Vjera u uskrsnue pred izazovom vjerovanja u reinkarnaciju Rajka vrljuga

Uvod Reinkarnacija je pojam koji ima vrlo aroliku primjenu. Stoga se danas ta rije jedva moe upotrebljavati prije nego se posebno kae to se pod njom podrazumijeva. Ova radnja obrauje osnovna pitanja reinkarnacije s posebnim naglaskom na njezino suvremeno razumijevanje. Time je takoer reeno da suvremeno i izvorno razumijevanje reinkarnacije za nas nemaju isto znaenje. Sljedea rasprava sastoji se od dva dijela. U prvom dijelu rije je o utemeljenju suvremene reinkarnacije (tonije, o njezinom pokazivanju jer se reinkarnacija zapravo ne mora zasnivati, nego samo braniti protiv onih koji osporavaju njezinu mogunost). Drugi dio razvija dodirne toke i razlike suvremene reinkarnacije i katolike eshatologije. 1. Reinkarnacija u suvremenoj interpretaciji Zapada U posljednjih 200 godina na Zapadu su postojali i postoje vrlo razliiti sustavi ili koncepti koji se bave reinkarnacijom. Budui da je tono shvaanje to treba biti reinkarnacija razliito, ovisno o poziciji koja se zastupa, ne moe se dati njezino jednoznano odreenje. Stoga navedimo ovdje samo dvije glavne odrednice reinkarnacije: evolucionistiko shvaanje suvremenih znanosti i potpuna prevlast ideologije individualizma, a ne tradicionalnog kolektivizma iz kojeg je niknuo stari hinduistiki i budistiki pojam reinkarnacije. Prvo je i osnovno pitanje je li mogua takva reinkarnacija? To je bez sumnje vano pitanje jer su u svim sustavima ove odrednice izriito afirmirane ili utke prihvaene, a i jer ih svi pobornici tradicionalne reinkarnacije izriito osporavaju. Ali otvoreno ostaje moe li se na postavljeno pitanje pozitivno odgovoriti? Napomenimo ovdje jo samo naelno da ne moe postojati nijedno konkretno zasnivanje reinkarnacije koje moe nastupiti sa zahtjevom da je jedino valjano zasnivanje. 93 Tonije reeno, svako polazite stoji u povijesno uvjetovanom kontekstu diskusije. Kad se ovaj mijenja, pomie se i polazite koje treba izabrati. 1.1. Reinkarnacija u ezoterizmu i filozofiji Ezoterizam je religijsko-filozofski sustav u ijoj se pozadini nalaze okultna umijea i djelatnosti, odnosno, radi se o opsenijim spoznajnim sredstvima prirode i kozmosa, epistemolokom i ontolokom odrazu prvobitne stvarnosti ije predstave tvore skup znanja to osigurava temelj za okultna djelovanja. Teozofija je pak posebna vrsta mistike u filozofsko religioznom smislu. Kao udrugu utemeljila ju je H. P. Blavatsky 1875. god u New Yorku.1 U Knjizi duhova iz 1856.god. A. Kardec konstatira da treba dobro razluiti reinkarnaciju to je povezana sa znanstvenom idejom evolucijskog napretka od uinaka metempsihoze koji omoguuju ovjekova vraanja u tjelesa razliitih ivotinja. Prema njegovome miljenju, metempsihoza je zapravo krivotvorina, a jedina ispravna teorija je ulazna reinkarnacija due.2 To znai da se ovjek vie nikada nee nazadovanjem vratiti u nia bia. H. P. Blavatsky i njezin uenik Rudolf Steiner dijele isto miljenje. Rudolf Steiner u svojemu lanku pod naslovom: Reinkarnacija i karma nune istine s toke gledita suvremene znanosti (1902) pie: Kao to pojavu razvijenih vrsta ivotinja tumaim razvojem iz niih oblika ivotinjskog svijeta, tako tumaim i pojavu viih oblika duha razvojem iz niih.3 Iz ovog je vidljivo je da su ezoterizam i teozofija poklonici znanstvenog ideala reinkarnacije. Pod time se podrazumijeva paradigma suvremene znanosti utemeljena na teoriji evolucije koje je spiritizam i okultizam najodliniji predstavSPECTRUM asopis studenata KBF-a

IVOT I SMRT

Eliade, Mircea (1983: 75), Okultizam, magija i pomodne kulture, Zagreb: GZH. Usp. Niki, Mijo, nav. dj., str. 63. Isto, str. 203

2 3

SPECTRUM asopis studenata KBF-a

nik. Pod okultnim se podrazumijevaju sve namjerne djelatnosti, umijea i postupci koji se: a) bave skrivenim ili tajnim snagama u prirodi ili kozmosu to se ne mogu mjeriti ili utvrditi instrumentima suvremene znanosti, b) koje imaju za eljene ili namjeravane posljedice empirijske rezultate, kao to su saznavanje empirijskog tijeka dogaaja ili njegovo mijenjanje Nadalje, ukoliko djelovanje ne izvodi bilo tko, nego netko tko je stekao odreeno znanje i umijee, potrebno za obrede, te ako se prenosi na druge (ali nije i javno dostupno), vjeto i metodom obreda, moemo govoriti o tim djelatnostima kao o okultnom znanju ili okultnom umijeu.4 U tom kontekstu nadnaravne moi i nisu drugo negoli prirodni zakoni i snage to jo nismo u mogunosti otkriti. To osnovno opredjeljenje oni opravdavaju pozivajui se na uspjene fizikalne pokuse L. Flammariona, Ch. Richeta i G. Delannea, koji danas ne znae mnogo, ali su u svoje vrijeme uivali veliki drutveni i znanstveni ugled. Iz fizikalnih pokusa oni su dobivali dodatnu sigurnost u pogledu besmrtnosti due. to su ezoterizam i teozofija konano pokazali, a to nisu? Odreivanje reinkarnacije u sklopu suvremenih znanosti, onih dakle znanosti koje obrauju procese materijalnog svijeta, trebalo je potvrditi mogunost osobne i kozmike obnove koja oznauje ponovno buenje okultnog. Dok je tradicionalna reinkarnacija u samsari i nirvani vidjela najprije kolo u kojemu due neumoljivo i bolno krue, dotle se ovdje reinkarnacija pretvorila u ulazni put na koji se dua sama mora uspeti prije nego to stigne do kraja evolucije. Socioloki gledano, bilo je gotovo nemogue ouvati gotovo netaknutu ideju o reinkarnaciji i u isti mah ivjeti u modernom linearnom vremenu. A linearno je poimanje vremena dolazilo: od ope teorije evolucije, od neoekivanih plodova napretka, od kranske eshatoloke nade, itd. U nemogunosti da pomire dvije oprene struje, ezoteristi su pribjegli problikovanju ideje o reinkarnaciji. 1.2. Reinkarnacija u novoj religioznosti U kasnijem razdoblju nadvladalo je miljenje da ezoteristi ipak ne govore besmislice. Meutim, tolerancija i otvorenost

za njihove ideje imala je neke granice. Iako se znanstvena jezgra reinkarnacije smatrala smislenom, ipak se prihvaala misao da reinkarnacija daje korisnu pretpostavku za vlastito sretno ostvarenje, podjenako duevno i tjelesno. To je miljenje takoer razlog za povjerenje mnogih religioznih voa kad je rije o uporabi termina kao npr. osobni razvitak, zdravlje i rast osobnosti. U tom je pogledu znaajan primjer Scijentoloke crkve s njezinim uiteljem L. Ronom Hubbardom. U poetku je L. Ron Hubbard ograniavao svoju religijsku zauzetost na znanstvene upute za tjelesno i duevno ozdravljenje ne zasnivajui jo pokret ili sljedbu. Tu je znanost nazvao dijanetikom, a elio je zapravo otvoriti nove puteve ka promjeni ivota i boljem mentalnom stanju ljudi. U kasnijem razdoblju, razdoblju scijentologije, religijski sadraji dolaze do izraaja, premda samo kao izvanjski dekor. U dijanetici se ovjek oslobaa od mentalnih potekoa, bolnih engrama, a u scijentologiji poveavaju se u njemu duhovni sastojci, nazvani thetani. I u jednom i u drugom sluaju prisutna je reinkarnacija. Ve sama primjena dijanetikih postupaka pretpostavlja postojanje bivih ivota, jer je svako duevno lijeenje nuno vezano uz sjeanje. Prema scijentologiji thetan kao duhovno naelo u ovjeku biljei tijekom svojih brojnih ujelovljenja bolne i mune dojmove negativnog sjeanja pothranjene u engramima, ime se vraa na poetak dijanetikih uvida u bolesna stanja. Posredstvom elektrometra, sprave sline stroju za otkrivanje lai, i zahvaljujui duhovnom savjetovanju, ispitanik uspijeva otkriti i izbrisati te neugodne engrame koji potamnjuju izvornu istou i jasnou uma prijeei duhovno osloboenje i tjelesno ozdravljenje. Bolest je naime povezana s injenicom da je ovjekova besmrtnost oslabljena teinom prolih utjelovljenja. Zato se ispitanik vodi posebnim metodama do spoznaje o njihovim bivim ivotima. Onda poinje uspon do sve veih stupnjeva ozdravljenja i prosvjetljenja. Dostigavi najvei stupanj operativnog thetana, ovjek postaje gospodarom svojeg ivota unato injenici da je bio zatoenikom karme i proao bezbroj reinkarnacija. No, njihovo je djelovanje sada poniteno.5 Bolna i tragina ozbiljnost karme i samsare dobila je posve drugo znaenje utjehe, potpore, podrke i olakanja. Vjera u

IVOT I SMRT

Eliade, Micea (1983: 7475), Okultizam, magija ili pomodne kulture, Zagreb, GZH.

Usp. Niki, Mijo (1998: 6970), Reinkarnacija i/ili uskrsnue, Zagreb, FN.

94

reinkarnaciju postaje vie stanovita sigurnost negoli religiozno uvjerenje. 1.3. Reinkarnacija u New Age pokretu U New Age-u se na najprikladniji nain sabiru odrednice nove religioznosti. Postojee razlike vie su drutvenog nego li idejnog sadraja. New Age nije naime neki dobro organizirani pokret ili sljedba s voom i ustanovljenim pravilima nego radije pojedinano duhovno iskustvo, ili, u najboljem sluaju, mrea vrlo fluidnih skupina koje spaja osjeaj ope vizije ovjeka i svijeta. Poneseni tim osjeajem vjeruju kako suvremeno drutvo ulazi u eru vodenjaka, novo razdoblje mira i suradnje. Meu prvima koji je sustavno poeo govoriti o vremenu vodenjaka bio je Paul Le Cour. Da bi potkrijepio svoje stavove, koristi se i biblijskim motivima. Tako Le Cour govori da je u Bibliji rije o prelasku sunca iz znaka bika, gdje je bilo dva tisuljea, u znak ovna. Spomen o tome on nalazi u Knjizi Izlaska. Izraelci su se u pustinji klanjali zlatnom teletu, dakle biku. Mojsije na brdu Sinaju dobiva zapovijed da ne tuje vie zlatno tele, tj. egipatskog bika Apisa, nego da ga zamijeni ovnom pri emu misli na Izl 29,31, gdje se veli: Uzmi onda ovna za posveenje i skuhaj njegovo meso na posveenom mjestu. Sunce je po Le Courovom raunanju u znaku ovna ostalo do 21. oujka godine prve kad je prelo u znak riba. Time je po njemu uinjen bitan religijski pomak. Demijurg, tvorac naeg sustava, ulazi u tijelo bia velikih vrlina da bi tri godine propovijedao nauk koji je imao za cilj zamjenu religija toga vremena. Istovremeno se iz grke rijei ihtys (riba) izvodi anagram Iesous Hristos Theou Hios Soter, Isus Krist Sin Boji Spasitelj. Autor ere vodenjaka smatra da e 2160. godine doi Krist Vodenjak, kao to je prije 2000 godina doao Krist Riba. Nastupit e i era novog evanelja. Vodenjakovo evanelje se bitno razlikuje od drugih. Donosi tone podatke o Isusu, govori o njegovom odnosu s vrhovnim Bogom, o Demijurgovoj naravi, o njemu koji je istovremeno Rije, Svjetlost i ivot. 1.3.1. Ideje i praksa New Age-a U New Age-u nalazimo nekoliko glavnih ideja. Prvo zbiljnost je oblikovana kao jedno Sve koje je boansko i sastavljeno od energije. Bog dakle nije osoba, nego je sveobuhvatna energija koja oivljava i vodi svijet, a Isus nije Sin Boji Spasitelj 95

nego jedno od mnogih utjelovljenja kozmikog Krista. Svemir je svet i napuen duhovima svih vrsta to budno bdiju nad ovjeanstvom. Ljudsko je bie dio boanske energije. Izmeu moderne znanosti i mistina iskustva nema opreke u predodbi svemira. Drugo, za New Age uzrok zla nije grijeh nego neznanje o vlastitoj naravi. Pokret Boga prema ovjeku u smislu kranskog utjelovljenja je neprihvatljiv jer se protivno tome ovjek sam mora uputiti boanskom biu u sebi u emu se zapravo i sastoji spasenje u New Age-u. Konano u sreditu New Age-a stoji vjera u mogunost i potrebu reinkarnacije. to se tie prakse, u sreditu je zdravlje i rast osobnosti to raa potrebu okrenutosti prema duhovnosti, alternativnoj medicini i raznim terapijama svih vrsta i tradicija. Od unutranjosti se onda ide prema van te se rjeavaju ekoloki problemi. Zemlja biva zamiljena kao ivo bie ili majka osjetljiva na povrede i ranjavanja. Na kraju postoji sustavno oivljavanje ezoterizma i okultizma sa sastojcima spiritizma, astrologije, vidovitosti, horoskopa, gatanja, odnosa s astralnim, iskustva smrti prije smrti, parapsihologije, gnoze i tajnih kabalistikih brojeva. Dovoljno je rei da najmanje pet milijuna Amerikanaca planira svoje ivote prema astrolokim predvianjima, a nekih 1200 do 1750 dnevnih novina u toj zemlji objavljuju horoskope. Dovoljno je rei da ima posla za deset tisua astrologa s punim radnim vremenom i stotinu sedamdeset pet tisua sa skraenim. Po proraunu oko 40 milijuna Amerikanaca pretvara zodijaki posao u zaradu od 200 milijuna dolara godinje. Nekoliko je kompjutera zauzeto proraunavanjem i tumaenjem horoskopa. Jedan od njih izbacuje svake minute horoskop od deset tisua rijei za dvadeset dolara. A jedan drugi opskrbljuje oko dvije tisue kola irom zemlje dnevnim horoskopima. Trei je smjeten na Grand Station i dnevno izbacuje pet stotina horoskopa.6 1.3.2. Ideja i praksa reinkarnacije Ideologija New Age-a sve je pojmove o reinkarnaciji preuzela od ezoterizma i teozofije 19. i poetkom 20. st. pa je za podlogu imala ve jako preraen sustav starih ideja koje je mogla nesmetano mijenjati. Mehanizam reinkarnacije je koriten u novoj znanosti, spiritizmu, duhovnim metodama, osobnom usavravanju, terapeutskim tehnikama, djelovanju medija,

SPECTRUM asopis studenata KBF-a

IVOT I SMRT

Eliade, Mircea, nav. dj., str. 89.

SPECTRUM asopis studenata KBF-a

ivotu poslije smrti, channelingu i amanistikom putovanju izvan tijela. Dakako, terapeutski su uinci prvi po redu. Ono to je nepouzdani strunjak L. Ron Hubbard povrno nabacio o reinkarnaciji, to je sad doslovce ponovio S. Grof, ali imajui iza sebe znanstveni ugled psihologa, psihijatra i lijenika. Terapeutskom metodom okree se ovjek prolim ivotima jer se u njima pronalazi glavni uzrok dananjim psihikim problemima i osobnim neostvarenjima. Mnotvom reinkarnacija dua se isti i usvrava, ime se zapravo obavlja neka vrsta ontologizacije i religiolizacije psihoanalize. Meutim, zaokupljenost sobom i svojom zemaljskom sreom toliko je velika da se reinkarnacija smatra iskljuivo u funkciji poboljanja sadanjosti. 1.4. Razlika izmeu tradicionalnog i suvremenog shvaanja reinkarnacije

Podloga cijelog New Age obrata, kao i nove religioznosti, nalazi se u povijesnome nadolasku i potpunoj prevlasti ideologije individualizma, a ne tradicionalnog kolektivizma iz kojeg je niknuo stari hinduistiki i budistiki pojam reinkarnacije. U individualistikome smislu postoje samo ja i njegovi interesi. Zato je reinkarnacija mogua jo jedino u drugaijem obliku to je usko povezano s pojmom vremena. Prije smo rekli da je vjerovanje u reinkarnaciju utemeljeno na ciklikom poimanju vremena. Ciklusi koji imaju za posljedice opetovano ovjekovo umiranje i raanje-reinkarnaciju, samo su ui odbljesak irih i slinih ciklusa u prirodi. Prva se pretvorba zbila u modernom drutvu i graanskom poretku 19. st. s linearnim vremenom razvitka i napretka. Druga i trea pretvorba ostvarene su u postmoderni gdje vrijeme potpuno isezava jer se ljudska srea ivi ovdje i sada. Sve je naime usredotoeno na sadanji trenutak uitka i zadovoljstva, a ne na prolost i budunost. Izvuena iz svojih prirodnih oblika ciklikog vremena i uvrtena u nove prostore bez vremena, reinkarnacija dobiva drukije znaenje. Zato se i moglo dogoditi da su u indijskoj religiji ljudi odbacivali reinkarnaciju elei pobjei od prokletstva samsare i karme dok je danas sama reinkarnacija postala neko vrstom osloboenja od tekih osobnih problema. 1.5. Tri drutvena poticaja vjerovanja u reinkarnaciju Prvi drutveni poticaj vjerovanja u reinkarnaciju je suvremeno natjecanje u drutvu. To natjecanje ima i svoju tamniju 96

stranu, tj. one koji su otpali i izgubili borbu. Ali reinkarnacija uspijeva ispraviti nejednaku sudbinu ljudi u ivotu i uspostaviti pravdu za sve u toku smjene narataja za reinkarnirane u bogatae i siromahe, uspjene i neuspjene, crnce i bijelce. Svi e oni biti u prilici da ostvare svoje elje, bez obzira to ih u ovom ivotu nisu ostvarili. U tome je velika privlanost ideje o reinkarnaciji. Drugi drutveni poticaj vjerovanja u reinkarnaciju je mogunost da ona postane povlateno sredstvo za promaknue ovjekove sree i zdravlja o emu je prije bilo govora. No, koliko god ova objanjenja ovjekove sudbine bila uvjerljiva, neka se pitanje ipak ne mogu izbjei. Tako npr.: ako je ovaj ivot prouzroen njemu prethodnim, nije li onda i prethodni bio prouzroen njemu prethodnim, on njemu prijanjim i tako u beskonanost? Je li doista nuno, uz ovjekove povijesne, drutvene, bioloke i psiholoke uzroke koji odreuju na ivot, posezati i za nekim prijanjim ivotom kao objanjenjem za ono to nam se sada dogaa? Izgleda da reinkarnacija ne rjeava ove probleme kojima bi htjela biti rjeenje nego ak stvara i neke nove. Napokon, trei drutveni poticaj vjerovanja u reinkarnaciju je sekularizacija smrti. Smrt je neto runo i odbojno jer je ovjek otkrio ljudsko tijelo, njegovu ljepotu i uitak ivljenja. Da bi se zatitio od nelagodnosti i pomisli na smrt, pokuao ju je otkloniti na nekoliko naina. Prvo, preuivanjem. Djeca moraju ve od malena biti odvojena od spoznaje smrti. Kad je rije o starijima, stvar je drugaija. Njima se smrt ne skriva, nego jedino na njih prenosi. Iskljueni su iz ivota jer su nositelji smrti. Drugi nain bijega od smrti jest njegova pretvorba u bolest. Ljudi ne umiru, nego su samo teko bolesni. Dok su samo bolesni, daleko su od smrti. Gledano sa stajalita socioloke znanosti, smrt prestaje biti kolektivnim dogaajem a postaje osobnim i privatnim. Privatni je ivot doveo do privatne smrti. A usamljenost u smrti je nepodnoljivija od one u ivotu. Odatle pokuaj da se zaboravi gorka istina o smrti. Ali premda se uinilo da je smrt zaboravljena a vjerovanje u besmrtnost u sekularizaciji postie potpuni besmisao, ljudi nisu tako lako odustajali od nade u vjenost. Za poetak im je i reinkarnacija znaila mnogo. Sabirui vana dobra djela iz prolih ivota moda e se i besmrtnost pojaviti na kraju puta. No ta besmrtnost nije nikada onostrana, nego ovostrana jer se ostvaruje uvijek na zemlji. U reinkarnaciji ljudi umiru, a opet vjeno ive; u vjenosti su a opet ostaju na ovom svije-

IVOT I SMRT

tu. Stoga reinkarnacijom postmoderni ovjek ispunjava svoju proturjenu tenju za potpunim suivljavanjem sa ivotom i istodobno uivanjem besmrtnosti; tenju da postoji u vremenu i vjenosti. Po tome ispada da ne postoji nita po emu bi se razlikovalo samsaru od nirvane i nita po emu bi se razlikovalo nirvanu od samsare. 2. Vjera u uskrsnue i nauk o istilitu kao odgovor na izazov vjerovanja u reinkarnaciju U pastoralnom smislu vjerovanje u reinkarnaciju je snaan izazov Crkvi. Crkva je ula u najvei i najvaniji sinkretistiki vrtlog u cijeloj svojoj gotovo tromilenijskoj povijesti. Nikada prije nije toliko vladao interes za horoskop, astrologiju i magijsko itanje vlastite sudbine. U tradicionalno kranskim zemljama nikada nije bilo vie profesionalnih maga i vraara, spiritizma, interesa za reinkarnaciju. Samo npr. u Engleskoj oko 250.000 osoba pohaa teajeve aranja i novo-poganstva.7 Sve se to odrazilo na konkretnu crkvenu praksu. Suvremeni ovjek je duhovno gladan i treba ga nahraniti. Kako? Na to pitanje nemogue je dati iscrpne smjernice koje bi vrijedile za svaku sredinu i prostor i koje bi jednostavno rijeile problem. Za nau temu vano je napomenuti da je Crkva danas pozvana da temeljito promisli svoj navjetaj o eshatologiji jer su eshatoloke istine suvremenome ovjeku velik misterij i jo vei problem. Za razliku od suvremene reinkarnacije, Crkva ui da postoji istilite kao put ienja poslije smrti. Ljudi se ne trebaju vraati na ovaj svijet da bi vjeno ivjeli jer je mogue izvanzemaljsko ienje. Vraanje na Zemlju u biti znai regresiju, a ne progres jer Zemlja ne moe ovjeku dati mogunosti da se sve njegove sposobnosti razviju. Meutim, rijei kao uskrsnue ili istilite se ne pojavljuju u svakodnevnom govoru, one pripadaju jezinome blagu vjere, one su vjerski termini. One su po svojoj nadi usmjerene na budunost, hrane se samo nadom i povjerenjem u Boju rije te moraju ivjeti u spasonosnom ozraju vjere. S druge strane, odjevene su ruhom pojmova i slika koje ih opisuju. Pojmovi i slike su sredstvo koje u toj situaciji trebaju donijeti pomo. Ali pojmovi i slike ponekad stvaraju probleme, ako se promatraju kao apstraktni sadraj miljenja koji
7

iskljuuje konkretnu stvarnost. Stoga ih treba od tog ruha razlikovati. 2.1. Uskrsnue Sredinja eshatoloka istina uskrsnua dozrijevala je u dvijetisuljetnoj povijesti Starog Izraela, a Krist ju je prihvatio takvu kakva je do njega dola, ne dirajui u njen pojmovni sadraj. Samo je u nju ugradio snagu svoje rijei i svog vlastitog uskrsnua. Kranska dogma o uskrsnuu tijela temelji se na Kristovom uskrsnuu. Nakon to im se Krist nakon smrti vie puta ukazao, njegovi su se uenici uvjerili da on nije ostao u grobu, nego da ga je Bog iz njega uskrisio. Pri tom im se Isus u svom smrtnom tijelu, preoblikovanom u novu stvarnost, objavljivao iznenada ne podlijeui zakonima prostora i vremena. Uenici su ujedno doli do vrste vjere da je Kristovo uskrsnue zametak i poetak uskrsnua svih ljudi. Stoga su poeli iekivati uskrsnue mrtvih i ivot buduega vijeka. Tu vjeru prvih Isusovih uenika dijele sve do naih dana svi oni koji su prihvatili njihovo svjedoenje i povjerovali u njihovu rije. Kransko Vjerovanje Ispovijest nae vjere u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga i u njegovo stvoriteljsko, spasiteljsko i posvetiteljsko djelo dostie vrhunac u proglaenju uskrsnua mrtvih nakraju vremena i vjere u vjeni ivot.8 Vjera u uskrsnue snana je motivacija za kranski nain ovozemaljskog ivota. vrsto vjerujemo i vrsto se nadamo, da e, kao to je Krist zaista uskrsnuo od mrtvih te ivi zauvijek, isto tako pravednici poslije smrti zauvijek ivjeti s uskrslim Kristom i da e ih on uskrisiti u posljednji dan.9 Kranska vjera u uskrsnue je od poetka nailazila na neshvaanja i protivljenja. Ni u jednoj drugoj toki kranska vjera nije susretala i ne susree toliko otpora kao u pogledu uskrsnua tijela. Kako vjerovati da ovo tijelo koje je tako oito smrtno moe uskrsnuti u vjeni ivot? 2.1.1. Kako uskrsavaju mrtvi to znai uskrsnuti? Prema Katekizmu Katolike Crkve po smrti, dijeljenjem due i tijela, tijelo se ovjekovo raspada dok mu dua ide u susret Bogu ekajui da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog e svojom svemoi povra-

SPECTRUM asopis studenata KBF-a

IVOT I SMRT

Usp. NIKI, Mijo (1997: 238), Novi religiozni pokreti. Zagreb, FN.

8 9

Katekizam Katolike Crkve (1994: br. 988), Zagreb, HBK. Isto, br. 989.

97

SPECTRUM asopis studenata KBF-a

titi konano nepokvarljiv ivot naim tijelima sjedinjujui ih s naim duama, snagom Isusova uskrsnua. Na pitanje tko e uskrsnuti Katekizam Katolike Crkve odgovara da e uskrsnuti svi ljudi koji su umrli: koji su dobro inili na uskrsnue ivota, a koji su radili zlo, na uskrsnue osude (Iv 5,29). Na koji nain se to zbiva, Crkva odgovara da kao to je Krist uskrsnuo svojim vlastitim tijelom, ali se nije vratio u zemaljski ivot, tako e isto u njemu svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koje sada imaju, samo e to tijelo biti preobraeno u slavno tijelo, u tijelo duhovno (1 Kor 15,44). Stoga, kada se u Novom zavjetu govori o Isusovom uskrsnuu, tada se pod tim misli da su s Isusom zapoeli eshatoloki dogaaji. Isus je prvi od uskrslih (Dj 26,23; 1Kor 15,20; Kol 1,18) Time je Isusovo uskrsnue postavljeno unutar eshatolokog obzora nade i promatrano kao eshatoloki dogaaj. Prema tome, njegovo uskrsnue ne oznaava nikakav povratak u dotadanji ivot. On se ne vraa u stanje raspadanja (Dj 13,34). Krist jednom uskrsnu od mrtvih, vie ne umire, smrt vie ne gospoduje, svoj ivot on ivi za Boga (Rim 6,9). Uskrsnue dakle nije ponovno preuzimanje starog naina ivljenja, nego poetak novog stvorenja (usp. 1 Kor 15,42). Katekizam pritom kae da kao to je Krist uskrsnuo svojim vlastitim tijelom, ali se nije vratio u zemaljski ivot, tako e isto u njemu svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koje sada imaju, samo e to tijelo biti preobraeno u duhovno tijelo (1 Kor 15,44). Na pitanje kada e se to dogoditi Katekizam Katolike Crkve odgovara da e se uskrsnue dogoditi konano u posljednji dan (Iv 6, 39-40.54, 11,24) na svretku svijeta. Uskrsnue mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom paruzijom. Odgovarajui na pitanje kada, Sv. Pavao mnogo ire razvija scenarij sveopeg uskrsnua: glas anela, trublja to zove na okup izabrane, oblak paruzije, povorka izabranih... (1 Sol 4,15 sl; 2 Sol 1,7; 1 Kor 15,52). Taj konvencionalni okvir klasian je za idovske apokalipse, no sama injenica vanija je od svojih modaliteta. Suprotno grkome poimanju u kojemu ljudska dua osloboena tjelesnih spona sama odlazi prema besmrtnosti, kranska nada ukljuuje cjelovitu obnovu osobe; ona predmnijeva istodobno posvemanji preobraaj tijela, koje e postati duhovno, neraspadljivo i besmrtno (1 Kor 15,35-53). Iz perspektive iz koje gleda, Pavao se inae ne dotie pitanja uskrsnua zlih; on misli samo na uskrsnue pravednih, kao na sudjelovanje u Isusovu ulasku u slavu (usp. 98

IVOT I SMRT

1 Kor 15,12). Oekivanje je tog otkupljenja naega tijela (Rim 8, 23) takvo da kranski jezik, elei izraziti to oekivanje, pripisuje uskrsnuu da nam je neprestano imanentno (usp. 1Sol 4, 17). Ipak, nestrpljivo kransko nadanje (usp. 2Kor 5,1-10) ne smije navesti na isprazne spekulacije o asu kad e nastupiti Dan Gospodinov. Na pitanje kada, Otkrivenje nabacuje zapanjujuu sliku uskrsnua mrtvih (Otk 20,11-15). Smrt i podzemlje vraaju sve mrtve da bi se pojavili pred Sucem, opake i dobre. Dok opaki tonu u drugu smrt, izabranici ulaze u novi ivot, unutar preobraena svemira, koji se poistovjeuje s iskonskim rajem i nebeskim Jeruzalemom (Otk 21-22). Kako da se drugaije, osim u obliku simbola, izrazi neizreciva stvarnost koju ljudsko iskustvo ne moe dosei? Ta freska nije ula u IV. Evanelje. No, ona je u pozadini dvaju kratkih aluzija koje istiu naroito ulogu to je pripala Sinu ovjejemu: mrtvi e ustati na njegov poziv (Iv 5,28; 6,40.44), jedni na vjeni ivot, drugi na osudu (Iv 5,29). 2.1.2. Suuskrsli s Kristom Ako je istina da e nas Krist uskrisiti na posljednji dan, istina je takoer da smo na neki nain, s Kristom ve uskrsnuli. Zahvaljujui Duhu Svetome, kranski je ivot odsad na zemlji sudjelovanje u smrti i uskrsnuu Kristovu. To nalazimo u poslanici Pavlovoj s njime suukopani u krtenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. Novi ivot u koji smo tada uli, nije nita drugo nego njegov ivot Uskrsloga (Ef 5,14). U tom asu nam je, naime, reeno: Probudi se ti koji spava, ustani od mrtvih, i Krist e ti svijetliti! (Ef 5,14). Ova temeljna sigurnost ravna svekolikim kranskim ivotom. Ona dominira moralom koji se odsad namee novom ovjeku roenom u Kristu: Dakle, kad ste uskrsnuli s Kristom, traite ono to je gore, gdje se nalazi Krist sjedei s desne strane (Boga)! (Kol 3,1 sl). Ta je sigurnost takoer izvor kranske nade. Jer ako kranin nestrpljivo iekuje konano preobraenje svoga bijednoga tijela u slavno tijelo (Rim 8,22), to je stoga to ve sada posjeduje zalog tog budueg stanja. Njegovo konano uskrsnue samo e konano jasno oitovati ono to on ve sada jest u skrovitoj stvarnosti misterija (Kol 3,4). Ivan malo razvija sliku konanog uskrsnua zato to vidi kako se unaprijed ostvaruje ve od sadanjeg vremena. Lazar, koji izlazi iz groba, konkretno predouje vjerne koje smrti otima Isusov glas (usp. Iv 11,25 sl). I govor o poivljavajuem dje-

lovanju Sina ovjejega sadri izriite tvrdnje: Dolazi as, i ve je tu, kada e mrtvaci sluati glas Sina Bojega, koji ga budu posluali ivjet e (Iv 5,25). Ta jasna izjava poklapa se s kranskim iskustvom kako je izraeno u Prvoj Ivanovoj poslanici: Mi znamo da smo preli iz smrti u ivot (1 Iv 3,14). Tko god posjeduje taj ivot, nikad nee pasti u ruke Smrti (Iv 6,50; 11,26; usp. Rim 5,8 sl). Ta sigurnost, dakako, ne dokida oekivanje konanog uskrsnua, no ona ve sada preobraava ivot koji utjee u Krista-maticu. 2.1.3. Umrijeti u Isusu Kristu Da se uskrsne s Kristom treba umrijeti s Kristom, treba se iseliti iz tijela i naseliti se kod Gospodina. (2 Kor 5,89). Pri tom odlasku koji je smrt dua se dijeli od tijela. Ona e se sa svojim tijelom sjediniti u dan uskrsnua mrtvih. Smrt je dakle kraj zemaljskog ivota, ona je posljedica grijeha. Meutim smrt je po Kristu preobraena. Isus Sin Boji, podnio je smrt, svojstvenu ljudskom stanju. Ali usprkos strahu pred njom, prihvatio ju je nainom potpunog i slobodnog podlaganja volji Oevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov. Zahvaljujui Kristu, kranska smrt ima pozitivan smisao. Vjerodostojna je rije: Ako s njime umrijesmo, s njime emo i ivjeti. (2 Tim 2,11). Kad zavri jedini tok naeg zemaljskog ivota vie se neemo vratiti da ivimo druge zemaljske ivote. Ljudi samo jednom umiru (Heb 9). Poslije smrti nema ponovnog raanja-reinkarnacije. 2.2. Nauk o istilitu Zakon razvoja vrijedi takoer i za podreenu eshatoloku istinu istilita. Ona je vie nego ijedna druga izvrgnuta antropomorfnim, prostorno-vremenskim iskrivljenjima koje izazivaju odbojnost kod dananjeg ovjeka. Korijen joj nalazimo ve u Starom zavjetu, u Drugoj knjizi Makabejaca koja govori o rtvama to su Izraelci prinijeli kako bi svoju pokojnu brau oslobodili njihovog grenog nasljea. Crkveni oci nalaze temelj istine o istilitu u evaneoskim rijeima: Nagodi se s protivnikom dok si jo na putu da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamniaru. Zaista kaem ti, nee izii odande dok ne isplati do posljednje pare. (Mt 5,26) Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, nee mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u buduem (Mt 12, 32). Naziuje li tko na ovom temelju (tj. Isusu Kristu) zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom svaije e djelo doi na svjetlo. Onaj e dan pokazati jer e se u 99

ognju oitovati. I kako je ije djelo oganj e iskuati. Ostane li djelo, primit e plau onaj tko ga je nazidao. Izgori li ije djelo, taj e tetovati. Ipak, on e se sam spasiti, ali kao kroz oganj. (1 Kor 3,15) Zbog toga se radujte, makar se sada trebalo malo alostiti zbog razliitih kunja: da prokuanost vae vjere, dragocjenija od propadljivog zlata koja se ipak u vatri kua, stekne slavu i ast o objavljenju Isusa Krista (1 Pet 1,7). Do izriite spoznaje istilita meutim nije dolo egzegezom tih tekstova nego ivotnim zbivanjima. Naime, sredinom treeg stoljea biskup Ciprijan naao se pred zadatkom omoguiti povratak u Crkvu onim kranima koji su za vrijeme progona na carsku zapovijed rtvovali poganskim bogovima i tako otpali od vjere. Nasuprot strogom Tertulijanu, koji je traio da se takvi ponovno krste, Ciprijan nauava: 1. Zbog svoje nevjere oni, dakako, ne mogu sudjelovati u ivotu Crkve, Tijela Kristova. 2. Ali sposobni su da se oiste. 3. Put ienja je pokora koja se; 4. vri u zajednitvu s Crkvom. To je pastoralno razmiljanje preraslo u teoloki zakljuak: 5. Nema razloga ograniiti mogunost pokore samo na ovaj ivot, kad znamo da zajednitvo s Crkvom traje onkraj groba. U tom je zakljuku prisutan katoliki nauk o istilitu, kojem e Crkva dati doktrinarni oblik na Drugom lionskom saboru 1274, u Ferrari-Firenci 1430, te napokon na Tridentskom saboru (1545. do 1565) Drugi Vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, u sedmom poglavlju, opisujui crkvenu stvarnost u svojoj irini govori o istilitu kao jednom od tri crkvena stanja: Neki su od njegovih uenika putnici na zemlji, neki se, ostavivi ovaj ivot, iste, a neki uivaju slavu.10 Koncil nadalje spominje praksu Crkve to potjee od najstarijih vremena da se moli za preminule vjernike. U kontekstu slinu onom iz br. 49 dogmatske konstitucije Lumen gentium II Vatikanskog sabora u opisu potpune stvarnosti Crkve i onostranosti uvrtava se tema istilita. Ispovijest vjere Pavla VI donosi lanak koji glasi: Vjerujemo da due svih onih to umiru u Kristovoj milosti, bilo da se trebaju jo istiti u istilitu, bilo da ih u trenutku kad naputaju svoje tijelo Isus prihvaa u raju, kao to je to uinio s dobrim razbojnikom, sainjavaju narod Boji poslije smrti koja e biti definitivno pobijeena na
10

SPECTRUM asopis studenata KBF-a

IVOT I SMRT

Lumen gentium, br. 49.

SPECTRUM asopis studenata KBF-a

dan uskrsnua kada e se ove due ponovno sjediniti sa svojim tijelima. Na osnovu spomenutih izjanjenja uiteljstva moe se bez sumnje zakljuiti da aktualna dogmatska svijest Katolike Crkve vidi u sljedeim elementima katolikog poimanja istilita istine de fide definita: oni koji su umrli pomireni s Bogom, a prije toga se nisu potpuno oistili moraju se podvri ienju prije ulaska u slavu (DS 856, 1304, 1580, LG 49 i 51); s oprotenjem grijeha i vjenih kazni nisu dokinute sve posljedice grijeha, vremenite kazne koje ovjek treba podnijeti na zemlji ili u istilitu (DS 1543, 1580, 1689, 1715); ljudi, koji su preminuli s ljubavlju prema Bogu, dostiu im budu ponovno oieni, zajednitvo s Bogom u slavi (DS 857, 1000, 1305); putujua Crkva pomae te ljude svojim molitvama u njihovom procesu ienja (DS 856, 1304, 1743, 1753, LG 50) Meutim, u svjetlu ovih istih dokumenata neki tradicionalni elementi puko-pietistikog poimanja istilita otkrivaju se kao nebitni, nesigurni ili pogreni, kao npr. predodba o istilitu kao mjestu, kao prostoru za muenje. Neispravno je takoer shvaanja istilita kao neke vrsti pakla u malom. Uvijek postoji i postojala je opasnost prikazivati istilite kao jednu vrstu vremenitog pakla. Pakao i istilite ne mogu se graditi paralelno uvodei u istilite samo vremensku granicu. Duboki smisao ovih stanja vrlo je razliit jer su suprotna i psiholoka znaenja to u njima ive. Pakao je usredotoen na mrnju dok je istilite usredotoeno na ljubav. istilite se uglavnom promatra na nain prosvjetljenja ljubavi.11 istilite je osobno zbivanje. Njegova vatra gori u ovjekovom srcu, a ne na njegovom tijelu. Meutim, pitamo se je li susret s Bogom jedino to ovjeka isti, postoji li jo i fizika vatra istilita o kojoj govore stariji crkveni dokumenti? Ne mora se unaprijed iskljuiti uloga materijalnog svijeta u ovjekovu ienju i dozrijevanju. Na zemlji je on duboko povezan sa svijetom, a ta se veza ne prekida u asu smrti. Neposredni susret sa Stvoriteljem bit e nov susret sa svim njegovim stvorenjima. Taj svijet na neki nain sudjeluje u procesu naeg suda i ienja.

Takoer se postavlja pitanje dogaa li se ienje u asu smrti u jednom trenutku ili traje poslije smrti? Moe li se govoriti o duama koje se nalaze u istilitu? Ne moemo imati nikakve spoznaje o tome kako se stvari zbivaju. ovjek u asu smrti izlazi iz vremena i ulazi u vjeno Boje Sada. Vjeni je Bog neposredno blizak svim trenucima nae povijesti. Meutim, ulazei u eshaton, ovjek ne postaje Bog. Kako je povezan s onima koji su jo u vremenu, to ne znamo. Sigurno je da se ne prekida njegova veza s povijeu, jer je on ostao lanom opinstva svetih koje obuhvaa slavnu, patniku i putniku Crkvu. Nedostupan mu je i nain i trajanje ovjekove preobrazbe u asu smrti. Prikazivati je kratkim ili dugim jednako je naivno. istilite nije zatvor u kojem ovjek izdrava kaznu, nego unutarnje dozrijevanje i preobrazba kako bi bio sposoban za jedinstvo s Kristom i sa svim svetima. Molitva za pokojne sastavni je dio nauka o istilitu, to je znao ve i Stari zavjet. Protiv te molitve takoer se diu prigovori. Kako netko moe izvana nadoknaditi ono to se zbiva u dubini vlastitog bia gdje se odluuje osobni susret s Bogom? Na to odgovaramo da ovjek nikad nije sam pa ni onda kad stoji pred Bogom. Upravo su tada u njemu prisutni svi koje je u bilo emu otetio i s kojima je putovao. Blagoslivljaju ga ili ga proklinju; sve to ulazi u susret s Bogom i dio je njegove osobne sudbine. Meusobna zastupnika ljubav, pa i preko groba, sr je kranstva. Jedan od suvremenih teologa koji je meu prvima pokuao na nov nain pristupiti istilitu bio je Y. Congar. On je naglaavao kako je istilite dio kranske istine o pokori koja je nita drugo do li povratak srca k Bogu. istiline bi patnje stoga bile bitan element dinamike pokore kojom se ostvaruje osobno obraenje. Po njima, koliko god one posjeduju karakter ispatanja i zadovoljtine za vlastite grijehe, kranin ulazi u prostor preobilne zadovoljtine za grijehe koje je prinio sam Isus. Rije je, znai, o osobnoj aplikaciji onog to je u Kristu ostvareno. Taj proces obraenja i zadovoljtine zbiva se ve u ovom ivotu dok se u istilitu privodi kraju, a budui da je tu rije o zadovoljtini Tijela koje mora slijediti zadovoljtinu Glave, nitko u tom procesu nije sam, ve je noen solidarnou svih srdaca. Uz karakter zadovoljtine Congar naglaava kako jo dublju stvar predstavlja moment ienja. To su one iste patnje zadovoljtine koje iste jer su prihvaene. Nije pri tom potrebno utei se spekulacijama o ognju. Najbolji model interpretacije ienja jest analogija mistikog puta k Bogu: 1. kidanje povezanosti na stvorenim uporitima ostavlja bolnu prazninu;

IVOT I SMRT

Usp. Pozo, C (1997: 445), Eshatologija. Sarajevo, Vrhbosanska katolika teologija.

11

100

2. patnja zbog odsutnosti ljubljenog Boga kao i zbog svijesti o preprekama koje sprjeavaju susret s njime; 3. unutranje gorenje koje proizlazi iz injenice da je Boje privlaenje oteano teretom ostatka grijeha. ienje u onostranosti jest bolno, ali prihvaeno u ljubavi, ono je dar Bojeg milosra.12 Veina suvremenih autora, kao i Congar, shvaa oganj istilita u moralnom, metaforinom, ili simbolikom smislu. Meutim postoji jedan krug teologa koji taj, inae tradicionalni, ali nebitni element dogme, interpretira dosta realno. Za Winklhofera, Boublika i Poza govor o ognju istilita eli izraziti uvjerenje da ljudske patnje u istilitu nisu isto duhovne (kao npr. one u anela), ve autentino ljudske. Grijeei u svijetu ovjek unosi nered u totalitet stvorenja, otuuje si stvoreni svemir te bi oganj oznaavao uvjetovanost patnji istilita negativnim utjecajem ovjeku djelomino otuenog stvorenja. Dakle, moglo bi se govoriti o utjecaju odreenog, materijalnog imbenika u istilitu zakljuuje Boublik. Ipak, nije oganj sr poruke istilita ve definitivna metanoia, transformacija Kristovog uenika koji uvodi u ivot vjeni.13 3. Dodirne toke i razlike izmeu vjerovanja u reinkarnaciju i vjere u istilite i uskrsnue 3.1. Reinkarnacija i uskrsnue Slino kao i vjerovanje u reinkarnaciju, i vjerovanje u uskrsnue ima stanovite probleme. Kao prvo, postavlja se pitanje na koji je nain ranokranska zajednica spoznala da je Isus uskrsnuo? Novozavjetni tekstovi o uskrsnuu nigdje ne opisuju sam dogaaj Isusova uskrsnua, to znai da uskrsnue nije injenica koja se moe registrirati na povijesno-empirijski nain. Novozavjetni spisi govore o onom to se dogodilo nakon to je Isus uskrsnuo, tj. o njegovim ukazanjima. Po njegovim ukazanjima, uenici su se uvjerili da Isus nije ostao u grobu, nego da ga je Bog iz njega uskrisio. Uenici su ujedno doli do vrste vjere da je Kristovo uskrsnue zametak i poetak uskrsnua svih ljudi. Stoga su poeli iekivati uskrsnue mrtvih i ivot buduega vijeka. Drugim rijeima, uskrsnue
12

Biaca, Nika (1983: br. 3, str. 35), Problem istilita u teologiji, Kateheza 5. Isto, str. 27.

kao novo stvaranje spoznaje se iz uinaka slino kao to se prvo Boje stvaranje svijeta dokazuje iz postojanja svijeta i reda na njemu. Upravo je u 18. stoljeu za vrijeme prosvjetiteljstva otvorena problematika oko Isusovog uskrsnua. Samuel Reimarus (1694 1768) zakljuuje da su Isusovi uenici tijelo nou uklonili i pedeset dana nakon toga, kad se to vie nije moglo provjeriti, poeli pripovijedati da je uskrsnuo. Nakon to se ta hipoteza nije uspjela odrati racionalisti su pokuali tumaiti da je Isus samo prividno umro; imun Cirenac umro je umjesto Isusa. Danas vie nitko ne zastupa takve teorije. Danas je jo utjecajnija psiholoko-evolucionistika hipoteza kojoj je zaetnik D. F. Strauss (18081874) koja uskrsnu vjeru ne tumai s pomou ukazanja raspetog i uskrslog Krista, nego pomou religijskih ideja i oekivanja ondanjeg doba, refleksije uenika i naknadnog Isusova utjecaja na njihovu refleksiju. Meutim, objektivni i subjektivni razlozi govore da uenici nakon Isusove smrti nisu bili disponirani za vjeru u njegovo uskrsnue. Oni su sa smru uitelja pokopali sve svoje nade. tovie, smatraju da je sve propalo, puni su straha i beznaa. Nedugo nakon toga njihovo se raspoloenje potpuno mijenja. Kako protumaiti tu naglu promjenu? Vjeru prvih Isusovih uenika dijele sve do naih dana svi oni koji su prihvatili njihovo svjedoenje i povjerovali na njihovu rije. S logike toke gledita vjeru u uskrsnue moda je tee obrazloiti nego reinkarnaciju. Ali s antropoloke toke uskrsnue najbolje odgovara ovjekovoj psihosomatskoj stvarnosti i njegovoj tenji za osobnim ivotom poslije smrti. Osim toga, ako itav svijet nuno upuuje na stvoritelja, nije li opravdano pretpostaviti da Bog moe mrtva tijela uskrisiti na nov, drukiji ivot? To, dakako, ne dokazuje uskrsnue, ali pokazuje da takvo vjerovanje nije nelogino. Kao i reinkarnacija, i vjerovanje u uskrsnue susree se s problemom identiteta ovjeka prije i poslije smrti. Na taj se nain uskrsnue, za razliku od reinkarnacije, posve oslanja na Boga i njegovu stvaralaku vjernost. Zato neki teolozi danas odbacuju takvo objanjenje identiteta izmeu povijesnog i uskrslog ovjeka te radije govore o stvarnoj smrti itavog ovjeka i uskrsnuu kao novom stvaranju cijele osobe.14 Suprotno tome, J. Ratzinger kree izmeu kranske nade u uskrsnue i grke ideje o besmrtnosti. On izmeu dualizma
14

SPECTRUM asopis studenata KBF-a

IVOT I SMRT

13

Usp. Devi, Ivan (1995: 77), Obzori nade.

101

SPECTRUM asopis studenata KBF-a

tijelo-dua promovira jedan drugi binom: Stvoritelj-stvorenje. ovjek nije u sebi besmrtan, nego samo ukoliko je Boji prijatelj. Pojmom dua moemo oznaiti taj ovjekov odnos s Bogom. Zato kad kaemo da ovjek ima duu, onda se misli da je ovjek dijaloki partner s Bogom.15 Pritom, kada se u teologiji govori o dui, treba izbjei dva pogrena shvaanja. Jedno, po kojemu se obezvreuje tijelo i koje s pojmom dua podrazumijeva samo jedan dio ovjeka. Zatim, treba izbjei dojam da je odnos s Bogom neto izvan ovjeka. Izraz dijaloka besmrtnost pomiruje dva gledita: ovjek je besmrtan jer ga Bog ljubi. Ovo moemo povezati s pojmom i znaenjem due u dijalokom odnosu s Bogom. 3.2. Reinkarnacija i nauk o istilitu Kao i reinkarnacija i eshatoloka istina istilita ima dva temeljna vida. Negativan je vid reinkarnacije: ovjek prolazi kroz ivote da bi se oistio. Pozitivan je vid: na tom putu ostvaruje on svoju evoluciju uspinjui se prema konanom savrenstvu. U kranstvu paralele tom negativnom obliku nalazimo kod otaca Zapadne Crkve Ciprijana i Tertulijana dok je istok pokazao kransku sliku ovjekove evolucije. Tertulijana ve citirani novozavjetni tekst Mt 5,26, nadahnjuje u stvaranju jedne istiline koncepcije. Rije je o zavrnom retku Isusove parabole o potrebi izmirenja koje glasi: Zaista, kaem ti, nikako nee izii odande dok ne plati do posljednjeg novia. Tertulijan zamilja vrijeme izmeu smrti i uskrsnua kao vrijeme bolnog zatoenitva u kojoj due imaju mogunost isplatiti i posljednji novi da bi postale slobodne za uskrsnue. Pri tom Tertulijan naglaava ulogu molitava i milostinje. Tertulijanovu dosta nepreciznu viziju dalje je razradio Ciprijan oslobodivi je pretjeranog pesimizma. S druge strane, Klement Aleksandrijski govori o pneumatskom procesu permanentnog ienja koje zapoinje krtenjem te dostie do u samu vjenost. Poslije smrti, naime, due nastavljaju uspon transformirajui se sve vie i vie u jedno sve savrenije pneumatsko tijelo, koje je kao neka posrednika kategorija izmeu platonske ideje besmrtnosti i uskrsnua. A kada pravi kranski gnostik dosegne pneumatsku tjelesnost, za njega nastupa Dan Gospodnji, vjenost. U prekogrobnu fazu uspona Kle15

ment ugrauje i oganj nadovezujui se time na 1 Kor 3,10-15 kojemu pripisuje dvostruku funkciju: za popravljive grenike, kojima preostaje dio pokore, taj je oganj posveujui, mudri, inteligentan, dok je za nepopravljive to oganj koji prodire i izgara. to se pak tie molitvene solidarnosti, ona je u Klementovoj koncepciji na djelu u svim fazama ienja i uspona k Bogu. I za njega je crkveno-penitencijalna praksa polazina toka istilinog procesa u onostranosti u kojem vidi nastavak nedovrene crkvene pokore.16 U spisima Crkvenih otaca nalazimo, dakle, dva bitna elementa nauka o istilitu: 1. Pokora Vrei pokoru Crkva je shvatila da se pokora moe nastaviti i poslije smrti. U asu smrti ovjek se opredijelio za Boga ime je uao u Boju milost koju vie ne moe izgubiti. Meutim konanu zrelost samim tim nije postigao. Temeljno opredjeljenje za Boga jo je zasjenjeno sebinim nagnuima vlastite volje. ovjek se mora itav poistovjetiti sa svojom temeljnom odlukom. To se zbiva u pokori koju zovemo istilite. 2. Zajednitvo ovjek ivi u zajednici od poetka do kraja svoga puta. Ljudi mogu i ne moraju samo ovdje, nego i poslije smrti, jedni druge pomagati. Meutim, uz ove dodirne toke, reinkarnacija se ipak razlikuje od katolikog nauka o istilitu. Dvije su bitne razlike: prvu razliku nalazimo u jedinstvu due i tijela. Po reinkarnaciji to jedinstvo ne postoji pa ovjekov duevni element moe napustiti tijelo i uzeti novo. To shvaanje nespojivo je s biblijsko-kranskim vrednovanjem tijela koje zajedno s duom prima od Boga vjeni spas. Druga je razlika ovjekov odnos prema Bogu. Prema kranskom shvaanju konano je savrenstvo Boji dar to ga ovjek slobodno prima, dok je u reinkarnaciji plod njegova samoostvarenja. Zakljuak U prethodnoj raspravi panja je bila usmjerena na reinkarnaciju i uskrsnue. Reeno je da su reinkarnacija i uskrsnue temeljni, jedan od drugog razliiti naini predoenja nastavka
16

IVOT I SMRT

Ratzinger, Joseph (1970: 323336), Uvod u kranstvo. Zagreb, KS.

Usp. Biaca, N., nav. dj., str. 32.

102

ovjekova ivljenja poslije smrti. To je naravno pretpostavljalo prikazivanje tih naina predoenja to nije laka zadaa. Svi dosad obraeni pokuaji rjeenja imaju jednu zajedniku pretpostavku: oni polaze od toga da se reinkarnacija i uskrsnue u svakom sluaju iskljuuju, da dakle ono to je razliito nikada ne moe biti identino i ono to je identino, nikada razliito. Takoer ne postoji identinost izmeu izvanzemaljskog ienja (istilita) i reinkarnacije. U kranstvu smrt se smatrala i smatra se kao poetak novog drugaijeg duhovnog postojanja. U suvremenom poimanju reinkarnacije, vrlina smrti to dovodi do duhovnog moe se s ushienjem hvaliti, ali ini se da su ljubav za tijelo i utjelovljeni ivot jai. Ako se prethodno uzme u obzir, onda postoje stvarno dva stajalita: moramo ili s reinkarnacijom nijekati uskrsnue i istilite ili uskrsnue i istilite s reinkarnacijom. Naslov Vjera u uskrsnue pred izazovom vjerovanja u reinkarnaciju izabrala sam kako bih sudjelovala u koncilskom duhu dijaloga. Crkva danas kroz svoje uiteljstvo naglaava veliku vanost dijaloga meu vjerama, kulturama i osobama. U odnosu na duh postkoncilske Crkve i njezina uiteljstva, od dananjih se krana trai da ne osuuju one koji zastupaju i prihvaaju drukija stajalita. Odgovor na nauk o reinkarnaciji ne bi se trebao sastojati u osudi drugih osoba zbog njihova stajalita, ve u ponovnom otkivanju kranskih vrijednosti. Vjerovanje u reinkarnaciju mnogih ljudi dananjice svjedoi o njihovoj tananoj nadi da se ivot nastavlja poslije smrti. S druge strane nada je, u biti, iekivanje koje sami ne moemo postii. Nadati se znai raunati na neiju dobrotu. Ali ima nade koju nitko na ovom svijetu ne moe ostvariti, stoga je oito da iza svake istinske nade, posebno one koja nadilazi ljudsku mo, stoji vjera u Bie, njegovu svemo i dobrotu. Budui da nema ovjeka koji se ne nada, moemo rei da nema ovjeka koji u dubini svog bia ne rauna s Bogom, ispuniteljem svih nada. U tom je smislu svaki ovjek religiozno bie. Takvog Boga, ovjekova prijatelja i spasitelja, s kojim svaka istinska nada rauna, navijeta upravo kranstvo.

Literatura
Biaca, Nika (1983): Problem istilita u teologiji. Zagreb: Kateheza 5 DEvi, Ivan (1995): Obzori nade. Rijeka: Katolika bogoslovija u Rijeci. EliadE Mircea (1983): Okultizam, magija i pomodne kulture. Zagreb: GZH. Ivani, Tomislav (1999): Reinkarnacija i uskrsnue. Zagreb: Teovizija. Katekizam Katolike Crkve (1994): Zagreb: HBK. Niki, Mijo (1997): Novi religiozni pokreti. Zagreb: FN. Niki, Mijo (1998): Reinkarnacija i /ili uskrsnue. Zagreb: FN. Pozo, C. (1997): Eshatologija. Sarajevo: Vrhbosanska Katolika teologija. RatzingEr, Joseph (1970): Uvod u kranstvo. Zagreb: KS. VEljai, edomir (1982): Filozofija Istonih naroda I. Zagreb: MH.
SPECTRUM asopis studenata KBF-a

IVOT I SMRT

103