očekivano počela rasti, nastavio je kupovati. Unatoč
zdvojnim nagovaranjima braće koja su ga molila da napokon izvuče za-

81
 U S P O N NOVCA

Cijena britanskih obveznica (consols) od 1812. do 1822.

radu, Nathan je pokazao da ima čelične živce te je čekao još godinu

dana. Prodao je potkraj 1817., kad je cijena u međuvremenu porasla
za više od 4 0 % . Uračunamo li utjecaj inflacije i gospodarskog rasta na
kupovnu moć funte, njegova bi zarada u današnjim okvirima iznosila
oko 6 0 0 milijuna funta. Bila je to jedna od najodvažnijih transakcija u
financijskoj povijesti, potez kojim je iz ralja Napoleonova vojnog poraza
u posljednji tren iščupana velika financijska pobjeda. I suvremenici su
uočili sličnost pobjednika i poraženog. Kao što je rekao jedan od partne-
ra u Baringsu, velikom suparniku obitelji Rothschild: "Moram iskreno
priznati da nemam živaca za njegove operacije. U pravilu su pomno
isplanirane, inteligentno i pronicljivo, a izvodi ih vrlo spretno - no on
je za novac i sredstva ono što je Bonaparte bio za rat." 21 Tajnik austrij-
skog kancelara Metternicha jednostavno je smatrao da su Rothschildi die
Finanzbonabarten.22 Drugi su otišli i korak dalje, iako ne bez tračka iro-
nije. "Novac je bog našega doba", ustvrdio je njemački pjesnik Heinrich
Heine u ožujku 1841., "a Rothschild je njegov prorok." 2 3
U mjeri koja se čak i danas doima nevjerojatnom, Rothschildi su
tijekom pedeset godina nakon Waterlooa stjecali sve veću prevlast na
području međunarodnih financija. Ti su se dosezi suvremenicima činili
toliko iznimnima da su ih često nastojali objasniti u mističnim okvi-
rima. Prema jednoj priči iz tridesetih godina 19. stoljeća, bogatstvo
Rothschildovih bilo je plod činjenice da su bili vlasnici zagonetnoga
"hebrejskog talismana" koji je Nathanu Rothschildu, utemeljitelju lon-

82
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

donske tvrtke, omogućio da postane "divom na europskim novčanim

tržištima". 24 Slične su se priče pričale u području sa židovskim naselji-
ma u Rusiji, prostoru koji ruski Židovi nisu smjeli napuštati, još deve-
desetih godina 19. stoljeća. 25 Kao što smo već vidjeli, Nacistima je bilo
u interesu uspon obitelji Rothschild pripisati manipuliranju novostima
s burze i ostalim zakulisnim igrama. Takvi mitovi vladaju još i danas.
Prema podacima iz bestselera Songa Hongbinga Valutni ratovi, koji je
2007. objavljen u Kini, Rothschildi i danas nadziru globalni financijski
sustav posredstvom navodnog utjecaja na američku središnju banku,
Federal Reserve System. 26
Prozaičnija stvarnost govori nam da su Rothschildi uspjeli iskoristiti
uspjehe zabilježene tijekom završne faze napoleonskih ratova i učvrstiti
poziciju najjačih igrača na londonskome tržištu obveznica koje je sve
više poprimalo međunarodne karakteristike. To su postigli stvaranjem
kapitalne osnove i informacijske mreže koje su ubrzo daleko nadmašile
sve čime su raspolagali najopasniji suparnici, obitelj Baring. Procjenjuje
se da je londonska financijska kuća obitelji Rothschild između 1815. i
1859. izdala četrnaest različitih obveznica nominalne vrijednosti gotovo
43 milijuna, više od polovice ukupnih obveznica koje su izdale sve lon-
donske banke. 2 7 Iako su ulagačima uglavnom nudili obveznice britanske
vlade, prodavali su i francuske, pruske, ruske, austrijske, napolitanske i
brazilske obveznice. 28 Osim toga, nakon 1830. praktički su imali mono-
pol na izdavanje obveznica belgijske vlade. Rothschildi bi obično kupili
tranšu novih obveznica izravno od vlade, zaračunavajući proviziju za dis-
tribuciju obveznica svojoj mreži brokera i ulagača širom Europe, a vladi
bi prebacili sredstva tek kad bi primili sve rate od kupaca. Najčešće je
postojala poveća razlika između cijene koju su Rothschildi plaćali držav-
nom posuđivaču i cijene po kojoj su obveznice nudili ulagačima (uz pro-
stor za dodatno povećanje nakon prve javne ponude). Dakako, kao što
smo već vidjeli, i ranije su zabilježeni slučajevi velikih posudaba u među-
narodnim okvirima, osobito u Genovi, Antwerpenu i Amsterdamu. 29 No
londonsko se tržište obveznica nakon 1815. od tih primjera razlikovalo
po tome što su Rothschildi bezuvjetno tražili da većina novih posuđivača
izdaju obveznice u funtama sterlinga, a ne u svojoj valuti, te isplaćuju ka-
matu u Londonu ili na nekom od drugih tržišta na kojem su Rothschildi
imali podružnice. Nove standarde postavili su 1818. inicijalnom javnom

83
 U S P O N NOVCA

ponudom pruskih obveznica koje su nosile 5% prinosa, a koje su - na-

kon dugotrajnih i često napetih pregovora * - izdane ne samo u Londonu
nego i u Frankfurtu, Berlinu, Hamburgu i Amsterdamu. 30 U knjizi O
prometu državnih obveznica (1825.), njemački pravni stručnjak Johann
Heinrich Bender to je izdvojio kao jednu od najvažnijih financijskih ino-
vacija obitelji Rothschild: "Svaki vlasnik vladinih obveznica... može po-
dignuti kamate gdje mu je najzgodnije, na nekoliko različitih mjesta bez
ikakve muke." 31 Izdavanje obveznica nipošto nije bila jedina poslovna
aktivnost obitelji Rothschild: usto su i trgovali obveznicama, bavili se va-
lutnom arbitražom, posredovali u kupoprodaji plemenitih kovina, obav-
ljali bankarske poslove te ulagali u osiguranja, rudnike i željeznice. Ipak,
tržište obveznica i dalje im je bilo glavna djelatnost. Za razliku od manjih
konkurenata, Rothschildi su se ponosili time što su se bavili nečim što bi-
smo danas nazivali "prvoklasnim" ili "ulagačkim" obveznicama. Nijedna
obveznica koju su izdali dvadesetih godina 19. stoljeća do 1829. nije
propala ili prestala donositi zaradu, unatoč latinskoameričkoj dužničkoj
krizi (prvoj od mnogobrojnih) do koje je došlo sredinom tog desetljeća.
Uspjeh je donio još veće bogatstvo. U trenutku njegove smrti 1836.
godine, Nathanovo osobno bogatstvo iznosilo je 0,62% britanskoga nacio-
nalnog dohotka. U razdoblju od 1818. do 1852. ukupni kapital pet finan-
cijskih "kuća" obitelji Rothschild (u Frankfurtu, Londonu, Napulju, Parizu
i Beču) porastao je s 1,8 milijuna na 9,5 milijuna funta. Već 1825. njihov
je ukupni kapital bio devet puta veći od kapitala tvrtke Baring Brothers i
Banque de France. Godine 1899., kad je vrijedio 41 milijun funta, nad-
mašivao je kapital pet najvećih njemačkih dioničkih bankarskih društava
zajedno. Tvrtka se sve više transformirala u multinacionalnog upravljača
imovinom za bogatstvo širih obitelji čelnih ljudi. A kako je njih iz naraštaja
u naraštaj bilo sve više, obiteljsko zajedništvo održavalo se zahvaljujući

* U jednom trenutku, kad je ravnatelj pruske Riznice, Christian Rother, pokušao izmijeniti uvjete
nakon potpisivanja ugovora o zajmu, Nathan je eksplodirao: "Najdraži moj prijatelju, ispunio
sam dužnost prema Bogu, vašem kralju i ministru financija von Rotheru, sav moj novac otišao je
k vama u Berlin... sad vama ostaje dužnost prema vašima, da održite riječ i ne tražite izmjene, jer
sve mora ostati onako kako je dogovoreno među ljudima kao što smo mi, a ja sam to i očekivao,
što se vidi po činjenici da sam dostavio novac. Tamošnja kabala ne može ništa N. M. Rothschildu,
jer on ima novac, snagu i moć, a kabala tek nemoć i kralja Pruske, moj princ Hardenberg i ministar
Rother trebaju biti zadovoljni i zahvaliti Rothschildu, koji vam šalje toliki novac [i] podiže pruski
ugled." Činjenica da je jedan Židov koji se rodio u frankfurtskome getu bio u stanju takvim se
riječima u pismu obratiti jednome pruskom dužnosniku govori mnogo o socijalnoj revoluciji koju
su utjelovili Nathan Rothschild i njegova braća.

84
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

kombinaciji povremenih revizija ugovora između pet financijskih kuća i vi-

sokog stupnja zastupljenosti brakova između rođaka unutar istog naraštaja
ili između stričeva i ujaka s j e d n e te nećakinja s druge strane. Od dvade-
set jednog braka potomaka Nathanova oca Mayera Amschela Rothschilda,
sklopljenih između 1824. i 1877., u čak petnaest slučajeva supružnici su
bili njegovi izravni potomci. Osim toga, odanost cijele obitelji židovskoj
vjeri, u doba kad su je se neke druge židovske obitelji odricale ili stupale u
mješovite brakove, ojačala je njihov osjećaj zajedničkog identiteta i ciljeva
u ulozi "bjelačke [židovske] kraljevske obitelji".
Stari Mayer Amschel često je upozoravao petoricu sinova: "Ne mo-
žete li postići da vas vole, neka vas se boje." Kao gospodari tržišta ob-
veznica u financijskome svijetu sredinom 19. stoljeća, Rothschildi su
već izazivali više straha nego ljubavi. Desničarski orijentirani reakcionari
zdvajali su nad usponom novih bogataša, s većim prinosima i likvidnijih
od tradicionalne europske zemljoposjedničke i aristokratske elite. Kao
što je primijetio Heinrich Heine, financijski sustav koji su stvarali pri-
padnici obitelji Rothschild donosio je nešto duboko revolucionarno:

Sustav papirnatih vrijednosnica oslobađa... ljudima omogućuje da žive

gdje god žele. Mogu živjeti bilo gdje, bez rada, od kamata na obvezni-
ce, pokretnu imovinu, pa se tako okupljaju i čine istinsku moć naših
glavnih gradova. Odavno znamo što znači kad i najraznolikiji oblici
energije mogu postojati jedni uz druge, kad postoji tolika centralizacija
intelektualnog i društvenog autoriteta.

U Heineovim očima Rothschilda se sad moglo svrstati u istu katego-

riju s Richelieuom i Robespierreom, kao jedno od "triju užasnih imena
koja uvijek znače postupno uništenje stare aristokracije". Richelieu j o j
je oduzeo moć, Robespierre je odrubio glavu njezinu dekadentnome
ostatku, dok Rothschild sada Europi donosi novu društvenu elitu

time što sustav vladinih dionica dovodi do pozicije vrhovne moći...

[i] novcu pridaje povlastice koje je nekoć imala zemlja. Dakako, time
je stvorio i novu aristokraciju, ali ona se temelji na najnepouzdanijem
mogućem elementu, novcu... [koji je] fluidniji od vode i manje posto-
jan od zraka... 32

85
 U S P O N NOVCA

U međuvremenu su lijevo nastrojeni radikali naricali zbog pojave

novog centra moći u političkoj sferi, sile koja je imala mogućnost
ulaganja veta na vladine financije, pa stoga i na veći dio političkih od-
luka. Nakon uspjeha obveznica koje su Rothschildi izdali za Austriju,
Prusku i Rusiju, Nathana su u jednoj karikaturi prikazali kao proda-
vatelja osiguranja "Šupljem savezu", koji pomaže u zaštiti Europe od
liberalnih političkih požara. 3 3 Godine 1 8 2 1 . primio je čak i prijetnje
smrću "zbog veza sa stranim silama, a osobito zbog pomoći koju je
pružao Austriji, poradi namjera austrijske vlade usmjerenih protiv
europskih sloboda". 3 4 Liberalni povjesničar Jules Michelet zapisao
je 1 8 4 2 . u dnevnik: "G. Rothschild poznaje sve europske vladare i
sve burzovne dvorjane. U glavi ima sve račune, i račune dvorjana i
račune kraljeva. S njima razgovara, a da i ne mora gledati u knjige.
Jednome od njih rekao j e : 'Vaš će račun ući u crveno imenujete li
takvog ministra.'" 3 5 Posve očekivano, činjenica da su Rothschildi bili
Židovi poslužila je kao dodatni poticaj duboko usađenim protuse-
mitskim predrasudama. Čim su se Rothschildi tridesetih godina 19.
stoljeća pojavili na američkoj sceni, guverner Mississippija već je po-
čeo osuđivati "baruna Rothschilda" jer "njegovim žilama teče Judina i
Shylockova krv, t e . . . ujedinjuje odlike obojice sunarodnjaka". Kasnije
tijekom istog stoljeća, populistički autor "Coin" Harvey banku obitelji
Rothschild opisat će kao divovsku crnu hobotnicu koja širi pipke na
sve strane i obavija svijet. 3 6
Ipak, najviše ogorčenja izazivala je navodna sposobnost obitelji
Rothschild da omogućuje ili onemogućuje ratove prema vlastitim inte-
resima. Još 1828. princ Puckler-Muskau spomenuo je "Rothschilda...
bez kojeg, kako se čini, nijedna europska sila u današnje vrijeme ne
može krenuti u rat." 37 Jedan promatrač * s početka 20. stoljeća znako-
vito je upitao:

* Bio je to J. A. Hobson, autor knjige Imperialism: A Study (1902.). Iako je i dalje poznat kao jedan
od prvih liberalnih kritičara imperijalizma, Hobson je iznio klasični antisemitski negativan stav
prema financijskome svijetu: "Burzovni magnati stječu koristi transakcijama s velikim količinama
dionica i obveznica, financiranjem tvrtki i manipuliranjem fluktuacijama vrijednosti. Te velike
poslovne transakcije - bankarske usluge, posredništvo, unovčavanje mjenica, izdavanje zajmova,
promicanje tvrtka - središnji je ganglij međunarodnog kapitalizma. Ujedinjeni najjačim mogu-
ćim organizacijskim vezama, uvijek u bliskom međusobnom kontaktu, smješteni u samome srcu
poslovne prijestolnice svake zemlje, pod nadzorom, barem u Europi, uglavnom ljudi samo jedne
osobite narodnosti, koji iza sebe imaju stoljeća financijske stručnosti, imaju jedinstvenu moguć-
nost nadzirati politiku cijelih nacija."

86
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

Pretpostavlja li itko ozbiljno da neka europska država može krenuti

u veliki rat, ili da neka velika država može dobiti zajam, ako se kuća
Rothschild i s njom povezane sile tome odlučno usprotive?38

Moglo bi se čak zaključiti da je Rothschildima trebao rat. Na posljetku,

upravo je rat omogućio Nathanu Rothschildu da obavi najunosniji posao.
Da nije bilo ratova, države u 19. stoljeću gotovo i ne bi imale potrebu izda-
vati obveznice. No, kao što smo vidjeli, ratovi su najčešće pogađali cijenu
obveznica zbog povećane opasnosti (kao u Veneciji u 16. stoljeću) od toga
da država koja se zadužila u slučaju poraza ili gubitka teritorija ne nastavi
isplaćivati kamate vjerovnicima. Sredinom 19. stoljeća Rothschildi su od
trgovaca postali voditeljima fondova koji su se pomno brinuli za vlastiti,
divovski portfelj vladinih obveznica. Sada, nakon što su ubrali zaradu,
sukobi su im mogli donijeti više štete nego koristi. Upravo su se zbog
toga dosljedno i energično protivili težnjama za ostvarivanje nacionalnog
jedinstva i u Italiji i u Njemačkoj. I upravo zbog toga s nelagodom su gle-
dali kako Sjedinjene Države tonu u unutarnji rat. Rothschildi su odlučili
ishod napoleonskih ratova time što su financijskom snagom potpomogli
Veliku Britaniju. Sada će pomoći u odlučivanju američkoga Građanskog
rata - tako što će odabrati neutralnost i sukob promatrati sa strane.

Kako su slomili Jug

U svibnju 1863., dvije godine nakon početka Građanskog rata, general

bojnik Ulysses S. Grant zauzeo je Jackson, glavni grad savezne drža-
ve Mississippi, te vojsku Konfederacije pod zapovjedništvom generala
Johna C. Pembertona prisilio na povlačenje na zapad, do Vicksburga,
na obali rijeke Mississippi. Našavši se u okruženju, gdje su ih sjever-
njačke topovnjače gađale iz pozadine, Pembertonovi ljudi odbili su dva
napada snaga Unije, ali su ih dugotrajna opsada i glad natjerali na po-
puštanje. Četvrtog srpnja, na Dan neovisnosti, Pemberton se predao.
Otada je Mississippi bio čvrsto u rukama sjevernjačkih snaga. Jug je
tako doslovce raspolovljen.
Pad Vicksburga oduvijek se nekako smatra velikom prekretnicom
u tom ratu. S druge strane, s financijskog stajališta, taj događaj zapra-

87
 U S P O N NOVCA

vo i nije bio presudan. Do ključne promjene došlo je više od godinu

dana ranije, više od tristo kilometara nizvodno od Vicksburga, na ušću
Mississippija u Meksički zaljev. Dana 29. travnja 1862. admiral David
Farragut naumio je topovima iz Fort Jacksona i Fort St. Philipa zauzeti
New Orleans. Bio je to daleko manje krvav i dugotrajan sukob nego
opsada Vicksburga, ali pokazao se podjednako katastrofalnim za Jug.
Financije Konfederacije jedno su od velikih "što bi bilo da je bilo"
američke povijesti. 39 Jer, kad se sve zbroji i oduzme, upravo je nedo-
statak gotovine, kao i nedostatak industrijskih kapaciteta i ljudstva pot-
kopao ono što je, strogo u vojnim okvirima, bio više nego dojmljiv
pokušaj južnjačkih država. Na početku rata, u nedostatku već uspo-
stavljenog sustava središnjeg oporezivanja, konfederativno Ministarstvo
financija, koje je tek bilo u povojima, vojsku je plaćalo prodajom obve-
znica vlastitim građanima, u obliku dvaju velikih zajmova vrijednih 15
i 100 milijuna dolara. No na Jugu je postojala tek ograničena količina
likvidnog kapitala, s obzirom na brojne farme koje su same zadovolja-
vale sve svoje potrebe, kao i na razmjerno malene gradove. Kasnije se
navodilo da se Konfederacija radi preživljavanja obratila Rothschildima,
u nadi da bi im najveća financijska dinastija na svijetu mogla pomoći
da pobijede Sjever, kao što je i Wellingtonu pomogla da kod Waterlooa
pobijedi Napoleona.
Prijedlog i nije bio toliko nevjerojatan. U New Yorku je Rothschildov
zastupnik August Belmont s užasom gledao kako Sjedinjene Države tonu
u građanski rat. Kao predsjednik nacionalne organizacije Demokratske
stranke, bio je jedan od vodećih pristaša Stephena A. Douglasa, su-
parnika Abrahama Lincolna na predsjedničkim izborima 1860. godine.
Belmont je žestoko kritizirao Lincolnovu, kako se izrazio, "kobnu po-
litiku konfiskacije i prisilne emancipacije". 40 Salomon de Rothschild,
Jamesov treći sin, također je izrazio naklonost prema Južnjacima
u pismima koja je prije početka rata slao kući. 4 1 Neki promatrači sa
Sjevera izvukli su posve očit zaključak: Rothschildi podupiru Jug.
"Belmont, Rothschildi, kao i cijelo židovsko pleme... kupuju obveznice
Konfederacije", grmio je 1864. The Chicago Tribune. Jedan Lincolnov
pristaša optužio je "Židove, Jeffa Davisa [predsjednika Konfederacije]
i vraga" kao izopačeno trojstvo koje radi protiv Unije. 4 2 Kad je 1863.
doputovao u London, Belmont je osobno rekao Lionelu de Rothschildu

88
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

da će "Sjever uskoro biti pokoren". (To je samo potpirilo plamen sum-

nje da je čovjek zadužen za pridobivanje Britanaca za južnjačku stvar,
državni tajnik Konfederacije Judah Benjamin, i sam Židov.)
No Rothschildi su zapravo odlučili ne poduprijeti Jug. Zašto?
Možda jer im se iskreno gadio robovlasnički sustav. No barem jednako
važna bila je i činjenica da je Konfederacija odviše rizična za krediti-
ranje (na posljetku, i predsjednik Konfederacije, Jefferson Davis, otvo-
reno je zagovarao zanemarivanje otplate državnih dugova dok je još
bio američki senator). Činilo se da takvo nepovjerenje dijeli i gotovo
cijela Europa. Kad je Konfederacija pokušala prodati konvencional-
ne obveznice na europskim tržištima, ulagači nisu pokazali preveliku
gorljivost. No Južnjaci su u rukavu skrivali i genijalni adut. Smicalica
se (baš kao i rukav) sastojala od pamuka, ključnog elementa gospodar-
stva Konfederacije i daleko najvećega južnjačkog izvoznog proizvoda.
Prema toj zamisli, urod pamuka na Jugu trebao je poslužiti ne samo
kao izvor zarade od izvoza nego i kao jamstvo nove vrste obveznice
koja se temelji na pamuku. Kad je nepoznata francuska tvrtka Emile
Erlanger and Co. počela u ime Juga izdavati obveznice, reakcije su u
Londonu i Amsterdamu bile pozitivnije. U vezi s tim obveznicama iz-
danima u funtama, kuponima na 7% i dospijećem od dvadeset godina,
najprivlačnije je bilo to što ih je bilo moguće konvenirati u pamuk
po prijeratnoj cijeni od šest penija za funtu ( 4 5 4 g). Unatoč vojnim
porazima Juga, obveznice su zadržale vrijednost tijekom većeg dijela
rata, a razlog je bio jednostavan: cijena jamstva izdanih obveznica, pa-
muka, rasla je zbog sve veće ratne potražnje. Čak se i cijena obvezni-
ca udvostručila u razdoblju od prosinca 1863. do rujna 1864. - iako
je Konfederacija u međuvremenu poražena i kod Gettysburga i kod
Vicksburga - budući da je cijena pamuka ubrzano rasla. 43 Osim toga,
Jug je imao i lijepu mogućnost dodatno dizati cijenu - ograničavanjem
isporuke pamuka.

Godine 1860. liverpulska je luka bila glavna arterija za dotok pamu-

ka koji je uvozila britanska tekstilna industrija, u to vrijeme glavni pot-
porni stup viktorijanskoga industrijskoga gospodarstva. Više od 8 0 %
uvoza potjecalo je s juga Sjedinjenih Država. Čelnici Konfederacije dr-
žali su da će im ta činjenica omogućiti da uvuku Veliku Britaniju u rat,
dakako, na svojoj strani. U želji da još malo pojačaju pritisak, odlučili

89
 U S P O N NOVCA

Konfederacijska pamučna obveznica s kuponima

od kojih su izrezana samo prva četiri

su uvesti embargo na cjelokupan izvoz pamuka u Liverpool. Posljedice

su bile katastrofalne. Cijena pamuka uzletjela je sa 6¼ penija po funti
na 27¼ penija. Uvoz s američkog Juga spao je s 2,6 milijuna bala 1860.
na manje od 7 2 . 0 0 0 1862. Tipična engleska tvornica za preradu pamu-
ka poput pogona očuvanog u Styalu, južno od Manchestera, zapošlja-
vala je oko 4 0 0 radnika, no to je bio tek mali dio od 3 0 0 . 0 0 0 ljudi koje
je King Cotton ukupno zapošljavao širom Lancashirea. Bez pamuka,
radnici su doslovce ostali besposleni. Potkraj 1862. polovina je radnika
otpuštena. Gotovo četvrtina ukupnog stanovništva Lancashirea primala
je socijalnu pomoć. 4 4 Nastupila je tzv. "pamučna glad". No takvo je sta-
nje izazvao čovjek. A činilo se i da će odgovorni ljudi ostvariti cilj. Ne
samo što je embargo na sjeveru Engleske izazvao nezaposlenost, glad i
pobune nego je nedostatak pamuka doveo do povećanja njegove cijene,
pa tako i vrijednosti južnjačkih obveznica, zahvaljujući čemu su postale
neodoljivo privlačnim ulagačkim prilikama za pripadnike britanske po-
litičke elite. Budući premijer, William Ewart Gladstone, kupio je nešto
obveznica, baš kao i urednik The Timesa John Delane. 45

90
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

Ipak, sposobnost Juga da manipulira tržištem obveznica ovisila je o

jednom presudnom uvjetu: da ulagači budu u mogućnosti fizički pre-
uzeti pamuk koji jamči valjanost obveznica u slučaju da Jug ne isplati
obećanu kamatu. Na posljetku, jamstvo nešto vrijedi samo ako ga vje-
rovnik može uzeti i iskoristiti. I upravo je zbog toga pad New Orleansa
u travnju 1862. bio istinska prekretnica u Građanskome ratu. Kako su
glavne južnjačke luke bile u rukama Unije, ulagač koji se htio domoći
južnjačkog pamuka morao je prijeći sjevernjačku pomorsku blokadu, i
to ne jednom, nego dvaput: na dolasku i na odlasku. S obzirom na sve
veću pomorsku moć Sjevera na području Mississippija, to baš i nije bila
privlačna mogućnost.
Da je Jug uspio zadržati New Orleans do trenutka kada bi urod pa-
muka bio otpremljen u Europu, možda bi uspjeli u Londonu prodati
obveznice u vrijednosti i većoj od tri milijuna funta. Možda bi čak i
riziku neskloni Rothschildi donijeli odluku u korist Juga. Ovako su
zajam tvrtke Erlanger odbacili kao nešto "toliko špekulativne naravi da
će po svoj prilici privući sve vrste nepromišljenih ulagača... nismo čuli
da netko od uglednih ljudi ima veze s tim poslom" 4 6 Konfederacija se
jednostavno preračunala i malo pretjerala. Zatvorila je dotok pamuka,
ali je potom ostala bez mogućnosti da ga ponovno otvori. Godine 1863.
tekstilne tvornice u Lancashireu već su imale nove izvore pamuka u
Kini, Egiptu i Indiji. A ulagači su ubrzano gubili povjerenje u južnjačke
obveznice. Posljedice po gospodarstvo Konfederacije bile su katastro-
falne.
Kako je domaće tržište obveznica bilo posve iscrpljeno i uz samo
dva nevelika inozemna zajma, vlada Konfederacije bila je prisiljena ti-
skati papirnate dolare bez pokrića i tako pokrivati troškove rata i dru-
ge rashode - tako su ukupno tiskali 1,7 milijarda dolara. Istina, obje
su strane tijekom Građanskog rata bile prisiljene tiskati novac. No po
završetku rata "zeleni" dolari Unije i dalje su vrijedili oko 50 centa u
zlatu, dok su "sivi" dolari Konfederacije vrijedili tek jedan cent, unatoč
uzaludnom pokušaju monetarne reforme 1864. godine. 47 Situaciju je
dodatno pogoršalo to što su južnjačke države i lokalne uprave imale
mogućnost tiskati vlastiti novac, kao i to što se krivotvorenje otelo sva-
kom nadzoru, budući da su konfederacijske novčanice bile vrlo primi-
tivne izrade pa ih nije bilo teško krivotvoriti. Kako je sve više novca

91
 U S P O N NOVCA

"Sivi" konfederacijski dolar: novčanica od pet dolara

savezne države Louisiane

bilo u potrazi za sve manje dostupne robe, došlo je do eksplozije infla-

cije. Cijene su na Jugu tijekom Građanskog rata porasle oko 4 0 0 0 % . 4 8
S druge strane, cijene na Sjeveru porasle su samo 6 0 % . I prije predaje
glavnih konfederacijskih jedinica u travnju 1865., gospodarstvo je na
Jugu bilo na rubu sloma, dok je hiperinflacija nedvosmisleno najavlji-
vala poraz.
Rothschildi su imali pravo. Oni koji su uložili u konfederacijske ob-
veznice ostali su bez svega, budući da je Sjever nakon pobjede ustvrdio
da neće podmiriti južnjačke dugove. Jug na koncu i nije imao druge
mogućnosti, nego je rat morao financirati tiskanjem novca. To neće
biti posljednji primjer u povijesti da je pokušaj manipuliranja tržištem
obveznica doveo do katastrofalne inflacije i vojnog poniženja.

Eutanazija rentijera

Sudbina onih koji su zbog konfederacijskih obveznica ostali s gaćama

na štapu u 19. stoljeću nije bila osobito neuobičajena. Konfederacija
nipošto nije bila jedina zemlja u zapadnoj hemisferi koja je na koncu
razočarala ulagače u obveznice. Bila je tek najsjeverniji prijestupnik.
Južno od Rio Grandea nevraćanje dugova i deprecijacija valute bili su
gotovo uobičajena pojava. Latinskoamerička iskustva u 19. stoljeću
umnogome su najavila probleme koji će sredinom 20. stoljeća postati
gotovo univerzalnima. Razlog se dijelom krio u činjenici da je društve-

92
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

na klasa koja inače najčešće ulaže u obveznice - pa je stoga i zainteresi-

rana za redovite isplate kamata i čvrstu valutu - ondje bila slabija nego
drugdje. Dio razloga ležao je u činjenici da su latinskoameričke republi-
ke među prvima otkrile kako je razmjerno bezbolno ne otplatiti dugove
kada su vlasnici obveznica uglavnom stranci. Stoga nije bilo nimalno
slučajno što je do prve velike latinskoameričke dužničke krize došlo
već 1826.-1829., kada su Peru, Kolumbija, Čile, Meksiko, Gvatemala i
Argentina prestali otplaćivati dugove izdane samo nekoliko godina prije
u Londonu. 4 9
Tvrdnja da je tržište obveznica bilo moćno umnogome je istinita.
Potkraj 19. stoljeća zemlje koje su prestale vraćati dugove izlagale su se
opasnosti od ekonomskih sankcija, nametanja inozemnog nadzora nad
financijama, pa čak i, najmanje u pet slučajeva, vojne intervencije. 50
Teško je povjerovati da bi Gladstone 1882. naredio napad na Egipat da
egipatska vlada nije zaprijetila da neće ispuniti dužnost prema europ-
skim vlasnicima obveznica, među kojima je bio i on. Dovođenje "tržišta
u nastajanju" pod pokroviteljstvo Britanskog Carstva bio je najsigurniji
način uklanjanja političkog rizika u očima zabrinutih ulagača. 51 Čak su
se i oni koji nisu pripadali Carstvu izlagali opasnosti da ih u slučaju da
prestanu plaćati dug posjeti neka topovnjača, što je Venezuela na svo-
joj koži osjetila 1902., kad su udružene britansko-njemačko-talijanske
snage privremeno blokirale venezuelanske luke. Sjedinje Države bile su
osobito energične (i djelotvorne) u zaštiti ulagačkih interesa u Srednjoj
Americi i na Karibima. 52
No u jednome ključnom elementu tržište obveznica bilo je poten-
cijalno ranjivo. Ulagači u londonskome Cityju, tijekom cijeloga 19.
stoljeća najvećem međunarodnom financijskom tržištu na svijetu, bili
su imućni, ali ih nije bilo mnogo. Početkom 19. stoljeća u Velikoj je
Britaniji bilo vjerojatno manje od 2 5 0 . 0 0 0 vlasnika obveznica, jedva
2% ukupnog stanovništva. Ipak, njihovo bogatstvo bilo je više nego
dvostruko veće od ukupnoga nacionalnog dohotka cijeloga Ujedinjenog
Kraljevstva, a njihov dohodak negdje oko 7% nacionalnog dohotka.
Godine 1822. taj je dohodak - kamate na nacionalni dug - iznosio
približno polovinu nacionalnih rashoda, ali ipak su više od dvije treći-
ne poreznih prihoda bile neizravne te su stoga otpadale na potrošnju.
Još 1870. ti su omjeri i dalje iznosili trećinu, odnosno više od polovi-

93
 U S P O N NOVCA

ne. Bilo bi vrlo teško osmisliti regresivniji fiskalni sustav, uz oporeziva-

nje za mnogo nužnih proizvoda radi otplate kamata šačici odabranih.
Nije ni čudo što su radikali poput Williama Cobbetta kiptjeli od bijesa.
"Nacionalni dug, kao i svi pripadajući porezi i kockanje", ustvrdio je
Cobbett u svojoj knjizi Rural Rides (1830.), "prirodno su skloni tome
da privlače bogatstvo u velike mase... za korist tek malobrojnih".53 Ne dođe
li do političke reforme, upozorio je, cijela će se zemlja na koncu naći
u rukama "onih od kojih je posuđen novac za održavanje tog čudoviš-
nog sustava... posrednika zajmovima i posrednika vrijednosnicama...
Židova i cijelog plemena onih koji proždiru poreze". 54
Takve ogorčene tirade nisu bitnije slabile položaj klase koju su u
Francuskoj nazivali rentijerima (rentiers) - primatelja kamata na vladine
obveznice poput francuske rente. Naprotiv, desetljeća nakon 1830. go-
dine bila su u Europi zlatno doba za rentijere. Primjera prekida otplate
duga bilo je sve manje. Zahvaljujući zlatnom standardu, novac je po-
stajao sve pouzdanijim. 55 Uspjeh rentijera, unatoč općem širenju prava
sudjelovanja na izborima, bio je upravo izniman. Istina, uspon štednih
banaka (koje su često po zakonu morale kao glavnu imovinu držati vladi-
ne obveznice) izložio je nove segmente društva tržištu obveznica takvim
neizravnim udjelima. No rentijeri su i dalje bili elita, bili su to pripadnici
obitelji Rothschild, Baring i Gladstone - međusobno povezani društveno,
politički, ali najviše ekonomski. Njihovu dominaciju nije dokinula poja-
va demokracije ili socijalizma, nego fiskalna i monetarna katastrofa koju
su skrivile same europske elite. Katastrofa se zvala Prvi svjetski rat.

"Inflacija je", glasi slavna definicija Miltona Friedmana, "uvijek i

svugdje monetarna pojava, u smislu da do nje ne može doći ako po-
većanje količine novca nije veće od povećanja proizvoda." To se dobro
odražava u svemu što se tijekom i nakon Prvoga svjetskog rata događalo
u zemljama koje su u njemu sudjelovale. Do visoke inflacije u biti je
vodilo pet koraka:

1. Rat je izazvao ne samo nestašicu robe nego i

2. kratkoročne vladine pozajmice od središnje banke
3. koje su u biti pretvorile dug u gotovinu i time povećale nov-
čanu masu,

94
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

4. zbog čega su se promijenila očekivanja javnosti u vezi s infla-

cijom, potražnja za gotovinom počela padati,
5. a cijena proizvoda rasti.*

Međutim, monetarna teorija sama po sebi ne može objasniti zašto

se u nekoj zemlji inflatorni procesi razvijaju toliko brže ili dalje nego u
nekoj drugoj niti može objasniti zašto se posljedice inflacije toliko razli-
kuju od slučaja do slučaja. Zbrojimo li ukupne javne rashode najvećih
zaraćenih sila u razdoblju od 1914. do 1918. godine, Velika Britanija
utrošila je puno više sredstava nego Njemačka, a Francuska daleko više
od Rusije. Izraženi u dolarima, javni dugovi Velike Britanije, Francuske
i Sjedinjenih Država od travnja 1914. do ožujka 1918. povećali su se
daleko više nego što je to bio slučaj u Njemačkoj. 5 6 Istina, volumen
novčanica u optjecaju u Njemačkoj se između 1913. i 1918. povećao
više ( 1 0 4 0 % ) nego u Velikoj Britaniji ( 7 0 8 % ) i Francuskoj (386%), ali
u Bugarskoj je to povećanje iznosilo 1116%, a u Rumunjskoj 9 6 1 % . 5 7
U odnosu na 1913. godinu, cijene na veliko do 1918. doživjele su veći
porast u Italiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji nego u Njemačkoj. Indeks
troškova života u Berlinu je 1918. bio 2,3 puta viši nego u predratno
doba, a u Londonu je promjena bila gotovo jednaka (2,1 puta). 58 Zašto
je onda Njemačka nakon Prvoga svjetskog rata utonula u hiperinflaciju?
Zašto je upravo marka propala toliko da je gotovo izgubila svaku vrijed-
nost? Odgovor je u ulozi tržišta obveznica u financiranju rata i poraća.

Sve zaraćene zemlje tijekom rata su pokretale akcije prodaje rat-

nih obveznica, uvjeravajući tisuće malih štediša koji nikad ranije nisu
kupili vladine obveznice da im je to sada domoljubna dužnost. No, za
razliku od Velike Britanije, Francuske, Italije i Rusije, Njemačka tije-
kom rata nije imala pristup međunarodnom tržištu obveznica (budući
da je u početku s prijezirom odbacila njujorško tržište, a kasnije joj je
ulazak onemogućen). I dok su sile Antante mogle prodavati obveznice
u Sjedinjenim Državama i širom Britanskog Carstva bogatog svježim
kapitalom, Centralne sile (Njemačka, Austro-Ugarska i Turska) morale
su se snalaziti s vlastitim sredstvima. Berlin i Beč bili su važna financij-

* Ekonomskom terminologijom te je odnose moguće pojednostaviti ovako: MV = PQ, pri čemu je

M količina novca u optjecaju, V brzina novca (učestalost transakcija), P razina cijena, a Q stvarna
vrijednost ukupnih transakcija.

95
 U S P O N NOVCA

ska središta, ali se nisu mogli pohvaliti dubinom i razmjerima Londona,

Pariza i New Yorka. Zbog toga je Nijemcima i njihovim saveznicima
malo-pomalo postajalo sve teže prodavati ratne obveznice, budući da
su apetiti domaćih ulagača bili sve zasićeniji. Daleko prije, i u daleko
većoj mjeri nego u Velikoj Britaniji, njemačke i austrijske vlasti morale
su se za kratkoročne pozajmice obraćati središnjim bankama. Porast
volumena trezorskih zapisa u rukama središnje banke bio je najava in-
flacije, jer je, za razliku od prodaje obveznica građanstvu, zamjena tih
vrijednosnica za novčanice povećavala količinu novca u optjecaju. Do
konca rata približno trećina duga Reicha bila je "plutajuća" ili bez po-
krića te je stvoren popriličan monetarni višak, koji se nije manifestirao
u povećanju inflacije samo zahvaljujući ratnom nadzoru nad porastom
cijena.
I sam je poraz imao vrlo visoku cijenu. Sve su strane uvjeravale po-
rezne obveznike i vlasnike obveznica da će neprijateljska strana pokri-
ti troškove rata. Računi su sad došli na naplatu u Berlin. Poslijeratnu
hiperinflaciju stoga ćemo lakše shvatiti kao svojevrsni oblik državnog
bankrota. Oni koji su kupili ratne obveznice uložili su u obećanje o po-
bjedi. Poraz i revolucija donijeli su nacionalnu insolventnost, a najveći
dio tog tereta nužno su morali podnijeti vjerovnici Reicha. Osim samog
poraza, revolucionarni događaji koji su se odvijali između studenoga
1918. i siječnja 1919. nisu bili namijenjeni ulijevanju novog povjerenja
ulagačima, kao ni mirovna konferencija u Versaillesu, koja je tek nasta-
loj Weimarskoj Republici nametnula teret još neodređene ratne odštete.
Kad je 1921. napokon objavljen konačan iznos, Nijemci su se odjed-
nom našli pod opterećenjem divovskoga novog vanjskog duga nomi-
nalne kapitalne vrijednosti 132 milijarde "zlatnih maraka" (predratnih
maraka), tj. više od trostrukog iznosa nacionalnog proizvoda. Iako sav
taj novi dug nije iziskivao trenutnu otplatu kamata, na dogovorene
obročne otplate odlazilo je više od trećine svih rashoda Reicha u 1921.
i 1922. godini. Nema tog ulagača koji je pri razmatranju njemačkog
položaja u ljeto 1921. mogao osjetiti optimizam, a strani kapital koji je
nakon rata ušao u zemlju bio je špekulativne ili profiterske naravi, te je
ubrzo nestao, čim je u zemlji zagustilo.

Ipak, bilo bi pogrešno hiperinflaciju iz 1923. držati pukom poslje-

dicom Versajskog ugovora. Dakako, Nijemcima je najviše odgovaralo

96
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

upravo takvo tumačenje. Tijekom cijeloga poslijeratnog razdoblja tvr-

dili su da je teret koji im je nametnula obveza plaćanja ratne odštete
stvorio neodrživ proračunski deficit, da nije bilo druge mogućnosti, pa
su morali tiskati nove marke kako bi sve to financirali te da je inflaci-
ja bila izravna posljedica deprecijacije marke koja je nužno uslijedila.
Sve to služilo je za odvraćanje pozornosti od domaćih političkih kori-
jena monetarne krize. Porezni sustav u Weimarskoj Republici bio je
krhak, dobrim dijelom i zbog toga što novi režim nije imao legitimitet
među pripadnicima skupina s većom zaradom koji su odbili plaćati
nametnute poreze. Istodobno se javni novac trošio nemilice, osobito
na velikodušne ugovore o plaćama sa sindikatima iz javnog sektora.
Zbog nedovoljnog oporezivanja i pretjeranog trošenja 1919. i 1920. za-
bilježeni su rekordni deficiti (koji su nadmašili i 10% neto nacionalnog
proizvoda), a da pobjednici u ratu dotada još nisu ni podnijeli račune
za isplatu odštete. Godine 1923., kad je Njemačka prestala isplaćivati
ratnu odštetu, deficit je već bio i mnogo veći. Nadalje, oni koji su vodili
njemačku gospodarsku politiku početkom dvadesetih godina smatra-
li su da i nema osobitih poticaja za stabiliziranje njemačke fiskalne i
monetarne politike, čak i kad se sredinom 1920. za to ukazala dobra
prilika. 59 Njemačka financijska elita uglavnom je računala da će stalne
i velike deprecijacije valute Saveznike natjerati da revidiraju dogovor o
odšteti, budući da bi na taj način pojeftinio njemački izvoz u odnosu
na američku, britansku i francusku proizvodnju. U određenoj je mje-
ri i bilo točno da otklizavanje tečaja marke potiče njemački izvoz. Ali
Nijemci su zanemarili činjenicu da je inflacijom izazvani procvat od
1920. do 1922., u vrijeme kada su američko i britansko gospodarstvo
bili pri dnu poslijeratne recesije, izazvao još veći porast uvoza i tako
poništio gospodarski pritisak koji su željeli izazvati. Njemačka hipe-
rinflacija u biti je bila plod pogrešne procjene. Kad su shvatili koliko
su neiskrena službena njemačka obećanja o isplati odštete, Francuzi su
zaključili da će odštetu biti nužno uzeti silom te su zauzeli industrijsko
područje Ruhra. Nijemci su reagirali proglašenjem općeg štrajka ("pa-
sivnog otpora"), čime su financirali još više papirnatog novca. Došao je
trenutak za završni čin hiperinflacijske predstave.

Inflacija je monetarni problem, kao što je rekao Milton Friedman.

No hiperinflacija je uvijek i svugdje politička pojava, jer do nje ne

97
 U S P O N NOVCA

može doći bez temeljnog zakazivanja političke ekonomije neke zemlje.

Nedvojbeno je bilo i manje katastrofalnih načina da se uz smanjeni
nacionalni dohodak poslijeratne Njemačke ispune suprotstavljeni za-
htjevi domaćih i stranih vjerovnika. No zahvaljujući kombinaciji unu-
tarnje političke blokade i vanjskog inata - ukorijenjenih u činjenici da
mnogi Nijemci nisu željeli prihvatiti činjenicu da je njihovo carstvo u
poštenoj borbi doživjelo poraz - došlo je do najgorega mogućeg ishoda:
potpunog kolapsa valute i samoga gospodarstva. Potkraj 1923. godine
u optjecaju je bilo oko 4 , 9 7 x 10 20 maraka. Novčanice od dvadeset
milijarda bile su u svakodnevnoj uporabi. Godišnja stopa inflacije do-
segla je vrhunac na 182 milijarde posto. Cijene su bile u prosjeku 1,26
bilijuna više nego 1913. godine. Istina, bilo je i određenih kratkoročnih
koristi. Odvraćajući ljude od štednje i potičući potrošnju, sve brža in-
flacija povećavala je proizvodnju i zaposlenost do posljednjeg kvartala
1922. Deprecijacija marke, kao što smo već vidjeli, pogodovala je nje-
mačkome izvozu. Ipak, kolaps 1923. bio je još teži i ozbiljniji jer je bio
odgođen. Industrijska proizvodnja pala je na polovinu razine iz 1913.
Nezaposlenost je na vrhuncu obuhvatila četvrtinu svih članova sindika-
ta, dok je još četvrtina radila skraćeno radno vrijeme. Najgore od svega
bile su društvene i psihološke traume izazvane krizom. "Inflacija je fe-
nomen mase u najstrožem i najkonkretnijem značenju pojma", napisat
će kasnije Elias Canetti o iskustvima koja je kao mladić doživio u infla-
cijom pogođenom Frankfurtu. "Riječ je o vještičjoj svetkovini devalu-
acije, pri čemu ljudi i jedinice valute imaju međusobno najjači utjecaj.
Jedno se može zamijeniti drugim, a ljudi se osjećaju 'loše' onako kako
im je loš i novac. A to postaje sve gore i gore. Svi su zajedno prepušteni
novcu na milost i nemilost i svi se osjećaju jednako bezvrijedno." 60

Bezvrijednost je bila glavni plod hiperinflacije. Ne samo da je no-

vac izgubio vrijednost nego su je izgubili i svi oblici bogatstva, imo-
vine i dohotka određeni tim novcem. A to se odnosilo i na obveznice.
Hiperinflacija nije mogla samo tako izbrisati njemački inozemni dug
određen u prijeratnoj valuti. Ali je mogla izbrisati i izbrisala je sve unu-
tarnje dugove nakupljene tijekom i nakon rata, sravnivši planinu duga
poput kakvoga razornoga gospodarskog potresa. Ishod je bio sličan po-
rezu: porez nametnut ne samo vlasnicima obveznica nego i svima koji
žive od fiksne plaće u gotovom novcu. Zbog toga je došlo do velikog

98
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

Cijena hiperinflacije: njemačka novčanica od bilijun maraka

iz studenoga 1923. godine

poravnavanja, budući da je to utjecalo ponajviše na pripadnike viših

slojeva srednje klase: rentijere, više državne službenike i profesionalce.
Jedino su poduzetnici bili u mogućnosti zaštititi se podizanjem cijena,
gomilanjem dolara, ulaganjem u "stvarnu imovinu" (npr. kuće ili tvor-
nice) i otplaćivanjem dugova sve manje vrijednim novčanicama. Trajno
gospodarsko naslijede hiperinflacije bilo je vrlo neugodno: oslabljene
banke i kronično visoke kamatne stope, koje su sada sadržavale i pove-
ću naknadu za rizik od inflacije. Ali najteže su zapravo bile društvene
i političke posljedice njemačke hiperinflacije. Engleski ekonomist J o h n
Maynard Keynes iznio je 1 9 2 3 . pretpostavku da je "eutanazija rentijera"
zbog inflacije poželjnija od masovne nezaposlenosti zbog deflacije - "jer
je u osiromašenome svijetu gore izazvati nezaposlenost nego razočarati
rentijere". 61 Ipak, četiri godine ranije i on je sam dao vrlo slikovit prikaz
negativnih posljedica inflacije:

Produljenjem inflacije vlade mogu, potajno i neprimjetno, konfiscirati

velik dio bogatstva svojih građana. Tom metodom ne samo da plijene
nego to čine i nasumično. I dok mnogi zbog toga osiromašuju, neki se
čak i bogate. Takva nasumična preraspodjela bogatstva potkopava si-
gurnost i vjeru u pravednost postojeće raspodjele bogatstva. Oni kojima
sustav donosi neočekivano bogatstvo... postaju "profiterima", predme-
tom mržnje buržoazije, koju je inflacija osiromašila koliko i proletarijat.
Kako se inflacija nastavlja... svi trajni odnosi između dužnika i vjerov-

99
 U S P O N NOVCA

nika, koji su osnovni temelj kapitalizma, postaju toliko poremećeni da

više gotovo uopće nemaju smisla... 62

Keynes je Lenjinu pripisao tvrdnju da "ne postoji profinjeniji i sigur-

niji način potkopavanja postojećih temelja društva nego što je potkopa-
vanje valute". Nigdje ne postoje zapisi o tome da je Lenjin rekao takvo
što, ali njegov kolega boljševik Jevgenij Preobraženski * opisao je stroj
za tiskanje novca kao "onu strojnicu Komesarijata za financije koja riga
vatru na pozadinu buržoaskog sustava". 6 3
Ruski primjer podsjeća nas na to da Njemačka nije bila jedina po-
ražena zemlja koja je nakon Prvoga svjetskog rata trpjela hiperinflaciju.
Austrija - kao i tek osamostaljene Mađarska i Poljska - također su doži-
vjele razmjerno veliko propadanje valute u razdoblju od 1917. do 1924.
godine. U ruskome slučaju hiperinflacija se pojavila nakon što su boljševi-
ci zanemarili otplatu cjelokupnoga carskog duga. Vlasnici obveznica slič-
nu će sudbinu doživjeti i nakon Drugoga svjetskog rata, kad je došlo do
propasti valute i tržišta obveznica u Njemačkoj, Mađarskoj i Grčkoj. **
Kad bi hiperinflacija bila povezana isključivo s troškovima poraza u
svjetskim ratovima, bilo bi je razmjerno lako shvatiti. Ipak, nije tako pa
pred nama ostaje zagonetka. U skorije je vrijeme više zemalja bilo pri-
siljeno prestati otplaćivati dugove - bilo izravnim prestankom otplate
kamata, bilo neizravnim obezvređivanjem valute duga - zbog daleko
manjih katastrofa. Zašto duh hiperinflacije nismo uspjeli protjerati za-
j e d n o s duhom globalnih sukoba?

Šef PIMCO-a Bill Gross započeo je karijeru na području financija

igrajući ajnc u kasinima Las Vegasa. On misli da pri svakom slučaju
kada ulagač kupuje neku obveznicu tu postoji i određeni element koc-
kanja. Dio "oklade" sastoji se u očekivanju da porast inflacije neće "poje-
sti" vrijednost godišnjih kamata koje donosi vlasništvo nad obveznicom.
Prema Grossovim riječima: "Dosegne li inflacija deset posto, a obveznice
fiksno donose pet posto godišnje, to u biti znači da vlasnik za inflaci-

* Preobraženski je bio skloniji ubojstvima nego eutanaziji: od svih boljševičkih voda, upravo je on
bio najizravnije umiješan u smaknuće Nikole 41. i njegove obitelji.

** Najviša stopa inflacije u povijesti zabilježena je u Mađarskoj u srpnju 1946., kad su se cijene
povećale za 4 , 1 9 trilijuna posto ( 4 1 9 i 16 nula).

100
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

jom zaostaje pet posto." Kao što smo već vidjeli, opasnost porasta stope
inflacije sastoji se u tome što nagriza kupovnu moć i uložene glavnice i
kamata koje vlasnik treba primiti. I upravo zbog toga cijene obveznica
počinju padati već na prve naznake inflacije. Još sedamdesetih godina
20. stoljeća, kad je inflacija divljala širom svijeta, Las Vegas je u uspo-
redbi s tržištima obveznica izgledao kao poprilično sigurno mjesto za
ulaganje novca. Gross se vrlo dobro sjeća doba kad je američka inflacija
dosezala dvoznamenkaste vrijednosti, da bi do najviše točke, tak malo
ispod 15%, došla u travnju 1980. godine. Prema njegovim riječima, "bilo
je to vrlo nepovoljno za obveznice, te je dovelo do... možda i najgoreg
vala pesimizma na tržištima obveznica u očekivanju pada vrijednosti *
ne samo u posljednjih nekoliko desetljeća nego i u cijeloj povijesti".
Pozabavimo li se malo brojkama, uvidjet ćemo da su stvarni prinosi na
obveznice američke vlade sedamdesetih godina iznosili minus tri posto
(-3%), gotovo kao tijekom inflatornih razdoblja u vrijeme svjetskih rato-
va. Danas tek rijetke zemlje imaju inflaciju višu od 10%, a samo jedna,
Zimbabve, proživljava i hiperinflaciju. ** No 1979. najmanje je sedam
zemalja imalo godišnju stopu inflacije višu od pedeset posto, a u više
od šezdeset njih, među njima i Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama,
stopa se izražavala dvoznamenkastim brojkama. Iz kruga najpogođeni-
jih, najteže dugoročne posljedice osjetila je Argentina.
Argentina je nekoć bila sinonim za blagostanje. I sam naziv drža-
ve znači "zemlja srebra". Rijeka na čijim se obalama smjestio glavni
grad Buenos Aires zove se Rio de la Plata - "srebrna rijeka" - što se ne
odnosi na boju, a ona je blatnjavosmeda, nego na nalazišta srebra za
koja se mislilo da se nalaze uzvodno. Prema nedavnim proračunima,
Argentina je 1913. bila jedna od najbogatijih zemalja svijeta. Izvan kru-
ga zemalja engleskoga govornog područja, bruto-domaći proizvod po
glavi stanovnika bio je viši još jedino u Švicarskoj, Belgiji, Nizozemskoj
i Danskoj. U razdoblju od 1870. do 1913. argentinsko je gospodar-
stvo raslo brže nego gospodarstvo Sjedinjenih Država i Njemačke, a u
Argentinu je uloženo stranog kapitala gotovo koliko i u Kanadu. Stoga
nije nimalo slučajno što su nekoć na svijetu postojale samo dvije robne

* engl. "bear market" (nap. prev.).

** U vrijeme kada ovo pišem (ožujak 2008.) pogreb u Zimbabveu stoji milijardu tamošnjih dolara.
Godišnja stopa inflacije iznosi 100.000 posto.

101
 U S P O N NOVCA

kuće Harrods: jedna u londonskome Knightsbridgeu, a druga u ulici u

samome srcu Buenos Airesa: Avenida Florida. Argentina je s pravom
mogla pretendirati na status Ujedinjenog Kraljevstva, ako već ne SAD-a,
južne hemisfere. U veljači 1946., novoizabrani predsjednik, general
Juan Domingo Perón zapanjio se posjetivši središnju državnu banku u
Buenos Airesu. "Ondje ima toliko zlata", rekao je zadivljeno, "da čovjek
jedva prolazi hodnicima."
Gospodarska povijest Argentine u 20. stoljeću izvrstan je primjer
tvrdnje koja kaže da i sve sirovine i izvori ovoga svijeta mogu postati
posve beznačajnima zbog pogrešnog upravljanja financijama. Zemlja je,
osobito nakon Drugoga svjetskog rata, ustrajno ostvarivala lošije rezul-
tate od susjeda, ali i ostatka svijeta. Šezdesetih i sedamdesetih išlo joj je
toliko loše da je, primjerice, BDP per capita 1988. bio na razini 1959.
godine. Već 1998. bio je na 3 4 % američkog BDP-a, u usporedbi sa 7 2 %
1913. godine. Argentinu su, među ostalima, prestigli Singapur, Japan,
Tajvan i Južna Koreja - ali i, što je najbolnije, prvi susjed, Čile. Što
se zapravo dogodilo? Jedan je od mogućih odgovora inflacija, izražena
dvoznamenkastom stopom u razdobljima 1 9 4 5 . - 1 9 5 2 . , 1956.-1968. i
1 9 7 0 . - 1 9 7 4 . , te troznamenkastom (čak i četveroznamenkastom) izme-
đu 1975. i 1990. godine, pri čemu je vrhunac zabilježen 1989., kad je
godišnja stopa dosegla 5 0 0 0 % . Drugi je odgovor prestanak vraćanja
duga: Argentina je iznevjerila strane vjerovnike 1982., 1989., 2002. i
2 0 0 4 . Ipak, ni ti odgovori ne objašnjavaju sve što se dogodilo. Argentina
je bilježila dvoznamenkastu stopu inflacije najmanje tijekom osam go-
dina u razdoblju od 1870. do 1914. U istom razdoblju, najmanje je
dvaput prestala otplaćivati dugove. Kako bismo shvatili gospodarsko
propadanje Argentine, ponovno je nužno uvidjeti da je inflacija bila
politička pojava barem u mjeri u kojoj je bila i monetarna.

Zemljoposjednička oligarhija nastojala je postići to da se gospodar-

stvo cijele države temelji na poljoprivrednome izvozu u zemlje engle-
skoga govornog područja, a taj model doživio je potpun neuspjeh u
vrijeme velike gospodarske krize. Masovno useljavanje bez (kao što je
bio slučaj u Sjevernoj Americi) oslobađanja poljoprivrednog zemljišta
za naseljavanje stvorio je nesrazmjerno brojnu radničku klasu izrazito
podložnu populističkoj mobilizaciji. Učestale vojne intervencije u sferi
politike, od udara kojim je 1930. na vlast došao José F Uriburu, utrle

102
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

su put novome obliku kvazifašističke politike pod vlašću predsjednika

Perona, koji je ostavljao dojam da svima nudi barem nešto: bolje plaće i
uvjete radništvu, kao i zaštitne carine industrijalcima. Proturadnička al-
ternativa Perónu vodila je zemlju od 1955. (kad je svrgnut) do 1966., a
oslanjala se na smanjenje vrijednosti valute radi eventualnog pomiriva-
nja interesa poljoprivrede i industrije. Novi vojni udar, izveden 1966.,
obećavao je tehnološku modernizaciju, ali je donio samo novu deval-
vaciju i višu stopu inflacije. Perónov povratak 1 9 7 3 . doživio je pravi
fijasko, budući da se vremenski poklopio s globalnim porastom infla-
cije. Godišnja stopa u Argentini je porasla na 4 4 4 % . Novi vojni udar
Argentini je donio i val nasilja, budući da je Proceso de Reorganización
Nacional (Nacionalni reorganizacijski proces) osudio tisuće građana na
nasumično zatočeništvo i "nestajanje". S gospodarskog stajališta, hunta
nije postigla baš ništa osim što je Argentinu opteretila sve većim vanj-
skim dugom, koji je 1984. nadmašio 6 0 % BDP-a (iako je i to bilo manje
nego kad je zaduženost početkom 20. stoljeća bila na vrhuncu). Kao
što je čest slučaj prilikom inflatornih kriza, određenu ulogu igrao je i
rat: unutarnji protiv navodnih subverzivnih snaga, te vanjski, protiv
Britanaca zbog Falklandskog otočja. Ipak, bilo bi pogrešno i ovu priču
smatrati j o š jednim slučajem u kojem poraženi režim otpisuje dugove
kroz inflaciju. Argentinska inflacija nije bila toliko nezamisliva zbog
rata, nego zbog konstelacije društvenih sila: oligarha, caudilla, proizvo-
đačkih interesnih skupina i sindikata - s time da ne smijemo zabora-
viti ni osiromašenu potklasu nazvanu descammizados ("beskošuljaši").
Ukratko, nije postojala značajnija skupina kojoj bi odgovarala stabil-
nost cijena. Vlasnike kapitala privlačili su deficit i devalvacije: prodava-
telji rada bili su se naviknuli na spiralu plaća i cijena. Postupni prijelaz
s financiranja vladinih deficita u unutarnjim okvirima na financiranje
iz vanjskih izvora značio je da se vlasništvo nad obveznicama selilo u
inozemstvo. 64 I upravo u tom kontekstu moramo razmatrati neuspjehe
brojnih pokušaja stabiliziranja argentinske valute.

U kratkoj priči "Vrt razgranatih staza" najveći argentinski pisac Jorge

Luis Borges promišlja pisanje kineskog mudraca Ts'ui Pena:

U svim Akcijskim djelima, kad se čovjeku nudi nekoliko mogućnosti,

odabrat će jednu, a ostale eliminirati. Ts'ui Pên u svojim djelima oda-

103
 U S P O N NOVCA

bire sve - istodobno. Tako, na svoj način, stvara raznolike budućnosti,

raznolika vremena koja se i sama šire i granaju... U djelima Ts'ui Pêna,
dolazi do svih mogućih ishoda, a svaki od njih početna je točka novih
grananja... [Ts'ui Pên[ nije vjerovao u jedinstveno, apsolutno vrijeme.
Vjerovao je u beskonačne nizove vremena, u sve veću, omamljujuće
vrtoglavu mrežu divergentnih, konvergentnih i usporednih vremena.65

Poprilično prikladna metafora za financijsku povijest Argentine u po-

sljednjih trideset godina. Kad je Bernardo Grinspun pokušao reprogra-
mirati dug i kejnesovski utjecati na potražnju, Juan Sourrouille pokušao
je provesti valutnu reformu (plan uvođenja australa), uz nadzor nad pla-
ćama i cijenama. Ni jedan ni drugi nije uspio ključne interesne skupine
povesti svojim odvojkom staze. Javni rashodi i dalje su nadmašivali pri-
hode od poreza, nakon nekog vremena prevlast je odnijela argumentaci-
ja za okončavanje nadzora nad plaćama i cijenama, a inflacija je nastavila
rasti nakon jedva primjetne stabilizacije. Razgranati putevi na koncu su
se s katastrofalnim posljedicama ponovno spojili 1989.: bila je to annus
mirabilis u Istočnoj Europi i annus horribilis u Argentini.
U veljači 1 9 8 9 . Argentina je proživljavala j e d n o od najtoplijih zabi-
lježenih ljeta. Električna mreža u Buenos Airesu bila je na rubu kolapsa.
Ljudi su se sve više navikavali na petosatne redukcije struje. Bankama i
komercijalnim ustanovama za mjenjačke i trgovačke poslove naloženo
je da prestanu s radom, j e r je vlada nastojala spriječiti pad tečaja. Plan
nije uspio: za samo mjesec dana vrijednost australa pala je u odnosu
na američki dolar čak 1 4 0 % . Istodobno je Svjetska banka zamrznula
sve pozajmice Argentini, tvrdeći da se vlada nije uhvatila u koštac s
prenapuhanim deficitom u javnome sektoru. Ni posuditelji iz privat-
nog sektora nisu pokazali viši stupanj spremnosti da priskoče u pomoć.
Od ulagača se baš i nije moglo očekivati da će kupovati obveznice u
vrijeme kad postoji mogućnost da im inflacija za samo nekoliko dana
izbriše realnu vrijednost. Kako se pojačavao strah da nestaju i rezerve
središnje banke, cijene obveznica stale su tonuti. Očajnoj vladi preo-
stala je tek jedna mogućnost: tiskara. No čak je i taj pokušaj doživio
neuspjeh. Dvadeset osmog travnja Argentina je i doslovce ostala bez
novca. "Problem je fizičke naravi", ustvrdio je na tiskovnoj konferenciji
potpredsjednik središnje banke Roberto Eilbaum. Tiskari je doslovce

104
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

ponestalo novca, a radnici su stupili u štrajk. "Ne znam kako ćemo to

izvesti, ali novac se u ponedjeljak nekako mora naći ovdje", priznao je.
U lipnju, kad je mjesečna stopa inflacije već premašila 100%, frustri-
ranost javnosti dosezala je točku vrenja. Kupci u jednoj samoposluzi
u Buenos Airesu još su u travnju prevrnuli sva kolica s robom nakon
što je poslovođa preko razglasa objavio da se sve cijene istog trenutka
povećavaju za 30%. Puna dva dana mase građana u drugom po veličini
argentinskome gradu, Rosariju, divljale su i pljačkale, a priča je završila
s četrnaestero poginulih. No, kao i u Weimarskoj Republici, najveći gu-
bitnici u argentinskoj hiperinflaciji nisu bili obični radnici, koji su imali
veće izglede da povećanja cijena nadoknade povećanjem plaća, nego
oni koji su se oslanjali na fiksni dohodak, poput državnih službenika,
pripadnika akademskog svijeta i umirovljenika koji su živjeli od kamata
na ušteđevinu. A kao i u Njemačkoj dvadesetih godina 20. stoljeća, si-
tuacijom su se najviše okoristili svi oni koji su imali velike dugove koje
je inflacija praktički izbrisala. Među njima je bila i sama vlada, u mjeri
u kojoj su dugovi bili izraženi u australima.
Ipak, svih argentinskih dugova nije se bilo moguće riješiti tek tako.
Godine 1983. vanjski dug zemlje, preuzet u američkim dolarima, izno-
sio je 46 milijarda dolara ili oko 4 0 % nacionalnog proizvoda. Što god se
događalo s argentinskom valutom, taj se dug nije mijenjao. Štoviše, još
je i rastao, budući da su očajne vlade samo još više posuđivale. Godine
1989. vanjski dug zemlje premašio je 65 milijarda dolara. Tijekom slje-
dećeg desetljeća narast će i do 155 milijarda. Domaći vjerovnici već su
ostali kratkih rukava zbog inflacije. No opterećenja inozemnog duga
Argentina se mogla riješiti jedino prestankom otplaćivanja obveza. Kao
što smo već navodili, Argentina se tom metodom ranije poslužila već više
puta. Godine 1890. banka Baring Brothers našla se na rubu bankrota
zbog ulaganja u argentinske vrijednosnice (a osobito propale obveznice
za račun Vodovoda i kanalizacije u Buenos Airesu) kad je argentinska
vlada obustavila otplatu inozemnog duga. Upravo su dugogodišnji su-
parnici obitelji Baring, Rothschildi, uvjerili britansku vladu da s milijun
funta potpomogne na koncu 17 milijuna funta "težak" fond namijenjen
oporavku, uz objašnjenje da bi propast Baringsa bio "neizreciva katastro-
fa za engleske poslovne interese širom svijeta". 66 I upravo je prvi lord
Rothschild predsjedavao bankarskim odborom okupljenim radi nameta-

105
 U S P O N NOVCA

nja reforma zastranjelim Argentincima. Budući zajmovi ovisit će o valut-

noj reformi kojom će peso biti vezan za zlato posredstvom neovisnog i
nefleksibilnog odbora za valutu. 67 No, stotinu godina kasnije Rothschilde
su više zanimali argentinski vinogradi nego argentinski dug. I upravo je
Međunarodni monetarni fond morao odraditi nezahvalnu zadaću i po-
kušati onemogućiti (ili barem ublažiti posljedice) argentinskog prekida
otplate dugova. Receptom je ponovno određeno osnivanje odbora za fik-
siranje valute, ovaj put vezivanjem uz američki dolar.
Kad je ministar financija Domingo Cavallo 1991. uveo novi peso con-
vertible, bila je to šesta argentinska valuta u razdoblju od stotinu godina.
No, ni taj lijek nije polučio uspjeh. Istina, inflacija je do 1996. svedena na
nulu, štoviše 1999. ušla je i u negativno područje. Ali nezaposlenost se nije
micala s 15%, dok je nejednakost u prihodima bila tek neznatno manja
nego u Nigeriji. Nadalje, monetarna ograničenja ni u jednom trenutku
nisu pratila i fiskalna ograničenja: javni dug porastao je s 35% BDP-a kon-
cem 1994. na 6 4 % potkraj 2001., budući da su i središnja i pokrajinske
vlade radije posezale za novcem na međunarodnim tržištima obveznica
nego se odlučivale za uravnoteženje proračuna. Ukratko, unatoč fiksiranju
valute, pa čak i drastičnom smanjenju inflacije, Cavallo nije uspio izmije-
niti temeljne društvene i institucionalne sile koje su u prošlosti prouzro-
čile tolike monetarne krize. Tako je pripremljena pozornica za još jednu
odluku Argentine da prestane otplaćivati dugovanja i za uvođenje nove
valute. Nakon dvije financijske injekcije, u siječnju (15 milijarda dolara)
i svibnju (8 milijarda dolara), MMF je odbio dobaciti i treći pojas za spa-
šavanje. Dana 23. prosinca 2001., na završetku godine u kojoj je BDP po
glavi stanovnika pao za užasnih 12%, vlada je objavila moratorij na otplatu
svih stranih dugova, pa tako i obveznica vrijednih 81 milijardu dolara: u
nominalnim okvirima bio je to najveći neotplaćeni dug u povijesti.

Argentinska povijest lijepo pokazuje da je tržište obveznicama manje

utjecajno nego što možda izgleda na prvi pogled. Prosječna razlika od
2 9 5 baznih bodova između argentinskih i britanskih obveznica osam-
desetih godina 19. stoljeća teško je mogla ulagačima poput Baringsa na-
doknaditi opasnosti kojima su se izlagali ulažući u Argentinu. Jednako
tako, prosječna razlika od 6 6 4 bazna boda između argentinskih i ame-
ričkih obveznica od 1998. do 2 0 0 0 . značajno je smanjila cijenu rizika
od mogućnosti prestanka otplate dugova kad se Cavallovo fiksiranje

106
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

valute počelo urušavati. Kad je objavljena odluka o prestanku plaćanja

dugova, razlika se povisila na 5 5 0 0 . U ožujku 2002. premašila je 7 0 0 0
baznih bodova. Nakon bolno dugotrajnih pregovora (koji su iznjedrili
152 različite vrijednosnice, vrijednosti izraženih u šest različitih valuta
te pod nadzorom osam jurisdikcija), većina od oko 5 0 0 . 0 0 0 vjerovnika
složila se da će prihvatiti nove obveznice vrijednosti približno 35 centa
po dolaru, što je jedna od najdrastičnijih razlika u povijesti tržišta obve-
znica. 68 Argentinska odluka da prestane otplaćivati dugove pokazala se
toliko uspješnom (gospodarski rast otada je u velikom uzletu, a razlike
u baznim bodovima obveznica vratile su se u raspon od 3 0 0 do 500),
da se mnogi ekonomisti sada pitaju zašto ijedan suvereni dužnik uopće
vraća dugove stranim vlasnicima obveznica. 69

Uskrsnuće rentijera

Kao što smo vidjeli, dvadesetih godina 20. stoljeća Keynes je predvidio
"eutanaziju rentijera", očekujući da će inflacija s vremenom pojesti cje-
lokupno papirnato bogatstvo onih koji novac ulažu u vladine obvezni-
ce. No u naše je doba došlo do čudesnog uskrsnuća vlasnika obveznica.
Nakon velike inflacije koja je vladala sedamdesetih godina, u posljed-
njih trideset godina svjedočili smo tome da su gotovo sve zemlje sma-
njile inflaciju na jednoznamenkaste vrijednosti. 70 (Čak je i u Argentini
službena stopa inflacije niža od 10%, iako neslužbene procjene koje su
iznijele pokrajine Mendoza i San Luis govore da je viša od 20%.) Kako
je inflacija pala, tako su se i obveznice oporavile, a na tržištima obve-
znica u suvremenoj povijesti gotovo i nije bilo većeg optimizma. Što
je još iznimnije, unatoč spektakularnoj argentinskoj odluci o obustavi
otplate dugovanja - a da i ne spominjemo takvu odluku koju je Rusija
donijela 1998. - razlike na obveznicama na tržištima u razvoju ustrajno
padaju te su početkom 2 0 0 7 . došle do razina koje nisu viđene od vre-
mena prije Prvoga svjetskog rata, a to govori o gotovo neupitnoj vjeri u
gospodarsku budućnost. Glasine o smrti g. Bonda (tj. gđe Obveznice)
očito su se pokazale pretjeranima.

Inflacija je pala dijelom i zbog toga što su mnogi proizvodi koje

kupujemo, od odjeće do računala, pojeftinili zahvaljujući tehnološkim

107
 U S P O N NOVCA

inovacijama i preseljenjem proizvodnje na područje azijskih gospodar-

stava s niskim plaćama. Pala je i zbog globalne transformacije monetar-
ne politike, koja je počela s povećanjima, nadahnutima monetaristič-
kim razmišljanjem, kratkoročnih kamata koje su britanska i američka
središnja banka uvele potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih
godina 20. stoljeća, a nastavila se sa širenjem neovisnosti središnjih ba-
naka te eksplicitnim ciljanim vrijednostima u devedesetima. Što je po-
djednako važno, a o čemu svjedoči i aregentinski slučaj, dio struktural-
nih uzroka inflacije također je oslabio. Sindikati više nisu utjecajni kao
nekad. Državne djelatnosti koje stvaraju gubitke u međuvremenu su
privatizirane. No, što je možda i najvažnije, porastao je broj pripadnika
društvenih slojeva koje zanimaju stvarni pozitivni prinosi na obveznice.
U razvijenome svijetu, sve veći udio bogatstva nalazi se u privatnim
mirovinskim fondovima i drugim oblicima štednje koji moraju, ili se to
od njih barem očekuje, imati velik dio aktive u vladinim obveznicama
i drugim vrijednostima s fiksnim prinosom. Godine 2 0 0 7 . istraživanje
provedeno među mirovinskim fondovima u jedanaest gospodarski naj-
jačih zemalja pokazalo je da obveznice čine više od četvrtine njihove
imovine, daleko manje nego proteklih desetljeća, ali i dalje mnogo. 71
Kako godine odmiču, udio stanovnika koji žive od prihoda iz takvih
fondova povećava se, jer se povećava i udio umirovljenika.

I tako se vraćamo na Italiju, zemlju u kojoj se pojavilo prvo tržište

obveznica. Godine 1965., uoči pojave velike globalne inflacije, samo je
10% Talijana bilo starije od 65 godina. Danas ih je dvostruko više: čine
oko petine ukupnog stanovništva. Prema predviđanjima Ujedinjenih
naroda, do 2 0 5 0 . godine doseći će gotovo trećinu ukupnog broja sta-
novnika. U društvu koje toliko stari postoji velika i sve veća potreba za
vrijednosnicama koje donose fiksni prinos, kao i za niskom stopom in-
flacije koja će jamčiti kupovnu moć isplaćenih kamata. A kako sve više i
više ljudi prestaje raditi, stalni deficiti javnog sektora jamče da na tržištu
obveznica nikada neće nedostajati novih izdanja za prodaju. Činjenica
da je Italija monetarni suverenitet prepustila Europskoj središnjoj banci
(ESB) znači da više ne bi trebalo biti mogućnosti da talijanski političari
počnu tiskati novac i tako pokrenu inflatornu spiralu.
No, to ne znači da tržište obveznica vlada svijetom u smislu u ko-
jem se izrazio James Carville. Štoviše, discipliniranost koju on povezuje

108
 O ČOVJEKOVIM OBVEZ(NIC)AMA

s tržištem obveznica devedesetih godina u velikoj je mjeri nestala za

vladavine nasljednika predsjednika Clintona, Georgea W. Busha. Samo
nekoliko mjeseci prije nego što je George W. Bush izabran za predsjed-
nika, 7. rujna 2 0 0 0 . godine, "sat" koji je na njujorškom Times Squareu
pokazivao visinu nacionalnog duga jednostavno je ugašen. Tog dana na
njemu je pisalo: "Naš nacionalni dug: 5 . 6 7 6 . 9 8 9 . 9 0 4 . 8 8 7 dolara. Udio
u dugu vaše obitelji: 7 3 . 7 3 3 dolara." Nakon tri godine proračunskih
viškova, oba predsjednička kandidata u govorima su spominjali otplatu
nacionalnog duga kao posve izvediv projekt. Prema izvještaju CNN-a:

Demokratski predsjednički kandidat Al Gore iznio je plan kojim bi se,

prema njegovim riječima, dug otplatio do 2012. godine. Glavni eko-
nomski savjetnici teksaškoga guvernera i republikanskoga predsjednič-
kog kandidata Georgea W. Busha slažu se s načelom otplate duga, ali
nisu iznijeli konkretnije rokove.72

Činjenica da strana republikanskoga kandidata nije iznijela konkret-

nije rokove bila je svojevrsna najava onoga što je uslijedilo. Otkako je
George W. Bush ušao u Bijelu kuću, njegova vlada zabilježila je prora-
čunski deficit u sedam od osam godina vladanja. Savezni dug povećao
se s 5 na više od 9 bilijuna dolara. Kongresni Ured za proračun predvi-
đa nastavak rasta, do više od 12 bilijuna 2 0 1 7 . godine. Ipak, umjesto da
nekako kazni tu sramotno nepromišljenu rastrošnost, tržište obveznica
čak ju je i velikodušno nagradilo. Od prosinca 2 0 0 0 . do lipnja 2 0 0 3 .
prinosi na desetogodišnje obveznice američkog Ministarstva financija
smanjile su se s 5 , 2 4 na 3 , 3 3 % , a u vrijeme nastanka ovog teksta tek
malo premašuju 4 % .
Međutim, rješenje ove "zagonetke" - kako je Alan Greenspan nazvao
činjenicu da prinosi po obveznicama nisu reagirali na povećanje krat-
koročne kamatne stope 7 3 - nije moguće pronaći proučavanjem tržišta
obveznica u izolaciji. Stoga ćemo se sada s tržišta namijenjenog vladi-
nim dugovima prebaciti na njegova mlađeg i umnogome dinamičnijeg
brata: tržište korporoativnih dionica, u razgovornome jeziku poznatije
pod jednostavnim nazivom "Burza".

109
 2

Mjehuri, mjehuri...

Ande se protežu u duljini od gotovo šest i pol tisuća kilometara, nalik na

nazubljenu, iskrivljenu kralješnicu na zapadnoj strani južnoameričkog
kontinenta. Nastale su prije približno stotinu milijuna godina, kad je
tektonska ploča Nazca počela polagano, ali turbulentno kliziti i ulaziti
pod Južnoameričku ploču, a njihov najviši vrh, Aconcagua u Argentini,
nalazi se na 6 9 6 2 metara nadmorske visine. Nešto niža Aconcaguina
braća u Čileu izdižu se poput blistavih bijelih stražara oko Santiaga.
No tek kad se nađete visoko u bolivijskome gorju počinjete istinski
spoznavati veličinu Anda. Kad se kišni oblaci podignu s ceste koja od
La Paza vodi do jezera Titicaca, krajobrazom na svim stranama domini-
raju planine, a crta obzorja svugdje je jednaka: fantastična, nepravilno
nazubljena.
Dok promatrate Ande, teško je i zamisliti da je neki oblik čovjekove
organizacije bio u stanju nadvladati tako veliku prirodnu prepreku. No
jednu američku tvrtku ti nazubljeni vrhunci nisu odvraćali od nauma
baš ni kao guste amazonske prašume istočno od njih. Ta je tvrtka odlu-
čila izgraditi plinovod od Bolivije, preko cijeloga kontinenta do atlant-
ske obale Brazila, te još jedan - najduži na svijetu - od samog vrška
Patagonije do argentinske prijestolnice Buenos Airesa.
Takvi veliki planovi, koji simboliziraju silnu ambicioznost suvre-
menoga kapitalizma, mogući su zbog otkrića jednog od najtemeljnijih
instituta suvremenoga svijeta: dioničkog društva. Upravo takve poslov-
ne organizacije ili tvrtke omogućuju tisućama pojedinaca da udruže
sredstva radi riskantnih, dugoročnih projekata koji iziskuju ulaganje

111
 U S P O N NOVCA

velikih količina kapitala prije nego što bude moguće ostvariti zaradu.
Nakon pojave bankarstva i rođenja tržišta obveznica, sljedeći korak u
priči o usponu novca bio je tako uspon dioničkih društava s ograniče-
nom odgovornošću: dioničkih društava jer je vlasništvo nad kapitalom
tvrtke imalo više ulagača, a s ograničenom odgovornošću jer je pravna
odvojenost "pravne osobe" ulagače štitila od gubitka cjelokupnog bo-
gatstva u slučaju propasti tvrtke. Njihova se odgovornost svodila na
novac kojim su kupili vlasničke udjele u tvrtki. Manje tvrtke, npr. s
jednim vlasnikom, mogu funkcionirati jednako dobro kao i tvrtke koje
se temelje na partnerskim odnosima. No oni koji su željeli premostiti
velike udaljenosti i cijele kontinente morali su se udruživati u dionička
društva. 1
Međutim, sposobnost dioničkih društava da transformiraju globalno
gospodarstvo ovisila je o jednom drugom, srodnom izumu. Teoretski
gledano, upravitelje dioničkih društava trebali bi disciplinirati uvijek
budni dioničari koji dolaze na godišnje sastanke i nastoje ostvariti utje-
caj, bilo izravan, bilo neizravan, preko direktora koji ne sudjeluju u iz-
vršnom upravljanju. U praksi takve tvrtke ponajviše ograničava i obuz-
dava burza, na kojoj se svakodnevno preprodaju gotovo beskonačne
količine malenih udjela u tvrtkama (tj. dionice). Cijena koju su ljudi
pripravni platiti za udio u nekoj tvrtki govori vam koliko novca očeku-
ju da će ta tvrtka zaraditi u budućnosti. Burze na taj način praktički iz
sata u sat održavaju referendume o tvrtkama čijim dionicama trguju: o
kvaliteti njihove uprave, o privlačnosti njihovih proizvoda, o izgledima
na glavnim tržištima.
Ipak, burze imaju i samostalan, posve neovisan život. Budućnost je
u velikoj mjeri neizvjesna pa naše procjene o budućoj zaradi neke tvrt-
ke jednostavno moraju varirati. Kad bismo svi bili strojevi za računanje,
istodobno bismo obradili sve dostupne podatke i došli do identičnog
zaključka. Ali svi smo mi ljudi pa smo skloni kratkovidnosti i promjena-
ma raspoloženja. Kad cijene na burzi usklađeno rastu, što je čest slučaj,
ulagače hvata svojevrsna kolektivna euforija: ono što je bivši predsjed-
nik američke središnje banke Alan Greenspan tako dojmljivo prozvao
iracionalnim ushitom. 2 S druge strane, kad "životinjski duh" ulagača iz
pohlepe prijeđe u strah, "balon" ili "mjehur" dotadašnje euforije može
se rasprsnuti u nevjerojatno kratkome vremenu. Zoološke usporedbe,

112
 MJEHURI, MJEHURI...

dakako, sastavni su dio kulture burzovnih ulaganja. Optimistični kupci

dionica tako su "bikovi", dok su pesimistični prodavatelji "medvjedi".
Za ulagače se danas kaže da su elektroničko "krdo" koje u jednom tre-
nutku veselo "pase" pozitivne prinose, a već trenutak kasnije mahnito
juri prema izlazu s farme. No u cijeloj je priči najvažnije da su burze
ogledala čovjekove psihe. I upravo poput homo sapiensa mogu postati
deprimiranima. Mogu doživjeti i prave slomove. Ipak, nada - ili možda
amnezija? - na koncu nekako uspije nadvladati tako neugodna isku-
stva.
Tijekom četiri stotine godina otkako su se počele kupovati i proda-
vati prve dionice, povijest bilježi niz financijskih "mjehura od sapuni-
ce". Nebrojeno puta cijene dionica vinule su se do neodrživih visina, da
bi zatim naglo potonule. Nebrojeno puta tu su pojavu pratili prijevare
i manipulacije, jer su beskrupulozni pripadnici krugova koji raspolažu
važnim ili povlaštenim informacijama nastojali zaraditi na račun naiv-
nih početnika. Cijeli je obrazac već zabilježen toliko puta da ga može-
mo podijeliti na pet jasno odvojenih faza:

1. Mamac: određena promjena u gospodarskim prilikama pojedi-

nim tvrtkama nudi nove i unosne mogućnosti.
2. Euforija ili neumjereno trgovanje: na scenu stupa povratna
sprega, zahvaljujući kojoj povećanje očekivane zarade dovodi
do naglog porasta cijena dionica.
3. Manija ili balon, odnosno mjehur od sapunice: izgledi za stje-
canje lake zarade privlače nove ulagače (kojima je to prvi do-
lazak na burzu), kao i manipulatore i prevarante koji im samo
žele izmusti novac.
4. Nelagoda: upućenici ocjenjuju da očekivana zarada nikako ne
može opravdati nove astronomske cijene dionica pa počinju
izvlačiti zaradu prodajom.
5. Odbojnost ili nepovjerenje: cijene dionica padaju, svi koji nisu
upućeni u pravo stanje stvari masovno jure prema izlazima, a
zbog takvog stampeda mjehur se posve rasprskava. 3

Burzovni mjehuri imaju još tri odlike koje se redovito ponavljaju.

Prva je uloga onoga što ponekad nazivamo asimetričnošću informacija.

113
 U S P O N NOVCA

Insajderi - oni koji su na neki način povezani s upravom tvrtka o kojima

se radi - znaju mnogo više od onih koji nisu u tom uskom krugu i koji-
ma ovi prvi žele uzeti novac. Takva asimetričnost u poslovnome svijetu,
dakako, postoji uvijek, ali u slučajevima širenja mjehura, oni kojima se
pruža takva mogućnost iskorištavaju je na nepošten način. 4 Druga je
tema uloga prekograničnog protoka novca. Do nastanka mjehura lakše
dolazi kad kapital slobodno prelazi iz države u državu. Iskusni špe-
kulanti, koji rade u nekom od velikih financijskih središta, možda ne
raspolažu svim informacijama istinskih insajdera, ali im se pružaju da-
leko veće mogućnosti da pogode pravi trenutak - da kupe na vrijeme,
tj. dovoljno rano, i prodaju prije nego što se mjehur rasprsne - nego
što je takvo što moguće kod naivnih početnika. Drugim riječima, kad
se pojavi mjehur, svi se ipak ne ponašaju iracionalno ili, točnije, neki
od ushićenih ulagača manje su iracionalni od ostalih. Na koncu i ono
najvažnije: istinski mjehur se i ne može pojaviti bez lako dostupnih
kredita. Upravo zbog toga mnogi mjehuri od sapunice imaju ishodište
u grijehu propusta ili odluka središnjih banaka.

Koliko je čovjeku teško učiti na temelju povijesti najbolje se vidi u

stalnim ponavljanjima burzovnih mjehura. Pogledajmo kako su čitatelji
časopisa Business Week vidjeli svijet u dvjema prigodama, u razmaku
od dvadeset godina. Dana 13. kolovoza 1 9 7 9 . na naslovnici se našla
zgužvana potvrda o vlasništvu nad dionicama u obliku "aviona" od pa-
pira, a naslov je glasio: "Smrt dionica: kako inflacija uništava burzu."
Čitateljima nije ostavljena ni najmanja mogućnost da posumnjaju u raz-
mjere krize:

Većina ulagača odavno je s dionica prešla na ulaganja koja donose veće

prinose i koja su zaštićenija od inflacije. Mirovinski fondovi - posljed-
nja nada tržišta - sada su dobili dopuštenje da odustanu od dionica i
obveznica i prijeđu na nekretnine, tržište terminskih ugovora, zlato,
čak i dijamante. Čini se da je smrt dionica gotovo trajno stanje. 5

Tog je dana Dow Jones Industrial Average, najstariji američki bur-

zovni indeks, zaključio dan na vrijednosti od 8 7 5 bodova, gotovo na
istoj razini kao i deset godina ranije, te gotovo 1 7 % ispod najviše vri-
jednosti, 1 0 5 2 , koju je dosegao u siječnju 1 9 7 3 . godine. Pesimizam je

114
 M J E H U R I , MJEHURI...

nakon petnaestogodišnjih razočaranja bio posve razumljiv. Ipak, ame-

ričke dionice nisu nestale, nego su samo nekoliko godina kasnije doži-
vjele jednu od najoptimističnijih ulagačkih faza u suvremenoj povijesti.
Dotaknuvši dno u kolovozu 1982. ( 7 7 7 bodova), vrijednost Dowa u
samo se pet godina više nego utrostručila te je u ljeto 1987. dosegla
rekordnih 2 7 0 0 bodova. Nakon kratkotrajne, ali oštre rasprodaje u li-
stopadu 1987., indeks je nastavio rasti. Nakon 1 9 9 5 . tempo uspona još
se više ubrzao. Dana 2 7 . rujna 1999. burzovni indeks zaključio je dan
na tek malko ispod 1 0 . 3 9 5 , što je značilo da se prosječna cijena neke
od većih američkih korporacija za samo dvadeset godina povećala go-
tovo dvanaest puta. Tog su dana čitatelji Business Weeka s uzbuđenjem
čitali:

Uvjeti se ne moraju bitnije poboljšati da opravdaju Dow na 36.000,

ustvrdili su James K. Glassman i Kevin A. Hasset u knjizi Dow na 36.000:
Nova strategija za stjecanje zarade od predstojećeg porasta vrijednosti na
burzi. Njih dvojica kažu da tržište po svim pokazateljima već opravdava
vrijednost indeksa na 36.000 te da će cijene dionica tijekom sljedećih
3 do 5 godina nastaviti ići u tom smjeru, budući da će do istog zaključ-
ka doći i ulagači... Ovo je tržište - čak i uz odnos cijene i zarade koji
doseže 30 * - prava prilika za kupnju. Po njihovim procjenama, "posve
razumna cijena" tržišta... 100 puta je veća od prihoda.6

Taj je članak objavljen manje od četiri mjeseca prije propasti tzv.

"tehnološkog mjehura" koji se temeljio na pretjeranim očekivanjima u
vezi s budućom zaradom tvrtki koje se bave tehnologijom. U listopadu
2002. Dow je već na 7 2 8 6 bodova, gdje nije bio j o š od konca 1 9 9 7 . U
vrijeme dok ovo pišem (travanj 2 0 0 8 . ) j o š je uvijek tek na trećini razine
koju su predvidjeli Glassman i Hasett.
Rezultate američkog tržišta dionica možda ćemo najlakše mjeriti us-
poređivanjem ukupnih prinosa na dionice, pod pretpostavkom da se
ponovno ulažu i sve dividende, s ukupnim prinosima drugih financij-
skih oblika ulaganja, poput vladinih obveznica te komercijalnih i tre-

* Odnos cijene dionice podijeljen sa zaradom, zajedno s dividendom. Dugoročni prosjek (od
1871.) odnosa cijene i zarade u SAD-u iznosi 15,5. Maksimalna vrijednost dosegnuta je 1999.:
32,6. Trenutačni je odnos 18,6 (podaci za indeks Standard and Poor's 500; procjena za ranija
razdoblja: Global Financial Data).

115
 U S P O N NOVCA

zorskih zapisa (koji mogu služiti i kao zamjena za bilo koji kratkoročni
instrument poput depozita po viđenju fonda tržišta novca ili depozita
po viđenju). Počet ćemo od 1964., godine autorova rođenja. Odmah
postaje jasno da bi moji roditelji, da su tada bili u mogućnosti u ame-
ričko tržište dionica uložiti i vrlo skroman iznos i da su svake godine
ulagali i sve dividende, do 2 0 0 7 . početno ulaganje uvećali gotovo se-
damdeset puta. Primjerice, od uloženih 10.000 dolara do 2 0 0 7 . imali
bi 7 0 0 . 0 0 0 dolara. Ulaganja u obveznice ili zapise polučila bi lošije re-
zultate. Tipičan američki obveznički fond u istom bi razdoblju porastao
manje od 23 puta, a tipičan portfelj zapisa samo dvanaest puta. Dakako,
sve navedene brojke treba u određenoj mjeri umanjiti kako bi se u obzir
uzeli i troškovi života, koji su za mog života porasli gotovo sedam puta.
Dionice su tako realno porasle 10,3 puta, obveznice 3,4, a zapisi 1,8
puta. Da su moji roditelji pogriješili i 1964. jednostavno kupili 10.000
dolarskih novčanica, stvarna vrijednost ušteđevine koju su namijenili
sinu realno bi pala 8 5 % .
Nijedno tržište dionica dugoročno nije ostvarilo bolje rezultate od
američkoga. Prema procjeni dugoročnih realnih prinosa od dionica,
američko je tržište od dvadesetih do devedesetih godina 20. stoljeća
godišnje u prosjeku donosilo 4 , 7 3 % prinosa. Sljedeća je na ljestvici
bila Švedska (3,71), a zatim Švicarska (3,03), dok je Velika Britanija
jedva ušla među prvih deset s 2,28%. Šest od dvadeset sedam tržišta
obuhvaćenih istraživanjem doživjelo je najmanje jedan veći poremećaj,
najčešće zbog rata ili revolucije. Deset tržišta zabilježilo je dugoročno
negativan realni prirast, a u tom su krugu najgore rezultate ostvari-
li Venezuela, Peru, Kolumbija i, na samome dnu ljestvice, Argentina
( - 5 , 3 6 % ) . 7 "Dionice za dugoročno ulaganje" nipošto nisu univerzalno
primjenjiv recept. 8 Ipak, ostaje nam činjenica da su u većini zemalja za
koje imamo dugoročne podatke dionice donijele bolje rezultate nego
obveznice - tijekom dvadesetog stoljeća pet puta bolje. 9 To zapravo i
nije osobito neobično. Kao što smo već vidjeli u 2. poglavlju, obveznice
su tek obećanja vlada da će redovito isplaćivati kamate i u konačnici,
nakon određenog vremena, vratiti i uloženu glavnicu. Bilo zbog odlu-
ke da će prestati vraćati dugove, bilo zbog deprecijacije valute, mnoge
vlade nisu ispunile obećanje. S druge strane, dionica je udio u kapitalu
tvrtke koja ostvaruje zaradu. Ako tvrtka uspješno djeluje, neće samo

116
 M J E H U R I , MJEHURI...

isplaćivati dionice, nego će postojati i vrlo realni izgledi za porast vrijed-

nosti kapitala. Dakako, u cijeloj priči postoje i određeni rizici. Prinosi
na dionice manje su predvidljivi i daleko promjenjiviji nego prinosi
na obveznice i zapise. Postoje daleko veći izgledi za to da će prosječ-
na tvrtka bankrotirati i prestati postojati nego da će samo tako nestati
jedna suverena država. U slučaju bankrota tvrtke, prvi će biti namireni
vlasnici obveznica i drugih oblika zaduženja. Vlasnici dionica na koncu
mogu ostati praznih ruku. Upravo zbog tih razloga ekonomisti veće
prinose dionica smatraju "premijom za rizik dionica" - iako je taj rizik
u pojedinim slučajevimma očito vrlo isplativ.

Od društva do društva...

Iza raskošnoga baroknog pročelja mletačke crkve San Moise, do-

slovce pod nogama desetak tisuća turista koji to zdanje posjete svake
godine nalazi se izniman natpis koji, međutim, rijetko tko uočava:

HONORI ET MEMORIAL JOANNIS LAW EDINBURGENSES REGII

GALLARIUM AERARII PREFECTI CLARISSIMA

"U čast i sjećanje na Johna Lawa iz Edinburgha, časnog ministra

financija francuskih kraljeva." Riječ je o razmjerno neočekivanom poči-
valištu autora prvoga burzovnog mjehura.
Taj ambiciozni Škot, osuđeni ubojica, ovisnik o kocki i pokvareni
financijski genij, nije samo izazvao prvi nagli porast i pad cijena, nego
se može reći i da je, neizravno, izazvao Francusku revoluciju, budući da
je sustavno potkopavao najbolju priliku koja se ancine regimeu ukazala
da reformira financije. Priča o Johnu Lawu jedna je od najfascinantni-
jih, ali, s druge strane, i najmanje shvaćenih pustolovnih priča u cijeloj
financijskoj povijesti. Usto je i umnogome priča o našem dobu.
Law se rodio u Edinburghu 1671. godine, kao sin uspješnog zlatara i
nasljednik zamka Lauriston, koji gleda na Firth of Forth. * Godine 1692.
preselio se u London, ali je ondje ubrzo počeo tratiti očevo naslijede
ulaženjem u niz različitih poslovnih poduhvata, kao i kockarskim eska-

* Ušće rijeke Forth u Sjeverno more.

117
 U S P O N NOVCA

padama. Dvije godine kasnije sukobio se sa susjedom kojem je smetalo

što živi u istoj kući kao nemoralni Law i njegova ljubavnica. Law ga je
ubio u dvoboju te je zbog toga izveden pred sud i osuđen na smrt, no
uspio je pobjeći iz zatvora i otići u Amsterdam.
Law nije mogao odabrati bolji grad za skrivanje. Devedesetih go-
dina 17. stoljeća Amsterdam je već bio svjetsko središte financijskih
inovacija. Kako bi lakše financirali borbu za neovisnost od Španjolske,
kao što smo već vidjeli u prethodnom poglavlju, Nizozemci su kon-
cem 16. stoljeća usavršili talijanski sustav javnog zaduživanja (uvodeći,
među ostalim, lutrijske zajmove koji su ljudima omogućavali da koc-
kaju ulažući ušteđevinu u pozajmice vladi). Usto su reformirali valutu
uvođenjem, moglo bi se reći, i prve središnje banke na svijetu, amster-
damske Wisselbank, koja je problem obezvređivanja kovanica riješila
stvaranjem pouzdanog oblika bankovnog novca (v. 1. poglavlje). No
možda i daleko najvažnije nizozemsko otkriće bilo je osnivanje dionič-
kih društava.
Priča o dioničkim društvima počela je stotinu godina prije Lawova
dolaska, a potekla je od nastojanja nizozemskih trgovaca da Portugalu
i Španjolskoj preotmu nadzor nad unosnom trgovinom azijskim mi-
rodijama. Europljani su žudjeli za mirodijama poput cimeta, klinčića,
muškatnog oraščića i papra ne samo radi dodavanja okusa jelima nego
i radi čuvanja namirnica. Mirodije su stoljećima iz Azije u Europu sti-
zale Putem začina, ali nakon što su Portugalci otkrili pomorski put do
Indije koji je vodio uz Rt dobre nade, ukazale su se mogućnosti za nove
i neodoljivo privlačne poslovne prilike. Amsterdamski Povijesni muzej
prepun je slika koje prikazuju nizozemske brodove na putu za ili iz
Indije. Jedna od prvih takvih slika nosi natpis: "Četiri broda otplovila
su po začine u smjeru Bantama i ondje osnovala trgovačke postaje. S
bogatim teretom vratili su se u . . . Amsterdam. Isplovili 1. svibnja 1598.
Vratili se 19. srpnja 1599." Vidimo da je putovanje do Indije i natrag
trajalo dugo (tih četrnaest mjeseci zapravo je bilo puno manje od uobi-
čajenog prosjeka), a usto je bilo i opasno: od dvadeset dva broda koja
su isplovila 1598., vratilo ih se samo dvanaest. Upravo zbog toga bilo
je poželjno da trgovci udruže sredstva. Početkom 17. stoljeća u najve-
ćim nizozemskim lukama već je djelovalo šest tek nastalih istočnoin-
dijskih kompanija. No, svaka od njih imala je ograničen vijek trajanja

118
 M J E H U R I , MJEHURI...

koji se određivao unaprijed - obično se radilo o očekivanom vreme-

nu trajanja putovanja - a nakon toga ulagačima se vraćao kapital. 10
Takav poslovni model nikako nije mogao biti dovoljan za podizanje
stalnih baza i utvrda koje su očito bile nužne ako su Nizozemci željeli
zamijeniti Portugalce i njihove španjolske saveznike.* Potaknut strateš-
kim kalkulacijama koliko i željom za zaradom, nizozemski parlament,
Staten-Generaal, stoga je predložio spajanje postojećih kompanija u
samo jednu tvrtku. Tako je nastala Ujedinjena nizozemska istočnoin-
dijska kompanija - Vereenigde Nederlandsche Geoctroyeerde Oostindische
Compagnie (skraćeno: VOC, odnosno Ujedinjena nizozemska ugovorna
istočnoindijska kompanija), koja je 1602. dobila i službenu povelju o
monopolu nad cjelokupnom nizozemskom trgovinom istočno od Rta
dobre nade i zapadno od Magellanova prolaza. 11
Struktura VOC-a bila je novost u mnogobrojnim aspektima. Istina,
poput ranijih tvrtki, trebala je postojati na unaprijed određeno vrijeme,
u ovom slučaju dvadeset jednu godinu. Osim toga, u 7. članku povelje
stajalo je da će ulagači imati pravo povući uloženi novac nakon samo
deset godina, kada se izradi prva opća bilanca poslovanja. No, tvrtka
takvih razmjera još nije bila viđena. Dioničarima su mogli postati svi
stanovnici Ujedinjenih Pokrajina, a u povelji nije bilo gornje granice
za prikupljanje kapitala. Trgovci, obrtnici, pa čak i sluge masovno su
navalili na kupovinu dionica. Samo u Amsterdamu dionice je kupilo
1143 građana, od kojih je samo osamdesetero uložilo više od 10.000
guldena, dok ih je 4 4 5 uložilo manje od 1000 guldena. Zahvaljujući
prikupljenim sredstvima, a radilo se o 6,45 milijuna guldena, VOC je
bio daleko najveće dioničko društvo tog doba. Kapital glavnoga engle-
skog konkurenta, Istočnoindijske kompanije, utemeljene dvije godine
prije, bio je tek 6 8 . 3 7 3 funta - oko 8 2 0 . 0 0 0 guldena - a dioničara
je bilo tek 2 1 9 . 1 2 Budući da je VOC nastao pod vladinim pokrovitelj-
stvom, ulagao se silan trud da se nadvlada veliko suparništvo između
različitih pokrajina (osobito između Holandije, najbogatije pokrajine,
i Zelandije). Kapital tvrtke podijeljen je (premda ne ravnomjerno) na
šest pokrajinskih skupština (Amsterdam, Zelandija, Enkhuizen, Delft,
Hoorn i Rotterdam). Sedamdesetorica ravnatelja (bewindhebbers), koji
su i sami bili veći ulagači, također su podijeljeni na te skupštine. Jedna

* U razdoblju od 1580. do 1640. španjolska i portugalska kruna bile su ujedinjene.

119
 U S P O N NOVCA

Najstarija dionica: dionica br. 6 Nizozemske istočnoindijske kompanije (stro-

go uzevši, nije riječ o potvrdi o vlasništvu nad dionicom, nego o računu koji
potvrđuje djelomičnu otplatu dionice, koju je Camere Amsterdam izdao 27.
rujna 1606., a potpisali su je Arent ten Grotenhuys i Dirck van Os)

od njihovih uloga bila je i imenovanje sedamnaestorice predstavnika

koji će služiti kao Heeren XVII - "sedamnaestorica gospodara" - svo-
jevrsni upravni odbor. Iako je iz njega poteklo 5 7 , 4 ukupnog kapitala
društva, Amsterdam je imenovao samo osam članova odbora sedamna-
estorice. Medu tim ravnateljima bio je i Dirck Bas, zaradi posvećeni
pater familias koji se (barem sudeći prema njegovu portretu) nipošto
nije stidio velikog bogatstva koje je stekao. 1 3
Vlasništvo nad Kompanijom tako je podijeljeno na više partijen ili
actiena, doslovce "akcija". Dionice su se plaćale u ratama, a rokovi su
bili 1 6 0 3 . , 1 6 0 5 . , 1 6 0 6 . i 1 6 0 7 . godina. Izdane potvrde nisu bile po-
tvrde o vlasničkom udjelu u današnjem smislu, nego više nalik računi-
ma. Ključni dokument bila je knjiga za upis dionica VOC-a, u koju su
u vrijeme kupnje upisana imena svih dioničara. 1 4 U cijeloj transakciji
podrazumijevalo se načelo ograničene odgovornosti: dioničari u slučaju
neuspjeha tvrtke mogu izgubiti samo uložena sredstva i ništa drugo od
imovine. 1 5 S druge strane, nije postojalo jamstvo o prinosu. U 17. član-

120
 MJEHURI, MJEHURI...

ku Povelje stajalo je tek da će dioničarima biti isplaćena dividenda čim

tvrtka zaradi pet posto od početnog kapitala.
VOC zapravo nije odmah požnjeo osobito velik komercijalni uspjeh.
Prvo je trebalo postaviti trgovačke mreže, utvrditi način poslovanja i
sigurne baze. U razdoblju od 1603. do 1607. opremljena su dvadeset
dva broda koja su upućena u Aziju, po cijeni malo manjoj od 3,7 mili-
juna guldena. Početni je cilj bio otvoriti niz tvornica (rafinerija salitre,
tekstilne tvornice i skladišta), a njihovi proizvodi potom bi se razmje-
njivali za mirodije. U prvim uspjesima protiv Portugalaca utemeljena
su uporišta u Masulipatnamu, u Bengalskom zaljevu, i Amboyni (da-
našnji Ambon), na Molučkom otočju, ali 1606. admiral Matelief nije
uspio zauzeti Malaccu (Melaku) na Malajskom poluotoku, dok je na-
pad na Makian (još jedan molučki otok) uspješno odbila španjolska
flota. Pokušaj izgradnje utvrde na Banda Neiri, najvećem otoku otočja
Banda na kojem se proizvodio muškatni oraščić, također je okončan
bez uspjeha. 16 U vrijeme potpisivanja dvanaestogodišnjeg primirja sa
Španjolskom 1608. godine, VOC je zaradio više novca od zauzima-
nja neprijateljskih brodova nego od trgovine. 17 Jedan veliki ulagač,
menonit Pieter Lijntjens, bio je toliko zapanjen ratobornim držanjem
Kompanije da se 1605. povukao iz društva. Jedan od prvih direktora,
Isaac le Maire, dao je ostavku u znak prosvjeda protiv, prema njegovu
mišljenju, pogrešnog vođenja poslova Tvrtke. 18

No koliku su moć imali čak i veliki dioničari? Gotovo nikakvu. Kad

su direktori podnijeli zahtjev vladi da ih oslobodi objave desetogodišnje
bilance 1612. godine - kad su ulagači trebali biti u mogućnosti po želji
podići uloženi kapital - vlada je odobrila prijedlog pa su odgođeni i
objava bilance i isplata ulagačkog kapitala. Dioničarima je mrvica do-
bačena jedino 1610., kad je sadamnaesteročlani upravni odbor odlučio
sljedeće godine isplatiti dividendu, iako je u toj fazi Kompaniji toliko
nedostajalo novca da je dividendu morala isplatiti u obliku mirodija.
Godine 1612. objavljeno je da VOC neće biti likvidiran kako se u po-
četku planiralo. To je značilo da dioničari koji žele doći do svog novca
nemaju drugu mogućnost, nego da prodaju dionice drugim ulagači-
19
ma.
Tako su se prvo dioničko društvo i prva dionička burza pojavili u
razmaku od samo nekoliko godina. Čim je nastala prva korporacija u

121
 U S P O N NOVCA

slobodnome vlasništvu dioničara, s prvom javnom ponudom dionica,

pojavilo se i sekundarno tržište koje je omogućilo kupoprodaju tih di-
onica. Pokazalo se da je riječ o vrlo likvidnome tržištu. Promet dionica-
ma VOC-a bio je vrlo velik: do 1607. čak je trećina dionica promijenila
vlasnike. 20 Nadalje, budući da su se poslovne knjige otvarale razmjerno
rijetko - kupnja se ranije unosila mjesečno ili kvartalno - ubrzo se
razvilo živahno tržište dionicama VOC-a u usponu, što je omogućilo i
prodaju za buduću dostavu. Kao prvo, takve su se transakcije obavljale
na neformalnim "tržnicama" na otvorenome, u Warmoesstraatu ili kraj
Oude Kerka. No tržište je bilo toliko živahno da je 1608. odlučeno da
će se izgraditi natkrivena Beurs u ulici Rokin, u blizini gradske vijećni-
ce. Pravokutnoga tlocrta, s kolonadama i tornjem sa satom, prva burza
na svijetu po svemu je nalikovala na zgradu kakvog srednjovjekovnog
fakulteta u Oxfordu. No ono što se ondje odvijalo svakoga radnog dana
između podneva i dva poslije podne bilo je izrazito revolucionarno.
Jedan je suvremenik atmosferu prilikom uobičajenog zaključivanja
trgovanja opisao ovako: "Nakon rukovanja slijede povici, uvrede, dr-
skost, naguravanje." Bikovi (liefhebbers) u nadmetanju s medvjedima
(contremines). Nervozni špekulant "grize nokte, krši ruke, sklapa oči,
korača amo-tamo, govori nešto sebi u bradu, prinosi dlan obrazu, kao
da ga boli zub, a sve to prati zagonetno kašljucanje". 21

Jednako tako, nije bilo slučajno što je u tom razdoblju (1609.) ute-
meljena Amsterdamska banka (Amsterdamsche Wisselbank, namije-
njena ponajprije konverziji valuta), budući da burza ne može samo tako
funkcionirati bez djelotvornoga monetarnog sustava. Čim su nizozem-
ski bankari počeli prihvaćati dionice VOC-a kao jamstvo za zajmove,
počela se formirati veza burze i dotoka zajmova. U sljedećem koraku
banke su počele posuđivati novac, kako bi ih ulagači mogli kupiti na
kredit. Tvrtka, burza i banka tako su postali trodijelnim temeljem no-
vog oblika gospodarstva.
Još neko vrijeme stjecao se dojam da bi kritičari VOC-a, pod vod-
stvom nezadovoljnoga bivšeg direktora le Mairea, mogli iskoristiti
novo tržište da direktore Kompanije podvrgnu dodatnom pritisku.
Koordinirani pokušaj spuštanja cijene dionica VOC-a s pomoću proda-
je u kratkoj poziciji ("short selling") na tek nastalim tržištima tzv. roč-
nica ("futures") onemogućen je isplatom dividende 1611. godine, zbog

122
 M J E H U R I , MJEHURI...

čega su le Maire i njegovi suradnici doživjeli financijski slom. 22 Isplate

dividende u gotovini zabilježene su i 1612., 1613. i 1618. godine. 23
Međutim, kritičari Kompanije ("usprotivljeni ulagači" ili Doleanten) i
dalje su bili nezadovoljni. U raspravi pod naslovom Nezaobilazan raz-
govor (Nootwendich Discours), objavljenoj 1622., anonimni autor zdvaja
nad nedostatkom transparentnosti kojom se odlikuje "sebično uprav-
ljanje pojedinih direktora", a koji dobro paze da "sve ostane obavijeno
tamom": "Glavna knjiga, možemo samo pretpostaviti, zacijelo je natr-
ljana slaninom i bačena psima." 24 Direktorske funkcije trebale bi imati
vremensko ograničenje, tvrdili su nezadovoljnici, a svi glavni dioničari
trebali bi imati pravo imenovati direktora.
Akcija s ciljem reformiranja onoga što će se sada nazivati dioničar-
skom upravom VOC-a polučila je željeni rezultat. U prosincu 1622.,
kad je obnovljena Povelja društva, neke su odredbe bitno izmijenjene.
Direktori više neće imati doživotnu funkciju, nego odjednom mogu slu-
žiti najviše tri godine. "Glavni sudionici" (dioničari s udjelima jednakim
direktorskima) otada su imali pravo nominirati "Devetoricu" iz svojih
redova, koje je Sedamnaestorica bila dužna konzultirati u vezi s "velikim
i važnim pitanjima", a koji će imati pravo steći uvid u godišnju bilancu
šest skupština (komora) te nominirati, zajedno sa Sedamnaestoricom,
buduće kandidate za direktorska mjesta. Osim toga, u ožujku 1623.
dogovoreno je da će Devetorica imati pravo nazočiti (ali ne i glasova-
ti) sastancima Sedamnaestorice i pomno pregledati godišnju eviden-
ciju kupnje. Glavni sudionici usto su imali pravo imenovati revizore
(rekeningopnemers) koji će provjeravati račune uručene Parlamentu. 25
Dioničare je 1632. dodatno udobrovoljila odluka da se dividenda povi-
si na 12,5%, na dvostruko višu vrijednost u odnosu na kamate uz koje
je Kompanija posuđivala novac. * Posljedica takve politike bila je činje-
nica da se praktički čitava neto-zarada Kompanije nakon toga dijelila
dioničarima. 26 Dioničarima se usto u biti jamčila stabilnost vrijednosti
njihova vlasništva. Što je bilo najnevjerojatnije, kapitalna je osnova tije-
kom čitavog postojanja VOC-a uglavnom ostala nepromijenjena. 27 Kad
je trebalo ući u kapitalne izdatke, VOC nije prikupljao novac izdava-
njem novih dionica, nego izdavanjem duga u obliku obveznica. Štoviše,

* Strogo uzevši, nestanak neizvjesnosti u vezi s budućim isplatama dividenda dionicama je pridao
karakter povlaštenih dionica ili čak obveznica.

123
 U S P O N NOVCA

kreditni rejting Kompanije bio je sedamdesetih godina 17. stoljeća toli-

ko dobar da je bila u stanju odigrati ulogu posrednika za zajam država
Holandije i Zelandije vrijedan dva milijuna guldena.
Dakako, nijedan od spomenutih sporazuma ne bi bio održiv da
VOC sredinom 17. stoljeća nije počeo donositi zaradu. A to je u velikoj
mjeri bila zasluga Jana Pieterszoona Coena, ratobornog mladića koji
nije gajio iluzije u vezi s odnosom trgovine i iznude. Kao što je rekao
sam Coen: "Ne možemo ratovati bez trgovine, ni trgovati bez rata." 28
Bio je nesmiljen u odnosu prema konkurentima pa je tako smaknuo
više dužnosnika britanske Istočnoindijske kompanije u Amboyni i u
biti istrijebio autohtone prastanovnike otočja Banda. Kao rođeni gra-
ditelj carstva, Coen je u svibnju 1619. preuzeo nadzor nad malenom
javanskom lukom Jakartom, nadjenuo joj ime Batavia te, u dobi od
samo 30 godina, postao prvim guvernerom Nizozemske Indije. On i
njegov nasljednik Antoine van Diemen sustavno su širili nizozemsku
prevlast u tom području pa tako protjerali Britance s otočja Banda,
Španjolce s otoka Ternate i Tidore, a Portugalce iz Malacce. Godine
1657. Nizozemci su pod nadzorom imali veći dio Ceylona (Šri Lanke).
Tijekom sljedećeg desetljeća nastavili su se širiti uz Malabarsku oba-
lu na indijskome potkontinentu te došli i na otok Celebes (Sulawesi).
Uspješne nizozemske baze djelovale su i na Koromandelskoj obali. 29
Vatrena moć i roba u međunarodnoj trgovinskoj razmjeni plovili su
zajedno na brodovima poput Batavije - čiju je predivnu repliku danas
moguće vidjeti u Lelystadu, na nizozemskoj obali.

Komercijalna isplativost te agresivne strategije bila je vrlo velika.

Pedesetih godina 17. stoljeća VOC je već imao djelotvoran i vrlo unosan
monopol na izvoz klinčića i muškatnog oraščića (proizvodnja papra bila
je odviše raspršena da bi nad njom bilo moguće uvesti monopol), pre-
rastajući i u glavnog posrednika u izvozu indijskog tekstila s područja
Koromandela. 30 Služio je i kao središte unutarazijske trgovine, razmje-
njujući japansko srebro i bakar za indijski tekstil te kinesko zlato i svilu.
Indijski tekstil mogao se razmjenjivati za papar i mirodije s tihoocean-
skih otoka, a njima su se mogle kupovati plemenite kovine s Bliskog
istoka. 31 Kasnije je Kompanija počela nuditi financijske usluge drugim
Europljanima u Aziji, među njima i Robertu Cliveu, koji je velik dio bo-
gatstva stečenog osvajanjem Bengala u London prebacio preko Batavije i

124
 M J E H U R I , MJEHURI...

Amsterdama. 32 Kao prvo veliko dioničko društvo na svijetu, VOC je bio

u mogućnosti udružiti velika gospodarstva i smanjene transakcijske troš-
kove, kao i ono što ekonomisti nazivaju vanjskim mrežnim elementima,
prednosti okupljanja i udruživanja informacija između mnogobrojnih
zaposlenika i agenata. 33 Kao što je vrijedilo i za englesku Istočnoindijsku
kompaniju, VOC-ov je najveći izazov bio problem temeljnih agenata:
sklonost ljudi na terenu da trguju za svoj račun, da upropaste pojedine
transakcije ili jednostavno varaju tvrtku. To se, međutim, djelomično
suzbijalo neobičnim sustavom naknada, u kojem su plaće bile vezane
za ulaganja i promet, pri čemu je prioritet imao upravo promet, a ne
neto-zarada. 34 Posao je jednostavno cvjetao. Dvadesetih godina 17.
stoljeća pedeset brodova VOC-a vratilo se iz Azije pretovareno robom.
Devedesetih godina istog stoljeća iz Azije ih je doplovilo 156. 3 5 U raz-
doblju od 1700. do 1750. udvostručila se tonaža nizozemskih brodova
koji su se oko Rta dobre nade vraćali iz Indije. Još 1760. bila je približno
trostruko veća od tonaže britanskog brodovlja. 36
Gospodarski i politički uspon VOC-a vrlo je lako pratiti prema ci-
jeni dionice. Amsterdamska burza nedvojbeno je bila vrlo nestabilna,
budući da su ulagači reagirali na glasine o ratovima, sklapanju mira
i pomorskim nesrećama na način koji u prikladno nazvanoj knjizi
Confusion de confusiones ( 1 6 8 8 . ) izvrsno opisuje sefardski Židov Joseph
Penso de la Vega. Ipak, dugoročni trend nepogrešivo je vodio prema
gore i više od stotinu godina nakon utemeljenja Kompanije. U razdo-
blju od 1602. do 1733. vrijednost dionice VOC-a porasla je s prodajne
cijene ( 1 0 0 ) na povijesni vrhunac od 7 8 6 i unatoč činjenici da su od
1652. do Veličanstvene revolucije 1688. Kompaniji prijetili ratoborni
britanski konkurenti. 3 7 Takva stalna aprecijacija kapitala, uz redovite
isplate dividenda i stabilne cijene potrošačkih proizvoda, * omogućila je
da se vodeći dioničari, poput Dircka Basa, istinski obogate. Već 1650.
godine ukupne isplate dividenda osam su puta premašile vrijednost
početnog ulaganja, što je značilo da godišnji prinos iznosi 2 7 % . 3 8 No
najnevjerojatnije je to što zapravo nikad nije postojao mjehur ili balon

* Odraz uspjeha Amsterdamske banke bila je činjenica da je inflacija cijena potrošačkih proizvoda
s 2% godišnje u razdoblju od 1550. do 1608. pala na 0 , 9 % godišnje u razdoblju od 1609. do
1658. i na samo 0 , 1 % godišnje u razdoblju od 1659. do 1779. godine. Gotovo osmerostruka
aprecijacija cijene dionice VOC-a stoga je bila razmjerno uspješna i u usporedbi s rezultatima
suvremenih burza kad se u njih uračuna i inflacija.

125
 U S P O N NOVCA

povezan s Nizozemskom istočnoindijskom kompanijom. Za razliku

od mjehura povezanog s terminskim ugovorima nizozemskih tulipana
1 6 3 6 . - 1 6 3 7 . , uspon cijene dionica VOC-a bio je postupan, trajao je
više od stotinu godina i premda je pad bio daleko brži, cijeni je ipak
trebalo više od 60 godina da u prosincu 1794. dođe na 120. Taj us-
pon i pad precizno su pratili uspon i pad nizozemskog carstva. Cijene
dionica drugih monopolističkih trgovačkih društava, na prvi pogled
sličnih VOC-u, ponašat će se bitno drukčije, naglo se dizati i padati
unutar samo nekoliko mjeseci. Kako bismo shvatili razloge, moramo
se vratiti Johnu Lawu.

Odmetnutome Škotu nizozemske su financije bile pravo otkriće.

Lawa su opčinili odnosi Istočnoindijske kompanije, Amsterdamske
banke i burze. Kako ga je oduvijek privlačilo kockanje, Lawu je am-
sterdamska burza postala uzbudljivijom od svakoga kasina. Divio se
smicalicama kojima su se služili manipulatori dionicama, ljudi koji su
širili glasine u nastojanju da snize cijenu dionica VOC-a, kao i specija-
listi za windhandel, koji su špekulirali dionicama koje još nisu ni posje-
dovali. Sa svih strana pojavljivale su se financijske inovacije. I sam je
Law počeo nuditi domišljatu mogućnost osiguravanja vlasnika srećaka
nizozemske nacionalne lutrije od gubitka uloga.
Ipak, Lawu se učinilo da nizozemski financijski sustav nije posve
cjelovit. Kao prvo, činilo mu se pogrešnim ograničavati broj dionica
Istočnoindijske kompanije kad ih tržište toliko voli. Lawa je zbunji-
vala i konzervativnost Amsterdamske banke. Njezin vlastiti "bankovni
novac" pokazao se uspješnim, ali u najvećoj je mjeri postojao u obliku
stupaca s upisanim brojevima u bankovnim poslovnim knjigama. Osim
potvrda izdanih trgovcima koji su u banku polagali kovanice, taj novac
fizički nije postojao. U Lawovu se umu počela oblikovati zamisao o
fantastičnom preoblikovanju tih institucija, reformama koje bi udružile
karakteristike monopolističkoga trgovačkog društva i javne banke koja
izdaje novčanice poput engleske središnje banke. Law je sada već izga-
rao od želje da na naciji koja ništa ne sluti iskuša posve nov financijski
sustav. Ali koji?
Prvo je okušao sreću u Genovi, trgujući inozemnim valutama i vri-
jednosnicama. Određeno vrijeme proveo je i u Veneciji, gdje je danju

126
 MJEHURI, MJEHURI...

trgovao, a noću kockao. U suradnji s grofom od Islayja stekao je i pove-

ći portfelj na londonskoj burzi. (I ta činjenica pokazuje da je Law imao
izvrsne veze.) Ali njegovi postupci i dalje su imali nečastan predznak.
Lady Catherine Knowles, kći grofa od Banburyja, predstavljala se kao
njegova supruga i rodila mu dvoje djece, iako je bila u braku s drugim
muškarcem. Godine 1705. škotskome parlamentu iznio je prijedlog za
osnivanje nove banke koji je kasnije izdan pod naslovom Money and
Trade Considered ("Razmišljanja o novcu i trgovini"). Prema njegovoj
temeljnoj zamisli, nova je banka trebala izdavati novčanice koje bi do-
nosile kamate i kao sredstvo plaćanja zamijenile kovanice. Parlament
je odbio prijedlog neposredno prije donošenja Zakona o ujedinjenju s
Engleskom. 39 Razočaravši se u domovini, Law je otputovao u Torino i
1711. ishodio audijenciju kod Viktora Amadeusa II., savojskog vojvode.
U tekstu The Piedmont Memorials ponovno se založio za papirnati novac.
Prema Lawu, već je i samo povjerenje temelj javne kreditne sposobno-
sti. Uz povjerenje, novčanice bi služile jednako dobro kao kovanice.
"Otkrio sam tajnu kamena mudraca", rekao je jednom prijatelju. "Zlato
treba raditi od papira", zaključio j e . 4 0 Vojvoda ga je odbio, govoreći:
"Nisam toliko bogat da bih se ovako upropastio."

Prvi mjehur

Zašto je upravo u Francuskoj Law dobio priliku iskušati alkemičarske

zamisli u vezi s novcem? Na posljetku, Francuzi su dobro znali tko je i
što je: godine 1708. markiz od Torcyja, ministar vanjskih poslova Luja
XIV, nazvao ga je profesionalnim joeurom (kockarom) i mogućim špiju-
nom. Odgovor se krije u činjenici da se Francuska našla u osobito teš-
kim fiskalnim problemima. Opterećena divovskim javnim dugom koji
je bio posljedica ratova Luja XIV, vlada se našla na rubu trećeg bankrota
unutar manje od stotinu godina. Smatralo se da je nužna revizija (visa)
postojećih dugova Monarhije, što je dovelo do otkazivanja i smanjenja
mnogih dugovanja - u biti do djelomičnog prestanka otplate obveza.
I unatoč tome, trebalo je izdati 2 5 0 milijuna novih zapisa koji donose
kamatu, pod nazivom billets d'etat, kako bi se financirao aktualni deficit.
Situaciju je samo dodatno pogoršao pokušaj smanjenja količine zlatnih

127
 U S P O N NOVCA

i srebrnih kovanica koji je izazvao recesiju. 41 Law je tvrdio da ima rje-

šenje za sve spomenute probleme.
U listopadu 1715. kraljevskome vijeću predstavljen je prvi Lawov
prijedlog za osnivanje banke koja bi izdavala javne banknote, ali je od-
bačen zbog protivljenja vojvode od Noaillesa Lawovu smjelome prijed-
logu da bi ta banka trebala djelovati i kao krunska blagajna i primati
sve uplate poreza. Drugi prijedlog, za osnivanje posve privatne banke,
bio je uspješniji. Pod Lawovim vodstvom, u svibnju 1716. osnovana
je Banque Générale. Imala je dopuštenje za izdavanje novčanica koje
je bilo moguće zamijeniti za kovani novac (zlatnike i srebrnjake) i to u
razdoblju od dvadeset godina. Kapital je određen na iznos od 6 . 0 0 0 . 0 0 0
funta ( 1 2 0 0 dionica vrijednih po 5 0 0 0 funta - tj. livra, franc, livres - od
kojih će tri četvrtine biti isplaćeno u sad već pomalo depreciranim bi-
llets d'état - pa je tako kapital u praksi bio bliži vrijednosti od 2 . 8 5 0 . 0 0 0
francuskih funta). 42 U početku se činilo da će biti riječ o skromnoj
tvrtki, no Law je na umu uvijek imao i širi plan, koji je naumio prodati
vojvodi od Orléansa, regentu u vrijeme dok je Luj XV bio maloljetan.
Godine 1717. poduzeo je još jedan korak u tom smjeru kad je ukazom
određeno da će se novčanice Banque Générale koristiti pri plaćanju svih
vrsta poreza. Pojedine skupine tome su se protivile, ali vlada je u stvar-
nosti nametnula upravo tu praksu.
Law je htio oživjeti gospodarsko povjerenje u Francusku utemelje-
njem javne banke, prema nizozemskome uzoru, ali s tom razlikom što
bi ova banka izdavala papirnati novac. S ulaganjem novca u banku doš-
lo bi i do konsolidacije velikog vladina duga. Papirnati novac istodobno
bi oživio francusku trgovinu - a s njom i francusku gospodarsku snagu.
"Banka nije jedina, niti je moja najveća ideja", rekao je regentu. "Stvorit
ću nešto što će cijelu Europu iznenaditi promjenama u francusku korist
do kojih će dovesti - promjenama dalekosežnijima od onih do kojih je
došlo otkrivanjem Indije..." 4 3
Law je proučavao financije u republikanskoj Nizozemskoj, ali od po-
četka je upravo u apsolutističkoj Francuskoj vidio bolje okruženje za ono
što će postati poznato kao njegov Sustav. "Tvrdim", zapisao je, "da apso-
lutistički vladar koji zna vladati može proširiti svoj kreditni ugled i doći
do potrebnih sredstava uz nižu kamatu nego vladar koji ima ograničenu
vlast." Bila je to apsolutistička teorija financija koja se temeljila na postav-

128
 Stranica iz Fibonaccijeve LiberAbaci ("Knjige proračuna"), objavljene 1202.,
u kojoj je autor na financijske probleme poput izračuna kamata primijenio hinduske
i arapske brojeve.
(gore) Botticellijevo Poklonstvo
kraljeva: rođenje uglednog
bankara. Pripadnici obitelji
Medici zauzeli su biblijske poze.

(lijevo) Nathan Mayer

Rothschild: "Bonaparte financija"
i velemajstor u trgovanju
obveznicama početkom 19.
stoljeća.
"Rothschild": antisemitska karikatura iz francuskoga satiričkog časopisa Le Rire, 1 8 9 8 .
 Oslonac Građanskog rata: topovnjače Unije u akciji na Mississippiju
prilikom bitke kod Vicksburga.

Carstvo trgovačkih baza: Nizozemsko Carstvo na jednome od prvih zemljovida

Istočnoindijske kompanije.
Emanuel de Witte: Beurs van Amsterdam (Amsterdamska burza), 1653. Prva prava
burza, na kojoj su se kupovale i prodavale dionice Istočnoindijske kompanije.
Portret J o h n a Lawa, osuđenog ubojice, monetarnog teoretičara i začetnika
prvoga velikog dioničkog mjehura od sapunice.
(gore) Zemljovid Louisiane, zemlje obilja u kojoj je Mississippi Company
trebao steći veliku zaradu.

(dolje) Prikaz Louisiane namijenjen ulagačima u Mississippi Company.

 MJEHURI, MJEHURI...

ci da "kod kreditiranja, kao i kod vojnih i zakonodavnih vlasti, vrhovna

moć mora počivati samo u jednoj osobi". 44 Najvažnije je bilo omogući-
ti da kreditiranje Monarhije funkcionira djelotvornije nego ranije, kad
je kruna posuđivala novac za osnovne potrebe financiranja rata. Prema
Lawovu planu, monarh bi u biti delegirao zajam "trgovačkome društvu,
u koje bi u konačnici dotjecali svi predmeti trgovanja u kraljevstvu i tako
postajali jedinstvenom masom". Cijela nacija tako bi, kako se izrazio,
"postala društvom trgovaca koji za gotov novac imaju kraljevsku banku
u kojoj se pak ponovno ujedinjuju svi poslovi, novac i roba". 45
Kao i u nizozemskome slučaju, carstvo je imalo ključnu ulogu u
Lawovoj viziji. Prema njegovu mišljenju, u razvoj francuskih preko-
morskih posjeda ulagalo se premalo truda. Stoga je predložio da pre-
uzme francusku trgovinu s Louisianom, velikim, ali posve nerazvijenim
područjem koje se od delte Mississippija protezalo preko gotovo cije-
loga Srednjeg zapada - zauzimajući približno četvrtinu teritorija da-
našnjeg SAD-a. Godine 1717. nova "Zapadna kompanija" (Compagnie
d'Occident) dobila je monopol na gospodarske aktivnoti Louisiane (kao i
nadzor nad unutarnjim pitanjima te kolonije) na razdoblje od dvadeset
pet godina. Kapital kompanije utvrđenje u visini od 100 milijuna franc.
funta (livres), dotad nečuvenu vrijednost u Francuskoj. Dionice su ima-
le cijenu od 5 0 0 funta, a Francuze, bez obzira na društveni položaj, kao
i strance, poticalo se da ih kupuju (na otplatu) s pomoću billets d'état,
koje bi se tako povukle i pretvorile u rentes (trajne obveznice, "konzo-
le") s prinosom od 4%. Law je bio prvi na popisu direktora.
Istina, u početku je bilo i određenih otpora prema Lawovu sustavu.
Vojvoda od Saint-Simona mudro je primijetio:

Takva tvrtka može biti dobra sama po sebi, ali samo u republici ili mo-
narhiji poput Engleske, u kojoj financije nadziru oni koji ih osiguravaju
i koji osiguravaju samo onoliko koliko žele. No u državi koja je slaba,
promjenjiva i apsolutistička, poput Francuske, stabilnost je nužno ne-
dostatna, budući da kralj... može svrgnuti banku - a takvo bi iskušenje
bilo preveliko i istodobno prejednostavno.46

Kao da to želi iskušati, pariški Parlement je 1718. žestoko napao

novog ministra financija Renéa d'Argensona (i Lawovu banku) nakon

129
 U S P O N NOVCA

40-postotne devalvacije kovanica koju je odredio ministar, a koja je,

potužio se Parlement, "tako velik kaos, toliko nejasan da u vezi s njim
nije moguće doznati baš ništa". 47 Konkurentska tvrtka, koju su osnova-
la braća Pâris, u međuvremenu se pokazala uspješnijom u privlačenju
ulagača nego Lawova tvrtka. No, kao pravi apsolutist, regent je odlučno
iskoristio povlastice krune, na veliku Lawovu radost - i korist. ("Kako
su samo velike prednosti despotskog režima", primijetio je, "u poče-
cima rada institucije koja je predmet tolikog protivljenja nacije što se
na nju još nije naviknula!") 48 Nadalje, od druge polovine 1718. vlada
je Zapadnoj kompaniji davala povlastice koje su trebale povećati pri-
vlačnost njezinih dionica. U kolovozu je tako stekla pravo prikupljanja
svih prihoda od duhana. U prosincu je preuzela povlastice Senegalske
kompanije. U novom pokušaju ojačavanja Lawova položaja, Banque
Générale dobila je i službenu kraljevsku potporu: od prosinca 1718.
zvala se Banque Royale i u biti postala prvom francuskom središnjom
bankom. Kako bi njezine novčanice postale što privlačnijima, otada
su se mogle mijenjati ili za écus de banque (koji su predstavljali točno
određenu količinu srebra) ili za raširenije livres tournois (obračunsku
jedinicu čiji se odnos prema zlatu i srebru mogao mijenjati). Međutim,
u srpnju su se novčanice écu prestale izdavati te su povučene, 49 dok
je ukazom od 22. travnja 1719. određeno da novčanice ne smiju biti
podložne povremenim "devalvacijama" (cijene) kojima je bilo podlož-
no srebro. 5 0 Tako je počeo prelazak francuskoga financijskog sustava s
kovanog na papirnati novac.

U međuvremenu se Zapadna kompanija i dalje širila. U svibnju

1719. preuzela je Istočnoindijsku i Kinesku kompaniju, a tako je na-
stala Indijska kompanija (Compagnie des Indes), poznatija pod nazivom
Mississippijska kompanija. Law je u srpnju osigurao zaradu kraljevske
kovnice na razdoblje od devet godina. U kolovozu je preoteo pravo na
prikupljanje neizravnih poreza konkurentu koji ga je bio stekao tek
godinu prije. U rujnu je Kompanija pristala kruni posuditi 1,2 milijarde
funta radi otplate cjelokupnoga kraljevskog duga. Mjesec dana kasnije
Law je preuzeo nadzor nad prikupljanjem izravnih poreza.
Law se silno ponosio svojim Sustavom. Sve što je postojalo prije
njega, napisao je, bila je tek "metoda koja je počivala na potvrdama i
isplatama". S druge strane, Sustav "donosi niz ideja koje se međusobno

130
 MJEHURI, MJEHURI...

podupiru i sve više iskazuju načelo od kojeg su potekle". 51 U današnje

bismo vrijeme Lawove pokušaje mogli opisati kao reflaciju. Francusko
gospodarstvo proživljavalo je 1716. recesiju i Lawovo širenje dotoka
novca novčanicama očito je poslužilo kao toliko potreban poticaj. 52
Istodobno, on je (nimalo nerazumno) pokušavao loše vođeni i teški
javni dug pretvoriti u kapital divovske, privatizirane i monopolističke
tvrtke za prikupljanje poreza. 53 Uspije li u naumu, francuska monarhija
riješit će se financijskih problema.
No Law nije imao jasnu predodžbu o tome gdje se treba zaustaviti.
Naprotiv, kao glavni dioničar u sada već divovskome dioničkom druš-
tvu, bio je osobno zainteresiran za monetarnu ekspanziju do koje je
mogla dovesti njegova vlastita banka, a sve radi poticanja mjehura od
kojeg bi on imao najviše koristi. Bilo je to kao da je jedan čovjek isto-
dobno vodio svih pet stotina najvećih američkih kompanija, američko
Ministarstvo financija i američku središnju banku. Bi li takva osoba
po svoj prilici povećala porezno opterećenje korporacija ili kamate
unatoč opasnosti od smanjenja vrijednosti svojega divovskog dionič-
kog portfelja? Osim toga, Lawov Sustav morao je stvoriti mjehur, jer
bi u protivnom propao. Kupnja raznih drugih kompanija i sustava
za prikupljanje poreza nije se financirala od zarade tvrtke, nego jed-
nostavnim izdavanjem novih dionica. Dana 17. lipnja 1719. tvrtka
Mississippi izdala je 5 0 . 0 0 0 takvih dionica po cijeni 5 5 0 funta (iako
je svaka dionica imala nominalnu vrijednost 5 0 0 funta, kao što je ra-
nije bio slučaj i s dionicama Zapadne kompanije). Kako bi osigurao
uspjeh, Law je osobno jamčio isplatu. Bilo je to za njega uobičajeno
kockanje, no čak je i on priznao da ga je ta odluka stajala sna. Kako
bi izbjegao optužbe da će se jedino on okoristiti dođe li do poveća-
nja cijene dionica, postojećim dioničarima Zapadne kompanije dao je
ekskluzivno pravo da steknu te nove dionice (otada poznate pod na-
zivom "kćeri", dok su ranije izdane dionice bile "majke"). 5 4 U srpnju
1719. Law je izdao treću tranšu od 5 0 . 0 0 0 dionica ("unuke") - sada
po cijeni od 1 0 0 0 funta po komadu - kako bi prikupio 50 milijuna
funta potrebnih za plaćanje kraljevske kovnice. Posve logično, takvo
"razvodnjavanje" postojećih dioničara trebalo je izazvati pad cijene
pojedinačnih dionica. Kako je Law mogao opravdati udvostručenje
cijene novih izdanja?

131
 U S P O N NOVCA

Predmet špekulacija: Desetina dionice Compagnie des Indes

("Mississippi Company")

Kao svojevrsni "šećer na limunu" koji će opravdati višu cijenu dionica

trebalo je poslužiti obećanje o budućoj zaradi u Louisiani. Upravo zbog
toga Law je toliko vremena i truda posvetio osmišljavanju optimistične
vizije prema kojoj je ta kolonija trebala postati pravim rajskim vrtom
nastanjenim blagonaklonim domorocima, ljudima koji daju sve od sebe
da osiguraju raznovrsnu egzotičnu robu za otpremu u Francusku. Radi
olakšavanja takve trgovine, na ušću Mississippija utemeljen je veličan-
stveni novi grad: New Orleans, tako nazvan radi laskanja uvijek sumnji-
čavome regentu. Kao što znamo, te vizije nisu bile posve neutemeljene,
ali njihovo ostvarenje j o š je bilo u dalekoj budućnosti. I doista, nekoliko
tisuća siromašnih Nijemaca iz Rajnske oblasti, Švicarske i Alsacea angaži-
rano je za kolonizatorsku ulogu. Međutim, nesretni doseljenici po dola-
sku u Louisianu naišli su na neizdrživu vrućinu u močvarnome području

132
 M J E H U R I , MJEHURI...

prepunom insekata. Za godinu dana 8 0 % umrlo ih je od gladi ili tropskih

bolesti poput žute groznice. *
Stoga je bilo potrebno u kratkoročnim okvirima pronaći drukčiji ma-
mac koji će opravdati 40-postotne dividende koje je Law sada isplaćivao.
U tu svrhu poslužio je papirnati novac. Od ljeta 1719. ulagači koji su
željeli doći do "kćeri" i "unuka" imali su na raspolaganju velikodušnu
pomoć Banque Royale, koja je dioničarima omogućavala da pozajmljuju
novac, dok su im kao jamstvo mogle poslužiti upravo njihove dionice, a
pozajmljeni novac mogli su ulagati u nove dionice. Posve očekivano, cije-
na dionica naglo je porasla. Prvoga kolovoza "majke" su imale cijenu 2 7 5 0
funta, 30. kolovoza 4 1 0 0 , a 4. rujna 5000. To je Lawa nagnalao da izda još
100.000 dionica po toj novoj tržišnoj cijeni. Uslijedila su još dva izdanja
iste količine dionica, 28. rujna i 2. listopada, a potom, dva dana kasnije, i
izdanje manjeg bloka od 2 4 . 0 0 0 dionica (iako te dionice nikad nisu ponu-
đene i javnosti). U jesen 1719. cijena dionica premašila je 9 0 0 0 funta, da
bi novu rekordnu cijenu (10.025) dosegla 2. prosinca. Neformalno tržište
terminskim ugovorima cijenilo ih je 12.500 livra za isplatu u ožujku 1720.
Raspoloženje je ubrzano iz euforije prelazilo u maniju. 5 5
Neki su njušili prijevaru. "Zar ste svi vi u Parizu poludjeli?" pisao je
Voltaire 1719. g. de Génonvilleu. "Taj kaos jednostavno ne mogu pojmi-
ti..." 5 6 Irski bankar i ekonomist Richard Cantillon bio je toliko uvjeren da
će se Lawov Sustav urušiti da je prodao sve i početkom kolovoza 1719.
napustio Pariz. 57 Daniel Defoe u Londonu samo je odmahivao rukom:
Francuzi su se "tek nadisali prorijeđenog zraka". Lawova karijera, ustvr-
dio je prijezirno, odražava novu strategiju postizanja životnog uspjeha:

Morate uzeti mač, ubiti pokojeg fićfirića, dospjeti u [zatvor] Newgate,

biti osuđeni na vješanje, po mogućnosti - usput, to nikako ne smetnite s
uma - pobjeći iz zatvora, otići u neku neobičnu zemlju, početi se baviti
dionicama, osnovati nešto u Mississipiju, prevariti naciju, pa ćete ubrzo
postati velikanom, samo ako imate imalo sreće... 58

No Law je ipak uspio zavesti znatan broj imućnijih Parižana. Džepova

prepunih novca koji je sam stvorio, ponudio je da će isplaćivati zaka-

* Potomci preživjelih još se mogu naći u nekoć francuskim okruzima St. Charles, St. James i St.
John the Baptist u Louisiani.

133
 U S P O N NOVCA

Završetak predstave u rue Quincampoix, 1719., iz satirične knjige

Velika pozornica gluposti, godinu poslije objavljene u Amsterdamu

snjele mirovine, čak i isplaćivati mirovine unaprijed - što je bio sigu-

ran način stjecanja potpore među povlaštenim slojevima stanovništva.
U rujnu 1719. stotine ljudi već su se natiskivale u rue Quincampoix,
uskoj ulici između ulica St. Martin i St. Denis, gdje je Kompanija imala
ured za izdavanje dionica. Jedan službenik u britanskome veleposlan-
stvu ustvrdio je da je "ulica pretrpana od ranog jutra do kasno uvečer,
puna dvorjana, vojvoda, vojvotkinja i drugih plemenitaša, drugim rije-
čima, svih koji nešto znače u Francuskoj. Prodaju imanja i zalažu dra-
gulje samo da kupe Mississippi." 59 Lady Mary Wortley Montagu, koja
je 1719. posjetila Pariz, oduševila se "činjenicom da je jedan Englez
(odnosno, u najmanju ruku, Britanac) tako važan u Parizu. Mislim na g.
Lawa, koji se prema njihovim vojvodama i plemićima drži vrlo de haut
en bas* dok oni prema njemu iskazuju najviši stupanj poslušnosti i po-

* franc, "nadmoćno", "prijezirno"... (nap. prev.).

134
 MJEHURI, MJEHURI...

štovanja - kakvi jadnici!" 6 0 Upravo u to opojno vrijeme nastao je izraz

milijunaš. (Kao i poduzetnici, milijunaši su se pojavili u Francuskoj.)
Nije nikakvo čudo što su Johna Lawa prvi put vidjeli na misi 10.
prosinca, budući da je prešao na katoličku vjeru kako bi se mogao
natjecati za javnu funkciju. A imao je više nego dovoljno razloga za
zahvalnost Stvoritelju. Kad je sljedećega mjeseca imenovan ministrom
financija, bio je to vrhunac njegova senzacionalnog uspjeha. Sada je bio
zadužen za:

- prikupljanje svih neizravnih poreza u Francuskoj

- cjelokupan francuski nacionalni dug
- dvadeset šest francuskih kovnica novca koje su izrađivale sve
zlatne i srebrne kovanice u Francuskoj
- koloniju Louisianu
- Mississippi Company, tvrtku koja je imala monopol na uvoz i
prodaju duhana
- francusku trgovinu krznom s Kanadom
- svu francusku trgovinu s Afrikom, Azijom i Indijom.

Osim toga, Law je osobno bio vlasnik ovih nekretnina:

- Hôtel de Nevers u rue de Richelieu (današnja Bibliothèque

Nationale)
- palače Mazarin u kojoj je Kompanija imala urede
- više od trećine zdanja na trgu Vendôme (tadašnji trg Louis le
Grand)
- više od dvanaest imanja na selu
- više plantaža u Louisiani
- 100 milijuna funta u dionicama tvrtke Mississippi. 61

Luj XIV ustvrdio je: "L'état, c'est mot" - "Država, to sam j a . " J o h n Law
s punim je pravom mogao reći: "L'économie, c'est moi" - "Ekonomija, to
sam ja."

No, John Law zapravo je više volio kocku nego molitve. Primjerice,
u ožujku 1719. s vojvodom od Bourbona kladio se u tisuću novih

135
 U S P O N NOVCA

zlatnika ("lujdora", louis d'or) da te zime i proljeća više neće biti leda.
(Izgubio je.) Drugom zgodom uložio je novac u omjeru 10.000 pre-
ma jedan, tvrdeći da jedan prijatelj ne može dobiti točno određen broj
samo jednim bacanjem šest kockica. (Tu je okladu vjerojatno dobio,
budući da su izgledi za takvo što 6 6 prema jedan ili 4 6 . 6 5 6 prema je-
dan.) No najviše je uložio u najveću okladu, na svoj vlastiti Sustav. Law
je "svakodnevno tvrdio", izvijestio je s nelagodom jedan britanski di-
plomat u kolovozu 1719., da će "Francusku dovesti na visine na kojima
još nikad nije bila te j o j omogućiti da određuje zakon cijeloj Europi,
da može posve upropastiti trgovinu i kreditnu sposobnost Engleske i
Nizozemske i to kad god poželi, da može upropastiti našu banku kad
god mu se prohtije, kao i Istočnoindijsku kompaniju". 6 2 Ulažući novac
u to što je i zagovarao, Law se okladio s Thomasom Pittom, grofom
od Londonderryja (i stricem premijera Williama Pitta), da će britanske
dionice u predstojećoj godini izgubiti na vrijednosti. Stoga je prodao
dionice Istočnoindijske kompanije nominalne vrijednosti 100.000 za
1 8 0 . 0 0 0 funta (odnosno po cijeni 180 funta po dionici, dakle 8 0 % više
od nominalne vrijednosti) s rokom isplate 25. kolovoza 1720. godine. 63
(Cijena dionica potkraj kolovoza 1719. iznosila je 194 funte, ukazujući
na Lawovo očekivanje pada od 14 funta.)

Ipak, tog prevaranta u samoj biti Lawova samopouzdanja nije bilo

moguće unedogled održavati na životu. I prije nego što je imenovan
ministrom financija, prvi znakovi 4. faze "balonskog ciklusa" od pet
faza - teškog oblika nervoze - već su počeli izbijati na površinu. Kad je
u prosincu 1719. počela padati cijena dionica Mississippija, tako da je
14. prosinca došla na 7 9 3 0 funta, Law je pribjegao prvome od mnogih
umjetnih sredstava podupiranja cijene: otvorio je ured u Banque Royale
koji je jamčio da će kupiti (i prodati) dionice po cijeni od 9 0 0 0 funta.
Navodno radi pojednostavljenja situacije, 22. veljače 1720. objavljeno
je da Kompanija preuzima Banque Royale. Law je ponudio i opcije (pri-
mes) po cijeni od 1000 funta koje su vlasniku davale pravo da tijekom
sljedećih šest mjeseci kupi dionicu po 10.000 funta (u biti po ukupnoj
cijeni od 1 1 . 0 0 0 funta - 9 0 0 više od najviše cijene, 10.100, dosegnute
8. siječnja). Te mjere bile su dovoljne da se cijena dionica održi iznad
9 0 0 0 funta do sredine siječnja (iako će opcije zbog efekta minimalne
tržišne cijene postati bezvrijedne, Law je vlasnicima velikodušno omo-

136
 MJEHURI, MJEHURI...

gućio da ih pretvore u dionice u omjeru od deset primes za jednu dio-

nicu).
Stopa inflacije sad se, međutim, ubrzano povećavala i bez obzira na
burzovna kretanja. U vrijeme kad su dosegle vrhunac, u rujnu 1720.
godine, cijene u Parizu bile su približno dvostruko više nego dvije godi-
ne ranije, a do najvećeg podizanja došlo je upravo tijekom prethodnih
jedanaest mjeseci. Bio je to odraz silnog povećanja količine novčanica
u optjecaju koje je izazvao Law. Za tek malo više od godine volumen
papirnatog novca više se nego udvostručio. U svibnju 1720. ukupna
novčana masa (novčanice i dionice u javnom vlasništvu, budući da je
dionice bilo moguće po želji zamijeniti za gotov novac) bila je približ-
no četiri puta veća, izraženo u funtama, u odnosu na zlatne i srebrne
kovanice kojima se Francuska dotada služila. 64 Što nije bilo nimalo ne-
obično, neki su ljudi očekivali deprecijaciju novčanica pa su se počeli
vraćati plaćanju u zlatu i srebru. Kako je duboko u sebi uvijek bio ap-
solutist, Law je u početku pribjegao uvođenju obveze. Novčanice su
postale zakonitim sredstvom plaćanja. Izvoz zlata i srebra zabranjen je
jednako kao i proizvodnja i prodaja predmeta od zlata i srebra. Arrêtom
od 27. veljače 1720. zabranjeno je da građanin ima više od 5 0 0 funta u
kovanicama. Vlasti su dobile mogućnost odluku provoditi i pretraživa-
njem privatnih kuća. Voltaire je to nazvao "najnepravednijim ukazom u
povijesti," i "krajnjom granicom tiranskog besmisla". 65

Law se istodobno opsjednuto poigravao tečajem novčanica u od-

nosu na zlato i srebro te je u razdoblju od rujna 1719. do prosinca
1720. službenu cijenu zlata promijenio dvadeset osam puta, a srebra
čak trideset pet puta - sve u nastojanju da novčanice javnosti posta-
nu privlačnijima od kovanica. Ali niz ponekad proturječnih odredaba
samo je zbunjivao ljude i ukazivao na sklonost apsolutističkog režima
da izmišlja gospodarsku regulativu u svoju korist. "Zahvaljujući posve
novoj tajnoj magiji", prisjećao se kasnije jedan promatrač, "ukazi su bili
sastavljeni od takvih riječi i na takav način da ih nitko nije razumio,
a atmosferu su ispunjavale mutne predodžbe i neobuzdana predviđa-
nja". 66 Zlato i srebro sad su se smjeli izvoziti, sad ne. Novčanice su se
danas tiskale koliko su dopuštali kapaciteti tiskara, da bi već sutradan
Law pokušao ograničiti količinu novčanica na vrijednosti od 1,2 mili-
juna funta. Jednog dana najniža vrijednost dionica tvrtke Mississippi

137
 U S P O N NOVCA

Mjehur zvan Mississippi Company:

Vrijednost novca i dionica (u funtama)

iznosila je 9 0 0 0 funta, da već sutradan ne bi bilo tako. Kad je to ogra-

ničenje minimalne cijene 2 2 . veljače ukinuto, vrijednost dionica posve
je očekivano pala. Do konca mjeseca dosegnula je 7 8 2 5 funta. Petog
ožujka, pod, kako se činilo, regentovim pritiskom, Law je izveo j o š je-
dan nagli zaokret pa je ponovno uveo minimalnu cijenu od 9 0 0 0 funta
i opet otvorio ured za otkup dionica po toj cijeni. No to je značilo da
je ponovno uklonjeno ograničenje dotoka svježeg novca - unatoč tome
što je u istome ukazu ustvrdio da su "novčanice novac čija se vrijednost
ne može mijenjati" i unatoč tome što se bio obvezao ograničiti novčanu
masu na 1,2 milijuna funta. 6 7 Pronicljiviji ulagači sad su već više nego
rado mijenjah dionice za 9 0 0 0 funta po komadu. U razdoblju od veljače
do svibnja 1 7 2 0 . došlo je do porasta od 9 4 % u vrijednosti novčanica u
vlasništvu francuskih građana. U međuvremenu je javno vlasništvo nad
dionicama spalo na manje od trećine ukupno izdane količine vrijedno-
snica. Činilo se neizbježnim da će se ubrzo sve dionice naći u vlasništvu
Kompanije, što će stvoriti novi plimni val novčanica i porast inflacije.
Dana 21. svibnja, u očajničkome pokušaju da izbjegne krah, Law je
naveo regenta da izda deflacijski ukaz kojim se postupno, svaki mjesec,
smanjivala službena cijena dionica Kompanije, s 9 0 0 0 na 5 0 0 0 funta, uz
istodobno 50-postotno smanjenje broja novčanica u optjecaju. Usto je
devalvirao novčanice, poništivši prethodni ukaz kojim se jamčilo da do
toga neće doći. I tek su tada odjednom postala jasnima ograničenja kra-

138
 MJEHURI, MJEHURI...

ljevskog apsolutizma, temelja Lawova Sustava. Žestoke reakcije javnosti

prisilile su vlasti da povuku mjere samo šest dana nakon što su ih obja-
vili, no šteta koju je pretrpjelo povjerenje u Sustav tada je već bila ne-
popravljiva. Nakon početnog zatišja, cijena dionica skliznula je s 9 0 0 5
funta (16. svibnja) na 4 2 0 0 funta (31. svibnja). Bijesne mase okupljale
su se pred bankom koja je imala problema sa zadovoljavanjem potražnje
za novčanicama. Ljudi su bacali kamenje, razbijali prozore. "Najveći gu-
bitak", napisao je jedan britanski promatrač, "pao je na leda stanovnika
ove zemlje i pogodio sve slojeve i stanja. Nije moguće izraziti kolika je
bila zgroženost i obuzetost očajem. I plemenitaši i svi veliki i ugledni
ljudi žestoko se protive." 68 Lawa su žestoko osudili na izvanrednoj sjed-
nici Parlementa. Regent se povukao i poništio ukaz od 21. svibnja. Law
je ponudio ostavku, ali je jednostavno smijenjen 29. svibnja. Završio je
u kućnom pritvoru, iako su ga neprijatelji željeli vidjeti u Bastillei. Drugi
put u životu Law se suočio s mogućnošću da završi u zatvoru, a možda
čak i na stratištu. (Istražni odbor vrlo je brzo došao do dokaza da je Law
izdavanjem novčanica prekoračio odobrena ograničenja pa su postojale
i osnove za kazneni progon.) Banque Royale zatvorila je vrata.

John Law bio je i veliki prevarant i veliki majstor bijega. Vrlo brzo
postalo je jasno da samo on ima kakve-takve izglede spriječiti potpuni
krah financijskog sustava - u biti njegova Sustava. Njegov povratak na
vlast (u manje uzvišenoj funkciji doministra trgovine) izazvao je nagli
oporavak burze, pri čemu se vrijednost dionica Mississippi Companyja
6. lipnja vratila na 6 3 5 0 funta. Bio je to, međutim, tek privremeni pre-
dah. Dana 10. listopada vlada je bila prisiljena ponovno uvesti korištenje
zlata i srebra u unutarnjim transakcijama. Dionice Mississippija ubrzo
su nastavile padati pa su se u rujnu našle na 2 0 0 0 , a u prosincu na 1000
funta. Pravu i potpunu paniku više nije bilo moguće odgoditi. I upravo
je tada Law, kojeg su ljudi krivili i psovali u svakom razgovoru kojeg su
novinari ismijavali, konačno pobjegao iz zemlje. Prije odlaska "dirljivo
se oprostio" od vojvode od Orléansa. "Gospodine", rekao je Law, "pri-
znajem da sam počinio velike pogreške. Griješio sam jer sam samo čo-
vjek, a svi ljudi podložni su pogreškama. No, budite uvjereni da nijedan
potez nije bio plod zle namjere ili nepoštenja i da ništa sličnoga nećete
otkriti u cijeloj povijesti mojih poteza." 69 Ipak, njegova supruga i kći
nisu smjele napustiti Francusku, sve dok je on bio pod istragom.

139
 U S P O N NOVCA

Kao da ga je probio vrh mača, mjehur zvan Mississippi Company

sad se rasprsnuo, a prasak je odjeknuo širom Europe. Jedan nizozemski
ulagač bio je toliko bijesan da je u Kini dao posebno izraditi niz tanjura
sa satiričnim prizorima. Natpis na j e d n o m e od njih glasi: "Bože moj,
sve moje dionice ne vrijede ništa!" Drugi je j o š izravniji: "Usrane dio-
nice i trgovina vjetrom." Sa stajališta ulagača u Amsterdamu, Lawova
tvrtka zapravo i nije trgovala ničim konkretnijim od vjetra - za razliku
od Nizozemske istočnoindijske kompanije, koja je doslovce dopremala
robu u obliku mirodija i tkanina. Kao što je stajalo uz jedan satirični
crtež na nizozemskom letku:

Ovo čudesni je Mississippi,

slavan po trgovini dionicama,
koji zahvaljujući prijevarama i izopačenosti,
profućkao je neizmjerno bogatstvo.
Kako god tko gledao na dionice,
to tek je vjetar i dim - i ništa više.

Niz humorističnih i alegorijskih gravura o b j a v l j e n j e u knjizi Velika

pozornica gluposti. Na nekima od njih posrednici u trgovini dionicama
obnaženih stražnjica j e d u kovanice, a umjesto izmeta iz njih izlaze
dionice tvrtke Mississippi, poludjeli ulagači divlje jure amo-tamo uli-
c o m Quincampoix, sve dok ih sve redom ne odvedu u ludnicu, dok
sam Law vedro i veselo prolazi kraj kula u zraku, u kočiji koju vuku
dva pokisla galska pijetla. 7 0
Sam Law nije se iz cijele priče izvukao bez financijskih posljedica.
Francusku je napustio praktički praznih džepova i to zahvaljujući
tome što se s Londonderryjem kladio da će vrijednost dionica engle-
ske Istočnoindijske kompanije pasti na 1 8 0 funta. U travnju 1 7 2 0 .
cijena je porasla na 2 3 5 funta, a nastavila je rasti, budući da su ula-
gači napuštah pariško tržište i prenosili sredstva u, kako im se činilo,
sigurnije utočište: London (tada usred rasprskavanja vlastitog, iako
m a n j e spektakularnog mjehura, dionica tvrtke South Sea). U lipnju
je cijena bila na 4 2 0 funta, a u kolovozu, kad je i bio rok Lawove
oklade, tek je malo pala na 3 4 5 . Lawov londonski bankar, George
Middleton, također je propao u pokušaju da ispuni klijentove obve-

140
 MJEHURI, MJEHURI...

Posrednici u trgovanju dionicama pretvaraju kovanice u dionice Mississippi

Companyja i vjetrove; gravura iz zbirke Velika pozornica gluposti (1720.)

ze. No, gubici u Francuskoj nisu bili tek financijske prirode. Lawov
mjehur i njegovo rasprsnuće kobno su unazadili francuski financijski
razvoj, jer su još naraštaji i naraštaji Francuza zazirali od papirnatog
novca i dionica. Fiskalna kriza francuske monarhije nije se riješila,
a do kraja vladavine Luja XV, i pod njegovim nasljednikom, Lujem
XVI., kruna je u biti preživljavala od danas do sutra, prelazila s jedne
neuspješne reforme na drugu, sve dok kraljevski bankrot na kon-
cu nije doveo do revolucije. Razmjere katastrofe možda je najbolje
prikazao Bernard Picart na pomno razrađenoj gravuri pod naslovom
Spomenik posvećen potomstvu ( 1 7 2 1 . ) . Na lijevoj strani nizozemski ula-
gači bez prebijene pare shrvano ulaze u bolnicu, ludnicu i utočište
za siromahe. No, pariški prizor na desnoj strani još je apokaliptičnji.
Naga Fortuna dionicama tvrtke Mississippi zasipa svjetinu koja izla-
zi iz ulice Quincampoix, dok velika kola koja vuku Indijanci gaze
računovođu divovskim kolom sreće, a dvojica mušakarca tuku se u
prvom planu. 7 1

141
 U S P O N NOVCA

Bernard Picart: Spomenik posvećen potomstvu (1721.).

S druge strane, u Velikoj Britaniji mjehur nastao euforičnim ulaga-

njem u South Sea Company bio je znatno manji i upropastio je daleko
manje ljudi - dobrim dijelom i zbog toga što South Sea Company nikad
nije stekao nadzor nad engleskom središnjom bankom onako kako je
Law imao nadzor nad Banque Royale. Plan njegova engleskoga "kolege"
Johna Blunta u biti se sastojao od pretvaranja raznih oblika vladina duga,
velikim dijelom nastalog zbog financiranja Rata za španjolsko naslijede,
u kapital tvrtke kojoj je dodijeljen monopol na trgovinu sa španjolskim
posjedima u Južnoj Americi. Nakon što su dogovorili konverzijske (za-
mjenske) tečajeve za anuitete i druge dužničke instrumente, direktorima
South Sea Companyja smiješila se zarada u slučaju da postojeće vlasnike
vladinih anuiteta uspiju navesti da dionice njihove tvrtke prihvate po
visokoj tržišnoj cijeni, budući da bi direktorima tako ostao višak dio-
nica koje bi mogli ponuditi javnosti. 72 U tome su i uspjeli, služeći se
smicalicama sličnima onima koje je Law primijenio u Parizu. Dionice su
javnosti ponuđene u četirima tranšama, a cijena je s 3 0 0 funta po dionici
u travnju 1720. porasla na 1000 funta u lipnju. Dopuštena je i obročna

142
 M J E H U R I , MJEHURI...

otplata. Nudili su i zajmove kod kojih su kao jamstvo služile dionice.

Isplaćivali su velikodušne dividende. Euforiju je ubrzo zamijenila mani-
ja. Kao što je primijetio pjesnik Alexander Pope, bilo je "sramotno (u to
doba nade i zlatnih planina) ne okušati sreću". 73
No, za razliku od Lawa, Blunt i njegovi suradnici morali su se nositi
s konkurencijom u obliku središnje britanske banke, Bank of England,
koja je određivala uvjete koje su morali ponuditi korisnicima anuiteta.
Za razliku od Lawa, morali su se nositi i s političkom opozicijom u
liku vigovaca u Parlamentu, koji su podizali visinu mita za osigura-
vanje povoljnih zakona (samo je ministar financija od dioničkih opci-
ja zaradio 2 4 9 . 0 0 0 funta). Usto, za razliku od Lawa, nisu uspjeli steći
monopolistički položaj na burzi i kreditnome tržištu. Naprotiv, 1720.
pojavilo se toliko novih tvrtka - njih ukupno 190 - koje su tražile svjež
kapital da su direktori South Sea Companyja morali navesti saveznike
u Parlamentu da donesu tzv. Zakon o mjehuru koji je trebao ograničiti
broj novih tvrtki na tržištu.* Istodobno, kad je potražnja za novcem
koju je izazvao treći krug upisa dionica South Sea Companyja nadmašio
mogućnosti novčarskog tržišta, direktori nisu mogli ničim ojačati likvid-
nost. Štoviše, banka South Sea Companyja, Sword Blade Company, na
koncu je 24. rujna propala. (Za razliku od novčanica Bank of Englanda
i Banque Royalea, njezine novčanice nisu bile zakonito sredstvo plaća-
nja.) Nakon manije koja je obilježila svibanj i lipanj, a nakon neugodne
zabrinutosti u srpnju (kada su upućeni ulagači i strani špekulanti unov-
čili zaradu), u kolovozu je uslijedila panika. "Mnogi su mislili da će doći
do toga", naricao je nesretni i sada već siromašniji g. Swift, "ali nitko na
to nije bio pripravan, nitko nije mislio da će se pojaviti poput razbojnika
u noći, baš kao smrt." 7 4
Ipak, šteta nastala rasprskavanjem mjehura bila je daleko manje
kobna nego na suprotnoj strani kanala La Manche. U odnosu na vri-
jednost u vrijeme izdavanja, cijena dionica na vrhuncu bila je 9,5 puta
veća u slučaju tvrtke South Sea, dok je u slučaju tvrtke Mississippi na
najvišoj vrijednosti bila 19,6 puta veća. Druge dionice (Bank of England
i Istočnoindijske kompanije) zabilježile su znatno manji porast. Kad su
se cijene dionica u Londonu ponovno spustile na zemlju, nije se moglo

* Tim zakonom zabranjeno je utemeljenje novih tvrtki bez dopuštenja vlasti, dok je postojećim
tvrtkama zabranjeno da se bave aktivnostima koje nisu navedene u njihovoj povelji.

143
 U S P O N NOVCA

reći da je financijski sustav pretrpio trajne sustavne štete osim zakon-

skih ograničenja u vezi s osnivanjem novih dioničkih društava. Sama
tvrtka South Sea nastavila je djelovati. Konverzija vladina duga nije po-
ništena. Strani ulagači nisu pobjegli glavom bez obzira od engleskih
vrijednosnica. 75 I dok je cijela Francuska bila pod utjecajem inflatorne
krize koju je izazvao Law, engleska provincija gotovo uopće nije osjetila
krah dionica tvrtke South Sea. 76 U ovoj priči o dvama mjehurima naj-
gore su prošli Francuzi.

Bikovi i medvjedi

Dana 16. listopada 1929. godine, profesor ekonomije na sveučilištu

Yale Irving Fisher ustvrdio je da su američke dionice, "kako se čini,
dosegle trajni vrhunac vrijednosti". 77 Osam dana kasnije, bio je to "crni
četvrtak", indeks Dow Jones Industrial Average pao je za 2%. Obično se
kaže da je to bio početak sloma Wall Streeta, iako je vrijednost indeksa
padala još od početka rujna i 23. listopada već pretrpjela oštar pad od
6%. "Crni ponedjeljak" (28. listopada) donio je pad od 13%, sljedeći
dan još 12%. Tijekom sljedeće tri godine američko tržište dionica iz-
gubilo je nevjerojatnih 8 9 % vrijednosti, a najnižu točku doseglo je u
srpnju 1932. godine. Indeks je do vrhunca ostvarenog 1929. godine
ponovno došao tek u studenome 1954. Što je bilo još gore, ta defla-
cija cijena vremenski se poklopila, ako je već nije i izazvala, s najgo-
rom gospodarskom krizom u cijeloj povijesti. U Sjedinjenim Državama
nacionalni proizvod smanjio se za trećinu. Nezaposlenost je zahvatila
četvrtinu civilne radne snage, ili gotovo trećinu, poslužimo li se su-
vremenom definicijom. Bila je to globalna katastrofa tijekom koje su
se cijene i nacionalni proizvod smanjili u gotovo svim gospodarstvima
svijeta, iako je jedino njemačka kriza bila duboka i teška kao američka.
Svjetska trgovinska razmjena smanjila se za dvije trećine, budući da
su se zemlje uzaludno pokušavale sakriti iza carina i uvoznih kvota.
Međunarodni financijski sustav raspao se pod hrpom slučajeva pre-
stanka vraćanja dugova, ograničavanja kapitala i deprecijacije valuta.
Ta sudbina zaobišla je jedino Sovjetski Savez koji je imao autarhično
plansko gospodarstvo. Zašto je došlo do toga?

144
 MJEHURI, MJEHURI...

Neke financijske katastrofe imaju očite uzroke. S podosta temelja

mogli bismo ustvrditi da je do daleko većega burzovnog kraha došlo
potkraj srpnja 1914., kad je početak Prvoga svjetskog rata izazvao ta-
kav potpuni slom da su glavne svjetske burze - pa tako i ona u New
Yorku - jednostavno bile prisiljene zatvoriti vrata. A vrata su ostala za-
tvorena od kolovoza do konca 1914. godine. 78 No to je bila posljedica
svjetskog rata koji je financijska tržišta pogodio poput groma iz vedra
neba. 79 Slom koji se dogodio u listopadu 1929. daleko je teže objasniti.
Dan uoči "crnog četvrtka", na naslovnici The New York Timesa našli su
se članci o padu francuskog premijera Aristida Brianda i glasovanju o
carinama na uvoz kemikalija u američkome Senatu. Pojedini povjesni-
čari neposrednim izazivačima velike krize smatraju pat-poziciju u vezi
s dogovorom o njemačkoj isplati ratne odštete za Prvi svjetski rat te po-
jačani američki protekcionizam. Ali na naslovnici uglednoga američkog
dnevnika našla su se i najmanje četiri izvještaja o olujnome vjetru koji
je dan prije poharao američku Istočnu obalu. 80 Povjesničari bi za krah
Wall Streeta možda trebali okriviti nepovoljne vremenske prilike. (To
možda i nije toliko prenategnuta mogućnost. Mnogi veterani iz london-
skog Cityja još se dobro sjećaju da je "crni ponedjeljak" - 19. listopada
1987. - osvanuo nakon što je vjetar orkanske snage tri dana prije neo-
čekivano zahvatio jugoistočni dio Engleske.)

Suvremenici su slutili da kriza ima i psihološku dimenziju. U govoru

koji je održao prilikom inauguracije, predsjednik Franklin Roosevelt
ustvrdio je da se Amerikanci trebaju bojati "jedino samog straha". John
Maynard Keynes spominjao je "propust u nematerijalnoj sferi uma".
Ipak, i jedan i drugi ujedno su dali do znanja da je kriza djelomično
i posljedica pogrešnog postupanja na području financija. Roosevelt je
okrivio "beskrupulozne mjenjače novca" u Wall Streetu, dok je Keynes
u svojoj Općoj teoriji burzu usporedio s kockarnicom.
U određenoj mjeri moglo bi se reći da je velika gospodarska kriza (tzv.
"velika depresija") imala korijene u globalnim gospodarskim dislokacija-
ma proisteklima iz krize do koje je došlo 1914. godine. Tijekom Prvoga
svjetskog rata došlo je do širenja neeuropske poljoprivredne i industrij-
ske proizvodnje. Kad se europska proizvodnja po završetku rata vratila u
"normalu", pojavila se kronična prekapacitiranost, a to je još puno prije
1929. snizilo cijene primarnih proizvoda. Zbog toga je zemljama s veli-

145
 U S P O N NOVCA

kim vanjskim ratnim dugom (među kojima je bila i Njemačka, optere-

ćena zahtjevima za ratnom odštetom) bilo teško zaraditi novac potreban
za otplatu kamata stranim vjerovnicima. Rat je k tome pojačao i snagu
radničkih organizacija u svim zemljama koje su u njemu sudjelovale pa je
poslodavcima stoga bilo teže smanjiti plaće (nadnice) i na taj način reagi-
rati na pad cijena. Kako se zarada smanjivala zbog porasta realnih plaća,
tvrtke su bile prisiljene na otpuštanja, jer im je u protivnom prijetila pro-
past. Ipak, ostaje činjenica da su Sjedinjene Države, epicentar krize, u tre-
nutku njezine pojave umnogome bile u povoljnoj gospodarskoj situaciji.
Nije nedostajalo tehnoloških inovacija koje povećavaju produktivnost,
budući da su u međuratnome razdoblju mnoge tvrtke bilježile velike
uspjehe, npr. DuPont (najlonska vlakna), Procter & Gamble (deterdžen-
ti), Revlon (kozmetička sredstva), RCA (radio) te IBM (računovodstvena
tehnika i mehanička pomagala). "Jedan od glavnih razloga za očekivanje
veće buduće zarade", ustvrdio je profesor s Yalea Irving Fisher, "bilo je
to što smo mi u Americi u industriji primjenjivali znanost i inovacije kao
nikada prije." 81 Ljudi poput Alfreda Sloana iz General Motorsa uvodili su
pravu revoluciju i u načine upravljanja.
Ipak, moguće je da su upravo te prednosti dovele do početnog po-
remećaja koji je pokrenuo klasični burzovni mjehur. Analitičari poput
Fishera doista su imali dojam da je samo nebo granica, budući da je
sve više i više američkih domaćinstava željelo doći do automobila i
trajnih potrošačkih dobara - proizvoda koji su im postali dostupnima
zahvaljujući kreditima. RCA, najpoželjnija tehnološka dionica dvade-
setih godina 20. stoljeća, porasla je za fantastičnih 9 3 9 % u razdoblju
od 1925. do 1929., a odnos cijene i zarade u njezinu je slučaju u vri-
jeme kad je dosegla vrhunac iznosio 73. 8 2 Euforija je potaknula pravu
lavinu novih izlazaka na burzu (IPO - initial public offering, "početna
javna ponuda"). Godine 1929. izdano je dionica u vrijednosti od šest
milijarda dolara, a samo jedna šestina izdana je tijekom rujna. Pojavila
se i sva sila novih financijskih institucija, tzv. "investicijskih trustova",
namijenjenih stjecanju zarade od procvata tržišta dionica. (Goldman
Sachs odabrao je 8. kolovoza 1929. za objavu planova o širenju, tj. o
osnivanju tvrtke Goldman Sachs Trading Corporation; da nije bila riječ
o samostalnoj tvrtki, njezin je kasniji krah na dno mogao povući i sam
Goldman Sachs.) Istodobno su se mnogi mali ulagači (poput samog

146
 MJEHURI, MJEHURI...

Irvinga Fishera) oslanjali na "financijske poluge" (engl. leverage) da po-

većaju izloženost na tržištu dionica, služeći se pozajmicama brokera
(koje su često osiguravale tvrtke, a ne banke), da kupe dionice samo uz
dio pologa koji služi kao jamstvo (margin), tako vlastitim novcem pla-
ćajući tek mali dio kupovne cijene. Kao i 1719., tako je i 1929. bilo be-
skrupuloznih pojedinaca s povlaštenim informacijama, poput Charlesa
E. Mitchella iz National City Banka i Williama Crapa Duranta iz GM-a,
ali i naivaca, poput Groucha Marxa. 83 Kao i 1719., prilijevanje novca
između financijskih tržišta služilo je za povećavanje i prijenos šokova. A
kao i 1719., razmjere mjehura i posljedice njegova rasprsnuća odredili
su potezi monetarnih vlasti.
U možda najvažnijem djelu s područja američke gospodarske povi-
jesti ikada izdanom, Milton Friedman i Anna Schwartz ustvrdili su da
je za činjenicu da se kriza 1929. pretvorila u "veliku depresiju" najviše
kriva američka središnja banka, Federal Reserve System. 84 Autori je nisu
okrivili za sam mjehur, tvrdeći da je s Benjaminom Strongom u središ-
njoj banci New Yorka (Federal Reserve Bank of New York) uspostavlje-
na razumna ravnoteža između međunarodne obveze SAD-a da održava
obnovljeni zlatni standard i unutarnje obveze da održi stabilnost cijena.
Steriliziranjem velikog dotoka zlata za SAD (tj. onemogućavanjem stanja
u kojem taj dotok dovodi do monetarne ekspanzije), središnja banka
(Fed) možda je uistinu onemogućila još veće širenje mjehura. Njujorška
središnja banka na paniku nastalu 1929. u biti je reagirala provođe-
njem velikih (i neodobrenih) operacija na otvorenom tržištu (kupnjom
obveznica od financijskog sektora) radi pojačavanja likvidnosti tržišta.
Međutim, nakon što je Strong u listopadu 1928. umro od tuberkuloze,
monetarnom politikom s katastrofalnim je rezultatima počeo dominirati
vašingtonski Federal Reserve Board. Kao prvo, premalo je učinjeno na
planu suzbijanja smanjenja dostupnosti kredita zbog propasti banaka.
Taj se problem već bio pojavio nekoliko mjeseci prije burzovnog kraha,
kad su komercijalne banke s više od 80 milijuna dolara pologa prekinu-
le isplate zahtjeva. Međutim, kritična masa dosegnuta je u studenome i
prosincu 1930., kad se 6 0 8 banaka našlo u situaciji da ne može podmiriti
obveze. Vrijednost uloga iznosila je 550 milijuna dolara, a među njima je
bila i Bank of United States, na koju je otpadalo više od trećine ukupno
izgubljenih uloga. Neuspjeh pregovora o spajanju koje bi možda spasilo

147
 U S P O N NOVCA

tu banku ključanje trenutak u povijesti velike krize. 85 Kao drugo, u su-

stavu koji je bio na snazi do 1913. godine, prije formiranja Feda, takva bi
kriza izazvala ograničenja konvertibilnosti bankovnih uloga u zlato. No,
Fed je pogoršao situaciju kad je smanjio količinu nepodmirenih kredita
(prosinac 1930. - travanj 1931.). To je sve veći broj banaka prisiljavalo
da prodaju imovinu u mahnitome nastojanju da dođu do likvidnosti,
zbog čega je cijena obveznica počela padati, a opće se stanje pogoršavati.
Sljedeći val propadanja banaka, između veljače i kolovoza 1931., doveo
je do pada depozita u komercijalnim bankama za 2,7 milijarda dolara,
odnosno 9% od ukupne vrijednosti. 86 Kao treće, kad je Velika Britanija
u rujnu 1931. napustila zlatni standard, što je strane banke navelo na
masovnu konverziju dolara u zlato, Fed je u dva koraka povisio eskon-
tnu stopu na 3,5%. To je zaustavilo curenje prema van, ali je preko ruba
gurnulo još veći broj američkih banaka: u razdoblju od kolovoza 1931.
do siječnja 1932. čak 1860 banaka, s 1,45 milijarde dolara uloga, nije
bilo u stanju podmirivati obveze. 87 Ipak, nije postojala opasnost da Fedu
ponestane zlata. Uoči trenutka kad je funta napustila sustav, američke
zalihe zlata bile su na rekordnoj razini, na 4,7 milijarda dolara - 4 0 %
ukupnih rezerva zlata u svijetu. Čak i na najnižoj razini, u listopadu
te godine, Fedove zlatne rezerve nadmašivale su zakonski propisan mi-
nimum za više od jedne milijarde. 88 Kao četvrto, Fed se tek u travnju
1932., zbog velikoga političkog pritiska, odlučio za velike poteze na
otvorenome tržištu. Bio je to prvi ozbiljan korak s ciljem suzbijanja krize
likvidnosti. Čak ni to nije bilo dovoljno za onemogućavanje posljednje-
ga velikog vala propadanja banaka u posljednjem kvartalu 1932. koji je
izazvao prve "bankovne praznike" na razini saveznih država, privremeno
zatvaranje svih banaka. 89 Kao peto, kad su glasine o tome da će se nova
Rooseveltova vlada odlučiti za devalvaciju dolara dovele do novog vala
domaćeg i inozemnog bijega iz dolara u zlato, Fed je ponovno povisio
eskontnu stopu i tako stvorio sve preduvjete za nacionalni "bankovni
praznik" koji je Roosevelt proglasio 6. ožujka 1933. godine, dva dana
nakon inauguracije. Bio je to "odmor" s kojeg se 2 0 0 0 banaka nikada
nije vratilo. 90

Nemogućnost Feda da spriječi ukupno oko 10.000 slučajeva u ko-

jima banke nisu bile u stanju podmirivati obveze bila je presudna ne
samo zbog šoka potrošača koji su izgubili uloge i dioničara koji su ostali

148
 MJEHURI, MJEHURI...

bez imovine nego zbog šireg utjecaja na dotok novca i obujam krediti-
ranja. U razdoblju od 1929. do 1933. javnost je nekako uspjela poveća-
ti imovinu u gotovim za 3 1 % , rezerve komercijalnih banaka gotovo se
nisu promijenile (štoviše, preostale banke stvorile su i dodatne rezerve),
no polozi u komercijalnim bankama smanjilli su se za 37%, a krediti za
47%. Apsolutni iznosi otkrivaju kobnu dinamiku "velike kontrakcije".
Povećanje količine novca u rukama javnosti od 1,2 milijarde dolara
ostvareno je na račun smanjenja bankovnih depozita od 15,6 milijarda
i smanjenja bankovnih zajmova od 19,6 milijarda dolara, odnosno 19%
BDP-a u 1929. godini. 91
Povjesničari nekoć nisu bili skloni tvrdnjama da se iz povijesti mogu
izvući i određene pouke. Ekonomisti ne poznaju taj osjećaj i već cijela
dva naraštaja daju sve od sebe ne bi li objasnili veliku ekonomsku kri-
zu iz 1929. upravo kako se ne bi ponovila. Od svih pouka izvučenih
iz tih zajedničkih nastojanja, najvažnija je ova: nestručna ili nefleksi-
bilna monetarna politika nakon naglog pada cijena imovine može ko-
rekciju pretvoriti u recesiju, a recesiju u depresiju. Prema Friedmanu
i Schwartzovoj, Fed je trebao od 1929. nadalje agresivno nastojati po-
većati likvidnost bankarskog sustava, služeći se velikim operacijama na
otvorenome tržištu, te povećavajući, a ne smanjujući obujam zajmova s
pomoću eskontne stope. Prema njihovim zaključcima, trebalo je pokla-
njati manje pozornosti smanjenju rezerva zlata. U skorije vrijeme pojavi-
la se teorija prema kojoj je problem bio u samom međuratnom zlatnom
standardu, jer je prenosio krize (poput europskih bankovnih i valutnih
kriza 1931.) širom svijeta. 92 Stoga se čini da bi druga lekcija naučena na
temelju povijesti glasila da prednosti stabilnog tečaja nisu toliko velike
da nadmašuju cijenu deflacije na domaćem planu. Tko god danas sum-
nja da je moguće nešto naučiti iz povijesti treba samo usporediti aka-
demske tekstove i nedavne poteze aktualnoga prvog čovjeka Feda. 93

Priča o širokim repovima

Neki su puta najvažniji povijesni događaji stvari koje se nisu do-

godile. Ekonomist Hyman Minsky to je lijepo izrazio ovim riječima:
"Najznačajniji ekonomski događaj u razdoblju nakon Drugoga svjet-

149
 U S P O N NOVCA

skog rata nešto je što se nije dogodilo: nije bilo duboke i dugotrajne
gospodarske depresije." 94 A to je doista neobično, budući da raznih
"crnih dana" nije nedostajalo.
Kad bi kretanje burzovnih indeksa bilo statistički distribuirano po-
put visine ljudi u statističkome uzorku, takvih dana gotovo i ne bi bilo.
Većina bi ih se natisnula oko prosječne vrijednosti, a ekstremnih porasta
i padova bilo bi vrlo, vrlo malo. Na posljetku, među nama je vrlo malo
nižih od 120 cm i viših od 2 4 0 cm. Kad bih načinio histogram visine
muških polaznika svojih predavanja s područja financijske povijesti pre-
ma učestalosti, dobio bih klasičnu zvonoliku krivulju na kojoj bi gotovo
svi bili unutar dvanaestak centimetara od američkog prosjeka koji iznosi
178 cm. No s financijskim je tržištima ipak drukčije. Kad biste na grafi-
konu iscrtali sve mjesečne promjene vrijednosti indeksa Dow Jones, oko
prosječne vrijednosti bila bi daleko manja "gužva", a vidjeli biste daleko
veće otklone prema ekstremnim vrijednostima, koje statističari u žargo-
nu nazivaju "širokim repovima" krivulje. Kad bi se promjene vrijednosti
burzovnih indeksa povodile za načelom "normalne distribucije", tj. zvo-
nolike krivulje, kao u slučaju visine ljudi, do godišnjeg pada od deset
ili više posto došlo bi tek svakih 500 godina, dok se kod Dow Jonesa
to događalo približno svakih pet godina. 95 Padovi vrijednosti tržišta od
2 0 % ili više bili bi nečuveni - nešto poput ljudi visokih tridesetak centi-
metara - dok ih je u proteklom stoljeću zapravo zabilježeno devet.
Tijekom dana koji pamtimo kao "crni ponedjeljak", 19. listopada
1987., Dow je pao za stravičnih 23%, a to je bio tek jedan od četiriju
dana kad je taj indeks odjednom pao za više od 10%. Raspoloženje je
najbolje prenio The New York Times koji je sutradan na naslovnici objavio
naslov "Je li 1987. identična 1929.?". Od najviše do najniže vrijednosti,
indeks je pao gotovo za trećinu, što je značilo da su američke dionice na
vrijednosti izgubile gotovo bilijun dolara. U to vrijeme vodile su se velike
rasprave o padu. Istina, Fed je mjesec ranije povisio kamate s 5,5 na 6%.
No službena komisija kojom je predsjedao Nicholas Brady velik je dio
krivnje pripisala "mehaničkoj, na cijenu neosjetljivoj prodaji od [manjeg
broja] institucija koje su primijenile strategije osiguranja portfelja te ma-
njeg broja uzajamnih fondova ulaganja koji su reagirali na isplate", kao
i "niz agresivnih institucija orijentiranih na trgovanje, koje su pokušale
prodavati u očekivanju daljnjih padova tržišta". Situaciju je pogoršao i

150
 M J E H U R I , MJEHURI...

slom automatiziranog sustava trgovanja na njujorškoj Burzi, kao i ne-

dostatak "osigurača" koji bi možda onemogućili veliku rasprodaju na tr-
žištima terminskih ugovora i opcija. 96 No u svemu je najnevjerojatnije
ono što je uslijedilo - tj. ono što se nije dogodilo. Devedesete godine
nisu donijele veliku gospodarsku depresiju, unatoč predviđanjima lorda
Reesa-Mogga i ostalih. 97 Godine 1988. nije zabilježena čak ni recesija
(recesija skromnih razmjera dogodila se 1990.-1992.). Za tek malo više
od godine nakon crnog ponedjeljka, Dow se vratio na vrijednost na kojoj
je bio prije pada. Zasluge za to barem djelomično pripadaju dužnosnici-
ma središnje banke, a osobito tada novome čovjeku na čelu Feda, Alanu
Greenspanu, koji je samo dva mjeseca prije preuzeo dužnost od Paula
Volckera. Greenspan je na crni ponedjeljak reagirao brzo i djelotvorno. U
jezgrovitoj izjavi od 20. listopada potvrdio je "spremnost Feda da posluži
kao izvor likvidnosti radi pružanja potpore gospodarskom i financijskom
sustavu" i dao jasan znak tržištima, a osobito njujorškim bankama, za-
pravo im dajući do znanja da će, dođe li do uistinu velike krize, biti spre-
man izvući ih iz živog blata. 98 Agresivno kupujući vladine obveznice na
otvorenim tržištima, Fed je u sustav ubrizgao toliko potreban svjež novac
i cijenu posuđivanja od središnje banke u samo šesnaest dana smanjio za
gotovo dva postotka. Wall Street je ponovno počeo disati. Nešto čemu je
Minsky dao naziv "Ono" nije se dogodilo.

Nakon što je jednom uspio obuzdati paniku, Greenspanu je u pod-

svijesti ostala nova dvojba: treba li sljedeći put djelovati preventivno -
posve onemogućiti pojavu panike? A ta dvojba u prvi je plan došla sre-
dinom devedesetih godina, kad je počeo rasti klasični burzovni mjehur.
Kao poticaj ovaj je put poslužila prava eksplozija inovacija na području
tehnologije i softvera namijenjenih sve većoj povezanosti osobnih raču-
nala i interneta. No, kao i kod svih mjehura u povijesti, određenu ulogu
odigrala je i takvom razvoju događaja naklonjena monetarna politika.
Od najviše vrijednosti, 6%, u lipnju 1995., ciljana međubankarska pre-
konoćna stopa * smanjena je na 5 , 2 5 % (siječanj 1996.-veljača 1997.).

* Riječ je o kamatnoj stopi po kojoj banke međusobno posuđuju iznose pohranjene u Fedu,
obično preko noći. Savezni odbor za otvoreno tržište, koji čini sedam guvernera Federal Reserve
Boarda, kao i predsjednici dvanaest regionalnih banaka iz sustava Federal Reservea, na redovitim
sastancima određuje ciljanu stopu. Njujorška Federal Reserve Bank ima zadaću odluku provesti
u praksi operacijama na otvorenome tržištu (kupnjom ili prodajom obveznica na njujorškom tr-
žištu).

151
 U S P O N NOVCA

U ožujku 1997. povišena je na 5,5%, ali potom postupno smanjena, u

razdoblju od rujna do studenoga 1998. na 4 , 7 5 % . Na toj razini ostala
je do svibnja 1999., kada je Dow već premašio vrijednost od 10.000.
Stopa je nakon toga prvi put podignuta u lipnju 1999. godine.
Zašto je Fed devedesetih godina dopustio da se euforija otme sva-
kom obliku nadzora? I sam Greenspan smatrao se dužnim upozoriti na
"iracionalni ushit" dioničkog tržišta još 5. prosinca 1996., ubrzo nakon
što je Dow premašio vrijednost 6 0 0 0 . * Ipak, povećanje stope od četvrt
postotka u ožujku 1997. nije bilo dovoljno za raspršivanje neumjere-
nog optimizma. Čini se da su Greenspan i kolege barem dijelom pod-
cijenili zamah širenja tehnološkog mjehura. Još u prosincu 1995., kad
je Dow tek bio prešao 5 0 0 0 , članovi Fedova Odbora za otvoreno tržište
zaključili su kako je moguće da se tržište približava vrhuncu. 99 Dio raz-
loga ležao je i u činjenici da je Greenspan držao kako Fed nije dužan
razmišljati o inflaciji cijena vrijednosnica, već samo o inflaciji cijena po-
trošačke robe. A držao je da se upravo ta inflacija smanjuje zahvaljujući
velikom napretku produktivnosti izazvanom procvatom na području
tehnologije. 1 0 0 Dio razloga, kao što je čest slučaj kod burzovnih mje-
hura, ležao je i u činjenici da su međunarodni pritisci - u ovom slučaju
kriza koju je izazvala odluka Rusije u kolovozu 1998. da prestane vra-
ćati dugove - iziskivali djelovanje suprotnog predznaka. 101 Dio razloga
bilo je i to što Greenspan i njegovi kolege više nisu mislili da Fed nije
dužan sa zabave ukloniti zdjelu s punčom, da se poslužimo izrazom
jednoga njegova prethodnika, Williama McChesneyja Martina, Jr-a. 1 0 2
Ipak, Greenspanu se mora priznati da je njegova monetarna politika,
koju su neki nazivali "točno na vrijeme", nedvojbeno onemogućila krah
burze. Ne samo da je spriječeno ponavljanje scenarija iz tridesetih go-
dina nego i ponavljanje japanskog iskustva - ondje je, naime, svjesno
djelovanje japanske središnje banke s ciljem bušenja mjehura izazvalo
80-postotnu rasprodaju dionica i cijelo desetljeće gospodarske stagna-
cije. No ta je strategija imala svoju cijenu. Nipošto prvi put u povijesti

* Formulacija kojom se poslužio bila je uobičajeno neodređena: "Očito je da dugotrajna niska

inflacija ukazuje na manji stupanj neizvjesnosti u vezi s budućnošću, a niže premije na rizik do-
nose više cijene dionica... No kako ćemo znati kada je iracionalni ushit doveo do neprimjerenog
povećanja cijena?... Kao voditelji središnje banke, ne trebamo se brinuti ako raspad mjehura fi-
nancijskih vrijednosti ne zaprijeti slabljenjem realnoga gospodarstva... Ali nipošto ne bismo smjeli
podcijeniti, ili u vezi s time steći osjećaj sigurnosti, složenost interakcija tržišta vrijednosnica i
gospodarstva."

152
 MJEHURI, MJEHURI...

burze, prenapuhane cijene dionica stvorile su idealne uvjete za malver-

zacije, kao i za neumjereni optimizam.
Neke nervozne analitičare devedesete su podsjetile na reprizu "bur-
nih dvadesetih". I doista, grafički prikaz kretanja burzovnih indeksa
devedesetih je bio gotovo identičan grafikonu iz dvadesetih godina 20.
stoljeća. Ipak, na određeni je način to prije bio povratak u dvadesete
godine 18. stoljeća. Ono što je Mississippi Company Johna Lawa bio u
odnosu na mjehur koji je obilježio početak 18. stoljeća, jedna će druga
tvrtka biti u odnosu na mjehur koji je obilježio svršetak 20. stoljeća.
Ta je tvrtka ulagačima obećavala bogatstvo kakvo ovi nisu mogli ni za-
misliti. Tvrdila je da je osmislila posve nov financijski sustav. I usto je
do maksimuma iskoristila besprijekorne političke veze i prometnula
se u najveću senzaciju optimističnog tržišta dionica. Ta tvrtka, koju je
časopis Fortune šest godina zaredom ( 1 9 9 6 . - 2 0 0 1 . ) proglašavao "naji-
novativnijom američkom tvrtkom", zvala se Enron.

U studenome 2 0 0 1 . Alan Greenspan primio je uglednu nagradu

te se tako našao na istome popisu s velikim imenima poput Mihaila
Gorbačova, Colina Powella i Nelsona Mandele. Bila je to Enronova na-
grada za istaknuto javno djelovanje. Greenspan je nedvojbenim zaslu-
gama opravdao uvrštenje među ugledne dobitnike nagrade. U razdoblju
od veljače 1995. do lipnja 1999. samo je jednom povisio kamatnu sto-
pu. Mešetari su već počeli spominjati "grinspanovsku prodajnu opciju",
jer je njegovo djelovanje na čelu Feda bilo slično raspolaganju "opcijom
prodaje" na burzi (mogućnošću, ali ne i obvezom prodaje dionica po
povoljnoj cijeni u nekoj budućoj prilici). No od sredine siječnja 2000.,
američko je tržište dionica doživljavalo pad, zakasnjelo opravdavaju-
ći ranija Greenspanova upozorenja o iracionalnome ushitu. Tada nije
osvanuo tek jedan crni dan, kao što je bio slučaj 1987. godine. Štoviše,
kad je Fed smanjio kamatnu stopu, u tri faze, sa 6 , 5 % na 3 , 5 % u ko-
lovozu 2 0 0 1 . , stekao se dojam da je cjelokupno gospodarstvo na kon-
cu ateriralo fino i bez problema, da je u najgorem slučaju bila riječ o
kratkotrajnoj recesiji. A onda je, bez ikakva upozorenja, u New Yorku
osvanuo i pravi crni dan - ne u obliku financijskog sloma, nego u obli-
ku dvaju zrakoplova koji su namjerno pogodili dvije zgrade. Uz priče o
ratu i strahovima od zatvaranja tržišta po uzoru na 1914., Greenspan je

153
 U S P O N NOVCA

Alan Greenspan i Kenneth Lay

ponovno snizio kamatu, s 3 , 5 % na 3 % , pa zatim j o š niže - i niže - sve

do povijesnog minimuma od samo 1% u lipnju 2 0 0 3 . Nakon 11. ruj-
na Fed je ubrizgao više likvidnosti nego sva vatrogasna vozila vode na
Manhattanu. Ali Enronu nije bilo spasa. Drugog prosinca 2 0 0 1 . , samo
dva tjedna nakon što je Greenspan primio Enronovu nagradu, tvrtka je
proglasila stečaj.
Sličnost profesionalnog puta J o h n a Lawa, začetnika velikog mje-
hura u slučaju tvrtke Mississippi, i Kennetha Laya, glavnoga izvršnog
direktora Enrona, u najmanju su ruku nevjerojatne. Johnu Lawu ka-
men mudraca omogućio je da "od papira radi zlato". Ken Lay radio je
"zlato od plina". Law je bio naumio uvesti pravu revoluciju u financij-
ske francuske vlasti. Lay je htio unijeti revoluciju u globalni energetski
sektor. A tim sektorom godinama su vladale divovske tvrtke koje su i
fizički osiguravale energiju - crpile plin i proizvodile električnu ener-
giju - i prodavale je potrošačima. Layeva velika nova zamisao, čiji je
autor McKinseyjev konzultant Jeffrey K. Skilling, sastojala se u stvara-

154
 M J E H U R I , MJEHURI...

nju svojevrsne "energetske banke", koja bi služila kao posrednik izme-

đu dobavljača i potrošača. 103 Poput Lawa, i Lay je, kao sin siromašnog
propovjednika u Misouriju, počeo u provincijskim okvirima - kao i
Enron, koji je u početku bio tek malena tvrtka za eksploataciju plina u
Omahi, u saveznoj državi Nebraski. Upravo je Lay preimenovao tvrtku *
i sjedište preselio u Houston, u Teksasu. Poput Lawa, i Lay je imao pri-
jatelje na utjecajnim položajima. Kao dugogodišnji saveznik teksaškoga
energetskog sektora, predsjednik George H. W. Bush podržao je 1992.
zakon o deregulaciji energetskog sektora i dokidanju vladina nadzora
nad cijenama. Oko tri četvrtine od 6,6 milijuna Enronovih političkih
donacija sjelo je na račun Republikanske stranke, a među njima je bilo
i 355.000 dolara koje su Lay i njegova supruga donirali za izbore 2 0 0 0 .
godine. Senator Phil Gramm bio je drugi po veličini primatelj Enronove
pomoći za izbore 1996. godine, kao i odlučni zagovornik energetske
deregulacije u Kaliforniji.
Koncem 2 0 0 0 . godine Enron je bio četvrta po veličini američka tvrt-
ka i zapošljavao je oko 2 1 . 0 0 0 ljudi. Pod nadzorom je imao četvrtinu
američkih izvora i distribucije zemnog plina. Nošena globalnim valom
privatizacije energetskog sektora, tvrtka je stekla imovinu širom svijeta.
U Latinskoj Americi imala je poslovne interese u Kolumbiji, Ekvadoru,
Peruu i Boliviji, odakle je Enron izgradio plinovod do suprotne strane
kontinenta, Brazila. U Argentini je Enron, nakon intervencije Layeva
osobnog prijatelja Georgea W. Busha, kupio kontrolni paket u najvećoj
plinovodnoj mreži na svijetu. No, najvažnije je bilo to što je Enron tr-
govao ne samo energijom nego i praktički svim drevnim prirodnim ele-
mentima, vodom, plamenom i zrakom. Tvrdio je čak i da može trgovati
širokopojasnim pristupom internetu. U prizoru dostojnom Žalca, ban-
kovnim analitičarima pokazivani su lažni prostori za obavljanje transak-
cija u kojima su zaposlenici sjedili pred kompjutorskim monitorima i
pretvarali se da zaključuju poslove povezane sa širokopojasnim interne-
tom. Bila je to suvremena inačica Mississippi Companyja. Jednako kao
i 1719., nagrade i prednosti ulagačima su bile neodoljive. Tijekom tri
godine od 1997., cijena Enronovih dionica porasla je gotovo pet puta, s
manje od 20 na više od 90 dolara. Visoki Enronovi dužnosnici, koji su

* Tvrtka se trebala zvati Enteron, sve dok The Wall Street Journal nije istaknuo činjenicu da riječ
"enteron", grčkog podrijetla, označuje crijeva.

155
 USPON NOVCA

primali velikodušne "poticaje" u obliku dionica i opcija, dobivali su još

veće nagrade. Tijekom posljednje godine postojanja, Enron je na raču-
ne 140 najviših dužnosnika tvrtke isplatio u prosjeku po 5,3 milijuna
dolara. Prodaja luksuznih automobila obarala je sve rekorde, kao i cije-
ne nekretnina u River Oaksu, najotmjenijoj hjustonskoj četvrti. "Često
sam razmišljao o tome", ustvrdio je Skilling, koji je 1997. postao glav-
nim izvršnim direktorom Enrona, "i važan je jedino novac... Novcem
kupujete odanost. Sve te sentimentalne stvari nisu važne koliko je va-
žan novac. Novac donosi rezultate." 104 "U Enronu su se dobivale mul-
tiplicirane osnovne godišnje plaće", prisjetila se Sherron Watkins, kad
smo se našli ispred nekadašnjeg sjedišta tvrtke u Houstonu. "Ljudi su
o vama doista imali lošije mišljenje ako ste dobivali samo postotak, čak
i ako se radilo o 7 5 % osnovne godišnje plaće. Ah, on dobiva postotak.
Svi su težili multipliciranoj plaći. Dva, tri, četiri puta više od osnovne
godišnje plaće, u obliku bonusa." 1 0 5 Tijekom euforije koja je vladala u
travnju 1999., bejzbolski klub Astros svoj je stadion u Houstonu čak
preimenovao u Enron Field.
Jedina se teškoća, kao i u slučaju Sustava Johna Lawa, sastojala u
činjenici da je Enronov "Sustav" bio pomno osmišljena prijevara koja
se temeljila na manipuliranju tržištem i friziranim knjigama. Na snim-
kama objavljenima 2 0 0 4 . godine, Enronovi predstavnici od tvrtke El
Paso Electric traže da smanji proizvodnju struje radi održavanja cijena.
U drugom razgovoru spominje se "sav novac koji ste ukrali onim jad-
nim bakama u Kaliforniji". Posljedica takvih makinacija nisu bile tek
više cijene koje je Enron priželjkivao, nego i nestašice koje su osjećali
potrošači. Tijekom samo šest mjeseci nakon što je provedena deregula-
cija, Kalifornija je doživjela čak trideset osam slučajeva redukcije. (Na
jednoj drugoj snimci, Enronovi trgovci i posrednici gledaju televizij-
ske izvještaje o šumskim požarima u Kaliforniji i navijaju: "Samo gori,
što više, to bolje!" dok se na ekranima pojavljuju snimke urušavanja
dalekovodnih stupova.) Čak i uz takvo manipuliranje tržištem, objav-
ljeni podaci o imovini i zaradi tvrtke bili su neumjereno prenapuhani,
dok su dugovi i gubici bili skriveni u obliku tzv. subjekata za posebne
namjene (SPVs) koji se nisu nalazili u završnim bilancama tvrtke. Iz
kvartala u kvartal direktori tvrtke morali su se služiti sve većim bro-
jem smicalica da bi stvarni dugovi izgledali kao spektakularna zarada.

156
 M J E H U R I , MJEHURI...

Skilling je do vrha došao upravo zahvaljujući primjeni novih finacijskih

tehnika, poput upisivanja aktualne cijene pojedinih vrijednosnica kao
knjigovodstvene vrijednosti te sekuritizacije duga. No čak ni šef finan-
cija Andrew Fastow nije bio u stanju gubitke beskonačno prikazivati
kao zaradu, osobito s obzirom na činjenicu da je sad SPE-ove poput
prikladno nazvane tvrtke Chewco Investments rabio kako bi napunio
svoje, ali i džepove drugih dužnosnika tvrtke. Enronovi međunarodni
poslovi donosili su već sredinom devedesetih godina velike gubitke, a
najveći je zabilježen nakon što je indijska država Maharashtra otkazala
veliki projekt izgradnje elektrane. EnronOnline, prvi internetski sustav
za trgovanje robama i proizvodima, imao je velik promet, no je li do-
nosio i zaradu? U Houstonu je euforija jenjavala. Pripadnici najužeg
vrha tvrtke već su osjećali prve simptome nervoze i straha. Fastow je
SPE-ovima davao sve zlokobnije nazive: Raptor I, Talon... * On i ostali
potajno su se riješili 9 2 4 milijuna dolara Enronovih dionica dok je situ-
acija na burzi još bila blistava.
Ulagače se uvjeravalo da će vrijednost dionica uskoro doseći 100 do-
lara. No, kad je Skilling 14. kolovoza 2 0 0 1 . neočekivano najavio ostav-
ku ("iz osobnih razloga"), cijena je pala ispod 40 dolara po dionici. Tog
istog mjeseca Sherron Watkins pisala je Layu i izrazila zabrinutost zbog
mogućnosti da se Enron "uruši pod valom knjigovodstvenih skandala".
Upravo to se i dogodilo. Dana 16. listopada Enron je izvijestio o gubit-
ku u visini od 6 1 8 milijuna dolara u trećem kvartalu te smanjenju od
1,2 milijarde dolara u vrijednosti dionica. Osam dana poslije, uz najavu
istrage koju će provesti Odbor za burze i vrijednosnice, Fastow je pod-
nio ostavku na mjesto šefa financija. Dana 8. studenoga tvrtka je bila
prisiljena promijeniti podatke o zaradi u prethodnih pet godina. Tako
je utvrđeno da su stvarne brojke premašene za 567 milijuna dolara. Kad
je Enron 2. prosinca proglasio stečaj, utvrdilo se da je u bilanci koja je
prošla i reviziju dugoročni dug tvrtke bio umanjen za 25 milijarda do-
lara: nije iznosio 13, nego 38 milijarda dolara. Nervoza i strah sada su
se već bili pretvorili u gađenje, a panika samo što nije ovladala svima.
Potkraj 2 0 0 1 . Enronove dionice vrijedile su samo 30 centa.
U svibnju 2 0 0 6 . sud je utvrdio Layevu krivnju po svih deset toča-
ka optužnice, među kojima su bile i optužbe za urotu, davanje lažnih

* Raptor, Talon... približno: "grabljivica", "kandža"... (nap. prev.).

157
 U S P O N NOVCA

izjava, prijevaru s vrijednosnicama te bankovne prijevare. Skilling je

osuđen za 18 od 27 točaka optužnice. Lay je umro prije izricanja presu-
de, za odmora u Aspenu, u Coloradu. Skilling je osuđen na 24 godine
i 4 mjeseca zatvora, a po odluci suda morao je u Enronov mirovinski
fond uplatiti 26 milijuna dolara. Žalba na presudu još nije riješena.
Sve u svemu, šesnaest osoba priznalo je krivnju u vezi s nezakonitim
postupanjem u Enronu, dok je njih još petero (zasada) pred sudom
proglašeno krivima. Revizijska tvrtka čiji je Enron bio klijent, Arthur
Andersen, zbog skandala je propala. No najveći gubitak pretrpjeli su
obični zaposlenici i mah dioničari čija je ušteđevina jednostavno ispa-
rila, pretvorila se u običan "vjetar", poput milijuna funta izgubljenih u
krahu Mississippi Companyja.

Prvo dioničko društvo s ograničenom odgovornošću nastalo je prije

gotovo četiristo godina i uistinu je riječ o čudesnoj instituciji, kao i kad
se radi o burzi, na kojoj je moguće kupiti ili prodati vlasničke udjele
u dioničkim društvima. Ipak, tijekom cjelokupne financijske povije-
sti javljale su se pokvarene, lopovske tvrtke, kao i iracionalna tržišta.
Štoviše, te dvije pojave idu ruku pod ruku - jer upravo kad bikovi naj-
gorljivije jurišaju, ljudi najlakše nasjedaju na "besplatnu vožnju". No
presudnu ulogu gotovo uvijek igraju dužnosnici središnjih banaka, koji
bi trebali djelovati poput kauboja zaduženih za krdo. Očito je da Law
bez Banque Royale nikada ne bi postigao ono što je postigao. Jednako je
očito da bi bez tolerantne monetarne politike Feda devedesetih godina
20. stoljeća Ken Lay i Jeff Skiling vrlo teško doveli cijenu Enronovih di-
onica do 90 dolara. S druge strane, velika gospodarska kriza 1929. nudi
više nego dojmljivu lekciju u vezi s opasnostima pretjerano restriktivne
monetarne politike u vrijeme burzovnog sloma. Izbjegavanje ponavlja-
nja velike krize ponekad se smatra ciljem koji opravdava sva sredstva.
Ipak, povijest Nizozemske istočnoindijske kompanije, prvoga dionič-
kog društva, pokazuje da je uz zdrav i čvrst novac kakav je osiguravala
Amsterdamska banka moguće izbjeći tržišne mjehure i krahove.

Na koncu možemo reći da put kojim se kreću financijska tržišta

nikada ne može biti onoliko jednostavan i ugodan koliko bi nam se to
svidjelo. Sve dok se čovjekova očekivanja o budućnosti budu kretala u
rasponu od pretjerano optimističnih do pretjerano pesimističnih - od

158
 MJEHURI, MJEHURI...

pohlepe do straha - cijene dionica neće se kretati po pravilnoj krivulji.

Štoviše, bit će slične nazubljenim vrhovima u Andama. Kao ulagač, mo-
rate se samo nadati da ćete se, kada dođe do toga da se budete morali
spuštati s vrhunca euforije, lijepo spuštati uređenom skijaškom stazom,
a ne padati sa strme litice.
Ne postoji li doista ništa čime bismo se mogli zaštititi od stvarnih i
metaforičkih padova? Kao što ćemo vidjeti u 4. poglavlju, razvoj osi-
guranja, od skromnih početaka u 18. stoljeću, ponudio je cio raspon
odgovora na to pitanje, a svaki od njih nudi nam kakvu-takvu zaštitu
od strmih litica i širokih repova financijske povijesti.

159
 4

Povratak rizika

Najtemeljniji financijski poriv u svima nama nalaže da štedimo za bu-

dućnost jer je toliko nepredvidljiva. Svijet je opasan. Većini nas u živo-
tu sreća barem ponekad okrene leda. Nekima se to događa vrlo često.
Nerijetko se radi tek o tome da se netko u pogrešno vrijeme nade na
pogrešnome mjestu: kao u slučaju delte Mississippija tijekom posljed-
njeg tjedna kolovoza 2 0 0 5 . , kad je uragan Katrina to područje zahvatio
ne jednom, nego dvaput. Prvo je naišao strašan vjetar koji je puhao
brzinom većom od 2 2 0 km na sat i koji je mnoge drvene kuće jedno-
stavno otpuhao s betonskih temelja. Potom, dva sata kasnije, pojavio
se devetometarski plimni val koji je probio tri nasipa što New Orleans
štite od jezera Pontchartrain i od Mississippija te su se tako u grad slili
milijuni litara vode. Pogrešno mjesto, pogrešno vrijeme. Poput World
Trade Centera 11. rujna 2 0 0 1 . Ili Bagdada praktički svaki dan od ame-
ričke invazije 2 0 0 3 . Ili San Francisca kad - a jednog dana do toga će
doći - uistinu snažan potres zahvati rasjed San Andreas.
Takve se stvari događaju, ustvrdio je nehajno bivši ministar obrane
Donald Rumsfeld nakon što je svrgavanje Saddama Husseina dovelo
do prave orgije divljanja i pljačkanja u iračkoj prijestolnici. Neki tvrde
da je pojava takvih stvari danas izglednija nego u prošlosti, bilo zbog
klimatskih promjena, jačanja terorizma ili posljedica teških pogrešaka
u američkoj vanjskoj politici. No, ostaje nam pitanje: kako se suočavati
s opasnostima i neizvjesnošću koje donosi budućnost? Treba li se svaki
pojedinac osigurati od nesretnih slučajeva? Trebamo li se osloniti na
dobrovoljne priloge, milosrdnu pomoć drugih kad sve užasno pode po

161
 U S P O N NOVCA

zlu? Ili bismo trebali biti u mogućnosti računati na državu - drugim

riječima, na obvezatne priloge drugih poreznih obveznika - koja će nas
izvući kad voda dođe do grla?
Povijest upravljanja rizicima govori o dugotrajnoj borbi između naše
tašte želje da se financijski osiguramo i nesmiljene stvarnosti koja nam
pokazuje da zapravo ne postoji nešto što bismo u jednini mogli nazvati
"budućnošću". Postoje samo mnogostruke, nepredvidljive budućnosti
koje nam nikada neće prestati donositi iznenađenja.

Velika nelagoda

U vesternima koje sam gledao kao dječak uvijek su me opčinjavali na-

pušteni gradići, naselja kratkog vijeka koja su ostala prazna zbog ubr-
zanih promjena što su se događale na američkome zapadu. Tek kad
sam nakon uragana Katrina doputovao u New Orleans susreo sam se
s nečim što bi vrlo lako moglo postati prvim američkim napuštenim
velegradom.
Uz New Orleans ili "Big Easy" * dotada su me vezale ugodne uspome-
ne, premda su već bile podosta izblijedjele. Kao tinejdžer, nakon sred-
nje škole i prije odlaska na studij uživao sam u prvom susretu s pravom
slobodom te sam utvrdio da je to praktički jedini grad u SAD-u u ko-
jem sam mogao naručiti pivo iako nisam bio punoljetan, a zahvaljujući
tome prastari džezeri u Preservation Hallu zvučali su izvrsno. Dvadeset
pet godina kasnije, i gotovo dvije godine nakon velike oluje, grad je bio
otužna i usamljena sjena nekadašnje raskoši. Saint Bernard Parish jedan
je od okruga koji su u oluji prošli najgore. Samo pet od 2 6 . 0 0 0 kuća
nije se našlo pod vodom. Ukupno gledano, 1836 Amerikanaca izgubilo
je život zbog Katrine, a većina njih bila je iz Louisiane. Samo u Saint
Bernardu poginulo je 47 osoba. Na vratima napuštenih kuća i dandanas
vide se znakovi koji pokazuju je li u kući pronađeno mrtvo tijelo ili ne.
Takvi prizori čovjeka podsjećaju na srednjovjekovnu Englesku u doba
"crne smrti".

* Približno "velika lagoda". Ovaj "nadimak" grada potječe iz doba kad su jazz-glazbenici ondje vrlo
lako dolazili do posla, kad je alkohol bio dostupan i u vrijeme prohibicije, kao i iz doba kad se
ondje općenito živjelo lakše i ugodnije nego u drugim velikim američkim gradovima (nap. prev.).

162
 POVRATAK RIZIKA

New Orleans nakon Katrine: neuspjeh sustava osiguranja

Kad sam u lipnju 2 0 0 7 . ponovno posjetio New Orleans, vijećnik

Joey DiFatta i ostali pripadnici uprave okruga Saint Bernard i dalje su
radili u prikolicama iza stare upravne zgrade koju je poplava opusto-
šila. DiFatta je tijekom oluje ostao za radnim stolom, a kako se razina
vode podizala, na koncu se povukao na krov. Odande je s kolegama
bespomoćno gledao kako njihovo voljeno mjesto nestaje pod prljavo-
smeđom vodom. Bijesni zbog, prema njihovu mišljenju, nesposobnosti
Savezne uprave za krizne situacije (FEMA), odlučili su nekako povratiti
izgubljeno. Otada neumorno rade na obnovi nekoć tijesno povezane
zajednice (čiji su mnogi pripadnici, poput samog DiFatte, potekli od
doseljenika s Kanarskih otoka). No, pokazalo se da neće biti nimalo
jednostavno navesti tisuće izbjeglica da se vrate u Saint Bernard. Dvije
godine kasnije, u tom okrugu u Louisiani živi tek trećina od nekadaš-
njeg broja stanovnika. Velik dio problema krije se u osiguranju. Danas
je osigurati kuću u Saint Bernardu i drugim niskim dijelovima New
Orleansa i okolice praktički nemoguće. A bez osiguranja nije moguće
dobiti kredit.

163
 U S P O N NOVCA

Gotovo svi koji su preživjeli Katrinu u katastrofi su ostali bez imovi-

ne, budući da su štete zabilježene na gotovo tri četvrtine ukupnog broja
kuća i zgrada u gradu i okolici. Nadležne službe primile su čak 1,75 mi-
lijuna prijava štete i žrtava, a gubici na ime osiguranja procjenjuju se na
više od 41 milijarde dolara, zbog čega je Katrina najskuplja katastrofa u
američkoj povijesti. 1 No Katrina nije samo potopila New Orleans, nego
je ogolila i mane sustava osiguranja koji odgovornost dijeli na privatna
osiguravajuća društva, koja su nudila zaštitu od šteta izazvanih vjetrom,
i savezne vlade, koja je nudila zaštitu od poplavljivanja, prema progra-
mu uvedenom nakon uragana Betsy 1965. godine. Nakon katastrofe
koja se dogodila 2 0 0 5 . , tisuće procjenitelja iz osiguravajućih društava
raspršile su se uz obalu Louisiane i Mississippija. Prema iskazima mno-
gih stanovnika tog područja, zadaća im nije bila pomoći pogođenim
vlasnicima polica, nego izbjeći isplate osiguranja na temelju tvrdnje
da je štete izazvala poplava, a ne vjetar. * Osiguravajuća društva pritom
nisu računala na jednog od svojih osiguranika, bivšeg pilota američke
Ratne mornarice i slavnog odvjetnika Richarda E Scruggsa, čovjeka koji
je nekoć nosio nadimak "kralj parnica".
"Dickie" Scruggs na naslovnicama se prvi put pojavio osamdesetih
godina 20. stoljeća, kad je zastupao radnike iz brodogradilišta koji su
zbog izloženosti azbestu pretrpjeli trajna oštećenja pluća. Na ime sku-
pne odštete osigurao im je 50 milijuna dolara. No to je bio pravi sitniš u
odnosu na odštetu koju je kasnije izvukao od proizvođača duhana: više
od 2 0 0 milijarda Mississippiju i još 45 saveznih država na ime nakna-
de za troškove zdravstvenog osiguranja proistekle od bolesti povezanih
s pušenjem. Zahvaljujući tom slučaju (prikazanom u filmu Probuđena

* Polica prosječnog vlasnika kuće uz obalu Meksičkog zaljeva sadrži i klauzulu o odbitku u slučaju
uragana, prema kojoj se određeni postotak odbija od odštete u slučaju potraživanja na temelju
"izravnoga fizičkoga gubitka ili štete osigurane imovine izazvanih vjetrom, zapusima vjetra, tučom,
kišom, tornadom ili ciklonima koje je izazvao ili koji su proistekli iz uragana". Međutim, police
obično imaju i mogućnost izuzeća osiguranja koje se definira otprilike ovako: "Ne osiguravamo...
gubitke do kojih ne bi došlo da nije bilo jednog ili više izuzetih događaja", poput "oštećenja od
vode, što se odnosi na... poplave, površinsku vodu, valove, plimu, tsunamije, jezerske valove,
prelijevanje vode ili raspršene kapljice nastale prilikom neke od tih pojava, sve bez obzira na to je li
pokretač vjetar ili ne". Nadalje, "ne osiguravamo od takvih gubitaka bez obzira na: a) uzrok izuze-
tog događaja, b) druge uzroke gubitka, c) eventualno druge uzroke koji su djelovali istodobno s ili
u nekoj vezi s izuzetim događajem i tako doveli do gubitka ili d) bez obzira na to je li do događaja
došlo iznenada ili postupno..." Riječ je o klasičnome primjeru "sitnog tiska" kojem je cilj ograničiti
osiguravateljevu odgovornost i to na način koji osiguraniku nije posve razumljiv.

164
 POVRATAK RIZIKA

savjest - The Insider - iz 1999.), Scruggs se obogatio. Navodno je dobio

honorar od 1,4 milijarde dolara, odnosno 2 2 . 5 0 0 dolara za svaki sat
koji je odradila njegova tvrtka. Od tog novca kupio je i kuću na oba-
li, uz Beach Boulevard u Pascagouli, u blizini (ako putujete privatnim
mlažnjakom, dakako) sjedišta tvrtke u Oxfordu, u Mississippiju. Od te
kuće nakon Katrine su ostali tek betonski temelji, kao i nekoliko rušev-
nih zidova toliko oštećenih da ih je trebalo srušiti buldožerom. Iako je
njegovo osiguravajuće društvo (mudro) isplatilo odštetu, Scruggs nije
mogao vjerovati kad je čuo priče o odnosu prema drugim osiguranici-
ma. Među onima kojima je ponudio pomoć u zastupanju pred sudom
bili su i njegov šogor, Trent Lott, bivši voda republikanske većine u
Senatu, kao i prijatelj Gene Taylor, zastupnik u Kongresu savezne dr-
žave Mississippi. Obojica su u Katrini također izgubili kuće, dok su ih
osiguravatelji po kratkom postupku odbili. 2 U nizu slučajeva u kojima
je zastupao osiguranike, Scruggs je ustvrdio da se osiguravatelji (uglav-
nom je bila riječ o društvima State Farm i All State) pokušavaju izvući i
ne ispuniti zakonske obveze. 3 On i njegova "Scruggsova grupa Katrina"
proveli su podrobna meteorološka istraživanja da dokažu kako je go-
tovo cjelokupnu štetu u područjima poput Pascagoule izazvao vjetar, i
to nekoliko sati prije poplavljivanja. Scruggsu se obratilo i dvoje "zviž-
dača" iz redova osiguravajućih društava, ustvrdivši da je tvrtka za koju
su radili frizirala izvještaje kako bi štetu pripisala poplavi, a ne vjetru.
Rekordne zarade koje su osiguravajuća društva ostvarila 2 0 0 5 . i 2 0 0 6 .
samo su pojačala Scruggsovu želju za ispravljanjem nepravde. * Kao što
mi je rekao kad smo se našli okruženi pustoši na mjestu na kojem se ne-
koć nalazila njegova kuća: "Ovaj mi je gradić pedeset godina bio dom,
ovdje sam podigao obitelj i time sam se ponosio. Kad vidim sve ovo
obuzimaju me snažne emocije." U to vrijeme, osiguravajuće društvo
State Farm već je bilo nagodbom riješilo 6 4 0 slučajeva koje je Scruggs
iznio pred sud u ime klijenata čiji su odštetni zahtjevi u početku od-
bijeni, isplativši 80 milijuna dolara, a pristao je razmotriti i još 3 6 . 0 0 0
zahtjeva. 4 Činilo se da se osiguravatelji povlače. No, Scruggsov pohod
na osiguravatelje raspao se u studenome 2 0 0 7 . , kad su on, njegov sin

* Nakon oporezivanja, američke tvrtke koje se bave osiguranjem ljudi i imovine ostvarile su pri-
hod od 43 milijarde dolara 2 0 0 5 . i 64 milijarde dolara 2 0 0 6 . godine, što je daleko više od prosječ-
nih 24 milijarde tijekom prethodne tri godine.

165
 U S P O N NOVCA

Zachary i još trojica suradnika optuženi zbog pokušaja podmićivanja

jednog suca savezne države u slučaju proizašlom iz spora oko pravnih
naknada i honorara povezanih s Katrinom. * Scruggsa očekuje kazna do
pet godina zatvora. 5
Možda će vam se učiniti da je riječ tek o još jednoj priči o rastezlji-
vom južnjačkome moralu - ili dokazu da oni koji žive od tužbe i pada-
ju od tužbe. Ipak, bez obzira na Scruggsovo potonuće, na to što se iz
pozitivca pretvorio u prijestupnika, ostaje činjenica da su i State Farm
i All State velik dio obale Meksičkog zaljeva proglasili zonom kojoj je
uskraćeno osiguranje. Čemu se izlagati opasnosti od obnavljanja polica
na području na kojem se prečesto događaju prirodne katastrofe i gdje
se osiguravajuća društva nakon katastrofe moraju nositi s Dickiejem
Scruggsom i njemu sličnima? Po svemu sudeći, privatni sektor više nije
voljan pružiti osiguranje stanovnicima mjesta poput Pascagoule i Saint
Bernarda. Ipak, nije ni približno očito da su američki zakonodavci spre-
mni preuzeti teret produljenja javnog osiguranja. Ukupna neosigurana
šteta nastala zbog uragana tijekom 2 0 0 5 . godine na koncu će savezne
vlasti stajati najmanje 109 milijarda u obliku pomoći pružene nakon
katastrofe i još 8 milijarda u obliku poreznih olakšica, dakle gotovo
tri puta više od procjena o gubicima osiguravatelja. 6 Prema riječima
Naomi Klein, to je simptomatično za "bolesni" kompleks katastrofičnog
kapitalizma, koji nekima donosi osobnu zaradu, a poreznim obveznici-
ma ostavlja da podmire stvarnu cijenu nekog katastrofalnog događaja. 7
S obzirom na takve katastrofalno visoke račune, kojim putem uopće
krenuti dalje? Kad osiguranje doživi slom, je li jedina alternativa, u biti,
nacionalizacija svih prirodnih katastrofa - stvaranje divovske i neogra-
ničene vladine pasive?

Dakako, život je oduvijek opasan. Uragani postoje oduvijek, jedna-

ko kao i ratovi, epidemije i glad. A katastrofe mogu biti mali događaji

* Scruggsov suradnik Timothy Balducci snimljen je kako sucu Lackeyju nudi 4 0 . 0 0 0 dolara.
"Osim vas i mene, o ovome smo na cijelome svijetu razgovarali još jedino Dick i ja", rekao je g.
Balducci Lackeyju. "I tako, ovaj, kao što sam rekao, samo troje ljudi na ovome svijetu zna za ovo...
a dvojica sjede ovdje, u ovoj sobi, dok je treći, ovaj, Scruggs... On i ja, ovaj... kako da to kažem...
već pet-šest godina, neka su tijela zakopana, a on i ja, ovaj, znamo gdje." Prvoga studenog 2007.
Balducci je nazvao Scruggsa i rekao mu da se sudac sada osjeća "malo izloženije po pitanju činjeni-
ca i zakona nego ranije" te je upitao može li Scruggs možda "učiniti i nešto malo više, znaš, recimo
desetak više". Scruggs je odgovorio da će "sve riješiti".

166
 POVRATAK RIZIKA

na privatnoj razini, kao i velike pojave od javnog značaja. Iz dana u dan

muškarci i žene obolijevaju ili doživljavaju ozljede pa više ne mogu ra-
diti. Svi mi starimo i ostajemo bez nekadašnje snage za obavljanje posla
od kojeg živimo. Rijetki nesretnici rađaju se takvima da nisu u stanju
brinuti se za sebe. A prije ili poslije svi umiremo i za sobom ostavljamo
jednu ili više osoba koje su o nama na neki način ovisile. U toj je priči
ključno to što su tek rijetke od navedenih pojava nasumične. Pojavu
uragana prati određena pravilnost slična pojavi bolesti i smrti. Tijekom
svih desetljeća još od pedesetih godina 19. stoljeća SAD je zahvatilo od
jednog do deset snažnih uragana (oluja s vjetrom iznad 175 km/h i pli-
mnim valom višim od 2,4 m). Još uvijek nije posve jasno hoće li ovo de-
setljeće biti rekordno za razdoblje još od četrdesetih godina 20. stoljeća,
kad je zabilježeno deset takvih uragana. 8 Kako raspolažemo podacima
za posljednjih sto pedeset godina, moguće je govoriti o izgledima za
učestalost i snagu uragana. Inženjerijska uprava američke vojske kate-
gorizirala je Katrinu kao oluju kakva se događa jednom u 3 9 6 puta, što
znači da postoji 0 , 2 5 % izgleda da tako snažan uragan tijekom godine
pogodi SAD. 9 Ponešto drukčiji stav izrazila je tvrtka Risk Management
Solutions, koja je samo nekoliko tjedana prije pojave Katrine ustvrdila
da se uragan tih razmjera javlja jednom u četrdeset godina. 10 Tako ra-
zličite procjene pokazuju da uragani, kao i potresi i ratovi, pripadaju
više u područje neizvjesnoga i neodređenoga nego u kategoriju jasno
shvaćenih rizika. * Takve je izglede kod većine drugih opasnosti koje
prijete ljudima moguće preciznije računati uglavnom stoga jer se pojav-
ljuju češće, pa je i lakše uočiti statističke obrasce. Procjenjuje se da su
izgledi za to da Amerikanac tijekom prosječnog životnog vijeka izgubi
život zbog izloženosti prirodnim silama, što se odnosi i na sve oblike
prirodnih katastrofa, 1 prema 3 2 8 8 . U slučaju požara u kućama i zgra-
dama izgledi su 1 prema 1358. Kad je riječ o mogućnosti da prosječnog
Amerikanca netko ustrijeli, izgledi su 1 prema 314, no još su veći izgle-
di za to da će se prosječni Amerikanac ili Amerikanka ubiti (1 prema
119), još veći da će poginuti u automobilskoj nesreći (1 prema 78), dok
najveći izgledi postoje za to da će umrijeti od raka (1 prema 5). 1 1

U drevnim poljodjelskim društvima gotovo su svi bili izloženi ve-

likoj opasnosti od prerane smrti zbog pothranjenosti ili bolesti, a da i

* Više o toj presudnoj razlici u Pogovoru, na str. 3 0 4 - 3 0 5 .

167
 U S P O N NOVCA

ne spominjemo ratove. Ljudi su tada u odnosu na kasnije naraštaje bili

u mogućnosti učiniti daleko manje po pitanju prevencije. Stoga su se
više oslanjali na udobrovoljavanje božanstava ili Boga, koji, smatrali su,
određuje kada će doći do gladi, bolesti i ratova. Ljudi su postupno poče-
li uviđati važnost mjerljivo pravilnih pojava na području meteorologije,
uroda i bolesti. Tek vrlo kasno - u 18. i 19. stoljeću - počeli su sustavno
bilježiti količinu oborina, podatke o žetvama i smrtnosti na način koji
je omogućio izračunavanje vjerojatnosti. Ipak, čak i prije toga, uvidjeli
su koliko je pametno štedjeti: odvojiti sredstva za one poslovične crne
dane. Najprimitivnija društva u najmanju ruku pokušavaju zgrnuti hra-
nu i druge potrepštine koje će im pomoći da prežive teška razdoblja.
A naša plemenski nastrojena vrsta intuitivno je od najranijih početaka
shvatila da je dobro i korisno udružiti snage i zalihe, jer velike količine
nedvojbeno donose i sigurnost. Posve prikladno, s obzirom na kronič-
nu ranjivost naših predaka, najraniji oblici osiguranja vjerojatno su bila
pogrebna društva koja su odvajala sredstva potrebna da se pripadniku
plemena osigura pristojan pokop. (Takva društva i dalje su jedini oblik
financijskih institucija u nekima od najsiromašnijih dijelova istočne
Afrike.) Štednja u očekivanju neke izgledne buduće nepogode i dalje je
temeljno načelo osiguranja, bilo da je riječ o osiguranju od smrtnog slu-
čaja, posljedica starenja, bolesti ili nesretnog slučaja. Teškoća se sastoji
u tome što treba odrediti koliko štedjeti i što učiniti s tom ušteđevinom
kako bi se zajamčilo da, za razliku od situacije u New Orleansu nakon
Katrine, u kašici bude dovoljno novca da se podmire troškovi kata-
strofe. No, za takvo što moramo biti natprosječno oprezni. I upravo to
navodi nas na važan trag koji ukazuje na podrijetlo osiguranja. A ono je
nastalo u (gdje drugdje?) ubavoj, opreznoj i proračunatoj Škotskoj.

Kako se osigurati

Kažu da smo mi Škoti pesimističan narod. Moguće je da je to povezano

s vremenskim prilikama - svim onim beskonačnim, monotonim, kišo-
vitim danima. Možda je stvar i u stalnim razočaranjima na sportsko-
me planu. Ili možda u kalvinizmu koji su stanovnici nizinskih dijelova
Škotske prigrlili u doba reformacije. Predestinacija baš i nije osobito

168
 POVRATAK RIZIKA

vedar teološki pojam, koliko nam se god činilo logičnim zaključiti da

sveznajući Bog unaprijed zna tko će od nas ("izabrani") dospjeti u raj,
a tko (iz one podosta brojnije skupine beznadnih grešnika) u pakao.
Bez obzira na razloge, dvojica svećenika škotske crkve zaslužna su za
utemeljenje prvog pravoga osiguravajućeg fonda prije više od dva i pol
stoljeća, 1744. godine.
Istina je da su i prije toga postojala osiguravajuća društva. Osiguranje
je kao gospodarska grana nastalo od osiguravanja trupova trgovačkih
brodova. Neki kažu da su se prvi ugovori o osiguranju pojavili u Italiji
još početkom 14. stoljeća, kad su se u poslovnim dokumentima počele
pojavljivati uplate securitas. No prvi ugovori te vrste po prirodi su odgo-
varali uvjetnim zajmovima trgovcima (kao u drevnome Babilonu), koje je
bilo moguće otkazati u slučaju neke nesreće, a ne policama u suvremeno-
me smislu. 12 U Mletačkome trgovcu Antonijeve karake nemaju osiguranje
i tako su izložene Shylockovim zločinačkim namjerama. Tek pedesetih
godina 14. stoljeća počeli su se pojavljivati pravi ugovori o osiguranju, s
premijama u rasponu od 15 do 2 0 % u odnosu na osigurani iznos, što je u
15. stoljeću već palo ispod 10%. Jedan od karakterističnih ugovora u arhi-
vima trgovca Francesca Datinija (oko 1335.-1410.) navodi kako osigura-
vatelji pristaju preuzeti opasnost od "Boga, mora, ratnih brodova, požara,
padanja tereta u more, zarobljavanja i zapljene od drugih vladara, gradova
i pojedinaca, ili odmazda, uhićenja, svakoga gubitka, ugroze, nesreće, teš-
koće ili prijetnje do koje može doći, osim pakiranja i carinjenja" sve dok
osigurana roba sretno i sigurno ne dođe na odredište. 13 Malo-pomalo,
takvi su ugovori doživjeli standardizaciju - poprimili oblik koji će se odr-
žati još stoljećima nakon što je ušao u lex mercatoria (poslovni zakon). No,
ti osiguravatelji nisu bili specijalisti za osiguranje, nego trgovci koji su se
također za svoj račun upuštali u trgovačke poduhvate.
Od konca 17. stoljeća u Londonu bilježimo nešto sličnije pravome
tržištu osiguranja. Nema sumnje da je do veće koncentracije razmišlja-
nja u tom smjeru došlo zahvaljujući velikome požaru koji je 1666. za-
hvatio London, uništivši više od 13.000 kuća. * Četrnaest godina kasnije

* Čovjekova sklonost zatvaranju vrata staje nakon što su konji već pobjegli izvrsno se održava u
povijesti osiguranja od požara. Tek nakon velikog požara u New Yorku 1835. američke su savezne
države počele od osiguravajućih društava zahtijevati da održavaju primjerene rezerve. Tek nakon
velikog požara u Hamburgu 1842. reosiguranje je uvedeno kao način na koji osiguravajuća druš-
tva mogu podijeliti rizik od velikih katastrofa.

169
 U S P O N NOVCA

Nicholas Barbon utemeljio je prvo osiguravajuće društvo. Približno u

isto vrijeme, u gostionici Edwarda Lloyda u londonskoj ulici Tower
(kasnije: Lombard Street) počelo je nicati specijalizirano tržište za po-
morsko osiguranje. U razdoblju od tridesetih do šezdesetih godina 18.
stoljeća praksa razmjene informacija kod Lloyda postajala je sve uobi-
čajenijom, a 1774. pri londonskoj Burzi (Royal Exchange) utemeljena
je tvrtka Society of Lloyd's. U početku je okupila 79 članova, od kojih
je svaki platio pretplatu u visini od 15 funta. U usporedbi s ranijim
monopolističkim trgovačkim društvima, Lloyd's nije bio osobito na-
predna organizacija, u biti tek svojevrsna udruga sudionika na tržištu.
Odgovornost jamaca ili potpisnika (koji su se doslovce potpisivali pod
ugovore o osiguranju pa su tako bili poznati i pod nazivom "Lloydova
imena") bila je neograničena. A financijske aranžmane danas bismo opi-
sali kao "plaćanje u hodu" - tj. cilj je bio tijekom svake godine priku-
piti dovoljno sredstava od premija da se podmire isplate za tu godinu
i da od svega još ostane određena zarada. Ograničena odgovornost u
osiguranju nastala je pojavom Sun Insurance Officea (1710.), društva
specijaliziranog za osiguranje od požara i deset godina kasnije (u vri-
jeme vrhunca mjehura zvanog South Sea Company), Royal Exchange
Assurance Corporationa i London Assurance Corporationa, koji su se
ponajprije bavili životnim i pomorskim osiguranjima. Međutim, sve tri
tvrtke i dalje su djelovale na temelju politike "iz dana u dan". Bilance
London Assurancea pokazuju da su prihodi od premija najčešće, ali ne
uvijek, nadmašivali isplate, dok su razdoblja ratovanja protiv Francuske
izazivala velik porast i jedne i druge strane. (Dio razloga ležao je i u či-
njenici da je do 1793. bilo posve normalno da londonski osiguravatelji
prodaju police francuskim trgovcima. 14 U razdoblju mira ta se praksa
nastavila pa je uoči Prvoga svjetskog rata najveći dio njemačke trgovač-
ke mornarice bio osiguran u Lloydu.) 15

U srednjem vijeku postojalo je i životno osiguranje. Poslovne knji-

ge firentinskog trgovca Bernarda Cambija spominju osiguranje života
pape (Nikole V), mletačkog dužda (Francesca Foscarija) i aragonskog
kralja (Alfonsa V). Čini se, međutim, da su to bile tek svojevrsne oklade
koje se mogu usporediti s Cambijevim okladama na konjske utrke. 16 U
stvarnosti su svi spomenuti oblici osiguranja - pa čak i najprofinjeniji
oblici pomorskog osiguranja - bili svojevrsni oblik kockanja. Još nije

170
 POVRATAK RIZIKA

bilo primjerene teoretske osnove za procjenu osiguranih rizika. A onda

je, u sklopu prave male provale intelektualnih inovacija, od kojih se
prva pojavila negdje 1660. godine, stvorena i ta teoretska osnova. U biti
je došlo do šest ključnih iskoraka:
1. Vjerojatnost. Francuski matematičar Blaise Pascal tvrdio je da
je jedan redovnik iz Port-Royala zaslužan za spoznaju (objavljenu u
Pascalovu radu Ars Cogitandi) da "strah od štete treba biti razmjeran ne
samo težini štete nego i izgledima da do nje dođe". Pascal i njegov prija-
telj Pierre de Fermat godinama su se poigravali pitanjima vjerojatnosti,
no za razvoj osiguranja upravo će ovo biti presudna točka.
2. Očekivani životni vijek. Iste godine kad se pojavio Ars Cogitandi
(1662.) John Graunt objavio je svoja "prirodna i politička opažanja...
na temelju podataka iz smrtovnica", u nastojanjima da procijeni vjero-
jatnost umiranja od određenog uzroka prema službenoj londonskoj sta-
tistici o umrlima. Međutim, Grauntovi podaci nisu obuhvatili i dob pre-
minulih pa je tako ono što se na temelju njih moglo zaključiti ipak osta-
lo ograničeno. Do presudnog pomaka došao je njegov kolega iz Royal
Societyja, Edmund Halley, koji se poslužio podacima što ih je Društvo
dobilo iz pruskoga grada Breslaua (današnji Wroclaw u Poljskoj).
Halleyjeva životna tablica, koja se temelji na podacima o 1238 rođenja i
1174 smrti, nudi izglede za to da čovjek ne umre tijekom određene go-
dine: "Jedan prema stotinu da dvadesetogodišnji muškarac neće umri-
jeti za godinu dana, ali 1 prema 38 za pedesetogodišnjeg muškarca..."
Bit će to jedan od kamena temeljaca aktuarske matematike. 17
3. Izvjesnost. Jacob Bernoulli ustvrdio je 1705. da će "pod sličnim
uvjetima pojava (ili izostanak) nekoga budućeg događaja biti dio istog
obrasca koji je već uočen u prošlosti". Njegov zakon velikih brojeva
navodio je da je na temelju uzorka s određenim stupnjem izvjesnosti
moguće izvući zaključke o, primjerice, ukupnom sadržaju staklenke
koju ispunjavaju dvije vrste loptica. Riječ je o temelju pojma statistič-
kog značaja i današnjih izračuna vjerojatnosti u određenim intervalima
pouzdanosti (primjerice, tvrdnja da je 4 0 % loptica u staklenki bijelo,
uz interval pouzdanosti od 9 5 % značila bi da je točna vrijednost negdje
između 35 i 4 5 % - 40 plus ili minus 5%).
4. Normalna distribucija. Abraham de Moivre prvi je pokazao da se
ishodi svih vrsta ponavljanih procesa raspoređuju po krivulji prema

171
 U S P O N NOVCA

varijacijama u odnosu na srednju ili standardnu devijaciju. "Iako slu-

čaj dovodi do nepravilnosti", napisao je de Moivre 1733., "i dalje će
postojati vrlo veliki izgledi za to da s vremenom te nepravilnosti neće
biti u srazmjeru s ponavljanjem onog poretka koji prirodno proistječe
iz izvornog rasporeda". Zvonolika krivulja koju smo spomenuli u 3.
poglavlju primjer je normalne distribucije, pri kojoj je 6 8 , 2 % ishoda
unutar jedne standardne devijacije (s pozitivnim ili negativnim pred-
znakom) u odnosu na srednju vrijednost.
5. Korisnost. Godine 1738. švicarski matematičar Daniel Bernoulli
ustvrdio je da se "vrijednost neke stvari ne smije temeljiti na njezinoj
cijeni, nego na koristi koju donosi" i da će "korisnost koja proistječe iz
svakog malog povećanja bogatstva biti obrnuto proporcionalna u odno-
su na količinu dobara u dotadašnjem posjedu" - drugim riječima, 100
dolara vrijedi više nekome tko ima prosječna primanja nego voditelju
uspješnog investicijskog fonda.
6. Inferencija. U "Eseju o rješavanju jednog problema u nauku o vje-
rojatnosti" (objavljenom posthumno 1764.), Thomas Bayes postavlja
ovaj problem: "S obzirom na broj slučajeva u kojima se neki nepoznati
događaj dogodio i polučio neuspjeh, koliki su izgledi za uspjeh u jed-
nom pokušaju, izraženi rasponom između dvaju stupnjeva vjerojatno-
sti koje je moguće odrediti?" Njegovo rješenje problema - "vjerojatnost
da se dogodi B ako se dogodi A jednaka je kvocijentu vjerojatnosti da
se dogode A i B i vjerojatnosti da se dogodi B" - preteča je suvremene
formufacije prema kojoj je očekivana korisnost vjerojatnost nekog do-
gađaja puta isplate ili nagrade dobivene u slučaju da se dogodi. 18
Ukratko, istinski začetnici suvremenog osiguranja nisu bili trgovci,
nego matematičari. Ipak, da bi se teorija pretočila u praksu, na sceni se
morao pojaviti i jedan svećenik.

Greyfriars Kirkyard, na brežuljku na kojem se smjestilo samo sre-

dište edinburškoga Staroga grada, danas je najpoznatije po Greyfriars
Bobbyju, odanome terijeru koji je odbio napustiti gospodarov grob, ali
i po pljačkašima grobova - tzv. "uskrisiteljima" - koji su onamo dolazili
početkom 19. stoljeća i za potrebe Medicinskog fakulteta edinburškog
sveučilišta osiguravali leševe za seciranje. No važnost groblja Greyfriars
za povijest financija krije se u matematičkim proračunima svećeni-

172
 POVRATAK RIZIKA

Duh osiguranja: Alexander Webster propovijeda u Edinburghu

ka tamošnje crkve, Roberta Wallacea, i njegova prijatelja Alexandera

Webstera, svećenika u Tolboothu. U suradnji s Colinom Maclaurinom,
edinburškim sveučilišnim profesorom matematike, stvorili su prvi su-
vremeni osiguravajući fond, koji se temeljio na ispravnim aktuarskim i
financijskim načelima, a ne na kockanju.
Živeći u Auld Reekieju, kako se razgovorno nazivala izrazito smrd-
ljiva škotska prijestolnica. * Wallace i Webster bili su i te kako svjesni
teških životnih uvjeta. Njih dvojica živjeli su razmjerno dugo: Wallace
je umro u dobi od 74, a Webster u dobi od 75 godina, no Maclaurin
je umro kao četrdesetosmogodišnjak, budući da je pao s konja i umro
od izloženosti atmosferilijama u pokušaju bijega od jakobinaca tijekom
ustanka 1745. godine. Napadi papistički nastrojenih gorštaka bili su
tek jedna od opasnosti s kojima su se stanovnici Edinburgha suočava-

* engl. reek - smrdjeti, vonjati, zaudarati (nap. prev.).

173
 U S P O N NOVCA

li sredinom 18. stoljeća. Prosječna očekivana životna dob u trenutku

rođenja vjerojatno nije bila viša nego u Engleskoj, gdje je do početka
19. stoljeća iznosila tek 37 godina. U Edinburghu je možda bilo čak i
jednako loše kao u Londonu, gdje je prosječan životni vijek do konca
18. stoljeća bio oko 23 godine - a možda čak i gore, s obzirom na
stravično nehigijenske uvjete koji su vladali u škotskoj prijestolnici. 19
Wallace i Webster smatrali su da je jedna skupina ljudi osobito pod-
ložna preuranjenoj smrti. Prema Zakonu kraljice Ane (1672.), udovica
i djeca preminulog svećenika škotske crkve u godini svećenikove smrti
primaju samo pola godišnje plaće. Nakon toga prijeti im neimaština.
Edinburški biskup uveo je 1711. poseban dodatak plaći, ali na temelju
tradicionalnog načela "otplata u hodu", tj. svojevrsne "međugeneracij-
ske solidarnosti". Wallace i Webster dobro su znali da to ne može zado-
voljiti praktične potrebe.
O škotskim svećenicima obično razmišljamo kao o utjelovljenju
razboritosti i štedljivosti, ljudima opterećenima očekivanjem božanske
odmazde čak i za najmanji prijestup. U stvarnosti je Robert Wallace
mnogo pio i bio pravi matematički genijalac, čovjek koji je volio ispijati
crno vino s uvijek žednim prijateljima u Rankenian Clubu, društvu koje
se sastajalo u nekadašnjem Ranken's Innu. * Alexandera Webstera zvali
su Bonum Magnum. Obično se govorilo da alkohol "nije u stanju utje-
cati na osjećaj dr. Webstera o vlastitim udovima". Ipak, nitko nije bio
trezveniji kad se radilo o proračunima očekivane životne dobi. Plan koji
su osmislili Webster i Wallace bio je genijalan, a odražavao je činjenicu
da su obojica u podjednakoj mjeri bila plod škotskog prosvjetiteljstva u
18. stoljeću i kalvinističke reformacije koja mu je prethodila. Umjesto
da svećenici jednostavno plaćaju godišnju premiju koja bi mogla po-
služiti za zbrinjavanje udovica i siročadi kada svećenici umru, tvrdili
su da premije treba iskoristiti za stvaranje fonda koji je potom moguće
unosno uložiti. Udovice i siročad dobivali bi naknade od prinosa na
uloženo, a ne samo od premija. Da bi taj plan uspio, trebalo je samo
točno predvidjeti koliko će u budućnosti postojati korisnika i koliko
je novca moguće stvoriti radi isplate potpora. Današnji aktuari i dalje

* Wallace je bio i član edinburškog Philiosophical Societyja, kojem je predstavio svoju "Disertaciju
o broju stanovnika na svijetu u drevno i suvremeno doba", rad koji je u neku ruku najavio kasniji
rad O načelu populacije Thomasa Malthusa.

174
 POVRATAK RIZIKA

se dive preciznosti kojom su Webster i Wallace izračunali tražene po-

datke. 20 "Samo na temelju iskustva i kvalitetnog računanja potrebno
je odrediti razmjeran iznos koji će udovica dobivati nakon suprugove
smrti", napisao je Wallace u jednoj od radnih verzija prijedloga, "no do-
bro je polazište trostruki iznos onoga što je suprug uplaćivao [godišnje]
za života"... Wallace se potom posvetio dokazima koje su on i Webster
uspjeli prikupiti iz župa širom Škotske. Po svemu sudeći, "u svakom
razdoblju na životu je bilo po 9 3 0 svećenika":

... na temelju prosjeka 20 godina unatrag utvrđeno je da 27 [od 930]

svećenika umire svake godine, od toga njih 18 ostavlja udovice, 5 dje-
cu bez udovice, 2 od njih koji ostavljaju udovice ostavljaju i djecu iz
prethodnog braka mladu od 16 godina, a kad se popuni broj udovica,
troje korisnika anuiteta umrijet će ili će se vjenčati, ostavljajući djecu
mladu od 16 godina.

Wallace je u početku procijenio da je u svakom trenutku na životu

maksimalno 2 7 9 udovica, no Maclaurin je to uspio ispraviti, istaknuv-
ši da je pogrešno pretpostaviti stalnu stopu smrtnosti udovica, budući
da sve nisu iste dobi. Kako bi došao do točne, više brojke, poslužio se
Halleyjevim životnim tablicama. 21
Vrijeme je trebalo pokazati ispravnost njihovih proračuna. Prema
završnoj verziji plana, svaki svećenik trebao je plaćati godišnju premiju
u vrijednosti od 2 funte, 12 šilinga i 6 penija do 6 funta, 11 šilinga i 3
penija (bilo je moguće birati između četiri razine premija). Od tih sred-
stava stvorio bi se fond za unosno ulaganje (u početku u zajmove mla-
dim svećenicima), od čega bi nastali prihodi dovoljni za isplatu anuiteta
novim udovicama u visini od 10 do 25 funta, ovisno o visini uplaćenih
premija, kao i za podmirivanje troškova vođenja fonda. Drugim riječi-
ma, "Fond za zbrinjavanje udovica i djece svećenika škotske crkve" bio
je prvi osiguravajući fond koji je djelovao na načelu maksimuma, tako
da se kapital akumulirao sve dok kamata i priloga nije bilo dovoljno da
se isplaćuju maksimalni anuiteti i pokrivaju predviđeni troškovi. Ako
su predviđanja bila pogrešna, fond je trebao ili imati višak sredstava ili,
a to bi već bilo problematičnije, manje od potrebnog novca. Nakon naj-
manje pet pokušaja određivanja stope rasta fonda, Wallace i Webster

175
 U S P O N NOVCA

Proračuni za prvi Fond udovica škotskih svećenika (1)

Proračuni za prvi Fond udovica škotskih svećenika (2)

176
 POVRATAK RIZIKA

složili su se oko brojaka koje su predviđale porast s 18.620 funta na

početku, 1748. godine, na 5 8 . 3 4 8 1765. godine. Pogriješili su samo za
jednu funtu. Stvarni slobodni kapital 1765. iznosio je 5 8 . 3 4 7 funta. I
Wallace i Webster doživjeli su trenutak kada su se svi njihovi proračuni
pokazali utemeljenima.
Godine 1930. njemački stručnjak za osiguranja Alfred Manes sažeto
je definirao osiguranje kao

ekonomsku instituciju koja počiva na načelu uzajamnosti, a stvorena

je radi formiranja fonda, potreba za kojim nastaje iz slučajnih događaja
čiju vjerojatnost nije moguće procijeniti.22

Fond udovica škotskih svećenika bio je prvi fond te vrste, a njegov

nastanak istinska je prekretnica u povijesti financija. Na taj je način
postavljen ne samo model za škotske svećenike nego i sve koji su se
željeli osigurati za slučaj prijevremene smrti. I prije nego što je Fond
posve zaživio, sveučilišta Edinburgh, Glasgow i St. Andrews podnijeli
su zamolbu za pridruživanje. Tijekom sljedećih dvadeset godina slični
fondovi iznikli su po istom uzoru širom engleskoga govornog područja
pa su tako, među ostalima, nastali i filadelfijski Prezbiterijanski sveće-
nički fond ( 1 7 6 1 . ) i Engleska pravična tvrtka (1762.), kao i Ujedinjena
poslovna društva crkve sv. Marije (1768.), koja se brinula za udovice
škotskih majstora i obrtnika. Godine 1815. načelo osiguranja već se
bilo toliko proširilo da je primijenjeno čak i na one muškarce koji su
poginuli u ratovima protiv Napoleona. Vojnik je imao izglede od pri-
bližno jedan prema četiri da će poginuti kod Waterlooa. No, ako je
bio osiguran, utjehu mu je mogla donijeti činjenica da, čak i ako umre
na bojišnici, njegova supruga i djeca neće završiti na ulici. Sredinom
19. stoljeća osiguranje je bilo znak ugleda koliko i nedjeljni odlazak u
crkvu. Fondovima su se mogli priključiti čak i romanopisci, inače ne
osobito poznati po financijskoj razboritosti. Sir Walter Scott 2 3 uzeo je
policu osiguranja 1826. kako bi vjerovnike uvjerio da će doći do svog
novca, čak i u slučaju njegove smrti. * Fond koji je u izvornome obliku

* Scott je bio žrtva financijske krize koju je izazvala prva latinskoamerička dužnička kriza (v. 2.
poglavlje). Moguće je i da je bio žrtva vlastite pohlepe za nekretninama. Kako bi lakše podmirio
troškove svog ljubljenog ladanjskog sjedišta u Abbotsfordu, autor je postao financijskim partne-
rom tiskare koja je tiskala njegove knjige, James Ballantyne & Co., te s njom povezane izdavačke

177
 U S P O N NOVCA

trebao uzdržavati udovice nekoliko stotina svećenika ustrajno se širio i

postao općim osiguravajućim i mirovinskim fondom koji danas pozna-
jemo pod nazivom Škotske udovice (Scottish Widows). Iako je danas
tek jedna od brojnih institucija koje pružaju financijske usluge, budući
da ju je 1999. godine preuzela Lloyds Bank, tvrtka Scottish Widows
i danas je uzor prednosti kalvinističke štedljivosti, velikim dijelom i
zahvaljujući jednoj od najuspješnijih reklamnih kampanja u čitavoj po-
vijesti. *

Četrdesetih godina 18. stoljeća nitko zapravo nije očekivao da će stal-

nim povećanjem broja ljudi koji uplaćuju premije osiguravajuća druš-
tva, kao i njihovi bliski rođaci, mirovinski fondovi, ubrzo postati naj-
većim ulagačima na svijetu - tzv. institucionalnim ulagačima koji danas
dominiraju svjetskim tržištima. Kad im je nakon Drugoga svjetskog
rata omogućeno da počnu ulagati na dioničkim tržištima, osigurava-
juća društva vrlo su ubrzo ugrabila velike dijelove britanskoga gospo-
darstva te su do sredine pedesetih godina 20. stoljeća u vlasništvu već
imala oko trećine najvećih britanskih kompanija. 2 4 Danas samo tvrtka
Scottish Widows upravlja imovinom većom od 100 milijarda dolara.
Premije neprestano rastu, u skladu s BDP-om u razvijenim gospodar-
stvima, s oko 2% uoči Prvoga svjetskog rata na tek malo ispod 10%
danas.
Kao što je Robert Wallace uvidio prije više od 2 5 0 godina, veličina
je kod osiguranja važna, j e r što više ljudi uplaćuje sredstva u fond,
to postaje jednostavnije, prema zakonu prosjeka, predvidjeti koliko
će koje godine trebati isplatiti sredstava. Iako ni za koga nije moguće
unaprijed odrediti točno vrijeme smrti, aktuari su u stanju izračunati
vjerojatnu očekivanu životnu dob velike skupine pojedinaca nevjero-
jatno precizno, služeći se načelima koja su prvi primijenili Wallace,

kuće John Ballantyne & Co. Usto je uložio i u vlastitog izdavača Archibalda Constablea, uvjeren
da će prinosi na ta ulaganja biti veći od uobičajenih tantijema. Te je poslovne interese tajio, držeći
da nikako nisu u skladu s njegovim položajem pisara pri Sudu. Propast Ballantynea i Consta-
blea 1825. Scottu je priskrbila dugove u visini od 1 1 7 . 0 0 0 do 1 3 0 . 0 0 0 funta. Umjesto da proda
Abbotsgford, Scott se zarekao da će se pisanjem izbaviti iz dugova. Uspio je, ali uz visoku cijenu
po vlastito zdravlje te je tako 1832. umro. Da je umro ranije, vjerovnici bi mogli unovčiti policu
Škotskih udovica.

* Izvornu reklamu iz 1986. snimio je fotograf David Bailey. Na njoj je kći glumca Rogera Moorea,
Deborah, prikazana kao nestvarno privlačna škotska udovica.

178
 POVRATAK RIZIKA

Polica životnog osiguranja sir Waltera Scotta

179
 U S P O N NOVCA

Webster i Maclaurin. Osim podatka o tome koliko će vlasnici polica

vjerojatno poživjeti, osiguravatelji trebaju znati i koliko će prinosa do-
nijeti ulaganje njihovih sredstava. Što kupiti premijama koje uplaćuju
vlasnici polica? Razmjerno sigurne obveznice, kao što su preporučivali
viktorijanski autoriteti poput A. H. Baileyja, glavnog aktuara london-
skog Assurance Corporationa? Ili rizičnije dionice koje, s druge strane,
donose više prinose? Drugim riječima, osiguranje je stjecište rizika i
neizvjesnosti svakodnevnog života s j e d n e strane i rizika i neizvjesno-
sti financija s druge strane. Dakako, aktuarska djelatnost osigurava-
jućim društvima već unaprijed daje prednost pred vlasnicima polica.
Prije pojave suvremene teorije vjerojatnosti, osiguravatelji su u biti bili
kockari. Danas su oni zapravo kasino. Moglo bi se reći, kao što je prije
pada u nemilost ustvrdio Dickie Scruggs, da su izgledi i brojke danas
postavljeni na štetu kladitelja/vlasnika polica. No ekonomist Kenneth
Arrow j o š je davno istaknuo da većina nas više voli okladu sa 1 0 0 %
izgleda za maleni gubitak (godišnju premiju) i malenim izgledima za
veliki dobitak (isplatu osigurane svote nakon katastrofe) nego okla-
du sa 1 0 0 % sigurnim malim dobitkom (bez premija), ali neizvjesnim
izgledima za velik gubitak (bez isplate nakon katastrofe). Upravo je
zbog toga gitarist Keith Richards osigurao vlastite prste, a pjevačica
Tina Turner noge. Samo ako osiguravajuća društva sustavno ne ispla-
ćuju one koji su se "kladili", njihov višestoljetni ugled koji se povezuje
sa škotskom promišljenošću prijeći će u glas o škrtosti i beskrupulo-
znosti.

Ipak, u cijeloj priči preostaje i jedna zagonetka. Nekako se čini pri-

kladnim da je Velika Britanija, kao kolijevka suvremenog sustava osi-
guranja, zemlja s najvećim udjelom osiguranih osoba u ukupnom broju
stanovnika. Vlasnici britanskih polica tako na ime premija uplaćuju
više od 12% BDP-a, približno trećinu više nego Amerikanci i gotovo
dvostruko više nego Nijemci. 2 5 No, kad malo bolje promislimo, upitat
ćemo se zašto je tome tako. Za razliku od Sjedinjenih Država, Velika
Britanija rijetko dolazi na udar ekstremnih meteoroloških prilika. Nešto
najsličnije uraganu što sam doživio bila je jedna oluja u listopadu 1987.
Nijedan britanski grad ne nalazi se na većem tektonskom rasjedu, po-
put npr. San Francisca. A u usporedbi s Njemačkom, Velika Britanija
od utemeljenja Škotskih udovica uživa u gotovo čudesnoj političkoj

180
 POVRATAK RIZIKA

stabilnosti. Zašto, dakle, Britanci plaćaju toliko osiguranja?

Odgovor se krije u usponu i padu alternativnog oblika zaštite od
rizika: socijalne države.

Od rata do socijale

Koliki god bio broj privatnih fondova poput osiguravajućeg društva

Scottish Widows, uvijek će biti ljudi izvan domašaja osiguranja, koji
su ili odviše siromašni ili odviše neodgovorni da štede za nepredviđe-
ne situacije. Njima je sudbina namijenila bolnu situaciju: ovisnost o
milostinji ili strogi režim ubožnica. U jednoj takvoj velikoj ustanovi,
Marylebone Workhouse u londonskoj ulici Northumberland, "nemoć-
nih, starih i slijepih siromaha" za teških je vremena bilo i do 1900. Za
loših vremenskih prilika, velike nezaposlenosti i nestašice hrane, muški
i ženski "štićenici" živjeli su gotovo u zatvorskome režimu. Prema opisu
lista Illustrated London News iz 1867.:

Peru ih s mnogo tople i hladne vode i sapuna, a za večeru dobivaju

180 grama kruha i pola litre zobene kaše. Nakon toga, kad im odjeću
odnesu na čišćenje i raskuživanje, daju im tople vunene spavaćice i
upućuju u krevet. Vode se zajedničke molitve, a u spavaonicama cijelu
noć vladaju red i mir... Kreveti se sastoje od prostirke punjene kokoso-
vim vlaknom, jastuka od ostataka vune i dvaju pokrivača. U šest ujutro
ljeti, a u sedam zimi, bude ih i tjeraju na posao. Žene čiste prostorije
ili skupljaju kudjelju, muškarci razbijaju kamenje, ali nitko se na poslu
ne zadržava dulje od četiri sata nakon doručka, koji je identičan večeri.
Dezinficirana odjeća, u kojoj više nema gamadi, vraća im se ujutro, a
oni koji žele pokrpati dronjke dobivaju iglu, konac i komade tkanine.
Bolesni se obraćaju liječniku. Ako su odviše bolesni za kretanje, odlaze
na bolnički odjel.

Autor izvještaja zaključuje da "radnik bez stalnog zaposlenja ne bi

trebao imati razloga za pritužbe... jer ni skupina samaritanaca ne bi bila
u stanju učiniti više". 2 6 No, potkraj 19. stoljeća u javnosti se počeo širiti
dojam da su najveći životni gubitnici ipak zaslužili nešto više. Tako je

181
 U S P O N NOVCA

Dva prizora iz jedne londonske ubožnice 1902. godine: skupljanje kudjelje

obuhvaćalo je izvlačenje vlakana iz starih konopaca od konoplje za ponovnu
uporabu pri gradnji brodova

182
 POVRATAK RIZIKA

posijano sjeme novog pristupa problemu rizika - pristupa koji će po-

stupno izrasti u socijalnu državu. Ti državni sustavi osiguranja trebali
su iskoristiti krajnji oblik ekonomije razmjera, štiteći doslovce svakoga
građanina od rođenja do smrti.
Obično mislimo da je socijalna država nastala u Velikoj Britaniji.
Također najčešće smatramo i da je riječ o socijalističkoj ili u najmanju
ruku liberalnoj tvorevini. No, prvi sustav obvezatnoga državnog zdrav-
stvenog i mirovinskog osiguranja nije nastao u Velikoj Britaniji, nego u
Njemačkoj. Britanci su se za njemačkim primjerom poveli tek dvadeset
godina kasnije. Jednako tako, to nije bio ljevičarski izum, već, posve
suprotno, "izum" desnice. Cilj zakona o socijalnom osiguranju Otta
von Bismarcka, kao što je sam ustvrdio 1880., bio je "stvoriti u velikoj
masi bez imovine konzervativnu svijest koja potječe iz osjećaja pra-
va na mirovinu". Prema Bismarckovu viđenju stvari, "s čovjekom koji
ima mirovinu za poznu dob... daleko se lakše nositi nego s čovjekom
koji nema tu mogućnost". Na veliko iznenađenje liberalnih protivnika,
Bismarck je otvoreno priznavao da je riječ o "ideji s područja držav-
nog socijalizma! Društvo mora pomoći onima koji nemaju ništa." No
motivi mu nisu bili ni približno altruističke prirode. "Tko god prihvati
tu ideju", primijetio je, "doći će na vlast." 27 Velika Britanija omogu-
ćila je uvođenje takvog, bizmarkovskog plana tek 1908. godine, kad
je liberalni ministar financija David Lloyd George pokrenuo program
dodjeljivanja skromne državne mirovine na temelju imovinskog ili
prihodovnog cenzusa za osobe koje su navršile 70 godina. Tri godine
kasnije uslijedio je Zakon o nacionalnom zdravstvenome osiguranju.
Iako je bio ljevičar, Lloyd George slagao se s Bismarckom u mišljenju
da takvi potezi donose glasove u sustavu u kojem sve više ljudi ima
pravo glasa. Siromaha je bilo više nego bogatih. Kad je Lloyd George
povisio izravno oporezivanje radi isplata državne mirovine, svidio mu
se naziv koji je javnost pridala njegovu proračunu za 1909. godinu:
"narodni proračun".

No, iako je socijalna država nastala na planu politike, zrelost je do-

živjela u ratu. Prvi svjetski rat proširio je raspon vladina djelovanja go-
tovo na svim područjima. Kako su njemačke podmornice potopile čak
7.759.000 bruto-registarskih tona trgovačkog brodovlja, bilo je očito
da privatni pomorski osiguravatelji nikako ne mogu pokriti ratne rizi-

183
 U S P O N NOVCA

Muška menza u ubožnici St. Marylebone; Božja pravda i dobrota s natpisa na

zidovima štićenicima možda i nisu bile toliko očite

184
 POVRATAK RIZIKA

ke. Uobičajena politika Lloyd'sa zapravo je već bila izmijenjena (1898.),

tako da ne pokriva "posljedice neprijateljstava ili ratnih operacija". No
čak i ono što je u odredbama izmijenjeno kako bi se uklonila ta ograni-
čenja, otkazano je kad je izbio rat. 28 U priču se umiješala država, koja
je praktički nacionalizirala trgovačku mornaricu u slučaju Sjedinjenih
Država 29 te (posve očekivano) omogućila osiguravajućim društvima
utvrditi da je svako oštećenje brodova u razdoblju od 1914. do 1918.
bilo posljedica rata. 30 S nastupanjem mira, britanski su političari stali
žurno ublažavati posljedice demobilizacije na tržištu rada uvođenjem
plana za osiguranje nezaposlenih koji je počeo djelovati 1920. godine. 31
Sve to ponovilo se tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. Britanska
inačica socijalnog osiguranja radikalno je proširena prema odredbama
Izvještaja Međuministarskog odbora o socijalnom osiguranju i srodnim
službama iz 1942. godine, dokumentu tijela na čijem je čelu bio ekono-
mist William Beveridge, a koje je predložilo frontalni napad na "neima-
štinu, bolesti, neukost, prljavštinu i dokonost" posredstvom niza različi-
tih državnih programa. U obraćanju javnosti u ožujku 1943. Churchill
je te mjere predstavio kao "nacionalno obavezno osiguranje za sve klase
i za sve svrhe, od kolijevke do groba", ukidanje nezaposlenosti vladinim
mjerama koje će "uravnotežiti razvoj, uz mogućnost da ih se prema
potrebi i okolnostima aktivira ili deaktivira", "širenje područja držav-
nog vlasništva i inicijative", dostupniji javni smještaj, reforme u sustavu
javnog školovanja te veliko proširenje usluga na temelju zdravstvenog i
socijalnog osiguranja. 32

Argumentacija za državno osiguranje nadilazila je okvire obične so-

cijalne pravde. Kao prvo, državno osiguranje moglo je uskočiti ondje
gdje se privatni osiguravatelji nisu usudili stupiti. Kao drugo, univer-
zalno i ponekad obavezno članstvo dokidalo je potrebu za skupim re-
klamnim kampanjama. Treće, kao što je tridesetih godina 20. stoljeća
primijetio jedan od vodećih autoriteta, "veća brojnost trebala bi dovesti
do stabilnijih statističkih prosjeka". 33 Državno osiguranje oslanjalo se
na ekonomiju velikih brojeva. Zašto onda ne bi bilo što je moguće sve-
obuhvatnije? Gorljivost kojom je dočekan Beveridgeov prijedlog, i to ne
samo u Velikoj Britaniji nego i širom svijeta, omogućuje nam da lakše
shvatimo zašto se i dalje misli da je socijalna država nastala u Velikoj
Britaniji. Međutim, prva socijalna supersila na svijetu, zemlja koja je

185
 U S P O N NOVCA

to načelo dovela na najviši stupanj i uz najveći uspjeh, nije bila Velika

Britanija, nego Japan. Tijesnu povezanost između socijalne i ratne drža-
ve najbolje oslikava upravo japanski primjer.
U prvoj polovini 20. stoljeća Japan se našao na udaru niza katastro-
fa. Prvog rujna 1923. snažan potres (7,9 stupnjeva po Richteru) zahva-
tio je područje Kanta i razorio Yokohamu i Tokio. Posve je uništeno
više od 1 2 8 0 . 0 0 0 kuća, približno jednak broj urušio se napola, 9 0 0 ih
je odnijelo more, dok je gotovo 4 5 0 . 0 0 0 izgorjelo u požarima koji su iz-
bili neposredno nakon potresa. 34 Japanci su bili osigurani. U razdoblju
od 1879. do 1914. njihov je osiguravatelj ski sektor od nule postao vrlo
snažnim dijelom gospodarstva koji je nudio osiguranje od gubitaka na
moru, smrti, požara, mobilizacije, nesreća prilikom prijevoza i provala,
da navedemo samo neke od trinaest oblika osiguranja koje je nudilo
više od trideset osiguravajućih društava. Primjerice, u godini velikog
potresa, japanski građani kupili su novih životnih osiguranja za 1923. u
vrijednosti d 6 6 9 . 6 3 4 . 0 0 0 jena ( 3 2 8 milijuna dolara), pri čemu je pro-
sječna polica vrijedila 1 2 8 0 jena ili oko 6 0 0 dolara. 35 No ukupni troš-
kovi nastali zbog potresa premašili su 4,6 milijarda dolara. Šest godina
poslije nastupila je velika gospodarska kriza, zbog čega su se pojedina
ruralna područja našla na rubu gladi (u to se vrijeme 7 0 % stanovništva
bavilo poljodjelstvom, a 7 0 % njih u prosjeku je obrađivalo tek jutro
i pol zemlje). 3 6 Godine 1937. Japan je pokrenuo skup i u konačnici
uzaludan osvajački rat protiv Kine. A onda je u prosincu 1941. Japan
napao i gospodarskog diva, Sjedinjene Države, te je na koncu platio
najvišu moguću cijenu u Hiroshimi i Nagasakiju. Osim gotovo tri mi-
lijuna poginulih u neuspjelome japanskom pokušaju da stvori carstvo,
do konca 1945. vrijednost cjelokupnoga japanskog kapitala našla se,
kako se činilo, na nuli zahvaljujući djelovanju američkih bombardera.
Ukupno gledano, prema američkim podacima, razoreno je najmanje
4 0 % izgrađenih područja u više od šezdeset gradova, uništeno je 2,5
milijuna domova, zbog čega je 8,3 milijuna osoba ostalo bez krova nad
glavom. 37 Jedini netaknut (iako ne posve bez oštećenja) praktički je
bio Kyoto, nekadašnja carska prijestolnica - grad koji i dandanas utje-
lovljuje etos drevnog Japana, budući da je jedno od posljednjih mje-
sta na kojima se još vide tradicionalne drvene gradske kuće, poznate
pod nazivom machiya. Već prvi pogled na ta dugačka, tanka zdanja s

186
 POVRATAK RIZIKA

kliznim vratima, papirnim zaslonima, ulaštenim gredama i slamnatim

prostirkama jasno pokazuje zašto su japanski gradovi bili toliko pod-
ložni požarima.
Kao i u većini zemalja koje su sudjelovale u ratu, poruka je u Japanu
bila posve jasna: svijet je jednostavno odviše opasan za privatna trži-
šta osiguranja. (Čak je i u Sjedinjenim Državama savezna vlada preu-
zela više od 9 0 % rizika od ratnih šteta posredstvom organizacije War
Damage Corporation, jedne od najprofitabilnijih poslovnih organiza-
cija u povijesti. Razlozi su bili više nego očiti: kopneni dio Sjedinjenih
Država nije pretrpio baš nikakva ratna razaranja.) 38 I uz najbolju volju
na svijetu, od pojedinaca se nije moglo očekivati da će se osigurati od
djelovanja američkoga Ratnog zrakoplovstva. Gotovo svugdje prihvaće-
no je drugo rješenje: glavnu ulogu preuzela je vlada, koja je u biti nacio-
nalizirala rizik od ratnih šteta. Kad su Japanci 1949. krenuli u stvaranje
sustava univerzalnoga socijalnog osiguranja, njihovo Savjetodavno vije-
će za socijalno osiguranje priznalo je da mnogo toga duguje britansko-
me uzoru. U očima Bunjija Konda, koji je čvrsto vjerovao u univerzalno
socijalno osiguranje, došlo je vrijeme za bebariji no nihonhan: Beveridgea
za Japance. 3 9 No oni su s cijelom zamisli otišli još dalje nego što je
Beveridge namjeravao. Kao što je stajalo u izvještaju Savjetodavnog vije-
ća, cilj je bio stvoriti sustav u sklopu kojeg će se poduzeti mjere s ciljem
stvaranja gospodarske sigurnosti za bolesti, ozljede, rađanje, invaliditet,
smrt, starost, nezaposlenost, obitelji s velikim brojem članova i druge
uzroke siromaštva posredstvom... vladinih uplata... [i] u sklopu kojih
će onima kojima je to kroz nacionalnu pomoć potrebno biti zajamčen
minimalan životni standard. 40

Otada će socijalna država štititi ljude od svih nepredviđenih život-

nih okolnosti. Ako se rode bolesni, država će plaćati. Ako si ne mogu
priuštiti školovanje, država će plaćati. Ako ne mogu pronaći posao, dr-
žava će plaćati. Ako su odviše bolesni raditi, država će plaćati. Kad se
povuku u mirovinu, država će plaćati. A kad na koncu umru, država
će plaćati njihovim nasljednicima. To je nedvojbeno bilo u skladu s
jednim od ciljeva poslijeratne američke okupacije: "Feudalno gospo-
darstvo zamijeniti socijalnim." 41 Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti (što
je učinio niz poslijeratnih analitičara) da je socijalnu državu Japanu "u
cijelosti nametnula strana sila". 42 Japanci su zapravo sami organizirali

187
 U S P O N NOVCA

socijalnu državu - i to još puno prije završetka Drugoga svjetskog rata.

Pravi poticaj za to bila je neutaživa želja države sredinom 20. stoljeća za
zdravim i sposobnim mladim vojnicima, a ne nekakav altruizam. Prema
riječima američkog politologa Harolda D. Lasswella, Japan je tridesetih
godina 20. stoljeća postao "garnizonskom državom". 43 No ta je država
donosila obećanje o "ratno-socijalnoj državi", nudila socijalnu sigurnost
u zamjenu za vojne žrtve.
I prije tridesetih godina u Japanu je postojao svojevrsni oblik osnov-
ne socijalne zaštite: osiguranje od nesreća na radu u tvornicama i zdrav-
stveno osiguranje (koje je za tvorničke radnike uvedeno 1927. godi-
ne). No njime je bilo obuhvaćeno manje od dvije petine industrijske
radne snage. 44 Što je bilo vrlo znakovito, plan za osnivanje japanskog
Ministarstva socijalne sigurnosti (Kõseishõ) carska je vlada odobrila 9.
srpnja 1937., samo dva mjeseca nakon izbijanja rata s Kinom. 4 5 U sklo-
pu prvog koraka uveden je novi sustav univerzalnoga zdravstvenog osi-
guranja koji je zamijenio postojeći program namijenjen industrijskim
radnicima. Od konca 1938. do konca 1944. broj građana obuhvaćenih
tim programom gotovo se ustostručio, s tek malo više od 5 0 0 . 0 0 0 na
više od 40 milijuna. Cilj je bio više nego jasan: zdravija populacija osi-
guravat će zdravije novake za careve oružane snage. Ratna krilatica "svi
su ljudi vojnici" (kokumin kai hei) prilagođena je tako da glasi "svi ljudi
trebaju imati osiguranje" (kokumin kai hoken). A kako bi se zajamčila
univerzalna pokrivenost, medicinska struka i farmaceutska industrija
u biti su postale izravno podređene državi. 46 Ratne godine donijele su
i uvođenje obvezatnih mirovinskih programa za pomorce i radnike,
pri čemu je država pokrivala deset posto troškova, dok su poslodav-
ci i zaposlenici odvajali po 5 , 5 % zaposlenikove plaće. Poduzeti su i
prvi koraci u smjeru masovne izgradnje društvenih stanova. Stoga se
sve što se u Japanu dogodilo nakon rata u velikoj mjeri može smatrati
nastavkom ratno-socijalne države. Sada su "svi trebali imati mirovine",
kokumin kai nenkin. Uvedena je naknada za nezaposlene, umjesto dota-
dašnje paternalističke prakse zadržavanja radnika na platnim popisima
čak i u kriznim vremenima. Nije ni čudo što su neki Japanci socijalna
prava promatrali u nacionalističkim okvirima, kao svojevrsnu metodu
širenja i povećanja ugleda nacije. Vlada je odbila izvještaj iz 1950. koji
je sadržavao preporuke po uzoru na britanski sustav. Većina preporu-

188
 POVRATAK RIZIKA

ka prihvaćena je tek 1961., dugo nakon završetka američkog nadzora.

Koncem sedamdesetih godina 20. stoljeća jedan se japanski političar,
Nakagawa Yatsuhiro, mogao pohvaliti da je Japan postao "socijalnom
supersilom" (fukushi chodaikoku) upravo stoga što se sustav razlikuje od
zapadnjačkih uzora (i što im je nadmoćan). 47
Dakako, japanski sustav institucionalno nije ni po čemu bio jedin-
stven. Većina socijalnih država teži univerzalnome osiguranju od ko-
lijevke do groba. Ipak, činilo se da je u Japanu socijalna država pravo
čudo djelotvornosti. Ta je zemlja bila svjetski rekorder po očekivanoj
životnoj dobi. I na području obrazovanja bila je daleko ispred osta-
lih. Oko 9 0 % stanovnika sredinom sedamdesetih završavalo je srednju
školu, u usporedbi sa samo 3 2 % u Engleskoj. 48 Japan je usto bio i da-
leko ravnopravnije društvo od svih zapadnih društava, osim Švedske.
Japan je imao najveći državni mirovinski fond na svijetu pa je tako sva-
ki Japanac po umirovljenju mogao računati na velikodušni bonus, kao
i redovite prihode tijekom (u pravilu dugotrajnog) uživanja u zasluže-
nom odmoru. Socijalna supersila usto je bila i pravo čudo štedljivosti.
Godine 1975. samo je 9% nacionalnog dohotka odlazilo na socijalno
osiguranje, u usporedbi s 3 1 % u Švedskoj. 49 Na poreze i socijalna iz-
dvajanja odlazilo je približno pola manje sredstava nego u Engleskoj. U
takvim okvirima činilo se da je socijalna država savršeno logično rješe-
nje. Japan je stvorio sigurnost za sve - dokinuo rizik - dok je istodobno
japansko gospodarstvo raslo tako brzo da je već 1968. bilo drugo po
veličini u svijetu. Godinu ranije Herman Kahn predvidio je da će japan-
ski dohodak po glavi stanovnika do 2 0 0 0 . godine premašiti američki.
Štoviše, Nakagawa Yatsushiro ustvrdio je da je, kad se u obzir uzmu i
druge pogodnosti i oblici pomoći, "stvarni prihod japanskog radnika
[već] najmanje tri puta viši od prihoda američkog radnika". 50 Japan
zahvaljujući ratu nije postao supersilom, ali je do tog statusa uspio doći
socijalnom politikom. Pokazalo se da ključni element nije veliko inoze-
mno carstvo, nego sigurnosna mreža na domaćem planu. 51

Ipak, i u toj je priči postojala "kvaka", kobna mana u sustavu poslije-

ratne socijalne države. Sve je to možda i funkcioniralo besprijekorno u
Japanu sedamdesetih godina, ali isto se nije moglo ustvrditi i za zapadne
zemlje. Unatoč površnim topografskim i povijesnim sličnostima (dva
arhipelaga u blizini euroazijske kopnene mase, carska prošlost, suzdrža-

189
 U S P O N NOVCA

no ponašanje u trijeznome stanju), Japanci i Britanci pripadali su posve

drukčijoj kulturi. Gledano izvana, sustavi socijalne skrbi možda su bili
slični: državne mirovine koje se financiraju kroz poreze, standardizirana
dob odlaska u mirovinu, univerzalno zdravstveno osiguranje, naknade
za nezaposlenost, poticaji poljoprivrednicima, stroga ograničenja na tr-
žištu rada. No sve navedene institucije u tim su dvjema zemljama funk-
cionirale posve drukčije. U Japanu je egalitarizam bio uzvišeni cilj, dok
je kultura društvenog konformizma poticala poštivanje pravila. S druge
strane, engleski individualizam ljude je poticao na cinično potkopavanje
sustava. U Japanu su tvrtke i obitelji i dalje znatno podupirale socijalni
sustav. Poslodavci su nudili dodatne beneficije i teško su otpuštali radni-
ke. Još devedesetih godina 20. stoljeća dvije trećine Japanaca starijih od
64 godine živjelo je s djecom. 5 2 S druge strane, u Velikoj Britaniji poslo-
davci nisu oklijevali kad je u kriznim razdobljima trebalo otpustiti višak
radnika, a ljudi su mnogo češće roditelje u godinama prepuštali nježnim
rukama državnih zdravstvenih ustanova. Socijalna država od Japana je
možda stvorila gospodarsku supersilu, no sedamdesetih godina činilo se
da u Velikoj Britaniji ima posve suprotan učinak.
Prema tvrdnjama britanskih konzervativaca, nešto što je u počet-
ku bilo ustav nacionalnog osiguranja pretvorilo se u sustav državnih
darova i konfiskatornog oporezivanja koji su katastrofalno utjecali na
gospodarske poticaje. U razdoblju od 1930. do 1980. socijalna izdvaja-
nja porasla su sa samo 2 , 2 % BDP-a na 10% 1960., 13% 1970. i gotovo
17% 1980., tj. više od 6% nego u Japanu. 5 3 Na zdravstveno osiguranje,
socijalne službe i socijalno osiguranje odlazilo je tri puta više nego na
obranu, promatramo li udjele u ukupnim vladinim troškovima. Ipak,
rezultati su bili otužni. Pojačane troškove na ime britanskoga socijalnog
sustava pratila je niska stopa rasta, kao i inflacija podosta iznad pro-
sjeka za razvijeni svijet. Osobit problem bio je kronično usporen rast
produktivnosti (stvarni BDP po zaposlenoj osobi porastao je za samo
2 , 8 % između 1960. i 1979., u usporedbi s japanskih 8,1%), 5 4 a to je
pak kako se činilo bilo u tijesnoj vezi s nepopustljivim pregovaračkim
metodama britanskih sindikata ("usporavanje" je pritom bila omiljena
alternativa "prekidu rada"). U međuvremenu su progresivne porezne
stope više od 1 0 0 % na visoke prihode i dobit od kapitala destimulirale
tradicionalne oblike štednje i ulaganja. Činilo se da je britanska socijal-

190
 POVRATAK RIZIKA

na država dokinula poticaje bez kojih kapitalističko gospodarstvo jed-

nostavno ne može funkcionirati: mrkva u obliku konkretnog novca za
one koji se trude i batine teškog života za one koji zabušavaju. Ishod je
bila "stagflacija": stagnacija stope rasta uz visoku stopu inflacije. Slični
problemi pogađali su i američko gospodarstvo, gdje su izdaci za zdrav-
stveno osiguranje i zaštitu, socijalnu zaštitu i osiguranje prihoda s 4%
BDP-a 1959. porasli na 9% 1975., prvi put premašivši i izdatke za obra-
nu. I u Americi se produktivnost gotovo nije pomicala s iste razine, dok
je stagflacija divljala. Što poduzeti u takvoj situaciji?
Jedan čovjek i njegovi učenici držali su da znaju odgovor. Velikim
dijelom zahvaljujući njihovu utjecaju, jedan od najizraženijih gospo-
darskih trendova u posljednjih dvadeset pet godina upravo je demon-
taža zapadnjačke socijalne države te ponovno i šokantno upoznavanje
ljudi s onim nepredvidljivim čudovištem za koje su mislili da su mu
pobjegli - rizikom.

Od Chicaga do Čilea

Godine 1976. rastom niski profesor sa sveučilišta Chicago dobio je

Nobelovu nagradu za ekonomiju. Ugled Miltona Friedmana kao eko-
nomskog stručnjaka u velikoj je mjeri počivao na tome što je ponov-
no ustvrdio da je inflacija posljedica neumjerenog povećanja novčane
mase. Kao što smo već spomenuli, Friedman je suautor možda i naj-
važnije knjige o američkoj monetarnoj politici svih vremena, u kojoj
je za veliku gospodarsku krizu 1929. godine odlučno okrivljena ame-
rička središnja banka, Federal Reserve. 55 No sredinom sedamdesetih
Friedmana je sve više zaokupljalo pitanje: što se dogodilo sa socijalnom
državom? U ožujku 1975. Friedman je radi odgovora na to pitanje iz
Chicaga otputovao u Čile.
Samo godinu i pol ranije, u rujnu 1973. godine, tenkovi su iziš-
li na ulice čileanskoga glavnoga grada Santiaga radi svrgavanja vlade
marksističkog predsjednika Salvadora Allendea, čiji je pokušaj pretva-
ranja Čilea u komunističku zemlju okončan potpunim kaosom i pozi-
vima parlamenta vojsci da preuzme vlast. Mlažnjaci ratnog zrakoplov-
stva bombardirali su predsjedničku palaču Moneda, a sve to s balkona

191
 U S P O N NOVCA

Milton Friedman

obližnjeg hotela Carera promatrali su Allendeovi protivnici koji su već

slavili pobjedu uz pjenušac. Predsjednik je u palači osobno vodio be-
znadnu borbu naoružan kalašnjikovom - darom Fidela Castra, čovjeka
kojeg je ovaj nastojao oponašati. Dok su mu se tenkovi približavali uz
grmljavinu, Allende je uvidio da je priča završila te se, našavši se u stu-
pici u ruševinama palače, ustrijelio.
Taj je udar bio simbol svjetske krize poslijeratne socijalne države
koji je ukazao na težak izbor između dvaju suprotstavljenih gospodar-
skih sustava. Kako je proizvodnja padala, a inflacija divljala, sustav uni-
verzalnih prava u Čileu u biti je doživio bankrot. Allende je držao da
je rješenje u pravom marksizmu, potpunom preuzimanju cjelokupno-
ga gospodarskog života u sovjetskome stilu. Generali i njihovi pristaše
znali su da su protiv toga. No za što su se zapravo zalagali, budući da je
status quo očito bio neodrživ? Tada je na scenu stupio Milton Friedman.
Između brojnih predavanja i seminara, proveo je tričetvrt sata s novim

192
 POVRATAK RIZIKA

predsjednikom, generalom Pinochetom, a poslije mu napisao prikaz či-

leanskoga gospodarskog stanja, savjetujući mu da smanji vladin deficit
koji je po njegovu mišljenju bio glavni uzrok astronomske inflacije, u to
vrijeme na godišnjoj stopi od 9 0 0 % . 5 6 Mjesec dana nakon Friedmanova
posjeta, čileanska je hunta objavila da će zaustaviti inflaciju "pod sva-
ku cijenu". Režim je za 2 7 % smanjio vladine izdatke te zapalio hrpe
i hrpe novčanica. Ali Friedman je nudio i više od očite monetaristič-
ke šok-terapije. U pismu koje je Pinochetu napisao nakon povratka u
Chicago ustvrdio je da "taj problem" inflacije proistječe "iz trendova
koji naginju k socijalizmu, a pokrenuti su prije četrdeset godina te su
logičan - i užasan - vrhunac doživjeli pod Allendeovom vlašću". Kao
što se kasnije prisjetio: "Općenito sam tvrdio... da su njihove aktualne
teškoće gotovo u cijelosti plod četrdesetogodišnjeg priklanjanja kolekti-
vizmu, socijalizmu i socijalnoj državi..." 5 7 Usto je uvjeravao Pinocheta:
"Okončanje inflacije dovest će do naglog širenja tržišta kapitala, što će u
velikoj mjeri olakšati da organizacije i aktivnosti koje su još u vladinim
rukama prijeđu u privatni sektor." 58

Zbog tih savjeta Friedman je naišao na osude u američkim medijima.

Na posljetku, djelovao je kao savjetnik vojnog diktatora odgovornog za
smaknuće više od dvije tisuće komunista, stvarnih i tek osumnjičenih,
kao i mučenje još 3 0 . 0 0 0 osoba. Kao što je upitao The New York Times:
"Ako je čistu čikašku ekonomsku teoriju u Čileu moguće provesti je-
dino pod cijenu represije, trebaju li i njezini autori osjećati određeni
stupanj odgovornosti?" *
Uloga Chicaga u novome režimu nije se ograničila tek na jedan
Friedmanov posjet. Od pedesetih godina 20. stoljeća prava rijeka spo-
sobnih mladih čileanskih ekonomista studirala je u Chicagu zahva-
ljujući programu razmjene studenata s visokoškolskom ustanovom
Universidad Católica u Santiagu. Ti studenti u domovinu su se vraća-
li uvjereni u potrebu uravnoteživanja proračuna, smanjivanja dotoka
svježeg novca i liberalizacije trgovine. 59 Bili su to tzv. "čikaški dečki",
Friedmanovi poslušni vojnici: Jorge Cauas, Pinochetov ministar finan-
cija i kasnije "superministar" za gospodarska pitanja, Sergio de Castro,

* Friedman je 1988. ustvrdio da je uglavnom isti savjet u vezi s inflacijom dao i kineskim vlastima
pa ipak nije doživio pravu "lavinu prosvjeda zbog spremnosti da savjetuje toliko izopačenu vladu",
unatoč činjenici da je "bila i još je uvijek represivnija od čileanske vojne hunte".

193
 U S P O N NOVCA

njegov nasljednik na mjestu ministra financija, Miguel Kast, ministar

rada i kasnije prvi čovjek središnje banke, te j o š najmanje osmorica
dužnosnika koji su studirali u Chicagu, a kasnije došli na funkcije u vla-
di. Čak i prije Allendeova pada osmislili su podroban program reforma
poznat pod nazivom El Ladrillo ("Opeka"), tako nazvan zbog debljine
dokumenta. No, najradikalnije mjere poteći će od studenta Katoličkog
sveučilišta koji se bio odlučio za studij na Harvardu, a ne u Chicagu.
Njegove zamisli bile su najdalekosežniji izazov socijalnoj državi iznesen
tijekom cijeloga naraštaja. Margaret Thatcher i Reagan pojavili su se tek
kasnije. Udar na socijalnu državu krenuo je iz Čilea.
Joséa Piñeru, kojem su bile tek 24 godine kad je Pinochet preuzeo
vlast, poziv da se vrati u Čile s Harvarda doveo je u tešku dvojbu. Nije
imao nikakve iluzije u vezi s prirodom Pinochetova režima. Ipak, držao
je da mu se pruža prilika u praksi primijeniti zamisli koje su se u njemu
oblikovale j o š otkako je došao u Novu Englesku. Mislio je da ključ nije
tek u pukom smanjenju inflacije, nego da je presudno važno i njegovati
povezanost s imovinskim i političkim pravima koja su bila u samoj biti
uspješnoga sjevernoameričkog eksperimenta s kapitalističkom demo-
kracijom. Piñera je držao da za postizanje toga nema boljeg načina od
radikalnog preuređenja socijalne države, procesa koji treba početi od
"tekuće raspodjele" financiranja državnih mirovina i drugih povlastica
(tj. "načela međugeneracijske solidarnosti"). Prema njegovu viđenju:

Ono što je u početku bio sustav masovnog osiguranja jednostavno je

postalo sustavom oporezivanja, pri čemu se današnja izdvajanja koriste
za isplatu današnjih povlastica, a ne za akumulaciju sredstava za isplatu
u budućnosti. Taj tekući, "međugeneracijski" pristup u međuvremenu
je načelo ekonomičnosti i štednje zamijenio praksom davanja prava...
[No taj je pristup] ukorijenjen na pogrešnoj predodžbi o čovjekovu po-
našanju. Taj sustav razara, na razini pojedinca, poveznicu između do-
prinosa i povlastica. Drugim riječima, između truda i nagrade. Što god
se događalo u masovnim razmjerima i dugim vremenskim razdobljima,
konačan je rezultat katastrofa.60

U razdoblju od 1 9 7 9 . do 1 9 8 1 . , kao ministar rada (i kasnije ministar

rudarstva), Piñera je u Čileu stvorio radikalno drukčiji mirovinski su-

194
 POVRATAK RIZIKA

stav u sklopu kojeg je svim radnicima omogućio da istupe iz državnog

mirovinskog sustava. Umjesto da plaćaju porez na plaću, jednak iznos
(10% plaće) uplaćivali bi u pojedinačni osobni mirovinski račun, koji
su vodile privatne i tržišno suprotstavljene tvrtke poznate pod nazivom
Administradora de Fondos de Pensiones (AFP). 61 Navršavanjem dobi po-
trebne za odlazak u mirovinu, osiguranik bi povukao novac iz fonda i
njime kupio rentu. Druga je mogućnost bila da, po želji, nastavi raditi
i uplaćivati doprinose. Osim mirovine, taj je program obuhvaćao i pre-
mije za invaliditet i životno osiguranje. Na taj se način kod čileanskih
radnika trebao stvoriti osjećaj da je novac koji izdvajaju uistinu njihov
kapital. Prema riječima Hernána Büchija (koji je Piñeri pomogao pri
pisanju zakona o socijalnom osiguranju i proveo reformu zdravstvenog
sustava), "socijalni programi moraju imati i nekakav poticaj za osobni
trud, kako bi pojedinci malo-pomalo preuzeli odgovornost za vlastitu
sudbinu. Nema jadnije stvari od socijalnog programa koji potiče soci-
jalni parazitizam." 62
Piñera se odlučio za kockarski pristup. Radnicima je ponudio moguć-
nost biranja: ostanite u starom sustavu solidarnosti ili se odlučite za nove
osobne mirovinske račune. Nagovarao je, redovito nastupao na televiziji
i uvjeravao radnike da "nitko nikome neće oduzeti bakinu mirovinu" (iz
staroga državnog sustava). Odlučno se držao plana, sarkastično odba-
cujući prijedlog po kojem bi sindikat, a ne pojedinci, trebali birati nove
fondove svojim članovima. Na koncu je reforma odobrena 4. studenoga
1980., a na snagu je, prema prijedlogu nestašnog Piñere, stupila 1. svib-
nja (Dan rada) sljedeće godine. 63 Javnost je reagirala blagonaklono i gor-
ljivo. Do 1990. više od 70% radnika prešlo je u privatne mirovinske fon-
dove. 64 Svatko od njih dobio je sjajnu novu knjižicu u koju su se bilježile
sve uplate i prinosi. Do konca 2006. oko 7,7 milijuna Čileanaca imalo
je osobni mirovinski račun, a 2,7 milijuna bilo je obuhvaćeno i progra-
mima privatnih zdravstvenih osiguranja, u sklopu tzv. sustava ISAPRE,
koji je radnicima omogućio da istupe iz državnog sustava zdravstvenog
osiguranja i odluče se za privatnog davatelja usluga. Iako tako možda ne
zvuči, no - zajedno s drugim reformama provedenima za Pinochetove
vladavine, a koje su nadahnute iz Chicaga - ova je bila prava revolucija,
rame uz rame sa svime što je marksist Allende planirao još 1973. godine.
Osim toga, tu je reformu trebalo provesti u razdoblju ekstremne gos-

195
 U S P O N NOVCA

podarske nestabilnosti, posljedice nepromišljene odluke da se čileanska

valuta 1979., kad se činilo da je inflacijski zmaj ubijen, veže za dolar.
Kad su ubrzo nakon toga porasle američke kamatne stope, deflacijski
pritisak uveo je Čile u recesiju koja je prijetila posvemašnjim izbaciva-
njem iz tračnica čikaško-harvardskoga ekspresnog vlaka. Gospodarstvo
se 1982. smanjilo za 13% i tako naoko opravdalo tvrdnje ljevičarskih
kritičara Friedmanove "šok-terapije". Tek potkraj 1985. moglo se uistinu
reći da je kriza završila. Godine 1990. već je bilo posve jasno da su refor-
me polučile uspjeh: reforme socijale donijele su čak polovinu smanjenja
ukupnih vladinih izdataka s 3 4 % BDP-a na 22%.
Je li sve to bilo isplativo i vrijedno truda? Je li vrijedilo sve staviti
na veliku moralnu kocku, kao što su to učinili dečki iz Chicaga i s
Harvarda, tako se zbližiti s diktatorom sklonim ubijanju i mučenju?
Odgovor ovisi o tome mislite li da su te ekonomske reforme pomogle
utiranju puta do ponovne uspostave održivoga demokratskog poretka
u Čileu. Godine 1980., samo sedam godina nakon prevrata, Pinochet je
pristao na novi ustav koji je propisao desetogodišnje razdoblje povratka
u demokraciju. Godine 1990., nakon što je izgubio na referendumu,
podnio je ostavku na predsjedničku funkciju (iako je na čelu vojske
ostao još punih osam godina). Ponovno je uspostavljen demokratski
poredak, a u to vrijeme na djelu je već bilo gospodarsko čudo koje mu
je zajamčilo opstanak. Jer, reforma mirovinskog sustava nije stvorila
samo novu klasu vlasnika imovine, od kojih je svaki imao vlastito zlatno
jaje za umirovljenje, nego je pružila i velik poticaj čileanskom gospo-
darstvu, budući da je znatno povećana stopa štednje (na 3 0 % BDP-a
1989. godine, čime je postala najviša u Južnoj Americi). U početku
je postojalo ograničenje koje je privatnim fondovima onemogućavalo
da više od 6% (kasnije 12%) imovine mirovinskog fonda ulažu izvan
Čilea. 65 Na taj je način osigurano usmjeravanje novoga čileanskog izvo-
ra štednje u domaći gospodarski razvoj. U siječnju 2 0 0 8 . posjetio sam
Santiago i jednom prilikom promatrao kako brokeri u Banco de Chileu
izdvajanja za mirovine čileanskih radnika marljivo ulažu u domaće di-
oničko tržište. Rezultati su zasada više nego dojmljivi. Godišnja stopa
prinosa u privatnim mirovinskim fondovima premašuje 10%, odraža-
vajući izvrsne rezultate čileanske burze, čiji je indeks od 1987. porastao
čak osamnaest puta.

196
 POVRATAK RIZIKA

Dakako, cijeli sustav ima i tamniju stranu. Administrativni i fiskalni

troškovi sustava po mišljenju nekih su previsoki. 66 Budući da svi sudio-
nici gospodarskih aktivnosti nemaju stalni posao i puno radno vrijeme,
neki na koncu ne sudjeluju u sustavu. Zaposleni u samostalnim djelat-
nostima nisu dužni uplaćivati u privatne fondove, a sredstva ne upla-
ćuju ni oni koji rade povremeno. Velik dio stanovništva tako ostaje bez
ikakvoga mirovinskog osiguranja, a među njima su i mnogi koji žive
u La Victoriji, nekoć ishodištu narodnog otpora Pinochetovu režimu
- gradu u kojem se na zidovima i dalje sprejevima slika Che Guevara.
S druge strane, vlada je pripravna nadoknaditi razliku onima čija ušte-
đevina nije dovoljna za isplatu minimalne mirovine, pod uvjetom da su
radili najmanje dvadeset godina. Tu je još i "mirovina osnovne solidar-
nosti" za one koji ne ispunjavaju taj uvjet. 67 No, poboljšanje rezultata
čileanskoga gospodarstva otkako su "dečki iz Chicaga" proveli promje-
ne iznad svega je nešto što je teško argumentirano osporiti. Stopa rasta
tijekom 17 godina do Friedmanova posjeta iznosila je 0 , 1 7 % . Tijekom
petnaest godina nakon njegova odlaska bila je 3 , 2 8 % , dakle gotovo
dvadeset puta viša. Stopa siromaštva također se drastično smanjila, na
samo 15%, u usporedbi s 4 0 % u ostatku Latinske Amerike. 68 Santiago
je danas blistavi grad u Andama, vrlo lako moguće najuspješniji i naj-
privlačniji grad u Južnoj Americi.

Još jedan simbol čileanskog uspjeha činjenica je da se tamošnja mi-

rovinska reforma oponaša širom kontinenta, pa i širom svijeta. Bolivija,
Salvador i Meksiko doslovce su preslikali čilenski program. Peru i
Kolumbija uveli su privatne mirovinske fondove kao alternativu držav-
nom sustavu. 69 I Kazahstan se poveo za čileanskim primjerom. Čak su
i britanski parlamentarni zastupnici kucali na Piñerina vrata. U čitavoj
je priči najironičnije to što su čileanske reforme bile daleko radikalnije
od svih pokušaja izvedenih u Sjedinjenim Državama, srcu ekonomi-
je slobodnog tržišta. Ipak, reforma socijale neizbježna je i u Sjevernoj
Americi, želio to netko ili ne.

Kad se New Orleans našao na udaru uragana Katrina, na površinu

su isplivale neke realnosti američkog sustava koje su mnogi svjesno i
uz velik trud zanemarivali. Da, Amerika je imala socijalnu državu. Ne,
nije funkcionirala kako treba. Reaganova i Clintonova vlada uvele su,

197
 U S P O N NOVCA

kako se tada činilo, radikalne socijalne reforme, smanjivši pomoć neza-

poslenima, kao i razdoblje u kojem ju je moguće koristiti. Ali nikakve
reforme nisu mogle zaštititi sustav od starenja američkog stanovništva i
sve većih troškova zdravstvene zaštite.
Sjedinjene Države imaju jedinstven sustav socijalne skrbi. Socijalno
osiguranje (Social Security) isplaćuje minimalne državne mirovine svim
umirovljenicima, dok sustav Medicare pokriva sve zdravstvene troško-
ve starijih i invalidnih osoba. Potpore onima čiji prihodi ne prelaze
određeni iznos i drugi rashodi vezani za zdravstvo podižu ukupnu ci-
jenu saveznih socijalnih programa do 11% BDP-a. S druge strane, ame-
ričko zdravstveno osiguranje gotovo u cijelosti drži privatni sektor. U
svojim je najboljim oblicima ultramoderno i napredno, ali ni približno
jeftino. Želite li određeni tretman prije umirovljenja, treba vam poli-
ca privatnog osiguranja - nešto što, po procjenama, nema 47 milijuna
Amerikanaca, budući da su takve police najčešće dostupne samo onima
sa stalnim, redovitim zaposlenjem. Krajnji je rezultat socijalni sustav
koji ne obuhvaća sve, koji je daleko manje redistributivan u odnosu na
europske sustave, ali je i dalje silno skup. Od 1993. socijalno je osigu-
ranje skuplje od sustava nacionalne sigurnosti. Javni rashodi povezani s
obrazovanjem viši su u odnosu na BDP (5,9%) nego u Velikoj Britaniji,
Njemačkoj i Japanu. Troškovi javnog zdravstva iznose oko 7% BDP-a,
jednako kao u Velikoj Britaniji, no izdvajanja za privatno zdravstve-
no osiguranje daleko su veća ( 8 , 5 % u usporedbi sa skromnih 1,1% u
Velikoj Britaniji). 70

Takav sustav socijalnih prava nikako nije u stanju nositi se s br-

zim porastom broja korisnika. A Amerikanci se suočavaju upravo s tim
problemom, budući da sada u mirovinu sve više odlaze tzv. "baby-boo-
meri", pripadnici naraštaja rođenog nakon Drugoga svjetskog rata. 71
Prema podacima Ujedinjenih naroda, u razdoblju od sada do 2 0 5 0 . go-
dine očekivani životni vijek muškaraca u Sjedinjenim Državama vjero-
jatno će sa 75 porasti na 80 godina. Tijekom sljedećih četrdeset godina
udio starijih od 65 u američkoj populaciji porast će s 12 na gotovo
2 1 % . Nažalost, mnogi od onih koji će uskoro u mirovinu nisu se do-
voljno pobrinuli za život nakon radnog vijeka. Prema jednom istra-
živanju u vezi s očekivanim mirovinama iz 2 0 0 6 . , 6 0 % Amerikanaca
kaže da štedi za mirovinu, a samo 4 0 % kaže i da su doista računali

198
 POVRATAK RIZIKA

koliko bi trebali štedjeti. Mnogi od onih koji nemaju dovoljno ušteđe-

vine misle da će to nadoknaditi produljenjem radnog vijeka. Prosječni
zaposlenik namjerava raditi do 65. godine života. No pokazalo se da
na koncu u mirovinu u prosjeku odlazi u dobi od 62 godine. Čak 4 0 %
Amerikanaca u mirovinu odlazi ranije od svog plana i namjera. 72 A to
ima dalekosežne posljedice za savezni proračun, budući da će oni koji
pogrešno računaju i procjenjuju po svoj prilici na ovaj ili onaj način
svoje pogreške naplatiti poreznim obveznicima. Danas prosječni umi-
rovljenik od Social Securityja, Medicarea i Medicaida * godišnje prima
ukupno 2 1 . 0 0 0 dolara u povlasticama. Taj iznos pomnožite s 36 mili-
juna građana u toj dobi pa će vam postati jasno zašto ti programi već
sada "jedu" velik dio saveznih poreznih prihoda. A taj udio će se pove-
ćavati, ne samo zbog porasta broja umirovljenika nego i jer su se troš-
kovi povlastica poput Medicarea oteli svakom nadzoru, povećavajući
se po stopi dvostruko višoj od inflacije. Situacija se dodatno pogoršala
kad je 2 0 0 3 . Medicareom obuhvaćeno i podmirivanje cijene lijekova na
recept. Prema jednom predviđanju visokog dužnosnika Medicarea pri-
kladna prezimena, Thomasa R. Savinga, ** samo na troškove Medicarea
2 0 1 9 . odlazit će 2 4 % svih saveznih poreznih prihoda. Aktualni podaci
ukazuju i na to da savezna vlada ima daleko veće troškove bez pokrića u
prihodima nego što pokazuju službeni podaci. Najnovije procjene po-
sebnog vladina ureda za praćenje tih pitanja govore o implicitnoj "izlo-
ženosti", zbog prihodima nepokrivenih budućih povlastica temeljem
socijalnog i zdravstvenog osiguranja, od 34 bilijuna dolara. 73 Gotovo
četiri puta više od službenoga saveznog duga.

Što je najironičnije, samo u jednoj zemlji na svijetu starenje popu-

lacije ima teže gospodarske posljedice nego u SAD-u. Riječ je o Japanu.
Japanska "socijalna supersila" bila je toliko uspješna da je sedamdesetih
godina 20. stoljeća očekivani životni vijek u Japanu postao najdužim
na svijetu. No ta činjenica u kombinaciji sa sve nižom stopom natali-
teta stvorila je ujedno i najstarije društvo na svijetu, u kojem je više od
2 1 % stanovnika već starije od 65 godina. Prema podacima organizacije
Nakamae International Economic Research, broj starijih građana izjed-
načit će se najkasnije 2 0 4 4 . s brojem radnog stanovništva. 74 Zbog toga

* zdravstveno osiguranje za građane niskih primanja (nap. prev.).

** engl. saving - štednja (nap. prev.).

199
 U S P O N NOVCA

Demografija krize socijalne države: Japan 1950. - 2050.

(postotni udio populacije prema životnoj dobi)

se Japan danas bori s dubokom strukturnom krizom socijalnog sustava

koji jednostavno nije stvoren za ono što Japanci nazivaju "dugovječnim
društvom" (chôju shakai).75 Unatoč podizanju dobne granice za odla-
zak u mirovinu, vlada j o š nije riješila probleme državnoga mirovinskog
sustava. (Situaciju otežava i činjenica da mnogi pripadnici samostalnih
djelatnosti i studenti - a da i ne spominjemo neke od uglednih političa-
ra - ne uplaćuju tražene socijalne doprinose.) U međuvremenu, osigu-
ravatelji javnog zdravlja u deficitu su od početka devedesetih godina. 7 6
Japanski socijalni proračun danas odnosi tri četvrtine poreznih priho-
da. Dug premašuje bilijardu jena i iznosi oko 1 7 0 % BDP-a. 7 7 Ipak, ni
ustanove iz privatnog sektora nisu u boljoj situaciji. Tvrtke koje se bave
životnim osiguranjem u problemima su j o š od kraha koji je burza do-
živjela 1 9 9 0 . godine. U razdoblju od 1997. do 2 0 0 0 . propala su tri veli-
ka osiguravatelja. Mirovinski fondovi u podjednako su teškoj situaciji.
Kako se većina zemalja razvijenog svijeta kreće u istome smjeru, pop-
-pjesma iz davnih osamdesetih koja govori o "pretvaranju u Japance"
poprima posve novo značenje. Imovina najvećih mirovinskih fondova
na svijetu (među kojima su i fond same japanske vlade, fond nizozem-
ske vlade i fond zaposlenika u kalifornijskim javnim službama) danas
prelazi 10 bilijuna dolara, budući da se u razdoblju od 2 0 0 4 . do 2 0 0 7 .

200
 POVRATAK RIZIKA

povećala za 6 0 % . 7 8 No hoće li potraživanja u konačnici porasti toliko

da možda čak ni ti astronomski iznosi neće biti dovoljni?
Duži životni vijek divan je za pojedince, ali i problematičan za so-
cijalnu državu, kao i političare koji glasače moraju uvjeriti u potrebu
provođenja reforme. Još je gore što sam svijet, dok mu stanovništvo
stari, postaje, kako se čini, sve opasnijim. 79

Zaštićeni i nezaštićeni

Što ako udari međunarodnih terorista postanu češći i/ili smrtonosniji

u nastojanjima Al-Qa'ide da se dokopa oružja za masovno uništenje?
Zapravo postoje vrlo valjani razlozi za tu vrstu straha. S obzirom na
razmjerno ograničene posljedice napada izvedenih 2 0 0 1 . , Al-Qa'ida
ima više nego snažan poticaj za pokušaj izvođenja "nuklearnog 11. ruj-
na". 80 Glasnogovornici te terorističke organizacije takvo što i ne poriču.
Naprotiv, otvoreno se razmeću željom da "ubiju 4 milijuna Amerikanaca
- od toga 2 milijuna djece - da protjeraju dvostruko više ljudi, te rane i
osakate još stotine tisuća". 81 Takve riječi ne možemo odbaciti kao ispra-
znu retoriku. Prema Grahamu Allisonu iz harvardskog Belfer Centera,
"nastave li Sjedinjene Države i ostale vlade jednostavno činiti to što čine
danas, izgledi za nuklearni teroristički napad u nekom velikom gradu
do 2 0 1 4 . veći su od 5 0 % posto". Prema mišljenju Richarda Garwina,
jednog od konstruktora hidrogenske bombe, već sada "svake godine
postoje 20-postotni izgledi za nuklearnu eskploziju, a to se odnosi na
velike američke i europske gradove". Jedna druga procjena, Allisonova
kolege Matthewa Bunna, govori o 29-postotnim izgledima za nuklearni
teroristički napad tijekom desetogodišnjeg razdoblja. 82 Čak i mala nu-
klearna naprava od 12,5 kilotona usmrtila bi i do 8 0 . 0 0 0 ljudi kad bi do
detonacije došlo u prosječnome američkom gradu. Hidrogenska bomba
od 1 megatona usmrtila bi i do 1,9 milijuna ljudi. Uspješan biološki
napad sporama antraksa mogao bi biti gotovo jednako smrtonosan. 83

Što ako globalno zagrijavanje povećava broj prirodnih katastrofa? I

na tom području naići ćemo na više nego dovoljno razloga za nelago-
du. Prema stručnjacima iz Međuvladina odbora za klimatske promje-
ne, "učestalost pojave obilnih padalina u većini se područja povećala"

201
 U S P O N NOVCA

zbog zagrijavanja koje je posljedica čovjekova djelovanja. Tu su i "op-

servacijski dokazi o jačanju intenzivne aktivnosti tropskih ciklona u
sjevernom Atlantiku još negdje od 1970. godine". Porast razine mora
koji predviđa Međuvladin odbor neizbježno bi povećao štete od po-
plavljivanja izazvane olujama poput Katrine. 84 Svi znanstvenici ne pri-
hvaćaju ocjenu da se uraganska aktivnost uz američku atlantsku obalu
pojačava (kao što tvrdi Al Gore u filmu Neugodna istina). No očito bi
bilo pogrešno samo tako zaključiti da to nije slučaj, osobito s obzirom
na daljnji porast gradnje stambenih objekata u opasnosti izloženim sa-
veznim državama. Za vlade koje već posrću pod teretom sve većih soci-
jalnih obveza, povećanje razmjera ili učestalosti katastrofa u fiskalnome
bi smislu moglo biti kobno. Gubici osiguravatelja (i reosiguravatelja)
proistekli iz napada izvedenih 11. rujna kretali su se u rasponu od 30
do 59 milijarda dolara, slično gubicima koje je izazvala Katrina. 85 U oba
slučaja američka savezna vlada morala je priskočiti u pomoć privatnim
osiguravateljima kako bi ovi ispunili obveze: nakon 11. rujna vlada je
pružila izvanredno savezno osiguranje od terorizma, dok je u slučaju
šteta nastalih uz obalu Meksičkog zaljeva amortizirala velik dio troš-
kova izvanredne pomoći i obnove. Drugim riječima, baš kao i tijekom
svjetskih ratova, socijalna država priskače u pomoć kad osiguravatelji
više ne uspijevaju doći do daha. No to ima suprotan učinak kad je riječ
o prirodnim katastrofama. Porezni obveznici u razmjerno sigurnim di-
jelovima zemlje tako u biti financijski potpomažu one koji su odlučili
živjeti u područjima izloženima uraganima. Taj nesrazmjer moguće je,
medu ostalim, ispraviti i stvaranjem saveznog programa za reosiguranje
koji bi služio kao zaštita u slučaju megakatastrofa. Umjesto da račun za
velike katastrofe šalju na račun poreznih obveznika, osiguravatelji bi
zaračunavah različite premije (više za one koji su najbliži zonama udara
uragana) pa bi se od opasnosti od nove Katrine zaštitili reosiguranjem
rizika preko vlade. 86 Postoji, međutim, još jedan način.

Osiguranje i socijalne povlastice nisu jedini način kupnje zaštite od

mogućih šokova u budućnosti. Lukava i elegantna metoda obično se
naziva hedging, a riječ je o financijskoj strategiji izbjegavanja ili umanje-
nja rizika. Danas su svi već čuli za hedge fondove (zatvorene fondove
ulaganja za upravljanje rizikom) poput čikaškog Citadela Kennetha C.

202
 POVRATAK RIZIKA

Griffma. Kao utemeljitelj Citadel Investment Groupa, danas jednog od

dvadeset najvećih hedge fondova na svijetu, Griffin trenutačno upravlja
imovinom vrijednom otprilike 16 milijarda dolara. Među njima su i
mnogi primjerci tzv. "oštećene robe", koje Griffin po daleko nižim cije-
nama prikuplja od propalih tvrtka poput Enrona. Ne bi bilo pretjerano
ustvrditi da Ken Griffin voli rizik. Taj čovjek diše neizvjesnost. Otkako
je iz studentske sobe na Harvardu počeo trgovati konvertibilnim obve-
znicama, uglavnom se gosti "širokim repovima". Glavni Citadelov ino-
zemni fond od 1998. donosi godišnji prinos u visini od 21%. 8 7 Godine
2007., kad su druge financijske institucije zbog kreditne krize gubile
milijarde dolara, on je osobno zaradio više od milijarde. Među umjet-
ninama koje krase njegov stan na najvišem katu jedne zgrade u aveniji
North Michigan nalazi se i slika False Start Jaspera Johnsa, koju je platio
80 milijuna dolara, kao i jedan Cézanne koji ga je stajao 60 milijuna.
Griffin se vjenčao u Versaillesu (francuskome dvorcu, a ne istoimenom
gradiću u Illinoisu). 88 Hedging je očito dobra stvar u svijetu prepunom
rizika. No što točno znači taj pojam i odakle je potekao?
Vrlo prikladno, hedging potječe s područja poljodjelstva. * Čovjeku
koji sije neki usjev najvažnija je cijena koju će njegov proizvod jednog
dana postići na tržištu. No ta cijena može biti i viša ili niža od njegovih
očekivanja. Terminski ugovor omogućuje mu da se zaštiti tako što će se
trgovac obvezati da će njegov urod kad se nade na tržištu kupiti po cijeni
koju su dogovorili u vrijeme sjetve. Ako je tržišna cijena na dan isporuke
niža od očekivane, farmer je zaštićen. Trgovac s kojim je sklopio ugo-
vor prirodno će se nadati cijeni višoj od očekivane, zahvaljujući čemu
bi ostvario zaradu. Američke prerije malo-pomalo su postale, kako su
se sve veći dijelovi orali i sijali i kako su ih kanali i željeznice sve više
povezivali s vodećim gradovima industrijskog Sjeveroistoka, američkom
žitnicom. Ali ponuda i potražnja, pa tako i cijene, neumjereno su fluk-
tuirali. U razdoblju od siječnja 1858. i svibnja 1867., djelomično i zbog
Građanskog rata, cijena pšenice poskočila je s 55 centa na 2,88 dolara
po bušelu, ** da bi se u ožujku 1870. naglo spustila na 77 centa. Prvi
poznati oblici zaštite poljoprivrednih proizvođača bili su svojevrsni ter-
minski ugovori (tzv. "forward contracts"), tj. obični bilateralni sporazu-

* engl. hedge među ostalim znači i "živica" (nap. prev.).

** 1 bušel pšenice = 2 7 , 2 1 6 kg (nap. prev.).

203
 U S P O N NOVCA

mi između prodavatelja i kupca. S druge strane pravi terminski ugovor

(tzv. "futures contracts") standardizirani je instrument koji izdaje burza
terminskih ugovora pa je njime stoga moguće trgovati. Pojavom standar-
dnog terminskog ugovora (ročnica) s klauzulom o terminu isporuke, uz
niz pravila koja jamče podmirenje i rješavanje te, na koncu, djelotvorne
posredničke institucije, nastalo je i prvo istinsko tržište terminskih ugo-
vora, i to u Chicagu. Otvaranje trajne burze terminskih ugovora 1874. -
pod nazivom Chicago Produce Exchange, preteče današnje robne burze
Chicago Mercantile Exchange - podarilo je krov nad glavom takvom
obliku zaštite (hedging) na američkim robnim tržištima. 89
Prava zaštita posve dokida cjenovni rizik. Zahtijeva špekulanta koji će
na suprotnoj strani preuzeti rizik. Ipak, u praksi većina onih koji se bave
ovakvom vrstom ulaganja upušta se i u određeni oblik špekulativne ak-
tivnosti u želji da ostvari zaradu od budućih promjena cijene. Djelomično
i zbog nelagode koju javnost zbog toga osjeća - dojma da su terminska
tržišta samo malo iznad kasina - tek sedamdesetih godina 20. stoljeća
postalo je moguće izdavati terminske ugovore za valute i kamatne stope,
a tek 1982. standardizirani terminski ugovori izišli su na burzu.
Griffin je u Citadelu okupio matematičare, fizičare, inženjere, inve-
sticijske analitičare i stručnjake za naprednu kompjutorsku tehnologiju.
Dio posla kojim se bave uistinu je aeronautika financijskoga svijeta. No
temeljna su načela zapravo jednostavna. A budući da sva počivaju na
vrijednosti temeljne imovine, svi su terminski ugovori svojevrsne finan-
cijske izvedenice (derivati). Vrlo srodni, iako odvojeni od terminskih
ugovora, financijski su ugovori koje poznajemo pod nazivom opcije.
Kupac opcije kupnje (engl. call option) u biti ima pravo, ali ne i obvezu,
kupiti dogovorenu količinu određene robe ili financijske vrijednosti od
prodavača opcije u određenom vremenu (do datuma isteka opcije) po
određenoj cijeni. Posve je očito da kupac opcije očekuje da će cijena
robe ili financijskog instrumenta o kojem je riječ u budućnosti porasti.
Kad cijena prijeđe dogovorenu vrijednost, opcija je "u novcu" - a novac
ima i onaj tko je bio pametan pa je kupio. Tzv. opcija prodaje (engl.
put option) obrnuta je stvar: kupac ima pravo, ali ne i obavezu, prodati
dogovorenu količinu nečega prodavatelju opcije. Treći je oblik derivata
ugovor o razmjeni (engl. swap), u biti oklada između dviju strana u
vezi s, primjerice, budućim smjerom kretanja kamatnih stopa. Čista

204
 POVRATAK RIZIKA

zamjena kamatnih stopa omogućuje dvjema stranama koje već primaju

isplate kamata da ih doslovce zamijene, zahvaljujući čemu netko tko
prima isplate po promjenjivim kamatama taj model može zamijeniti
za fiksnu kamatu, za slučaj pada kamata. S druge strane, ugovor o raz-
mjeni kreditnih rizika (engl. credit default swap) nudi zaštitu od moguć-
nosti da neka tvrtka prestane isplaćivati prinose vlasnicima obveznica.
No možda i najintrigantniji oblik derivata upravo su tzv. meteorološki
derivati, poput obveznica za prirodne katastrofe, koje osiguravatelji-
ma i drugima omogućuju da izbjegnu ili ublaže djelovanje ekstremnih
temperatura i prirodnih katastrofa prodajom tzv. "nestandardnih rizika"
(engl. tail risk) fondovima poput Fermat Capitala. Kupac obveznica za
katastrofe u biti prodaje osiguranje. Dođe li do kataklizme navedene u
ugovoru o izdanju obveznica, kupac mora isplatiti dogovoreni iznos ili
se odreći glavnice. Prodavatelj za uzvrat isplaćuje atraktivnu kamatu.
Godine 2 0 0 6 . ukupna špekulativna vrijednost takvih derivata bila je
oko 45 milijarda dolara.
Nekoć je većina takvih financijskih izvedenica bila standardizirana u
obliku instrumenata koje su izdavale burze poput čikaškog Mercantilea,
koji je prvi otvorio tržište za meteorološke derivate. Međutim, danas se
u većini slučajeva radi o financijskim izvedenicama pripremljenima "po
mjeri" koje se razmjenjuju izravno, bez posrednika (na izvanburzov-
nim tržištima), često među bankama koje za usluge naplaćuju privlačne
provizije. Prema podacima Banke za međunarodna poravnanja, ukupni
nepodmireni špekulativni iznosi izravnih derivativnih ugovora - nasta-
lih na temelju ad hoc dogovora između dviju strana - dosegli su u pro-
sincu 2 0 0 7 . nevjerojatnih 14,5 bilijuna dolara. * Iako ih tradicionalniji
ulagači poput Warrena Buffeta (koji se i unatoč tome njima ponekad
služi) nazivaju financijskim oružjem za masovno uništenje, u Chicagu
se smatra da svjetski gospodarski sustav nikad nije bio zaštićeniji od
neočekivanih pojava.
Unatoč svemu navedenome, ostaje činjenica da je financijska revo-
lucija u biti podijelila svijet na dva dijela: one koji jesu (ili mogu biti)
zaštićeni, i one koji to nisu (ili ne mogu biti). Za zaštitu vam je potreban
novac. Hedge fondovi u pravilu zahtijevaju šesteroznamenkasti ili čak

* To znači da je nepodmirena špekulativna vrijednost svih isplaćenih derivata približno četiri i pol
puta viša od procijenjene tržišne vrijednosti ugovora.

205
 U S P O N NOVCA

sedmeroznamenkasti iznos investicije, te zaračunavaju naknadu za vo-

đenje portfelja od barem 2% vašeg uloga (Citadel zaračunava naknadu
od čak osam posto) i 2 0 % zarade. To znači da si većina velikih korpo-
racija može priuštiti zaštitu od neočekivanih povećanja kamatnih stopa,
porasta tečaja ili cijena robe. Žele li, mogu se zaštititi i od uragana i
terorističkih napada, i to prodajom obveznica za katastrofe i drugih de-
rivata. S druge strane, većina prosječnih kućanstava ne može si priuštiti
nikakvu zaštitu, a i da može, ne bi znala kako to ostvariti. Mi, obični
smrtnici, i dalje se moramo oslanjati na razmjerno neprofinjene i često
skupe zaštitne instrumente - police osiguranja - koje nas štite od neu-
godnih životnih iznenađenja. Ili se možemo nadati da će nam u pomoć
priskočiti socijalna država.
Postoji, dakako, i treći, daleko jednostavniji pristup: stara metoda
štednje za crne dane. Odnosno, posuđivanja za kupnju imovine čija će
vrijednost u budućnosti porasti te nam tako, prema pretpostavci, po-
služiti kao zaštitna mreža u slučaju katastrofe. U slučaju mnogih obitelji
posljednjih godina, osiguravanje za neizvjesnu budućnost poprimilo je
vrlo jednostavan oblik ulaganja (obično posuđenim novcem, dakle du-
gom) u kuću, čija bi se vrijednost trebala povećavati do trenutka kad
bi se oni koji zarađuju za život trebali povući u mirovinu. Ako sredstva
iz mirovinskog fonda ne budu dostatna, nije važno. Ako vam ponesta-
nu sredstva na računu zdravstvenog osiguranja, nema mjesta panici.
Uvijek vam ostaje dom, slatki dom.
Međutim, kao polica osiguranja ili mirovinski program, ta strategija
ima jednu veliku i očitu manu. Riječ je o jednostranoj, posve nezaštiće-
noj okladi na samo jednom tržištu: tržištu nekretnina. Nažalost, kao što
ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, oklada na opeke i žbuku ni približo
nije sigurna "kao kuća". A da biste to spoznali na bolan način, ne mora-
te živjeti u New Orleansu.

206
 5

Sigurno kao kuća

Riječ je o omiljenoj financijskoj igri u zemljama engleskoga govornog

područja: nekretninama. Nijedan drugi aspekt financijskog života on-
dje toliko ne obuzima maštu javnosti. Nijedna druga odluka o raspodje-
li sredstava nije nadahnula tolike razgovore u raznoraznim društvima.
Tržište nekretnina jedinstvena je pojava. Svaka odrasla osoba, koliko
god bila gospodarski nepismena, ima stav o izgledima za budućnost.
Čak i djecu učimo kako se uspinjati imovinskom ljestvicom, iako još
godinama neće raspolagati vlastitim novcem. * A učimo ih tako što do-
slovce igramo igru kupoprodaje nekretnina.
Igra koju danas poznajemo pod nazivom Monopol nastala je 1903.,
a osmislila ju je jedna Amerikanka, Elizabeth ("Lizzie") Phillips, poklo-
nica teza radikalnog ekonomista Henryja Georgea. Ona je tako utopij-
ski snatrila o svijetu u kojem će jedini porez biti namet na vrijednost
zemljišta. Igra je po njoj trebala razotkriti neravnopravnost društve-
nog sustava u kojem manjina u čijem je vlasništvu zemlja stječe zara-
du od naknade koju uplaćuju zakupci. Protomonopol nosio je naziv
Zemljoposjednička igra i sadržavao niz nama poznatih elemenata - pra-
vokutnu ploču, kut u kojem je smješten zatvor - ali se doimala odviše
složenom i didaktičnom da privuče šire mase. I doista, među prvim
poklonicima bila su dvojica ekscentričnih sveučilišnih profesora, Scott
Nearing s Whartona i Guy Tugwell s Columbije, koji su igru prilagodili

* I stvaramo očekivanja koja možda neće biti moguće ispuniti. Petnaesterostruki porast cijena
kuća u Engleskoj u razdoblju od 1975. do 2 0 0 6 . onemogućio je kupnju kuće gotovo svima koji
kupuju prvi put, a u tome ne mogu očekivati roditeljsku pomoć.

207
 U S P O N NOVCA

primjeni na predavanjima. Komercijalni potencijal igre prvi je uočio

nezaposleni projektant vodovodnih instalacija Charles Darrow, kojeg
su prijatelji upoznali s inačicom igre pripremljenom na temelju ulica
Atlantic Cityja, turističkog središta u New Jerseyju. Darrow je preure-
dio ploču, tako da je svako polje sadržavalo i jarko obojeni pojas, te je
ručno izrezbario minijaturne kućice i hotele koje su igrači mogli gra-
diti na stečenim poljima. Darrow je bio vrlo spretan (cijeli komplet za
igru bio je u stanju izraditi za samo osam sati), ali je imao i prodavački
"njuh" te je uspio uvjeriti filadelfijsku robnu kuću "John Wanamaker" i
prodavača igračaka na malo F A. O. Schwartza da njegovu igru otkupe
za blagdansko razdoblje 1934. godine. Ubrzo je počeo prodavati više
kompleta nego što ih je bio u stanju sam izraditi. Godine 1935. tvrtka
koja se bavila izradom društvenih igara Parker Brothers (a koja je odbila
raniju verziju pod nazivom Zemljoposjednička igra) od njega je otku-
pila sva prava. 1
Možda se činilo da velika gospodarska kriza baš i nije najpovoljniji
trenutak za igru koja se sada već transformirala u zabavu za potencijal-
ne vlasnike nekretnina. No, moguće je da je nove poklonike privlačila
upravo tim hrpama višebojnog lažnog novca. "Kao što govori i sam
naziv igre", objavili su iz Parker Brothersa u travnju 1935. godine:

sudionici trguju nekretninama, željeznicama i davateljima javnih uslu-

ga u nastojanju da steknu monopol nad određenom nekretninom ili
imovinom i da mogu ubirati najamninu od ostalih igrača. Uzbuđenje
raste kad sudionici počnu nailaziti na poznate pojmove poput hipote-
karnih kredita, poreza, zajedničke blagajne, opcija, najamnina, kamata,
građevinskog zemljišta, hotela, stambenih zgrada, elektrana i na razne s
tim povezane transakcije, za koje im je osiguran poseban novac.2

Igra je postigla fenomenalan uspjeh. Do konca 1935. prodano je

2 5 0 . 0 0 0 kompleta. Za manje od četiri godine nastale su nove verzije
u Velikoj Britaniji (gdje je tvrtka Wadington pripremila i londonsku
inačicu, koju sam ja prvi put igrao), Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i
Austriji - iako su fašističke vlade u najmanju ruku imale dvojake sta-
vove prema njezinu neskriveno kapitalističkom karakteru. 3 U vrijeme
izbijanja Drugoga svjetskog rata igra se već bila toliko proširila da su

208
 SIGURNO KAO KUĆA

se britanski obavještajci služili kutijama u koje su bile pakirane igre

da prokrijumčare opremu za bijeg - u kojoj su bili i zemljovidi i pra-
vi novac - britanskim ratnim zarobljenicima u njemačkim logorima. 4
Nezaposleni Amerikanci i zatočeni Britanci uživali su u Monopolu iz
istog razloga. U stvarnome životu situacija može biti vrlo teška, ali kad
igramo Monopol, možemo sanjariti o kupnji cijelih ulica. Igra nam za-
pravo govori, posve u suprotnosti s izvornim autoričinim namjerama,
da je dobro i mudro steći određenu imovinu. Što više imate, to ćete više
zaraditi. S vremenom se, osobito u zemljama engleskoga govornog po-
dručja, počelo općenito prihvaćati da su upravo opeke i žbuka najbolja
investicija.
"Sigurno kao kuća" - već i taj izraz govori nam sve o tome zašto
ljudi širom svijeta žude za vlastitom kućom. Ipak, u svijetu financija
te riječi znače i nešto određenije. Znači da nema sigurnije stvari od
posuđivanja novca osobama s imovinom. Zašto? Prestanu li otplaći-
vati dug, možete na sebe prepisati vlasništvo nad nekretninom. Čak
i ako oni pobjegnu, kuća vam ne može umaći. Kao što kažu Nijemci
i još neki narodi, zemlja i građevine "nepokretna" su imovina. Stoga i
nije neobično što su daleko najvažniji izvor sredstava novopokrenutih
poslovnih subjekata u Sjedinjenim Državama krediti s hipotekom na
poduzetnikovu kuću. Jednako tako, financijske institucije sve se manje
sustežu kad je riječ o posudbama osobama koje žele kupiti nekretni-
nu. Od 1959. ukupan nepodmireni dug po hipotekarnim kreditima
povećao se sedamdeset pet puta. Američki vlasnici-stanari dugovali su
koncem 2 0 0 6 . iznos koji je odgovarao 9 9 % američkog BDP-a, u us-
poredbi sa samo 3 8 % pedeset godina ranije. Taj nagli porast posuđi-
vanja pomogao je financiranju pravog procvata ulaganja u kuće, koje
je 2005. doseglo pedesetogodišnji rekord. Jedno se vrijeme činilo da
broj novih kuća na tržištu nikako ne može pratiti ubrzanu potražnju.
Približno polovina porasta američkog BDP-a u prvoj polovici 2 0 0 5 .
bila je povezana s kućama.
Strast stanovnika engleskoga govornog područja prema nekretni-
nama također je temelj jednog političkog eksperimenta: nastanka pr-
vih istinskih demokratskih društava koja počivaju na vlasništvu nad
nekretninama, pri čemu između 65 i 8 3 % domaćinstava u vlasništvu

209
 U S P O N NOVCA

ima kuću u kojoj živi. * Drugim riječima, većina glasača također ima
nekretninu u vlasništvu. Neki kažu da bi se tom sustavu trebao priklo-
niti cijeli svijet. I doista, posljednjih se godina trend širi vrlo ubrzano, a
pravu eksploziju cijena kuća nije doživjela tek "anglosfera" (Australija,
Kanada, Irska, Velika Britanija i SAD), nego i Kina, Francuska, Indija,
Italija, Rusija, Južna Koreja i Španjolska. Godine 2 0 0 6 . inflacija no-
minalnih cijena kuća premašila je 10% u osam od osamnaest zemalja
OECD-a (Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj; Organization
for Economic Cooperation and Development). Sjedinjene Države u razdo-
blju od 2 0 0 0 . do 2 0 0 7 . zapravo i nisu doživjele osobitu eksploziju na
tržištu nekretnina. Cijene su više porasle u Nizozemskoj i Norveškoj. 5
Ali, jesu li nekretnine uistinu sigurne kao kuća? Ili su sličnije kuli
od karata?

Kućevlasnička aristokracija

Vlasništvo nad kućom danas je iznimka tek u najsiromašnijim dijelovima

Velike Britanije i Sjedinjenih Država, npr. u glazgovskom East Endu ili
detroitskome East Sideu. Međutim, veći dio povijesti takvo je vlasništvo
bilo ekskluzivna povlastica aristokratske elite. Cijela imanja prenosila su
se s oca na sina, zajedno s počasnim titulama i političkim povlasticama.
Svi ostali bili su tek zakupci i stanari koji vlasniku plaćaju najam. Čak
je i pravo glasa na izborima u početku bilo vezano za vlasništvo nad
nekretninom. Prema propisima donijetima u 15. stoljeću, u ruralnoj su
Engleskoj do 1832. jedino muškarci koji su imali doživotno vlasniš-
tvo nad nekom nekretninom vrijednom najmanje 40 šilinga godišnje
imali pravo glasovati u grofoviji u kojoj se nalazila nekretnina. A to se,
u najboljem slučaju, odnosilo na 4 3 5 . 0 0 0 osoba u Engleskoj i Walesu
- od kojih je većina složenom mrežom vlasničkih i najamnih odnosa

* U tome prednjači Irska, s 8 3 % domaćinstava koja žive u vlastitome domu, a slijede Australija i
Velika Britanija ( 6 9 % u objema zemljama) i Sjedinjene Države (65%). U Japanu je taj udio 60%,
u Francuskoj 54, a u Njemačkoj 4 3 % . Obratite pozornost na činjenicu da je riječ o podacima iz
2 0 0 0 . godine. Udio je u Sjedinjenim Državama u međuvremenu porastao na 68%. Usto valja uoči-
ti i razlike među pojedinim regijama: stanovnici američkog Srednjeg zapada i Juga u daleko većem
broju žive u vlastitim kućama (72%), nego stanovnici Zapada i Sjeveroistoka Sjedinjenih Država.
Kuće su daleko dostupnije na Srednjem Zapadu i Jugu. Udio domaćinstava koje žive u vlastitome
domu u Zapadnoj Virginiji iznosi 78%, dok je u New Yorku tek na 46%.

210
 SIGURNO KAO KUĆA

bila vezana za najimućnije zemljoposjednike. Od 5 1 4 engleskih i velških

zastupnika u Donjem domu Parlamenta početkom 19. stoljeća, njih oko
370 ondje se našlo jer ih je odabralo gotovo 180 aristokrata, njihovih
bivših "vlasnika". Više od petine zastupnika činili su sinovi plemića.
U određenome smislu, u Velikoj Britaniji malo se toga izmijenilo od
tog doba. Od šezdeset milijuna jutara zemlje gotovo četrdeset milijuna
u vlasništvu je tek 189.000 obitelji. 6 Vojvoda od Westminstera i dalje je
treći najbogatiji čovjek u Ujedinjenom Kraljevstvu, a s imovinom pro-
cijenjenom na 7 milijarda funta. Medu pedeset najbogatijih još su i grof
Cadogan (2,6 milijarda funta) i barunica Howard de Walden (1,6 mili-
jarda funta). Razlika se krije u tome što aristokracija više nema monopol
nad političkim sustavom. Posljednji aristokrat na premijerskoj funkciji
bio je Alec Douglas-Home, 14 grof od Homea, koji je dužnost napu-
stio 1964. (izgubivši na izborima od, kako se izrazio, "14. g. Wilsona").
Štoviše, zahvaljujući reformama Gornjeg doma, nasljedni plemići napo-
kon će malo-pomalo nestati iz britanskoga parlamentarnog sustava.
Slabljenje aristokracije kao političke sile objašnjava se na mnogo na-
čina. No, u biti se i ovdje ipak radi o financijama. Do tridesetih godina
19. stoljeća sreća se smiješila eliti, a to je bilo tridesetak obitelji koje su
od zemljišnih posjeda godišnje imale više od 6 0 . 0 0 0 funta bruto-pri-
hoda. Vrijednost zemlje vinula se u nebo za Napoleonskih ratova, kada
se zahvaljujući udruženom djelovanju demografskih pritisaka i ratne
inflacije udvostručila cijena pšenice. Nakon toga, industrijalizacija je
donijela pravo bogatstvo onima koji su se igrom slučaja našli iznad na-
lazišta ugljena ili su u vlasništvu imali gradska zemljišta, dok je aristo-
kratska dominacija u političkome sustavu jamčila stalni dotok naknada
iz javne blagajne. Kao da sve to nije bilo dovoljno, veliki magnati do
maksimuma su koristili mogućnost ishođenja velikih pozajmica. Neki
su to činili kako bi "poboljšali" imanja, isušili polja i ogradili javna ze-
mljišta. Drugi su posuđenim novcem financirali razmetljivo raskošan
životni stil. Primjerice, vojvode od Devonshirea trošile su između 40 i
55% godišnjeg prihoda na otplatu kamata za zajmove, budući da su u
19. stoljeću posuđivali astronomske. "Nedostaje vam jedino", potužio
se jedan od njihovih pravnih zastupnika, "moć samoobuzdavanja." 7
Teškoća se sastoji u tome što su nekretnine, koliko ih god imali,
jamstvo tek onima koji-vam posuđuju novac. Kao što u Trollopeovim

211
 U S P O N NOVCA

Barsetshireskim kronikama kaže gospođica Demolines, "zemlja ne može

pobjeći". * Upravo su zbog toga tolike ulagače u 19. stoljeću - mjesne
odvjetnike, privatne banke i osiguravajuća društva - toliko privlačili
hipotekarni krediti: činilo se da je riječ o ulaganjima bez ikakva rizi-
ka. S druge strane, dužnik se od gubitka imovine štitio jedino svojim
prihodima. Na nesreću velikih zemljoposjednika viktorijanske Velike
Britanije, to se odjednom promijenilo. Od četrdesetih godina 19. sto-
ljeća nadalje, zahvaljujući sve većoj proizvodnji žitarica širom svijeta,
sve nižim troškovima prijevoza, kao i smanjenim carinama - dobar je
primjer opoziv Zakona o carinama na žitarice 1846. - gospodarski je
položaj zemljoposjednika slabio. Kad su cijene žita s rekordna 3 dolara
po bušelu 1847. pale na najnižu vrijednost od 50 centa 1894., pali su
i prihodi od poljoprivrednog zemljišta. Prinosi na ruralne nekretnine
pali su s 3 , 6 5 % 1845. na samo 2 , 5 1 % 1885. godine. 8 Kao što je obja-
vio The Economist: "Ni u jedno jamstvo ljudi nikada nisu implicitnije
vjerovali i nijedno jamstvo nije se u posljednje vrijeme pokazalo toliko
otužno nedostatnim kao engleska zemlja." Onima koji su bili i vlasnici
zemlje u Irskoj situaciju su dodatno zakomplicirali sve izraženiji poli-
tički nemiri. Taj gospodarski pad izvrsno se odražava u priči o obitelji
koja je izgradila Stowe House u Buckinghamshireu.
Stowe House uistinu se odlikuje nečim nedvojbeno veličanstvenim.
S raskošnim kolonadama, dojmljivim Vanburghovim trijemom i čude-
snim Brownovim parkom, ovo je zdanje jedno od najljepših očuvanih
primjeraka aristokratskoga graditeljstva 18. stoljeća. Ipak, Stoweu da-
nas nešto nedostaje - odnosno, nedostaje mu mnogo toga. U svakoj
od niša eliptičnog Mramornog salona nekoć se nalazio po jedan ro-
manički kip. Predivne georgijanske kamine u gostinjskom apartmanu
zamijenili su jeftini i mali viktorijanski kamini. Prostorije koje su ne-
koć bile prepune najprofinjenijeg pokućstva danas su prazne. Zašto?
Cijelo je zdanje nekoć pripadalo najuglednijoj žrtvi prvoga suvremenog
kraha na tržištu nekretnina, Richardu Plantagenetu Templeu-Nugentu-

* "Život je uvijek neizvjestan, gospođice Demolines."

"Znam da me sada zbunjujete. Ali nemate li sada dojam da je novac iz Cityja uistinu uvijek vrlo
hirovit? Tako brzo i dođe i nestane."
"Kad je riječ o nestajanju, čini mi se da je isto kod sveg novca", reče Johnny.
"Ali nije sa zemljom i sredstvima. Mama je i posljednji šiling uložila u prvorazredni zajam na
zemlju uz četiri posto. Čovjek se uz takvo što uistinu osjeća sigurnim! Zemlja ne može pobjeći."
(25. poglavlje)

212
 SIGURNO KAO KUĆA

Stowe House: aristokratska raskoš u zaduženosti do grla

Brydgesu-Chandosu-Grenvilleu, 6. vikontu Cobhamu i 2. vojvodi od

Buckinghama.
Stowe je bio tek dio nepreglednog carstva nekretnina koje su stekli
vojvoda od Buckinghama i njegovi preci, obitelj koja je za 125 godina od
statusa baruna došla do statusa vojvoda, služeći se pritom mješavinom
političkih veza, pokroviteljstva i strateški planiranih brakova. 9 Ukupno
uzevši, vojvoda je imao oko 6 7 . 0 0 0 jutara zemlje u Engleskoj, Irskoj i
na Jamajci. Činilo se da bi to trebao biti više nego dovoljan temelj za
njegov raskošan način života. Trošio je kao da bi novac svakog trenutka
mogao izići iz mode: na ljubavnice, nezakonitu djecu, na tužbe protiv
prevoditelja očeve oporuke, na kupnju članstva u Redu podvezice, na
protivljenje Reformskom izbornom zakonu i opoziv Zakona o carinama
na žitarice - na sve što je smatrao primjerenim ulozi velikog vojvode
i utjelovljenja zemljoposjedništva. Ponosio se time što se protivio svim
mjerama štetnima po poljodjelske interese, bez obzira koja ih vlada pred-
lagala. Čak je dao ostavku na mjesto čuvara kraljevskog pečata u vladi
sir Roberta Peela, samo da ne mora podržati opoziv Zakona o carinama
na žitarice. 10 No već 1845. - tj. čak i prije velikog pada cijena žitarica do

213
 U S P O N NOVCA

kojeg je došlo sredinom stoljeća - već je praktički grcao u dugovima. Uz

godišnji bruto-prihod od 7 2 . 0 0 0 funta, godišnje je trošio 109.140 funta
i nagomilao dugove u visini 1.027.282 funta. 11 Veći dio prihoda odlazio
je na otplatu kamata (a stope na pojedine dugove bile su i do 15%), kao
i na premije životnog osiguranja - upravo je ta polica po svoj prilici bila
najbolje jamstvo njegovim vjerovnicima da će kad-tad doći barem do
nekih sredstava. 12 Ipak, na koncu će počiniti još jednu ludost.
Pripremajući se za toliko željeni posjet kraljice Viktorije i princa
Alberta u siječnju 1845., vojvoda je preuredio Stowe House od podru-
ma do krova. Sve prostore ispunio je posljednjim kricima najluksuzni-
jeg pokućstva. U kraljevskoj kupaonici našla su se čak i tigrova krzna.
Kraljica Viktorija razdraženo je primijetila: "Takvu raskoš ja nemam
ni u jednoj palači." Kao da sve to nije bilo dovoljno, vojvoda je (o vla-
stitom trošku) pozvao cijelu gardijsku pukovniju koja je ispalila više
počasnih plotuna u trenutku kad su kraljica i njezin suprug došli na
njegovo imanje. Četiri stotine zakupaca dočekalo ih je na konjima, kao
i nekoliko stotina dotjeranih radnika, tri puhačka orkestra te poseb-
na policijska jedinca za tu prigodu dovedena iz Londona. 13 Bila je to
kap koja je prelila čašu vojvodinih financija. Ne bi li izbjegao potpu-
nu propast koja je prijetila obitelji, Buckinghamovu sinu, markizu od
Chandosa, preporučeno je da preuzme nadzor nad očevom imovinom
čim postane punoljetnim. Nakon mučnih pravosudnih natezanja, sin je
na koncu odnio pobjedu. 1 4 U kolovozu 1848., na vojvodin veliki užas,
cjelokupan sadržaj Stowe Housea prodan je na dražbi. Njegov drevni,
raskošni dostojanstveni dom tako se našao na meti masa ljudi u potrazi
za jedinstvenim prilikama za kupnju posuda, vina, porculana, umjetni-
na i rijetkih knjiga, dostupan cielome svijetu (kako je podrugljivo obja-
vio The Economist) kao da je vojvoda "propali prodavač keramike". 15
Dražbom je prikupljeno ukupno 7 5 . 0 0 0 funta. Baš ništa nije moglo
bolje odraziti novo doba aristokratskog propadanja.

Nakon što ga je napustila supruga, Škotkinja koja je dugo patila i tr-

pjela prijevare, a čiju je kompletnu garderobu zaplijenio londonski sud,
vojvoda je bio prisiljen iseliti se iz Stowe Housea u unajmljeni prostor.
Dane je provodio u svome klubu u Londonu, Carltonu, pisao izrazito
nepouzdane memoare i nepopravljivo jurio za glumicama i tuđim su-
prugama. Naviknut na nešto što je nekoć izgledalo kao neograničena

214
SIGURNO KAO KUĆA

GORE LIJEVO: Richard Grenville,

1. vojvoda od Buckinghama
GORE DESNO: Richard Grenville,
2. vojvoda od Buckinghama
DOLJE LIJEVO: Richard Grenville,
3. vojvoda od Buckinghama

215
 U S P O N NOVCA

mogućnost pozajmljivanja, ogorčeno se tužio kako mu sin daje "jedva

časničku plaću umjesto pune plaće za čovjeka mojega statusa koji nema
što plaćati osim osobnih troškova": 16

U trenutku krize natjerao je oca da pode u svijet, zanemaren, napušten

i proganjan... Domogavši se njegovih posjeda i imovine, držao ga je na
svoju štetu i gubitak, protivno svim načelima časti i pravde i... svjedo-
čio očevoj sramoti i degradaciji.17

"Otrovan sam i opljačkan", tužio se u Carltonu svima koji su bili volj-

ni slušati. 18 U vrijeme kad je 1861. na koncu umro, vojvoda je živio na
sinov račun u hotelu Great Western na željezničkoj postaji Paddington.
U činjenici da je njegov štedljiviji sin tada bio predsjednik željeznice
London and Northwestern Railway Company bilo je određene simbo-
like. 1 9 Pokazalo se da je u suvremenom svijetu stalni posao važniji od
naslijeđene titule, koliko god čovjek imao jutara zemlje.
Pad vojvode od Buckinghama najavio je novo, demokratsko doba.
Zakoni o reformi glasačkog prava iz 1832., 1867. i 1884. narušili su i
ono što je preostalo od aristokratskog utjecaja na britansku politiku.
Potkraj 19. stoljeća plaćanje godišnje rente od 10 funta čovjeku je da-
valo pravo glasa identično pravu čovjeka koji je od imovine godišnje
imao 10 funta prihoda. Biračko tijelo sad je imalo 5,5 milijuna pripad-
nika - odnosno 4 0 % odraslih muškaraca. Godine 1918. uklonjen je i
taj posljednji ekonomski preduvjet, a nakon 1928. sve odrasle osobe,
muškog i ženskog spola, imale su pravo glasa. Ipak, pojava univerzal-
nog prava glasa nije značila da je i vlasništvo nad zemljištem postalo
univerzalno. Naprotiv: još 1938. manje od trećine britanskih reziden-
cijalnih kapaciteta bilo je u rukama stanara-vlasnika. Prva istinska vla-
snička demokracija zapravo će se pojaviti na suprotnoj strani Atlantika.
A izniknut će iz najdublje financijske krize u povijesti.

Kućevlasnička demokracija

Svakom Englezu dom je pravo bogatstvo, njegov dvorac - tako se barem

kaže. I Amerikanci znaju da je kod kuće najljepše (što kaže i Dorothy

216
 SIGURNO KAO KUĆA

u Čarobnjaku iz Oza) - čak i ako gotovo sve kuće jedna drugoj nalikuju
kao jaje jajetu. No podrijetlo anglo-američkog modela visokoprilagođe-
ne obitelji koja u vlasništvu ima kuću podjednako se krije u području
vladine politike, kao i u području kulture. Ako je stari klasni sustav koji
se temeljio na odnosima u kojima je elita imala vlasništvo nad zemljom
bio izrazito britanski, demokracija koja se temelji na masovnom vla-
sništvu nastala je u Americi.
Do tridesetih godina 20. stoljeća tek je malo više od dviju petina
američkih domaćinstava živjelo u vlastitome domu. Osim ako ste bili
farmer, hipotekarni su krediti bili iznimka, a ne pravilo. Oni malobrojni
pojedinci koji su pozajmljivali novac za kupnju kuća dvadesetih godina
našli su se u velikim teškoćama kad je nastupila gospodarska kriza,
osobito ako je glavni hranitelj obitelji bio jedan od milijuna onih koji su
ostali bez posla i plaće. Krediti su bili kratkoročni, obično izdani na tri
do pet godina i bez amortizacije. Drugim riječima, ljudi su otplaćivali
kamate, ali ne i posuđenu glavnicu sve do završetka roka otplate pa ih
je tako očekivala astronomski visoka završna rata. Prosječna razlika iz-
među kamata na kredite i prinosa na prvorazredne obveznice poslovnih
subjekata iznosila je dvadesetih godina 20. stoljeća oko dva postotna
boda, dok je u posljednjih dvadesetak godina ta razlika oko 0 , 5 % (50
baznih bodova). U vezi s izdanim kreditima postojale su i velike razlike
medu pojedinim regijama. 20 Kad se gospodarstvo preko noći urušilo,
nervozni vjerovnici jednostavno su počeli odbijati produljenje zajma.
Tijekom 1932. i 1933. zabilježeno je više od 5 0 0 . 0 0 0 slučajeva odu-
zimanja imovine kupljene na kredit. Sredinom 1933. svakog se dana
zapljenom okončavalo više od tisuću kredita. Cijene kuća strmoglavile
su se za više od 2 0 % . 2 1 Građevinarstvo je doživjelo slom, razotkrivaju-
ći (kao i sve buduće recesije u 20. stoljeću) razmjere do kojih se šire
američko gospodarstvo oslanjalo na ulaganja u gradnju kao pokretač
rasta. 22 I premda je učinak velike krize možda bio najrazorniji u provin-
ciji, gdje je cijena zemlje spala ispod 5 0 % rekordno visoke vrijednosti iz
1920. godine, veliki američki gradovi prošli su tek malo bolje. Stanari
unajmljenih prostora mučili su se s plaćanjem najamnine kad im je
jedini prihod bila naknada za nezaposlene. U Detroitu su, primjerice,
proizvođači automobila zapošljavali tek 5 0 % od broja radnika koji su u
toj djelatnosti radili 1929., a i plaće su bile upola manje. Učinak velike

217
 U S P O N NOVCA

krize danas je gotovo posve nezamisliv: krajnji jad i bijeda koje donosi
sveprisutna nezaposlenost, otužna zbilja javnih kuhinja, očajnička no-
madska potraga za poslovima kojih nema. Godine 1932. onima koji su
u velikoj krizi ostali bez svega voda je došla do grla.
Sedmog ožujka 1932. pet tisuća otpuštenih radnika Ford Motor
Companyja u povorci se uputilo u središte Detroita, zahtijevajući po-
moć. Kad je nenaoružana masa došla do 4. ulaza Fordova pogona River
Rouge u Dearbornu, došlo je do naguravanja i prvih sukoba. Tad su
se odjednom otvorila vrata tvornice i na njima se pojavila skupina na-
oružanih policajaca i zaštitara koji su otvorili vatru na prosvjednike.
Poginula su petorica radnika. Nekoliko dana kasnije 6 0 . 0 0 0 radnika na
njihovu je pokopu pjevalo "Internacionalu". List Komunističke partije
optužio je Edsela Forda, sina utemeljitelja tvrtke Henryja, za dopušta-
nje masakra: "Vi, kao pokrovitelj umjetnosti, stup Episkopalne crkve,
stajali ste na mostu pogona Rouge i gledali kako ubijaju radnike. Niste
podigli ruku i zaustavili masakr." Je li bilo moguće poduzeti nešto da se
spriječi, kako se činilo, zametak nove revolucije?
Pokazavši iznimnu sklonost pomirljivosti, Edsel Ford oslonio se na
meksičkog umjetnika Diega Riveru, kojeg je Detroit Institute of Arts
bio pozvao da naslika mural - prikaz Detroita kao grada gospodar-
ske suradnje, a ne klasnih sukoba. Za lokaciju je odabran impozantni
Garden Court u sklopu Instituta, prostor koji se Riveri toliko svidio
da je predložio oslikati ne samo dvije plohe, kako je bilo predviđeno
izvornim planom, nego svih dvadeset sedam. Ford, kojeg su se Riverine
skice silno dojmile, pristao je financirati cjelokupni projekt, uz cijenu
otprilike 2 5 . 0 0 0 dolara. Radovi su počeli u svibnju 1932. godine, samo
dva mjeseca nakon sukoba kod pogona River Rouge, a u ožujku 1933.
Rivera je dovršio projekt. Kao što je Ford dobro znao, Rivera je bio
komunist (iako neortodoksni trockist kojeg je meksička Komunistička
partija izbacila iz članstva). 23 Težio je idealnome društvu u kojem ne
bi bilo privatnog vlasništva, u kojem bi vlasništvo nad sredstvima za
proizvodnju bilo zajedničko. Prema Riverinu viđenju stvari, Fordov
pogon u River Rougeu bio je sušta suprotnost tom idealu: dio kapita-
lističkog sustava u kojem radnici rade, a vlasnici, koji ubiru plodove
njihova truda, samo stoje i gledaju. Rivera je htio istražiti i rasne razlike
koje su bile toliko izražena karakteristika Detroita, antropomorfizira-

218
 SIGURNO KAO KUĆA

Prosvjed gladnih u Detroitu, ožujak 1932

Policija suzavcem rastjeruje prosvjednike

219
 U S P O N NOVCA

"Smash Ford-Murphy Police Terror":

prosvjed nakon smrti petorice sudionika demonstracija

n j e m elemenata nužnih za proizvodnju čelika. Alegoriju je objasnio

ovim riječima:

Žuta rasa simbolizira pijesak, jer je najbrojnija. Crvena rasa, u povijesti

ove zemlje, nalik je željeznoj rudi, bez koje nema čelika. Crna je rasa
poput ugljena, jer posjeduje velik prirođeni osjećaj za estetsko, pravi pla-
men osjećaja ljepote u drevnim skulpturama, prirodnome ritmu i glazbi.
Njezin je estetski osjećaj stoga poput vatre, a rad je osigurao čvrstoću koju
ugljik iz ugljena pridaje čeliku. Bijela je rasa poput kalcija, ne samo zbog
toga što je bijela nego i jer kalcij sudjeluje u stvaranju čelika. Veže ostale
elemente pa je tako i bijela rasa veliki organizator i poveznica svijeta.

Nakon što su murali 1 9 3 3 . otkriveni javnosti, gradski uglednici

ostali su užasnuti. Prema riječima dr. Georgea H. Derryja, predsjednika
Marygrove Collegea:

Señor Rivera bezdušno je prevario svog poslodavca, kapitalista Edsela

Forda. Rivera je angažiran radi tumačenja Detroita, a g. Fordu i muzeju

220
 SIGURNO KAO KUĆA

podvalio je Komunistički manifest. Ključni prizor koji odmah privlači

pozornost, čim uđete u prostor, odaje komunističke motive koji oživ-
ljuju i već sami po sebi objašnjavaju cijeli sklop. Hoće li se detroitske
žene osjetiti polaskanima kad uvide da su prikazane oporim licima,
muškobanjastima i bespolnima, da zaneseno gledaju prema nadi i po-
moći, očekujući ih s druge strane prikaza, od usporenih i silno senzual-
nih azijatskih sestara s desne strane?24

Jedan gradski vijećnik ustvrdio je da bi premazivanje vapnom

bilo predobro za mural, budući da bi bijelu boju kasnije bilo moguće
ukloniti. Tražio je da se Riverin rad posve ukloni, kao "parodija duha
Detroita". Tako je manje-više i bilo sa sljedećim Riverinim radom -
narudžbom za ukrašavanje njujorškog Rockefeller Centera, po nalogu
Johna D. Rockefellera mlađeg - nakon što je umjetnik ustrajno zahtije-
vao da u rad uvrsti i Lenjinov portret, kao i komunističke slogane, npr.:
"Dolje s imperijalističkim ratovima!", "Radnici, ujedinite se!" i, što je
bilo najšokantnije: "Besplatan novac!" Te natpise prosvjednici su trebali
nositi samim Wall Streetom. Užasnuti Rockefeller naredio je uništenje
murala.
Moć umjetnosti čudesna je stvar. No bilo je očito da će i nešto moć-
nije od umjetnosti biti potrebno da se ponovno ujedini društvo raspo-
lovljeno tijekom velike gospodarske krize. Mnoge druge zemlje skrenule
su u ekstremne vode totalitarizma. Ali u Sjedinjenim Državama rješenje
je bio New Deal. Prva vlada Franklina D. Roosevelta donijela je mnoštvo
novih saveznih agencija i inicijativa s ciljem ulijevanja novog povjerenja
u teško posrnulo američko gospodarstvo. U pravoj poplavi novih kratica
koje je iznjedrio New Deal, vrlo je lako previdjeti činjenicu da je naj-
uspješnija i najtrajnija komponenta cijeloga programa bila velika novost
na području izgradnje kuća. Radikalnim olakšavanjem Amerikancima
da dođu do vlastitog doma, Rooseveltova je vlada učinila pionirske ko-
rake na području stvaranja kućevlasničke demokracije. Pokazalo se da je
riječ o idealnom načinu suzbijanja komunističke revolucije.
Na određenoj razini, New Deal je bio pokušaj intervencije vlade
na području na kojem je tržište doživjelo neuspjeh. Dio autora New
Deala zagovarao je pojačano stvaranje javnih stambenih kapaciteta, tj.
model koji je prihvatila većina europskih zemalja. I doista, Uprava za

221
 U S P O N NOVCA

javne radove utrošila je gotovo 1 5 % svog proračuna na jeftine stano-

ve i raščišćavanje slamova. No, daleko važnija bila je pomoć koju je
Rooseveltova vlada pružila tržištu hipotekarnih kredita koje je ubrzano
tonulo. Nova tvrtka, Home Owners' Loan Corporation, pokrenula je
refinanciranje hipotekarnih kredita na duži rok, i do petnaest godina.
J o š 1 9 3 2 . u t e m e l j e n j e Savezni odbor za financiranje stambenih kredita
(FHLBB) koji je poticao i nadzirao mjesne davatelje hipotekarnih kredi-
ta poput štedionica i građevinskih društava u vlasništvu samih članova,
koji su uzimali pologe i posuđivali sredstva kupcima kuća. Kako bi
umirio ulagače i štediše, j o š pod bolnim dojmom propasti banaka do
kojih je došlo tijekom prethodne tri godine, Roosevelt je uveo savezno
osiguranje uloga. Prema tom planu, ulaganje u stambene kredite treba-
lo je biti čak i sigurnije od ulaganja u kuće, jer bi vlada, u slučaju da
korisnik kredita ne otplaćuje dug, štedišama jednostavno nadoknadila
uloge. 2 5 Teoretski se nije moglo dogoditi da ponovno dođe do masov-
nog podizanja uloga iz štedionica kao u slučaju štedionice u obiteljsko-
me vlasništvu Bailey Building & Loan koju je George Bailey (glumio ga
je J i m m y Stewart) svim silama nastojao održati na površini u klasično-
me filmu Franka Capre iz 1 9 4 6 . Divan život. "Znaš, George", govori mu
otac u filmu, "čini mi se da kroz male stvari činimo nešto uistinu važno.
Zadovoljavamo temeljnu potrebu. Čovjek u sebi ima duboko usađenu
težnju da dođe do vlastitog krova nad glavom, zidova i kamina, a mi
mu u ovom ofucanom malom uredu pomažemo da to i ostvari." George
shvaća bit poruke i nakon očeve smrti pokvarenome iznajmljivaču sta-
nova Potteru s mnogo strasti objašnjava:

[Moj otac] ni u jednom trenutku nije mislio na sebe... Ali je nekim lju-
dima pomogao da se izvuku iz vaših straćara, gospodine Potter. Što je
u tome loše? Nisu li zahvaljujući tome postali boljim građanima? Nisu
li tako postali boljim mušterijama?... Rekli ste... da moraju pričekati,
štedjeti, pa tek zatim razmišljati o pristojnoj kući. Čekati! Što to trebaju
čekati? Da im djeca odrastu i napuste ih? Da postanu toliko starima i slo-
mljenima da... Znate li koliko radniku treba da uštedi pet tisuća dolara?
Samo zapamtite jedno, gospodine Potter... da ta svjetina koju spominje-
te... ovdje najviše radi i plaća i živi i umire. Je li onda doista pretjerano
da rade, plaćaju, žive i umiru u dvije poštene sobe i kupaonici?

222
 SIGURNO KAO KUĆA

Divan život: djelo kojim je Frank Capra slavio prednosti mjesnih štedionica,
a u kojem je James Stewart bio simpatični zajmodavac

Ta radikalna potvrda prednosti vlasništva nad domom bila je ne-

što posve novo. No tek je Savezna uprava za stanovanje (FHA) donijela
veliku promjenu u korist američkih kupaca kuća. Osiguravši savezno
osiguranje za zajmodavce, FHA je poticala velike (do 8 0 % kupovne cije-
ne), dugoročne (dvadeset godina) i posve amortizirane zajmove s niskim
kamatama. Time nije samo ponovno oživila tržište hipotekarnih kredita,
nego ga je i posve obnovila na novim temeljima. Standardiziranjem du-
goročnih zajmova i stvaranjem nacionalnog sustava službenog nadzora
i procjena, FHA je položila temelje sekundarnoga nacionalnog tržišta.
To je tržište oživjelo 1938., kad je nova Savezna udruga za nacionalne
hipotekarne kredite - FNMA, koja je ubrzo ponijela nadimak Fannie
Mae - dobila dopuštenje izdavati obveznice, a prihodima otkupljivati
zajmove od lokalnih štedionica, koje su sada bile zakonski ograničene
i po pitanju geografskog dosega (nisu smjele pozajmljivati korisnicima
s prebivalištem udaljenijim od 80 km od sjedišta štedionice) i po pi-
tanju kamatnih stopa koje su mogle nuditi ulagačima (bila je to tzv.
Odredba Q, kojom je nametnuta niska maksimalna vrijednost). Kako

223
 U S P O N NOVCA

su te promjene najčešće smanjivale prosječnu mjesečnu ratu kredita,

FHA je kupnju kuće omogućila dotad neviđenom broju Amerikanaca.
Štoviše, s pravom bi se moglo reći da su se upravo tada rodile suvremene
Sjedinjene Države s toliko privlačno identičnim predgrađima.
Od tridesetih godina 20. stoljeća američka je vlada tako u biti jam-
čila za tržište hipotekarnih kredita, poticala zajmodavce i zajmoprimce
da se nađu na istoj valnoj duljini i sklope posao. I to je uzrok naglog
procvata vlasništva nad nekretninama - i hipotekarne zaduženosti - do
kojih je došlo nakon Drugoga svjetskog rata, zahvaljujući čemu je udio
vlasnika kuća s 4 0 % do 1960. porastao na 60%. U cijeloj priči postojala
je tek jedna "kvaka". Svi pripadnici američkog društva nisu imali pravo
doći na taj veliki kućevlasnički tulum.

Godine 1941. jedan je građevinski poduzetnik podigao dva metra vi-

sok zid posred detroitskog kvarta 8 Mile. Morao ga je podići kako bi
stekao pravo na subvencionirane zajmove Savezne uprave za stanovanje.
Zajmovi su se uglavnom odobravali za gradnju s one strane zida na kojoj
su stanovnici bili pretežito bijele boje kože. U ponajviše crnačkom dijelu
grada nije bilo saveznih zajmova, jer se smatralo da Amerikanci afričkog
podrijetla nisu kreditno sposobni. 26 Bio je to dio sustava koji je podi-
jelio cijeli grad, na teoretskome planu ocjenama kreditne sposobnosti,
na praktičnome prema boji kože. Drugim riječima, segregacija nije bila
slučajna, nego je bila izravna posljedica vladine politike. Na zemljovidima
FHLBB-a uglavnom crnački dijelovi Detroita - Lower East Side i dio tzv.
kolonija u West Sideu i dijelu poznatom pod nazivom 8 mile - bili su
označeni slovom D i crvenom bojom. Upravo zbog toga na engleskome
se pridavanje negativne ocjene kreditne sposobnosti cijelim područjima
naziva "bojenjem crvenom". 27 Zbog svega toga, kad su željeli podići hi-
potekarni kredit, ljudi iz područja označenih slovom D plaćali su bitno
više kamatne stope nego stanovnici područja označenih slovima A, B i C.
Pedesetih godina 2 0 % tamnoputih korisnika hipotekarnih kredita plaćalo
je 8 ili više posto, dok praktički nitko od bijelaca nije plaćao više od 7%. 2 8
To je bila skrivena financijska dimenzija borbe za građanska prava.

U Detroitu su živjeli i djelovali i uspješni crnački poduzetnici po-

put Berryja Gordyja, utemeljitelja glazbene izdavačke kuće Motown,
koja je 1960. izdala svoj prvi veliki hit, pod vrlo prikladnim naslovom

224
 SIGURNO KAO KUĆA

"Novac, eto to želim". Ostale zvijezde Motowna, poput Arethe Franklin

i Marvina Gayea, i dalje su živjele u Detroitu. Ipak, tijekom šezdesetih
godina održale su se predrasude prema kojima crnačke četvrti donose
veći kreditni rizik. Upravo je bijes zbog takve gospodarske diskrimi-
nacije izazvao nemire koji su u detroitskoj 12. ulici izbili 23. srpnja
1967. godine. Tijekom pet dana nasilja nakon policijske racije u jednoj
"slijepoj svinji" (baru bez valjanih dozvola) ubijene su 43 osobe, 4 6 7 ih
je ozlijeđeno, više od 7 2 0 0 uhićeno, dok je gotovo 3 0 0 0 zdanja opljač-
kano ili spaljeno. Bio je to jasan znak crnačkog odbijanja kućevlasničke
demokracije koja se prema njima i dalje odnosila kao prema drugoraz-
rednim građanima. 29 Još i danas u tom dijelu grada uočit ćete prazne
parcele na kojima su se prije pobune nalazile kuće. Pobuna je smirena
tek nakon intervencije redovite vojske, s tenkovima i strojnicama.
Kao i tridesetih godina, nasilje je izazvalo i političke reakcije. Nakon
više zakona o građanskih pravima donijetih šezdesetih godina 20. sto-
ljeća, poduzeti su i novi koraci s ciljem širenja pristupa vlasništvu nad
kućama. Godine 1968. Fannie Mae podijeljena je na dva dijela: vladinu
udrugu za nacionalne kredite (GNMA, tj. Ginnie Mae), koja je trebala
pomagati siromašnim zajmoprimcima poput ratnih veterana, te reorga-
niziranu Fannie Mae, sada privatnu tvrtku s vladinom potporom, koja
je imala mogućnost otkupa konvencionalnih, ali i zajmova s vladinim
jamstvima. Dvije godine poslije, radi jačanja konkurencije na sekun-
darnom tržištu, osnovana je Korporacija za savezne stambene kredite
(FHLMC, tzv. Freddie Mac). I u ovom slučaju time je prošireno se-
kundarno tržište za zajmove, a barem teoretski smanjene su i kamatne
stope. Ne treba ni naglašavati da rasna diskriminacija na području odo-
bravanja kredita nije nestala preko noći, ali je barem postala kažnjivom
po saveznim zakonima. 30 I doista, donošenjem Zakona o reinvestiranju
u zajednici 1977. godine američke su se banke našle i pod zakonskim
pritiskom da počnu posuđivati i pripadnicima siromašnijih manjinskih
skupina. Kako je američko tržište nekretnina sada imalo jamstva svo-
jevrsne financijske obitelji - Fannie, Ginnie i Freddieja - teren je bio
spreman za novo, kućevlasničko demokratsko društvo. Voditelji malih
stambenih štedionica mogli su udobno živjeti prema pravilu 3-6-3: pla-
ćaj 3% na štedne uloge, pozajmljuj novac uz 6% kamata, a najkasnije u
3 poslije podne budi na golfu.

225
 U S P O N NOVCA

Udio vlasnika kuća u ukupnoj populaciji na suprotnoj je strani

Atlantika rastao sporije. U poslijeratnoj Velikoj Britaniji, i konzerva-
tivci i laburisti nejčešće su smatrali da država treba osigurati ili barem
subvencionirati stanovanje pripadnika radničke klase. I doista, Harold
Macmillan pokušao je nadmašiti laburiste planom o izgradnji 3 0 0 . 0 0 0
(kasnije 4 0 0 . 0 0 0 ) novih kuća godišnje. U razdoblju od 1959. do 1964.,
približno trećinu novih kuća u Velikoj Britanji gradile su lokalne upra-
ve, a taj udio porastao je tijekom sljedećih šest godina laburističke vlasti
na 5 0 % . Za ružne i društveno problematične stambene zgrade i naselja
koja danas narušavaju izgled većine velikih britanskih gradova krive su
obje stranke. Jedina stvarna razlika između ljevice i desnice sastojala
se u pripravnosti konzervativaca da provedu deregulaciju tržišta pri-
vatnog iznajmljivanja, u nadi da će potaknuti privatne iznajmljivače,
te u podjednakoj, ali na suprotnu stranu usmjerenoj odlučnosti labu-
rista da ponovno nametnu ograničenja visine najamnina i iskorijene
"rahmanizam" (sklonost stanodavaca eksploataciji stanara), utjelovljen
u postupcima Petera Rachmana, koji je zastrašivanjem protjerivao za-
kupce iz stanova u kojima je stanarina bila pod vladinim nadzorom
pa u njih naseljavao useljenike s Kariba koji su morali plaćati tržišne
najamnine. 3 1 Još 1971. manje od polovine britanskih domova bilo je u
vlasništvu stanara.
U Sjedinjenim Državama, gdje javni stambeni kapaciteti nikada nisu
bili toliko važni, otplate kamata na hipotekarne kredite odbijaju se od
porezne osnovice još od reforme saveznoga poreznog sustava provede-
ne 1913. godine. 32 Kao što je rekao Ronald Reagan kad su se pojavila
pitanja u vezi s racionalnošću te odredbe, olakšica koja se odnosi na
otplatu kamata na hipotekarne kredite "dio je američkog sna".* U Velikoj
Britaniji igrala je daleko manju ulogu do 1983., kad je radikalnije kon-
zervativna vlada na čelu s Margaret Thatcher uvela olakšice za kredit-
ne kamate (MIRAS) za prvih 3 0 . 0 0 0 funta hipotekarnih kredita koji
zadovoljavaju određene uvjete. Kad je njezin ministar financija, Nigel
Lawson, naumio ograničiti olakšice (kako više korisnika kredita ne bi
moglo koristiti olakšice ako je riječ o istoj nekretnini), ubrzo je "nai-
šao na čvrsti zid Margaretine žestoke odanosti očuvanju i posljednjega

* Danas se oko 37 milijuna pojedinaca i parova u SAD-u koristi tom olakšicom na hipotekarne
kredite do 1 . 0 0 0 . 0 0 0 dolara, zbog čega američko Ministarstvo financija gubi 76 milijarda dolara.

226
 SIGURNO KAO KUĆA

grama olakšica za kamate na hipotekarne kredite". 33 Jednako tako, te

olakšice nisu bile jedini način na koji je Margaret Thatcher namjeravala
potaknuti Britance da počnu živjeti u vlastitome domu. Time što je
općinske kuće po najnižim mogućim cijenama prodala obiteljima iz
radničke klase kojih je bilo milijun i pol, omogućila je još većem broju
Britanaca da žive u vlastitoj kući. Zahvaljujući tome, udio stanara-vla-
snika poskočio je s 54 posto 1981. na 67 posto deset godina kasnije.
Broj nekretnina u kojima žive vlasnici porastao je s malo više od 11
milijuna 1980. na današnjih više od 17 milijuna. 34
Do osamdesetih godina 20. stoljeća vladini poticaji za posuđivanje
novca i kupnju kuća bili su itekako prihvatljivi prosječnim domaćin-
stvima. Štoviše, zahvaljujući tome što je inflacija potkraj šezdesetih i ti-
jekom sedamdesetih godina najčešće bila viša od kamatnih stopa, duž-
nici su dobro prolazili, budući da je vrijednost njihova duga i kamata
padala. I dok su američki kupci kuća sredinom sedamdesetih do 1980.
očekivali stopu inflacije od barem 12 posto, davatelji zajmova nudili su
posudbe na trideset godina s fiksnom kamatnom stopom od 9 ili čak
manje posto. 35 Jedno vrijeme zajmodavci su praktički plaćali građani-
ma da od njih posude novac. U međuvremenu su se cijene nekretnina
približno utrostručile u razdoblju od 1963. do 1979., dok su cijene
robe široke potrošnje porasle samo 2,5 puta. No i u toj je priči postojala
svojevrsna "kvaka". Iste one vlade koje su se zaklinjale u "kućevlasnič-
ku demokraciju" usto su vjerovale i u stabilnost cijena, ili barem nižu
inflaciju. A da bi se to postiglo, bile su potrebne više kamatne stope.
Nehotična posljedica bio je jedan od najspektakularnijih procvata i kra-
hova u povijesti tržišta nekretnina.

Od stambenih štedionica do drugorazrednih kredita

Kad se iz Dallasa u Teksasu uputite autocestom Interstate 30, nikako

vam neće promaknuti nizovi, koji se protežu kilometrima i kilometri-
ma, napola izgrađenih kuća i stambenih zgrada. Riječ je o jednom od
posljednjih vidljivih tragova jednog od najvećih financijskih skandala
u američkoj povijesti, prijevari koja se drsko narugala samoj predodžbi
o nekretninama kao sigurnom ulaganju. Slijedi priča koja, umjesto o

227
 U S P O N NOVCA

nečem konkretnome i stvarnome, tj. nekretninama, govori o nečem ne-

stvarnome, gotovo nadnaravnome.
Stambene štedionice ili zadruge (Savings and Loan, S&L) - ameri-
čka inačica britanskih građevinskih zadruga - poslužile su kao temelj
na kojem je nastala američka kućevlasnička demokracija. U zajednič-
kom vlasništvu ulagača, te su ustanove u okvirima vladine regulacije
istodobno bile i zaštićene i ograničene. 36 Za uloge do 4 0 . 0 0 0 dolara
jamčila je država, uz premiju od samo jedne dvanaestine jednog postot-
ka ukupne mase uloga. S druge strane, štedionice su mogle posuđivati
samo korisnicima u krugu od osamdeset kilometara od sjedišta. A od
1966., prema Odredbi Q, maksimum na kamate po ulozima postavljen
je na 5,5%, četvrt postotka više nego što su smjele nuditi banke. Potkraj
sedamdesetih godina 20. stoljeća taj uspavani sektor prvo je pogodila
dvoznamenkasta inflacija - koja je 1979. dosegla čak 1 3 , 3 % - a potom
i nagli porast kamatnih stopa, budući da je novoimenovani predsjednik
Feda, Paul Volcker, odlučio pokušati prekinuti spiralni porast plaća i
cijena usporavanjem monetarnog rasta. Taj se dvostruki udarac poka-
zao kobnim. Štedionice su počele istodobno gubiti novac na dugoroč-
nim kreditima s nepromjenjivom kamatnom stopom (zbog inflacije) i
ostajati bez uloga koje su vlasnici počeli usmjeravati prema novčanim
fondovima s većim prinosima. I Carterova i Reaganova vlada pokuša-
le su cjelokupni sektor spasiti poreznim olakšicama i deregulacijom, *
uvjerene da će tržišne sile same riješiti problem. 3 7 Nakon donošenja no-
vog zakona, predsjednik Reagan ustvrdio je: "Sve u svemu, čini mi se da
smo pogodili dobitnu kombinaciju." Neki su se uistinu mogli osjećati
kao da su dobili na lutriji.
S druge strane, štedionice su sada mogle ulagati u što god su htjele, a
ne samo u dugoročne hipotekarne kredite - u komercijalne nekretnine,
dionice, rizične obveznice, bilo što. Mogle su čak izdavati i kreditne kar-
tice. S druge strane, ulagačima su smjele isplaćivati kamate po želji. Ipak,
svi su ulozi i dalje u biti bili osigurani, pri čemu je maksimalna osigurana
svota s 4 0 . 0 0 0 podignuta na 100.000 dolara. A kad ne bi imale dovoljno
običnih uloga, štedionice su mogle prikupljati sredstva u obliku uloga
stečenih preko posrednika koji su udruživali i prodavali "jumbo-pakete",

* Presudni su bili Zakon o deregulaciji depozitarnih institucija i monetarnome nadzoru iz 1980. te

tzv. Garnov i St. Germainov zakon o depozitamim institucijama iz 1982.

228
 SIGURNO KAO KUĆA

potvrde o 100.000 dolara uloga. 39 Ljudi koji su vodili takve štedionice

odjednom više nisu imali što izgubiti - bila je riječ o jasnome slučaju
onoga što ekonomisti nazivaju moralnim rizikom. 40 Sve što se dalje doga-
đalo savršeno ilustrira veliku financijsku maksimu Williama Crawforda,
prvog čovjeka kalifornijske Uprave za štedionice: "Banku ćete najlakše
opljačkati postanete li njezinim vlasnikom." 41 Neke stambene štedionice
uložile su novac ulagača u vrlo sumnjive projekte. Mnogi su jednostavno
krali uloženi novac, kao da je deregulacija značila da se zakon na njih
više ne odnosi. Takvih je slučajeva bilo najviše u Teksasu.
Kad nisu slavodobitno klicali na rančevima, po uzoru na seriju
Dallas, kauboji iz svijeta dalaskih nekretnina obično su sklapali poslove
u Wise Circle Grillu. 42 Medu onima koji su se u tom lokalu redovito
okupljali za kasnim nedjeljnim doručkom bili su Don Dixon, čiju su
štedionicu Vernon predstavnici države medu sobom zvali Vermin, * 4 3
zatim Ed McBirney iz Sunbelta i Tyrell Barker, vlasnik i izvršni direktor
štedionice State Saving and Loan, koji je građevinskim poduzetnicima
običavao reći: "Vi sredite zemlju, ja ću lovu." 44 Jedan od onih koji je
sređivao i zemlju i lovu bio je Mario Renda, njujorški broker Teamsters
Uniona, jednog od najvećih američkih sindikata, koji je navodno kroz
štedionice prao mafijaška sredstva. Kad bi mu zatrebalo još novca, obja-
vio bi čak i oglas u The New York Timesu:

NOVAC ZA STANARINU: PREPREKE POZAJMLJIVANJU NEUTRALIZIRANE BUDUĆI DA

POLAŽEMO U VAŠU MJESNU BANKU: NOV PRISTUP FINANCIRANJU 45

Želite li izgraditi pravo carstvo na području nekretnina... što ne ka-

žete? Jednoj skupini poduzetnika iz Dallasa tvrtka Empire Savings and
Loan pružila je idealnu priliku da se obogate ni na čemu - odnosno,
na ravnoj teksaškoj zemlji. Nadnaravni elementi pojavili su se kad se
predsjednik Empirea Spencer H. Blain, Jr. udružio s Jamesom Tolerom,
gradonačelnikom Garlanda i ekstravagantnim poduzetnikom, koji nije
završio srednju školu, po imenu Danny Faulkner, specijalistu za neu-
mjerenu velikodušnost kad je u pitanju bio tuđi novac. Novac o ko-
jem je bila riječ pojavio se u obliku posredništvom stečenih uloga, na
koje je Empire plaćao primamljivo visoke kamate. Faulkner's Point, u

* engl, vermin - gamad (nap. prev.).

229
 U S P O N NOVCA

blizini bezličnoga umjetnog jezera Ray Hubbard, tridesetak kilometara

istočno od Dallasa, bio je prva točka velikog carstva nekretnina koje
će kasnije obuhvatiti Faulkner Circle, Faulkner Creek, Faulkner Oaks
- čak i Faulkner Fountains. Faulknerov omiljeni trik bio je "preokret"
u sklopu kojeg bi za sitan novac kupio neko zemljište, a potom ga po
silno prenapuhanoj cijeni prodao ulagačima, koji su posuđivali novac
od Empire Savings and Loana. Jednu parcelu Faulkner je kupio za 3
milijuna, da bi je već samo nekoliko dana kasnije prodao za 47 milijuna
dolara. Danny Faulkner tvrdio je da ne zna slova, tj. ni čitati ni pisati.
No s brojkama se očito izvrsno snalazio.
Godine 1984. gradnja na području Dallasa već je bila izmakla sva-
kom nadzoru. Kilometrima uz Interstate 30 nicali su nizovi novih stam-
benih zgrada. Panoramu grada posve su izmijenile, kako su ih mještani
nazivali, "prozirne zgrade" - prozirne, jer su uredi u njima još uglavnom
bili prazni. A zdanja su samo nicala, zahvaljujući ulozima sa saveznim
jamstvom koji su u biti odlazili izravno u džepove građevinskih podu-
zetnika. Barem na papiru, imovina Empirea porasla je s 12 na 2 5 7 mi-
lijuna dolara za malo više od dvije godine. U siječnju 1984. dosegla je
3 0 9 milijuna. Mnogim ulagačima nikad se nije ni pružila prilika da se iz
prve ruke upoznaju sa svojim nekretninama: Faulkner bi ih u obilazak
jednostavno odveo helikopterom i sve im pokazao iz zraka. Svi su lijepo
zarađivali: Faulkner u svom Learjetu vrijednom 4 milijuna dolara, Toler
u svom bijelom Rolls-Royceu, Blain s Rolexom od 4 0 0 0 dolara - da i
ne spominjemo procjenitelje, sportske zvijezde koje su uložile novac,
kao i mjesne državne i gradske dužnosnike. Muškarci su dobivali zlatne
narukvice, a supruge krznene kapute. 46 "Bilo je to", priznao je jedan
od sudionika, "poput stroja koji tiska novac, a sve je bilo prilagođeno
Dannyjevim potrebama. Kad bi mu zatrebao novi mlažnjak, mi bismo
dogovorili posao s preprodajom zemljišta. Kad bi poželio kupiti novu
farmu, odradili bismo još jedan posao. Danny je sve vodio za Dannyjev
račun, sve do posljednje pojedinosti." 47 Razlika između štedljivosti i
krade navodno bi trebala biti velika. Faulkner i njegova klika sveli su je
na razinu neprepoznatljivosti.

Teškoća se sastojala u tome da potražnja za stanovima uz Interstate

30 nikako nije mogla držati korak s velikom ponudom koju su stvarali
Faulkner, Blaine i njihovi pajdaši. Početkom osamdesetih godina 20.

230
 SIGURNO KAO KUĆA

Velemajstor "preokreta" na tržištu nekretnina:

Danny Faulkner uz svoj helikopter

stoljeća posrednici za nekretnine šalili su se da je razlika između spol-

nih bolesti i stanova u tome što se čovjek spolne bolesti može riješiti.
Nadalje, taj nesrazmjer između aktive i pasive većine štedionica u to
je vrijeme već bio katastrofalan, uza sve veći broj dugoročnih zajmova
koji se izdaju (uskome krugu poznanika) na temelju kratkoročno posu-
đenog novca (neupućenih ulagača). Kad su regulatori 1984. sa zakaš-
njenjem pokušali nešto učiniti, realnost se više nije mogla zanemariti.
Dana 14. ožujka Edwin J. Gray, predsjednik Saveznog odbora za stam-
beno kreditiranje, odredio je zatvaranje Empirea. Savezna agencija za
osiguranje uloga u štedionicama morala je podmiriti račun težak 3 0 0
milijuna dolara. No to je bio tek početak. Kad su se pod povećalom
našle i ostale tvrtke, zakonodavci su počeli oklijevati, osobito oni koji
su od štedionica dobili luksuzne darove. * S druge strane, što su duže

* Najzloglasniji je bio slučaj Charlesa Keatinga, čija je štedionica Lincoln Savings and Loan, sa
sjedištem u kalifornijskom Irvineu, imala potporu petorice senatora, među njima i Johna McCaina,
kad se našla pod pritiskom saveznih služba. McCain je od Keatinga ranije primio politčke donaci-
je, ali ga je senatski Odbor za etičnost oslobodio optužaba za neprikladnu umiješanost u skandal.

231
 U S P O N NOVCA

čekali, to je više novca odlazilo u vjetar. Godine 1986. već je bilo jasno
da je i sama agencija za osiguranje uloga nelikvidna.
Godine 1991., nakon dvaju suđenja (prvo je okončano bez valjane
odluke porote), Faulkner, Blain i Toler osuđeni su zbog reketa i protu-
zakonitog izvlačenja 165 milijuna dolara iz Empirea i drugih štedioni-
ca na temelju prijevara povezanih s kupoprodajom zemljišta. Svaki od
njih dobio je po dvadeset godina zatvora i bio prisiljen platiti više mili-
juna dolara na ime naknada i odšteta. Jedan je istražitelj Empire nazvao
"jednom od najbezobzirnijih i najnemoralnijih ulagačkih prijevara"
koje je ikada vidio. 48 Praktički ista stvar mogla se reći i za cjelokupnu
štedioničku krizu. Edwin Gray nazvao ju je "najraširenijim, najbezob-
zirnijim i najlopovskijim razdobljem u povijesti bankarstva ove zemlje".
Ukupno uzevši, gotovo pet stotina stambenih štedionica propalo je ili
je bilo prisiljeno zatvoriti vrata. Podjednak broj nestao je u spajanjima
i reorganizaciji pod pokroviteljstvom državne korporacije za rješavanje
dugovanja koju je Kongres utemeljio radi uvođenja reda. Prema jednoj
službenoj procjeni, u gotovo 5 0 % nesolventnih institucija zabilježene
su "prijevare i potencijalno nezakonito poslovanje". Do svibnja 1991.
7 6 4 osobe optužene su za razne oblike protuzakonitog djelovanja.
Osuđeno ih je 550, a 3 2 6 je završilo u zatvoru. Novčane kazne dosegle
su iznos od osam milijuna dolara. 49 Ukupna cijena štedioničke krize
u razdoblju od 1986. do 1995. bila je 153 milijarde dolara (oko 3%
BDP-a), od čega su porezni obveznici morali podmiriti 124 milijarde.
Radilo se o najskupljoj financijskoj krizi još od doba velike gospodarske
krize koja je počela 1929. godine. 50 Širom Teksasa i danas ćete naići na
arheološke ostatke debakla: oronule stambene zgrade, izgrađene jef-
tino, ukradenim novcem, kasnije spaljene ili srušene. Dvadeset četiri
godine poslije velik dio prometnog koridora 1-30 i dalje je tek još jedna
tipična teksaška pustoš.

Krah stambenih štedionica za američke je porezne obveznike bio

silno skupa lekcija s područja opasnosti koje prijete od nepromišlje-
ne deregulacije. No iako su masovno propadale, štedionice su drugoj
skupini Amerikanaca omogućile da se vrlo brzo domognu hrpe novca.
Trgovci dionicama u njujorškoj investicijskoj banci Salomon Brothers
raspad sustava kreditiranja nastao u sklopu New Deala nisu shvati-

232
 SIGURNO KAO KUĆA

li kao krizu, nego kao čudesnu priliku. Željni velike zarade i nimalo
skromni i pristojni (samima sebi nadjenuli su nadimak "velike poho-
tljive batine"), odmah su uočili način iskorištavanja pomahnitalih ka-
matnih stopa početkom osamdesetih godina. Upravo je glavni trgovac
kreditnim zaduženjima iz Salomona, Lewis Ranieri, priskočio u pomoć
kad su već očajne štedionice počele prodavati kredite u uzaludnom
pokušaju očuvanja likvidnosti. Nema ni potrebe naglašavati da ih je
"Lou" otkupljivao po najnižim mogućim cijenama. Širokim strukom,
jeftinim košuljama i bruklinskim šalama, Ranieri (koji je počeo raditi
u Salomonovu internom poštanskom uredu) bio je utjelovljenje novog
Wall Streeta, sušta suprotnost nedodirljivim investicijskim bankarima
u skupim odijelima, i tregerima te s diplomama skupih sveučilišta.
Prema osnovnoj zamisli, trebalo je reorganizirati sustav kreditiranja,
i to tako da se okupe i "spoje" tisuće zajmova, kao temelj za izdavanje
novih i privlačnih vrijednosnica koje će se prodavati kao alternativa
tradicionalnim vladinim i korporativnim obveznicama - ukratko, tre-
balo je kredite pretvoriti u obveznice. Kamate na tako "spojene" kre-
dite moglo se podijeliti na podskupine s različitim rokovima dospijeća
i stupnjem kreditnog rizika. Do izdanja prvih vrijednosnica s novom,
hipotekarnom podlogom (tzv. pokrivena hipotekarna obveza) došlo je
u lipnju 1983. godine. 51 Bio je to osvit novog doba američkoga finan-
cijskog sustava.

Cijeli proces nazvan je "sekuritizacijom", a ta inovacija iz temelja je

transformirala Wall Street, otpuhala prašinu s dotad uspavanog tržišta
obveznica i uvela novo razdoblje u kojem će anonimne transakcije biti
važnije od osobnih odnosa. No i u ovom slučaju savezna je vlada bila
pripravna podmiriti račun u slučaju krize. Jer, većina kredita i dalje je
uživala implicitno jamstvo vladine trojke (Fannie, Freddie ili Ginnie),
što je značilo da se obveznice koje kao jamstvo koriste tako izdane kre-
dite mogu praktički predstavljati kao vladine obveznice pa stoga dobiti
i višu ocjenu po pitanju rizičnosti. U razdoblju od 1980. do 2007., vo-
lumen takvih vrijednosnica s jamstvom u kreditima i vladinoj pomoći
porastao je s 2 0 0 milijuna na 4 bilijuna dolara. S pojavom privatnih osi-
guravatelja obveznica, tvrtke poput Salomona mogle su ponuditi i se-
kuritizaciju tzv. nepotvrđenih zajmova koji nisu imali jamstva vladinih
agencija. Do 2 0 0 7 . godine prikupljeni privatni kapital bio je dovoljan

233
 U S P O N NOVCA

za sekuritizaciju 2 bilijuna dolara duga stambenih kredita. 52 Godine

1980. bilo je sekuritizirano tek 10% tržišta kredita za kuće i stanove.
Godine 2 0 0 7 . taj je udio porastao na 5 6 % . *
Na velikome krijesu u koji se osamdesetih godina pretvorio Wall
Street nisu završile tek taštine pojedinaca, nego i posljednji ostaci po-
slovnog modela prikazanog u filmu Divan život. Nekoć su između da-
vatelja i korisnika hipotekarnih kredita postojale značajne društvene
veze. Jimmy Stewart poznavao je i ulagače i dužnike. S druge strane, na
sekuritiziranom tržištu (baš kao i u svemiru) nitko ne čuje vaš krik -
jer kamate koje plaćate na zajam u konačnici odlaze nekome tko nema
pojma da uopće postojite. Puno značenje te promjene običnim će kuće-
vlasnicima postati jasnim tek dvadeset godina kasnije.

Mi, stanovnici engleskoga govornog područja, najčešće mislimo da

su nekretnine obična, jednostrana oklada. Igrom na tržištu nekretni-
na čovjek će se obogatiti. Štoviše, ludost je ulagati u nešto drugo. U
vezi s tom navodno neupitnom istinom nevjerojatno je koliko je često
stvarnost opovrgava. Recimo da ste u prvom kvartalu 1987. na ame-
ričkome tržištu nekretnina uložili 1 0 0 . 0 0 0 dolara. Prema dvama naj-
relevantnijim indeksima cijena (institucija Office of Federal Housing
Enterprise Oversight i Case-Shiller), do prvog kvartala 2 0 0 7 . vaš bi se
novac manje-više utrostručio. No, da ste jednak iznos uložili u dionice
s popisa Standard & Poor's 5 0 0 (osnovni referentni indeks američkih
dioničkih tržišta) i da ste u taj indeks nastavljali ulagati i dividende,
na koncu biste imali 7 7 2 . 0 0 0 dolara, dakle dva i više puta nego od
ulaganja u opeke i žbuku. Slično je bilo i u Velikoj Britaniji. Da ste
1987. u nekretnine uložili 1 0 0 . 0 0 0 funta, prema britanskome indeksu
cijena kuća i stanova, za dvadeset godina imali biste više od 4 0 0 . 0 0 0
funta. No, da ste isti iznos uložili u dionice koje čine britanski in-
deks FTSE All Share, bili biste gotovo sedam puta bogatiji. Između
tržišta nekretnina i tržišta dionica, dakako, postoji i važna razlika: čo-
vjek ne može živjeti u burzovnome indeksu. (S druge strane, lokal-

* Potkraj 2 0 0 6 . vladine agencije i tvrtke raspolagale su najvećim udjelom kredita, u visini od 3 0 %

ukupnih nepodmirenih dugovanja. Komercijalne banke imale su 2 2 % , na rezidencijalne vrijedno-
snice s kreditnom podlogom (RMBS), osigurane dužničke obveze (CDO) i druge vrijednosnice s
jamstvima otpadalo je 1 4 % ukupne mase, štedioničke ustanove 13%, državne i lokalne vlasti 8%,
a na društva za životno osiguranje 6%. Ostalo je bilo u rukama pojedinaca.

234
 SIGURNO KAO KUĆA

Američke dionice u odnosu na nekretnine, 1987.-2007.

ni porezi na nekretnine obično pogađaju nekretnine, a ne financijsku

imovinu.) U cilju uravnoteženije usporedbe, stoga moramo uračunati
i stanarinu koju ste uštedjeli ako ste živjeli u vlastitoj kući (ili stanari-
nu koju možete ubirati u slučaju da imate dva stambena prostora pa
jedan iznajmljujete). Najjednostavnije je iz računice jednostavno izo-
staviti i dividende i najamnine. U tom slučaju, razlika je nešto manja.
Tijekom dvaju desetljeća od 1987., indeks S & P 5 0 0 , bez dividenda,
porastao je malo više od pet puta, i dalje bitno više od porasta cijena
kuća. Razlika se također smanjuje, ali ne nestaje, dodate li portfelju
nekretnina prihode od iznajmljivanja i dodate li dioničkome portfelju
dividende, budući da su se prosječni prinosi od iznajmljivanja u tom
razdoblju smanjili s oko 5 na samo 3 , 5 % na vrhuncu procvata tržišta
nekretnina (drugim riječima, kuća od 1 0 0 . 0 0 0 dolara u prosjeku bi
mjesečno donosila manje od 4 1 6 dolara na ime najamnine). 5 3 S druge
strane, u Velikoj Britaniji je kapitalizacija dioničkog tržišta rasla sporije
nego u SAD-u, dok su dividende za ulagače bile važniji izvor prihoda.
Istodobno su ograničenja u izgradnji novih stambenih kapaciteta (po-
put zakona o očuvanju "zelenih" područja) potaknula rast stanarina.
Izostaviti dividende i stanarine u ovom slučaju stoga znači izostaviti
prednost dionica nad nekretninama. Kad je riječ o čistoj aprecijaciji
kapitala u razdoblju od 1 9 8 7 . do 2 0 0 7 . , opeke i žbuka (porast od 4 , 5
puta) dali su bolje rezultate nego dionice (porast od samo 3 , 3 puta).

235
 U S P O N NOVCA

Tek kada se u izračunima vratimo do 1979., britanske dionice donijele

su više od britanskih opeka. *
Postoje, međutim, još tri elementa o kojima valja voditi računa kad
pokušavamo usporediti nekretnine s ostalim oblicima kapitalne imovi-
ne. Prvi je element amortizacija. Dionice se ne troše i ne trebaju novi
krov ili novu fasadu poput kuća. Drugi je element likvidnost. Kuće je
daleko teže pretvoriti u gotovinu nego dionice. Treći je element nestal-
nost. Tržišta nekretnina nakon Drugoga svjetskog rata daleko su manje
volatilna od dioničkih tržišta (jedan je od razloga i cijena transakcija
povezanih s tržištem nekretnina). Ipak, sve to ne znači da cijene kuća
nikad nisu odstupile od ustrajnog trenda porasta. Na primjer, u razdo-
blju od 1989. do 1995. prosječne cijene kuća u Velikoj Britaniji pale su
za 18%, odnosno, gledamo li stvarnu vrijednost s uračunatom inflaci-
jom, za više od trećine (37%). U Londonu je stvarni pad iznosio gotovo
4 7 % . 5 4 U Japanu su cijene nekretnina između 1990. i 2 0 0 0 . pale za više
od 6 0 % . Dakako, u vrijeme dok pišem ovu knjigu, cijene nekretnina u
Sjedinjenim Državama - prvi put u cijeloj generaciji - padaju. I padaju.
U odnosu na vrhunac dosegnut u srpnju 2 0 0 6 . , indeks cijena kuća u
dvadeset velikih američkih gradova ("Case-Shiller Composite 20") sma-
njio se do veljače 2 0 0 8 . za 15%. U tom je mjesecu pad na godišnjoj
razini došao do 13%, što nije viđeno još od početka tridesetih godina
prošlog stoljeća. U pojedinim gradovima - Phoenixu, San Diegu, Los
Angelesu i Miamiju - ukupni je pad bio veći od petine ili čak četvrtine.
Osim toga, u vrijeme dok ovo pišem (svibanj 2008.), većina stručnjaka
očekuje daljnji pad.

U Detroitu, gradu koji je već neko vrijeme u gospodarskoj krizi, pad

cijena kuća počeo je i ranije, u prosincu 2 0 0 5 . , pa su tako u trenutku
mog posjeta u srpnju 2 0 0 7 . već bile pale za više od 10%. U Detroit sam
doputovao jer sam imao dojam da sve što se događa ondje nekako na-
javljuje ono što će se dogoditi u cijelim Sjedinjenim Državama, a možda
čak i na cijelome engleskom govornom području. Tijekom deset godina

* Iz višegodišnje rasprave koju sa suprugom vodim u vezi s (ne)promišljenošću velikih ulaganja,

uz velike pozajmice sredstava, na britanskome tržištu nekretnina (a riječ je o njoj najdražoj finan-
cijskoj strategiji), ona, dakle, izlazi kao pobjednica, pod pretpostavkom da sam ja htio živjeti u
unajmljenom sveučilišnom stanu i ulagati u britansko dioničko tržište. Dakako, optimalan pristup
bila bi diversifikacija portfelja u kojem bi se tako našle i nekretnine i dionice iz raznih dijelova
svijeta, uz tek umjerene pozajmice sredstava.

236
 SIGURNO KAO KUĆA

cijene kuća u Detroitu - u kojem je stambeni fond vjerojatno najlošiji u

čitavom SAD-u osim u New Orleansu - porasle su gotovo za 50%, što i
nije osobito mnogo u usporedbi s mjehurom koji je zahvatio zemlju (a
u sklopu kojeg su cijene u prosjeku porasle 180%), ali je i dalje teško
objašnjivo s obzirom na kronično loše gospodarsko stanje u tom gradu.
Utvrdio sam da se objašnjenje krije u temeljnim promjenama pravila
"igre" na tržištu nekretnina, promjenama koje se odražavaju u iskustvi-
ma detroitskog West Outer Drivea, prometne, ali i više nego pristojne
ulice koja "pripada" srednjoj klasi, ulice s povećim kućama, velikim
travnjacima i garažama. Ovdje su nekoć živjeli najugledniji stanovnici
Motowna, dok je danas to tek još jedna ulica u nepreglednoj državi
unutar države: gospodarstvu u razvoju unutar Sjedinjenih Država, 55
grani poznatoj pod nazivom "Subprimija".
Mjesni brokeri namijenili su hipotekarne kredite koje nazivamo
drugorazrednima ("subprime") onim obiteljima ili četvrtima koje iza
sebe imaju ne osobito blistavu kreditnu prošlost. I kao što divovski kre-
diti ne mogu dobiti blagoslov Fannie Mae (pa tako i implicitno vladino
jamstvo), tako su i ovi rizičniji zajmovi jednostavno odviše - rizični.
Ipak, upravo zbog te rizičnosti, zajmodavci su u njima vidjeli moguć-
nost za dobru zaradu. Pritom nije bila riječ o onim starim tridesetogo-
dišnjim kreditima s fiksnom stopom nastalima u vrijeme New Deala.
Posve suprotno, u velikom broju slučajeva radilo se o zajmovima s pro-
mjenjivom stopom (ARM) - drugim riječima, kamatna stopa mogla se
mijenjati u skladu s promjenama kratkoročnih stopa za posudbe. Velik
broj kredita nudio je samo otplatu kamata, bez amortizacije (otplate
glavnice), čak i kad je glavnica iznosila 1 0 0 % posto procijenjene vri-
jednosti imovine pod hipotekom. Većina ugovora nudila je i inicijalnu
"promotivnu" klauzulu, prema kojoj su početne rate otplate kamata -
najčešće tijekom prvih dviju godina - bile umjetno niske, što je samo
povećavalo stvarnu cijenu zajma. Sva spomenuta pomagala trebala su
odmah smanjiti zajmoprimčeve troškove servisiranja duga. No odred-
be otisnute sitnim slovima donosile su velike koristi zajmodavcima. U
jednom osobito skandaloznom primjeru drugorazrednog zajma dogo-
vorenog u Detroitu, kamatna stopa tijekom prvih dviju godina iznosila
je 9 , 7 5 % , ali nakon toga postavljena je na 9 , 1 2 5 % iznad osnovne krat-
koročne stope po kojoj banke međusobno posuđuju novac: obično je

237
 U S P O N NOVCA

riječ o "londonskoj međubankovnoj stopi" (tzv. "libor"). I prije početka

krize izazvane rizičnim kreditima, ta je stopa već bila iznad 5%, što je
značilo da rate u trećoj godini otplate kredita rastu u nebo.
Drugorazredni krediti obuzeli su Detroit poput lavine novca za igra-
nje Monopola. Cijeli grad našao se na udaru nebrojenih radijskih, te-
levizijskih i poštanskih reklama, a prave vojske zastupnika i posredni-
ka raspršile su se gradom nudeći, kao se činilo, vrlo povoljne ugovore.
Samo 2006. takvim je zajmovima u dvadeset dva poštanska područja u
Detroitu ubrizgano više od milijarde dolara. Na području poštanskog
ureda 4 8 2 3 5 , koje obuhvaća i br. 5 1 0 0 u West Outer Driveu, drugo-
razredni zajmovi činili su više od polovine svih ugovora o zajmovima
sklopljenih između 2 0 0 2 . i 2 0 0 6 . godine. Sedam od dvadeset šest do-
maćinstava u zgradi na broju 5 1 0 0 iskoristilo je mogućnost podizanja
drugorazrednog kredita. 56 Potrebno je istaknuti da je tek manji dio tih
zajmova odobren osobama i obiteljima koje su prvi put kupovale ne-
kretninu. U većini slučajeva radilo se o refinanciranju ranijih dugova,
što je zajmoprimcima omogućilo da dom koriste kao bankomat, a po-
stojeću aktivu pretvore u gotovinu. Većina je tako stečenim sredstvima
otplatila dugove po kreditnim karticama, preuredila životni prostor ili
kupila dugotrajniju robu široke potrošnje. * No, drugdje je kombinaci-
ja sve nižih dugoročnih kamatnih stopa i sve privlačnijih kredita ipak
privukla nove kupce na tržište nekretnina. Do 2005. godine 6 9 % svih
američkih domaćinstava živjelo je u vlastitome domu, u usporedbi sa
6 4 % deset godina ranije. Približno 5 0 % tog porasta možemo pripisati
procvatu odobravanja drugorazrednih kredita. Vrlo je znakovito da je
silno velik udio primatelja takvih kredita otpadao na pripadnike etnič-
kih manjina. Dok sam iz automobila razgledavao Detroit, čak sam se
počeo pitati je li drugorazredno (rizično) novi financijski eufemizam za
pripadnike crnačke rase. A to nije bila tek ničim utemeljena pretpostav-
ka. Prema rezultatima istraživanja koje je provela udruga Massachusetts
Affordable Housing Alliance, 5 5 % zajmoprimaca iz redova crnaca i
Hispanoamerikanaca na širem gradskom području Bostona koji su
2 0 0 5 . podigli zajmove za kupnju kuće dobilo je drugorazredne kredite,

* U razdoblju od 1997. do 2 0 0 6 . američki su potrošači na temelju vlasništva nad stanom ili kućom
podigli oko 9 bilijuna dolara. U prvom kvartalu 2 0 0 6 . podizanje novca na temelju vlasništva nad
nekretninom osiguravalo je gotovo 1 0 % viška osobnih prihoda namijenjenog trošenju.

238
 SIGURNO KAO KUĆA

u usporedbi sa samo 13% takvih kredita odobrenih bijelcima. Više od

tri četvrtine crnaca i Hispanoamerikanaca koji su pozajmili novac od
Washington Mutuala svrstano je u "rizičnu" skupinu, u usporedbi sa
samo 17% bijelih zajmoprimaca. 57 Prema podacima Ministarstva stano-
vanja i urbanizma (HUD), broj vlasnika nekretnina iz redova manjinskih
skupina povećao se od 2 0 0 2 . do 2 0 0 7 . za 3,1 milijun.
Bio je to bez najmanje sumnje zenit kućevlasničke demokracije. Novo
tržište hipotekarnih kredita omogućavalo je, kako se činilo, ostvarenje
američkog sna o vlasništvu nad kućom i stotinama tisuća onih koje su
agencije za određivanje kreditne sposobnosti i neuvjerljivo prikrivene
rasne predrasude nekoć isključivale iz središnjih financijskih tokova.
Na meti kritika u konačnici će se naći Alan Greenspan, jer tijekom
posljednjih godina na mjestu predsjednika središnje banke nije primje-
reno regulirao hipotekarne kredite. Ipak, iako je, kao što je svima i pre-
dobro poznato, u jednom govoru 2 0 0 4 . podržao kredite s promjenji-
vom kamatnom stopom (a kasnije povukao potporu), Greenspan nije
bio glavni zagovornik širenja baze kućevlasnika. Jednako tako, nema
smisla za svu neumjerenost kojoj smo svjedočili posljednjih godina kri-
viti monetarnu politiku.
"Želimo da svaki Amerikanac bude vlasnik doma u kojem živi", re-
kao je predsjednik George W. Bush u listopadu 2 0 0 2 . godine. Nakon
što je pred davatelje kredita postavio izazov, do konca desetljeća stvoriti
5,5 milijuna novih kućevlasnika iz redova manjinskih skupina, Bush
je 2 0 0 3 . potpisao Zakon o kreditnom pologu "Američki san" (ADDA),
mjeru namijenjenu subvencioniranju pojedinaca i obitelj iz skupina s
nižim prihodima koji prvi put kupuju kuću. Zajmodavce je vlada poti-
cala da od rizičnih najmoprimaca izričito ne zahtijevaju baš svu doku-
mentaciju. Ministarstvo stanovanja dodatno je pritisnulo i Fannie Mae i
Freddieja Maca, tražeći da podupru tržište drugorazrednih kredita. Kao
što je Bush ustvrdio u prosincu 2 0 0 3 . : "U nacionalnome je interesu da
što više ljudi živi u vlastitome domu." 5 8 S time se tek rijetki nisu složili.
Pišući u The New York Timesu u studenome 2 0 0 7 . , Henry Louis ("Skip")
Gates Jr., profesor na Harvardu i ravnatelj Instituta za afrička i afroame-
rička istraživanja W. E. B. Du Bois, pozdravio je novi trend, ističući da
je petnaestero od dvadesetero uspješnih Amerikanaca afričkog podri-
jetla čije je slučajeve proučio (a među njima su bile i Oprah Winfrey i

239
 U S P O N NOVCA

Whoopi Goldberg) potomci "barem jedne obiteljske linije nekadašnjih

robova koji su do 1920. uspjeli doći do vlasništva nad nekom nekret-
ninom". Ne obazirući se na rasprskavanje mjehura nastalog na tržištu
nekretnina do kojeg je došlo nekoliko mjeseci prije, Gates je ponudio
neočekivano rješenje problema "crnačkog siromaštva i društvene ne-
funkcionalnosti" - predložio je "davanje imovine ljudima koje se nekoć
držalo imovinom":

Moguće je da je upravo Margaret Thatcher, od koje bi se takvo što teško

očekivalo, ponudila program koji bi mogao polučiti dobre rezultate.
Osamdesetih godina, ona je omogućila da 1,5 milijuna stanara općin-
skih stanova u Velikoj Britaniji stekne vlasništvo nad vlastitim domom.
Bio je to nedvojbeno najliberalniji potez gđe Thatcher i progresivne
snage u ovom društvu možda bi se trebale povesti za njezinim primje-
rom... Želimo li smjelo i na nov način pristupiti pitanju crnačkog siro-
maštva... možda bismo trebali doći do rješenja kojima bismo od stana-
ra stvorili vlasnike... Siromašni crnci možda će stvarni napredak osjetiti
tek kad postanu vlasnicima određenog udjela u američkome društvu.
Vlasnici nekretnine stječu dojam i da su na određeni način vlasnici vla-
stite budućnosti i društva u kojem žive. Stoga uče, štede, rade, trude se i
glasuju, dok pojedinci uhvaćeni u zamku podstanarstva to ne čine... 59

Beanie Self, crnkinja koja vodi projekte od društvenog značenja u

memfiskoj četvrti Frayser, ukazala je na kobnu manu u Gatesovoj argu-
mentaciji: "Američki san teži vlasništvu nad vlastitim domom, a među
ostalim - iako je to divan i čudesan san - brine činjenica da za to za-
pravo nismo spremni. Ljudi ne shvaćaju da postoji cijela gospodarska
grana posvećena nekretninama, zatim grana koja se bavi procjenom
kreditne sposobnosti, pa grana koja se bavi davanjem kredita i koja
danas uistinu može dobro potegnuti da ljude smjesti u kuće koje si oni
u velikom broju slučajeva zapravo ne mogu priuštiti." 60

Odobravanje drugorazrednih kredita u smislu poslovnog modela po-

kazalo se više nego uspješnim - pod uvjetom da kamatne stope ostaju na
niskoj razini, da ljudi i dalje imaju posao te da cijene nekretnina rastu.
Dakako, nitko nije mogao jamčiti da će se takvi uvjeti održati i dugoroč-

240
 SIGURNO KAO KUĆA

no, osobito u gradu poput Detroita. No to nije brinulo izdavatelje dru-

gorazrednih kredita. Oni su se jednostavno uputili tragom kreditora iz
osamdesetih godina 20. stoljeća. Umjesto da riskiraju vlastiti novac, lije-
po su ubirali masnu proviziju po potpisivanju ugovora o zajmu, a zatim
te zajmove u velikim paketima prodavali bankama u Wall Streetu. Banke
su, pak, kredite pretvarale u prvoklasne vrijednosnice s hipotekarnom
podlogom (RMBS) koje su donosile visoke prinose te ih prodavali ula-
gačima širom svijeta željnima još malo većeg (za koji stoti dio postotnog
boda) prinosa na uloženi kapital. Nakon pretvaranja u pokrivene duž-
ničke obveze (CDO), te drugorazredne vrijednosnice transformirale su
rizične zajmove nepouzdanim dužnicima u prvorazredne vrijednosnice
s najvišom mogućom ocjenom (AAA). Za takvo što bila je potrebna tek
potvrda jedne do dviju vodećih agencija za ocjenjivanje kreditne spo-
sobnosti, Moody's ili Standard & Poor's, mišljenje da ne postoji velika
vjerojatnost da će najviša skupina tih vrijednosnica samo tako doživjeti
prestanak otplate duga. Svi su znali da su niže razine takvih vrijednosni-
ca rizičnije. S druge strane, upravo su one donosile više kamate.
Za tu financijsku alkemiju ključna je bila činjenica da su tisuće kilo-
metara doslovce odvajale korisnike zajmova u Detroitu i one koji su na
koncu dobivali novac od njihovih mjesečnih otplata. Rizik je tako bio
raspoređen širom svijeta, od američkih državnih mirovinskih fondova
do zdravstvenih fondova u Australiji, pa čak i gradskih vlasti u mjesti-
ma unutar arktičkoga kruga. Primjerice, u Norveškoj su gradovi Rana,
Hemnes, Hattjelldal i Narvik uložili oko 120 milijuna dolara poreznih
obveznika u CDO-e s jamstvima u američkim drugorazrednim krediti-
ma. U to su se vrijeme prodavatelji takvih "strukturiranih proizvoda"
hvalili kako sekuritizacija prebacuje rizik na one "koji ga najlakše mogu
podnijeti". Tek se kasnije pokazalo da je rizik prebačen na one koji ga
najmanje shvaćaju. Oni koji su najbolje poznavali nepouzdanost kori-
snika rizičnih zajmova - ljudi koji su izravno komunicirali sa zajmo-
primcima i koji su najbolje poznavali njihove ekonomske prilike - bili
su izloženi najmanjem riziku. Mogli su odobriti 100-postotno finan-
ciranje nekretnine tzv. kreditom "ninja" (kreditom izdanim osobi koja
nema ni prihode ni posao ni imovinu - No Income No Job or Assets) te ga
istog dana prodati velikim bankama koje se bave CDO-ima. Samo koji
sat kasnije, rizik je već plutao u nekom fjordu.

241
 U S P O N NOVCA

U Detroitu se porast broja rizičnih kredita zapravo vremenski poklo-

pio s novom krizom u automobilskoj industriji koja proživljava neumo-
ljiv pad, zbog čega je u gradu bez posla ostalo 20.000 ljudi. To je najavilo
i šire, sveameričko usporavanje gospodarstva, gotovo neizbježnu poslje-
dicu pooštravanja monetarne politike u sklopu kojeg je Fed kratkoročnu
kamatnu stopu s 1% povisio na 5,25%. Ta je promjena tek malo, ali dugo-
ročno znakovito djelovala na prosječne kamate na kredite, koje su porasle
približno za četvrtinu (s 5,34 na 6,66%). Naoko bezopasna promjena kre-
ditnih uvjeta katastrofalno je djelovala na tržište drugorazrednih kredita.
Čim je završilo promotivno razdoblje otplate pa su na snagu stupile nove
i daleko više stope, stotine domaćinstava u Detroitu odmah su počele
kasniti s otplatama kredita. Već u ožujku 2007. približno 3 0 % korisnika
drugorazrednih hipotekarnih kredita na poštanskome području 48235 s
otplatama je kasnilo više od šezdeset dana, već praktički na rubu zapljene
kupljene nekretnine. Tako je prsnuo mjehur na tržištu nekretnina, a ci-
jene kuća počele su padati prvi put od početka devedesetih. Zbog takvog
razvoja situacije dogodilo se da je u slučaju onih koji su kupnju nekretni-
ne u cijelosti financirali kreditom dug sada imao veću vrijednost od same
nekretnine. Što su cijene kuća više padale, to je više vlasnika nekretnina
raspolagalo "negativnom aktivom". Taj je pojam u Velikoj Britaniji poznat
još od početka devedesetih godina. U tom je smislu West Outer Drive bio
vjesnik sveobuhvatnije krize američkog tržišta nekretnina čije će posljedi-
ce do temelja protresti financijski sustav zapadnog svijeta.

Jednoga sparnog petka poslije podne, ubrzo nakon što sam iz Detroita
doputovao u Memphis, gledao sam kako se na stubama ispred ulaza u
sudnicu u Memphisu na svojevrsnoj dražbi prodaje više od pedeset kuća.
U svim je slučajevima razlog bila zapljena imovine zbog neplaćanja rata
kredita. * Memphis nije tek stečajna prijestolnica Amerike (kao što smo
vidjeli u 1. poglavlju), nego se u ljeto 2007. ubrzano pretvarao i u pri-
jestolnicu zapljena imovine pod hipotekom. Tako sam doznao da je ti-
jekom proteklih pet godina 2 5 % kućanstava u gradu dobilo obavijest o

* Za shvaćanje američke pravne prakse važno je znati da u mnogim saveznim državama (ali ne i
svima) hipotekarni krediti nemaju regresnu klauzulu, tj. u slučaju kada dužnik ne otplaćuje kre-
dit, izdavatelj zajma može zaplijeniti samo vrijednost nekretnine, a ne i drugu imovinu (npr. auto-
mobil ili ušteđevinu u banci) niti može ishoditi obustave na buduće ispate plaća. Prema mišljenju
nekih ekonomista, upravo to korisnike kredita snažno potiče na prekidanje otplate.

242
 S I G U R N O KAO KUĆA

zapljeni imovine u slučaju neplaćanja obveza. I ovdje su u biti problema

bili drugorazredni krediti. Samo 2006. tvrtke koje su davale drugorazred-
ne kredite posudile su 4 6 0 milijuna dolara raspoređenih na 14 poštan-
skih područja u Memphisu. To što se odvijalo pred mojim očima bilo je
tek početak prave lavine zapljena. U ožujku 2007. Centar za odgovorno
kreditiranje predvidio je da bi broj zapljena mogao doseći 2,4 milijuna. 61
Vrlo lako moglo bi se pokazati da je predviđanje bilo preoptimistično.
U vrijeme kad ovo pišem (svibanj 2008.) oko 1,8 milijuna hipotekarnih
kredita bilježi prekid otplata, no oko 9 milijuna američkih kućanstava,
ili stanari jedne desetine svih kuća u kojima živi po jedna obitelj, već
raspolažu negativnom aktivom. Oko 11% rizičnih zajmova s promje-
njivom kamatom (ARM) već je zaključeno zapljenom. Prema podacima
banke Crédit Suisse, ukupan broj zapljena imovine po svim tipovima
hipotekarnih kredita mogao bi u sljedećih pet godina doseći brojku od
6,5 milijuna. Na taj način bez kuća bi moglo ostati 8 , 4 % svih američkih
kućevlasnika, odnosno 12,7 onih koji imaju hipotekarni kredit. 62
Otkako se tržište drugorazrednih hipotekarnih kredita počelo urušavati
početkom ljeta 2007. godine, udarni valovi krize šire se svim svjetskim kre-
ditnim tržištima i pritom uništavaju pojedine fondove ulaganja za upravlja-
nje rizikom (hedge fondove), a bankama i drugim financijskim institucijama
donose troškove od više stotina milijarda dolara. Glavni je problem bio
u CDO-ima, pokrivenim dužničkim obvezama, kojih je 2006. prodano u
vrijednosti od pola bilijuna dolara. Od toga je pedeset posto bilo izloženo
po osnovi drugorazrednih kredita. Pokazalo se da su mnogi CDO-i bili u
velikoj mjeri precijenjeni zbog pogrešnih procjena o broju izglednih sluča-
jeva prestanka vraćanja drugorazrednih kredita. Kad su čak i prvorazredne
vrijednosnice počele osjećati posljedice prestanka otplate i zapljena, hedge
fondovi koji su se bili specijalizirali za kupnju najrizičnijih tranša CDO-a
prvi su se našli na udaru. Iako su se prve najave nevolja počele javljati još u
veljači 2007., kad je HSBC priznao velike gubitke na američkim hipotekar-
nim kreditima, većina analitičara početkom krize drugorazrednih hipote-
karnih kredita smatra lipanj te godine, kad su dva hedge fonda u vlasništvu
Bear Stearnsa* morala položiti dodatna jamstva po nalogu Merrill Lyncha,
druge investicijske banke koja im je posudila novac, ali se sad brinula zbog

* Jedan od njih ponosio se uzvišenim nazivom Prvorazredno strukturiranim kreditnim strategija-

ma ojačani kreditni fond.

243
 U S P O N NOVCA

prevelike izloženosti aktive nastale na temelju drugorazrednih kredita. Bear

je spasio jedan fond, ali je dopustio zatvaranje drugog. Sljedećeg su mje-
seca agencije za ocjenu kreditne sposobnosti počele spuštati ocjene RMBS
CDO-a (skraćeni naziv za pokrivene dužničke obveze po prvoklasnim vri-
jednosnicama s hipotekarnom podlogom - pri čemu već i sam naziv jasno
ukazuje na pretjerano složenu prirodu tih financijskih proizvoda). Zbog
toga su se raznorazne financijske institucije koje su imale takvu imovinu
suočile s mogućim velikim gubicima. Problem se u velikoj mjeri povećao
i silnom količinom financijske poluge (duga) u sustavu. Fondovi ulaganja
za upravljanje rizikom posuđivali su osobito mnogo od primarnih brokera
- banaka - kako bi povećali prinose koje su uspijevali ostvariti. Banke su,
u međuvremenu, prikrivale vlastitu izloženost tako što su aktivu poveza-
nu s rizičnim kreditima pripisivale posebnim izvanbilančnim poslovnim
strukturama poznatima i pod nazivom "kanali" i "strateška investicijska
pomagala" (SIV), a koje su se financirale kratkoročnim posudbama na trži-
štima komercijalnih zapisa i prekonoćnih međubankovnih posudba. Kako
je rastao strah od partnerskog rizika (mogućnosti da druga strana u finan-
cijskoj transakciji propadne), ta su se kreditna tržišta odjednom gotovo po-
sve zamrznula. Kriza likvidnosti na koju su pojedini analitičari upozoravali
najmanje godinu dana, izbila je u kolovozu 2007., kad je American Home
Mortgage proglasio stečaj, BNP Paribas zatvorio tri hipotekarna investicij-
ska fonda, a Countrywide Financial ispraznio cjelokupnu kreditnu liniju
od 11 milijarda dolara. No praktički nitko nije očekivao da bi slučajevi
prestanka otplate drugorazrednih kredita izdanih domaćinstvima s niskim
prihodima u gradovima poput Detroita i Memphisa mogli izazvati takav
financijski kaos: * jedna je banka (Northern Rock) nacionalizirana, druga
(Bear Stearns) jeftino prodana konkurenciji u sklopu sporazuma za koji je
jamčio Fed, nebrojeni investicijski fondovi jednostavno su zatvoreni, "otpi-
si" banaka na temelju smanjene vrijednosti ukupno su dosegli barem 318
milijarda, dok ukupni očekivani gubici premašuju bilijun dolara. Rizični
leptir zamahnuo je krilima i izazvao globalni uragan.

nica da bi u konačnici mogla zadati smrtonosni udarac vladinoj začetnici

kućevlasničke demokracije: ustanovi Fannie Mae. 63 Jedna od posljedica

* Rijetki su izrazili neslaganje kad je Međunarodni monetarni fond (MMF) situaciju nazvao "naj-
većim financijskim šokom od velike krize 1929. godine".

244
 SIGURNO KAO KUĆA

vladine politike jest i povećanje udjela hipotekarnih kredita Fannie Mae

i njezine mlade braće, Freddieja i Ginnie, uz istodobno smanjenje važ-
nosti izvornih vladinih jamstava koja su nekoć bila ključni dio sustava.
U razdoblju od 1955. do 2006. udio hipotekarnih kredita koji nisu bili
namijenjeni farmama, a za koje je jamčila vlada, pao je s 35 na 5%. No u
istome razdoblju udio hipotekarnih kredita koje su držale te ustanove što
su nastale i radile pod vladinim pokroviteljstvom porastao je s 4 na rekor-
dnih 4 3 % 2003. godine. 64 Ured za nadzor saveznih stambenih ustanova
poticao je Fannie i Freddieja da steknu još više RMBS-ova (pa tako i vri-
jednosnice s potporom u drugorazrednim kreditima) slabljenjem pravila
koja reguliraju njihov odnos kapitala i aktive. No te dvije institucije za-
jedno imaju tek 84 milijarde dolara kapitala, što je tek 5% od 1,7 bilijuna
aktive u njihovoj bilanci, da i ne spominjemo još 2,8 bilijuna RMBS-ova
za koje su jamčili. 65 Činilo se logičnim da bi se vladino pokroviteljstvo, u
slučaju da se te institucije nadu u teškoćama, pretvorilo u vladino vlasniš-
tvo, što bi dalekosežno utjecalo na savezni proračun.*
Tako se, eto, pokazalo da kuće nisu jedinstvene po sigurnosti ulaga-
nja. Cijene mogu i padati, a ne samo rasti. I, kao što smo već vidjeli, kuće
su poprilično nelikvidna sredstva - što znači da ih je teško brzo prodati
kad se nađete u financijskome škripcu. Cijene kuća u padu su "čvrste",
jer prodavatelji u krizi nikako ne vole spuštati istaknutu cijenu. Zbog
toga dolazi do zagušenja neprodanim nekretninama, a ljudi koji bi se
inače preselili ne mogu se pomaknuti i samo gledaju natpise kojima pred
kućom oglašavaju prodaju. To pak znači da vlasništvo nad nekretninama
može dovesti do smanjenja mobilnosti radne snage, čime se usporava
oporavak. I upravo su to mane cijelog modela kućevlasničke demokraci-
je, koliko god se nekoć činilo privlačnim sve stanare pretvoriti u vlasni-
ke. Preostaje još samo odgovoriti na pitanje trebamo li uopće izvoziti taj
visokorizični model u ostatak svijeta.

Sigurno kao kućanica

Quilmes, nepregledna siromašna četvrt na južnome rubu Buenos Airesa,

kao da je milijunima kilometara udaljen od skladnih avenija u središtu

* To je uistinu potvrdilo sve što se događalo nakon razdoblja u kojem je nastao ovaj dio teksta.

245
 U S P O N NOVCA

argentinske prijestolnice. No jesu li njegovi stanovnici uistinu siromaš-

ni kao što se čini? Prema mišljenju peruanskog ekonomista Hernanda
de Soata, naselja straćara kao što je Quilmes, unatoč oronulome izgle-
du, zapravo sadrže doslovce bilijune dolara neostvarenog bogatstva. De
Soto je izračunao da je ukupna vrijednost nekretnina u posjedu najsi-
romašnijih stanovnika svijeta oko 9,3 bilijuna dolara. A to je, kako je
istaknuo, gotovo ravno ukupnoj tržišnoj kapitalizaciji svih tvrtka na
burzama dvadeset najuspješnijih svjetskih gospodarstava - i gotovo de-
vet puta više od ukupne inozemne pomoći isplaćene zemljama u razvo-
ju od 1970. do 2 0 0 0 . godine. Teškoća se sastoji u tome što stanovnici
Quilmesa, i nebrojenih naselja straćara širom svijeta, nemaju pouzdane
vlasničke papire. A bez zakonite potvrde o vlasništvu, takva se imovina
ne može koristiti kao jamstvo za podizanje kredita. Zbog toga se su-
očavamo s temeljnim ograničenjem gospodarskog rasta, navodi dalje
de Soto: jer ako ne možete posuditi novac, ne možete prikupiti kapital
za pokretanje posla. Potencijalni su poduzetnici tako onemogućeni u
radu. Kapitalistička energija ostaje zagušenom. 66
Velik dio problema leži u činjenici da je u područjima poput Južne
Amerike birokratski vrlo teško utvrditi zakonsko vlasništvo nad ne-
kretninom. Prema podacima Svjetske banke, u današnje je vrijeme u
Argentini potrebno tridesetak dana za upis nekretnine, ali nekoć je
postupak trajao znatno duže. U pojedinim zemljama - a u tome su
najgori Bangladeš i Haiti - postupak traje i do tristo dana. Kad su de
Soto i njegovi suradnici pokušali dobiti valjanu dozvolu za izgradnju
kuće na državnom zemljištu u Peruu, za to im je trebalo šest godina
i jedanaest mjeseci, a za to vrijeme imali su posla s pedeset dva razli-
čita vladina ureda i službe. Na Filipinima je donedavno formalizacija
vlasništva nad nekretninom obuhvaćala 1 6 8 koraka koja je trebalo
poduzeti kod 53 državne i privatne agencije. Postupak je trajao od
13 do 25 godina. S druge strane, u zemljama engleskoga govornog
područja takvo što moguće je obaviti za dva dana, a tek rijetko za više
od tri tjedna. Prema de Sotovu mišljenju, zbog birokratskih prepreka
ishođenju valjanih potvrda o zakonitome vlasništvu imovina siromaha
u najvećoj je mjeri "mrtvi kapital... poput vode u jezeru negdje visoko
u Andama - neiskorišteni potencijalni izvor energije". On stoga misli
da bi oživljavanje tog kapitala bilo ključno za osiguravanje uspješnije

246
 SIGURNO KAO KUĆA

budućnosti u zemljama poput Perua. Tek na temelju djelotvornog su-

stava imovinskih prava tržište može na valjan način odrediti vrijednost
nekretnine, utvrditi je l i j e moguće lako kupiti i prodati, je li je mogu-
će upotrijebiti kao zakonito jamstvo za podizanje zajmova, može li se
njezina vlasnika teretiti u drugim eventualnim transakcijama. Nadalje,
kad ih izostavljamo iz okvira legitimnog vlasništva nad nekretninama,
siromasi će gotovo sigurno pribjeći barem djelomičnom funkcioni-
ranju u sivoj ili crnoj gospodarskoj zoni, izvan domašaja sveprisutne
državne ruke. A to izaziva dvostruku štetu. Onemogućuje djelotvor-
no oporezivanje. I umanjuje legitimnost države u očima stanovništva.
Drugim riječima, siromašne su zemlje siromašne jer nemaju pouzda-
na imovinska prava, "skrivenu arhitekturu" uspješnog gospodarstva.
"Imovinski zakoni nisu čudotvorno rješenje", priznaje de Soto, "ali su
svakako karika koja nedostaje... Bez imovinskog prava nikada nećete
moći na održiv način ostvariti ostale reforme". Osim toga, siromašne
zemlje češće doživljavaju i neuspjeh na demokratskome planu jer u
izbornome tijelu nemaju dovoljno "udjelničara". "Imovinska prava s
vremenom će dovesti do demokracije", ustvrdio je de Soto, "jer nije
moguće održavati tržišno orijentirani sustav imovine bez demokrat-
skog uređenja. Jedino na taj način ulagači se mogu osjećati sigurni-
ma." 6 7

Za neke - poput pripadnika maoističke terorističke skupine Sendero

Luminoso, koji su ga 1992. pokušali ubiti bombaškim napadom, time
usmrtivši tri osobe - de Soto je zlikovac. 68 Drugi ga odbacuju kao
Rasputina kontroverznoga bivšeg peruanskog predsjednika Alberta
Fujimorija. Trećima je de Soto junak upravo zbog nastojanja da globa-
lizira demokraciju koja počiva na vlasništvu nad nekretninama. Bivši
američki predsjednik Bill Clinton nazvao ga je "vjerojatno najvećim ži-
vućim ekonomistom", dok je njegov ruski kolega, Vladimir Putin, de
Sotova postignuća nazvao "iznimnima". Godine 2 0 0 4 . liberalno usmje-
reni američki Cato Institute dodijelio mu je nagradu Milton Friedman
(dodjeljuje se svake dvije godine) za rad koji "utjelovljuje duh i praksu
slobode". De Soto i njegov Institut za slobodu i demokraciju savjeto-
vali su vlade Egipta, Salvadora, Gane, Haitija, Hondurasa, Kazahstana,
Meksika, Filipina i Tanzanije. Presudno pitanje, dakako, glasi: je li nje-
gova teorija primjenjiva i u praksi?

247
 U S P O N NOVCA

Quilmes nudi mogućnost prirodnog eksperimenta koji će otkriti je li

de Soto uistinu razotkrio "misterij kapitalizma". Upravo se ondje 1981.
1 8 0 0 obitelji usprotivilo vojnoj hunti koja je tada vladala Argentinom
te je zauzela dio pustog područja. Nakon povratka demokratskog ure-
đenja, pokrajinska je vlada razvlastila izvorne vlasnike zemlje s ciljem
davanja punih vlasničkih prava nezakonitim doseljenicima. Međutim,
samo je osmero od trinaestero zemljoposjednika prihvatilo ponuđenu
naknadu. Ostali su se upustili u dugotrajnu pravnu bitku (jedan je slu-
čaj 1998. riješen isplatom naknade). Zahvaljujući tome neki doselje-
nici u Quilmes postali su vlasnicima nakon plaćanja simbolične cijene
na ime najma, koji je nakon deset godina prelazio u punopravno vla-
sništvo nad nekretninom, dok su drugi ostali protupravnim stanarima.
Danas o vlasništvu svjedoče bolje ograde i obojeni zidovi, kojih nema u
slučaju kuća čiji stanari nisu punopravni vlasnici nekretnina. Oni žive
u oronulim straćarama. Kao što znaju svi (pa i "Skip" Gates), vlasnici
se općenito bolje brinu za nekretninu nego stanari koji samo plaćaju
najamninu.
Nema ni najmanje sumnje da je vlasništvo nad kućama promijenilo
stavove stanovnika Quilmesa. Prema rezultatima jednog nedavno pro-
vedenog istraživanja, oni koji su ishodili vlasnički list u stavovima po-
kazuju daleko izraženiji individualizam i materijalizam nego oni koji još
uvijek bez zakonske podloge žive u tom području. Kad stanovnicima
Quilmesa, primjerice, postavite pitanje: "Mislite li da je novac važan za
sreću?" potvrdan odgovor dat će vam 3 4 % više kućevlasnika. 69 Ipak,
čini se da teorija ima i nedostataka, jer stanovnicima Quilmesa zbog
vlasništva nad nekretninama nije postalo bitno lakše posuditi novac.
Hipotekarni kredit uspjelo je dobiti tek 4% njih. 7 0 I u de Sotovu rodnom
Peruu samo vlasništvo nije, kako se čini, dovoljno da oživi mrtvi kapital.
Istina, nakon što je peruanska vlada 1988. prihvatila njegove početne
savjete, došlo je do drastičnog skraćivanja vremena potrebnog za služ-
beni upis nekretnine (na samo mjesec dana) i još većeg, 99%-tnog sma-
njenja troškova te transakcije. Godine 1996. uložen je i dodatni napor
s ciljem formiranja Odbora za formaliziranje neslužbene imovine, tako
da je u roku od četiri godine 1,2 milijuna građevina na urbaniziranome
zemljištu uvedeno u pravni sustav. Ipak, gospodarski napredak o ka-
kvom je govorio de Soto sve je razočarao sporošću. Od više od 2 0 0 . 0 0 0

248
 SIGURNO KAO KUĆA

kućanstava koja su 1998. i 1999. u Limi dobila potvrde o vlasništvu nad

zemljom, samo je oko četvrtine do 2002. ishodilo i nekakav zajam. U
drugim područjima u kojima je iskušan de Sotov sustav, a to se osobito
odnosi na Kambodžu, ozakonjivanje dotada nelegalnih urbanih zemlji-
šta i nekretnina jednostavno je potaknulo otkup od beskrupuloznih po-
duzetnika i spekulanata koji su tako istisnuli siromašne stanovnike. 71
Zapamtite jedno: vlasništvo nad nekretninom ne pruža vam sigur-
nost, nego je nudi samo vašim vjerovnicima. Stvarna sigurnost potječe
od stalnih prihoda, kao što je vojvoda od Buckinghama shvatio četr-
desetih godina 19. stoljeća i kao što kućevlasnici u Detroitu uviđaju
ovih dana. Upravo zbog toga možda nije nužno da svaki poduzetnik
u zemljama u razvoju dolazi do novca stavljanjem kuće pod hipoteku.
Ili svaka poduzetnica. Štoviše, vlasništvo nad kućom možda uopće nije
ključno za stvaranje bogatstva.

Betty Flores upoznao sam jednoga kišnog ponedjeljka ujutro na

uličnoj tržnici u El Altu, bolivijskome gradu kraj (ili iznad) glavnoga
grada La Paza. Bio sam se uputio u ured mikrofinancijske organizacije
Pro Mujer u El Altu, no osjetio sam umor od nadmorske visine pa sam
predložio kratak predah uz kavu. Betty Flores užurbano je pripremala
i prodavala gustu i jaku bolivijsku kavu kupcima i drugim vlasnici-
ma štandova na tržnici. Odmah sam uočio njezinu veliku energičnost
i živost. Za razliku od većine autohtonih Bolivijki, stekao sam dojam
da joj nije nimalo neugodno upustiti se u razgovor s očitim strancem.
Pokazalo se da je zapravo jedna od klijentica Pro Mujera, da je od njih
podignula zajam za širenje štanda s kavom - što njezin suprug, auto-
mehaničar, nije uspio ostvariti. I stvar je upalila: dovoljno je bilo gledati
njezine stalne kretnje. Planira li novo širenje? Apsolutno. Zahvaljujući
tom poslu, lakše joj je školovati kćeri.
Kreditne agencije u konvencionalnim okvirima tu ženu ne bi držale
dostojnom dobre ocjene. Ima skromnu ušteđevinu i ne živi u svojoj
kući. Ipak, i ona i tisuće njoj sličnih žena u siromašnim zemljama širom
svijeta dobivaju posudbe od institucija kakva je Pro Mujer u sklopu
revolucionarnog pokušaja da se oslobodi ženska poduzetnička energi-
ja. Veliko otkriće pokreta mikrofinanciranja u zemljama poput Bolivije
pokazuje da je kreditiranje žena zapravo manje rizično od kreditiranja

249
 U S P O N NOVCA

muškaraca, bez obzira na vlasništvo nad nekretninom koja može poslu-

žiti kao jamstvo. To se nikako ne poklapa s uobičajenom predodžbom o
rastrošnim ovisnicama o šopingu. Čak je u suprotnosti i s višestoljetnim
predrasudama prema kojima su još sedamdesetih godina 20. stoljeća
žene kao dužnici bile manje pouzdane od muškaraca. Na primjer, u
Sjedinjenim Državama udanim su se ženama uskraćivali krediti čak i
kad su bile zaposlene ako im suprug nije imao stalni posao. Napuštene
i razvedene žene prolazile su još gore. U vrijeme kad sam odrastao,
zajmovi su i dalje bili namijenjeni ponajprije muškarcima. No, metode
mikrofinanciranja ukazuju na činjenicu da bi kreditna pouzdanost za-
pravo mogla biti ženska karakteristika.
Utemeljitelj pokreta mikrofinanciranja, dobitnik Nobelove nagra-
de Muhammad Yunus, uvidio je potencijal u davanju malih zajmova
ženama kad je proučavao siromaštvo u ruralnim dijelovima rodnog
Bangladeša. Njegova banka Grameen ("Selo"), u zajedničkome vlasniš-
tvu ulagača, a koju je 1983. utemeljio u selu Jobri, već je izdala mikro-
zajmove u gotovo sedam i pol milijuna slučajeva, a uglavnom se radilo
o ženama koje nisu imale jamstvena sredstva. Praktički svi zajmoprimci
uzimaju kredit kao pripadnici peteročlane skupine (koota), koja se sa-
staje jednom tjedno i neformalno dijeli odgovornost za otplatu duga.
Od samog nastanka, banka Grameen izdala je mikrozajmove vijedne
više od 3 milijarde dolara, u početku financirajući vlastito djelovanje
novcem dobrotvornih služba i agencija. Danas pak privlači dovoljno
uloga (gotovo 6 5 0 milijarda dolara do siječnja 2 0 0 7 . ) da ne ovisi o
drugima te da posluje posve samostalno i još uz određenu zaradu. 72
Organizacija Pro Mujer, koju su 1990. utemeljile Lynne Patterson i
Carmen Velasco, među najuspješnijim je južnoameričkim oponašatelji-
ma Grameena. * Krediti kreću od oko 2 0 0 dolara na tri mjeseca. Većina
žena posuđenim novcem kupuje stoku za imanje ili, poput Betty, finan-
cira vlastiti mikrobiznis, prodajući doslovce sve i svašta, od tortilja do
Tupperwarea.
Kad sam se napokon udaljio od Bettyna štanda, u uredima Pro
Mujera u El Altu već je bilo živo kao u košnici. Uvidio sam da se jedno-
stavno ne mogu othrvati osjećaju zadivljenosti kad sam ugledao desetke

* Pro Mujer se toliko dojmio Billa i Melinde Gates da je njihova zaklada toj organizaciji donirala
3,1 milijun dolara.

250
 SIGURNO KAO KUĆA

Bolivijki, gotovo odreda u tradicionalnoj nošnji (svaka od njih imala je

maleni šešir, blago nakrivljen i tako učvršćen za kosu), koje su stajale
u redu kako bi uplatile redovitu ratu. Dok su govorile o svojim isku-
stvima, počeo sam se pitati je li možda došlo vrijeme da promijenimo
drevnu izreku pa da umjesto "sigurno kao kuća" počnemo govoriti "si-
gurno kao kućanica". Jer, to čemu sam svjedočio u Boliviji ima pandane
u siromašnim zemljama širom svijeta, od slamova Nairobija do sela u
indijskome Andhra Pradeshu. Cijela pojava nije ograničena samo na
zemlje u razvoju. Mikrofinanciranje funkcionira i u enklavama siro-
maštva u razvijenome svijetu - poput Castlemilka u Glasgowu, gdje je
organizirana prava mreža kreditnih agencija (credit unions) u nastojanju
da se suzbije djelovanje beskrupuloznih zelenaša (kakve smo upoznali
u 1. poglavlju). I u Castlemilku su zajmoprimci žene. I u El Altu i u
Castlemilku čuo sam kako postoje daleko veći izgledi da muškarci za-
radu potroše u kafiću, gostionici ili kladionici nego da razmišljaju o ot-
plati kredita. Nebrojeno puta uvjeravali su me da žene bolje upravljaju
novcem nego njihovi supruzi.
Dakako, bilo bi pogrešno zaključiti da je mikrofinanciranje čudo-
tvorno rješenje problema globalnog siromaštva, jer to nije slučaj, jed-
nako kao ni kod de Sotova recepta koji se poziva na imovinska prava.
Približno dvije petine svjetskog stanovništva živi izvan financijskog su-
stava, bez pristupa bankovnim računima, a kamoli kreditima. No samim
odobravanjem kredita toj populaciji nećemo nužno izgnati siromaštvo
među muzejske eksponate, da se poslužimo Yunusovim izrazom, bilo
da tražimo jamstva ili ne. Jednako tako, ne bismo smjeli zaboraviti ni
činjenicu da su se neki ljudi upustili u područje mikrofinanciranja iz
želje za zaradom, a ne za dokidanjem siromaštva. 73 Pomalo je šokantno
otkriti da neke tvrtke koje se bave mikrofinanciranjem na zajmove zara-
čunavaju 80, pa čak i 1 2 5 % godišnje - čega se ne bi postidjeli ni okor-
jeli lihvari. Opravdavaju se time da je riječ o jedinom načinu stjecanja
zarade, s obzirom na troškove vođenja tolikog broja malih zajmova.
Glasgow je doživio brojne i velike promjene otkako je moj suna-
rodnjak, Škot Adam Smith, 1776. napisao revolucionarni rad u prilog
slobodnome tržištu, pod naslovom Bogatstvo naroda. Poput Detroita,
razvio se na velikome valu industrijskog doba. Financijsko doba prema
tom je gradu bilo manje obzirno. No, u Glasgowu, kao i u Sjevernoj i

251
 U S P O N NOVCA

Južnoj Americi, i kao u južnoj Aziji, ljudi svladavaju identičnu lekciju.

Financijska je nepismenost možda sveprisutna, ali svi smo mi nekako
stručnjaci za jednu gospodarsku granu: tržište nekretnina. Svi znamo
da su nekretnine bile sigurna oklada, tzv. "zicer". Osim što nije bilo
tako. (U posljednjem kvartalu 2 0 0 7 . cijene kuća u Glasgowu pale su za
5,8%.) U velikim gradovima širom svijeta cijene kuća vinule su se dale-
ko iznad svih opravdanih okvira po pitanju prihoda od iznajmljivanja i
cijena gradnje. Kao što je rekao ekonomist Robert Shiller, jednostavno
je postojao "opći dojam da su kuće izvrsne za ulaganje", što je dovelo do
"klasičnog špekulativnog mjehura" posredstvom istog onog mehanizma
povratne sprege koji je češće zahvaćao dionička tržišta, još od vremena
Johna Lawa. Ukratko, postojalo je iracionalno oduševljenje opekama i
žbukom, kao i kapitalnom dobiti koju mogu donijeti. 74
Kao što smo vidjeli, takvi su dojmovi dijelom bili posljedica politike.
No, iako poticanje vlasništva nad kućama i stanovima može pomoći
širenju kapitalističke političke baze, na taj se način iskrivljuje i remeti
tržište kapitala, jer se ljude prisiljava da ulože kuću na - kuću. Kad
financijski teoretičari upozoravaju na "domaću pristranost", misle na
sklonost ulagača da novac drže u imovini nastaloj u vlastitoj domovini.
No prava je "domaća pristranost" zapravo sklonost da gotovo sve što
imamo uložimo u vlastiti dom. Na posljetku, kuće čine dvije trećine
portfelja prosječnoga američkog kućanstva, a taj je udio u drugim ze-
mljama još viši. 75 Od Buckinghamshirea do Bolivije ključ financijske
sigurnosti trebao bi biti valjano diversificiran imovinski portfelj. 76 Za
takvo što uputno je posuditi novac u očekivanju buduće zarade. Ali ne
bismo trebali dopustiti da nas ponuda navede na to da sve uložimo na
vrlo rizičnu dužničku igru na ni slučajno sigurnom tržištu nekretnina.
Jednostavno mora postojati održiva razlika između troškova posudbe i
prinosa na ulaganje, kao i održiva ravnoteža između duga i prihoda.
Nema ni potrebe naglašavati da se ta pravila ne odnose isključivo na
kućanstva i njihovo gospodarenje sredstvima. Vrijede i za nacionalna
gospodarstva. Završno pitanje na koje je potrebno odgovoriti glasi u
kojoj je mjeri - zbog procesa koji danas nazivamo globalizacijom - naj-
veće gospodarstvo na svijetu u iskušenju da zatvara oči pred tim pravi-
lima. Ukratko, koja je cijena postojanja rizične supersile?

252
 6

Od carstva do Kimerike

Prije samo deset godina, u vrijeme azijske krize 1997.-1998., običavalo

se govoriti da je pojava financijske krize vjerojatnija na rubovima svjet-
skoga gospodarstva - na tzv. novim tržištima (koja smo nekada nazivali
nerazvijenim zemljama) istočne Azije i Latinske Amerike. Ipak, najveće
prijetnje globalnom financijskom sustavu u ovom novom stoljeću ne
potječu s periferije, nego iz središta. Tijekom dviju godina nakon što
je internetsko-tehnološki mjehur u kolovozu 2 0 0 0 . dosegao vrhunac,
američko dioničko tržište izgubilo je gotovo pola vrijednosti. Tek u
svibnju 2 0 0 7 . ulagači u dionice s popisa Standard & Poor's 5 0 0 pokrili
su gubitke. A onda, samo tri mjeseca kasnije, podigla se nova financij-
ska oluja, ovaj put na kreditnom, a ne na dioničkom tržištu. Kao što
smo vidjeli, ta je kriza također nastala u Sjedinjenim Državama kada su
milijuni američkih domaćinstava utvrdili da si ne mogu priuštiti ser-
visiranje drugorazrednih kredita vrijednih milijarde dolara. U nekim
drugim vremenima, takve američke krize uvele bi ostatak globalnoga
financijskog sustava u recesiju, ako već ne i u duboku krizu. Ipak, u
vrijeme kad ovo pišem, Azija, kako se čini, gotovo uopće ne osjeća
posljedice kreditne krize u SAD-u. Štoviše, pojedini analitičari, poput
Jima O'Neilla, voditelja Globalnih istraživanja u Goldman Sachsu, kažu
da se ostatak svijeta, pod vodstvom Kine koja je u snažnome zamahu,
"odvaja" od američkoga gospodarstva.
Ako je O'Neill u pravu, upravo proživljavamo jedan od najnevje-
rojatnijih pomaka u povijesti rasporeda globalne financijske moći, za-
vršetak razdoblja koje je počelo prije više od stotinu godina, kad su

253
 U S P O N NOVCA

financijski tempo svjetskoga gospodarstva određivali izvorni govornici

engleskog jezika, prvo u Velikoj Britaniji, a zatim i u Americi. Kinesko
gospodarstvo ostvarilo je u posljednjih trideset godina iznimna posti-
gnuća na području rasta, pri čemu se BDP po glavi stanovnika, uz slo-
ženo ukamaćivanje, povećavao po godišnjoj stopi od 8,4%. No u po-
sljednje je vrijeme, ako je uopće bilo promjena, došlo do intenziviranja
tempa. Kad su O'Neill i njegova ekipa prvi put izračunali predviđanja
BNP-a za tzv. države BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina, tj. Big Rapidly
Industrializing Countries - velike zemlje s ubrzanom industrijalizacijom),
naveli su mogućnost da Kina oko 2 0 4 0 . prestigne SAD. 1 Ali, prema
njihovim najnovijim proračunima, to bi se moglo dogoditi već 2027.
godine. 2 Ekonomisti iz Goldman Sachsa ne zatvaraju oči pred izazovi-
ma s kojima se Kina nedvojbeno suočava, a među kojima se nipošto ne
mogu zanemariti demografska tempirana bomba koju je postavila dra-
konska odredba komunističkog režima o pravu na samo jedno dijete, te
ekološke posljedice superbrze industrijske revolucije na istoku Azije. 3
Svjesni su i inflatornih pritisaka u Kini, koji se odražavaju u velikom
uzletu cijena dionica u 2 0 0 7 . i naglom porastu cijena hrane u 2 0 0 8 . go-
dini. Ipak, opće su procjene i dalje izrazito pozitivne. A to, posve jasno,
govori da se tok povijesti za našeg života promijenio.

Prije tri do četiri stotine godina i nije bilo osobitih razlika izme-
đu prihoda per capita na Zapadu i Istoku. Prema nekim procjenama,
prosječni doseljenik u Sjevernoj Americi nije imao bitno viši životni
standard od prosječnog kineskog seljaka. Štoviše, kineska civilizacija
u razdoblju dinastije Ming umnogome je bila razvijenija od civilizacije
prvih europskih stanovnika Massachusettsa. Peking, koji je stoljećima
bio najveći grad na svijetu, bio je daleko veći od Bostona, baš kao što
je i brod s blagom admirala Zheng Hea početkom 15. stoljeća bio daleko
veći od Santa Marije Kristofora Kolumba. Delta rijeke Yangtze pokazi-
vala je podjednak potencijal kao i dolina Temze kad je riječ o stvaranju
velikih tehnoloških inovacija za poboljšanje produktivnosti. 4 Ipak, u
razdoblju od 1700. do 1950. bilježimo veliku diferencijaciju između
životnog standarda na Istoku i Zapadu. I dok je Kina u tom razdoblju
možda doživjela apsolutni pad prihoda po glavi stanovnika, društva
na Sjeverozapadu - a to se osobito odnosi na Veliku Britaniju i njezine
kolonije - iskusila su dotada neviđen razvoj i rast, velikim dijelom za-

254
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

hvaljujući učinku industrijske revolucije. Godine 1820. prihod po glavi

stanovnika SAD-a bio je približno dvostruko viši nego u Kini, pedeset
godina kasnije gotovo 5 puta viši, godine 1913. gotovo 10, a 1950.
gotovo 22 puta viši. Prosječna godišnja stopa rasta BDP-a per capita u
SAD-u je između 1820. i 1950. iznosila 1,57%. U Kini je za isto razdo-
blje bila tek 0 , 2 4 % . 5 Godine 1973. prosječan kineski dohodak iznosio
je u najboljem slučaju dvadesetinu prosječnoga američkog dohotka.
Preračunato u okvire kupovne moći (međunarodnog dolara) po tržiš-
nim tečajevima, razlika je bila još veća. Godine 2 0 0 6 . odnos američkog
i kineskog dohotka po glavi stanovnika po toj je metodologiji još uvijek
bio 22,9 prema 1.
Što se dogodilo Kini u razdoblju od 1700. do 1970. godine? Prema
jednoj teoriji, Kina nije imala dva izrazito povoljna makroekonom-
ska događaja, plod velike sreće, bez kojih ne bi bilo velikog uzleta
Sjeverozapada u 18. stoljeću. Prvi je bilo osvajanje Amerike, a osobito
pretvaranje Kariba u kolonije za proizvodnju šećera. To je umanjilo
pritisak na europski poljodjelski sustav koji bi inače možda doživio
kinesku sudbinu obilježenu sve manjim prinosima. Drugi je bila blizina
i dostupnost nalazišta ugljena mjestima i inače pogodnima za indu-
strijski razvoj. Osim jeftinijih kalorija, jeftinijeg drva te jeftinije vune
i pamuka, širenje carstva donijelo je i druge neplanirane gospodarske
prednosti. Poticalo je razvoj tehnologija koje se mogu dobro iskoristiti
na vojnome planu - satova, oružja, leća i navigacijskih pomagala - a
koje su donijele velike koristi razvoju industrije. 6 Ne treba ni naglaša-
vati da su ponuđena i brojna druga objašnjenja sve većih razlika između
Istoka i Zapada: razlike u topografiji, obdarenosti prirodnim izvorima,
kulturi, stavovima prema znanosti i tehnologiji, čak i razlikama u čo-
vjekovoj evoluciji. 7 Ipak, ostaje nam i uvjerljiva hipoteza o tome da su
kineski problemi u podjednakoj mjeri bili i financijske prirode, a ne
samo na području prirodnih izvora. Kao prvo, unitaristički karakter
Carstva onemogućavao je financijsku konkurenciju koja je tako snaž-
no poticala financijske inovacije u renesansnoj Europi, ali i u kasnjim
razdobljima. Kao drugo, lakoća kojom je Carstvo uspijevalo financirati
deficite tiskanjem novca otežavala je pojavu tržišta kapitala po uzoru na
Europu. 8 I kovani novac bio je dostupniji nego u Europi, zbog kineskog
suficita u trgovini sa Zapadom. Ukratko, Središnje Kraljevstvo nudilo je

255
 U S P O N NOVCA

daleko manje poticaja za pojavu komercijalnih zapisa, obveznica i dio-

nica. Kad su se potkraj 19. stoljeća u Kini napokon pojavile suvremene
financijske institucije, došle su u paketu sa zapadnim imperijalizmom,
a, kao što ćemo vidjeti, uvijek su bile podložne domoljubnim udarima
usmjerenima protiv inozemnih utjecaja. 9
Globalizacija, u smislu ubrzane integracije međunarodnih tržišta
robe, proizvodnje, rada i kapitala, nije nova pojava. Tijekom triju de-
setljeća uoči 1914. godine trgovina robom obuhvatila je gotovo jednako
velik udio globalne proizvodnje kao u proteklih trideset godina. 10 U
svijetu s manjom regulacijom granica, međunarodne migracije nedvoj-
beno su bile veće u odnosu na broj stanovnika svijeta: godine 1910.
više od 14% stanovnika SAD-a bilo se rodilo izvan granica te zemlje, u
usporedbi s manje od 12% 2 0 0 3 . godine. 11 Iako su, u bruto-okvirima,
devedesetih godina 20. stoljeća zalihe međunarodnog kapitala bile veće
u odnosu na globalni BDP nego stotinu godina ranije, u neto-okvirima
iznosi uloženi u inozemstvo - a osobito iznosi koje su bogate zemlje
uložile u siromašne - bili su daleko veći prije stotinu godina. 12 Prije više
od stotinu godina, poduzetnici u Europi i Sjevernoj Americi jasno su
uočavali primamljive prilike širom Azije. Sredinom 19. stoljeća ključne
tehnologije industrijske revolucije bilo je moguće prebaciti bilo kamo.
Kašnjenja u komunikaciji drastično su smanjena zahvaljujući polaganju
međunarodne mreže podvodnih kabela. Kapitala je bilo u izobilju, a
kao što ćemo vidjeti, britanski su ulagači bili više nego pripravni novac
izložiti riziku u zabačenim krajevima svijeta. Oprema je bila lako do-
stupna, a energije i radne snage toliko da je proizvodnja tekstila u Kini
ili Indiji trebala biti fantastično unosna. 1 3 S druge strane, unatoč više
od milijarde funta uloženih sredstava sa Zapada, potencijalna viktori-
janska globalizacija u većem se dijelu Azije uglavnom nije ostvarila, za
sobom ostavljajući gorčinu prema onome što se i do danas pamti kao
kolonijalna eksploatacija. I doista, reakcije protiv globalizacije u 19. su
stoljeću bile toliko duboke i snažne da su se dvije najmnogoljudnije
azijske zemlje u najvećoj mjeri odvojile od globalnog tržišta u razdoblju
od pedesetih do sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Nadalje, posljednje razdoblje globalizacije ni slučajno nije imalo sre-

tan završetak. Naprotiv, prije manje od stotinu godina, u ljeto 1914.,
nije okončano otužnim uzdahom, nego zaglušujućim praskom, budući

256
Potres koji je 1923. pogodio Tokio i Yokohamu - jedna od mnogobrojnih katastrofa
koje su snašle japanski osiguravateljski sektor sredinom 20. stoljeća.
(gore) Nekadašnji "kralj parnica"
i strah i trepet osiguravatelja,
Richard "Dickie" Scruggs, medu
ruševinama svoje kuće uz obalu
u Pascagouli, nakon uragana
Katrine.

(lijevo) Ken Griffin, utemeljitelj i

izvršni direktor čikaškoga fonda
ulaganja za upravljanje rizikom
Citadel: velemajstor suvremenog
upravljanja rizicima.
Diptih obitelji Grenville sa 7 1 9 grbova obitelji u vrijeme 2. vojvode od Buckinghama.
Nikakav naslijeđeni status nije mogao zaštititi imanje od posljedica neumjerenog
trošenja uz veliko zaduživanje.
(gore) Marksistički pogled na Detroit: mural u Garden Courtu, na sjevernome zidu,
autora Diega Rivere.

(desno) Mural u Garden Courtu Diega Rivere, južni zid (detalj).

Detalj izvorne verzije Monopola Charlesa Darrowa.

Dva lica nekretnina:

izvorni g. Monopol i "zatvor".
Chongqing prije...
...i Chongqing nakon gospodarskog procvata Kine.
 O D CARSTVA D O KIMERIKE

da su se glavni korisnici globaliziranoga gospodarstva upustili u najra-

zorniji rat koji je svijet dotada vidio. Držimo da znamo zašto međuna-
rodni kapital do 1914. u Aziji nije uspio izazvati samoodrživi rast. No
je li postojala i veza između plodova globalne gospodarske integracije
i izbijanja Prvoga svjetskog rata? Nedavno su se pojavile pretpostavke
da taj rat treba shvatiti kao svojevrsnu reakciju, udar protiv globaliza-
cije, najavljen podizanjem carina i uvođenjem ograničenja useljavanja
tijekom deset godina uoči 1914., što su gorljivo pozdravili pripadnici
europske agrarne elite, budući da je njihov položaj desetljećima ugro-
žavao pad cijena poljoprivrednih proizvoda, kao i odlazak viška seoske
radne snage u Novi svijet. 14 Prije nego što vedro i bezbrižno prigrlimo
današnji vrli, novi i navodno "postamerički" svijet, 15 moramo biti sigur-
ni da slične nepredviđene reakcije neće izvući sag pod nogama najno-
vije inačice globalizacije.

Globalizacija i Armagedon

Nekoć se smatralo da su nova tržišta poprište nepredviđenih situacija.

Ulaganje u daleke zemlje čovjeku može donijeti bogatstvo, no kad sve
krene po zlu, takvo što ubrzano može dovesti i do financijske propa-
sti. Kao što smo vidjeli u 2. poglavlju, prva latinskoamerička dužnička
kriza izbila je još dvadesetih godina 19. stoljeća. Jedna druga kriza na
tržištu u nastajanju, u Argentini, dovela je 1890. Barings do ruba ban-
krota, jednako kao što je 105 godina kasnije tu uglednu instituciju u
Singapuru dokrajčio broker Nick Leeson. Latinskoamerička dužnička
kriza iz osamdesetih godina 20. stoljeća, kao i azijska kriza devedesetih
godina, nipošto nisu bile pojave bez presedana. Financijska povijest
pokazuje nam da bi mnoga današnja nova tržišta, ili tržišta u nastajanju,
bilo bolje nazivati tržištima u obnovi ili ponovnom nastajanju. * Danas
je najveće takvo tržište Kina. Prema najvećim ulagačima u Kinu, poput
Jima Rogersa, gotovo nema ograničenja zarade koju je ondje moguće
ostvariti. 16 Ipak, ovo nije prvi put da strani ulagači masovno kupuju
kineske vrijednosnice, snatreći o velikoj zaradi u najmnogoljudnijoj

* Izraz "emerging markets" prvi je osamdesetih godina 20. stoljeća upotrijebio ekonomist Svjetske
banke Antoine van Agtmael.

257
 U S P O N NOVCA

zemlji na svijetu. Vrijedi podsjetiti da su posljednji put ostali bez više

košulja nego što ih slavni hongkonški krojači mogu izraditi u mjesec
dana.
Kako tada, tako i danas, najveći problem u vezi s ulaganjima u ino-
zemstvo krije se u činjenici da je ulagačima u Londonu ili New Yorku
teško pratiti što neka strana vlada ili direktor u stranoj zemlji smje-
raju kad ih dijeli velika udaljenost. Osim toga, većina zemalja izvan
zapadnog kruga donedavno je imala vrlo nepouzdane pravne sustave
i drukčija knjigovodstvena pravila. Kad bi inozemni poslovni partner
odlučio da neće otplatiti dug, ulagač na suprotnoj strani svijeta baš i
nije imao velike mogućnosti. U prvom razdoblju globalizacije rješenje
tog problema bilo je okrutno jednostavno, ali djelotvorno: nametanje
europske vlasti.
William Jardine i James Matheson, snalažljivi škotski poduzetnici,
osnovali su 1832. trgovačku tvrtku u južnokineskoj luci Guangzhou
(tada poznatoj pod nazivom Kanton). Jedan od njihovih najunosnijih
poslova bio je uvoz opijuma iz vladine proizvodnje u Indiji. Jardine je
bio bivši liječnik Istočnoindijske kompanije, ali opijum koji je uvozio u
Kinu bio je namijenjen izričito nemedicinskim svrhama. Takvu praksu
car Yongzheng zabranio je više od stotinu godina prije, još 1729., zbog
visoke društvene cijene ovisnosti o opijumu. Desetog ožujka 1839. car-
ski dužnosnik po imenu Lin Zexu doputovao je u Kanton prema izriči-
tom nalogu cara Daoguanga sa zadaćom da jednom za svagda iskorijeni
trgovinu opijumom. Lin je blokirao skladišta opijuma u Guangzhouu
sve dok britanski trgovci nisu pristali na njegove zahtjeve. Predali su mu
ukupno 2 0 . 0 0 0 škrinja s opijumom procijenjene vrijednosti u visini od
2 milijuna funta. Sadržaj je dobio dodatke, tako da je postao neupotre-
bljivim, te je doslovce bačen u more. 17 Kinezi su zatražili i da se britan-
ski građani na kineskom teritoriju otada podvrgnu kineskim zakonima.
To se Jardineu nije ni najmanje svidjelo. Kinezi su ga zvali "stari štakor
željezne glave", a u vrijeme krize našao se u Europi te je žurno otpu-
tovao u London radi lobiranja kod britanske vlade. Nakon tri susreta
s ministrom vanjskih poslova, vikontom Palmerstonom, Jardine ga je,
kako se čini, uspio uvjeriti da je potrebno pokazati snagu i da bi "nedo-
statak snage njihovih ratnih džunka" jamčio laku pobjedu "primjerene"
britanske flote. Dana 20. veljače 1840. Palmerston je izdao zapovijed. U

258
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

"Stari štakor željezne glave": William Jardine,

suutemeljitelj tvrtke Jardine, Matheson

lipnju 1 8 4 0 . bile su dovršene sve pripreme u ratnoj mornarici. Carstvo

Qing ubrzo će osjetiti punu snagu najuspješnije narkodržave u povijesti
Britanskog Carstva.
Kao što je Jardine i predvidio, kineske vlasti nikako se nisu mogle no-
siti s britanskom pomorskom silom. Došlo je do blokade Guangzhoua,
a zauzet je otok Zhoushan. Nakon pat-pozicije koja se protegla na deset
mjeseci, britanski su marinci zauzeli utvrde na ušću rijeke Pearl, koja
vodenim putem spaja Hong Kong i Guangzhou. Prema Chuenpijskoj
konvenciji, potpisanoj u siječnju 1841. (koju je, međutim, car potom
odbacio), Hong Kong je prešao u britanske ruke. Nankinškim sporazu-

259
 U S P O N NOVCA

James Matheson, Jardineov partner u trgovini opijumom

mom, potpisanim godinu kasnije, nakon još jednog vala jednostranog

ratovanja, potvrđena je predaja Hong Konga Britancima te je dopuštena
slobodna trgovina opijumom u pet tzv. sporazumnih luka: Cantonu,
Xiamenu, Fuzhouu, Ningbou i Shanghaiju. Prema načelu eksteritori-
jalnosti, britanski su građani u tim gradovima mogli djelovati uz puni
imunitet pred kineskim zakonima.
Kini je Prvi opijumski rat donio razdoblje poniženosti. Ovisnost
o opijatima doživjela je pravu eksploziju. Kršćanski misionari desta-
bilizirali su tradicionalna konfucijanska vjerovanja. A kaos izazvan
Taipinškom pobunom - seljačkim ustankom protiv diskreditirane di-
nastije koju je predvodio samoproglašeni mladi Kristov brat - odnio je
između 20 i 40 milijuna života. No za Jardinea i Mathesona, koji su žur-
no počeli stjecati zemljište u Hong Kongu te su uskoro preselili sjedište
tvrtke na otočki East Point, počelo je zlatno doba viktorijanske globali-
zacije. Jardine je na Lookoutu ("promatračnici"), jednoj od najviših to-
čaka na otoku Hong Kong, imao stalno stacioniranog promatrača koji je
vrebao jedra klipera Jardineove tvrtke na putu iz Mumbaija, Calcutte ili

260
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

Londona. Kako se Hong Kong sve više razvijao kao distribucijsko sre-
dište, opijum ubrzo više nije bio jedina djelatnost tvrtke. Početkom 20.
stoljeća Jardine i Matheson imali su vlastite pivovare, vlastite tvornice
za preradu pamuka, vlastito osiguravajuće društvo, vlastitu brodarsku
tvrtku za lokalni prijevoz, čak i vlastite željeznice, medu kojima je bila i
linija od Kowloona do Cantona, izgrađena u razdoblju 1907.-1911.
Ulagaču sa sjedištem u Londonu nudile su se bezbrojne prilike za
ulaganje u inozemstvu. To se najbolje odražava u poslovnim knjigama
tvrtke N. M. Rotschild & Sons, koje bilježe nevjerojatan raspon vrijed-
nosnica u više milijuna funta vrijednom portfelju partnera. Na samo
jednoj stranici navedeno je čak dvadeset različitih vrijednosnica, medu
kojima su i obveznice koje su izdale vlade Čilea, Egipta, Njemačke,
Mađarske, Italije, Japana, Norveške, Španjolske i Turske, kao i vrijed-
nosnice koje je izdalo jedanaest željezničkih kompanija, medu njima
i četiri iz Argentine, dvije iz Kanade i jedna iz Kine. Jednako tako,
u takav oblik međunarodne diversifikacije nisu se upuštali samo ma-
lobrojni pripadnici financijske elite. Već 1909., za skromni iznos od
2 šilinga i 6 penija britanski ulagači mogli su kupiti knjigu Henryja
Lowenfelda Ulaganje: egzaktna znanost, koja je preporučivala "pouz-
dan sustav prosjeka, utemeljen na geografskoj distribuciji kapitala" kao
sredstvo "smanjenja na minimum tragova špekulacije u činu ulaga-
nja". 19 Kao što će se Keynes kasnije prisjetiti u opravdano glasovitome
ulomku iz Ekonomskih posljedica mira, Londončanin umjerenih prima-
nja nije trebao uložiti osobito velik trud da "odvažno uloži imovinu u
prirodne izvore i nove tvrtke u bilo kojem dijelu svijeta te da, bez rada
pa čak i bez osobite muke, ima koristi od njihovih budućih plodova i
prednosti". 20
U to je vrijeme širom svijeta bilo raspoređeno četrdesetak stranih dio-
ničkih burza, od kojih su britanski financijski mediji redovito pratili njih
sedam. Na Londonskoj burzi trgovalo se obveznicama koje je izdalo pe-
deset sedam suverenih i kolonijalnih vlada. Pozabavimo li se novcem koji
je iz Londona odlazio u ostale dijelove svijeta, uvidjet ćemo prave razmje-
re prve financijske globalizacije. Oko 4 5 % britanskih ulaganja odlazilo je
u Latinsku Ameriku, 16% u Aziju, 13% u Afriku i 6% u ostale dijelove
Europe. 21 Zbrojimo li sav britanski kapital prikupljen izdavanjem vrijed-
nosnica u razdoblju od 1865. do 1914., uočit ćemo da je većina sredstava

261
 U S P O N NOVCA

završila u inozemstvu, dok je manje od trećine uloženo na području sa-

mog Ujedinjenog Kraljevstva. 22 Godine 1813. širom svijeta postojalo je
oko 158 milijarda dolara u vrijednosnicama, od kojih je oko 45 milijarda
(28%) bilo u rukama vlasnika iz drugih zemalja. Od svih vrijednosnica
kojima se 1913. trgovalo na Londonskoj burzi, gotovo je polovina (48%)
otpadala na strane obveznice. 23 Strana aktiva u bruto-iznosu 1913. je
iznosila oko 1 5 0 % britanskog BDP-a, a godišnji tekući suficit dosegao je
1913. čak 9% BDP-a. Bio je to dokaz o nečemu što bismo danas nazvali
britanskim štednim zasićenjem. Vrlo je znakovito što je daleko veći udio
izvoza kapitala do 1914. odlazio u razmjerno siromašne zemlje nego što
je bio slučaj donedavno. Godine 1913. 2 5 % stranog kapitala u cijelome
svijetu bilo je uloženo u zemlje u kojima je dohodak po glavi stanovnika
bio tek na razini petine ili još manje u odnosu na američki BDP po glavi
stanovnika. Godine 1997. taj je udio bio na samo 5%. 2 4
Moguće je da su britanske ulagače strana tržišta privlačila jednostav-
no stoga što su područja siromašna kapitalom nudila potencijalno veće
p r i n o s e . 2 5 Moguće je da ih je na to poticala raširenost zlatnog standarda
ili sve veća fiskalna odgovornost stranih vlada. Ipak, teško je povje-
rovati da bi do 1914. bilo toliko ulaganja u inozemstvo da nije bilo
uspona britanske carske moći. Negdje između dvije petine i polovine
svih spomenutih britanskih inozemnih investicija odlazilo je u britan-
ske kolonije. Velik dio otišao je i u zemlje poput Argentine i Brazila, nad
kojima je Velika Britanija imala popriličan neformalni utjecaj. A britan-
ska inozemna ulaganja bila su nesrazmjerno koncentrirana na imovinu
koja je jačala politički utjecaj Londona: ne samo vladine obveznice nego
i vrijednosnice izdane radi financiranja izgradnje i uređenja željeznica,
luka i rudnika. Dio privlačnosti kolonijalnih vrijednosnica ležao je i u
eksplicitnim jamstvima za neke od njih. 2 6 Zakon o kolonijalnim zajmo-
vima ( 1 8 9 9 . ) i Zakon o kolonijalnim dionicama ( 1 9 0 0 . ) kolonijalnim
su obveznicama pridali isti status koji su imale referentne obveznice
britanske vlade, tzv. konzole, pa su tako mogle poslužiti za ulaganja in-
stitucija namijenjenih štednji siromašnih ulagača, poput Trustee Savings
Banka. 27 No stvarna je privlačnost kolonijalnih vrijednosnica prije bila
implicitna nego eksplicitna.

Viktorijanci su svojim kolonijama nametnuli niz jedinstvenih insti-

tucija koje su u velikoj mjeri povećavale privlačnost takvih ulaganja. Te

262
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

su institucije nadilazile gladstonovsko trojstvo pouzdanog novca, urav-

noteženog proračuna i slobodne trgovine, te su obuhvatile i vladavinu
prava (konkretno imovinskih prava po uzoru na britanske odredbe) i
razmjerno nekorumpiranu upravu - među najvažnijim "javnim dobri-
ma" liberalnog imperijalizma potkraj 19. stoljeća. Jednostavno je bilo
vjerojatnije da će dužnički ugovori s kolonijalnim zajmoprimcima biti
provediviji nego takvi ugovori s neovisnim državama. I upravo zbog
toga, kao što će kasnije primijetiti Keynes, "Južna Rodezija - zemlja
usred Afrike, s tek nekoliko tisuća bijelaca i manje od milijuna crna-
ca - može podići zajam bez jamstva pod uvjetima sličnim našem [bri-
tanskom] Ratnom zajmu", dok ulagači mogu biti skloniji "nigerijskim
dionicama (koje nemaju jamstvo britanske vlade) [u odnosu na]... ob-
veznice Londonske i Sjeveroistočne željeznice". 28 Nametanje britanske
vlasti (kao u Egiptu 1882.) praktički je bilo jamstvo, zaštita od moguć-
nosti prestanka otplate dugova. Ulagači su se suočavali samo s jednom
neizvjesnošću: očekivanim trajanjem britanske vlasti. Do 1914., unatoč
jačanju nacionalističkih pokreta u kolonijama od Irske do Indije, poli-
tička neovisnost i dalje je izgledala tek kao daleka mogućnost za mnoge
od podčinjenih naroda. U toj su fazi čak i najveće kolonije s bjelačkim
naseljenicima imale tek ograničenu političku autonomiju. A najdalje od
neovisnosti bio je, kako se činilo, Hong Kong.

U razdoblju od 1865. do 1914. britanski su ulagači u kineske vri-

jednosnice uložili najmanje 74 milijuna funta, gotovo zanemariv iznos
u odnosu na ukupno 4 milijarde funta koje su 1914. imali u inozem-
stvu. Ipak, bio je to značajan iznos za siromašnu Kinu. 29 Ulagačima je
sigurnost nesumnjivo ulijevala činjenica da su Britanci ne samo vlada-
li Hong Kongom kao krunskom kolonijom nego i da su imali nadzor
nad cjelokupnim kineskim sustavom Carskih pomorskih carina, čime
se jamčilo da će barem dio carinskih pristojba naplaćenih u kineskim
lukama poslužiti i za otplatu kamata na britanske obveznice. Ipak, čak
i u europskim četvrtima tzv. sporazumnih luka, u kojima je vijorila bri-
tanska zastava i u kojima je taipan pijuckao džin s tonikom, postojale su
određene opasnosti. Koliko god strogo nadzirali Hong Kong, Britanci n
čim nisu mogli spriječiti Kinu da 1894.-1895. ude u prvi rat s Japanom,
kao ni Boksački ustanak 1900. i na koncu revoluciju kojom je 1911.
svrgnuta dinastija Qing - revoluciju koju je dijelom izazvalo svepristuno

263
 U S P O N NOVCA

gađenje Kineza prema razmjerima stranog nadzora nad domaćim gospo-

darstvom. Svaki od tih događaja pogodio je strane ulagače u najbolniju
točku: opalio ih je po džepu. Kao i u kasnijim kriznim situacijama - ja-
panskoj invaziji 1941. ili, kad smo već pritom, kineskome preuzimanju
vlasti 1997. - ulagači su u Hong Kongu svjedočili naglom smanjenju
vrijednosti kineskih obveznica i dionica. 30 Takva podložnost rane glo-
balizacije ratovima i revolucijama nije bila ograničena samo na Kinu.
Pokazalo se da slična pravila vrijede i za cijeli svjetski financijski sustav.

Tri desetljeća uoči 1914. bila su zlatno doba za međunarodne ulaga-

če - doslovce zlatno. Povezanost sa stranim tržištima iz temelja se po-
boljšala: 1911. godine telegrafska je poruka od New Yorka do Londona
putovala tek pola minute, a cijena slanja iznosila je tek 0 , 5 % cijene iz
1866. Gotovo sve europske središnje banke do 1908. bile su prešle na
zlatni standard, a to je značilo i da gotovo sve moraju ciljati zlatne rezer-
ve, podizati kamate (ili intervenirati na neki drugi način) u slučajevima
otjecanja novca. To je, ako ništa drugo, olakšavalo život ulagačima, jer
je umanjivalo opasnost od velikih fluktuacija deviznog tečaja. 31 Činilo
se i da vlade širom svijeta poboljšavaju fiskalno stanje, budući da je
deflaciju iz sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća sredinom
devedesetih zamijenila blaga inflacija, koja je u stvarnim okvirima sma-
njivala dužnički teret. Veći rast ujedno je povećao prihode od pore-
za. 32 Dugoročne kamatne stope i unatoč tome ostale su niske, lako je
prinos na referentnu britansku konzolu između 1897. i 1914. porastao
za više od postotnog boda, i on je ostao daleko od apsolutnog rekorda
od 2 , 2 5 % . Ono što bismo danas nazivali razlikama na novim tržištima
drastično se smanjilo, unatoč velikim slučajevima prestanka otplate du-
govanja zabilježenima sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća.
Osim obveznica koje su izdale rastrošna Grčka i Nikaragva, nijedna
obveznica suverenih zemalja ili kolonija kojom se 1913. trgovalo u
Londonu nije donosila više od dva postotna boda iznad prinosa kon-
zola, a većina je donosila i znatno manje. To je značilo da je svatko tko
je, primjerice, 1880. kupio portfelj inozemnih obveznica stekao lijep
prinos na kapital. 33

Prinosi i labilnost obveznica drugih velikih sila, na koje je otpadalo

približno pola stranoga suverenog duga na Londonskoj burzi, također

264
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

su se ustrajno smanjivali nakon 1880., što je ukazivalo na činjenicu da

su se smanjivale i premije na politički rizik. Do 1880. godine, austrijske,
francuske, njemačke i ruske obveznice najčešće su žestoko fluktuira-
le ovisno o političkim vijestima, ali razne diplomatske eskapade i izle-
ti tijekom deset godina uoči 1914., poput sukoba u vezi s Marokom i
Balkanom, gotovo se uopće nisu odrazili na londonsko tržište obveznica.
Iako je britansko dioničko tržište ostalo razmjerno stabilno nakon što se
1895.-1900. rasprsnuo mjehur zvan Kaffir (naziv jednog rudnika zlata),
promjenjivost prinosa krenula je prema dolje. Postoje barem djelomični
dokazi koji te trendove povezuju s dugoročnim porastom likvidnosti,
koja je dijelom bila plod povećane proizvodnje zlata, a dijelom, što je još
važnije, financijskih inovacija, budući da su bankarska dionička društva
povećala bilancu u odnosu na rezerve, dok su štedne banke uspješno
privlačile uloge domaćinstava iz srednje i nižih klasa. 34
Svi ti povoljni gospodarski trendovi poticali su optimizam. Mnogim
poslovnim ljudima - od Ivana Blocha u carskoj Rusiji, do Andrewa
Carnegiea u Sjedinjenim Državama - bilo je posve očito da bi veliki
rat imao katastrofalne posljedice po kapitalistički sustav. Godine 1898.
Bloch je objavio šestosveščano djelo pod naslovom Budućnost rata u
kojem je ustvrdio da rat, zbog tehnološkog napretka i sve razornijeg
oružja, u biti nema budućnost. Svaki pokušaj ratovanja u velikim raz-
mjerima završio bi "bankrotom država". 35 Godine 1910., iste one kad je
Carnegie utemeljio Fond za međunarodni mir, ljevičarski nastrojen bri-
tanski novinar Norman Angel objavio je Veliku iluziju u kojoj je ustvrdio
da je rat među velikim silama postao gospodarski nemoguć, dijelom i
zbog "fine isprepletenosti i međuovisnosti naših financija, koje počivaju
na kreditiranju". 36 U proljeće 1914. jedan je međunarodni odbor obja-
vio izvještaj o zločinima počinjenima tijekom Balkanskih ratova 1912. i
1913. Unatoč dokazima s kojima su se on i njegovi kolege suočili u vezi
s ratom koji se gotovo do istrebljenja vodio među cijelim narodima,
predsjedatelj odbora u uvodu je napomenuo da su velike europske sile
(za razliku od balkanskih državica) "otkrile očitu istinu prema kojoj
najbogatija zemlja u ratu gubi najviše i da svaka zemlja najviše od svega
želi mir". Jedan od britanskih članova odbora, Henry Noel Brailsford -
žestoki pristaša Neovisne laburističke stranke i autor nesmiljene kritike
industrije naoružanja (Rat čelika i zlata) - ustvrdio je:

265
 U S P O N NOVCA

U Europi je razdoblje osvajanja završilo i osim na Balkanu i, možda, u

rubnim dijelovima austrijskog i ruskog carstva, gotovo je posve izvje-
sno da su granice nacionalnih država napokon trajno zacrtane. Osobno
držim da među šest velikih sila više neće biti ratovanja.37

Financijska tržišta u početku se nisu obazirala na atentat Gavrila

Principa na austrijskog prestolonasljednika, nadvojvodu Franju
Ferdinanda, 28. lipnja 1914. u Sarajevu. Financijski mediji tek su 22.
srpnja prvi put izrazili ozbiljniju zabrinutost zbog mogućnosti da bal-
kanska kriza prijeđe u nešto veće i ekonomski opasnije. No, kad su ula-
gači sa zakašnjenjem spoznali da postoji mogućnost izbijanja pravoga
europskog rata, svjetsko je gospodarstvo ostalo bez sredstava potrebnih
za likvidnost kao što kada koja ostane bez dna ostane i bez vode. Prvi
simptom krize bilo je povišenje premija osiguranja za prijevoz nakon
što je Austrija dala ultimatum Srbiji (zahtijevajući, među ostalim, da
austrijskim dužnosnicima omogući ulazak u Srbiju radi traženja dokaza
o umiješanosti Beograda u atentat). Cijene obveznica i dionica poče-
le su tonuti, budući da su pronicljivi ulagači nastojali povećati likvid-
nost svojih pozicija prelaskom u gotovinu. Europski ulagači osobito
su brzo počeli prodavati ruske vrijednosnice, a za njima su se poveli i
Amerikanci. Tečajne su vrijednosti poludjele zbog nastojanja međuna-
rodnih vjerovnika da povuku novac u domovinu: funta i franak pole-
tjeli su u nebo, dok su rublja i dolar potonuli. 38 Dana 30. srpnja panika
je već vladala većinom financijskih tržišta. 39 Na Londonskoj burzi pod
pritiskom su se prve našle one tvrtke koje su se pri kupnji dionica u
velikoj mjeri oslanjale na posudbe. Kako su se nalozi za prodaju počeli
slijevati sa svih strana, vrijednost njihovih dionica pala je ispod vrijed-
nosti njihova duga, zbog čega je niz takvih organizacija (a najpoznatija
je bila Derenberg & Co.) otišlo u stečaj. Pod pritiskom su bili i london-
ski posrednici u kupoprodaji komercijalnih zapisa, od kojih su mnogi-
ma poveće iznose dugovali posrednici s europskog kontinenta koji sada
nisu bili u mogućnosti, ili nisu željeli podmiriti dug. Njihove su teškoće
pak djelovale na akceptne kuće (elitne trgovačke banke) koje bi se prve
našle na udaru u slučaju da stranci prestanu otplaćivati obveze, budući
da su kao elitne institucije prihvatile zapise. U slučaju njihove propasti,
propali bi i posrednici u trgovanju tim zapisima, a možda čak i veće,

266
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

dioničarske banke, koje su diskontnim tržištima svakodnevno kratko-

ročno pozajmljivale milijune. Odluka dioničarskih banaka da zatraži
otplatu pozajmljenih iznosa samo je produbila ono što bismo danas na-
zvali kreditnom krizom. 40 Kako su svi nastojali što prije prodati aktivu
i povećati likvidnost, cijene dionica su pale, najviše škodeći brokerima
i ostalima koji su pozajmili novac kao jamstvom se posluživši dionica-
ma. Domaće mušterije počele su se pribojavati bankarske krize. Pred
ulazom u Bank of England počeli su se formirati redovi, budući da su
ljudi nastojali zamijeniti novčanice za zlatne kovanice. 41 Činjenica da
je London praktički prestao biti središtem međunarodnog kreditiranja
pomogla je širenju krize iz Europe u ostatak svijeta.
Možda i najiznimnija karakteristika krize nastale 1914. bilo je za-
tvaranje glavnih svjetskih burza na razdoblje i do pet mjeseci. Bečka se
burza zatvorila prva (27. srpnja). Već 30. srpnja vrata su zatvorile sve
burze u kontinentalnome dijelu Europe. Sutradan su se za njihovim
primjerom povele i burze u Londonu i New Yorku. Iako je zakasnjelo
poravnanje računa 18. studenoga proteklo bez problema, Londonska
burza ponovno se otvorila tek 4. siječnja 1915. Takvo što nije se u toj
instituciji dogodilo još od nastanka, 1773. godine. 42 Njujorška burza
otvorila se samo za ograničene transakcije (isključivo obveznice za go-
tovinu) 28. studenoga, no posve slobodno trgovanje ponovno je poče-
lo tek 1. travnja 1915. godine. 43 Jednako tako, burze nisu bila jedina
tržišta koja su se zatvorila zbog krize. Većina američkih robnih tržišta
morala je prekinuti trgovanje, kao i većina europskih valutnih tržišta.
Primjerice, londonski Royal Exchange ponovno se otvorio tek 17. ruj-
na. 44 Po svoj prilici, da se burze nisu zatvorile, pad cijena bio bi ekstre-
man kao i 1929., ako ne i gori. Nijedan teroristički čin pod državnim
pokroviteljstvom nije imao teže financijske posljedice od atentata koji
je 1914. izveo Gavrilo Princip.

Gotovo univerzalno prihvaćanje zlatnog standarda nekoć je ulagači-

ma služilo kao izvor osjećaja sigurnosti. No, u vrijeme krize 1914. go-
dine uglavnom je pogoršavala stanje likvidnosti. Neke središnje banke
(a osobito Bank of England) u početku krize čak su podigle eskontnu
stopu u uzaludnom pokušaju onemogućavanja stranaca da povuku ka-
pital i tako isprazne zlatne rezerve. O prikladnosti zlatnih rezerva u
slučaju nepredviđenih situacija uoči rata vodile su se žestoke rasprave.

267
 U S P O N NOVCA

Štoviše, te su rasprave zapravo praktički jedini dokaz o tome da je fi-

nancijski svijet uopće koliko-toliko razmišljao o mogućnosti da se u
budućnosti pojave i određene teškoće. 45 Ipak, zlatni standard nije bio
bitno čvršći okov od današnjih neformalnih načina vezanja valute za
američki dolar u Aziji i na Bliskom istoku. U ratnoj situaciji, niz zema-
lja, na čelu s Rusijom, jednostavno je dokinuo konvertibilnost valute
u zlato. I u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama održana je for-
malna konvertibilnost, no mogla je biti i ukinuta da se takvo što drža-
lo nužnim. (Bank of England imao je mogućnost suspenzije Zakona o
bankama iz 1844., koji je nametnuo fiksan odnos rezerve Banke i izda-
vanja novčanica, ali to nije bilo isto što i dokidanje isplata u kovanome
novcu, koje je bez problema bilo moguće održavati uz niže rezerve.) U
svim je slučajevima kriza dovela do izdavanja izvanrednih novčanica: u
Velikoj Britaniji trezorskih zapisa od 1 funte i 10 šilinga, u Sjedinjenim
Državama izvanrednog novca koji su banke imale pravo izdavati prema
Zakonu Aldricha-Vreelanda iz 1908. godine. 46 I tada, kao i danas, vlasti
su na krizu likvidnosti reagirale izdavanjem novca.
Jednako tako, to nisu bile jedine mjere koje su vlasti smatrale nuž-
nima. U Londonu je praznik 3. kolovoza produljen do 6. kolovoza.
Kraljevskim ukazom plaćanja po mjenicama odgođena su za mjesec
dana. Žurno je nametnut i jednomjesečni moratorij na sve ostale do-
spjele obaveze (osim plaća, poreza, mirovina i sl.). (Ti su moratoriji
kasnije produljeni do 19. listopada, odnosno 4. studenoga.) Dana 13.
kolovoza ministar financija dao je jamstvo prema kojem će, ako Bank
of England diskontira sve odobrene zapise prihvaćene do 4. kolovoza
(datuma objave rata), "bez zahtjeva prema vlasnicima", Ministarstvo fi-
nancija podmiriti sve eventualne gubitke Banke. Bio je to u biti način
na koji je vlada spašavala diskontne ustanove. Time su otvorena vrata
divovskome širenju monetarne baze, budući da su se mjenice počele
slijevati u Banku radi diskontiranja. Dana 5. rujna pomoć je ponuđe-
na i akceptnim kućama. 4 7 Konkretni aranžmani razlikovali su se od
zemlje do zemlje, no mjere su uglavnom bile iste i dotada neviđene
u razmjerima: privremeno zatvaranje tržišta, moratoriji na dugovanja,
izvanredno izdavanje novca, pomoć najpogođenijim institucijama. U
svim aspektima vlasti su bile pripravne ići i mnogo dalje nego u rani-
jim čisto financijskim krizama. Kao i tijekom ranijeg "svjetskog rata"

268
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

(protiv revolucionarne i potom Napoleonove Francuske, više od stotinu

godina prije), smatralo se da je rat 1914. osobito izvanredno stanje koje
opravdava mjere nezamislive u mirnodopskom razdoblju pa tako i (kao
što se izrazio jedan konzervativni plemić) "oslobađanje bankara svih
dugova". 48
Zatvaranje dioničkog tržišta i intervencije vlasti s ciljem osigurava-
nja likvidnosti gotovo su sigurno spriječili katastrofalnu rasprodaju.
Londonska burza bila je u vrijeme prekida trgovanja 7% u minusu u
odnosu na godinu ranije, a to je bilo i prije početka oružanih suko-
ba. Fragmentarni podaci o transakcijama obveznica (koje su se tijekom
prekida trgovanja na burzi doslovce obavljale na ulici) nude određenu
sliku o gubicima o kojima su ulagači morali razmišljati i unatoč svem
trudu predstavnika vlasti. Do konca 1914. ruske su obveznice pale
8,8%, britanske konzole 9,3%, fracuske rente 13,2%, a austrijske obve-
znice 2 3 % . 4 9 Prema riječima Patricka Shawa-Stewarta iz Baringsa, bila
je to "jedna od najužasnijih stvari koja je snašla London od postojanja
financija". 50 No, to je bio tek početak. Unatoč iluziji o "kratkotrajno-
me ratu" (raširenijoj u financijskim nego u vojnim krugovima), pred
svijetom su bile još četiri godine pokolja te još dugotrajnije razdoblje
financijskih gubitaka. Ulagači koji nisu bili dovoljno pronicljivi ili su
bili odviše domoljubno nastrojeni te su zadržali "pozlaćene" vrijedno-
snice (konzole ili nove britanske ratne obveznice) pretrpjeli su do 1920.
gubitke (uz uračunatu inflaciju) od -46%. Čak su i stvarni prinosi bri-
tanskih dionica bili negativni ( - 2 7 % posto). 51 Inflacija u Francuskoj i
hiperinflacija u Njemačkoj još su teže kaznili one koji su bili dovolj-
no nepromišljeni da zadrže velike količine franaka ili maraka. Godine
1923. vlasnici raznoraznih njemačkih vrijednosnica ostali su bez svega,
iako im je kasnijim zakonom o revaluaciji vraćen dio izvornog kapitala.
Oni koji su imali veće količine austrijskih, mađarskih, turskih i ruskih
obveznica tekoder su pretrpjeli veće gubitke - čak i kad su obveznice
bile vezane za zlato - budući da se pod pritiskom totalnog rata raspalo i
Osmansko Carstvo i carstva Habsburgovaca i Romanova. Gubici su bili
osobito neočekivani i teški u slučaju ruskih obveznica, koje je boljše-
vički režim prestao isplaćivati u veljači 1918. godine. U to su se vrijeme
ruske obveznice iz 1906., koje su trebale donositi prinos od 5%, već
prodavale za manje od 4 5 % nominalne vrijednosti. Nade u kakav-ta-

269
 U S P O N NOVCA

kav sporazum sa stranim vjerovnicima još su tinjale tijekom dvadesetih

godina 20. stoljeća, kad se tim obveznicama trgovalo po približno 2 0 %
nominalne vrijednosti. Tridesetih godina 20. stoljeća već su bile prak-
tički posve bezvrijedne. 52
Unatoč svem trudu bankara, koji su neumorno davali zajmove i za
tako neperspektivne ciljeve kao što je bila otplata njemačke ratne odšte-
te, pokazalo se da u međuratnome razdoblju nije bilo moguće obnoviti
nekadašnji poredak i mobilnost kapitala. Valutne krize, prestanci otpla-
te dugova, natezanja oko reparacija i ratnih dugova, a potom i početak
velike ekonomske krize doveli su do toga da je sve više zemalja nametalo
nadzor nad kapitalom i zamjenom valuta, kao i protekcionističke carine
i druga trgovinska ograničenja - sve u uzaludnom pokušaju da se na-
uštrb međunarodne razmjene očuva nacionalno bogatstvo. Primjerice,
19. listopada 1921. kineska je vlada objavila bankrot i odbila mogućnost
otplate većine kineskih vanjskih dugova. Ta se priča ponavljala širom
svijeta, od Shanghaija do Santiaga, od Moskve do Ciudad de Mexica.
Do konca tridesetih godina, većina država na svijetu, među njima i one
koje su čuvale političke slobode, nametnula je kao posve normalnu
stvar ograničenja trgovine, migracije i ulaganja. Neke su ostvarile gotovo
potpunu gospodarsku samodostatnost (autarkiju), ideal deglobalizira-
nog društva. Svjesno ili ne, sve vlade primijenile su u miru gospodarska
ograničenja prvi put uvedena između 1914. i 1918. godine.

Ishodišta Prvoga svjetskog rata postala su posve očitima - čim je

izbio. Tek je tada vođa boljševika Lenjin uvidio da je rat neizbježna
posljedica imperijalističkih suparništava. Tek tada američki su liberali
uvidjeli da su tajna diplomacija i zapetljana europska savezništva glavni
uzroci sukoba. Britanci i Francuzi posve su prirodno za sve okrivili
Nijemce. Nijemci su krivili Britance i Francuze. Povjesničari sad već de-
vedeset godina modificiraju i dotjeruju teorije i argumentaciju. Neki su
uzroke rata pronašli u pomorskim suparništvima iz devedesetih godina
19. stoljeća, drugi u zbivanjima na Balkanu nakon 1907. godine. Zašto
su onda, kada danas imamo dojam da je uzroka bilo tako mnogo i da su
bili toliko očiti, suvremenici bili toliko slijepi, zašto su katastrofu naslu-
tili tek koji dan prije nego što se dogodila? Jedan od mogućih odgovora
glasi da im je pogled zamutila mješavina velike likvidnosti i protjecanja

270
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

vremena. Zahvaljujući globalnoj integraciji i financijskim inovacijama,

ulagačima se činilo da je svijet postao vrlo sigurnim. Osim toga, od
posljednjeg velikog rata u Europi svijet su tada dijelile trideset četiri
godine: bio je to rat između Francuske i Njemačke koji je, na sreću,
trajao vrlo kratko. Dakako, s geopolitičkog stajališta svijet nipošto nije
bio siguran. Tko god je čitao Daily Mail mogao je shvatiti da bi europska
utrka u naoružanju i suparništva među carstvima jednog dana mogli
dovesti do velikog rata. Štoviše, cijeli jedan podžanr popularne proze
temeljio se na zamišljenim ratovima između Engleske i Njemačke. Ipak,
na semaforima finacijskih tržišta bez prestanka je svijetlilo zeleno, a ne
crveno svjetlo, sve do pred samu katastrofu.
Iz cijele priče možda možemo izvući pouku i za ovo vrijeme.
Ostvarenje prvog razdoblja financijske globalizacije trajalo je najmanje
jedan naraštaj. No, sve se raspalo za samo nekoliko dana. Za oporavak
od štete koju su topovi izazvali u kolovozu 1914. godine trebat će i više
od dvaju naraštaja.

Ekonomski plaćeni ubojice

Od tridesetih do konca šezdesetih godina 20. stoljeća, međunarodne

financije i sam pojam globalizacije spavali su zimski san - neki su ih
čak smatrali mrtvima. 53 Prema riječima američkog ekonomista Arthura
Bloomfielda iz 1946.:

Danas se podjednako i u akademskim i u bankarskim krugovima sma-

tra da će znatna mjera izravnog nadzora nad kretanjem privatnog kapi-
tala, osobito tzv. "špekulativnog novca", biti poželjna u većini zemalja,
ne samo tijekom narednih godina nego i dugoročno... Taj doktrinalni
obrat odraz je sveprisutnog razočaranja koje potječe od destruktivnog
djelovanja takvih kretanja tijekom međuratnog razdoblja.54

Saveznici pred kojima je bila konačna pobjeda sastali su se u srpnju

1944. u Bretton Woodsu, u New Hampshireu, kako bi osmislili novu fi-
nancijsku arhitekturu poslijeratnoga svijeta. U sklopu tog novog poretka,
trgovina se trebala progresivno liberalizirati, ali su ograničenja kretanja

271
 U S P O N NOVCA

kapitala trebala ostati na snazi. Valutni tečajevi bili bi fiksni, kao u doba
zlatnog standarda, samo što bi sada "sidro" - međunarodna valuta za re-
zerve - bio dolar, a ne zlato (iako će dolar nominalno ostati promjenjiv u
zlato, koje je u velikim količinama, nepokretno, ali simbolično, bilo po-
hranjeno u Fort Knoxu). Prema riječima Johna Maynarda Keynesa, jed-
nog od glavnih autora sustava iz Bretton Woodsa, "nadzor nad protokom
kapitala" bit će "trajna odlika poslijeratnog sustava". 55 Čak će se i turisti-
ma onemogućavati da u inozemstvo putuju s više od skromne količine
novca budu li vlade smatrale da nisu u stanju ostvariti konvertibilnost
valute. Kapital koji će prelaziti nacionalne granice ići će s računa jedne na
račun druge vlade, kao u slučaju Marshallova plana * koji je u razdoblju
od 1948. do 1952. pomogao oživljavanju razorene Zapadne Europe. 56
Dvije "sestre" zaštitnice novog poretka bit će utemeljene u Washingtonu,
prijestolnici "slobodnog svijeta": Međunarodni monetarni fond (MMF,
engl. IMF) i Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD), koja će ka-
snije, udruživanjem s Međunarodnom udrugom za razvoj (IDA), prerasti
u instituciju poznatu pod nazivom Svjetska banka. Prema riječima ak-
tualnog predsjednika Svjetske banke Roberta Zoellicka: "MMF je trebao
regulirati valutne tečajeve. Institucija od koje je nastala Svjetska banka
trebala je pomoći u obnovi zemalja razorenih ratom. Oživiti slobodnu
trgovinu. No slobodan protok kapitala nije dolazio u obzir." Tako su
sljedećih 25 godina vlade rješavale tzv. "trilemu", teoriju prema kojoj po-
jedina zemlja može odabrati dvije od triju mogućnosti:

1. potpunu slobodu prekograničnog kretanja kapitala

2. fiksni tečaj
3. samostalnu monetarnu politiku orijentiranu na domaće cilje-
ve. 57

Prema sporazumu iz Bretton Woodsa, zapadne zemlje odlučile su se

za 2. i 3. mogućnost. Štoviše, kako je vrijeme odmicalo, nadzor nad ka-

* Ukupna količina pomoći dodijeljene prema Marshallovu planu iznosila je približno 5 , 4 % ame-
ričkog BDP-a u godini kad je general George Marshall održao ključni govor, odnosno 1,1% BDP-a
za cijelo razdoblje trajanja programa pomoći, dakle od travnja 1948., kad je donijet Zakon o ino-
zemnoj pomoći, do posljednje isplate u lipnju 1952. godine. Da se Marshallov plan provodio od
2 0 0 3 . do 2 0 0 7 . godine, cijena bi mu bila 5 5 0 milijarda dolara. Stvarna gospodarska pomoć koju je
od 2 0 0 1 . do 2 0 0 6 . stranim zemljama uputila Busheva vlada ukupno je bila manja od 150 milijarda
dolara, ili u prosjeku manje od 0 , 2 % BDP-a.

272
 O D CARSTVA D O KIMERIKE

pitalom je jačao, a ne slabio. Izvrstan je primjer Zakon o izjednačavanju

kamata koji su Sjedinjene Države donijele 1963. godine, a koji je izriči-
to trebao destimulirati Amerikance da ulažu u strane vrijednosnice.
Ipak, sustav iz Bretton Woodsa oduvijek je imao i određeni neodrživi
aspekt. Za tzv. Treći svijet razni pokušaji oponašanja Marshallova plana
kroz izravnu suradnju vlada pokazali su se kao veliko razočaranje. S vre-
menom je osobito američka pomoć postajala vezanom za sve više poli-
tičkih i vojnih uvjeta koji uvijek nisu bili u interesu primatelja pomoći.
Čak i da nije bilo tako, nije posve sigurno da bi injekcije kapitala kakve
su zamišljali američki ekonomisti poput Walta Rostowa * bile pravo rješe-
nje problema većine afričkih, azijskih i latinskoameričkih gospodarstava.
Velik dio pomoći odlazio je u siromašne zemlje, ali još veći dio uzaludno
je propadao ili zahvaljujući krađama završavao kod onih kod kojih nije
trebao. 58 U mjeri u kojoj je uspio stvoriti novo bogatstvo pospješivanjem
oporavka Zapadne Europe, Bretton Woods je uspijevao donositi samo
frustracije onim ulagačima koji su u pretjeranoj sklonosti zatvorenosti
vidjeli opasnosti. A u mjeri u kojoj je zemljama omogućio da monetarnu
politiku podrede cilju postizanja pune zaposlenosti, stvorio je potenci-
jalne sukobe čak i između 2. i 3. mogućnosti trileme. Potkraj šezdesetih
godina 20. stoljeća deficiti američkoga javnog sektora prema današnjim
su mjerilima bili zanemarivi, ali i dovoljno veliki da se Francuska potuži
kako Washington iskorištava status dolara kao rezervne valute i ubire
prihod od američkih stranih vjerovnika tiskanjem dolara, kao što su sred-
njovjekovni monarsi iskorištavali monopol na izradu novca da umanje
vrijednost valute. Odluka Nixonove vlade da prekine i posljednju vezu sa
zlatnim standardom (dokidanjem "zlatne" konvertibilnosti dolara) ozna-
čila je 1971. smrt Bretton Woodsa. 59 Nakon izbijanja Arapsko-izraelskog
rata i uvođenja naftnog embarga 1973. većina središnjih banaka uglav-
nom je pokušavala amortizirati cjenovni šok olakšanom dostupnošću
kreditiranja, a to je dovelo upravo do inflatorne krize koje se pribojavao
savjetnik generala de Gaullea, Jacques Rueff. 60

Kako su valute ponovno "plivale", a strana tržišta poput tržišta eu-

ro-obveznica doživljavala procvat, sedamdesetih je godina došlo do

* Walt Rostow, autor knjige Faze gospodarskog rasta: nekomunistički manifest (1960.), davao je u
podjednakoj mjeri ekonomske i strateške savjete vladama iz demokratskih redova lijekom šez-
desetih godina 20. stoljeća. Kao de facto savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Lyndona
Johnsona, bio je blisko povezan s odlukama o eskalaciji rata u Vijetnamu.

273
 U S P O N NOVCA

oživljavanja nevladinih oblika izvoza kapitala. To se osobito odnosi na

zapadne banke koje su pojurile u borbu za recikliranje sve većih suficita
zemalja izvoznica nafte. Područje kojem su bankari odlučili posuditi
bliskoistočne "petrodolare" bilo je odavno omiljeno odredište takvih
zajmova. U razdoblju od 1975. do 1982. Latinska Amerika uspjela je
učetverostručiti posudbe iz inozemstva sa 75 milijarda na više od 315
milijarda dolara. (Istočnoeuropske zemlje također su ušle na dužničko
tržište, što je bio siguran znak neizbježne propasti komunističkog blo-
ka.) A onda je u kolovozu 1982. Meksiko objavio da više neće moći ser-
visirati zaduženja. Cijeli kontinent opasno se našao na rubu bankrota.
Ipak, vremena u kojima su ulagači mogli biti sigurni da će njihova vlada
stranoj vladi koja se ne ponaša u skladu s bontonom uputiti topovnjaču
već su bili davna prošlost. Sada su ulogu financijskih policajaca morale
igrati dvije nenaoružane bankarske institucije: MMF i Svjetska banka.
Novi se način funkcioniranja temeljio na načelu "uvjetovanosti": nema
reforma, nema novca. Omiljeni mehanizam bili su programi struktu-
ralne prilagodbe. A sklop strategija i pristupa koje su morale prihvatiti
dužničke zemlje postao je poznat pod nazivom Vašingtonski konsenzus
- bio je to popis deset ekonomskih zahtjeva koji bi stotinu godina prije
razgalili srce svakoga britanskog imperijalnog upravitelja. * Prvi je za-
htjev bilo nametanje fiskalne discipline radi smanjenja ili dokidanja de-
ficita. Trebalo je proširiti poreznu bazu i sniziti porezne stope. Kamate i
tečaj trebalo je određivati tržište. Trebalo je liberalizirati trgovinu i, što
je bilo ključno, protok kapitala. Odjednom je onaj "vrući", špekulativni
novac izopćen u Bretton Woodsu ponovno postao poželjnim.
No, neki su kritičari smatrali da Svjetska banka i MMF nisu nima-
lo bolji od provoditelja dobroga starog jenkijevskog imperijalizma. Svi
zajmovi MMF-a ili Svjetske banke, tvrdili su, jednostavno će služiti za
kupnju američke robe od američkih kompanija - a često je riječ o oruž-
ju koje će služiti tome da se na vlasti održe svirepi diktatori ili korumpi-
rani oligarhijski sustavi. Troškove "strukturalnih promjena" podmirivat
će njihovi podanici koji, eto, baš i nisu imali sreće. A vođe zemalja

* Sažet pregled deset točaka, prema izvornim formulacijama Johna Williamsona iz 1989.: 1. uvo-
đenje fiskalne discipline, 2. porezne reforme, 3. liberalizacija kamatne politike, 4. povećanje izda-
taka za zdravstvo i školstvo, 5. osiguravanje imovinskih prava, 6. privatizacija državnih gospodar-
skih djelatnosti, 7. deregulacija tržišta, 8. prihvaćanje konkurentnog tečaja, 9. uklanjanje prepreka
trgovinskoj aktivnosti i 10. uklanjanje prepreka izravnim stranim ulaganjima.

274
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

Trećeg svijeta koji iskažu neposluh ubrzo će se naći u nevoljama. Ti su

argumenti dobili na popularnosti, osobito devedesetih godina 20. sto-
ljeća, kad su protuglobalizacijski prosvjedi postali redovitom pojavom
na međunarodnim skupovima. Kad se nadu na prosvjednim natpisima
ili kad ih bučno izvikuju horde dobro uhranjenih mladića i djevojaka
sa Zapada, takve je prigovore lako odbaciti. No kad slične kritike na ra-
čun Bretton Woodsa iznose i nekadašnji pripadnici upravo tog sustava,
stvar svakako valja pomnije razmotriti.
John Perkins tvrdi kako je u vrijeme kad je bio glavni ekonomist bo-
stonske tvrtke Chas. T. Main, Inc. radio isključivo na osiguranju uvjeta
da će se novac koji su MMF i Svjetska banka pozajmile zemljama po-
put Ekvadora i Paname trošiti na robu koju nude američke korporaci-
je. "Ekonomski plaćeni ubojice", poput njega, "bili su obučeni", kaže
Perkins, "za izgradnju američkog carstva... za stvaranje stanja u kojem
što više sredstava dotječe u ovu zemlju, odlazi našim tvrtkama i našim
vladama":

Ovo carstvo, za razliku od svih ranijih carstava u povijesti svijeta, na-

stalo je ponajprije na ekonomskim manipulacijama, na varanju, na pro-
nevjerama, na uvlačenju ljudi u naš način života, preko ekonomskih
plaćenih ubojica... Moj je stvarni posao... bio davati zajmove drugim
zemljama, velike zajmove, zajmove kakve te zemlje ni slučajno nisu
mogle otplatiti... I tako bismo odobrili taj veliki kredit, a veći dio novca
vratio bi se u SAD, zemlji zajmoprimcu ostao bi dug i još hrpa kamata,
pa bi tako u biti postala našim slugom, našim robom. Tako se širi pravo
carstvo. Nema drugog opisa. Riječ je o divovskome carstvu.61

Prema navodima u Perkinsovoj knjizi Ispovijed ekonomskog plaćenog

ubojice, dvojica latinskoameričkih voda, ekvadorski predsjednik Jaime
Roldós Aguilera i neformalni predsjednik Paname Omar Torrijos, ubi-
jeni su 1981. jer su se protivili onome što on naziva "bratstvom čelnika
korporacija, vlada i banaka čiji je cilj stvaranje globalnog carstva". 62
Točno je da su pojedini elementi njegove priče pomalo neobični.
Sjedinjene Države baš i nisu pozajmile osobito mnogo novca Ekvadoru
i Panami. Sedamdesetih godina radilo se ukupno o 96, odnosno 197
milijuna američkih dolara, dakle manje od 0 , 4 % ukupne američke po-

275
 U S P O N NOVCA

Jaime Roldós Aguilera iz Ekvadora.

... i Omar Torrijos iz Paname: navodne žrtve

"ekonomskih plaćenih ubojica"

276
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

moći i kredita. I istina je da Ekvador i Panama baš i nisu bili glavne

američke mušterije. Godine 1990. na njih je otpadalo 0 , 1 7 % , odnosno
0 , 2 2 % ukupnoga američkog izvoza. Stječe se dojam da takve brojke baš
i ne mogu biti razlog za ubijanje. Prema riječima Boba Zoellicka: "MMF
i Svjetska banka pozajmljuju novac zemljama u krizi, a ne zemljama
koje nude velike prilike američkim tvrtkama."
Ipak, optužbe za neoimperijalizam nekako ne nestaju. Prema ri-
ječima dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju Josepha Stiglitza,
koji je od 1997. do 2 0 0 0 . bio glavni ekonomist Svjetske banke, MMF
tijekom osamdesetih nije samo "ideološkim žarom zagovarao tržišnu
dominaciju" nego je i "imao razmjerno imperijalističku predodžbu
o vlastitoj ulozi". Osim toga, kaže Stiglitz, "mnogi oblici politike za
koje se energično zalagao MMF, a osobito preuranjena liberalizacija
tržišta kapitala, pridonijeli su globalnoj nestabilnosti... Sustavno su
nestajala radna mjesta... i to zbog dotoka i odlijevanja špekulativnog
novca, do čega toliko često dolazi nakon što liberalizacija tržišta ka-
pitala iza sebe ostavi potpuni kaos... Čak i zemlje koje su zabilježile
ograničen rast doživjele su situaciju u kojoj su koristi od toga imali
imućni, a osobito oni najimućniji." 6 3 U animozitetu prema MMF-u
(i Wall Streetu) Stiglitz previda činjenicu da te institucije nisu prve
počele osamdesetih godina zagovarati povratak slobodnom protoku
kapitala. Put liberalizacije zapravo je utrla Organizacija za ekonomsku
suradnju i razvoj (OECD), a nakon nje (nakon obraćenja francuskih
socijalista poput Jacquesa Delorsa i Michela Camdessusa) i Europska
komisija i Europsko vijeće. I doista, prije Vašingtonskog konsenzusa
donijet je i Pariški konsenzus (iako je umnogome bio nastavak daleko
starijeg Bonskog konsenzusa koji je išao u prilog slobodnim tržištima
kapitala). 64 I u Londonu je vlada Margaret Thatcher odlučno krenula
u jednostranu liberalizaciju tržišta kapitala, i to bez američkog nago-
varanja i poticanja. Može se čak reći da se Reaganova vlada povela za
britanskim primjerom.

Stiglitzova najveća zamjerka MMF-u glasi da je pogrešno reagirao

na azijsku financijsku krizu 1997., kad je zemljama zahvaćenima pro-
blemima pozajmio ukupno 95 milijarda dolara, ali je tim zajmovima
pridodao uvjete u stilu Vašingtonskog konsenzusa (više kamatne stope,
smanjen vladin deficit) koji su zapravo samo pogoršali krizu. Takav

277
 U S P O N NOVCA

stav djelomično zastupa, među ostalima, ekonomist i kolumnist Paul

Krugman. 65 Kriza 1 9 9 7 . - 1 9 9 8 . neosporno je bila teška i ozbiljna. U
zemljama poput Indonezije, Malezije, Južne Koreje i Tajlanda 1998. na-
stupila je velika recesija. Ipak, ni Stiglitz ni Krugman ne nude uvjerljiva
rješenja, načine na koje se ta kriza mogla bolje rješavati uobičajenim
kejnesovskim metodama, uz omogućavanje promjenjivog valutnog te-
čaja i porasta vladina deficita. Prema oštrim riječima što ih je u otvore-
nom pismu Stiglitzu uputio Kenneth Rogoff, koji je glavnim ekonomi-
stom MMF-a postao nakon azijske krize:

Vlade se MMF-u najčešće obraćaju tražeći financijsku pomoć kad imaju

problema s pronalaženjem kupaca za svoje dugove i kad pada vrijednost
njihove valute. Stiglitzovski recept glasi podići... fiskalni deficit, tj. ući
u još veće dugove i tiskati još novca. Kao da mislite da će građani, počne
li vlada u kriznoj situaciji tiskati još novca, odjednom početi smatrati
da taj novac više vrijedi. Stječe se dojam da vjerujete da kad ulagači više
nisu voljni podržavati vladin dug treba samo povećati ponudu pa će se
prodavati kao lud. Mi u - ne, mi na planetu Zemlji - imamo podosta
iskustva s predlaganjem drukčijih metoda. Mi Zemljani utvrdili smo da
kad zemlja u financijskoj krizi pokuša riješiti situaciju tiskanjem novca
inflacija raste i često izmiče nadzoru... Ekonomske zakonitosti možda
su drukčije u vašem dijelu gama-kvadranta, no ovdje vrijedi pravilo
da se, kad vlada na rubu bankrota ne uspijeva vjerodostojno ograničiti
vremenski profil fiskalnih deficita, situacija obično pogoršava, a ne po-
boljšava.66

Jednako tako, nije sigurno da je to što je Malezija 1997. privremeno

nametnula nadzor nad kapitalom na značajan način utjecalo na gospo-
darske rezultate u vrijeme krize. Krugman barem priznaje da su istoč-
noazijske financijske institucije, koje su kratkoročno posuđivale u do-
larima, a dugoročno davale zajmove u domaćoj valuti (često političkim
istomišljenicima i prijateljima), u velikoj mjeri bile krive za nastanak
krize. Ipak, njegovi navodi o povratku depresijskog gospodarstva da-
nas se doimaju pretjeranima. Istočna Azija nikad nije doživjela pravu
ekonomsku depresiju (možda s iznimkom Japana, koji teško možemo
držati žrtvom MMF-ova zlostavljanja). Nakon šoka doživljenog 1998.

278
 O D CARSTVA D O KIMERIKE

godine, sva gospodarstva vratila su se ubrzanome razvoju - čak toli-

ko brzome rastu da su se 2 0 0 4 . neki analitičari već pitali jesu li dvije
"sestre" Bretton Woodsa uopće potrebne kao međunarodni zajmodav-
ci. 6 7
Osamdesetih je godina zapravo došlo do pojave posve druge vrste
ekonomskoga plaćenog ubojice, daleko strašnijeg od onih o kojima
govori Perkins, i to upravo stoga što ti novi plaćenici nikada nisu mo-
rali ni pomišljati na nasilje da bi ostvarili ciljeve. Toj je novoj generaciji
profesionalna "gaža" značila da u samo jednoj uspješnoj špekulativnoj
akciji ostvaruju zaradu od milijarde dolara. Kako se hladni rat pri-
micao završetku, ti plaćenici nisu imali ni želje ni interesa raditi za
američke imperijalističke interese. Štoviše, često su navodili i da su
u političkome smislu skloniji liberalnoj nego konzervativnoj opciji.
Ti "agenti" nisu radili za ustanove iz javnog sektora, poput MMF-a
ili Svjetske banke. Posve suprotno, vodili su privatne tvrtke, čak to-
liko da njihovih dionica nije bilo ni na burzi. Takve tvrtke nazivamo
fondovima ulaganja za upravljane rizikom (hedge fondovi), a s njima
smo se prvi put susreli kad smo u 4. poglavlju govorili o alternativnim
oblicima upravljanja rizikom. Poput uspona Kine, još brži uspon hedge
fondova predstavlja jednu od najvećih promjena koje je globalno gos-
podarstvo doživjelo još od Drugoga svjetskog rata. Kao mase gotovo
nereguliranog, * izrazito mobilnog kapitala, hedge fondovi simboliziraju
povratak "vrućega" špekulativnog novca nakon "ledenog doba" koje je
svjetskim gospodarstvom dominiralo od početka velike gospodarske
krize do napuštanja sustava iz Bretton Woodsa. Priznati capo dei capi
novih ekonomskih "ubojica" bio je George Soros. Nije nimalo slučajno
što je malezijski premijer Mahathir bin Mohamad, kad je za valutnu
krizu koja je u kolovozu 1997. pogodila malezijski ringgit poželio okri-
viti nekog drugog, a ne sebe, "kretenom" nazvao upravo Sorosa, a ne
MMF.

* Otkako je naziv hedge fund prvi put upotrijebljen 1966., za fond koji je Alfred Winslow Jones
utemeljio 1949. (a koji je na američkoj burzi zauzimao obje vrste pozicija, i "dugu" i "kratku"),
većina fondova ulaganja za upravljanje rizikom organizirana je u obliku društva s ograničenom
odgovornošću. Zahvaljujući tome, na njih se ne odnose odredbe Zakona o vrijednosnicama iz
1933. i Zakona o investicijskim tvrtkama iz 1940., koji ograničavaju djelovanje uzajamnih fon-
dova ulaganja i investicijskih banaka u vezi s financijskom polugom i prodajom u kratkoj poziciji
(short-selling).

279
 U S P O N NOVCA

George Soros: capo dei capi hedge fondova

i velemajstor ekonomske refleksivnosti

George Soros rođenjem je mađarski Židov, a školovao se u Londonu.

U Sjedinjene Države emigrirao je 1956. godine. Ondje se proslavio kao
analitičar, a potom i voditelj istraživanja u uglednoj financijskoj kući
Arnhold & S. Bleichroeder (izravnome "potomku" privatne berlinske
banke koja je nekoć skrbila o Bismarckovu novcu). 6 8 Kao što se može i
očekivati od srednjoeuropskog intelektualca - koji je svome fondu dao
naziv Quantum, u čast načela neodređenosti fizičara Wernera Heisenberga
- Soros sebe prije smatra filozofom nego "plaćenim ubojicom". Njegova
knjiga Alkemija financija ( 1 9 8 7 . ) počinje smjelom kritikom temeljnih
pretpostavaka ekonomije kao teme, odražavajući utjecaj filozofa Karla
Poppera na ranu fazu njegova intelektualnog razvoja. 69 Prema Sorosevoj
omiljenoj teoriji "refleksivnosti", financijska tržišta ne možemo smatrati
savršeno učinkovitima, jer su cijene odraz neznanja i pristranosti, često
i iracionalne, milijuna ulagača. "Ne samo što sudionici na tržištu djeluju
pristrano", tvrdi Soros, "nego ta njihova pristranost može utjecati i na

280
 O D CARSTVA D O KIMERIKE

razvoj događaja. To može stvoriti dojam da tržišta ispravno predviđaju

buduće događaje, ali sadašnja očekivanja zapravo ne odgovaraju bu-
dućim događajima, već su budući događaji plod djelovanja aktualnih
očekivanja." 70 Riječ je o učinku povratne sprege - pristranost ulagača
djeluje na tržišne ishode - koji Soros naziva refleksivnošću. Kao što
navodi u svojoj najnovijoj knjizi:

Tržišta nikad ne dosežu ravnotežu o kojoj govori ekonomska teorija.

Postoji dvosmjerna refleksivna povezanost percepcije i stvarnosti koja
može dovesti do naglih porasta i naglih padova, tj. mjehura, obrazaca
koji se u početku samojačaju, ali se prije ili poslije počinju samouništa-
vati. Svaki se mjehur sastoji od određenog trenda i pogrešne predodžbe
koji ostvaruju refleksivne interakcije.71

Osmišljen radi zaštite od marketinških rizika na "kratkim" (short)

pozicijama, * koje donose zaradu kad cijena vrijednosnice pada, hedge
fond poslužio je Sorosu kao idealno sredstvo za eksploataciju spoznaja o
refleksivnim tržištima. Valja naglasiti da je Soros znao kako zaraditi i na
"dugim" (long) pozicijama - odnosno, kupnjom vrijednosnica ili imo-
vine uz očekivanje budućeg porasta cijena. Godine 1969. tako je kupo-
vao nekretnine. Tri godine kasnije doživio je uzlet zahvaljujući kupnji
bankovnih dionica. "Duge" transakcije imao je u Japanu 1971. Godinu
kasnije tako je kupovao naftu. U vrijeme kad je od tih "oklada" već
ubirao korist, 1973. godine, na temelju izraelskih pritužaba na kvalitetu
opreme koju je SAD dostavljao tijekom Listopadskog (Jomkipurskog)
rata zaključio je da će morati doći do velikih ulaganja u američku vojnu
industriju. Stoga se upustio i u kupnju dionica proizvođača vojne opre-
me. 7 2 Pogodak, pogodak, pogodak, pogodak i još jedan pogodak. No
Soros je do najveće zarade došao ispravnim predviđanjem gubitnika,
a ne pobjednika: npr. telegrafske tvrtke Western Union 1985., kad je
nova tehnologija, telefaks, ugrozila njezino poslovanje, kao i američkog
dolara, koji je lijepo potonuo nakon sporazuma skupine G5 u Plazi
22. rujna 1985. godine. 73 Bila je to Soroseva annus mirabilis, budući

* Strogo uzevši, prema odredbama američkog Odbora za vrijednosnice i burze, prodaja koja se (na
engl. - nap. prev.) zove short sale svaka je "prodaja vrijednosnice pri kojoj prodavatelj nije vlasnik
ili svaka prodaja koja se realizira isporukom vrijednosnice koju je prodavatelj pozajmio ili koja je
pozajmljena za njegov račun".

281
 U S P O N NOVCA

da je njegov fond zabilježio rast od 122%. No njegov najveći short bio

je, kako se pokazalo, jedna od najsudbonosnijih oklada u britanskoj
financijskoj povijesti.
Priznajem da me za ono što se dogodilo u srijedu 16. rujna 1992.
vežu i osobni interesi. U to sam vrijeme, radeći honorarno kao novin-
ski uvodničar, dok sam kao docent bio zaposlen na Cambridgeu, bio
uvjeren da špekulanti poput Sorosa u slučaju izravnog obračuna mogu
pobijediti Bank of England. Matematika je bila posve jednostavna: bilijun
dolara kojim se svakodnevno trguje na novčanim burzama u odnosu na
skromne novčane rezerve središnje banke. Soros je pretpostavio da će
sve viša cijena ponovnog ujedinjenja Njemačke podići kamatne stope, a
time i vrijednost njemačke marke. Politika britanske konzervativne vlade
koja se sastojala od praćenja njemačke valute - a koja je formalizirana
kad je Velika Britanija 1990. pristupila Europskom tečajnom mehanizmu
(ERM) - tako bi postala posve neodrživom. S porastom kamatnih stopa,
britansko gospodarstvo počelo bi tonuti. Prije ili poslije, vlada bi bila
prisiljena povući se iz ERM-a i devalvirati funtu. Soros je bio toliko uvje-
ren da će funta izgubiti na vrijednosti da je na koncu uložio 10 milijarda
dolara, više od cjelokupnog kapitala svoga fonda, u niz transakcija koji-
ma je u biti posuđivao funte u Velikoj Britaniji te ih ulagao u njemačku
valutu po cijeni koja je vrijedila prije 16. rujna, od oko 2,95 maraka. 74
I ja sam bio jednako siguran da će doći do devalvacije funte, iako sam u
cijelu priču mogao uložiti samo vlastiti ugled. Igrom slučaja, financijski
urednik lista za koji sam pisao nije se slagao s tim predviđanjem. Te
večeri, nakon svojevrsne jezikove juhe servirane na jutarnjem sastanku
uvodničara s urednikom, našao sam se u Nacionalnoj operi na izvedbi
Verdijeve Moći sudbine. Pokazalo se da je odabir predstave bio više nego
prikladan. Netko je tijekom jedne stanke rekao da se Velika Britanija po-
vukla iz ERM-a. Kako smo samo slavili - nitko glasnije od mene (osim,
možda, Georgea Sorosa). Njegov je fond na posrnuću funte - u konačnici
od čak 2 0 % - zaradio više od milijarde dolara, što mu je omogućilo da
vrati posuđene funte, ali po novome tečaju, te da lijepo u džep spremi
razliku. A taj posao donio mu je samo 4 0 % godišnje zarade. 75

Uspjeh fonda Quantum bio je upravo nevjerojatan. Da je netko

1969. uložio 1 0 0 . 0 0 0 dolara u Sorosev drugi fond (Double Eagle, raniji
naziv Quantuma) i da je redovito ulagao i sve prinose od glavnice, 1994.

282
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

Moć sudbine: ministar financija Norman Lamont 16. rujna 1992.

objavljuje izlazak funte iz ERM-a

imao bi 130 milijuna dolara, što je prosječan godišnji porast od 3 5 % . 7 6

Ključne razlike između novih i starih gospodarskih "plaćenih ubojica"
u najmanju su ruku dvojne: prva je hladan i proračunat izostanak oda-
nosti prema nekoj određenoj zemlji - i dolarom i funtom moguće je
nekažnjeno špekulirati. Druga su razlika sami brojčani okviri novčanih
sredstava kojima se novi profesionalci mogu igrati. "Koliko ti je velika
pozicija?" upitao je jednom Soros svog poslovnog partnera Stanleyja
Druckenmillera. "Milijardu dolara", odgovorio je Druckenmiller. "I ti
to nazivaš pozicijom?" uzvratio je podrugljivo Soros. 77 Soros je držao
da svaka poslovna oklada koja izgleda onoliko dobro kao njegova okla-
da protiv funte 1992. godine zaslužuje maksimalan ulog pozajmljenim
sredstvima. Upravo je njegov fond ulaganja za upravljanje rizikom prvi
počeo pozajmljivati od investicijskih banaka radi zauzimanja špekula-
tivnih pozicija koje su daleko nadmašivale kapital fonda.
Ipak, moć hedge fondova ima i određena ograničenja. Na jednoj
su razini Soros i njemu slični dokazali da su tržišta moćnija od vlada i
središnjih banaka. No to ne znači da hedge fondovi uvijek mogu uprav-

283
 U S P O N NOVCA

ljati tržištima. Soros je uspio zahvaljujući instinktu u vezi sa smjerom

kretanja "elektroničkog krda". Međutim, čak su i njegovi instinkti (na
koje je često ukazivala jaka bol u leđima) ponekad bili pogrešni. Kao
što i sam priznaje, refleksivnost je poseban slučaj - ne vlada tržištima
iz tjedna u tjedan tijekom cijele godine. Što bi bilo kad bi instinkte ne-
kako bilo moguće zamijeniti matematikom? Što bi bilo kad biste mogli
napisati nepogrešivu algebarsku formulu koja bi donosila dvoznamen-
kaste prinose? Na suprotnoj strani svijeta - štoviše, na suprotnoj strani
financijske galaksije - stjecao se dojam da je otkrivena upravo takva
formula.

Kratkoročna zloporaba kapitala

Zamislite neki drugi planet - planet na kojem nema svih složenih na-
petosti i sukoba koje izazivaju subjektivno nastrojena, ponekad i iraci-
onalna ljudska bića. Planet čiji stanovnici znaju sve i usto su savršeno
racionalni te istog trenutka upijaju sve nove informacije i tako maksi-
malno povećavaju zaradu, uopće ne prestaju trgovati, a tržišta su kon-
tinuirana, oslobođena svih trzavica i posve likvidna. Financijska tržišta
na tom planetu imala bi "nasumične rezultate", što znači da cijene u
određenome danu ne bi imale veze s cijenama od prethodnog dana,
ali bi odražavale sve dostupne relevantne informacije. Prinose na burzi
tog planeta karakterizirala bi "normalna", zvonolika distribucija (v. 3.
poglavlje), pri čemu bi većina godina bila grupirana oko prosječne vri-
jednosti, a dvije trećine unutar jedne standardne devijacije od prosjeka.
U takvom bi svijetu rasprodaja u vrijednosti od "šest standardnih devi-
jacija" bila česta koliko i osoba koja je u našem svijetu niža od četrdeset
pet centimetara. Takvo što događalo bi se tek jednom u četiri milijuna
godina trgovanja. 78 Upravo takav planet zamišljali su neki od najve-
ćih financijskih ekonomista suvremenog doba. Možda i nije neobično
što se na koncu pokazalo da takav svijet izgleda poput Greenwicha, u
Connecticutu, jednog od najbezličnijih mjesta na svijetu.

Godine 1993. dvojica su matematičkih genijalaca doputovala u

Greenwich s velikom i važnom zamisli. U tijesnoj suradnji s Fisherom
Blackom iz Goldman Sachsa, Myron Scoles sa Stanforda razvio je re-

284
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

volucionarnu novu teoriju određivanja cijene opcija. On i treći eko-

nomist, Robert Merton s Harvard Business Schoola, nadali su se da će
od tzv. modela Black-Scholes stvoriti stroj za tiskanje novca. Ishodište
njihova akademskog rada bio je odavno uspostavljeni financijski instru-
ment poznat pod nazivom opcijski ugovor, koji (kao što smo vidjeli u
4. poglavlju) funkcionira ovako: vrijedi li neka dionica danas, recimo,
100 dolara, a ja mislim da bi u budućnosti mogla vrijediti više, recimo
2 0 0 dolara za godinu dana, bilo bi zgodno imati mogućnost "opciju"
kupiti u nekom budućem terminu za, primjerice, 150 dolara. Ako sam
dobro predvidio razvoj događaja, zaradit ću. U protivnom... pa, radi se
tek o opciji, stoga je svejedno. Jedini je trošak cijena opcije, koju ubire
prodavatelj. Najvažnije je pitanje koliko treba iznositi.
"Kvanti" - matematici vični kvantitativni analitičari s titulom dok-
tora znanosti - Blackov i Scholesov model određivanja cijene opcija
ponekad nazivaju "crnom kutijom". Vrijedi pogledati što se u njoj na-
lazi. Ponovit ću da pitanje glasi kako odrediti cijenu opcije radi kup-
nje određene dionice u određenom budućem terminu, uz uvažavanje
nepredvidljivog kretanja cijene dionice u međuvremenu. Tko uspije
precizno izračunati cijenu takve opcije, umjesto da se oslanja samo na
pretpostavke, uistinu zaslužuje titulu lumena, inženjera aeronautike ili
nuklearnog fizičara. Black i Scholes držali su da na cijenu opcije utječe
pet varijabla: trenutačna tržišna cijena dionice (S), dogovorena buduća
cijena po kojoj je opciju moguće aktivirati (X), rok trajanja opcije (T),
bezrizična stopa prinosa u cjelokupnom gospodarstvu (r) i - riječ je o
ključnoj varijabli - očekivana godišnja nestabilnost dionice, tj. vjero-
jatne fluktuacije cijene od vremena kupnje do roka istjecanja opcije
(σ - grčko slovo "sigma"). Kao pravi matematičarski čarobnjaci, Black i
Scholes sveli su cijenu opcije (C) na ovu formulu:

C = SN(d1) - Xe-rTN(d2)

pri čemu je

285
 U S P O N NOVCA

Malo ste zbunjeni? Baš i ne uspijevate pratiti računicu? Iskreno go-

voreći, i ja sam posve zbunjen. Ali kvantovima je sve bilo više nego
jasno. Kako bi na temelju tih spoznaja došli i do zarade, trebala su im
tržišta puna ljudi koji nemaju pojma o određivanju cijene opcija, ali
koji se oslanjaju na svoj (rijetko kada točan) instinkt. Usto im je trebala
i snažna računalna potpora, sila koja transformira financijska tržišta još
od početka osamdesetih godina 20. stoljeća. Sad im je još samo trebao
partner upućen u tržišna zbivanja pa da iz okvira sveučilišnog kluba
prijeđu na pravo trgovanje. Oboljevši od raka, Fisher Black nije mogao
ispuniti ulogu tog partnera. Merton i Scholes stoga su se obratili Johnu
Meriwetheru, koji je prvo veće bogatstvo stekao na propasti štedioni-
ca koncem osamdesetih. Tako su 1994. osnovali tvrtku Long-Term
Capital Management.
Činilo se da su okupili pravu ekipu iz snova: dvojica najeksponiranijih
kvantova s faksa u suradnji s bivšom Salomonovom superzvijezdom, uz
bivšeg potpredsjednika Feda, Davida Mullinsa, i još jednog bivšeg pro-
fesora s Harvarda, Erica Rosenfelda, kao i skupina bivših Salomonovih
brokera (Victor Haghani, Larry Hilibrand i Hans Hufschmid). Tvrtka
LTCM u svoj je fond privukla uglavnom velike banke, medu njima i
njujoršku investicijsku banku Merrill Lynch te privatnu švicarsku ban-
ku Julius Baer. Tulumu se kasnije pridružila još jedna švicarska banka,
UBS. 7 9 Minimalni je ulog bio deset milijuna dolara. Kao naknadu za
rad, partneri su uzimali 2% imovine pod upravljanjem fonda i 2 5 % za-
rade (većina fondova ulaganja za upravljanje rizikom danas zaračunava
2 i 20, umjesto 2 i 2 5 % ) . 8 0 Ulagači su sredstva mogli podići najranije
nakon tri godine. Jedna druga tvrtka iz Wall Streeta, Bear Stearns, bila
je pripravna obaviti sve transakcije po nalogu LTCM-a.
Tijekom prvih dviju godina, fond pod upravljanjem LTCM-a ostva-
rio je astronomsku zaradu, donoseći prinose (čak i nakon oduzimanja
pozamašnih naknada) od 43 i 4 1 % po godini. Da ste u ožujku 1994. u
LTCM uložili 10 milijuna dolara, četiri godine kasnije imali biste malo
više od četrdeset milijuna. U rujnu 1997. neto-kapital fonda iznosio
je 6,7 milijarda dolara. Udjeli partnera povećali su se za više od deset
puta. Istina, kako bi došao do tako visokih prihoda na sve veću imo-
vinu pod upravljanjem, LTCM je, poput Georgea Sorosa, bio prisiljen
pozajmljivati. To im je omogućilo da u "oklade" ulažu i više od vlastitih

286
 O D CARSTVA D O KIMERIKE

sredstava. Potkraj kolovoza 1997. kapital fonda iznosio je 6,7 milijar-

da dolara, no bilančna aktiva financirana zaduživanjem iznosila je čak
126,4 milijarde pa je, dakle, odnos aktive i kapitala bio 19 naprema
l . 8 1 U travnju 1998. bilanca je dosegla 134 milijarde. Kad govorimo o
visokom stupnju prijenosa, većina pripadnika akademskog svijeta misli
na brzine na svome biciklu. No Merton i Scholes pod tim su izrazom
podrazumijevali činjenicu da LTCM pozajmljuje najveći dio novca ko-
jim trguje. To ne znači da ih je takva hrpa novca plašila. Njihovi su
matematički modeli govorili da rizik ne postoji. Kao prvo, istodobno
su primjenjivali više ničim povezanih trgovinskih strategija: njih sto-
tinjak, uz ukupno 7 6 0 0 različitih pozicija. 82 Jedna od njih mogla bi
poći neželjenim smjerom, možda čak i dvije. No sve različite "oklade"
jednostavno ne mogu istodobno poći po zlu. I upravo se u tome krila
najveća ljepota diversificiranog portfelja - još jedne ključne spoznaje
suvremene financijske teorije, koju je početkom pedesetih godina for-
malizirao Harry M. Markowitz, ekonomist iz Rand Corporationa koji se
školovao u Chicagu, dok ju je dodatno razvio William Sharpe, u obliku
Modela određivanja cijene kapitalne imovine (CAPM). 83
LTCM je stjecao zaradu iskorištavanjem nesrazmjera u cijenama na
brojnim tržištima: na tržištu stambenih hipotekarnih kredita s fiksnom
kamatnom stopom, na američkim, japanskim i europskim vladinim ob-
veznicama, na kompleksnijem tržištu za ugovor o razmjeni kamatnih
stopa * - zapravo gdje god su njihovi modeli uočili cjenovne anomalije,
tj. minimalnu razliku u cijeni u biti identične imovine ili opcije. No
najveći ulog tvrtka je uložila na "okladu" koja se najočitije temeljila na
Blackovoj i Scholesovoj formuli: bila je to prodaja dugoročnih opcija na
američkim i europskim burzama. Drugim riječima, drugima su nudili
opcije koje će iskoristiti dođe li u budućnosti do velikih pomaka cijena.
Cijene koje su te opcije dosezale 1998. ukazivale su, prema Blackovoj i
Scholesovoj formuli, na nenormalno visok stupanj buduće nestabilno-
sti od oko 2 2 % godišnje. Uvjeren da će se nestabilnost zapravo priklo-
niti prosjeku koji je vladao u posljednje vrijeme, u rasponu od 10 do
13%, LTCM je nakupio hrpe takvih opcija i stao ih jeftino prodavati.

* Ugovor o razmjeni je svojevrsna financijska izvedenica: ugovorni sporazum prema kojem jedna
strana pristaje drugoj isplaćivati fiksnu kamatu u zamjenu za kliznu kamatu (najčešće libor), pri-
mijenjenu na nominalni iznos.

287
 U S P O N NOVCA

Banke koje su se željele zaštititi od višeg stupnja nestabilnosti - primje-

rice još jedne rasprodaje poput one do koje je došlo 1987. - više su ih
nego rado kupovale. LTCM je prodao toliko takvih opcija da su ga neki
počeli nazivati Središnjom bankom nestabilnosti. 84 Na vrhuncu je fond
tako imao po 40 milijuna dolara na svakom postotnom bodu promjene
vrijednosti američkih dionica. 85
Čini vam se rizičnim? Kvantovi u LTCM-u nisu dijelili vaše mišlje-
nje. Među LTCM-ovim argumentima bila je i tvrdnja da je riječ o tržišno
neutralnome fondu - drugim riječima, fondu kojem ne mogu naškoditi
veće promjene cijene nijedne važnije dionice, obveznice ili valute. Tzv.
dinamička zaštita omogućavala im je da prodaju opcije određenog di-
oničkog indeksa i da istodobno izbjegnu izloženost tom istom indek-
su. Osim toga, fond gotovo uopće nije bio izložen na novim tržištima.
Doista se činilo kao da je LTCM na nekom drugom planetu, daleko od
svakodnevnih uspona i padova zamaljskih financijskih tokova. Partneri
su se čak počeli pitati bi li se trebali upustiti u rizičnije strategije. Cilj
im je bila razina rizika koja odgovara godišnjoj varijaciji (standardnoj
devijaciji) u visini od 2 0 % aktive. U praksi su funkcionirali na približno
polovini te vrijednosti (što je značilo da im i aktiva varira maksimalno
plus/minus deset posto). 8 6 Prema modelima procjene rizičnosti vrijed-
nosti koje je izradila sama tvrtka, tek događaj vrijednosti "deset sigma"
(tj. deset standardnih devijacija) mogao bi dovesti do toga da tvrtka
tijekom samo jedne godine ostane bez cjelokupnog kapitala. No vje-
rojatnost za takvo što, izračunali su kvantovi, iznosila je 1 prema 10 24
- praktički nula. 87

U listopadu 1997., kao svojevrsni dokaz da je LTCM uistinu trust

mozgova bez premca, Merton i Scholes dobili su Nobelovu nagradu za
ekonomiju. I oni i partneri bili su toliko puni samopouzdanja da su 31.
prosinca 1997. vanjskim ulagačima vratili 2,7 milijarda dolara (tako
jasno pokazujući da bi se radije koncentrirali na ulaganje vlastitog nov-
ca). 8 8 Činilo se da je intelekt odnio prevagu nad intuicijom, financijska
aeronautika ili nuklearna fizika nad preuzimanjem rizika. Opremljeni
magičnom crnom kutijom, činilo se da se partnerima iz LTCM-a smije-
še zarade o kakvima nije sanjao čak ni George Soros. A onda se, samo
pet mjeseci kasnije, dogodilo nešto što je zaprijetilo raspadom crne ku-
tije dobitnika Nobelove nagrade. Bez jasno uočljivog razloga, dionička

288
 O D CARSTVA D O KIMERIKE

su tržišta doživjela pad pa se nestabilnost povećala, a ne smanjila. A

što se više povećavala - u lipnju je dosegla 2 7 % , više nego dvostru-
ko od LTCM-ovih predviđanja - to su gubici postajali većima. Svibanj
1998. bio je najgori mjesec u povijesti LTCM-a: fond je zabilježio pad
od 6,7%. No to je bio tek početak. U lipnju je pao 10,1%. A što je ak-
tiva fonda više padala, to se ono što nazivamo financijskom polugom
(leverage) - riječ je o omjeru duga i kapitala - više povećavalo. Odnos
je u lipnju dosegao omjer od 31 naprema l . 8 9
U evoluciji se veliki slučajevi izumiranja vrsta obično događaju zbog
vanjskih šokova ili poremećaja, poput udara asteroida. Jedan je veliki
meteor u srpnju 1998. pogodio Greenwich u trenutku kad se doznalo da
Salomon Smith Barney (kako se zvala nova tvrtka nakon što je Travelers
kupio Salomon Brothers) zatvara svoj arbitražni odjel za američke ob-
veznice, zahvaljujući kojem se Meriwether proslavio u Wall Streetu,
poslovnu organizaciju koja je sve vrijeme praktički preslikavala LTCM-
ovu strategiju. Očito je da se novim vlasnicima nisu svidjeli gubici koji
su se gomilali od svibnja. A onda je u ponedjeljak 17. kolovoza 1998.
došlo do udara divovskog asteroida - ne iz svemira, nego s jednog od
najnepredvidljivijih novih tržišta na svijetu, nakon kolapsa već teško
narušenoga ruskog financijskog sustava, oslabljenog političkim previra-
njima, smanjenim prihodima od nafte i upropaštene privatizacije. U kut
stjerana ruska vlada morala je prekinuti otplatu dugova (pa tako i po
domaćim obveznicama u rubljama), što je raspirilo požar nestabilnosti
na svim svjetskim financijskim tržištima. 90 Pojavivši se nakon azijske
krize do koje je došlo prethodne godine, ruska je kriza zarazno djelova-
la na druga nova tržišta, ali i na pojedina razvijena tržišta. Razlike u pri-
nosima poletjele su u nebo. * Dionička su tržišta potonula. Nestabilnost
dioničkih tržišta dosegla je 29%. Na vrhuncu je bila čak na 4 5 % , što
je značilo da će se indeksi sljedećih pet godina svaki dan mijenjati za
3%. 9 1 A takvo što jednostavno se nije trebalo dogoditi, barem prema
LTCM-ovim modelima. Kvantovi su bili rekli da LTCM ne bi trebao
izgubiti više od 45 milijuna dolara u jednome danu. 92 U petak 21. kolo-
voza 1998. izgubio je 5 5 0 milijuna - 15% ukupnog kapitala, tako da je

* Primjerice, razlika indeksa obveznica novih tržišta JP Morgana u odnosu na obveznice američke
vlade porasla je s 3 , 3 % u listopadu 1997. na 6 , 6 % u srpnju 1998. te na 1 7 , 0 5 % 10. rujna 1998.
godine.

289
 U S P O N NOVCA

poluga dosegla omjer 4 2 : 1 . 9 3 Brokeri u Greenwichu u nevjerici su piljili

u ekrane, razjapljenih usta i beživotnih pogleda. Takvo što ne može se
događati. Ali, događalo se. Odjednom su se sva toliko različita tržišta na
kojima je LTCM bio izložen počela ponašati sinkronizirano, anulirajući
zaštitu koju je dotada nudila diversifikacija. U kvantovskome žargonu,
korelacije su se poklopile. Do konca mjeseca LTCM je pao za 4 4 % : bio
je to ukupan gubitak veći od 1,8 milijarda dolara. 94
Kolovoz je obično mjesec malog prometa na financijskim tržištima.
Većina je ljudi na odmoru. John Meriwether bio je na suprotnome kraju
svijeta, u Pekingu. Nakon što je dojurio kući, on i njegovi partneri dali
su se u očajničku potragu za bijelim vitezom koji će ih spasiti. Okušali
su sreću kod Warrena Buffeta u Omahi, u Nebraski - unatoč činjenici
da je samo nekoliko mjeseci ranije LTCM agresivno prodavao dionice
Buffetove tvrtke Berkshire Hathaway. Buffet je odbio pomoći. Dvadeset
četvrtog kolovoza nevoljko su zatražili sastanak sa samim Georgeom
Sorosom. 9 5 Bio je to vrhunac poniženja: kvantovi s drugog financijskog
planeta preklinjući traže pomoć od zemaljskog proroka iracionalne, ne-
mjerljive refleksivnosti. Soros se prisjetio da je "Meriwetheru ponudio
5 0 0 milijuna dolara uspije li ovaj doći do 5 0 0 miliijuna iz nekog dru-
gog izvora. Takvo što nije se doimalo izglednim." JP Morgan ponudio
je 2 0 0 milijuna. Goldman Sachs također je ponudio pomoć. No, ostali
su se držali po strani. Njihovi su brokeri njušili krv. U slučaju propasti
LTCM-a, željeli su samo jamstvo, ne i kupiti LTCM-ove pozicije. I živo
im se fućkalo hoće li nestabilnost probiti sve rekorde. Na koncu, bojeći
se da bi propast LTCM-a mogla pokrenuti opće potonuće Wall Streeta,
njujorški Fed na brzinu je s četrnaest banaka iz Wall Streeta dogovorio
spasonosni paket težak 3 , 6 2 5 milijarda dolara. 96 No početni ulagači,
među kojima su bile i neke od tih istih banaka, ali i nešto sitnijih riba,
poput sveučilišta Pittsburgh - u međuvremenu su doživjeli pad vrijed-
nosti imovine s 4,9 milijarda na samo 4 0 0 milijuna dolara. Šesnaestorici
partnera preostalo je ukupno 30 milijuna, tek kap u moru bogatstva
koje su očekivali.

Što se zapravo dogodilo? Zašto je Soros bio toliko u pravu, a genijal-

ci iz LTCM-a toliko u krivu? Dio problema ležao je upravo u činjenici
da su se LTCM-ovi utemeljitelji-izvanzemaljci na Zemlju vratili uz gro-
moglasan tresak. Sjećate li se temelja Blackove i Scholesove formule?

290
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

Tržišta su djelotvorna, što znači da kretanje cijena dionica nije moguće

predvidjeti; tržišta su kontinuirana, bez trzavica i posve likvidna a pri-
nosi na dionice imaju normalnu, zvonoliku distribuciju. Što su trgovci
više učili primjenjivati Blackovu i Scholesovu formulu, to su financijska
tržišta trebala postajati učinkovitijima. 97 No, kao što je jednom primije-
tio John Maynard Keynes, tržišta u krizi "mogu duže ostati iracionalna
nego što vi možete ostati solventnima". Dugoročno gledano, možda je
i točno da će svijet postati sličniji tom idealnome financijskom plane-
tu, koji je uvijek staložen i logičan. No u kratkoročnim okvirima, to
je i dalje bila dobra stara Zemlja, na kojoj žive emocionalna bića, koja
umjesto pohlepe u hipu može obuzeti strah. Kad su se počeli gomilati
gubici, mnogi sudionici jednostavno su se povukli s tržišta pa je LTCM
ostao s uglavnom nelikvidnom imovinom koju nije mogao prodati ni
u bescijenje. Nadalje, sve se to događalo u sve integriranijem svijetu u
kojem prestanak otplate ruskih dugova može izazvati veliku nestabil-
nost širom svijeta. "Možda se LTCM-ova pogreška", ustvrdio je Myron
Scholes u jednom intervjuu, "sastojala... u tome što nije uvidio da svi-
jet s vremenom postaje sve globaliziranijim." Meriwether se složio s
takvim stavom: "Priroda svijeta svakako se promijenila, a mi to nismo
spoznali." 98 Kako su mnoge druge tvrtke bile počele oponašati strate-
giju LTCM-a, kad je izbila kriza, na udaru se nije našao samo LTCM-ov
portfelj, nego su se stravični gubici počeli događati i cijelom superport-
felju. 99 Krdo je nahrupilo prema izlazima, a viši upravitelji u velikim
bankama ustrajno su tražili da se pozicije zatvore bez obzira na cijenu.
Sve se urušilo, neočekivano i odjednom. Kao što je upravitelj jedno-
ga vodećeg londonskog fonda ulaganja za upravljanje rizikom rekao
Meriweatheru: "Johne, vi ste bili korelacija."

Postojao je, međutim, još jedan razlog propasti LTCM-a. Modeli

procjene rizičnosti vrijednosti te tvrtke ukazivali su na to da je gubitak
kakav je LTCM doživio u kolovozu toliko malo vjerojatan da se nije
trebao dogoditi ni tijekom cijeloga životnog vijeka svemira. No razlog
je bio to što su ti modeli rađeni tek na temelju petogodišnjih podataka.
Da su obuhvatili već i jedanaest prethodnih godina, zabilježili bi i bur-
zovni slom 1987. Da su se vratili osamdeset godina unatrag, obuhvatili
bi i posljednji veliki slučaj u kojem su Rusi prestali otplaćivati dugove,
nakon revolucije 1917. godine. I sam Meriwether, koji se rodio 1947.,

291
 U S P O N NOVCA

žalosno je primijetio: "Da sam doživio veliku krizu, bio bih u mogućno-
sti bolje shvatiti sve ove događaje." 1 0 0 Ukratko, ovi dobitnici Nobelove
nagrade izvrsno su poznavali matematiku, ali ne i povijest. Shvatili su
prelijepo skladnu teoriju financijskog planeta, ali su previdjeli kaotičnu
i nimalo skladnu povijest Zemlje. I upravo zbog toga, kratko i jasno,
tvrtka koja se nazvala Dugoročno upravljanje kapitalom (LTCM) na
koncu se pretvorila u Kratkoročnu zloporabu kapitala.

Nekako se moglo očekivati da će nakon katastrofalnog neuspjeha

LTCM-a kvantitativni fondovi ulaganja za upravljanje rizikom nestati s
financijske pozornice. Na posljetku, taj neuspjeh, iako spektakularnih
razmjera, nipošto nije bio iznimka. Od 1 3 0 8 hedge fondova osnovanih
od 1989. do 1996., više od trećine ( 3 6 , 7 % ) zatvoreno je do konca
tog razdoblja. U toj je eri prosječan životni vijek tih fondova bio tek
četrdeset mjeseci. 1 0 1 Ipak, dogodilo se posve suprotno. Umjesto da
nestaju, fondovi ulaganja za upravljanje rizikom svih mogućih tipova
doživjeli su pravi procvat, kao i količina imovine pod njihovim uprav-
ljanjem. Prema Hedge Fund Researchu, 1990. je postojalo nešto više
od 6 0 0 fondova koji su upravljali imovinom od oko 39 milijarda dola-
ra. Godinu poslije postojalo je 3 8 7 3 fonda ukupne imovine 4 9 0 mili-
jarda dolara. Najnoviji podaci (za prvi kvartal 2 0 0 8 . ) govore o ukupno
7 6 0 1 fondu s 1,9 bilijuna dolara imovine. Od 1998. bilježimo pravi
stampedo ulaganja u fondove (kao i u "fondove fondova" koji ujedi-
njuju rezultate više različitih fondova). Fondovi koji su nekoć bili ek-
skluzivno područje izrazito bogatih pojedinaca i investicijskih banaka
danas privlače sve više mirovinskih fondova i sveučilišnih zaklada. 102
Taj je trend još nevjerojatniji s obzirom na to da je stopa gašenja i dalje
visoka: samo četvrtina od 6 0 0 fondova koji su 1996. objavili rezultate
postojala je i koncem 2 0 0 4 . godine. Tijekom 2 0 0 6 . prestalo je djelovati
717 fondova, a u prvih devet mjeseci 2007. njih 4 0 9 . 1 0 3 Javnost op-
ćenito nije svjesna činjenice da se velik broj fondova jednostavno gasi
zbog neispunjavanja ulagačkih očekivanja.

Očito objašnjenje takvog množenja fondova leži u činjenici da daju

razmjerno dobre rezultate, uz razmjeno malu nestabilnost i nizak stu-
panj korelacija s ostalim ulagačkim instrumentima. No prinosi hed-
ge fondova, prema Hedge Fund Researchu, ustrajno padaju, s 18%

292
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

devedesetih godina na samo 7 , 5 % u razdoblju od 2 0 0 0 . do 2 0 0 6 .

Nadalje, sve se više sumnja u činjenicu da hedge fond istinski odra-
žava "alfu" (vještinu upravljanja imovinom), a ne "betu" (opća tržišna
kretanja koja je moguće izraziti prikladnom mješavinom indeksa). 1 0 4
Alternativno objašnjenje glasi da ti fondovi dok postoje na jedinstveno
privlačan način donose bogatstvo pojedincima koji ih vode. Godine
2 0 0 7 . George Soros zaradio je 2 , 9 milijarda dolara i tako se našao
ispred Kena Griffina iz Citadela i Jamesa Simonsa iz Renaissancea, ali
iza J o h n a Paulsona, koji je burzovnim okladama protiv drugorazrednih
hipotekarnih kredita zaradio nevjerojatnih 3,7 milijarda dolara. Kao što
ističe J o h n Kay, da je Warren Buffet ulagačima u Berkshire Hathaway
zaračunavao "2 i 2 0 " , zadržao bi 57 od 62 milijarde dolara koje je
njegova tvrtka zaradila dioničarima tijekom posljednje četrdeset dvije
godine. 1 0 5 Soros, Griffin i Simons očito su iznimni upravitelji fondova
(iako nipošto u većoj mjeri od Buffeta). Upravo su zbog toga njihovi
fondovi, zajedno s ostalima koji su dali izvrsne rezultate, u posljednjih
deset godina doživjeli tako velik rast. Danas oko 3 9 0 fondova upravlja
imovinom većom od milijarde dolara. Najvećih stotinu danas pokriva
7 5 % ukupne fondovske imovine, dok samo deset najvećih upravlja
imovinom od 3 2 4 milijarde dolara. 1 0 6 No čak i prosječni prevarant
mogao bi dobro zaraditi kad bi osnovao fond ulaganja za upravljanje
rizikom, naivnim ulagačima uzeo 1 0 0 milijuna dolara i primijenio naj-
jednostavniju moguću strategiju:

1. Za 100 milijuna dolara kupiti jednogodišnje trezorske zapi-

se koji donose 4%.
2. Zahvaljujući tome, za deset centa po dolaru može prodava-
ti 100 milijuna osiguranih opcija, koje će donositi isplatu
padne li S&P 500 u sljedećih godinu dana za više od 20%.
3. Od prodaje opcija uzima 10 milijuna dolara i kupuje još tre-
zorskih zapisa, što mu omogućuje da proda još 10 milijuna
opcija te tako stječe još milijun dolara.
4. Zatim odlazi na poduži odmor.
5. Na koncu godine postoji 90% izgleda da indeks S&P 500
nije pao za više od 20%, pa vlasnicima opcija ne duguje
ništa.

293
 U S P O N NOVCA

6. Zbraja zaradu - 11 milijuna od opcija plus 4% na 110 mi-

lijuna trezorskih zapisa - i dolazi do zgodnog prinosa od
15,4% prije podmirenja troškova.
7. Uzima 2% sredstava kojima upravlja (2 milijuna dolara)
20% od prinosa iznad, recimo, referentne vrijednosti od
4%, pa tako dolazi do više od 4 milijuna dolara u bruto-
-iznosu.
8. Ima oko 60% izgleda za to da će fond na tim temeljima bez
problema funkcionirati više od pet godina, a da S&P 500 ne
padne za 20%, a u tom slučaju zaradit će 15 milijuna čak i
ako ne bude novih ulagača u fond i čak bez ojačanja pozicija
financijskim polugama. 107

Bi li se kriza poput one koja je pogodila LTCM mogla odigrati i da-

nas, deset godina kasnije - samo ovaj put u takvim razmjerima i uz toli-
ko lažnih fondova, da bi sve jednostavno bilo preveliko za pružanje po-
moći i sanaciju? Jesu li banke u zapadnome svijetu danas j o š izloženije
gubicima fondova i s tim povezanim rizicima nego 1 9 9 8 . godine? * Ako
jesu, tko će ih ovaj put spasiti od propasti? Odgovori na ta pitanja ne
nalaze se na nekom drugom planetu, nego na drugome kraju ovoga.

Kimerika

Mnogi misle da je financijska povijest već toliko stara priča, drevna po-
vijest poput povijesti carske Kine. Tržišta imaju kratkotrajno pamćenje.
Mnogi današnji mladi brokeri nisu iskusili azijsku krizu 1 9 9 7 . - 1 9 9 8 .
Oni koji su u svijet financija ušli nakon 2 0 0 0 . proživjeli su sedam vrto-
glavo dobrih godina. Dionička tržišta širom svijeta doživjela su procvat.
Kao i tržišta obveznica, robe i financijskih izvedenica. To se, štoviše,
dogodilo svim imovinskim razredima - a da i ne spominjemo one koji
imaju koristi od velikih bonusa, od arhivskih francuskih vina do luksu-
znih jahta. No te godine procvata ujedno su bile i zagonetne godine kad
su tržišta rasla u vrijeme porasta kratkoročnih kamata, velike trgovinske

* Nije nimalo slučajno što su upravo izvještaji o gubicima fondova koje vode Bear Stearns i Gold-
man Sachs ukazali na početak kreditne krize u ljeto 2007. godine.

294
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

neuravnoteženosti i sve većih političkih rizika, osobito u gospodarski

ključnim područjima svijeta iz kojih potječe nafta. Ključ te naoko para-
doksalne pojave krije se u Kini. 108
Chongqing, na vijugavim obalama moćne žutosmežde rijeke
Yangtze, nalazi se duboko u srcu Središnjeg Kraljevstva, više od tisu-
ću petsto kilometara od propulzivnih obalnih zona u koje dolazi ve-
ćina Zapadnjaka. Ipak, 32 milijuna stanovnika te pokrajine u aktual-
nom gospodarskom čudu sudjeluje koliko i stanovnici Hong Konga i
Shanghaija. Na određenoj su razini vratolomno brza industrijalizacija i
urbanizacija koje se odvijaju u Chongqingu najnovije i najveće posti-
gnuće komunističkoga planskog gospodarstva. Trideset mostova, deset
sustava lake željeznice, nebrojeni neboderi... niču iz smoga poput spo-
menika moći centralizirane jednopartijske države. Ipak, gospodarski
rast u Chongqingu plod je i nesputane privatne inicijative. Wu Yajun
umnogome je utjelovljenje novootkrivenoga kineskog bogatstva. Kao
jedan od vodećih građevinskih poduzetnika u Chongqingu, jedna je
od najbogatijih Kineskinja, "teška" više od 9 milijarda dolara - sušta
suprotnost u odnosu na Škote koji su se stotinu godina ranije obogatili
u Hong Kongu. Za primjer možemo uzeti i Yina Mingshu. G. Yin bio
je u zatočeništvu u vrijeme Kulturne revolucije, a svoj istinski poziv
otkrio je početkom devedesetih godina, nakon liberalizacije kineskoga
gospodarstva. Za samo petnaest godina stvorio je poslovno carstvo vri-
jedno 9 0 0 milijuna dolara. Prošle je godine njegova tvrtka Lifan prodala
više od 1,5 milijuna motocikala i motora za motocikle. Danas izvozi u
Sjedinjene Države i Europu. Wu i Yin samo su dvoje od 3 4 5 . 0 0 0 dolar-
skih milijunaša koji danas žive u Kini.

Stvar nije samo u tome da je Kina daleko iza sebe ostavila carsku
prošlost. Gospodarstvo s najvećim rastom na svijetu dosada je uspje-
lo izbjeći i krize kakve povremeno zahvaćaju druga tržišta u razvoju.
Nakon što je već 1994. devalvirala renminbi i zadržala nadzor nad ka-
pitalom tijekom cijeloga razdoblja gospodarskih reforma, Kina 1997.
i 1998. nije iskusila valutnu krizu. Kad su željeli privući strani kapi-
tal, Kinezi su inzistirali na izravnim ulaganjima. To je značilo da su,
umjesto da od zapadnih banaka pozajmljuju sredstva za financiranje
industrijskog razvoja, kao što je bio slučaj na mnogim drugim novim
tržištima, naveli strance da grade tvornice u kineskim poduzetničkim

295
 U S P O N NOVCA

zonama - da ulože veliku, nespretnu imovinu koju u vrijeme krize nije

jednostavno povući. No presudno je bilo to što se najveći dio ulaga-
nja u Kinu financirao iz vlastitih kineskih štednih zaliha (i sredstvima
kineske dijaspore). Oprezna nakon dugogodišnje nestabilnosti i nena-
viknuta na širok raspon kreditnih instrumenata kojima raspolažemo
mi na Zapadu, kineska kućanstva štede neuobičajeno velik udio sve
većih prihoda, za razliku od Amerikanaca, koji posljednjih godina go-
tovo uopće ne štede. Kineske korporacije štede čak i veći udio sve veće
zarade. Ušteđenih je sredstava toliko da se smjer protoka novca prvi
put nakon više stoljeća novca okrenuo: više ne ide sa Zapada na Istok,
nego s Istoka na Zapad. A riječ je o velikim sredstvima. Godine 2 0 0 7 .
Sjedinjene Države trebale su od ostatka svijeta pozajmiti oko 8 0 0 mili-
jarda dolara, više od 4 milijarde dolara svakoga radnog dana. S druge
strane, Kina je imala tekući suficit od 2 6 2 milijarde, dakle više od četvr-
tine američkog deficita. A vrlo velik dio tog viška završio je u pozajmi-
cama Sjedinjenim Državama. Narodna Republika Kina u biti je postala
vjerovnikom Sjedinjenih Američkih Država.
Na prvi pogled takav nam se odnos snaga može činiti bizarnim. Danas
prosječan Amerikanac zarađuje više od 3 4 . 0 0 0 dolara godišnje. Unatoč
bogatstvu pojedinaca poput Wu Yajun i Yina Mingshe, prosječan Kinez
živi s manje od 2 0 0 0 dolara. Zašto bi ovi drugi zapravo pozajmljivali
novac prvima, koji su 22 puta bogatiji? Odgovor se krije u činjenici
da je sve donedavno najbolji način na koji je Kina mogla upotrijebi-
ti brojnost svoje populacije bio izvoz proizvoda nezasitno rastrošnim
američkim potrošačima. Kako bi bila sigurna da će ti proizvodi biti neo-
doljivo jeftini, Kina se morala odupirati sklonosti kineske valute da jača
u odnosu na dolar, i to kupnjom doslovce milijarda dolara na svjetskim
tržištima - bio je to dio sustava vezivanja azijskih valuta kojem su neki
analitičari nadjenuli naziv Bretton Woods II. 1 0 9 Godine 2 0 0 6 . kineske
su zalihe dolara gotovo sigurno premašile vrijednost od bilijun dolara.
(Što je bilo vrlo znakovito, neto-porast kineskih rezerva strane valute
gotovo se u potpunosti poklapao s neto-vrijednošću izdanih američkih
vladinih obveznica.) U međuvremenu, s američkog je stajališta najbolji
način održavanja pozitivnog stanja posljednjih godina bio uvoz jeftine
kineske robe. Osim toga, prebacivanjem proizvodnje u Kinu, američke
su se korporacije uspjele okoristiti i prednostima jeftine radne snage.

296
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

Neto-nacionalna štednja kao postotak BDP-a, 1970.-2006.

A, što je bilo najvažnije, prodajom milijarda dolara obveznica kineskoj

Narodnoj banci, Sjedinjene Države uživale su u blagodatima znatno
nižih kamatnih stopa nego što bi inače bio slučaj.
Dobro došli u čudesnu dvojnu zemlju "Kimeriku" - tj. Kinu i
Ameriku - koja zauzima malo više od desetine svjetskog kopna, ima
četvrtinu svjetskog stanovništva, daje trećinu gospodarskog proizvo-
da i zaslužna je za više od pola globalnoga gospodarskog rasta u po-
sljednjih osam godina. Neko vrijeme činilo se da je riječ o idealnome
braku. Istočni Kimerikanci su štedjeli, zapadni su trošili. Uvoz iz Kine
obuzdavao je američku inflaciju, dok je kineska štednja pod nadzorom
držala američke kamatne stope. Kineska radna snaga obuzdavala je i
troškove američkog rada. Zahvaljujući tome posuđivanje novca bilo je
nevjerojatno jeftino, a vođenje tvrtke nevjerojatno unosno. Zahvaljujući
Kimerici, globalne kamatne stope - cijena posuđivanja, nakon uraču-
nate inflacije - pala je za više od trećine ispod prosjeka koji je vrijedio
proteklih petnaest godina. Zahvaljujući Kimerici, zarada američkih po-
slovnih organizacija 2 0 0 6 . porasla je približno u istome omjeru u odno-
su na prosječni udio u BDP-u. No i u toj je priči postojala kvaka. Što je
Kina bila više voljna posuđivati, to su Amerikanci bili više voljni primati
posudbe. Drugim riječima, Kimerika je bila temeljni uzrok velikog po-

297
 U S P O N NOVCA

rasta bankovnih posudba, izdavanja obveznica, kao i novih financijskih

izvedenica kojima je financijski planet svjedočio nakon 2 0 0 0 . godine.
Bio je to i temeljni uzrok eksplozije broja fondova, kao i temeljni razlog
zbog kojeg su privatna dionička društva bila u mogućnosti posuđivati
novac na svim stranama i tako posuđenim novcem financirati preuzi-
manja. A Kimerika - odnosno azijsko "štedno zasićenje", kako je situ-
aciju nazvao Ben Bernanke 1 1 0 - bila je glavni uzrok zbog kojeg je ame-
ričko tržište kredita 2 0 0 6 . bilo toliko prepuno novca da se hipotekarni
kredit u 100-postotnoj vrijednosti imovine mogao dobiti i bez prihoda,
zaposlenja ili imovine.
Kao što smo već vidjeli, kreditnu krizu iz 2 0 0 7 . i nije bilo toliko
teško predvidjeti. Daleko teže bilo je predvidjeti način na koji će drh-
taj izazvan lavinom slučajeva prestanka vraćanja kredita na vlastitom
američkom domaćem tržištu u razvoju izazvati pravi financijski potres
u cjelokupnom zapadnom financijskom sustavu. Općenito se baš i nije
smatralo da će prestanak otplate drugorazrednih kredita uništiti vrijed-
nost egzotičnih novih instrumenata s jamstvom u imovini poput po-
krivenih dužničkih obveza. Javnost, čak ni stručna, nije uviđala da će
s naglim porastom razmjera tih gubitaka jednostavno doći do prekida
međubankovnog posuđivanja i da će kamate koje se zaračunavaju izda-
vateljima kratkoročnih komercijalnih zapisa i korporativnih obveznica
poskočiti uvis, što će u vrlo težak položaj dovesti razne korisnike kredita
iz privatnog sektora. Praktički nitko nije predvidio da će ta kreditna kri-
za dovesti do situacije u kojoj se jedna britanska banka, prvi put nakon
1866., našla na udaru štediša i ulagača koji u isti mah žele podići svoja
sredstva, te je na koncu nacionalizirana. U srpnju 2 0 0 7 . , prije nego što
su se pojavile nevolje, upravitelj jednoga američkog fonda ulaganja za
upravljanje rizikom sa mnom se kladio tvrdeći da u sljedećih pet godina
u Sjedinjenim Državama neće doći do recesije. "Kladio sam se da neće
doći do smaka svijeta", priznao je šest mjeseci kasnije. "Izgubili smo."
Potkraj svibnja 2 0 0 8 . nedvojbeno je izgledalo da je američka recesija
već počela. Ali smak svijeta...

Istina, u svibnju 2 0 0 8 . činilo se malo vjerojatnim da bi Kina (a da i

ne spominjemo ostale države BRIC-a) mogla biti posve pošteđena po-
sljedica američke recesije. Sjedinjene Države i dalje su najveći kineski
trgovinski parter i "drže" oko petine kineskog izvoza. S druge strane,

298
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

važnost neto-izvoza za kineski rast posljednjih se godina bitno smanji-

la. 111 Osim toga, kineska akumulacija rezervnih sredstava omogućila je
Pekingu da se nade u moćnome položaju i da američkim bankama koje
su se našle u velikim teškoćama nudi injekcije kapitala. Uspon hedge
fondova bio je tek dio priče o reorijentaciji globalnih financija nakon
1998. godine. Još je važniji bio rast državnih fondova ulaganja, držav-
nih institucija koje su osnovale zemlje s velikim trgovinskim suficitom
kako bi upravljale sve većim bogatstvom. Potkraj 2 0 0 7 . državni fondovi
ulaganja upravljali su imovinom od oko 2,6 bilijuna dolara, više od svih
svjetskih hedge fondova i ne osobito manje od državnih mirovinskih
fondova i rezerva središnjih banaka. Prema jednoj prognozi Morgan
Stanleyja, za petnaest godina mogli bi imati imovinu vrijednu 27 bili-
juna dolara - ili malo više od 9% ukupne globalne financijske imovine.
Još 2 0 0 7 . azijski i bliskoistočni državni fondovi ulaganja počeli su ula-
gati u zapadne financijske tvrtke, među njima i Barclays, Bear Stearns,
Citigroup, Merril Lynch, Morgan Stanley, UBS i tvrtke specijalizirane za
privatne dionice Blackstone i Carlyle. Neko vrijeme činilo se da bi dr-
žavni fondovi mogli organizirati globalni spas zapadnoga financijskog
sustava - bila bi to krajnja zamjena uloga u financijskoj povijesti. Za
zagovornike onoga što je George Soros osudio kao "tržišni fundamenta-
lizam", to je bila bolna anomalija: među najvećim dobitnicima najnovije
krize bile su institucije u državnome vlasništvu. *
Ipak, zbog određenih razloga, do tog naoko skladnog i karakteri-
stično kimeričkog rješenja američke krize ipak nije došlo. Dio razloga
leži u jednostavnoj činjenici da su početni kineski pokušaji stjecanja
američkih financijskih dionica polučili nimalo blistave rezultate.** U
Pekingu vladaju opravdani strahovi da za zapadne banke tek dolaze
najgori dani, osobito s obzirom na činjenicu da se još ne zna kako će
američka recesija utjecati na nepodmirene ugovore o razmjeni kredit-
nog rizika nominalne vrijednosti 62 bilijuna dolara. Usto se sada uo-

* Neki državni fondovi ulaganja zapravo imaju i podužu povijest. Kuvajtska Uprava za ulaga-
nja utemeljena je 1953., singapurski Temasek 1974., ADIA u Ujedinjenim Arapskim Emiratima
1976., a singapurski GIC 1981. godine.

** Nakon što je u prosincu 2 0 0 7 . za udio u Morgan Stanleyju u visini od 9 , 9 % platio 5 milijarda

dolara, predsjednik kineske Investicijske korporacije Lou Jiewi tu je priliku usporedio s pojavom
zeca pred farmerom. "Ugledamo li velikog i debelog zeca", rekao je Jiwei, "zapucat ćemo prema
njemu." Ali je tome dodao (misleći na to kako je cijena dionice Morgan Stanleyja nakon toga pala):
"Neki ljudi reći će da nas je ustrijelio Morgan Stanley."

299
 U S P O N NOVCA

čavaju i jasne političke napetosti u samome srcu Kimerike. Već neko

vrijeme američki Kongres sve više izražava zabrinutost zbog onoga
što smatra nepoštenom konkurencijom i valutnim manipuliranjem od
Kine, a što američka recesija poprimi teže razmjere, to će takve pritužbe
vjerojatno postajati glasnijima. Ipak, američko monetarno popuštanje
stega od kolovoza 2 0 0 7 . - veliki rezovi saveznih sredstava i eskontnih
stopa, razni aukcijski i kreditni "instrumenti" koji su 150 milijarda do-
lara usmjerili u bankarski sustav, jamstvo za preuzimanje Bear Stearnsa
od JP Morgana... - sve to u biti čini američku inačicu valutnog manipu-
liranja. 1 1 2 Od početka američke krize, dolar je doživio deprecijaciju od
oko 25 posto u odnosu na valute glavnih trgovinskih partnera SAD-a,
pa tako i 9% u odnosu na renminbi. A budući da se to vremenski po-
klopilo s istodobnim pritiscima i na području ponude i na području
potražnje na gotovo svim robnim tržištima, posljedica je bio znatan
porast cijena hrane, goriva i sirovina. Porast cijena roba, pak, pojačava
inflatorni pritisak na Kinu, iziskujući nametanje nadzora nad cijenama
i zabrane izvoza te potičući iznimnu navalu na prirodne izvore u Africi i
drugdje koja, barem u zapadnjačkim očima, ima neugodno imperijali-
stičke prizvuke. 113 Možda je, kao što bi se moglo zaključiti i iz njezina
naziva, Kimerika zapravo obična himera - mitsko biće iz drevne mito-
logije, dijelom lav, dijelom koza, a dijelom zmaj.

Možda smo, kad bolje promislimo, već bili u ovakvoj situaciji. Prije
stotinu godina, u prvom valu globalizacije, mnogi su ulagači mislili
da postoji sličan simbiotski odnos između financijskog središta svije-
ta, Velike Britanije, i najdinamičnijega industrijskoga gospodarstva u
Europi - njemačkog. I tada, kao i danas, simbiozu i suparništvo dije-
lila je tek vrlo tanka crta. 1 1 4 Može li nešto izazvati raspad globalizacije
sličan onome koji se dogodio 1914. godine? Očiti odgovor krije se u
narušavanju odnosa između Sjedinjenih Država i Kine, bilo da je tema
trgovina, Tajvan, Tibet ili neko još neprepoznato prijeporno pitanje. 1 1 5
Takav se scenarij može doimati neuvjerljivim. Ipak, nije teško spoznati
kako bi neki budući povjesničari iz svoje perspektive mogli formirati
uvjerljive nizove uzročno-posljedičnih događaja i njima objasniti takav
razvoj situacije. Zagovornici "ratne krivnje" odgovornost bi pripisali
nametljivijoj Kini, ostalima prepuštajući da nariču nad grijehom pro-
pusta iscrpljenog američkog diva. Proučavatelji međunarodnih odnosa

300
 OD CARSTVA DO KIMERIKE

nesumnjivo bi prepoznali sustavne izvore rata u raspadu slobodne trgo-

vine, nadmetanja oko prirodnih izvora ili sukobu civilizacija. Obložena
frazeologijom povijesnih objašnjenja, i veliki, razorni požar može se
početi doimati neugodno vjerojatnim i u naše doba, kao što je na koncu
bio i 1914. godine. Neki bi možda rekli čak i da je porast cijena roba
u razdoblju od 2 0 0 3 . do 2 0 0 8 . odražavao određena nesvjesna tržišna
očekivanja nadolazećeg sukoba.
Jedna od važnih povijesnih pouka kaže da do velikih ratova može
doći čak i kad je gospodarska globalizacija već daleko uznapredovala
i kad se čini da je hegemonija carstva engleskoga govornog područja
razmjerno sigurna. Druga važna lekcija glasi: što se svijet duže razvija
bez velikog sukoba, to je čovjeku teže zamisliti (i možda lakše započeti)
takav sukob. Treća i završna pouka kaže da u trenutku kada zahvati sa-
mozadovoljne ulagače kriza izaziva više štete nego kada pogodi one koji
su prepuni ožiljaka od ranijih udaraca. Kao što smo vidjeli već nebroje-
no puta, istinski velike krize javljaju se dovoljno rijetko da budu izvan
osobnog sjećanja današnjih bankovnih menadžera, upravitelja fondova
i brokera. Prosječna karijera izvršnog direktora neke financijske tvrtke
traje tek malo više od 25 godina, 116 a to znači da osobna iskustva u
američkom bankovnom sustavu sežu najdalje do 1983. godine - deset
godina nakon početka posljednjega velikog naglog porasta cijena nafte
i zlata. Već i sama ta činjenica više je nego dovoljno opravdanje za po-
mno proučavanje financijske povijesti.

301
 Pogovor:
Postanak i pad novca

Današnji financijski svijet plod je četiri tisućljeća gospodarskog razvoja.

Novac - kristalizacija odnosa između dužnika i vjerovnika - stvorio je
banke, klirinške institucije za sve veće gomilanje posuđenih sredstava.
Od 13. stoljeća nadalje, vladine su obveznice uvele sekuritizaciju redo-
vitih otplata kamata, dok su tržišta obveznica otkrila prednosti reguli-
ranih javnih tržišta za trgovanje i određivanje cijene vrijednosnica. Od
17. stoljeća na sličan se način mogu kupovati i prodavati dionički udjeli
u tvrtkama. Od 18. stoljeća osiguravajući, a zatim i mirovinski fondovi
iskorištavaju ekonomiku razmjera i zakone prosjeka, nudeći tako fi-
nancijsku zaštitu od rizika koji se mogu izračunati. Od 19. stoljeća ter-
minski ugovori i opcije nude specijaliziranije i profinjenije instrumente:
prve financijske izvedenice. A od 20. stoljeća kućanstva se, iz političkih
razloga, potiče da ojačaju financijske poluge (posudbe) i portfelj više
usmjere prema nekretninama.
Gospodarstva koja su udružila sve navedene institucijske inovacije -
banke, tržišta obveznica, burze, osiguranje i kućevlasničku demokraciju -
dugoročno su ostvarila bolje rezultate od onih koja to nisu postigla, budući
da financijsko posredovanje općenito omogućuje djelotvorniju alokaciju
sredstava od, primjerice, feudalnog sustava ili centraliziranog planiranja.
Upravo zbog toga i nije osobito neobično što se zapadnjački financijski
model uglavnom širio svijetom, prvo pod krinkom imperijalizma, a po-
tom i globalizacije. 1 Ukratko, od drevne Mezopotamije do današnje Kine,
uspon novca jedan je od pokretača čovjekova napretka: riječ je o složeno-
me procesu uvođenja inovacija, posredovanja i integracije koji je za čovje-

303
 U S P O N NOVCA

kov bijeg iz muka preživljavanja od poljodjelstva i jada Malthusove zamke

važan koliko i napredak znanosti i širenje vladavine prava. Prema riječima
bivšeg člana uprave Feda, Frederica Mishkina, "financijski sustav mozak
je gospodarstva... Služi kao mehanizam za koordinaciju koji kapital, ži-
votni sok ekonomske aktivnosti, dodjeljuje za najproduktivnije svrhe u
poslovnim organizacijama i kućanstvima. Dođe li do pogrešne primjene
kapitala ili se posve zaustavi njegov protok, gospodarstvo će funkcionirati
neučinkovito, pa će u konačnici gospodarski rast biti nizak." 2
Ipak, uspon novca nije i ne može biti skladan i lišen prepreka i
teškoća. Naprotiv, financijska je povijest niz često vrtoglavih uspona i
padova, mjehura i kriza, slučajeva manije i panike, šokova i krahova. 3
Prema rezultatima nedavnog istraživanja provedenog na dostupnim po-
dacima o BDP-u i potrošnji od 1870. godine, zabilježeno je čak 148
kriza tijekom kojih je neka zemlja doživjela kumulativni pad BDP-a
od najmanje 10% i 87 kriza u kojima je potrošnja doživjela sličan pad,
ukazujući na vjerojatnost za financijsku krizu od približno 3 , 6 % godiš-
nje. 4 Čak i danas, unatoč dosad nezabilježenoj razvijenosti i profinje-
nosti institucija i instrumenata kojima raspolažemo, financijski planet
podložan je krizama kao i ranije. Čini se da smo, unatoč svoj domišlja-
tosti, osuđeni na to da nas i "dalje zavaravaju nasumične pojave" 5 i da
ostajemo zatečeni pojavama "crnog labuda". 6 Moguće je čak da živimo
u vrijeme ispuhavanja višedesetljetnog "supermjehura". 7
Za to postoje tri temeljna razloga. Prvi je činjenica da se toliko toga u
vezi s budućnošću - odnosno budućnostima, jer nikad ne postoji samo
jedna - nalazi u području neizvjesnoga, za razliku od rizika koji je mo-
guće izračunati. Kao što je 1921. ustvrdio Frank Knight: "Neizvjesnost
valja smatrati temeljno drukčijom od svima poznatog pojma rizika, od
kojeg nikada nije valjano odvojena... Mjerljiva neizvjesnost ili sami 'ri-
zik'... toliko se razlikuje od nemjerljive neizvjesnosti da uopće i nije riječ
o neizvjesnosti." Kratko i jednostavno: velik dio stvari koje se događaju
u životu nije nalik rezultatima bacanja kocke. Nebrojeno puta dogodit
će se nešto "toliko krajnje jedinstveno da nema drugih takvih događaja
ili ih nema u tolikome broju da bude moguće zaključiti nešto vrijedno u
vezi sa stvarnom vjerojatnošću..." 8 Istu je stvar 1937. genijalno izrazio
Keynes. "Pod pojmom 'neizvjesnih' spoznaja", napisao je odgovarajući
kritičarima svoje Opće teorije,

304
 POGOVOR

... ne mislim samo izdvojiti ono što se pouzdano zna od onoga što
je tek vjerojatno. Rulet u tom smislu nije podložan neizvjesnosti...
Očekivani je životni vijek tek malko neizvjestan. Čak su i vremenske
prilike tek umjereno neizvjesne. Tim pojmom služim se u smislu u ko-
jem su izgledi za rat u Europi neizvjesni ili... kamatne stope za dvadeset
godina... S tim stvarima u vezi nema znanstvene osnove na kojoj bi bilo
moguće graditi vjerojatnost koju je moguće izračunati. To jednostavno
ne znamo.*

Keynes je još iznio svoje pretpostavke o načinima na koje se ulagači

"suočavaju s takvim situacijama i ponašaju se na način koji nam, kao
racionalnim i ekonomičnim bićima, spašava obraz":

1. Pretpostavljamo da je sadašnjost daleko praktičniji vodič za buduć-

nost nego što bi objektivno proučavanje ranijih iskustava pokazalo da
je dosada bio slučaj. Drugim riječima, u velikoj mjeri zanemarujemo
izglede za buduće promjene u vezi sa stvarnim karakterom o kojem ne
znamo ništa.
2. Pretpostavljamo da se postojeće mišljenje izraženo u cijenama i karak-
teru aktualnih rezultata temelji na ispravnom zbrajanju budućih izgle-
da...
3. Svjesni toga da je naša vlastita individualna procjena bezvrijedna, po-
kušavamo se osloniti na procjene ostatka svijeta koji je možda informi-
raniji. Odnosno, nastojimo se prikloniti ponašanju većine ili prosjeka.9

Iako nije ni približno posve sigurno da je Keynes imao pravo u svom

tumačenju ponašanja ulagača, nema sumnje da je njegovo razmišljanje
išlo u ispravnome smjeru. Jer uopće nema sumnje da heuristička pri-
stranost pojedinaca igra presudnu ulogu u stvaranju nestabilnosti na
financijskim tržištima.
I tako dolazimo do drugog razloga za prirođenu nestabilnost finan-
cijskog sustava: čovjekovo ponašanje. Kao što smo već vidjeli, sve su

* Prema riječima Petera Bernsteina: "Ubacujemo podatke iz prošlosti... ali podaci iz prošlosti...
čine slijed događaja, a ne sklop neovisnih opažanja, što traže zakoni vjerojatnosti. Povijest nam
nudi tek jedan uzorak... tržišta kapitala, a ne tisuće odvojenih i nasumično distribuiranih broje-
va." Isti problem - činjenica da je broj uzoraka u biti jedan - podrazumijeva se, dakako, u geologi-
ji, daleko naprednijoj povijesnoj znanosti od povijesti financija, kao što je primijetio Larry Neal.

305
 U S P O N NOVCA

financijske institucije prepuštene na milost i nemilost našoj prirodnoj

sklonosti da iz euforije prelazimo u potištenost, stalnoj nemogućnosti
da se zaštitimo od velikog i neočekivanog rizika, našoj vječitoj nemo-
gućnosti da iz prošlosti izvučemo određene pouke. Daniel Kahenman i
Amos Tversky u poznatome su članku nizom pokusa dokazali sklonost
ljudi da pogrešno procjenjuju vjerojatnost pri suočavanju s jednostav-
nim financijskim odlukama. Kao prvo, ispitanicima su podijelili po 100
izraelskih funta. Potom su im ponudili dvije mogućnosti: a) 50-postotne
izglede za stjecanje još 1 0 0 0 funta ili b) 100-postotne izglede za dobi-
vanje još 5 0 0 funta. Samo je 16% ispitanika odabralo prvu mogućnost,
dok su se svi ostali ( 8 4 % ) odlučili za drugu. Nakon toga istu su skupinu
zamolili da zamisle da je svatko od njih dobio po 2 0 0 0 izraelskih funta
pa su im ponudili ove mogućnosti: c) 50-postotne izglede da izgube
1 0 0 0 funta ili d) 100-postotne izglede da izgube 5 0 0 funta. Ovaj je put
većina ( 6 9 % ) odabrala c), a samo 3 1 % d). Ipak, kad cijelu stvar proma-
tramo u okvirima isplativosti, uvidjet ćemo da su dva slučaja zapravo
identična. I u jednom i u drugom primjeru imate 50-postotne izglede
da na koncu imate 1000 funta i jednake izglede za to da vam na koncu
ostane 2 0 0 0 funta (a i c) ili potpunu izvijesnost, sigurnih 1500 funta
(b i d). U tom i drugim pokusima, Kahneman i Tversky ukazali su na
nevjerojatnu asimetričnost: nesklonost riziku kod pozitivnih izgleda, ali
traženje rizika kod negativnih izgleda. Gubitak ima približno dva i pol
puta veću težinu od dobitka jednakih razmjera. 10

Taj "izostanak stalnosti" samo je jedna od mnogih heurističkih pri-

stranosti (iskrivljenih načina razmišljanja ili učenja) po kojima se stvar-
na ljudska bića razlikuju od homo oeconomicusa neoklasične ekonomske
teorije, koji bi trebao racionalno donositi odluke, na temelju svih do-
stupnih informacija i očekivane korisnosti. I drugi pokusi pokazuju da
odviše jednostavno upadamo u zamke kao što su:

1. Pristranost dostupnosti, zbog koje odluke temeljimo na informacijama

koje su nam dostupnije u pamćenju, a ne na podacima koji su nam
uistinu potrebni.
2. Pristranost "naknadne pameti", zbog koje viši stupanj vjerojatnosti po-
pisujemo pojedinim događajima nakon što su se dogodili (expost) nego
prije no što su se dogodili (ex ante).

306
 POGOVOR

3. Problem indukcije, zbog kojeg formiramo opća pravila na temelju ne-

dostatnih informacija.
4. Zabluda konjunkcije (ili disjunkcija), što znači da najčešće pretjeru-
jemo u procjenama vjerojatnosti mogućnosti da će se dogoditi svih se-
dam događaja s vjerojatnošću od 90%, dok istodobno podcjenjujemo
vjerojatnost mogućnosti da će se dogoditi najmanje jedan od sedam do-
gađaja s izgledima od 10%.
5. Pristranost potvrde, zbog koje tražimo dokaze koji potvrđuju početnu
pretpostavku umjesto dokaza koji bi je pobili.
6. Djelovanje kontaminacije, zbog kojeg dopuštamo da na odluku utječu
irelevantne, ali razmjerno točne informacije.
7. Heuristički afekt, u kojem unaprijed stvoreni sudovi o vrijednosti
utječu na našu procjenu troškova i prednosti.
8. Zanemarivanje okvira, koje nam onemogućuje da srazmjerno prila-
godimo što smo spremni žrtvovati kako bismo izbjegli štetu drukčijih
redova veličine.
9. Pretjerana sigurnost u kalibraciji, koja nas navodi na to da podcijenimo
intervale sigurnosti unutar kojih će naše procjene biti čvrste i kvalitetne
(npr. da stopimo "najbolji ishod" s "najvjerojatnijim ishodom").
10. Apatija usputnog promatrača, zbog koje smo skloni odreći se indivi-
dualne odgovornosti kad se nalazimo u gomili.11

Sumnjate li još uvijek u duboko usađenu čovjekovu pogrešivost,

postavite si ovo pitanje: Palica i loptica zajedno stoje ukupno 1,10 fun-
ta, a palica stoji funtu više od loptice. Koliko stoji loptica? Pogrešan je
odgovor koji će izlanuti približno svaka druga osoba: 10 penija. Točan
je odgovor 5 penija, jer se oba uvjeta zadovoljavaju jedino ako palica
stoji 1,05, a loptica 5 penija. 12
Ako je neko područje u stanju unijeti pravu revoluciju u način na
koji shvaćamo način funkcioniranja financijskih tržišta, onda je to sva-
kako propulzivna disciplina behavioralnih financija. 13 Još ni približno
nije jasno koliki dio radova izvedenih iz pretpostavke o djelotvorno-
me tržištu može izdržati taj izazov.14 Oni koji ulažu vjeru u "mudrost
masa" 15 misle tek na to da će velika skupina pojedinaca vjerojatnije
doći do ispravne procjene nego mala skupina navodnih stručnjaka. No
to nam ne govori mnogo. Stara šala koja kaže da su "makroekonomi-

307
 U S P O N NOVCA

sti uspješno predvidjeli devet od posljednjih pet recesija" i nije toliko

šala koliko je obeshrabrujuća istina o težini ekonomskih predviđanja. 16
U međuvremenu, ozbiljni proučavatelji čovjekove psihologije od ve-
likih skupina ljudi očekuju podjednake količine ludosti i mudrosti. 17
Izvrstan je primjer gotovo univerzalna obmana među ulagačima u prvoj
polovini 2 0 0 7 . , dojam da ne može doći do krize likvidnosti (v. Uvod).
Prenijet ćemo dio vrlo lijepog i sažetog prikaza Eliezera Yudkowskog:

Ljudi mogu biti odviše sigurni i odviše optimistični. Mogu se koncentri-

rati na pretjerano konretne scenarije za budućnost, čak u tolikoj mjeri
da isključe sve ostale scenarije. Možda se ne sjećaju nijedne [krize li-
kvidnosti]. Možda precjenjuju predvidljivost prošlosti, pa stoga pod-
cjenjuju i element iznenađenja u budućnosti. Možda ne uviđaju koliko
je teško pripremiti se za [krizu likvidnosti] kad ne postoji mogućnost
stjecanja spoznaja nakon samog događaja. Možda im je draže... koc-
kanje s višom vjerojatnošću za stjecanje dobiti, pri čemu zanemaruju
vrijednost uloga. To može dovesti do stapanja pozitivnih informacija
o prednostima određene tehnologije [npr. osiguranja obveznica] i ne-
gativnih informacija u vezi s rizicima. Možda su pod utjecajem filmova
u kojima [financijski sustav] na koncu doživljava spas... Ili ih iznimno
neugodna mogućnost pojave [krize likvidnosti] može navesti da traže
argumentaciju u prilog tezi da [likvidnost] neće [presušiti), bez podjed-
nako mahnite potrage za razlozima zbog čega bi [do toga moglo doći].
Ali ako pitanje konkretno glasi: "Zašto više ljudi nešto ne poduzima?"
jedna moguća komponenta jest i činjenica da ljudi postavljaju upravo
to pitanje - pogledom sijevaju na sve strane i gledaju hoće li netko
reagirati... a u međuvremenu nastoje izgledati smireno i nimalo uzru-
jano. 18

Dakako, većina naših kognitivnih distorzija plod je evolucije. Treći

razlog za nedosljedan razvojni put financijske povijesti također je pove-
zan s teorijom evolucije, iako tek po analogiji. Obično se kaže da financi-
je imaju svojevrsnu darvinovsku odliku. "Preživljavanje najsposobnijih"
jedan je od najomiljenijih izraza agresivnih brokera. Kao što smo vidjeli,
investicijske banke vole organizirati konferencije pod nazivima poput
"Evolucija izvrsnosti". No američka kriza iz 2 0 0 7 . povećala je čestoću

308
 POGOVOR

pojave takvih fraza. Zamjenik američkog ministra financija Anthony W

Ryan nije se u drugoj polovini 2 0 0 7 . jedini izražavao u okvirima vala
financijskog izumiranja. Andrew Lo, ravnatelj Laboratorija za financij-
ski inženjering pri sveučilištu Massachusetts Institute of Technology,
jedan je od predvodnika nastojanja da se tržišta rekonceptualiziraju kao
adaptivni sustavi. 19 Dugoročna povijesna analiza razvoja financijskih
usluga također ukazuje na to da su evolucijske sile u financijskome
svijetu nazočne koliko i u prirodi. 20
Pretpostavka da bi darvinovski procesi mogli biti na djelu i u gospo-
darstvu nije, dakako, osobito nova. Evolucijska ekonomija zapravo je
ugledna poddisciplina koja već šesnaest godina ima vlastiti specijalizi-
rani časopis. 21 Thorsten Veblen prvi je postavio pitanje: "Zašto ekono-
mija nije evolucijska znanost?" (time sugerirajući da bi uistinu trebala
biti) još 1898. godine. 22 U glasovitome ulomku u knjizi Kapitalizam,
socijalizam i demokracija, koja se jednako dobro može odnositi i na fi-
nancije, Joseph Schumpeter industrijski je kapitalizam okarakterizirao
kao "evolucijski proces":

Taj evolucijski karakter... nije tek plod činjenice da se ekonomski život

odvija u društvenom i prirodnome okruženju koje se mijenja, a tim pro-
mjenama mijenja i podatke o gospodarskome djelovanju. Ta je činje-
nica važna, a te promjene (ratovi, revolucije i tako dalje) često uvjetuju
industrijske promjene, ali ipak nisu glavni čimbenik utjecaja. Jednako
tako, taj revolucionarni karakter nije plod kvaziautonomnog povećanja
populacije i kapitala ni nepredvidljivosti monetarnih sustava za koje
vrijedi upravo ista tvrdnja. Temeljni poticaj koji pokreće i održava rad
kapitalističkog stroja potječe od novih potrošačkih proizvoda, novih
metoda proizvodnje ili prijevoza, novih tržišta, novih oblika industrij-
ske organizacije koje stvara kapitalističko poduzetništvo... Otvaranje
novih tržišta, stranih ili domaćih, kao i organizacijski razvojni slijed
od obrtničke radionice, manufakture i tvornice do koncerna poput US
Steela odražava isti proces industrijske mutacije - ako se smijem poslu-
žiti biološkim izrazom - koji neprestano unosi revolucionarne novine
u ekonomske strukture, i to iznutra, neprestance razarajući stare struk-
ture, stalno stvarajući nove. Taj postupak kreativne destrukcije ključna
je odlika kapitalizma.23

309
 U S P O N NOVCA

Jedan od presudnih zaključaka na koje navode rezultati skorašnjih

istraživanja govori o tome koliko je destrukcije na djelu u suvremeno-
me gospodarstvu. Svake godine nestaje približno deset posto američkih
tvrtka. Točnije, u razdoblju od 1989. do 1997. godine u prosjeku je go-
dišnje nestajalo 6 1 1 . 0 0 0 poslovnih organizacija od ukupno 5,73 mili-
juna tvrtka. Valja naglasiti da je tih 10% godišnje prosjek gašenja: u po-
jedinim sektorima gospodarstva za loših godina može doseći čak i 2 0 %
(kao npr. u vašingtonskom financijskome sektoru 1989., na vrhuncu
krize štedionica). 24 Prema podacima britanskog Ministarstva industrije
i trgovine, 3 0 % tvrtka registriranih u poreznoj upravi gasi se nakon tri
godine. 25 Čak i ako prežive prvih nekoliko godina postojanja i postignu
velike uspjehe, većina tvrtka na koncu ipak propadne. Od 100 najvećih
kompanija na svijetu 1912. godine 29 ih je do 1995. bankrotiralo, 48
nestalo, a samo njih 19 još je među 100 najvećih. 26 S obzirom na to da
se velik dio aktivnosti banaka i burza svodi na financiranje poslovnih
organizacija, ne treba nas iznenaditi što na sličan obrazac kreativnog ra-
zaranja nailazimo i u financijskome svijetu. Već smo ukazali na visoku
stopu nestajanja hedge fondova. (Jedini razlog zbog kojeg ne propada i
više banaka, kao što ćemo još vidjeti, krije se u činjenici da ih od kraha
eksplicitno i implicitno čuvaju vlade.)

Koje su zajedničke karakteristike financijskoga svijeta i istinski evo-

lucijskog sustava? Na pamet nam odmah pada šest odlika:

- "geni", u smislu činjenice da određeni poslovni postupci igraju istu

ulogu kao geni u biologiji, omogućujući pohranu informacija u "orga-
nizacijskoj memoriji" i prenošenje s pojedinca na pojedinca ili s tvrtke
na tvrtku kad dolazi do otvaranja nove organizacije
- mogućnost spontane mutacije, koju u ekonomskim okvirima najče-
šće nazivamo inovacijom i to ponajprije, iako nipošto uvijek, tehnološ-
kom
- nadmetanje među jedinkama iste vrste za izvore i zalihe, pri čemu
ishodi u smislu dugovječnosti i povećanja broja ili širenja određuju koji
će poslovni modeli opstati
- mehanizam prirodnog odabira kroz tržišnu distribuciju kapitala i
ljudskih potencijala i moguća smrt u slučaju loših rezultata, tj. "dife-
rencijski opstanak"

310
 POGOVOR

- razmjeri specijacije, održavanje biološke raznolikosti s pomoću stva-

ranja posve novih vrsta financijskih institucija
- razmjeri izumiranja, kad pojedine vrste posve izumiru.

Financijska povijest u biti je plod institucionalnih mutacija i pri-

rodnog odabira. Nasumični "otkloni" (inovacije/mutacije koje nisu
plod prirodnog odabira, nego se jednostavno događaju igrom slučaja) i
"pomaci" (inovacije/mutacije do kojih dolazi kad, primjerice, američku
praksu prihvate kineske banke) u tome svakako igraju određenu ulo-
gu. Može doći i do svojevrsne "suevolucije", kada različite financijske
vrste zajednički djeluju i prilagođavaju se (poput hedge fondova i njiho-
vih glavnih brokera). No glavni je pokretač tržišni odabir. Financijski
organizmi međusobno se nadmeću za ograničene resurse. U pojedi-
nim fazama i na određenim mjestima, određena vrsta može poprimiti
dominantnu ulogu. No inovacije konkurentske vrste ili pojava posve
nove vrste onemogućuju nastanak stalne hijerarhije ili monokulture.
Općenito govoreći, vrijedi zakon preživljavanja najjačih i najsposobni-
jih. Institucije sa "sebičnim genom" koji je uspješan u samoreplikaciji i
samoproduljenju uglavnom će se širiti i trajati. 27
Uočit ćete da to možda neće rezultirati nastankom savršenog organiz-
ma. "Dovoljno dobra" mutacija steći će prevlast ako do nje dođe na pra-
vome mjestu i u pravo vrijeme, zbog osjetljivosti evolucijskog procesa
na početne uvjete. Odnosno, početna neznatna prednost može prerasti
u dugotrajno razdoblje dominacije, iako mutacija možda nije optimal-
na. Vrijedi voditi računa i o činjenici da evolucija u prirodnome svijetu
nije progresivna, kako se obično mislilo (to su osobito tvrdili sljedbenici
Herberta Spencera). Primitivni financijski životni oblici poput lihvara ne
nestaju, baš kao ni mikroskopski prokarioti koji i dalje čine većinu živih
vrsta na našem planetu. Razvijena složenost od izumiranja - sudbine
većine biljnih i životinjskih vrsta - ne štiti ni organizam ni tvrtku.
Dakako, usporedba s evolucijom nipošto nije savršena. Kad jedan or-
ganizam u prirodnome svijetu pojede drugi, riječ je o pukom hranjenju.
U svijetu financijskih usluga, spajanja i preuzimanja mogu izravno dovesti
do mutacija. Među financijskim organizmima nema pandana ulozi spolne
reprodukcije u životinjskome svijetu (iako se temeljni spolni izrazi često
koriste za opisivanje određenih vrsta financijskih transakcija). Najveći je

311
 U S P O N NOVCA

dio financijskih mutacija hotimičan i promišljen. Radi se o svjesnim ino-

vacijama, a ne nasumičnim promjenama. Štoviše, budući da se tvrtka i za
vlastitoga životnog vijeka može prilagoditi promjenama koje se odvijaju
oko nje, financijska evolucija (poput kulturne revolucije) po prirodi može
biti više lamarkovska nego darvinovska. O dvjema preostalim ključnim
razlikama više u daljnjem tekstu. Ipak, evolucija nedvojbeno nudi bolji
model za shvaćanje financijskih promjena nego išta drugo.
Prije devedeset godina njemački socijalist Rudolf Hilferding predvi-
dio je neumoljiv otklon u smjeru veće koncentracije vlasništva na po-
dručju, kako se izrazio, financijskog kapitala. 28 Konvencionalni stav o
financijskome razvoju uistinu promatra cijeli proces s motrišta velike,
uspješne tvrtke koja je preživjela. U sklopu službenog "obiteljskog sta-
bla" Citigroupa, nebrojene male tvrtke - od kojih neke potječu i od
njujorškog City Banka utemeljenog 1812. - s vremenom se stapaju s
deblom, današnjim konglomeratom. No upravo je to pogrešan način
razmišljanja o dugoročnoj financijskoj evoluciji, budući da ona počinje
na zajedničkome deblu. Deblo povremeno širi krošnju, budući da se
javljaju novi oblici banaka i drugih financijskih institucija. Činjenica
da je neka tvrtka usput uspješno progutala manje tvrtke uglavnom je
irelevantna. U procesu evolucije životinje se međusobno jedu, no to
nije sila koja pokreće mutacije i pojavu novih vrsta i podvrsta. Stvar je
u tome da ekonomija razmjera i rasponi nisu uvijek pokretačka snaga
financijske povijesti. Češće se događa da razvoj pokreće proces speci-
jacije - kojim se stvaraju posve novi oblici tvrtka - te jednako stalan
proces kreativnog uništenja, pri kojem slabije tvrtke izumiru.
Uzmimo za primjer komercijalno bankarstvo za građane, sektor u
kojem se još održao visok stupanj biološke raznolikosti. Iako postoje i
divovi poput Citigroupa i Bank of America, Sjeverna Amerika i pojedina
europska tržišta još uvijek imaju razmjerno fragmentiran bankarski sek-
tor. Sektor zadružnih bankovnih institucija doživio je posljednjih godina
najveće promjene, uz visok stupanj konsolidacije (osobito nakon krize
štedionica osamdesetih godina), a većina institucija prešla je u vlasniš-
tvo diončara. No jedina vrsta koja je u razvijenome svijetu sada na rubu
nestanka upravo su državne banke, budući da je privatizacija zahvatila
cijeli svijet (iako nacionalizacija Northern Rocka ukazuje i na mogući po-
vratak vrste). U drugim područjima priča se svodi na specijaciju, pojavu

312
 POGOVOR

novih oblika financijskih institucija, što se i može očekivati od istinski

evolucijskog sustava. Pojavile su se mnoge nove tvrtke koje nude "jedno-
linijske" financijske usluge, a osobito na području potrošačkog financira-
nja (primjer je Capital One). Niz novih "butika" danas opslužuje tržište
privatnog bankarstva. Izravno bankarstvo (telefonom i internetom) još je
jedan razmjerno nov i sve rašireniji fenomen. Jednako tako, čak i nakon
što su na području investicijskog bankarstva nastali pravi divovi, nove i
okretnije vrste poput fondova ulaganja za upravljanje rizikom i privatnih
dioničkih društava također su se počele razvijati i množiti. A kao što smo
već vidjeli u 6. poglavlju, sve veće novčane rezerve izvoznika robe i ener-
gije stvaraju i novu generaciju državnih fondova ulaganja.
Pritom se ne povećava tek broj novih oblika financijskih organiza-
cija, nego i novih oblika financijske imovine i usluga. Posljednjih se
godina drastično povećao apetit ulagača prema vrijednosnicama koje
imaju podlogu u hipotekarnim kreditima ili nekoj drugoj financijskoj
imovini. Primjena derivata također je doživjela pravi procvat, a pritom
se većina prodaje izravno, bez posrednika, a ne na javnim burzama
- što, iako donosi lijepu zaradu prodavateljima derivata, može imati
neugodne i neželjene posljedice zbog nedostatka standardizacije tih in-
strumenata i potencijalnih pravnih sporova u slučaju krize.
Stoga možemo reći da je u evolucijskim okvirima sektor financijskih
usluga, kako se čini, doživio dvadesetogodišnju kambrijsku eksploziju,
tijekom koje su se postojeće vrste uspješno razvijale, dok se istodob-
no povećavao broj novih vrsta. Kao i u prirodi, postojanje divova nije
onemogućilo razvoj i daljnje postojanje manjih vrsta. Veličina ipak nije
najvažnija, kako u prirodi, tako i u financijama. Štoviše, upravo teško-
će koje izviru iz činjenice da tvrtke u vlasništvu dioničara postaju sve
većima i složenijima - disekonomije razmjera povezane s birokracijom,
pritisci povezani s kvartalnom objavom rezultata - pružaju prilike no-
vim oblicima privatnih poslovnih organizacija. U evoluciji nije važna
veličina ni (kad se prijeđe određena razina) složenost. Važno je samo da
ste dobri u preživljavanju i reproduciranju gena. U financijskim okviri-
ma to znači da ste dobri u stvaranju prinosa i da potičete oponašatelje
koji primjenjuju sličan poslovni model.
U financijskome svijetu, mutacija i specijacija najčešće su razvojne
reakcije na okolinu i konkurenciju, pri čemu prirodni odabir određuje

313
 U S P O N NOVCA

koje će se nove karakteristike širiti i množiti. Ponekad, baš kao i u pri-

rodnome svijetu, evolucijski je proces podložan velikim poremećajima
u obliku geopolitičkih šokova i financijskih kriza. Razlika se, dakako,
sastoji u tome što su npr. veliki asteroidi (poput onog koji je koncem
razdoblja krede doveo do uništenja 8 5 % vrsta na Zemlji) egzogeni šo-
kovi, dok su financijske krize endogeni financijskome sustavu. Velika
gospodarska kriza tridesetih godina 20. stoljeća i velika inflacija koja
je svijet zahvatila sedamdesetih ističu se kao razdoblja velikog diskon-
tinuiteta, uz "masovna izumiranja" poput udara na banke tridesetih i
propadanja štedionica osamdesetih godina.
Bi li se nešto slično moglo događati i u naše doba? Dakako da je
naglo pogoršanje situacije na kreditnome tržištu u ljeto 2 0 0 7 . mnogim
investicijskim fondovima donijelo velike probleme pa su tako postali
izloženi mogućnosti da ulagači počnu podizati uloge. No još je važnija
posljedica kreditne krize bio pritisak na banke i osiguravajuća društva.
Gubici po vrijednosnicama koje se temelje na aktivi i drugim oblicima
rizičnoga duga vjerojatno premašuju bilijun dolara. U vrijeme kad pi-
šem ovaj tekst (svibanj 2 0 0 8 . ) priznato je oko 3 1 8 milijarda dolara knji-
govodstvenih gubitaka, što znači da na površinu treba isplivati još više
od 6 0 0 milijarda duga. Od početka krize, financijske su institucije pri-
kupile oko 2 2 5 milijarda dolara svježeg kapitala, čime je manjak ostao
nešto ispod 100 milijarda. Budući da banke uglavnom ciljaju na stalni
odnos kapitala/aktive manji od 10%, to pokazuje da će bilance možda
biti nužno smanjiti za čak bilijun dolara. Ipak, raspad tzv. "bankarskog
sustava u sjeni" izvanbilančnih forma poput subjekata za strukturirane
investicije i posebne namjene silno otežava tu kontrakciju.
Preostaje vidjeti mogu li vodeće banke Zapada preživjeti krizu
bez temeljnih promjena međunarodnih sporazuma (Basel I i II) * koji
određuju dostatnost kapitala. Primjerice, u Europi je danas prosječan

* Prema odredbama sporazuma Basel 1, dogovorenog 1988., aktiva banaka dijeli se na pet katego-
rija prema kreditnom riziku, u rasponu rizičnog opterećenja od nula (npr. domaće vladine obve-
znice) do 1 0 0 % (dug poslovnih organizacija). Međunarodne banke dužne su imati kapital u visini
od osam% rizične aktive. Prema sporazumu Basel II, objavljenom 2004., koji se, međutim, tek
sada postupno prihvaća širom svijeta, pravila su složenija i uvode razliku između kreditnog, ope-
rativnog i tržišnog rizika. Potonji iziskuje primjenu modela procjene rizičnosti vrijednosti (VaR).
Što je najironičnije, s obzirom na 2 0 0 7 . - 2 0 0 8 . , rizik likvidnosti s ostalim oblicima rizika potpada
pod kategoriju "preostalih rizika". Takva su pravila neizbježno u suprotnosti s poticajima svim
bankama da minimaliziraju kapital i tako povećaju prinose.

314
 POGOVOR

bankovni kapital znatno manji od 10% vrijednosti aktive (možda čak

4%), što je malo u usporedbi s oko 25% početkom 20. stoljeća. Kriza
2007. raspršila je nade onih koji su mislili da će se odvajanjem rizi-
ka po podrijetlu i upravljanjem bilancama rizik optimalno distribuirati
po cijelom financijskom sustavu. Čini se nezamislivim da bi ova kriza
mogla proteći bez novih spajanja i preuzimanja u kojima razmjerno
jaki gutaju razmjerno slabe. Izgleda da tvrtke koje se bave osiguranjem
obveznica jednostavno moraju nestati. S druge strane, pojedini hedge
fondovi vjerojatno će se uspješno razvijati zahvaljujući prinosima na
nestabilnost. * Vjerojatnom se čini i mogućnost da će se nakon krize
pojaviti novi oblici financijskih institucija. Kao što je rekao Andrew Lo:
"Kao i kod prošlih šumskih požara na tržištima, na opustošenom terenu
vjerojatno ćemo ugledati nevjerojatnu novu floru i faunu." 29
Postoji još jedna velika razlika između prirode i svijeta financija. I
dok se evolucija u biologiji odvija u prirodnome okruženju, gdje su
promjene u biti nasumične (Richard Dawkins tako govori o "slijepome
uraru"), evolucija na području financijskih usluga odvija se unutar re-
gulatornog okvira u kojem određenu ulogu igra - da se poslužimo izra-
zom protudarvinovskih kreacionista - "inteligentni plan". Iznenadne
promjene regulatornog okruženja podosta se razlikuju od iznenadnih
promjena u makroekonomskome okruženju, koje odgovaraju promje-
nama u prirodnome okruženju. Razlika se ponovno sastoji u tome što
regulatorne promjene sadrže i element endogenosti, budući da su oni
koji za to odgovaraju često lovokradice koji su postali lovočuvarima
pa imaju dobar uvid u to kako funkcionira privatni sektor. Međutim,
ukupan neto-efekt sličan je djelovanju klimatskih promjena na biološ-
ku evoluciju. Nova pravila i zakoni mogu dotada dobre karakteristike
pretvoriti u mane i smetnje. Primjerice, uspon i pad stambenih štedio-
nica u velikoj je mjeri bio plod promjena u regulatornome okruženju
SAD-a. Regulatorne promjene provedene nakon krize 2 0 0 7 . mogle bi
imati slično nepredviđene posljedice.

Službena je namjera većine zakonodavaca održavanje stabilnosti

unutar sektora financijskih usluga, čime se štite potrošači kojima ban-

* Prema riječima Andrewa Loa: "Hedge fondovi zapravo su Galapagos financijskoga svijeta... Tem-
po inovacija, evolucije, nadmetanja, prilagodbe, rađanja i smrti, cio raspon evolucijskih fenomena,
nevjerojatno je brz."

315
 U S P O N NOVCA

ke pružaju usluge, kao i "stvarno" gospodarstvo koje ta djelatnost po-

dupire. Tvrtke iz nefinancijske djelatnosti smatraju se sustavno manje
važnima za gospodarstvo u cjelini i manje presudnima za preživljavanje
potrošača. Krah neke velike financijske institucije, u kojoj mali klijenti
gube uloge, stoga je događaj koji svaki regulator (zakonodavac i poli-
tičar) želi izbjeći pod svaku cijenu. Drevno pitanje koje je u kolovozu
2 0 0 7 . ponovno podiglo glavu glasi: u kojoj mjeri implicitna jamstva o
spašavanju banaka stvaraju problem moralne opasnosti, potičući neu-
mjereno izlaganje rizicima pod pretpostavkom da će država interveni-
rati i onemogućiti nelikvidnost, pa čak i nesolventnost, bude li smatrala
da je određena institucija odviše velika da propadne - odnosno poli-
tički odviše osjetljiva ili s velikim potencijalom da za sobom na dno
povuče velik broj drugih poslovnih organizacija. No, s evolucijskog sta-
jališta cijeli problem izgleda malo drukčije. Moguće je, zapravo, da nije
poželjno institucije svrstavati u kategoriju "odviše velike da propadnu",
jer će bez povremenih plamsaja kreativne destruktivnosti biti onemo-
gućena sama evolucija. Iskustvo koje je Japan doživio devedesetih go-
dina služi kao upozorenje zakonodavcima i regulatorima koje govori da
cijeli bankarski sektor može postati svojevrsnim ekonomskim utegom
ako se institucijama pomaže unatoč lošim rezultatima i ako se nezdravi
dugovi ne otpišu.

Svaki šok unutar financijskog sustava mora izazvati žrtve. Prepušten

samome sebi, prirodni odabir treba brzo eliminirati najslabije institucije
na tržištu, koje obično završavaju u raljama uspješnih. No većina kriza
usto uvodi i nova pravila i regulacije, budući da zakonodavci i regulato-
ri žele što prije stabilizirati financijski sustav i zaštititi potrošača/glasača.
Pritom je presudno to što mogućnost izumiranja ne može i ne treba
biti izostavljena iz pretjerano opreznih pravila. Kao što je prije više od
sedamdeset godina napisao Joseph Schumpeter: "Ovaj gospodarski su-
stav ne može funkcionirati ako nema ultima ratio potpunog uništenja
onih jedinki koje se nepovratno povezuju s beznadno neprilagođenim
bićima." Po njegovu mišljenju, to znači ni manje ni više nego nestanak
"onih tvrtka koje nisu sposobne za život". 30

Dok sam radio na ovoj knjizi, često su me pitali jesam li j o j dao

pogrešan naslov. Uspon novca možda zvuči neprimjereno optimistič-

316
 POGOVOR

no (osobito onima kojima je promakla aluzija na Uspon čovjeka Jacoba

Bronowskog) u vrijeme kad porast inflacije i bijeg kapitala na robna
tržišta kao da odražava doslovan pad javnog poštovanja i kupovne moći
dekretnog (dogovornog) novca poput američkog dolara. Ipak, čitatelju
bi sada već trebalo biti jasno koliko se naš financijski sustav razvio i
uspeo od pradavnih početaka među mezopotamskim zajmodavcima.
Dakako, financijska povijest bilježi velike korake natrag, smanjenja i
odumiranja. No, čak i najteže krize i najnepovoljnije pojave nisu nas
trajno bacile unatrag. Iako je crta razvoja nazubljena, nesumnjivo vodi
prema gore.
Ipak, jednako sam tako mogao odati počast Charlesu Daminu i
knjigu nazvati Podrijetlo novca ili Postanak novca (prema Danvinovu dje-
lu The Descent oj Man), * jer sam ovdje ispričao autentično evolucijsku
priču. Kad uzimamo novčanice iz bankomata ili dio plaće ulažemo u
obveznice i dionice, ili kad osiguravamo automobil, podižemo hipote-
karni kredit na kuću ili odbacujemo pristranu sklonost kućama i prikla-
njamo se novim tržištima, upuštamo se u transakcije koje imaju brojne
povijesne presedane.
Više nego ikad uvjeren sam da sve dok posve ne shvatimo podrije-
tlo financijskih vrsta nećemo shvatiti temeljnu istinu u vezi s novcem:
da su financijska tržišta, koja nipošto nisu "čudovište koje treba vratiti
onamo kamo pripada", kao što se nedavno požalio njemački predsjed-
nik, 31 poput zrcala čovječanstva koja iz sata u sat, svakog radnog dana,
otkrivaju način na koji vrednujemo sebe, kao bogatstva svijeta koji nas
okružuje.
Ogledalo nije krivo što naše mane odražava jednako vjerno i jasno
kao i naše vrline.

* "podrijetlo" ili "postanak" čovjeka; riječ descent, među ostalim, može označavati i "pad", "spu-
štanje"... (nap. prev.).

317
 Zahvale

Iako je pisanje samotan posao, nijedna knjiga nije samostalan pro-

jekt. Zahvaljujem osoblju ovih ustanova i arhiva: Amsterdamski po-
vijesni muzej, Nacionalna knjižnica u Parizu, British Museum u
Londonu, Cotton Museum u Memphisu, Nizozemski nacionalni arhiv
u Den Haagu, Louisiana State Museum u New Orleansu, arhiv Medici,
Firentinski gradski arhiv, Škotski nacionalni arhiv u Edinburghu,
Nacionalna knjižnica u Veneciji, arhiv Rothschild u Londonu i arhiv
Scottish Widows u Edinburghu. Posebno zahvaljujem Melanie Aspey,
Tristramu Clarkeu, Florence Groshens, Francescu Guidiu-Bruscoliju,
Gregu Lambousyju, Valerie Moar, Liesebeth Strasser, Jonathanu Tayloru
i Lodewijku Wagenaaru. Neprocjenjivu pomoć pri istraživanju pružio
mi je Andrew Novo.
Osobito hvala odabranoj skupini financijskih stručnjaka koji su pri-
stali na autorizirane razgovore: Domingo Cavallo, Joseph DiFatta, John
Elick, Kenneth Griffin, William Gross, José Piñera, lord Rothschild,
sir Evelyn de Rothschild, Richard Scruggs, George Soros, George
Stevenson, Carmen Velasco, Paul Volcker, Sherron Watkins i Robert
Zoellick. Mnogo sam naučio i zahvaljujući neformalnim razgovorima sa
sudionicima susreta u organizaciji Morgan Stanleyja i GLG Partnera.
Ovu je knjigu s obiju strana Atlantika izdao Penguin. U New Yorku
sam imao čast i zadovoljstvo prvi put surađivati s urednicom Ann
Godoff. U Londonu je Simon Winder dobro pazio da se u otisnutoj
verziji ne nađu nerazumljivi stručni izrazi. Michael Page izvrsno je oba-
vio redaktorsku i lektorsku zadaću. Zahvalnost su zavrijedili i Richard

319
 U S P O N NOVCA

Duguid, Ruth Stimson, Rosie Glaisher, Alice Dawson, Helen Fraser,

Stefan McGrath, Ruth Pinkney i Penelope Vogler.
Baš kao moje posljednje tri knjige, Uspon novca od samog je po-
četka bio i televizijska serija i knjiga. Na Channelu 4 dugujem zahval-
nost Julianu Bellamyju, Ralphu Leeu, Kevinu Lygou i osobito Hamishu
Mykuri. Naše povremene trzavice uvijek su bile kreativne. Stephen
Segaller iz njujorške televizijske kuće W-NET/Channel 13 pružio mi je
neprocjenjivu potporu. Za sav trud zahvaljujem osobito ekipi s Channela
13 koja je prikupljala sredstva, pod vodstvom Barbare Bantivoglio. Ni
serija ni knjiga ne bi ugledale svjetlo dana bez fantastične ekipe okuplje-
ne u tvrtki Chimenea Media: to su naš nenadmašni snimatelj Dewald
Aukema, pomoćnica pri istraživanju Rosalind Bentley, pomoćni kamer-
man Vaughan Matthews, povremeni majstori tona Paul Paragon i Ronald
van der Speck, pomoćnica producenta Joanna Potts, naša voditeljica
produkcije Vivienne Steel i naša koordinatorica Charlotte Wilkins - ne
smijemo zaboraviti ni njezinu prethodnicu, Heddu Archbold. A što se
tiče mojih kolega iz Chimerice, Melanie Fall i Adriana Pennicka, dovolj-
no je reći da bez njih ne bi bilo Uspona novca.

niz "majstora" pomogao mi je i više nego što je nalagala dužnost.

Zahvaljujem Sergiju Ballivianu, Rudri Banerjiu, Matiasu de Sa Mereiri,
Makareni Gagliardi, Laurensu Grantu, Juanu Harringtonu, Fernandu
Mecklenburgu, Alexandri Sanchez, Tiziani Tortarolo, Khaliphu Troupu,
Sebastianu Venturi i Eelcu Vijzelaaru. Moj prijatelj Chris Wilson vodio
je računa o tome da na vrijeme stignem na avione.
Iznimno sam sretan što u Andrewu Wylieju imam najboljega knji-
ževnog agenta na svijetu, dok je Sue Ayton njegov pandan u kraljevstvu
britanske televizije. Zahvaljujem Jamesu Pullenu i ostalim članovima
ekipe u londonskom i njujorškom uredu agencije Wylie.
Nekoliko je povjesničara, ekonomista i financijskih stručnjaka veli-
kodušno pročitalo cio ili dio rukopisa u nastanku ili sa mnom razgova-
ralo o ključnim pitanjima. To su: Rawi Abdelal, Ewen Cameron Watt,
Richart Carty, Rafael DiTella, Mohamed El-Erian, Benjamin Friedman,
Brigitte Granville, Laurence Kotlikoff, Robert Litan, George Magnus, Ian
Mukherjee, Greg Peters, Richard Roberts, Emmanuel Roman, William
Silber, André Stern, Lawrence Summers, Richard Sylla, Nassim Taleb,

320
 ZAHVALE

Peter Temin i James Tisch. Velika vam hvala. Ne moram ni napominjati

da sam za sve eventualno preostale pogreške u knjizi kriv isključivo ja.
Na ovoj knjizi radio sam u vrijeme nimalo zanemarivih previranja
na osobnome planu. Bez razumijevanja i potpore triju akademskih
ustanova, cio projekt jednostavno ne bi bio izvediv. Kad je riječ o sve-
učilištu Oxford, zahvaljujem dekanu i osoblju Jesus Collegea, potom
njihovim kolegama na Oriel Collegeu i knjižničarima u Bodleianu. U
Hoover Institutionu, na Stanfordu, veliku zahvalnost zaslužili su ravna-
telj John Raisian, kao i njegovi iznimni ljudi, a osobito Jeff Bliss, William
Bonnett, Noel Kolak, Richard Sousa, Celeste Szeto, Deborah Ventura i
Dan Wilhelmi. Među suradnicima Hoovera koji su pomogli ili nadah-
nuli ovo djelo jesu i Roberto Barro, Stephen Haber, Alvin Rabushka i
Barry Weingast.
No, najviše dugujem svojim kolegama na Harvardu. Predugo bi tra-
jalo da se svim članovima Odsjeka za povijest na Harvardu zahvaljujem
posebno, pa ću se ograničiti na one koji su izravno pridonijeli ovome
projektu. Charles Maier bio je stalan izvor nadahnuća i pravi prijatelj.
Jim Hankins ponudio mi je gostoprimstvo i pomoć u Firenci. Zahvalio
bih i Davidu Armitageu, Erezu Maneli, Ernestu Mayu i Danielu Sargentu
(koji je sada, nažalost, izgubljen za Berkeley) jer su stvorili idealnu sre-
dinu za interdisciplinarno proučavanje povijesti. Andrew Gordon i
njegov nasljednik James Kloppenberg vodili su s iznimnom vještinom
i osjećajnošću Odsjek za međunarodnu povijest. A bez Janet Hatch i
njezine ekipe urušio bi se barem jedan od triju dijelova: administracije,
istraživanja i nastave.
U Centru za europske studije imao sam sreću prostor i misli dijeliti
s, među ostalima, Davidom Blackbournom, Patriciom Craig, Paulom
Dzusom, Patrice Higonnet, Stanleyjem Hoffmanom, Mayom Jasanoff,
Katianom Orluc, Annom Popiel, Sandy Selesky, Cindy Skach, Michelle
Weitzel i Danielom Ziblattom.
No najveće opterećenje morali su tijekom 2 0 0 6 . - 2 0 0 7 . podnijeti
moji kolege s Business Schoola pri sveučilištu Harvard. Kao prvo zahva-
ljujem dekanu Jayju Lightu jer je u vrijeme krize prema meni bio toliko
ljubazan. No, jednako sam zahvalan i svim članovima odsjeka Poslovni
svijet i vlada te Međunarodno gospodarstvo koji su trpjeli moje nena-
javljene izostanke, a osobito Richardu Vietoru, kojeg sam ostavio u nez-

321
 U S P O N NOVCA

godnoj situaciji, kao i Rawiju Abdelalu, Lauri Alfaro, Diegu Cominu,

Arthuru Daemmerichu, Rafaelu DiTelli, Catherine Duggan, Lakshi Iyer,
Noelu Maureru, Davidu Mossu, Aldu Musacchiju, Forestu Reinhardtu,
Juliju Rotembergu, Debori Spar, Gunnaru Trumbullu, Louisu Wellsu i
Ericu Werkeru. Zac Pelleriti pružio je nenadomjestivu administrativnu
pomoć.
Zahvaljujem i Stevenu Bloomfieldu i njegovim kolegama u ustanovi
Weatherhead Center for International Affairs, Grahamu Allisonu i svima
ostalima u ustanovi Belfer Center for Science and International Affairs,
Claudiji Goldin i ostalim sudionicima Radionice ekonomske povijesti te
Dorothy Austin i Diani Eck, kao i svim ostalima u Lowell Houseu.
Na koncu, zahvaljujem svim svojim studentima s obiju strana ri-
jeke Charles, pogotovo onima s mojih predavanja 10b, 1961., 1964.
i 1965. Učio sam iz brojnih njihovih radova, te bezbrojnih formalnih
i neformalnih razgovora, zahvaljujući kojima je rad na Harvardu toliki
užitak.
U vrijeme nastanka ove knjige, moja supruga Susan borila se s po-
sljedicama teške nesreće i drugih problema. Njoj i našoj djeci Felixu,
Freyi i Lachlanu najviše dugujem. Samo bih volio da im mogu platiti u
nekoj konkretnijoj valuti.
Cambridge, Massachusetts, lipanj 2008.

322
 Bilješke

Uvod

1. Točnije rečeno, bilo je to povećanje viška osobnog prihoda po glavi sta-

novnika u razdoblju od trećeg kvartala 2006. do trećeg kvartala 2007. go-
dine. Otada se uglavnom ne mijenja, a od ožujka 2007. do ožujka 2008.
jedva je malo porastao. Podaci: Economic Report of the President 2008, table
B-3 I: http://www.gpoaccess.gov/eop/.
2. Carmen DeNavas-Walt, Bernadette D. Proctor i Jessica Smith: Income,
Poverty and Health Insurance Coverage in the United States: 2006
(Washington, August 2007.), str. 4.
3. We See Opportunity: Goldman Sachs 2007 Annual Report (New York,
2008.).
4. Paul Collier: The Bottom Billion: Why the Poorest Countries Are Failing and
What Can Be Done About It (Oxford, 2007).
5. David Wessel: "A Source of our Bubble Trouble", Wall Street Journal, 17.
siječnja 2008.
6. Stephen Roach: "Special Compendium: Lyford Cay 2006", Morgan Stanley
Research (21. studenog 2006.), str. 4.
7. Milton Friedman i Anna J. Schwartz: A Monetary History of the United
States, 1867-1960 (Princeton, 1963).
8. Princeton Survey Research Associates International, za National
Foundation for Credit Counseling, "Financial Literacy Survey", 19. trav-
nja 2007.: http://www.nfcc.org/NFCC_Summary Report-ToplineFinal.pdf.
9. Alexander R. Konrad: "Finance Basics Elude Citizens", Harvard Crimson,
2. veljače 2008.
10. Associated Press: "Teens Still Lack Financial Literacy, Survey Finds", 5.
travnja 2006. http://www.msnbc.msn.com/id/nI68872/.

323
 USPON NOVCA

1. Snovi o bogatstvu

1. "A World without Money", Socialist Standard (srpanj 1979). Riječ je o

prevedenome ulomku iz teksta "Les Amis de Quatre Millions de Jeune
Travailleurs", Un Monde sans Argent: Le Communisme (Paris, 1975-76):
http://www.geocities.com/-johngray/stanmond. htm.
2. I doista, Marx i Engels i sami su predložili ne ukidanje novca, nego "centra-
lizaciju kredita u rukama države, posredstvom nacionalne banke s državnim
kapitalom i isključivim monopolom". Peta mjera Komunisitčkog manifesta.
3. Juan Forero: "Amazonian Tribe Suddenly Leaves Jungle Home", 11. svib-
nja 2006. http://www.entheology.org/edoto/anmviewer.asp?a=244.
4. Clifford Smyth: Francisco Pizarro and the Conquest of Peru (Whitefish,
Montana, 2007 [1931.]).
5. Michael Wood: Conquistadors (London, 2001), str. 128
6. Slikovit prikaz s konkvistadorskog stajališta, iz kojeg je jasno da je zlato
bilo glavni motiv: pismo Hernanda Pizarra iz studenoga 1533. kraljevskoj
upravi Santo Dominga, u knjizi Clementsa R. Markhama (ur.) Reports on
the Discovery of Peru (London, 1872), str. 113-27.
7. M. A. Burkholder: Colonial Latin America (2. izd., Oxford, 1994), str. 46
8. J. Hemming: Conquest of the Incas (London, 2004), str. 77.
9. Ibid., str. 355.
10. Wood: Conquistadors, str. 38, 148.
11. Hemming: Conquest, str. 392.
12. P. Bakewell: A History of Latin America (2. izd., Oxford, 2004), str. 186.
13. Hemming: Conquest, str. 356 i dalje
14. Vidi Alexander Murray: Reason and Society in the Middle Ages, (Oxford,
2002), str. 25-58.
15. Vidi Thomas J. Sargent i François R. Velde: The Big Problem of Small Change
(Princeton, NJ, 2002).
16. Bakewell: History of Latin America, str. 182.
17. Mauricio Drelichman i Hans-Joachim Voth: "Institutions and the Resource
Curse in Early Modern Spain", rad predstavljen na skupu CIAR Institutions,
Organizations, and Growth Program Meeting u Torontu, 16.-18. svibnja
2007.
18. Hans J. Nissen, Peter Damerow i Robert K. Englund: Archaic Bookkeeping:
Early Writing and Techniques of Economic Administration in the Ancient Near
East (London, 1993).
19. Zahvaljujem dr. Johnu Tayloru iz British Museuma na stručnim savjeti-
ma i pomoći pri dešifriranju klinastoga pisma. Mnogo sam doznao i u
"virtualnom muzeju" Martina Schubika pri sveučilištu Yale: http://www.
museumofmoney.org/babylon/.
20. Glyn Davies: A History of Money: From Ancient Times to the Present Day

324
 BILJEŠKE

(Cardiff, 1994); Jonathan Williams, s Joeom Cribbom i Elizabeth Errington

(ur.): Money: A History (London, 1997).
21. Vidi Marc Van De Mieroop: Society and Enterprise in Old Babylonian Ur
(Berlin, 1992) i eseje: Michael Hudson i Marc Van De Mieroop (ur.): Debt
and Economic Renewal in the Ancient Near East, 3. svezak (Bethesda, MD,
1998); Jack M. Sassoon, Gary Beckman i Karen S. Rubinson: Civilizations
of the Ancient Near East, 3. svezak (London, 2000.).
22. William N. Goetzmann: "Fibonacci and the Financial Revolution", NBER
10352 (ožujak 2004.).
23. John H. Munro: "The Medieval Origins of the Financial Revolution:
Usury, Rentes, and Negotiability", International History Review, 25, 3 (ru-
jan 2003.), str. 505-562.
24. O prednostima koje su talijanski gradovi stjecali potpomaganjem židovskih
zajednica v. Maristella Botticini: "A Tale of 'Benevolent' Governments: Private
Credit Markets, Public Finance, and the Role of Jewish Lenders in Renaissance
Italy", Journai of Economic History, 60, 1 (ožujka 2000.), str. 164-189.
25. Frederic C. Lane: Venice: A Maritime Republic (Baltimore, 1973.), str. 300.
26. Idem: "Venetian Bankers, 1496-1533: A Study in the Early Stages of Deposit
Banking", Journal of Political Economy, 45, 2 (travanj 1937.), str. 187-206.
27. Benjamin C. I. Ravid: "The First Charter of the Jewish Merchants of
Venice", AJS Review, 1 (1976.), str. 190 i dalje.
28. Idem: "The Legal Status of the Jewish Merchants of Venice, 1541-1638.,
Journal of Economic History, 35, 1 (ožujak 1975.), str. 274-9.
29. Rhiannon Edward: "Loan Shark Charged 11 m per cent Interest", Scotsman,
18. kolovoza 2006.
30. John Hale: The Civilization of Europe in the Renaissance (London, 1993.),
str. 83.
31. Gene A. Brucker: "The Medici in the Fourteenth Century", 32, 1 (siječanj
1957.), str. 13.
32. John H. Munro: "The Medieval Origins of the Financial Revolution: Usury,
Rentes, and Negotiability", International History Review, 25, 3, (kolovoz
2003.), str. 505-62.
33. Richard A. Goldthwaite: "The Medici Bank and the World of Florentine
Capitalism", Past and Present, 114 (velj. 1987.), str. 3-31. Više o usponu
obitelji Medici v. Raymond de Roover: The Rise and Decline of the Medici
Bank, 1397-1494 (Cambridge, Ma, 1963.), str. 9-34.
34. Mletački Državni arhiv, Mediceo Avanti Principato, MAP 133, 134, 153.
35. Franz-Josef Arlinghaus: "Bookkeeping, Double-entry Bookkeeping", vidi
Christopher Kleinhenz (ur.): Medieval Italy: An Encyclopedia, 1. svezak,
(New York, 2004.). Prva knjiga o tome bilo je djelo Benedikta Kotruljevića
Knjiga o umijeću trgovanja (Benko Kotruljić / Benedetto Cotrugli: II libro
dell'arte di mercatura), izdana 1458.

325
 U S P O N NOVCA

36. Raymond de Roover: "The Medici Bank: Organization and Management",

Journal of Economic History, 6, 1 (svibanj 1946.), str. 24-52.
37. Mletački Državni arhiv, Archivio del Monte, Catasto 1427. Zahvaljujem
dr. Francescu Guidiju na savjetima u vezi s dokumentacijom u firentin-
skome Državnom arhivu.
38. Raymond de Roover: "The Decline of the Medici Bank", Economic History,
7, 1 (svibanj 1947.), str. 69-82.
39. Stephen Quinn i William Roberds: "The Big Problem of Large Bills: The
Bank of Amsterdam and the Origins of Central Banking", Federal Reserve
Bank of Atlanta Working Paper, 2005-16 (kolovoz 2005.).
40. Vidi npr. Peter L. Rousseau i Richard Sylla: "Financial Systems, Economic
Growth, and Globalization", u Michael D. Bordo, Alan M. Tayor i Jeffrey
G. Williamson (ur.): Globalization in Historical Perspective (Chicago/
London, 2003), str. 373.
41. Vidi Charles P. Kindleberger: A Financial History of Western Europe,
(London, 1984.), str. 94.
42. Walter Bagehot: Lombard Street: A Description of the Money Market,
(London, 1873.).
43. Navod u Kindleberger: Financial History, str. 87.
44. Niall Ferguson i Oliver Wyman: The Evolution of Financial Services: Making
Sense of the Past, Preparing for the Future, (London/New York, 2007.), str.
34. V i str. 40 radi stjecanja bolje slike o globalnoj likvidnosti.
45. Ibid., str. 63.
46. Ibid., str. 48.
47. http://www.bis.org/statistics/bankstats.htm.
48. Lord [Victor] Rothschild: Meditations of a Broomstick, (London, 1977.), str.
17.

2. O čovjekovim obvez(nic)ama

1. David Wessel i Thomas T. Vogel Jr.: "Arcane World Guide and Beacon to
a Populist President", Wall Street Journal, 25. veljače 1993., str. A1.
2. Raymond Goldsmith: Premodern Financial Systems (Cambridge, 1987.),
str. 157 i dalje, 164-9.
3. Vidi M. Veseth: Mountains of Debt: Crisis and Change in Renaissance Florence,
Victorian Britain and Postwar America (New York/ Oxford, 1990.).
4. John H. Munro: "The Origins of the Modern Financial Revolution:
Responses to Impediments from Church and State in Western Europe,
1200-1600", University of Toronto, 2 (6. srpnja 2001.) str. 7.
5. James Macdonald: A Free Nation Deep in Debt: The Financial Roots of
Democracy (New York, 2003.), str. 81 i dalje.

326
 BILJEŠKE

6. Jean-Claude Hocquet: "City-State and Market Economy", vidi Richard

Bonney (ur.): Economic Systems and State Finance (Oxford, 1995.), str. 87-
91.
7. Jean-Claude Hocquet: "Venice", vidi Richard Bonney (ur.): The Rise of the
Fiscal State in Europe, c. 1200-1815, (Oxford, 1999.), str. 395.
8. Frederic C. Lane: Venice: A Maritime Republic, (Baltimore, 1973.), str.
323.
9. Idem: "Venetian Bankers, 1496-1533: A Study in the Early Stages of
Deposit Banking", Journal of Political Economy, 45,2 (travanj 1937.), str.
197 i dalje.
10. Munro: "Origins of the Modern Financial Revolution", str. 15 i dalje.
11. Martin Korner: "Public Credit", vidi Richard Bonney (ur.): Economic
Systems and State Finance (Oxford, 1995.), str. 520 i dalje, 524 i dalje. Vidi
i Juan Gelabert: "Castile, 1504-1808", i Richard Bonney (ur.): The Rise of
the Fiscal State in Europe, c. 1200-1815 (Oxford, 1999.), str. 208 i dalje.
12. Marjolein't Hart: "The United Provinces 1579-1806", vidi Richard Bonney
(ur.): The Rise of the Fiscal State in Europe, c. 1200-1815 (Oxford, 1999.), str.
311 i dalje.
13. Douglass C. North i Barry R. Weingast: "Constitutions and Commitment:
The Evolution of Institutions Governing Public Choice in Seventeenth-
Century England", Journal of Economic History, 49, 4 (1989.), str. 803-
32. Klasični prikaz britanske financijske revolucije: P. G. M. Dickson: The
Financial Revolution in England: A Study in the Development of Public Credit,
1688-1756 (London, 1967).
14. Najbolji prikaz financijske krize ancien regimea: J. F. Bosher: French
Finances, 1770-1795 (Cambridge, 1970.).
15. Larry Neal: The Rise of Financial Capitalism: International Capital Markets in
the Age of Reason (Cambridge, 1990.).
16. Transkripti britanskog Parlamenta, svezak XVIII, str. 540-43.
17. Podroban prikaz v. Niall Ferguson: The World's Banker: The History of the
House of Rothschild (London, 1998.). Vidi i Herbert H. Kaplan, Nathan
Mayer Rothschild and the Creation of a Dynasty: The Critical Years, 1806-
1816 (Stanford, 2006.).
18. Rothschild Archive, London, XI/109, pismo Nathana Rothschilda braći
Amschelu, Carlu i Jamesu, 2. siječnja 1816.
19. Rothschild Archive, London, XI109/2/2156, Salomon, Pariz, Nathanu,
London, 29. listopada 1815.
20. Vidi Lord [Victor] Rothschild: The Shadow of a Great Man (London, 1982.).
21. Philip Ziegler: The Sixth Great Power: Barings, 1762-1929 (London, 1988.),
str. 94 i dalje.
22. Heinrich Heine: Ludwig Börne - ein Denkschrift: Sämtliche Schriften, 4. sve-
zak (München, 1971.), str. 27.

327
 U S P O N NOVCA

23. Heinrich Heine: "Lutetia", u Samtliche Schriften, 5. svezak, (München,

1971.), str. 321 i dalje, 353.
24. Anon.: The Hebrew Talisman (London, 1840.), str. 28 i dalje.
25. Henry Iliowzi: "In the Pale": Stories and Legends of the Russian Jews,
(Philadelphia, 1897.).
26. Richard McGregor: "Chinese Buy into Conspiracy Theory", Financial
Times, 26. rujna 2007.
27. Marc Flandreau i Juan H. Flores: "Bonds and Brands: Lessons from the
1820s", Center for Economic Policy Research Discussion, 6420 (kolovoz
2007).
28. Potpuniji popis svih izdanja s kojima su Rothschildi bili povezani v. J.
Ayer: A Century of Finance, 1804 to 1904: The London House of Rothschild
(London, 1904.), str. 14-42.
29. O Amsterdamu, vidi James C. Riley: International Government Finance and
the Amsterdam Capital Market (Cambridge, 1980.), str. 119-94.
30. Niall Ferguson: "The first 'Eurobonds'; The Rothschilds and the Financing
of the Holy Alliance, 1818-1822", vidi William N. Goetzmann i K. Geert
Rouwenhorst (ur.): The Origins of Value: The Financial Innovations that
Created Modern Capital Markets (Oxford, 2005.), str. 311-23.
31. Johann Heinrich Bender: Über den Verkehr mit Staatspapieren in seinen
Hauptrichtungen... Als Beylageheft zum Archiv fur die Civilist[ische] Praxis,
8. svezak, (Heidelberg, 1825.), str. 6 i dalje.
32. Heine: Ludwig Börne, str. 28.
33. Alfred Rubens: Anglo-Jewish Portraits (London, 1935.), str. 299.
34. The Times, 15. siječnja 1821.
35. Bertrand Gille: Histoire de la Maison Rothschild, 1. svezak: Des origines à
1848 (Ženeva, 1965.), str. 487.
36. Richard Hofstadter: The Age of Reform from Bryan to F.D.R. (London,
1962.), str. 75 i dalje.
37. Hermann Furst Plickler: Briefe eines Verstorbenen, ur. Heinz Ohff
(Kupfergraben, 1986.), str. 7.
38. J. A. Hobson: Imperialism: A Study (London, 1902.), 1. dio, 4. pogl.
39. Vidi npr. Douglas B. Ball: Financial Failure and Confederate Defeat (Urbana,
1991.).
40. Irving Katz: August Belmont: A Political Biography (New York, 1968.), oso-
bito str. 96-9.
41. S. Diamond (ur.): A Casual View of America: The Home Letters of Salomon de
Rothschild, 1859-1861 (London, 1962.).
42. Vidi Rudolf Glanz: "The Rothschild Legend in America", Jewish Social
Studies, 19 (1957.), str. 3-28.
43. Marc D. Weidenmier: "The Market for Confederate Cotton Bonds",
Explorations in Economic History, 37 (2000.), str. 76-97. Vidi i idem:

328
 BILJEŠKE

"Turning Points in the U.S. Civil War: Views from the Grayback Market",
Southern Economic Journal, 68, 4 (2002.), str. 875-90.
44. Vidi W O. Henderson: The Lancashire Cotton Famine: 1861-1865
(Manchester, 1934.); Thomas Ellison: The Cotton Trade of Great Britain
(New York, 1968. [1886.]).
45. Marc D. Weidenmier: "Comrades in Bonds: The Subsidized Sale of
Confederate War Debt to British Leaders", Claremont McKenna College
(veljača 2003.).
46. Richard Roberts: Schroders: Merchants and Bankers (Basingstoke, 1992.),
str. 66 i dalje.
47. Richard C. K. Burdekin i Marc D. Weidenmier: "Inflation is Always and
Everywhere a Monetary Phenomenon: Richmond vs. Houston in 1864",
American Economic Review, 91, 5 (prosinac 2001.), str. 1621-30.
48. Richard Burdekin i Marc Weidenmier: "Suppressing Asset Price Inflation: The
Confederate Experience, 1861-1865", Economic Inquiry, 41,3 (srpanj 2003.),
420-32. Usp. Eugene M. Lerner: "Money, Prices and Wages in the Confederacy,
1861-65", Journal of Political Economy, 63, 1 (veljača 1955.), str. 20-40.
49. Frank Griffith Dawson: The First Latin American Debt Crisis (London,
1990.).
50. Kris James Mitchener i Marc Weidenmier: "Supersanctions and Sovereign
Debt Repayment", NBER, 1472 (2005).
51. Niall Ferguson i Moritz Schularick: "The Empire Effect; The Determinants
of Country Risk in the First Age of Globalization, 1880- 1913", Journal
of Economic History, 66, 2 (lipanj 2006.), str. 283-312.
52. Kris James Mitchener i Marc Weidenmier: "Empire, Public Goods, and the
Roosevelt Corollary", Journal of Economic History, 65 (2005.), str. 658-92.
53. William Cobbett: Rural Rides (London, 1985. [1830.]), str. 117.
54. Ibid., str. 34, 53.
55. M. de Cecco: Money and Empire: The International Gold Standard, 1890-
1914 (Oxford, 1973.).
56. Theo Balderston: "War Finance and Inflation in Britain and Germany,
1914-1918", Economic History Review, 42,2 (svibanj 1989.), str. 222-44
57. Izračun na temelju B. R. Mitchell: International Historical Statistics: Europe,
1750-1993 (London, 1998.), str. 358 i dalje.
58. Jay Winter i Jean-Louis Robert (ur.): Capital Cities at War: Paris, London,
Berlin 1914-1919, Studies in the Social and Cultural History of Modern
Warfare, br. 2 (Cambridge, 1997.), str. 259.
59. Gerald D. Feldman: The Great Disorder: Politics, Economy and Society in the
German Inflation, 1914-1924 (Oxford / New York, 1997), str. 211-54.
60. Elias Canetti: Masa i moć (New York, 1988.), str. 186.
61. John Maynard Keynes: A Tract on Monetary Reform, prenijeto u Collected
Writings, 4. svezak (Cambridge, 1971.), str. 3, 29, 36.

329
 U S P O N NOVCA

62. John Maynard Keynes: The Economic Consequences of the Peace (London,
1919.), str. 220-33.
63. Frank Whitson Fetter: "Lenin, Keynes and Inflation", Economica, 44, 173
(veljača 1977.), str. 78.
64. William C. Smith: "Democracy, Distributional Conflicts and Macro-
economic Policymaking in Argentina, 1983-89", Journal of Inter-american
Studies and World Affairs, 32, 2 (ljeto 1990.), str. 1-42. Usp. Rafael Di Telia
i Ingrid Vogel: "The Argentine Paradox: Economic Growth and Populist
Tradition", Harvard Business, 9-702-001 (2001).
65. Jorge Luis Borges: "The Garden of Forking Paths", u idem., Labyrinths:
Selected Stories and Other Writings, ur. Donald A. Yates i James E. Irby
(Harmondsworth, 1970.), str. 50 i dalje.
66. Ferguson: World's Banker, 27. pogl.
67. Opširnije vidi: Gerardo della Paolera i Alan M. Taylor: Straining at the
Anchor: The Argentine Currency Board and the Search for Macroeconomic
Stability, 1880-1935 (Chicago, 2001.).
68. "A Victory by Default", Economist, 3. ožujka 2005.
69. O nedavnoj raspravi na tu temu v. Michael Tomz: Reputation and International
Cooperation: Sovereign Debt across Three Centuries (Princeton, 2007.).
70. Po pitanju velike inflacije v. Fabrice Collard i Harris Delias: "The Great
Inflation of the 1970s", radna verzija (1. listopada 2003.); Edward Nelson:
"The Great Inflation of the Seventies: What Really Happened?", Federal
Reserve Bank of St. Louis, 2004-001 (siječanj 2004.); Allan H. Meltzer:
"Origins of the Great Inflation", Federal Reserve Bank of St Louis Review, 2.
dio (ožujak/travanj 2005.), str. 145-75.
71. Spomenutih 11 tržišta: Australija, Kanada, Francuska, Njemačka, Hong
Kong, Irska, Japan, Nizozemska, Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo i
Sjedinjene Američke Države. Vidi Watson Wyatt: "Global Pension Fund
Assets Rise and Fall": http://www.watsonwyatt.com/news/press.asp?ID=18579.
72. CNN, 9. srpnja 2000.
73. Svjedočenje Alana Greenspana: Federal Reserve Board's semi-annual
Monetary Policy Report to the Congress, pred Odborom za bankarski
sustav, stanogradnju i urbanizam, Senat SAD-a, 16. veljače 2005.

3. Mjehuri, mjehuri...

1. Jedan od svježijih dodataka obilnoj literaturi, v. Timothy Guinnane,

Ron Harris, Naomi R. Lamoreaux i Jean-Laurent Rosenthal: "Putting the
Corporation in its Place", NBER, 13 T09 (svibanj 2007.).
2. V. osobito Robert J. Shiller: Irrational Exuberance (2. izd., Princeton,
2005.).

330
 BILJEŠKE

3. Vidi Charles P. Kindleberger: Manias, Panics and Crashes: A History of

Financial Crises (3. izd., New York / Chichester / Brisbane / Toronto /
Singapur, 1996.), str. 12-16. Kindleberger mnogo duguje pionirskim ra-
dovima Hymana Minskog. Dva njegova ključna eseja, v. Hyman P. Minsky:
"Longer Waves in Financial Relations: Financial Factors in the More Severe
Depressions", American Economic Review, 54, 3 (svibanj 1964.), str. 324-
35; idem: "Financial Instability Revisited: The Economics of Disaster", vidi
idem (ur.): Inflation, Recession and Economic Policy (Brighton, 1982.), str.
117-61.
4. Kindleberger: Manias, str. 14.
5. "The Death of Equities", Business Week, 13. kolovoza 1979.
6. "Dow 36,000", Business Week, 27. rujna 1999.
7. William N. Goetzmann i Philippe Jorion: "Global Stock Markets in the
Twentieth Century", Journal of Finance, 54, 3 (lipanj 1999.), str. 953-80.
8. Jeremy J. Siegel: Stocks for the Long Run: The Definitive Guide to Financial
Market Returns and Long-Term Investment Strategies (New York, 2000.).
9. Elroy Dimson, Paul Marsh i Mike Stanton: Triumph of the Optimists: 101
Years of Global Investment Returns (Princeton, 2002.).
10. Paul Frentrop: A History of Corporate Governance 1602-2002. (Brussels,
2003.), str. 49-51.
11. Ronald Findlay i Kevin H. O'Rourke: Power and Plenty: Trade, War, and the
World Economy in the Second Millennium (Princeton, 2007.), str. 178.
12. Frentrop: Corporate Governance, str. 59.
13. Više o proturječnostima kalvinističke kapitalističke Nizozemske Republike,
v. Simon Schama: The Embarrassment of Riches: An Interpretation of Dutch
Culture in the Golden Age (New York, 1997. [1987.]).
14. John P. Shelton: "The First Printed Share Certificate: An Important Link in
Financial History", Business History Review, 39, 3 (jesen 1965.), str. 396.
15. Shelton: "First Printed Share Certificate", str. 400 i dalje.
16. Engel Sluiter: "Dutch Maritime Power and the Colonial Status Quo, 1585-
1641", Pacific Historical Review, 11, 1 (ožujak 1942.), str. 33.
17. Ibid.: str. 34.
18. Frentrop: Corporate Governance, str. 69 i dalje.
19. Larry Neal: "Venture Shares of the Dutch East India Company", v. William
N. Goetzmann i K. Geert Rouwenhorst (ur.): The Origins of Value: The
Financial Innovations that Created Modern Capital Markets (Oxford, 2005.),
str. 167.
20. Neal: "Venture Shares", str. 169.
21. Schama: Embarrassment of Riches, str. 349.
22. Ibid.: str. 139.
23. Neal: "Venture Shares", str. 169.
24. Frentrop: Corporate Governance, str. 85.

331
 U S P O N NOVCA

25. Ibid.: str. 95 i dalje.

26. Ibid.: str. 103. Usp. Neal: "Venture Shares", str. 171.
27. Neal: "Venture Shares", str. 166.
28. Findlay i O'Rourke: Power and Plenty, str. 178.
29. Ibid.: str. 179-83. Usp. Sluiter: "Dutch Maritime Power", str. 32.
30. Findlay i O'Rourke: Power and Plenty, str. 208.
31. Femme S. Gaastra: "War, Competition and Collaboration: Relations
between the English and Dutch East India Company in the Seventeenth and
Eighteenth Centuries", vidi H. V Bowen, Margarette Lincoln i Nigel Ribgy
(ur.): The Worlds of the East India Company (Leicester, 2002.), str. 51.
32. Gaastra: "War, Competition and Collaboration", str. 58.
33. Ann M. Carlos i Stephen Nicholas: '"Giants of an Earlier Capitalism': The
Chartered Trading Companies as Modern Multinationals", Business History
Review, 62, 3 (jesen 1988.), str. 398-419.
34. Gaastra: "War, Competition and Collaboration", str. 51.
35. Findlay i O'Rourke: Power and Plenty, str. 183.
36. Ibid.: str. 185, ilustracija 4.5.
37. Gaastra: "War, Competition and Collaboration", str. 55.
38. Jan de Vries i A. van der Woude: The First Modern Economy: Success, Failure and
Perseverance of the Dutch Economy, 1500-1815 (Cambridge, 1997.), str. 396.
39. Andrew McFarland Davis: "An Historical Study of LaWs System", Quarterly
Journal of Economics, 1, 3 (travanj 1887.), str. 292.
40. H. Montgomery Hyde: John Law: The History of an Honest Adventurer
(London, 1969.), str. 83.
41. Earl J. Hamilton: "Prices and Wages at Paris under John LaWs System",
Quarterly Journal of Economics, 51, 1 (studeni 1936.), str. 43.
42. Davis: "LaWs System", str. 300.
43. Ibid.: str. 305.
44. Thomas E. Kaiser: "Money, Despotism, and Public Opinion in Early
Eighteenth-Century Finance: John Law and the Debate on Royal Credit",
Journal of Modern History, 63, 1 (ožujak 1991.), str. 6.
45. Max J. Wasserman i Frank H. Beach: "Some Neglected Monetary Theories
of John Law", American Economic Review, 24, 4 (prosinac 1934.), str. 653.
46. James Macdonald: A Free Nation Deep in Debt: The Financial Roots of
Democracy (New York, 2003.), str. 192.
47. Kaiser: "Money", str. 12.
48. Ibid.: str. 18.
49. Hamilton: "Prices and Wages", str. 47.
50. Davis: "LaWs System", str. 317.
51. Antoin E. Murphy: John Law: Economic Theorist and Policy-Maker (Oxford,
1997.), str. 233.
52. Hamilton: "Prices and Wages", str. 55.

332
 BILJEŠKE

53. Murphy: John Law, str. 201.

54. Ibid.: str. 190.
55. Vidi Larry Neal: The Rise of Financial Capitalism: International Capital
Markets in the Age of Reason (Cambridge, 1990.), str. 74.
56. Kaiser: "Money", str. 22.
57. Dokazi o djelovanju engleskih špekulanata u Parizu, u studenome i pro-
sincu, vidi Neal: Financial Capitalism, str. 68.
58. Murphy: John Law, str. 213 i dalje.
59. Ibid.: str. 205.
60. Lord Wharncliffe (ur.): The Letters and Works of Lady Mary Wortley Montagu
(Paris, 1837.), str. 321 i dalje.
61. Earl J. Hamilton: "John Law of Lauriston: Banker, Gamester, Merchant,
Chief?", American Economic Review, 57, 2 (svibanj 1967.), str. 273.
62. Murphy: John Law, str. 201-2.
63. Hamilton: "John Law", str. 276.
64. Murphy: John Law, str. 239. Usp. Hamilton: "Prices and Wages", str. 60.
65. Kaiser: "Money", str. 16, 20.
66. Ibid.: str. 22.
67. Murphy: John Law, str. 235.
68. Ibid.: str. 250.
69. Hyde: Law, str. 159.
70. J. Schama: Embarrassment of Riches, str. 366 i dalje.
71. Ibid.: str. 367 i dalje.
72. Suprotstavljeni prikazi: Financial Capitalism, str. 89-117; Edward
Chancellor: Devil Take the Hindmost: A History of Financial Speculation
(London, 1999.), str. 58-95.
73. Chancellor: Devil Take the Hindmost, str. 64.
74. Ibid.: str. 84.
75. Neal: Financial Capitalism, str. 90, 111 i dalje. Kao što je primijetio Neal,
ulagač koji je početkom 1720. kupio dionice tvrtke South Sea, te ih pro-
dao koncem godine, bez obzira na "mjehur" koji se stvorio u međuvreme-
nu, svejedno bi dobio godišnji prinos od 56%.
76. Julian Hoppitt: "The Myths of the South Sea Bubble", Transactions of the
Royal Historical Society, 12 (2002.), str. 141-65.
77. Tom Nicholas: "Trouble with a Bubble", Harvard Business School N9-
807-146 (28. veljače 2007.), str. 1.
78. William L. Silber: When Washington Shut Down Wall Street: The Great
Financial Crisis of 1914 and the Origins of America's Monetary Supremacy
(Princeton, 2006.).
79. Niall Ferguson: "Political Risk and the International Bond Market between
the 1848 Revolution and the Outbreak of the First World War", Economic
History Review, 59, 1 (veljača 2006.), str. 70-112.

333
 U S P O N NOVCA

80. "New York Times, 23. listopada 1929.

81. Nicholas: "Trouble with a Bubble", str. 4.
82. Ibid.: str. 6.
83. Chancellor: Devil Take the Hindmost, str. 199 i dalje.
84. Vidi Milton Friedman i Anna J. Schwartz: A Monetary History of the United
States, 1867-1960 (Princeton, 1963.), str. 299-419. Poglavlje "The Great
Contraction" trebalo bi postati obvezatnom literaturom za sve koji rade u
svijetu financija.
85. Ibid.: str. 309 i dalje, br. 9. Svatko tko pročita ovu fusnotu shvatit će za-
što je Fed toliko munjevito i velikodušno povukao sve poteze potrebne
da upravo JP Morgan u ožujku 2007. kupi Bear Stearns.
86. Ibid., str. 315.
87. Ibid., str. 317.
88. Ibid., str. 396.
89. Ibid., str. 325.
90. Ibid., str. 328.
91. US Department of Commerce Bureau of the Census: Historical Statistics of
the United States: Colonial Times to 1970 (Washington, 1975.), str. 1019.
92. Barry Eichengreen: Golden Fetters: The Gold Standard and the Great
Depression, 1919-1939 (New York / Oxford, 1992.). Vidi i idem: "The
Origins and Nature of the Great Slump Revisited", Economic History
Review, 45,2 (svibanj 1992.), str. 213-39.
93. Vidi npr. Ben S. Bernanke: "The Macroeconomics of the Great Depression:
A Comparative Approach", NBER 4814 (kolovoz 1994.).
94. Hyman P. Minsky: "Introduction: Can 'It' Happen Again? A Reprise", u
idem (ur.): Inflation, Recession and Economic Policy (Brighton, 1982.) str.
xi.
95. Indeks je za deset i više posto pao tijekom 23 od 113 godina.
96. Vidi Nicholas Brady, James C. Cotting, Robert G. Kirby, John R. Opel
i Howard M. Stein: Report of the Presidential Task Force on Market
Mechanisms, submitted to the President of the United States, the Secretary of
the Treasury and the Chairman of the Federal Reserve Board (Washington,
siječanj 1988.). Povjesničarima je osobito zanimljiva usporedba s 1929.:
vidi dodatak VIII, str. 1-13.
97. James Dale Davidson i William Rees-Mogg: The Great Reckoning: How the
World Will Change in the Depression of the 1990's (London, 1991.).
98. Za Greenspanovu verziju događaja v. Alan Greenspan: The Age of
Turbulence: Adventures in a New World (New York, 2007.), str. 100-110.
99. Greenspan: Age of Turbulence, str. 166.
100. Ibid.: str. 167.
101. Ibid.: str. 190-95.
102. Ibid.: str. 200 i dalje.

334
 BILJEŠKE

103. Najbolji prikaz i dalje nude Bethany McLean i Peter Elkind: The Smartest
Guys in the Room: The Amazing Rise and Scandalous Fall of Enron (New
York, 2003.).
104. Ibid., str. 55.
105. V njezin vlastiti prikaz događaja u Mirni Swartz i Sherron Watkins: Power
Failure: The Inside Story of the Collapse of Enron (New York, 2003.).

4. Povratak rizika

1. Rawle O. King: "Hurricane Katrina: Insurance Losses and National

Capacities for Financing Disaster Risks", Congressional Research Service
Report for Congress, 31. siječnja 2008., tablica 1.
2. Joseph B. Treaster: "A Lawyer Like a Hurricane: Facing Off Against
Asbestos, Tobacco and Now Home Insurers", New York Times, 16. ožujka
2007.
3. Više u Richard F. Scruggs: "Hurricane Katrina: Issues and Observations",
American Enterprise Institute-Brookings judicial Symposium, "Insurance
and Risk Allocation in America: Economics, Law and Regulation",
Georgetown Law Center, 20-22. rujna 2006.
4. Pojedinosti s http://www.usa.gov/Citizen/Topics/PublicSafety/Hurricane_
Katrina_Recovery.shtml, http://katrina.louisiana.gov/index.html i http://
www.ldi.state.la.us/HurricaneKatrina.htm.
5. Peter Lattman: "Plaintiffs Laywer Scruggs is Indicted on Bribery Charges",
Wall Street Journal, 29. studenog 2007.; Ashby Jones i Paulo Prada:
"Richard Scruggs Pleads Guilty", ibid., 15. ožujka 2008.
6. King: "Hurricane Katrina", str. 4.
7. Naomi Klein: The Shock Doctrine: The Rise of Disaster Capitalism (New
York, 2007.).
8. http://www.nhc.noaa.gov/pastdec.shtml.
9. John Schwartz: "One Billion Dollars Later, New Orleans is Still at Risk",
New York Times, 17. kolovoza 2007.
10. Michael Lewis: "In Nature's Casino", New York Times Magazine, 26. kolo-
voza 2007.
11. National Safety Council: "What are the Odds of Dying?": http://www.
nsc.orgllrslstatinfolodds.htm. Za statistike po pitanju raka vidi National
Cancer Institute, "SEER Cancer Statistics Review, 1975-2004", tablica
1-17: http://srab.cancer.gov.!devcan/. Točni izgledi za umiranje od raka
u Sjedinjenim Državama između 2002. i 2004. iznosili su 21,29%, uz
95-postotni interval sigurnosti.
12. Florence Edler de Roover: "Early Examples of Marine Insurance", Journal
of Economic History, 5, 2 (studeni 1945.), str. 172-200.

335
 U S P O N NOVCA

13. Ibid.: str. 188 i dalje.

14. A. H. John: "The London Assurance Company and the Marine Insurance
Market of the Eighteenth Century", Economica, Nova serija, 25, 98 (svi-
banj 1958.), str. 130.
15. Paul A. Papayoanou: "Interdependence, Institutions, and the Balance of
Power", International Security, 20,4 (proljeće 1996.), str. 55.
16. Roover: "Early Examples of Marine Insurance", str. 196.
17. M. Greenwood: "The First Life Table", Notes and Records of the Royal Society
of London, 1, 2 (listopad 1938.), str. 70-2.
18. Za prethodni ulomak velikim je dijelom zaslužan Peter L. Bernstein:
Against the Gods: The Remarkable Story of Risk (New York, 1996.).
19. Gregory Clark: A Farewell to Alms: A Brief Economic History of the World
(Princeton, 2007.).
20. Za pojedinosti v. eseje, Ian Dunlop (ur.): The Scottish Ministers' Widows'
Fund, 1743-1993 (Edinburgh, 1992.).
21. Ključni dokumenti nalaze se u spisima Roberta Wallacea, škotski
Nacionalni arhiv: CH/9/17/6-13.
22. G. W Richmond: "Insurance Tendencies in England", Annals of the American
Academy of Political and Social Science, 161 (svibanj 1932.), str. 183.
23. A. N. Wilson: A Life of Walter Scott: The Laird of Abbotsford (London,
Pimlico, 2002.), str. 169-71.
24. G. Clayton i W T. Osbome: "Insurance Companies and the Finance of
industry", Oxford Economic Papers, nova serija, 10, 1 (veljača 1958.), str.
84-97
25. "American Exceptionalism", Economist, 10. kolovoza 2006.
26. http://www.workhouses.org.uklindex.html?StMarylebone/StMarylebone.sh-
tml.
27. Lothar Gall: Bismarck: The White Revolutionary, 2. svezak: 1879-1898, prev.
J. A. Underwood (London, 1986.), str. 129.
28. H. G. Lay: Marine Insurance: A Text Book of the History of Marine Insurance,
including the Functions of Lloyd's Register of Shipping (London, 1925.), str.
137.
29. Richard Sicotte: "Economic Crisis and Political Response: The Political
Economy of the Shipping Act of 1916", Journal of Economic History, 59, 4
(prosinac 1999.), str. 861-84.
30. Anon, autor: "Allocation of Risk between Marine and War Insurer", Yale
Law Journal, 51,4 (veljača 1942.), str. 674; C.: "War Risks in Marine
Insurance", Modern Law Review, 10, 2 (travanj 1947.), str. 211-14.
31. Alfred T. Lauterbach: "Economic Demobilization in Great Britain after the
First World War", Political Science Quarterly, 57, 3 (rujan 1942.), str. 376-
-93.
32. Correlli Barnett: The Audit of War (London, 2001.), str. 31 i dalje.

336
 BILJEŠKE

33. Richmond: "Insurance Tendencies", str. 185.

34. Charles Davison: "The Japanese Earthquake of 1 September", Geographical
Journal, 65, 1 (siječanj 1925.), str. 42 i dalje.
35. Yoshimichi Miura: "Insurance Tendencies in Japan", Annals of the American
Academy of Political and Social Science, 161 (svibanj 1932.), str. 215-19.
36. Herbert H. Gowen: "Living Conditions in Japan", Annals of the American
Academy of Political and Social Science, 122 (studeni 1925.), str. 163.
37. Kenneth Hewitt: "Place Annihilation: Area Bombing and the Fate of Urban
Places", Annals of the Association of American Geographers, 73 (1983.), str.
263.
38. Anon, autor: "War Damage Insurance", Yale Law Journal, 51, 7 (svibanj
1942.), str. 1160-1. Zarada je iznosila 210 milijuna dolara, nakon priku-
pljanja premija od osam milijuna polica i isplate vrlo skromnog iznosa.
39. Kingo Tamai: "Development of Social Security in Japan", v. Misa Izuhara
(ur.): Comparing Social Policies: Exploring New Perspectives in Britain and
Japan (Bristol, 2003.), str. 35-48. Vidi i Gregory J. Kasza: "War and
Welfare Policy in Japan", Journal of Asian Studies, 61, 2 (svibanj 2002.),
str. 428.
40. Preporuka tijela Council of Social Security System (1950.).
41. W Macmahon Ball: "Reflections on Japan", Pacific Affairs, 21, 1 (ožujak
1948.), str. 15 i dalje.
42. Beatrice G. Reubens: "Social Legislation in Japan", Far Eastern Survey, 18,
23 (16. studenog 1949.), str. 270.
43. Keith L. Nelson: "The Warfare State': History of a Concept", Pacific
Historical Review, 40, 2 (svibanj 1971.), str. 138 i dalje.
44. Kasza: "War and Welfare Policy", str. 418 i dalje.
45. Ibid.: str. 423.
46. Ibid.: str. 424.
47. Nakagawa Yatsuhiro: "Japan, the Welfare Super-Power", Journal of Japanese
Studies, 5, 1 (zima 1979.), str. 5-51.
48. Ibid.: str. 21.
49. Ibid.: str. 9.
50. Ibid.: str. 18.
51. Komparativne studije u Gregory J. Kasza: One World of Welfare: Japan
in Comparative Perspective (Ithaca, 2006.) i Neil Gilbert i Ailee Moon:
"Analyzing Welfare Effort: An Appraisal of Comparative Methods", Journal
of Policy Analysis and Management, 7,2 (zima 1988.), str. 326-40.
52. Kasza: One World of Welfare, str. 107.
53. Peter H. Lindert: Growing Public: Social Spending and Economic Growth since
the Eighteenth Century (Cambridge, 2004.), 1. svezak, tabl. 1.2.
54. Hiroto Tsukada: Economic Globalization and the Citizens' Welfare State
(Aldershot / Burlington / Singapore / Sydney, 2002.), str. 96.

337
 U S P O N NOVCA

55. Milton Friedman i Anna J. Schwartz: A Monetary History of the United

States, 1867-1960 (Princeton, 1963.).
56. Milton Friedman i Rose D. Friedman: Two Lucky People: Memoirs (Chicago
/London, 1998.), str. 399.
57. Ibid.: str. 400.
58. Ibid.: str. 593.
59. Patricio Silva: "Technocrats and Politics in Chile: From the Chicago Boys
to the CEIPLAN Monks", Journal of Latin American Studies, 23, 2 (svibanj
1991.), str. 385-410.
60. Bill Jamieson: "25 Years On, Chile Has a Pensions Message for Britain",
Sunday Business, 14. prosinca 2006.
61. Rossana Castiglioni: "The Politics of Retrenchment: The Quandaries of
Social Protection under Military Rule in Chile, 1973-1990", Latin American
Politics and Society, 43, 4 (zima 2001.), str. 39 i dalje.
62. Ibid.: str. 55.
63. José Piñera: "Empowering Workers: The Privatization of Social Security in
Chile", Cato Journal, 15, 2-3 (jesen / zima 1995/96.), str.155-166.
64. Ibid.: str. 40.
65. Teresita Ramos: "Chile: The Latin American Tiger?", Harvard Business
School 9-798-092 (21. ožujka 1999.), str. 6.
66. Laurence J. Kotlikoff: "Pension Reform as the Triumph of Form over
Substance", Economists' Voice (siječanj 2008.), str. 1-5.
67. Armando Barrientos: "Pension Reform and Pension Coverage in Chile:
Lessons for Other Countries", Bulletin of Latin American Research, 15, 3
(1996.), str. 312.
68. "Destitute No More", Economist, 16. kolovoza 2007.
69. Barrientos: "Pension Reform", str. 309 i dalje. Vidi i Raul Madrid: "The
Politics and Economics of Pension Privatization in Latin America", Latin
American Research Review, 37, 2 (2002.), str. 159-82.
70. Sve brojke odnose se na 2004., posljednju godinu dostupnu za uspored-
be u bazi podataka Svjetske banke.
71. Ovdje zahvaljujem Laurenceu J. Kotlikoffu i Scottu Burnsu: The Coming
Generational Storm: What You Need to Know about America's Economic
Future (Cambridge, 2005.). Vidi i Peter G. Peterson: Running on Empty:
How the Democratic and Republican Parties Are Bankrupting Our Future and
What Americans Can Do about It (New York, 2005.).
72. Ruth Helman, Craig Copeland i Jack VanDerhei: "Will More of Us Be
Working Forever? The 2006 Retirement Confidence Survey", Employee
Benefit Research Institute, glasnik br. 292 (travanj 2006.).
73. Gene L. Dodaro: Acting Comptroller General of the United States,
"Working to Improve Accountability in an Evolving Environment", govor
na skupu računovođa u Marylandu 2008. (18. travnja 2008.).

338
 BILJEŠKE

74. James Brooke: "A Tough Sell: Japanese Social Security", New York Times,
6. svibnja 2004.
75. Vidi Mutsuko Takahashi: The Emergence of Welfare Society in Japan
(Aldershot / Brookfield / Hong Kong / Singapore / Sydney, 1997.), str.
185 i dalje. Vidi i Kasza: One World of Welfare, str. 179-82.
76. Alex Kerr: Dogs and Demons: The Fall of Modern Japan (London, 2001.),
str. 261-66.
77. Gavan McCormack: Client State: Japan in the American Embrace (London,
2007.), str. 45-69.
78. Lisa Haines: "World's Largest Pension Funds Top $10 Trillion", Financial
News, 5. rujna 2007.
79. "Living Dangerously", Economist, 22. siječnja 2004.
80. Philip Bobbitt: Terror and Consent: The Wars for the Twenty-first Century
(New York, 2008.), osobito str. 98-179.
81. Suleiman abu Gheith: u ibid., str. 119.
82. Graham Allison: "Time to Bury a Dangerous Legacy, 1. dio", Yale Global,
14. ožujka 2008. Usp. idem, Nuclear Terrorism: The Ultimate Preventable
Catastrophe (Cambridge, MA, 2004 ).
83. Michael D. Intriligator i Abdullah Toukan: "Terrorism and Weapons of
Mass Destruction", vidi Peter Kotana, Michael D. Intriligator i John P.
Sullivan (ur.): Countering Terrorism and WMD: Creating a Global Counter-
terrorism Network (New York, 2006.), tabl. 4.1A.
84. Vidi IPCC: Climate Change 2007.: Synthesis Report (Valencia, 2007.).
85. Robert Looney: "Economic Costs to the United States Stemming from the
9/11 Attacks", Center for Contemporary Conflict Strategic Insight (5. kolovo-
za 2002.).
86. Robert E. Litan: "Sharing and Reducing the Financial Risks of Future Mega-
Catastrophes", Brookings Issues in Economic Policy, 4 (ožujak 2006.).
87. William Hutchings: "Citadel Builds a Diverse Business", Financial News, 3.
listopada 2007.
88. Marcia Vickers: "A Hedge Fund Superstar", Fortune, 3. travnja 2007.
89. Joseph Santos: "A History of Futures Trading in the United States",
Sveučilište Južna Dakota MS.

5. Sigurno kao kuća

1. Philip E. Orbanes: Monopoly: The World's Most Famous Game - And How It
Got That Way (New York, 2006.), str. 10-71.
2. Ibid.: str. 50.
3. Ibid.: str. 86 i dalje.
4. Ibid.: str. 90.

339
 U S P O N NOVCA

5. Robert J. Shiller: "Understanding Recent Trends in House Prices and

Home Ownership", dokument predstavljen na konferenciji u organizaciji
Federal Reserve Bank of Kansas City (kolovoz 2007.).
6. http://www.canongate.net/WhoOwnsBritain/DoTheMathsOnLandOwnership.
7. David Cannadine: Aspects of Aristocracy: Grandeur and Decline in Modern
Britain (New Haven, 1994.), str. 170.
8. Na ovim podacima zahvaljujem Gregoryju Clarku.
9. Frederick B. Heath: "The Grenvilles, in the Nineteenth Century: The
Emergence of Commercial Affiliations", Huntington Library Quarterly, 25,
1 (studeni 1961.), str. 29.
10. Heath: "Grenvilles", str. 32 i dalje.
11. Ibid.: str. 35.
12. David Spring i Eileen Spring: "The Fall of the Grenvilles", Huntington
Library Quarterly, 19, 2 (veljača 1956.), str. 166.
13. Ibid.: str. 177.
14. Detalji u Spring and Spring: "Fall of the Grenvilles", str. 169-74.
15. Ibid.: str. 185.
16. Heath: "Grenvilles", str. 39.
17. Spring i Spring: "Fall of the Grenvilles", str. 183.
18. Heath: "Grenvilles", str. 40.
19. Ibid.: str. 46.
20. Ben Bernanke: "Housing, Housing Finance, and Monetary Policy", govor
na konferenciji Kansas City Federal Reserve Bank (31. kolovoza 2007.).
21. Louis Hyman: "Debtor Nation: How Consumer Credit Built Postwar
America", neobjavljena doktorska disertacija (Harvard University, 2007.),
1. pogl.
22. Edward E. Leamer: "Housing and the Business Cycle", dokument pred-
stavljen na konferenciji u organizaciji Federal Reserve Bank of Kansas City
(kolovoz 2007.).
23. Saronne Rubyan-Ling: "The Detroit Murals of Diego Rivera", History
Today, 46, 4 (travanj 1996.), str. 34-8.
24. Donald Lochbiler: "Battle of the Garden Court", Detroit News, 15. srpnja
1997.
25. Hyman: "Debtor Nation", 2. pogl.
26. Thomas J. Sugrue: The Origins of the Urban Crisis: Race and Inequality in
Postwar Detroit (Princeton, 1996.), str. 64.
27. Ibid.: str. 38-43.
28. Hyman: "Debtor Nation", 5. pogl.
29. Sugrue: Origins of the Urban Crisis, str. 259
30. Više o jednom nedavnom slučaju u Detroitu u Ben Lefebvre: "Justice
Dept. Accuses Detroit Bank of Bias in Lending", New York Times, 20. svib-
nja 2004.

340
 BILJEŠKE

31. Glen O'Hara: From Dreams to Disillusionment: Economic and Social Planning
in 1960s Britain (Basingstoke, 2007.), 5. pogl.
32. Bemanke: "Housing, Housing Finance, and Monetary Policy". Vidi i Roger
Loewenstein: "Who Needs the Mortgage-Interest Deduction?", New York
Times Magazine, 5. ožujka 2006.
33. Nigel Lawson: The View from No. II: Memoirs of a Tory Radical (London,
1992.), str. 821.
34. Living in Britain: General Household Survey 2002 (London, 2003.), str. 30:
http://www.statistics.gov.uklcci/nugget.asp?id-821.
35. Ned Eichler: "Homebuilding in the 1980s: Crisis or Transition?", Annals of
the American Academy of Political and Social Science, 465 (siječanj
1983.), str. 37.
36. Maureen O'Hara: "Property Rights and the Financial Firm", Journal of Law
and Economics, 24 (listopad 1981.), str. 317-32.
37. Eichler: "Homebuilding", str. 40. Vidi i Henry N. Pontell i Kitty Calavita:
"White-Collar Crime in the Savings and Loan Scandal", Annals of the
American Academy of Political and Social Science, 525 (siječanj 1993.), str.
31-45; Marcia Millon Cornett i Hassan Tehranian: "An Examination of
the Impact of the Gam-St Germain Depository Institutions Act of 1982
on Commercial Banks and Savings and Loans", Journal of Finance, 45, 1
(ožujak 1990.), str. 95-111.
38. Henry N. Pontell i Kitty Calavita: "The Savings and Loan Industry", Crime
and Justice, 18 (1993.), str. 211.
39. Ibid.: str. 208 i dalje.
40. F Stevens Redburn: "The Deeper Structure of the Savings and Loan
Disaster", Political Science and Politics, 24, 3 (rujan 1991.), str.439.
41. Pontell i Calavita: "White-Collar Crime", str. 37.
42. Allen Pusey: "Fast Money and Fraud", New York Times, 23. travnja 1989.
43. K. Calavita, R. Tillman i H. N. Pontell: "The Savings and Loan Debacle,
Financial Crime and the State", Annual Review of Sociology, 23 (1997.), str.
23.
44. Pontell i Calavita: "Savings and Loans Industry", str. 215.
45. Calavita, Tillman i Pontell: "Savings and Loan Debacle", str. 24.
46. Allen Pusey i Christi Harlan: "Bankers Shared in Profits from 1-30 Deals",
Dallas Morning News, 29. siječnja 1986.
47. Allen Pusey i Christi Harlan: "I-30 Real Estate Deals: A Virtual Money
Machine'", Dallas Morning News, 26. siječnja 1986.
48. Pusey: "Fast Money and Fraud".
49. Pontell i Calavita: "White-Collar Crime", str. 43. Vidi i Kitty Calavita and
Henry N. Pontell: "The State and White-Collar Crime: Saving the Savings
and Loans", Law Society Review, 28, 2 (1994.), str. 297-324.
50. U početku se činilo da će gubici biti i veći. Godine 1990. kongresna

341
 U S P O N NOVCA

Uprava za reviziju predvidjela je troškove do 500 milijarda dolara. Drugi

su predviđali troškove od bilijun ili više dolara. Pontell i Calavita: "Sa-
vings and Loan Industry", str. 203.
51. Za živopisan prikaz u Michael Lewis: Liar's Poker (London, 1989.), str.
78-124.
52. Bernanke: "Housing, Housing Finance, and Monetary Policy".
53. Zahvaljujem Josephu Barillariju za pomoć pri ovim izračunima. Morris A.
Davisa, Andreas Lehnert i Robert F. Martin: "The Rent-Price Ratio for the
Aggregate Stock of Owner-Occupied Housing", radni dokument (prosi-
nac 2007.).
54. Shiller: "Recent Trends in House Prices".
55. Carmen M. Reinhart i Kenneth S. Rogoff: "Is the 2007 Sub-Prime Financial
Crisis So Different? An International Historical Comparison", radna verzi-
ja (14. siječnja 2008.).
56. Mark Whitehouse: "Debt Bomb: Inside the 'subprime' Mortgage Debacle",
Wall Street Journal, 30. siječnja 2007., str. A1.
57. Vidi Kimberly Blanton: "A 'smoking Gun' on Race, Subprime Loans",
Boston Globe, 16. ožujka 2007.
58. "U.S. Housing Bust Fuels Blame Game", Wall Street Journal, 19. ožujka
2008. Vidi i David Wessel: "Housing Bust Offers Insights", Wall Street
Journal, 10. travnja 2008.
59. Henry Louis Gates Jr.: "Forty Acres and a Gap in Wealth", New York Times,
18. studenog 2007.
60. Andy Meek: "Frayser Foreclosures Revealed", Daily News, 21. rujna 2006.
61. http://www.responsiblelending.org/page.jsp?itemID=32032031.
62. Credit Suisse, "Foreclosure Trends - A Sobering Reality", Fixed Income
Research (23. travnja 2008.).
63. Vidi Prabha Natarajan: "Fannie, Freddie Could Hurt U.S. Credit", Wall
Street Journal, 15. travnja 2008.
64. Economic Report of the President 2007, tabele B-77 i B-76: http://www.gpoa-
ccess.gov/eop/.
65. George Magnus: "Managing Minsky", UBS, 27. ožujka 2008.
66. Hernando de Soto: The Mystery of Capital: Why Capitalism Triumphs in the
West and Fails Everywhere Else (London, 2001.).
67. Idem.: "Interview: Land and Freedom", New Scientist, 27. travnja 2002.
68. Idem.: The Other Path (New York, 1989.).
69. Rafael Di Telia, Sebastian Galiani i Ernesto Schargrodsky: "The Formation
of Beliefs: Evidence from the Allocation of Land Titles to Squatters",
Quarterly Journal of Economics, 122, 1 (veljača 2007.), str. 209-41.
70. "The Mystery of Capital Deepens", The Economist, 26. kolovoza 2006.
71. Vidi John Gravois: "The De Sota Delusion", Slate, 29. siječnja 2005.: http://
slate.msn.com/id/2I12792/

342
 BILJEŠKE

72. Cjelokupna zarada odlazi na račun Rehabilitacijskog fonda, namijenjenog

pomoći u kriznim situacijama, a u zamjenu za izuzeće od poreza na pri-
hod tvrtke.
73. Connie Black: "Millions for Millions", New Yorker, 30. listopada 2006., str.
62-73.
74. Shiller: "Recent Trends in House Prices".
75. Edward L. Glaeser i Joseph Gyourko: "Housing Dynamics", NBER 12787
(revidirana verzija, 31. ožujka 2007.).
76. Robert J. Shiller: The New Financial Order: Risk in the 21st Century
(Princeton, 2003.).

6. Od carstva do Kimerike

1. Dominic Wilson i Roopa Purushothaman: "Dreaming with the BRICs:

The Path to 2050" Goldman Sachs Global Economics Paper, 99 (1. listopa-
da 2003.). Vidi i Jim O'Neill: "Building Better Global Economic BRICs",
Goldman Sachs Global Economics Paper, 66 (30. studenoga 2001); Jim
O'Neill, Dominic Wilson, Roopa Purushothaman i Anna Stupnytska:
"How Solid are the BRICs?", Goldman Sachs Global Economics Paper, 134
(1. prosinca 2005.).
2. Dominic Wilson i Anna Stupnytska: "The N-11: More than an Acronym",
Goldman Sachs Global Economics Paper, 153 (28. ožujka 2007.).
3. Goldman Sachs Global Economics Group, BRICs and Beyond (London,
2007.), osobito str. 45-72, 103-8.
4. U knjizi Kennetha Pomeranza The Great Divergence: China, Europe and
the Making of the Modern World Economy (Princeton / Oxford, 2000.).
Skeptičniji pogled na položaj Kine 1700. g., vidi i Angus Maddison: The
World Economy: A Millennial Perspective (Paris, 2001.).
5. Izračun na temelju procjena o BDP-u per capita, u Maddison: World
Economy, tabl. B-21.
6. Pomeranz: Great Divergence.
7. Medu najvažnijim djelima na tu temu u posljednje vrijeme jesu i: Eric
Jones: The European Miracle: Environments, Economies and Geopolitics in
the History of Europe and Asia (Cambridge, 1981.); David S. Landes: The
Wealth and Poverty of Nations: Why Some are So Rich and Some So Poor
(New York, 1998.); Joel Mokyr: The Gifts of Athena: Historical Origins of the
Knowledge Economy (Princeton, 2002.); Gregory Clark: A Farewell to Alms:
A Brief Economic History of the World (Princeton, 2007.).
8. William N. Goetzmann: "Fibonacci and the Financial Revolution", NBER
10352 (ožujak 2004.).
9. William N. Goetzmann, Andrey D. Ukhov i Ning Zhu: "China and the

343
 U S P O N NOVCA

World Financial Markets, 1870-1930: Modern Lessonsfrom Historical

Globalization", Economic History Review (u pripremi).
10. Nicholas Crafts: "Globalisation and Growth in the Twentieth Century",
International Monetary Fund Working Paper, 00/44 (ožujak 2000.). Vidi
i Richard E. Baldwin i Philippe Martin: "Two Waves of Globalization:
Superficial Similarities, Fundamental Differences", NBER 6904 (siječanj
1999.).
11. Barry R. Chiswick i Timothy J. Hatton: "International Migration and
the Integration of Labor Markets", u Michael D. Bordo, Alan M. Taylor i
Jeffrey G. Williamson (ur.): Globalization in Historical Perspective (Chicago,
2003.), str. 65-120.
12. Maurice Obstfeld i Alan M. Taylor: "Globalization and Capital Markets",
,u Michael D. Bordo, Alan M. Taylor i Jeffrey G. Williamson (ur.):
Globalization in Historical Perspective (Chicago, 2003.), str. 173 i dalje.
13. Clark: Farewell, 13. i 14. pogl.
14. David M. Rowe: "The Tragedy of Liberalism: How Globalization Caused
the First World War", Security Studies, 14, 3 (proljeće 2005.), str. 1-41.
15. Vidi npr. Fareed Zakaria: The Post-American World (New York, 2008.) i
Parag Khanna: The Second World: Empires and Influence in the New Global
Order (London, 2008.).
16. Jim Rogers: A Bull in China: Investing Profitably in the World's Greatest
Market (New York, 2007.).
17. Robert Blake: Jardine Matheson: Traders of the Far East (London, 1999.),
str. 91. Vidi i Alain Le Pichon: China Trade and Empire: Jardine, Matheson
& Co. and the Origins of British Rule in Hong Kong, 1827-1843 (Oxford /
New York, 2006.).
18. Arhiv Rothschild u Londonu, RFamFD/13A/l; 13B/1; 13C/1; 13D/1;
13D/2; 13/E.
19. Henry Lowenfeld: Investment: An Exact Science (London, 1909.), str. 61.
20. John Maynard Keynes: The Economic Consequences of the Peace (London,
1919.), 1. pogl.
21. Maddison: World Economy, tabl. 2-26a.
22. Lance E.. Davis i R. A. Huttenback: Mammon and the Pursuit of Empire: The
Political Economy of British Imperialism, 1860-1912 (Cambridge, 1988.), str. 46.
23. Ranald Michie: "Reversal or Change? The Global Securities Market in the
20th Century", New Global Studies (u pripremi).
24. Obstfeld i Taylor: "Globalization"; Niall Ferguson i Moritz Schularick:
"The Empire Effect: The Determinants of Country Risk in the First Age
of Globalization, 1880-1913", journal of Economic History, 66, 2 (lipanj
2006.). Vidi i Michael A. Clemens i Jeffrey Williamson: "Wealth Bias in
the First Global Capital Market Boom, 1870-1913", Economic journal, 114,
2 (2004.), str. 304-37.

344
 BILJEŠKE

25. Najobuhvatniji prikaz daje Michael Edelstein: Overseas Investment in

the Age of High Imperialism: The United Kingdom, 1850-1914 (New York,
1982.).
26. Michael Edelstein: "Imperialism: Cost and Benefit", vidi Roderick Floud
i Donald McCloskey (ur.): The Economic History of Britain since 1700, 2.
svezak (2. izd., Cambridge, 1994.), str. 173-216.
27. John Maynard Keynes: "Foreign Investment and National Advantage", vidi
Donald Moggridge (ur.): The Collected Writings of John Maynard Keynes, 19.
svezak (London, 1981.), str. 275-84.
28. Idem: "Advice to Trustee Investors", in ibid., str. 202-6.
29. Na temelju podataka u knjizi Irvinga Stonea The Global Export of Capital
from Great Britain, 1865-1914 (London, 1999.).
30. Vidi vrlo koristan indeks za burzu u Shanghaiju u razdoblju od 1870. do
1940., na http://icfsom.yale.edu/sse/.
31. Michael Bordo i Hugh Rockoff: "The Gold Standard as a "Good
Housekeeping Seal of Approval" Journal of Economic History, 56, 2 (lipanj
1996.), str. 389-428.
32. Marc Flandreau i Frederic Zumer: The Making of Global Finance, 1880-1913
(Paris, 2004.).
33. Ferguson i Schularick: "Empire Effect", str. 283-312.
34. Cjelovita rasprava u tekstu Nialla Fergusona: "Political Risk and the
International Bond Market between the 1848 Revolution and the Outbreak
of the First World War", Economic History Review, 59, 1 (veljača 2006.),
str. 70-112.
35. Jean de [Ivan] Bloch: Is War Now Impossible?, prev. R. C. Long (London,
1899.), str. xvii.
36. Norman Angell: The Great Illusion: A Study of the Relation of Military Power
in Nations to their Economic and Social Advantage (London, 1910.), str. 31.
37. Citirano u James J. Sheehan: Where Have all the Soldiers Gone? (New York:
Houghton Mifflin Co., 2007.), str. 56.
38. O. M. W Sprague: "The Crisis of 1914 in the United States", American
Economic Review, 5, 3 (1915.), str. 505 i dalje.
39. Brendan Brown: Monetary Chaos in Europe: The End of an Era (London /
New York, 1988.), str. 1-34.
40. John Maynard Keynes, "War and the Financial System", Economic Journal,
24, 95 (1914.), str. 460-86.
41. E. Victor Morgan: Studies in British Financial Policy, 1914-1925 (London,
1952.), str. 3-11.
42. Ibid., str. 27. Vidi i Teresa Seabourne: "The Summer of 1914", u Forrest
Capie i Geoffrey E. Wood (ur.): Financial Crises and the World Banking
System (London, 1986.), str. 78, 88 i dalje.
43. Sprague: "Crisis of 1914", str. 532.

345
 U S P O N NOVCA

44. Morgan: Studies, str. 19.

45. Seabourne: "summer of 1914", str. 80 i dalje.
46. Vidi nedavno objavljenu knjigu Williama L. Silbera: When Washington
Shut Down Wall Street: The Great Financial Crisis of 1914 and the Origins of
America's Monetary Supremacy (Princeton, 2007.).
47. Morgan: Studies, str. 12-23.
48. David Kynaston: The City of London, 3. svezak: Illusions of Gold, 1914-
1945 (London, 1999.), str. 5.
49. Na temelju cijena objavljenih u The Timesu između kolovoza i prosinca
1914.
50. Kynaston: City of London, str. 5.
51. Više pojedinosti u Niall Ferguson: "Earning from History: Financial
Markets and the Approach of World Wars", Brookings Papers in Economic
Activity (u pripremi).
52. Vidi Lyndon Moore i Jakub Kaluzny: "Regime Change and Debt Default:
The Case of Russia, Austro-Hungary, and the Ottoman Empire following
World War One", Explorations in Economic History, 42 (2005.), str. 237-
58.
53. Maurice Obstfeld i Alan M. Taylor: "The Great Depression as a Watershed:
International Capital Mobility over the Long Run", vidi Michael D. Bordo,
Claudia Goldin i Eugene N. White (ur.): The Defining Moment: The Great
Depression and the American Economy in the Twentieth Century (Chicago,
1998.), str. 353-402.
5 4. Rawi Abdelal: Capital Rules: The Construction of Global Finance (Cambridge,
MA / London, 2007.), str. 45.
55. Ibid., str. 46.
56. Greg Behrman: The Most Noble Adventure: The Marshall Plan and the Time
when America Helped Save Europe (New York, 2007.).
57. Obstfeld i Taylor: "Globalization and Capital Markets", str. 129.
58. Vidi William Easterly: The Elusive Quest for Growth: Economists' Adventures
and Misadventures in the Tropics (Cambridge, MA., 2002.).
59. Michael Bordo: "The Bretton Woods International Monetary System: A
Historical Overview", vidi idem i Barry Eichengreen (ur.): A Retrospective
on the Bretton Woods System: Lessons for International Monetary Reform
(Chicago / London, 1993.), str. 3-98.
60. Christopher S. Chivvis: "Charles de Gaulle, Jacques Rueff and French
International Monetary Policy under Bretton Woods", Journal of
Contemporary History, 41, 4 (2006.), str. 701-20.
61. Razgovor s Amy Goodman: http://www.democracynow.org/article.pl?sid=04/
11/09/1526251.
62. John Perkins: Confessions of an Economic Hit Man (New York, 2004.), str.
xi.

346
 BILJEŠKE

63. Joseph E. Stiglitz: Globalization and Its Discontents (New York, 2002.), str.
12, 14, 15, 17.
64. Abdelal: Capital Rules, str. 50 i dalje, 57-75.
65. Paul Krugman: The Return of Depression Economics (London, 1999).
66. "The Fund Bites Back", The Economist, 4. srpnja 2002.
67. Kenneth Rogoff: "The Sisters at 60", The Economist, 22. srpnja 2004. Usp.
"Not Even a Cat to Rescue", The Economist, 20. travnja 2006.
68. Vidi klasičnu studiju Fritza Sterna: Gold and Iron: Bismarck, Bleichrdder
and the Building of the German Empire (Harmondsworth, 1987.).
69. George Soros: The Alchemy of Finance: Reading the Mind of the Market (New
York, 1987.), str. 27-30.
70 Robert Slater: Soros: The Life, Times and Trading Secrets of the World's
Greatest Investor (New York, 1996.), str. 48 i dalje.
71. George Soros: The New Paradigm for Financial Markets: The Credit Crash of
2008 and What It Means (New York, 2008.), str. x.
72. Slater: Soros, str. 78.
73. Ibid., str. 105, 107 i dalje.
74. Ibid., str. 172.
75. Ibid., str. 177, 182, 188.
76. Ibid., str. 10.
77. Ibid., str. 159.
78. Nicholas Dunbar: Inventing Money: The Story of Long-Term Capital
Management and the Legends Behind It (New York, 2000.), str. 92.
79. Dunbar: Inventing Money, str. 168-73.
80. André E Perold: "Long-Term Capital Management, L.P. (A)", Harvard
Business School, 9-200-007 (5. studenog 1999.), str. 2.
81. Perold: "Long-Term Capital Management, L.P. (A)", str. 13.
82. Ibid., str. 16.
83. Povijest škole financijske teorije djelotvornih tržišta, vidi: Peter Bernstein:
Capital Ideas: The Improbable Origins of Modern Wall Street (New York,
1993.).
84. Dunbar: Inventing Money, str. 178.
85. Roger Lowenstein: When Genius Failed: The Rise and Fall of LongTerm
Capital Management (New York, 2000.), str. 126.
86. Perold: "Long-Term Capital Management, L.P. (A)", str. 11, 17.
87. Lowenstein: When Genius Failed, str. 127.
88. André E Perold: "Long-Term Capital Management, L.P. (B)", Harvard
Business School, 9-200-08 (27. listopada 1999.), str. 1.
89. Lowenstein: When Genius Failed, str. 133-8.
90. Ibid., str. 144.
91. Ovo dugujem Andréu Sternu, ulagaču u LTCM.
92. Lowenstein: When Genius Failed, str. 147.

347
 U S P O N NOVCA

93. André F. Perold: "Long-Term Capital Management, L.P. (C)", Harvard

Business School, 9-200-09 (5. studenog 1999.), str. 1, 3.
94. Idem, "Long-Term Capital Management, L.P. (D)", Harvard Business
School, 9-200-10 (4. listopada 2004.), str. 1. Peroldovi su radovi
daleko najbolji prikaz.
95. Lowenstein: When Genius Failed, str. 149.
96. "All Bets Are Off: How the Salesmanship and Brainpower Failed at Long-
Term Capital", Wall Street Journal, 16. studenog 1998.
97. Za ovo pitanje vidi Peter Bernstein: Capital Ideas Evolving (New York,
2007.)
98. Donald MacKenzie: "Long-Term Capital Management and the Sociology
of Arbitrage", Economy and Society, 32, 3 (kolovoz 2003.), str. 374.
99. Ibid., na raznim mjestima u tekstu.
100. Ibid., str. 365.
101. Franklin R. Edwards: "Hedge Funds and the Collapse of Long-Term
Capital Management", Journal of Economic Perspectives, 13, 2 (proljeće
1999.), str. 192 i dalje. Vidi i Stephen J. Brown, William N. Goetzmann
i Roger G. Ibbotson: "Offshore Hedge Funds: Survival and Performance,
1989-95", Journal of Business, 72, 1 (siječanj 1999.), 91-117.
102. Harry Markowitz: "New Frontiers of Risk: The 360 Degree Risk Manager
for Pensions and Nonprofits", The Bank of New York Thought Leadership
White Paper (listopad 2005.), str. 6.
103. "Hedge Podge", The Economist, 16. veljače 2008.
104. "Rolling In It", The Economist, 16. studenog 2006.
105. John Kay: "Just Think, the Fees You Could Charge Buffett", Financial
Times, 11. ožujka 2008.
106. Stephanie Baum: "Top 100 Hedge Funds have 75% of Industry Assets",
Financial News, 21. svibnja 2008.
107. Dean P. Foster i H. Peyton Young: "Hedge Fund Wizards", Economists'
Voice (veljača 2008.), str. 2.
108. Niall Ferguson i Moritz Schularick: "'Chimerica' and Global Asset
Markets", International Finance 10, 3 (2007.), str. 215-39.
109. Michael Dooley, David Folkerts-Landau i Peter Garber: "An Essay on the
Revived Bretton-Woods System", NBER Paper 9971 (rujan 2003.).
110. Ben Bernanke: "The Global Saving Glut and the U.S. Current Account
Deficit", predavanje Homera Jonesa, St Louis, Missouri (15. travnja
2005.).
111. "From Mao to the Mall", The Economist, 16. veljače 2008.
112. Kritički prikaz politike Feda u posljednje vrijeme, Paul A. Volcker:
"Remarks at a Luncheon of the Economic Club of New York" (8. travnja
2008). Po Volckerovu mišljenju, Fed je povukao "poteze koji se protežu
do samog ruba zakonskih i implicitnih ovlasti te institucije".

348
 BILJEŠKE

113. Vidi npr. Jamil Anderlini: "Beijing Looks at Foreign Fields in Plan to
Guarantee Food Supplies", Financial Times, 9. svibnja 2008.
114. Moguće je pretpostaviti da bi Njemačka, da nije bilo Prvoga svjetskog
rata, 1926. prestigla Veliku Britaniju po udjelu izvoza na svjetska tržišta,
Hugh Neuburger i Houston H. Stokes: "The AngloGerman Trade Rivalry,
1887-1913: A Counterfactual Outcome and Its Implications", Social
Science History, 3, 2 (zima 1979.), str. 187-201.
115. Aaron L. Friedberg: "The Future of U.S.-China Relations: Is Conflict
Inevitable?", International Security, 30, 2 (jesen 2005.), str. 7-45.
116. Prosječno trajanje financijske karijere aktualnih generalnih direkto-
ra Citigroupa, Goldman Sachsa, Merrill Lyncha, Morgan Stanleyja i JP
Morgana tek je nešto manje od dvadeset pet i pol godina.

Pogovor: Postanak i pad novca

1. Nekoliko fascinantnih spoznaja o ograničenjima globalizacije, vidi Pankaj

Ghemawat: Redefining Global Strategy: Crossing Borders in a World Where
Differences Still Matter (Boston, 2007.).
2. Frederic Mishkin: predavanje u Weissman Centeru, Baruch College,
New York (12. listopada 2006.).
3. Larry Neal: "A Shocking View of Economic History", Journal of Economic
History, 60, 2 (2000.), str. 317-34.
4. Robert J. Barro i José F Ursúa: "Macroeconomic Crises since 1870",
Brookings Papers on Economic Activity (u pripremi). Vidi i Robert J. Barro:
"Rare Disasters and Asset Markets in the Twentieth Century", Harvard
University, radni tekst (4. prosinca 2005.).
5. Nassim Nicholas Taleb: Fooled by Randomness: The Hidden Role of Chance
in Life and in the Markets (2. izd., New York, 2005.).
6. Idem: The Black Swan: The Impact of the Highly Improbable (London, 2007.).
7. George Soros: The New Paradigm for Financial Markets: The Credit Crash of
2008 and What It Means, (New York, 2008.), str. 91 i dalje.
8. Vidi Frank H. Knight: Risk, Uncertainty and Profit (Boston, 1921.).
9. John Maynard Keynes: "The General Theory of Employment", Economic
Journal, 51, 2 (1937.), str. 214.
10. Daniel Kahneman i Amos Tversky: "Prospect Theory: An Analysis of
Decision under Risk", Econometrica, 47, 2 (ožujak 1979.), str. 273.
11. Eliezer Yudkowsky: "Cognitive Biases Potentially Affecting Judgment
of Global Risks", vidi Nick Bostrom i Milan Cirkovic (ur.): Global
Catastrophic Risks (Oxford University Press, 2008.), str. 91-119. Vidi i
Michael J. Mauboussin: More Than You Know: Finding Financial Wisdom in
Unconventional Places (New York / Chichester, 2006.).

349
 U S P O N NOVCA

12. Mark Buchanan: The Social Atom: Why the Rich Get Richer, Cheaters Get Caught,
and Your Neighbor Usually Looks Like You (New York, 2007.), str. 54.
13. Za uvod vidi Andrei Shleifer: Inefficient Markets: An Introduction to
Behavioral Finance (Oxford, 2000.). Dio praktičnih načina primjene:
Richard H. Thaler i Cass R. Sunstein: Nudge: Improving Decisions About
Health, Wealth, and Happiness (New Haven, 2008.).
14. Vidi Peter Bernstein: Capital Ideas Evolving (New York, 2007.).
15. Vidi npr. James Surowiecki: The Wisdom of Crowds (New York, 2005.), Ian
Ayres: Supercrunchers: How Anything Can Be Predicted (London, 2007.).
16. Daniel Gross: "The Forecast for Forecasters is Dismal", New York Times, 4.
ožujka 2007.
17. Klasično djelo prvi put izdano 1841. knjiga je Charlesa MacKaya
Extraordinary Popular Delusions and the Madness of Crowds (New York,
2003. [1841.]).
18. Yudkowsky: "Cognitive Biases", str. 110 i dalje.
19. Kao uvod u Loa, vidi Bernstein: Capital Ideas Evolving, 4. pogl. Vidi i John
Authers: "Quants Adapting to a Darwinian Analysis", Financial Times, 19.
svibnja 2008.
20. Dijelom na temelju knjige Nialla Fergusona i Olivera Wymana: The
Evolution of Financial Services: Making Sense of the Past, Preparing for the
Future (London / New York, 2007.).
21. The Journal of Evolutionary Economics. Revolucionarni radovi na tom po-
dručju: A. A. Alchian: "Uncertainty, Evolution and Economic Theory",
Journal of Political Economy, 58 (1950.), str. 211-22, i R. R. Nelson i S.
G. Winter: An Evolutionary Theory of Economic Change (Cambridge, MA,
1982.).
22. Thorstein Veblen: "Why is Economics Not an Evolutionary Science?"
Quarterly Journal of Economics, 12 (1898.), str. 373-97.
23. Joseph A. Schumpeter: Capitalism, Socialism and Democracy (London,
1987. [1943.]), str. 80-4.
24. Paul Ormerod: Why Most Things Fail: Evolution, Extinction and Economics
(London, 2005.), str. 180 i dalje.
25. Jonathan Guthrie: "How the Old Corporate Tortoise Wins the Race",
Financial Times, 15. veljače 2007.
26. Leslie Hannah: "Marshall's Trees' and the Global 'Forest': Were 'Giant
Redwoods' Different?", u N. R. Lamoreaux, D. M. G. Raff i P Temin (ur.):
Learning by Doing in Markets, Firms and Countries (Cambridge, MA, 1999.),
str. 253-94.
27. Ovdje se, naravno, misli na knjigu Richarda Dawkinsa Sebični gen (2. iz-
danje, Oxford, 1989.).
28. Rudolf Hilferding: Finance Capital: A Study of the Latest Phase of Capitalist
Development (London, 2006. [1919.]).

350
 BILJEŠKE

29. "Fear and Loathing, and a Hint of Hope", The Economist, 16. veljače
2008.
30. Joseph Schumpeter: The Theory of Economic Development (Cambridge,
MA, 1934.), str. 253.
31. Bertrand Benoit i James Wilson: "German President Complains of
Financial Markets 'Monstef'", Financial Times, 15. svibnja 2008.

351
 Popis ilustracija

Uredništvo je uložilo maksimalan trud u pronalaženje vlasnika prava za sve

fotografije i ilustracije (navedeni su u zagradi) te će u budućim izdanjima rado
objaviti sve ispravke i propuste na koje mu se ukaže.

ILUSTRACIJE U TEKSTU

str. 27: Cerro Rico kod Potosija (Sergio Ballivian)

str. 32: Glinena pločica iz Mezopotamije, oko 2. tisućljeća pr. Kr. (Trustees
of the British Museum)
str. 33: Glinena pločica (stražnja strana) iz Mezopotamije, oko 2. tisućljeća
pr. Kr. (Trustees of the British Museum)
str. 42: Uhićenje Gerarda Lawa (Mirrorpix)
str. 45: Quentin Massys: The Banker (1514.), (RMN)
str. 47: Stranica iz "tajne knjige" obitelji Medici (Archive di Stato di
Firenze)
str. 66: Desetogodišnja obveznica japanske vlade (Japansko veleposlanstvo
u Velikoj Britaniji)
str. 69: Pieter van der Heyden prema Pieteru Breugelu Starijem: Borba za
novac, nakon 1570. (Metropolitan Museum of Art)
str. 75: Konzola od 5% (srpanj 1785.) (Hersh L. Stem, Annuity Museum)
str. 90: Konfederacijska "pamučna obveznica" s kuponima (Michael Vidier)
str. 92: Konfederacijska novčanica od 5 dolara iz Louisiane (Louisiana State
Museum)
str. 99: Njemačka novčanica od bilijun maraka iz 1923. (Ron Wise)
str. 120: Najstarija dionica (1606.), (www.oldest-share.com)
str. 132: Dionica Compagnie des Indes (Bibliotheque Nationale)
str. 134: Prizor iz ulice Quincampoix, 1719. (Historic New Orleans
Collection)

353
 U S P O N NOVCA

str. 141: Gravura iz Velike pozornice gluposti (1720.) (Historic New Orleans
Collection)
str. 142: Bernard Picart: Spomenik posvećen potomstvu (1721.) (Harvard
Business School)
str. 154: Alan Greenspan i Kenneth Lay (PA Images)
str. 163: New Orleans nakon Katrine (Adrian Pennink)
str. 173: Alexander Webster propovijeda u Edinburghu (Dawn Mcquillan)
str. 176: Proračuni za novi "udovički fond" (National Archives, Škotska)
str. 179: Polica životnoga osiguranja sir Waltera Scotta (Scottish Widows)
str. 182: Žene i muškarci u ubožnici (Ramsay Macdonald Papers, National
Archives)
str. 184: Muškarci objeduju u ubožnici St. Marylebone (Peter Higgin-
botham)
str. 192: Milton Friedman (University of Chicago)
str. 213: Stowe House (National Trust)
str. 215: Tri generacije aristokrata: prvi, drugi i treći vojvoda od Buckinghama
(Stowe House Preservation Trust: Stowe School photographic archi-
ves)
str. 219: Prosvjednici u Detroitu (Walter P. Reuther Library)
str. 220: Prosvjed u Detroitu (Walter P. Reuther Library)
str. 223: Divan život (PA Images)
str. 231: Danny Faulkner pokraj helikoptera (Dallas Morning News)
str. 259: William Jardine (Jardine, Matheson)
str. 260: James Matheson (Jardine, Matheson)
str. 276: Jaime Roldós Aguilera iz Ekvadora i Omar Torrijos iz Paname
(Getty)
str. 280: George Soros (Soros)
str. 283: Ministar financija, Norman Lamont (PA Images)

IZDVOJENE ILUSTRACIJE

1. Stranica iz Fibonaccijeva djela Liber Abaci, objavljenog 1202. (Ministero

per i Beni e le Attivita Culturali, Italijay, Biblioteca Nazionale Centrale,
Firenca)
2. Botticellijevo Poklonstvo kraljeva (Alinari)
3. Nathan Mayer Rothschild (N.M. Rothschild & Sons)
4. Karikatura iz Le Rirea (Mary Evans Picture Library)
5. Topovnjače Unije na Mississippi u (Museum of the Confederacy)
6. Nizozemsko Carstvo (Dutch National Archives)
7. Emanuel de Witte, Beurs van Amsterdam, 1653. (Rijksmuseum Am-
sterdam)

354
 POPIS ILUSTRACIJA

8. Portret Johna Lawa (Louisiana State Museum)

9. Zemljovid Louisiane (Louisiana State Museum)
10. Louisiana (Louisiana State Museum)
11. Potres u Tokiju
12. Richard "Dickie" Scruggs (New York Times)
13. Ken Griffin, utemeljitelj i generalni direktor Citadela (Citadel)
14. Diptih obitelji Grenville
15. Diego Rivera: mural u Garden Courtu, sjeverni zid (Detroit Institute of
Arts)
16. Diego Rivera: mural u Garden Courtu, južni zid (detalj) (Detroit Institute
of Arts)
17. Detalj izvorne verzije Monopola Charlesa Darrowa
18. Izvorni g. Monopol
19. Stari Chongqing (fotografija G. H. Thomasa, autora djela Amerikanac u
Kini, 1936-1939.)
20. Chongqing danas

355
 Kazalo

Stranice s ilustracijama otisnute su kurzivom.

Abasidski kalifat 35 nafta 31

Acciaiuoli, obitelj 43 Arapsko-izraelski rat 273
Afganistan 13 arbitraža 80, 84, 289
Afrika 28, 135, 168, 261, 263 Argentina 93, 101-107, 111, 116
Agtmael, Antoine de 257 britanska ulaganja 261-262
Aguilera, Jaime Roldós 275-276 Enron 155
Al-Qa'ida 201 inflacija 107
Aldrich-Vreeland, zakon 268 tržište nekretnina 116
Allende, Salvador 191-195 valute 106
Allison, Graham 201, 322 aristokracija 85, 210-211
Alsace 132 asimetričnost informacija 113
Alžir 35 Atahualpa 25
Amboyna 121, 124 Australazija 53
Amerika, osvajanje 255 Australija 209-210, 241
Amsterdam 49, 73, 122, 125-126 Austro-Ugarska 95-96
kao financijsko središte 83-84, Prvi svjetski rat 100, 266
118-120 mjenice 83, 86, 265, 269
anarhist 23 autarkija 270
Andersen (Arthur) 158 automobili 59, 146, 156, 217, 238,
Andhra Pradesh 251 242,317
Angola 9 Avignon 45, 48
antisemitizam 41, 86 Azija:
antraks 201 azijska kriza 16-17, 277-278, 298,
Antwerpen 53, 83 294
anuiteti 72-75, 142-143, 175 europska trgovina 30, 118, 135
Applegrath, Adam 15 industrijski rast i cijene robe 16-17
Arabija ovisnost o izvozu u SAD 17
matematika 36 državni fondovi ulaganja 16, 299

357
 USPON NOVCA

B a b i l o n i j a , v. M e z o p o t a m i j a 35 međubankovne transakcije 5 2 , 5 4
Baer (Julius), b a n k a 2 8 6 međunarodne 2 7 2
Bagdad 3 0 , 1 6 1 privatne 5 4 , 1 2 8 , 2 1 2 , 2 8 0 , 2 8 6 ,
Bagehot, Walter 55 313
Bailey, A . H . 1 8 0 pričuve 5 1 - 5 2 , 6 1
Bailey, D a v i d 1 7 8 propadanje 143, 1 4 6 - 1 4 8 , 2 1 2
Balducci, Timothy 1 6 6 samozadovoljstvo 14
B a l k a n s k e države 2 6 5 b a n k n o t e , v. papirnati n o v a c 3 2 , 5 1 ,
B a l k a n s k i ratovi 2 6 5 128, 2 5 6
Ballantynes 1 7 8 bankrot 117, 3 1 0
Bangladeš 2 4 6 , 2 5 0 a m e r i č k a kriza 5 8 - 6 1 , 6 3 , 2 7 8 ,
Bank of America 3 1 2 310
Bank of England k i n e s k a vlast 2 7 0
Prvi s v j e t s k i rat 2 6 7 - 2 6 8 rizik za dioničare 1 1 7
bankarski poslovi i izdavanje u Sjedinjenim Državama 5 8 - 6 1 ,
novca 56 63, 310
eskontna stopa 54 Banque de France 5 7 , 86
f i n a n c i r a n j e rata 2 6 8 B a n q u e Royale 1 3 0 , 1 3 3 , 1 3 6 , 1 3 9 ,
klirinški poslovi 54 142, 143, 158
kratkoročne kamate 1 4 3 Barbon, Nicholas 1 7 0
n a s t a n a k i razvoj 5 0 , 5 4 Barclays B a n k 5 6 , 2 9 9
pričuve 5 6 , 2 8 2 Bardi, obitelj 4 3
S o u t h Sea 1 4 0 , 1 4 2 - 1 4 4 , 1 7 0 Barings, b a n k a 5 4 , 8 2 , 1 0 5 , 2 6 9
B a n k o f U n i t e d States 1 4 7 Argentina 1 0 6 , 2 5 7
Banka za međunarodna poravnanja Barker, Tyrell 2 2 9
61, 205 Barnum, Phineas 60
banke Bas, D i r c k 1 2 0 , 1 2 5
Prvi s v j e t s k i rat 2 6 6 - 2 7 0 Batavia 1 2 4 - 1 2 5
američka kriza 308 Beč 8 4 , 9 5
biološka raznolikost 3 1 1 - 3 1 2 Belgija 5 6 , 1 0 1
decentralizacija 4 6 Belmont, August 8 8
dionice 2 9 9 Bender, J o h a n n H e i n r i c h 8 4
d i o n i č k a društva 5 1 , 5 4 , 1 1 2 , Bernsen, L l o y d 6 5
119-121, 125, 158, 265, 2 9 8 Benjamin, Judah 89
direktno bankarstvo 3 1 3 Berlin 8 4 , 9 5 - 9 6
d r u g o r a z r e d n i h i p o t e k a r n i krediti Bernanke, Ben 3 3 , 2 9 8
238, 243 Bernouilli, D a n i e l 1 7 2
hiperinflacija 9 2 , 9 5 - 1 0 1 , 1 0 5 Bemouilli, J a c o b 171
fondovi ulaganja 10, 12, 16, 1 5 0 , B e r n s t e i n , Peter 3 0 5
244, 299, 313-314 Beveridge, izvještaj 1 8 7
k a p i t a l / aktiva 5 0 , 5 2 , 6 1 , bikovi (burza) 113, 1 2 2 , 144, 1 5 8
242-245, 262, 267, 314-315 B i r m i n g h a m & M i d l a n d 56
komercijalne banke 56, 147, 149, birokracija 3 1 3
312 Bismarck, Otto von 183, 2 8 0

Lawovi p r i j e d l o z i 1 2 7 - 1 2 8 Black, Fisher 2 8 4 - 2 8 7 , 2 9 1

358
 KAZALO

Blackstone 299 Čile 196

Blain, Spencer H., Jr. 229-230, 232 indeksi 62, 95, 114-115, 144, 150,
Blankfein, Lloyd 9-10, 33 234-236, 288-289
Bleichroeder (Amhold & S.) 280 inflacija 114, 137-138
Bliski istok 16, 29, 124, 268 međunarodne usporedbe 125, 145
rat 13 mirovine 67, 108, 114
državni fondovi ulaganja 16 mjehuri 111-117, 125, 127, 138,
Bloch, Ivan 265 140-147, 158
Bloomfield, Arthur 271 nestabilnost i rizici 57, 125,
Blunt, John 142-143 287-292, 314
BNP Paribas 244 osiguravajuća društva 164-166,
Bolivija 9, 111, 155, 197, 249, 169-170, 178, 180-181, 185-186
251-252 povijest 65, 68, 73, 82, 88, 92
boljševici 100, 269-270 prijevare 113, 133, 158
Bonaparte, Napoleon 75-77, 82 prednosti 19, 311
Borges, Jorge Luis 103 Prvi svjetski rat 257, 268, 270
Boston 238, 254, 275 rat 68-73, 83, 86-87, 100-101,
Botticelli, Sandro 44, 48 124-125
Brady, Nicholas 150 slomovi 11, 55, 144-145, 151,
Brailsford, Henry Noel 265 153, 158
Brazil 111, 155, 254, 262 špekulanti 114, 122
Bretton Woods 271-275, 279, 296 tržište nekretnina, usporedbe 61,
Briand, Aristide 145 207, 225, 238, 252
BRIC, države 254, 298 tržište obveznica, usporedbe 11,
Britansko Carstvo 19, 65-68, 72, 74, 83-84, 91, 93,
burza 261-2, 264, 267, 269 108
investiranje 262 ukupna kapitalizacija 11, 246
nadzor nad kolonijama 53, 254, Bush, predsjednik George W 109,
262-4 155, 239
brokeri 83, 147, 196, 229, 237, 244, Enron 155
257, 267, 286, 290, 294, 301, nekretnine 239
308, 311 Business Week 114-115
bronca 29
Bronowski, Jakob 10, 317 Calais 72
Bruegel, Pieter Stariji 69 Calancha, Fray Antonio de 28
Brugges 48 Cambi, Bernardo 170
Büchi, Hernán 195 Camdessus, Michel 277
Buckingham, vojvode od 213-214, Canetti, Elias 98
215, 216, 249 Cantillon, Richard 133
Buenos Aires 101-102, 104-105, 111, Canton, vidi Guangzhou 260-261
245 Capital One 313
Buffett, Warren 205, 290, 293 CAPM 287
Bugarska 95 Capra, Frank 223
Bunn, Matthew 201 Carigrad (Konstantinopol, Istanbul) 39
burze carine 103, 144-145, 169, 212-213,

359
 U S P O N NOVCA

257, 263, 270 Darrow, Charles 208

Carlyle 299 Darwin, Charles 317
Carnegie, Andrew 265 procesi u financijskome sustavu
carstva 11, 24-29, 35, 39-40, 72, 75, 309
93, 95, 126, 253, 259, 269 Datini, Franceso 169
Carter, Jimmy 228 Davis, Jefferson 88-89
Carville, James 65, 108 Dawkins, Richard 315
Case-Shiller indeks 234-236 de Soto, Hernando 246-249, 251
Castlereagh, lord 80 Dearbom 218
Castro, Fidel 192 decimalni sustav 36
Castro, Sergio de 193 deficiti, vladini 127, 264, 277-278
Cato, institut 247 Defoe, Daniel 133
Cauas, Jorge 193 Delane, John 90
Cavallo, Domingo 106, 319 Delors, Jacques 277
census (ugovor) 72 deprecijacija 30, 67, 92, 97-98, 116,
Cerro Rico 26-28 137, 144, 236, 300
Chicago 191, 193-197, 204-205 depresije, gopspodarske 17, 20, 145,
Chicago Mercantile Exchange 204 147, 149-151, 278
Chongqing 295 Derenberg & Co. 266
Churchill, sir Winston 185 Derry, dr. George H. 220
Citadel Investment Group 10, Detroit 210, 217-218, 219, 220-221,
202-204, 206 224-225, 236-238, 241-242, 244,
Citigroup 299, 312 249,251
City Bank of New York 312 Devonshire, vojvode od 211
Clinton, Bill 65, 109, 197, 247 dijamanti 114
Clive, Robert 124 dionice
Cobbett, William 94 kao jamstvo 133, 143
Coen, Jan Pieterszoon 124 Lawov Sistem 126-144
condottieri 39, 69 opcije 136, 153, 204, 285-288,
Constable (Archibald) 178 293
Crawford, William 229 prinosi 115-117, 269, 291
Credit Suisse 243 dionička društva 54, 112, 265, 298
crnci, američki 224, 239, 240 diskontne kuće 268
crni četvrtak 144-145 diskontni prozori
crni dani 150, 153, 168 Divan život 222, 223, 234
crni ponedjeljak 144-145, 150-151 Dividende 115-116, 121-123, 125,
133, 143, 234-235
Čarobnjak iz Oza 217 Dixon, Don 229
čekovi 34, 46, 50, 52, 59 dolar
Čile 93, 102, 111, 191-197, 261 Kina 294-300
međunarodna rezervna valuta
Da Vincijev kod 36 272-273, 296, 299
Dallas 227, 229-230 novčanice 32, 62, 92
Dante Alighieri 38 pad vrijednosti 16, 30, 290
Darmstäster Bank 56 Douai 72

360
 KAZALO

Dow Jones, indeks 13, 114-115, 144, etničke manjine 10, 38, 41, 238
150-152 eurodolari 52
droga, ovisnost o opijatima 258, 260 euroobveznice 273
Druckenmiller, Stanley 283 Europa
Drugi svjetski rat 145, 178, 185, 188, banke i industrijalizacija 53, 79
198, 208, 224, 236, 279 Bretton Woods 272-275
društva bez novca 23-25, 62 britanske investicije 282
dugovi/dugovanja izvoz u SAD 17
dužnički zatvori 60 posudbe 83, 85-87
moratoriji 106, 268 savezi kao uzrok sukoba 270
nastanak 31,34-35 velike sile i rat 300, 305
nepouzdanost dužnika 58, 241 vladine obveznice 287-289
prenosivost 34 Eurozona 61
sekuritizacija 12, 157, 233-234, evolucija, financijska povijest i 61, 63
241
duhan 130, 135, 164 Falkland, otočje 103
Dunscombe, Thomas 76 Fannie Mae (Federal National
DuPont146 Mortgage Association) 223, 225,
237, 239, 244, 245
Edinburgh 117, 172, 173, 174, 177, Fastow, Andrew 157
319 fašizam i totalitarizam 221
Edvard IV, kralj 43, 48 Faulkner, Danny 229-232
Efez 29 Fed
Egibi, obitelj 34-35 crni ponedjeljak (1987.) 144-145,
Egipat 91, 93, 247, 261, 263 150-151
Eilbaum, Roberto 104 euforija devedesteih 152, 156-159
ekonomisti hipotekarni krediti 239, 242-243,
burza 107 245, 248
Chicago, škola 194, 196, 204 kritike 239, 280
evolucijska ekonomija 309-311, Rothschildi 68-69, 91, 92
313 FEMA 163
eksteritorijalnost 260 Fermat Capital 205
Ekvador 9, 24, 155, 275, 276, 277 Fermat, Pierre de 171
El Alto 249-251 feudalizam 187, 303
El Dorado 26 Fibonacci (Leonardo iz Pise) 35-38
elektronički novac 33-34 Filipini 246-247
energetika 154-155 financijska povijest 257, 311
deregulacija 155-156 financijske inovacije 52
porast cijena goriva 300 financijske izvedenice 12, 18,
Engels, Friedrich 23 204-206, 287, 294, 303, 313
englesko govorno područje 13, 17, financijske krize 15, 63
101-102, 177, 207, 209, 234, 236, financijske usluge 10, 18, 40, 124,
246, 301 178, 313
Enron 153-158, 203 financijski sustav
Erlanger (Emile) and Co. 89, 91 apsolutističke teorije 128

361
 U S P O N NOVCA
inovacija 49-54, 77, 84, 118, 126
integracija financijskog tržišta
256-257
nestabilnost 57-58, 289-292, 305
neznanje 280
Firenca 68-71
Fisher, Irving 144-147
Flores, Betty 249
fondovi ulaganja 10, 12, 16, 48, 150,
172, 243-244, 279, 299, 310,
313-314
fondovi ulaganja za upravljanje
rizikom (hedge fondovi)
drugorazredni krediti 243-244
eksplozija 12, 292, 315
evolucijske promjene 315
povijest 10, 12, 202, 310
Ford Motor Company 218
Ford, Edsel 218, 220
Ford, Henry 60
Francuska revolucija 117
Francuska
banke 56, 128-130
bankrot vlade 127, 141
mjenice 80, 268
Napoleon 11, 75-83, 87-88, 269
porezi 74, 139
prekomorski posjedi i trgovina
129, 135
Prvi svjetski rat 95, 97, 269
rentes 72, 74, 129
Revolucija 117
SAD 273
valuta 141, 154
Freddie Mac (Federal Home Loan
Mortgage Corporation) 225, 233,
239, 245
Friedman, Milton
Čile 191-3, 196-7
inflacija 94, 97
Kina 193
velika kriza 147, 149
Fujimori, Alberto 247
Funta 36, 41, 42, 56, 78, 80-84, 128-
-131, 133, 136-137, 138, 139-142
362
Gana 247
Garwin, Richard 201
Gates, Bill i Melinda 250
Gates, Henry Louis ("skip") Jr. 239-
240, 248
General Motors 146
geologija, usporedba s financijskom
poviješću 305
George, Henry 207
Ginnie Mae (Government National
Mortgage Association) 225, 233,
245
Giovanni Fiorentino 37
glad 37, 90, 133, 166, 168, 186, 219
Gladstone, W E. 90, 93-94, 263
Glasgow 20, 41, 59, 177, 251-252
Glassman, James K. 115
glinene pločice 9, 28, 29, 31-32, 34-35
globalizacija 11, 20, 61, 247, 252,
258, 260, 271, 291, 301, 303
protivljenje 256-257
prvo razdoblje 256, 261, 264, 271,
300
globalno zagrijavanje 201-202
Goebbels, Joseph 78
Goldberg, Whoopi 240
Goldman Sachs 9, 33, 146-147,
253-254, 284, 290, 294
Gordy, Berry 224
Gore, Al 109, 202
Neugodna istina 202
gotovina 34, 46, 50-53, 70, 81, 88,
94-95, 123, 149, 236, 238, 266,
267
građanska prava 224-225
Građanski rat, SAD 87-88, 91-92, 203,
205
Gramm, senator Phil 155
Graunt, John 171
Gray, Edwin J. 231-232
Grčka 100, 264
Greenspan, Alan
crni petak (1987.) 151
Enron 151-154
iracionalni ushit 112, 152-153
 KAZALO

kriza hipotekarnih kredita 239 velika gospodarska kriza 232, 236

tehnološki mjehur 152-153 zaduženost 224, 233
tržište obveznica 65 zapljene 242-243
uspjeh 153-154 Hispaniola 25
Greenwich, Connecticut 284, 289, Hobbes, Thomas 24
290 Hobson, J. A. 86
Griffin, Kenneth C. 10, 202-204, 293, Home, Alec Douglas-Home, 14. grof
319 od 211
Grinspun, Bernardo 104 Honduras 247
Gross, William 67, 100-101, 319 Hong Kong 11, 259-261, 263-264,
Gualpa, Diego 26 295
Guangzhou (Canton) 258-259 Houston 155-157
Guicciardini, Francesco 47 Hrvatska 9, 12
Gvatemala 9, 93 Hufschmid, Hans 286
Hussein, Saddam 161
Habsburško Carstvo 11, 269
Haghani, Victor 286 IBM 146
Haiti 246-247 Imigracija 256, 270, 280
Halley, Edmund 171, 175 imperijalizam 86, 256, 263, 274, 279,
Hamilton, Alexander 32 303
Hamurabi 34 Indija
Harvard 13, 51, 194-196, 203, 239, Britansko Carstvo 258, 263
286, 321-322 Enron 157
Hassett, Kevin A. 115 globalizacija 263
Hawes, gđa Anna 75, 76, 78 izvoz 124, 258
Hawkwood, sir John 69-70 mikrofinanciranje 249-251
Heine, Heinrich 82, 85 strana ulaganja 157, 263
Heinz, John Henry 60 Indonezija 278
Heisenberg, Werner 280 industrija/industrijalizacija 211, 254-
Heraklit 68 256, 295, 300
Herries, John Charles 79-81 industrijska revolucija 53, 254-256
heuristička pristranost 305-307 inflacija
Heyden, Pieter van der 68, 69 američki Građanski rat 92
Hilferding, Rudolf 312 burze 137
Hilibrand, Larry 286 hipoteke 227
hiperinflacija 92, 95-101, 105, 269 mirovine 114
hipotekarni krediti novčana masa 94-97
diskriminacija 224-228 politički uzroci 96, 99, 100
drugorazredni krediti 16-17, 238- Prvi svjetski rat 95-99, 269
245, 298 rat 17, 94-97
fiksna kamata 287 Inke 25-26
povijest 11-12, 16-17, 212, 217, institucionalni investitori/ulagači 178
222-226 inteligentni plan/naum 54, 315
promjenjiva kamata 237, 239, 243 internet 151, 155
sekuritizacija 233-234 bankarstvo 313

363
 U S P O N NOVCA

Enron 157 Kambodža 249

Irak 13, 31 Kanada 101, 135, 210, 261
Irska 209-210, 212-213, 263 kapital
Italija 13, 35, 43, 68-72 aprecijacija 125, 235
bankarski sustav 11, 49, 53 nadzor 270-273, 278, 295
tržište obveznica 87, 93, 95, 108 kapitalizam
izborne reforme akumulacija 23
Europa 95 evolucijski procesi 345-317
Velika Britanija 94, 211 hiperinflacija 100
Izrael 281, 306 novac 23
rat 262
jahte 10, 294 socijalna država 191
James II., kralj 73 Karibi 93, 226, 255
Japan Karlo II., kralj
Drugi svjetski rat 186-187, 264 Karlo Smjeli, burgundski vojvoda 48
gospodarstvo 67, 186-190, 236, Karlo Veliki 29, 35
278, 281 Kast, Miguel 194
osiguranje 186-190 katastrofe 17, 164, 166-169, 202, 265,
ratovi s Kinom 186, 188 269-271
socijalna država 186-190, 198-200 Katrina (uragan) 161-168, 197, 202
sve starije stanovništvo i mirovine Kay, John 293
198-200 Kazahstan 197, 247
vladine obveznice 65, 66, 67, 287 Keating, Charles 231
Jardine, Matheson 258,' 260, 261 Keynes, John Maynard 57, 99, 145,
Jardine, William 258, 259, 261 261, 263, 291
Jen 65-67, 186, 200 inflacija 99-100
Jivaro, narod 24 neizvjesnost 304
Jones, Alfred Winslow 279 politika 107
Južna Amerika 197, 238-239, 246, Kimerika 253-301
253, 261, 274 Kina
Južna Koreja 102, 210, 278 bankrot 270
financijska ograničenja 264
Kahn, Herman 189 globalizacija 264, 267
Kahnemann, Daniel 306 industrijalizacija i urbanizacija 295
kamate inflatorni pritisci 300
izračun 34, 36 izvoz 295-296, 298-300
nastanak 34 kriza 298-300
sekuritizacija 303 liberalizacija gospodarstva 295
kamatne stope milijunaši 295
hiperinflacija 98, 99, 100-103 nadzor cijena 300
Kina 297 novčanice i kovanice 29, 32
pad 42-43, 297 opijumski ratovi 258, 260, 261
trampe 204-205, 287, 299 pamuk 91
vlasništvo nad nekretninama povijest 254-259, 260, 263-264,
227-228 267, 270, 279

364
 KAZALO

poduzetničke zone 295-296 krzno, trgovina 29, 135, 214

prihodi 296 kućevlasničke demokracije 216, 221,
privatno poduzetništvo 295 225, 227-228, 239, 244-245, 303
renminbi 295, 300 kupon 65, 66, 67, 74, 89, 90, 108
revolucija 1911. 263-264 Kyoto 186
zabrana izvoza 300
zaposlenost 298 Laburistička stranka 226, 265
zlato i svila 124 lamarckovska evolucija 312
željeznica 263, 295 Lamont, Norman 283
klasni sukobi 218 Lasswell, Harold D 188
Klein, Naomi 166 Latinska Amerika
klimatske promjene 21, 161, 201, 315 britanska ulaganja 261
Knight, Frank 304 dužničke krize i deprecijacija
knjigovodstvo 36, 46, 157, 258, 314 valute 84, 92, 93, 177, 257
Kolumbija 24, 93, 116, 155, 197 Enron 155
Kolumbo, Kristofor 25, 254 mirovine 157
komercijalne banke 56, 147, 149, 234, pomoć 273-274
312 stopa siromaštva 197
komercijalni zapisi 16, 46, 54, Law, Gerard 41-43
116-117, 244, 256, 266, 298 Law, John 117, 126, 135, 153-154,
komunisti 23 156, 252
komunističke države 24 apsolutizam 128-130
koncentracija vlasništva 312 papirnati novac 128, 130, 133,
Kondo, Bunji 187 137, 15 4
Konfederacija 87-92 Lay, Kenneth 154, 155, 157-158
konglomerati 312 le Maire, Isaac 121-123
konkurencija 143, 225, 244, 255, Leeson, Nick 257
300, 313 Lelystad 124
konkvistadori 9, 25-26, 30, 34, 55 Lenjin 23, 100, 221, 270
Konstantinopol (Carigrad, Istanbul) 39 lex mercatoria 169
konvertibilnost 148, 203, 268, 272 liberali 270
Konzervativna stranka 190, 226 liberalizacija
konzole 74, 129, 262, 264, 269 ekonomska 295
krediti trgovinska 271, 274
ocjene 224, 241, 244 tržište kapitala 277
podrijetlo 35, 36, 38 liberalni imperijalizam 263
kreditna kriza 17, 203, 253, 267, 294, Libor 238, 287
298 lihvari 19, 35, 37-38, 41-43, 46, 54,
krivotvorenje 91 63, 70, 72, 251, 311
križarski ratovi 30 likvidnost 14, 15, 17, 55, 61, 143,
kršćani 147-151, 154, 236, 244, 265-270,
lihvari 37, 38, 41, 43, 54, 63, 72 308
novac 9, 38 Lima 26, 249
u Kini 260 Lincoln, Abraham 88
Krugman, Paul 278 Liverpool 89-90

365
 U S P O N NOVCA

Liverpool, lord (premijer) 90 Maroko 265

Lloyd George, David 183 Marshall, Alfred 61
Lloyd's (London) 170, 185 Marshallov plan 272-273
Lloyds banka 178 Martin, William McChesney, Jr. 152
Lo, Andrew 309, 315 Marx, Groucho 147
Loaisa, Rodrigo 28 Marx, Karl 23
London & Westminster Bank 56 Mary Poppins 14
London Marylebone, ubožnica 181, 184
City 54, 93, 145 Massys, Quentin 45
financijsko središte 267 Masulipatnam 121
tržište osiguranja 169 matematika
Londonderry, Thomas Pitt, grof od financije i osiguranje 11, 36, 71,
136, 140 172, 282, 284, 285
Los Angeles 236 istočnjačka 30-31, 35
Lott, Trent 165 kineska 32
Louisiana 92, 129, 132-133, 135, povijest 30-31, 34-36
162-164 Matheson, James 258, 259, 260, 261
Lowenfeld, Henry 261 McBirney, Ed 229
LTCM 286-292, 294 McCain, John 231
Luj XIV, kralj 127, 135 Medicaid 199
Luj XV, kralj 128, 141 Medicare 198-199
Luj XVI., kralj 127, 141 Medici, Cosimo 45, 47-49
Lumino Senderoso 247 Medici, Giovanni di Bicci de' 44, 45,
Lyford Cay 14 46-48
Medici, Lorenzo Veličanstveni 48-49
Ml 51-52 Medici, obitelj 11, 43-49, 58
M2 34, 52 diversifikacija 43-49
M3 52 libro segreto 46
Machiavelli, Niccolò 44 Medici, vojvoda Cosimo de' 44
Maclaurin, Colin 173, 175, 180 medvjedi 15, 113, 122, 144
Macmillan, Harold 226 međubankovne transakcije 52, 54
Mađarska 100, 261, 269 Međunarodna banka za obnovu i raz-
Maharashtra 157 voj 272
Maine 57 Međunarodni monetarni fond (MMF)
makroekonomika 255, 307, 315 106, 272, 274-279
Malacca 121, 124 Argentina 106
Maldivi 34 azijska kriza (1997.-1998.)
Malezija 278-279 277-278
Malthus, Thomas 174, 304 Meksiko 37, 93, 197, 247, 274
Manco Capac 26 Memphis 58-60, 242-244
Manes, Alfred 177 Meriwether, John 286, 289-292
maoisti 247 Merrill Lynch 243, 286, 299
Marhsall, general George 272 Merton, Robert 285-288
Markowitz, Harry M. 287 metal 29-31, 33-34, 50, 52-53, 55-57,
marksizam 192 61-62

366
 KAZALO

Mezopotamija 19, 31-32, 34-35, 303 Motown 224-225, 237

Miami 236 Mullins, David 286
Michelet, Jules 86 mutacije (u ekonomiji) 53, 300,
mikrofinanciranje 19, 249-251, 311 310-313
Milano 70
milijunaši 135 nacionalizacija 166, 312
Minsky, Hyman 149, 151 nacisti 78, 83
mirodije 118, 121, 124, 140 nafta 31, 273-274, 281, 289, 295, 301
mirovine (starosne) Nairobi 251
Čile 194-196 Nanking 259
Japan 187-190 napad 11. rujna 13, 201-202
povijest 134, 178, 183, 188 Napoleon 11, 75-83, 85, 88, 177,
Mishkin, Frederic 304 211, 269
Mississippi Company 132, 135, 138, Napulj 43, 84
139-141, 153, 155, 158, 200 nasilje 24, 40, 43-44, 103, 225, 279
mjehuri nasumičnost 52, 99, 103, 167, 284,
cijene nekretnina 237, 240, 242, 304- 305, 311-312, 315
252 Neal, Larry 305
Mississippi 138, 140, 141, 153, Nearing, Scott 207
154, 155, 200 neimaština u siromašniim zemljama
monetarna politika 151, 158 međunarodna ulaganja 256, 262,
pet faza 113, 136 263
povijest 111-117, 126, 127, 131, mikrofinanciranje 249-251
141, 142, 143-144 nedostatak financijskih ustanova i
tehnologija 15, 253-256 kreditiranja 19
mjenice 45-46, 54, 79-80, 86, 268 nekretnine 252
Mlečani 37, 39-40, 48, 71-72, 117 prihodi 10
Mletački trgovac, v. Shakespeare, vlasništvo nad nekretninama
William 37, 41, 169 248-250
Mohamad, Mahathir bin 279 uzroci 10, 19
Moivre, Abraham de 171-172 zelenaši 20, 38, 41, 43
Moluci (otoci) 121 neizvjesnost 10, 14-15, 17, 123, 152,
monetarna politika 58, 67, 109, 147, 161, 180, 203, 263, 304-305
149, 151, 152, 158, 239, 242, nekretnine
272-273 englesko govorno područje 13, 17,
monetarna teorija 51, 95 101, 177, 207, 209, 301
Monopol (igra) 207, 209, 238 indeksi cijena 234-236
monopoli 29, 31, 51-52, 54, 56, 83, nelikvidnost 245, 291, 316
119, 124, 126, 129, 131, 135, regionalne razlike 217
142-143, 170, 208, 211, 273 ulaganje 217, 222, 234
Montagu, lady Mary Wortley 134 zakoni 246, 248-249, 252
Moody's 241 nelikvidnost 55, 232, 245, 291, 316
Moore, Deborah 178 neoimperijalizam 277
Morgan (J- F) 289-290, 300 nestabilnost 20, 57-58, 196, 277, 285,
Morgan Stanley 299, 319 287-292, 296, 305, 315

367
 U S P O N NOVCA

New Deal 2 2 1 , 2 3 2 , 2 3 7 obveznice

New Orleans 88, 91, 132, 161-164, budućnost 107-109
168, 197, 206, 237, 319 definicije 65, 66, 67, 70-75
New York 13, 62, 88, 96, 145, 147, jamstva 89
153, 210, 258, 264, 267, 319 kamate 67, 78
nezaposlenost krize 71, 72
hiperinflacija 98-99 likvidnost 70, 74
Keynes 99 mirovine 67
krediti 43 nominalna vrijednost 65, 71, 72,
velika kriza 185, 188, 217, 219 74, 75
Nigerija 31, 106, 263 osiguravajuća društva 180
Nikaragva 264 porezi 66, 88
Nikolaj II., car 100 povijest 65, 66, 67, 70-75, 78, 82,
ninja 241 83, 85, 87
Nixon, Richard 58, 273 prednosti 13, 317
Nizozemska 11, 30, 49, 69, 73, 79, rat 65, 66, 67, 70-75, 78, 82, 83,
101, 118, 120, 128, 136, 210 85, 88, 93, 100, 101, 105
Norveška 15, 210, 241, 261 Rothschildi 76-88
novac u usporedbi s burzama 116-117
kriteriji 23-26, 28, 30 u usporedbi s hipotekarnim
pokretač napretka 303 kreditima 234
predrasude 10 očekivani životni vijek 41, 171, 174,
tržište 50 180, 189, 198-199, 305
novčana masa 137 odgovornost 19, 71, 112, 120, 159,
Nukak-Makoe, narod 24 164, 170, 195, 243, 250, 262
nuklearni napadi 201 OECD 210, 277
oglašavanje 229
Njemačka O'Neill, Jim 253-254
banke 56 opcije 136, 143, 151, 153, 204,
britanski financijski sustav 170, 285-288, 293
300 opijum 258, 260, 261
hiperinflacija i kriza 95-101, 105, Organizacija za ekonomsku suradnju i
144-146, 269 razvoj 277
izvoz 89 Orleans, vojvoda 128, 139
mjenice i vrijednosnice 265, 269 oružje 25, 201, 205, 255, 265, 274
osiguranje 177, 183 osiguranje
Prvi svjetski rat 95, 145 američka kriza (2007.) 308
Reichsbank 57 imovine 164-165
reparacije 96, 270 međugeneracijska solidarnost 174,
trošak ponovnog ujedinjenja 282 194
talir 30 nesreće 170
Weimarska Republika 96, 97, 105 požari 170
povijest 177, 180, 185-191
obrana, v. oružje 81, 190-191 procjena rizika 288
obrazovanje 189, 198 rat 180, 185-191

368
 KAZALO

socijalna država 181, 183, Piñera, José 194-195, 197, 319

187-189, 191-194 Pingala 36
ugovori 169 Pinochet, Augusto 193-197
vojnici 188 Pio II., papa 47
zdravstveno 60, 164, 183, 185, Pisa 35-36, 45, 68, 70
188, 190, 195, 198, 199, 206 Pizarro, Francisco 25-26, 28
životno 179, 186, 195, 200 plinska industrija 111, 154-155
Osmansko Carstvo 39-40, 72, 269 poduzetnici
Overend Gurney, banka 55-56 bankrot 60-61
Overstone, barun 55 hiperinflacija 99
hipoteke 224
Padova 70 kapital 258
Palmer, J. Horsley 55 žene 295, 309
Palmerston, vikont 258 pogrebna poduzeća/ društva 168
pamuk 89-92, 255, 261 političari 18, 201, 310
Panama 25, 275, 276, 277 poljoprivreda 10, 102-103, 145
papa 44, 47, 70, 170 Poljska 100, 171
papar 118, 124 pomoć 16, 24, 41, 59-60, 79-81,
papirnati novac 19, 33, 127, 129, 141 86-87, 90, 104, 133, 155, 161,
Bank of England 54 165-166, 168, 183, 187, 189, 198,
hiperinflacija 97 202, 206, 218, 221-222, 233, 246,
Pariz 74, 80, 84, 96, 133-134, 137, 268, 272-273, 278, 290, 294, 311
142, 319 pomorsko osiguranje 170, 183
Parker Brothers 208 Pope, Alexander 143
parlament 74, 119, 123, 127, 143, Popper, Karl 280
191, 197, 210-211 populacijska pitanja 188, 198-199,
Pascal, Blaise 171 226, 251, 296, 309
Patterson, Lynne 250 porezi
Paulson, Henry M., Jr. ("Hank") 33 britanski 199-200
Paulson, John 293 firentinski 45, 47, 70
Peel, str Robert 5 5 , 2 1 3 tržište obveznica 59, 88
Peking 254, 290, 299 Portinari, Tommaso 48
Pelham, sir Henry 74 Portugal 78-79, 118-119
Penso de la Vega, Joseph 125 postameirčko razdoblje/svijet 257
Perkins, John 275, 279 Potosí 27, 28, 30-31, 52-53, 62
Peron, general Juan Domingo 28, potresi 15, 161, 167, 186
102-103 potrošnja 23, 93, 98, 227, 238, 304
Peru 25, 93, 116, 155, 181, 246-248 Preobraženski, Evgenij 100
Peruzzi, obitelj 43 preuzimanja 12, 35, 136, 192, 264,
Perzija 35 298, 300, 311
petrodolari 274 prihodi 9, 273, 286, 289, 296, 298,
Phillips, Elizabeth ("Lizzie") 207 323
Phoenix 236 prijevare 113, 140, 156, 158, 214,
Picart, Bernard 141, 142 227, 232
PIMCO 67, 100 Princip, Gavrilo 266-267

369
 USPON NOVCA

pripajanja 69 298-300, 308

privatizacija 108, 131, 155, 274, 289, Rees-Mogg, lord 151
312 regulatori 54, 231, 315-316
privatna dionička društva 54, 298, Renaissance 293
313 Renda, Mario 229
Pro Mujer 249-250 renesansa 1 1 , 4 3 , 6 8 , 2 5 5
Procter & Gamble 146 renminbi 295, 300
produktivnost 146, 152, 190-191, reparacija 270
254, 304 Republikanci 73, 109, 128, 155,
protekcionizam 145, 270 165
pruske obveznice 84 Revlon 146
Prvi svjetski rat 56, 94-95, 100, 107, Richelieu, kardinal 85
145, 170, 178, 183, 257, 270 Rim 44-45, 48
Putin, Vladimir 247 Rivera, Diego 218, 220-221
rizik
Quantum Fund 280, 282-283 optimalna distribucija 14, 314-315
Quilmes 245-246, 248 proračuni 303, 304, 306
upravljanje 162, 279
Rachman, Peter 226 RMBS 234, 241, 244-245
računala 5, 107, 151, 164, 286 Robespierre 85
rad Rockefeller Center 221
Azija 278-279 Rockefeller, John D., Jr. 221
pokretljivost 257, 261 Rodriga, Daniel 40
prisilni 25, 26 Rogers, Jim 257
radnici 23, 90, 105, 188, 195, 221 Rogoff, Kenneth 278
rak 286 Roosevelt, Franklin D. 145, 148,
Rand Corporation 287 221-222
Ranieri, Lewis 233 ropstvo 28, 30
rasne podjele 218, 225, 239 Rosario 105
rat Rostow, Walt 273
financiranje 9, 20, 73 Rothschild, obitelj 76-86, 91-92, 94,
globalizacija 300, 301, 303 105-106
kapitalisitčki sustav 265, 309 Royal Society 171
novac 9 Rueff, Jacques 273
promjene u industriji 309 Rumsfeld, Donald 161
ratne obveznice 96, 269 Rumunjska 39, 95
socijalna država 191, 192, 193,194 Rusija/SSSR
trgovina 124 boljševici 100, 269, 270
vjerojatnost 172, 288, 304-306 dugovi 107, 152, 266, 269
razvijene zemlje 20, 61 konvertibilnost 289, 291
RCA 146 obveznice 83, 86, 269
Reagan, Ronald 194, 197, 226, 228, Prvi svjetski rat 95, 265, 266,
277 269
recesija 15, 17, 97, 128, 131, 149, Židovi 83
151, 153, 196, 217, 253, 278, Ryan, Anthony W 21, 309

370
 KAZALO
SAD
Prvi svjetski rat 95-96, 186
Drugi svjetski rat 185, 188
bankarski sustav 53
britanska ulaganja 281
burza 13, 115, 147, 253
dugovi i bankrot 59
industrijalizacija 281
inflacija 99, 199, 300, 314
obrambeni sektor 281
osiguranja 187
populacija 198-199
pomoć 290
prihodi 9, 59, 255, 296
proračunski deficit 109
rasne podjele 219, 239
recesija 15, 298-300
Svjetska banka i MMF 274, 277
štednja 297
useljavanje 257
uvoz 297
valutna politika 300
vladine obveznice 287
zdravstveno osiguranje 60, 198-
199, 206
Saint-Simon, vojvoda 129
Salomon Smith Barney 289
Salvador 1 9 1 , 1 9 7 , 2 4 7
San Diego 236
San Francisco 161, 180
sanskrt 36
Santiago (Čile) 111, 191, 193, 196-
197, 270
Santo Tomás, Domingo de 28
Sassetti, Francesco 48
Saving, Thomas R. 199
Savonarola, Girolamo 49
Savoy, Viktor Amadeus II., vojvoda
127
Scholes, Myron 285-288, 291
Schumpeter, Joseph 309,316
Schwartz, Anna 147, 149
Scott, sir Walter 177-178, 179
Scottish Ministers' Widows Fund 178,
181
371
Scruggs, Richard F. ("Dickie") 164-
166, 180
segregacija 224
sekuritizacija 12, 157, 233-234, 241,
303
Self, Beanie 240
Shakespeare, William 37-38, 40, 62
Shanghai 260, 270, 295
Sharpe, William 287
Shaw-Stewart, Patrick 269
Shettleston 41, 43
Shiller, Robert 252
short selling 122, 279, 281
Shylock 37-38, 40-41, 43, 86, 169
Siena 68
Simons, James 293
sindikati 97-98, 103, 108, 190, 195,
229
Singapur 102, 257, 299
Sirija 9
SIV 12, 244
Sjeverna Koreja 24
Skilling, Jeffrey K. 154, 156-158
Sloan, Alfred 146
slobodna trgovina 260, 263, 267,
272, 301
Slovenija 9
Smith, Adam 53-54
smrt, uzroci 24, 28, 167-168, 171,
174-175, 177-178
smrtnost 28, 168, 175
Socialist Standard 23
socijalisti 183
socijalna država 183, 185, 187-194,
197, 201-202, 206
Song Hongbing 83
Soros, George 10, 279, 280-284, 286,
288, 290, 293, 299
Sourrouille, Juan 104
Sovjetski savez, v. Rusija/SSSR
specijacija 53, 311-313
Spencer, Herbert 311
Srbija 9, 266
srebro 9, 11, 25-26, 28-31, 34, 44,
52-53, 62, 79, 101, 124, 128,130,
 U S P O N NOVCA

135, 137, 139 nekretnine 206

središnje banke 51, 52, 54, 301 porezi 190
crni ponedjeljak (1987.) 151 zasićenje 262
mjehur 108 Švedska 116, 189
monarsi 129 Švicarska 101, 116, 132
monopoli 51, 52, 54
neovisnost 108 Tajland 278
porast cijena nafte 301 Tajvan 102, 300
rat 94 Tanzanija 247
središnje planiranje 25 Taylor, Gene 165
Sredozemlje 29 tečaj
SSSR, v. Rusija/SSSR fiksni 272
stagflacija 191 klizni 97
Standard and Poor's (S&P) 115,234, Prvi svjetski rat 270
241, 253 stabilnost 57, 149, 277
Stanford 284, 321 tehnološke inovacije 15, 146, 254
statistika 150, 167, 171, 185 Teksas 1 5 5 , 2 2 7 , 2 2 9 , 2 3 2
sterling, v. funta tekstilna industrija 89
Stevenson, George 59 Tennessee 58-61
Stewart, Jimmy 2 2 2 , 2 3 4 terorizam 161, 202
Stiglitz, Joseph 277-278 Thatcher, Margaret 194, 226-227,
Stockholm 49-50 240, 277
Stowe House 212-214 Tibet 300
Strong, Benjamin 147 Toler, James 229-230, 232
Sveučilišta 13, 18, 144, 172-173, Torcy, markiz 127
191, 194, 233, 290, 309 Torrijos, Omar 275, 276
Svjetska banka 104, 246, 257, 272, trampe 204, 287, 299
274-275, 279 tranširana dugovanja (tranša) 12, 83,
Svjetski trgovački centar (WTC) 13, 61 131, 142, 243
Swift, Jonathan 143 trgovačke banke 266
Trollope, Anthony 211
široki repovi 149-150, 159, 203 tržište kapitala 6
Škotska 168-169, 175, 178 liberalizacija 277
Škotske udovice 178, 181 tržište umjetnina 11
Španjolska 1 7 , 2 5 , 2 7 - 2 8 , 3 0 - 3 1 , 3 9 ,
Tugwell, Guy 207
53, 73, 118, 121, 210, 261 Tunis 9
špekulanti 114, 122, 143, 204, 249, turisti 117,272
282 Turska 29, 95, 261
Šri Lanka 124 Tversky, Amos 306
štedionice 56-57, 222-223, 225, 227-
229, 231-234, 286, 310, 312, 314- ubožnice 181-182, 184
315 UBS 286, 299
štednja udovice i siročad 10,174
banke 52, 55, 63 ugljen 2 1 1 , 2 2 0 , 2 5 5
međunarodne usporedbe 297, 298ulagači

372
 KAZALO

financijske krize 16, 314 vino 14, 174, 214, 294

hipoteke 212, 236 virtualni novac 34
nestabilnost 57, 305 vjerojatnost 43, 168, 171-172, 177,
privatni 104, 138, 212 180, 241, 288, 304-305, 307
ulaganje 113-116, 257, 298 vjeverice 29
trustovi 146 vladine obveznice 72, 84, 87, 94-95,
uragani 161-162, 164, 166-167, 180, 107-108, 115, 151, 233, 262, 287,
197, 202, 206, 244 296, 303, 314
Uriburu, José E 102 Volcker, Paul 151,228
Uruk 35 Voltaire 133, 137
vremenske prilike
valuta derivati 205-206
Argentina 93, 103, 105 ekstremne pojave 13
konvertibilnost 122, 268 vrijednosnice 12, 14, 16, 55, 63,
konverzija 45, 122, 148 73-74, 81, 85, 94, 96, 105,
manipualcija 300 107-108, 126, 133, 138, 144,
VaR 314 151-152, 157-158, 204, 233-234,
Vatikan 44 241, 243-245, 257, 262-264, 266,
Veblen, Thorstein 309 269, 273, 279, 281, 303, 313-314
Velasco, Carmen 250
Velika Britanija Wall Street 144-142, 151, 221,
američki Građanski rat 87-89 233-234, 241, 277, 286, 289-290
banke i industrijalizacija 41, 53 Wallace, Robert 173-175,177-178,
burza 116, 148, 234 180
ekonomija 190 Washington 272-273
financije i Napoleonski ratovi 78 Waterloo, bitka 11, 76-78, 81-82, 88,
fiskalni sustav 78 177
inflacija 101 Watkins, Sherron 156-157
osiguranje 13, 180 Webster, Alexander 173-175, 177,
pamuk 89-91 180
Prvi svjetski rat 95-96, 300 Wellington, vojvoda 11, 77-81, 88
siromaštvo 17, 41 Western Union 281
strana ulaganja 262 Westminster, vojvoda 211
troškovi života 31 Williamson, John 274
usporedba s Francuskom 127 Wilson, Harold 211
usporedba s Japanom 186 Winfrey, Oprah 239
veliki požar (1666.) 169 Wisselbank 49-50, 118, 122
Venecija 36, 38-40, 45, 59, 71-72, Wu Yajun 295-296
87, 126
Venezuela 31, 93, 16 Yanomamo, narod 24
Versailles, sporazum 96, 203 Yap, otočje 34
Vicksburg 87-89 Yatsuhiro, Nakagawa 189
Vijetnam, rat 273 Yin Mingsha 295-296
Viktorija, kraljica 214 Yudkowsky, Eliezer 308
Vilim Oranski 73 Yunus, Muhammad 250-251

373
 U S P O N NOVCA

zadužnice 51, 65 Velika Britanija 55-58, 74, 149

zajmodavci 223-224, 227, 237, 239 zlato
zajmovi 15, 34, 43, 46, 50, 52, 55, Inke 25-26
61, 63, 65, 70-71, 73, 86, 88, 94, konkvistadori 9, 25, 26, 30, 34, 55
106, 118, 122, 143, 149, 169, kovanice 29, 267
175, 211, 223-225, 227, 231, 233, Napokon 75-81, 82, 83
237-238, 241, 243, 247, 250-251, povećana proizvodnja 55, 265
262, 270, 274-275, 277-278 pričuve 56, 148, 247
Zakon o vrijednosnicama 279 velika gospodarska kriza 148
zatvoreni fondovi 243-244, 279-280, znanost 10, 44, 146, 255, 261, 285,
283, 286, 391-293, 298-299, 304-305, 309
310-311, 313, 315 Zoellick, Robert 272
zdravstveno osiguranje 60, 164, 183,
185, 188, 190-191, 195, 198-199, željeznice 84, 203, 208, 216,
206 261-263, 295
zelenaši 20, 38, 41, 43, 62, 251 žene
Zimbabve 101 diskriminacija 24, 250
zlatni standard poduzetnice 250
Keynes 57 Ženeva 45
krah Wall Streeta 144-145 Židovi
kriza 1914. 267 Venecija 36- 40
napuštanje 273 zajmodavci 37-40
međuratno razdoblje 147-148 žitarice 212-213
širenje 262, 264, 267 životni troškovi 9, 31

374
 Niall Ferguson
USPON NOVCA

Izdavač
Naklada LJEVAK d.o.o

Za izdavača
PETRA LJEVAK

Lektor i korektor
JAKOV LOVRIĆ

Kazalo
ASTRID PAVLOVIĆ

Priprema
Studio LJEVAK

Tisak
Zrinski d.d., Čakovec

www. naklada-ljevak.hr