Poglavlje 15:
Sociološka teorija 1
Tako su marksisti ustvrdili da su značenja koja se
pojavljuju u interakcijskim situacijama "licem u lice"
uvelike proizvod klasnih odnosa. S tog stajališta,
interakcionisti su propustili objasniti najvažniju stvar u
vezi sa značenjem: njegovo podrijetlo.
lnterakcionizam i američka kultura
Simbolički interakcionizam je izrazito američka grana
sociologije i, za neke, to dijelom objašnjava njegove
propuste. Tako je Leon Shaskolsky (1970.) tvrdio d a j e
interakcionizam u velikoj mjeri odraz kulturnih ideala
američkog društva. Također tvrdi daje "simbolički
interakcionizam duboko ukorijenjen u kulturnom
okolišu američkog života te da je njegova interpretacija
društva, u nekom smislu, 'zrcalna slika' onoga što to
društvo želi biti".
Fenomenologija je grana europske filozofije koju je prvi
razvio Edmund Husserl (1859.-1938.), a koju je u
sociologiji razradio Alfred Shutz (1899.-1959.). Shutz je
bio Husserlov učenik koji se preselio u Sjedinjene
Države nakon uspona fašizma u Europi.
Fenomenologija se razlikuje od pristupa društvene
akcije koje smo dosad razmatrali stoga što niječe
mogućnost objašnjenja društvene akcije kao takve.
Njezin naglasak je na unutarnjem djelovanju ljudskog
uma i načinu na koji ljudi klasificiraju i osmišljavaju
svijet oko sebe. Ona se ne zaokuplja kauzalnim
objašnjenjem ljudskog ponašanja na isti način kao druge
perspektive. Fenomenolozi pokušavaju razumjeti
značenje fenomena ili stvari, a ne objašnjavaju kako su
oni nastali.
Osmišljavanje osjetilnog iskustva
Prema fenomenolozima, pojedinci dolaze u kontakt s
izvanjskim svijetom pomoću osjetila: opi- pom,
mirisom, sluhom, vidom i okusom. Bez osjetila nije
moguća spoznaja o vanjskom svijetu. Ipak, sami osjeti
nisu dovoljni osobi da bi taj svijet imao ikakva smisla.
Kad bi ljudi uzimali svoja osjetilna iskustva zdravo za
gotovo, bili bi suočeni s nespoznatljivim mnoštvom
impresija - boja, svjetla, zvuka, mirisa, osjeta i okusa -
koji bi bili besmisleni.
Da bi svladali taj problem, ljudi počinju organizirati
svijet oko sebe u fenomene; oni klasificiraju svoja
osjetilna iskustva u stvari za koje se čini da imaju
zajedničke karakteristike. Primjerice, može se
razlikovati između živih i neživih predmeta. Ta razlika
Tako se naglasak na slobodi, slobodarstvu i in-
dividualnosti u interakcionizmu može jednim dijelom
smatrati odrazom američkog samoshvaća- nja.
Shaskolsky kaže da to pomaže objasniti zašto
interakcionistička perspektiva nalazi manju podršku u
Europi, budući da u Europi postoji veća svijest o
prinudama moći i klasne dominacije. Odražavajući
američke ideale, Shaskolsky tvrdi da se interakcionizam
nije uspio suočiti sa surovijom zbiljom društvenog
života, niti je uzeti u obzir. Ma kakvi bili njegovi
nedostaci, mnogi će se složiti s Williamom
Skidmoreom da je "stvarno istina da, s pozitivne strane,
nešto od najfascinantnije sociologije nalazimo u
interakcionističkoj tradiciji" (Skidmore, 1975.).
se može razraditi tako da se živi predmeti podijele u
sisavce i nesisavce. Sisavci se mogu podijeliti u razne
vrste, a vrste se mogu podijeliti u različite pasmine.
Tako ljudi imaju niz skraćenih načina za klasifikaciju i
razumijevanje svijeta koje je izvanjsko njihovoj
vlastitoj svijesti. Primjerice, mala bijela životinja koja
stvara zvuk laveža može se identificirati kao pudlica.
Husserl (1931.) nije mislio daje ovaj proces u bilo
kojem smislu objektivan; klasifikacija fenomena je u
potpunosti proizvod ljudskog uma i ne može se
evaluirati kao istinita ili lažna. On nije nijekao
postojanje fizičkih objekata izvan i onkraj ljudskog uma,
ali je tvrdio da, budući da ljudi mogu doći u kontakt s
njima samo preko svojih osjetila, oni nikad ne mogu biti
sigurni glede njihove naravi. Tako, pokušavajući
osigurati znanje, ljudi moraju staviti stvarnost i
zdravorazumska vjerovanja "u zagradu": to znači da ih
trebaju staviti, kakva jesu, unutar zagrade i zaboraviti na
to jesu li istinita ili lažna.
Jednom kad su to učinili, mogu se okrenuti fe-
nomenološkom razumijevanju svijeta. Husserl je tvrdio
da, kako bi razumjeli društveni život, fenomenolozi
trebaju proučavati način na koji ljudi smještaju izvanjski
svijet u kategorije dok razlikuju posebne fenomene. Na
taj će način biti moguće shvatiti značenje fenomena
otkrivanjem njegove biti. Ono što je Husserl pod tim
mislio jest da istraživač može otkriti razlikovne odlike
(bit), skupine stvari (ili fenomena) koje ljudi zajedno
klasificiraju. Tako se, primjerice, može otkriti da je
razlikovna odlika — dio biti - broda to da može plutati.
 2 Poglavlje 15: Sociološka teorija
U 14. poglavlju opis Atkinsonova rada o sa-
moubojstvu (str. 979-980) pokazuje d a j e pokušavao
razumjeti prirodu fenomena samoubojstva istražujući
kako ga mrtvozornici razlikuju od drugih tipova smrti.
Alfred Shutz —
fenomenologija društvenog
svijeta
Opći pristup koji je fenomenologija prihvatila je jedan
tip filozofije spoznaje, a ne sociološka perspektiva.
Alfred Shutz (1972., prvi put objavljeno 1932.) bio je
prvi koji je pokušao objasniti kako se fenomenologija
može primijeniti za stvaranje uvida o društvenom
svijetu. Schutzov je glavni prilog bilo to što je
naglašavao da način na koji ljudi klasificiraju i pridaju
značenja izvanjskom svijetu nije čisto individualni
proces. Ljudi su razvili ono što je nazivao
"tipifikacijama" - koncepti koje pridružuju klasama
stvari koje iskustveno doživljavaju. Tako su "bankovni
činovnik", "nogometna utakmica", "oprašivanje" i
"divo" primjeri tipifikacija. Te tipifikacije nisu
jedinstvene za svaku osobu, već su zajedničke
pripadnicima jednog društva. One se prenose na djecu
učenjem jezika, čitanjem knjiga ili razgovorom s dru-
gim ljudima. Korištenjem tipifikacija, ljudi su u stanju
komunicirati s drugima na temelju pretpostavke da vide
svijet na isti način. Postupno, pripadnik društva
izgrađuje zalihu onoga što
Schutz zove "zdravorazumskim znanjem" koje dijeli s
drugim pripadnicima društva i koje omogućuje ljudima
Etnometodologija je nastala 1960-ih godina. Mnoge od
preokupacija etnometodologije odražavaju tip pristupa
koji je razvio Schutz.
Međutim, sam Schutz nije provodio detaljna
istraživanja društvenoga života; on je samo spekulirao o
naravi društva. Etnometodolozi su primijenili
fenomenološke ideje u provedbi istraživanja.
Godine 1967. Harold Garfmkel je iskovao termin
"etnometodologija". Grubo prevedeno, etno-
metodologija znači studij metoda kojima se ljudi koriste.
Ona se bavi metodama kojima se ljudi (ili "članovi",
kako ih etnometodolozi nazivaju) koriste da bi
konstruirali, objasnili i dali značenje svom društvenom
svijetu.
Društveni poredak kao fikcija
Etnometodolozi slijede Schutza u mišljenju da ne postoji
stvarni društveni poredak, kao što to pretpostavljaju
druge sociološke perspektive. Članovima društva se
da žive i međusobno komuniciraju. Schutz misli d a j e
takvo znanje od bitne važnosti za ostvarivanje
praktičnih zadaća u svakodnevnom životu. Primjerice,
opisuje način na koji jednostavna radnja kakva je slanje
pisma počiva na zdravorazumskom znanju i postojanju
zajedničkih tipifikacija. Osoba koja šalje pismo
pretpostavlja da će druga osoba (poštanski službenik
kojeg možda nikad još nije sreo) biti u stanju prepozna-
ti komad papira s nekim natpisom kao pismo i da će ga
- zajedno s drugim poštanskim slubenicima —
isporučiti na adresu navedenu na omotnici. Ljudi
također pretpostavljaju da će primatelj pisma -
ponovno netko koga možda nikad nisu upoznali - imati
zdravorazumsko znanje slično njihovu i tako biti u
stanju shvatiti poruku i reagirati na odgovarajući način.
Premda Schutz naglašava d a j e znanje zajedničko,
ne misli d a j e ono fiksno i nepromjenjivo. Zapravo,
zdravorazumsko znanje se neprestance modificira
tijekom ljudske interakcije. Schutz priznaje da svaki
pojedinac ima jedinstvenu biografiju i interpretira i
doživljava svijet na pomalo različit način; ali
postojanje zalihe zdravorazum- skog znanja omogućuje
ljudima da shvate, barem dijelom, akcije drugih ljudi.
Čineći to, oni sebe uvjeravaju da postoje pravilni i
uređeni obrasci u svijetu i u društvenom životu. S tog
stajališta, ljudi između sebe stvaraju iluziju da u
društvu postoje stabilnost i red, dok u stvarnosti postoji
samo gomila individualnih doživljaja koji nemaju niti
jasan oblik niti formu.
društveni život čini sređenim samo zato što su oni
aktivno uključeni u osmišljavanje društvenog života.
Društva imaju pravilne i sređene obrasce samo zato
što ih članovi percipiraju na taj način. Društveni poredak
time postaje zgodna fikcija — privid reda koji su
konstruirali članovi društva. Taj privid omogućuje da
društveni svijet bude opisan i objašnjen, pa time postane
spoznatljiv, prihvatljiv, razumljiv i razjašnjiv za svoje
članove. On postaje razjašnjiv u smislu da članovi
društva postaju sposobni dati opise i objašnjenja vlastitih
djelovanja i društva oko sebe, koji su razumni i prihvat-
ljivi i njima i drugima. Tako, u Atkinsonovoj studiji
samoubojstva, mrtvozornici su bili u stanju opravdati i
objasniti svoja djelovanja sebi i drugima u smislu
zdravorazumskog načina na koji su dolazili do svojih
sudova.
Bit etnometodologije, prema Zimmermanu i
Wiederu (1971.), jest objasniti "kako članovi društva

rješavaju zadaću viđenja, opisivanja i objašnjavanja
reda u svijetu u kojemu žive". Etnome- todolozi su
stoga provodili istraživanja o tehnikama kojima se
članovi koriste kako bi postigli privid poretka. Sada
ćemo ispitati detaljnije dvije studije kako bismo
ilustrirali upravo spomenute teze.
Harold Garfinkel_______________________
Dokumentarna metoda
Garfinkel (1967.) tvrdi da se članovi zajednice služe
"dokumentarnom metodom" kako bi osmislili, objasnili
i dali privid reda socijalnome svijetu. Ta se metoda
sastoji u izboru određenih aspekata u beskonačnom
broju karakteristika neke situacije ili konteksta, njihovu
definiranju na poseban način i njihovu shvaćanju kao
dokaza o postojanju latentnog obrasca. Taj se proces
potom obrće, pa se određene instance latentnoga
obrasca koriste kao dokazi za postojanje obrasca.
Prema Garfinkelovim riječima, dokumentarna
metoda:
sastoji se od toga da stvarnu pojavu smatramo
"dokumentom", "koji upućuje na"pretpostavljeni
latentni obrazac ili ga "predstavlja". Ne samo da se
do latentnoga obrasca dolazi na temelju pojedi-
načnih dokumentiranih dokaza već se i pojedinačni
dokumentirani dokazi, potom, tumače na temelju .
onoga "što je poznato" o latentnome obrascu. Poje-
dinačni dokazi elaboriraju obrazac i obrnuto.
Garfinkel, 1967.
Primjerice, u slučaju Atkinsonove studije o
mrtvozornicima, oni su smrtne slučajeve definirali kao
samoubojstva upućivanjem na latentni obrazac. Taj je
obrazac mrtvozornička zdravorazum- ska teorija
samoubojstva. Međutim, istodobno, smrtni slučajevi
definirani kao samoubojstva smatrali su se dokazom za
postojanje takvog obrasca.
Na taj način, pojedinačne instance obrasca i sam
obrazac međusobno se pojačavaju i koriste kako bi
razradili jedni druge. Takva se dokumentarna metoda
može smatrati "refleksivnom". Pojedinačna instanca
smatra se refleksijom latentnog obrasca i obrnuto.
Garfinkel tvrdi da je društveni život "u biti ref-
leksivan". Članovi društva stalno promatraju po-
jedinačne aktivnosti i situacije pomoću pretpos-
tavljenoga latentnog obrasca, da bi potom potvrdili
postojanje tih obrazaca upućivanjem na njihove
posebne oblike u aktivnostima i situacijama. Na taj
način članovi proizvode razjašnjenja socijalnoga svijeta
koja ne samo da osmišljavaju i objašnjavaju već ustvari
i konstituiraju taj svijet. Tako, na primjer, dajući
razjašnjenja samoubojstava, mrtvozornici zapravo
proizvode samoubojstvo. Njihova razjašnjenja
samoubojstva konstituiraju samoubojstvo u fokusira i dobro prikazuje postupke koje članovi stalno
društvenome svijetu. U tome su smislu razjašnjenja dio
stvari koje opisuju i objašnjavaju. Društveni se svijet
stoga konstituira metodama i postupcima razjašnjavanja
Poglavlje 15:
Sociološka teorija 3
pomoću kojih se on identificira, opisuje i objašnjava.
Tako članovi društva konstruiraju društveni svijet
pomoću dokumentarne metode. To je ono što Garfinkel
misli kada društvenu stvarnost opisuje kao "bitno
refleksivnu".
Eksperiment sa savjetovanjem
Garfinkel tvrdi da je dokazao dokumentarnu metodu i
njezinu refleksivnu narav pomoću eksperimenta
izvedenog na psihijatrijskom odjelu jednoga sveučilišta.
Studenti su bili pozvani da sudjeluju u nečemu što se
opisalo kao novi oblik psihoterapije. Od njih se tražilo
da sažmu osobni problem za koji bi potražili savjet, te
da tada savjetniku postave niz pitanja. Savjetnik je
sjedio u susjednoj sobi pa se nisu mogli vidjeti i
komunicirali su pomoću interkoma. Savjetnik je bio og-
raničen u odgovaranju na pitanja tako da može reći
samo "da" i "ne". Student nije znao da savjetnik nije
liječnik, da su odgovori ravnomjerno podijeljeni
između "da" i "ne" te d a j e sekvenca "liječničkih"
odgovora unaprijed određena prema tablici slučajnih
brojeva.
U jednome je slučaju studenta zabrinjavala veza s
djevojkom. On je bio Židov, a ona nije. Brinuo se zbog
reakcije svojih roditelja na njihovu vezu i zbog problema
koji bi mogli nastati kad bi se oženili i imali djecu.
Njegova su se pitanja odnosila na takve brige. Unatoč
činjenici d a j e dobivao slučajne odgovore, koji su se
davali bez obzira na sadržaj pitanja i bez obzira na to što
su odgovori katkada bili proturječni, student je te od-
govore smatrao korisnim, smislenim i razumnim. Sličan
su sud o tim "liječničkim" seansama davali i drugi
studenti u eksperimentu.
Iz studentskih komentara na svaki odgovor koji su
dobili, Garfinkel je izvukao sljedeće zaključke. Studenti
su stvorili smisao odgovora, mada on nije postojao; oni
su stvorili red i razumnost odgovora, premda on nije
postojao. Kada su se odgovori činili proturječnim i
iznenađujućim, studenti su pretpostavili da savjetnik nije
bio svjestan svih činjenica relevantnih za njihov slučaj.
Studenti su stvorili privid reda korištenjem doku-
mentarne metode. Već od prvoga odgovora uočili su
latentni obrazac savjetnikova odgovora. Smisao svakoga
sljedećeg savjeta tumačio se pomoću toga obrasca, a
istodobno se svaki odgovor smatrao dokazom za
postojanje obrasca. Stoga je studentska metoda
tumačenja bila refleksivna. Ne samo da su stvorili
razjašnjenje savjetnikova odgovora, već je to razjašnjenje
postalo dio, i tako ga konstituiralo, samog savjetovanja.
Tako je postupak razjašnjavanja opisivao i objašnjavao,
ali isto tako i istodobno konstruirao i konstituirao
društvenu stvarnost.
Garfmkel tvrdi da taj eksperiment sa savjetniš- tvom
koriste u konstrukciji društvenoga svijeta u svojemu
svakodnevnom životu.
Indeksičnost
 4 Poglavlje 15: Sociološka teorija
Navedeni eksperiment može također poslužiti i za
ilustraciju ideje "indeksičnosti", središnjega pojma u
teoriji Garfmkela i etnometodologa. Indeksičnost znači
da smisao bilo kojega objekta ili aktivnosti proizlazi iz
njihova konteksta; objekt i aktivnost su "indeksirani" u
pojedinačnoj situaciji. Stoga se bilo kakvo tumačenje,
objašnjenje ili razjašnjenje od strane članova društva u
svakodnevnom životu čini s obzirom na posebne okol-
nosti i situacije. Tako je studentsko osmišljavanje
savjetnikovih odgovora proizašlo iz konteksta njihove
interakcije. Iz konteksta, tj. odjela za psihijatriju i danih
informacija, studenti su mogli vjerovati d a j e savjetnik
doista postojao i da čini najbolje što može kako bi dao
pošten i pravilan savjet. Njegovi su se odgovori
interpretirali u okvirima takvoga konteksta. Da su
identične odgovore dali njihovi kolege studenti u baru,
promjena konteksta vjerojatno bi stvorila vrlo različito
tumačenje. Takvi odgovori od kolega studenata mogli bi
se protumačiti kao dokaz da ih je privremeno napustila
svaka pamet, da se šale na račun prijatelja, da su pijani
ili nešto slično.
Garfmkel tvrdi da se smisao bilo koje akcije dobiva
upućivanjem na njezin kontekst. Smisao onoga što se
dogada, koji stvaraju članovi društva, ovisi o načinu na
koji tumače kontekst dotične aktivnosti. U tome su
smislu njihovo razumijevanje i razjašnjenja indeksični:
oni stvaraju smisao u okvirima posebnoga konteksta.
Lom socijalnoga svijeta Garfmkel je nagovarao svoje
studente da "lome" socijalni svijet kako bi razotkrio
način kojim članovi daju smisao i dolaze do
razumijevanja. Primjerice, nagovarao ih je da odu u
robne kuće i da se cjenkaju za cijene namirnica ili pak
da se vrate svojim kućama i da se pretvaraju da su
podstanari. Na taj bi način pokazali kako je krhak
socijalni poredak. Žrtvama tih eksperimenata bilo bi
teško ili nemoguće indeksirati takvo ponašanje
u situacijama u kojima se odvijalo. Tako su roditelji,
suočeni s djecom koja su se pretvarala da su
podstanari u vlastitoj kući, postali zbunjeni ili bijesni i
očajnički su pokušavali osmisliti djelovanje svoje
djece, primjerice tako da vjeruju kako je njihovo dijete
sigurno bolesno.
Don H. Zimmerman — "Praktične
situacije korištenja pravila"
Kao što smo rekli prije u ovome poglavlju, Weber je
jako isticao važnost pravila za birokraciju (vidi str.
1051-1055). Birokrat se obično smatra osobom koja se
ili čvrsto drži formalnih pravila ili se pak ponaša u
skladu sa sustavom neformalnih pravila. U oba slučaja
smatra se da se njegovo ponašanje rukovodi pravilima.
Zimmermanova studija upućuje na alternativno
tumačenje (Zimmerman, 1971.). Umjesto da smatramo
kako se to ponašanje rukovodi pravilima, on tvrdi da
birokrati koriste pravila kako bi opisali i razjasnili svoju
aktivnost. Dio njihove aktivnosti može izravno kršiti
postavljeno pravilo, no unatoč tomu ono se opravdava
pomoću pravila. Taj ćemo paradoks uskoro objasniti.
Pravila i kršenja pravila
Zimmerman je analizirao ponašanje u Birou za javnu
pomoć SAD-a. Klijente koji su se javljali za pomoć
recepcioner je dodjeljivao pojedinim činovnicima.
Službeno se procedura dodjeljivanja klijenata izvodila
vrlo jednostavno. Ako je bilo četvero činovnika, prva
četiri pristigla klijenta dodijelila bi se njima. Sljedeća
četiri klijenta dodjeljivana su na sličan način, tako da su
novi klijenti postali sljedeći ispitanici svakog činovnika
itd. No, s vremena na vrijeme to se pravilo kršilo; npr., u
slučajevima kad je činovnik imao težak slučaj i kad je
intervju trajao duže negoli obično. U takvoj situaciji
recepcionar je reorganizirao dodjeljivanje i uputio
sljedećeg klijenta nekom drugom činovniku.
Opravdanje kršenja pravila
Takvo kršenje pravila recepcioneri su opravdavali i
objašnjavali pomoću pravila. U njihovim očima, kršeći
pravila, oni su im se pokoravali. Taj se paradoks može
objasniti stajalištem recepcio- nera prema navodnoj
intenciji pravila. S njihova stajališta, smisao pravila je
da se klijenti dodjeljuju s najmanje čekanja, tako da do
kraja dana svi dobiju priliku biti primljeni. Tako se
kršenje pravila kako bi se postigao navedeni rezultat,
objašnjava kao slijeđenje pravila. Na taj su način
recepcioneri opravdavali i objašnjavali svoje ponašanje
samima sebi i svojim suradnicima. Time što su smatrali
da se njihova aktivnost pokorava pravilima, stvarali su
privid reda.
Međutim, umjesto da su se jednostavno rukovodili
pravilima, Zimmerman tvrdi da su recep- cioneri stalno
promatrali i procjenjivali situaciju, te improvizirali i
prilagođavali svoje ponašanje prema onome što su
smatrali da zahtijeva situacija. Zimmerman tvrdi da
njegovo istraživanje pokazuje kako "stvarna praksa
korištenja pravila analitičaru ne dopušta da regularnost
obrasca takvoga ponašanja objasni pomoću tvrdnje da do
takve prakse dolazi zbog toga što članovi društva slijede
pravila". Ističe da korištenje pravila kojima članovi
opisuju i razjašnjavaju svoje ponašanje "stvara kod
sudionika privid reda u socijalnom kontekstu, i upravo je
taj smisao i privid reda ono što zapravo osiguravaju
pravila što se koriste i upravo to ustvari proučavaju
etnometo- dolozi".
Zimmermanovo istraživanje ističe glavne teme
etnometodologije. Ono pruža primjer dokumentarne
metode i ilustrira refleksivnu prirodu procedura koje
članovi koriste kako bi iskonstruirali privid reda i
poretka. Recepcionari su svoju aktivnost tumačili kao da
je riječ o dokazu da postoji latentno pravilo - namjera
pravila, a pojedinačne akcije, čak i kada su kršile pravila,
smatrali su dokazom postojanja latentnoga obrasca.

Etnometodologija i sociološka
matica___________________
Garfinkel (1967.) tvrdi da sociološka matica uobičajeno
portretira čovjeka kao "kulturnog nar- kića" koji djeluje
jednostavno prema standardiziranim naputcima koje mu
daje kultura njegova društva. Garfinkel tvrdi da
terminom "'kulturni narkić' označuje čovjeka-u-
sociologovu-društvu koji proizvodi stabilna obilježja
društva time što djeluje u skladu s predeterminiranim i
legitimnim izborom djelovanja koje je odredila
zajednička kultura". Etnometodolog, međutim, umjesto
"kulturnoga narkića" opisuje vještog člana društva koji
stalno pazi na posebna, indeksična svojstva situacije,
dajući im smisao, čineći ih spoznatljivi- ma te
"obznanjujući" to znanje drugima i konstruirajući smisao
i privid poretka. Iz te perspektive, socijalni svijet ne
oblikuje članove, već članovi konstruiraju i oblikuju
njega.
Priroda društvene stvarnosti
Etnometodolozi su vrlo kritični prema drugim granama
sociologije. Tvrde da su "konvencionalni" sociolozi
pogrešno razumjeli prirodu društvene stvarnosti. Oni su
socijalni svijet shvaćali kao d a j e objektivna stvarnost
neovisna o razjašnjavanju i tumačenju njegovih članova.
Tako su, primjerice, neke aspekte društvenog svijeta
poput samoubojstva ili kriminala smatrali činjenicama
koje imaju svoje neovisno postojanje. Potom su pokušali
pružiti objašnjenja za te "činjenice". Etnometodolozi su,
naprotiv, tvrdili da se društveni svijet ne sastoji ni od
čega drugoga negoli od konstrukcija, interpretacija i
razjašnjenja njegovih članova. Posao sociologa je, stoga,
objasniti metode i postupke razjašnjavanja što ih članovi
koriste prilikom konstrukcije svojega socijalnog svijeta.
Prema etnometodolozima upravo je to posao koji
sociološka matica nije učinila.
Dokumentarna metoda i sociološka matica
Etnometodolozi ne vide veliku razliku između
konvencionalnih sociologa i ljudi s ulice. Oni tvrde da su
metode koje sociolozi primjenjuju u svojem istraživanju
zapravo slične onima koje u svakodnevnom životu rabe
članovi društva. Članovi društva koji rabe dokumentarnu
metodu stalno teoretiziraju, upućuju na veze među
aktivnostima, stvaraju privid reda i sustavnosti
socijalnoga svijeta, a potom socijalni svijet promatraju
kao da ima objektivnost neovisno od njih samih. Etno-
metodolozi tvrde da su postupci konvencionalnih
sociologa zapravo slični. Oni primjenjuju dokumentarnu
metodu, teoretiziraju, upućuju na povezanosti te
konstruiraju sliku sređenog i složenog društvenog
sustava. Djeluju refleksivno kao i svi ostali članovi
društva. Primjerice, kada funkcio- nalisti smatraju
ponašanje izrazom latentnog obrasca vrijednosti što ih
dijele svi, oni istodobno koriste instance toga ponašanja
kao dokaz za postojanje obrasca. Pomoću postupaka
razjašnjavanja, članovi konstruiraju sliku društva. U
Poglavlje 15:
Sociološka teorija 5
tome je smislu osoba s ulice svoj vlastiti sociolog. Et-
nometodolozi smatraju da između slika društva koje
stvaraju ljudi i onih koje daju konvencionalni sociolozi
nema velike razlike.
Etnometodologija — kritika
Alvin Gouldner (1971.) se obrušio na etnometodo- logiju
tvrdnjom da se ona bavi trivijalnim aspektima
društvenoga života i otkriva stvari koje svi već znaju. On
za primjer uzima vrstu eksperimenta za koji se zalaže
Garfinkel. Etnometodolog bi, primjerice, u središtu grada
tijekom prometne gužve na slobodu mogao pustiti
kokoši, promatrati zagušenje prometa i mase ljudi što se
gomilaju i smiju policajcima koji love kokoši. Gouldner
nastavlja i tvrdi da bi Garfinkel mogao reći kako je
zajednica sada naučila kako je važno jedno dotad
neprimijećeno pravilo koje je u temelju svakodnevnoga
života: kokoši se ne smiju pustiti na ulicu usred
prometne gužve.
Postoje i ozbiljnije kritike. Neki su kritičari tvrdili
kako se čini da članovi koji nastanjuju etno-
metodološku vrstu svijeta nemaju nikakve motive i
ciljeve. Anthony Giddens primjećuje kako etno-
metodolozi ne spominju da članovi "slijede praktične
ciljeve i interese" (Giddens, 1977.). Stoje, primjerice,
motiviralo studente u Garfmkelovu eksperimentu sa
savjetovanjem ili recepcionare u Zimmermanovoj
studiji? U spisima etnometodolo- ga ne postoje gotovo
nikakve indikacije zašto se ljudi žele ponašati na
određeni način ili zašto su prisiljeni ponašati se na
određeni način. Oni isto tako ne obraćaju pažnju na
prirodu moći u društvenome svijetu i o mogućim
posljedicama koje razlike u moći imaju na ponašanje
članova. Gouldner primjećuje:
Proces kojim se definira i utvrđuje društvena stvarnost
prema Garfinkelu ne uključuje proces borbe medu
konkurentnim definicijama stvarnosti različitih
skupina. On također ne smatra da je rezultat,
zdravorazumska koncepcija svijeta, oblikovana in-
stitucionalno zaštićenim razlikama u moći.
Gouldner, 1971.
Kritičari su tvrdili kako etnometodolozi ne prihvaćaju
činjenicu da se postupci razjašnjavanja članova izvode u
sustavu društvenih odnosa koji uključuju razlike u moći.
Čini se da mnogi etnometodolozi odbacuju sve što
članovi društva ne uviđaju ili ne razjašnjavaju.
Etnometodolozi prešutno pretpostavljaju da objekti i
događaji ne djeluju na članove društva ako ih oni sami
ne uviđaju. John H. Goldthorpe u svojoj je kritici etno-
metodologije dobro primijetio: "Ako, primjerice, na
zemlju padaju bombe i napalm, članovi se društva
prema njima ni na kakav određeni način ne moraju
orijentirati ili znati za njih, da bi ih bombe ipak ubile"
(Goldthorpe, 1973.). Jasno je da članovi ne moraju
uvidjeti određena ograničenja, a da ona ipak djeluju na
 6 Poglavlje 15: Sociološka teorija

njihovo ponašanje. Kao što ističe Goldthorpe, s obzirom
na spomenute primjere, smrt "prilično dobro i presudno
određuje granice interakcije".
Napokon, etnometodološka kritika sociološke matice
može se usmjeriti i prema njima samima. Giddens tvrdi:
"Svako etnometodološko razjašnjenje mora imati ista
ona obilježja za koja etnometodolozi tvrde da su
ustanovili u razjašnjenjima laika." Etnometodološki
postupci razjašnjavanja tako postaju i sami predmetom
proučavanja kao što vrijedi i za konvencionalne
sociologe ili bilo koje druge članove društva. U teoriji,
proces razjašnjavanja razjašnjenja nikada ne završava.
Ako zaoštrimo do krajnosti, etnometodološka pozicija
implicira da se ništa nikada ne može znati.
Međutim, bez obzira na nedostatke, etnometo-
dologija postavlja zanimljiva pitanja.

Prethodni dijelovi ovoga poglavlja pokazali su kako se strukture stvaraju i reproduciraju kako bi preživjele
sociologija može podijeliti na dvije vrste pristupa. duže vrijeme.
Strukturalni pristupi, poput funkciona- lizma i nekih Koristi se upravo riječju "strukturacija" kako bi
verzija marksizma, ističu kako struktura društva opisao odnos struktura i društvenih akcija kojim
određuje ljudsko ponašanje. Društveno akcijski ili
interpretativni pristupi (poput onih za koje se zalaže
Weber), kao i simbolički interakcionisti i
etnometodolozi, tvrde da ljudi stvaraju društvo svojim
akcijama. Ova razlika nije posve čista i jasna: većina
socioloških pristupa pokazuje interes i za socijalnu
strukturu i za društvenu akciju, ali isto tako ističe jedan
aspekt društvenoga života na račun drugoga.
Međutim, mnogi su sociolozi tvrdili da bi bilo
poželjno stvoriti sociološku teoriju koja će kombinirati
razumijevanje socijalne strukture i društvene akcije. C.
Wright Mills je, primjerice, tvrdio: "Sociološka
imaginacija svojem imatelju omogućuje razumijevanje
značenja šire povijesne scene za unutarnji život i
izvanjske događaje različitih pojedinaca" (Mills,
1959.).
Često se činilo kao da sociolozi mogu razumjeti
samo jedan po jedan od tih elementa. Ili pokušavaju
razumjeti "širu povijesnu scenu" korištenjem
strukturalne perspektive ili pak mogu pokušati
razumjeti život pojedinaca primjenjujući pristup
društvene akcije. Uobičajeno ne pokušavaju istodobno
razumjeti oba.

Anthony Giddens — teorija

stru ktu racije_________________________
Dvojnost strukture
Britanski sociolog Anthony Giddens (1977., 1979.,
1984.) pokušao je nadići podjelu između strukture i
akcije. Premda su potankosti njegovih argumenata
složene, njegova je temeljna ideja jednostavna.
Giddens tvrdi da su struktura i akcija dvije strane iste
medalje. Struktura i akcija ne mogu postojati jedna bez
druge; one su blisko povezane. Društvene akcije
stvaraju strukture i upravo se pomoću društvenih akcija