Edward Said- Orijentalizam

Upoznavanje orijentalca
13.06. 1910. god. Artur James Balfour govorio je o problemima kojima se morao baviti u Egiptu. On je sluio vladarici koja se 1876 god proglasila kraljicom Indije . Njegov govor iz 1910 u Parlamentu doveo je do toga su se neki lanovi raspitivali o nunosti bivanja Engleske u Egiptu, to je i predmet knjige Alfreda Miluera iz 1892. Balfour je opravdavao Englesku okupaciju Egipta. On je govorio i o tome kako oni(Englezi) poznaju Civilizaciju Egipta bolje nego neku drugu civilizaciju. Za Balfoura znanje oznaava sagledavanje jedne civilizacije od njenih izvorita do njenog zalaska. Balfour ne porie britansku superiornost i egipatsku inferiornost. Njegov govor za Saida je svojevrsna retorika predstava. Egipat je sve do pripajanja Engleskoj bio akademski primjer orijentalne zaostalosti. 1907god engleski predstavnik u Egiptu bio je Evelin Boring(drznik). Balfour je rekao da je Cromer stvorio Egipat. Balfour i Cromer su nadzirali Egipatske poslove, njihovo blago stavljali su na raspolaganje zapadnjakim silama. Cromer je govorio o Orijentalcima kao o neemu nad ime je vladao , oni su bili njegovi podanici. Cromer je tvrdio da budunost Egipta poiva u irokogrudnom kozmopolitizmu. Za Orijentalce je prema Cromerovom miljenju bila navika da se njima vlada i da oni ne posjeduju osjeaj ta je dobro za njih. Cromer je silom uveo neku vrstu osobnog zakona o orijentalistikoj mudrosti. Orijentalci, Arapi su prema tome lakovjerni, lieni napora , njihov nesreeni duh nije kadar razumjeti ono to Evropljanin najednom shvaa. Cromer tvrdi da su za njega Orijentalci samo ljudski materijal nad kojim je on vladao. On je govorio o tome kako Orijentalci rade , govore i misle suprotno od Evropljana. Govoriti kako je orijentalizam racionaliziranje kolonijalne uprave znai zanemariti opseg u kojem je kolonijalna uprava bila unaprijed opravdana snagom orijentalizma. Razdvajanje Istoka i Zapada koje su Balfour i Cromer prihvatili, stoljeima je bilo na djelu. Od sredine 18 stoljea postojala su dva naelna poela u odnosima Istoka i Zapada . U Europi je raslo sustavno znanje o Orijentu, znanje osnaeno kolonijalnim sretanjem kao i zanimanje za tue i ne svakidanje. Drugo svojstvo evropsko-orijentalnih odnosa bilo je to to je Evropa uvijek bila u monijoj situaciji. Sutinski odnos na politikoj, kulturnoj i religijskoj razini motren je kao odnos izmeu jaeg i slabijeg saveznika. Balfour i Cromer upotrebljavali su pojmove kao to da je Orijentalac izopaen , neracionalan dok su Evropljani bili normalni, racionalni. Naglaavali su i injenicu da orijentalac ivi u drugaijem svijetu, ali po njima sasvim organiziranom svijetu. Ono to orijentalnom svijetu daje razboritost i identitet nije rezultat njegovih vlastitih nastojanja ve sloen niz spoznajnih manipulacija kojima se Orijent poistovjetio sa Zapadom. Said je o dva svojstva kulturnog odnosa raspravljao zajedno. Znanje o Orijentu zato to je roeno iz moi, u odreenom smislu tvori Orijent. Kroz prve godine 20 stoljea Balfour i Cromer su govorili ono to su govorili o Orijentu, zato to im je tradicija orijentalizma priskrbila obrazac mogunosti da to kau. Na Orijentu su bile prisutne i Francuske i Engleske kolonije. One su se oko Orijenta i sukobljavale. Odluile su se na diobu, ne samo zemlje i dobiti, bila je to intelektualna vlast kojom Said naziva orijentalizam. Orijentalizam je bio knjinica ili arhiva informacija, ono na ta se ograniava i to je sabirala predstavljalo je jednu porodicu ideja. Te ideje su objanjavale ponaanje Orijentalaca, one su opskrbile Orijentalce sa mentalitetom, one su omoguile Evropljanima da se bave Orijentalcima. Orijentalizam se bolje razumjeva kao skup ogranienja. Ono to je razliito u orijentalizmu kasnog 18 st kada je poeo razvoj modernog orijentalizma jeste to da je zapoeo svojevrsni orijentalistiki preporod kakvim ga naziva Edgar Quinet. Nova svijest o Orijentu bila je djelomino rezultat nanovo otkrivenih i prevedenih Orijentalnih tekstovana jezicima kao to su sanskrit, arapski, a bila je i rezultat iznova pojmljenog odnosa Orijenta i Zapada. Po Saidu kljuni pojam tog odnosa je bilo pribliavanje Bliskog istoka i Evrope snagom Napoleonove invazije na Egipat 1789. Sa Napoleonovim

zauzimanjem Egipta uzgibali su se i procesi izmeu Istoka i zapada. Orijent kao znanstveni oganon na Zapadu bio je moderniziran, a to je drugi oblik u kojem je orijentalizam 19 i 20 st egzistirao. Renanova lingvistika istraivanja semitskog jezika 1848 bila su uvijena u stil koji je s mukom izdigao njegovu mo na ravan savremene komperativne gramatike, ova istraivanja su mu podarila orijentalistki presti i uinila orijentalizam ranjivim. Orijentalistika periodika poevi sa fundgraben des Orientes umnogostruila je koliinu znanja kao i broj orijentalistikih stunjaka. Orijentalizam je u konanici bio politika vizija ija je struktura promovirala razliku izmeu onoga poznatog (Evrope, Zapada, Mi) i onog stranog (Orijent, Istok , Oni). Cromer predvia mjesto moi na Zapadu, zraei sve dalje prema Istoku , podupirui sredinju vlast upravljanja snagom te mainerije. Cromer precizno uoava upravljanje znanjem snagom drutva , uz injenicu da se znanje bez obzira na to koliko se podeava najprije prema mjesnim potrebam jednog stunjaka , a kasnije i drutvenog sistema vlasti. Vlastito istraivanje Orijentalaca u ovom smislu jeste orijentalizam . Kada se koriste pojmovi orijentalno i zapadno , i kada oni zavravaju kao predmet analize , rezultat je obino polariziranje politike. Henry Kissinger u svom eseju Domaa struktura i vanjska politika govori o Sjedinjenim Dravama, i to da se Sjedinjene Drave moraju ravnati dogaajima u svijetu . Kissinger osjea da Sjedinjene Drave mogu se sa manje tekoe baviti razvojem Zapada. Kissingerova metoda u Eseju govori kako postoje dva stila u inozemnoj politici (proroki i politiki), dva tipa tehnike. Prva polovina Zapad duboko je predana poimanju kako je svijet izvanjski u odnosu na promatraa, da se znanje sastoji od biljeenja i rasporeivanja injenica. Kissingerov dokaz za to je njutnovska revoluvija koja nije nala mjesto u svijetu u razvoju. On za orijentalce kae kako oni nemaju njutnovsku revoluciju, a mi je imamo . Kissinger potuje prednjutnovsku perspektivu i smatra da ljudi u postnjutnovskom svijetu treba da stvore meunarodni poredak prije nego ta kriza to nametne kao dunost. Njegovo uenje je istovjetno ortodoksnom uenju od strane orijentalista koji dijele Orijentalce od Zapadnjaka. 1972 Harold Glidden izdaje esej Arapski svijet. Sam lanak nastoji otkriti unutarnje ine arapskog ponaanja, koje je sa naeg stajalita neuobiajno , ali je za Arape normalno. On kae da Arapi upranjavaju skromnu kulturu, da Arapi mogu funkcionisati samo u konfliktnim situacijama. Glidden govori o tome da Arapski vrijednosni sustav trai apsolutnu solidarnost unutar grupe, Arapi imaju potrebu za osvetom.

Imagitivna geografija Orijentalizirajui orijent.

njeni

predstavnici:

Na kranskom zapadu orijentalizam se gleda, tako kao da je imao zapoeti svoje postojanje sa odlukom crkvenog sabora u Beu 1312. Orijentalizam je polje sa znaajnom geografskom ambicijom. Orijentalisti su se tradicionalno bavili orijentalnim stvarima. Renesansni orijentalisti (Guillamea Postela) bili su najprije strunjaci u jezicima biblijskih provincija . Sve do polovine 18st orijentalisti su bili biblijski znalci i strunjaci za islam . Sredinji prostor Azije nije bio Akademski osvojen za orijentalizam sve dok kroz 18 st Duperron i Ser William Jons nisu bili umski snani da objave bogatstvo zenavestinskog jezika i sanskrita. U 19st orijentalizam je bio riznica znanja, postoje dvije naznake za to. Jedna je enciklopedijska deskripcija orijentalizma koju je nainio Raymond Schwab. U Evropi je postojala orijentalna epidemija koja je zahvatila velike pjesnike. Schwab Orijentalno identificira kao profesionalni zanos za svim onim azijskim to bijee sinonim za tajanstveno. 1829 Victor Hugo- u vrijeme Luja XIV bijae se helenistikim , a sad orijentalnim. U 19 st orijentalista bijae uitelj ili obdareni zanesenjak ili oboje. Drugi pokazatelj o tome kako je ukljuivim postao orijentalizam jeste injenica da od vremena koncila u Beu mogu se pronai kronike o samoj vjeri iz 19 st. Najtemeljnija kronika te vrste jeste djelo Julesa

Mohla dvotomni brodski dnevnik o svemu uenom. Mohel je bio tajnik u Parizu, a neto prije prve polovine 19 st Pariz je bio prijestolnica orijentalistikog svijeta . Mohelovi znanstveni spisi tiu se izdanja ali razina objavljenog sadraja zanimljivog za orijentaliste, uasna je. Orijentalistika istraivanja pokrivaju sve od izdavanja i prevodenja tekstova do kulturnih i knjievnih istraivanja unutar svake znane azijske civilizacije. Akademski orijentalisti su se zanimali za klasino razdoblje bilo kojeg jezika ili drutva kojeg su istraivali. Istraivani Orijent bio je tekstualni univerzum , utjecaj Orijenta ozbiljen je kroz knjige i rukopise. Odnos izmedu orijentaliste i Orijenta bio je tekstualan do te mjere da se pripovjeda o nekim njemakim orijentalistama ranog 19 st. Stvarna snaga i obrazac orijentalizma nisu proizvedeni samo da djeluju unutar pozitivnog znanja o Orijentu ve i zbog znanja drugog reda . Orijentalist danas manje voli da sebe oslovljava orijentalistom nego li je to inio u svako doba do 2 svjetskog rata. 1959 britanska vlada postavlja komisiju da razmotri razvoj univerziteta u polju orijentalnih istraivanja . Hayten Report se pojavio 1961 , ini se da nije naiao na probleme zbog irokog oslovljavanja rijei orijentalno. Najkrupnije ime u modernom angloamerikim islamskim studijama Gibb vie je volio oslovljavati se orijentalistom nego arabistom. Moderna i primitivna drutva u odreenoj mjeri izgledaju kao da izvlae smisao iz svojih negativnih identiteta . Francuski filozof Gaston Bachelard napisao je analizu onoga to je nazvao poetikom prostora. Unutar kue iziskuje se prostor intimnosti. Nema sumnje da imagitivna geografija i historija pomau umu da pojaa svoj vlastiti smisao o sebi. Od najranijeg vremena u Evropi je Orijent bio neto vie od onoga to se empirijski znalo o njemu. Southern je pokazao da Evropsko razumjevanje orijentalne kulture bilo neznalako ali aloeno. Dva najdublje utjecajna kvaliteta dovedena u vezu sa Istokom pojavljuju se sa Eshilovim Perzijancima i Euripidovim The bacchao. Eshil slika smisao velike nesree koja je snala Perzijance kad su naznaili da su njihove vojske predvoene kraljem Kserkseesom razbijene od strane Grka. Ovdije se govori da Azija govori kroz i snagom evropske imaginacije koja se predouje pobjednikom nad Azijom, nad tim neprijateljskim svijetom. U The Bacchae moda najazijatskijom od svih atikih drama , Dionisije je jasno povezan sa svojim azijskim izvorima. Moderni tumai The Bacchae su uoili nesvakidanji stupanj umskih i estetskih uinaka igre. Dva obzira orijenta koja su istaknuta sa strane Zapada u ovoj igri parova ostat e biti sutinskim poticajima za evropsku imaginativnu geografiju. Eshil predstavlja Aziju , ini da ona govori u osobi starodobne perzijske kraljice. Evropa je ta koja definira orijent. Razlika kod razdvajanja Istoka i Zapada simbolizirana je snagom strogosti sa kojom Penteus odbija sveenicu Baka. Lekcija koju Euripid ima na pameti dramatizuje se snagom prisutnosti u komadu Kadmusa i Tiresijasa , uenih staraca koji uviaju dasama suverenost ne vlada ljudima, da postoji stvar kao to je suenje koje podrazumjeva ispravno prosuivanje moi tuih snaga. Kod klasinih grkih i rimskih historiara i javnih linosti kao to je Cezar , i pripovjedaa pridodan je i fond znanstvenih klasifikacija koje razdvajaju raze, oblasti, nacije jedne od drugih. Od 2 st prije Krista silno je utroeno vremena na otkrivanje , tako da su Herod i Aleksandar bili na Orijentu jo prije. Orijent je prema tome ve bio podjeljen na carstva . Kranstvo je upotpunilo razgranienje unutar orijentalnih slojeva. Orijent kao suprotnost Zapadu bio je poznat jo od prije. Tu je bilo roenje kranstva, pisci poput Mraka Pola koji je skicirao kartu trgovakih puteva i isprobao podeeni sustav trgovinske razmjene , razni osvajai,pokreti poput islam. Islam se u Evropi prosuivao kao lano nova verzija nekog ranije iskustva , u ovom sluaju kranstva. Orijent u najirem smislu giba se u rasponu zapadnjekog prezira u ime poznatog i straha od novog. Nakon Muhamedove smrti , kulturna i religijska hegemonija islama znatno je porasla. Najprije Perzija, Sirija, Turska, Egipat, au 8 i 9 st panija, Sicilija, djelovi Francuske pali su u ruke muslimanskih vojnika. U 13 i 14 st islam je zavladao Dalekim Istokom, Indijom , Kinom . Kranski autori jedva su imali zanimanja za uenje visoke kulture. Erchembert(klerik) kae da je ono to su krani osjeali prema istonjakim vojskama jeste to da su one nastupale kao roj pela , ali sa tekom rukom razorivi sve. Za Evropu islam je bio poslijednja trauma . Sve do kraja 17 st otomanka opasnost se prikrivala du cijele Evrope, predstavljajui za cijelu kransku civilizaciju neprestanu opasnost. U vrijeme renesanse u Engleskoj, Samul Chew pripovjeda u svom klasinom

istraivanju The Crescent and the Rose , ovjek prosjenog obrazovanja i inteligencije imao je u malom prstu veliki broj detaljnih dogaaja iz povijesti otomanskog islama i njegova zadiranja u kransku Evropu. Poimanje islama na zapadu istraen je i od strane Normana Danijela . Prisilno djelovanje na kranske mislioce koji su pokuali da razumiju islam bio je analogan in: poto je Krist temelj kranske vjere, svjesno je izmiljeno , posve nepoteno da je Muhamed u islamu to i Krist u kranstvu. Stroga kranska slika o islamu bila je osnaena na vie naina , ukljuujui kroz srednji vijek i ranu renesansu iroku razliitost poezije, naune kontroverze. Sredinom 15 st kako je to Southerm pokazao , postojalo je oigledno ozbiljnom evropskom misliocu da bi se neto moralo uiniti sa islamom. Southerm pripovjeda o epizodi u rasponu od 1450 do 1460 kada su ueni ljudi pristali da se bave islamom kroz predavanja. Najbolji dio Southernove analize u povijesti zapadnjakog pogleda na islam jeste njegovo dokazivanje da je napokon zapadnjako neznanje to koje je postalo profinjenije i sloenije Zapadnjake ideje o orijentu promijenile su se u vremenu ,a ne u svojoj naravi. Nai emo openito uvijerenje u 12 i 13 st da je Arabija bila na rubu kranskog svijeta prirodno utoite za heretike izopaenike i da je Muhamed bio otpadnik. U rasponu srednjeg vijeka i 18 st pisci kao to su Marlowe, Shakespeare, Cervantes za tvoje tvorevine nali su utoka u raskoi Orijenta za naine koji su zaotrili konture slikovita jezika , ideja. Primjer kako dramska forma i ueni slikopis ulaze skupa u orijentalistiko kazalite jeste Barthelemy dHarelot i njegova knjga Bibliotheque Orientale, posthumano objavljena 1697 uz predgovor Antoine Galland. Galland je bio prvi prevodilac 1001 noi i ugledni arabist .D *Heberelot je kasnije napisao dva rada , jedan Bibliotheque, alfabetski ustrojeni rjenik, a drugi florilege. D *Hebrelot je podijelio povjest na dva tipa: svetu i profanu( povijest jevreja i kriana u prvom tipu i povijest muslimana u drugom tipu) i u dva razdoblja: prije i poslijepotopno razdoblje.Dihebelot je posvetio panju i razvratnom Muhamedovom uenju koje je uzrokovalo tako velike tete kranstvu bilo je opseno. Prema Gallandovu miljenju d*Herbelot je u svijesti svojih itatelja pokuao obikovati iroku ideju o tome ta znai spoznati i istaivati Orijent. Kada je Galland rekao za d*Herbelota kako je ovaj zadovoljio oekivanja on je pod tim mislio , osobno smatram da djelo Bibliotheque nije nastojalo nanovo pregledati i ispraviti jednostavno primljene ideje o Orijentu. Cijela knjiga Bibliotheque Orientale predstavljala je Orijent potpunije. Pod naslovom Muhammed, d*Herbelot je prikupio sva tom proroku dana imena, potom je nastavio da posvjedouje Muhammedovu ideoloku i doktrinarnu vrijednost .( To je uveni varalica Muhammed, utemeljitelj hereze koja je preuzela naslov religije). Tumai Kurana pripisivali su ovom lanom proroku sve pohvale koje su arijevci i drugi heretici pripisivali Isusu dok su ga liavali njegove boanske naravi. Muhammedanac je relevantna i pogrdna evropska oznaka ;islam, rije kojoj se deava da jeste ispravno muslimansko ime , prognana je na drugo mjesto. Hereza koju moemo zvati muhammedanskom je uhvaena kako oponaanje kranskog nasljedovanja prave religije. Gallandov stav o Bibliotheque zapoeo je sa tvrdnjom da je pojam Orijentale imao nakanu da naelno uljui Levant , mada Galland sa divljenjem veli ono skriveno razdoblje ne otpoinje samo sa Adamovim stvaranjem. Didaktiko svojstvo orijentalistike predobe ne moe biti odvojeno od ostatka predstave. U uenim djelima poput Bibliotheque Orientale koja je rezultat sustavnog izuavanja i traganja , pisac namee strogi red sadraja na kojem radi. Ono to je odslano knjigom Bibliotheque jeste ideja o snazi i uinkovitosti orijentalizma. Nije samo Orijent prilagoen moralnim zahtjevima zapadnog kranstva, on je okruen nizom stajalita i prosudbi koje alje zapadnjaki um. Orijentalistiko kazalite (kako ga Said naziva) postaje sistem moralne i epistemioloke strogoe. Kao disciplina koja predstavlja zapadnjako znaje o Orijentu , orijentalizam tako na tri naina vri uticaj:na orijent, na prijentalizam ina zapadnjakog potroaa orijentalizma. Moe se rei da je orijent kanjen time to lei izvan granica evropskog drutva , izvan naeg svijeta. Orijent je na taj nain orijentaliziran, to je proces koji ne obiljeava samo Orijent kao provinciju orijentaliste ve i prisiljava zapadnjakog itatelja da prihvati orijentalistike kodifikacije kao istinski orijent. Prirodno je za ljudski um da se odupre nasrtaju na kulturu , kulture su uvijek teile da nametnu potpune preobrazbe drugim kulturama , primajui te druge kulture ne kakve one jesu ve kakve one treba da budu. Za zapadnjake orijentalno je uvijek nalik nekom obziru zapada , npr nekim njemakim romantiarima Indijska religija je sutinski bila istonjaka verzija njemako-kranskog panteizma.

Danteova zasluga u The Divine Comedy, ini se da je imala biti kombinacija zbiljskog portretiranja svjetske zbilje sa univerzalnim i vjenim sustavom kranskih vrijednosti. Ono to Danteov hodoasnik vidi dok prolazi kroz pakao, istilite i raj jeste jedinstveno vienje suda. Svaki od likova u Danteovoj viziji ne predstavlja samo sebe , ve je i tipina predoba o svom karakteru i sudbini koja mu je dodjeljena. Muhammed se podie na 28 kat pakla. Smjeta e u osmi od devet krugova pakla. Tako prije nego Dante dohvati Muhammeda , on hodi kroz krugove, smjetajui ljude iji grijesi su nieg reda(blud, pohlepa..) Nakon Muhammeda postoji samo krivotvoritelj i izdajnici ( Juda, Brut)., prije negoli se stigne do samog dna pakla gdje se nalazi sami sotona. Muhammed tako pripada strogoj hijerarhiji zala, u kategoriju koju Dante oslovljava kao rasadnik sabazni i raskola. Muhammedova kazna koja je i njegova vjena sudbina posebno se istie, on biva beskrajno vezan za usta i mar nalik veli Dante bavi. Dante je i ranije govorio o islamu i to u Paklu, jedna mala skupina muslimana se die, avicenna, saladin su meu njima i zatoeni su u prvom krugu Pakla , da ondije trpe neznatnu kaznu zato to se nisu okoristili o kransku objavu. Dante simpatizira njihove sjajne vrline i postupke, ali zato to nisu bili krani on ih mora osuditi na Pakao. Makar Kuran izdvaja Isusa kao poslanika, Dante izabire da velike muslimanske filozofije i kralja motri kao one koji nisu poznavali kranstvo. Diskriminacija i uglaivanja Danteovog politikog razumjevanja islama je skoro kozmoloka neizvjesnost sa kojom islam i njegovi znaajni predstavnici predstavljaju tvorevine zapadnjakog geografskog i historijskog i moralnog shvaanja. Empirijska injenica o Orijentu vrijedi vrlo malo, ono to je vano pa Saidu jeste orijentalistika vizija koja nije svedena na profesionalnog znanstvenika , nego je zajednika batina svih onih koji su na Zapadu razmiljali o Orijentu. Orijentalistiko stajalite , orijentalizam dijeli sa maginim i mitolokim samoobuhvatima i samopojaavajuim karakterom jednog zatvorenog sustava u kojem su predmeti to to jesu , zbog ontolokih razloga koje ni jedan empirijski sadraj ne moe istisnuti. Evropski susret sa Orijentom i islamom pojaao je taj sustav predstavljanja Orijenta , kako bijae sugerirano od Henrija Pirenna , posuvrati je islam u odve neznatni sadraj protiv kojeg je cijela Evropska civilizacija od srednjeg vijeka na ovamo utemeljena. Posljedica islamskih najezdi dokazuje Pirenne , zapoetih u 7 st bijae pomjeranje sredita Evropske kulture preko mediterana prema sjeveru . Orijent kada vie nije bio mjesto u kome se trgovalo, bio je kulturno, intelektualno izvan Evrope koja je prema Pirennovim rijeima postala jedno sjajno kransko drutvo u vremenskom skladu. U Danteovoj poemi i petra vrlog , u djelima kranskih polematiara protiv islama , Orijent i islam su uvijek predstavljali kao postranari koji nemaju nikakvu posebnu ulogu unutar Evrope. Potcrtavanje svake razliite jedinice orijentalistikog diskursa, pod ime Said podrazumjeva rjenik upotrebljen kad god se o Orijentu pie ili govori, predstavlja skup predobenih likova . Ti su likovi za Orijent ili islam ono to su stilizirani kostimi za karaktere u jednoj igri. Drugim rijeima ne trebamo tragati za podudarnou izmeu jezika koritenog za slikanje Orijenta , niti umnogome stoga to je jezik pogrean , ve to i taj jezik ne nastoji biti taan. Ono to taj jezik pokuava initi, kao to je i Dante pokuao uiniti u Paklu jeste da on karakterizira Orijent kao tue i shematski ga ukljuuje u pozorinu scenu ije sluateljstva su za Evropu i smo za nju. Za sve te uloge je dostatno jednostavno upotrijebiti kopulu jeste. Tako Muhammed jest varalica, a sama fraza je ozakonjena u d*Herbeloteovoj Bibliotheque Orientale , a u odreenom smislu dramatizirana od strane Dantea.

Projekti
Kulturni, marerijalni i intelektualni odnos izmeu Evrope i Oeijenta odvijali su se kroz bezbrojne etape, makar je linija izmeu Istoka i Zapada na neki nain ostavljala trajni utisak na Evropu. Ali ipak je Zapad bio taj koji se kretao prema Istoku. Orijentalizam je generiki pojam kojeg Said upotrebljava da opie zajedniki pristup Orijentu, orijentalizam je disciplina snagom koje je Orijent bio sustavom pribliavan. Izuzevi Islam , Orijent je za evropu bio sve do 19 st obzorje sa nepretrgnutom historijom neizazvane zapadne dominacije. Zbog svoje historije orijentalizam nosi na sebi biljeg problematinog evropskog stava prema islamu. Islam je bio istinski izazov na mnogo naina. On se kulturno i geografski prostire blizu kranstva, a mogao se pohvaliti i vojno-politikim uspjehom.

Islamske zemlje su zaposjele oblinje sussjede i zasjele na vrh biblijskih zemalja. Arabski i hebrejski su semitski jezici i zajedniki raspolau i posjeduju sadraj koji je neodoljivo vezan za kranstvo. Od kraja 7 st pa sve do boja kod Lepanta 1571 islam u svojoj arapskoj, otomanskoj ili panskoj formi je zavladao ili zaprijetio Evropskom kranstvu. Gibbon govori kako je cilj Rimske Republike i senata bio da usmjeri svoje legije na samo jedan rat i da posve ugui neprijatelja. Taj borbeni Orijent je doao da se zauzme za ono to je Henri Baudet oslovljavao azijskim plimnim valom. To je bio sluaj u Evropi sredinom 18 st , trenutak u kome su zalihe orijentalnog znanja nalik djelu Binliotheque orientale prestale najprije oznaavati islam ili Arape. Sve do tog vremena kulturno pamenje je nudilo nadmonost o tako relativno dalekim dogaajima kao to je pad Konstantinopla, kriari i osvajanje Sicilije i panije , svi ti dogaaji su znaili prijetnju Orijentu , oni jednodobno jo nisu bili izbrisali to je ostalo od Azije. Ondje je uvijek postojala Indija , a Engleska je nakon jednog dugog razdoblja poliziki je zagospodarila kao jedna okupatorska sila. Ipak samo Indija nije nikad postala uroenom prijetnjom Evropi i to najee zbog toga to je domaa vlast bila smrvljena i to je stvorila Zemlju za evropsku politiku kontrolu tako da je Indijski Orijent mogao biti smatran od Evrope kao kakvo vlasnitvo visoke klase. D*Herbeltova uvoenja u indijsko- perzijske sadraje Bibliotheque bila su utemeljena na islamskim izvorima i istinito je rei da je sve do ranog 19 st orijentalni jezik smatran sinonimom za semitske jezike. Orijentalna renesansa o kojoj je govorio Quinet sauvala je ulogu irenja nekih nepodnoljivo tijesnih granica u emu je Islam bio orijentalno sabiralite mudrosti. prvo znaajno djelo nakon Bibliozheque o orijentalnoj uenosti bilo je djelo Simona Ockleya History of the Sarocens. Ockleyev stav prema muslimanima- kojima se duguje ono to je najprije nauio o filozofiji od evropskih krana okiralo je evropsko sluateljstvo. Ockley je ponudio Evropi prvo supstancijalno kuanje arapskog svjetopogleda koji dotie ratove sa Bizantom I Perzijom. Ockley je vodio rauna da ostane na odstojanju od kunog utjecaja islama, za razliku od Williama Whistona (Newtonov potomak u Kembriu), on je uvijek jasno posvjeivao kako je islam pretjerana hereza. Zbog svog islamskog entuzijazma Whiston je protjeran iz Kembria 1709. Napoleonova invazija na Egipat 1798 i njegov upad u Sirju imao je dugorono veliko znaenje za modernu historiju orijentalizma. Prije Napoleona samo dva pregnue(od strene znanstvenika) nainila su provalu na Orijent skidanjem njegovih zastava. Prvo pregnue od strane Abrahama Hyacinthe Anguetil Duperrona teoretiara egalitarijanizma , ovjek koji je planirao u svojoj glavi da izmiri jansenizam sa ortodoksnim katolicizmom i brahmanizmom. Raymond Schwab je govorio o tajanstvenom Avestinskom fregmentu kojeg je ispravio Anguetil na svom putovanju , a potom otiao u Indiju . Shwab zamjeuje da su Anquetil i Volitar ideoloki razliiti, ali imali su slino zanimanje za Orijent i Bibliju. U poetku se Orjent bio otkrio Evropi u materijalnosti svojih tekstova , jezika i civilizacije. William Jones je bio drugo pregnue od prijenapoleonskih projekata, prije nego je otiao za Indiju 1783 Jones je bio profesor arapskog, hebrejskog i perzijskog jezika. On je poslan da zapone kurs osobnog izuavanja iji je cilj bio da sabere, odvoji i pripitomi Orijent i vrati ga u provinciju evropske uenosti. 1787 je napisao Lordu Althropu da je to moj pokuaj da upoznam Indiju bolje nego i jedan Evropljanin. Jonesov zvanini posao bio je zakon , zaokupljenost znaenjem povjesti orijentalizma. Prije nego to je Jones stigao u Indiju , Warren Hastigs je odluio da se Hindusi moraju ravnati prema svojim vlastitim zakonima. Charls Wilkins prvi je savladao sanskrit, potom je poeo prevoditi zakonske odredbe Manuove, potom mu je u prevoenju pomogao Jones kao magistrator. Jones je stekao istinsko znanje o Orijentu to ga je kasnije uinilo utemeljiteljem( fraza Arberijeva) orijentalizma. Uporeivati Orijent sa Okcidentom i vladati to su bili Jonesovi ciljevi. Engleski orijentalisti u Indiji bili su legalni znanstvenici sa misionarskom naobrazbom. Strogo znanje o Orijentu proisteklo je iz istraivanja klasinih tekstova . Suoen sa oiglednom oronulou i politikoj nemoi modernog Orijentalca, evropski orijentalist je otkrio svojom obavezom da spasi neto od izgubljenog sa ciljem da olaka poboljanje na dananjem Orijentu. Europejac je od klasine orijentalne prolosti uzeo viziju i hiljade umjetnikih djela.

Napoleon je elio cijeli Egipat i temeljito se za to pripremao . Napoleon je razmiljao o tri stvari prije nego je krenuo iz Italije 1797 na svoj novi pohod. Prvo, razmiljao je o prijeteoj Engleskoj , drugo, Istok je Napoleona privlaio jo od mladosti , tree Napoleon je motrio Egipat kao strogi projekat i znao je da ga ne treba potcjeniti. Napoleonova zamisao je bila da izgradi jednu vrstu arhiva za ekspediciju u formi istraivanja u kojima e u sadraju ravnati lanovi egipatskog instituta. Djelo grofa De Volneya , iz dva dijela. U drugom dijelu Voyage govori se o islamu kao religiji. Njegovi nazori su bili neprijateljski prema islamu kao religiji i kao sustavu politikih institucija . Volney je vidio Bliski Istok kao dopadljivo mjesto za ostvarivanje francuske kolonijalne ambicije. Volney je po Napoleonu promotrio tri zapreke francuskoj hegemoniji na Orijentu i kako francuska sila ima da vodi tri boja :protiv Engleske,protiv otomanske Porte i trei protiv muslimana. Napoleon je doslovce prihvatio Volneya ali na profinjen nain. 1798 Napoleon je dao izjavu da uvjeri narod Aleksandrije da su svi oni muslimani. Napoleon je iskoristio egipatsko neprijateljstvo prema Mameluzima i pozive na revolucionarnu ideju s podjednakim izgledom za sviju da vode dobroudan i selektivan rat protiv islama. Napoleon je koristio znanstvenike kod uspostavljanja njegovih veza sa uroenicima. Napoleon je pokuavao dokazati da se bori za islam. Napoleon je vrbovao mjesne imame, kadije, muftije. Sylvester de Sacya bio je prvi i jedini uitelj arapskog jezika i kasnije je postao uiteljem gotovo svakog orijentaliste u Evropi , a Sacyevi uenici su bili i Napoleonovi orijentalistiki prevoditelji . Bavljenje muslimanima je bio prvi dio napoleonovog projekta. Drugi dio je bio taj da uini Egipat otvorenim , da ga uini pristupanim evropskom ispitivanju. Gotovo od prvih trenutaka okupacije napoleon je uoio da je institut otpoeo sa svojim sastancima , sa svojom misijom . Napoleonov Description je predstavljao univerzalan poduhvat Jedinstvenost knjige Description je u njenom stavu prema njenom sadraju, ato je onaj stav koji je ini izuzetno zanimljivom za istraivanje modernih orijentalistikih projekata. Zauzimajui Egipat jedna moderna sila e prirodno pokazati svoju snagu i opravdati historiju. Description otkriva egipatsku historiju koja posjeduje svoju vlastitupovezanost, identitet i smisao. Umjesto toga historija kako je zabiljeeno u Descriptionu istiskuje egipatsku historiju pistovjeujui je izravno sa svjetskom hirtorijom. Postoji onaj Orijent koji stoji primjerice u Geoffroy Saint Hilairevim biolokim tezama unutar Descriptoin- posvjedoenje zakona zoolokog strunog usavravanja formuliranog od strane Buffona . Vojni neuspjeh Napoleonovog zauzimanja Egipta nije razorio njegov projekat za Egipat i ostatak Orijenta . napoleonov deskriptivni realizam bio je podignut na vii stupanj i nije postao puki stil predoavanja nego jezik, istinski smisao stvaranja. Description je postala matrica svih daljih nastojanja da se Orijent privede blie Evropi. Islamski Orijent bi se sada pojavljivao kao pojam koji oznaava orijentalistiku mo, a ne islamski narod kao ljudska bia niti njihovu historiju kao historiju. Iz Napoleonove ekspedicije ondje bi istekao cijeli niz tekstualnih potomaka npr Richard Burton , Leon Manners . Ono to ih sviju povezuje nije samo njihova zajednika sadrinska pozadina u orijentalnoj legendi i iskustvu ve i njihovo uenu pouzdanje u Orijent kao neku vrstu utrobe iz koje su roeni. Umjetniki ili tekstualni rad nije bio samo proizvod napoleonske ekspedicije . Bili su ondije i znanstveni projekti Ernesta Renana . Renan je istinski vjerovao da je on iznova stvorio Orijent, u svom djelu De Lesseps, s druge strne bio je svjestan da je novinom svoga projekta bio izbavljen od starog Orijenta , a taj smisao se nabacuje svakom onom za koga otvorenje kanala iz 1869 nije bio nesvakidanji dogaaj . Mnogi spisi od Ferninanda De Lessepsa ukazuje na Napoleonovo vlastito zanimanje za kopanje kanala koji zbog toga to je Napoleon bio pogreno izvjeivan od eksperata nikad nije mislio da je taj cilj ostvariv. De Lesseps nije posjedovao stvarnu ininjerijsku pozadinu ,imao je samo golemu vjeru u bogom nadarenu vjetinu. Njegovo moralno miljenje kako je on nazvao svoj projekat. Vi uviate govori je on goleme usluge koje pribliavanje Okcidenta i Orijenta mora uiniti civilizaciji i razvoju opeg bogatstva. U novembru 1869 kanal je otvoren .Izgledalo je kao da se cijeli svijet skupio da iskae potovanje prema projektu kojega je bog jedino mogao blagosloviti i uiniti ga korisnim za njega .Sve razlike i zapreke iezle su, kri je porazio polumjesec , Zapad je imao stii na Orijent i nikada ga ne napustiti sve do 1956dok Gamal Abdel Nasser ne aktivira egipatsko preuzimanje kanala izgovarajui ime De Lesspesa. U ideji Sueskog kanala mi opaamo zakljuak orijentalistikog miljenja i pregnua . Za Zapad Azija je neko bila tiha i tua, islam je bio militantski neprijatelj evropskog kranstva . De Lesseps i njegov kanal konano su sruili daljinu Orijenta kao neem to pripada drugom svijetu. De Lesseps je stopio geografski identitet Orijenta.

Krize
Da se okolnost moe razumjeti na osnovu onoga to knjige-tekstovi kazuju, ono to se naui iz knjige primjeniti doslovice na zbilju rizik je ludosti. Kada se ljudsko bie iz neposredne blizine susretne sa neim relativno nepoznatim , dalekim, tada se pribjegava ne samo onom to je neobino slino onom predhodnom iskustvu, ve i onom to je proitano s tim u vezi. Putopisi ili vodii su neka vrsta prirodnog teksta gotovo logini u svom sadraju i u svojoj upotrebi. Mnogi putopisci su se zatekli da govore o nekom iskustvu u novoj zemlji , a da to nije bilo ono to su oekivali . Mnogi pisci i putopisci vodia piu ih sa nakanom da kau kako je jedna zemlja poput ove bolja. Ako se ita knjiga koja tvrdi da su lavovi divlji, a potom se susreu sa okrutnim lavom , italac e itati vie knjiga od istog autora i vjerovati mu. Napoleon i De Lesseps su znali manje-vie sve o Orijentu, iz knjiga napisanih u tradiciji orijentalizma . Orijent je bio tih, za Evropu koristan da ozbiljne projekte koji su ukljuili, ali nikada nisu bili izravno odgovorni mjesnom stanovnitvu. Perspektiva koja je pobudila Napoleona i De Lessepsa jeste ona perspektiva koja ih vidi kako nastavljaju djelovati u tiini orijenta. Jezik orijentalizma i ono to ga je uinilo moguim u Napoleonovom sluaju , zapad je bio daleko moniji od Orijenta. Kad ponemo misliti o orijentalizmu kao nekoj vrsti zapadnjake projekcije i na htjenje za vladanjem nad Orijentom susreemo se sa iznanaenjem. Jer ako je istina da povjesniari poput Michaela i Rankea Toquevillea upotrebljavaju svoja kazivanja kao priu posebne vrste , onda to isto vai i za orijentaliste koji su zavjerniki pisali orijentalnu povjest. Orijentalno- Evropski suodnos bio je odreen snagom neprestanog evropskog irenja u potrazi za tritem , resursima ,kolonijama i imperijalnim institucijama( projekti Napoleona, De Lessepsa, Balfoura i Cromera). Kroz razdoblje u 19 st orijentalizam je proizveoznanstvenike on je uveao broj jezika nauenih na Zapadu. Kao sustav miljenja o Orijentu, orijentalizam se uvijek dizao od osebujnog ljudskog detalja do onog openito nadljudskog. Orijentalizam je izmislio jedan nepromjenjivi Orijent drugaiji od Zapada. A orijentalizam u svojoj formi nakon 18 st nikad ne bi mogao promjeniti sebe. Bliskost izmeu politika i orijentalizma ili velika slinost koju su ideje o Orijentu izvukle iz orijentalizma mogla bi se staviti u slubu politike, ta bliskost predstavlja krajnje vanu istinu. Abdel Malek vidi orijentalizam kao posjednika historije koji prema Orijentalcu poznog 20 st , historiju je odveo u orsokak. Britanija i Francuska su vladale orijentalizmom kao disciplinom. Svaki orijentalist je zapoinjao svoju karijeru kao fizolog. Od samog poetka orijentalizam je promicao dvije odlike: prva, novootkrivenu znanstvenu samosvjest utemeljenu na lingvistikom znaenju Orijenta za Evropu i druga, sklonost ka podjeli. Fridrih Schleg je nauio svoj sanskrit u Parizu . On je govorio kako je orijent mjesto na kome mi trebamo traiti romanticizam. Schlegelova itanje bukvice o jeziku i ivotu, literaturi prepuna su tzv,diskriminacija koje je on poinio bez prijezirnog kvalificiranja. Hebrejski jezik bio je stvoren za proroko oglaavanje. Mnogo rasizma se u Schlegelovim otrim kritikama na raun Semita i drugih niih Orijentalaca, bila je rairena pojava unutar evropske kulture. Moglo bi se porei izuzetno veliki doprinos imaginativne i putopisne literature koja je osnaila podjele uspostavljene od strane orijentalista meu razliitim geografskim djelovima Orijenta . Takvo poricanje bilo bi nepoteno, poto je za islamski Orijent ta literatura osobito bogata i ini znaajan doprinos u izgradnji orijentalistikog diskursa. Ta literatura ukljuuje djela: Goethea, Hugoa. Koncem 19st ta ostvarenja su bila materijalno poduprta snagom evropske okupacije cijelog Bliskog Istoka . Kolonizirati je znailo stvoriti interes(trgovina , kultura). Britanija je legitimirala interes, kao kranska sila da bude zatitnik kranskih interesa . Razvijen je sloeni aparat iz tenje za tim interesima. U Scottovoj noveli the Talisman, Sir Kenneth bori se protiv jednog Saracena negdje u hladnoj palestinskoj pustinji , poput kriara i protivnika koji je prerueni Saladin, kasnije se uputaju u razgovor i kranin otkriva da njegov muslimanki protivnik i nije tako lo drugar. Scott nije bio strunjak za islam , a Gibb je to bio i hvalio je the Talisman zbog njegova uvida u islam i Saladina, a uzeo je sebi previe slobode sa Iblisovom ulogom. Disraerijev entuzijazam prema Orijentu pokazuje se u prvom putovanju na Istok . Nad Orijentom se bdije , poto njegovo onfanzivno ponaanje istjee iz zaklade beskonane osebujnosti. Evropejac iji senzibilitet piri Orijentom , on je bdjelilac koji nije ukljuen u , nego je odvojen. Za Luisa Massignona najslavnijeg francuskog orijentalistu, islam je bio sustavno

odbacivanje kranskog utjelovljenja , njegov najslavniji heroj je bio al-Hallaj, muslimanski svetac kojeg su razapeli ortodoksni muslimani zato to je pokuao personificirati islam. Zapoinjui sa 20- tim god, od jednog kraja Treeg svijeta da drugog, odgovaranje imperiji i imperijalizmu bilo je dijalektiko. Sa vremenom konferencije u Bandungu 1955 cijeli Orijent je zadobio svoju politiku neovisnost od zapadnih imperija i suoio se sa novim oblikom imperijalne moi , SAD i SSSR-om. Nesposoban da prepozna svoj Orijent u novom Treem svijetu, orijentalizam je sada ratovao sa Orijentom. Dvije alternative su sada otvorene pred orijentalizmom. Jedna je da se orijentalizam nastavi dogaati,a drugaje da se prilagoava stari nain novima. Jedan popis kriza prema Abdelu Maleku nije bio jednostavno u tome da su pokreti za nacionalno osloboenje na koloniziranom Orijentu nainili pusto sa orijentalistikim pojmovima o pasivnoj odreenoj rasi. Orijentalisti od Renana do Gibba motrili su islam kao kulturnu sintezu koja se mogla isreaiti odvojeno od ekonomije i politike islamskih naroda. U Renanovoj prvoj raspravi islam je sveden na ador i pleme. 1945 Gibb je drao predavanje da je svijet kojeg je on prikazivao nije bio onaj isti kojeg su poznavali Balfour i Cromer. Gibbovo predavanje govori o Arapskom duhu, odbojnosti muslimana prema misaonom procesu racionalizma. Makar islam od poetka biva kren vrlinom svojih ustrajnih nesposobnosti , orijentalist e se postaviti nasuprot bilo kojeg islamskog pregnua da reformira islam- to je doslovce Gibbov argument. 18 god kasnije Gibb se obratiop sa rijeima da je mnogo vanije da Orijent bude preputen orijentalistima. Novi ili drugi alternativni pristup otvoren za orijentaliste biva navjeten, ba kao to je kniga Modern Trends tumaila prvi ili tradicionalni pristup. Gibb kae da tradicionalni orijentalist, jesu ono to mi trebamo plus dpbar drutveni znanstvenik, i da oni rade zajedno i meu njima e se odvijati interdisciplinarni rad. Tradicionalni orijentalisti nee nositi zastarijelo znanje za Orijent. Ovo u praksi znai da kada se orijentalisti bore protiv okupacije treba rei da Orijentalci nikada nisu razumjeli samoupravljanje kao mi. Ukoliko se Arapi suprostavljaju izraelskom naseljavanju i okupaciji njihove zemlje tada je to puki povratak islama ili islamsko suprostavljanje ne islamskim narodima. Zapad se od 2 sv rata suelio sa totalitarnim neprijateljima koji je okupio saveznike (afrike, azijske narode). Sociolozi nas upozoravaju da su Arapi navikli na usmeno funkcioniranje. Kako se antikolonijalizam iri i objedinjuje cijeli Orijentalni svijet, orijentalisti osuuju taj posao. Arabisti upozoravaju na arapske planove da zavladaju svijetom. Arapi npr su zamiljeni kao jahai kamila, teroristi, podmitljivi bludnici ije nedostojno bogatstvo je ubredljivo za istinsku civilizaciju, a zapadnjak je istinsko bie. Ne postoji bolji primjer od onoga to Anwar Abdel Malek naziva hegemonizmom posjedovanja manjina.ogranienja orijentalista u nekom smislu su ogranienja koja proganjaju nedostojnost, razgolijevanje ljudskosti druge kulture ili geografske oblasti. Ali orijentalizam je preuzeo dalji korak , on motri Orijent kao neto ija egzistencija nije samo razuena ve je ostala biti za zapad zatoena u vremenu i prostoru. Zapad je vrilac radnje , a Orijent pasivni reaktor. Ako je historija kroz 20 st izazvala unutarnje promjene u i za Orijent , orijentalist je osupnut zbog toga , on do odreene mjere ne moe jasno predstaviti. Orijentalist uzima sebi za pravo da tvrdi kako ono na to ga njegovi tekstovi nisu pripravili jeste rezultat ili izvanjske agitacije na Orijent ili je proizvod pogreno voene orijentalne ispraznosti. Kada dogme o islamu ne mogu posluiti ak ni za svejezikog orijentalistu tada se pribjegava orijentaliziranom socijalno-znanstvenom argonu tipa onih trinih apstrakcija kao to su elte, modernizacija se ovjerava igom tajne zalihe orijentalne mudrosti. Said u istraivanju orijentalizma eli rasvijetliti orijentalistika gledita , jer savremeno intelektualno potenje osjea da zanemarivanje jednog dijela svijeta znai ibjegavanje realnosti. Humanisti su esto svoju pozornost ograniavali na zasebna polja istraivanja. Disciplina kao orijentalizam je ustvari neumorna ambicija da se gospodari cijelim svijetom u smislu jednog autora ili zbirki tekstova. Savremeni intelektualac moe nauiti od orijentalizma kako s jedne strane ili ograniiti ili proiriti obrasce svojih disciplinarnih iskaza.

Orijentalistika ustrojavanja i preustrojavanja

Ponovno crtanje granica, ponovno definiranje pitanja,sekularizirana religija

Gustav Flauber umrije 1880, ane zavri Bouvard et Pecuchet svoju kominu enciklopedijsku novelu o izroenosti znanja i ispraznosti ljudskog pregnua. Dva sveenika su lanovi buroazije koji zato to je jedan od njih postao neoekivano nadarbenik lijepog testamenta , povlae se iz grada da provedu svoj ivot na dravnom dobru , radei to im je drago. Poto Flauber slika njihovo iskustvo postupajui tako kako oni ele , on ukljuuje Bouvarda et Pecucheta u praktinu i teorijsku pustolovinu.Meu Flaubertovim skeevima kod zakljuivanja te panorame oaja, dvije pojedinosti su interesantne. Ona dvojica ljudi raspravljaju o budunosti ljudskog roda. Pecuchet vidi budunost ljudskog roda u tamnom svijetu, dok je Bouvard vidi u izuzetnom sjaju. Flaubertove biljeke naznauju poput svih njegovih projekata , koga je unaprijed predvidio Bouvard, surovo je prekinutsnagom stvarnosti, ovoga puta iznenadnim pojavljivanjem andarma koji Bouvarda optuuje za izopaenost. Premda Bouvardova vizija Evrope obnovljene Azijom nije potpuno izreena , ona moe biti protumaena na nekoliko naina. Vizija ove dvojice ljudi je globalna i rekonstruktivna , ona predstavlja ono to je Flaubert osjetio da e biti u 19 st tenjom za ponovnim podizanjem svijeta skladno jednoj imaginativnoj viziji. Meu vizijama koje Flaubert ima na umu jesu Saint-Simonova i Fourierova utopija , znanstveni preporod ovjeanstva razvien od strane Cometea i sve tehnike i sekularne religije promovirane od strane ideologa, pozitivista. Ono toBouvard ima na pameti preporaanje Evrope Azijom bila je odve utjecajna romantiarska zamisao. Romantiarski orijentalistiki projekt nije bio tekosebujni primjer ope tenje , on je bio snana blanjalica same te tenje kako je to Raymond Schwab dokazao u La Renaissance orientale. Ali desilo se da Azija nije bila u tolikoj mjeri primjena Azije na Evropu . Flaubert je dobro vidio da prizemni dio idee recue Evrope preporoene Azijom skriva podmuklu oholost.Ni Evropa ni Azija nisu bile nita bez vizionareve tehnike za pretvaranje irokih geografskih prostora u razumljive i upotrebljive entitete. to se tie fraze bie spojeni zajedno- ondje je Flaubert ismijavao radost znanosti koja je ravnoduna prema zbilji, znanosti koja je stopila ljudske entitete. To je bila poletna ak mesijanska evropska znanostije pobjede su ukljuile promaene revolucije, ratove. Ono sa ime takva znanost nije nikad raunala bila je njegova vlastita ukorjenjena i nesvjesno loa nedunost i otpornost spram zbilje. Bouvard i Pecuchet su nauili da je bolje da ne trguju idejama i zbiljom. Zakljuak novele predstavlja slika njih dvojice sada savreno zadovoljnih da prepiu svoje draesne ideje vjerno iz knjige na papir. Znanje vie ne iziskuje primjenu na stvarnost. U najsloenijem obliku ova kratka epizoda o Bouvardu i Pecuchetu izvuena iz Flaubertovih biljeaka uokviruje modernu strukturu orijentalizma , koji je poslije svega jedna meu disciplina sekularne vjere 19 st u evropskom miljenju. Orijent je ve bio znaajno raskriven s one strane islamskih zemalja. Narastajui utjecaj putopisne literature , slikopisne utopije doveli su Orijent u jo otrije i proirenije vidno polje. Kako se Evropa pokrenula naprijed , tako je njen smisao kulturne moi bio ojaan. Spoznatljivije stajalite prema tuem i dalekom nije bio pomognut samo od strane putopisaca i istraivaa nego i od strane historiara zahvaljujui kojima je evropsko iskustvo bilo korisno upotrebljavano sa drugim i starijim civilizacijama. Taj moni tok u historijskoj antropologiji 18 st opisan od strane znanstvenika u smislu sukoba bogova , predvidio je to da je Gibbon mogao itati lekciju o zalasku Rima sa usponom islama. Dok su povjesniari renesanse Orijent neshvatljivo ocijenili kao neprijatelja, povjesniari 18 st su suelili odlike Orijenta sa izvjesnom objektivnou i pokusom, bavei se orijentalnim izvornim sadrajem. Georg Sales se pokuavao baviti arapskom historijom u pojmovima arapskih izvora , on je dopustio da muslimanski tumai svetog teksta govore sami za sebe. Heiderova knjiga predstavlja panoramino irenje razliitih kultura , svaka proeta drugaijim stvaralakim duhom. Natopljen populistikim i pluralistiim znaenjem historije branjene od strane Herdera i drugih, duh 18 st je mogao poruiti doktrinarna prezida podignuta izmeu Zapada i islama. Napoleon je slavni primjer te identifikacije snagom historijskog osjeanja, Mocart je drugi primjer. Teko je odvojiti osjeanje Orijenta, kao to su Mocartova od cijelog niza romantiarskih predstava o Orijentu kao egzotinom kraju. Popularni orijentalizam kroz 18 i 19 st snano je uao u modu. Ali i taj modni trend ustanovljiv kod Williama Beckforda , Thomasa Moorea i Goetha nije mogao biti odvojen od

zanimanja koje je izazvao u gotikim bajkama. Predoba o Orijentu moe biti dovedena u vezu sa Pironesovim zatvorima, sa Triepolovim raskonim ambijentima , sa egzotinom ljepotom slika iz poznog 18 st. U 19 st u djelima Delacroixa i drugih slikara orijentalna vrsta slike tu predobu je unijela u vizuelni izraz u vlastiti ivot OrIjenta. U pisanju filozofa , povjesniara pronalazimo da se karakter kao ime pojavljuje u smislu psiholoko moralne klasifikacije :postoje npr divlji ljudi, Evropejci, Azijati. Psiholoke i moralne odlike su manje ili vie podjednako raspodjeljene: Amerkanac je crven, uspravan, Azjat je ut, krut, Afrikanac je crn , oputen. Kod Vicoa i Rousseana primjerice snga moralnog uopavanja poveava se sa preciziranjem sa kojim dramatini primitivni ovjek pokazuje se kao su porod tekueg moralnog porijekla. etiri poela, irenje, historijsko sueljavanje, suosjeanje, klasificiranja aktuelna su miljenju 18 st , o ijem prisustvu ovisi osebujne intelektualne i institucionalne strukture modernog orijentalizma. Ta polela su imala za posljedicu izvlaenje Orijenta. Drugim rijeima moderni orijentalizam izvodi iz sekularizirajuih poela 18 st evropsku kulturu. Prvo poelo, irenje Orijenta geografski dalje prema Istoku i dalje prema Zapadu vrenenom je izgubila ak i ponitilo u znaajnoj mjeri biblijski okvir. Drugo poelo , mogunost bavljenja historijski neevropskim i ne- judeo- kranskim kulturama bila je ojaana,poto je sama historija bila pojmljena radikalnije. Tree poelo, selektivna identifikacija sa religijama i kulturama ne survava se u bezdunost ega i identitete koji se bio polariziro u zajednicu u brojne redove svrstanih vjernika naspram hordi. etvrto poelo, klasifikacije ljudske vrste sustavno su se umnoila poto su mogunosti oznaavanja i izvoenja bile iznova pronaene mimo kategorije u onome to je Vico nazvao plemenitim i svetim nacijama:rasa, boja i tipovi zanemarili su razlike izmeu kranstva i svakog drugog. No,ukoliko ova uzajamno povezana poela predstavljaju sekularizirajuu tenju, to ne znai da su drevni religijski obrasci ljudske historije i sudbine i egzistencijalne paradigme bile jednostavno pomjerene. Za bilo koga ko je izuavao Orijent, sekularni vokabular , pridravan uz te okvire iznova je zadobiven. Moderni orijentalist je u svom nazoru bio heroj koji otima Orijentod tame i otuenosti. Orijent u klasinoj formi koju je obino orijentalist istraivao , bio je moderniziran , iznova uspostavljen u sadanjost. Prenosei Orijent u modernitet, orijentalist je mogao proslaviti svoj metod i svoj poloaj , kao poloaj sekularnog stvaraoca, ovjeka koji je nainio nove svjetove kao to je Bog neko stvorio stare . Saidova teza je da sutinski obziri moderne orijentalistike teorije i prakse ( iz kojih se i danas izvodi orijentalizam) mogu biti shvaeninne kao iznenadni ispad objektivnog znanja o Orijentu, ve kao skup struktura nasljeenih iz prolosti , sekulariziranih, iznova stavljenih na raspolaganje i reformiranih snaga takvih disciplina kakva je psihologija. Moderni orijentalizam istie skupinu ideja kao diskurs. Ukoliko iskoristimo napoleonsku ekspediciju kao jednu vrstu pravog iskustva koje omoguuje moderni orijentalizam tada moemo promatrati njegove inauguralne viteze u polju islamskih istraivanja. Sacy, Renan kao utemeljitelji tog polja, tvorce jedne tradicije, zagovornike orijentalistikog bratstva. Ono to su oni uinili jeste da su orijentalizam postavili na znanstvene i racionalne temelje. Taj napor nije samo ostavio iza sebe njihovo vlastito djelo, nego i stvaranje vokabulara i ideja koje bi neosobno mogle koristiti od strane bilo koga ko je elio postati orijentalistom. to je Evropa vie kroila prema Orijentu kroz 19 st , to je orijentalizam vie dobio u javnom povjerenju. Koncem Prvog svjetskog rata Evropa je imala koloniziranih 85%zemaljske kugle. Jednostavno tvrditi da je moderni orijentalizam bio jedan obzir imperijalizma i kolonijalizma ne znai tvrditi bilo ta sporno.

Silvestre De Sacy i Ernest Renan: antropologija i filoloka kritika misao

Rasna

Dvije velike teme Silvestre de Sacyeva ivota su viteko pregnue i posvetni smisao pedagoke i racionalne korisnosti. Arapski jezik mu je otvorio Orijent, poto na arapskom bijae prema miljenju Josepha Reinarda, nalazio se orijentalistiki sadraj, i sveti i svjetovni , u svojojnajdrevnijoj i najpotpunijoj formi . 1769 Sacy je imenovan za prvog uitelja arapskog jezika u koli za ive orijentalne jezike. Njegov rad se sastojao u prevoenju biltena velike armije i Napoleonova Manifesta iz 1806, kod kojeg se gajila nada da bi muslimanski fanatizam mogao biti izravan protiv ruske ortodoksije. Sacy je stvorio prevodioce za francuske orijentalne tumae i budue znanstvenike. Kada je Francuska okupirala Alir 1830, Sacy je bio taj koji je preveo proglas Alircima ,redovito je konzultiran o pitanjima koja se tiu Orijenta. 1832 je proglaen plemiem Francuske. Sacyevo ime povezano je sa poetkom modernog orijentalizma , zbog toga to je njegov rad stavio pred profesiju cijeli sustavni organon tekstova, znanstvenu tradiciju i znaajnu sponu koja povezuje orijentalnu znanost i javnu politiku. Sacy je sebe doivljavao kao ovjeka koji stoji na poetku jednog znaajnog revizionalistikog projekta. Djelovao je u svom pisanju kao sekularizirani eklezijastik za kojega su njegov Orijent i njegovi uenici doktrina i upljani. Kasnije, sve to je napisao posebno je bilo usmjereno na studente(student je bio njegov vlastiti sin ) i prezentirao kao prepravljeni izvadak od najboljeg to je ve bilo. Ove dvije odlike, didaktiko predoavanje studentima i otkrivanje svrhe ponavljanja snagom revizije i izvatka od bitne su vanosti. Uinak sacyeva tona je u formiranju zatvorenog kruga sastavljenog od njega i njegova sluateljstva iz golemog svijeta. Sadraj orijentalnih studija je tajanstvena , to je vano ljudima koji ve imaju interesa ta Orijent , ali ele Orijent upoznati bolje na jedan sustavniji nain. Poto je Orijent star i dalek, govornikovo razuivanje jestanovito rekonstruiranje , revizija onoga to je izubljeno iz ire upotrebe . Sacyevo polje usredotoenosti je antologije, hrestomatija, uzorno prikazivanje pregleda opih naela u kojima je relativno mali broj snaih uzorka koji nude Orijent studentima. Takvi uzorci su snani iz dva razloga, jer odravaju sacyevu mo kao zapadnjakog autoriteta bezgranino crpeeg iz Orijenta koji je svojom daljinomdo sada drao u tajnosti uzorke, stoga to ti uzorci posjeduju semiotiku snagu u sebi da oznae Orijent. Sacy je bio podjednako aktivan kao izdava, memorijalist i historiar moderne uenosti. Kada je Francuski institut bio ovlaten od Napoleona da oblikuje generalni popis o stanju i napretku umjetnosti i znanostiod 1789, Sacy je izabran da bude u timu popisivaa. Da je ranije nainjen takav pregled danas bismo imalimnoga remek djela koja su ili izgubljena ili unitena. Nigdje vie doli u Decierovom sijelom diskursu mi ne vidimo kako dramatina forma historijskog pregleda za razumijevanje poetne etape orijentalizma je u tome to on ospoljava formu orijentalistikog znanja i njegovih odlika kao i to to opisuje odnos orijentaliste prema tom sadraju. Znanstvena disciplina je bila posebna tehnologija moi: ona je za svoju upotrebu stekla orue i znanje koje je do tada bilo izgubljeno. Uporeeno sa helenistikim ili latinskim djelima koja su raena od strane institutskog tima , Sacyeva djela su bila izuzetna. Helenistiki i latinski pisci imali su tekstove, pravilo kole, a on nije imao sve to. Dinamika koja se najprije gubi , a potom zadobiva u Sacyevom pisanju opinjavajua je. Sacyeva zasluga je bila u tome to je proizveo cijelo jedno znanstveno polje. Kao Evropljanin on je temeljito pretraio Orijentalne arhive. On uvijek sebi posvjesti zato Orijent sam po sebi nije mogao preivjeti evropsko istraivanje, razbor. Sacy je branio arapsku poeziju. Arapska poezija je bila stvorena od strane sasvim stranih ljudi , pod drugaijim klimatskim, drutvenim i historijskim uvjetima , negoli oni koje jedan Evropljanin poznaje.orijentalistika navika je to da svojim sunarodnjacima uine korisnim znaajan stupanj neobinog iskustva i jo korisnijim jednu vrstu literature koja je kadar pomoi nam shvatiti onu istinsku bogomduhu poezju Jevreja. Orijentlno knjievna djela nisu samo bitno tua Evropljanima, ona takoer ne sadre trajno zanimanje , niti su pisana sa uskim i kritikim duhom da bi zasluila objelodanjenje. Od orijentaliste se trai da preoi Orijent nizom fragmenata. Za takvo ta se zahtijeva posebna vrsta predoavanja hrestomatije koja je u Sacyevom sluaju ondje gdje su korisnost i zanimljivost orijentalizma najizravnije razlivene. Objektivna struktura (oznaavanje Orijenta) i subjektivno rekonstruiranje (predoavanje Orijenta od strane orijentaliste)postaje naizmjenina. Orijent biva prevladan orijentalistikom racionalno, orijentalna naela postaju naelimaorijentaliste. Sacyeve antologije nisu samo nadopuna Orijentu, one ga nadomjetavaju kao svojevrsno prisustvo Orijenta na Zapadu. Sacyeva rodoslovna izvornost sastojala se u tome da Orijent motri kao

neto to iznova treba biti uspostavljeno , ne samo zbog , ve i unato modernoj razbacanosti i prisutnosti Orijenta. Sacy je smjestio Arape na Orijent, koji je i sam smjeten u openitom pregledu moderne uenosti. Orijentalizam meutim pripada evropskoj uenosti, ali taj sadraj je imao biti iznova stvoren snagom samog orijentaliste. Svaki orijentalist je iznova stvarao svoj vlastiti Orijent skladno temeljnim pravilima ovog izgubljenog pa pronaenog i ozakonjenim od strane Sacya. Ba ako to je on bio otac orijentalizma, on je bio i prva rtva te discipline, jer prevodei nove tekstove, fragmente, potonji orijentalisti su potpuno potisnuli Sacyevo djelo priskrbljujui svoj vlastiti nanovo uspostavljeni Orijent. Proces koji je on zapoeo bie nastavljen , poto je filologija napose razvila sustavne i institucionalne snage koje Sacy nikad nije koristio. To je bila Renanova zasluga povezati Orijent sa najskoranjim poredbenim disciplinama, od kojih je filologija bila najistaknutija. Razlika izmeu Sacya i Renana je bila kao razlika izmeu uspostavljanja i nastavljanja. Sacy je utemeljitelj ije djelo predstavlja izranjajue polje i njegov status kao discipline 19 st ukorijenjene u revolucionarnom romantizmu. Renan je iz orijentalizma izveo drugu generaciju i njegova zadaa je bila da zgusne zvanini diskurs orijentalizma, da sistematizira njegove uvide i da uspostavi njegove intelektualne i svjetske svjetovne institucije. Renan je bio likpo svom vlastitom pravilu, ni totalna orginalnost , niti apsolutna izvedenost. Prema tome kao kulturna snaga ili kao znaajan orijentalista on ne moe jednostavno biti reduciran na svoju osobnost, niti na skup shematskih ideja u koje je vjerovao. Renan je lik koji mora biti shvaen , kao tip kulturnog i intelektualnog praksisa, kao jedan stil za tvorenje orijentalistiih stajalita unutar onoga to bi Michel Facault nazvao arhivom njegova vremena. Renanovi odnosi sa njegovim orijentalnim sadrajem , sa njegovim vremenom i sluateljstvom, ak i sa njegovim vlastitim djelom mogu se opisati bez da se pribjegava formuliranju koje ovisi o neispitanoj pretpostavci o ontolokoj stamenosti. Renan je prispio u orijentalizam iz filologije i to je nesvakidanje bogata i pohvalna kulturna pozicije te discipline koja je obdarila orijentalizam sa svojim najznaajnijim tehnolokim odlikama . svakom onome kome rije filologija zvui kao suhoparno i nedosljedno cjepidlaenje , naime, izjava Nietzschea koji je istodobno u drutvu najsjajnijih umova 19 st. Premda je profesija filologa bila odreena onog dana 1777 kada je Wolf za sebe izmislio stud. philol, Nietzsche se muio da pokae kako su profesionalno opredjeljeni istraivai grkih i rimskih klasika uglavnom nesposobni razumjeti njihovu disciplinu. Filologija problematizira , ona sam nije upranjavatelj sadanjost. Ono to Nietzsche zapae jeste to da je filologija neto roeno, stvoreno u vikoovskom smislu rijei kao znak ljudskog pregnua. Filologija je nain historijskog samoisticanja , kako to veliki umjetnici ine, iz svog vremena i neposredne prolosti. Izmeu Wolfa i Nietzschea nalazi se Renan , orijentalni filolog i ovjek sa sloenim i zanimljivim smislom za nain na koji filologija i moderna kultura bivaju ukljuena jedna u drugu. Filologija je po Renanu i komperativna disciplina koju samo moderni posjeduju i simmbol moderne evropske nadmonosti,svaki napredak nainjen od strane ljudskog roda od 15 st moe se pripisati duhovima koje treba zvati filolokim. U filokim nastojanjima i tenji prema istinskoj znanosti o ljudskoj prirodi , Renan sebe dovodi u vezu sa Vicom, Wolfom. Renan uvijek filologiju smjeta u sredite onoga na ta on posvuda ukazuje kao na granici znanja. Renan je dokazao svojom natornom rasnom predrasudom protiv samih orijentalnih Semita , ije istraivanje je stvorilo njegovo profesionalno ime strogi djelitelj ljudi na nadmone i potinjene rase, liberalni kritiar ije djelo je pruilo utoite najegzoterinijim pojmovima o porijeklu, razvoju,suodnosu i ljudskoj vrijednosti.Ono to nam moe izgledati kao paradoks , bio je oekivani ishod toga kako je Renan pojmio svoju dinastiku poziciju unutar filologije, njene povjesti i uvodnih otkria. Prema tome Renan bi trebao bitikarakteriziran kao filoloki govornikuz svu snagu poetne upotrebe ifriranog jezika , nove prestine znanosti. Kada je Renan rezumio, primio i bio uveden u filologiju ova disciplina je nametnula skup doksolokih pravila. Biti filolog znai vladati nekom djelatnosti snagom skupa prevrednovanih otkria s kojima je zapoela znanost filologije. Njegovi memoari biljee kakva je bila kriza religiozne vjere, koja je vrhunila u gubitak one vjere kojom je bio voen. U svom ivotu Renan je odredio da bude kao kranin, to je on jedno vrijeme i bio , sada bez kranstva i sa onim to je on nazivao laika znanost. Najbolji primjer za to ta je laika znanost mogla, a ta nije mogla uiniti Renan je priskrbio u predavanju 1878 pod naslovom O uslugama koje je filologija uinila povijesnim znanostima. Ono to se raskriva ovim tekstom jeste nain na koji je Renan jasno imao religiju na pameti kada je govorio o filologiji, nprfilologija nas kao i religija ui o poecima ljudske prirode, civilizacije i jezika. Kadgod se govori o filologiji u rasponu od kraja 18 st i poetka 19 st pod tim razumjevamo

novu filologiju iji osnovni uspjeh ukljuuje komperativnu gramatiku. Te zasluge se bile manje ili vie posljedica onog novog to je odralo da jezik ostane biti posve ljudska priroda. Taj nazor je postao uobiajen, on je empirijski da otkrio tzv sveti jetici ( hebrejski) nisu bili primordijalno drevni niti su bili boansko provianje. Ono to je Faucault nazvao otkriem jezika , bio je sekularni izum koji je dokinu religijsko poimanje o tome kako je Bog izruio jezik ovjeku u Edenu. Ono to su william Jones i Franz Bopp izloili u svojim djelima je to da je boanska dinastija jezika definitivno bila prekinuta i odbaena kao zamisao. Bilo je potrebno novo historijsko poimanje poto je kranstvo izgledalo nesposobno da preivi empirijsku oiglednost koja je reducirala boanski status njegova glavnog teksta. Za Boppa istraivanje jezika ostavilo je u batinu svoju vlastitu historiju, filologiju. Kako je izuavanje sanskrita i irenje modela iz poznog 18 st izgleda pomjerilo rane poetke civilizacije , odve istonije od biblijskih zemalja tako je jezik ostavilo je u batinu svoju vlastitu historiju, filologiju. Kako je izuavanje sanskrita i irenje modela iz poznog 18 st izgleda pomjerilo rane poetke civilizacije , odve istonije od biblijskih zemalja tako je jezik postao nedostatkom kontinuitete izmeu jedne Izvanjske moi i ljudskog govornika u veoj mjeri nego izmeu unutarnjeg polja. Kad god je raspravljao o jeziku i filologiji Renan je ponavljao lekciju nove filologije iji glavni stupovi su antidinastika, antikontinualna naela temike- lingvistike prakse. Ideja o prvom edenskom jeziku nudi put za heuristiki pojam o protojeziku(semitskom) ije postojanje nije nikad predmet rasprave , poto je on priznat kao takav, tada on ne moe biti iznova osvojen. Terminologija je promjenjena, sada postoje porodice jezika, postoji savrena jezika forma koja ne moe sukladirati bilo kojem stvarnom jeziku. Benjamin Constant je uoio u svom Jurnal Intime da on nije bio spreman raspravljati o ondiji u svom djelu De la religion , jer englez koji je posjedovao to mjesto i Njemci koji su neumorno istraivali , a onda su tamo bili i Francuzi koji su bili odluili da nakon Napoleona i Champoliona da je sve zapoelo u Egiptu i novom Orijentu. Ono to je Renanova generacija zadrala , od sveg tog poleta bila je intelektualna nunost Orijenta za okcidentalnim znalcem jezika , kulture i religije. Djelo Edgara Quineta je nagovijestilo orijentalni preporod ipostavilo Orijent i Zapad u funkcionalan uzajamni suodnos. Quintesova formulacija je bila ta da Orijent nudi, a Zapad raspolae; Azija ima svoje proroke , a Evropa svoje uenjake. Quintesov naglasak je u tome da Istok i Zapad ispunjavaju svoje odrednice i poistovjeuju svoj identitet u tom sretanju. Za Quineta i Micheleta historija je bila drama. Quinet sugestivno opisuje cijeli svijet kao hram i ljudsku historiju kao neku vrstu religijskog obreda. Za Micheleta i Quineta nema nikakve sumnje da oni pripadaju zajednikom evropskom romantiarskom pregnuu. Said misli da je za Quineta ideja o novom boanstvu koje se raa bila slina ispunjenju prostora koji je naputen od strane starog boanstva. Za Renana biti filolog znailo je trganje na kore svake veze sa starim kranskim bogom. Renan je na kraju svoga eseja o izvorima jezika istaknuo:ovjek vie nije izumitelj, i vrijeme i stvaranje je nepovratno minulo. Postojalo je vrijeme o kome mi moemo samo nagaati, kada je ovjek bio doslovce prenesen iz nijemostiu rijei. Renan je naslijedio katedru hebrejskog, a njegovo predavanje je bilo o doprinosu semitskih naroda historijicivilizacije. Renanova tenja je bila da stvori novu orijentalnu provinciju za sebe , u ovom sluaju semitski Orijent. On je uoio uzrono i tekue mijeanje arapskog sa semitskim, i uinio je za semitske jezike ono to je Bopp uinio za indoevropske jezike. Renanovi planovi su bili da uvedesemitske jezike u otar i aroban fokus. Renan je bio sasvim izriit u svojim tvrdnjama da su Semiti i semitski jezici bili tvorevina orijentalistikog filolokog istraivanja. Posebna vrijednost lingvistike je u tome to ona rije tretira kao prirodne. U svom prvom znaemju, stvaranje kako je Renan upotrebljavao tu rije, oznaavalo je artikuliranje snagom kojeg predmet, nalik semitskom jeziku , mogao bi biti pojmljen kao stvaranje vrste. Semitski jezik je predstavljao znanstveno istraivanje ka kojem je Renan svratio nakon gubitka svoje kranske vjere. Istraivanje semitskog jezika bio je u Renanovoj naravnoj veliini, orijentalistiki i znanstveni i predstavljalo je pozamani dio njegovih poznih velikih djela o izvorima kranstva i historiji Jevreja. Kad god je Renan elio da iznse stav o Jevrejima ili muslimanima uvijek se to deavalo uz njegove uoljivo grube i otre kritike na raun Semita u duhu. Renanov semitski jezik bio je shvaen kao doprinos razvoju indo-evropske

lingvistike i diferencijaciju orijentalizma. Kod ranog semitskog jezika je bila degradirana forma , degradirana u moralnom i biolokom smislu rijei. Semitski jezik je bio Renanova prva tvorevina, fikcija izmiljena od njegove strane u filolokom labaratoriju. Semitski jezik za Renanov ego bio je simbol evropske dominacije nad Orijentom nad Renanovim vlastitim vremenom. Prema tome kao uzdanak orijenta , semitski jezik nije bio potpuno prirodanpredmet. Renan raspravlja i o prieodnim ljudskim iniocima, jeziku, historiji, kulturi, tako to ih preobraava u neto drugo i u neto posebno zastranjeno, jer postoji i semitski jezik i Orijentalac. Tako su Semiti fanatini monoteisti koji nisu stvorili nikakvu mitologiju, umjetnost, njihova svijest je uskogrdna i rigidna. Renan istodobno eli da to bude shvaeno tako kao da on govori o prototipu, ne stvarnom semitskom tipu. itati bilo koju stranicu koju je Renan napisao o arapskom. Hebrejskom ili proto-semitskom jeziku isto je kao da ita in moi kojom orijentalist filolokog autoriteta pokupi iz biblioteke po miloj volji primjere ljudskog govora,rasporedi ih ondje i okrui ljubeznom evropskom prozom, da istakne nepravilnosti. Nsin kako Renan u svojoj raspravi o semitskom ogranku orijentalnih jezika nairoko pokazuje, komparativan je: indoevropski jezik je uzet kao iva, organska norma, a semitski orijentalni jezici se komparativno motre kao neorganski jezici. S jedne strane postoje organski, bioloki generalan proces predstavljen snagom indo-evropskog jezika, dok na drugoj strani postoje neorganski , bitno negenerativan proces, okotan unutar semitskog jezika:to je najvanije , Renan apsolutno pojanjava da je tako bahti sud stvoren od strane orijentalnog filologa u njegovu labaratoriju . I Etienne i njegov sin Isidor bili su bioloki spekulatori nesvakidanje slave i utjecaja, Etienne je bio lan napoleonovske ekspedicije . Oni su bili i strunjaci u filologiji i anatomiji monstruoznosti-teratologiji. Za Renana semitski jezik jeste fenomen zaostao u razvoju u usporedbi sa zrelim jezicima i kulturama indoevropske grupe jezika, i ak u usporedbi sa drugim semitskim orijentalnim jezicima. Paradoks kojeg Renan podrava jeste to makr to nas eka bodri da motrimo jezike kao na neki nain , sukladirajui se sa ivim biima prirode, on jo dokazuje da su njegovi orijentalni jezici, semitski jezici anorganski , zatoeni, drugim rijeima on dokazuje da semitski jezik nije ivi jezik, i stoga ni Semiti nisu iva stvorenja. Indoevropski jezik i kultura su ivi i ogranieni zbog labaratorije, a ne unato njemu. Nije pretjerano kazati da je Renanov filoloki labaratorij stvarao porite njegova evropskog etnocentrizma , ali taj filoloki labaratorij ne moe postojati izvan diskursa. ak i kultura koju on naziva organskom i ivom-evropskom , takoer je stvorenje koje se stvara u labaratoriju i snagom filologije. Renan je bio poznat i zbog svog djela Vie de Jesus , rada koji je inaliguirirao njegove monumentalne povjesti kranskog i idovskog naroda. Renanov stil i njegova karijera kao orijentaliste i ovjeka od pera, njegov osebujni unutarnji odnos sa evropskom znanstvenom i opom kulturomnjegova vremena , liberal, bahat ovjek sve to Said naziva celibatskim i znanstvenim. Prema Renanovom miljenju filolog treba da preferira blaenstvo nad pravdom, to preferiranje izraava izbor onoga uzvienog. Rijei pripadaju carstvu blaenog , kao i izraavanje rijei. Istraivanje orijentalnih jezika Renan je smjestio u srce tih uvjeta, a filologija je to uinila konkretno vidljivim u smislu ovjekova znanja koje je bilo poetino preobraavanje. Svako Renanovo pregnue sastojalo se u tome da ospori orijentalnoj kulturi pravo da bude roena , osim vjetaki u filolokim labaratorijama. Filologija je uila tome kako je kultura izum , artikulacija ak i stvaranje , ali nita vie doli kvazi-organska struktura. Renanov labaratorij je bio platforma sa koje se on kao orijentalist , obraao svijetu.

Orijentalno prebivalite i leksikografije i imaginacije

uenost:

Zahtjevi

Renanova gledanja na Orijentalne Semite pripadaju , naravno, manje carstvo puke predrasude i openito antisemitizmu, nego li da imaju zajednikog sa carstvom znanstvene

orijentalne filologije. Kada itamo Renana i Sacya gotovo da opaamo kako je put kulturnog uopavanja poeo iziskivati zatitu znanstvenog stava i okoli potenog istraivanja. Moderni orijentalizam je zadrao svoj sadraj koji je definirao , u svom vrstom stisku u kojemu je gotovo sve u stanju svojom snagom zadrati. Tako se razvio znanstveni rjenik i njegove funkcije kao i njegov stil, smjestivi Orijent unutar komparativnog , u neku vrstu uporebljenog i od strane Renana usmjerenog okvira. Ono to su Renan i Sacy pokuali nainiti bilo je to da svedu Orijent na neku vrstu ljudske jednolinosti koja je lagano izloila svoje odlike pomnom ispitivanju i udaljila odande svoju ljudsku narav. Renan je sebi legitimnost priskrbio filologijom ,ija ideoloka naela ohrabruju svoenje jezika na njegove korijene. Orijentalistiki poetnici zapoinjali su sa dobrodolicom Orijentu kao spasonosnom od njihovih umobolnih evropskih umskih i duhovnih navika. Orijent je bio precijenjen s razlogom svog panteizma , svoje duhovnosti, jednostavnosti . Schellina je vidio u orijentalnom pantizmu pripravu puta za judeo-kranski monoteizam , povezan sa orijentalizmom. Moe se izravno povezati sa nejednakou, snagom kojega je komperativno siromatvo molilo znanstveni tretman te vrste da se nae u disciplinama poput filologije, biologije. Djelo Williama Muira Life of Mahomet je knjiga koja se jo uvijek smatra vjerodostojnim spomenikom uenosti, on je kazao da su ma Muhammedov i onaj Kuran najtvrdokorniji neprijatelji civilizacije, slobode i istine , koje je svijet ve poznavao. Caussinova teza je ta da su Arapi uinjeni narodnom snagom Muhammeda, islam koji je bitno politiki instrument, a ne snagom bilo kojeg duhovnog znaenja. Ono za ta se Caussin bori jeste jasnoa usred goleme hrpe zbunjujuih pojedinosti. Ono to isplivava na povrinu istraivanja o islamu je sasvim doslovan jednodimenzionalni portret Muhammeda koji se pojavljuje na kraju rada u preciznom fotografskom detalju. Caussinov Muhammed je ovjek koji je pripadao islamu ( u najpotpunijoj verziji) kao jednog iskjuivog politikog gibanja. Caussinova nakana je bila da ne ispusti nita nereeno o Muhammedu. Carlyejevo stajalite je zdravo: Muhammed nije legenda, niti sramni senzualist , on je prije ovjek realne vizije i samouvjerenja. I Caussin i Carlyle pokazuju nam da Orijent netreba da u nama utrokuje nepristojnu bojazan, jer su orijentalna ostvarenja tako nasamerljiva sa onim evropskim. Unutar komparativnog polja kojim je orijentalizam postao nakon filoloke revolucije iz ranog 19 st i kasnije u pukim stereotipima ili u likovima stvorenih od Orijenta od strane Carlylea, Orijent u sebi samom je intelektualno bio podvren Zapadu. Kardinal Newman , nikakav izuzetan orijentalist, koristio je orijentalni islam kao osnov za predavanje iz 1853, opravdavajui britansku intervenciju u Krimskom ratu. Karl Max je identificirao pojam azijskog ekonomskog sustava u svojim analizama iz 1853, britansku ulogu u Indiji, a potom odmah uz njega postavio ljudsku pljaku uvedenu u taj sustav snagom engleskih kolonijalnih uplitanja, grabeljivosti i bahatosti. Marxov stil podupire pravo protiv potekoe izmirenja nae prirodne nasljednosti, kao jednakih stvorenja sa trpljenima Orijentalaca, dok njihovo drutvo biva nasilno preobraeno uz historijsku nunost tih preobrazbi. Mrxovi pojmovi o Orijentu su romantiarski i mesijanski. Orijent kao ljudski sadraj manje je vaan negoli kao jedno poelo unutar jednog romantiarski otkupljujueg projekta. Marxove ekonomske analize savreno su sroene za standardni orijentalistiki poduhvat. Ideja obnove, temeljno beivotne Azije, sastavnica je pukog romantiarskog orijentalizma. Od nas se trai da se pitamo kako se Marxovo moralno izjednaenje azijskog gubljenja sa britanskom kolonijalnom vlau, koju je on osudio , posvranje natrag prema onoj staroj nejednakosti, Istoka i Zapada. Postoje Orijentalci, Azijati, Semiti, Jevreji, mentaliteti , nacije, od kojih su neki rezultat uenih operacija onog tipa koji se nalazi u Renanovom djelu. Standardna razlika izmeu Evrope i Azije ili Okcidenta i Orijenta poiva podno sasvim irokih etiketa svake mogue raznovrsnosti ljudskog mnotva, svodei ga na proces sa jednim ili dva zavretka, na kolektivne apstakcije . Kao da je pojedinani duh ( Marxov u ovom sluaju) mogao pronai prijekolektivnu, prijeslubenu individualnost u Aziji, pronai i ponuditi pod njenim pritiscima izvrenim na njegove emocije, osjeanja, darujui to samo onda kada se susreo sa profinjenim korektivom u samom pojavljivanju kojega je bio prisiljen upotrijebiti. Jednim dijelom Marx se bavio odbranom svojih vlastitih teza o drutveno-ekonomskoj revoluciji , ali djelomono je imao izvor za golemi spisateljski organon , iznutarnje zgusnut

snagom orijentalizma i postavljen snagom snagom orijentalizma, izvan tog polja koje je nadziralo svaki stav nainjen u vezi sa Orijentom. Sacy i Renan su bili primjeri profiliranog orijentalistikog puta, kako u smislu tekstualnog organona, tako i u smislu filoloki ukorjenjenog procesa snagom kojega je Orijent poprimio diskurzivni identitet koji ga je uinio nejednakim sa Zapadom. Koristei Marxa kao primjer snagom kojega su neorijentalistika pregnua bila najprije razmrvljena , potom prisvojena snagom orijentalistikih uopavanja, nali smo se u situaciji da motrimotaj proces leksikografske i institucionalne konsolidacije primjerene orijentalizmu. Anquetil, Jons i napoleonske definicije definiraju najranije obrise te tradicije, a ti obrisi e zadratineupitan utjecaj na sve one koji prebivaju u orijentalizmu. Ti obrisi su obrisi evropske moi. Prebivati na Orijentu znai ivjeti povlatenim ivotom, a ne ivotom obinog graanina , ve ivotom evropskog predstavnika , ija imperija (Britanija i Francuska) obgrljuje Orijent svojom vojnikom, ekonomskim i kulturnim armijama. Prebivaoca Orijenta i njegove znanstvene plodove koji su na taj nain pothranjeni knjikom tradicijom tekstualnih stajalita , koje mi nalazimo kod Sacya i Renana , ova dva iskustva zajedno e stvoriti sjajnu knjicu. Prilozi toj knjiici i njenoj konsolidaciji ovise o tome kako e iskustvo i svjedoenje biti predoeni iz isto osobnog dokumenta u mone zakone orijentalistike znanosti. injenica je da je Orijent kroz 19 st, a osobito Bliski Istok omiljeno mjesto za Evropljane, da putuju ondje i da piu o njemu. Posebno je zanimljiva razlika izmeu pisanja koje se pretaa iz osobnog u profesionalni orijentaliza, . i drugog tipa pisanja utemeljenog na iskustvu i osobnom svjedoenju, koje ostaje biti literaturom , a ne znanou. Biti Evropljaninom na Orijentu uvijek ukljuuje bivanje svjesnim da si drugaiji i superiornijim od okolia. Scott, Hugoa i Goethea putuju na Orijent zbog odve konkretne vrste iskustava. Neznatan broj ciljanih kategorija shematski se nametnu. Prvo, pisac koji ima namjeru da prebiva zbog osebujne zadae, u smislu priskrbljavanja strunom orijentalizmu znanstvenog materijala, taj pisac je onaj koji svoje prebivanje motri kao jedan oblik znanstvenog promatranja. Drugo, pisac koji ima na umu istu svrhu , ali sa manje volje da rtvuje ekscentrinost i stil svoje pojedinane svijesti na raun neosobnih orijentalistikih definicija. Tree, pisac za koga je stvarno ili metafiziko putovanje na Orijent ispunjenje nekog dubokog doivljenog i hitnog projekta. Ove tri kategorije nisu odvojena jedna od druge. Djela u sve tri kategorije oslanjaju se na isto egoistine snage evropske svijesti koja je u njihovu sreditu. Orijent je u sreditu evropskog posmatraa,orijentalistiki ego koji je odve bjelodavan. Neki motivi se pojavljuju u sva tri tipa knjige. Jedan je motiv Orijent kao mjesto hodoaa. Svako djelo o Orijentu unutar ovih kategorija nastoji okarakterizirati mjesto, ali ono to je od vieg interesa jeste opseg do kojega je unutranja struktura djela u nekoj mjeri sinonimna sa sveobuhvatnom interpretacijom Orijenta. Ta interpretacija predstavlja jedan oblik romantirskog restruktuiranja Orijenta, reviziju Orijenta. Laneova knjiga o Egipanima bila je utjecajna i citirana i ona je uspostavila svog pisca kao istaknutog lika u orijentalistikj uenosti. Lanen je citiran kao izvor znanja o Egiptu ili Arabiji, dok su Burton i Flauber bili itani zbog onoga to oni govore mimo njihova znanja o Orijentu. Lanenovo djelo je bilo samosvjesni rezultat jednog niza radova i dvostrukog prebivanja u Egiptu. Njegov proslov nudi nizove kazivanja u vezi s Orijentom, koje je on upotrijebio za svoju knjigu. On je najprije otiao u Egipat uiti arapski jezik. Poto je napravio neke biljeke u vezi sa modernim Egiptom on je bodren da napravi sustavno djelo o toj zemlji i njenim stanovnicima od strane Drutva za irenje korisnog znanja. Orijentalist moe oponaati Orijent, ali ne i obrnuto. Ono to on kae o Orijentu razumijeva se kao opis zadobiven jednosmjernom izmjeninou, kako su oni govorili i ponaali se, on je motrio i zapisivao. Njegova mo je bila takva da je ivio meu njima kao uroeni govornik. A ono to je on pisao imalo je za svrhu biti korisnim znanjem , ne za njih, ve za Evropu. Laneova knjiga je sainjena kao pripovjedaka struktura koja je prevladana snagom orijentalistikog restruktiranja. To je sredinje postignue Laneova djela. U osnovi i u formi Modern Egyptian slijedi rutinu novele iz 18 st. Knjiga je otvorena sa prikazom zemlje i okolia. Dadeset i pet poglavlja o zakonima, magiji, privredi i domorodakom ivotu predhode poslijednjem odjelku: Smrt i pogrebni obred.

Na poetku tog odjelka Leneov dokaz je kronoloke i eksplikativne naravi. On pie o sebi kao promatrau prizora koji slijede glavne razdiobe u ljudskom ivotnom vijeku. Njegov predmet je moderni Egipanin koji hodi kroz pojedinani ivotni ciklus. Laneova kontrola vlastitog sadraja nije samo uspostavljena kroz njegovu dramatiziranu dvostruku prisutnost ( u smislu varalice muslimana i zapadjakog genija) i njegovo manipuliranje pripovjedakim glasom i predmetom, nego je uspostavljena i kroz njegovo koritenje detalja. Od openitog razmatranja do zacrtavanja nekog obzira Egipanove naravi, do prikaza Egipaninova djetinjstva, mladosti, sazrijevanja i starenja, Lane je uvijek ondje sa velikim detaljem da preduprijediglatke primjese. Malo iza toga sluamo o Egipanovoj zdravoj klimi (npr, mali broj Egipana ivi dugovjeno , zbog kobne bolesti, odsustva ljenike pomoi). Laneov cilj je da Egipat i Egipane uini sasvim vidljivim, da nita ne zadri skrivenimod itatelja. Izraena je i laneova sposobnost da zauzme u svojoj rasipnosti istraivaki sadraj tvrdom uzdom discipline i razdvajanjem o kojem ovisi njegovo hladno odstojanje od Egipanova ivota i ploenja. Glavni simboliki dogaaj zbiva se na poetku estog poglavlja: Domorodaki ivot. On mora dati neke obavjesti o braku i enidbenim proslavljenima. Ovo razmatranje Lane je osjetio na sebi. Umjesto jednog drugog paragrafa , on iznova broji pritiske na njega da se oeni, to on odbija. On sebe doslovce liava ljudske osobnosti odbijajui da se prieni unutar ljudskog drutva. Na taj nain on titi svoj autoritarni identitet kao sudionik koji ismijava i podupire objektivnost svojom pripovjeu. Ukoliko smo ve znali da je Lane bio nemusliman , mi sad znamo da on u nastojanju da postane Orijentalac, liava sebe senzualnihuitaka domorodakog ivota. Laneov izbor je bio izmeu onoga ivjeti bez neugodnosti i tekoe s jedne strane i ozbiljenja svog istraivanja o modernim Egipanima s druge strane. Ishod ovog izbora uinio je moguom njegovu definiciju Egipana, jer da je on imao postati jednim od njih njegova perspektiva ne bi vie bila leksikografija. Na dva znaajna naina Lane stjee znanstveno povjerenje i legitimitet. Prvo sukobljavanjem sa narativnim tokom ljudskog ivota, to je svrha njegova kolosalnog detalja u koji promatraki um jednog stranca moe biti uveden i potom sakupiti djelie izobilne obavjesti. Drugo, oslobaanjem od umnoavanjaegipstsko-orijentalnog ivota, to je svrha njegova podjarmljivanja vlastite animalne potrebe u korist razuene obavjesti , a ne u korist Egipta , ve u korist evropske uenosti. Laneova dva druga velika djela, njegov nikada upotrebljavani arapski leksikon i njegov nenadahnuti prijevod Arabian Nights, sva ta djela su konsolidirala sustav znanja uspostavljen snagom djela Modern Egyptians. U oba njegova djela individualnost je potpuno aezla u smislu same ideje. Lane je postao kao orijentalistiki znanstvenikklasinog arapskog i klasinog islama, njegovim pokopateljom. Ako itamo Laneovu knjigu Modern Egyptians kao djelo usmjereno u pravcu narastajuih organizacija akademskog orijentalizma , otkrit emo je prosvjetljujuom. Orijentalizam je sustavno organiziran kao stjecanje orijentalnog materijala i njegovog urednog irenja kao forme strunog znanja. Orijentalizam je sa jedne strane zadobio Orijent doslovno i sveobuhvatno koliko je bilo mogue, s druge strane znanje o Orijentu, orijentalizam je odomaio na Zapadu, filtrirajui ga kroz redovite zakone, potrbne uzorke, prijevodea sve to skupa je stvorilo predobu o Orijentu i materijalno je produciralo na Zapadu i na Zapad. Orijent e biti pretoen iz osobnog , iskrivljenog svjedoanstva putopisaca i svih koji su ondje prebivali , u neosobnu definiciju od strane znanstvenih radnika. On e biti iznova pretakan, restruktuiran od snopa fregmenata i vraen nazad od strane tumaa, vojski, trgovaca u leksikografske i tekstualizirana orijentalistika znaenja.

Hodoasnici, Britanska i Francuska hodoaa

Svaki Evropljanin koji prebiva na Orijentu imao je sebe zatititi od neurednih orijentalnih utjecaja. Neko poput Lanea je premjestio orijent kada je doao na pomisao da pie o njemu. Ispravno je rei da je u orijentaliziranju Orijenta , Lane ga nije samo definirao , nego ga je takvim i objelodanio, on je izrezao iz njega ono to je u dodatku njegovim vlastitim susjeanjima moglo uznemiriti evropski senzibilitet. Na Orijentu su se iznenada sukobile

nezamisliva starina,neljudska ljepota. Orijent sa svojom poezijom, svojim ozraenjem je bio predstavljen od strane pjesnika kakav je Hafiz. Ono to su orijentalisti poput Lanea, Sacya, Renana, Jonesa i drugi pioniri korisno uinili knjievnika svjetlina je eksploatirala. Strogi znanja oistili su iz orijentalistikog pisanja autorov senzibilitet, otuda Laneovo samoizrezivanje (Orijenta). Nakon Napoleona Orijent je bio mjesto hodoaa i svaki znaajni rad, ukoliko pripada izvornom orijentalizmu, uzimao je svoju formu, stil iz ideje o hodoaenju na Orijent. Sva hodoaa na Orijent vodila su kroz biblijske zemlje, veina njih je predstavljala pokuaje ili da pomognu osloboditi ili da oslobode slobode plodnog Orijenta neki dio judeo-kranske stvarnosti. Nije samo znanstveni Orijent Prijeio hodoasnika matanja i privatne uobrazlije, samo njegovo prethoenje postavlja prepreke izmeu savremenog putopisca i njegova pisanja. Druga zapreka je to to je orijentalistiko pisanje odve ogranieno snagom zvaninih zahtjeva orijentalistike uenosti. Za Engleskog govornika Orijent je bila Indija , aktuelni britanski posjed, proi kroz Bliski Istok znailo je prei put do glavne kolonije. Za Lanea i Jonesa Orijent je bio definiran snagom postojeeg materijala. Engleska je porazila Napoleona , nasilno izbacila Francusku, ono to je engleski duh procjenio bila je imperijalna domena koja je 1880-tih imala postati nerazmrvivim paretom teritorije zadranog od strane Engleske , od Mediterana do Indije. Teritorijalni imperativ bio je krajnje prinudan, ak i za pisca kakav je Dsraeli, iji Tancred nije puka orijentalistika lakrdija, ve jedno ozbiljenije unutar politikog menamenta stvarnih snaga na stvarnim teritorijama. Francuski hodoasnik je bio natopljen znaenjem ozbiljnog gubitka na Orijentu. On je doao ondje u mjesto u kojemu francuska nije imala uprisutnjeni suverenitet. Mediteran je odjekivao zvucima francuskih poraza od kriarskih ratova do Napoleona. Ono to je imalo postati uveno kao civilizacijka misija , zapoelo je u 19 st, kao politiki gotovo najboljem u britanskom postojanju. Francuski hodoasnici od Volneya na ovamo planirali su i razmiljali o mjestima koja su naelno bila u njihovoj pameti, oni su nainili sheme koje se tiu Orijenta , za koje su oni pretpostavljai da bi mogle biti ozbiljne s njihove strane. Francuski putopisci su se zanimali za biblijsku prolost ili za kriarske vojne. Kao pokazatelj razlike izmeu britanskih stvarnosti i francuskih uobrazija, treba se prisjetiti rijei Ludovica Lepica koji je 1884 ( dvije godine nakon to je poela britanska okupacija) tuno prokomentarisao: Orijent je umro u Kairu. Samo Renan makar realistini pisac , oprostio je britansko guenje arapske nacionalistike pobune, koja je po njemu bila sramna za civilizaciju. Francuski hodoasnici 19 st nisu traili toliko znanstvenu , koliko egzotinu privlanu stvarnost. Francuski hodoasnici koriste Orijent u svom radu u smislu nekog prijekog potrebnog naina za opravdavanje svoga egzistencijalnog poziva. Lamartine pie o sebi ali i o Francuskoj kao sili na Orijentu. Nijedan hodoasnik nije mogao tako okrutno vladati svojim egom ili svojom osobom kao to je to Lane inio. ak su Burton i Lawrence , od kojih je prvi izvrio muslimansko hodoae, umnogome oslobodili historijski, politiki i socijalni orijentalizam , koji nikad nije bio tako slobodan od ega orijentalista kao to je Lane bio osloboen od svoga ega. Chateaubriand je doao na Orijent kao oblikovan lik, a ne kao istinski ego. Za njega je Napoleon bio posljednji kriar, on je zauzvrat bio posljednji Francuz koji je napustio svoju zemlju i otputovao u Svetu zemlju sa idejama. On je osjetio potrebu da zatvori svoj krug istraivanja posjetom Orijentu (istraivao je i rimsku i keltsku kulturu ). Potvrivanje vanosti religijskog duha , religija je jedna vrsta univerzalnog jezika razumljivog svim ljudima. Prema istanano konstituiranom liku, kakav je Chateaubriand , Orijent je bio jedna ostarjela slika koja iekuje njegova obnoviteljska pregnua. Orijentalni Arap je civilizirani ovjek koji je iznova pao u barbarsko stanje. Posvuda se susreu Orijentalci, Arapi ija civilizacija , religija i ponaanje su tako niski i zasluuju ponovno osvajanje. Kriarske vojne, po njemu nisu bile agresije, one su bile odgovor na Omerovo prispjevanje u Evropu. 1810 mi imamo Evropljanina koji govori kao Cromer 1910, dokazujui kako orijentalci trae ponovno osvajanje, da zapadnjako osvajanje poslije svega nije osvajanje nego sloboda. Chateaubriand postavlja cijelu zamisao u romantiarski otkupljujue pojmove kranske misije koja oivljuje mrtvi svjet. Za putopisce to znai da mora koristiti Stari Zavjet i Evanelja kao svog vodia u Palestinu. Ono to je nuno u vezi sa Orijentom jeste to to on doputa da se dogaa Chateaubriandu , to doputa njegovu duhu da djeluje, da otkriva svoje ideje , svoja iekivanja. U Chateaubriandovom egu Orijent se rastvara u kontemplativnoj zaudnosti koju stvara, a potom se raa snanije nego ikada, sposobniji da sauva svoje moi i da uiva u svojim tumaenjima.

Chateaubriand nastoji konzumirati Orijent. On ga samo ne prisvaja , on ga predstavlja i govori u ime njega , ne unutar historije , ve izvan historije. U Jeruzalemu , u sreditu njegove vizije i u krajnjoj svrsi njegova hodoaa , on sebi doputa neku vrstu totalnog izmirenja sa Orijentom. On vjeruje da se u Egiptu moe uskladiti odsustvo Francuske sa odsustvom slobodne vlasti koja upravlja sretnim narodom. Njegovi zavrni radovi govore o njegovom zanimanju da ostavi svoje ime upisano na piramidama. Njegov poredak pripovjedanja bio je probraen u posvjedoenu volju sebinog pojedinca. On je vidio da e njegovo pisanje oznaavati njegov ego, ako ne uspije odloiti svoj ivot pisanjem , tada e to biti puko pretjerivanje, suvinost. Za razliku od njega , slijed Laneova pripovjedanja je bio izloen nasilju znanstvenog autoriteta i golemog detalja. Lane bi rtvovao svoj ego orijentalistikom kanonu. Legitimnost takvog znanja kakav je orijentalizam kroz 19 st sprijeavao je , ne od strane religijskog autoriteta , kakav je sluaj bio prije Prosvjetiteljstva , ve od strane onoga to moemo nazvati potkrepljujuim navoenjem ranijeg autoriteta. Poevi sa Sacyem , ueni orijentalistiki stav je bio stav znanstvenika koji je procjenjivao nizove tekstualnih fragmenata. Orijentalizam kao oblik narastajueg znanja uglavnom je pribjegavao citatima predhodnih znanstvenika u tom polju , kojima se hranio. Kod Lamartinea, Nervela, Flauberta, Orijent je jedno ponovno predoavanje kanonskog sadraja usmjerenog snagom estetike i izvrne volje sposobne da proizvede zanimanje kod italaca. Kada je zapoeo svoje putovanje po Orijentu 1833, Lamartine je to uinio kao da je to neto o emu je uvijek sanjao. Kranstvo je religija imaginacije i prisjeanja i poto je Lamartine smatra da oliuje pobona vjernika , on je stoga popustljiv prema sebi. Katalog njegovih predumiljajnih razmatranja bio bi beskrajan, odnos izmeu Isusa i Palestine je nalik onom izmeu Rousseua i Geneve. Njegove stranice o Arapskoj poeziji , o kojoj on raspravlja sa najviim pouzdanjem, ne pokazuju bilo kakvu uznemirenost zbog njegova nepoznavanja jezika. Njegovo putovanje na Orijent, njemu raskriva injenicu kako je Orijent zemlja kultova, udesa. Lamartine je postao nadosobnim egom koji sebe poistovjeije , u sili i svijesti sa cijelom Evropom. Ono to on vidi pred sobom jeste Orijent u procesu svoga neminovnog budueg komandovanja, preuzet i posveen od strane arapske vrhovne vlasti. Tako se u Lamartineovoj klimaktinoj viziji Orijent iznova raa kao evropski pravovlae nad njim. Za Lamartinea hodoae na Orijent je ukljuilo ne samo proimanje Orijenta zapovjednikom svijesti, ve isto tako i virtualno ukidanje te svijesti kao rezultat njenog pomirenja nekoj vrsti neosobne i kontinentalne kontrole nad Orijentom. Stvarni identitet Orijenta odumro je unutar zbira uzastopljenih fregmenata. Ono to je ostalo od Orijenta u Lamartinevoj prozi nije uope odve supstancijalno. Mjegova geopolitika stvarnost bila je prikrivena Lamartineovim planovima za Orijent, mjesta koja je posjetio, narod koji je sreo, iskustva koja je stekao. Protiv transcendentnog kvazi-nacionalnog Lamartineovog egoizma moramo postaviti Nervala i Flauberta. Njihovi orijentalni radovi igraju bitnu ulogu u njihovom cjelovitom djelu, mnogo znaajniju od Lamartineova imperijalistikog Voyage u njegovom djelu. Oba ova pisca ( Nervale i Flaubert) imali su sjajnije osobine i estetike svrhovitosti svojih posjeta Orijentu. Za njih su likovi poput Cleopatre, Salome imali posebno znaenje. Nerval i Flaubert su donijeli na Orijent osobnu mitologiju ija briga i struktura je bila to da se zadobije Orijent. Oba ova ovjeka su bila taknuta orijentalnim preporodom, Flaubert trai domovinu na mjestima izvora religija, vizija i klasine starine, Nerval slijedi tragove svojih osobnih osjeanja i sanjarija. Za obojicu pisaca Orijent je bio mjesto ve vienog, i za obojicu uz umjetniku ekonomiju on je bio mjesto na koje se esto iznova vraalo poto se stvarno putovanje posve ozbilji. Najznaajnije za njih je to da, istraivajui ono to je istraivao orijentalistiki um u 19 st, oni stvaraju djelo koje je povezano sa i ovisno o orijentalizmu. Nerval i Flaubert su neprestance razvijali svoj orijentalni materijal i raznovrsno ga upijali unutar osebujnih struktura njihovih osobnih estetikih projekata. U Voyage de Orient pripovjedaka svijest predstavlja trajni energini glas koji struji kroz labirinte orijentalnog postojanja kae nam Nervel sa dvije arapske rijei:tayeb( pristanak) i mafisch( odbijanje). Nerval ponavlja Laneovo iskustvo otkrivanja nunosti braka u islamskom drutvu, ali za

razliku od lanea, on osobno nasre na enu. Nerval ulae sebe u Orijent , ne stvarajui u tolikoj mjeri romansijersko pripovjedanje kao vjenu svrhu. ak i dvije velike zacrtane epizode kazivanja o halifi Hakimu i pria o kraljici jutra, koje e dugotrajno prenositi vrsti pripovjedaki diskurs, ini se da odgovaraju Nervala od zaobilazne svrhovitosti. Obje prie se bave viestrukim identitetom. Njegovo djelo Voyage ukljuije u sebe brojne stranice prepisane iz Laneove knjige Modern Egyptians. Njegova biljenica za putovanje , priskrblju je nam dva savrena teksta za razumijevanje kkao se njegov Orijent razrjeuje od bilo ega to slii orijentalistikom poimanju Orijenta. Prva njegova nastojanja, tee da budu sabrana u iskustvu i pamenju Orijenta simbolizira Narvelovu potragu za snom i nestalnom enom sredinjom u tom snu, a obje je poput elje i gubitka. Poslije njegova putovanja , zemlj je ostala biti mrtvom, i osim toga njegova sjajno umjetniki ispoljena ali fragmentarna utjelovljenja u Voyage, njegov ego nije nita manje onamljen i izmoren negoli ranije. Prema tome Orijent izgleda retrospektivno pripada negativnom carstvu u kojem su pogrena pripovjedanja, puko opisivanje znanstvenih tekstova jedina mogua posuda Orijenta. Nerval u najmanju ruku nije pokuao spasiti svoj projekat snagom iskrenog samoodvajanja Francuskoj, imajui zle nakane prema Orijentu , on se posluio orijentalizmom kako bi nainio neka od svojih gledita. Flaubertova vizija o Orijentu je izraziti korporealna. Njegove putopisne biljeke i pisma otkrivaju ovjeka koji obazirivo izvjetava o dogaajima osobama i okruenjima koja oduevljavaju svojim bizarnostima. U onom to on pie glavnu vrijednost predstavlja ono okom uhvaeno i samosvjesno pretoeno u razvijene fraze. Flaubertovo djelo je sloeno i prostorno da bilo kakva jednostavna prikazivanja njegovog orijentalnog pisanja postaje odve smjeno beznadno nepotpuno. Doputajui razliku izmeu osobnog pisanja(putopisne biljeke) i formalno etikog pisanja( romani9 mi jo uvjek moemo primjetiti da je Flaubertova Orijentalna perspektiva ukorijenjena u istonom i zapadnom traganju za vizionarskom alternativom. Ta alternativa je oznaavala iziskivanje ogaaja umjesto svakidanje rutine. Flaubertov orijentalizam je revivalistiki, on mora vratiti Orijent u ivot , on ga mora samom sebi izruiti i svojim itateljima, i on je njegovo iskustvo Orijenta u knjigama i ivotu. Njegove novele o Orijentu predstavljale su ozbiljne historijske i znanstvene rekonstrukcije. Ono to formalno etiki rad zadrava preko zamjedba Flaubertovih itanja i promjena jesu uspomene na orijentalno putovanje. Bibliothque des recus posjeduje stav o tome da jedan orijentalist jest ovjek koji mnogo putuje, samo za razliku od veine drugih takovrsnih putopisaca , Flaubert je svoja putovanja upregnuo u izuzetno svrhovitost. Najslavniji trenuci Flaubertova orijentalnog putovanja imaju nezo zajedniko sa Kuchuk Hanem, uvenom egipatskom plesaicom. Ona je zacijelo bila prototip za nekoliko njegovih enskih karaktera u njegovim novelama, prototip unutar njene senzualnosti i njenosti. Orijentalna ena je prilika za Flaubertova razmiljanja,on je oduevljen njenom samozadovoljnou, bezbrinou. Tvorei tu vezu ( izmeu seksa i Orijenta) Flaubert nije bio prvi primjer upeatljivo ustrajnog motiva unutar zapadnjakog stajalita prema Orijentu. Orijent ga je gurnuo natrag njegovim vlastitim ljudskim i tehnikim izvorima. Flaubert, slino Laneu prije njega , osjetio je svoju pojedinanu nemo da ue i postane dio onoga to je vidio. To je bio Flaubertov vjeni problem, on je postojao i prije negoli je otiao na Istol, i ostao je nakon njegove posjete Istoku. Svekolika Flaubertova izoblina uenost je struktuirana, kako je to Michel Faucault izriito uoio, nalik temeljnoj ,nestvarnoj knjiici koja paradira pred autoritetom upiljenim pogledom. Unato sili njegova uma i njegove goleme snage intelektualnog upijanja , Flaubert je najprije osjetio na Orijentu to da to se vie usredotoi na njega , to manje hvata cjelinu i potom djelii padaju na svoja vlastita mjesta. Na jednoj razini to je bila za Flaubrta osobna tvrdnja , i on je izmislio znaenje. Na jednoj openitoj razini to je bila eoistemioloka tekoa, zbog koje disciplina orijentalizam i jeste postojala. Flaubert je ukazivao najednu vrstu disciplinarnog antikvarijanizma , snagom kojega ono egzotino i strano bi bilo formulirano u leksikonima. Flaubert je bio upoznat sa organiziranom uenosti , njenim rezultatima i njenim uincima. U svim svojim novelama Flaubert povezuje Orijent sa bijegom od seksualne fantazije. Repertoar je poznat ne toliko zbog toga to nas podsjea na Flaubertova vlastita putovanja na Orijent i opinjenost Orijentom , ve nainjene veze izmeu Orijenta i slobode razuzdanog seksa. Moramo priznati da za Evropu 19 st , uz njenu narastajuu buroarnost, seks je bio institucionaliziran do veoma znaajnog stupnja. S jedne strane nije bilo neeg takvog to je slobodni seks, a s druge strane seks u drutvu uveden je u mreu zakonitosti i moralnih dunosti. Ba kao to su razni kolonijalni posjedi bili koriteni kao mjesto za slanje

svojeglavih sinova, nepoeljne populacije, siromanih ljudi, tako isto je Orijent bio mjesto gdje se moglo tragati za seksualnim iskustvom neosvojivim u Evropi. Istina je da su sredinom 19 st Francuska, Engleska i ostatak Evrope imale razuenu znanstvenu industriju one vrste od koje je Flaubert strahovao. Veliki broj tekstova je bio nainjen, veliki broj agencija i institucija za njihovo irenj i propagiranje se moglo nai posvuda. Istraivanje je postalo redovita djelatnost. Aparatura koja opsluuje orijentalne studije bila je sastavni dio prizora, i to je bila jedina stvar koju je Flaubert imao na umu kada je izjavio da e sve biti jednoobrazno. Orijentalist nije vie bio obdareni poetnik ili ukoliko je bio , imao bi nevolja s time da bude ozbiljno prihvaen kao znanstvenik. Biti orijentalistom to je oznaavalo univerzitetsko uvjebavanje u orijentalnim studijama, jo od pregovora u Chanku iz 1806 izmeu Otomanske imperije i Velike Britanije , istono pitanje je jo jasnije lebdjelo na evropskim mediteranskim prostorima. Britanski interesi su bili bitniji na Istoku negoli Francuski. Francuske intervencije u Sjevernoj Africi, nisu bile samo sastavnice njene islamske politike. I najbezazleniji putopisci doprinjeli su zguavanju jedne svijesti o Orijentu, snano naznaena linija razdvajanja razdjelila je naslade , raznovrsna iskoritavanja i osvjedoenu zloslutnost pojedinanih hodoaa na Istok. Ova razdvajajua linija jasno je postojala u Flaubertovom duhu, kao to mora postojati za bilo koju pojedinanu svijest koja nije posjedovala nedunu perspektivu o Orijentu kao prostoru za knjievnu eksploataciju. Engleski pisci o svemu su imali neto izrazitije tee znaenje o onome ta su orijentalna hodoaa mogla prenijeti, nego francuski pisci. Indija je bila vrijednosno realna konstanta u tom smislu, i cijeli teritorij izmeu Mediterana i Indije zadobio je vei znaaj. Romantiarski pisci poput Byrona i Scotta imali su politiku viziju o Bliskom Istoku i odve borbenu svijest o tome kako bi odnosi izmeu Orijenta i Evrope bili odrani. Scottovo historijsko znaenje u The Talismanu i Count Robert of Paris omoguio mu je da smjesti te novele u kriarsku Palestinu i Britaniju 11 st, a da jednodobno iskljui iz svoje lukave politike procjene nain na koji sile djeluju u inozemstvu. Promaaj Disraelijeva Tancreda moe biti pripisana moda prerazvijenom znanju njegova autora o orijentalnoj politici i mrei interesa britanskog establimenta. Na kraju novele Tancredova istona potraga manje ili vie iezne, jer ne postoji nita u Disraelijevoj materijalnoj viziji o Orijentalnim stvarnostima do pothrani hodoasnikove inaijske poticaje. Kadgod orijentalni motiv za engleskog pisca nije bilo naelno stilistikog materijala koga je prisiljavalo da sueli skup nametnutih otpora sa svojom pojedinanom uobrazlijom. Ne postoje engleski ekvivalenti za orijentalne radove napisane od strane Lamartinea, Nervala,i Flauberta ba kao to su Laneu rani orijentalistiki parnjaciSacy i Renan bili znatno vie svjesni negoli je to on bio. Kinglakeovo nezaslueno slavno i uveno djelo( Eothen) je patetini katalog pompeznih etnocentrizama i zamorni prikaz Istoka od strane jednog Engleza. U knjizi on eli da dokae kako je putovanje na Orijentvano za oblikovanje svoga karaktera tj svoga identiteta , ali ona se posuvrauje u neto to je malo vie negoli susprezanje svoga antisemitizma,ksenofobije i openito rasne predrasude. Kae nam se npr,da djelo Arabian Nights odve ivi domiljat rad koji je bio stvoren snagom jednogistog orijentalca , koji za kreativne svrhe predstavlja mrtvu stvar i mentalnu mumiju. Premda Kinglake radosno izjavljuje da ne posjeduje znanje o bilo kojem orijentalnom jeziku, on se ne suspree da pravi uopavanja o Orijentu i njegovoj kulturi. Svako bie on motri da bi potvrdio svoje vjerovanje kako su istonjaci najbolji za baviti se njima kada im se priblii. Poput Lamartinea prije njega, Kinglake je lagodno poistovjetio svoju superiornu svijest sa svojom nacijom, stom razlikom to u sluaju Engleza njegova vlada je bila sklonija tome da se naseli na ostatak Orijenta, negoli je to Francuska vlada bila u vrijeme dok je bila ondje. Kinglakeova gledanja izraavaju javnu i nacionalnu volju nad Orijentom, njegov ego je instrument izraavanja te volje, a nikako njen gospodar. Kao putopisac Burton je bio istinski pustolov, kao znanstvenik mogao se nositi sa bilo kojim orijentalistom u Evropi, kao karakter bio je potpuno svjestan nunosti borbe za jednoobraznim uiteljima koji su promicali Evropu i evropsko znanjesa preciznom jednodunosti i znanstvenom vrstinom. Burtonovo djelo utemeljeno na njegovom osobnom iskustvu koje zauzima sredinje mjesto u rasponu orijentalistikih knjievnih vrsta, predstavljenih s jedne strane Laneom, a s druge strane francuskim piscima. Njegova orijentalistika pripovjedanja su struktuirana kao hodoaa, i u sluaju The Land Midian

Revisted, on hodoasti po drugi put mjesta od religijskog , politikog i ekonomskog znaaja. S pravom je smatran prvim u nizu strastvenih pojedinanih viktorijanskih putopisaca na Istok ( ostaju jo Blunt i Doughty) od strane Thomasa Assada. Burtonova zaklada sloenija je od preciznog individualizma, jer u njegovom pisanju moemo pronai borbu izmeu individualizma i snanog osjeaja nacionalnog poistovjeivanja sa Evropom kao imperijalnom silom na Istoku. Assad istie da je Burton imperijalist, uz svo njegovo suosjeajno povezivanje sa Arapima, ono to je znaajno jeste da je Burton mislio o sebi kao pobunjeniku protiv autoriteta i kao potencijalnog zastupnika autoriteta na Istoku. Kao putopisni pustolov Burton je doivljavao sebe kao onoga ko dijeli ivot s ljudima u ijim zemljama ivi. On je bio kadar postati orijentalcem, on nije samo teno govorio jezik, nego je bio kadr prosegnuti u srce islama i preruen u indijskog muslimanskog uitelja obaviti hodoae u Mekku. Burton je znao da su Orijent i islam bili sustavi obavjetenja , ponaanja i vjerovanja, tako biti orijentalac ili musliman znailo je poznavati odreene stvari na odreen nain. Ono to itamo u njegovoj prozi jeste historija jedne svijesti koja na svoj nain progovara kroz jednu stranu kulturu. Svaka Burtonova napomena bilo u Pilgrimage ili Arabian Nights imala je oznaavati svjedoanstvo o njegovoj pobjedi nad skandaloznim sustavom orijentalnog znanja, sustavom kojim je on vladao. U Burtonovoj prozi Orijent nam nikada nije izravno dan, sve u vezi sa njim nam je predstavljeno na nain Burtonovih znalakih intervencija. U Pilgrimageu , Burton govori da je Egipat riznica koja se dobiva tj, da je najzamamnija cijena koju Istok ispoljava ambiciji Evrope. Biti Evropljaninom na Orijentu i biti obrazovan , znai morati motriti i spoznavati Orijent kao polje nad kojim vlada Evropa. Orijentalizam koji jeste sustav evropskog ili zapadnog znanja o Orijentu, tako postaje sinonim za evropsku dominaciju nad Orijentom. U historiji 19 st nastojanja da se uspostave i saberu sva polja znanja i ivota tj, da se uspostavi orijentalizam kao i sve druge romantiarski nadahnute discipline. Uloga raznih orijentalista poput Renana, Sacya i Lanea bila je u tome da pripreme svoje djelo i Orijent zajedno sa njim za doaaje na sceni.

Orijentalizam orijentalizam

danas.

Skriveni

oitovani

Ono to je najvie utjecalo na orijentalizam bilo je sasvim ustrajno znaenje sueljavanja koje je osjeano od strane Zapadnjaka dok su se bavili Istokom. Said se zanimao za najranije etape modernog orijentalizma koji zapoinje kroz posljednju treinu 18 st i rane godine 19 st . Saidove glavne radne pretpostavke su bile to da polja uenosti koliko i djela ak najekstremnijeg umjetnika, ta polja su neprirodno oblikovana i izgraena prema uputama drutva, svjetske klime i snagom stabilizirajuih utjecaja kao to su kola, vlade. Saidovo istraivanje je do sada nastojalo opisati ekonomiju koja ini orijentalizam koherentnim sadrajem, ak i onda dok da rije Orijent kao ideja , pojam ima znaajnog i zanimljivog kulturnog odjeka na Zapadu. Rezultat orijentalizma je bila neka vrsta konsenzusa: neke stvari, neki tipovi rada orijentalistima su se inili ispravnim. Orijentalizam moe biti motren koa jedan nain reguliziranog ili orijentaliziranog pisanja, vizije i istraivanja nadvladan zapovjedima, perspektivama i ideolokim predrasudama prividno primjerenim orijentu. Orijent, kavim se pojavljuje u orijentalizmu jeste sustav predobi uokvirenih skupom snaga koje su unijele Orijen u zapadnjaku uenost, svjest i imperiju. Ukoliko se ova definicija orijentalizma ini vie politikom nego to jest, to je jednostavno zato to Said misli da je sami orijentalizam bio rezultat odreenih politikih snaga i djelovanja. Orijentalizam je kola tumaenja kome se deava da mu predmetni sadraj bude Orijent, njegova civilizacija, narodi i mjesta. Orijentalizam nije samo pozitivna doktrina o orijentu koji postoji u bilo kojem vremenu na Zapadu, on je utjecajna akademska tradicija ( kada se odnosi na nekog akademskog strunjaka koji se zove orijentalistom). O Orijentu su nastali esti idiomi i oni su se vrsto odrali u evropskom diskursu. Zajedno sa idiomima se sretala doktrina o Orijentu, ta doktrina je profilirana iz iskustva mnogih Evropljana od koji se svi susreu u takovrsnim obzirima Orijenta kao to je orijentalni karakter. Za bilo kojeg Evropljanina iz 19 st orijentalizam je bio takav sustav istina, istina u nieanskom smislu te rijei. Tano je da je svaki Evropljanin prema onom to Said moe rei o orijentu u konanici bio rasist, imperijalist i etnocentrik. Orijentalizam je pomogao i bio pomagan

snagom openitih kulturnih pritisaka koji su nastojali stvoriti to tvrdokorniji smisao razlike izmeu evropskog i azijskog dijela svijeta. Saidov utisak je takav da je orijentalizam u osnovi politika doktrina koja je eljela vladati nad Orijentom, jer je Orijent bio slabiji od Zapada, koji je odbacio razliitost Orijenta zajedno sa njegovom slabou. Ostavljajui po strani injenicu da su zapadnjake vojske, trgovci, znanstvene i arheoloke ekspedicije uvijek odlazile na Istok, broj putopisaca sa Istoka prema Evropi izmeu 1800 i 1900 beznaajan je kada se usporedi sa brojem odlazaka u drugom pravcu. Orijentalizam kao kulturni aparat , svakovrsno je agresija, djelovanje volje za istinom i znanjem. Neravnotee izmeu Istoka i Zapada bjelodana je svrha promjene povjesnih obrazaca. U vrijeme svog politikog i vojnog uspona od 8 do 16 st , islam je dominirao Istokom i Zapadom. Potom, sredite moi je pomjereno prema Zapadu i sada u 19 st ponovo se vraa natrag prema Istoku. Jedan od najznaajnih razvitaka orijentalizma 19 st je bilo proiavanje sutinskih ideja o Orijentu, njegovoj senzualnosti, njegovoj tenji ka despotizmu. U svojoj najtemeljnijoj formi , orijentalni materijal nije mogao biti izvrgnut nasilju od strane bilo kojeg otkria. Umjesto toga, djelo raznovrsnih znanstvenika iz 19 st stvorilo je taj sutinski organon znanja jasnije, bitnije i razliitije od okcidentalizma. Razlika koju Said pravi je ona to postojiizmeu jedne gotovo nesvjesne pozitivnosti, koju Said naziva latentni orijentalizam : razliito definiranih pogleda na orijentalno drutvo, jezike, historiju koje Said oslovljava oitovanim orijentalizmom. Ma kakve promjene se deavale unutar znanja o Orijentu , ona se nalazi unutar oitujueg orijentalizma. Svaki je pisac o Orijentu od Renana do Marxa (ideoloki govorei) ili najstroijih znanstvenika( Lanea i Sacya) do najmonijih imaginacija (Flaubert i Nerval) vidio Orijent kao mjesto koje trai zapadnjaku pozornost , obnovu i otkupljenje. Teza o orijentalnoj nejednakosti najlake se povezuje u ranom razdoblju 19 st sa idejama o biolokim osnovama rasne nejednakosti. Tako se rasne podjele nalaze kod Cuviera u knjizi Le Regne animal, i Robert Knoxovoj knjizi The Dark Races of man. Koje nalaze dobrovoljnog saveznika u laternom orijentalizmu. Ovim idejama je pridodat drugorazredni darvinizam koji je naglaavao znanstvenu vrijednost podjele rasa na napredne i nazadne ili evropske i roijentalne. Cijelo pitanje imperijalizma promicalo je dvostruku tipologiju o naprednim i nazadnim rasama, kulturama i drutvima. John Weatlak pie da zemaljske oblasti oznaene kao necivilizirane treba da budu pripojene ili okupirane od strane naprednih sila. Orijentalc je bio povezan sa elementima unutar zapadnjakog drutva ( delikventi, siromasi) imajui identitet opisan u smislu kukavog tuinca. Na orijentalce se gledalo kao na probleme koji se rjeavaku . Ukoliko je ideja o odjeli Orijentalac od onih naprednih doputena, i ako je klasini Orijent sluio da opravda i orijentalistu i njegov prijezir modernih Orijentalaca , laterni orijentalizam je na poseban nain odobravao muko poimanje svijeta. Orijentalni mukarac je motren odvojen od zajednice. Leopold von Ranke je govorio o islamu kao neem poraenom od strane germankoromanskih naroda Said eli rei da u raspravama o Orijentu, Orijent je posve odsutan, a zbog toga se osjea i prisustvo orijentaliste. Noldekle je 1887 izjavio da je bit njegova rada kao orijentakiste bilo to da posvjedoi svoje nisko miljenje o istonim narodima. Jaccq Waardenburg u svom djelu ispituje pet znaajnih strunjaka kkao tvorca slike o isalmu. U djelu svakog od njegovih orijentalista postoji neprijateljska vizija o isalmu. Pet orijentalista meu njima tumai ono to je najbplje i najsnanije u toj tradiciji. Ingaz Goldziherova procjena islama prema drugim religijama izgubila je vrijednost zbog njegove mrnje spram Muhammedovog antromorfizma, Duncan Black-Macdonaldovo za islamsku pobonost i pravovjerje bilo je oskvrnuto njegovim poimanjem i motrenjem islama kao neke vrste heretikog kranstva,Carl Beckersovo razumijevanje islamske civilizacije uino je to da mu ona izgleda kao alosno nerazvijena civilizacija, Snouck Hurgronjeve krajnje profinjene studije o islamskom misticizmu odvele su ga do otre prosudbe njegovih sputavajuih ogranienja,Louis Massignonovo nesvakidanje identificiranje sa muslimanskom teologijom dralo ga je zaudno nepomirljivim sa islamom zbog toga to je na islam gledao kao na neoprostivu pobunu protiv ideje o utjelovljenju. Waardenburgova studija pokazuje kako su ova petorica znanstvenika dijelila zajedniku intelektualnu i metodoloku tradiciju.

Waardenburg kae da je svih pet znanstvenika oblikovalo koherentnu viziju o islamu koja je imala snano djelovanje na zapadni svijet. Starostoljetna oznaka za geografski prostor na istoku Evrope kao orijentalni prostor bila je djelimice politika, djelimice doktrinarna oznaka, ona nije nuno ukljuivala vezu izmeu aktuelnog iskustva o Orijentu i znanja o tome to je orijentalno. Lane,Renan, Burton i stotine evropskih putopisaca iz 19 st raspravljaju o Orijentu intimnije i imaju posjedniki stav prema Orijentu i orijentalnim stvarima. Ono to je bilo znaajno u 19 st nije bilo to da li je Zapad proeo i progibao u posjed Prijenta, ve prije to kako su Britanija i Francuska osjeale da su to uinile. Britanski pisac i administator bavio se teorijom u vezi s kojom nije moglo biti nikakve sumnje u smislu da je engleska mo istinski u porastu, premda je domae stanovnike privlaila Francuska. to se tie Orijenta, Engleska je stvarno bila ondje. Poto postoji stvarna bristanska prisutnost u Egiptu i prema Cromerovom miljenju nije takva da uvelike odgaja Egipaninov duh i oblikuje njegov karakter, tad slijedi da su sporedne privlanosti Francuza one privlanosti sa poneto umjetnim armom. Usporeen sa romanskim imperijalizmom, sa Cromerovom otvorenom asimilacionistikom i represivnom politikom, britanski imperijalizam se inio Cromeru draim. Cromer je pojmio britansku imperijalnu prisutnost u istonim kolonijama tako kao da je ona imala izvriti posljedni uinak na duhove i na drutvo Istoka. Njegova metafora za izraavanje tog uinka je gotovo teoloka. Cromer je povlaio liniju razdvajanja izmeu Britanije i Orijenta u pojmovima posjedovanja i u pojmovima prostranog geografskog prostora potpuno prisvojenog snagom djelotvornog kolonijalnog gospodara. Curzonove ideje o orijentalnim istraivanjima logiki se izvode iz dobro raspodjeljenog stanovnitva prema imovinskom statusu napravljenom od strane britanske administacije i filozofije o istonim kolonijama. Od vremena Sir Williama Jonesa, Orijent je bio ono ime je Britanija vladala i ono to je Britanija znala o njemu. Curzon je bio svjestan da su sve velike zapadne sile prema svijetu osjeale ono to i Britanija. Geografija je bila sutinska materija koja podupire znanje o Orijentu. S jedne strane geografski Orijent je branio svoje stanovnike i definirao njihovu posebnost, s druge strane geografki Orijent je potaknuo panju zapada. Kozmopolitizam geografije je po Curzonovoj pameti , njena univerzalna vanost za cijeli Zapad. Koncem 19 st politike i intelektualne prilike su dostatno sukladirale sa francuskim nastojanjem da uine geografiju privlanom nacionalnom zabavom. Britanija je uvijek izgledala Francuskoj kao da blokira uspjenu francusku ulogu na Orijentu. Fikcija o trepeim narodima bila je upotrebljavana od strane Napoleona, kada se on preporuao Egipanima da u njihovu korist bude protiv Turaka, a za islam. Bilo bi posve istinitije rei da je Britanija stajala Francuskoj na putu ka Orijentu, jer ak i da je Francuska istinski osjeala smisao dunosti prema Orijentu( a bilo je nekih Francuza koji jesu) malo je bilo toga to je Francuska mogla uiniti izmeu Britanije i zemalja kojima je Britanija zapovijedala od Mediterana do Indije. Meu najupeatljivijim posljedicama rata iz 1870 u Francuskoj desilo se naglo cvjetanje geografskih udruenja i snano obnovljenih zahtjeva za osvajanjem teritorije. Guilliame Depping, voa onog to e se nazvati geografskim gibanjem, tvrdio je da u toku rata iz 1880, uitelj je bio taj koji je trijumfirao. Podrazumjevajui ondje injenicu da su ostvarene pobjede bile pobjede pruske znanstvene geografije nad francuskom stratekom neurednosti. Dosta osvajakog ara u Francuskoj u vrijeme posljedne treine 19 st bilo je proizvedeno iz izriite elje da se kompenzira pruska pobjeda, i nimalo manje vana elja da se natjee sa britanskim imperijalnim osvajanjima. Izjednaavanje samostvaranja sa koloniziranjem odvelo je Leory Beanlieua u neku vrstu lijeve ideje koja , gdje god je iva u nekom modernom drutvu, uveliavana je. Lessepsova zamisao je bila da oslabi Orijent i Okcident od njihovih geografskih veza, francuski znanstvenici, upravitelji istresali su svoju obilnu akzivnost na potpuno tromi, enski Orijent. Samo u onom dijelu Orijenta, gdje su se francuski i britanski interesi poklapali, teritorij danas beznadno bolesne Otomanske imperije, ova dva protivnika su obuzdavali svoj sukob uz gotovo savrenu i karakteristinu irinu. Britanija je bila u Egiptu i Mezopotamiji, kroz nizove izmiljenih pregovora sa

lokalnim monicima, ona je kontrolirala Crveno more, Perzijski zaljev i Sueski kanal. Francuska je unaprijed osuena da se vrzma oko Orijenta , silazei ondje zakratko da iznese nacrte i da ponovi De Lessepsov uspjeh sa Kanalom, najvei dio tih nacrta bili su eljezniki projekti. Britanija i Francuska bile su saglasne u naelu nunosti, kada je dolo vrijeme za to, podjela azijske Turske. U Francuskoj je veliko ekspanzionistiko osjeanje stvoreno u vrijeme procvata geografskog pokreta koji se usredotoio na planove podjele azijske Turske. Unato njihovim razlikama, Britanija i Francuska su Orijent motrile kao geografsko, kulturno, politiki, socijalni i historijski entitet nad ijom sudbinom oni imaju tradicionalnu titularnost. Ondje su postojala dva osnovna metoda snagom koh+jih je orijentalizam isporuio Orijent Zapadu u ranom 19 st. Jedan metod je bio u smislu rasijavanja sposobnosti moderne uenosti, njenog difuznog aparata unutar znanstvene organizacije. Sve to je postignuto na prestinom autoritetu znanstvenika, putopisaca, ija je vizija oblikovala Orijent. Drugi metod snagom kojega je orijentalizam izruio Orijent Zpadu bio je rezultat znaajnog pribliavanja. Desetljeima su orijentalisti govorili o Orijentu,prevodili tekstove, objanjavali civilizaciju, religije, kulture kao akademske objekte skrivene od Evrope vrlinom njihove neoponaljive stranosti. Odnos izmeu orijentaliste i Orijenta bio je bitno hermeneutski, stojei ispred jedne pojmljive civilizacije ili kulturnog spomenika , orijentalistiki znanstvenik je smanjio nejasnou snagom prevoenja. Rastojnaje izmeu Orijenta, bilo je gotovo paradoksno, u procesu reduciranja kroz 19 st. Kako su trgovaki, politiki i drugi susreti izmeu Istoka i Zapada poveavali, tako se razvijala napetost izmeu dogmi latentnog orijentalizma, sa njegovom potporom u istraivanju klasinog Orijenta i opisa sadanjeg modernog ,oitovanog Orijenta redefiniranog snagom putopisaca, hodoasnika i dravnika. Ova otkria Zapadnjaka o oitom i modernom Orijentu dobila su na bitnoj nunosti kako su zapadna teritorijalna osvajanja na Orijentu napredovala. Ono to je znanstveni orijentalist definisao kao bitni Orijent bilo je, katkada ,protuslovno, ali u mnogim sluajevima je bilo posvjedoeno , kada je Orijent postaostvarna administrativna obaveza. Cromerova teorija o Orijentu, teorije steene iz tradicionalnog orijentalistikog arhiva , svakako su bile opravdane poto je on vladao milionima Orijentalaca. Ni u jednom trenutku se nije dogodilo pribliavanje izmeu latentne orijentalistike doktrine i oitujueg orijentalnog iskustav na dramatiniji nain negoli onda kada je kao rezultat Prvog svjetskog rata, azijska Turska bila planirana od strane Britanije i Francuske da bude raskomadana. Svi orijentalistiji strunjaci bili su poslani na Orijent kao agenti imperije, prijatelji Orijenta. Oni su formirali lanac kako je to Lawrence nazvao,koji povezuje zajedno proturjene pojmove i osobne slinosti. Kocem stoljea Sirija je postala glavno usredotoenje francuskog djelovanja, ali i ondje je bila neka vrsta zajednikog konsenzusa. Anglo-francusko natjecanje nad otomanskim plijenom osjetio se ak i u Hiazu, Siriji. Drei predavanje Parikoj francuskoj alijansi 1913, grof De Cressaty proglasio je Siriju francuskim vlasnitvom. Razlika izmeu modernog britanskog i modernog francuskog orijentalizma, jeste ona stilistie naravi, vanost uopavanja u vezi sa Orijentom i Orijnatalcima, poeljnost okcidentalne dominacije na Orijentu.

Stil, ekspertiza,vizija:svjetovnost orijentalizma

Tako kako se pojavljuje u nekoliko poema , u novelam poput Kim , u smislu ironine fikcije , Kiplingov Bijeli ovjek, kao ideja, osoba, ini se da je imao opsluivati mnoge Britance dok su bili u inozemstvu. Iza maske omiljenog vostva Bijelog ovjeka uvijek je spremno htjenje da se upotrijebi sila, da se ubija i da bude ubijeno. Na kraju biti Bijelim ovjekom, za Kiplinga i za one ija poimanja i retoriku je on utjecao, oznaavalo je in samopotvrivanja. Bivati Bijelim ovjekom oznaavalo je ideju i zbilju. Taj in je ukljuivao razborit stav prema bijelom i ne-bijelom svijetu. Bio je to oblik autoriteta pred kojim nebijelci su trebali pogeti glave. U institucionaliziranim formama koje je taj in poprimio( kolonijalne vlade, trgovaka predstavnitva) on je predstavljao agenciju za izraavanje, irenje i primjenjivanje politike prema svijetu. Svaki stav donesen od strane orijentalista ili Bijelog ovjeka prenosio je smisao odstojanja koje je djelilo bijalca od obojenog ili Zapadnjaka od Orijentalca. Tamo gdje je neko bio na mjestu vlasti npr, Cromer, tamo je Orijentalac pripado sustavu vlasti ije

naelo je bilo jednostavno obezbjediti da se nijednom Orijentalcu nikad ne dopusti da bude neovisan i da sam vlada sobom. Poto je Bijeli ovjek , nalik orijentalisti, ivio vrlo blizu linije napetosti drei obojene u okruenju, on je to u izobillju osjetio na sebi spreman da definira i redefinira polje koje je premjerio. U stavovima mnogih autora (npr Gertrude Bell) zapaamo da Arapi posjeduju aromu odvojenosti, nedefinjivosti i kolektivne samosvjesti. Arap se Lawrenceu ini takvim kao da se iscrpio u samom svom vremenskom trajanju. Dugovjenost arapske civilizacije na taj nain je sluila da Arapa svede na njegove sutinske atribute, i da ga moralno iscrpi u tom procesu. Priprostost takvog stanja , jednodobno postoji na dvije razine: prvo, u definiranju koje je reduktivno, drugo, u stvarnosti. Ta apsolutna podudarnost postala je po sebi , a ne snagom jednostavne podudarnosti. Za Lawrenceua je ona mogla biti stvorena izvana vrlinom jezika i epistemiolokih instrumenata. Za Bellovu ta podudarnost je bila injenica koja je iskjuivo rezultat metoda, tradicije i politike ukoliko sve troje djeluju skupa. I politiki dobro naueni smisao, u Bellovoj sjajnij frazi , da na Istoku, sve tako zajedno visi. Ono to se desilo Lawrenceu i Bellovoj bilo je to da su njihova ukazivanja na Arape ili Orijentalce pripadala prepoznatljivom, autorativnom, opepriznatom nainu formuliranja onom nainu koji je bio kadar da do potaknutosti bude podveden pod takvo formuliranje. Jedan Orijentalac je bio najprije Orijentalac i samo drugorazredni ovjek. Takovrsno tipiziranje je bilo prirodno osnaavano od strane znanosti koje su uzele usmjerenje odozgo nadolje prema vrsnim kategorijama, za koje se predpostavljalo da jesu autogenetsko objanjenje za svakog lana tih vrsta.. unutar oznaka kao to je Orijentalac- Orijentalno nastajale su vrijednosno znanstvenije razlike: veina njih je bila utemeljena na jezikim tipovima, to jest na semitskom, hamitskom jezinom tipu. Renanov Semit , kao uzorak , predstavljao je lingvistiko uopavanje , koje je u Renanovim rukama moglo biti pridodano po sebi svim vrstama paralelnih ideja iz anatomijr, historije. Semit je prema tome bio nadosobna kategorija, ukazujui na svaki diskretnni ina semitskog ponaanja na osnovama neke pretpostojee semitske biti. Renanov Semit nalik Boppovu Indoevropejcu, bio je konstituirani objekt , to jest kao znanstveno sveobuhvatna i empirijska analitika injenica osebujnih semitskih jezika. Tako u nastojanju da se formulira prototipski i iskonski lingvistiki tip, ondje je postojalo pregnue da se definira prvotni, ljudski potencijal. Drevna sklonost orijentalista je bila poduprta snagom empirijskih ideja. Lionel Trilling je govorio o rasnim terijama koje su podstaknute snagom nat+rastajueg nacionalizma i ireg imperijalizma. Rasna teorija, ideja o prvotonim izvorima i ranim klasifikacijama, moderna stagnacija , napredak civilizacije, sve su to bila poela unutar osebujne smjese znanosti, politike i kulture ija svrha je bila da podstakne Evropu ili evropsku rasu da vlada nad neevropskim dijelom ovjeanstva. Postojala je saglasnost u tome da su skladno preobraenoj razliitosti darvinizma sankcioniranog od samog Darvina , moderni Orijentalci bili unazaeni ostatak nekadanje veliine zato to: a)zato to jedan bijeli strunjak sa profinjenim znanstvenim tehnikama je mogao prosijavati i rekonstruirati i b)zato to rjenik irokih uopavanja(Semiti, Arijevci, Orijentalci) je ukazivao ne na skup fikcija, ve na jedan poredak prividno objektivnih i usaglaenih ratlika. Naglasak koji ima biti istaknut je tj da je istina o razliitim razlikama meu rasama, civilizacijama i jezicima bila radikalna i neiskorjenjiva. Prisjeamo se da se Lane mogao nadvladati da je Orijentalac i da zadrava svoju znanstvenu zadau. Orijentalci, istraio je on, postali su zapravo njegovi Orijentalci, jer ih je on vidio ne samo kao stvarne ljude, ve i kao predmete u vlastitom pogledu na njih. Ova dvostuka perspektiva je odobrila jednu vrstu struktuirane ironije. Laneova sposobnost da se bavi Egipanima kao prisutnim biima i kao pravovaljanostima sui generis oznaka bila je svrhom orijentalistike discipline i onoga to se openito dralo nazorima o bliskoistonom muslimanu ili Semitu. Jevreji i muslimani kao subjekt orijentalistikog istraivanja , bili su spremno pojmljivi u nazoru njihovih izvora. Renan je Semite nazvao uzrokom uhvaenim u razvoju, uzrokom koji je doao da oznai to da ua orijentalistu nijedan moderni Semit nije mogao bilo kada ostaviti daleko iza sebe organizacione izriaje o sebi, svojim izvorima. Potpomognut nedavnim otkriima u komparativnoj i ranoj antroplogiji, William Robertson Smith mogao je sakupiti stanovnoke Bliskog Istoka i pisati o njihovom krvnom srodstvu i svadbenim obiajima, o formi i sadraju njihove religijske prakse. Snaga Smithova rada jeste njegova radikalna demitologizacija Semita, on koristi semitsku filologiju, mitologiju i uenost da izgradi hipotetiku sliku razvitka socijalnih sustava koji se sastoje od svekolikih arapskih injenica. Smithovo djelo o

Semitima je otkrilo oblasti kao to je teologija , literatura io povijest. Smith je predstavljao glavnu sponu u intelektualnom nizu koji se tie Bijelog ovjeka kao strunjaka za moderni Orijent. Ono to je kod smitha predstavljalo splet uhvaanih prvotnih kategorija isprepletenih sa mogunou opaanja openitih istina iza empirijskih pustolovina savremenog orijentalnog dranja. Smith je bio kadar priskrbiti tajanstveno skrovite dodatnog sutoriteta priskrbljenog snagom njegovih semitskih istraivanja. Naela identiteta i neprotuslovnosti bjelodano ne smetaju orijentalisti. Ono to ih prevladava jeste orijentalistika ekspertiza koja se temelji na neporecivoj kolektivnoj zbiljisasvim unutar orijentalistikog filolokog i retorikog opsega. Wilfred Scawen Blunt, Lawerence, Bellov- su vjerovali da je njihova vizija o orijentalnim stvarima bila pojedinana , samoizvedena iz snanog osobnog susreta sa Orijentom, islamom ili Arapima,svaki openito izraeni prijezir spram zvaninog znanja koje je njegovano o Istoku. Njihova gledita su profinjena i podarila su osobnu umjeanost akademskom stilu modernog orijentalizma uz njegov repertoar velikih uopavanja znanosti, iz koje nije protekla optubena, reduktivna formulacija. Ono to se traiod jednog strunjaka za Orijent nije vie razumijevanje. Znanje o Orijentu je izravno prevedeno u djelovanje, a rezultati su iskrsnuli unutar novih tokova miljenja i djelovanja na Orijent. Poraz narativnog snagom vizije, to je istinizo i pripovjedakom radu kakva je knjiga the Seven Pillars, je neto to smo ve susreli u Lawreneceovoj knjizi Modern Egyptians. Sukob izmeu neprijateljske vizije o Orijentu i pripovjedakih dogaaja na Orijentu je sukob koji se dogaa na nekoliko razina, ukljuujui nekoliko razliitih pitanja. Taj sukob esto obnavljan u orijentalizmu. Orijentalist pokazuje Orijent odozgo, s ciljem da zadri cjelovito irenje panorame pred sobom, kulture religije, drutva. Da to postigne on mora vidjeti svaku potankost posredstvom skupa reduktivnih kategorija ( Semiti, muslimanski duh). Bilo koja sveobuhvatna vizja je temeljno konzervativna, a mi smo uoili kako su na Zapadu u historiji ideje o Bliskom Istoku te ideje se odrale bez obzira na bilo koji uvid koji raspravlja o njima. Orijentalist naelno predstavlja jednu vrstu agenata takvih sveobuhvatnih vizija, Lane je tipian primjer puta pojedinanog vjerovanja sebi da je podveo svoje idejeili pod zahtjeve nekog znanstvenog gledita na cjelovitu pojavu kolektivno znanu u smislu Orijenta ili orijentallne nacije. Vizija je statina, ba kao to su znanstvene kategorije koje informiraju orijentalizam poznog 19 st statine. Ako disciplina, kao zanimanje ili diskurs orijentalizam je oslonjen na stalnost cijelog Orijenta. Jer bez Orijenta ondje ne moe biti vrstog ili umskog znanja zvanog orijentalizam. Historija i pripovjedanje snagom kojeg historija jeste predoeni dokaz o tome da je vizija nedostatna, da Orijent, kao neuvjetna ontoloka kategorija. ini nepravdu moguoj zbilji za promjenu. Pripovjedanje je osebujna forma priskrbljenja snagom pisanja historije da parira trajnosti vizije. Pripovjedanje posvjedouje snagu ljudi da se rodi ranije i umre tenja institucija i zbilje da izazivaju promjene, posvjedouje vjerojatnost da e modernost i suverenitet napokon pretei klasine civilizacije. Pripovjedanje uvodi jedno protustajalite , perspektivu, svijest u jedinstvenu mreu vizije. Kada je kao ishod prvog svjetskog rata, Orijent bio pripravljen da ue u gistoriju, orijentalist koa agent je bio taj koji je izvrio posao. Hanna Arendt je napravila sjajno razmatranje kako je imperijalni agent nadopuna birokracije, to jest ukoliko je kolektivno akademsko pregnue zvano orijentalizam predstavljalo birokratsku instituciju utemeljenu na odreenoj konzervativnoj viziji o Orijentu, tad su sluitelji takve vizije o Orijentu bili imperijalni agenti nalik Lawrenceu. U njegovom radu moemo opaziti na najjasniji nain sukob izmeu pripovjedake istorije i vizije, u smislu novog imperijalizma koji je poduzeo aktivno nametanje odgovornosti lokalnim narodima(Orijenta). Natjecanje izmeu evropskih sila sad ih je nainilo spremnim da gurnu orijent u aktivni ivot , da ga prisile na sluenje. Golema drama Lawrenceova djela je to to ono simbolizira borbu , najprije da potakne Orijent na gibanje, potom da tom gibanju nametne zapadnjaki obrazac i da obujmi novi i uskrsnuli Orijent unutar osobne vizije. Lawrence je bio pduprt u takvim stavovima snagom znaenja tradicije koja se protee poput svjetlosnog zraka sa svetionika kroz cijelo 19 st. Lawrence je sebe odvoio od zemlje kako bi postao poistovjeen sa novom zbiljom u nastojanju da uzmogne biti odgovornim za grubo utiskivanje u formu nove Azije koju je vrijeme nenijelo na nas. Arapska pobuna zadobiva smisao samo onda kada Lawrence toj

pobuni doznai smisao, tako, njegovo znaenje koje je prirekao Aziji bio je trijumf. Orijentalist je sada postao Orijentalni predstavnik, za razliku od ranijeg sudjelovatelja koji motri onako kao Lane, za kojeg je Orijent bio neto to je drano u opsadi. Postoji jedan nerazrijeiv sukob kod Lawrencea izmeu Bijelog ovjeka i Orijentalca, taj sukob sutinski iznova potie u njegovu duhu povjesni sukob izmeu Istoka i Zapada. Lawrence kao bijeli stunjak, oporueni nasljednik godina akademske i puke mudrosti o Orijentu , bio je kadar podrediti svoj stl da bude njihov, potom da preuzme ulogu orijentalnog proroka koji podaruje obrazac jednom gibanju u novoj Aziji. A kada to gibanje propadne, taj neuspjeh se smatra Lawrenceovim. Dok je Eshil predstavljao Aziju kako oplakuje svoje gubitke,a Nerval izraavao svoje razoarenje Orijentom koji nije vie tako aroban kako je to on elio, Lawrence postaje jednodobno oplakujuim kontinentom i subjektivnom svjeu koja izraava gotovo kozmiko razoarenje. Stil nije samo snaga simboliziranja golemih generalija kao to je Azija, Orijent ili Arapi, stil je jedan oblik premjetanja i ukljuivanja snagom kojega jedan glas postaje jednom cijelom historijom, i za bijelog Zapadnjaka kao itatelja ili pisca , samo jedna vrsta Orijenta je mogua biti spoznanom. Ba kao to je Renan oznaio svoje polje mogunosti otvorene za Semite u kulturi, miljenju i jeziku, tako isto Lawrence zacrtava prostor i vrijeme moderne Azije. Posljedica tog stila je ta to on donosi Aziji muno zatoenom u Zapadu. Jaz izmeu Istoka i Zapada moe se preinaiti , kako su to Cromer i Balfour dobro znali, snagom superiornog zapadjakog znanja i moi. Razlika izmeu francuske i britanske ekspertize ostaje, ona prvotna uspostavlja zbiljsko povezivanje naroda i teitorije. Za Barresa francuska prisutnost je viena najljepm u francuskim kolama, gdje kako on veli za kolu u Aleksandriji, da je zanosno vidjeti male orijentalne djevojice dobro dolim. On predlae da se vakcinie Azija protiv njene vlastite bolesti, da pozapanjai Orijentalce,da ih dovede u zdrav dodir sa Francuskom. Pregrad izmeu Istoka i Zapada koju on brani, oznaena je tako da omoguuje trajnu razliitost intelektualnog pritiska koji ide od Zapada prema Istoku. Britanska vizija , ozbiljena snagom Lawrencea jeste vizija o glavnom toku Orijenta, vizija o narodima, politikim organizacijama i gibanjima voenim i zadravanim pod kontolom snagom strunog tutorstva Bijelog ovjeka. Diskriminacija izmeu elita i masa su manje nalik onim stvorenim od strane Francuske, ija poimanja i politika su bile utemeljenim na manjinama. Brizanski orijentalist-agent-Lawrence, Bellova- za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata, pruzeo je ulogu strunjaka (stvorenu od strane Lanea, Burtona) i ulogu kolonijalnog autoriteta ije je mjesto u sredinjici tik do domorodakog vladara. Dvije znanstvene tog razdoblja, britanska i francuska , bile ona Gibbova i ona Louisa Massignonova, tako to je interes prve definiran snagom pojma Sunna u islamu, a pozornost druge je bila usredotoena na kvazi-kroliki, sufijski lik Mansura al-Hallaja. Pojedinani orijentalist sada nema potrebu da sebe vidi-kakvu potrebu su imali lane, Sacy, Renan i dugi- kao nekoga ko pripada jednoj vrsti cehovske zajednice sa svojim vlastitim unutarnjim tradicijama i obredima . Orijentalist sada ima da postane predstavnikom svoje zapadne kulture, ovjekom koji saima u svom vlastitom radu osnovni dualitet zbog kojega taj rad jest simboliki izraz. Formalno govorei, orijentalist sebe vidi kao onog ko ozbiljuje sjedinjenje Orijenta sa Okcidentom , ali uglavnom snagom ponovnog posvjedoenja tehnoloke, politike i kulturne premoi Zapada. Povijest, u takvom sjedinjenju je radikalno istanjena, ako nije i ponitena. Motren koa tok razvitka, kao pripovjedaka nit ili kao dinamika snaga koja se sustavno i materijalno razvija u vremenu i prostoru, ljudska povjest ona Istoka ili Zapada, podreena je esencijalistikom , idealistikom poimanju Okcidenta i Orijenta. Naizmjeninost u orijentalistikom pisanju u rasponu njegova struna ega i njegova svjedobenog , promatrakog ega kao zapadnjakog predstavnika nadmono je ozbiljena u vizualnim pojmovima. Sloenu dinamiku ljudskog ivota, to je Said oslovljavao historijom kao onim pripovjedakim, postaje ili beznaajno ili jednostavnom u usporedbi sa krunom vizijom snagom koje detalji orijentalnog ivota , naprosto slue da iznova posvjedoe orijentalnost sadraja i zapadnjanost promatraa. Slino Lawrenceu, Macdonald ne moe zbiljski odvojiti svoje predstavnike odlike, kao Zapadnjak od svoje ud svoje uloge znanstvenika. Takva njegova vizija o islamu , kao i ona Lawrenceova o Arapima, podrazumijeva definicijuobjekta sa identitetom definirajue osobe. Svi arapski Orijentalci moraju biti smireni u viziji o orijentalnom tipu kakvim je konstituiran od strane zapadnjakog znanstvenika. U vremenu izmeu ratova , kao to moemo zakljuiti iz Malrauxovih novela, odnosi izmeu Istoka i Zapada preuzeli su usmjerenje koje

je nairoko rasprostranjeno i zabrinjavajue. Znakovi orijentalnih iskaza o politikoj neovisnosti posvuda su bili prisutni, u rastrganoj Otomanskoj imperiji ti odnosi su bili obeshrabreni od strane Alijanse , i u cijeloj Arapskoj pobuni i njenim posljedicama , brzo su postali problematini. Nakon dobranog stoljea ustrajnog interveniranja na Orijentu, uloga Zapada na samom Istoku odgovara na krize moderniteta koje su u znaajnoj mjeri izgledale sloenijim. Bilo je to pitanje izravne okupacije, bila je to stvar stavljanja teritorija pod upravu. Sylvain Levi nije imao tekoa kod povezivanja orijentalizma sa politikom , jer duga zapadnjaka intervencija na Istoku ne moe biti poreknuta u svojim posljedicama po znanje ili u svom utjecaju na domoroaku sreu. U ime cijelog svog izraenog humanizma i svoje skrbi za bliska stvorenja Levi poima stjecaj sadanjih okolnosti u neprijatno stegnutim pojmobima. Orijentalac se zamilja tako kao da osjea svoj svijet ugroenim, ne snagom neke pozitibne elje za slobodom, za politikom neovisnosti, ve snagom gorine ili ljubomorne zlobnosti. Azija trpi, pa ipak u svom trpljenju ona je prijetnja Evropi,vjena, bodljikava granica optrajava izmeu Istoka i Zapada, gotovo neizmjerno od vremena klasine starine. Ono to Levi veli kao najslavnije od modernih orijentalista, sa neto manje profinjenosti je odjeknulo snagom kulturnih humanista. Postavlja se pitanje u vezi sa tim da li se Orijent i Okcident uzajamno proimaju(ideja je bila Maeterlinckova) ili ne. Ako je evropska kultura openito probavila Orijent , Valery je bio svjestan da je orijentalizam bio jedna osebujna agencija za obavljanje tog posla. U jednom drugom kontekstu Blafour je mogao motriti uroenike stanovnike Palestine kao one koji imaju prvenstvo na posjedovanje zemlje, ali ni priblinu ovlast da je zadre. Evropsko pregnue sastojalo se u samoodanju u smislu u kojem je Valery oslovio monom mainom, upijajui ono to je moglo prispjeti izvan Evrope, pretaui sve u vlastitu korist, intelektualno i materijalno zadravajui Orijent selektivno organiziranim. Sve dok Orijent ne bude vien onakvim kakvim jest, njegova snaga-vojna, materijalna i duhovna-prije e ili kasnije savladati Evropa. Kolonijalni subjekti kako ih je vidio George Orwell nisu smjeli biti motreni drugaije doli jedna vrsta kontinentalnog iseljavanja afrikog, azijskog i orijentalnog. Prisjetimo li se da je Rymond Schwab napisao svoju sjajnu biografiju o Anquetil-Dupperonu i otpoeo sa onim istraivanjem koja su imala smjestiti orijentalizam u njegov vlastiti kulturni kontekst. Kultura je radije motrila Orijent i islam sa nepovjerenjem koje je uvijek optereivalo znanstveno stajalite o Orijentu. Odgovarajui primjer tog suvremenog stajalita nalazimo u predavanjima odranih na univerzitetu u ikagu 1924 o Orijentu i Okcidentu od strane Valentina Chirola, znanog evropskog novinara sa sjajnim iskustvom o Orijentu, njegov cilj je bio da pojasni obrazovanim Amerikancima to da Orijent nije tako daleko kako se njima inilo. Njegovo stajalite je jednostavno Orijent i Okcident su neosporno suprostavljeni jedan drugom, i Orijent osobito u muhammedanizmu- je jedan od golemih svjetskih sila odgovornih za najdublje naprsline u svijetu. Ovim razmatranjima o Orijentu moemo dodati i ona od Elica Faurea koji u svojim razmiljanima povlai paralele o historiji, kulturnoj ekspertizi i poznatoj suprotnosti izmeu bijelog okcidentalizma i obojenog orijentalizma. Dok se oslobaa paradoksa poputtrajnog krvoprolia orijentalne ravnodunosti( jer za razliku od nas oni ne posjeduju pojam o miru), Faure nastavlja pokazivati kako su orijentalna tijela lijena, Orijent ne posjeduje pojam o historiji, naciji, domovini. Faure govori da dok god Orijentalac ne naui biti racionalan, da razvije tehnike o znanju i pozitivnom iskustvu, ondje ne moe biti nikakvog pribliavanja izmeu Istoka i Zapada. Saidov naglasak je taj da preobrazba relativno bezazlene filoloke subspecijalizacije u sposobnosti upravljanja politikim gibanjem, administrativnog ureenja kolonija, stvaranja skoro apokaliptinih stajalita koja predstavljaju teku civilizacijsku misiju Bijelog ovjeka. Ono to se zapravo bijae sama suprotnost onom liberalnom, okotavanje uenja i znaenja pridodanog , snagom znanosti

Moderni anglo-francuski najpunijem procvatu

orijentalizam

Sve do Drugog svjetskog rata orijentalist bijae motren kao sveznalica koji bijae razvio vrhunske vjetine u stvaranju sukusiranih znanstvenih stajalita. Pod sukusiranim stajalitem Said podrazumjeva to da kod formuliranja relativno nezamrene ideje o arapskoj gramatici ili indijskoj religiji orijentalist bi bio shvaen i onaj ko tvori stajalite o Orijentu kao cjelini, na taj nain ga sukusirajui. Openito se vjerovalo da Orijent ovisi u potpunosti na jedan duboko ogranieni nain, stvoren je dobar hermeneutiki smisao za orijentalistikog znanstvenika da motri sadrinski pokazatelj kojim se bavio tako da ga on u konanici vodi boljem razumjevanju takvih stvari kao to je orijentalna narav, duh i duhovni svijet. Za Hurgronjea razlika izmeu Orijenta i Okcidenta nije bila isto akademski ili popularni obrazac. Za njega je ona oznaavala sutinski, povjesno snaan suodnos izmeu toga dvoga. Znanje o Orijentu ili dokazuje, uzdie ili ini ovisnom tu razliku snagom koje evropska vrhovna vlast se djelotvorno protegnula preko Azije. Gibbova fraza s razloga vlastite svrhovitosti je u potpunoj suprotnosti sa nizom razloga podvedenih pod Hurgronjeov iskaz u vezi sa evropskom vrhovno vlasti na Istoku. Ono to ostaje je identitet onoga to se zove Istokom i neega drugog to se zove Zapadom. Takvi entiteti slue jedni drugima, a to je potpuno Gibbova hvale vrijedna nakana da pokae kako utjecaj orijentalne literature na Zapad ne treba biti ono to Brunetiere bijae nazvao nacionalnom sramotom. Istok je prije mogao biti sueljen sa jednom vrstom humanistikog izazova mjesnim granicama zapadnjake etnocentrinosti. Gibbov poziv na humanistiko uzajamno meupoputanje zategnutosti izmeu Istoka i Zapada rasvjetljuje promijenjene politike i kulturne zbiljnosti poslijeratnog razdoblja. Evropska vrhovna uprava nad Orijentom nije bila minula, ali se ona razvila u britanskom Egiptu, od strane domorodaca manje ili vie prihvaene. Od 1925 postojala je diljem svijeta ekonomska recesija, ato je takoer uvealo smisao tenje koju rasvjetljuje Gibbovo pripovjedanje. Ono to se desilo u godinama izmeu dva rata jeste kulturno samodefiniranje koje je nadilo provincijalnost i ksenofobiju. Prema gibbovom miljenju , Zapad je imao potrebu za Orijentom kao za neim to se ima istraiti, jer Orijent oslobaa duh od sterilne strunosti , on olakava tragino osjeanje zbog pretjerane uskogrdosti i nacionalistike samousredodoenosti. Prema tome, u najboljem orijentalistikom djelu napisanom izmeu dva ratapredstavljenom u zadivljujiim karijerama Massignona i samoga Gibba- nai emo elemente koji su zajedniki najboljoj humanistikoj uenosti tog vremena. Tako stajalite moe biti motreno kao orijentalistii ekvivalent stajalitima, u isto zapadnjakim humanistikim razmiljanjima, ekvivalent za razumijevanje kulture kao cjeline antipozitivistiki. I orijentalist i neorijentalist zapoinju sa osjeanjem da zapadjaka kultura prolazi kroz znaajnu etapu ija osnovna odlika jest kriza koja joj je nametnuta snagom prijetnje kakav je barbarizam, moralna neosjetljivost. Ideja upotrebe osebujnih tekstova, primjerice , koji funkcioniraju od pojedinanog je zajedniko onim humanistima na Zapadu nametnutim snagom rada Wilhema Diltheya, kao i onim ambicioznim orijentalistikim znanstvenicima poput Massignona i Gibba. Ali postoji jedna druga spona izmeu orijentalizma ove etape njegove povjesti i evropskih znanosti o ovjeku, koje su suvremene sa orijentalizmom. Moramo uoiti da su neorijentalistika kultura istraivanja bila silom prilika sve neposredniji odgovor na prijetnju humanistikoj kulturi amoralnog, tehnikog usavravanja predstavljenog,usponom faizma u Evropi. Taj odgovor moemo nai u Erlich Auerbachovom magisterijalnom Mimesis, on veli da je Mimesisbio napisan u vrijeme njegova izgona u tursku i znaio je u velikoj mjeri pregnue za virtualno motrenje razvitka zapadnjake kulture. Svrha je bila sinteza zapadne kulture u kojoj je sama sinteza bila podjednako vana snagom same geste takvog djelovanja. Nimalo manje vana za Auerbacha, injenica je neposredne vanosti za orijentalizam-nije bila humanistika tradicija ukljuivanja u nacionalnu kulturu ili literaturu koja nije svoja vlastita. Nije nita manje vana i nita manje metodoloki formativna kulturna snaga koja je bila u upotrebi unutar drutvenih znanosti oba tipa:one u smislu analitikog aparata, i one druge u smislu naina motrenja poznatih stvari na nov nain. Precizna historija onog tipa kakav se nalazi kod mislilaca ranog 19 st kao to je Weber,Durkheim,Mannheim i drugi sociolozi znanja, esto je dodatno ispitivana. Said misli da su Weberova istraivanja protestantizma, judeizma i budizma ugurala ga (moda nesvjesno) u samu oblast koja je izvorno zacrtana i proglaena od strane orijentalista. Weber ondje pronalazi, meu svim misliocima 19 st, oni koji su vjerovali da je u toj oblasti postojala jedna vrsta ontoloke razlike izmeu istonih i zapadnih ekonomskih mentaliteta. I ako nije sasvim prostudirao islam, Weber je znaajno utjecao na to polje, uglavnom to su njegovi tipski pojmovi bili jednostavno izvanjsko

posvjedoenje mnogih kanoninih teza koje su podrane od strane orijentalista, ije ekonomske ideje se nikad nisu protegnule mimo posvjedoenja temeljne orijentalne nesposobnosti za trgovanje, kupoprodaju i ekonomsku razboritost. Said je esto govorio o znaenju otuenja iskuavanog snagom orijentalista kako su se oni bavili ili ivjeli u kulturi razliitijom od njihove vlastite. Danas je jedna od razlika meu orijentalistama u njegovoj islamskoj inaici i svih drugih humanistikih disciplina, gdje Auerbachovi pojmovi o nunosti otuenja imaju odreenu vrijednost, ta to islamski orijentalist nije nikad uoio njihovo otuenje od islama bilo u smislu korisnosti. Njihovo otuenje od islama jednostavno je pojaalo njihova osjeanja nadmonosti u vezi sa evropskom kulturom, makar je njihova odbojnost urila ukljuiti cijeli Orijent,ijim degradiranim predstavnikom je bio smatran islam. Takve tenje, to je bio Saidov pokazatelj, su bile ugraivane u same tradicije orijentalistikog istraivanja kroz 19 st, i vremenom su postale sastavnicom orijentalistikog ozbiljivanja koje je prenoeno sa pokoljena na pokoljenje. Islamski orijentalizam u vremenu izmeu dva rata imao je udjela u openitom znaenju kulturne krize naznaene od strane Auerbacha, a istodobno se ne razvijajui na isti nain kao druge humanistike znanosti. Stoga to je islamski orijentalizam u sebi zadao onaj osebujni polemiki religiozni stav koji je imao od poetka , taj orijentalizam je ostao biti fiksiran. Njegovo kulturno otuenje trebalo je biti sauvano od moderne historije i socio-politikog okruenja. Apstrakcije ponuene od strane orijentalizma u sluaju islamske civilizacije, bile su motrene tako kao da su zadobile novu vrijednost. Ukoliko je sintetizirajua tenja u filologiji bila to da privodi irenju znanstvenikove trijeznosti, njegova osjeanja ljudskog bratstva, u isalmsom orijentalizmu sinteza je vodila izotrenom osjeaju ratlike izmeu Orijenta i Okcidenta onako kako je ona odraena u islamu. Svijest o zastoju u islamskom (ili semitskom) orijentalizmu bila je ve predoena koncem 19 st, moda zato to se bila poela pokazivati nekim promatraem tako kao da se jedan tako neznatno semitski ili islamski orijentalizam otuio od religijske pozadine iz koje je bio prvotno izveden. Prvi orijentalistiki kongres odran je u Parizu 1873, i gotovo od poetka je bio bjelodano drugim znanstvenicima da su semitiolozi i islamolozi bili nu intelektualnim arenama. Polemiki antikvarijanizam kojega je opisao Cust, do odreene mjere je bio jedna znanstvena vizija evropskog antisemitizma. ak oznaka moderno-semitski koja je imala za svrhu ukljuiti muslimane i jevreje ( i koja je imala svog izvorita u tzv drevnosemitskom polju kojeg je prvi zacrtao Renan), nosila je svoj rasistiki stijeg sa onim to se oznaavalo udorenim kooperenjem. Kasnije Cust u svom izvjeu tumai kako je na istom tom skupu Arijanac priskrbio dosta materijala za razmiljanje. Bjelodano je da je Arijevac apstrakcija suprostavljena Semitu. Ono to nije znanstveno naglaeno u povijestima modernog antisemitizma bila je legitimacija takvih atavistikih oznaka od strane orijentalizma, i to je jo vanije za Saidovau ovdanju svrhu, put te akademske i intelektualne legitimacije ustrajavao je u tom usmjerenju kroz moderno razdoblje u raspravama o islamu , Arapima ili Bliskom Istoku. Intelektualna kriza u islamskom orijentalizmu predstavljala je jedan drugi obzir duhovne krize poznog buroarskog humanizma,u svom obliku istilu, meutim , islamskim orijentalizam je motrio probleme ljudskog roda u smislu razdvojenosti unutar kategorija zvanih orijentalno i okcidentalno. Islamski orijentalist je izrazio svoje ideje o islamu na takav nain kao da naglaava svoju kao i tzv muslimansku otpornost promjeni, uzajamnom razumijevanju Istoka i Zapada, razvitku mukarca i ene izvan arhainih primitivnih klasinih institucija i unutar moderniteta. Kako se Gibb usprotivio nacionalizmu u modernim islamskim dravama, on je to uinio stoga to je osjetio da e nacionalizam razoriti unutarnje struktrure joje dre orijentalni islam, isti proizvod sekularnog nacionalizma bilo bi stvaranje Orijenta koji se uope ne razlikuje od Zapada. Ipak je to danak Gibbovim nesvakidanje suosjeajnim snagama poistovjeenja sa tuom religijom kojemu se on suprostavlja na takav nain da izgleda kao da on govori u ime islamske ortodoksne zajednice. Polaritet slui da prosvjetljuje dvije druge i krajnje istaknute karijere meu kojima je dominirao francuski i anglo-ameriki islamski orijentalizam sve do 1960-tih, ukoliko dominiranje tvori bilo kakav smisao, to je stoga to svaki znanstvenik izveden iz i proizveden u jednoj samosvjesnoj tradiciji,ija suspregnua mogu biti opisana onako kako ih Levi opisuje. Gibb je roen u Egiptu, Massignon u Francuskoj. Obojica su bili na putu da postanu duboko religiozni ljudi, istraivai religijskog ivota u drutvu. Obojica su bili duboko svjetski profilirani, jedno od najslavnijih njihovih postignua bilo je stavljanje tradicinalne uenosti na upotrebu u modernom politikom svijetu. Razina njihova rada, kakvoa tog rada, uglavnom se

razlikuje, makar se doputaju oigledne nejednakosti u njihovoj kolskoj i religijskoj izobrazbi. Gibb je bio u pravu u paragrafu posmrtnog slova u priznavanju Massignonove umske plodnosti unutar tako razliitih polja kakvo je simbolizam muslimanske umjetnosti, struktura muslimanske logike, on je takoer imao pravo kada karakterizira Massingnonovo rano zanimanje za semitske jezike tako kako su se naduvali u eliptikim istraivanjima koja za neupuenoga su se gotovo natjecala sa tajnama drvne hermeneutike. Ipak , izbirujui da usredotoi svoje komentare, gotovo anegdotski, na Massignonove raznovrsne prednosti i slabosti, Gibb predvia bjelodane stvari koje ga ine tako drugaijim od Gibba i , ipak kad se uzme kao cijelina ini ga zrelim simbolom tako ozbiljnog razvitka unutar francuskog orijentalizma. Jedna od stvari je Massignonova osobna pozadina koja sasvim dobro ilustrira jednostavnu istinu o Levijevu opisu francuskog orijentalizma. Sama ideja o jednom ljudskom duhu bila je neto manje ili vie strana intelektualnoj i religijskoj pozadini izvan koje se Gibb, poput toliko modernih britanskih orijentalista razvijao. Nema nikakve krutosti u masignonovom djelu koje je formulirano u jednom od sjajnih francuskih stilova tog vijeka. Njegove ideje o ljudskom iskustvu potpuno su privlaile mislioce i umjetnike, njegove savremenike, a sama irina kulturne razine samog njegovog stila je ta koja ga smjeta u kategoriju sasvim razliitu od one Gibbove. Njegove rane ideje iezle su iz vremena takozvane estetike dekadence, ali su one takoer ukotvljene u ljudima nalik Bergsonu, Durkheimu i Manssu. Njegov prvi dodir sa orijentalizmom desio se preko Renana, ija predavanja je sluao kao mladi. Njegovi eseji bez tekoe su se prelili preko cijelog korpusa islamske literature;njegova mistificirajua erudicija i gotovo bliska osobnost katkada ga one takvim da se nadaje kao znanstvenik profiliran snagom Joprge Luis Borgesa. Bio je odve sklon orijentalnim temama u evropskoj literaturi: takve teme su bile i Gibbov interes, ali za razliku od Gibba, Masignon nije bio privuen nijednim evropskim piscem koji je razumijevao Orijent niti ijednim od evropskih tekstova koji su bili neovisne umjetnike potpore onom to e kanije orijentalistika kola raskriti. Ako je Gibb volio Scottova Saladina, tada je Massignonova simetrina naklonost bila za Nervala. Massignon je bio nagao ovjek koji je vjerovao da bi svijet islama mogao biti proet, ne samo uenou, ve i nabonou, od kojih je bio svijet istonog kranstva ukljuenog u islam. Nijedan modreni orijentalist-zacijelo ni Gibb, njegov najbliskiji parnjak u postignuu i utjecaju- ne bi mogao tako lako ukazati u jednom eseju na mnotvo islamskih mistika i na Junga,Heisenberga;i jamano malo orijentalista je posjedovalo tu razinu skuoa sa politikim iskustvom o kojemu je on bio kadar govoriti u svom eseju iz 1952. Ipak njegov intelektualni svijet je bio jasno definirani svijet. Za svoje polazite Massignon je uzeo postojanje tri abrahamske religije od kojih je islam religija Imaela, monotizam ljudi iskljuenih iz boanskog obeanja danog Izaku. Islam je prema tome, religija suprostavljenosti(Bogu-Ocu, Kristovu utjelovljenju), koja u sebi jo uvijek sadra tugu koja je zametnuta agarinim suzama. Arapski kao plod toga, jeste sami jezik suza, ba kao i cijeli pojamjihada u islamu(za koga je Massignon tvrdio da predstavlja epski oblik u islamu,to Renan nije mogao vidjeti ili razumijeti), taj jihad posjeduje znaajnu intelektualnu dimenziju ija misija jeste rat protiv kranstva i judaizma, kao izvanjskih neprijatelja, i protiv hereze kao unutarnjeg neprijatelja. Ipak unutar islama, Massignon je vjerovao da je kadar razluiti jedan tip protustruje koja je postala njegova osnovna intelektualna preokupacija u istraivanju u misticizmu, u putu koji vodi prema boanskoj milosti. Naelna odlika misticizma je njegova subjektivna narav ije neracionalne i neobjanjive teze su bile usmjerene na pojedinano, osobno, trenutano iskustvo sudjelovanja u boanskom. Jedan iranski mistik je bio nadahnutiji od onog arapskog, djelomice zato to je bio Arijevac, adjelimice zato to je iranski mistik tragao za savrenim;arapski mistik u Massignonovom nazoru naginjao je prema onome to Waardenburg zove ttestimonijalnim monizmom. Uzorni lik za Massignona je bio al-Hallaj koji je traio osloboenje sebe izvan ortodoksne zajednice raspitivanjem i konanim zadobivanjem samog raspea koje je u cijelosti odbaeno od strane islama;Muhammed prema Massignonovu miljenju , hotimino je odbacio priliku koja mu je ponuena da premosti jaz koji ga dijeli od Boga. Al-Hallajeva zasluga je prema tome bila u ozbiljenju mistine sjedinjenosti s Bogom protivno naravi islama. Ostatak ortodoksne zajednice ivi u uvjetovanosti koju Massigon oslovljava ontolokom ei. Jasna Massignonova osjeanja poivaju tik uz mistino zazivanje u islamu, koliko zbog bliskosti islama njegovoj vlastitoj naravi kao pobonog katolika, toliko i s razloga svojega razornog utjecaja unutar ortodoksnog tijela vjernika. Massignonova slika o islamu je slika o

religiji koja je neprestance implicirana unutar vlastitihodbijanja, svog kasnijeg dolaska(u odnosu na druga abrahamovska vjerovanja), unutar svog poredbenog jalovog osjeanja za svjetsku zbilju. Ali tako bjelodano uzaludno djelovanje na islam sa svojim jednostavnim nepreinaenjima, nije povuklo za sobom duboko neprijateljstvo prema islamu od strane Massignona. On je 1951 napisao da njegova vrsta orijentalizma nije ni ludilo egzotizma, niti zahtijevanje Evrope, ve je to jedno pregnue na razini izmeu naih metoda istraivanja i preivjelih antikih tradicija. Stavljena u praksu kroz itanje arapskog ili islamskog teksta,ova vrsta orijentalizma je proizvela tumaenja jedne gotovo sveobuhvatne umnosti. Massignon je vidio ta je uinio u smislu sinteze dva otro suprostavljena kvantiteta, mada je osebujni nesrazmjer izmeu njih taj koji izaziva nevolju, a to nije puka injenica suprostavljenosti Evrope i Orijenta. Massignonova implikacija je to da je bit razlike izmeu Istoka i Zapada razlika izmeu moderniteta i drevnog predanja. U svom najboljem djelu Massignonova vizija o susretu Istoka i Zapada oznaila je veliku odgovornost Zapada zbog njegove invazije na Istok, zbog njegova kolonijalizma, njegovih nemilosrdnih napada na islam. Massignon je bio neumorni borac u korist muslimanske civilizacije, ikako njegovi eseji svjedoe, u korist podrke palestinskim izbjeglicama, u korist odbrane arapskih muslimana i kranskih prava u Palestini , protiv onoga to on naziva izraelskim buroarskim kolonijalizmom. Massignon je motrio Orijentalca ne kao moderna ovjeka, ve kao Semita;ova reduktivna kategorija izvrila je snani pritisak na njegovo miljenje. Evrops, ai Francuska su viene kao suvremene stvarnosti. Djelimice zbog svoga prvotnog politikog sudara sa Britancima u toku Prvog svjetskog rata, Massignon se vrsto drao izreenog neslaganja sa Engleskom politikom. Britanija je izgledala tako kao da predstavlja irenje na orijentu amoralne politike i vanvremene filozofije politikog utjecaja. Francuz je bio moderniji ovjek , koji je bio duan dobiti od Orijenta ono to je izgubio u duhovnosti, tradicionalnim vrijednostima. Prema tome, Orijentalac po sebi je bio nesposoban procjenjivati ilirazumijevati samoga sebe. Djelimice zbog onoga to je Evropa uinila njemu, pa je on izgubio svoju religiju i filozofiju. Tad je postalo francuskom obavezom da se povee sa eljom muslimana da oni odbrane svoju tradicionalnu kulturu, pravilo svog dinastikog ivota. U znaajnom dijelu onoga to je on kazao o Orijentu i njegov odnos sa Zapadom, Massignonu se inilo daproiuje i jo uvijek ponavlja ideje drugih francuskih orijentalista. U Massignonovom sluaju moramo prepoznati, da u jednom smijeru njegove ideje o Orijentu ostaju biti posve tradicionalnim i orijentalistikim. Prema njegovom miljenju islamski Orijent je bio duhovan, semitski, plemenski, radikalno monoteistiki, nearijevski. Relativno ograniena zemaljska iskustva rata, kolonijalizna, imperijalizma, ekonomskog pritiska, smrti i kulturne razmjene u Massignonovim oima uvijek izgledaju profiliranim kroz metafizike, krajnje dehumanizirana soiva: ona su semitska, evropska, orijentalna. To su kategorije koje su struktuirale njegov svijet i podarile ono to je on nazvao jednom vrstom dubokog znaenja. Massignon je iznova konstituirao i branio islam protiv Evrope, i njegove vlastite ortodoksije. Ta intervencija na Orijentu, kao oivotvoritelja i ampiona, simbolizirala je njegovo vlastito prihvaanje orijentalne razlike kao i njegova nastojanja da tu razliku pretoi u ono to sam eli. Oboje zajedno, volja za znanjem diljem Orijenta i u njegovu korist kod Massignona su veoma snani. Njegov al-Hallaj savreno predstavlja tu volju. Nesrazmjerna vanost, pripisana al-Hallaju od strane Massignona, najprije oznaava znanstveniku odluku da promie jedan lik ponad svoje podravajue kulture, a potom da promie injenicu da je al-Hallaj imao doi da predstavlja trajni, ek provokativni izazov za zapadnjakog kranina za koga vjerovanje nije bilo krajnja samoportvovanost kao to je to bilo za sufiju. Predstavnici orijentalizma u evropskoj kulturi prispjevaju onom to moemo nazvati diskurzivnom konzinstencijom, onom koja ne posjeduje samo historiju, nego i materijalnu prisutnost da je predoi u vlastito ime. Kao to Said naglaava u vezi sa Renanom, takva konzistencija je bila jedna forma kulturalne prakse, jedan sustav povoljnih prilika za stvaranje stajalita u vezi sa Orijentom. Cijeli Saidov naglasak u vezi sa tim sustavom nije to da je taj sustav jedno pogreno predstavljanje neke orijentalne biti- u koju Said ne vjeruje- ali koja djeluje onako kao predstave djeluju. Predstave posjeduju svrhe,one su mnogo djelotvorije od vremena. Orijent kao predoba u Evropi oblikuje se ili se iskrivljujeizvan sve vie osebujne osjeajnosti prema geografskoj oblasti zvanoj Istok. A orijentalista u odve velikom opsegu opskrbljuje svoje vlastito drutvo sa predobama o Orijentu koje nose njegov otisak, ilustriraju njegovo poimanje onoga to Orijent moe ili treba biti,

svjesno poriu neki drugi pogled na Orijent,opskrbljuju orijentalistiki diskurs sa onim to u tom trenutku izgleda da je najoskudnije u neemu, i odgovaraju na odreene kulturne, profesionalne, nacionalne zahtjeve vrenena. Kada je Massignon kazao svi smo mi Semiti, on je naznaavao razinu svojih ideja o svom drutvu , pokazujui opseg do kojega njegove ideje o Orijentu su mogle transcendirati mjesne anegdotalne prilike Francuza i francuskog drutva. Kategorija Semita je crpila svoju hranu iz Massignonova orijentalizma, ali njena snaga je izvedena iz njene tenje prema opsegu izvan granica te discipline. Barem na jednoj razini Massignonove formulacije i njegove predobe o Orijentu imale su izravan utjecaj, unutar ceha profesionalnih orijentalista. Gibbovo priznavanje Massignonove zasluge tvori jednu svijest o tome da se kao alternativa Gibbovu vlastitom djelu, Massignon se bavio tom svjeu. Alber Houranijev memorijalni esej o Gibbu napravljen za britansku akademiju na lijep nain sukusira karijeru tog ovjeka. Sve to je Gibb kazao ili uinio od svoje rane karijere u Londonu , do srednjih godina na Oxfordu, do njegovih utjecajnih godina kao direktora hardvarskog centra za srednjeistone studije, ostavlja ig duha koji djeluje uz veliko olakanje unutar uspostavljenih institucija. Massignon je bio neizljeivi samotnjak, Gibb je bio ukljiuen u duinu. Za Gibba Orijent nije bio mjesto izravnog sretanja, bilo je to neto o emu se italo, istraivalo, pisalo o njemu iznutar granica uenih drutava. Gibb je dinastiki lik unutar akademskog okvira britanskog( a kasnije i amerikog) orijentalizma, znanstvenik ije djelo je sasvim svjesno predoilo nacionalne tenje akademske tradicije postavljene unutar univerzi, vlada i istraivanih fondacija. Ono to se najvie razmatralo u gibbovoj potonjoj viziji nije bio pozitivan rad orijentaliste kao znanstvenika, ve prilagoavanje tog rada za upotrebu u javnosti. Meu Gibbovim najranijim ljudima od utjecaja bio je Duncan Macdonald iz ijeg djela je Gibb jasno izveo pojam o tome da je islam vrst sustav ivljenja, sustav koji je uonjen koherentnim ne toliko snagom ljudi koji su vodili taj ivot, koliko snagom vrline nekog organona , metoda religijske prakse, ideja poretka u kojem su svi muslimanski narodi sudjelovali. Za Macdonalda i kasnije, za Gibba epistemioloke i metodoloke potekoe islama kao objekta nikada nisu prevladane. Macdonald je sa svoje strane vjerovao da bi se u islamu mogli poimati obziri jedne jo uvijek zloslunije apstrakcije orijentalnog mentaliteta. Bilo ko da se upustio u zvanje zvano orijentalizam, inio je to na osnovama jedne donesene odluke:Orijent je bio Orijent, to je bila razlika. Ne postoji bilo kakva primjetna ironija u Macdonaldovim nazorima u vezi sa orijentalnom nunou da orijentalni ivot bude igolisan snagom samo jedne ideje;nijedan ovjek izgleda nije kadar priznati opseg nunosti da orijentalizam bude igosan snagom jedincate ideje o orijentalnoj razlici. Nije sluajno da je Gibbova glavna tema , u veini onoga to je napisao o islamu i Arapima, bila napetost izmeu islama kao transcedentne , prinudne orijentalne injenice i zbilja svakidanjih ljudskih iskustava. Njegovo uvoenje u dunost, kao znanstvenika i pobonog kranina,bilo je unutar islama, a ne toliko unutar relativno priprostih potekoa uvedenih u islam snagom nacionalizma,klasne borbe. Gibbov zadatak bio je da vrednuje islam, njegovo sadanje stanje , njegov mogui nadolazei tok. Kod takvog zadatka pojedinane i bjelodane razliite oblasti islamskog svijeta imale su biti, ne odbacivanje islamkog jedinstva, ve uzorci tog jedinstva. Gibb izgleda posve suglasnim sa idejom o monolitnom Istoku ije egzistencijalne prilike ne mogu jednostavno biti svedene na rasu ili rasnu teoriju; kod odlunog odbacivanja vrijednosti rasnog generaliziranja, Gibb se izdie ponad onog to je bilo najprijekornije kod ranijih pokoljenja orijentalizma. Postoji jedna biljeka o sablasnom prorotvu u Gibbovu izboru cionista i maronitskih krana, usamljenih meu etnikim zajednicama u islamskome svijetu, zbog njihove nesposobnosti da prihvate suivot. Za Gibba islam jeste islamsko pravovjerje , i jeste zajednica vjernika, jeste ivot. Islam jeste zakon i poredak, unato neugodnim pretegnuima dihadlija i komunistikih agitatora. Islam je za Gibba jedna vrsta superstrukture koja je dovedena u opasnost snagom politika (nacionalizma,komunizma) i snagom pogibeljenih muslimaskih pregnua da se mijeaju sa islamskom intelektualnom suverenosti.

Kao nadopuna i protutea evropskoj civilizaciji, islam u svojoj modernoj frmi je ipak koristan objekt; to je bit Gibbove predstve o modernom islamu. Jer u najirem obziru historije ono to se sada dogaa izmeu Evrope i islama jeste reintegracija zapadne civilizacije, umjetno rascijepljene u renesansi koja danas iznova posvjedouje svoje jedinstvo sa sveobuhvatnom snagom. Za razliku od Massignona, koji je bez napora uspio izmiriti svoje metafizike spekulacije, gibb je ponudio takve opservacije , tako da su one bile objektivno znanje. Veina gibbovih djela o islamu su metafizika djela, ne samo zato to on koristi apstrakcije kao to je islam, tako da one posjeduju jasno i razluivo znaenje, ve i stoga to jednostavno nije nikad jasno u kojem konkretnom vremenu i prostoru se zbiva Gibbov islam. 1955 on je to pitanje ukljuivanja-iskljuivanja islama uinio neto jasnijim. Zapad je preuzeo od islama samo ona poela koja je ovaj prvotno bio izveo iz Zapada, kod posuivanja mnogo toga od islamske znanosti, Zapad je jednostavno slijedio zakon inei prirodnu znanost i tehnologiju beskrajno prenosivom. U svojim knjigama Gibb je raspravljao o sadanjoj krizi u islamu, raspravljajui njegov uroeni, sutinski bitak modernim nastojanjem oko modificiranja islama. Gibb se protivio moderniziranju tokova u islamu i suprostavljao se muslimanskoj ortodoksiji. Ono to Gibb ini jeste to da on sebe smjeta, kao znanstvenika unutar protuslovlja koja osobno lui na onim mjestima u islamu gdje postoji jedno neoekivano iaenje u rasponu formalno izvanjskog procesa i iznutarnjih zbivanja. Orijentalist vidi svoju zadau kao izraavanje iaenja i , slijedno tome , kao kazivanje istine o islamu, koja po definiciji poto njegova protuslovlja sprijeavaju njegove snage samorazlikovanja- ne moe biti izraen. Gibb je bio svjestan da islam nije nikada ostao biti izoliran od ostatka svijeta i prema tome mora stajati u nizu izvanjskih iaenja, nedostatnosti i razdvajanja izmeu sebe same i svijeta. Tako on veli da je moderni islam rezultat klasinog religijskog ulaska u disinkronijski dodir sa romantistikim zapadnim idejama. U uzvraanju na taj nasrtaj islama je razvio kolu modernista, ije ideje posvuda raskrivaju beznadnost ideja neprikladnih za moderni svijet:mehdizam, nacionalizam,oivotvoreni halifat. Ovaj prospektivni islam nije opa puka orijentalistikih fikcija, isprovedena od Gibbovih ideja;on je utemeljen na islamu koji- premda ne moe istinski postojati-poziva cijelu zajednicu vjernika. Razlog tome to islam moe postojati unutar neke manje ili vie budue orijentalistike formulacije islama jeste taj to je islam na Orijentu prisvojen i preveden snagom jezika njegova sveenstva iji pravorijek lebdi nad duhom zajednice. Iaenja u gibbovu radu identificira neto daleko znakovitije od tzv intelektualne potekoe unutar islama. Ono po Saidu identificira, samu povlasticu,sami temelj na kojem orijentalista smijeta sebe tako da pieo. Stvara zakonza,i reformulira islam. Izmeu tiine islamskog zova u monolitnu zajednicu ortodoksnih vjernikai cijelog,naprosto verbalnog artikuliranja islama snagom pogreno voenog organona politikih akzivnosti, nalazi se oajno sveenstvo i oportunistiki reformatori: u tom rasponu stajao je Gibb, pisao i iznova reformulirao islam. Njegovo pisanje je kazivalo ili o onome to islam nije mogao rei ili o onome o emu njegovo sveenstvo ne bi govorilo. Ono to je Gibb pisao bilo je u odreenom smislu vremenski ispred islama, u tome to je on dopustio da u odreenom trenutku, u budunosti, islam e biti kadar svjedoiti ono to ne moe posvjedoiti sada. Gibbovi napisi o islamu su predatirali religiju kao vrsti organon ivih uvjerenja, jer je njegovo pisanje bilo kadar da dri islam kao tih zov upuen muslimanima prije nego je njihova vjera postala dogaaj za svjetsko dokazivanje, upranjavanje ili raspravljanje. Orijent i islam posjeduju jednu vrstu izvanzbiljskog, fenomenoloki reduciranog statusa koji ih postavlja izvan dosega svega, izuzev dosega zapadnog strunjaka. Zapadno spekuliranje o Orijentu, o onome to Orijent nije mogao uiniti jete to da Orijent nije u stanju predstaviti samoga sebe. Gibbovo djelo nastoji pokazati kako islam(ili muhammedanizam) jest to to jest i to to bi mogao biti. Veliko znaenje Said pridaje pojavki i naumljenom modelu za orijentalistiku stranicu kao otisnutom predmetu. Gibb i Massignon su na upeatljiv nain proizveli stranice koje rekapituliraju historiju orijentaliste koji pie na Zapadu kao da je ta historija bila ukotvljena u razliitom generikom i topografskom stilu, najzad svedena na znanstvenu,monografsku jednoobraznost. Orijentalni uzorak, orijentalni pristup, orijentalni primjerak; sve je to kod Gibba i Massignona provedeno pod pravolinijski prazni autoritet diskurzivnih analiza

predstavljenih u eseju. U njihovu vremenu, od kraja Prvog svjetskog rata sve do ranih 60tih, tri forme orijentalistikog pisanja bile su radikalno preobraene :enciklopedija antologija,osobni zapis. Poslije njih, nova zbilja-novi specijalizirani stil, iroko govorei, anglo-amerii, a neto ue govorei, amerika drutvena scijenteza. U njoj je stari orijentalizam zdrobljen na vie dijelova.

Posljednja etapa
Od Drugog svjetskog rata , a jo razvidljivije nakon svakog od arapsko-izraelskih ratova, arapski muslimani su postali figurom u amerikoj pukoj kulturi, pa ek i akademskom svijetu, u svijetu politiih planera, u poslovnom svijetu vrlo ozbiljna pozornost se poklanjala Arapu. To simbolizira glavnu promnjenu u meunarodnoj slici odnosa snaga. Francuska i Britanija vie ne zauzimaju sredinje mjesto u svijetu politike-,ameriki imperij ih je sve zamijenio. iroka mrea interesa sada povezuje sve dijelove nekadanjeg kolonijalnog svijeta sa Sjedinjenim Dravama. iroka raznovrsnsot hibridnih predobi o Orijentu danas pustolovi poljem kulture. Islam i arapi posjeduju svoje vlastite predobe, mi emo ih razmatrati tako kako se one zbivaju u toj djelominoj- ipak monij i ideoloki koherentnojustrojenosti. 1.Puke slike i drutvene znanstvene predobe. Evo neznatnog broja primjera kako je danas Arap esto predstavljen. Kostim za proslavu desete klase studenata na Princetonu 1967, bio je kreiran prije junskog rata. Motiv- jer bilo bi pogreno opisivati kostim kao neto vie od sirove sudestije-je trebao biti Arap. Odmah nakon rata ,kada je postalo jasno da je motiv Arapa bio jedna neprilika, promjena u planovima proslave bila je dekretom naloena. Od blijedo utemeljenog stereotipa u smislu nomada koji jae kamilu, do jedne prihvaene karikature u smislu olienja nesposobnosti i jednostavnog poraza; bio je to cijeli obrazac koji je prireen arapu. Meutim nakon rata iz 1973, Arap se posvuda javlja kao neto pogibeljnije. Slike predstavljaju arapskog eika koji stoji za benzinskom pumpom, stalno je drei okrenutu prema gore. Ti Arapi su prema tome, bili oigledni Semiti,njihovo otro savijeni nosevi, zlobni pogled na licu,sve je to skupa bilo jasni podsjetnik da su Semiti u osnovi svih naih nevolja, a u ovom sluaju naelno ta nevolja je bila nestaica benzinskih crpki. Prenoenje pukog antisemitskog neprijateljstva sa Jevreja na Arape kao cilja, bilo je glatko nainjeno, poto je lik bitno bio isti. Prema tome, Arap zaposjeda prostor dostatan za prozornost, prostor koji je poput negativne vrijednosti. Na njega se gleda kao na razbijaa izraelske i zapadne egzistencije, ili, u jednom drugom gledanju na istu stvar, kao na prevladivu prepreku stvaranja Izraela 1948. Palestina je motrena od Lamartinea kao prazna pustinja koja eka da se ozerleni; za stanovnike, kakvi su bili ondje, za njih se pretpostavljao da su nesuvisli nomadi koji ne posjeduju stvarnu priu o zemlji, i prema tome nikakvu kulturnu ili nacionalnu stvarnost. Prema tome dananji Arap se motri kao sjena koja uhodi Jevreja. U tu sjenu- zato to su Jevreji i Arapi orijentalni Semiti-moe se postaviti bilo koja tradicionalna izmiljotina koju Zapadnjak osjea prema Orijentalcu. Jer Jevreji prije nacistike Evrope se razraunao; ono to danas imamo jeste Jevrej-vitez stvoren iz rekonstruiranog kulta orijentalistikih pustolova. Izoliran od svega izuzev od prolosti stvorene za njega snagom orijentalistie polemike, Arap je prikovan za sudbinu koja ga odreuje i dosuuje mu nizove reakcija, povremeno oien snagom onoga to Barbara Tuchman zove teolokim imenom, stranog izraelskog hitrog maa. U filmovima i na televiziji Arap se dovodi u vezu sa bludnom i krvodenim neastivou. U urnalnim ili ilustriranim revijama, Arap se uvijek pokazuje u mnogostrukim profilima. Veina slika predouje divljai bijes i jadnost ili iracionalne geste. Iza svih tih slika skriva se pogibelj jihada. Knjige i lanci o islamu i Arapima, koji predstavljaju, otrovne antiislamske polemike Srednjeg vijeka i renesanse. Jedan skoranji lanak napisan os strane Emmelt Tyrrella, bio je uvradljiv i rasistiki, govorei da su Arapi temeljno ubice i da nasilje i prijevare miruju u arapskim genima. Prikaz naslovljen The Arabs in American Texbooks raskriva najznaajnije lano obavjetenje o jednoj etno-religijskoj skupini. Ova knjiga posvjedouje da neznatan broj ljudi ove(arapske rase) jedva uope zna da postoji bolji nain ivljenja, i pitase ta to ljude srednjeg Istoka dri na okupu; odgovor je Posljednja spona je arapsko neprijateljstvomrnja prema jevrejima i izraelskoj naciji. Ove sirove ideje su podupret, a ne suprostavljene, snagom onog akademskog radnika iji posao je istraivanje arapskog Bliskog Istoka. Primjer za to je izvjetaj sainjen 1967 od strane Morroe Bergera, profesora

sociologije i bliskoistonih studija na Princetonu, ono to to zanimanje ini jo nesretnijim jeste to to je Berger bio ovlaten ne samo zato to je bio strunjak za moderni Bliski Istok, ve i zato- kako je razvidljivo iz zakljuka izvjetaja- to se od njega oekivalo da bude u dobroj poziciji da predskae budunost te oblasti i budunost politike. Njegov propust da uoi kako je Srednji Istok od velike politike vanosti i, potencijalno, od goleme politie moi. U onome to je Berger imao rei o odutnosti golemog kulturnog postignua i onome to on zakljuuje u vezi sa buduim istraivanjima-da Srednji Istok ne privlai znanstveniku pozornost zbog svoje unutarnje slabosti-imamo gotovo doslovno podvlaenje kanonistikog orijentalistikog miljenja o tome kako Semiti nikada nisu stvorili veliku kulturu i da, kako je Renan esto govorio, semitski svijet je bio preve osiromaen, da bi privukao univerzalnu pozornost. Tvorei tako sterodavne sudove i bivajui posve slijep za ono to je bilo pred njegovim oima,Berger nije pisao prije pedeset godina, ve u razdoblju kada su Sjedinjene Drave ve bile uvozile oko 10% svoje nafte sa Srednjeg Istoka. injenica da Berger nije bio u tolikoj mjeri klasini orijentalista, kada je pisao da je on profesionalni sociolog, ne umanjuje opseg njegove ukotvljenosti o orijentalizmu i njegovim idejama. Meu tim idejama posebno je legitimirana odbojnost prema orijentalizmu i omaloavanju sadraja koji tvori glavne temelje njegova istraivanja. Spominanje Bergera kao primjera akademskog stajalita prema islamskom Orijentu, kao primjer kako uena perspektiva moe poduprijeti karikature propagirane unutar puke kulture. Berger takoer tei najuobiajnijoj probrazbi koja nadoknauje orijentalizam:njegovo prevoenje iz temeljno filoloke discipline i nejasno openitog razumijevanja Orijenta u drutveno-znanstvenu specijalnost. Orijentalist uope vie ne pokuava da naui egzoterijske jezike Orijenta, umjesto toga zapoinje i primjenjuje svoju znanost na Orijent ili bilo koju drugu oblast. To je poseban ameriki doprinos historiji orijentalizma i openito se moe datirati poevi sa razdobljem koje neposredno slijedi nakon Drugog svjetskog rata, kada se Sjedinjene Drave nalaze na mjestu netom istraenom od strane Britanije i Francuske. Ameriki transcedentalisti su uoili uzajamnu naklonost izmeu indijskog miljenja i njihova vlastitog;neznatan broj teologa i bibliara istraivali su biblijske orijentalne jezike. U Sjedinjenim Dravama znanje o Orijentu nikada nije prolazilo kroz profinjujui, razdjeljujui i rekonstruktivni proces, iji poetak je bio unutar filolokog istraivanja, koje je propilo kroz Evropu. Odmah nakon Drugog svjetskog rata, Orijent je postao , ne iroko katoliko pitanje kao to je to bilo stoljeima u Evropi, ve administrativno pitanje ,sadraja za politiku. Jedan od najistaknutijih obzira nove amerike drutveno znanstvene pozornosti prema Orijentu jeste njeno pojedinano izbjegavanje literature. Moemo itati kroz redove strunog pisanja o modernom Bliskom Istoku, i nikada se ne sueliti sa pojedinanim ukazivanjem na tu literaturu. Ono to se ini da daleko vie zanima oblasnog strunjaka jesu injenice zbog kojih je knjievni tekst moda ometajui tekst. Posljedica tog znaajnog propusta u modernoj amerikoj povijesti o arapskom ili islamskom Orijentu jeste dranje te oblasti i njenih ljudi pojmovno osakaenim. Knjievni tekst manje ili vie izravno govori o ivoj stvarnosti. Njegova snaga nije kao snaga arapskog, francuskog ili engleskog jezika, njegova snaga je u snazi i ivotnosti rijeikoje pomijeane sa Flaubertovom metaforom, izbacuju idole iz orijentalistikih ruku i od njih tvore kapljicu onog velikog broja paralitine djece. Rodoslovno govorei, moderni ameriki orijentalizam izvodi se iz takvih stvari kao to su vojne kole za jezik utemeljenetokom i poslije rata,iznenadno vladino i poduzetniko zanimanje za nezapadni svijet kroz poslijeratno razdoblje, hladnoratovsko natjecanje sa Sovjetskim Savezomi rezidualni misionarski stav prema Orijentalcima koji se smatraju zrelim za reformu i ponovno educiranje. U socijalno-znanstvenom poretku stvarni studij jezika je puko orue za vie ciljeve, jamano ne za itanje knjievnih tekstova.orijentalni jezivi su dio neke objektivne politike- kako su to oni do odrenog stupnja uvijek bili- ili do ustrajnog propagandnog prgnua. Naueni strani jezik, prema tome, inio je sastavni dio vrstog nastraja na populacije, ba kao to se izuavanje jedne strane oblasti poput Orijenta, pretaknulo u program za kontrolu snagom podjele. Takvi programi moraju uvijek imati izvanjsko latilo, a to se obino prepusti znanstvenicima, ljudima dobre volje. Zamisao koja je ohrabrena , jeste ta da u istraivanju Orijentalaca, muslimana, ili Arapa, mi moemo stei znanje o drugim ljudima, njihovu nainu ivota. 1973 u vrijeme oktobarsko arapsko-izraelskog rata New York Times

Magazin je objavio dva lanka, jedan koji predstavlja izraelski, a drugi arapsku snagu tog sukoba. Izraelska strana je bila predstavljena od strane izraelskog odvjetnika; arapska strana je bila predstavljena bivim amerikim ambasadorom u jednoj arapskoj zemlji,koji nije imao formalno obrazovanje u orijentalnim studijama. I Arapi i Jevreji su u ovom sluaju bili Semiti, i jedni i drugi su bili pripravljeni tako da budu predstavljeni zapadnom sluateljstvu. 2. Politike kulturnih odnosa. Na svom prvom godinjem susretu 1843, predsjednik American Oriental Society John Pichering nainio je odve jasan naglasak o tome kako je Amerika sebi naloila istraivanje Orijenta u nastojanju da slijedi primjer evropskih imperijalnih sila. Legendarni misionari na Bliskom Istoku kroz 19 i 20 st vrili su svoju ulogu ne toliko kao zapovijed od Boga, koliko kao nalog od njihova Boga, njihove kulture. U vrijeme Prvog svjetskog rata ono to je postalo glavnim politikim interesom Sjedinjenih Drava u koloniziranju Palestine odigralo je dragocijenu ulogu oko ukljuivanja Sjedinjenih Drava u rat. Tokom i nakon Drugog svjetskog rata irenje zanimanja za Srednji Istok u Sjedinjenim Dravama bilo je izuzetno. Najneznatniji obzir te uloge predstavljala je politika kulturnih odnosa kako ju je definirao Mortimer Graves 1950. Dio te politike, kazao je on bilo je nastojanje da se zadobije svako znaajnije publiciranje unutar svakog vanog bliskoistonog jezika objavljeno od 1900god, nastojanje koje na Kongres treba prepoznati kao mjeru nae nacionalne sigurnosti. Drutvo za srednjoistone studije, bilo je snano poduprto od Forda i drugih fondacija , raznih federalnih programa , istraivakih projekata. Paralela izmeu evropskih i amerikih imperijalnih nakana u vezi sa orijentom je oigledna. Ono to je manje oigledno jeste opseg do kojega je evropska tradicija orijentalistike uenosti bila,ako ne preuzeta , onda je prilagoena, popularizirana i stupanj do kojeg se evropska tradicija vinula u Sjedinjenim Dravama i prerasla u vrsto pregnue meu veinom znanstvenika. Gibb je sredinom 50tih god ovog vijeka postao direktor Harvardskog centra za srednjoistone studije. Gibbova prisutnost u Sjedinjenim Dravama bila je razliita u onome to je inio u tom polju u odnosu na prisutnost Philipa Hittija na Princetonu od poznih 20tih god. princetonsko odjeljenje je proizvelo golemu skupinu vanih znanstvenika, a njegova slava orijentalnih studija je podstaknula golemi znanstveni interes za to polje. Gibb je s druge strane, bio istinskije u dodiru sa javnim politikim obzirom orijentalizma i daleko vie negoli Hittijeva na Princetonu, njegova pozicija na Hardvardu usredsredila je orijentalizam na pristup hladnoratovskim oblastima studija. Gustav von Grunebaun je doao u Sjedinjene Drave, kao dio intelektualne imigracije evropskih znanstvenika, bjeei od faizma. Kasnije je on stvorio snano orijentalistiko djelo koje se usredotoolo na islam kao neprijateljsku kulturu u vezi sa kojom, od poetka do kraja svoje karijere, on je nastavio stvarati isti skup bitno reduktivnih, negativnih uopavanja. Njegov stil koji esto probija kaotinu oiglednost njegove austro-germanske polimatije, kao i gotovo oajniki napor da ostane biti nepristan znanstvenik-promatralac, taj stil je bio gotovo neitljiv. Jedna njegova tipina stranica o islamskoj uobraenosti bit e pomijeana skupa sa pola tuceta referenci o islamskim tekstovima izvuenih iz brojnih razdoblja, kao referenci o Husrelu, Levi-straussu i raznovrsnim amerikim drutvenim znanstvenicima. On nema nikakvih tekoa oko nagaanja kako je islam jedinstvena pojava za razliku od bilo koje druge religije ili civilizacije, i , prema tome, on pokazuje kako je islam nehuman, nesposoban za razvitak, samospoznajnost, kao i nekreativan, neznanstven. Von Grunebaumovo djelo je nekritiki prihvaeno, samo je Abdulah Laroui, marokanski historiar i politiki teoretik ga kritizirao. Laroui se pita ta je to to je uzrokavalo da Grunbaumovo djelo, unato prekomjernosti njegovih pojedinosti ostane biti reduktivno. On govori kako postoji samo jedan islam koji se mijenja u sebi, a ne srednjovjekovni ili klasini islam kako je to govorio Von Grunebaum. Opisujui Von Grunebaumove zakljuke koji se dodaju slici islama kao kulturno nesposobnog inoviranja, Laroui ne spominje to kako islam ima da upotrijebi zapadne metode za samodokazivanje koje ima, kao zamisao. Larouieve analize, takoer, pokazuju kako je Von Grunebaum upotrijebio Kroeberovz kulturalistiku teoriju da razumije islam, i kako je to orue nuno iza sebe ostavilo niz redukcija i ukinua snagom kojih je islam mogao biti predstavljen kao zatvoreni sustav iskljuivosti. Laroui s pravom tvrdi kako historija kao sloeni poredak dogaaja, vremenkosti i znaaja, ne moe biti svedena na ideologiju, niti ideologija na teologiju. Von Grunebaum je postao rtvom

orijentalistikih dogmi koje je naslijedio i pojedinanih odlika islama koje je izabirao da ih tumai u smislu nedostataka. isti rezultat je historijska vizija o islamu sasvim posrnula snagom teorije o kulturnoj nesposobnosti za pravino djelovanje ili ak ispitivanje, spram njegove egzistenciojalne zbilje unutar iskustava njegovih sljedbenika. U dnu takvog gledanja na islam je politika, ne ak ni eufemistika pristranost. Snaga takvog gledanja, koja zadrava novog orijentalistu, djelimice se duguje tradicionalnom autoritetu takvog gledita, a djelimice zahvaljujui njegovoj upotrebnoj vrijednosti kao polugi za dosezanje prostrane svjetske oblast i proglaavanju te oblasti jednim posve koherentnim fenomenom. Poto islam nije nikad bio jednostavno savladan Zapadom u politikom smislu- i zacijelo od Drugog svjetskog rata arapski nacionalizam bijae gibanjem koje je otvoreno ispoljavalo svoje neprijateljstvo prema zapadnom imperijalizmu-elja zapada da intelektualno posvjedoi zadovoljavajue stvari u vezi sa islamom osvetniki se pojaava. Ukoliko tako ta sukesira tvrda kola novog amerikog orijentalizma, meka kola naglaava kako nam je tradicionalni orijentalizam podario temeljne pretpostavke islamske istorije, religije i drutva. Bez predumiljanog teoretoziranja islam je rijetko izraavan, rijetko studiran, spoznavan;naivnost takvog poimanja jedva da zakriva to ta to ideoloki znai, apsurdne teze da ovjek ne igra bilo kakvu ulogu u uspostavljanju sadraja i procesa spoznaje, da je orijentalna zbilja statina i da egzistira, da samo mesijanski revolucionar nee odobriti razliku izmeu stvarnossti izvan odanje i u njegovoj glavi. Izmeu tvrde i meke kole , manje ili vie razdvojne inaice starog orijentalizma svjetaju u novom akademskom argonu u nekim drugim sluajevima. Ali glavne dogme orijentalizma danas postoje unutar istraivanja o Arapima i islamu. Jedna dogma jeste apsolutna i sustavna razlika izmeu Zapada, koji je racionalan, razvijen, human, i Orijent koji je neprirodan, nerazvijen. Jedna druga dogma jeste to da su apstrakcije u vezi sa Orijentom, poglavito one utemeljene na tekstovima koji predstavljaju klasinu orijentalnu civilizaciju, uvijek radije uzimane da budu izravno upravljene na uvid izvedene iz modernih orijentalnih zbiljnosti. Trea dogma jeste to da je Orijent vjean, jednoobrazan i nesposoban odbraniti samog sebe . etvrta dogma jeste ona da je Orijent u dnu neto od ega se valja ili bojati(mongolske horde, dominacija braon rase) ili neto to se mora kontrolirati(umirivanjem, istraivanjem i razvijanjem). Komitet za potporu istraivaima Azije(koji jesu primarno Amerikanci) proveo je revoluciju tokom 1960-tih u redovima istonoazijskih strunjaka. Samo arabisti i islamolozi jo uvijek djeluju nepromijenjeno. Za njih jo uvijek postoje takve stvari kao to je jedno islamsko drutvo, jedan arapski duh, jedna orijentalna dua. ak i oni, koji su strunjaci za moderni islamski svijet, anahrono koriste tekstove poput Kur*ana da uitavaju u njih svaki profil suvremenog egipatskog ili alirskog drutva. Kao primjer onoga to, u najvioj i najumnijoj prestinoj formi, ovo polje danas stvara, promotrimo dvotomno djelo Cambridge History of Islam, koje je predstavljalo redoviti sukus orijentalistikog pravovjerja. Kazati za ovo djelo, uz brojne uene glave, da predstavlja intelektualni promaaj mjeren snagom bilo kojeg drugog mjerila osim mjerila orijentalizma, znai ustvrditi kako je ono moglo biti drugaijom i boljom historijom islama. The Cambridge History of Islam je pogreno pojmila i pogreno predstavila islam kao religiju;ona takoer nije ukljuila samu ideju historije. Erfan Shahidovo poglavlje o preislamskoj Arabiji, koje zapoinje sa historijom, pronicljivo zacrtava plodotvoran sklad izmeu topografije i humane ekonomije izvan koje se islam pojavio u 7st. ta se uope moe rei o historiji islama, definiranoj snagom Holtsova uvoda motrenog u smislu kulturnih sinteza, koje izravno teku od preislamske Arabije do poglavlja o Muhammedu, potom do poglavlja o patrijarhalnom i umejadskom halifatu, a onda savim zaobilaze bilo kakvo razmatranje o islamu kao sustavu vjerovanja, uvjerenja i doktrine. Islam je razumijevan u smislu neublaene kronologije bitaka, carstva i umiranja, uspona, procvata, kronologoije napisane najveim dijelom u strahovitoj monotonosti. Uzmimo abasijsko razdoblje,kao primjer, od 8 do 11 st, koja je ujedino bila i najvia toka islamske civilizacije, tako sjajno razdoblje kulturne historije kakvo je Visoka renesansa u Italiji.

Srednje islamske zemlje su definirane tako to se iskljuuje Sjeverna Afrika i Andaluzija, a njihova historija je kao redovito razmee od prolih do modernih vremena. Poglavlje o modernim arapskim zemljama napisano je bez i najmanjeg razumijevanje revolucionarnih razvitaka u toj regiji. Poto se pretpostavlja da jedino vrijedni odnosi islama su bili oni sa Zapadom, tada vanost Afrike ili Trega svijeta je zanemaren. Postavlja se pitanje da li postoji razlika u ratovanju u islama i ratovanja u kranstvu? Komunistiko ratovanje protiv kapitalistikog ratovanja preporua se kao prikladna analogijska tema. Kada Louis Gardet razmatra Religiju i kulturu, ukrazko nam kae kako se raspravlja samo o prvih pet stoljea islama, znai li to da je islam zadobio svoju konanu formu u 12 st. Islam izgleda svojim historiarima tako da je najprikladnije smjestiti ga u platoniku i antiku perspektivu. Za neke pisce knjige History islam je politika i religija; za druge on je stil opstojanja;za tree je on neto razluivo od muslimanskog drutva; za neke je on jo uvijek tajanstveno znana esencija; za sve autore islam je daleka nimalo nepregljiva stvar, liena mnogo toga ime bi nas pouila o sloenostima dananjih muslimana. Temeljno pitanje koje je izazvano snagom suvremenih orijentalistikih tekstova , kao to je The Cambridge History of Islam glasi;ili su u najboljem sluaju, najkorisnije temeljne definicije ljudskog iskustva. 3. Sami islam. Tako duboko je njegovana teorija o semitskoj jednostavnosti kao to je ona koja se nalazi u modernom orijentalizmu, koja takvu teoriju ozbiljuje uz neznatno diferenciranju u tako dobro poznatom antievropskom pisanju kao to je knjiga The Protocols of the Elders of Zion. Zajedniki nazivnik izmeu Weizmanna i evropskog antisemite je orijentalistika perspektiva, motrei Semite kao po prirodi ljude kojima manjkaju poeljne odlike Zapadnjaka. Razlika izmeu Renana i Weizmanna je u tome to je ovaj potonji ve iza sebe sabrao svoju govorniku vrstinu institucija, doim to onaj prvotni nije uinio. U svom odupiranju stranim kolonijalistima, Palestinac je bio ili glupi divljak ili zanemarivi kvantitet. Skladno izraelskom zakonu, samo Jevrej ima potpuna graanska prava i neograniene useljenike povlastice, Arapima su dana neznatna , priprostija prava; oni se ne mogu useljavati. Orijentalizam upravlja izraelsku politiku prema svim Arapima kako to iscrpno pokazuje skoro objelodanjeno Koenigovo Izvjee. Postoje dobri Arapi ( koji rade ta im se kae) i loi Arapi( koji tako ne rade , i koji su prema tome teroristi). Postoje svi oni Arapi od kojih,kad su jednom poraeni, moe se oekivati da posluno sjede iza nepogreivo utvrene linije osigurane snagom najmanjeg mogueg broja ljudi , linije postavljene na teoriji kako su Arapi imali prihvatiti mit o Izraelovoj i volji, nikako se ne usuujui da navale na nju. Robert Alter opisuje dopadljivim jezikom U Commentaryarapski duh, zao, antisemitski u sri, nasilniki, mogao stvoriti retoriku i malo ega drugog. Kao skup vjerovanja, kao metod analiziranja orijentalizam se ne moe razvijati. On je zacijelo, doktrinarna antiteza razvitku Semita. Povezivanjem dogaaja i okolnosti semitski mit se razraavao unutar cionistikog gibanja; jedan Semit je otiao putem orijentalizma, a drugi, Arap je prisiljen krenuti putem Orijentalca. Za svakog orijentalistu postoji sustac koji podupire klimavu strategiju, razmatrajui prolaznost mitova koje orijentalizam promie. Prema tome, pisati o arapskomorijentalnom svijetu, znai pisati sa autoritetom nacije, a ne sa posvjedoenjem kretave ideolgije. Gil Carl Alroy je profesor politike znanosti , on je ovjek koji tvrdi da poznaje Arape i da je bjelodano strunjak za stvaranje predobe . njegovo dokazivanje je sasvim izriito: Arapi ele sruiti Izrael; Arapi istinski tvrde ono to misle . samo sredite njegova lanka, kao sredite i ranijeg djela pisanog od strane drugih Arabista( sinonim za orijentaliste), poput generala Harhabija, ije polje rada je arapski duh, to sredite je radna hipoteza o tome kako su Arapi, ako se ukloni svaki izvanjski besmisao, zacijelo slini. Alroy mora dokazati kako Arapi, zato to su , ponajprije kao jedan u svom nagonu za krvnom osvetom, potom, psiholoki nesposobni za mir, uroeno vezani za pojam pravde koja oznaava suprotnost pravdi, nisu povjerljivi i moraju se beskonano boriti kako se bore sa bilo kojom kobnom bolesti. Alroy smatra Gliddena sposobnim da zasvodi kulturne razlike izmeu zapadnog i arapskog gledanja na stvari. Alroyev dokaz je zakovan- Arapi su nepopravivi divljaci, i prema tome, vlast nad arapskim duhom je govorila irokom sluateljstvu o onom to se vjerovatno ticalo Jevreja, to jest da oni moraju nastaviti biti oprezni. Takva stajalita se

mogu objasniti prepoznavanjem kako je time postavljena snanija razlika od strane orijentalista, tako to protiv Orijentalca pie onaj prvotni, doim je onaj potonji taj o kome se pie. Za onog potonjeg pasivnost je pretpostavljena uloga; za onog prvotnog je mo za motrenjem, istraivanjem. Odnos izmeu Srednjeg Istoka i Zapada istinski je definiran kao spolni odnos. Srednji Istok je otporan, kao to bi bila bilo koja djevica, ali muki znanstvenik rizikuje raspliui, proseui kroz Gordijev vor unato visokoj cijeni. Sklad je rezultat osvajanja djevojake ednosti. Pocrtavajua mo odnosa izmeu znanstvenika i predmeta nikad se ne mijenja; ona je jednoduno pridrana za orijentalistu. Veina Pataijeve prirunih sredstava je antropoloke naravi- on opisuje Srednji Istok kao kulturnu oblast- ali rezultat toga je iskorijenjivanje mnotva razlika meu Arapima. Kao predmetni sadraj za istraivanje i analiziranje, Arapi jo spremnije mogu biti kontrolirani. Kroz cijeli rad suvremenog orijentaliste: svjedoanstva najbizarnije vrste nakrcavaju njegove stranice, bilo da je to dokazivanje Manfreda Halperna usmislu da, makr je cijeli proces ljudskog miljenja mogue svesti na osam, islamski duh je sposoban samo za etiri, ili predmnjievanje Morroe Bergera da, poto se arapski jezik mnogo dao na retoriku, Arapi su slijedno tome nesposobni za istinito miljenje. Ta svjedoanstva se mogu nazvati mitovima u svojoj svrsi i strukturi. Orijentalistika uopavanja o Arapima su vrlo potanka kada dolaze da kritiki upojedinjuju arapske odlike, a daleko manja je to tako kada dolaze da analiziraju arapske snage. Ono to Arap ne moe poluiti sam za sebe, to se pronalazi u napisima o njemu. Orijentalist je premono svjestan svoje mogunosti, on nije pesimist, kadar je definirati svoj poloaj i poloaj Arapa. Kakva je narav arapske prisutnosti unutar mitskog diskursa o njemu? Dvije ga stvari potiu na taj posao: broj i generativna mo. Svako suvremeno djelo orijentalistikog znanstvenika gotovo bez izuzetka ima mnogo toga rei o obitelji, njenoj mukoj dominantnoj strukturi. Ono to Berger ukazuje kao na golemu vrijednost koju ljudi polau na svoju vlastitu seksualnu sranost sugerira mo koja se skriva iza arapske prisutnosti u svijetu. Ako se arapsko drutvo predstavlja u sasvim negativnom i openito pasivnim pojmovima, prigrabljenim i prisvojenim snagom orijentalistikog viteza , tada moemo pretpostaviti da takvo predstavljanje jeste nain bavljenja raznovrsnou i mogunou arapske razliitosti, ije izvorite je seksualne i bioloke naravi. Hamadijev, Berger i Lerner prepoznaju mo obitelji, uoavaju slabost arapskog duha , zaaaju nemo orijentalnog svijeta u odnosu na Zapad, ali nikada ne govore ta njihov diskurs podrazumijeva, da ono to je zbiljski Arapu preostalo, poslije svega kazanog i uinjenog jeste homogeno spolno openje. Omaloavanje arapskog drutva i njegovo reduciranje svekolike plitkoe duha jesu stvari koje su nastavile prenositi podzemnu struju seksualnog pretjerivanja. Tvrdi se da je jedini nain na koji Arapi misle jeste onaj isto biolokog bivanja; institucionalno, politiki i kulturno gledano, oni su nita. Mit predstavlja probleme kao ve izanalizirane i razrijeene; to jest on ih predstavlja kao ve sabrane paslike na nain straila sastavljenog od starudija, a potom nainjenim takvim da se zauzima za ovjeka. U skoranjim raspravama o orijentalnom politikom ophoenju takva slika o Arapu ini se da je relevantna i esto prouzroena snagom znanstvene rasprave onih dviju omiljenih sadraja orijentalistike ekspertize: revolucije i modernizacije. Pod pokroviteljstvom kole za orijentalne i afrike studije pojavio se 1972 svezak pod naslovom Revolution in the Middle East and Other Case Studies, kojeg je objelodanio Vatikiotis. On daje ton toj zbirci sa kvazimedicinskom definicijom revolucije, ali s obzirom na to ta je arapska revolucija u njegovu umu i u umu njegovik italaca, neprijateljstvo definicije izgleda prihvatljivo. Vatikiotisova teorijska potpora je Camus- iji kolonijalni mentalitet nije bio prijatelj revolucije ili Arapa- ali fraza: revolucija razara i ljude i naela prihvaena je od Camusa kao fraza koja posjeduje temeljni misao. ta god je uinjeno od strane onog ljudskog prema Vatikiotisevu miljenju, racionalno je, isparavno, konkretno, ta god da revolucionar izjavljuje, to je surovo, iracionalno. Vatikiotisevi pojmovi su optereeni i emocionalno obojeni snagom poziva( s desna) ljudskom rodu i potomstvu i sangom poziva( s ljevice) da se spasi ljudski rod od seksualnosti, ludila, iracionalnog nasilja. Poto je arapska revolucija ta koja he u pitanju: to je ono to revolucija jeste ukoliko Arapi ele to , onda je ona posve izriiti komentar o njima, o onoj vrsti nierazredne klase kavi oni jesu. Sredinji znanstveni dio Vatikiotiseve kolekcije predstavlja esej Bernarda Lewisa Islamic Concepts of Revolution.

Naglasak koji uglavnom dominira jeste to da zapadno uenje o pravu na otpor protivloe vlade strano je islamskom miljenju koje vodi u defetizam i kvijetizam u smislu politikih stajalita. Revolucija je podjarivanje, pobuna, podupiranje neznatne suverenosti. Lewisovo povezivanje pojma thawar sa jahanjem kamila, i , openito govorei, sa pobunom ( a ne sa borbom u korist vrijednosti) nagovjetava daleko ire negoli je to uobiajno za njega , da je Arap vie bojaljivo negoli neurotino seksualno bie. Ali za najvei dip orijentalista u pitanju je loa seksualnost koju orijentalisti pripisuju Arapu. Poto Arapi nisu oskrbljeni za ozbiljno djelovanje, njihova seksualna upaljenost nije nita plemenitija od jahanja kamile. Umjesto revolucije postoji pobuna , podupiranje neznatnog suvereniteta , vie potaknutosti na pobunu koja je onolika kolika je i tvrdnja da umjesto parenja Arap moe samo zadobiti predigru, mastrubaciju. Ovo su po Saidu Lewisove implikacije, bez obzira kako je neduno ozraenje njegove uenosti. Lewis je zanimljiv primjer za daljne ispitivanje, jer njegov poloaj u politikom svijetu anglo-amerikog odjela za Srednji Istok jeste poloaj uenog orijentaliste, i sve to on pie posve je ogrezlo u autoritetu ovog polja. Lewis je imao postati tako usredotoen na svoj projekat u nakani da raskrinka, umanji i diskreditira Arape i islam, tako da su njegove energije kao znanstvenika i povjesniara, izgleda iznevjerile ga. U oba svoja djela on spominje antiimperijalistiku pobunu u Kairu 1945, koju on u oba sluaja opisuje kao antiidovsku ; kao svoj materijalni dokaz za antiidovstvo on stvara neku vrstu iznenaujueg istranog postupka o tome kako je nekoliko srkava, katoliki, jer vremenska i grka-ortodoksna , bilo napadnuto i oteeno. Lewisova polemika, ne znanstvena svrha je ta da pokae da je islam antisemitska ideologija, a ne puka religija. On ima potekou u nastojanju da posvjedoi kako je islam pogibeljna masovna pojava. to se tie druge verzije njegovih predumiljajno anegdotalnih pokazatelja, on nastavlja tvrditi da je islam iracionalno oporativna ili masovna pojava, vladajui muslimanima snagom strasti i nagona .Shodno njegovom miljenju islam se ne razvija , a tako ni muslimani; oni jednostavno jesu i oni e tako biti motreni, a sobzirom na istu bit njihovih osobnosti, zbog ega se i deava da ukljuuju u sebi onu iskonsku mrnju krana i Jevreja. Lewis vodi rauna da uvijek kae da put muslimanskog antisemitizma, nije kao onaj nacistikog antisemitizma, ali njihova religija moe se prilagoditi antisemitizmu i ve se prilagodila tome. Bit Lewisove ideologije u vezi sa islamom je to to se ona nikad ne mijenja i cijela njegova misija je sada u tome da obavjesti konzervativne slojeve idovske italake publike. Lewis nam kazuje koja terminologija je urednija i korisnija, makar ta terminologija ne izgleda nita manje zapadnjakom; muslimani, nalik veini ranijih koloniziranih naroda , su nesposobni govoriti istinu. On navodi arapski sluaj protiv cionizma( u jeziku arapskog nacionaliste), a da ne spominje kako postoji stvar kao to je cionistika invazija i koloniziranje Palestine unato i u sukobu sa uroenim palestinskim stanovnicima. On e govoriti o odsutnosti demokracije na Srednjem Istoku, osim Izraela, a da ak i ne spomene zakone o nunoj odbrani koritene u Izraelu da bi vladali nad Arapima, niti ima ta da kae o odsutnosti ljudskih prava za Arape, meu kojim pravima je osnovno pravo na useljavanje na podruje nekadanje Palestine. Ali doputa sebi slobodu da kae kako su imperijalizam i cionizam bili zadugo poznati pod svojim starim imenom u smislu krana i Jevreja. On citira Lawrencea o Semitima kako bi podupro svoj stav protiv islam, nikada ne raspravlja o cionizmu naporedo sa islamom( kao da je cionizam francuski, a ne religijski pokret) i on nastoji na svakom mjestu pokazatu da bilo koja revolucija, predstavlja jedan vid sekularnog milenarizma. Moda najneosporniji od tih temeljnih istina i najosposobljenija, jeste istina da je arapski kao jezik, jezik jedne pogibeljne ideologije. U svemu o emu je Said raspravljao, jezik orijentalizma igra preovlaujuu ulogu. On dolazi nasuprot svemu onom prirodnom, predstavlja ljudske tipove unutar znanstvenih idioma i metodologija, pripisuje zbiljnost i ukazuje na druge predmete svog vlastitog stvaranja. Mitski jezik je diskurs. Glavna odlika mitskog diskursa jeste to to on skriva svoje vlastite izvore kao i one odlike zbog kojih se opisuje. Jer orijentalistiki jezik govori o arapuOrijentalcu, a ne obrnuto. 4. Orijentalci, Orijentalci, Orijentalci. Sustav ideolokih fikcija koje je Said nazvao orijentalizmom, posjeduje ozbiljne implikacije , ne samo to je on ideoloki neastan. Orijentalist danas pokuava vidjeti Orijent kao imitaciju Zapada, prema miljenju Bernarda Lewisa, koji se jedino poboljava kada je njegov nacionalizam pripravljen da se nagodi sa

Zapadom. Ukoliko Arapi, muslimani ili Trei i etvrti svijet poslije svega slijede neoekivane puteve, neemo biti iznenaeni da nam jedan orijentalista kae kako to svjedoi o nepopravivosti Orijentalca. Said je dokazivao da je Orijent sam po sebi jedan konstituirani entitet i da pojam o tome kako postoje geografski prostori sa uroenim, radikalno drugaijim stanovnicima koji mogu biti definirani na osnovama odreene religije. Orijentalizam se danas rascbjetava u oblicima koji su opisani. Orijentalizam se rairio i u Sjedinjenim Dravama, a arapski novac i resursi su pridodali znaajno zamamnu ljepotu tradicionalnoj brizi koja se osjeala zbog strateki vanog Orijenta. injenica je da se orijentalizam uspjeno prilagodio novom imperijalizmu gdje njegove vladajue paradigme ne poriu, i ak potvruju, nepretrgnuti naum da zavlada Azijom. Arapski svijet danas je jedan intelektualni, politiki i kulturni satelit Sjedinjenih Drava. Dok su Britanija i Francuska jedno vrijeme vladale intelektualnim obzorijem na Istoku vrlinom svoje nadmonosti i bogatstva , danas su Sjedinjene Drave te koje zauzimaju to mjesto sa rezultatom da je nekolicina istraivaa, koji obeavaju i pokuavaju da to uine kroz sistem. Osim toga, pokroviteljski sitem u znanosti, biznisu i istraivanju ine Sjedinjene Drave virtualnim hegemonijskim nalogodavcem poslova. Dva inioca stanja stvari ine ak bjelodanijim trijunfom orijentalizma. Kada je Taha Husein govorio o modernoj arapskoj kulturi 1936, rekavi da je ona tada bila evropska, a ne istona, on je registrirao identitet egipatske kulturne elite, iji je istaknuti lan bio. To isto vai i za dananju arapsku kulturnu elitu, premda je moan tok antiimperijalistikih ideja Trega svijeta, koji je zahvatio tu oblast od ranih 1950-tih, otuoio zapadnjaki brid dominantne kulture. Nijedan arapski niti islamski znanstvenik ne moe smoi snage da zanemari ono to se nastavlja deavati u znanstvenim asopisima i univerzitetima u Sjedinjenim Dravama i Evropi. Ne postoji ni jedna arapska obrazovna institucija koja je sposobna biti izazovnim mjestima poput Oksforda, Harvarda u istraivanjima arapskog svijeta, a jo manje istraivaka institucija o bili kakvom neorijentalnom predmetnom sadraju. Veina poetnih teajeva iz orijentalnih jezika biva voena od strane uroenih izvjestitelja na dananjim univerzitetima Sjedinjenih Drava ; isto tako vlast u tom sustavu gotovo iskljuivo dre orijentalisti, premda brojani odnosi orijentalnih naspram neorijentalnih stalno naseljenih profesionalaca, ne ide na ruku ovim potonjim u tolikoj mjeri. Dok postoje desetine organizacija u Sjedinjenim Dravama za istraivanje arapskog i islamskog Orijenta, na samom Orijentu ne postoji ni jedna organizacija za istraivanje Sjedinjenih Drava. Ne treba podsjeati da je nafta najvei resurs tog regiona, potpuno utopljena u ekonomiju Sjedinjenih Drava. To je uinkovito prouzvelo naftom bogate Arapr u goleme muterije amerikog izvoza. Postoji golema standardizacija ukusa u regiji koja je simbolizirana snagom kulturnih paslika o Orijentu priskrbljenih snagom amerikih medija masovnog informiranja. Drugi rezultat je taj to su zapadna trina ekonomija, njena izvozna orijentiranost proizveli jednu klasu obrazovanih ljudi ija intelektualna oblikovanost je usmjerena tako da zadovoljava trine potrebe. Uloga inteligencije je propisana i nametnuta kao moderniziranje iste to znai da ta uloga podaruje legitimitet i autoritet idejama vezanim za modernizaciju, napredak i kulturu koju inteligencija prima, u najveoj mjeri od Sjedinjenih Draava. Saidov zadatak je bio da opie pojedinaan sustav ideja, bez ikakvih primisli da taj sustav zamijeni novim. Nastojao je izazvati cijeli zbir pitanja koja su valjana u raspravljanju o problemima ljudskog iskustva: kako predstaviti drugu kulturu. Orijentalizam kako ga je Said okarakterizirao u ovom istraivanju stavlja u sumnju ne samo mogunost nepolitike znanosti, ve i podesenost odve bliskog suodnosa izmeu znanstvenika i drave . Izuzetan skoranji primjer jeste anropologija Clifforda Geertza, ije zanimanje za islam je diskretno, konkretno da bi bilo oivotvoreno snagom osebujnih drutava i problema koje istrauje, a ne snagom obreda, predrasuda i uenja orijentalizma. Savremeni orijentalizam nas ui u dobroj mjeri, o intelektualnom nepotenju zatajivanja te odgovornossti, rezultat ega je pojaavanje podjela i injenje istih trajnim. Orijentalistiku ispraznost Said motri tako to je bila ljudska koliko i intelektualna.