Edwar Said „Orijentalizam“

(U knjizi se ne govori samo o Bliskom istoku, iako je on dominantna tema. Zbog toga što je
Bliski istok dominantna tema, ja ću se ovom seminaru primarno na njega referirati.)

Knjiga „Orijentalizam“ izuzetno je djelo koje govori o problemu identiteta. Edward Said, kao
Palestinac koji je svoje obrazovanje stekao u zapadnom obrazovnom sustavu, dobro je
razumio važnost identiteta i kompleksnost procesa u kojemu se neki identitet formira. Zbog
svoje podvojenosti između Zapada i Istoka često je za sebe isticao kako ne pripada niti
jednom identitetu u onom ideal tipskom obliku u kojemu većina ljudi sebe samo identificira.
Njegova knjiga „Orijentalizam“ služi kao svojevrsni putokaz koji pokazuje na koji je način
imperijalni Zapad vršio vojni, politički i na kraju kulturni utjecaj na Bliskom istoku. On
govori kako „arapski“ ili „muslimanski“ ili „orijentalni“ identitet ne postoji sui generis. Ti
identiteti zapravo su produkti Zapadno sustava mišljenja i učitavanja nekih identitetski
odrednica u Bliski istok. Odnos Zapada i Istoka je zapravo odnos „Mi“ „Oni“ u kojemu jedna
grupa projicira sebe i svoj identitet kroz interakciju s nekim drugim. Tako je Okcident
formirao svoj identitet u odnosu na Orijent, definirajući Orijent na sebi svojstven način. Dok
je Europa racionalna, promišljena, inteligentna, Orijent je iracionalan, impulzivan, manje
inteligentan i inferioran. Takav diskurs možemo primijetiti još u pred-imperijalno doba. Tada
se narode s Istoka često uspoređuje s krdom ili čoporom koji slijepo slijede vođu, te se
sugerira kako istočni narodi nemaju sposobnost razviti „individualizam“, odnosno da kod njih
pojedinac nema slobodu „razmišljati svojom glavom“. Takav oblik diskursa bio je manje
opasan dok se nalazio na kulturnoj razini. Ostvarivanjem tehničke i vojne premoći Zapada
nad ostatkom svijeta, te vojnim pokoravanje tog svijeta, ovaj odnos „Mi“ „Oni“ prelazi iz
sfere kulture i ulazi u sferu real-politike. Europski narodi vođeni idejom „prosvjetljivanja
barbara“ uzimaju si za pravo civilizirati svijet. U tom trenutku Bliski istok postaje poprište
europskog osvajanja, a percepcija Europljana kao inteligentnijeg i racionalnijeg bića nad
arapskim divljakom koristi se kao legitimitet za oduzimanje slobode i stvaranje kolonija.
Dodatna vrijednost ove knjige nalazi se u činjenici da je autor dekonstruirao cijelu
orijentalističku znanost prikazavši je kao politički instruiranom i znanstveno neutemeljenom.
Said tvrdi kako je orijentalizam služio prije svega francuskim i engleskim elitama u njihovu
imperijalnom pohodu. Orijentalizam je trebao razumjeti kako pokoreni narodi žive, kakva je
njihova prošlost, te kako na temelju tih saznanja pokorenim narodima lakše upravljati,
odnosno kakav oblik kolonijalne vlasti uspostaviti. U svojoj knjizi Said govori o tri aspekt
koji su ključni za razumijevanje Zapadnog odnosa prema Istoku. Prvi aspekt je kulturni
odnos Europe i Azije koji ima gotovo četiri tisuće godina staru povijest. Drugi aspekt je
stvaranje orijentalističke znanosti koja je na Zapadu nastala u 19. stoljeću i proučava
orijentalne kulture i tradicije. Treći aspekt čine ideološke pretpostavke, predrasude i
imaginariji koje je Zapad prepisao Orijentu. Kao posljedica ta tri aspekta nastaje fiktivna
razdijeljenost između Orijenta i Okcidenta, koju je autor nazvao „imaginarnom geografijom“

Osim britanske i francuske kolonijalne vlasti, Said kritizira i američki odnos prema Bliskom
istoku. Said tvrdi, kako su u Americi, studije Bliskog istoka izuzetno ideologizirano
politizirano područje istraživanja. Utemeljene su kako bi pomogle oblikovanju američke
politike i kako bi tu politiku legitimirale. Ti su studiji u većini slučajeva služili ostvarivanju
američkih geopolitičkih interesa. Zbog toga je primarni cilj studija bio identificiranje
problema i pronalazak odgovora na te problema, dok je proučavanje sustava i logike Bliskog
istoka bila sekundarna stvar. Današnji američki pristup Orijentu zapravo je samo nastavak
starog imperijalnog pristupa koji je prema Orijentu imala Europa. Orijentalizam koji je u
svojim početcima imao snažnu lingvističku crtu, s vremenom se pretvorio u ispolitizirani
granu „znanosti“ koja je trebala opravdati europske i američke političke i ekonomske
interese na Bliskom istoku. Said tvrdi kako se izvorišta modernog američkog orijentalizma
nalaze u vojnim školama za učenje stranih jezika. One su u SAD-u nastale za vrijeme i nakon
Drugog svjetskog rata. Njihov primarni zadatak bio je skupljati informacije i koristiti ih u
hladnoratovskom sukobu sa SSSR-om. I tu ponovno možemo vidjeti kako je Bliski istok
promatran kao objekt kojega treba što bolje upoznati, kako bi se njime moglo što bolje
ovladati. Iz takvog odnosa, ali i činjenice da je velika većina blisko istočnih zemalja odabrala
politiku nesvrstanosti, proizlazila je stalna negativna slika o Orijentu, islamu i Arapima. S
jedne strane, bez ikakve znanstvene ili objektivne logike glorificiralo se „demokratsko“
židovsko društvo, dok se o Arapima govorilo samo u negativnom kontekstu diktature,
neslobode, i političkog sustava koji je utemeljen na ugnjetavanju slabijega.
Važnost ove knjige za hrvatsku kulturu.

Iako se na prvi pogled možda čini kako ova knjiga nije povezana sa hrvatskom
svakodnevicom, budući da zemljopisno Hrvatska ne pripada Istoku o kojemu Said govori,
postoje brojne poveznice između hrvatske kulturne povijesti i kulturne povijesti Bliskog
istoka koju Said opisuje. Na početku želio bih istaknuti knjigu od Marije Todorove
„Imaginarni Balkan“ koja je u idejnom smislu nastala na temeljima koje je Said sagradio
svojim radom. U toj knjizi Marija Todorova objašnjava fenomen Balkana na isti način na koji
Said objašnjava fenomen Bliskog istoka. Ona tvrdi kako je Balkan, kakvim ga danas
poznajemo zapravo produkt Zapada, odnosno zapadnog učitavanja nekih identitetskih
elemenata na prostor koji su oni geografski definirali kao Balkan. Zapad je na Balkan gledao
kao na zaboravljen i magičan prostor u kojemu ljudi žive na stari, „primitivan“ način, te koji
je zanimljiv za proučavanje, ali i ekonomsko iskorištavanje. Ona tvrdi kako zapadnjaci
prostor Balkana gledaju kao neki oblik etnografskog muzeja na otvorenom, a stanovnike
Balkana doživljavaju kao žive laboratorijske primjerke nad kojima se mogu izvršavati
svakojaki eksperimenti. Ideja Balkanca kao primitivnog, ratobornog, iracionalnog,
impulzivnog i nerazumnog čovjeka nastala je na Zapadu i istim procesom učitana ljudima na
Balkan, ako što je učitana i ljudima na Bliskom istoku. U svojoj knjizi Marija Todorova
govori kako se ona neće baviti Hrvatskom, jer Hrvatska je rubno balkanska zemlja, ali zbog
hrvatske prošlosti i činjenice življenja sedamdesetak godina u jednoj balkanskoj asocijaciji,
kao što je Jugoslavija, ukazuju nam da ona indirektno u svojemu opisu prošlosti Balkana
zahvaća i Hrvatsku prošlost. No postavlja se potanje mogu li i autori koji se bave
identitetskim temama, u svojemu radu, prije ili kasnije potpasti pod utjecaj kulturnog
rasizma. Kod Marije Todorove to se dogodilo za vrijeme Domovinskog rata, kada je
konstatirala kako je hrvatsko agresivno ponašanje toliko tipično za Zapadni, rimokatolički
svijet. Ovom konstatacijom vidimo kako je i Todorova upisivala sve one negativne
identitetske crte Hrvatskoj, na način na koji je prije nje Zapad upisivao Istoku.

Osim Marije Todorove, koje je direktno bavila identitetskim pitanjima u ovu raspravu
možemo uključiti i Matiju Antuna Reklovića, koji je u osamnaestom stoljeću napisao knjigu
„Satir iliti divlji čovik“. Ovo prosvjetiteljsko djelo nastalo je pod snažnim utjecajem
identitetske politike, te služi kao izuzetno štivo u proučavanju slavonskog identiteta u
osamnaestom stoljeću. U tome djelu autor za sve loše što se događa u Slavoniji krivi turski
kulturni utjecaj, te napominje kako bi sve bilo dobro kada bi se Slavonci riješili pogubnog
utjecaja turskih običaja, odnosno „turskih skula“. Ovdje možemo vidjeti kako je još u
osamnaestom stoljeću, jedan hrvatski autor Istok poistovjetio sa zlim, te sugerirao kako se za
napredak u ekonomiji i privredi samo treba okrenuti s Istoka prema Zapadu. U ovome djelu
možemo vidjeti živi primjer do čega pogrešna identitetska politika može dovesti i kakve
zablude može prouzročiti. Autor smatra kako bi odmicanjem od „turskih skula“ i
prihvaćanjem kršćanskih vrijednosti i kršćanskog kulturnog identiteta Slavonija bila
preporođena. Ono što je sporno jest moment u kojemu autor ne govori samo o kulturnom,
nego i o ekonomskom preporodu. On smatra kako kulturnim svrstavanjem uz Zapad zemlja
odmah postaje ekonomski prosperitetna. U potpunosti se zanemaruje radna etika i znanstvena
dostignuća koja su Zapadu omogućile da se ekonomski razvije. Autor djelom zanemaruju
činjenicu kako Slavonija može živjeti i ideal tip Zapadne kulture, to joj svejedno neće
pomoći da ekonomski prosperira na način na koji prosperiraju druge Zapadne zemlje.

I za kraj spomenuo bih Domovinski rat kao jedan od eklatantnih primjera, ne samo vojnog
nego i kulturno identitetskog sukoba. Naime, iako je rat otpočeo 1991 godine, no se na
kulturnom polju vodio još mnogo ranije. Najbolji primjer za taj oblik kulturnog rata jest
„Memorandum SANU“. U tom pamfletu srpskih akademika možemo vidjeti, sada u srpskoj
produkciji, sve one imperijalne štosove koje je Zapad prije upotrebljavao u diskursu s
Istokom. Srpski akademici Hrvatsku optužuju za zanemarivanje Srba, za kulturnu agresiju
nad Srbima, za ekonomsko ugnjetavanje Srba, te konstatiraju kako se s time mora prestati.
Koje rješenje oni nude? Pa isto ono koje je i Zapad nudio Istoku. To je rješenje u kojemu će
Srbi, kao dominantan i prosvijećen narod, preuzeti kontrolu nad Jugoslavijom i dovesti je u
red, na jednak način na koji je Zapad preuzimao kontrolu nad Istokom i dovodio ga u red.
Ako pratimo srpske mitinge na kraju 1989. i početku 1990. godine, na njima prevladava
diskurs u kojemu Srbi sebe opisuju kao dobar i miroljubiv narod, koji više ne može živjeti u
istoj zemlji s ustašama, odnosno Hrvatima. U taj se diskurs uključila i Srpska pravoslavna
crkva. Tako je 1991 godine u pismu lordu Carringtonu, patrijarh Pavle naveo kako je iluzorno
očekivati da Srbi mogu živjeti u istoj zemlji s Hrvatima jer žrtvu ne bi trebalo tjerati da dijeli
zemlju sa zločincem. U tom kontekstu Pavle je pozvao na prihvaćanje stvaranje Velike
Srbije pod devizom „svi Srbi pod istim krovom“. Ono što je zanimljivo u odnosu
Domovinskog rata jest to što je Istok nametao neke identitetske stereotipe Zapadu. To
pokazuje da kulturna hegemonija ili kulturni rasizam nije produkt Zapada, nego je produkt
moći. Zapad je zadnjih dvjesto godina imao moć u svojim rukama i zbog toga je i mogao
provoditi kulturnu hegemoniju.