Andrea Matosevic I Tea Skokic Polutani Dugog Trajanja PDF

Ova e-knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture
Republike Hrvatske
ISBN 978-953-8089-20-6 Andrea Matošević i Tea Škokić
© 2018. Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, Hrvatska
POLUTANI DUGOG
TRAJANJA
Andrea Matošević i Tea Škokić

BALKANISTIČKI DISKURSI
POLUTANI DUGOG TRAJANJA
BALKANISTIČKI DISKURSI
Biblioteka:
Nova etnografija (urednice: Ines Prica, Antonija Zaradija Kiš, Tea Škokić)
Nakladnik:
Institut za etnologiju i folkloristiku
Za nakladnika:
Tvrtko Zebec
Recenzenti:
Renata Jambrešić Kirin
Tomislav Pletenac
Lektura, oblikovanje naslovnice i grafička priprema:
Vesna Beader
Naslovnica:
“Vuk”, skupni rad starije odgojne skupine, Dječji vrtić Oblutak, Pula, 2005.,
tehnika: tempera
Tisak:
Denona
Objavljivanje knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture RH
ISBN 978-953-6020-88-1
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice
u Zagrebu pod brojem 877132
© 2014. Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, Hrvatska
Sva prava pridržana Zagreb, svibanj 2014.
Sadržaj
Polutani dugog trajanja: kritike balkanističkog diskursa 7
(Auto)egzotizacija Balkana i etnografija nositelja

značenja u tri primjera sedme umjetnosti 47
Agenda putovanja: feminotopija 71
Corto Maltese, Superhrvoje i Sava: strip junaci

i masmedijski kismet 99
“Juče krvlju, a danas znojem!”: aspekti balkanologije

jugoslavenskog ranog socijalizma 143
Literatura 173
O autorima 187
Polutani dugog trajanja:
kritike balkanističkog diskursa
SVJESNI NEMOGUĆNOSTI I, odmah da kažemo, uzaludnosti

pisanja preglednog rada o razvoju balkanističkog diskursa i nje-
govih kritika, ovim uvodnim poglavljem želimo ocrtati vlastito
razumijevanje problemskih čvorišta znanstvenih naracija o Balkanu
posljednjih dvadesetak godina. Bez namjere upuštanja u dubinsku
analizu pojedinih autora i pojedinačnih naslova, usredotočit ćemo
se na eliptični paradoks kritike balkanizama, koji se, smatramo,
očituje u želji da dekonstruira binarizme, često i sam upadajući u
zamku njihove nužne antagoniziranosti pa nanovo propituje, a time
i fiksira opozicijski odnos Balkana i Zapada, Balkana i Orijenta,
Orijenta i Zapada, orijentalizma i okcidentalizma, modernizma i
predmodernizma, simboličke i konkretne geografije, kolonijalnog i
postkolonijalnog, egzotične muškosti i ženskosti itd. Binarne opreke
perpetuiraju mehanizam za određivanje nadređenih i podređenih
pojmova, savršeno su oruđe za ponovnu metonimizaciju i “seman-
tičke efekte” tekuće neokolonijalne prakse. Tako je “popravljanjem”
simboličkog, moćnog i dominantnog govora o Balkanu u korist,
navodno, njegova istinitog, konkretnog i neautoritativnog zagova-
ranja, unaprijed izgubljena mogućnost djelotvornog promišljanja o
balkanskoj/balkanističkoj dezidentifikaciji i deideologizaciji. Stoga
namjerno i nadalje koristimo neprecizne i kontaminirane pojmove
Balkan i Europa, jer rad na relaksaciji ovih pojmova još ni izdaleka
nije gotov, u nadi da ti, deridijanski rečeno, “paleonimi s novim
8 Polutani dugog trajanja Kritike balkanističkog diskursa 9
cijepom” možda nose u sebi politički, epistemološki i kulturološki koje je omogućio orijentalizam, oslobodivši Zapad od optužbe za
potencijal otpora hegemonijskim dualizmima. rasizam, kolonijalizam, eurocentrizam i kršćansku nesnošljivost
Danas već dobrano obrađen Saidov pojam orijentalizma1 poslu- prema islamu. Na kraju Balkan je u Europi; on je bijel, on je ve-
ćinom kršćanski i zbog toga prebacivanje frustracija na njega može
žio je i Mariji Todorovoj kao predložak za kritičku analizu dugogo-
zaobići uobičajene optužbe za rasne ili vjerske pristranosti. Kao i u
dišnjih opisivanja Balkana u zapadnoj literaturi, kao i za razvijanje
slučaju Orijenta, Balkan je poslužio kao spremište negativnih zna-
pojma balkanizam, kako naziva konstrukcije zapadnog diskursa o čajki protiv kojih je konstruirana “samoslaveća” slika “europskoga” i
Balkanu.2 Todorova u nizu svojih članaka, a ponajviše u knjizi Ima- “zapada”. (1996:38; 2009:188)
ginarni Balkan, uspoređuje orijentalizam i balkanizam te navodi niz
distinkcija zbog kojih smatra da se balkanizam ne može tumačiti Ovo žanrovsko odvajanje uvjetovalo je da se priličan broj kritika
kao podvrsta orijentalizma, već je riječ o zasebnoj retorici koja se balkanističkog diskursa trošio na raspravu je li balkanizam podvrsta
temelji na liminalnom položaju Balkana spram Europe. Ona tvrdi orijentalizma, na koji je način konstruiran balkanski Drugi, te tko
da je Balkan, iako geografski neodvojiv dio Europe, ga je konstruirao. Za Todorovu je Balkan, zbog svoje pripadnosti
Europi, specifična analitička kategorija i stoga je odnos Europe i Bal-
kulturno konstruiran kao “drugi iznutra”, Balkan je bio u moguć- kana za nju mnogo kompleksniji no što je odnos Saidova Orijenta i
nosti apsorbirati vrlo lagano i bez optužbi eurocentrizma veliki broj Zapada. Osnovna je razlika Orijenta i Balkana, uz navedenu ključnu
vanjskih političkih, ideoloških i kulturnih frustracija koje proizlaze
distinkciju geografske pripadnosti Europi, tvrdi ona, činjenica da
iz napetosti i proturječja inherentnih vjeroispovijestima i društvima
izvan Balkana (1996:38), [a slijedom toga] (…) balkanizam je s
Balkan nije apstraktni pojam, već ima svoju “zemljopisnu i povi-
vremenom postao uobičajena zamjena za emocionalno pražnjenje jesnu konkretnost” (1996:28). Nadalje, tu je i manjak egzotičnog
izazova za zapadnjačku imaginaciju, a u erotskom smislu Balkan nije
1
Edward Said definirao je orijentalizam kao diskurs kojim se Istok i Zapad oblikuju
personificiran u erotičnom ženskom, poput Orijenta, nego u muš-
kao esencijalno različiti, a opet međusobno ovisni pojmovi. Nastao je kao institucionalno koj privlačnosti, ali i odbojnosti. “To je isključivo muška privlačnost
potpomognut “zapadnjački način dominacije, restrukturiranja i ovladavanja nad Orijen- – privlačnost srednjovjekovnih vitezova, oružja i spletki” (Todorova
tom” (1979:3), no, kao što Said napominje, ne radi se o bilo kojem Zapadu ili bilo kojem
Orijentu. Riječ je o euroatlantskom (geo)političkom pothvatu koji već skoro tri stoljeća
1996:31). Konačno, Balkan, prema Todorovoj, nema kolonijalnog
nastoji, ponajprije pomoću jezika kulture, potvrditi vlastitu nadmoć nad Indijom i zemlja- naslijeđa (ibid.:38), što bi trebao biti nesumnjiv dokaz različitosti.
ma Bliskoga istoka. Akademsko pisanje o Istoku, smatra Said, sastavni je dio kolonijalnog Uspostavljanje ovih razlika bilo je plodonosno za kasnija dekon-
odnosa Zapada spram Orijenta te se akademski oblikovan orijentalizam ne može razumjeti
kao neko objektivno znanje o Istoku, već kao hegemonijski ustoličen sustav znanja o dru-
struiranja balkanističkog diskursa (Bakić-Hayden 1995; Fleming
gome koje se promatra “izdaleka i odozgora” (Said 1995:3). Saidova knjiga Orijentalizam 2000; Bracewell 2005a; Mishkova 2006, 2008; Hammond 2007a),
ubrzo je po objavljivanju postala predmetom akademskoga spora koji traje još i danas. a daljnje su se rasprave prvenstveno temeljile na strategijama uspo-
Prigovori Saidu kreću se od teze kako zagovara islamizam, kako je propustio analizirati
islamističke/orijentalne kolonijalne pretenzije, što je previdio nativne istraživače Orijenta
stavljanja identitetskih sličnosti ili razlika Balkana i Europe.
ili barem mogućnost da je bilo i “istinitog prikazivanja”, itd. (Todorova 1996:27).
2
“Konstrukcije zapadnog diskursa o Balkanu” naslov je i njezina izlaganja održanog
Tako se (…) u ovoj kritičkoj literaturi o zapadnom viđenju Balkana
u Zagrebu 1996. godine u organizaciji Hrvatskog etnološkog društva, a objavljenog u najviše govori o “balkanističkom diskursu”, o “tekstualnoj koloniza-
Etnološkoj tribini (1996:25-41). ciji” Balkana, o “balkanskom mitu”, o Balkanu kao metafori, o bal-
kanskoj “simboličkoj geografiji” i njegovom mestu na “mentalnoj Todorova teoriju balkanizma razlikuje od Saidova orijentalizma, i
mapi” Zapada i sličnim “imagološkim” temama. (Čolović 2010a) dok je “Orijent” velikim dijelom nematerijalni koncept, Balkan je
povijesno i zemljopisno utemeljen. Todorova objašnjava da će se
Čini nam se neizbježnim primijetiti kako je, u svome naporu kriti- većina geografa složiti da se Balkanski poluotok proteže od mora
ziranja esencijaliziranog i redukcionističkog diskursa koji “razmatra na jugu, istoku i zapadu, iako priznaje da se u velikoj mjeri ne sla-
razlike unutar jednog tipa” te konstruira “dvosmislenost” Balkana žu oko sjeverne granice, gdje se više moraju osloniti na povijesne
kao nepotpunog (niti istočnog niti zapadnog, permanentno tran- i kulturne (dakle subjektivne) kriterije. Nakon što je pregledala
zicijskog, spajajućeg i razdvajajućeg graničnog prostora), ovaj pos- mnogo kontradiktornih definicija Balkana, Todorova se oslanja na
tkolonijalni odvjetak nerijetko otklizavao u povijesna dokazivanja Cvijićevo omeđivanje Balkana iz 1921., koje uključuje Albaniju,
balkanske modernosti koja se razvija ukorak s europskom, s jedne Bugarsku, Grčku, Rumunjsku i Jugoslaviju. Ali, nasuprot Cvijiću,
strane, ili u mentalitetna dokazivanja specifičnosti i autentičnosti, s Todorova isključuje Sloveniju3 zbog činjenice da nije pod utjecajem
proširenog Osmanskog Carstva, definirana karakteristikama drugih
druge strane. U tom se smislu pitanje geografske i povijesne konkret-
balkanskih država. Prema tom kriteriju, međutim, također bi se s
nosti može razumjeti kao još jedan način konstruiranja i pretvaranja Balkana mogla isključiti Hrvatska budući da Hrvati već dugo sebe
Balkana u analitički pojam kojeg, prema Todorovoj, određuju krite- smatraju “obrambenim zidom kršćanstva”, njihov zadatak je bio da
riji (ne)kolonije i samoidentifikacije, navodno objektivne povijesne brane zapadne kulture od Istoka. Isto tako, Austrija ili Mađarska bi
faktografije, autorske pozicije koja ga se poduhvaća rastumačiti, te mogle biti uključene u ovu definiciju Balkana jer su i one mnogo
rodne distribucije stereotipa. U nastavku poglavlja propitat ćemo godina bile pod Turcima. Naš cilj je istaknuti poteškoće, ako ne
korisnost ovih kriterija za dekonstrukciju pragmatičnog aspekta i nemogućnost, konkretiziranja uvijek elastične sjeverne granice
balkanističkog diskursa. Balkana prema konkretnim povijesnim i zemljopisnim kriterijima.
(Lindstrom i Razsa 1999)
Balkanske (ne)konkretnosti Dakle, iako je namjera Todorove bila da ukaže na balkanističke

diskurzivne mehanizme koji su nastojali različite države i narode
Brojne metafore koje su zapadni opisivači, u dugoj tradiciji pripovi- na Balkanu prikazati kao jedinstveno područje s “amorfnim, pred-
jedanja o Balkanu, pripisivali narodima koji su ga nastanjivali, a koji modernim entitetima” (Obad 2013:459), odnosno, temelje se na
su redovito opisivani djetinjastima, poluciviliziranima, prevrtljivima pretpostavci kako su balkanske zemlje “više ili manje međusobno
i lijenima, tekstualna su sidrišta koja omogućuju da se Balkan pri-
kaže kao permanentno nestabilno i nekonkretno mjesto. Todorova 3
U uvodniku zbornika Balkan Identities: Nations and Memory (2004), kojemu je i
u svojoj kritici takvoga diskursa nastoji krenuti suprotnim putem, urednica, Todorova još jednom naglašava netočnost uvriježenog tumačenja kako je moguće
govoriti o unificiranom balkanskom mentalitetu, balkanskoj memoriji ili balkanskom
pomoću povijesnih izvora dokazati njegovu zemljopisnu konkret- identitetu, te ponavlja ključne teze iz Imaginarnog Balkana. Ipak, u fusnoti donosi revi-
nost, doduše promjenjivu u kontekstu političkih gibanja, a slijedom ziju vlastitog zemljopisnog omeđivanja Balkana, navodeći: “Danas bih to promijenila i
toga i modernost komplementarnu Zapadu. No Nicole Lindstrom i uključila Sloveniju, na temelju toga što je povijest Balkana u 20. stoljeću nezamisliva bez
cijelog jugoslavenskog entiteta. Problem koji se, ipak, mora istaknuti jest nemogućnost
Maple Razsa upućuju na sljedeći problem prilikom tvorbe balkanske čisto geografskog kriterija te arbitrarnost (naravno, unutar granica) primjene povijesnog ili
geografske konkretnosti: kulturnog kriterija” (2004a:13).
zamjenjive i neraspoznatljive jedna od druge, da je lako uočljiva kritizira i naziva balkanizmom, a koja se obilato koristila i u za-
tipologija politika i povijesti uobičajena diljem Balkana, te da po- padnjačkim objašnjenjima ratova devedesetih na ovim prostorima.
stoji balkanski etnički ili rasni ‘tip’” (Fleming 2000:1218),4 njezina Spominjanjem Cvijića nastojimo oprimjeriti problem kritike izvora,
geografska desimbolizacija balkanske regije upitna je iz najmanje odnosno, korištenje povijesnih izvora kao relevantnih znanstvenih
dva razloga. Jedan se odnosi na izvore koje je koristila, a drugi na podataka koji prema Todorovoj nisu, ili su vrlo malo, uključeni u
epistemološku potrebu da se Balkan kao “plutajuća oznaka”5 ukroti izgradnju znanja o Balkanu.
vremenskom i prostornom konkretnošću. Posebno je zanimljivo Negativna slika Balkana, detektira Todorova, oblikuje se u svi-
spomenuti da Jovan Cvijić, antropogeograf s prijelaza iz devetna- jesti zapadnjaka na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće
estog u dvadeseto stoljeće, na kojega se Todorova poziva u svojoj prvenstveno kao opozicija “samoslavećoj slici” europskosti koja je
konstrukciji konkretnog balkanskog prostora, razvija ideju o zajed- prosvjetiteljska i progresivna, dok se Balkan, i prema tome izveden
ničkom vremenu i prostoru svih Balkanaca te elaborira pojam homo pojam balkanizacije, označavao “plemenskim, nazadnim, primitiv-
balkanicus, definirajući ga kao određeni balkanski mentalitet. Iako se nim i barbarskim” (Todorova 1996:25). Balkanistički diskurs toga
Todorova kritički odnosi spram pojma homo balkanicus, pod kojim vremena, smatra ona, prvenstveno je predstavljen u novinskim i nji-
se podrazumijeva baštinjenje zajedničkih psihičkih osobina stanov- ma srodnim literarnim formama (putopisima, političkim esejima i
nika Balkana (osjećajnost, empatičnost, strasnost, netrpeljivost), akademskom novinarstvu), a mnogo manje u akademskom diskursu
ipak ne dovodi u pitanje geopolitičke intencije Cvijićevog omeđi- (Todorova 2009:19). Uglavnom se slažući sa zaključcima Todorove,
vanja Balkana prerušene u ruho znanstvenog teksta. Stereotipizacija Diana Mishkova ipak upozorava da je ta dva diskursa gotovo ne-
koju Cvijić pritom provodi, slaveći dinarski tip nauštrb, primjerice, moguće odvojiti i stoga jer su akademski obrazovani istraživači bili
panonskog tipa, tako se bitno ne razlikuje od one koju Todorova ti koji su o Balkanu pisali u novinama (2006:43). “Oni koji su po-
kazivali ljubav, simpatiju i znanstvenu stručnost u otkrivanju Južnih
Slavena Europi, bili su isti oni koji su, na temelju te iste stručnosti,
4
Todorova će upozoriti kako se iste pretpostavke primjenjuju i na postmoderna društva
Balkana, na primjeru nedavnog rata na prostorima bivše Jugoslavije. Taj je rat u nejugosla-
sudjelovali u osnaživanju i utvrđivanju balkanističkog diskursa”
venskom dijelu Balkana nazivan “jugoratom”, u Europi najčešće “ratom u Bosni”, u SAD-u (ibid.:44). Ova se teza uvelike oslanja na širu postmodernističku
uglavnom “ratom na Balkanu”. Todorova se pita kako je moguće da je rat, koji se odvijao na raspravu o identitetu sažetu u pitanju tko, za koga i protiv koga
područjima koja su prije rata odbijala etiketu balkanskih zemalja, postao balkanskim, osim
ako nije postojala namjera da se još jednom podvuče ideja balkanskog mentaliteta i iz njega
konstruira pojedini identitet, a ne samo što čini regionalni identitet
proizašlog unificiranog balkanskog identiteta (2009:185-186). “U posljednjih nekoliko i koje su njegove prostorne granice (Bechev 2006:6). Na primjeru
godina to je bio slučaj s Jugoslavijom, raspadajućom zemljom upletenom u građanski rat. Istočne Europe Larry Wolff ovu raspravu oprimjeruje zapadnoeu-
Karakteristike izvanredne jugoslavenske situacije su eksternalizirane i, na potpuno neo-
pravdan način, retorički prodane političkoj klasi i široj javnosti kao Balkan” (2004b:182).
ropskom hegemonijskom imaginacijom Istoka. Prosvjetiteljska in-
5
Ivan Čolović pod plutajućom oznakom Balkana podrazumijeva one balkanističke vencija političkog i geografskog prostora preduvjet je, smatra Wolff
diskurse u kojima se pojam Balkana koristi za opisivanje događaja i područja u raznim (1994), kolonizatorskog zaposjedanja, a u tim procesima sudjeluju
dijelovima svijeta koji sa stvarnom regijom imaju vrlo malo veze. Kao njihova kritička podjednako književni, znanstveni i politički diskursi. Nadovezuju-
reakcija javljaju se “pristupi koji se bave balkanizmom kao diskursivnom praksom koja
eksploatiše Balkan kao nomen i na tom nomenu zasnovan tekst, što je, na primer, u središtu ći se na Saidovo, a posredno i Foucaultovo, inzistiranje na pove-
rada Marije Todorove” (Čolović 2010a). zanosti književnosti s kolonijalnim pretenzijama, Wolff utvrđuje:
“Bilo izmišljeno ili filozofsko, u duhu imaginativne ekstravagancije čaju Balkana, osim navedenog odnosa, može istražiti i uzajamnost
ili ozbiljne erudicije, istraživanje istočne Europe, poput orijentaliz- Istoka i Zapada. Uobičajena stereotipizacija balkanskih naroda kao
ma, bio je stil intelektualnoga gospodarenja, integriranje znanja i inertnih, nedovoljno “odraslih” zajednica koje još moraju učiti o
moći, počinjenje dominacije i subordinacije” (1994:8). U tom je institucijama i svim vrstama znanja koje Zapad već posjeduje, ipak
kontekstu potpuno opravdano prihvatiti sugestiju Lindstrom i Raz- ostavlja, smatra Skopetea, neku mogućnost razvoja, neku perspek-
se o nemogućnosti konkretiziranja “uvijek elastične sjeverne granice tivu očekivanom ulasku u društvo europske razvijene uljuđenosti.
Balkana prema konkretnim povijesnim i zemljopisnim kriterijima”. Ta “otvorena vrata” koja se ovoj regiji nude, posljedica su balkanske
Iluzija objektivnih povjesničarskih i zemljopisnih kriterija koji su izmaknutosti od neposrednog imperijalizma. Navedena se tvrdnja
oslobođeni reproduciranja binarnih opozicija kao načina mišljenja u cijelosti poklapa s onom Todorove kako je nekolonijalna pozicija
svojstvenog centričnim sustavima, propada u trenutku njihova po- Balkana differentia specifica zbog koje balkanizmi koriste drukčiji set
kušaja uspostavljanja identitetskih razlika. Takvi se pokušaji najčešće “diskurzivnog potiskivanja” i “institucionalnog ugnjetavanja” no što
oprimjeruju, ali i propadaju, na dokazivanjima povijesnih konkretnosti. to rade orijentalizmi. Raspad Osmanskog Carstva otvorio je “Istoč-
U sjeni uspjeha i utjecaja koje je ostvarila Marija Todorova ostali no pitanje” u kojem su se balkanski narodi našli u središtu interesa
su tekstovi Eli Skopeteae, koja je razmatrala odnos Orijenta i Balkana zapadne diplomacije, ali i Rusije. O Istočnom je pitanju više od
te Europe i Balkana, uspostavljajući i neke relacijske odnose različite dva stoljeća raspravljano kao o onom koje će odrediti geopolitički,
od onih na kojima ustrajava Todorova. Skopetea je tako ustvrdila da konfesionalni i ekonomski status bivših osmanskih posjeda. Za bal-
je Balkan u balkanističkom diskursu srodan Saidovom Orijentu, ali kanske zemlje to je značilo preuzimanje zapadnog koncepta nacije,
mu se priznaje društvena dinamičnost, sudjelovanje u zapadnjačkoj konstituiranje modernog kršćanstva, ali i revidiranje muslimanstva
povijesti moderniteta, svojevrsna jezična i stvarnosna kompatibilnost na sada nemuslimanskim područjima te usvajanje kapitalističkih
sa Zapadom, posebice kada je riječ o stvaranju nacionalnih država odnosa. No Skopetea prepoznaje i sasvim specifičnu ulogu pojedinih
(Skopetea 1991). Skopetea u duhu postkolonijalne teorije napomi- balkanskih društvenih slojeva koji su omogućili prijenos zapadnjač-
nje da se odnos Jugoistočne i Zapadne Europe ne može “sistematski kih vrijednosti na Istok, “koji su tumačili Zapad Istoku ili prenosili
i koherentno istraživati dok se politička i ekonomska dimenzija robu i utjecaje” (1991:137). Međutim, emancipacija balkanskih
ne dovede u vezu sa idejom i kulturom” (1991:131). No dok se u naroda, pa i ona tumačena objektivnim trgovačkim i političkim
postkolonijalnoj kritici, posebice u kritici orijentalizma, ključnim interesima, zapravo je početak balkanizacije6 Balkana, u kojemu se
prijeporom simbolički razdijeljenog Istoka i Zapada predstavlja
modernistička i progresivna epistema Zapada, koju su zapadne elite 6
Balkanizacija je pojam kojim se najčešće označava svako dijeljenje prethodno velike i
proglasile mjerom razvijenosti i civiliziranosti, pa tako “tu nije riječ kompaktne političke cjeline na manje, nacionalno obilježene zajednice. U kulturnoantro-
pološkome smislu, negativnom se konotacijom, naknadno pridodanom ovome pojmu i u
o određenoj ideologiji, već o mnogo fundamentalnijoj karakteristi- trenutku kada već postoje balkanske države, označava raspad nekog uređenog, sociološki
ci, neverovatno konzistentnom sistemu pomoću koga je evropska definiranog društva na etnološki zanimljive etničke zajednice, politički i ekonomski neu-
kultura bila u mogućnosti da politički, sociološki, vojno, ideološki, ređene, egzotične i međusobno sukobljene. Todorova donosi iscrpnu povijesnu i jezičnu
transgresiju pojma, smatrajući ga najvažnijim derivatom pojma Balkan, objašnjavajući
naučno i imaginativno upravlja Orijentom tokom post-prosveti- svrhu nominalizacije, te konačno demoniziranje (2009:32-37). Potpuni semantički, ali i
teljskog perioda” (Đorđević 2008:36), Skopetea smatra da se u slu- paradoksalni, klimaks jest odvajanje pojma balkanizacije od pojma Balkana, kada “balkani-
više procjenjuje tko ima podršku koje velike svjetske sile, te koja će obrazuju na tradicijama dvije velike imperijalne periferije: ruskoj i
sila prigrliti u zaštitu vlastito balkansko dijete, a manje omogućuje austrougarskoj. Pritom valja imati na umu osmansku modernizaciju
tom istom Balkanu da uđe u “moderni svijet” mimo Istočnog pita- Balkana koja je podjednako doprinijela progresivnim promjenama
nja. Takva je prevodilačka pozicija približila jugoistočni dio Europe od sredine devetnaestog stojeća. Stoga se balkanizacija Balkana, ali i
onom već prosvijetljenom dijelu koji se smatrao maticom, premda balkanske vizije toga kakva bi Europa trebala biti, ne odvija isključivo
geografski to nije bio, te se konzervirala u metaforičnoj slici mosta. na mjestima koja se smatraju epicentrom europskog imperijalizma
Skopetea ispravno primjećuje da negativna slika o nerazvijenom Bal- već i na njihovim rubovima (2006:33,37). Dodatnom usložnjavanju
kanu, koji jest dio Europe i stoga doista iziskuje drukčiju interven- “balkanskog zapadnjaštva” pridonose elite koje su zagovarale pansla-
ciju političkih sila Istoka i Zapada, nije isključivo realizirana putem venstvo, turkofiliju ili helenizam modernog doba, a sve u duhu na-
“arkadijskog” prostora balkanskih provincija koje su u tranziciji ka cionalnog romantizma. Sve se to ipak ne može razumjeti kao prodor
zapadnim vrijednostima, već i preko suvremene ideje širenja nacio- subalternog glasa, već onoga koji pripada eliti i koji, doduše, ima
nalizma i kapitalizma, kao most koji će poslužiti za širenje tih ideja neke odlike protudiskursa, ali ne i kontingentnosti. Štoviše, i “na-
ka Bliskom Istoku (ibid.:136), kao i da su spomenute balkanske elite rodni duh”, kao mogući autohtoni glas, ponajprije je autoriziran u
donekle tumačile Istok Zapadu. Ipak, valjalo bi nadodati kako se europskim romantičarskim etnografijama,7 pa tako “ni najnarodnija
isticanjem tog suprotnog pravca, od Istoka prema Zapadu, potvrđu- narodna svest ne može se artikulisati isključivo domaćim jezikom;
je dvosmjernost metafore, ali ne i njezina protudiskursna snaga koja tačno isto kao što ni moderna nacionalna država, za kojom pod
bi progovorila nekim subalternim glasom, već ponovo imperijalnim. normalnim uslovima stremi narodna svest, ne može da se stvori
Subalternost, koja je tek djelomično obilježena statusom potlačeno- domaćim sredstvima; domaća situacija može potpomoći ili sprečiti
sti, znači da matično stanovništvo nema mogućnost da se ono što takav događaj, i ništa više” (Skopetea 1991:140). Simbolički centri
govore u političkom smislu ugradi u zakon. Osnovni preduvjet “go- izgradnje nacionalnog identiteta raspršeni su ponekad mnogo dalje
vora podčinjenih”, prema Spivak, bila bi demokracija koja osigurava i šire od onoga što Todorova naziva zapadnim diskursom o Balkanu,
da se izabere “glas” koji ih najbolje predstavlja, koji ih vodi na “putu kao što nerijetko i znanje o Zapadu dolazi iz njemu konkurentskih
prema hegemoniji” (Zarez, 2006). Situacija Balkana u tom se smislu
bitno ne razlikuje od kolonijalnog svijeta, ali metropole iz kojih
7
Romantičarske su etnografije uslijed prosvjetiteljskog impulsa nerijetko pristupale
dolazi “znanje” itekako odudaraju od orijentalističke sheme Istok- drugim kulturama kao izvorištima nepatvorenoga predmodernog života. Stoga će Ivan
-Zapad. Mishkova (2006) upozorava kako se, primjerice, bugarska Čolović ustvrditi da proizvodnja znanja o Balkanu ne mora uvijek biti negativna, štoviše,
elita devetnaestog stoljeća obrazuje u Grčkoj, pa se čak i zapadnjački sklon je tezi kako se razni diskursi o Balkanu ne mogu čak ni nazivati balkanizmima te da je
“balkanistički diskurs koji čine isključivo negativni stereotipi izuzetak, odstupanje od glav-
autori čitaju na grčkom ili bugarskom prijevodu s grčkog. Još je nog toka naracije o egzotičnom Balkanu” (Čolović 2010a). Egzotični diskurs, smatra on,
zanimljivija situacija u Srbiji, gdje se intelektualne i političke elite temelji se na uspostavljanju istovrijedne, ali nepremostive razlike između dva entiteta, dvije
kulture i često s upotrebom pozitivnih stereotipa i kao takav bliži je kulturnom fundamen-
talizmu (ibid.). Marija Todorova kontroverznu, no ipak utjecajnu tezu o nesumjerljivosti
zacija postaje dekontekstualizirana pomodna metafora” (Miskovic 2006:446), “sinonim za kultura također naziva kulturnim fundamentalizmom, ali ga ne shvaća nužno različitim od
dehumanizaciju, deestetizaciju, uništenje civilizacije” (Todorova 2009:36) koji je prijetio i sadržaja koje oblikuju balkanizmi (stereotipizacija, marginalizacija i getoizacija Balkana)
još uvijek prijeti da označi i sam Balkan. (2004b:179).
imperija. Konačno, odnos ruba i centra nužno je promatrati u dvo- za vrijeme rata devedesetih kada se balkanistički diskurs oprimje-
strukom djelovanju: kao “mehanizam međunarodne dominacije”, ravao u antropogeografskim objašnjenjima balkanskog mentaliteta
ali i kao međubalkanski odnos političkih elita, pa i način dominacije kao odgovornog za nasilje. Ili u poraću, zaključno s procesom pri-
uređen unutar pojedine zemlje te “ista orijentalistička ideologija koja stupanja Europskoj uniji, gdje se na svim razinama svoje “liberalno-
degradira i ‘pritiska’ region Balkana kao celinu, također ‘podržava’ humanitarne” utopije balkanistički diskurs može čitati kao “koloni-
vladajući položaj političkih klasa, koje delaju (stvarno ili in spe) zacija svijesti koja lokalne, nacionalne ili regionalne razlike pretvara
kao lokalni akteri međunarodnog sistema dominacije” (Močnik u vrijednosti” (Obad 2013:464; usp. Melegh 2006:29). Dakle, ako
2003:104). ostanemo na samo jednom geografskom dijelu Balkana – Jugoslaviji
Dok Skopetea, Todorova i Mishkova temelje svoju kritiku bal- ili njezinim današnjim slijednicama – postaje jasno da nikakvo pozi-
kanizama na povijesnim događajima s kraja devetnaestog i početka vanje na povijesnost teritorija neće otupiti balkanističku oštricu, pa
dvadesetog stoljeća,8 nastojeći dokazati modernitet Balkana mimo se čak cinično može zaključiti kako je skoro pedeset godina socijaliz-
Zapadne Europe te inzistirajući na važnosti komplementarnog i ma u većini balkanskih država bio tek intermezzo u dugogodišnjem
antagonističkog odnosa Balkana i Osmanskog Carstva,9 žilavost nastojanju da se Balkan prikaže kao tranzicijsko područje koje, do-
balkanističkog diskursa posebice bi se zanimljivo mogla ispitati u duše, često posrće, ali ipak ide ka svojoj prirodnoj matici – Europi.
novijim povijesnim okolnostima. Primjerice, kako su balkanistički Pritom je tranzicija permanentna kategorija, stanje koje ne prestaje,
diskursi kao normativna forma birokratsko političkih djelovanja jer kada bi Balkan stigao do krajnje točke svoga uspona na “civiliza-
dvaju velikih blokova, Sovjetskog i Atlantskog saveza, simbolički i cijskoj kosini”11 tada bi, valjda, nestalo i balkanizama.
doslovno oblikovali živote stanovnika na području Balkana tijekom Slijedom toga, valjalo bi odustati od ideje da su područja Jugoi-
i nakon Drugog svjetskog rata. Slučaj Jugoslavije pokazuje se pritom stočne Europe u tranziciji, jer se time sugerira neka samoodrediva i
kao zanimljiv spoj socijalizma i tržišne politike, područje kojim ideja samomjerljiva pozitivna aktivnost ili barem namjera promjene. Prije
kapitalizma i nacije ubrzano struji i koje bi zbog svog “modernistič- bismo ta područja trebali zvati tranzitnima. Potvrđuje to tvrdokor-
kog projekta”10 trebalo biti pošteđeno kolonijalnih metafora. Ili, pak, nost metafore mosta, jer se dvije strane neće, niti mogu spojiti dokle
god ih zamišljamo u kategorijama dvaju kolektiviteta s različitim
8
I Božidar Jezernik u svojoj iscrpnoj monografiji Divlja Evropa (2007) donosi pregled
uglavnom putopisne literature posvećene Balkanu u rasponu od petnaestog do dvadesetog u globalnim kapitalističkim tokovima” (Žitko 2012). “Razvoj jugoslavenske privrede, kojeg
stoljeća, te nastoji pokazati razvoj i konstante balkanističkog diskursa, ali bez veće ambicije Žitko shvaća dijelom šireg ‘modernističkog projekta’ ukupne preobrazbe društva, pokazuje
da ga teorijski rastumači ili dekonstruira. kako je Jugoslavija mnogo ranije no druge socijalističke zemlje bila prisiljena savladati
9
Rastko Močnik upozorava da prenaglašena osmanska dimenzija u dokazivanju abecedu ekonomskog liberalizma razvijajući ‘tržišni socijalizam’, da bi krajem osamdesetih
balkanske povijesne konkretnosti “izgleda pre kao pogodna dopunska podrška opštoj prihvatila gotovo neoliberalnu gospodarsku politiku Ante Markovića” (Potkonjak i Škokić
balkanističkoj shemi koja shvata Balkan kao ‘ne-evropski’ deo Evrope, kojem je potrebna 2013:77).
‘evropeizacija’, etc.”. Prema Močniku, orijentalnost Balkana samo “podvlači ‘ne-prirodnost’ 11
Civilizacijska kosina je sintagma Attile Melegha (2006) kojom on objašnjava suvre-
Balkana, koji, iako deo ‘Evrope’, nije ‘evropski’” (2003:132). meni odnos Istoka i Zapada kao posljedicu liberalnog uspostavljanja kriterija necivilizira-
10
“(…) jugoslavenski primjer pokazuje da se ideja ‘centralnog planiranja’ počinje rasta- nosti i civiliziranosti, odnosno, puta ka idealnom društvenom obliku. Istok je diskurzivno
kati već krajem pedesetih godina prošloga stoljeća s ‘postupnom liberalizacijom trgovine i smješten na najnižu točku civiliziranosti te ga je, da bi se uspeo po toj simboličkog kosini,
jačanjem decentralizacije monetarnog sustava i fiskalne politike’ te sve većim sudjelovanjem potrebno postupno pozapadnjivati.
stupnjem društvenosti. Tako je društvenost Balkana, koja mu se pri- čije ime govori i tko ga je ovlastio za zastupanje “nijemih”12 grupa.
pisuje u balkanističkim diskursima, tek dio hegemonijskog zahvata Katarina Luketić primijetit će kako je i sama teorija o balkanizmima
puno zahtjevnijeg i opsežnijeg no što je “konkretni” Balkan. Tek nastala na Zapadu, razvijajući pojmove i diskurse koji nanovo potvr-
odustajanjem od dokazivanja neke egzaktne konkretnosti, postat đuju eurocentričnost kao nužan preduvjet znanstvene komunikacije
će bjelodano da ta ista konkretnost nikad neće moći biti do kraja (2013:107), te da je:
dokazana jer uvijek ovisi o pogledu, pri čemu pod pogledom podra-
sam pojam balkanizam posljednjih godina vrlo raširen u teoriji, i to
zumijevamo znanja i iskustva kojima se govori o Balkanu, autorsku
iznova ne zahvaljujući nekoj široj inicijativi s Balkana za normaliza-
poziciju onoga tko progovara o Balkanu, kao i njegovu performativ-
cijom percepcije regije, nego prije zbog tendencije Zapada da se u
nu namjeru. fokus postkolonijalne teorije uvrste i drugi prostori, uz one koji su
tu teoriju ranije oblikovali. (ibid.:108)
Autorizacija Balkana ili tko je osvojio pravo na glas? Pa ipak, ustanovit će da u kritikama balkanizama sudjeluju i domaći
(balkanski) znanstvenici, ali tek pod uvjetom da su njihovi radovi
Jedna od ključnih teza postkolonijalne kritike o subordiniranom
objavljeni na stranim jezicima, te verificirani od strane inozemnih
kolonijalnom subjektu jest ta da se znanje o njemu, takozvanom
znanstvenih i sveučilišnih centara (ibid.), bilo kao izdavača ili in-
Drugom (koloniziranom, tribaliziranom, etničkom, seljačkom,
stitucije u kojoj su zaposleni. Dapače, biti podrijetlom Balkanac,
ženskom, potkulturnom…) oblikuje u centrima moći te se kao ne-
a posjedovati znanje i baratati pojmovnim aparatom zapadnog
prikosnovena istina vraća tom istom Drugom, ali sada kao njegova
intelektualnog miljea poželjna je referenca za uvijek dobrodošlu
internalizirana slika o njemu samome. Oblikovatelj toga znanja
autorefleksiju,13 kao neki dodatni začin koji otklanja mogućnost
tako je razotkriven ne samo kao njegov tvorac, nego i kao njegov
da se ovdje radi tek o još jednom imperijalnom diskursu. Nirman
posrednik, a diskursi koje koristi upregnuti su u djelovanjima raznih
institucija, u društvenim praksama i “scientiama”. Slijedom toga, 12
Pojam “nijeme” grupe preuzet je iz feminističkog kritičkog repertoara kojim se nasto-
fukoovskim rječnikom, balkanizam se kao diskurzivna strategija gra- ji ukazati da se ženski glas posreduje putem kategorijalnog aparata muškog jezika i muškog
di na pretpostavci da samo opisuje i konstatira “stanje” na Balkanu, simboličkog sustava, kako je upozorio Edwin Ardener (2006). No, subordiniranost se ne
svodi samo na ženski glas, već se može proširiti na sve “potisnute” i “utišane” glasove mar-
a da pritom negira svaku mogućnost da to isto “stanje” proizvodi i ginaliziranih skupina, čak i kad oni predstavljaju većinsko stanovništvo. Pa ipak, Gayatri
prenosi, neprestano perpetuirajući iste stereotipe o nesigurnom, pri- Chakravorty Spivak će dovesti u pitanje tako pojednostavljeno shvaćanje postajanja politič-
vremenom i tranzicijskom prostoru. Balkanizam bi se tako mogao kim subjektom, ako se ono ostvaruje putem posjedovanja ili neposjedovanja govora o sebi.
Naime, ona otvara i pitanje kolonijalnosti postkolonijalne i feminističke kritike, propituje
objasniti kao diskurs koji se “pravi” da Balkan nije njegova poslje- neku vrstu ponovnog “epistemičkog nasilja” zapadnog ljudskopravaškog diskursa, koji
dica, već njegov uzrok, postupkom kojim, zapravo, nastoji osigurati preuzima ulogu glasnogovornika podčinjenih, ali sada iz pozicije onoga tko ih navodno
vlastito hegemonijsko trajanje. Situacija se dodatno komplicira kada afirmira, pa bile to, primjerice, indijske žene srednje klase kada govore o Indijkama niže
klase i njihovim kulturnim praksama (1999).
pod povećalo stavimo i kritičare balkanizma i to u kontekstu pitanja 13
Maria Todorova u predgovoru Imaginarnom Balkanu opisuje vlastitu poziciju američ-
koje postavljaju politički angažirane teorije, poput poststrukturaliz- ke profesorice bugarskog podrijetla i obrazovanja kao “granični položaj” koji sa sobom nosi
ma, feminizma, postkolonijalizma, kulturalnih studija: tko govori, u opasnost i slobodu: “Savršeno sam svjesna svoje dvoznačne pozicije, dodijeljene povlastice
Moranjak-Bamburać propituje političke i epistemološke implikacije talističkih uzusa znanstvenog izdavaštva. No, Moranjak-Bamburać
postkolonijalne teorije na mogućnost uspostavljanja lokalnog (bo- Zborniku će uputiti mnogo ozbiljniju kritiku:
sanskog) znanja, pa u tom ključu čita i zbornik Balkan kao metafora:
Ukoliko neka čitateljka pročita ovaj tekst, molila bih je da obrati
između globalizacije i fragmentacije, urednika Dušana I. Bjelića, be-
pažnju na jednu rečenicu iz “Uvoda” Dušana I. Bjelića u Balkanu
ogradskog sociologa s američkom adresom, i Obrada Savića, kao i
kao metafori: “Srce tragedije još uvek kuca u grudima civilizovane
radove nastale nakon i pod utjecajem toga zbornika: Evrope, dok otrovno mleko Balkanizma još kaplje iz njenih dojki.”
Ono što želim podcrtati ovim “zakašnjelim” i sumnjivim pitanjima (str. 26). Eto, Europo, ti što svoju djecu podmuklo i perverzno
(nakon pojave zbornika Balkan kao metafora: Između globalizacije truješ vlastitim mlijekom, sada si konačno prokazana! Suprot-
i fragmentacije), nakon što se, koristeći se rječnikom jednog od stavljanje “srca” i “dojki”, tragedije i “otrovna mlijeka”, svakako
urednika, čini da su “balkanski intelektualci” (što je iz perspektive je inventivan pronalazak uvrtanja balkanizma u vlastiti bezdan.
diskursa balkanizacije contradictio in adijecto) najzad “uspješno” Međutim, Čitateljko, ne želim ti reći da je ovaj autor nesvjestan
obavili svoje “učlanjenje” u svjetsku diskurzivnu zajednicu, odnosi potrebe povezivanja “seksualnosti i znanja”. Zapravo, on ni slučajno
se na mogućnost da se na duboki kulturni, politički i identitarni neće izbjeći odgovorno “osvrtanje” na implikacije orođene politike
rascjep globalnog i lokalnog baci pogled i iz pozicije koja se nemi- u standardiziranim manevrima taktičkog uvođenja u problemsko
novno čini “iščašenijom od iščašene”. (2004:88) polje balkanizma. Ali, kada ti budeš (ako budeš) čitala ovaj iskaz,
ovaj zasljepljujući prizor ironijskog obrata, koji, zadajući efektan
Zbornik, kojeg Luketić naziva “najsuvislijom knjigom nastalom na udarac okcidentalističkoj samodopadnosti, istim potezom vrši još
ovim prostorima”, premda tek “fragmentarnim i nekonzistentnim efektniju amputaciju na zna-se-čijem tijelu, valjda se iskreno i po-
uvodom u temu” (2013:110), objavljen je prvotno na engleskom tajice nadajući da su metaforički noževi ipak više zatupljeni nego
jeziku 2002. godine u izdanju MIT Pressa, a naredne godine i na naoštreni (oštroumni?). (2004:89)
srpskom jeziku u izdanju Beogradskog kruga. Obrad Savić u uvod- Iščitavanje ovoga pasusa kao feminističko zanovijetanje nad jednom
niku napominje kako je ideja i koncepcija Zbornika nastala tijekom promašenom metaforom, u zborniku koji već naslovom želi deme-
njegova boravka u SAD-u, te da se engleska i srpska verzija razlikuju taforizirati Balkan, ali zato rodno metaforizira Europu, i u kojem
u broju priloga, “jer su autori prekršili ugovor s izdavačkom ku- su objavljeni članci poznatih feministkinja s ovih područja (npr.
ćom MIT Press; u ugovoru je navedena klauzula da se prilozi za Vesne Kesić, Branke Arsić, Nadežde Čačinovič i Katerine Kolozove),
ovaj zbornik ne mogu objavljivati pre nego što se pojavi američko značilo bi da propuštamo uvidjeti mnogo ozbiljniji problem abjek-
izdanje” (2003:11). Za srpsko izdanje takvih prepreka nije bilo, što cije, kojeg Bjelić kao sociolog koji se bavi utjecajima psihoanalize
bi se s trunkom ironijskog čitanja moglo protumačiti kao još jedno itekako mora biti svjestan.14 Psihoanalitičkim rječnikom, ono što
balkansko nepoštivanje dogovora, ili barem kao nepoznavanje kapi-
14
Dušan I. Bjelić je u svojoj knjizi Normalizing the Balkans: Geopolitics of Psychiatry
and Psychoanalysis (2011) optužio Juliju Kristevu i Slavoja Žižeka za reproduciranje bal-
kanizama, između ostalog i zato što “predstavljanje toga prostora kao psihički opasnog,
i odgovornosti da sam istodobno izvan i unutar predmeta istraživanja i procesa stjecanja feminiziranog, i ludog, čak i na eruditski način, može samo povećati strah od prostorno
znanja o tome” (2009:ix). bliskog drugog” (2011:16; istakli autori).
prijeti, zagađuje i onemogućuje stabilno uspostavljanje identiteta politološke (ali i političke) konferencije, knjige i istraživanja o balka-
jest ženska mliječna izlučevina kao imanentni dio ženskosti, koje nizmima upućuju na oblik kolonizacije koja na svojoj površini ima
se treba što prije osloboditi ne bi li smo se uspostavili kao subjekt, ideju ravnopravne globalne rasprave o učincima kulturne i političke
ne bi li smo se odvojili od majke na način na koji to opisuje Julija subordiniranosti Balkana, ali svojim podzemnim tokovima pokazuje
Kristeva.15 U Bjelićevoj slici antagoniziranog odnosa srca i dojki, kao da se protiv “Europe” i njezina imperijalističkog diskursa uglavnom
mogućoj točki identifikacije, majka je Europa od koje se treba dis- govori u toj istoj “Europi” ili barem pod njezinim pokroviteljstvom.
tancirati, a dijete je Balkan koje se treba osamostaliti, emancipirati Patronizirajući odnos, ali i pristajanje na njega, svoj bi paradoksalni
i, valjda, otrgnuti od vlastite matice. Korištenjem spolne metateze vrhunac mogao realizirati u pitanju: Postoji li Balkan? i odgovoru:
Bjelić se u svojoj patrijarhalno iskazanoj imagologiji obračunava s Balkanci ne postoje. Pitanje se, naime, postavlja u članku Predraga
Europom i njezinim balkanizmima putem objektifikacije ženskog Šimića “Do the Balkan exist?” (Postoji li Balkan?) objavljenom u
tijela i stereotipnim okcidentalizmom, postupcima koji žanrovski zborniku The Southern Balkans: Perspectives from the Region (Juž-
pripadaju kolonijalnom diskursu. No ostavimo li na stranu antitezu ni Balkan: perspektive iz regije) (2001), na engleskom jeziku i u
roditelj-dijete, kao uvriježeni postupak dokazivanja balkanskog poli- izdanju Instituta za sigurnosne studije Europske unije, a u kojem
tičkog infantilizma, ono što se posebno ističe u Bjelićevom prijenosu autor nastoji detektirati zapadnoeuropsku odgovornost za prošlo i
stereotipa jest ponovljena teza o dva totaliteta, europskom i balkan- sadašnje nezadovoljavajuće mjesto Balkana na geopolitičkoj mapi.
skom, koji su nužno u sukobu, odnosno binarno determiniranom Odgovor se, pak, nadaje u naslovu serije znanstvenih predavanja ba-
odnosu. Tako se ovdje uspostavlja specifični okcidentalizam kojeg zelskog sveučilišta 2013. godine Les Balkans n’existent pas: Erbschaf-
Nirman-Bamburać prepoznaje kao posljedicu hegemonijskog tlače- ten im Südosten Europas (Balkanci ne postoje: naslijeđa Jugoistočne
nja, koja se neuspješno nastoji razriješiti novom fragmentacijom i/ili Europe), u čijem obrazloženju stoji kako se “s našim geslom pri-
prešućivanjem odgovornosti za “svoje sopstvene agresivne odgovore ključujemo spoznaji da se Balkan upravo ne odlikuje antropološkim
sa neuračunljivim posljedicama” (2004:96). I Katarina Luketić upo- specifičnostima. Štoviše, on posjeduje zemljopisno, kulturološki i
zorava na opasnost zapadanja u okcidentalizam prilikom kritiziranja povijesno važne prijelomnice i poveznice koje bi valjalo podrobnije
dominantnog zapadnjačkog diskursa “kao jedinog krivca za stvara- promotriti”.16 No, vapaj za redefiniranjem balkanskog statusa, na-
nje negativnog balkanskog imaginarija” (2013:17-18). kon svoje europske ovjere, mora se uputiti i kreatorima balkanske
Tako je, na kraju, Saidov (1995) poziv za izbjegavanjem “osvet- politike, pa je tako Todorova održala uvodni govor pred političarima
ničke” kritike orijentalizma ostao kratkoga daha, ukoliko se ponov- okupljenima na Balkanskom političkom klubu, nastojeći ih uvjeriti
no vratimo na pitanje ovjeravanja lokalnog znanja, mjesto koje još kako ne postoji jedna balkanska kultura i jedan balkanski identitet
jednom potvrđuje simboličku geografiju u smislu tko i gdje ima te kako oni imaju krucijalnu i odgovornu ulogu “u uzdizanju kulture
pravo na znanstveno tumačenje i kritiku balkanizama. Znanstvene i svakog pojedinog člana svakog balkanskog društva” (2004b:176).
Katerina Kolozova spojit će diplomatske uzuse političke korektnosti
15
Julija Kristeva u knjizi Moći užasa: ogled o zazornosti (1989) abjekciju objašnjava kao
(navodno temeljene na balkanskoj raznolikosti koju priziva i Todo-
postupak uspostavljanja subjekta unutar patrijarhalne kulture na način isključivanja svega
što ugrožava njegovu konstituciju, prvenstveno putem odvajanja i gađenja majčina tijela. 16
http://kultop.unibas.ch/veranstaltungen/2013/balkan/.
rova) te simboličku smrt Balkana, razotkrivajući moć preimenovanja diskurzivnoj osi” (usp. Hanafi 1996; Buruma i Margalit 2004;
regije kao “projekt (re)-konstrukcije novog geopolitičkog i kultur- Bracewell i Drace-Francis 2008), dakle onoj koja se gradi na (ne-
nog identiteta” (2003:295). Smrt imena Balkan i rođenje pojma gativnom) stavu Istoka/Balkana prema Zapadu/Europi.18 Prisutnost
Jugoistočna Europa prema Kolozovoj proces je “debalkanizacije okcidentalističkih stereotipa u građi o Balkanu prisutna je jednako
Balkana i njegova europeizacija”, proces koji ovoga puta ujedinjuje dugo koliko i onih balkanističkih te je podjednako zastupljena u ra-
balkanske identitete tek deklarativno po principu “ne-generičkog” dovima zapadnjačkih autora, kao i onih balkanskih. Romantiziranje
jedinstva, ali, u stvari, s idejom “zaboravljanja” imena u ime novog Balkana, slavljenje njegove autentičnosti i neponovljivosti moguće
političko-povijesnog projekta kojeg je osmislila Europa u provedbi je pratiti od osamnaestostoljetnih opisa Dalmacije do suvremenih
“vlastitog globalno/strateškog repozicioniranja”. No, pojam Jugoi- radova autora koji “nas Balkance sve češće predstavljaju u prijatnim
stočne Europe nije zaživio u navedenom procesu europeizacije pa se i privlačnim bojama, kao stanovnike jednog prostora gde se neguju
danas s briselske govornice uglavnom govori o Zapadnom Balkanu, i ljube vrednosti zanemarene na Zapadu, ‘izgubljene u prevodu’ na
iako i taj pojam nailazi na kritike, dok je njegov istočni dio ionako zapadnu materijalističku kulturu, kao što su spontanost, prisnost,
već uklopljen u EU.17 Sudeći prema naslovu bazelskih predavanja srdačnost, odnosno na Zapadu retko viđena prirodna, autentična
ostaje otvorenim vidjeti koliko su znanstvenici pridonijeli legiti- ljudskost” (Čolović 2010a).
mnosti toga procesa svojim pristajanjem da se tema Balkana i danas No i pogled “iznutra” otkriva fragmentacije koje nisu uvijek
uglavnom politizira temama rata, nacionalizma, etničkih sukoba, direktno vezane za balkanski odnos prema Zapadu, već upućuju
turbofolkloraškim egzotizacijama itd. na odnose koji počivaju na zalihostima koje podjednako pune i
balkanistička i okcidentalistička naracija. Stef Jansen će isticanje
pozitivnih aspekata balkanskoga identiteta nazvati balkanskim
Fragmentacije “iznutra” i elitističke stereotipizacije protudiskursima, u smislu veličanja Balkana na račun politički
Posljednjih je dvadesetak godina uključivanje orijentalističkog par-
njaka – okcidentalizma – postalo gotovo obavezni dodatak rasprava- 18
Bilo je i pokušaja da se odnos Balkana prema Zapadu promotri izvan kategorije
ma o balkanizmima. Po vrlo sličnom analitičkom principu koji pro- okcidentalizma pa Alexander Kiossev objašnjava jednu dionicu većeg istraživačkog podu-
hvata na sljedeći način: “Cilj tog projekta je rekonstrukcija ‘Balkanskog otkrivanja zapada’,
pituje kakvi sve balkanizmi mogu biti, i okcidentalizam je pojmovno antipoda balkanizmu, i mentalne mape Zamišljanja Europe. On nije namijenjen da bude
podvrgnut kategorijalnoj raščlambi i protumačen po “vertikalnoj ekvivalent okcidentalizmu jer mu cilj nije da rekonstruira način na koji Zapad izražava to
što jest, nego da istraži načine na koje su balkanski narodi razumjeli, razradili, prigrlili ili
se odrekli Europe i europejstva, kao i kanale i posrednike znanja i prijenosa slika” (http://
17
Tanja Petrović smatra da se politički diskurs EU može različito promatrati s ob- web.ceu.hu/cps/bluebird/rg/see/see_idea_2002apr.pdf ). Diana Mishkova na tom će tragu
zirom na integracijski status zemlje koja graniči s EU, odnosno, da postoje dvije grupe definirati vlastito shvaćanje okcidentalizma: “Moja percepcija ‘okcidentalizma’ je šira nego
kojima se obraća: Zapadni Balkan (zemlje kandidatkinje) i europsko susjedstvo (istočno s što je Iana Burume i Avishaya Margalita (Buruma i Margalit 2004) koji ga definiraju kao
Ukrajinom, Bjelorusijom, Moldavijom, te kavkaskom regijom i južno sa zemljama Južnog ‘skup pogleda, pristranih mišljenja, neprijateljstava i zabluda o zapadnoj civilizaciji u dijelu
Mediterana). “Glavna razlika između kandidatkinja i susjednih zemalja leži u onome što ne-zapadnih naroda’. U idealnom slučaju, ja bih pokušala istražiti balkansku perspektivu
se u političkim diskurzima naziva jasna europska perspektiva: za zemlje kandidatkinje, to je Zapada i njegove civilizacije ne (samo) u smislu stereotipnih predodžbi i primjena, već
navodno osigurano i neupitno, dok susjedne zemlje nisu dio procesa pridruživanja i, barem prije svega kao kontekstualiziranu raspravu o modernosti i društvu, raspravu koja će uzeti
za sada, one nemaju europsku perspektivu” (2009:71). u obzir pragmatične i empirijske kao i utopijske i anti-utopijske komponente” (2006:31).
proklamirane europskosti, primjerice hrvatskoga naroda. Hrvatski Postjugoslavenska “napetost između Europe i Balkana” tako je pre-
nacionalistički diskurs devedesetih nastojao se distancirati od sva- bačena na opise ugniježđenog orijentalizma, na razlikovanja koja
ke povezanosti s balkanskom kulturom i naslijeđem, da bi se kao sada prate unutarnje društvene distinkcije Zapad/Istok, muško/
reakcija formirala neka vrsta subverzivnog žanra unutar popularne /žensko, europsko/orijentalno. Radi se o parovima koji se unedogled
kulture koja arogantno slavi Balkan i svjesno podriva “civilizacijske mogu pozicionirati u kategorije superiornosti i inferiornosti pa se
standarde” (Kiossev http). Pojam Balkana je, kako upozorava Jansen, nameće pitanje uspijeva li se Balkan ikada repozicionirati bez vlastite
rijetko upotrebljavan u antinacionalističkom diskursu “jednostavno balkanističke teorije, bez antagoniziranog odnosa spram istočnijeg
zato što bi to bilo neuskladljivo sa kritičkim i građanskim stavom” susjeda i simboličke geografije prema kojoj, kaže Žižek, “Balkan je
(2001:60). Slično razmišlja i Dunja Rihtman-Auguštin (2000) kada uvijek Drugi, leži negdje drugdje, uvijek malo više prema jugoisto-
opisuje nacionalistički diskurs u Hrvatskoj devedesetih godina proš- ku” (Žižek 1999).19
loga stoljeća, koji je zagovarao europske vrijednosti, ali i hrvatstvo Osim “groženja” Balkanom, ova napetost ima i svoj uzvratni
kao neodvojiv dio europskog identiteta. Taj je diskurs, smatra ona, diskurs koji balkanističke stereotipe uzdiže na razinu “divljenja” i
obilježen stavovima protiv Balkana, no napominje kako se zazor autoegzotizacije, primjerice, srpskog “balkanskog” identiteta kao
može pronaći i među širim slojem građana. Pa ipak, primjećuje kako manje umjetnog, autentičnijeg i realnijeg od europejstva zapadnih
će i kritičari toga diskursa, odnosno zagovornici antinacionalizma, susjeda Hrvata i Slovenaca (Jansen 2001:34, 57). Natalija Mićuno-
posezati za negativnim stereotipizacijama onoga što je navodno vić za takvu će vrstu stereotipiziranja reći:
upisano u balkanski mentalitet. Tako se i pozicija i opozicija u Hr-
vatskoj gnušaju “balkanštine” kao primjera nazadnosti, primitivizma Posebna vrsta prividno pozitivnog, a zapravo prilično razornog
i provincijalizma. No, dok se “antinacionalisti” gnušaju Balkana bez stereotipa je egzotisanje pojedine grupe. Primeri negativnog sa-
moegzotisanja su u stalnom istrajavanju na astro-folku, mešavini
namjere da imenuju nositelje takvoga mentaliteta, nacionalisti, ali i
raznih misticizama sa primesama srpske posebnosti. Takođe, brojni
mnogi “koji ne mare za politiku niti se bave visokoumnim intelektu- primeri turbo nacionalnih tvrdnji o “genetskom zapisu” hrabro-
alnim razglabanjima” (Rihtman-Auguštin 2000:213), prilično sigur- sti, “jedinstvenoj istoriji” (drugi narodi valjda svi imaju identične
no usmjeruju svoj pogled prema Istoku. Milica Bakić-Hayden takvo
zagledanje u istočnije susjede naziva ugniježđenim orijentalizmom
19
Bashkim Shehu stereotipnoj metafori mosta pridodaje metaforu zida, koja se ne
na Balkanu: kada o sebi govorimo kao o superiornim zapadnjacima, jednom koristila u argumentaciji nacionalističkog diskursa, ponajprije u sintagmi “predziđa
a o njima kao o Balkancima. kršćanstva”: “Metafora zida ugrađena je u metaforu mosta. Zar bi most bio potreban da
nema jaza? I kakvom se to magijom zidovi mogu pretvoriti u mostove? Vještičjim priziva-
Gradacije “Orijenta”, koje ja zovem “reprodukcija orijentalizama” njem, prije nego priželjkivanjem. Međutim, to kako razne zajednice na Balkanu vide svoje
(nesting orientalisms), predstavljaju obrazac po kome se iznova pri- balkanske susjede savršeno se poklapa s percepcijom Balkana u nebalkanskoj civiliziranoj
menjuje prvobitna dihotomija na kojoj je orijentalizam zasnovan. Evropi, odnosno na Zapadu. Dok ‘oni’ uporno grade određeni zid kojim se Balkan odjelju-
je od Evrope, ni ‘mi’ baš ne zaostajemo u maštovitosti, te ih imitiramo gradeći slične zidove
Po tom obrascu Azija je više “Istok” ili “druga” u odnosu na istočnu kako bismo odijelili ‘nas’ od ostalog Balkana. Među Evropljanima određene provenijencije,
Evropu; u okviru same istočne Evrope ta gradacija se reprodukuje barbari su Balkanci. Među Balkancima, barbari su određeni narodi Balkana. A barbare
sa Balkanom kao “najistočnijim”; u okviru Balkana opet nalazimo treba držati extra muros. Očistiti. Dok ‘mi’, odabrani ‘mi’, ostajemo paranoično zazidani
slično koncipiranu hijerarhiju. (2006:54) unutar tih istih zidova” (2003:331).
istorije) samom preteranošću pretvaraju se u karikaturu, poznatu iz uživati u “balkanskoj” glazbi samo ako dolazi pod etiketom neke
šovinističke farse, o “srpskom junaštvu” i “hrvatskoj kulturi”. (Miću- zapadne glazbene izdavačke kuće. Time je, valjda, njegov odlazak na
nović 1999) sabor “s masnom hranom i bujicom alkohola” autentičniji, kritičniji
Međutim, dok je analiza diskursa u navedenim primjerima istra- i iskreniji no što je “paradoksalna situacija” “modernih Europejaca”
živaču prilično olakšana jasnim markacijskim točkama govora o na Balkanu, kojima se “gadi muzika koju su čuli u komšiluku”, ali
“groznom” ili “divnom” Balkanu, mnogo je kompleksnije zahvatiti ne i ako je pjeva Peter Gabriel (ibid.).
one tekstove koje ćemo, u nedostatku adekvatnijeg termina, nazvati Ni apostrofirani Maple Razsa, unatoč aktivističkoj i znanstvenoj
“elitističkima”. Riječ je o tekstovima koji deklarativno podjednako suradnji s antiratnim i antinacionalističkim skupinama u bivšoj
zaziru od balkanističkih, kao i okcidentalističkih stereotipa, nastoje Jugoslaviji, ne odolijeva poučavanju o štetnosti diferencijacije i
zagovarati antinacionalističke stavove, te Balkanu pripisuju pozitiv- korisnosti življenja u ambivalentnom stanju. Zajedno s Nicole
na značenja u smislu utopijskog prostora multikulturalnosti. Stef Lindstrom pozvat će na reimaginaciju Balkana već u naslovu svoga
Jansen autore takvih tekstova ponajprije prepoznaje u disidentima članka “Balkan is Beautiful” (Balkan je lijep) (2004). Analizirajući
s prostora Jugoslavije koji u svoja stajališta ugrađuju protudiskursne balkanistički diskurs u hrvatskim novinskim kolumnama, državnim
stavove, uglavnom kao afirmaciju intelektualnih i kulturnih vrijed- dokumentima i govorima te u političkoj karikaturi od 1990. go-
nosti bivše države, ali je “u pozadini tog stava vrlo često ležao izrazit dine, u članku nastoje pokazati “kako balkanističke interpretacije
osećaj distance. Oni su najvećim delom bili urbani intelektualci koji i reprezentacije igraju integralnu ulogu u konstrukciji hrvatskog
su dosta proputovali; bezmalo niko od njih nije stvarno živeo u toj nacionalnog identiteta i mobiliziraju Hrvate oko različitih političkih
‘balkanskoj’ dimenziji” ostajući tako, smatra Jansen, “neokaljani nje- agendi”, no što je još važnije, žele pokazati kako liminalna pozicija
govom negativnošću” (2001:60-61). “Luksuz distanciranja po želji” između Europe i Balkana može biti savršeno polazište za propitiva-
mogli su si tako priuštiti “post-Jugoslaveni i stranci” u koje Jansen nje i kritiku balkanističkih binarnih opozicija (2004:628). No, u
ubraja, primjerice, književnicu Dubravku Ugrešić, antropologe Ma- svojem pozivu za stvaranjem novog diskursa temeljenog na kulturi
plea Razsu ili sebe (ibid.:61). Dok se u slučaju književnice možemo otpora, iskustvu periferije i pripadnosti ambivalentnim svjetovima,
sporiti oko iskustva života u “balkanskoj dimenziji”, antropološki te u svojemu priželjkivanju hrvatskoga priznanja da je Balkan lijep,
“slučajevi” vraćaju nas na tezu o “zapadnjačkim” posrednicima propuštaju uvidjeti činjenicu da se ovdje ne radi o Balkanu već o Ju-
znanja, doduše, ovoga puta s već anticipiranom autorefleksijom goslaviji te uzrocima i posljedicama njezina raspada, a slijedom toga,
nelagode bivanja u stranoj kulturi. Jansen će je i opisati u epizodi i o socijalističkim balkanizmima i okcidentalizmima, kao i da je sve
odlaska u Guču na okupljanje trubača iz cijele Srbije, s namjerom ono što trebamo usvojiti kao svoje prednosti već diskurzivno utkano
da se dobro zabavi i, poput ostalih stranaca i autsajdera, “nakratko u naše mane ili mane onih koje smatramo Balkancima, pa nam niti
uroni u balkanske fenomene, a da se ne kontaminira” (ibid.:62). jedna semantička igra mijenjanja predznaka pojmovnog sadržaja
Pa ipak, njegovi srpski prijatelji i kazivači, koji su odlazak u Guču neće pomoći ako krenemo iz točke nanovo predloženih, navodno
tumačili egzotičnom prilikom za jednog antropologa, u nastavku su oslobađajućih hibridnih identiteta stvorenih iz iskustva življenja u
teksta opisani kao neosviješteni konzumenti world musica, koji će dvama svjetovima: europskome i balkanskome.
Međutim, pridjev elitistički nije rezerviran isključivo za “do- ginarnih Balkanaca sjajan je izvor mentalitetnih teorija, no zabrinja-
bronamjerna dociranja” europskih i američkih kolega i kolegica. va naša spremnost da previdimo binarne koncepte malih, ali nepre-
Miranda Levanat-Peričić (2013) upravo će takvim nazvati i pisanje mostivih razlika u pisanjima “senzibiliziranih” i “ljudskopravaški”
novinara i književnika Jurice Pavičića. Osvrćući se na njegovu priču ovjerovljenih autora i znanstvenika, što još jednom otkriva duboku
“Brod u dvorištu” i kolumne u Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji, ukorijenjenost fundamentalističkih i konzervativnih stavova kojima
tvrdi kako se u njegovim radovima “izražava stalni strah od najezde je natopljen govor o Balkanu, ma koliko taj govor dolazio “iznutra”,
Drugih ‘seljaka s brda’ (rolling stonesa), koji će Split pretvoriti u Bal- “s lijeva” ili ex cathedra. U tom kontekstu čitamo i pojedine dijelove
kan” (2013:11). Pavičić je, poput Jansena i Razse, pripadnik intelek- knjige Katarine Luketić Balkan: od geografije do fantazije (2013). U
tualne ljevice, osjetljiv na populistički i nacionalistički diskurs. No iznimno opsežnom radu o balkanističkom diskursu, autorica nerijet-
u trenutku vlastita obračunavanja s grubim i jednodimenzionalnim ko “gubi ravnotežu”, kako je pak sama napisala za Pavičića kada afir-
balkanizmima često i sam pribjegava, tvrdi Levanat-Peričić, “hete- mira jednu kulturu nauštrb druge, zapadajući u elitističke prosudbe.
rosterotipiziranju”, “utvrđivanju identiteta kao fiksnih kategorija”, Iako na samom početku knjige navodi kako su diskursi o Balkanu
“esencijaliziranju”, Huntingtonovoj tezi o sukobu civilizacija i, što “fiksirani i trajni, atemporalni i široko primjenjivi” (2013:25), na
je za ovu temu posebno znakovito, “pogledu svisoka”. Taj se pogled nizu će mjesta i sama fiksirati stereotipne slike, pa tako, primjerice,
svisoka očituje u njegovim purističkim kulinarskim opisima dal- u opisu migracija na Zapad spominje ratne devedesete kada na bečki
matinskog nasuprot “vlaškom” meniju, balkanskim momentima kolodvor masovno pristižu
svakodnevice došljaka u Splitu.20 Tvrdoglava drugost stvarnih i ima-
izbjeglice, emigranti i mladići što su umakli mobilizacijama u biv-
šim yu-republikama, sretni da na Zapadu nailaze na znakove pozna-
20
Miranda Levanat-Peričić Pavičićev zazor od Drugih prepoznaje, na primjer, u slje- tog identiteta, makar i u obliku narodnjačkog melosa, ćevapčića ili
dećem opisu kojeg on nudi u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji (3. travnja 2013.): demode krojenih odijela. (ibid.:137-138)
“Počevši od cementnih kuća iz kojih strše armature pa do muzike koja se sluša i do politike
za koju glasuje, Split je danas najčišći Balkan, nesumnjivo najbalkanskiji dio Hrvatske”
Identitet bivših Jugoslavena tako je ovdje određen ruralnom glaz-
(2013:11). Slična su se zgražanja nad “drugošću naroda” mogla pratiti povodom referen-
dumske odluke da se u hrvatski Ustav unese kako je brak životna zajednica muškarca i žene. bom, jeftinom hranom i lošim odjevnim ukusom, zaleđen u imagi-
Boris Postnikov navodi primjere takvih zgražanja: “Živimo u Katolibanovini Hrvatskoj, narnom vremenu da bi sada postao trajno obilježje nekog nejasnog
čini se, ili nečem vrlo sličnom. Živimo, ukratko, na Istoku Zapada, a ne na Zapadu Istoka –
“balkanskog duha” koji svoju koherentnost spram Zapada čuva
tako barem tvrde domaći i strani mediji. Pripadamo, usprkos svemu, trulom postkomuni-
stičkom bloku članica EU-a – tako pojašnjavaju ugledniji analitičari. A možda nam mjesto,
konačno, i nije u Uniji, nego na Balkanu, dodaju ostrašćeniji. Možda smo bliži Srbiji i gdje smo oduvijek pripadali. Ne, glasi odgovor, mi ipak nismo Evropa. Ironija tog zaključ-
Bjelorusiji, a ne Švedskoj ili Španjolskoj… Dismisivno zgražanje nad slijepim, gluhim i ka – kojem su sasvim komplementarne temeljno ahistorijske konstrukcije o ponovnom
glupim narodnim masama hvata već dovoljan zamah da bismo mu mogli nadjenuti i po- ‘događanju naroda’ iz ranih dvijetisućitih ili o mističnom ‘povratku devedesetih’ – ne sastoji
sebno ime: nešto poput stavljanja u narodne znake. Nakon što smo politički proces stavili u se samo u činjenici da mitska evropska pripadnost Hrvatske nikada nije kolidirala s kleri-
znake naroda, stvari postaju razmjerno jednostavnije: elegantno brišemo ideološki podtekst kalizmom i nacionalizmom tuđmanovske decenije, nego se s njima skladno nadopunjavala.
i historijski kontekst, ekonomsku krizu i suvislu analizu, problem klase u amorfnom tijelu Ironija još i više proizlazi iz fakta da referendumska diskriminacija naših LGBT sugrađanki
mase. Preostaje konačan i neopoziv odgovor na sudbinsko pitanje ‘tko smo mi’, formuliran i sugrađana, prijateljica i prijatelja, drugarica i drugova, nije tek puki odjek primordijalnog
na razini geografske uglibljenosti i statičnog identiteta; preostaje odgovor koji nas, mimo ‘glasa naroda’, nego je ustavotvornu snagu stekla unutar specifičnog legislativnog okvira
nepredvidljivih društvenih borbi i njihovih otvorenih ishoda, neopozivo smješta onamo koji su postavile političke elite” (Postnikov 2013).
upravo u navedenim gastronomsko-modnim odrednicama. Nadalje, etičnosti” (ibid.:403), “u turbofolk-oazama, među seksipilnim pjeva-
Luketić, nastojeći ocrtati meritum balkanske istosti, uz sve uvažava- čicama i publikom u transu, mogli su se odmarati i novi ratni junaci,
nje identitetske različitosti, zaključuje kako u pauzama svojih akcija čišćenja, silovanja, protjerivanja i ubijanja”
(ibid.), to je i kultura “vesele razuzdane mase koja se zabavljala i
postoji i jedan skup zajedničkih osobina koje daju za pravo da go-
nije marila za rat, odnosno svojim je neangažiranjem prešutno i iz
vorimo o istom, široko shvaćenom, kulturnom prostoru. Bitan dio
pozadine podupirala vladajuću politiku” (ibid.), čija se publika “je-
tog zajedništva – prema mome mišljenju – čine upravo zajedničke
predodžbe o Balkanu i onome kako se Balkan sam sebi predstavlja dino snalazi u vlastitu ksenofobičnu getu, u zatvorenom palanačkom
te kako se reprezentira prema van. (ibid.:115) svijetu” (ibid.:409). Slične pojednostavljujuće slike karakteriziraju i
opise patrijarhalnog Balkana, u kojima je “ženska kultura na ovim
U nastavku knjige taj se zajednički kulturni prostor ipak najviše prostorima potisnuta iz javnosti i skrivena u privatnome”, a “žene
opisuje kao ex-jugoslavenski prostor, a tek sporedno kao rumunjski i na Balkanu nisu subjekti” (ibid.:249), zaboravljajući pritom Fou-
bugarski, te gotovo nikako kao albanski ili grčki. Neprestano usmje- caultovu uputu da diskursi “nisu jednom za svagda podređeni moći
ravajući čitatelja na važnost razumijevanja hibridnosti balkanskog ili protiv nje upravljeni (…) diskurs može istodobno biti sredstvom
identiteta te njegovu kompleksnost i raznovrsnost, odjednom ga i posljedicom moći, ali i zaprekom, kamenom spoticanja, točkom
suočava sa začudnim toposom te zajedničke kulture, ni manje ni otpora i polazištem za neku oprečnu strategiju” (1994:70-71), pa je
više nego s turbofolkom kao kulturom u kojoj se “najsnažnije očitu- i ženska kultura Balkana mnogo kompleksnija i ne zastaje na opi-
je balkansko i postjugoslavensko zajedništvo” (ibid.:399). Slična se sima devetnaestostoljetnog rodnog režima ili na turbofolkloraškoj
argumentacija pojavljuje i u drugih autora koji analiziraju fenomen polarizaciji “na sveticu i kurvu”. Konačno, u cjelokupnom naporu
turbofolka. On se istodobno opisuje kao dio “retardacijske” kultu- da se pokaže pogubnost binarnog pogleda, potpuno je promaše-
re koja je masovna, nekritička i senzacionalistička, ali i kao odraz na autoričina teza o identitetima Zapada formiranima u skladu s
balkanskog primitivizma i šovinizma, no najčešće kao “kontra-iden- neoliberalnom ideologijom, koji se iz nacionalnih preobražavaju
tifikacijska strategija”, koja “najnižu sliku Balkana izokreće naglavce u transnacionalne, podređene globalnim fluktuacijama, dok se na
i pretvara žigosanost u radosnu potrošnju zadovoljstava zabranjenih Balkanu “učvršćuje identitet temeljen na jedinstvenim nacionalnim,
evropskim normama i ukusom” (Kiossev 2003:219-220). Takva “ne- kulturnim i(li) vjerskim određenjima” (2013:151). Luketić, pritom,
poćudna, a poželjna” kultura Balkanaca, Srba, Hrvata, Bugara itd., potpuno zanemaruje proces “rasterećivanja pojma Balkan”21 te ne-
izražena kroz konzumaciju tog glazbenog žanra, pokazala se prilično kritički sup(r)ostavljajući dva identiteta, balkanski opisuje moder-
plodnim mjestom za razvoj akademskih karijera (npr. Gordy 1999; nističkim odrednicama, dok europski promatra kao postnacionalni,
Kronja 2001; Baker 2010). Sama Luketić, mjestimice zazirući od postmodernistički i postfordistički. Tim postupkom propušta uvi-
pojednostavljenog objašnjenja turbofolka koje krije “mnogo voaje-
rizma” i “moralističkog zgražanja nad muzikom Istoka” (2013:422),
posvećuje mu cijelo poglavlje s nevjerojatnim obiljem stereotipi-
21
U tekstu “Balkan lights” Orlanda Obad na temelju prikupljenih kazivanja među
studentima Pravnog fakulteta u Zagrebu nastoji pokazati kako se pojam Balkana pojedno-
zacija. Tako je “turbofolk bio kultura koja prihvaća sve, pa i ratne stavljuje te se koristi u kontekstu pregovaranja vlastitog identiteta, ponekad s pozitivnim,
kriminalce i profitere, ubojice i nacionaliste i poništava svaki upliv a ponekad s negativnim konotacijama, te s idejom uvažavanja razlika (Obad 2011:22-23).
djeti isprepletenost i uvjetovanost takvoga odnosa, kao i činjenicu da se osjećali podčinjeno, podređeno ili marginalizirano; stoga je sko-
je, na primjer, Balkan podjednako ekonomski globaliziran, koliko je vana ili prisvojena ova inače besmislena kategorija “polukolonijal-
i Europa lokalno nacionalna. ni”. Besmislena kakva jest, kao heuristički pojam, ona je pokazatelj
kako percepcije tako i samopercepcije Balkana utoliko što naglašava
njihov prijelazni karakter. (Todorova 2009:17)
Egzotični i erotični Balkan: kolonizacija
Nasuprot Todorovoj, Hammond pak smatra da ustrajavanje na ar-
zemalja i tijela gumentu o nedostatku direktne zapadnjačke kolonizacije Balkana
U nizu svojih članaka o odnosu Britanaca spram Balkana Andrew osakaćuje diskusiju o odnosima moći temeljenim na reprezentaciji
Hammond tumači kako je Balkan “postao” britanska kolonija bez (2004:601). Nadalje, upozorava da izrazit politički i ekonomski
formalnog imperijalističkog osvajanja, odnosno kako se u imperi- interes zapadnjaka prema jugoistoku Europe iskazan u balkanistič-
jalnom diskursu viktorijanskog razdoblja mogu pronaći “korijeni kim pisanjima u konačnici otkriva sustav dominacije koji stilom i
zapadnjačke anksioznosti vezane uz tu regiju” (2006:88). Balkan je učinkom nalikuje klasičnom kolonijalizmu (ibid.:602). Slično tvrdi
u kasnoj viktorijanskoj literaturi konstruiran, smatra Hammond, i Carmen Andras na primjeru opisa Rumunjske u britanskim puto-
pomoću četiri balkanistička motiva: nazadnosti u moralnom smislu, pisima:
reputaciji divljaštva, neslozi i međusobnim ratovima te neodgovor-
Velikoj Britaniji Jugoistočna Europa nije bila ciljem stvarne kolo-
nosti, odnosno nepostojanju jasnih kulturnih markera (ibid.). Tim
nizacije, nego više zona u kojoj su se sudarali politički, ekonomski
se tezama Hammond uključuje u raspravu o tome je li prostorno i komercijalni interesi velikih sila te neophodan prostor za važne
osvajanje nužan preduvjet kolonijalizma, na čemu inzistira Marija komercijalne puteve, koji su omogućavali pristup Crnom moru,
Todorova, ili je kolonizacijski diskurs, koji signalizira imperijalne Dunavu i Egejskom moru. Iz perspektive Istočnog pitanja, to je
pretenzije i kroji geopolitičke strategije, dovoljan da o nekoj regiji također bio doslovno prazan prostor zaostao nakon povlačenja
govorimo kao koloniji, što dovodi u pitanje kategoriju političke Osmanskog Carstva (saveznika Velike Britanije protiv ruske ek-
konkretnosti, poput ne-koloniziranog ili polu-koloniziranog karak- spanzije), prostor koji je mogao prouzročiti gubitak europske
tera Balkana. No, budući da “postoji svijest o graničnom karakte- ravnoteže u trenutku kad je prestao biti pod carskom kontrolom.
ru prostora”, Todorova uvjetno pristaje na poimanje Balkana kao Bila su pripremljena opravdanja za sve političke opcije, a kulturalna
polu-kolonijalne regije, dok će osjećaj kolonijalnog položaja potpu- geografija uvelike je odgovarala ekonomskoj, političkoj i vojnoj
no odbaciti pronalazeći argumente u percepciji samih Balkanaca, kartografiji. Neprekidno se naglašavao blagotvoran utjecaj zapadne
civilizacije na ovo područje, koje bi – ako se prepusti svom barba-
koji svoje identitete grade “kao suprotnost ‘orijentalnome’ drugo-
rizmu – postalo potencijalna opasnost za civilizacijske vrijednosti.
me” (1996:38). Naime, smatra ona, Balkanci sebe ne doživljavaju
Ipak, pod civiliziranjem Britanci nisu podrazumijevali kulturno ili
kao kolonijalni subjekt, te je na Balkanu oduvijek prisutna svijest o ekonomsko sudjelovanje, nego uglavnom političko. Čak je i širenje
autentičnosti i pripadnosti Europi. najnovijih tehničkih dostignuća u ovo područje (osobito parnih
Uvijek je prisutna svijest o određenom stupnju autonomije. Čak je i strojeva – tih simbola civilizacije) provedeno iz posve pragmatičnih
nominalna prisutnost političke suverenosti bila važna onima koji su razloga. (Andras 2003)
U tom je smislu nevažno jesu li Orijent i Balkan stvarno različiti, se manje poznato ime Olivie Manning. Upravo pomoću analize
budući da u središte interesa dospijevaju strategije koje razvijaju njezina djela Balkanska trilogija, Goldsworthy upućuje na roman
“osvajači” ne bi li s istim ciljem doslovno ili narativno zauzeli neki kao specifičan žanr posredne kolonizacije. Premda se kolonijalna
prostor. Štoviše, dok Todorova razliku tih dvaju područja temelji matrica literarnog “osvajanja” najčešće odvija u putopisima, Bal-
na samoidentifikaciji Balkanaca, Hammond ih povezuje na osnovi kan nije zaobiđen ni u klasičnoj literaturi, možda je čak kroz nju i
samoidentifikacije Britanaca, što je posebice vidljivo, smatra on, u poznatiji. Transilvanija i grof Drakula, Ruritanija, Kravonija, kra-
putopisima. Za britanske putopisce Balkan je prostor na kojem i pu- ljevina Trakija, Mezija izmišljeni su toponimi balkanskih krajeva u
tem kojeg šalju poruku Balkancima, ali i ostatku svijeta, o tome što kojima se odvijaju romantično pustolovni romani, špijunski trileri
se zbiva kad negdje nisu prisutni kao oni koji uvode red (2004:622), i gotički horori. Goldsworthy slike Balkana, nastale prvenstveno
ili im, pak, služi za izgradnju engleskosti. Slika o Balkanu nastajala je u britanskoj prozi, naziva “narativnom kolonizacijom” (2000:xiv).
u engleskim privatnim školama devetnaestog stoljeća kao dio obuke Zamišljena geografija literarnim posredovanjem postala je stvarnom
budućih državnih službenika i vojnika, a samo školovanje služilo je i time nepresušnim izvorom za imaginiranje moderne povijesti Bal-
poticanju engleskosti: hrabrosti, odgovornosti, zdravog razuma, sto- kana. Ako se prisjetimo ključnog argumenta Todorove, kako Balkan
icizma. Škola je nudila okvir za razumijevanje koloniziranih drugih ima zemljopisnu i povijesnu konkretnost, onda je zanimljivo kako
kojima će školovani upravljati pa je tako set ličnosti Britanaca na u proznim djelima s početka dvadesetog stoljeća pisci i spisateljice
Balkanu i u kolonijama bio isti. Stoga se zamišljeni kolonijalizam na iscrtavaju zamišljene mape tog istog prostora.
Balkanu temelji na njihovoj slici o njima, Britancima, a ne na stvar-
nosti koju zatiču. Boravak na Balkanu ugrađuje u njih osjećaj osobne Svaki pokušaj da se odrede granice Balkanskog poluostrva pokazuje
superiornosti, koji istodobno jača i osjećaj nacionalne superiornosti da, kao posebna geografska celina, sam Balkan predstavlja istorijsku
konstrukciju, niz preklapajućih zamišljenih prostora u kojima su
te im u kontaktima ne preostaje ništa drugo do li se osloniti samo
čitave zemlje određene kao “Balkan” u nekim prikazima, dok su iz
na druge Britance. Patos i ironija, znanstveni stil koji se pojavljuje drugih isključene. (Goldsworthy 2000:3)
u njihovim putopisima jezično manje opisuje okruženje, a više već
spomenutu engleskost. Osim toga, investicije, izvoz i diplomacija U jednom intervjuu autorica Izmišljanja Ruritanije posebno naglaša-
pokazuju da je bilo itekako važno biti na Balkanu, a iz britanskih va svoje neslaganje s Todorovom:
putopisa po Balkanu mogu se iščitati svi elementi kolonijalnog opisa
koji zapravo veličaju Krunu, a s time i civiliziranost, autoritet, avan- Za razliku od Marie Todorove, možda, nisam sigurna postoji li znat-
na razlika između balkanističkog i orijentalističkog diskursa. Ako se
turu, osobnu slobodu, te moć međusobnog razumijevanja unutar
usporede reprezentacije opisa na engleskom jeziku, recimo, Alek-
naučenog sustava kao nagrade za osobni prestiž i otkrivanje civilizi- sandrije i Bejruta, s jedne strane, i Sarajeva, Prištine i Sofije s druge
ranog sebe (Hammond 2004). strane, stvarno ne mogu reći da su potonja opisana kao “europskija”
U poglavlju “Aveti rata: predstavljanje ‘stvarnog’ Balkana”, u od ovih prvih: prilično suprotno, u stvari. No, ova tema zaslužuje
knjizi Izmišljanje Ruritanije još jedne “domaće” autorice sa stranom zasebnu knjigu.22
adresom, Vesne Goldsworthy, osim rasprave o dvjema najpoznati-
jim putnicama po Balkanu, Edith Durham i Rebecci West, uvodi 22
http://www.eurozine.com/articles/2004-07-09-vacheva-en.html.
Priklanjajući se, dakle, tezi Milice Bakić-Hayden kako je riječ o ori- su seksualno podjednako zanimljiva upravo zato što su nepoznata,
jentalizmu u samoj Europi, Goldsworthy napominje kako mnogi neuređena, drugačija i često nevidljiva. Premda će Todorova ustvr-
koji su pisali romane čija je radnja smještena na Balkanu, nikad na diti kako se “nemaštovita konkretnost” Balkana odrazila na opise
Balkanu nisu bili, a počesto ih on nije niti zanimao. Možda bi se “lišene misterije i egzotike”, “bez hira prateće zaslijepljenosti i očitih
na englesku tekstualnu kolonizaciju, kao vrstu orijentalizma, tre- seksualnih prizvuka Orijenta” (1996:30), te kako “dašak misterije”
balo gledati i u kontekstu engleskog stava prema Europi. Naime, nije “urođena značajka Balkana već je to odraz svjetla Orijenta”
za razliku od ostatka Europe koji je dugo Balkan nazivao Turskom (ibid.:32), seksualizirani opisi ipak će se, za izvedbu balkanizama
Europom i time mu priznavao pripadnost Europi, Englezi zapravo sasvim nebitno pod čijim utjecajem, naći u romanima nastalima
imaju negativan stav i prema ostatku Europe i prema europejstvu. na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Hager Ben Driss
Odgovor na pitanje zašto Balkan privlači britanske pisce vjerojatno primjećuje, na primjeru “imperijalnog ljubića kojeg pišu žene”,
počiva na britanskom odnosu spram vlastitih kolonija, u odnosu kako egzotizacija nezapadnih žena u ženskim romanima podjednako
spram vječitog suparnika Rusije i u odnosu Britanaca i islama (Gol- reproducira patrijarhalno kolonijalne stereotipe, kao što slavi superi-
dsworthy 2000:13). ornost “bjelačke ženskosti” (2001:159):
Većina engleskih putnica po Balkanu, osim znanstvenih zapaža- Među brojnim romanima seksualne tematike na prijelazu stoljeća,
nja, pokazuje i senzibilitet za primjećivanje svakodnevice. Vrlo često Tri tjedna Elinor Glyn iz 1907. ističe se kao jedan od elektrifici-
u svoje zapise unose detalje o nošnjama, nakitu, o vjerskoj raznoli- ranijih erotskih tekstova. Iako je postava europska, cijele erotske
kosti na koju nailaze. Premda ne eksplicitno, prisutna je i određena scene su marinirane u senzualnoj i malaksaloj orijentalnoj strasti.
razina stereotipne erotizacije Balkanaca i Balkanki. To je svakako u Paul Verdayne, mladi Englez, uživa u razornoj strasti s istočnoeu-
suprotnosti s još jednom tezom Todorove, tezom kako Balkan nije ropskom damom (Lady). Paul ustrajava nazivajući je do kraja priče
personificiran u erotičnom ženskom nego u nasilnom, grubom, hi- “kraljicom” ili “boginjom”. Europska Zelenska je orijentalizirana
permaskulinom muškom. Naime, Todorova je propustila primijetiti kako bi krasila scenu: “Izgledala je barbarski, njezine gavranske obr-
ve su zapletene. Mogla bi biti Kleopatra zahtijevajući trenutnu smrt
kako taj grubi, hipermaskulizirani Balkanac podjednako može biti
uvredljivog roba” (Glyn 187). Paul je imao dojam da je on “krenuo
erotičan kao i goli crnac ili Arap. Nisu li Durham, a posebice West,
u avanturu koja podsjeća na arapske noći”. (Driss 2001:166)
tako često naglašavale ljepotu balkanskih muškaraca, povezujući je
s antičkom ljepotom, pravom muževnošću.23 Ženske su fantazije Narativne strategije u romanima u kojima Balkan s osmanskim
početkom dvadesetog stoljeća poticane i masovnim tiskanjem ro- naslijeđem ima ulogu kulise, ostavljaju dovoljno prostora za zami-
mana usko povezanih sa seksualnošću. Iako se erotizacija ovoga puta šljanje raspojasanih harema, specijaliziranih kurtizana ili pak lezbij-
ne odvija nad tijelima koja pripadaju političkim kolonijama, ona ske ljubavi. Međutim, i turske kupelji s homoseksualnom praksom
jednako su tako zanimljive putnicima oba spola i predmet su za-
padnjačkog gnušanja, ali i nevjerojatne bojazni kako će se “bolest
23
Rebecca West u svojim putopisima po Balkanu opise korčulanskih muškaraca
pretpostavlja moderniziranoj engleskoj muževnosti, koja je izgubila svoju “prirodnost” i
homoseksualizma” poput kuge preliti na ostatak Europe. Stoga je
pretvorila se u “mlitavost” zbog tržišne privrede. Njezina kritika modernizma ostvaruje se uloga Balkana u tom smislu posebna, on služi i kao strateško mjesto
preko arhetipske seksualnosti predmodernog muškarca (Bjelić i Cole 2003:354). definiranja vlastite seksualnosti:
Za Britance je Balkan u fukoovskom smislu prostor “drugih viktori- činovi okrutnosti, često s erotskim značenjem, počinile su najviše
janaca”, prostor izvan priznatog lokusa seksualnosti, bračne hetero- primitivne grupe: Rusi, Južni Slaveni, Turci, Kurdi kao i kolonijalni
seksualnosti i uređenog racionalizma viktorijanske ere. Predstavljao kontingenti. Nadalje bilježi, dok Turci i crni francuski ratnici najče-
je prostor rezerviran za prikaze silovanja, ljubavno detaljne, napu- šće prakticiraju tjelesno sakaćenje, među južnim Slavenima vrlo su
njene bježećim golim ženama koje uvijek dolaze izložene, razdera- česta sadistička ubojstva, kastracije i silovanja. Iako prosvijetljenim
nih košulja, prostor gdje su djeca prikazana kao seksualni objekti,
europskim muškarcima ne odriče želju za silovanjem, Hirschfeld nji-
gdje haremi zarobljuju osjetila, gdje ponosni plemeniti divljaci sjaje
svjesno, gdje se mučenje provodi s očitom naznakom seksa. Balkan
hovu prosvijetljenost opisuje kao sposobnost da se suzdrže od takvih
je “mjesto tolerancije” gdje se nezakonite potisnute fantazije mogu seksualnih zločina, da ih “sublimiraju čitanjem o njima” ili riješe
osloboditi, štiteći britanski svijet od infekcije potisnute razuzdanosti. “izmještanjem” silujući prostitutke (prema Bjelić i Cole 2003:356-
(Scarboro 2005:20) 358). Riječ je, dakle, o kreiranju biopolitike kojom se seksualnost
drugog koristi kao politički argument u isticanju razlika, s posebnim
Seksualno nasilje podjednako je djelotvoran mentalitetni stereotip isticanjem “neobičnih” seksualnih običaja “primitivnih” naroda, pri
pa će slike serijskih silovatelja koji otimaju mlade kršćanke i drže čemu je “antropološki/etnološki diskurs o seksualnosti bio instru-
ih kao bijelo seksualno roblje ostati vječna fantazma Zapada, u ment za vježbanje geopolitičke moći” (Schik 1999:77).
suvremenosti ponešto preoblikovana međusobnim sukobima islam- Politike reprezentacije posebno se zanimljivo raspliću na doma-
skih vjernika, te ortodoksnih i katoličkih kršćana,24 utemeljena u ćem terenu. Stvaranje novog narativa krajem devetnaestog stoljeća,
specifičnoj scientii sexualis, što je posebice vidljivo na umjetničkim kojim se trebalo što više približiti Europi, ali i gotovo nostalgično
djelima koja su krasila europske salone (vidi Schick 1999). Imagini- podsjećati na osmansko naslijeđe, oblikovalo je, primjerice u “ori-
rana seksualnost Balkana postaje njezina znanstvena objektifikacija, jentalnom diskursu” srpske umjetnosti, likovne prikaze “idealizira-
što se poklapa s Foucaultovom tezom o proizvodnji specifičnog, nih seljanki” koje obavljaju svakodnevne poslove bogato odjevene u
zapadnog znanja o seksualnosti koje ga normira u svrhu dijagnosti- orijentalne nošnje, iluzije koje je publika očekivala vidjeti, ili “čiste
ciranja i liječenja. Slavenska virilnost postaje dijagnoza i za bolest i folklorističke fraze” (Ćupić 2003) koje seksualiziraju haremsku
za rat. Magnus Hirschfeld 1941. godine objavljuje knjigu The Sexual atmosferu iz perspektive muškog promatrača, koji tim prizorima,
History of the World War u kojoj ustvrđuje: silovanja i individualni zapravo, nikad nije mogao prisustvovati. Potpuno se uklapajući u ro-
mantičarsko prosvjetiteljsku potragu za autentičnim duhom naroda,
24
Ta se fantazma imala prilike realizirati u ratu devedesetih, kada je na okupiranim takve su se autoegzotizacije nerijetko pretvarale u erotizirane, po-
područjima organizirana prostitucija trefikiranim ili zarobljenim ženama za zaraćene voj- najprije ženske, opise namijenjene europskoj publici, ali i domaćem
nike, ali i jedinice UNPROFOR-a koje su trebale osigurati prestanak sukoba. “Sukob na nastajućem građanskom sloju koji nije vidio ništa problematično u
Balkanu bit će zapamćen po manipulaciji i zlostavljanju ženskog roda u svrhu etničkog
čišćenja i genocida. Žene su bile silovane, prisilno su zatrudnjivale, i bile su prisiljene u rodnom orijentaliziranju vlastite prošlosti. Tako se teza Todorove o
seksualno ropstvo zbog njihove etničke pripadnosti, religije, nacionalnosti, te definitivno prevladavajućoj muškoj, nemaštovitoj i neerotičnoj stereotipizaciji
zbog svoga roda” (Askin 1997:296). No, ratno silovanje prvenstveno je upereno protiv Balkana nužno mora nadograditi njegovom metaforičkom femini-
žena zato što su žene, bez obzira na identitetske sastavnice koje navodi Askin, a prisutno
je gotovo u svim svjetskim ratnim sukobima (vidi http://www.women-war-memory.org/ zacijom. Pa čak i ako se prebacimo na plan, kako ga Svetlana Slapšak
index.php/hr/povijest/rat-i-ratna-silovanja). naziva, “homeričkog teritorija”, s usmenom poezijom, kolektivnom
memorijom te herojskom etikom-hajdučijom, u konstrukcijama i autorizira nad subordiniranim parom, ali da “slično retoričko po-
balkanskog mentaliteta teško je previdjeti čestu erotizaciju muškog klapanje postoji kod svakog diskursa moći: kod retorike rasizma, re-
tijela ženskim atribucijama, kao oruđe diskurzivnog opozicioniranja torike razvoja, modernizacije, civilizacije, itd.” (Todorova 2009:11),
“nas i njih”, “Europljana i Balkanaca”, “Hrvata i Srba” itd.25 Tako vjerojatno bi bilo preciznije i o jednom i o drugom diskursu govoriti
je Balkan u dugom trajanju kulturološkog imaginiranja istodobno kao o kolonijalnoj “želji za transformacijom prostora i subjekta pod
feminizirano podređen, maskulinizirano superioran, homoerotično zapadnjačkim djelokrugom i ambivalencijama prisutnim u provo-
barbarski, slab i silovit, vampirski i haremski… đenju ove transformacije” (Scarboro 2005). Tada bi ugrađena slika
o vlastitoj nepotpunosti (poluciviliziranoj, nekompletnoj, drugoj,
primitivnoj), ta polutanska priroda dugog trajanja, vjerojatno razot-
*** krila isti hegemonijski model na kojem počiva i orijentalizam, te bi
postalo nevažno je li riječ o rasizmu boje ili rasizmu nijansi. I tek kad
Tvrdnje kako je Balkan geografski dio Europe, no politički izvan
napustimo ideju da je nužan dogovor jesu li orijentalizam i balkani-
nje te je zbog toga obilježen “kao zona sumraka na marginama
zam isti, slični ili različiti, rastočit će se koherentnost i inteligibilnost
kontinenta” (Bechev 2006:8), tek donekle omogućuju dekonstruk-
balkanističkog diskursa. Do tada ne preostaje nam nego se prikloniti
ciju balkanističke ideologije. Budući da se i dalje uspostavljaju na
ponuđenoj strategiji:
opozicijskim vrijednostima, ustrajavanja na povijesnim, zemljo-
pisnim i identifikacijskim konkretnostima Balkana samo dodatno Iskreno govoreći, dođe mi da “za života” navućem stećak na sebe,
“cementiraju” poziciju margine koja, takva “sumračna”, teško može uklešem epitaf – “ništa vi ne znate o meni” – i ostanem “prkosna od
proizvesti (granično) znanje oslobođeno podređenosti, drugosti ili sna”, kao što je to za zemljicu Bosnu davno sugerirao Mak Dizdar.
originalnosti nerazumljive svima drugima osim nama samima, a (Moranjak-Bamburać 2004:89)
pitanje Nirman Moranjak-Bamburać “ali, šta ako diskurs ‘balka-
nizma’ svoje istine proizvodi upravo parazitirajući na okcidentalno
& orijentalnim kontroverzama, kao opasni suplement diskurzivnih
ratova?” (2004:88), razotkriva svu uzaludnost i kontraproduktivnost
takvog razrješenja civilizacijske drame na rubu Europe. I premda
Todorova smatra da se pojmovi balkanizam i orijentalizam donekle
mogu povezati kao diskursi pomoću kojih se dominira, restrukturira
25
Takva se vrsta erotizacije podjednako može pronaći u balkanističkim opisima, u sa-
moidentifikaciji maskulinističke kulture socijalističkog razdoblja naspram “feminiziranog
Zapada”, u zapadnjačkim objašnjenjima ratnih sukoba devedesetih godina prošloga stoljeća
na prostorima bivše Jugoslavije, kao i u rodnim atribucijama pridodanima sukobljenim
stranama, u postsocijalističkom intelektualnom oponiranju pripadanja Balkanu ili nacio-
nalističkom proeuropskom ili euroskeptičnom diskursu.
(Auto)egzotizacija Balkana i etnografija
nositelja značenja u tri primjera sedme
umjetnosti*
Umjetnička djela ne govore sama za sebe, ona govore i o kontekstu i od početka

ih se percipira kao znakove koji promatrača informiraju o stanju u dijelu svi-
jeta iz kojeg potječu. To se odnosi i na zapadnu umjetnost: kada ne bi postojao
široki interes za ono što se trenutno događa u New Yorku ili Los Angelesu i
kada današnja američka umjetnost ne bi služila kao izvor informacija o da-
našnjem američkom društvu, izgubila bi mnogo od svoje privlačnosti. Tako se i
na istočnoeuropsku umjetnost gleda kao na nešto istočnoeuropsko; kao na izvor
informacija o stanju u društvima u kojima je nastala. (Groys 2003:179)
[Z]ločinci su na velikom ekranu bili tamnoputi, imali špicaste brkove i govori-

li talijanski. Italija je prestala s protestima diplomatskim putem i zaprijetila je
bojkotom filmova. Od sljedećeg dana svi filmski zločinci, pakosnici, izdajnici
postali su južno-amerikanci (…) (Zagarrio 2004:49)
TERITORIJ BALKANA koji povijesno nikad, pa ni danas, nije bio

jasno određen, nagnat će Božidara Jezernika na zaključak da je “ge-
ografija poluostrva bila vrlo neprecizna nauka” (Jezernik 2007:22).
Unatoč geografskim nesigurnostima određenja poluotoka, početkom
dvadesetog stoljeća on postaje “jasna” i uvriježena metafora za kaos,
manjak političkog, zaostalost i za snažnu fragmentaciju među zajed-
nicama koje žive na njegovu teritoriju. U takvom imaginariju geograf-
* Tekst je prvotno objavljen u Matošević, Andrea. 2011. “(Auto)egzotizacija Balka-

na i etnografija nositelja značenja u tri primjera sedme umjetnosti”. Narodna umjetnost
48/2:31-49.
48 Polutani dugog trajanja (Auto)egzotizacija Balkana 49
ska “neodređenost” korelira s kulturno-političkom “neodređenošću”/ navedenom citatu možemo pronaći u slici Jaroslava Čermaka iz
/“nerazvijenošću”.26 Također, ako sam trenutak “proizvoljnog i slu- 1861. Raid of Basiboukz (tur. Bašibougz – oštećena glava, bez vođe),
čajnog” označavanja teritorija imenicom Balkan Johanna Augusta ili u prikazu neregularnih snaga osmanske vojske za koje se u poli-
Zeunea koincidira s trenutkom snažne tendencije naglašavanja nje- tičko-pornografskom uratku The lustful Turk tvrdi kako su se mogli
gove zaostalosti, možemo li, slijedeći lacanovski impostiran pasus uzbuditi isključivo “beskorisnom brutalnošću, nasiljem – ti ljudi su
Ernesta Laclaua, zaključiti kako su “identitet i jedinstvo objekta bili sadisti” (ibid.:291).27
rezultantom same operacije imenovanja”? (Laclau 2005:104). No,
Unatoč fantastičnosti opisa načina života ljudi na poluotoku, taj
to je, naime, moguće “jedino ako imenovanje nije subordinirano
specifičan način “orijentalizacije” Balkana ne može biti definiran
deskripciji ili prethodnom označavanju. Kako bi izvršio tu zadaću,
isključivo zapadnjačkim projektom, budući da se radi o procesu
označitelj mora postati, ne samo kontingentan, već također i pra- kojeg su prigrlili, internalizirali i djelomično izveli mnogi balkanski
zan” (ibid.). “Istočna je Europa”, piše Bakić-Hayden, “povezivana intelektualci. Nije samo “Zapad” taj koji konstruira Balkan kao
sa ‘zaostalošću’, a Balkan s ‘nasiljem’” (Bakić-Hayden 1995:917), prostor zapadnih stereotipa, u velikoj mjeri ta je konstrukcija pre-
pa će, primjerice, u talijanskome rječniku stranih riječi Zingarelli uzeta i izvršena “od Drugih”; u našem slučaju tu su ulogu preuzeli
pod figurativnim određenjem termina balcanico napisati objašnjenje sami balkanski pisci i filmaši. Rezultat je specifična dobrovoljna
kako je riječ o “kaotičnom, nasilnom, neupravljivom” (Zingarelli “samo-egzotizacija” koja postaje omiljeni način samoprikazivanja za
2008). Takvome su viđenju pridonijeli putopisi, ali i pamfleti poput mnoge redatelje s tih prostora. (Iordanova 2001:56)
The lustful Turk iz 1828., objavljeni u zenitu filohelenskog razdoblja,
Dakle, od samog imenovanja poluotoka, preko Čermakove slike
gdje se Turci ocrtavaju konstruiranjem njihova nedostatka/nemo-
i litografija Balkangruel (Balkanska okrutnost) Gottfrieda Siebe-
gućnosti seksualne kontrole – prikazom kastracije Alija od strane
na, odnosno “turskih silovanja pravovjernica iz 1909.” (Schick
grčke djevice. Ukoliko simbolizam iza kastracije “Turčina” krije na-
2007:292), ali i sadržaja putopisa koji im prethode kao, primjerice,
mjeru demaskulinizacije Osmanskog Carstva, on “nastoji preinačiti
Fortisova Putovanja po Dalmaciji, sukusa egzotizacije tematiziranog
političku realnost osmanske vladavine nad Balkanom kao primjer
podneblja, pa sve do preuzimanja takvog prikazivačkog obrasca “od
seksualne dominacije” (Schick 2007:290). U slikarstvu ekvivalent
egzotiziranih”, napose, produkcijom sedme umjetnosti na Balkanu,
možemo pratiti tendenciju koja kulminira autoegzotizacijom – su-
26
Na početnim stranicama Divlje Evrope Božidar Jezernik piše kako “do početka devet- vremenim prepoznavanjem u povijesno ukorijenjenoj pejorativnoj
naestog veka Balkansko poluostrvo nije imalo ime. Tek mu je 1808. godine nemački geograf
antropologiji.
Avgust Cojne dao ime Hämushalbinsel, koje je kasnije promenio u Balkansko poluostrvo,
u skladu s uobičajenom praksom da se region nazove po svom najistaknutijem planinskom
masivu. Međutim, Cojneov izbor bio je prilično proizvoljan jer Balkanske planine, koje
su u prošlosti nazivane Haemus, a nalaze se u delu koji je sada Bugarska i poznat je kao 27
Tako u prvom planu neregularni vojnici obgrljuju nago žensko tijelo (katolkinje?)
Stara planina, nisu ni najduži ni najviši planinski masiv na poluostrvu. Međutim, gotovo pored kojeg leži (mrtva?) beba. U očima žene vidljiva je panika dok desnom rukom grebe
od početka se smatralo da novo ime nije odgovarajuća zamena za staro. (…) Štaviše, čini po sljepoočnici vojnika – ne postoji ni tračak užitka u situaciji u kojoj je objekt efemerne
se da je samo ime proisteklo iz jednog nesporazuma. Pretpostavljalo se da se baš taj masiv žudnje, njezino opiranje nije prožeto konsenzusom. Prikaz takve situacije, osim što ima
zove Balkan, a zapravo je reč o turskoj imenici balkan koja označava bilo koju krševitu i naglasiti čednost katolkinja, naglašava bestijalnost/okrutnost Turaka kao “Njih”/“Onih”
šumovitu šumu ili planinski lanac” (Jezernik 2007:21). koji su u stanju to učiniti.
Stoga ćemo se ovdje baviti konstituiranjem elemenata suvremenog stora. Stoga ih je moguće smatrati suvremenim tvorcima karaktera
imaginarija dijelova Balkana u filmu na primjeru tri recentna rada: “bliske i neukrotive egzotike” ekstrahirane iz znatno šireg dijapazona
Prije kiše (1994) Milča Mančevskog, Underground (1995) Emira osobina koje bi se također mogle prikazati kao dominantne:
Kusturice te Kino Lika (2007) Dalibora Matanića.28 U tim se, važno
u pogledu razumijevanja toga kako se konstrukcije mašte drugih
je naglasiti, postjugoslavenskim djelima mogu pronaći konstitutivni
ljudi [mišljenih lokaliteta op. a.] povezuju s našim konstrukcijama
elementi diskursa o neukrotivom, divljem, predmodernom Balkanu,
[življenih lokaliteta op. a.], proces nas tjera upravo u pogrešnom
“Idu” Europe. Proces “balkanizacije Balkana”, prostora koji se geo- smjeru – prema izolaciji značenjskih i formalnih aspekata stvari, a
grafski smatra Europom, ali kulturno njezinom antitezom, odvija se, podalje od praktičnih konteksta koji im daju život (Geertz 2010:68),
ne samo za zapadnjačko kinofilsko tržište, smatramo, u svojevrsnom
imaginarnom “manjku” (koji je ujedno i višak – konstantni eksces, ali i podalje od života samog, koji bi, prema jednoj od mnogih defi-
surplus manjka): nedovoljno civiliziran, nedovoljno moderan, ne- nicija, umjetnost imala oponašati.
dovoljno demokratičan, nedovoljno europski, nedovoljno spreman Pitanja koja ovim radom želimo postaviti moguće je ramificirati
na dijalog itd. Takav se manjak potvrđuje viđenjem Balkana kao na, barem grosso modo, dva dijela. Prvi dio odnosi se na “etnografiju
Europe: “gotovo isti, ali ne sasvim”, ali i Istoka – “polurazvijen, polu- nositelja značenja” (Geertz 2010:150) – sadržaje sedme umjetnosti,
kolonijalan, polucivilizovan, poluorijentalan” (Todorova 2006:69). posebice u trima navedenim radovima, koji tvore fenomen auto- ili
Smatra se teritorijem koji je, parafrazirajući parafrazu Tomislava Ple- “samoegzotizacije”, a mogu ili moraju služiti kao reprezentativni
tenca, “tako daleko bez obzira koliko bio blizu” (Pletenac 2009). No uradci “imaginarnih zajednica” čiji se “članovi” ne moraju nužno,
upravo iz te blizine/bliskosti, na koju se gleda kroz evolucionističku a priori, prepoznati u njima. Je li dakle, uz prikaz poluotoka “po-
prizmu, Europa, osim što infantilizira Balkan, hvata ga i petrificira u kretnim slikama”, pojam autoegzotizacije i njima samima proble-
vlastitu želju koju zadovoljavaju “najuspješniji” umjetnici s ovih pro- matičan te bi li kao takav mogao funkcionirati tek ako pretpostavlja
umjetnički govor u ime zajednice ili apstraktnije kategorije “naroda
28
Na ova smo se tri filma odlučili poradi njihove recepcije na stranim (i domaćim)
poluotoka”, te opravdava li individualno porijeklo autora ili zemlje
filmskim festivalima – Prije kiše Milča Mančevskog pored nominacije za Oscara u kategoriji produkcije filma kolektivni prefiks auto? Pitanje je, zapravo, u čije
najboljeg filma na stranom jeziku 1995., godinu je dana ranije osvojio nekoliko nagrada ime oni govore, što nas dovodi i do drugog pitanja, onog o katego-
na filmskom festivalu u Veneciji – Zlatnog lava za najbolji film te FIPRESCI nagradu
međunarodne federacije filmskih kritičara; Underground Emira Kusturice 1995. osvojio
riji “lokalnog” umjetnika, njegova insiderskog autoriteta te poetike
je Zlatnu palmu u Cannesu, 1996. Lumiere nagradu u kategoriji najboljeg stranog filma, prožete “tamnom, hibridnom i gotovo kriminalnom stranom um-
1997. Kinema Junpo nagradu za najboljeg režisera filma na stranom jeziku; Kino Lika Da- jetničkog stvaranja (…) o kojoj se šuti zbog puke naklonosti mašti
libora Matanića 2008. na 55. Festivalu igranog filma u Puli osvojio je Vjesnikovu nagradu
Breza, dodijeljenu Areti Ćurković za glavnu ulogu u filmu “zbog umjetničke hrabrosti koja
umjetnika” (Wulf 2002:210). U specifičnim se okolnostima potiče
je bila potrebna pri tumačenju dotičnog lika i ljudsku hrabrost pri izlaganju vlastita tijela umjetnički izričaj neodvojiv od “edukativno-informativnog efekta”
opasnostima glumačkog zadatka” (www.pulafilmfestival.hr), kao i Zlatnu Arenu dodije- o prostoru, vremenu i ljudima koje tematizira, kreirajući tako kom-
ljenu glumici Nadi Gačešić-Livaković za najbolju sporednu žensku ulogu s obrazloženjem
da “na uvjerljiv način, ekspresivan u jeziku i gesti glumi lik tetke koja oblikuje mišljenje
plementaran dio imagologije Balkanskog poluotoka. Takvo se sadr-
ruralne sredine” (ibid.). Kino Lika je 2009. osvojio i Zlatnu maslinu na talijanskom Festi- žajno blisko viđenje nadovezuje na ono ponuđeno već u, primjerice,
valu europskog filma u gradu Lecce. “najprodavanijim džepnim izdanjima, kao što su Penguinov reprint
Black Lamb and Grey Falcon (podnaslovljen A Journey through Yugo- pogled stranca posjetitelja, izražen kroz seriju selektiranih slika, po-
slavia) iz 1941. autorice Rebecce West; Vintageov Balkan Ghosts mogao je oblikovati zapadnjačke stavove naspram Balkana, radeći
(podnaslovljen A Journey through History) Roberta Kaplana (1993), upravo u suprotnom smjeru od njegova prepoznavanja europskim
čiji se sadržaj temelji na putopisima drugih zapadnjačkih posjetitelja prostorom u punom smislu. Balkan je često prikazivan egzotičnim,
mračnim, barbarskim, neukrotivim, a kulturne i medijske slike
Balkana te Pengunov The Impossible Country (1994) (podnaslova A
osnažuju takve stavove. Sjetimo se žilave snage vampirske mitolo-
Journey through the Last Days of Yugoslavia)” (Iordanova 2001:58).
gije usko asocirane s Istočnom Europom; filmski, sjetimo se eni-
Stoga pronicljivoj opservaciji etnologinje u vezi s prvim od tri gmatskog, divljeg karaktera Zorbe u Grku Zorbi, čiji su postupci i
navedena džepna izdanja – da se “putopisac u neku ruku ponaša karakter savršeni kontrast znatiželjnom, no racionalnom, Englezu.
gotovo kao praetnograf ” jer “donosi obavijesti o drugim kulturama i Iako se scenarij ciparskog pisca Michaela Cacoyannisa bazira na
njezinim pripadnicima, a u isto vrijeme čitateljima koji od njegovog romanu grčkog pisca Nikosa Kazantzakisa iz 1946. godine, filmska
djela imaju vremenski odmak, već po samom načinu selektiranja se verzija Grka Zorbe bazira na strančevu pogledu na divlji i stra-
i pripovijedanja informacija govori i o samom autoru i njegovoj stveni balkanski karakter. Svo je Zorbino ponašanje filtrirano od
matičnoj kulturi” (Grgurinović 2008:148), možemo dodati kako se strane Engleza, koji se, iako ganut odnosom sa Zorbom, ipak vraća
u slučaju sineasta poput Kusturice, Mančevskog ili Matanića radi o sigurnoj budućnosti u Englesku, dok je skoro pa zaboravljeni Zorba
svojevrsnoj pretpostavljenoj autoetnografiji, u kojoj vlastita kultura služio samo kao ključ za dešifriranje drugog. (Virag 2002:6-7)30
i kultura drugoga moraju koincidirati, a iz čega, inter alia, proizlazi, Slična narativna okosnica prikaza života na Balkanu kroz strančev
smatramo, posebno autoritativan diskurs o “odrugovljenome pr- pogled, kao i neposredno, snažno i intenzivno iskustvo glavnog lika
vom”, odnosno “vjerodostojniji” prikaz odnosa i načina postojanja u Aleksandra Kirilova (Rade Šerbedžija) nalazimo i u filmu Prije kiše.31
vlastitom tematiziranom podneblju.
30
Iordanova upozorava i na važne sadržajne razlike između romana i njegove ekra-
Pucilerov pogled i Divlji dečki nizacije: “Jedina referenca na Zorbinu prošlost u filmu spominje se ne bi li se objasnilo
njegovo vladanje engleskim jezikom – on spominje svoj boravak u SAD-u. U romanu
je pak jezik razmjene grčki a ne engleski: Zorba nije bio u SAD-u, ne govori engleski, a
Karen Virag je nedavno pisala o lajtmotivu u mnogim čuvenim Britanac, mješanac etničkog podrijetla, je taj koji govori grčki. U filmu sva objašnjenja o
filmovima snimljenima na Balkanu kao što su Grk Zorba (1964), tome kako i zašto je Zorba postao ono što jest, izbrisana su, on postoji samo u prezentu.
Odisejev pogled (1995), Dobro došli u Sarajevo (1997),29 gdje se oko- Roman pak obiluje detaljima iz Zorbine prošlosti što ga čini interesantnim i kompleksnim
likom” (Iordanova 2001:60).
snica priče gradi oko 31
Prije kiše / Pred dozhdot, Makedonija/Francuska/UK, Milčo Mančevski, 1994. Film
stranca koji dolazi na određeno podneblje poluotoka i reagira na se sastoji od tri međusobno isprepletena dijela 1. Riječi; 2. Lica; 3. Slike. Glavni lik u filmu,
Aleksandar Kirilov, iako vrlo uspješan ratni fotograf, vraća se u rodno mjesto u Makedoniji
nedokučive, pomalo necivilizirane ljude koje tamo upoznaje. Takav nakon više od desetljeća i pol, i to mjesec dana nakon što je osvojio Pulitzerovu nagradu
i prošao sva svjetska ratišta. U Londonu ostavlja ljubavnicu Anne (Katrin Cartlidge) te u
rodnom selu pokušava ponovo zavesti ljubav mladih dana, udovicu Albanku Hanu Halili,
29
Zorba the Greek, SAD, Michael Cacoyannis, 1964; Ulysses’ Gaze / To vlemma tou čiju pak kćer Aleksandrova rodbina traži zbog navodnog ubojstva jednog od njih. U na-
Odyssea, Grčka/Francuska/Italija, Theo Angelopulos, 1995; Welcome to Sarajevo, UK/SAD, rativno nelinearnom, “kružnome” scenariju, gdje je početak filma prikazan na kraju, ipak
Michael Winterbottom, 1997. sve “kockice smisla” ne liježu na svoje uzročno-posljedično mjesto, već ostavljaju dojam
No, differentia specifica u ovome slučaju jest to da se Aleksandar u – Imaš ugovor s agencijom – u Londonu ga podsjeća Anne, surad-
svoje rodno makedonsko selo vraća nakon šesnaest godina i to, kako nica i ljubavnica.
kaže svojem bratiću koji će biti njegovim krvnikom – zauvijek. Jer – Mogu da mi popuše za ugovor.
ako Englez u Grku Zorbi funkcionira kao trenutni pozitiv “balkan- – Aleks, ne izvlači se! Znaš da je važno opredijeliti se.
– Da izaberem stranu? Ne želim na njihovu stranu. Govna, pička
skog” karaktera, onda Aleksandar Milča Mančevskog ne uspijeva
im materina!
djelovati kao “permanentniji” korektiv nepomirljivim etničkim tr-
zavicama među muškarcima suprotstavljenih skupina. Njega, kako Drugim riječima, u Londonu, na Zapadu ne želi, na Istoku, u
intimno kazuje ljubavnici Anne u Londonu, “kosti bole za kućom. zabiti seoske Makedonije, ne može. Kostimografija i zvučni zapis
Kao slonove. Ili se možda radi o reumatizmu?” Ali u trenutku kada (soundtrack) u filmu povezuju dvije polutke – zapadnu i istočnu,
bude tražio pravdu u državnim institucijama, dakle pravdu mimo urbanu i ruralnu, suvremenu i negdašnju pa će pjesmu Beastie Boysa
krvne osvete za mladu Albanku, navodnu ubojicu jednog od njego- So What’cha Want? (Što želiš?), bestijalni dečki32 ruralnog Balkana
vih rođaka, u toj istoj kući neće biti dobrodošao. “Ti se ne miješaj. slušati na malom prijenosnom kazetofonu dok traže albansku dje-
Nisi odavde” – bit će odgovor na inzistiranje kako “postoje milicija vojku, isto kao i Anne u svojem fotografskom studiju u Londo-
i sud za ovakve stvari”. Njegov ambivalentan lik funkcionira kao nu, odnosno na groblju nakon Aleksandrova odlaska, dok riječju
izvor ponosa kad se referira na uspjehe – “Pucileru jedan!”, reći će redatelja: “Ako zanemarimo mitraljeze, kožne jakne, najki i adidas
mu rođak pri njihovom susretu, a naknadno i priznati: “Snimio sam majice, ovakav isti sukob mogao bi se dešavati pre dvesta godina”
na videu emisiju o tebi. Naš čovjek koji je uspio u bijelome svijetu! (Mančevski prema Levi 2009:170). Ipak, njihovu funkciju možemo
Vijetnam, Beirut (…)”, ali kad pokazuje karakteristike “tipične” za interpretirati kao označitelja sinkroniciteta dok lik Aleksandra dje-
zapadnjaka, negira mu se mogućnost razumijevanja situacije. Njego- luje upravo suprotno – njegova je funkcija pokazati koliko “terito-
vo je stanje ono “permanentnog ostracizma” jer je prikazan kao lik riji starog kontinenta” mogu biti “kulturalno dijakroni” u vlastitom
koji talentom, hrabrošću i radom postiže zavidan uspjeh na Zapadu, geografsko-vremenskom sinkronicitetu, supostojanju, što je u zapad-
ali ga ne želi utržiti: njačkoj intelektualnoj povijesti bio jedan od toposa evolucionističke
škole.33 To potvrđuje i Brailsfordova opservacija iz 1906. kako se radi
o prostoru koji je često opisivan kao onaj
“temporalne ispremiješanosti” sukladne s lajtmotivnim citatom provučenim kroz korpus

filma: “Vrijeme ne umire, ni krug nije pravilan”. Sjetimo li se u uvodu navedena putopisa
Amerikanca Roberta Kaplana Balkan Ghosts, gdje se zagovara teorija “Balkana kao koli-
jevke nacizma” (Todorova 2006:265), dolazimo do zanimljive podudarnosti putopiščevih 32
Smatramo kako “homonimija” izvođača Beastie Boysa i karakteristike pripisive deč-
opservacija, objavljenih godinu dana prije distribucije filma, i redateljskih odluka: “Kaplan kima u potrazi za ubojicom njihova rođaka nije slučajna.
je autsajder, putujući pisac koji ne može doli letimice vješto dotaći površinu ovih regija čije 33
“U usporedbi s lokalnim ljudima”, piše Dina Iordanova, “Aleksandar pripada višem
jezike ne govori. Pa ipak, nešto ga u njegovu iskustvu tjera prema novom viđenju prošlosti: redu jer posjeduje superiorno znanje: svjestan je razarajućih posljedica njihova ponašanja,
‘Na Balkanu, povijest se ne doživljava kronološkom progresijom kao na Zapadu. Naprotiv, uništenja u koje njihovi sitničavi konflikti mogu voditi. Oni su naspram njega inferiorni,
povijest skače uokolo i kreće se kružno (…).’ Baš kao u krugu, prisiljen sam zapitati se, što ne jer ne znaju što on zna već jer ne žele znati. Pitali bi ga za savjet, ali odbili mudrost koju
se ne zatvara u Prije kiše?” (Rosenstone 2000:189). nudi” (Iordanova 2001:82).
smešten tako da ima neposredan doticaj s civilizacijom ali je ipak No, je li se u filmu otišlo i korak dalje u petrifikaciji ideje o
ostao varvarski (…) osobine koje su to područje u zapadnjačkim zaostalosti istočne europske regije? Takvom je prikazuje scenarist i
pričama i izveštajima učinile različitim od ostatka Evrope (…) pred- režiser rodom iz Skopja, školovan u Sjevernoj Americi pa se stoga
stavljena su kao vraćanje u prošlost (…). Ovde u Evropi, u samo njegovo viđenje i znanje može gledati kao “autoetnografsko” – “kao
jednom danu putovanja vozom koji vodi do Beča, stižemo na istok
i svaki umjetnik, stvaram autobiografska djela” (Mančevski prema
i u srednji vek. (Brailsford prema Jezernik 2007:23)34
Raskin 2003) – odnosno ono koje progovara iz iskustva i empirije.
Osim anakronizma protagonista valja u gradnji radnje filma primije- Ono što se ne ističe u gotovo niti jednoj analizi filma jest činjenica
titi stereotipnost odnosa prema ženama i njihov muškarcima podre- da prikaz mržnje naspram drugih i želje za njihovim međusobnim
đen status. Liberalno shvaćeni rodni odnosi, nerijetko denotativni za uništenjem poprima još okrutnije, ali i paradoksalnije konture. Jer
“progresivnost” zapadnoeuropskih ideja i društava – progresivnost iako makedonska zajednica želi ubiti “albansku kurvu”, kako je više
koju valja imitirati, a koja se, barem u ovdje analiziranom filmu, puta u filmu istaknuto, polazi im za rukom jedino upucati njezina
mora, među ostalim, “pozitivno” ogledati o petrificirane balkanske zaštitnika Aleksandra – jednog od njih. Proporcionalno okrutnima
rodne odnose. Jer dok trudna Anne ima mogućnost izbora izme- prikazani su i Albanci, opisani kao oni što se “kote ko zečevi”, pa im
đu dvojice muškaraca (muža i ljubavnika) i slobodu seksualnog i možda upravo zbog toga nije bio problem ustrijeliti djevojku s leđa
emotivnog nećkanja, Neda, žena Aleksandrova rođaka, prisiljena je dok pokušava pobjeći od obitelji koja više nije uz nju.37
trpjeti muževe promiskuitetne eskapade, što je čitljivo iz brze scene
zajedničkog blagovanja dobrodošlice gdje ovaj, nakon što predstavi ske klasične mitologizirane veličine”. Kreaciji se takvog materijala pribjegavalo posebice za
vrijeme ratnih djelovanja, gdje se ženu prikazuje ekvivalentom okupirane/silovane “zemlje”,
suprugu Aleksandru, dira po nozi djevojku koja sjedi do njega za odnosno teritorija. Dubinska “struktura” takve analogije (žena-teritorij), smatramo, tiče se
stolom.35 Također valja naglasiti da je riječ o ubijenom bratiću, a patrijarhalno impostirane strukture života ponajprije recipijenata koji tu istu poruku mo-
kroz cijeli se film doima (iako nikada eksplicitno izrečeno) kako je raju dekodirati jer u suprotnom dekodifikacija/senzibilizacija/edukacija ne bi bila moguća.
mladu Albanku, prije no što je ubijen, pokušao silovati.36
37
Kod Mančevskog možemo primijetiti i shodno tome pratiti ono što bismo nazvali
“kontradiktornim diskursom” procesa stvaranja opusa jer se u istom intervjuu zalaže za em-
piričnost vlastite umjetnosti te tvrdi kako je “doslovce stotine puta objašnjavao da Prije kiše
34
Henry Noel Brailsford, britanski novinar, u citiranom se djelu Macedonia: It’s Races nije dokumentarac o Makedoniji. Nije dokumentarac o onome što je bila Jugoslavija i to
and their Future iz 1906. osvrće upravo na Makedoniju i njezine stanovnike. uopće nije dokumentarac (…) iako ga neki gledaju kao dokumentarac o ratu u Jugoslaviji”
35
Znakovit je kadar Nedina pogleda koja muževu nevjeru vidi, ali ništa ne poduzima, (Mančevski prema Raskin 2003), dok već u sljedećem odlomku, referirajući se na pitanje
već ulazi u kuću dok muž ostaje u dvorištu s društvom. o okrutnosti u svojem drugom važnom filmu Dust, kaže: “Vidimo vođu makedonskih
36
Taj je “stratum” filma, u invertiranoj varijanti, recidiv, primjerice, Horora u Bugarskoj, pobunjenika, Učitelja, kao beskrupuloznog ubojicu koji ubija mladog vojnika tako da mu
o kojima se mnogo pisalo potkraj devetnaestog stoljeća, a koji su kao okosnicu imali temu prereže grkljan. S druge strane, turska vojska također ubija civile. To su, povijesno gledajući
turskog silovanja kršćanki. Čitali su se posebno u Europi i Engleskoj, i morali su djelovati i činili. Zaista je teško (a da ne kažemo i neetično) pisati politički korektne scenarije (…).
paralizirajuće na onodobni viktorijanski moral. Kao što je zaključio Justin McCarthy o Veći dio povijesti nije politički korektan. Na početku 20. stoljeća otomanska je vojska
događajima iz 1876.: “Politički diktat i cirkulacija novina učinili su takve priče atraktivni- ulazila u sela i ubijala civile, čak i trudne žene, palila živu malu djecu i rezala ljudima ruke i
ma, i u njih je širok broj ljudi vjerovao. (…) Takve su priče dotakle venu simpatija prema glave. To je dokumentirana faktografija” (ibid.; istakli autori). Također, u filmu, Aleksandar
bugarskim kršćanima među Englezima” (McCarthy prema Buturović i Schick 2007:278). na Anneinu opservaciju kako Makedonija nije sigurno mjesto ironično odgovara: “Dakako
“Didaktički” materijal – slike, fotografije, putopisi, pjesme iz Balkanskih zemalja u tu su da je, tamo su Bizantinci zarobili 14.000 Makedonaca. Iskopali su im oči i tako ih poslali
svrhu morali poslužiti kao agensi u petrifikaciji ideje o zaostalosti “bliskoistočne” regije, kući. To je 28.000 očiju.” Ono što iz tih opservacija proizlazi jest dojam da se radi o teri-
odnosno naglasiti dinamičnost i progresivnost “zapada” te potpomoći “restauraciji Europ- toriju zarobljenom isključivo u okrutnost koja se perpetuira do danas. Da je takvo viđenje
Značaj filma Prije kiše ne može se svesti na umjetnost ispražnjenu Kusturice vrlo je često, napose nakon osvojene Zlatne palme u
od geopolitičkih, kulturalnih, ali i, prema tvrdnji Iordanove, pro- Cannesu 1995. godine, opisivan “bosanskim filmom”.40 Ako je
ročkih implikacija jer film je nakon distribucije djelovao dvostruko: Prije kiše mogao polučiti aha-efekt kod gledatelja i kritičara, onda
je potonji bio izvorom interpretacijskog kvalunkvizma, svojevrsne
Puno je zapadnih gledaoca na film reagiralo s iskrenim divljenjem.
geopolitičke uravnilovke zaraćenih zemalja Balkana – sve su nacije
Njima je, to mi je nemali broj rekao, film bio od “edukacijske” važ-
(ovog dijela) poluotoka iste. Unatoč političkoj impostaciji narati-
nosti: tek su sad mogli dokučiti duboke korijene apsurdne logike
konflikta na Balkanu. No, bilo je to ujedno i pretkazanje: kao što va, izvorom nemale kontroverze,41 gdje se igrani film mjestimično
su znali iz medija, odbrojavanje je već otpočelo, polako ali sigurno prožima dokumentarnim snimcima poput ulaska njemačke vojske u
najavljujući neizbježan krvavi konflikt. Da je kojim slučajem tada Maribor, Zagreb i Beograd, Titovih poslijeratnih govora (u kojima
sukob u Makedoniji eskalirao, potvrdio bi imidž regije i ljudi koje je se, montirani, pojavljuju i fiktivni junaci filma), njegov učinak nije
zapadna publika vidjela na filmu. (Iordanova 2001:82) bio eksplikatornog karaktera: “Čini se da mimo kriptične debate
intelektualaca nikoga nije bilo briga čiju priču Underground priča:
Ili, riječju drugog autora, zagovaratelja teorije da je film započeo novi film je percipiran kao gargantuovska metafora nereda na Balkanu,
žanr: “povijest onoga što se još nije dogodilo” (Rosenstone 2000).38 a ne kao propagandna insinuacija jedne od zaraćenih strana” (Ior-
Mačkolika vitalnost balkanskog naroda gradove buduće Jugoslavije kada Marko svojega brata, Crnog i veću grupu ljudi skriva
u podzemno sklonište nakon što se Crni sukobi s njemačkim zapovjednikom Franzom
oko ljubavnice Natalije (Mirjana Joković). Po završetku rata Marko postaje uvaženi član
Iako rezultat francusko-njemačko-mađarske koprodukcije i sniman jugoslavenske Partije i suradnik druga Tita, ženi se Natalijom, ali ostavlja u skloništu cijelu
u Pragu, Beogradu i Plovdivu, nagrađivani Undergroud 39 Emira družinu, i Crnog od kojeg, na površini, čini ratnog heroja prema čijoj se životnoj priči
snima film, a koje je uvjerio da rat još uvijek traje. Nakon dvadeset godina proizvodnje
oružja pod zemljom, Crni i njegov sin izlaze na površinu te upadaju na set snimanja filma i
povijesti proizvoljno i dekontekstualizirano te da takvim hororima postoji alternativa ističu decimiraju glumce odjevene u njemačke odore misleći da se radi o pravim vojnicima. Film
Buturović i Schick: “Nakon rekonkviste Iberijskog poluotoka mnogi sefardski židovi – na završava “prizorima postjugoslavenskog rata”, gdje je Marko ratni profiter, a Crni zapovjed-
Sultanov poziv – došli su živjeti na, i prethodno, konfesionalno raznolik teritorij te su svoj nik (paravojne) vojske, nalogodavac Markove i Natalijine egzekucije, dok posljednje scene
novi dom pronašli u Sarajevu i Solunu” (Buturović i Schick 2007:3). prikazuju sve likove u filmu na vjenčanju Jovana (Srđan Todorović), sina jedinca Crnog,
38
Robert A. Rosenstone, profesor povijesti na California Institute for Technology, u dok se komad zemlje na kojem se slavlje odvija otkida od matičnog kopna.
tom će smjeru zaključiti: “Čitajući knjige o toj regiji shvatio sam: previše se toga dogodilo u 40
Ioradanova navodi nekoliko primjera: “Reuters i Associated Press izvijestili su o
Makedoniji tijekom previše stoljeća da bih to mogao apsorbirati u okviru povijesti. Sjedeći Undergroundu u materijalu naslovljenom ‘Bosanski film pobijedio u Cannesu’ (29. svibanj
u knjižnici, kapci su mi postajali sve teži i poželio sam zadrijemati. No, Prije kiše me drži 1995.). Utjecajni čikaški kritičar Michael Wilmington (Chicago Tribune, 21. prosinac
budnim bez ikakvog problema jer siječe kroz one komplikacije ne bi li mi dalo neku vrst 1997.) nazvao je film ‘bosanskim setom’. Shlomo Schwartzberg, kritičar iz Toronta, u
povijesti u sadašnjosti, da osjetim nešto od problema regije upravo tamo gdje me knjige North York Mirroru 3.-4. siječnja 1998. opisao ga je filmom iz Bosne i Francuske” (Iorda-
ostavljaju plivati u moru detalja” (Rosenstone 2000:189). nova 2001:132-133).
39
Underground, Francuska/Njemačka/Mađarska, Emir Kusturica, 1995. Film se tako- 41
U kontroverzu oko Undergrounda, je li Kusturica film impostirao prosrpski ili
đer sastoji od tri dijela: 1. Rat; 2. Hladni rat; 3. Rat, a prati dogodovštine dvojice najboljih nije, uključili su se filozofi i pisci poput Alaina Finkelkrauta, André Glucksmanna,
prijatelja, Marka (Miki Manojlović) i Crnog (Lazar Ristovski), kroz prizmu pedeset godina Bernard-Henry Lévya te Petera Handkea. Polemika je bila “medijski pokrivena u prestiž-
povijesti Jugoslavije, od Drugog svjetskog rata do početka devedesetih. Radnja 168 minuta nim publikacijama poput Le Monde, Libération, Journal du Dimanche, The Independent, The
filma, gotovo da započinje bombardiranjem Beograda i ulaskom njemačke vojske u veće Guardian (…)” (Keene 2001:238).
danova 2001:118), odnosno, riječju samog autora: “Kada sam (…) Donekle kao i Mančevski, Kusturica u Undergroundu povijest ovih
osvojio Cannes (…) u Timeu je objavljen članak da je pobijedio prostora doživljava i prikazuje isključivo kao povijest prevara i
nitko tko dolazi niodakle” (Kusturica http). No, autor je u intervjuu konflikata, kako među kumovima tako i među etnijama, ali i među
iz 1996. godine za The Times kazao kako je “živeći u zemlji kojom muškarcima i ženama: “Sine, nikada ne veruj ženi koja laže” i “Ne
hara strašan rat želio priču koja bi mogla odgovoriti ne samo na pita- idu, sine, žene i revolucija zajedno”, bit će savjeti “autentičnog” revo-
nja o povijesti već i o mentalitetu naših ljudi” (Robinson 1996:12). lucionara Petra Popare Crnog sinu po izlasku iz podzemlja. S druge
Tu su povijest i mentalitet, ako se složimo s Dinom Iordanovom, strane, evocirani mentalitet ljudi denotiraju “koreografije uživanja”,
mogli “pravilno razumjeti” samo oni koje je film tematizirao, dok odnosno:
je za ostale, “zapadnjake”, pojašnjenje uslijedilo “usporedbom rata
jugoslavenski identitet koji Kusturica smatra vrednim promocije
na području Jugoslavije”, jedne od nosećih tema filma, s prirodnom
jeste onaj njegov oblik okarakterisan neobuzdanim uživanjem
katastrofom – potresom (Cachiers du cinéma, 1995:69).42 Latentna
koje odbija da se povinuje ma kom konkretnom, praktičnom vidu
konfliktnost, nepredvidivost i destruktivnost postaju tako domi- društveno-političke aproprijacije, reifikacije i kanonizacije, i to zbog
nantne značajke ne samo “geološke prirode” već i “prirode ljudi” na toga što je po svojoj prirodi a priori nepomirljivo sa ideološkim
području jugoslavenskog dijela Balkana jer: propisivanjem vrednosti, kao takvim. Spektakularna finalna scena
iz Undergrounda jasno govori u prilog tome: venčanje, smešteno
u ovoj regiji rat je prirodan fenomen, kao i prirodne kataklizme
negde na obali Dunava, okuplja sve, sada već mrtve protagoniste
(…) što izbijaju s vremena na vrijeme. U mojem sam filmu pokušao
filma, na još jednoj, poslednjoj proslavi; i dok se ovi vesele i igraju,
objasniti stanje stvari u ovom kaotičnom dijelu svijeta. Čini se da
tlo na kojem stoje otcepljuje se od ostatka kopna i otplovljava niz
nitko nije sposoban detektirati korijenje ovog užasnog konflikta.
reku. Ovo slavljenje čistog, istorijskom stvarnošću nekompromi-
(Kusturica prema Žižek 1997:62)
tovanog jugoslovenskog ideala – Kusturičina finalna “koreografija
uživanja” – zamišljeno je kao suprotstavljeno, tačnije, ono doseže
s onu stranu aktuelnih etničkih mržnji među Južnim Slavenima i,
kao takvo, zahteva da nipošto ne bude poistovećeno sa onim što
42
Sam će potres, smatramo, u Undergroundu i naknadnom diskursu imati dvostruku, je, pak, u filmu predstavljeno kao stalna istorijska praksa ideološke
donekle i suprotstavljenu ulogu – s jedne će strane u intervjuima biti ponavljan kao pri-
godna metafora za mentalitet ljudi u sada već dezintegriranoj Jugoslaviji dok je, s druge,
pronevere ovog ideala, te njegovo političko porobljavanje od strane
završna alegorična scena filma odvajanja komada tla također usporediva s tom elementar- Titovog socijalističkog režima. (Levi 2001)
nom nepogodom, a koja simbolizira “ostrvo sreće, Jugoslaviju ideja, nasuprot ‘mračnoj’
(podzemnoj) Jugoslaviji, koja je lažna i puna obmana. To je ‘prava stvar’ za kojom svaki Završna scena, svojevrsni pitoreskni lokalni (a)politički danse maca-
smrtnik u podzemnom svetu žudi. Da bi se tako nešto desilo moralo je biti odvojeno bre, zapravo je finalizacija oslikavanja hipererotične prirode odnosa
od spoljnog sveta” (Krasztev prema Levi 2009:143). Drugim riječima, bukoličko i naivno
viđenje poentirano i posljednjim monologom u filmu na plutajućem komadu zemlje: među ljudima jer “u filmu je učestala predanost libidu viđena kao
“Ovde smo podigli nove kuće, s crvenim krovovima i dimnjacima koje će nastanjivati rode, suštinski deo jugoslovenske kulture, njenog razbarušenog i polimor-
kapijama širom otvorenim za drage goste. Bićemo zahvalni našoj novoj zemlji koja nas fnog duha” (Levi 2009:139), ali i izrazito rastrošne strane njihove
hrani i suncu koje nas greje, cvetnim poljima koja će nas podsećati na ćilime našeg zavičaja.
S bolom, tugom i radošću, sećat ćemo se naše zemlje kada budemo našoj deci pričali priče prirode, što je bila tema, primjerice, ranijih putopisa po Dalmaciji,
koje počinju kao bajka: ‘Bila jednom jedna zemlja’” (Underground, 1995). gdje “Fortis dva puta izričito uspoređuje stanovnike Dalmacije s
Hotentotima” (Jezernik 2007:75-76), ocrtavajući i jedne i druge Nitko nije znao ispričati i prikazati balkanski duh bolje od Kustu-
rastrošnima do te mjere da kad im se ukaže prilika zalihe za mjesec rice u Undergroundu. Ni Ivo Andrić ni Danilo Kiš, da nabrojimo
dana potroše u sedam, što je glavni razlog njihove bijede jer “kad se samo neke od velikana jugoslavenske svijesti. (…) Emir Kusturica
praznuje neki svetac, iako jedva ima hleba da jede, on će prirediti je u Undergroundu uspio ispjevati najbolju himnu mačkolikoj vi-
talnosti balkanskog naroda. (Corriere della sera, 16. studeni 2002.;
gozbu koja će biti istočnjački preobilna i preterana, a ne u granicama
istakli autori)
razumne evropske gostoprimljivosti” (Jezernik 2007:76).
Uspoređujući putopisne opise morlačkih običaja i konstrukciju
“prirode” ljudi u Kusturičinom filmu, mogli bismo zaključiti da su “Dekusturicizacija” hrvatske kinematografije
dodirne točke itekako prepoznatljive s nemalom razlikom prisvaja-
nja denigratornih tema te “vlastitim” smještanjem i prikazivanjem Na tragu Mančevskog i Kusturice, od kojega će zauzeti decidirano
unutar već postojećeg obrasca u slučaju filma. Dakle, pisanje o de- distanciran stav unatoč zajedničkom im marquezovskom “magično-
kontekstualiziranim, ali i apokrifnim elementima načina života na realnom” izričaju (Levi 2009:131; usp. Jutarnji list, 25. rujan 2008.),
poluotoku, sine qua non inferioriziranja “drugog”, preuzeto je kao redatelj Dalibor Matanić svojim je recentnim uratkom Kino Lika 44
dominantan način i stil celuloidnog prikazivanja identiteta “prvog”, realizirao, kako tvrdi, prikaz života u Lici “na granici s dokumentar-
što je sam sukus “balkanizma, koji kreira pogodan teren za ‘zrca- nim” (Vjesnik, 27. rujan 2008.). Na pitanje kako je “snimio istinit
ljenje’ zapadnjačkih stereotipa od strane balkanskih intelektualaca film o svojoj sredini van Kusturičinih koordinata, u kojima se hrane
kako bi bili prihvaćeni od strane zapadnoeuropske inteligencije. predrasude gledalaca u razvijenoj Evropi”, te misli li da će “Kino
Čak i u svojoj benignoj formulaciji, balkanizam je naveo filmaše iz Lika ohrabriti i ostale autore iz regiona da snimaju filmove koji će
ovog dijela svijeta da internaliziraju kulturne konstrukte naslijeđene bez egzotičnih začina govoriti o nama”, Matanić odgovara:
od Zapada i reproduciraju ih u vlastitim umjetničkim prikazima”
Kusturica je u svojim starim filmovima stvorio sliku Balkana koja
(Keene 2001:240).43 apsolutno danas nema više veze s istinom i, nažalost, neki zapadni
Unatoč činjenici da Underground promovira dekonstrukciju kulturni krugovi još uvek očekuju takve filmove. Očekuju da vide
mitologizirane jugoslavenske povijesti, nudeći joj kontradiktornu, nas retardirane istočnjake kako snimamo svoje retardirane likove u
nadnacionalno-nacionalnu alternativu, također mu je svojstvena retardiranom kraju. I još da koja guska proleti pri tome. Srećom,
(re)konstrukcija mitologije nonšalantnog, nepouzdanog, ali šar- Rumunji snimaju normalne filmove, Mađari takođe. To je naš kine-
mantnog i divljenja vrijednog “balkanskog karaktera”, u doduše za
44
Kino Lika, Hrvatska, Dalibor Matanić, 2008. U neimenovanom ličkom selu pra-
“zapadnjake”, vidjeli smo, teško razumljivom nacionalnom ključu.
timo priče triju tragičnih glavnih likova – Mike (Krešimir Mikić) je mladi, perspektivni
U tom se smjeru kreće i recenzija filma talijanskog novinara i njego- ali pomalo autistični i za uspjeh izvan lokalnih okvira nezainteresirani nogometaš, Olga
va zaključka kako: (Areta Ćurković) je mlada djevojka zaposlena u lokalnoj prodavaonici alkoholnih i bezal-
koholnih pića koja manjak muške pažnje kompenzira prejedanjem, dok je stočar Joso (Ivo
Gregurević) opsjednut sušom u selu i svojim kravama/volovima, kojima daje prednost pred
43
U tom se kontekstu valja prisjetiti redateljeve izjave pri uručenju nagrade u Cannesu vlastitim bolesnim sinom. Radnja se filma zbiva neposredno pred referendum o pristupa-
1995. godine: “Postoji samo jedan razlog zašto radim filmove, a taj je da budem voljen od nju Hrvatske Europskoj uniji – odluka o kojoj malo selo, poradi lukrativnih i sitničavih
vas!” (Iordanova 2001:130). razloga, nema zajednički stav.
matografski voz. Istočnoevropski radikalni film koji surovo analizira sitnicama koje sam čuo u obiteljskom krugu (…) Sva moja obitelj je
današnjicu (…) (Blic, 14. prosinac 2008.; istakli autori) otamo [iz Like, op. a.] i neke crtice, dijalozi, priče u filmu su direk-
tno, doslovno familijarne. To su sitnice koje sam milijun puta čuo
U istome, kontra-kusturičinom smjeru, unatoč doslovnoj retardira- u obiteljskom krugu tako da nisam trebao posebno istraživati, nego
nosti jednog od glavnih likova filma, bio je intoniran i dio autorova artikulirati nešto što sam davno memorirao. I onda se to otvorilo i
intervjua na Radiju 101: jako fino povezalo s knjigom Damira Karakaša prema kojoj je film
snimljen, koji u principu ima sličan doživljaj svega toga. (Večernji
Ono što je problem je ako imate ljude koji imaju sliku Balkana list, 8. listopad 2008.)45
tipiziranog prema Kustirici. I onda stvarno, da bi sebi svoj neki
sistem i status spasili, oni misle da tamo na Balkanu žive neki prljavi Unutar cjelokupnog prikaza života u neimenovanom ličkom selu u
ljudi, neki Cigani koji plešu i skaču, guske lete oko njih, tamo se prvi je plan “interesa javnosti” dospjela pretila djevojka Olga (debi-
puca, ratuje i ubija, to je katastrofa. Ono što je nama za “Liku” bilo tantica Areta Ćurković), koja zbog manjka zavodničkih talenata ne
važno je da bude sve samo ne Kusturica, totalno suprotno. Takva slika uspijeva privući mušku pažnju pa svojeg suseljana vrlo izravno upita:
Europe, to se mora promijeniti, na autorima je da to promijene (…)
“Oš me jebat?”, što je “izjava ljubavi i grubi način da se draganu u
(Intervju Radio 101, 1. prosinac 2008.; istakli autori)
Lici kaže volim te” (Blic, 14. prosinac 2008.).46 Pitanje istaknuto
Pitanje je vodi li nužno stvaralačka koordinata “sve samo ne Ku- na plakatu filma pored “letećih svinja s krilima”,47 među kojima se
sturica” direktno u srce “Balkana ili Like koji imaju veze s istinom” vjerojatno našao i Bubi, prasac s kojim će djevojka, u nedostatku
na temelju scenarističkog predloška zbirke priča opisane “biserom
hrvatskog naturalizma” (Blic, 27. studeni 2008.), ili će prije biti da
ograđivanje od nagrađivanog autora otvara dvostruki prostor – svo- 45
Matanićev kratki dokumentarac o snimanju Kina Lika – Dojo (2009), dostupan kao
jevrsnu kontroverzu negacije autoriteta koja bi pri mogućem susretu bonus materijal na DVD-izdanju, također je impostiran tako da poveže autorovo obiteljsko
stablo s Likom. Film tematizira redateljevu posjetu baki Mandi Matanić na zagrebačkom
dvojice, Matanićevim riječima, imala završiti “ili napijanjem ili tu-
Jarunu, čijom pričom o Doju, janjetu iz njezina djetinjstva u Lici, Kino Lika započinje i
čom” (Jutarnji list, 25. rujan 2008.), čime mladi hrvatski redatelj, završava.
osim što se smješta uz rame slavnome kolegi, in imaginatio zapada u 46
Na akcentiranu analizu navedene scene unutar korpusa filma odlučili smo se jer je
“zamku” balkanizma od kojeg bježi, ali i onaj za utrživu kontroverzu upravo ta kratka sekvenca s kraja filma bila izvorom prijepora u koji se uključio i Odbor za
ravnopravnost spolova te tražio “zabranu Kina Lika: zbog seksa sa svinjama žene u šoku”
lokalnih razmjera koja je uslijedila nakon distribucije filma – akcen- (Slobodna Dalmacija, 1. listopad 2008.). Stoga će “voditeljica Odbora za ravnopravnost
tirana pretenzija na “istinitost” prikazanog kao i potreba da dijelovi spolova Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava, Neda Balen, u pismu
filma ujedno budu šokantni, nužno su contradictio in adjecto samog Predstojnici ureda za ravnopravnost spolova pri Vladi RH, Heleni Štimac Radin, tražiti
službeno iniciranje zabrane daljnjeg prikazivanja filma na području RH” (ibid.). U sličnom
autorovog doživljaja Like: “No, morate znati da se u tom kraju ništa tonu i istim argumentima razvila se i polemika u Večernjem listu: “Prijepori oko filma Kino
ne događa i da je naša premijera bila kulturni događaj godine. (…) Lika. Protest zbog diskriminacije žena: Zabranite prikazivanje filma Kino Lika!” (Večernji
Mi smo ljudima tamo donijeli život” (Vjesnik, 27. rujan 2008.). list, 29. rujan 2008.).
47
Iako se distancira od kusturičinih balkanizirajućih sadržajno-estetskih odabira, ne
Snimljen prema motivima istoimene zbirke priča Damira Kara- možemo ne primijetiti kako plakat filma Kino Lika koincidira s plakatom filma Arizona
kaša, od čijih šest priča autor uzima tri obogaćene dream – na prvom, naime, lete svinje dok na drugom, onome za francusko tržište, leti riba.
muške pažnje, pokušati kopulirati, upućuje na redateljsku odluku da (Schick 2007:292) do Matanićevog prikaza neuspješnog kopuliranja
osim sablažnjavanja “ćudorednih čudaka” (ibid.) izgradi: Olge s prascem (koja niti u zoofilnom činu s Bubijem nije uspjela
pronaći zadovoljenje), dolazimo do zaključka da u takvim, makar
lik žene koja i posle odlaska u Nemačku shvata da je njeno mesto
invertiranim, prikazima represivne seksualnosti podvučene pod za-
u blatu. Ona ne odustaje od poriva ljubavi, pa makar ga ostvarila
jednički nazivnik patnje, leži zapravo želja drugog, onoga tko ima
i s bićem koje nije čovek. Koliko god da se pomiri sa svojom sud-
binom, ona ne odustaje, okreće se jedinom biću koje je voli. Tu moć i interpretativni autoritet, a koju – “poradi političkih ili pak
svinjac postaje ljubavna korida. (ibid.) moralnih razloga (…) jer patnja je socijalno utrživa” (Kleinman, Das
i Lock prema Schick 2007:295) – zadovoljava tako što kreira vlastiti
Za razliku od Kusturičinih “koreografija uživanja”, jasno sveprisutno voajerski objekt izdignut na nivo opće dostupne umjetnosti. No čini
izraženog i upražnjenog libida, snažnog posrednika među njegovim se kako autor “alternativne imagologije” života na ovim prostorima
likovima, Kino Lika ocrtava Ličane i njihove veze kroz “promašenu”, nije računao s usisavajućim “ekvivalencijskim lancem” u koji je nje-
nemoguću erotizaciju mimo one “solipsistički intonirane”, što je gov uradak hermeneutički upao pa će Politikina filmska kritičarka
donekle u kontrastu s tvrdnjom autora knjige prema kojoj je film Dubravka Lakić pisati o njegovom filmskom prikazu “čitave galerije
snimljen: likova kakvi se mogu sresti u bilo kojem kraju balkanskih prostora, u
zabitima gde su Bog i Evropa rekli ‘laku noć’” (Politika, 26. prosinac
Ja ne idealiziram selo. Kao ono, čobanice pjevaju, čobani sviraju,
svuda okolo cvijeće, ovce pasu, konji veselo trče… Ili se govori samo
2008.; istakli autori).
o Crkvi, Bogu, ističe se nekakav silni konzervatizam. Kao da nitko
na selu nikad nije jebao, kao da na selu žene ne masturbiraju. Sve
***
nešto čisto, idilično. (Slobodna Dalmacija, 25. listopad 2008.)
Idealizacija ili naivizacija sela “hlebinskoga tipa” kakvu Karakaš kriti- Situacija s analiziranim i interpretiranim filmskim ostvarenjima
zira, snažan je imagološko-ideološki moment govora o ruralnome,48 gotovo da podsjeća na svojevrstan umjetnički štokholmski sindrom
no izlazi li ovaj uradak sedme umjetnosti iz koordinata takvog, – vlastito pristajanje na repetiranje “žilavog” diskursa te prepozna-
odnosno balkanizirajućeg diskursa na čijoj kritici, dobrim dijelom, vanje i prepuštanje njegovu autoritetu. Dakle, na oprečnu situaciju
gradi vlastiti? Sagledamo li film, a napose “šokantnu scenu” unutar od opisane u citatu koji stoji u uvodu ovoga teksta, a čiji “dirigirani
vremenskog prostora koji započinje Siebenovim litografskim pri- politički filter” datira iz ideološki nepoćudnog talijanskog ventennia.
kazom “silovanja pravovjernica” od strane “turskih svinja” (koje u No danas možemo reći kako živimo “bez osovine koja organizira
prikazanom činu nisu smjele uživati) u djelu Balkangruel iz 1909. strujanja smisla i ispušnih smislova društva (…) razbijanje iluzija je
nemoguće. (…) Zakon medija je ‘zakon prljavih ruku’: ne možeš biti
shvaćen ako nisi pogrešno shvaćen” (Roško 2002:75). Slavoj Žižek
48
Marijan Krivak će u osvrtu na film pisati kako nam je Kino Lika “vratila nostalgiju za u intervjuu danom na Sarajevo Film Festivalu, čini nam se, ipak
nekim ljudskijim vremenima. Kroz grubu fakturu prosijala je kišom donijeta humanost”,
te zaključiti kako “u filmu nema nijednog mobitela. Što ćete još ljudskije od ovoga?” (KULISA.eu, optira, barem kad je riječ o filmovima, za nešto manje defetizmom,
13. listopad 2008.; istakli autori). a više “osovinom koja organizira strujanje smisla” prožeto mišljenje:
Imamo autentične filmove s ovih područja koji nisu bili takve (auto)egzotizaciji poluotoka i njegovih lokaliteta temama što se pro-
uspješnice kao oni neautentični – a pod time mislim, primjerice, na vlače kroz filmsku produkciju kao i, barem izrijekom, izražena želja
Emira Kusturicu i film Underground – mislim da je taj film gotovo da se iste izbjegnu, smješta uradak, a napose analiziranu scenu filma
tragična klasifikacija u smislu – koji imidž ex-Jugoslavije dobivate, Kino Lika, ako ne u domenu etnografske produkcije, onda barem u
percipirate u tom filmu? Svojevrstan ludi dio svijeta gdje ljudi samo
njezinu neposrednu blizinu. Etička podvojenost domaće etnografije
kopuliraju, defeciraju, piju i tuku se cijelo vrijeme. On na scenu
postavlja određeni mit koji zapad voli vidjeti, konzumirati, na ovim naspram zoofilije i njezina značenja – pregršt zoofilijskih primjera iz
prostorima – taj mitski “drugi” koji je “drugi” jako dugo vremena. hrvatske usmene predaje nisu koincidirali broju etnografskih zapisa
Moglo bi se na ironičan način reći da je Balkan strukturiran kao svakodnevice ljudskog općenja sa životinjama – upućuje da:
“nesvjesno” Europe. Europa projicira sve svoje opscenosti i prljave
tajne na Balkan – zbog toga je moja formula, kako bih opisao što
se događa na Balkanu, ne onaj dominantni diskurs kako se ljudi dijelom globalnog svijeta i njegovih procesa”, donosi spisateljica Ivana Sajko: “Sredinom
na Balkanu ne mogu uhvatiti u koštac i prihvatiti post-modernu devedesetih godina tim kustosa posjećuje Hrvatsku kako bi prikupio materijale za veliku
realnost, ja bih rekao da su uhvaćeni u snove, ali ne vlastite snove europsku izložbu posvećenu likovnoj umjetnosti istočne Europe. Za umjetnike koji uđu na
već europske snove. Gilles Deleuze je znao reći – “Ako si uhvaćen popis izlagača otvara se prilika da uspiju i na međunarodnoj sceni. Za kustose je organiziran
u snove druge osobe, sjeban si, gotov si”. Ono što bi film trebao susret s jednim od najpoznatijih hrvatskih likovnih umjetnika. On je taj koji mi ga i pre-
pričava. Prisjeća se kako ih zanima što njegovi radovi govore o Balkanu, o istočnoevropskoj
pokazati jest to da iako neki dijelovi djeluju ekscentrično i folklorno tranziciji, o raspadu Jugoslavije i desnim politikama koje su uzrokovale rat. No umjesto
mi jesmo sastavni dio globalnog svijeta i njegovih procesa. (Žižek, da im govori o predloženim temama, on im priča o martiniju kojeg je pio u Chicagu.
Euronews, 18. rujan 2008.) – Tajna je odličnog martinija u kapljici slane vode koja kapne u već zgotovljeni koktel u
trenutku kad ga se gratinira maslinom. Kako im ponavlja recept, detaljno objašnjavajući
No, dok filozof u doba “poljuljanih i razmrvljenih identiteta” ostav- razlike između različitih pristupa priprave martinija, jasno mu da njegovo ime nepovratno
lja prostor za interpretaciju problematičnog pridjeva “autentičnoga” blijedi na popisu onih sretnika koji će izlagati na značajnoj izložbi. Okvir je pripremljen.
Slika je gotova. Izložba je već postavljena. Treba se samo smjestiti u njenu traumu. No
kojim bismo “dokazali” pripadnost globalnim procesima, a koji on priča o martiniju” (Sajko 2009:208). Takav, da ostanemo u domeni literarno-filmske
zasigurno nije odvojiv od fluktuirajućeg termina Balkan, moramo interpretacije, jamesbondovski detalj, pokazuje opstojnost viktimizacijske prakse – ne samo
se s njim složiti kako je riječ o politički intrasubverzivnoj kinemato- da je žrtva koju valja zaštititi “vrijedna pažnje” isključivo kao takva, već svoju “žrtvu” često
mora performirati unutar zadanih kodova. Prema sličnom obrascu “performativa žrtve” bit
grafiji, jer se dobrim dijelom, pokazali smo, povijesno i kulturološki će sniman i dio opusa hrvatske nacionalne kinematografije ranih devedesetih – filmovi
naslanja na denigratorne teme u čiju su genezu utkani hegemonijski Vrijeme za (Oja Kodar 1993), Anđele moj dragi (Tomislav Radić 1995), Bogorodica (Neven
diskursi protejske kakvoće čiju srž danas čine, poradi vlastite “autoh- Hitrec 1999) propagiraju ulogu letargičnih pozitivaca koji trpe. “Takva ‘samo-kadaveriza-
tonosti” na područjima o kojima pričaju/snimaju, i “autoritativni” cija’ ključna je za svaki od filmova samoviktimiziranja. Za razliku od partizanskih filmova,
naime, ovi filmovi suočavaju se s tabuom: oni ne smiju nikad prikazati naše kako aktivno
umjetnici. U tom smjeru djeluje Matanićevo isticanje vlastitih ličkih djeluju, kako se osvećuju, opiru ili uzvraćaju. Za filmove samoviktimizacije, naši mogu biti
korijena i težnja da se život prikaže “na granici s dokumentarnim”, samo pasivne, nedjelatne žrtve, a kolika je snaga tog dramaturškog tabua svjedoči i finale
ali i dekusturicizacija stvaranja, projekt što se ispostavio žilavijim od Bogorodice, u kojem Hitrec otvorenim svršetkom izbjegava prikazati junaka u osvetničkom
djelovanju. Taj tabu – očigledno tipičan za hrvatski film devedesetih – ima jasno psiho-
očekivanog.49 Upravo potonji element, odnosno svijest o sustavnoj loško, realpolitičko i komunikacijsko izvorište (…) Uloga žrtve u takvim je okolnostima
bila takav politički i kulturni kapital, da se autori koji djeluju unutar polja institucionalne
49
Gotovo opozicijski primjer u domeni umjetničkog stvaranja “sredinom devedesetih kinematografske kulture ne pomišljaju poigravati i kockati s tim kapitalom tako što bi
godina”, sadržajno uvrstiv ne samo u zazivanu domenu dokazivanja kako “smo sastavnim svojoj publici pružili ‘grešni užitak’ ratno-akcijskog filma” (Pavičić 2011:122).
70 Polutani dugog trajanja
za razliku od domaćih zapisivača, strani su istraživači i umjetnici

(sic!) vrlo rado pribjegavali sodomijskim opisima i prikazima neci-
viliziranog drugog, upotpunjujući tako specifične zahtjeve scientie
sexualis svog vremena. (Škokić 2011:106)
Stoga, gotovo uvijek empiričnošću i dokumentarnošću pravdana Agenda putovanja: feminotopija

celuloidna prezentacija “svog vlastitog ‘demona’, domaćeg drugog”
(Prica 2001:192) shvaćenog u najširem smislu, redatelje filmskih
uradaka, poradi privilegiranosti prostora i utjecaja na dostupnu PUTOPISI SU BILI, i još uvijek jesu, hibridan žanr50 putem kojeg
publiku, smješta u domenu überetnografa (odnosno historiografa), postmodernistički pravci unutar društvenih i humanističkih zna-
čime se u njihovo stvaranje ucjepljuje i suvremena etnoantropološka nosti nastoje dekonstruirati cijeli niz povijesnih, političkih, znan-
problematika – činjenje prikazanog egzotičnijim no što ono uistinu stvenih te ekonomskih odnosa i promjena. Time putopis prestaje
jest te, unatoč “eksplikatornim, autobiografskim i dokumentarnim” biti nefikcionalni književni žanr zanimljiv samo književnopovije-
porivima, njegovo zatamnjenje. snom i književnoteorijskom proučavanju, već kao “tekst kulture”
(Grgurinović 2008:148) postaje predložak za kritiku ideologija i
imperijalnih pretenzija kultura u kojima nastaje. Stoga su putopisi
posebice aktualizirani istraživanjima kolonijalnoga diskursa unutar
postkolonijalne kritike (usp. Pratt 1992; Clark 1999), feministič-
kom kritikom rodnog aspekta putovanja (usp. Mills 2005; Blunt
1994; Blunt i Rose 1994) ili pak kritikom kulturne antropologije
kao discipline koja se nerijetko smatrala produženom rukom im-
perijalizma (Clifford 1997). Većina kritičkih radova usredotočuje
se na društvene i tekstualne prakse europskog, posebice britanskog,
50
Dean Duda putopis tumači kao specifični pripovjedni žanr koji je “s jedne strane
aktualiziran sveopćim zanimanjem za dnevnik i autobiografiju, a s druge pak plodnim
historiografskim istraživanjima. Rasprave se, uz stare komparatističke teme uglavnom
kreću u smjeru proučavanja građe koja je prikladna postmodernim i poststrukturalistič-
kim strujanjima te povijesti svakodnevnoga života, privatnosti i imaginarija” (1998:32).
Ivona Grgurinović hibridnost putopisnog žanra prepoznaje ne samo u činjenici njegove
književnopovijesne i književnoteorijske rubnosti već u mogućnosti apsorpcije različitih
znanstvenih i umjetničkih diskursa u opisima tuđe i/ili vlastite kulture. “Putopis se tako
kao hibridni žanr učestalo definira ‘između’ žanrova i diskursa, kao ‘žanr sastavljen od
drugih žanrova’ (Campbell 1988:6), na razmeđu etnografije, književnosti, historiografije i
publicistike, često i kao kombinacija takvih različitih diskursa unutar jednoga putopisnog
teksta” (Grgurinović 2012:41).
72 Polutani dugog trajanja Agenda putovanja 73
devetnaestostoljetnog putopisa (Enevold 2000:404) kao žanra koji mnogih putnika, a nastaju uslijed odgoja, naobrazbe, putničkog
postupcima usporedbe i stereotipizacije istodobno konstruira vlasti- iskustva, predrasuda matične sredine, osobnog raspoloženja, litera-
te, ali i tuđe identitete. ture za put i književne kompetencije (ibid.:13).
Uzmemo li u obzir da su tijekom osamnaestog i devetnaestog
stoljeća putopisi bili dominantan žanr europskog opisivanja ostat-
Putopis kao produžena ruka imperijalizma ka svijeta, onda je njihov značaj, uz vizualna bilježenja, ključan i
Dean Duda u svojoj knjizi Priča i putovanje (1998) navodi kako su za “usporedni proces u proizvodnji istočnoeuropskog prostora” te
“putopisci počesto prvi izvjestitelji o stranoj kulturi, njezinoj baštini stvaranje “mreže uzajamno djelujućih, podržavajućih reprezenta-
i književnom životu (…) njegova se djelatnost odvija najmanje u cija koje su dovele do nastanka jednog od najmoćnijih mitova u
dva smjera. On istodobno predstavlja vlastitu kulturu u stranom zapadnoj imaginativnoj geografiji” (Hammond 2007b:117). Riječ
prostoru i upoznaje matični prostor s tuđom kulturom” (1998:11). je o postupku koji svojom tekstualnom konstrukcijom reducira,
U tom procesu predstavljanja putopisac filtrira, prerađuje, uspo- preoznačuje te izlaže neki strani prostor neupitnoj zapadnoj domi-
ređuje, otkriva, ali i skriva vlastitu putničku svakodnevicu, dok naciji, no zapravo sa svrhom “proizvodnje drugih dijelova svijeta za
promatranu upotpunjuje obavijestima iz lokalne povijesti, opisima imaginiranje Europljana” (Pratt 1992:18). Takvom “imperijalnom
kulturne baštine te tako stvara kulturni katalog upućen matičnoj pogledu” balkansko drugo predstavlja plodonosno tlo za izgradnju
sredini (ibid.:12). Opis je istovrijedan pripovijedanju zgoda pa je negativnih balkanističkih motiva i pozitivnih kulturnih koncepata
temeljno načelo ovoga žanra ravnopravnost naracije i deskripcije europskosti.
(ibid.:63). No ključno za razumijevanje putopisa, smatra Duda, jest Ipak, putovanja po Balkanu od kraja su devetnaestog stoljeća
putopiščevo obraćanje matičnoj kulturi. Njegov se diskurs oblikuje mnogo više obilježena putničkim vodičima, turističkim vodičima52
stalnim usporedbama inozemnog svijeta s domaćim i pronalaženjem ili bedekerima (nazvanima prema Karlu Baedekeru, poznatom nje-
tragova prisutnosti vlastite nacionalne kulture u stranoj (ibid.:12). mačkom izdavaču prve polovice devetnaestog stoljeća), no putopisi-
Upravo zbog te poredbenosti putopisi obiluju stereotipima koji s ma. Đorđe Kostić ih, s obzirom na njihov razvoj i interese, dijeli na
vremenom i sami postaju “građa o povijesti mentaliteta i svakodnev- tri skupine, odnosno, u tri razdoblja:
nog života”, no ne pripadaju samo putnicima iz velikih i kolonijal-
nih naroda, već i tekstovi domaćih putopisaca pružaju “zanimljivu
građu u proučavanju obilježja nacionalnog samorazumijevanja”51 52
Unutar književnoteorijskog raščlanjivanja žanrova putopis i vodič razlikuju se s ob-
(ibid.:18). Sažeta Dudina odrednica takvog pisanja o drugoj kulturi zirom na recipijenta. Putopis se obraća čitatelju koji nužno neće i ne mora, a u prošlosti se
bila bi da su stereotipi, mitovi i trivijalizacija dio putničke prtljage to od njega nije ni očekivalo, putovati u krajeve koji se opisuju, dok je vodič namijenjen
onima koji namjeravaju putovati te je usmjeren na konkretne i korisne savjete budućem
putniku, uglavnom turistu. Obje vrste pisanja nerijetko ističu vlastitu objektivnu deskripci-
51
Duda u tom kontekstu spominje putopise domaćih autora (Nemčić, Tkalčević, Ku- ju, obavještavajuću naraciju upućenu čitatelju koji s autorom dijeli isti kulturni i geografski
kuljević, Matoš, Polić Kamov, Oton Iveković) koji u naletu romantičarskog domoljublja prostor. Stoga u ovom tekstu ne ustrajavamo toliko na njihovim razlikama koliko na slič-
putuju po vlastitoj zemlji uključujući i Bosnu, dok se od stranih zemalja najčešće upućuju nostima putem kojih se mogu detektirati kulturna očekivanja i namjere bivših (putopisci)
u Italiju, točnije Veneciju (1998). i budućih (turisti) putnika.
1) vodiči objavljivani od 1878. do 1918., a donose opise i upute tame” unutar civilizirane Europe. Drugo traganje sadrži u sebi pro-
za putovanja po Grčkoj, Austro-Ugarskoj (priobalje Jadrana od Trsta svjetiteljsku nakanu da se pronađe, istraži i svjedoči izvorna seljačka
do Peloponeza, Hrvatska, Bosna, Hercegovina, Crna Gora) i Turskoj kultura koja bi trebala predstavljati temelj izgradnje suvremenih na-
(sve južnije od Save i Dunava). Urednici vodiča drže se političkih cionalnih država. Caroline Brettell posljedicu ovih oprečnih traganja
granica ili političkih ambicija država u kojima se vodiči objavljuju, prepoznaje u dvojnosti opisa seljaštva europskog Mediterana. Naziva
te su ogledalo matičnih imperijalnih pretenzija. Na Balkanu jedino je moralnom dilemom koja se u putopisima i vodičima prepoznaje u
Grčka ima drugačiji bedekerski tretman i to zbog romantičarskog varijabilnom opisu seljaka kao plemenitog divljaka ili ljudske zvijeri
napora mnogih da posjete “domovinu svih ljepota, klasičnu zemlju (1986:161), da bi se nerijetko taj opis spojio u romantiziranu sliku
Helade” (Kostić 2005:18). vlastite prošlosti:
2) vodiči tiskani od 1918. do 1945., među kojima je najveći broj
Na mnogo komentara o nečistoj bestijalnosti, bijedi i teškom radu
posvećen Dalmaciji sa standardnim opisima poput “sunce, plavo
ruralne populacije u tim manje civiliziranim južnim zemljama dola-
čisto more, miris Mediterana, bogato kulturno povijesno naslijeđe” zilo je i mnogo opisa živopisnih i sretnih seljaka, isijavajućih u svojoj
(ibid.:23), s vrlo malo opisa zaleđa. U ovom razdoblju uvode se su- narodnoj nošnji i blistavih u svom svečanom duhu (…) Europski
radnici koji poznaju povijest i književnost krajeva koji se opisuju seljaci su percipirani kao “primitivan narod” europskog društva, a
u vodičima. Od 1935. do 1945. godine nastaje i podžanr vodiča njihove religije i praznovjerja, priče i pjesme, predmeti i alati, kao
za vojnike, koji je pripadnicima njemačkih jedinica pružao osnovne prežici ili ostaci iz prethodne faze društvenog razvoja. (ibid.:164)
informacije o gradovima s planovima ulica (ibid.:26).
Ovakav tableau primjenjiv je na cjelokupni Balkan čiju smo opisanu
3) razdoblje od 1945. do danas, u kojem vodiči obraćaju više
dvojnost već ranije istakli u ovoj knjizi navodeći i objašnjavajući
pažnje na političke promjene u Jugoistočnoj Europi, ali zadržavaju
metafore mosta, predziđa, polutanstva. Putopisci, znanstvenici, no-
uvriježene stereotipe iz prethodnih razdoblja.
vinari i diplomati na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće
Kraj devetnaestog stoljeća je i začetničko razdoblje “privilegirane mješavinu naroda, religija i jezika na Balkanu vide zbunjujućom
mobilnosti” u kojem se modernizacija putničkih prometala udru- i uznemirujućom, navode Luthar i Petrović i konstatiraju da se u
žuje s građanskom željom i mogućnosti za putovanjem kao vrstom putopisima nerijetko pronalazi “impresioniranost funkcioniranjem
zabave ili provođenja slobodnog vremena, pri čemu turistički vodiči otomanske birokracije” uz istodobni prikaz “krvožednih i neljud-
imaju značajnu ulogu u odabiru destinacija i njihovih percepcija. skih stanovnika Otomanske imperije” (2005:184). Zbog svoje po-
Takva putovanja često su potaknuta dvjema vrstama egzotičnog tra- lutanske prirode ti su stanovnici nepredvidljivi i nepouzdani, a sve
ganja. Prvo se odnosi na brojnija putovanja po samom europskom
kontinentu, najčešće njegovom južnom dijelu,53 dakle, traženje “srca
na razliku istoka i zapada (Boym prema Luthar i Petrović 2005:178). Ta je razlika ko-
načno utvrđena željeznom zavjesom. Izvori i argumenti za ovu podjelu, smatraju Luthar
Svetlana Boym ističe da je Europa oduvijek bila opsjednuta granicama, a prva podjela
53
i Petrović, potiču iz putopisne literature osamnaestog i devetnaestog stoljeća kao jedinog
od antike do renesanse bila je klimatska i odnosila se na razliku sjevera i juga, a ne istoka načina posredovanja informacija o dalekim i nepoznatim zemljama. Od kraja devetnaestog,
i zapada. Tako su jug i Mediteran bili kolijevka civilizacije, dok je sjever (Franci, Goti i a posebice u dvadesetom stoljeću, kada putovanje prestaje biti privilegija imućnih građana,
Anglosaksonci) bio zemlja barbara. Tek se od prosvjetiteljstva opozicijski sukob pomiče turistički vodiči preuzimaju ulogu posrednika (Luthar i Petrović 2005:179).
vezano za njih je nenormalno,54 traumatično (ratovi, etnički sukobi, značenja kaosa, barbarstva i manjka strukture (ibid.). Drugi ključni
a u kasnijim opisima tu je pridodan i komunizam) i bolesno. Pa pojam je antiosvajanje koje se odnosi na strategiju reprezentacije
ipak tamo putnik ima jedinstvenu priliku svjedočiti “povijesti koja pomoću koje europska buržoazija želi osigurati vlastitu nevinost
se odvija u vremenu koje stoji”. Ovom sintagmom Luthar i Petrović dok istodobno uspostavlja europsku hegemoniju (ibid.:7). Tim se
pogađaju bit balkanske privlačnosti: tamo vrijeme prolazi sporije, postupkom putnik u putopisima predstavlja kao objektivni i neu-
život se odvija u prošlosti (ibid.:183-184). tralni promatrač, kojeg Pratt naziva “gledajući muškarac” (prema
Luthar i Petrović, međutim, upozoravaju na još jedan element engl. seeing man) (ibid.), a čiji je zadatak da kao legat imperijalnog
balkanske neodoljivosti Zapadu. Zapadnjak njeguje vlastitu sliku subjekta istodobno “pasivno promatra i posjeduje”. Pozivanjem na
neustrašivog putnika istraživača, sliku koju mu Balkan omogućuje znanstvenu objektivnost “antiosvajanjem se, dakle, alatima priro-
jer je naoko opasan, ali se ni putopiscu niti turistu zapravo ništa neće doslovlja i mapiranja prostora svakom fizičkom prostoru na zemlji
dogoditi. Putovanje tako postaje potvrda vlastitih vrijednosti i iden- može nametnuti europski diskurzivni red” (Grgurinović 2012:8).
titeta, a Balkan je privlačan zbog svoje “mentalitetne udaljenosti” i Konačno, treći pojam kojeg nam Pratt nudi jest autoetnografija,
tek “što je veća mogućnost približavanja, veći je u Zapadnoj Evropi odnosno, način na koji kolonizirani vide sebe u svome odgovoru
strah od balkanizacije” (Boym prema Luthar i Petrović ibid.:189). ili dijalogu s metropolitanskim reprezentacijama (Pratt 1992:7).
Mary Louise Pratt u knjizi Imperial Eyes (1992) nudi “dijalek- Duda ističe još jedno prilično važno obilježje putopisa koje prido-
tičan i povijesni pristup” istraživanjima putopisa s pojmovima nosi stereotipizaciji područja kojim se putuje, a riječ je o tome da se
pomoću kojih nastoji dekodirati njihova imperijalna stremljenja putopisci nerijetko oslanjaju jedni na druge, citiraju se i prepisuju
povezana s počecima klasifikacijskih znanstvenih istraživanja biljnog pa se jednom koncipirane slike perpetuiraju kao dokaz vjerodo-
i životinjskog svijeta te s prvim znanstvenim ekspedicijama za odre- stojnosti (1998:15). Iako se Duda i Pratt prvenstveno bave starijim
đivanje oblika Zemlje. Prvi pojam jest zona dodira (zona kontakta/ putopisima, pojmove i procedure stereotipizacija i osvajanja kojima
/mjesto susreta) pod kojim Pratt podrazumijeva “prostor kolonijal- se bave moguće je pronaći i u suvremenim putopisima i turističkim
nih susreta, prostor u kojem ljudi zemljopisno i povijesno razdvojeni vodičima.
dolaze u međusoban dodir i uspostavljaju trajne odnose koji obično Motivirani prvenstveno ekonomsko tržišnom logikom u određi-
uključuju prisilu, radikalnu nejednakost i nerješiv sukob” (Pratt vanju poželjnih turističkih destinacija, današnji vodiči, smatra Ka-
1992:6). Pojam dodira/kontakta preuzima iz lingvistike, točnije, tarina Peović Vuković “igraju s čitateljevim horizontom očekivanja,
koristi se pojmom kontaktni jezici koji označava improvizirani jezik učvršćujući predrasude o zemlji koja je egzotična, primitivna, ira-
što nastaje između jezično različitih govornika, a pridodaju mu se cionalna, zaostala” (Peović Vuković http). Egzotičnost opstaje zbog
nemogućnosti stvarnog susreta, a podržava se nikad prekinutom
54
Pa čak je i element lijepoga kontrastiran ružnome, smatraju Luthar i Petrović opri- “profiliranom slikom prljave, lijene, nasilne i negostoljubive istočne
mjerujući takvu tvrdnju rodnim razlikama: “‘Ženska lepota’ nije ostavljala ravnodušnim Europe”.
praktično ni jednog putopisca. U njihovim opisima, bugarske i dalmatinske žene pred-
stavljane su kao posebno lepe i skladno građene. Njihovi muški partneri su, međutim,
Osim savjeta o najjeftinijem smještaju, dobroj hrani, zabavi itd.,
prikazivani kao slični divljim životinjama, sa malim očima i istaknutim čelom i bez imalo
plemenite građe” (2005:185). svojem čitatelju/ici vodič će “prišapnuti” i koju o vjekovnim oso-
binama stanovništva, njihovoj naravi, običajima, stavovima itd. U Pratt u kontekstu razumijevanja moći što je posjeduju putnice koje
standardiziranim poglavljima za takve “povjerljivosti” – Essentials su putovale ovim područjem.
– čitatelj/ica će o Rusima saznati da nepodnošljivo smrde i navaljuju
na žene, kako Makedonijom haraju bande, da u čitavoj istočnoj
Europi nema sapuna i wc papira, kako su u Latviji vozači agresivni, Rodnost putovanja
u Litvi se žene ne rukuju, a u Moldovi ne vole strance. (Peović Vu-
ković http) Feministička kritika imperijalizma potaknuta je, s jedne strane,
Saidovim prikazom orijentalizma kao rodno neutralnog pojma, a
Nadalje, Peović Vuković turistički vodič povezuje s nezaobilaznim s druge strane, samim prijeporom unutar feminističkog pokreta o
rekvizitom suvremenog turista – fotoaparatom. On istodobno stvara različitim ženskim iskustvima moći i znanja s obzirom na rod, rasu
distancu između turista i svijeta među kojim se kreće, ali je i dokaz i klasu unutar imperijalnog konteksta. Prvi se nedostatak nastojao
da su svi oko njegova vlasnika različiti te da to treba zabilježiti.55 nadopuniti interesom za bjelkinje u kolonijalnom okruženju, po-
Osim toga, ponovljivost i predvidljivost kamerom zabilježenih mo- najprije interesom za putospisateljice čiji su se tekstovi i djelovanje
tiva nadovezuje se na Dudinu kritiku preuzimanja već jednom ozna- prešućivali u kritikama kolonijalnog diskursa. Ispisivanje ženske ko-
čenih i prerađenih stereotipa. I u suvremenih putopisaca mogu se lonijalne povijesti započeto je osamdesetih godina prošloga stoljeća
pronaći reference na starije putopise, posebice na imperijalne puto- te su u revizionističkom nadopunjavanju putnicama devetnaestog i
pise. “Pojedini autori dobrovoljno slijede ‘otiske’ svojih prethodnika, prve polovice dvadesetog stoljeća namijenjene uloge nezavisnih indi-
ponavljajući putovanje i uspoređujući iskustva” (Stammwitz http). vidualki, “putnica, filantropkinja, istraživačica”, modernih junakinja
U slučaju Balkana to posebice vrijedi za pozivanja na vjerojatno naj- čija se dostignuća trebaju slaviti, a čije je povijesno zanemarivanje
poznatiji i najutjecajniji balkanski putopis, onaj Rebecce West Black samo još jedan dokaz patrijarhalnog utišavanja. Međutim, u takvim
Lamb and Grey Falcon (Crno janje, sivi sokol) tiskan 1941. godine romantizirajućim opisima ženske hrabrosti i emancipacije izostala je
na više od tisuću stranica. Iako se većina postkolonijalnih kritika pu- prava želja za propitivanjem konstrukcije roda u neravnopravnom
topisa usredotočuje na “muški imperijalni pogled”, pojava putopisa kolonijalnom kontekstu, posebice po pitanju pregovaranja bjelkinja
Rebecce West otvara mogućnost rodne analize pojmova koje nudi s vlastitom sredinom o rasi i rasizmu, kao i klasi i rodu (Haggis
2003:164). Tako, slijedeći Jane Haggis, možemo ustvrditi da je fe-
55
Tu usporedbu moguće je proširiti i na film, kako to objašnjavaju Ella Shohat i Ro-
bert Stam, koji se može promatrati kao produžena ruka imperijalizma. Film ovjekovječuje
minističko istraživanje žena koje sudjeluju u kulturi kolonijalizma u
(post)kolonijalna osvajanja i priskrbljuje argumentaciju da su kolonizirani bilježenjem na početku, u najmanju ruku, bilo neproduktivno i problematično. Po-
celuloidnu traku, odnosno, digitalni zapis, zapravo spašeni. Takva se teza posve uklapa u kušaj odvajanja roda od rase ili klase jest esencijalističko tumačenje
kritiku spasiteljske antropologije, koja nastoji opisati i popisati sve što bi u nekoj kulturi
uskoro moglo nestati, ali se kriteriji “spašavanja” uspostavljaju izvan te kulture, pa čak i
ženskog iskustva kojim se ženska uloga u imperijalnom kontekstu
kad je riječ o vlastitoj kulturi gdje kriterije određuju kulturni profesionalci i znanstvenici. svodi isključivo na žrtvu patrijarhalnog sustava (ibid.). Uzeti u obzir
Dok je nekoć film trebao omogućiti domaćem stanovništvu da razumije ideju i svrhovitost samo činjenicu da je netko žena, a pritom ne razmotriti njezinu
imperijalnog projekta (Shohat i Stam 2002:119), a koloniziranim elitama identifikaciju s
Imperijem, suvremene tendencije nerijetko imaju za cilj filmom oblikovati javno mnijenje
rasnu i klasnu pripadnost, nanovo oprirodnjuje, a time i dodatno
za militarističke svrhe (ibid.:141). podvlači, kolonijalni napor za jednim, jedinim bijelim univerzalnim
subjektom. Žene su, unatoč ometajućim zapadnim rodnim režimi- predlaže nekoliko osobitosti ženskih putopisa koje valja analizirati:
ma, ipak mogle iskusiti imperijalni svijet kao “teatar mogućnosti” način na koji reflektiraju i reproduciraju prostorne razlike (posebice
(Lewis 2002:212), iskušavati svoju ženskost upravo zbog pripadno- između sfere patrijarhalne i imperijalne moći te autoriteta); način na
sti bijeloj rasi i povlaštenoj klasi. No, i različita ponašanja bijelaca koji je konstruirana pozicija subjekta putospisateljice u terminima
i bjelkinja prema koloniziranima teško mogu izbjeći oznaku esen- razlike, posebice u terminima roda, rase, klase te kako ona varira u
cijalističkog, tvrdi Haggis, ali sada je riječ o konstrukcijama rasnih prostoru i vremenu; te kako putopisi žena reprezentiraju samo jedan
razlika. Esencijalizam ovdje u prvom redu upućuje da se rodna i trenutak u njihovim putovanjima, ali napisan naknadno – nakon
rasna razlika uspostavlja između žena, odnosno, da bjelkinje u kolo- povratka (Blunt 1994:9).
nijama postaju “vidljive” tek na račun kolonizirane žene te podjed- Sara Mills, razmatrajući odnose između produkcije znanja i roda
nako proizvode isključivost i etnocentrični diskurs kao i muškarci u kasnom devetnaestom stoljeću, prepoznaje dva diskursa moći koji
(Haggis prema Blunt 1994:6). Stoga, smatra Mills, nije dovoljno oblikuju kolonijalni subjekt u rodnom smislu. S jedne je strane
samo dodati rod u Saidovu analizu, već treba preformulirati njegov imperijalno znanje koje je moguće razumjeti kao homogenu formu
rad unutar kompleksnijeg modela tekstualnosti koji žensko pisanje informacija, jasnu i razumljivu čitateljima te jednostavnu za analizu,
zahtijeva, modela koji je svjestan roda kao odrednice u proizvodnji i a s druge imperijalno okruženje u kojem to znanje nastaje i koje je
recepciji kako muških tako i ženskih tekstova (Mills 2005:57). Osim “duboko orodnjeno, ne samo na način na koji je napisano, već i na
toga kategorija roda unosi sasvim specifično razumijevanje moći način kako je vrednovano” (Mills 1994:29-30).
i znanja koji su ključni za razumijevanje konteksta u kojem žene Žene i muškarci nisu uvijek pisali fundamentalno različito o “dru-
osamnaestog, devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća sudjeluju gima”, te su jedni i drugi uglavnom proizvodili imperijalno znanje
putujući i opisujući svoja putovanja. Putopisi nisu posebnost muš- ali je ono, zaključuje Mills, ipak određeno rodnom razlikom (ibid.).
kog bilježenja, štoviše kao “niži” književni žanr bili su prikladni za Razlika muških i ženskih putopisa mogla bi se uspostaviti na ravni
književnu afirmaciju putnica, koje su ga u prošlosti obilato koristile. strukture teksta, različitom interesu za privatni i javni život opisiva-
Tekstovi koje stvaraju putnice omogućuju nam razumjeti kako po- nog stanovništva te različitoj tendenciji kada je riječ o uspostavljanju
vijest (kao naracija dominantnih) producira rodno, rasno, klasno i
dobno znanje o koloniziranima, ali nam i pomažu osvijetliti socijalne
putopisa: patrijarhalnu konstrukciju žene kao slabe i inferiorne, uspostavljanje pozitivnog
i ideološke značajke fenomena putnica te propitati dosege “monar- tona za uvažavanje dostignuća žena putnica koji je bio zapostavljen te osvjetljavanje socijal-
hijskog ženskog glasa”(Pratt 1992:213).56 U tom smislu Alison Blunt nih, ideoloških i logističkih značajki fenomena putnica, posebice ako putuju same (ibid.).
Nadovezujući se na istraživanje Alison Blunt o Mary Kingsley, Mary Louise Pratt će njezin
primjer iskoristiti za definiranje ženskog monarhijskog glasa. “Muški herojski diskurs o
56
Alison Blunt uvod svoje knjige Travel, Gender and Imperialism (1994) naslovlju- otkrićima nije lako dostupan ženama, što može biti jedan od razloga zašto uopće postoji
je “Samo žena…”, frazom koju putospisateljica Mary Kingsley koristi u pismu Josephu tako malo europskih ženskih pisanja o istraživanjima. Iznimna Putovanja po zapadnoj
Chamberlainu, britanskom kolonijalnom sekretaru 1898. godine. Objašnjavajući mu Africi (1897) Mary Kingsley su vjerojatno najopsežniji primjer koji postoji. Iz monarhij-
svoju ulogu putospisateljice, Kingsley piše: “Ja sam samo žena, a mi dame – iako odlične u skog muškog diskursa dominacije i intervencije, kroz ironiju i inverziju, ona gradi vlastiti
detaljima i konkretnim zamislima, nikada nismo u stanju osjetiti divljenje prema stvarima spoznajno-djelatni aparat. Rezultat, kao što ću predložiti u nastavku, je monarhijski ženski
za koje jako dobro znam da su važnije, a to su apstraktne stvari” (1994:1). Kroz eufemizam glas koji uspostavlja vlastitu vrstu nadmoći, čak i kad negira dominaciju i parodira moć”
samo žena moguće je, smatra Blunt, otvoriti neke teme u istraživanju imperijalnih ženskih (Pratt 1992:213).
osobnog stava o viđenom. Ženski putopisi se od muških razlikuju u purdaha (prekrivanja lica). Prikazujući domorodački tretman žena
tome što razvijaju strategije akomodacije, a ne konfrontacije. Pišu barbarskim, lažno proizvode dojam o slobodnoj zapadnoj ženi. Tako
se u formi eklektične, labavo strukturirane priče vlastitog otkrivanja Britanija ponovno postaje civiliziranija od drugih i postaje moralni
kontinenta, ljudi i vlastite psihe (Mills 1994:35). Slične teze zastu- arbitar u mnogim stvarima. Kritičko znanje, osim toga, osigurava
pa i Pratt, koja razlikovnost uspostavlja na “deskriptivnoj agendi”: mjesto Britankama unutar imperijalnog osvajanja. To nas dovodi
putospisateljice su više usredotočene na predstavljanje vlastita iden- do zaključka, kaže Mills, da maskulino carstvo ima i svoj feminini
titeta i osobne neovisnosti nego na proizvodnju znanstvenog znanja identitet putem proizvodnje moralnog znanja (Mills 1994:40-42).58
i avanturističke naracije, posebice kad je riječ o društvenim istraživa- Međutim, ustrajavanje na različitim muškim i ženskim konstruk-
čicama (1992:159).57 cijama identiteta, na predvidljivim rodnim diferencijacijama put-
Mills razrađuje žensku tendenciju ka osobnom stavu te je pove- ničkog tropa pojednostavljuje kompleksnost imperijalnog diskursa.
zuje s interesom za etnografiju, odnosno svakodnevicu, te ističe da Čini nam se da je podjednako riječ o specifičnoj rodnoj upregnutosti
putospisateljice proizvode znanje koje će biti zanimljivo čitateljima u izgradnju kolektivnih identiteta, kojima individualna stremljenja
kod kuće te su prema tome njihove knjige strukturirane oko neobič- žena, pripadnica kolonijalnih kultura, za vlastitom emancipacijom
nih događaja i aktivnosti koje se ne nalaze u muškim putopisima. pridonose stereotipizacijom koloniziranih, ali i o pojedinačnim am-
Prvenstveno pritom misli na proizvodnju znanja o sebi, pomoću bicijama u ekonomijama kretanja, osvajanja i opisivanja koja se ne
kojeg pregovaraju između institucionalnih i individualnih zahtjeva,
imperijalnih i domaćih očekivanja. Znanje koje proizvode je stereo- 58
Ipak, Mills inzistira na razlici između žena doseljenica i putospisateljica, premda su
tipno, premda često kritičko (Mary Kingsley je, primjerice, kritizi- i jedne i druge dugo bile izvan fokusa postkolonijalne kritike. Dominantni se imperijalni
diskurs nadopunjuje uključivanjem ženskih uloga poput trivijalnih službi koje podržavaju
rala trgovačke modele, misionarske aktivnosti), ali i rasističko (ljudi imperijalna osvajanja. Tako britanska moda, industrija hrane, dobrotvorne zabave bivaju
su djetinjasti, crnci inferiorni). Donose znanje koje je partikularno ženski dio u procesu kolonizacije. Jednako tako je i širenje strane kulture, npr. indijske
i očekivano žensko: o bilju i leptirima. Veliki broj putospisateljica koju su provodile memsahib u Britaniji, bila značajna komponenta kolonijalnog širenja, uz
napomenu da su te iste ugledne gospođe u Indiji odbijale kupovati domaće namirnice, dok
piše o statusu žena u koloniziranim zemljama te zdvajaju nad dječ- u Engleskoj postaju stručnjakinje za indijsku kuhinju, običaje i odjeću. Trivijalnost povje-
jim brakom, spaljivanjem udovica, klitoridektomijom, običajem renih im zadaća zamaskirala je njihovu važnu ulogu unutar kolonijalnog sustava. Kada su
memsahib stigle u Indiju, odnosi s Indijcima postali su prijateljskiji. Na simboličkoj ravni
žene su postale najslabija karika carstva upravo zbog povezanosti s koloniziranima, zbog
57
Kako navodi Pratt, za putospisateljice, ali i misionarke, učiteljice, i socijalne reforma- svoje ranjivosti, ali i seksualne fantazije bijelih muškaraca da njihove bijele žene žele kolo-
torice, identitet u kontaktnoj zoni počiva na osobnoj neovisnosti i društvenom autoritetu nizirane muškarce. Doseljenice se čvršće drže hijerarhijske strukture i pripadnosti engleskoj
radije nego na znanstvenoj erudiciji, preživljavanju i avanturizmu. Od muških putopisaca zajednici. Za razliku od njih, putnice nisu toliko ovisne u zajednici, često putuju same
prvenstveno se razlikuju konstituiranjem znanja i subjektiviteta: ako je muški posao sakupi- što je za prve nezamislivo, te ih nerijetko tretiraju kao uvažene muškarce (Mills 1994:38).
ti i posjedovati druge onda je ženskim putnicama prvenstveno važno sakupiti i posjedovati Slično zaključuje i Dianne S. Macleod, ali na primjeru manipulacije orijentalnim odjevnim
sebe. Njemačka kritičarka Marie Claire Hoock-Demarle žene koje se bave političkim ra- predmetima kao simbolima zapadnjačke ženske emancipacije. Još od kraja osamnaestog
dom u korist društvenih promjena i dobrotvornim radom u devetnaestom stoljeću naziva stoljeća, nekonvencionalna i progresivna elita Engleskinja “paradira u dvokrakoj suknji
društvenim istraživačicama. One izbjegavaju specijalizirani jezik te razvijaju literarni stil, osmanskih žena” za razvijanje vlastitog alternativnog rodnog identiteta (prema Lewis
novelistički jezik za pojave koje primjećuju u društvu (Pratt 1992:159-160). Osim toga, 2002:214). Mogli bismo zaključiti da preuzimanje kolonijalnih upotrebnih i odjevnih
žene nerijetko pišu u formi pisama, dnevnika ili autobiografije, što je već žanrovski odmak predmeta postaje, paradoksalno, znak europske ženske modernosti, progresije, estetske
od klasičnog putopisa. izražajnosti pa čak i feminističkog izričaja.
mogu uvijek svesti na pitanje rodne razlike. Jednako tako, ženskoj usidreno u pretpostavci europske privilegiranosti i oslobođenosti od
potrazi za “znanjem o sebi” moguće je suprostaviti potragu za muš- odgovornosti, u antiosvajanju (…) premda je imperativ ispunjen na
košću koja, ma koliko god bila određena atribucijama europskosti, drukčiji način: Falconbridge prisvaja nevinost koja joj je dana već
u tekstovima putopisaca redovito postaje i potraga za vlastitim iden- njezinim rodom” (ibid.:105).
titetom.59 Stoga ni naknadna revizija prvobitnih feminističkih veliča- Odabirom druga dva ženska životopisa i putopisa, Graham i
nja herojskih putospisateljica ne bi smjela biti opterećena uopćenim Tristan, Pratt nastoji pokazati rodnu razliku “putničkog pogleda” u
tumačenjima rodne pripadnosti. putopisnom žanru te ukazati na fenomen ženskog autorstva, koje
ipak stvara različit diskurs o drugima, diskurs koji je povezan sa žen-
skim “načinima konstruiranja znanja i subjektiviteta” (ibid.:160).
Balkanska feminotopija Obje se ove žene, smatra Pratt, razlikuju od imperijalnih putopisaca
U potrazi za putopisima žena koje su živjele i djelovale u zonama jer ih više zanima urbano od ruralnog, a društveni i politički ži-
dodira Mary Louise Pratt izdvaja tekstove Anne Marie Falconbridge, vot u središtu je njihova interesa i, što je posebice važno, osobnog
Engleskinje koja je napisala putopis o Africi (1802), Flore Tristan, političkog angažmana. Obje pokazuju snažni etnografski interes te
odbacuju sentimentalnost i romantičarsku crtu svojstvenu kapitali-
majke Francuskinje i oca Peruanca, autorice putopisa o Peruu
stičkim predvodnicima (Pratt 1992:159). Društvena elita kojom se
(1838), te Engleskinje Marie Graham Callcott, koja je pisala o Bra-
kreću Tristan i Graham prepuna je “intriga i prevrata” (Čile, Peru),
zilu i Čileu (1824). Posebnost Falconbridge, smatra Pratt, ogleda se
što jača njihovu političku ambiciju i aktivizam. Na razumijevanje
u dijalogičnosti njezinih tekstova, kritičnosti prema abolicionizmu
politike Flore Tristan utječe ambiciozna Doña Pencha, žena pe-
i engleskim kompanijama koje djeluju u Africi, prema britanskoj
ruanskog predsjednika, kao i fenomen – rabonas – žena koje žive
vladi te spram vlastita supruga (1992:104). Njezina su zapažanja
u kampovima koji slijede vojsku te se uključuju u bitke kad god
otvoreno sarkastična prema imperijalnoj sili kojoj i sama pripada,
mogu. Njezino je divljenje zapravo divljenje ženskoj moći i heroiz-
premda ne uspijeva u potpunosti izbjeći “imperativima nevinosti”
mu, naglašava Pratt, te i Tristan i Graham konstruiraju feminotopiju
kojima obiluje britanska carska retorika. Naime, kako primjećuje
u kojoj se idealizira svijet ženske autonomije, užitka (ibid.:166).
Pratt, “žensko odbijanje da oblikuje znanje kod Falconbridge je
Tristan svoju feminotopiju pronalazi u Limi gdje su, kako tvrdi,
žene nezavisne. Žensku društvenu i seksualnu slobodu prepoznaje
59
Wendy Bracewell (2005b) u analizi engleskih putopisa Balkanom nastalih nakon u uličnoj haljini koja prekriva cijelo tijelo i lice. Zato jer hodaju
1989. godine izdvaja nekoliko zajedničkih mjesta: usporedbu muških putnika nekad i neprepoznate, haljina postaje instrument slobode žena, no ta slobo-
danas, prezentaciju sebe kao putnika, a ne turista, nostalgiju prema ženama koje su ostale da ipak ponajprije uključuje stanovnice Lime i pripadnice “dobrog
kod kuće (vrsti Penelopa koje čekaju na povratak svojih muževa), odnos prema lokalnim
ženama koje zanima samo materijalni aspekt i mogućnost bijega iz njihove zemlje, virilnost društva” (ibid.:167). Feminotopija Marie Graham sadržana je u slici
lokalnih muškaraca u fizičkom i seksualnom smislu, ali i njihova demaskuliniziranost siro- “rajskog vrta” u kojem borave žene. Riječ je o vanjskom prostoru
maštvom, pasivnošću i inercijom. Suvremeni se putopisci u mnogome razlikuju od svojih kuće o kojem brinu članice pojedinog domaćinstva, okupljaju se u
prethodnika, međutim, i nadalje reproduciraju balkanizme i stereotipe civilizacijske kosine.
“Ti su engleski putnici možda ‘novi muškarci’ u usporedbi sa starijim modelom, ali ono što njemu, razgovaraju i odlučuju. Sama je provela idilične dane u vrtu
donose je sigurno stara Europa” (2005:101). kojeg opisuje alegorično i drukčije od ostatka putopisa, omotava-
jući ga atmosferom “poganstva, ženske erotičnosti i misterioznog cilja vlastite imperije, zagovaranje političke liberalizacije, te konačno
sestrinstva” (ibid.:168). Interes koji Tristan i Graham pokazuju “ljubav” prema Balkanu najavljuju kozmopolitizam koji podriva he-
spram ženske svakodnevice komplementaran je njihovu interesu za gemonijsku dinamiku kolonizator-kolonizirani te onemogućuju da
sudjelovanjem, promatranjem i opisivanjem političke drame koja se svaki govor stranca ili strankinje o Balkanu smatramo negativnim.
odvija u Južnoj Americi za vrijeme njihova boravka tamo. Ipak, kako Anonimni se autor u časopisu The Graphic iz 1912. godine pita
primjećuje Pratt, aktualnost i angažiranost ovih dviju putnica nije im zašto Balkan privlači “našu najpronicljiviju žensku inteligenciju”, da
olakšala mogućnost objavljivanja putopisa te je ženama u prošlosti bi odgovor ponudio u balkanskoj istočnjačkosti jer je Istok “žen-
često bilo “jednostavnije putovati no objaviti putopise” (ibid.:171). stven do srži, kao i što je Zapad esencijalno muževan” (Allcock i Yo-
Stoljeće kasnije, slični političko angažirani ženski putopisi ung 2000:xxii). Tim je odgovorom privlačnost Balkana još jednom
pojavljuju se o Balkanu. Moguće ih je iščitavati u ključu imperijalno- određena binarnom opozicijom dvaju svjetova, njihovom rodnom
-feminističkog djelovanja, hibrida koji svjesno zagovara žensku perfomativnosti. Međutim, paradoks ponuđenog odgovora može se
emancipaciju, ali i dalje podržava diskurs za koji Adelina Angusheva, pronaći u samim putopisima te “najpronicljivije ženske inteligenci-
na primjeru etnografije Edith Durham, predlaže Saidov pojam koje”. Detalji životopisa Edith Durham, kao i opisi njezinih putovanja
difikacije razlike (Angusheva 2004:49). Njime se uz pomoć etnogra- po Balkanu,60 navode nas na sasvim drukčiji zaključak, onaj koji
fije uspostavlja čvrsta i nepromjenjiva granica između “civiliziranih ide u smjeru njezine ženske fascinacije muškim, hrabrim i časnim
i domorodaca”. Etnografskim popisivanjem razlika dvaju svjetova Balkanom. Izuzetan interes za politički život, razumijevanje običaj-
“učimo o drugima, kodificiramo i širimo znanje o drugoj kulturi, nog prava kao dijela političkog odlučivanja, te uzdizanje društvene
ali iznad svega vladamo njome” (Said 1993:130). U tom kontekstu,
posebice je zanimljivo na koji način putnice po Balkanu oblikuju ko- 60
Edith Durham putuje Albanijom, Srbijom i Makedonijom početkom dvadesetog
stoljeća, u vrijeme osamostaljivanja balkanskih naroda, nakon čega piše putopise Through
lonijalni diskurs te kako obrađuju pitanje rase koja je na balkanskim the Lands of the Serbs (1903), The Burden of the Balkans (1905) i High Albania (1909).
prostorima, u Bhabhinim terminima, “skoro, ali ne sasvim bijela”. Mlada i neudana Engleskinja, primjećuje Angusheva, tretirana je u Albaniji kao virdžina
Važno je istaknuti da se pojam feminotopije u ženskim balkanskim koja je svojom čašću, odjećom i ponašanjem prihvaćena u muško društvo, premda su se
njezini sugovornici češće obraćali njezinu prevoditelju i lokalnom vodiču Marku negoli
putopisima oblikuje bitno drugačije no što to prepoznaje Pratt kod njoj (Angusheva 2004:50). Iako s naglašenim etnografskim sklonostima, Edith Durham
putnica Južnom Amerikom. Balkanske putnice uglavnom ne tragaju prvenstveno su zanimala politička zbivanja u balkanskim zemljama kojima je putovala, te
za inspirativnim i orijentalistički idealiziranim ženskim svjetovima je manje pažnje poklanjala standardnim sadržajima putopisa kao što su putnički savjeti o
cestama, prenoćištima i kulturnim znamenitostima. Zanimao ju je život albanske obitelji,
koji će ih nadahnuti za vlastitu emancipaciju. Prije je riječ o potrazi krvna osveta i običajno pravo, odjeća i grobno ukrašavanje. Zapisivala je kršćanske legende
za geografskim prostorima u kojima je element utopijskog sadržan te recepte za magijska i herbalna liječenja (ibid.). Putovala je na konjima, jela lokalnu hranu
u nepoznatom i stranom muškom svijetu koji su putnice pripu- i učila lokalni jezik. Međunarodnoj javnosti postala je poznata po snažnom antisrpskom
stavu. Godine 1902. putovala je Srbijom i početne simpatije ubrzo zamjenjuje antipatijom
štene. Javni prostor društvenog života i političkih debata, umjesto prema srpskom nacionalizmu. Njezin putopis po Srbiji u početku nitko ne želi objaviti, ali
domaćinskog, privatnog prostora, zajednički je motiv putopisa koje nakon ubojstva srpskog kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine svi se počinju zanimati
ćemo dalje u tekstu spominjati, a feminotopija koja se u njima opi- za Srbiju, a u nedostatku literature ona vrlo brzo izdaje svoju knjigu. U Albaniji je dočekala
Prvi svjetski rat, da bi pred kraj rata postala tajnicom Anglo-albanskog društva. Zbog bo-
suje rezervirana je za samo jednu ženu – putospisateljicu. Pa ipak, lesti sve manje putuje, zadnji put putuje u Albaniju 1921. godine, ali i dalje piše i politički
pluralnost njihova doživljaja u stranoj zemlji, propitivanje svrhe i podržava Albance. Postaje i članicom britanskog Kraljevskog antropološkog instituta.
dužnosti i časti na pijedestal moralne odličnosti, izdvaja Durham od da “podvlači drugost, nego je i znak interkulturne integracije kada
uobičajenog pisanja o divljim i neciviliziranim balkanskim pleme- realia jedne kulture počinje djelovati u drugoj kulturi” (Angusheva
nima. Albanska putopisna epizoda nudi drukčiji tip komparacije sa 2004:56). Opisi ljudi obiluju antropogeografskim detaljima, dok
Zapadom, gdje Durham “ne proizvodi moralnu razliku između sva- se njihov društveni život uglavnom svodi na opise javnog, muškog,
đe u albanskim plemenima i ratova koje su vodile moderne zapadne života, ili prepričavanje usmenih kazivanja kao forme društvenog
nacije” (Hodgson 2000:21). Pa ipak, i u ovako invertiranoj poziciji pamćena, pri čemu Durham neprestano zagovara njihovu autentič-
njezino se pisanje teško otresa imperijalnog diskursa navodno neu- nost, arhaičnost i posebnost. Albanija u cjelini postaje njezina femi-
tralnog promatrača i tumača. notopija, ali bez ženskog rajskog vrta. “Put u Raj je težak” – navodi
Već u samom predgovoru High Albania najavljuje svoj objektivni njezin vodič Marko prilikom njihova uspona u albanske planine u
stav: “Zemlja je tako malo poznata engleskim putnicima (…) da ću kojima Durham pronalazi “šarm djetinjstva” koji nije pokvaren luk-
izvijestiti što ljudi sami kažu radije no istaknuti vlastiti pogled – koji suzom, i koji je okrutan, ali prirodan. Težak put završava potpunim
je autsajderski. Od autosajderskog pogleda na balkanske probleme, prihvaćanjem Edith Durham u muški svijet, njezinom političkom
većina nas je umorna” (Durham http). Primjeri komparacije Zapada afirmacijom, podjednako u Albaniji i u Engleskoj, te simboličkom
i Balkana, točnije Albanije, nastavljaju se i u opisima siromaštva “krunidbom” koja proizlazi iz vjerovanja albanskog plemena Thethi
(“nema riječi kojima bi se opisala bijeda bolesnih u ovoj zemlji, da je Durham sestra engleske kraljice, te su je i samu zvali kraljicom,
koji, vrveći ušima, trunu bespomoćno na hrpi paprati ili prljavim da bi se titula u kasnijim albanskim političkim komentarima njezina
krpama u mračnom kutu dok ih smrt ne oslobodi” (ibid.)), kojima djelovanja premetnula u Kraljica planina.
suprotstavlja opise nadmoćnog balkanskog liječenja (“zanimljiva je Vesna Goldsworthy u odgovoru na pitanje zašto zapadnjakinje
činjenica da se antiseptičke operacije prakticiraju na Balkanskom vole Balkan navodi upravo mogućnost samopotvrđivanja, “neku
poluotoku nekoliko generacija, i tko zna koliko još ranije, dok vrstu počasnog muškog statusa” i pronalaska vlastite feminotopije,
Zapadna Europa još ispire rane prljavom vodom” (ibid.)), da bi koja potvrdu ne traži u ženskom znanju i iskustvu, već u javnom,
se ipak zapadnjačka perspektiva usidrila u antiosvajačkoj naraciji političkom, muškom svijetu. Balkan im je omogućavao da rade i
o arhaičnosti Albanije. To je zemlja gdje je vrijeme stalo – “zemlja pišu o onome što bi im kod kuće bilo nemoguće:
živuće prošlosti”, “Albanija živi u primitivnoj prošlosti gdje se, nema
da se susretnu s balkanskim političarima, armijskim i verskim vođa-
sumnje, događaju stvarna čuda”, gdje se ratuje kako se nekad rato-
ma, pa čak i članovima kraljevskih porodica. Dok su Britanci obič-
valo na granici Škotske i Engleske “u hrabra stara vremena” (ibid.).
no putovali na Balkan po zvaničnoj dužnosti, Britanke su redovno
Ženska podređenost u zajednici dio je neutralnog etnografskog polazile na put kao obične putnice, da bi se u prilično velikom broju
zapisa, činjenica kojoj se ne pridaje posebno značenje, čak ni kad se slučajeva vremenom profesionalno vezale za ovo područje i bivale
prikazuje fenomen krvne osvete i prenosi ženska plemenska priča. uvučene u zbivanja. (Goldsworthy 2000:244)
Antiosvajanje je vjerojatno najizraženiji kôd imperijalnog narativa
u albanskom putopisu, premda uobličen u etnografski zapis. Dur- Bijeg od “dosadnog života” kod kuće posebice je izražen u djelova-
ham koristi svaku priliku da navede lokalni naziv nekog predmeta nju i pisanju Flore Sandes, kapetanice u srpskoj vojsci za vrijeme
ili pojave, naglašavajući tako njegovu neprevedivost kojom ne samo Prvog svjetskog rata, o čemu je pisala u svojoj autobiografiji. Poslana
kao britanska ispomoć savezničkoj Srbiji, Sandes je bila pripadnica Citizens, kao nastavak američkog istraživanja o slavenskim imigran-
bolničarskog tima no ubrzo je prešla u borbene jedinice. Razlozi su tima. Predavačica na sveučilištu, istraživačica i mirovna aktivistica
vjerojatno isti kao i kod mnogih ratnica – iskorak iz rodnih stere- Balch je izuzetno poznata Amerikanka koja je za svoje mirovne i žen-
otipa i potraga za avanturom te pripadanje višoj ili privilegiranoj ske antiratne aktivnosti 1946. dobila Nobelovu nagradu za mir. Pa
klasi (“brod i svi putnici su pretraženi zbog špijuna i nekih nestalih ipak, analizirajući tekstove američkih putopisaca po Balkanu, Omer
dokumenata”, “imali smo dugi razgovor s doktorom Druge pukov- Hađiselimović ne amnestira Balch od romantizirajućih stereotipa.
nijske ambulante, pili kavu i pušili u njegovoj sobi”, “ponekad kad “Nakon što je stigla u Mostar i vidjela česmu u vrtu, nije mogla
je zapovjednik Milić imao vremena pokazivao bi mi mape i govorio odoljeti podsjećanju i citiranju, na njemačkom, Haineove poeme
gdje će pomaknuti ljude”, “gledali su me kao jednu od njihovih, i ‘Azra’” (2002:4). Vjerojatno najbliže feminotopiji koju opisuje Pratt
časnici i muškarci su mi voljeli pričati o njihovim domovima sve jest djelovanje Georgine MacKenzie i Pauline Irby u Bosni.62 Putni-
dok se nisam osjećala kao da je moja zemlja napadnuta”, “mogla ce, učiteljice i političke agitatorice posebno su bile aktivne u svojoj
sam se osjećati sigurnije hodajući svakim gradom ili selom u Srbiji prosvjetiteljskoj misiji: obrazovanju kršćanskih slavenskih žena i
u bilo koje doba noći nego što bih se osjećala u većini engleskih ili djevojka, posebice u Bosni i Hercegovini, te osnivanju “Udruge za
kontinentalnih gradova” (Sandes http)). promicanje obrazovanja među slavenskom djecom Bosne i Hercego-
Primjer Flore Sandes nije usamljen. Mnoge su domaće žene i vine” 1865. godine u Londonu, te škole u Sarajevu 1869.
strankinje sudjelovale u Prvom svjetskom ratu kao vojnikinje, bolni- No, najpoznatija balkanska putnica, a sudeći po kritičkim ra-
čarke i misionarke pri Crvenom križu. S druge pak strane, primjer spravama vezanima za kolonijalni diskurs i najkontroverznija, jest
Emily Greene Balch pokazuje da nisu sve žene zalutale na Balkan u Rebecca West. Iako s pedigreom feministkinje zainteresirane za
potrazi za svojom feminotopijom kao mjestom profesionalne i druš- međunarodnu politiku te kritičarke zapadne modernizacije, West
tvene afirmacije i emancipacije.61 Ona dolazi na Balkan 1905. godine ispisuje opsežnu studiju balkanizama, hegemonijski smišljen “režim
istine o drugome” (Yeğenoğlu 1998:90). Prijepori koje je moguće
provodeći istraživanje kasnije publicirano u knjizi Our Slavic Felow
izlučiti iz radova o West tiču se ponajviše njezine knjige Crno ja-
nje, sivi sokol (1941), vjerojatno najutjecajnije knjige o Balkanu.63
61
Osim Balch, Balkanom je gotovo trideset godina putovala istraživačica i albanolo-
ginja Margaret Masson Hasluk, te je govorila najmanje tri lokalna jezika. Prva je zapadna
znanstvenica koja sustavno istražuje područje Makedonije i Albanije, a za vrijeme dva privlačnost plavi za Pallis moguće razumjeti ne samo kao interes za prirodni fenomen, nego
svjetska rata djeluje kao kurirka između Atene i Londona te voditeljica Albanske sekcije se plav uklapa u njezinu eko-društvenu filozofiju (Cameron i Matless 2003:255).
unutar projekta specijalnih vojnih operacija. “Kao izuzetno hladna i nepristupačna” osoba 62
Putovanje započinju turistički 1858. godine po Njemačkoj i Austrijskom carstvu,
Hasluk je ostala potpuno zanemarena u albanologiji te se njezina djela i danas vrlo slabo uz obilazak lječilišta, da bi godinu kasnije krenule od Beča do Krakova i to preko Karpata.
koriste (Clark 2000:128-154). Još je jedna znanstvenica svoja istraživanja provodila na Same i uvjerene u moć britanske putovnice ipak su bile uhapšene kao špijunke, a po povrat-
Balkanu, točnije na Dunavskoj delti u Rumunjskoj. Marietta Pallis istraživala je od 1912. ku mjesec dana kasnije u Beču se žale britanskom konzulatu na niz neugodnosti. Pa ipak, to
do 1913. pojavu poznatu pod imenom plav – plutajuće otoke formirane od trske. Njezin je ih ne sprječava da naredne tri godine putuju Balkanom, uče srpskohrvatski i vode bilješke
znanstveni (ekološki) rad moguće povezati, smatraju Cameron i Matless, s političkim shva- u kojima ne skrivaju svoje antiturske stavove. Objavljuju Travels in the Slavonic provinces of
ćanjem prirode kao predloška za društveni poredak. Plav je prirodna pojava dugoživućeg Turkey-in-Europe na 668 stranica, s mapama, rječnikom, ilustracijama (http://www.brlsi.
plutajućeg okoliša koji je oslobođen kompeticije, te koristan okolnim i ovisnim organizmi- org/events-proceedings/proceedings/24939).
ma. Te ga odlike čine zanimljivim modelom za društveni poredak koji se neće temeljiti na 63
Činjenica da je knjiga s preko tisuću stranica štampana u Britaniji u vrijeme stroge
nasilju, već na harmoniji, hijerarhiji i pripadanju povlaštenom rodu. Stoga je istraživačku racionalizacije potrošnje papira ide u prilog tezi o “prominentnom statusu koji je West ima-
Autoričina tendencija ka stvaranju “političko alegorijskog” putopisa sanu cirkularnost diskursa o Balkanu, gotovo obvezatno kruženje
(Kostova 2004) određena je povijesnim trenutkom jačanja nacizma, stereotipa iz jednog putopisnog teksta u drugi.
te temama koje već afirmiranu novinarku, političarku i književnicu Putujući Jugoslavijom u nekoliko navrata u razdoblju od 1936.
u osvit Drugog svjetskog rata posebice motiviraju na osobno antina- do 1938. godine, priznajući da je za nju saznala tek nekoliko godi-
cističko djelovanje. Pronalazeći u tadašnjoj Jugoslaviji odraz vlastitih na prije prvog posjeta, West bilježi katalog kulture raspoređen na
društvenih i kulturnih vrijednosti, zemlja je “na početku odabrana predgovor, regionalno podijeljene putničke dionice te epilog. Poput
kao poligon za vježbanje političkih ideja” da bi ubrzo “postala opse- Durham, Graham ili Tristan, sudjeluje u javnom životu zemalja
sija, sentimentalna projekcija i zamjenska imaginativna domovina”, koje posjećuje, “zaljubljuje se” u ljude i njihove moralne vrline, ar-
“njezin projekt” (Luketić 2013:320). hitekturu i umjetnost, seljačku autentičnost, “osuđuje” podređenost
balkanskih žena, obredno žrtvovanje, urbanu modernizaciju nalik
Jugoslavija joj je nudila rječnik kojim je izrazila ograničenja zapad-
na Zapad. No, dok su tri putospisateljice živjele na područjima koje
nog racionalizma (…) Onkraj neposredne političke krize, među-
su opisivale, West je tek prolaznica, “nomadska putnica” koja žurno
tim, Jugoslavija joj je nudila prostor za najšira moguća promišljanja
o međusobnom odnosu malih kultura i carstava, temi koja ju je prelazi granice i rijetko se vraća na ista mjesta te nikad ne “postaje
izgleda zaokupljala još od školskih dana na George Watson Ladies drugi” (Kostova 2004). Njezina je pozicija mnogo sličnija “gleda-
Collegeu. (Rosslyn 2000:115) jućem muškarcu” koji koristi alate prirodoslovlja za uspostavljanje
europskog diskurzivnog reda, stoga Grgurinović za West predlaže
Upravo je odnos “malih” perifernih kultura i imperija prošivni bod sintagmu “žene koja gleda” i koristi alate historiografije za izgradnju
kojim West nastoji konstruirati poželjan politički identitet, podra- određene povijesne slike o Balkanu, pri čemu su narodi koji ga na-
zumijevajući da će u tradicijskim kulturama pronaći one vrijednosti stanjuju redovito “stavljeni u položaj kolektivnog ‘oni’, mase, dok
i strukture koje su na Zapadu nestale, pri čemu mitološke elemente je autorica u položaju pojedinca, koji na temelju svog ‘objektivnog’
iz tradicije tretira kao povijesne, premda ne uvijek sasvim razumlji- znanja kojim ju je oboružala povijest ‘promatra’ povijesni okoliš i
ve, činjenice. Ta se nerazumljivost nadograđuje novim simboličkim na određeni simbolički način ga, svojim znanjem o njemu, prisvaja”
jezikom i simboličkom geografijom, te modernističkom idejom (Grgurinović 2008:154). Antiosvajanje znanstvenom retorikom na
individualnosti, a u slučaju Rebecce West mješavinom povijesti primjeru West dopunjeno je mitologiziranim povijesnim činjenica-
kultura i naroda, političke analize i autobiografije u formi putopi- ma i antropogeografskim izvedenicama “duha naroda”. Hrabrost,
sa. Uspješnosti i utjecajnosti njezine narativne mješavine svakako časnost, intelektualnost i emocionalnost stereotipne su odlike Sla-
pridonosi već “formiran arhiv imaginarnih predodžbi o Balkanu u vena koje West distribuira prema načelu vlastite veće ili manje na-
Zapadnoj Europi”, odnosno, “pokušaj dijaloga s već uspostavljenim klonosti pojedinim narodima koje susreće na svojem proputovanju
naracijama” (Luketić 2013:322). Time se West upisuje u ranije opi- Jugoslavijom.
Feministički aspekt djelovanja i pisanja Rebecce West zaseban
la u anglo-američkom svijetu” (Hansen 2011:114). Utjecaj West na zapadnu politiku do
današnjih dana dobro su opisale Cynthia Simmons (2008), Lene Hansen (2011) i Katarina
je sklop teorijskog prijepora današnjih istraživača i istraživačica u
Luketić (2013) ističući autoričine “zapadne poglede” na Balkan kao presudne za kasniju kontekstu ženskog sudjelovanja u imperijalnom iskustvu zapadne
percepciju njezinog putopisa kao relevantnog historiografskog štiva. civilizacije. Kreće se od tvrdnji da je riječ o ženskom svjedočenju
temeljenom na osobnom iskustvu Jugoslavije u kojem se mogu u životima vrlo ženstvenih žena. Znala je da se određene vrline po-
pronaći specifični oblici ženske osjećajnosti i izražavanja (Sanguin drazumijevaju kao poželjne kod žena: ljepota, nježnost, elegancija,
2011:254), prepoznavanja “plemenite divljakinje” u egzotičnim uređena kuća, snaga za rađanje i odgajanje djece. Ona je vjerovala
opisima lokalnih žena (Kostova 2004) do slabo vidljivog feminizma da posjeduje neke od tih vrlina i da ju je zbog njih njezin suprug vo-
lio. Štoviše, činilo se da joj je u konačnici dokazao svoju ljubav time
i malo ili nimalo prisutnog diskursa obilježenog rodnom senzibilno-
što ju je oženio protivno volji svoje majke, nadvojvotkinje Sofije.
šću (Luketić 2011:332). Lene Hansen otvara mogućnost da se Crno
Mislila je, zato što je voli, da mora biti i njezin prijatelj. U tome je
janje, sivi sokol čita kao rodni (ženski) pogled na međunarodnu poli- bila naivna. Njezin suprug, kao i mnogi drugi ljudi, bio je podije-
tiku i rodno ispresijecanje osobnog, nacionalnog i carskog u vrijeme ljen između ljubavi prema životu i ljubavi prema smrti. Njegova
rata i okupacije (Hansen 2011:111). Odnos te tri dimenzije iskustva ljubav prema životu omogućila mu je da voli Elizabetu. Njegova
kod West je moguće analizirati preko pojedinih ženskih likova koje ljubav prema smrt učinila je da voli svoju odvratnu majku i dade
opisuje i procjenjuje u svom putopisu. Primjerice, opis Gerde, Nje- joj ovlasti nad Elizabetom, koju je ova strahovito zloupotrebljavala.
mice koju opisuje vidno neprijateljskim rječnikom, dodjeljujući joj (West 2007)
negativne odlike germanske rase (“tipična njemačka pojava”, “ona i
Gotovo bajkovitim pripovijedanjem Elizabetina života, West nudi
njezina vrsta”, “ona je ljuta zato što mi imamo nešto novaca”, “želi
političko rješenje za uspješnu i reformiranu imperijalnu vladavinu.
prisvojiti rezultate koji pripadaju drugim ljudima” te konačno,
Kada bi se ženske vrline primijenile na upravljanje carstvom ono
“Gerda je rasist”, “jedna od onih Teutonskih tipova koji ne mogu
bi preživjelo, posebice u dijelu brige za svoje inferiorne podanike.
oprostiti (…) poraz i poniženje svoje zemlje 1918.” (West 2007)) te
Crno janje, sivi sokol u dijelu o Elizabeti Austrijskoj, smatra Hansen,
je svodeći na znak njemačkog nacističkog feminiteta. Nasuprot njoj
zapravo je rasprava o modelu državništva, posebice ako se uzmu u
stoji Elizabeta Austrijska, kojoj u Prologu West posvećuje priličan
obzir zaključci West da bi Habsburško carstvo bilo spašeno, a svijet
broj redaka. Kontemplativni dio teksta posvećen austrijskoj carici
pošteđen Prvog svjetskog rata da je Elizabeta uspjela nagovoriti svoga
i Habsburškoj monarhiji impregniran je ženskim divljenjem West
supruga Franju Josipa da Slavenima da autonomiju koju je dao Ma-
prema spoju političkog djelovanja i bračne predanosti, kojeg Eli-
đarima (Hansen 2011:119). Dobre strane imperijalnog upravljanja
zabeta, “jedna od najljepših žena koja je ikad živjela” (West 2007),
redovito se u West povezuju s dobrim stranama ženskosti, no takva
uspješno sklapa. Povijest carevine ispričana kroz povijest carice i
je vrsta feminizma elitistička i esencijalistička.
njezine misije pokušaj je “reinterpretacije povijesti u feminističkim
terminima s posebnim naglašavanjem Elizabetine brižnosti” (Kosto- Sukob pozitivne i negativne ženstvenosti trajni je motiv puto-
va 2004). Briga za druge, njegovanje međuljudskih odnosa, liberal- pisa Rebecce West, a posebice je razrađen u opisima ženske podre-
nost, ljepota, vlastoručni odgoj djece odlike su Elizabetine pozitivne đenosti koje bilježi na svojem putovanju Jugoslavijom. Međutim,
ženstvenosti koja je, smatra West, u konačnici bila pogubna za samu Katarina Luketić ne primjećuje taj sukob, smatrajući da je pogled
caricu, ali i za etiku skrbi koju joj West pripisuje: ove putospisateljice na Balkan isključivo određen patrijarhalnom
kulturom koja se kod West gradi kao “idealiziran prostor junaštva
Čini se vjerojatnim, iz dokaza koje imamo, da se Elizabeta nije i časti, fascinantne muške, patrijarhalne kulture i hajdučije kao
mogla pomiriti s određenim paradoksom koji se često pojavljuje pravednog odmetništva” te kojeg žene “prirodno” nadopunjuju
(Luketić 2013:332). Pa ipak, bez tendencija da upisujemo femini- ispušta iz vida potencijalne balkanske “ženske ikone“64 koje bi se,
stički predznak pojedinim pasusima, u putopisu Crno janje, sivi sokol da su pripuštene u tekst, vjerojatno dobro uklopile u njezinu nara-
nemoguće je zanemariti mjestimičnu idealizaciju balkanskih ženskih ciju o Jugoslaviji. S druge, pak, strane opsežan tekst Rebecce West
likova, poželjnih ženskih uloga, primjerice u opisu makedonske žene anticipira pojavu feminističkih tekstova o Balkanu pedeset godina
kao predstavnice modernizmom neiskvarenog makedonskog seljaštva. kasnije, tekstova koji tumače novi balkanski rasap, patrijarhalnost i
tradicionalizam, ali sada s mnogo manje divljenja za “hrabre i časne”
Bila je u godinama u koje, čini se, ulaze sve Makedonke čim pre-
balkanske muškarce, i za razliku od West, konstruirajući balkanizme
stanu biti djevojčicama i postaju vremenom načete pedesetogo-
sa slabim, viktimiziranim ženama unutar “šovinističko-kolektivnog
dišnjakinje. Tamna je tkanina obavijala njezinu kosu i ramena, a
s tim je naborima kao i sa svojim plemenitim kostima lica i bolno identiteta” (Drezgić i Žarkov 2005:292).
usječenim mesom, izgledala poput mnogih bizantskih madona vi-
đenih na freskama i mozaicima. U svojoj je gruboj ruci majčinski
skrbila za tanku svijeću, spuštena pogleda nad plamenom kao da
pazi na mlado živo biće; a rukav njezine crvenkasto-smeđe ovčje
jakne prikazivao je vez sa stiliziranim crvenim i crnim stablima, pre-
poznatljivog uzorka dizajniranog za elegantne perzijske žene dvije
tisuće godina ranije. Bila je čudo Makedonije, vidljivo pred našim
očima. (West 2007)
Dakle, ne radi se isključivo o submisivnim i nevidljivim seljanka-

ma unutar balkanskog patrijarhata, već im se suprotstavljaju i ro-
mantizirani ženski likovi čija je svrha još jednom istaknuti vrline i
posebnosti Jugoslavije. Riječ je, smatra Hansen, o namjeri West da
podređenost žena koju zatiče na terenu objasni svojevoljnim izbo-
rom, nekom vrstom pacifističkog ženskog odgovora na imperijalne 64
Kraj devetnaestog stoljeća je na sjevernom djelu Balkana itekako obilježen roman-
tičarskim ilirizmom koji i sam sudjeluje u političko mitološkoj preradi Balkana. U proi-
prijetnje, “strateške odluke” da žrtvuju ravnopravnost, premda je zvodnji “iskonskog, autentičnog” Balkana na specifičan način sudjeluju i žene. Ana Vidović
takvo tumačenje West neobično s obzirom na njezin poziv, posebice (1799-1879) pjesnikinja je koja glorificira patriotizam, Dragojla Jarnević (1812-1875) u
u Epilogu putopisa, za kritikom imperijalizma i za borbom protiv svojim dnevnicima propituje žensku poziciju u društvu. U prvom dijelu dvadesetog stoljeća
objavljuju se časopisi za žene (Ženski svijet, Ženska misa, Ženski list, Hrvatski ženski list i
nacizma umjesto mučeništva i pasivnosti (Hansen 2011:124-125). Hrvatica), djeluju Marija Jambrišak, Jagoda Truhelka, Ivana Brlić Mažuranić, Zagorka i
Kakogod, sudjelujući u muškim raspravama vezanima za nadolazeći posebno zanimljiva Verka Škurle-Ilijić, koja specifično modernistički piše o životu musli-
rat te ispisujući povijest “iz ženskog kuta gledanja”, West potpuno manki. U potrazi za feminotopskim prikazom ženskog života za vrijeme Drugog svjetskog
rata, opisom aktivne uloge žena u otporu nacizmu i ratnom preživljavanju valja posegnuti
za knjigom jedne druge Britanke, Louise Rayner, koja opisuje svoje ratne impresije u oku-
piranoj Jugoslaviji u knjizi Žene u selu (1986), ili ideološki obojanom putopisu Bugarke
Blage Čorbeve-Nasteve u putopisu Titovi heroji (1947), u kojem donosi kratke crtice o
otporu nacizmu za vrijeme svojeg putovanja, uglavnom Hrvatskom, tijekom rata.
Corto Maltese, Superhrvoje i Sava:
strip junaci i masmedijski kismet
Ono što mi je takođe zanimljivo jeste izuzetan uspeh na koji je Korto Malteze
naišao u svetu spektakla, filma, muzike. Početkom veka, žene iz tog okruženja
često su održavale veze s oficirima, najčešće stranim oficirima; bilo bi ipak
teško pretpostaviti da Korto Malteze u svojoj uniformi budi slične asocijacije!
(Pratt 2011:168)
Smrt Corto Maltesea, Dust, 2001.
DRUGI DUGOMETRAŽNI FILM Milča Mančevskog Dust (2001),

iako sukcesivan uspješnome Prije kiše, prethodi mu u sadržajno-tem-
poralnom dijelu. Radnja, većim dijelom smještena u makedonsko
selo, u zoru dvadesetog stoljeća za vrijeme Balkanskih ratova, zapravo
je priča koju Angela (Rosemary Murphy) u New Yorku priča Edgeu
100 Polutani dugog trajanja Corto Maltese, Superhrvoje i Sava 101
(Adrian Lester), koji je provalio u njezin stan.65 Iako je Balkan u Du- uzvratni udarac, predlažući balkanski narativ, stereotipe, mitove,
stu prikazan “Divljim istokom”, ali i (ironično) izrijekom prostorom Divlji istok (…) ne bi li objasnio Zapadu koji se vrag tamo dešava
“dalekim od Divljeg zapada” te, nanovo, “mjestom gdje se vjekovi ne (…) odbijajući ‘mudrost’ kolonizatora” (ibid.:4).66 Slijedeći potonji
smjenjuju već žive jedan kraj drugog”, toposom utkanim i u Man- citat možemo zaključiti da u ovom slučaju elementi pop kulture
čevskovljev prvi igrani film, u ovu verziju prikaza poluotoka autor postaju sredstvo pregovaranja, ironiziranja i distinkcije mimo puke
je, što držimo značajnim, upisao niz citata preuzetih iz popularne afirmativne reprodukcije. “Ne govorim tvoj barbarski jezik”, reći će
kulture. Svetlana Slapšak taj potez objašnjava “obrtanjem stereotipa Lukeu turski vojskovođa, misleći na engleski, nakon što ga priupita
i postavljanjem pitanja o ekonomiji njihove razmjene. Na Balkanu govori li francuski ili njemački. U reakciji na takav izokrenuti komu-
se, dosad, kupovalo, gutalo i imitiralo bezbroj zapadnih kulturnih nikativni kôd, Svetlana Slapšak prepoznala je
stereotipa. Najbolji primjer za to jest popularnost vesterna, zajedno
negodovanje Zapada na prikaz izvrtanja naglavačke vlastite kulture,
s njihovom špageti-vestern inačicom” te nastavlja sa, za ovo poglavlje
tako da se svi šavovi vide, sve strategije kolonijalne manipulacije.
posebno važnom temom, devetom umjetnošću:
To je upravo ono što je Mančevski učinio u svom filmu. Ta poznata
Drugi izvanredan primjer su stripovi i suvremeni akcijski filmovi karnevaleskna procedura čiji je cilj pokazati kako mašina funkcioni-
koji su oblikovali cijeli zapanjujući vizualni konstrukt jugoslaven- ra iznutra (…) vrlo često ne nailazi na pozitivan odgovor sa ogoljene
skog rata kao stvarnosni citat popularne kulture. Savršen konzu- strane. (Slapšak 2002:4)
ment, potican manjkom tržišta fantazija, patrijarhalnom dosadom
Ipak, valja se zapitati je li moguće “unutrašnje funkcioniranje maši-
i restrikcijama nametnutima od strane nekih socijalističkih režima
(što nije bio slučaj u Jugoslaviji) Balkan je gutao sve. (Slapšak 2002:2)
ne”, barem u ovome slučaju, ogoliti izvrnutim jezikom te “mašine”,
a da pritom oni koji se nalaze unutar nje shvate njegovu karnevales-
Dakako, srž citata je predodžba o zapadnjačkoj pop kulturi kao knu, ogoljujuću namjeru i poruku? Uzmemo li kao, barem donekle,
lingui franci, hegemonijsko-globalnom razumljivom jeziku i u nje- mjerodavan intervju s redateljem iz 2003., odgovor bi bio negativan.
govim (g)lokalnim izvedenicama koje koriste “Mančevskom kao Čini se da je izrazito miopijska interpretacija uslijedila odmah po
65
Dust, Makedonija/UK, Milčo Mančevski, 2001. Edge, Afroamerikanac te sitni kri-
minalac u dugovima, provaljuje u stan stare i bolesne Angele koja ga uz pomoć revolvera 66
Antropologinja navodi niz filmskih citata u filmu: “Budući da dolazi iz bivše Jugo-
uspije savladati te prisiliti da sluša priču o dva brata – Lukeu i Elijahu. Priča započeta na slavije, citati/aluzije na seriju poznatih filmova Kapetan Leši (1960, 1962) ili Miss Ston
američkom Divljem zapadu velikim se dijelom odigrava u bespućima Makedonije, “Divljeg (1985), u režiji Žike Mitrovića pojačavaju ironijski efekt. Luke rukuje zlatom i revolverima,
istoka”, gdje Luke pokušava uhvatiti Učitelja, makedonskog pobunjenika čija je glava uci- ali ne tako uspješno životom, što podsjeća na novi val američkog vesterna kasnih ‘60-ih i
jenjena na visoku svotu. Za njim kreće i Elijah željan osvete, nakon što otkrije da je stariji ‘70-ih, a posebice na Butch Cassidiya i Sundance Kida (1969) Georgea Roya Hilla. Dok zli
brat ljubovao s njegovom suprugom Lilith koja se po otkrivanju afere utapa u jezeru ne bi brat Luke dobiva najbolje od modernog vestern naslijeđa, dobri brat Elijah nasljeđuje ka-
li spasila čast. Lukeov život, nakon što ga brat teško rani, igrom slučaja spašava Učiteljeva rakteristike europskog špageti-vesterna. Podsjeća na ranu eru Clinta Eastwooda (A Fistfull
trudna supruga Neda. U vrlo sličnom nehajnom detalju kao i u Prije kiše, Luke ranjava of Dollars (1966) u režiji Sergia Leonea) i njegova je retorika zastrašujuća – dva puta mora
Nedu braneći je od istih turskih vojnika što su prethodno dekapitirali Učitelja. Neda prije ponoviti pseudo-biblijske citate” (Slapšak 2002:5). Također, scena šarplaninca s otrgnutom
smrti porađa djevojčicu – Angelu. Nakon Angeline smrti i njezine nedovršene priče, Edge ljudskom šakom među zubima direktan je citat scene iz Kurosawina Yojimboa (Tjelesna
je zadužen za zakapanje Angeline urne u Makedoniji kao i za osmišljavanje završetka, ali i straža, 1961), filma koji je poslužio Sergiou Leoneu kao predložak za snimanje A Fistful of
reinterpretaciju cijele priče. Dollars (Za šaku dolara, 1964).
premijeri filma te je i sam autor negodovao zbog nerazumijevanja narativa upisanih u kulture na prostoru poluotoka.67 Ne zaboravimo
intencija njegovog uratka: da je Lukeov dolazak u Makedoniju potaknut gledanjem filmskih
novosti u Parizu početkom prošlog stoljeća, što započinju nijemom
Drugo pitanje koje su mi postavili na press konferenciji u Veneciji
slikom i popratnim tekstom “primitivni svijetovi. divljaci”, koje
kada je Dust tamo otvorio festival bilo je, citiram: “Snimili ste ra-
slijede “pokretne slike” američkih Indijanaca, ljudi s Dalekog istoka
sistički film jer ocrtava Tursku vojsku i Turke u lošem svjetlu. To je
očito u vezi s vašim pokušajem da spriječite Tursku da postane dijete dječaka koji istovremeno sisa dojku i puši cigaretu, praćene tek-
lom Europske unije”. I to od strane uglednog engleskog novinara i stom: “rat! anarhija! u Otomanskom Carstvu. Sultan dolazi u Ma-
kritičara. (Mančevski prema Raskin 2003) nastir. Egzotična makedonija dijamant u sultanovoj kruni”. Prikaz
dekapitiranih pobunjenika i vojske koja pozira kraj njihovih glava te
Držimo kako se takav efekt filma također može interpretirati sastav- obavijest o potrazi za “pobunjeničkim Carem – učiteljem! Za čiju
nim dijelom ekvivalencijskog lanca o kojem je pisao Ernesto Laclau, je glavu raspisana nagrada od 12 000 zlatnih dukata” sažimaju se
ali u njegovoj invertiranoj varijanti. Jer “akumulacija neispunjenih u cjelinu. Dakle, nanovo do izražaja dolazi dominantan “kaotičan,
zahtjeva i rastuća nemogućnost institucionalnog sistema da ih ap- nasilan, neupravljiv” (Zingarelli 2008) (samo)predstavljački obrazac
sorbira diferencijalno (svaki izoliran od ostalih) među zahtjevima us- podcrtan navodom kako je više od dvije stotine bandi haralo Ma-
postavlja ekvivalencijski odnos” (Laclau 2005:73) u verziji apolitične kedonijom, neki su se borili za slobodu, neki za zemlju, a neki za
umjetničke namjere autora koji “potpisuje sve što je Kurt Vonnegut Boga, ali svi su voljeli zlato. Svaka je banda govorila vlastitim jezi-
rekao, a to je – ukoliko guraš politiku u svoju umjetnost nužno stva- kom, bilo je kao na otoku Ellis. Luke ih nije razlikovao, što se njega
raš sranje” (Mančevski prema Raskin 2003), interpretirana je upravo tiče mogli su biti i Kinezi. Takvo kvalunkvističko očište dozvoljava
političkim činom. I to činom dominantnog obrasca “zagovaranja zaključak o hermetičnoj impostaciji filma što otvara širok prostor
politike animoziteta” naspram istočnih susjeda na prostoru Jugo- trenutno-političkoj interpretaciji,68 od koje autor, kako sam tvrdi, u
slavije devedesetih, a koju je autor izrijekom želio izbjeći. Mogu li
scene odrubljenih glava i ruku, prosutih crijeva, prerezanih grkljana 67
Pišemo “značajniji odmak” iz razloga što Mančevski u filmu donosi važan i intere-
i šikljajuće krvi, zapitala se Slapšak, biti iščitane kao parodija nasilja, santan pokušaj odmaka od autoritativne uloge naratora i njegova narativa, o čijem ćemo
te je ujedno odgovorila sumnjom i pitanjem: “Je li Mančevski mogao značaju pisati u idućem odlomku.
iskoristiti neke od ovih parodirajućih procedura upravo poradi nedo-
68
Ipak, čini nam se da Mančevski u istom intervjuu koristi preusko poimanje termina
politika, podrazumijevajući pritom njegovu jednostavnu odvojivost od umjetnosti: “Ono
statka balkanskih narativa u globalnoj popularnoj kulturi?” (Slapšak što želim jasno naglasiti jest to da su redateljevo ili umjetnikovo političko gledište, reda-
2002:8). No, smatramo da pravi problem pogrešne interpretacije teljev ili umjetnikov umjetnički život te radovi koje on ili ona kreira, tri sasvim odvojene
intencije Dusta nije u prethodnom “nepostojanju balkanskih narati- stvari (…). Smatram da dnevna politika ne pripada umjetnosti. Umjetnik ima drugu,
zanimljiviju i snažniju svrhu od one da promišlja tko sjedi u Bijeloj kući ove četiri godine
va u globalnoj kulturi”. Posebice ako znamo da je upravo njegov prvi te hoće li ići u rat” (Mančevski prema Raskin 2003). No, je li uopće moguće snimati
i izrazito uspješan dugometražni uradak Prije kiše dijelom upravo isključivo umjetnički film o visoko politiziranoj temi “(etničkih) odnosa na Balkanu” bez
takvog dominantnog narativa. Problem koji ovdje uočavamo jest taj rizika zapadanja u političku interpretaciju? Do potpunijeg odgovora optiramo za onaj koji
nudi Gramsci: “Može se namjesto tvrdnje da političko-ekonomska opsesija (…) uništava
da film nije ponudio značajniji odmak upravo od tih dominantnih umjetnost, moral, filozofiju reći i da su te iste aktivnosti politika. To jest, ekonomsko-
svojim djelima bježi, ali istovremeno zatvara onaj priželjkivani što bi sekvenci redatelj prikazuje u pratnji turske vojske tijekom prepa-
se, pretpostavljamo, imao nadovezati na dijalog (g)lokalnih kodova da, pretresa i pokolja u makedonskom selu prilikom čega Učitelja,
popularne kulture te ironijom dekonstruirati strategije kolonijalne doslovce, dođu glave. Nedugo zatim “Luke Balkanwalker” (Slapšak
manipulacije. 2002) ubija ga hicem iz pištolja, “čime je simbolički izvršena svoje-
Jedan od tih kodova je i “cameo uloga” najpoznatijeg mornara vrsna poetična pravda” (Slapšak 2002:5).
devete umjetnosti nepoznate nacionalnosti, ali zato Dok citati iz ostalih filmova, poglavito vestern žanra, funkcio-
niraju kao njihova nekovrsna balkanska parafraza, cine-hiromantska
urođene sposobnosti da “plovi” (…) već prema svojoj radoznalosti,
interferencija u Corto Malteseovu liniju sudbine može biti inter-
prijateljstvima i sklonosti avanturi. Njegov ironičan skepticizam (ali
pretirana kao direktna interpelacija u (ne)završeni čin moreplovčeve
nikad sarkastičan) s kojim se odnosi prema ideologijama koje uvijek
teže da se nametnu kao moć. Taj skepticizam zauzvrat razvija po- sudbine, jer “1936. započinje oružana borba između desnih i lijevih,
štovanje prema različitim kulturama i posvemašnju odsutnost bilo Španjolski građanski rat. Pet godina nakon, Cush – Dankil ratnik i
kakvog rasizma. (Pratt 1994:1) Malteseov prijatelj kaže: ‘Čini se da je Corto nestao tijekom Španjol-
skog građanskog rata’. Tako se čini! No nestati, ne znači i umrijeti…”
Antijunak Corto Maltese je, dakle, suvremenim teorijsko-popular- (Etris http). Dakako, redateljeva odluka o umorstvu Corta Maltesea,
nim rječnikom rečeno, kultur relativist te svojevrstan globtroterski “kukavičjeg jaja” devete umjetnosti u Dustu,69 omogućena je, drži-
model (ne)pripadanja, “rođen bez linije sudbine na dlanu. Mladi
je Corto uzeo očevu britvu i sam si urezao liniju koja mu je od- 69
Značajna je činjenica da se poznati surealistički sineast Alejandro Jodorowsky, au-
govarala, vjerovao je da će tako napraviti liniju sreće” (Etris http; tor kultnih filmova El Topo, Montagna Sacra i Santa Sangre, devedesetih godina posvetio
crtanju stripova u suradnji s francuskim strip crtačem Moebiusom. Razlog zbog kojeg je,
Pratt 2011:237). Nije bez značaja što se u uvodnom dijelu hrvatskog doduše samo privremeno, promijenio komunikacijski kôd jest izrazito “veća dinamičnost
izdanja stripa Zeleni kontinent 1 objavljenog, valja naglasiti, 1994. (u stripa, gdje čitatelj participira u rekonstrukciji priče, dok je kod filma on samo pasivni
izdanju zagrebačkog Antibarbarusa), Corto spominje u kontekstu promatrač” (Jodorowsky 1997:25). Složimo li se s tvrdnjom te iščitamo li scenu Cortove
pogibije kroz takvu prizmu, odsutnost reakcija na taj, držimo, važan detalj/scenu u filmu
“skepticizma naspram ideologija”, “poštovanja različitih kultura” (s iznimkom Svetlane Slapšak) ne mora čuditi. Umberto Eco je još 1964. pisao o burnim
te “odsutnosti bilo kakvog rasizma” – kontrapunktu nanovo, ranih reakcijama čitatelja na scenarističke odluke Miltona Caniffa, autora stripa Terry and the
devedesetih, rehabilitirane i osnažene politike balkanizacije svakod- Pirates: “Kada je strip junak Terry bio unaprijeđen na ratištu, ozbiljni novinski dnevnici
službeno su prenijeli vijest, a američka avijacija poslala mu je (ili bolje rečeno autoru) au-
nevice, ali i velikom dijelu strip produkcije što je u korak pratila taj toriziranu i službenu iskaznicu sa serijskim brojem. U drugom slučaju Caniff je odabrao
dominantni obrazac političke, jezične i konfesionalne fragmentacije, sporedni lik djevojke, Raven Sherman, te se potrudio učiniti je svakim danom interesan-
o čemu ćemo pisati u idućem poglavlju. tnijom, fascinantnijom, istovremenim simbolom vrline, gracilnosti, ali i erotike; Raven je
zavela široke slojeve čitatelja, dok je u jednom trenutku Caniff nije odlučio ubiti. Rezultati
Na koji se način “flegmatičan po ocu, engleskom mornaru iz su bili iznad svakog očekivanja: novine su objavile vijest o smrti, studenti Loyola Sveučilišta
Cornwalla” (ibid.:237) antijunak ucjepljuje u Dust? U nekoliko ga održali su minutu šutnje, a na dan pogreba Caniff je na radiju morao pravdati scenarističke
odluke (…) fenomeni te vrste već su se dešavali u prošlom stoljeću kada su čitatelji pisali
autorima feuilletonsa, primjerice Ponsonu du Terrailu, ne bi li protestirali zbog smrti sim-
-politička strast jest destruktivna kada je izvanjska, nametnuta, slijedeći unaprijed određen patičnog im lika. No, u slučaju stripa radi se o masivnijoj reakciji zajednice vjernika koja
plan (…) no može biti i implicitna umjetnosti itd. kada je proces normalan, ne nasilan” ne može podnijeti nestanak simbola što utjelovljuje niz aspiracija. (…) S nestankom lika
(Gramsci 1975:1316). nestaju i predodžbe koje simbolizira” (Eco 2005:225-226). Iako Ecov zaključak u svoje-
mo, prvenstveno otvorenošću kraja stripovske sage te se ucjepljuje Korto Malteze ima najromantičnije moguće zanimanje, a kulturne
unutar prostora njegova simboličkog značenja s jedne strane, dok reference na koje se poziva takođe idu u tom smeru, premda nisu
se s druge smješta unutar domene usmene predaje i pripovijedanja, uvek romantične u doslovnom značenju reči. On nije junak kakvog
specifikuma u gradnji radnje Dusta. bi poželeo neki romantičar, naročito ako imamo u vidu njegovu
škrtost u ispoljavanju osećanja. Romantičarski junak naširoko
Odnos stripa i filma u kolektivnom imaginariju prvenstveno će
razglaba o svojim duševnim stanjima dok Korto Malteze, premda
biti okoštan američkim apologijskim transponiranjem strip junaka intenzivno doživljava stvari, ostaje suzdržan. Njegov senzibilitet je-
poput Supermana ili Batmana na film, dok sam transfer gotovo ste romantičan, ali ne i njegovo ponašanje, koje je pre pragmatično
uvijek bezupitno potvrđuje ili amplificira njihove nadnaravne spo- nego egzaltirano. (Pratt 2011:272)
sobnosti.70 Jedna od sposobnosti Corta Maltesea jest ta da se u svakoj
situaciji, ma koliko ona bila podložna silnicama koje bismo suvre- Svojom odlukom o egzekuciji pragmatičnog mornara u turskoj prat-
menim rječnikom mogli opisati kulturno šokantnima, uspije snaći nji Mančevski prekida dominantan apologijski transpozicijski niz iz
služeći se poglavito “naravnim” sposobnostima – upornošću, šar- sedme u devetu umjetnost, no ta gesta također dozvoljava rehabi-
mom i inteligencijom. Kao simbol romantične zapadnjačke pusto- litaciju spektra donekle oprečnih interpretacija o nužnosti aut-aut
lovnosti, kako ga je imenovala Despina Angelovska, on jest antiteza “pripadanja” na Balkanu, smrti junaka i junačkoj smrti, nemoguć-
i odgovor na “otjelovljenje krajnje tehnifikacije mitskoga predloška nosti (romantizirana) Zapada da razumije događaje na prostoru po-
proizvodnje simbola (…) predstavništvo uzvišenih ozbiljenja moći” luotoka, odbijanju kulturtreger politike, kolonizaciji imaginarnog te
(Paić 1997:16), što su odlike junaka spomenutih na početku ovog posljedično i svojevrsnoj poetičnoj pravdi, ali i o “usudu tog balkan-
odlomka, dok: skog plesa mrtvaca”, što se dao nagovijestiti iz slike Sudnjeg dana na
zidu pred kojim se masakr odvija, a koji, osim društvenih i rodnih
kategorija, u ovoj verziji memento mori uključuje i one imagološke.71
dobno tematski avangardnoj knjizi ne podrazumijeva i ludički aspekt “identifikacijskih” Činjenica da ubojstvo Corta Maltesea na filmu korelira s preda-
radnji već makinalno i seriozno poistovjećivanje, njegov tekst ipak otvara pitanje – znači
li to da stripu svojstvena inkluzija čitatelja te njegova uloga (re)konstruktora priče znači i jom autoritativne pripovjedačke palice, presudna je za interpretaciju
viši stupanj identifikacije s likovima? Možda upravo u tom smjeru valja tražiti izostanak scene, ali i filma. Tek nakon što Angela premine u bolnici, Edge,
reakcija na pogibiju “le symbole de l’aventurier occidental” (Angelovska 2002) u filmu o kazivač balkanske sage o kojoj je do tada samo slušao, postaje ini-
Balkanu s početka prošlog stoljeća.
70
O genezi najpoznatijeg mornara devete umjetnosti njegov “otac” Hugo Pratt kaže
cirani – “pripovjedač što svoju sposobnost pričanja priče opravdava
kako nastaje iz potrebe za raskidom s tradicijom anglosaksonskih avanturističkih junaka i
želje za stvaranjem lika iz mediteranskog podneblja – otuda i njegovo ime. U španjolskom
žargonu, riječ “corto označava osobu ‘hitrih prstiju’, ‘lopova’ – ali isto tako, i ‘kradljivca 71
Malteseov lik, kao i u filmu namijenjen mu usud, funkcionira po principu fluktuira-
tuđih osećanja’ – dok ga ono ‘Malteze’ smešta u mediteransko okruženje; u to doba se često jućeg označitelja, njegovo značenje nije fiksirano te se doista može interpretirati iz različitih
spominjala Malta koja je nekoliko godina ranije stekla nezavisnost. (…) Odlučio sam da kutova. To nije jedini popkulturni element na ovim prostorima što dozvoljava različita
Korto Malteze bude mornar, zato što mu je to pružalo više mogućnosti za avanture. Mornar značenjska upisivanja – skulptura Brucea Leeja Ivana Fijolića, podignuta u Mostaru 2005.,
je slobodniji od avijatičara, koji suviše zavisi od svog aviona. A brod je svet u malom, gde se funkcionira u donekle sličnom smjeru, kao simbol solidarnosti u podijeljenom gradu,
mogu susretati različite ličnosti. Mornar, osim toga, ima i svoje romantične strane. Prsten odmak od spomeničke baštine NOB-a, kao i one koja je uslijedila devedesetih, ali i kao
koji Korto Malteze nosi u levom uhu oznaka je pripadnosti trgovačkoj mornarici: u ratnoj “očita posveta radničkoj klasi” (Slapšak izlaganje na EASA, 2008) te “potrebi za zajednič-
mornarici se prsten nosio u desnom uhu” (Pratt 2011:271-272). kim herojem, onim što će materijalizovati sećanje na vreme bez podela” (Erdei 2011:283).
činjenicom da je i sam jednom bio slušatelj” (Lyotard 2005:30). Kre- opoziciju monologu te podcrtavajući kooperativnu i kolaborativnu
irajući snažan autorski završetak priče, gotovo iz korijena mijenjajući prirodu etnografske situacije u kontrastu s ideologijom transcen-
joj očekivani kraj (ne bi li impresionirao djevojku s kojom razgovara dentalnog promatrača” (Tyler prema Clifford i Marcus 1986:126).73
u avionu na putu za Makedoniju kamo nosi Angelinu urnu), reani- Njegovo propitivanje povezanih pojmova autoriteta i prikazivanja/
mira Lukea na samrti jer je “imao nedovršena posla. Luke je znao da /pričanja dekonstruira priču kao jednoobraznu, podcrtavajući kao
je zeznuo stvar s Lilith i Nedom, morao se vratiti i iskupiti prije smr- krucijalan sam čin, ne uvijek benigno impostiranog, pregovaranja
ti”. Stoga, Lukeov osvetnički pohod – Totentanz, u kojem stradava i o istoj. Angela pristaje na verziju od dvadeset vojnika u “svojem”
Maltese, rezultat je poglavito legitimirajuće narodne pripovjedačke narativu samo kada se Edge izviče na nju poradi “pripovjedačke in-
pragmatike implementirane u Dust. Dakle, an answer to the western konzistencije” – ta redateljska odluka podrazumijeva kako
cultural colonialism, da se poslužimo podnaslovom teksta Svetlane
gledamo priče, no ne vidimo pričanje. Stoga sam krenuo od pret-
Slapšak, možda je nužno tražiti ne toliko u parafrazi i izvrtanju sa-
postavke da ukoliko ogolim proces za gledatelja i onda ga uvrstim u
mih popkulturnih citata koliko u izvoru njihove parafraze:
priču, on ili ona pridružit će se putovanju u narav pričanja. (Man-
pripovjedačkom obliku – što nesumnjivo nema potrebu za posebnim čevski prema Raskin 2003)
postupcima koji autoriziraju njezine priče. Teško nam je zamisliti,
No koliko god taj mise en abyme bio autorski intrigantan detalj,
prvo, da ona pripovjedačku instancu odvaja od drugih kako bi joj
dala premoć u pragmatici priča, a zatim da postavlja pitanje o pravu
pričanje priče o pričanju nanovo nas vraća na pitanje autorskog
pripovjedača, tako odvojenog od slušača i dijegeze, da priča ono autoriteta i imperativa reprezentacije – u našem slučaju nulte točke
što priča, i na koncu da se poduhvati analize ili anamneze vlastite filmske pripovjedačke institucije jer ne reflektira težnju ka “partici-
legitimnosti (…). Postoji, prema tome, nespojivost između narodne pativnoj stvarnosti što postmoderna etnografija pokušava evocirati
pripovjedačke pragmatike, koja je u cijelosti legitimirajuća, i jezične putem participativnog teksta u kojemu nitko nema pravo sinop-
igre koju zapad poznaje i koja je pitanje legitimnosti, ili bolje rečeno tičke transcendencije” (Tyler prema Clifford i Marcus 1986:129).
legitimnosti kao referenta u igri propitivanja. (Lyotard 2005:33)72 Etnografskim rječnikom upitano – je li redatelj, ujedno “privilegi-
rani informator” (Clifford 1988:31) i über-etnohistoriograf, samim
Dakle, mutatis mutandis, redateljevu umjetničku odluku možemo
filmskim medijem izmješten iz koordinata “inkluzivne” narodne
dovesti u vezu i s dijelom postmoderne antropološke problematike
pripovjedačke pragmatike o kojoj pripovijeda, ipak snimio herme-
što propituje spisateljsko-prikazivački autoritet i apsolutnu legiti-
tičan uradak što omogućava “nevješto zapadnjačko prevođenje koje
mnost, “privilegirajući ‘diskurs’ pred ‘tekstom’, ističući dijalog kao
simplificira u smjeru njegova ‘jačeg’ jezika” (Asad prema Clifford
i Marcus 1986:158), a kojem u “objašnjenju koji se vrag tamo na
Usmenost, na koju se obazire Lyotard, a oko koje Mančevski gradi implicitnu radnju
72
filma, prema Havelocku je također karakterizirana “publikom koja nije samo pasivno sluša-
la i pamtila, već je aktivno sudjelovala u korištenu jeziku. Ona je pljeskala i pjevala, skupno 73
Diskurs oko istine kao rezultat svojevrsnog usuglašavanja i konsenzusa u filmu mož-
odgovarajući na pjevačevu deklamaciju” (Havelock prema Biti 2000:550). Unatoč prikaza- da je najjasnije izražen u sceni pregovaranja o broju turskih vojnika oko zarobljene braće:
noj inkluzivnosti, valja nam se zapitati koliko filmsko zapisivanje i prikazivanje usmenosti, “Bio je okružen sa dvjesto turskih vojnika, dvjesto! Čekaj malo, malo prije si rekla dvadeset.
poradi same naravi medija na koji se prevodi, nužno žrtvuje najživotnije značajke usmene Umukni! Ja pričam priču i reći ću dvije tisuće ako hoću! No, dobro – možeš se uključiti i ti,
izvedbe. budi kreativni direktor, oksimoron, bilo ih je dvadeset!”
Balkanu dešava” ne pomaže niti Corto Maltese, svojevrsna “svima” od ovog karakteriziranog, među ostalim, romantičnim senzibilite-
prepoznatljiva transkulturna anotacija s terena? Pitanje je legitimno tom i nepripadanjem. Stoga, ako smo se dosad u ovom tekstu bavili
jer, prema autoru, izrazito loša interpretacija filma Prije kiše – iako umjetničko-imagološkim implikacijama kozmopolitskog “drugog
je mogla biti štetna – nije bila niti približno neprijateljski intonirana para dvočlane formule otadžbine: ‘La terre et les morts, la mer et les
kao pogrešna čitanja i prezentacije Dusta. Stoga je njegovo značenje, vivants’ (Zemlja i mrtvi, more i živi)” (Čolović 2010b:428), onda
a ovaj film predstavlja posebno fertilan teren za raznovrsna herme- ćemo se u ovome dijelu posvetiti prvome paru -“zemlji i mrtvima”
neutička upisivanja, barem iz redateljeva gledišta – suma pogrešnih te balkanističkom diskursu što pronalazi svoj prostor u specifičnoj
tumačenja. masmedijskoj produkciji – dijelu strip izričaja devedesetih godina.74
Ranije smo analizirali film Prije kiše u kojemu se Aleksandar, iako
potican od svoje ljubavnice, odbija svrstati na bilo čiju od zaraćenih,
Postsocijalistički strip i Balkan ali i medijskih “neutralnih” strana koje prikazuju konflikt u Make-
U recentnoj knjizi objedinjenih intervjua s ocem Corta Maltesea, na doniji i na njemu profitiraju. Takav će ga pacifistički stav, nemoguća
upit “je li Korto Malteze neki daleki potomak Homerovog Odiseja?” pozicija stranca i kulturalnog medijatora koji je svoja etička načela
autor, koji je i sam, barem prema vlastitom iskazu, živio avanturistič- i vjeru u ispravnost monopola državnih institucija nad nasiljem
ki i na konstantnim proputovanjima, odgovara: usvojio na Zapadu i doći glave. Stripovi u kontekstu gradnje i pro-
blematizacije radnje funkcioniraju suprotno. Njihova je sadržajna
Da, poput Odiseja Korto Malteze je mornar koji ide iz pustolovine okosnica izbjegavanje postavljanja kompleksnog pitanja (ne)pripa-
u pustolovinu. A za sve one koji, kao ja, pišu o pustolovinama, Ho- danja i promišljanja djelovanja izvan zadanih koordinata neupitno
mer predstavlja glavni literarni predložak – on nam je u isti mah i pravedne borbe i hrabrosti etnički “očišćenih” novovjekih, gdjekad i
otac i uzor: svi smo mi Homerovi potomci. (Pratt 2011:273) doslovno, rizomatski, ukorijenjenih junaka. Ipak, oni se predstavlja-
Ipak, unatoč pustolovnom karakteru, Odisejeva je priča ona o ju kao hibridi lokalnog, poopćena mjesta tradicije, s popkulturnim
povratku i želji da se pripada, dok Corto Maltese, “plod susreta elementima – poput citata u Dustu obraćaju se publici koja razumije
andaluške ciganke – djeteta Gibraltara – i engleskog mornara iz rječnik (g)lokalne lingue franche, publici koja se prepoznaje u oba
Cornwalla za njegova pristanka na Mediteranu i bez pouzdanih kôda – “elementima pop kulture ali i onima interpretiranim lokal-
podataka o tome je li doista bio mornar na Malti” (Pratt 1994:1), nim, tradicionalnim, riječju ‘našim’” (Matošević 2004/2005:86).
nema ni Itake ni Penelope kojima bi se vratio. Dok je Corta Maltesea Da bi radnja stripa uopće kulminirala “našim” i funkcionirala kao
“‘druga’ i lika posve izvan šeme ‘junaka’” (ibid.) možda, sukladno
ponuđenoj interpretacijskoj slobodi dustovske scene, baš pretpostav- 74
Radi se o tri stripa u nekoliko brojeva: Listeš Nikola, Ercegovac Siniša: “Superhrvoje:
ljeno nepripadanje ubilo na filmu, nekoliko godina prije snimljene Postanak”, Slobodna Dalmacija, 1992.; Listeš Nikola, Ercegovac Siniša: “Superhrvoje – Čo-
sekvence upravo će se na fragmentiranom prostoru nekadašnje Fe- vjek od kamena”, Profil – Nedjeljna Dalmacija, 6. veljače 1992.; Savić Dragoljub: “Knindže
– Vitezovi Srpske Krajine: Po zapovesti kapetana Dragana”, Politika, broj 1, 1991.; Katić
deracije i unutar domene Malteseova prvobitnog medija – devete Žarko, Đukić Danko: “Knindže – Vitezovi Srpske Krajine: Za slobodu Srpske Krajine”,
umjetnosti, roditi nekoliko strip junaka dijametralno impostiranih Politika, broj 2, 1991.
dominantna prizma kroz koju čitamo/gledamo/konstruiramo te On je Hrvat kao i ja. Ovdje smo zajedno živjeli. Išli smo u osnovnu
mahom postsocijalističke uratke, potreban je zajednički nazivnik školu. Moji roditelji i njegovi su bili veliki prijatelji (…) zajedno
kojeg čine uzročno-posljedična veza obiteljske traume socijalističkog smo išli na božićne praznike u Hrvatsku. Sve u svemu, bilo je to
perioda i njezin nastavak, odnosno iskustvo života u inozemstvu, divno djetinjstvo za mene i njega (…) ali tada se dogodila velika
tragedija, moji su roditelji stradali u automobilskoj nesreći. Na njih
dijaspori, što likovima kao što su Hrvoje Horvat (Superhrvoje) i Savo
je naletio kamion i usmrtio ih, bilo je to ovdje u okolici Dilingena.
(Knindže) daje nadnacionalnu patinu.75 Inozemstvo tako postaje
Tada sam ja postao siroče. Stjepanovi roditelji su me školovali za-
svojevrstan inkubator i rezonantna kutija događaja u domovini kojoj jedno sa Stjepanom, primili su me k sebi kao drugog sina. Njegov
prethodi personalizirana politička trauma života u Federaciji. Prije otac je često, kad bi malo više popio, krivio jugoslavenske vlasti za
nego što će na poziv svog prijatelja Stjepana Grabarića otputovati smrt mojih roditelja, ja to tada nisam baš razumio. Sedamdesetih
u Hrvatsku76 u kojoj bijesni rat i “obistiniti zapis najveće hrvatske godina Stjepanov otac bio je zatvoren i poslan na Goli otok (…)
legende na koju Čuvar tajne kamena i narod njegove zemlje čekaju Stjepan i majka su se vratili u domovinu da bi bili bliže ocu. (Listeš
devet stotina godina”, djevojci Hildi77 objašnjava genezu njihova i Ercegovac 1992:17-20)
privrženog prijateljstva:
No koliko se u ovaj nacionalno traumatični diskurs ucjepljuju i
fragmenti preuzeti iz globalne popkulturne produkcije pokazuje i
75
Iako moramo podcrtati činjenicu da ta nadnacionalnost nije Corto Malteseovskog Čuvar tajne kamena – “lik neobično sličan mudrom starcu Jodi,
tipa, već se u njihovom slučaju radi o jasno zacrtanim koordinatama nadnacionalne bina-
cionalnosti, jer za oba lika možemo sa sigurnošću tvrditi kako prije povratka kući borave u
koji glavnom junaku serije filmova Džordža Lukasa Zvezdani ra-
Njemačkoj – Hrvoje Horvat u Ulmu, a Sava u Münchenu. tovi otkriva tajnu vladanja kosmičkom energijom, Silom” (Čolović
76
Superhrvoje (predbroj u dodatku “Profil” i prvi broj samostalno, Nedjeljna Dalmacija 2000:142). Korelaciju između Ratova zvijezda, Yode i Čuvara tajne
1992): na samome početku Domovinskog rata Nijemcu Hrvoju Horvatu, povjesničaru, kamena dodatno podcrtava životni vijek dvaju mudraca – Yoda u
sinu hrvatskih iseljenika, iz Hrvatske stiže neobična pošiljka – kameni kipić. Pošiljatelj
je prijatelj iz djetinjstva, Stjepan. Hrvoje u tome prepoznaje simbolički poziv domovine. šestom dijelu filmskog serijala Ratovi zvijezda: povratak Jedija umire
Ne čekajući, pozdravlja djevojku Hildu i odlazi u ratom zahvaćenu Dalmatinsku zagoru.
Ondje, za vrijeme jednog od neprijateljskih napada, poprima nadnaravne moći, postaje mika Giovannija Papinija kako odnos između muškarca i žene što čini bazu nacionalizma
“čovjekom od kamena”, koji se koristi “silom kamena” da bi se suprotstavio neprijatelju. mora biti odnos “meda i stijene” (Mosse 1997:207; istakli autori), doista u slučaju Superhr-
Najavljeni nastavak ovoga stripa Okus smrti nije tiskan (Matošević 2004/2005:79). voja – čovjeka od kamena možemo govoriti o alegorijskom repetiranju modela dominantne
77
Prije no što iz Njemačke krene za Hrvatsku, Hrvoje Hildi koja inzistira da pođe s maskulinosti, ali i medene, normativne, ženstvenosti – “simbola ljepote u Trećem rajhu
njim brani takvu želju jer “previše je opasno…moram ići sam! Budi razumna, ne želim da urođenog kapaciteta da upravlja kućom i rađa djecu” (ibid.:231). S druge strane, takva
ti se nešto dogodi… otiđi kod svojih… za pet dana smo opet skupa” (Listeš i Ercegovac “dinamična” maskulinost, što se u vrijeme europskih totalitarizama realizirala prvenstveno
1992:37-38). No, nakon oproštajnog poljupca Hrvoje sjeda u automobil i promišlja kako kroz konflikt, a vizualizirala “golom i lijepo isklesanom kamenom skulpturom mladića što
Hilda ipak “ima pravo! Ona želi dom, porodicu i muža koji ne luta… volio bih da joj to se pozva na kanon klasične ljepote” (ibid.:2011; istakli autori) generira tenziju između
mogu priuštiti… ali sad imam jedan važniji posao…. čeka me dug put, Hrvatska i Stjepan” potrebe da se ujedno bude dijelom baze države i društva – “ideala obitelji” – “Hilda ima
(ibid.:39-40). Konvergencija što u ovom dijelu stripa izlazi na vidjelo bazira se, s jedne pravo! Ona želi dom, porodicu i muža koji ne luta… volio bih da joj to mogu priuštiti…”,
strane, na istovjetnosti “čvrste, hiperaktivne i agresivne” maskulinosti zagovarane u Su- kao i nužnosti da se istovremeno iskusi i trijumfirajuća maskulinost – “ali sad imam jedan
perhrvoju i prisutne u ratnim djelovanjima koja postaju “cement afekata, škola prijateljstva, važniji posao… čeka me dug put, Hrvatska i Stjepan”. Ali valja dodati i konflikt “na mjestu
gimnastika inicijativa” (Eco 2005:135), no koja je isto tako utkana u dio nacionalističkih koje još nazivaju i Svetom zemljom a gdje se nekad davno odigrala borba protiv Turaka”
diskursa dvadesetog stoljeća, a napose onog propagiranog za vrijeme talijanskog ventennia, (Listeš i Ercegovac 1992:51-52) bez kojega Čovjek od kamena ratne 1992. godine ne bi
jer prisjetimo li se ideje, metafore, onodobnog talijanskog državnog intelektualca i akade- mogao postati ono za što je rođen.
u devetstotoj godini života, dok Čuvar jasno naglašava kako on i nje- 2011:237), dok je drugi kulminacija “ostvarenja najveće zapisane
gov narod čekaju na Superhrvoja devet stotina godina, nakon čega se hrvatske legende koji će od zla osloboditi ne samo Hrvatsku, već će
počinje raspadati jer “popušta njegov kameni obrambeni štit” (Listeš donijeti slobodu svim miroljubivim narodima” (Listeš i Ercegovac
i Ercegovac 1992:74). 1992:73). Unatoč očitim razmimoilaženjima u autorskim rješenji-
ma sudbinskih pitanja strip junaka, za koja držimo da reflektiraju
širi (politički) svjetonazor, dvije zastupljene polutke/rješenja dvije
su komplementarne točke konstrukcije načina govora o ljudima na
Balkanu. Prvi, u prethodnom poglavlju definiran teško razumljivim,
nonšalantnim, nepouzdanim, romantičnim, ali šarmantnim i “div-
ljenja vrijednim” balkanskim karakterom, fiksiranim sada u lako pre-
poznatljivom karakteru paradigmatskog pragmatično-romantičnog
Maltesea, dok onaj drugi, Horvatov, unatoč cjeloživotnom iskustvu
života u Njemačkoj (sic!), dijaspori, ostaje metafizičko rizomatski
– vezan za domovinu svojih roditelja u kojoj nikada nije boravio,
jer “tako je zapisano”, što su znali i njegovi roditelji sklonivši ga iz
Hrvatske još prije njegova rođenja te “dali svoje živote da on ne bude
otkriven” (Listeš i Ercegovac 1992:73).78 No, njegova se doslovna
uljuđena ukorijenjenost u hrvatskom kamenu prije može dovesti u
vezu s nekadašnjom divljom misli sadržanom unutar koncepta de
petra natus ili petra generatrix, odnosno “čudovištem ili božanstvom
Čuvar tajne kamena: “Hrvoje odluči se…! Moraš položiti ruke na kamenu rođenim iz kamena (…) poznato grčkoj (Mitra, zaštitnik Parte),
ploču i postati ono za što si rođen!” (Listeš i Ercegovac Superhrvoje, 1992) huritsko-hitskoj (Ulikumi, sin oca bogova Kumarbija, koji je se-
menom oplodio stenu) i frigijskoj (Agditis, rođen iz ljubavi stene
Tim rite de passageom Hrvoje Horvat eksplicitno postaje Supre- Agdas i vrhovnog boga Papasa) mitologiji” (Eliade prema Čolović
hrvoje, junak od kamena lukebalkanwalkerske misije koji “točno 2000:142), ali i, napose, s nešto recentnijom i donekle problema-
zna svoj zadatak – moram osloboditi zemlju od ovih strašila. Ja to
mogu i moram napraviti (…) jer ja više nisam običan čovjek, ja sam
superhrvoje!!” (Listeš i Ercegovac 1992:78). 78
Horvatova, odnosno Superhrvojeva veza s domovinom ostvarena je ne samo kroz
kontakt s prijateljem Stjepanom, poliglotom koji govori pet jezika, nego i putem proučava-
Primjetna differentia specifica između mladog Corta Maltesea i nja povijesti Hrvata te pisanjem knjiga na tu temu. Prisjetimo li se da u Elaboratu nastavnog
Hrvoja Horvata, gdje prvi pogiba, dok drugi postaje svojevrsna vari- programa i plana Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske iz 1993. doslovce piše
jacija lukebalkanwalkerskog pravednog egzekutora, leži i u načinu na da je “povijest i danas oružje političke borbe” (Baranović 1999:154), držimo da Hrvoja
Horvata možemo interpretirati strip alegorijom (idealnog) nacionalno impostiranog povje-
koji utjelovljuju vlastitu sudbinu – prvi, rođen bez linije sudbine na sničara koji svojim pisanjem-borbom ne samo da “suhoparno” detektira već i aktivno stvara
dlanu “sam očevom britvom urezuje liniju koja mu odgovara” (Pratt historiju o kojoj piše.
tičnijom umjetničkom produkcijom golih i kamenih statua muš-

karaca što se pozivaju na klasični kanon zdravog duha u zdravome
tijelu, nego s nekim doslovnim elementom iz lepeze novonastalih
nacionalnih zazivajućih mitologika o hrvatskom narodu devedesetih
godina.79 Idealizirano golo muško tijelo često isklesano u kamenu
kao simbol nacije označilo je, dobrim dijelom, službenu umjetnost
talijanskog fašističkog ventennia, ali ponajviše kroz djela kipara
poput, primjerice, Arna Brekera ili Josepha Thoraka i oficijelno
stvaralaštvo Trećega Reicha, koji je u tim skulpturama izrađenim
prema klasičnom kanonu, baš kao i njihov grčki uzor, a za naš stri-
povski slučaj to je posebno interesantno, prepoznavao “deificikaciju
čovjeka i humanizaciju božanstva” (Breker prema Mosse 1997:226).
Radilo se, dakle, gotovo uvijek o deindividualiziranim, obnaženim
statuama atleta,80 figurama koje su morale biti “obožavane, nikako
željene ili voljene” (Mosse 1997:226), iako su, baš kao i Superhrvoje,
prikazivane golima, što je moglo biti izvorom nemalog nesporazuma
i “pogrešno kanaliziranih osjećaja”, jer freikörperkultur Nijemaca,
mimo takvih simboličkih koordinata, nije bio dozvoljen. Njihova je
zadaća bila pozivati na stereotipnu paradigmu “herojskog volunta-
rizma i vrlina vjernosti, poštenja, drugarstva, poslušnosti, discipline,
hrabrosti i spremnosti na žrtvu, ali i zdravijeg svijeta, prethodnika
moderne epohe: nacistički simboli muškosti često su locirani (…)
unutar prirodnog scenarija” (ibid.).
79
U ovom kontekstu nije naodmet spomenuti pjesmu Marka Perkovića Thompsona i
istoimeni album Geni kameni (1996), u kojoj dvije strofe djeluju u smjeru poistovjećivanja
naroda i kamena te sadržajem mogu djelovati gotovo kao zvučna kulisa stripa:
Loša bila 45ta Geni, geni kameni
Rasula nas preko svijeta Vatra gori u meni
A sad nova loza raste Geni, geni kameni
Vratile se doma laste Takvi smo mi rođeni
80
Iako alegorizirane, statue rađene prema arijanskom modelu nisu smjele biti čistim
apstrakcijama. U Brekerovom slučaju rađene su prema modelu zehnkämpfera, novog čovje- Izomorfizam njemačkih skulptura i hrvatskog strip junaka – Josef Thorak
ka, atlete – Gustava Stürka. Kameradschaft (1937) i Listeš i Ercegovac Čovjek od kamena (1992)
Te su figure kao i svojstvena im simbolika, piše George L. Mosse,

u Njemačkoj bile vrlo razumljive i zato što su uvijek bile klesane u
pozama koje su ih pokazivale u protektivnom stavu ili kao spremne
na bitku te često, u Brekerovom slučaju, prijetećeg izraza lica. Dakle,
ono što je u te determinirane trećerajhovske hipertrofirane skulpture
inskribirano svojevrsnom pojednostavljenom nacionalnom pedago-
gijom, u stripu se, osim prijetećim pozama Superhrvoja od kamena,
izražava u ektoplazmi, balonu glavnog lika koji bez prepuštanja mo-
gućoj ambivalenciji vlastitih misli u maniri novog čovjeka izgovara:
Kameni oklopi su prekrili čitavo moje tijelo…to je ključna stranica
u povijesti moje napaćene zemlje…stvoren je čovjek od kamena…
čovjek koji čelik i željezo može pretvoriti u prah…! Ja sad točno
znam svoj zadatak…moram osloboditi svoju zemlju od ovih stra-
šila…jer ja nisam običan čovjek… (Listeš i Ercegovac 1992:76-77;
istakli autori)
Taj nas strip, stoga, zakonitošću vlastitog slikovnog jezika smješte-

nog uvijek na granici statičko-dinamičkog odnosa, ali i autorskim,
mutatis mutandis, odabirima teme, crteža, kao i rakursom u koji po-
stavlja čitaoca – naglašenom maskulinom tjelesnom morfologijom i
njegovim pozama, izrazima lica, karakternim osobinama – vjerno-
šću, determiniranošću i hrabrošću, može podsjetiti na već viđeno i
nagnati na zaključak da, ukoliko se ne radi o značajnoj koincidenciji,
hrvatski Čovjek od kamena u svakom slučaju ima njemačke korijene
– stripovsko-biografske, ali i one dublje – umjetničko-genealoške.81
81
Za takav čest manjak slojevitije psihologizacije likova deveta se umjetnost ispostavila
vrlo plodnim tlom jer je, barem prema mišljenju Umberta Eca, dobro definirana tipološka
karakterologija ukorijenjena u vrlo preciznim stereotipima dugo vladala tim medijem.
Primjerice “u slučaju Stevea Canyona može se govoriti o stereotipima prije nego ‘tipovima’
i u većem dijelu slučajeva takvo je stanje izrazito važno za konstrukciju avanture u stripu.
Listeš i Ercegovac predbroj Superhrvoje (veljača 1992) Prisjetimo li se najpoznatijih strip junaka u međuraću, primjećujemo da se u njima opća
i Josef Thorak Denkmal der arbeit (1937) mjesta romana pojednostavljuju do ekstrema: Maskirani Čovjek, ili Grešan i Misteriozan
Avanturist; Mandrake, ili Magija; Gordon, ili Prostor; X9 ili Istražitelj; Jim iz Đungle,
Ipak, sagledamo li Hrvojevu transformaciju u Superhrvoja, koja pridjeva groteskno – koji doslovce može značiti kamen ili špilja, a
se odvija u kamenom optočenoj scenografiji te rezultira njegovom konotira proces “prelaska jedne forme u drugu”, u našem slučaju
mutacijom u drugačije biće – ono od grote, posebno značajna postaje – običnog čovjeka Hrvoja u junaka Superhrvoja, povjesničara u
koincidencija, gotovo homologija, scene s etimologijom mitološki lik te naposljetku (nacionalnog) sna u javu, ali i korje-
nitijoj srodnosti dvaju “medija” – stripa, odnosno “jezika” uvijek
termina groteskno, on nastupa na scenu (…) krajem petnaestog sto-
na razmeđu statično-dinamičnog izraza i groteske ostvarene u uvijek
ljeća otkrivanjem određenog tipa Rimskog ornamenta. Ornamenti
nezavršenom, dinamičnom, načinu postojanja.
su svjetlo dana ugledali prilikom iskopavanja Titusovih kupki i
nazvani su grottesca prema talijanskoj riječi grotta [tal. pećina, spilja, Ali fiksiranima u svojevrsnoj međufazi, “razvojnoj civilizacijskoj
stijena, op. a.] (…) Koji je karakter tih ornamenata? Impresioni- sinkopi” i limbu iz kojega se niti ne žele iskoprcati, prikazani su i
rali su poznavatelje izrazito čudnovatim, slobodnim i zaigranim neprijatelji – ipak dovoljno ljudi da su sposobni koristiti oružje i
prikazom biljaka, životinja i ljudskih formi. Te su forme djelovale opsovati, ali ujedno i zoomorfoidi oštećenih mozgova koji uništavaju
isprepleteno na način da daju život jedna drugoj. Granice što odva- naselja i ubijaju sve što se miče, jer se radi o “krvožednim ubojicama
jaju kraljevstvo prirode kod uobičajenog prikaza svijeta bile su od- koje pucaju i na mirovne snage”, a i ne “izgledaju baš najrazboriti-
važno narušene. Također, statičan prikaz realnosti bio je napušten. je”. Stoga su autori na grafičkom nivou pribjegli, da parafraziramo
Umjesto zaokruženih, životinjskih ili biljnih formi u zaokruženom i Bakhtinovu misao, “zaigranom prikazu životinja u ljudskoj formi te
postojanom svijetu unutrašnje postojanje bića zamijenjeno je prela-
narušavanju granica što odvajaju kraljevstvo prirode od uobičajenog
skom jedne forme u drugu u uvijek nezavršenom načinu postojanja.
prikaza ljudskog svijeta” i somatski ih prikazali majmunolikima,83 u
(Bakhtin 1984:31-32)
Stoga možemo reći da dio implicitne vizualne i sadržajne okosnice janjem, psovanjem, silovanjem, ali i univerzalno jasnim simbolom smrti suprotstavljenim
autori strip junaka zaogrnutog u kamenu placentu82 iz koje crpi sna- Hrvojevu rođenju – zakrpom mrtvačke glave zašivene na uniformi.
gu također duguju povijesti geneze i fascinacije semantičkim poljem
83
Tijekom Prvog svjetskog rata, piše Steven Heller, britanska i američka propaganda
“uspješno su klevetali Nijemce kao ‘Hune’, divljake, putem niza plakata i ostalog vizualnog
materijala, prikazujući njemačku monarhiju i vojsku zvijerima odgovornima za neviđene
ili Lovac (…). A na subordiniranom nivou svaki od njih prezentira Asketizam, Ironiju, okrutnosti” (Heller 2008:15). Sukladno takvoj propagandi na plakatima su prikazivali
Ljepotu, Sposobnost itd.” (Eco 2005:150). otisak šake uz objašnjenje: “Hun – njegov znak. Izbriši ga (kupujući) obveznice slobode”.
82
Budući da je strip snažno impregniran nacionalnim diskursom devedesetih, kon- Usporedimo li poznati propagandni plakat Destroy this mad brute / Enlist U.S. Army H. R.
vergencije s domenom opstetricije ne završavaju samo s kamenom posteljicom što na smrt Hoppsa iz 1917. godine, dizajniran kao reakcija na Marš kroz Belgiju i posljedično Silo-
ranjenog Hrvoja Horvata u trenutku kada pomišlja na najgore – “ne mogu ustati, izgubio vanje u Belgiji od strane njemačkih trupa za vrijeme Prvog svjetskog rata, a koji prikazuje
sam previše krvi… sve postaje crno, ovo je kraj” (Listeš i Ercegovac 1992:67) ipak vraća u alegoriziranog njemačkog vojnika u obliku gorile što u lijevoj ruci nosi poluobnaženu i
život – kičmenim dijelom strip narativa sukladnim vjerovanju prisutnim u “mnogim dije- bespomoćnu plavušu (djevicu?) prekrivenog lica dok u desnoj drži krvavu toljagu na kojoj
lovima Europe kako posteljica važi kao najbolje ljekovito sredstvo za mnoge tegobe (…). je ispisano “KULTUR” te iza sebe ostavlja pustoš i ruševine kročeći na američki teritorij,
U reanimaciji mrtvorođenih, placenti se pripisivao izuzetan značaj; pričalo se da posteljica, s pojedinim vinjetama i sadržajem iz Superhrvoja, primjećujemo “karakternu” i grafičku
ako se stavi kao topli oblog, može još jednom da dođe u pomoć nesretnom stvorenju” sličnost prikaza neprijatelja – njemačke lude zvijeri koju valja uništiti na propagandnom
(Sloterdijk 2010:377-378), nego funkcioniraju unutar i pod “protektoratom” etimološko- posteru 1917. i srpskog/jugoslavenskog u stripu 1992. godine s kojim se može razgovarati
-semantičke domene termina nacija [lat. natiōne ‘rođenje’ od nātus ‘rođen’]. Stoga ne čudi jezikom koji jedino razumiju – jezikom sile. Tim više što u predbroju Čovjeka od kamena,
da su protivnici “novorođenog” Hrvoja prikazani ne samo suprotstavljenima već, mogli pripadnici JNA otimaju engleske novinare Ursulu i Willyja te prije no što jedan od njih
bismo reći – ontološki suprotstavljenima. Njihova tanatodiceja izražava se rušenjem, ubi- pokuša silovati novinarku, jer je “djevojku pošteno dobio na kartama”, Willy ga naziva
kontrastu s Hrvojem prikazanim donekle poput njegova ikonološ-

kog predloška Supermana, “lijepim, skromnim, dobrim i uslužnim”
(Eco 2005:227), ali, i za razliku od Clarka Kenta o kojem Umberto
Eco piše, vrlo učenim, jer u svojoj radnoj sobi okružen literaturom
“piše odlične knjige”, a “najbolji mu prijatelj govori pet jezika i u
slobodno vrijeme proučava povijest Hrvata” (Listeš i Ercegovac
1992:22). Dakako, ovaj “bestijarij kratkog opusa” i sveden na jednog
primata pri prikazu neprijatelja ima za zadaću naglasiti “civilizacijski
odmak” (Maković prema Senjković 2002:246), što je sukladno prin-
cipu prema kojem deveta umjetnost funkcionira
kao zrcalo koje upija, reflektira, prevodi i iznevjeruje svjetlo koje
dolazi od onoga što ga najviše privlači: kino, televizija te popularna
književnost. Stripovi su veliki prevoditelji i indikatori imaginarnog,
njegovih fragmenata, rubova (…). Stoga nije teško zaključiti da
su dinamički procesi stripa usko vezani za promjene u “srodnim”
sustavima u univerzumu medija, te da njegove teme i načini na koje
ih prenosi proizlaze iz ponovnog pisanja ili crtanja, probavljanja
ili odbijanja onih tema i informacija koje se pojavljuju ili su čit-
ljive između redaka u ostalim medijima. (Frezza prema Matošević
2004/2005:77)
životinjom i dlakavim majmunom čiju bestijalnost podcrtava egzekucija poludjelog Joce,

vojnika iz njihovih redova, jer “kod njih nema mesta za mlakonje i jajare” (Listeš i Erce-
govac 1992), dok Hrvoje Horvat istovremeno riskira vlastiti život poradi ranjenog Big
Maca, pripadnika vojnih mirovnih snaga. Nerazumijevanje engleskog jezika i posljedična
nemogućnost komunikacije sa “strendžerima koji kenjaju, ništa ih ne razumem” naglašava
civilizacijski kontrast zaokružen Hrvojevom i Stjepanovom poliglotijom i njihovom gotovo
prirodnom suradnjom/druženjem sa zapadnjačkim prijateljima – pukovnikom Jamesom
Loganom, kapetanom Rodgerom Powellom zvanim Big Mac te novinarima Ursulom i Zoomorfizam neprijatelja – Superhrvoje (1992) i Destroy this mad brute (1917)
Willyjem.
Civilizacijski odmak, distinkcija što se u stripu vizualizira svojevr- koji su tijekom ranih devedesetih izlazili u Nedjeljnoj Dalmaciji,
snom “evolucijskom karikom koja nedostaje” i kojoj prvenstveno nego pokušaju uvjerljive reprezentacije neke ratne postrojbe: pretili
manjka uljudbe, razuma i sućuti, sukladna je dijelu hrvatske autobi- su, bradati, nose šubare, zatrpani su četničkom ornamentikom i
ografske ratne proze za koju je redenicima, prije napada supijani se valjaju po tlu, a nose i (odveć)
tipizirana srpska imena: Vuk, Stevo, Vasa. Četnici su i seksualno
neprijatelj najčešće bio primitivan i divlji: nikada obrijan ni ošišan, neobuzdani, što se ne očituje samo u opetovanim silovanjima, nego
na glavi šubara, šajkača ili kaciga na kojoj je sprijeda bila crvena zvi- i u groteskno erotiziranom odnosu snajperista (Ivan Brkić) i njegove
jezda petokraka, raskopčan (…), mrtvačkom glavom i redenicima, priležnice, žene koja ima romski akcent, a ikonografski je prikazana
smrdljiv i pijan, koji se “praznio” tamo gdje je i jeo, a sanitarije je u kao bludnica u grimiznom negližeu. (Pavičić 2011:110)85
osvojenim kućama razbijao (Senjković 2002:248),
Vratimo li se stripu, primjećujemo strukturalno-konstitutivan ele-
ali i glazbene produkcije ranih devedesetih: “spot Ive Fabijana Kre- ment u motivaciji glavnih likova da budu ono za što su rođeni ili
ni, gardo, bandu zgazi, zabranjen je nakon prvog emitiranja zbog
korištenja riječi ‘banda’ i ‘zvijeri’” (Globus, 3. siječanj 1992:2 prema 85
Posebno interesantno je, kako navodi Pavičić, što su mnogi filmski kritičari u tom
Senjković 2002), što nije bila sudbina “pjesme Hrvatine (Đuka Čaić; filmu prepoznali poetički obrazac “posve nalik partizanskim filmovima” i “konvencije
Novak & Kopola), za koju je neprijatelj, kao i u zabranjenoj Fabija- filmskih uprizorenja prethodnog rata” (Šošić prema Pavičić 2011:112), no autor tvrdi da
novoj pjesmi, zvijer (‘bjež’ te brzo, zvijeri sve’)” (ibid.).84 Karakterni iako “određene sličnosti između partizanskih epopeja i filmova Vrijeme za postoje, počevši
od oštre crno-bijele podiobe likova do imaginarija Naroda kao kolektivnog patnika/žrtve/
i morfološki prikaz zoomorfije neprijatelja pronašao je godinu dana /heroja. Postoji, međutim, jedna bitna razlika između Vremena za i gotovo svih partizan-
nakon objave Superhrvoja put i u film – medij iz kojega strip najčešće skih filmova, počev od onih ranih, socrealističkih, do kasnijih ‘holivudiziranih’ žanrovskih
crpi gro svojeg sadržajnog specifikuma, s tom razlikom da ga u ovom naslova iz šezdesetih. Naime, partizanski filmovi počivali su na glorifikaciji otpora, koji
završi trijumfalno, ma koliko se isprva činio beznadan i uzaludan. Utoliko su partizanski
slučaju, barem jednim dijelom sadržaja, anticipira. Film Oje Kodar filmovi trajno naginjali aktivnom, poduzetnom junaku, uključivali nasilje i ratni sukob, te
Vrijeme za iz 1993. godine gotovo je paradigmatski primjer pojed- dramski klimaks koji je podrazumijevao pobjedu partizana, i neprijateljski poraz. Zbog tih
nostavljenog prikaza dihotomijskog rascjepa koji, na vizualnom karakteristika, partizanski filmovi lako su se kodificirali u specifičan akcijski žanr” (ibid.).
Tu, zapravo, leži i glavna diferencijacija filma i radnje u Superhrvoju, jer dok su u Vremenu
nivou, pronalazimo u karikaturi, ilustraciji i stripu te posljedično: za Hrvati prikazani “krotkim naivčinama ili patetičnim samosažaljivcima koji plaču uz ku-
hinjski stol (…) a glavni je dramski junak ratni heroj koji u cijelom filmu – ništa konkretno
Srbi su prikazani dijabolično zli (…) ikonografski u filmu Oje Ko- ne učini!” (ibid.:113), dotle Hrvoje Horvat zapravo može biti interpretiran anticipacijskim
dar prije nalikuju karikaturalnim četnicima iz grotesknih stripova markerom naknadno i politički zagovaranog “mita pokretača”, no kao takav “ne može
serije It’s a Prot Pictures vinkovačkog autora Dubravka Matakovića funkcionirati nijedan drugi mit osim mita pobjednika (…). Imajući na umu takvo nasljeđe
u političkoj mitologiji operacija Oluja značila je nešto novo: prvi put su na prvom mjestu
autonomni nacionalni ciljevi i prvi put se stvara mit pobjednika, a ne mit gubitnika” (Žu-
Ovim primjerima produciranim u glazbenoj industriji valja pridodati i dio “ratnog
84
panov prema Matošević 2004/2005). Ali, također imajući na umu da je ranih devedesetih
rapa sedamnaestogodišnjeg vojnika s nadimkom Barut, kojeg je snimio Ljubo Pauzin na hrvatska dominantna politika bila ona uloge žrtve, čemu je svoj obol dao i, kako je taj “mali
osječkoj fronti 1992.: “S kim da ratujem kad ovaj rat se svrši, / jer mnogo ću četnika imat opus” imenovao Jurica Pavičić, “film samoviktimizacije” – čini se da prvi broj stripa, iako
na duši. / Ljudske žrtve ne mogu da se plate, / zar vi, četnici, zaista ne znate / da Srbijom će objavljen u 60 000 primjeraka i najavljenog nastavka, nije dalje publiciran upravo zato što
uskoro zavladati glad, / i svaki će četnik umrijeti mlad. / Ovo j’ kraj, al’ to nije sve, / Barut impostacijom “ofenzivne” teme nije u potpunosti sukladan ondašnjoj politici nacionalne
vam poručuje: / Zaista ste majmuni i svaka vam čast, / ne bi vam čovjek ni u svinjcu dao žrtve. Dapače, možemo tvrditi da taj uradak anticipira vizualizaciju junačkog “ratničkog
vlast” (Prica prema Senjković 2002:256). poduzetništva” koje je naknadno isplelo “mit pobjednika”.
ono što se očekuje od njih, a koji se proteže kroz ranu biografiju

oba imaginarna junaka. Osobna/obiteljska trauma socijalističkog
perioda obilježila je i djetinjstvo Save, glavnog lika stripa Knindže
– Vitezovi Srpske Krajne koji se u prvom broju stripa “Po zapovesti
kapetana Dragana”, čekajući da započne borbena akcija protiv pri-
padnika HVO-a, prisjeća svojeg rođendana 1971. godine kada su
mu na Savindan ustaše u Lici zatukle oca jer je navodno radio za
Udbu:
– Tu si Stevo, majku ti udbašku, sad ćeš ti vidjeti koga si hapsija!
– Ma, šta vam je ljudi ja već godinama ne radim!
– Kome ti to?! Drži ga, udri!
– Hajde, jesi li ga? Gurni ga u vodu pa da bežimo, naiće neko…
Superhrvoje i Sava (Knindže) – strip junaci dijele obiteljsku traumu

jugoslavenskog perioda – Hrvoju Horvatu jugoslavenske vlasti ubijaju roditelje,
dok Savin otac 1971. pogiba jer je svojedobno radio za Udbu
Prije pogibije otac je, predosjećajući tragediju, sklonio dječaka Savu

“iza velike stene” i za uspomenu mu dao Karađorđevu zvezdu. Savo
je stasao u iskusnog borca trenirajući istočnjačke borilačke vještine,
ali i zahvaljujući kriminalnom iskustvu, boravku u zatvoru i ratnom
iskustvu. Prisjetimo li se primjera djetinjstva Hrvoja Horvata pri-
mjećujemo otvaranje metadijaloga traumi dvaju suprotstavljenih
likova, zbog kojih se oni ocrtavaju pogodnima za novovjeko nacio-
nalno junaštvo. Uprava državne bezbednosti, odnosno sigurnosti,
poveznica je, čini se, među dječacima, no njezina funkcija u nji-
hovim dječjim narativima suprotnog je predznaka. Dok Hrvojevi
roditelji “pogibaju od jugoslavenskih vlasti u sudaru njihova auto-
mobila i kamiona koji ih je usmrtio u okolici Dilingena”, Savinog
oca na Savindan 1971. ubijaju ustaše jer ih je u svojstvu funkcionera Fenomen “batinanja i definitivnog ‘rašivanja’ od prošlosti” zapravo
Udbe, navodno, hapsio. Ovi istaknuti biografski detalji formativnog se u navedenim djelima realizira “batinanjem neciviliziranog ali i
značaja sastavnim su dijelom “naracije početaka što može biti vrlo nadasve okrutnog ‘susjeda-neprijatelja’”. U drugom broju Knindži
korisna” (Brkljačić 2006:180), među ostalim i jer odraslu i “samo- Sava u kninskoj tvrđavi očekuje napad “ustaških terorista koje vodi
svjesnu sadašnjost” opisuju “pod znakom onoga što je već počelo” njegov stari poznanik Ante Jelić zvani ‘Kasapin’. Opasan i prljav tip!”
i u nju upisuju “ispunjenje nečega što je ranije započelo” (Nora Nakon nekoliko vinjeta, u jednoj od njih smještenoj u Zagrebu, a
prema Brkljačić 2006:188). Tako će Hrvoje, prepričavajući nemile na kojoj je prikazan i “Kasapin”, saznajemo da se oni poznaju iz,
dječačke scene s jugoslavenskim vlastima i smrt roditelja, zaključiti nanovo kroz stripove provučene i lajtmotivizirane, Njemačke te će
kako “tada to i nije baš razumio”, ali pretvorbom u kamenog čovjeka se Anti, ukoliko nalete na Savu, “pružit’ prilika da mu vrati dug iz
on “sada točno zna svoj zadatak… moram osloboditi svoju zemlju od Minhena” (Savić 1991:4). Svoju će “prljavštinu” Ante Jelić poka-
ovih strašila” (Listeš i Ercegovac 1992:19-77), dok će Savo, nakon zati pred kraj stripa u direktnom golorukom sukobu sa Savom te
reminiscencije na nesretne dječačke dane, svom silinom krenuti u će, u trenutku kada shvati da gubi duel, izvaditi i posljednji adut,
borbu protiv “zengeovaca” i “mupovaca” ne bi li uhvatio “živi jezik” označitelja ne samo najpoznatije rukotvorine mrzotvorne baštine
sa suprotne strane i saznao što smjeraju (Savić 1991). Indikativan povijesnih predfederativnih međuetničkih odnosa, već i konotaciju
postaje u tom kontekstu i detalj kojeg Maja Brkljačić spominje u politike označene eugenikom i rasizmom – nož “srbosjek”, čemu
uvodu svojeg teksta u zborniku Devijacije i promašaji: etnografija prethodi rimski pozdrav hrvatskoj zastavi.87
domaćeg socijalizma:
Godine 1946. Tuđmanov je otac, Stjepan Tuđman, koji je u to
vrijeme već patio od mentalne depresije, ubio svoju ženu (pomajku na zidu, pale svijetlo i rastjeruju mrak” (Brkljačić 2006:180), što je gotovo dijametralno
suprotan zaključak od onoga Raymonda Williamsa u knjizi The Country and the City,
Franje Tuđmana) i nakon toga počinio samoubojstvo. Nakon što je kada je u analizi engleske književnosti “pratio konstantno ponavljanje konvencionalnog
Franjo Tuđman postao prvi hrvatski predsjednik, njegovi su biografi obrasca retrospekcije jadikovanja nad gubitkom ‘dobre’ domovine/zemlje, mjesta gdje su
pokušali obrisati iz priča o porijeklu ovaj problematičan detalj, tru- autentični socijalni i prirodni odnosi nekada bili mogući. No, uskoro primjećuje neugodnu
deći se uklopiti novu verziju u hrvatski kontekst devedesetih godina regresiju. Svaki puta kada bi pronašao pisca koji gleda u prošlost kao na sretnije mjesto,
izgubljeni ‘organski’ trenutak, pronalazi i pisca tog ranijeg ‘sretnijeg’ trenutka što oplakuje
dvadesetog stoljeća. Tako je i sam pokojni predsjednik prihvatio i
slično prethodno nestajanje. Konačni referent je, dakako, Eden” (Clifford 1986:113).
promovirao ideju da su mu oca i pomajku nakon rata ubili pripad- Pitanje postavljeno ne unutar domene “povijesne greške” već “povijesne perspektive” – je
nici tajne jugoslavenske policije Udbe, što je već na njegove rane li “korištenje prošlosti, ‘dobrih starih dana’, nešto više od dobro poznate navike da ju se
godine trebalo staviti antijugoslavenski i antikomunistički znak. upotrebljava kao štap za batinanje sadašnjosti?” (Williams 1973:12) – u našem slučaju
(Brkljačić 2006:179)86 valja invertirati i postaviti pitanja o batinanju određenih perioda prošlosti okarakterizira-
nih isključivo “mračnim” epitetima. Djetinjstvo, bezbrižni i personalizirani Eden svakog
pojedinca, postaje ishodištem nepravde i traume, a posljedično i pravedne osvete protiv
86
Ista autorica, u kontekstu zaključka o Titovom djetinjstvu kao priči o mračnoj stereotipnog neprijatelja, svojevrsne metonimije ideje povijesti koju predstavljaju.
prošlosti koja je “međutim mnogo više govorila o tipu svjetla koje je sjalo u sadašnjosti”, 87
Na sličan će se način u Superhrvoju poraženi i jedini preživjeli zoomorfni neprijatelj
zaključuje kako je “zanimljivo da u socijalističkom, tako i u post-socijalističkom razdoblju, služiti prljavim trikovima ne bi li preživio nazivajući ih “starim srpskim lukavstvom”. Ta-
diskurs geneze povijesnih procesa prošlost uvijek iscrtava kao ‘mračno doba’. Razliku pro- kvo specifično etničko/nacionalno lukavstvo u imaginariju autora sastoji se u skrivanju iza
nalazimo jedino u agentima koji proizvode mrak te u rukama, koje konačno stišću prekidač ranjenog i onesviještenog Hrvojevog prijatelja Stjepana.
Ipak, posebno je interesantan u ovim stripovima način gradnje

motivacije za takav mrzilački diskurs. Dramaturgija se odvija u
svojevrsnoj asimetričnoj binarnosti – strip prikazuje “njih” na pejo-
rativan način, ali i dobar dio “nas” gradi uvijek kroz njihov pogled
– vanjskog “negiranog”, ali nužnog referenta čiji je sud “o nama”
kategorički poništen upravo njihovim “negativitetom”, inferiorno-
šću i zaostalošću – općenitom civilizacijskom ili pak političkom
nedopustivošću. Dakle, točnost činjenice da neprijatelj u hrvatskom
stripu Hrvoja i Stjepana naziva ustašama, abolirana je i njegovim
afirmiranim negativitetom. Vrlo je slično i dramaturgijsko pletivo
u srpskim Knindžama – iako srpski autori kreiraju likove koji Srbe
nazivaju četnicima, takvo minus kvalitativno upisivanje u karakter
srpskih novovjekih junaka/vitezova koje zagovaraju hrvatski konspi-
ratori postaje nemoguće i zapriječeno poradi “njihove” – hrvatske,
karakterne “gadosti i prljavštine”. Takva vrlo plastična i namještena,
hinjena “heteroglosija”, bazirana na jednostavnoj, u tom trenutku
standardiziranoj i očekivanoj etničko-nacionalnoj psihologizaciji
likova u Knindžama, otvara prostor indikativnom detalju “naše”
petrifikacije u očima drugog, ali koju “mi”, odnosno “naši” autori,
takvom prikazuju. Na tragu takvog “nužnog, ali ujedno i ismijano-
negiranog referenta” jedan će od “hrvatskih konspiratora u košulji i
kravati, uz čašu alkohola i cigarete, negdje u Zagrebu” kujući plan
za oslobođenje Knina govoriti: “Za Srbe nema milosti! Nož, metak,
konopac! Lijepu našu moramo osloboditi od smrada balkanskih
cigana! Samo mrtvi Srbi su dobri Srbi!” (Katić i Đukić 1991:4).88
88
S jedne strane, neprijatelj je u Kninđama ismijan poradi nepripremljenosti i neo-
preznosti u borbenim akcijama pa “mupovce” i “zengeovce” uspijevaju savladati i dijete
Grujica, mali Radojica te djevojka Linđa Milica, ali i zbog forsirano kajkavskog dijalekta u
kombinaciji s ekavicom kojim govore hrvatski likovi: “gospon Tuđman”, “tamo se buš vijo-
ril steg sa našom šahovnicom”, “ti Šime buš vodil prvu grupu” itd., dok je, s druge strane,
politički u potpunosti diskreditiran stalnim i eksplicitnim pozivanjem na ustaštvo i ustaški
projekt od strane boraca na terenu, ali i hrvatske političke elite – “ustaška propusnica je
Knindže – “Imam ja još aduta … naprimjer ovaj nož “srbosjek!” (Savić 1991) smrt!” izgovara “Kasapin” Ante Jelić u vinjeti stripa za kojeg, nekoliko stranica unatrag,
Balkan u ovakvom diskursu postaje sredstvo onoga što je Dunja ce zagovaranu medenost što se ima kontrastno ogledati i realizirati
Rihtman-Auguštin, prema tezi Marije Todorove, nazvala “instru- o muškoj, u našem slučaju Horvatovoj, karakternoj i fizičkoj stje-
mentom unutarnjega razlikovanja” (Rihtman-Auguštin 2000:235), novitosti, njezin se lik dijelom realizira upravo kao ono što bi Hilda
ali i sinonimom cikličnih povijesnih dugotrajnih nepromjenjivosti željela biti – žena na terenu, ali što joj Hrvoje brani pozivajući je na
čije je očište, u ovom slučaju, politika prakticirana u Hrvatskoj od “razum, jer tamo je previše opasno”. I dok radnja u Superhrvoju odi-
1941. do osnutka Federacije, a na koju gotovo pedeset godina života še pudičnošću, pa golom Čovjeku od kamena, primjerice, genitalije
u Jugoslaviji nije uspjelo znatnije utjecati u pozitivnom smislu.89 nisu nikada prikazane, nego je međunožje uvijek narisano u dubokoj
S druge strane, u stripu o Vitezovima Srpske Krajine prisutnost sjeni, što nije bio slučaj sa trećerajhovskim Brekerovim ili Thorakovim
Linđe (Ličanke) Milice, ratnice koja “ima crne pojaseve u đudou i skulpturama za koje držimo da su ikonografski inspirirale Listeša i
karateu, tri medalje u streljaštvu i napustila je studije u Beogradu ne Ercegovca, Miličin se eros, doduše dodatno naglašen isključivo zbog
bi li nam pomogla ovde” (Savić 1991:6), otvara sasvim novu pro- savladavanja njezinim atributima zavedenog neprijatelja, ispostavlja
blematiku. Usporedimo li Miličinu ulogu u Knindžama s ulogom presudnim za uspješnu daljnju ratnu “defenzivnu akciju”:
buduće supruge Hilde u Superhrvoju, a čija femininost, kao što smo
Milica učestvuje u akciji Knindža, čiji je cilj da osujete plan ustaških
pokazali, repetira za vrijeme talijanskog autarkičnog režima i doslov-
terorista da upadnu u Knin i zarobe komandanta Martića. Obučena
u kratku haljinicu pripijenu uz telo, iz koje se iz nje na sve stra-
Martin Špegelj tvrdi da je “ustaški časnik nedavno pristigao iz Australije!” (Katić i Đukić ne preliva, Milica zaustavlja “Porše” sa teroristima na putu prema
1991:2). Kninu. “Oh kakva ljepotica u ovoj divljini”, divi se jedan od njih.
89
Takva ukorijenjenost u povijesti što se ciklički vraća i prezentira neizbježnim kisme-
Milica glumi podatnu curu i uz to Hrvaticu: “Gospon, prosim. Da
tom na podneblju Balkana, posebno je, doduše na drugačijem nivou od stripa, izražena u
filmu Prije kiše gdje redatelj kroz nekoliko autorskih odluka prostor Makedonije oslikava nemate šibicu ili upaljač?” kad joj se ustaša primakne, ona plasira
teritorijem zarobljenom u illud tempus: “Tako stari monah Kirilu na početku i svršetku jedan karate udarac, dovoljan da ga obori. Utom s obližnjeg drveća
veli ‘vrijeme nikad ne umire, a krug nije krug’, dok će na londonskom zidu nakon dijaloga skaču Knindže i ustaški teroristi su savladani. (Čolović 2000:79)
Anne i Aleksandra ista rečenica pisati na engleskom: ‘Time never dies, a circle is not a
circle’. Cikličnom dramaturgijom i izričitim pozivanjem na krug kao metaforu, Mančevski Stoga se lik Ličanke Milice ostvaruje kroz dvostruku, oprečnu, žen-
kod (naročito zapadnog) gledatelja izravno priziva jednu od omiljenih metafora balka-
nističkog imaginarija, metaforu Balkana kao ‘polumitskog prostora’ (…) gdje se povijest
stvenost. Jer s jedne strane, “loše se provode svi oni koji u Milici vide
uvijek ponavlja, a narodi žive u ‘ciklusima vječne mržnje i zavade’” (Pavičić 2011:142). ženu. Slično onom ustaši koji joj prilazi ‘kavaljerski’ i biva bačen na
No također na samom početku filma “u sceni koja je očiti citat Peckinpahova filma Wild zemlju, provodi se i njen saborac Sava, samo zato što se usuđuje da
bunch/Divlja horda (1969) – vidimo lokalnu djecu kako se ispred manastira igraju rata.
Umjesto očekivanih ratnih igračaka, djeca se kao tenkovima koriste dvjema kornjačama
ju nazove ‘Mala’” (Čolović 2000:82), dok se, s druge strane, ona,
‘oboružanima’ topovskim cijevima od grančica, koje su zarobili u krug od trske. Dok u maskirana u “ženu-zavodnicu” koristi “dražima” kao ekvivalentom
manastiru monasi mole, njihovu meditaciju prekida prasak petardi. Ispostavi se da su djeca ratnom i strategijskom lukavstvu – ono što je za Superhrvoja nad-
zapalila krug od pruća koji sada gori uokrug zarobljenih kornjača. Dramaturški i poslovični
‘krug’ ‘vremena koje ne umire’ tako se napadno nameće realiziranom, vizualnom metafo-
naravno mimikrijsko poistovjećenje s hrvatskim kamenom u službi
rom, a sudioništvo djece sugerira kako se ciklus endemskog nasilja neće zaustaviti niti na višeg cilja, to je za Milicu pristanak na ekskursus u koketnu i za-
mlađoj generaciji” (Čolović 2000:143). Posljedično doždot, kiša, baš kao i potres na kraju vodljivu ženstvenost podvučenu pod jezični/dijalektalni (kajkavski)
Kusturičinog Undergrounda, ne funkcionira kao prirodna metafora odrješenja, katarze i
čišćenja već zloslutne perpetuacije “povijesti obilježene isključivo nasiljem”.
kameleonizam u svrhu savladavanja terorista i slobode Srpske Krajine.
Unatoč deklariranoj i dokazanoj ravnopravnosti u borbi Ličanka

Milica i dalje potpaljuje maštu svojih suboraca te se stalno brani od
njihova muškog “peckanja”. Iako u ova dva stripa odnos junaka i
junakinja ostaje platonski, a njihova se prošlost ne ispisuje kroz priz-
mu seksualne traume ili erotskog ekspliciteta, odnosno oni ostaju u
domeni epske tradicije na koju se i izrijekom pozivaju90 te radnju is-
pisuju unutar prostora obilježenog sintagmom “herojske stidljivosti”
Gerharda Gezemana, tome nije tako u romansiranoj varijanti priče
o Knindžama koja se pojavila krajem 1991. pod naslovom Demoni
dolaze i koja može služiti kao eksplikacija Miličinog borbenog dje-
lovanja, jer ona “učestvuje ili kao žrtva silovanja i pokušaja silovanja
ili kao mamac za neprijateljske ženskaroše. Milica je pre pristupanja
Knindžama, doživela strašno iskustvo žrtve silovanja samo zato što
je Srpkinja i što je naivno verovala u ljubav sa jednim Hrvatom, koji
je surovo siluje, i to zajedno sa grupom svojih sunarodnika” (ibid.).91
Drugi broj stripa “Za slobodu Srpske Krajine” započinje vinjetom na kojoj su pri-
90
kazani Sava, Milica, mali Radojica i dijete Grujica – poslije napornih borbi spremaju se u
“Kninskoj tvrđavi za nove akcije. Starina Novak peva o slavi starih uskoka ali i o podvizima
njihovih potomaka ‘knindži’” (Katić i Đukić 1991:1).
91
“Za razliku od strip varijanti”, piše Čolović, “Demoni dolaze odiše pornografizacijom
radnje jer muški junaci romana Sava i njegovi pomagači Boško i Nikola – seksualno su
vrlo aktivni. Autor se, izgleda, drži ideje da je za ratnika ‘karanje i ubijanje’, i da patriotski
i muški ponos jedan drugog potkrepljuju. Zahvaljujući takvom shvatanju, srpski patriota
iz Krajine Sava može slobodno da se prepusti dražima nemačke stjuardese u avionu koji
iz Amsterdama leti u Brisel. Autor romana se potrudio da pornografska scena koja opisuje
ovu Savinu avanturu, zamišljena očito po ugledu na znamenitu epizodu iz Emanuele, odiše
patriotskim patosom. Prvo, Srbina Savu jedna prelepa žena prosto ponizno moli da je
udostoji pažnje. Drugo, ta žena je Nemica, i ona, zaboravivši svu oholost svoje nacije, na “Oprečne” verzije dominantnih ženstvenosti u stripu –
kolenima posluje oko Savinih srpskih gaća. Treće, u tim gaćama se nalazi takav ‘muški Ličanka Milica (Knindže) i Hilda (Superhrvoje)
ponos’ kojim samo jedan Srbin može da se podiči i Nemica pobožno prima taj nebeski dar
(…) ‘Da vidimo šta se ovde krije? Da li je i meni sreća naklonjena? Rekavši to zavuče ruku
ispod ruba gaća i izvuče Savin muški ponos. Moj Got…ovo je…to je…promucala je još
nekoliko reči na materinjem nemačkom jeziku a onda uposli jezik, usta i dušu” (Čolović
2000:84).
Usporedimo li Miličino iskustvo s prethodno spomenutim ekspli- mobiliziranja “iskoristivog akumuliranog animoziteta”. Slučaj u
citnim litografijama Gottfrieda Siebena, koje prikazuju silovanje analiziranim djelima, s iznimkom Superhrvoja gdje autori donekle
pravovjernica, vidimo da diskurs silovanja u tim primjerima funkci- amputiraju prikaz ili insinuacije oko “nepoćudnoga”, ali ujedno
onira kao politički mobilizator pravedne osvete za obeščašćenje, dok buduću suprugu Hildu medenog feminiteta izmještaju iz miljea u
kod karakterno i fizički drugačije ličanke Olge (Areta Ćurković) u kojem interakcija rezultira “cementom afekata, školom prijateljstva i
filmu Kino Lika, nemogućnost kopulacije, odnosno možda i želje za gimnastikom inicijativa”, gradi se stoga dijelom i u suprotnosti s vi-
silovanjem, verbalizirana nosećim motom filma – “Oš me jebat?” đenjem “seksa kao siromahove grand opere” (Hobsbawm 2007:285)
i eskalacijom njezinog kratkotrajnog boravka i neuspjelog ostanka – on ne pacificira nezadovoljne pojedince kroz senzualnu amorti-
u Njemačkoj (sic!) finalizira se promašenim pokušajem silovanja zaciju teške svakodnevice, već se koristi kao detonator i smjerokaz
prasca Bubija – nanovo izvorom patnje što, smješteno na kraj filma, njihove srdžbe koju uzrokuje.92
funkcionira kao svojevrsna metonimija kolektivne nesreće i osamlje-
nosti. Motivacija za (ne)djelovanje “mimo svoje volje (ne)zadovo- 92
Sagledamo li kroz tu prizmu motivaciju za djelovanje Ličanke Milice, što je po-
ljenih pojedinaca”, napose u ratnoj i poratnoj Lici interpretiranoj radi silovanja postala djevojka nesposobna da voli, ali sposobna da se osveti hrvatskim
u navedenim djelima, postaje kopulacija, odnosno želja za istom. siledžijama, što ona često i čini, prebijajući im noge i ruke, lomeći im rebra i grkljane, a
najradije udarajući ih po “muškosti” (Čolović 2000:84), vidimo da na scenu nastupa motiv
Donekle sličnu ambivalenciju povezanosti seksa i politike opisao je pravedne osvete – “najbolje terapije za povrede koje nas čine bolesnima. Taj osjećaj osnova
Eric Hobsbawm: je uživanja u niskosti” (Sloterdijk 2007:48). Njemački filozof također primjećuje kako se
ne mora ići u potankosti “opasne veze između motiva osvete i popularnih pripovijesti. One
Međutim, premda ne postoji dublja povezanost između seksualne su očito toliko duboke da ponekad dolazi čak do vraćanja moderne umjetnosti velikim
permisivnosti i društvenog ustroja, postoji, žao mi je što to moram epskim formama – kao što se pokazuje (…) primjerice u znamenitom filmu Bilo jednom
na Divljem zapadu. S pravom je primijećeno da je tim djelom filmska umjetnost dokazala
primijetiti, ustrajna privlačivost između revolucije i puritanizma.
dvije stvari koje su se do tada činile nemogućima – sposobnost preuzimanja velike opere
Ne mogu se sjetiti dobro organiziranog revolucionarnog pokreta ili s jedne strane, a s druge stvaranje suvremene forme za izgubljeni ep” (ibid:49). Primjer o
režima koji nije razvio izrazitu sklonost puritanizmu. Uključujući i kojem filozof piše u nastavku svojeg teksta predstavlja analogiju s Miličinom srdžbom,
marksizam čiji utemeljivači su imali prilično nepuritansku doktrinu prikazanom epskom kroz pjevanje Starine Novaka, ali i transkontinentalan afinitet između
(u slučaju Engelsa i aktivno anti-puritansku)… Ali teško se može popularnih pripovjedačkih formi i osvete: “Posebno je rječita (…) pitoreskna životna priča
indijske hajdučice Phoolan Devi (1968.-2001.). Phoolan, porijeklom iz indijske države
poreći da velike revolucije našeg stoljeća nisu bile privržene seksual- Uttar Pradesh, već je kao jako mlada postala glavnom glumicom zbiljske drame koju je
noj permisivnosti. One su bitno unaprijedile seksualnu slobodu i to napeto pratio čitav indijski potkontinent. Nakon što ju je njezin brutalni suprug zajedno
ne ukidanjem seksualnih zabrana, već najvažnijim činom društvene s drugim muškim stanovnicima sela, mahom policajcima, kolektivno zlostavljao i silovao,
emancipacije: oslobođenjem žena od represije. (Hobsbawm prema utekla je u razbojničku bandu te zajedno s razbojnicima razvila plan kako da napadnu
njezino selo i likvidiraju krivce. Leš njezinog supruga navodno je vezan na magarca što
Jambrešić Kirin 2004:311)
su ga protjerali kroz selo. Jednostavni je puk slavio pobunjenicu kao junakinju emanci-
pacije i vidio je u njoj avatar uzvišene i okrutne božice Durga Kali. (…) Nakon jedanaest
Oslobođenje od represije, međutim, žene nije lišilo sudioništva u godina zatvora bez suđenja Bandit Queen je pomilovana pa izabrana u indijski parlament
mizoginim praksama i diskursima – od prikazivanja žena psihički gdje je bila lik oduševljenja za bezbroj obespravljenih žena. Srpnja 2001. ustrijeljena je
nestabilnima poradi “manjka željene pažnje” ili pak kao povrijeđe- na ulici (…). Folklor je prihvatio njezinu priču dok je još bila živa pa je Phoolan Devi
pretvorena u junakinju narodnoga epa što ga indijski pjesnici danas pjevaju po selima”
nih osvetnica, konzumentica “viška neželjene pažnje” te njihova pri- (Sloterdijk 2007:49). Alegorizirani masmedijski likovi heroina Phoolan i Milice podvučeni
kazivanja kao silovanih u svrhu “kažnjavanja šire zajednice” i ujedno pod zajednički nazivnik silovanja, reflektiraju stoga “džepove” personalizacije nasilja koje
*** mom protagonista prouzročenom ili dozvoljenom od jugoslaven-

skih vlasti te se smješta u razdoblje na koje je suvremenost posebno
Sjetimo li se Aleksandra, lika iz filma Prije kiše, koji pogiba jer “za- osjetljiva – djetinjstvo. Stoga je to vrsta “vrlo korisne” naracije jer
padnjački” vjeruje u monopol državnih institucija nad etniciziranim trenutno stanje mržnje prikazuje pravedno motiviranim, dajući mu
nasiljem koje, nota bene, počinje nanovo poradi silovanja mlade racionalnu individualno-političku osnovu, što nije slučaj s filmo-
Albanke i usporedimo li ga s prikazom Miličine uspješne osobne vima Underground ili Prije kiše gdje su sukobi prikazani poglavito
“jurisprudencije” kažnjavanja drugog, nanovo zbog “prisilnog odno- metafizičko-sudbinskim događajima, gotovo u potpunosti izvan
sa”, Balkan se devedesetih, u navedenim primjerima, putem inzisti- domene racionalizacije i politike, a koja putem asimetrične binarno-
ranja na prikazivanju regulacije odnosa krvnom, odnosno osobnom sti konstruiranih likova eskalira značajnim ustašoidnim pokličem:
osvetom, ocrtava kao prostor nekovrsne suvremene tribalizacije gdje “Za Srbe nema milosti! Nož, metak, konopac! Lijepu našu moramo
žene – prikazane prisilno konzumiranima – služe kao akteri komu- osloboditi od smrada balkanskih cigana! Samo mrtvi Srbi su dobri
nikacije između muškaraca te se “svode na stanje objekata, ili bolje, Srbi!” (Katić i Đukić 1991:4).93 Također nije beznačajna činjenica da
na simbolička sredstva muške politike: budući predodređene da služe se dio opusa ovdje analiziranih stripova i filma Dust gradi upravo pu-
kao fiducirani znaci i da na taj način uspostavljaju odnose između tem, lyotardovski rečeno, “narodne pripovjedačke pragmatike” koja u
ljudi, one su svedene na položaj sredstava za proizvodnju ili repro- filmu stubokom mijenja tijek radnje. Ona je sama deux ex machina,
dukciju simboličkog ili društvenog kapitala” (Bourdieu 2001:62). dok su u stripu Knindže glavni junaci tek “potomci slavnih starih
Ipak, taj politički čin u kojem su ulog i kapital “muška čast nauštrb uskoka” o kojima ništa ne saznajemo, već ih se, shodno takvoj sin-
ženskog tijela”, a koji potvrđuje ili pak tek mora konstruirati, da kronijskoj interpretativnoj prizmi, nužno mora iščitati paradoksalno
parafraziramo poznatu Lévi-Straussovu misao, “neprijateljstvo pu- vrlo usko – kao etnički monokromne i u ključu suvremene politike.
tem egzogamije”, previđa kod žena upravo ono što se muškarcima No, upravo prostor samog medija unutar kojeg junaci i antijunaci
ima osujetiti. Stoga u slučaju Albanke Zamire (Labina Mitevska), u djeluju uvjetuje, smatramo, participativnu obrnutu proporcional-
prethodno spomenutom filmu, kao i kod Ličanke Milice (Knindže) nost – jer film koji zagovara načelno otvorenu i inkluzivnu temu
okrnjena i, još važnije, od njih samih osvećena čast djeluje kao aditiv usmenosti i promišljanja autoritativnih interpretacija povijesnih do-
i potvrda ispravnosti muških ratnih djelovanja. No, kao što smo gađaja zapravo rezultira, samim medijem uvjetovanom, potpunom
pokazali, prisilna kopulacija na poluotoku samo je dijelom traume autorskom manipulacijom i rigidizacijom teme naspram gledatelja,
na kojoj počiva konstrukcija odnosa u navedenim primjerima stripa dok su stripovi, unatoč isključivom i aut-aut impostiranom sadržaju,
(ali i filma). Jugoslavenski se socijalizam iz postsocijalističkog očišta samim medijem bliži inkluzivnom načinu komunikacije s čitaocem,
ovih uradaka prikazuje ne samo velikom greškom, nego se moguća jer ritam listanja stranica, brzina čitanja teksta, pogled što prelazi s
apstrakcija i zabluda takve monolitne ideje negira osobnom trau-
93
Što je, prema Pavlu Leviju, sastavnim dijelom jednog od “stupova srpskog nacio-
ne respektira modernu ideju državnog monopola na tu vrstu odnosa, kontradikciju između nalnog osećanja još od kasnih osamdesetih, diskursa o ‘srpskoj nacionalnoj žrtvi’” (Levi
državnih pedagogija o posredništvu pravde i masmedijskog “pjeva sirena” o samojustifika- prema Pavičić 2011:165), a osim u Knindžama, izražen je implicitno u filmu Underground
ciji “pravedno kanaliziranog” nasilja te koordinate moralno izvanrednog stanja kojim se u koji “prikazuje Hrvate i Slovence kao vječne kolaboracioniste fašista/Zapada” (Pavičić
konačnici i opravdava osvetnički pohod. 2011:165).
vinjete na vinjetu ipak ostaju procesi i radnje kojima pojedini čitatelj kao metafore izlaska iz partikularizma, provincijalizma, kao šansa
aktivno sudjeluje u rekonstrukciji i interpretaciji priče, što nije slučaj napretka?!” (ibid.:226). Etnologinja zaključuje kako je “diskurs o
s filmom. Podsjetimo nanovo, u tom kontekstu, na ideju Alejandra Balkanu prvenstveno politički, a Balkan se, čini se, oduvijek u nas i
Jodorowskog o “većoj dinamičnosti stripa, gdje čitatelj participira u rabio kao (premda s različitim predznakom) politički argument. (U
rekonstrukciji priče, dok je kod filma on samo pasivni promatrač” tom kontekstu ne bi bilo naodmet istražiti i naše, hrvatske, predodž-
(Jodorowsky 1997:25). be Europe)” (ibid.:235). Petnaestak godina nakon isticanja takve
Ipak, niti načelna stripovska inkluzivnost ne može amortizirati ili nužnosti,95 Orlanda Obad u dijelu istraživanja predodžbi o Europi u
dekontekstualizirati doslovnost pokliča Hrvata Šime kako “Lijepu trenutku Hrvatskih predpristupnih pregovora zaključuje da:
našu moramo osloboditi od smrada balkanskih cigana!”. Taj kvalita-
Intervjui sa studentima, pak, ukazuju na prilagodljivost i otpornost
tivan moto otvara prostor dodatnom promišljanju termina Balkan
pojma “Balkan”. U novom tisućljeću on nije odbačen, ali zato može
unutar kojega se odvija radnja svih interpretiranih djela. Vrlo očeki- označavati upravo i suprotno od onoga što je, u uporabi društvenih
vano, i sukladno njegovoj semantičkoj neodređenosti, u ovom kon- i političkih elita, označavao devedesetih. Ako su u prevladavajućem
tekstu on funkcionira kao psovka ili uvreda, opisni pridjev sukladan, medijskom i političkom diskursu devedesetih “balkanski” bili svi
riječju Dunje Rihtman-Auguštin, zaključku do kojeg je došla nakon ostali (jugo)istočni narodi bivše Jugoslavije, u mojih su sugovornika
kratkog istraživanja u “razdoblju od svibnja do srpnja 1996. teme- Balkanci češće bili oni koji prema pripadnicima tih naroda iskazuju
ljenom na pregledu hrvatskih novina (…) – kako se gotovo svakog mržnju. (Obad 2011:18)
dana nudio neki spomen balkanskoga bauka” (Rihtman-Auguštin
Iako se značenje termina Balkanac s onih koje ne volimo premje-
2000:214).94 Od tih suvremenih općih mjesta konsenzualnog nega-
šta, u primjeru o kojem piše Obad, na “one koji ne vole”, na što je
tiviteta puno interesantnije djeluje dijapazon koji uključuje, primje-
već upućivala i Dunja Rihtman-Auguštin, to je zasigurno značajna
rice, Matoševo viđenje “Balkana, balkanske braće kao simbol demo-
distinkcija koja ukazuje na političke promjene u Hrvatskoj, ali i na
kracije i samoupravnog federalizma” (ibid.:222), ili pak Radićevsko
mijenu te supostojanje predodžbi o Balkanu i njegovih izvedenica.
razumijevanje Balkana “ne kao stereotipa zaostalosti nego, naprotiv,
Analizirani i interpretirani radovi, stvarani i pod egidama želja za
unutrašnjom distinkcijom (Superhrvoje, Knindže), ili “objašnjava-
94
Neki od zaista mnogobrojnih autoričinih primjera jesu: “Tuđman a ne Balkan”, njem koji se vrag tamo dešava” (Dust), upućuju stoga, među ostalim,
“Onoga istoga dana kada je Vijeće Europe učinilo presedan ne prihvativši preporuku svojih i na “parazitizam” nad terminom Balkan u konstrukciji prekida sa
ministara da se Hrvatska primi u članstvo, komentator državne televizije Jozo Ćurić u
glavnoj informativnoj emisiji Dnevnik pobunio se protiv ‘neojugoslavenskih planova ve- socijalističkim periodom, ali ujedno i na “krpež” pri osmišljavanju
likih sila’ koje nas ‘žele strpati u istu vreću koju nazivaju Balkan’ a ‘Hrvatska ne želi na onog postsocijalističkog.
Balkan’ jer ‘mi smo se psihološki odvojili od Balkana’. Desetak dana prije toga u vladajućoj
stranci bliskom Vjesniku (5.5.1996:16) čitatelj Jakov Gumzej, dipl. pravnik iz Zagreba, u
pismu objavljenom pod naslovom ‘Hrvatska most prema Balkanu, ali nije Balkan’ jadao se:
‘No, senzibilitet je hrvatskog povijesnog trenutka takav da nas nakon svih gorkih iskustava
vrijeđa guranje Hrvatske na Balkan. Hrvatska’, objašnjavao je taj čitatelj, ‘nije ni povijesno,
ni kulturno, ni vjerski i zemljopisno niti balkanska niti južno-slavenska država. Slikovito 95
Rad “Zašto i otkad se grozimo Balkana?” Dunje Rihtman Auguštin prvotno je objav-
rečeno – balkan-express ulazi na Balkan tek u Beogradu’” (Rihtman Auguštin 2000:214). ljen u časopisu Erasmus 1997. godine
“Juče krvlju, a danas znojem!”: aspekti
balkanologije jugoslavenskog ranog socijalizma
PROMJENE ZNAČENJA riječi ponekad mogu biti osjetljivim poka-

zateljima mnogo širih mijena stavova, pisao je krajem sedamdesetih
godina Peter Burke u knjizi Junaci, nitkovi i lude: narodna kultura
predindustrijske Evrope. Iako vremenski vezana za razdoblje koje
nam nije u fokusu istraživanja, Burkeova opća opservacija u domeni
povezanosti semantike, imagologije i stavova može se primijeniti
na polisemiju kojoj je naziv poluotoka povijesno bio, ali i trenutno
jest, podložan. Za vrijeme nastanka dijela ovoga poglavlja, u siječnju
2012. godine, Republika Hrvatska pripremala se za referendumsko
pitanje o ulasku u Europsku uniju. Posebno je zanimljivo pratiti in-
tenzifikaciju novinskih tekstova podvučenih pod zajednički tematski
nazivnik bauka Balkanom u opoziciji sa stvaranjem ideje o željenoj
destinaciji Europskoj uniji, projektu protkanom idejom i diskursom
“povratka kući” – bez obaziranja na moguću kontradikciju sadržanu
u činjenici da i zemlje poput Grčke, Bugarske, Rumunjske ili Slo-
venije, nerijetko smatrane i definirane balkanskima, već i same čine
sastavni dio te iste europske kuće. Taj paradoks upućuje na činjenicu
da se imenica Balkan i njezine izvedenice vrlo često koriste u uskoj
vezi ili pak kao istoznačnice za “istočne susjede” s kojima je Hrvat-
ska dijelila pedeset godina socijalističke prošlosti, a iz čega proizlazi
negativna ekviparacija dvaju termina – Balkana i socijalizma,96 čiji
96
Indikativna je stoga i “jedna od najglasnijih parola Hrvatske demokratske zajednice
na izborima 1995. koja je glasila ‘Tuđman a ne Balkan’” (Rihtman-Auguštin 2000:212;
Luketić 2004).
144 Polutani dugog trajanja “Juče krvlju, a danas znojem!” 145
odnos kroz povijest treba rasvijetliti. S druge strane, činjenica da ga što je predratna Jugoslavija predstavljala i bila (Jović 2003:159).98
se naziv “neželjenog” poluotoka sve češće, od devedesetih godina i No, kao i cjelokupni etos, stav i predodžba o neposrednim istočnim
poglavito u masmedijima, koristi u pridjevskom obliku – balkan- susjedima, koju prate specifična retorika i prakse za vrijeme socijaliz-
ska kaljuža, balkanska krčma itd. otvara prostor pitanju: otkriva ma, gotovo da su dijametralno suprotni retorici i praksama njegove
li inzistiranje na takvoj pejorativnoj semantičkoj fiksaciji termina post-inačice – burkeovski rečeno: ne samo uvođenje nove leksičke
postojanje i pokušaj damnatio memoraiae njegove druge, latentne u palete, već i semantički obrati ukorijenjenih pojmova lakmus su
kolektivnoj memoriji, ali i do nedavno neizgovorive strane, koja bi, papir širih mijena stavova i predodžbi. Prethodno smo spomenuli
povijesno gledano, bila bliža Radićevoj ili Matoševoj kvalitativnoj pokušaj recentne značenjske fiksacije termina Balkan, no nužno
ideji Balkana, “shvaćenog ne kao stereotip zaostalosti nego, naprotiv, moramo postaviti pitanje – u odnosu na što se on fiksira? U odnosu
kao metafora izlaska iz partikularizma, provincijalizma, kao šansa na što ga se progresivno od devedesetih doživljava i pejorativno,
napretka?” (Rihtman-Auguštin 2000:226).97 Tragovi ideja očeva “modernom psovkom”? (Rihtman-Auguštin 2000:212). Također
hrvatske etnologije i hrvatske moderne o specifičnoj temi politič- važnim držimo i pokušaj odgovaranja na pitanje koje su to zemlje,
kog potencijala Balkana, vjerojatno nisu toliko izraženi i latentni u iz jugoslavenskog gledišta, činile poratni prostor Balkana sredinom
kolektivnoj memoriji poput onih koje su bile zagovarane za vrijeme prošlog stoljeća, te kojim se praksama i idejama taj protejski prostor
socijalizma u Jugoslaviji, no s njima sadržajno snažno koreliraju. pokušao oživotvoriti.
Ono što razdoblja ranog socijalizma i postsocijalizma čini srodnima
jest upravo državno organizirani pokušaj i inzistiranje na grubom
ideološkom i praktičnom rezu, odnosno “odšivanju” od dijelova ne- Balkanska (kon)federacija: poratni politički aspekti
posredne prošlosti te početni entuzijazam poradi nadolazeće nove,
Jedan od mnogobrojnih govora na mirovnoj konferenciji u Parizu
neovisnije i ispravnije budućnosti. Postsocijalistički nam je primjer
1946. godine, kako prenosi ondašnji tisak, održao je i izaslanik Ju-
poznat, njega smo tematizirali u prethodnim poglavljima, dok je
goslavije Moša Pijade. Vrlo opsežan članak u nedjeljnom izdanju
post-1945. (“nova”) Jugoslavija, prema pisanju Dejana Jovića, morala
Glasa Istre prenosi njegov govor naslovljen “Osiguranje mira slobode
biti totalna, odnosno revolucionarna i jednako tako različita od sve-
98
U elaboraciji reza u odnosu među dvjema Jugoslavijama, Jović dodaje kako je pre-
dratna bila bazirana na konceptu nacije-države “dok je poslijeratna pak bazirana na marksi-
stičkom konceptu nacija i država. Komunistički je pokret manjim Jugoslavenskim nacijama
97
Antun Radić će tako u Domu pisati: “Kako bilo, svaki prosvjećeniji Hrvat treba (…) obećavao oslobođenje od raznih formi opresije od strane većih nacija i njihovih elita.
da znade, da na Balkanu živi mnogo našeg naroda, i da je sreća i nesreća svih Hrvata Država je imala promijeniti karakter i naposljetku biti uništena od strane unutardruštvenih
svezana srećom i nesrećom naše braće na Balkanu. Da je u nas više pameti, prosvjećenja i silnica (subjektivnih snaga, to jest Komunističke partije i njezinih organizacija satelita).
još koječega – Balkan bi bio hrvatska Amerika – druge nam Amerike ne bi trebalo!” (Radić Posljednji cilj socijalističke revolucije bio je stvaranje bezdržavne socijalne organizacije. Kao
prema Rihtman-Auguštin 2000:226), dok će Antun Gustav Matoš u Ratu i miru navesti što je formulirano u programu Saveza komunista Jugoslavije. ‘Povijesni zadatak’ Jugosla-
da “kršćanski Balkan pada i može pasti samo s nesloge i s inata – veli historija. Podučena venskih komunista bilo je ‘prevazilaženje ondašnjeg trenutnog društvenog uređenja koje
tim iskustvom, naša braća, braća krvlju i ljutom nevoljom, ulaze u rat složna lozinkom: je imalo sve značajke perioda tranzicije i prelaska u uređenje u kojem će klase i tragovi
Balkan balkanskim narodima, noseći na bajunetama novu eru, eru slobode i slobodnog iskorištavanja i opresije čovjeka nad čovjekom nestati’ te stvoriti ‘društvo bez države, klasa
samoupravnog federalizma” (Matoš prema Rihtman-Auguštin 2000:222). ili stranaka’” (Jović 2003:159).
i nezavisnosti balkanskih naroda i njihove sreće i blagostanja leži prijateljskim sporazumom. Danas se izmedju Rumunjske i Jugo-
samo u njihovoj svijesnoj bratskoj zajednici. Govor Moše Pijade u slavije i Bugarske razvijaju odnosi prisnog prijateljstva i suradnje.
generalnoj diskusiji o mirovnom ugovoru s Bugarskom” (Glas Istre, Narodi Jugoslavije sretni su, što je promjena koju je u životu Ru-
13. listopad 1946.). Iako se osvrće i na sporna teritorijalno-politička munjske donijela pobjeda demokratskih snaga, stvorila uslove da
i rumunjski narod u punoj mjeri učestvuje u izgradnji izmirenog
pitanja poput Bugarskog zaposjedanja Makedonije ili pitanje juž-
Balkana. (Glas Istre, 13. listopad 1946.)99
ne Dobrudže, nekadašnji potpredsjednik AVNOJ-a opisuje ih kao
relikte prošlosti koje će zamijeniti nova budućnost unutar ideološ- Uključivanje u “uniju budućnosti”, ili riječima Moše Pijade, “svjesnu
ko-političko-teritorijalne jedinice Balkana, čiji su osnovni preduvjet bratsku zajednicu”, s jedne je strane moralo biti okarakterizirano no-
“veliki rezultati proteklog rata”:
99
Da nije sve ostalo na pukoj retorici balkansko-socijalističkog “bratoljublja” pokazuje
Suradnja i bratstvo balkanskih naroda nije samo san, kojim su se
i zalaganje jugoslavenske politike da se Bugarska prizna kao suratnička zemlja: “Takvim
zanosili najbolji duhovi svih balkanskih naroda, to je danas stvar- nepriznavanjem nanijeta je Bugarskoj očita nepravda bez ikakvog razloga, u toliko više, što
nost, koja ima sve izglede za veliki razvitak. Današnje zbliženje bal- to nije odbijeno Italiji. Naprotiv, ako se ima u vidu velika uloga, koju je Italija igrala u ratu
kanskih naroda je jedan od velikih rezultata proteklog rata. Mnogo kao glavna saveznica Hitlerove Njemačke, i neznatna uloga Bugarske, a naročito ako se
su puta Srbi i Albanci u prošlosti, za reakcionarnih režima, vodili ima u vidu nepobitna činjenica, da je Bugarska poslije prekida odnosa s Njemačkom dala
razmjerno svojoj snazi daleko veći prilog u borbi za pobjedu nad Njemačkom nego Italija,
krvave rasprave i njihovo medjusobno istrebljivanje je imalo značaj onda je takav stav prema Bugarskoj savršeno neopravdan. (…) Dvostruko mjerilo primije-
prirodnog zakona. Danas obje narodne republike Jugoslavija i Alba- njeno je i u pogledu reparacija. U slučaju Italije priznate su Jugoslaviji i Grčkoj reparacije
nija, rodjene i izrasle u zajedničkoj borbi i uzajamnom pomaganju, u visini manje od 1 posto učinjene štete. A kad bi se htjelo jednako postupiti u bugarskom
uživaju sreću najprisnijeg i nerazdruživog prijateljstva i intimne slučaju, imala bi Bugarska da plati Jugoslaviji 15 a Grčkoj 10 milijuna dolara. Jugoslaven-
ska je delegacija tako i predložila. Ali većina je prihvatila, da Bugarska plati Jugoslaviji i
suradnje. U medjusobnim sukobima balkanskih naroda osnovni je
Grčkoj 125.000.000 dolara”. Stanoje Simić, ministar vanjskih poslova, u ime vlade FNRJ,
problem predstavljao razdor izmedju Jugoslavije i Bugarske zbog 8. kolovoza 1947. potpisat će na Bledu protokol o rješenjima historijske konferencije de-
makedonskog pitanja. Jugoslavija je makedonskom narodu priznala legacija vlade FNRJ i Narodne Republike Bugarske na kojoj se, među ostalim, u sedmoj
pravo na samostalnu nacionalnu egzistenciju u njenim granicama točki donosi odluka o “donošenju specijalne deklaracije o bratskom gestu, kojim se vlada
(…) Ovo veliko djelo prihvaćeno je s oduševljenjem i od strane Federativne Narodne Republike Jugoslavije, nadahnuta već stvorenim bratstvom naroda
F. N. R. Jugoslavije i Bugarskog naroda isprobanim u borbi protiv zajedničkog neprijatelja,
nove Bugarske i čitavog bugarskog naroda. Tako je medju narodima da bi olakšala privredni napredak bratske Republike Bugarske, imajući u vidu naročito
Jugoslavije i Bugarske otklonjen glavni uzrok bratoubilačke borbe. tijesnu privrednu suradnju i usklađivanje privrednih planova obiju zemalja – odriče u ime
Pobjeda istinske demokracije u obim zemljama stvorila je uslove naroda Jugoslavije reparacija koje su joj odredjene u iznosu od 25 milijuna po Mirovnom
za bratske odnose, koji više ničim ne mogu biti pomućeni. Tom ugovoru s Bugarskom” (Glas Istre, 8. kolovoz 1947.). Takvoj će odluci vlade Jugoslavije
i bugarskog Otečestvenog fronta uslijediti serija diplomatskih gesti, poziva na industrijska
novom odnosu iskrenog prijateljstva medju balkanskim narodima
udarnička natjecanja karakteristična za ono doba, ali i kulturne razmjene predviđene
doprinosi svoj dio i nova demokratska Rumunjska. Izmedju Rumu- pretposljednjom točkom Historijskih odluka donesenih na Bledu o “razvijanju do najviših
nja i Srba, koji su od jugoslavenskih naroda neposredni susjedi Ru- mogućnosti kulturne suradnje izmedju naroda Federativne Narodne Republike Jugoslavije
munja, nije nikada u historiji bilo bratoubilačkih ratova. Naprotiv, i Bugarskog naroda, u kome cilju će se poduzeti mjere za olakšanje svih korisnih inicijativa
često su ta dva naroda pomagali jedan drugome, tako da je njihovo kao i za razmjenu književnih proizvoda, časopisa i novina” (Glas Istre, 8. kolovoz 1947a.).
Protokolu o Bledskom sporazumu (srpanj-kolovoz 1947.) uslijedio je Ugovor o prijatelj-
tijesno prijateljstvo trajalo vjekovima. Pitanje južne Dobrudže, koje stvu, suradnji i bratskoj pomoći između FNRJ i NR Bugarske koji su u Evksinogradu 27.
je dijelilo Rumunje od Bugara, riješeno je konačno medjusobnim studenog 1947. potpisali Josip Broz Tito i Georgi Dimitrov.
vim društvenim uređenjem te se pridjev “bratski” u tom kontekstu rodima na slobodoljubivom i herojskom Balkanu”, kako je u svom
može razumjeti kao zamjenica za socijalistički, dok su, s druge strane, govoru istaknuo ministar vanjskih poslova Stanoje Simić prilikom
preduvjeti i težnje za njezinim ostvarenjem smješteni u dubokoj po- posjeta Envera Hodže Jugoslaviji u lipnju 1946. godine. Ideje i prak-
vijesti. Prilikom posjete bugarskog predsjednika Georgija Dimitrova se koje nove socijalističke elite grade o poluotoku neposredno nakon
Jugoslaviji, na Bledskoj konferenciji Josip Broz Tito istaknut će i Drugog svjetskog rata, iz prethodnih je primjera čitljivo, gotovo su
retorički u svom govoru upitati: u potpunosti impregnirane političkim potencijalom okrenutim bu-
dućnosti. Neki od naslova u Glasu Istre – Glasilu Slavensko-Talijanske
Što dokazuje ta radost, koju ste vidjeli na licima naših ljudi, naših
Antifašističke Unije za Istru govore tome u prilog: “Nerazorivo brat-
žena, naše omladine i djece? To dokazuje, da su naši narodi bili
stvo i prijateljstvo voditi će narode Jugoslavije i Albanije u njihovoj
uvjereni, da ste vi došli u našu zemlju ne u jedan običan posjet,
kako to obično biva, kada državnici posjećuju druge zemlje, ne u sudbini” (30. lipanj 1946.); “Ugovor koji smo zaključili predstavlja
posjet kurtoazije, nego da ste došli ovamo radi ostvarivanja nečeg garanciju mira na Balkanu i mi smo njime dali svoj veliki prilog
velikog, čemu su težnje naših naroda bile usmjerene ne decenijama učvršćenju mira ovdje i u svijetu. Tito u govoru o značaju ugovora
već vjekovima. (Glas Istre, 8. kolovoz 1947.)100 FNR Jugoslavije sa NR Bugarskom” (5. listopad 1947.), “Interesi
mira na Balkanu i u Evropi zahtijevaju da prestane miješanje u unu-
Slično kao u primjeru konstrukcije ideje postsocijalističkog perioda trašnje stvari balkanskih naroda” (13. listopad 1946.).
u Hrvatskoj, “težnje naših naroda” smještaju se u vjekovima duboku
povijest, no te vjekovne težnje ostvaruju se uz preduvjet sudjelova-
nja u Narodnooslobodilačkome ratu, “školi prijateljstva, gimnastici
inicijativa” (Eco 2005:135). Jedino kroz takvu, sine qua non prizmu
NOB-a i ideje socijalizma moguće je iščitavati ideju o “čvrstom be-
demu jedne čvrsto izgrađene narodne volje na Balkanu”, “suradnji i
uzajamnoj pomoći (…) dubokom prijateljstvu i povjerenju između
naših naroda (…) kao najboljoj garanciji mira i suradnje medju na-
Takvom prijateljskom stavu prethodili su “veći planovi” između Jugoslavije i Bugar-

100
ske izraženi i u Titovom govoru na Osnivačkom kongresu Komunističke partije Srbije (8- Glas Istre, 5. prosinac 1947.
12. svibnja 1945.), u kojemu zagovara ulazak Bugarske u državu Južnih Slavena: “Imamo
dublje ambicije sa Bugarima i željeli smo ih ostvariti, no Englezi i Amerikanci nisu to Vrlo je slično bila intonirana i izjava vođe Otečestvenog fronta u ko-
dopustili. Dobro nećemo to učiniti sada. No, u tom nas nitko ne može zaustaviti. Mi smo
lovozu 1947., nakon njegove posjete Jugoslaviji, u kojoj tvrdi da
Slaveni kao i oni, i oni su uvijek bili u rukama reakcije. Na nama je, Jugoslavenskim ko-
munistima, da razvijemo svijest da moramo živjeti u najbližim odnosima s Bugarima, tako stvaranje federacije Južnih Slavena, odnosno balkanske federacije,
da između nas i Bugara ne bi trebalo da bude većih razlika nego među Srbima, Hrvatima zasad nije aktualno, no kako FNRJ kao demokratska država sve više
i Slovencima. Djelovati ćemo tako da Bugarski narod bude sretan, kao što ćemo i mi biti,
zasluženo zauzima vodeću ulogu na Balkanu na opću korist balkan-
kada se ujedinimo u zemlju Južnih Slavena (…) Na tu je ideju 1948. Staljin stavio veto”
(prema Jović 2003:162). skih naroda, za uništenje ognjišta budućih ratova i za stvaranje stabil-
nog mira i demokracije u svijetu. Stoga, suprotno postsocijalističkoj autonomnim državama pod jugoslavenskom upravom” (Los Angeles
inačici, tijekom ranog socijalizma djelovalo se u smjeru političkog, Times, 4. lipanj 1947.).
ideološkog, ali i kulturnog “zašivanja” na Balkan, koji se razumijevao Dakle, Balkan je trebao koincidirati s granicama novog ideološ-
kao unija mogućnosti i budućnosti te kao aktivan i efikasan subjekt ko-političkog uređenja te je prostor “tijekom osamnaestog i devet-
europske i svjetske politike. Da se nije radilo o čistoj retorici, kurtoa- naestog stoljeća nazivan europskom Turskom, a koji je od samog
ziji ili kontingentnom smještanju unutar prostora i imena poluotoka početka bio više od geografskog pojma” (Mazower 2007:5-6), u no-
tvrdi i Ramadan Marmullaku, jer je tijekom Drugog svjetskog rata voj varijanti izuzimao zemlju čiji je jezik i iznjedrio naziv poluotoka.
i nakon, sve do 1948., u miljeu socijalističkih pokreta ponovo zaži- Iz govora Moše Pijade na generalnoj diskusiji o mirovnom ugovoru
vjela i vrlo aktualna bila ideja balkanske (kon)federacije sačinjene od s Bugarskom, Tanjug prenosi izjavu kako je “Turska prestala da bude
Jugoslavije, Bugarske, Albanije i Grčke (Marmullaku 2003:312).101 balkanskom državom!” (Glas Istre, 13. listopad 1946a.). Iako je nje-
O takvim je pokušajima izvještavao i međunarodni tisak, pa je gova opservacija vrlo vjerojatno trebala naglasiti propast Osmanskog
Los Angeles Times sredinom 1947. plasirao vijest da će “balkanska Carstva, ona je čitljiva i iz aspekta neutralnosti tijekom Drugog
federacija uskoro biti formirana s Albanijom i Makedonijom kao svjetskog rata, te posljedičnog manjka novog društvenog uređenja.102
S druge strane, iako Marmullaku piše o Grčkoj kao sastavnom dijelu
101
Georgi Dimitrov, piše Marmullaku, Bugarski komunistički vođa koji je ujedno nove balkanske unije, o njoj se u dijelu onodobnog tiska također
bio i vođa komunističke Internacionale u Moskvi, bio je posebno angažiran u projektu
balkanske (kon)federacije. Tito se, kao vođa najjačeg pokreta otpora i najsnažnijeg komu- pisalo kao glavnoj opasnosti agresije na Balkanu.
nističkog režima u Europi nakon Staljina, vrlo vjerojatno vidio u ulozi predsjednika buduće
(kon)federacije. Kada je Enver Hodža, albanski komunistički vođa, došao u svoj prvi Ako danas postoji na Balkanu opasnost agresije od neke balkanske
službeni posjet Jugoslaviji, s Titom je razgovarao o mogućnostima priključenja Albanije zemlje protiv drugih balkanskih zemalja, onda ona postoji samo od
Jugoslaviji kao sedme republike. Potpisali su Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći sadašnjeg grčkog režima, koji baca svoje pohlepne poglede preko
(Marmullaku 2003:312), koji je imao trajati dvadeset godina te u Članu 2) donosi me-
granica svojih balkanskih sjevernih susjeda. Jugoslavenska delegacija
đusobnu obavezu o “zajedničkom poduzimanju svih mjera koje su potrebne za osiguranje
nezavisnosti i integriteta obiju zemalja, da bi se ubuduće spriječilo svako ponavljanje svih sa žaljenjem konstatira činjenicu, da stav koji sadašnja grčka vlada
tih napada kao što je to bio slučaj Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve fašističke Italije (…); ima prema ostalim balkanskim zemljama, onemogućuje grčkom
Član 3) Ako bi jedna od visokih strana sugovornica bila napadnuta bilo od koga s ciljem narodu da uzme učešća u novim odnosima, koji sve ostale balkanske
ugrožavanja nezavisnosti, porobljavanja ili oduzimanja izvjesnih dijelova teritorija, druga narode vežu vezama prisnog prijateljstva i suradnje. (ibid.)
visoka strana ugovornica će pružiti svoju vojničku i svaku drugu pomoć svim raspoloživim
sredstvima” (Glas Istre, 21. srpanj 1946.). Ovaj sporazum potpisan u Tirani 9. srpnja 1946.,
te ratificiran u Beogradu, očito je imao za cilj približavanje dvije zemlje unutar buduće
balkanske (kon)federacije za koju će Josip Broz, prema pisanju njegovog osobnog doktora
Aleksandra Matunovića, ustvrditi da nije uspjela zbog “Churchilla i Staljina. Nije poznato
u javnosti da sam taj cilj pokušavao ostvariti i nakon rata. Postoji nekoliko razloga zašto taj 102
Što nije bio slučaj s Prvom balkanskom konferencijom održanom u Ateni od 5. do
cilj nije postignut, no jedan od glavnih razloga je što nisam pristao na cijepanje Jugoslavije. 12. listopada 1930., na kojoj su sudjelovali predstavnici Albanije, Bugarske, Grčke, Ru-
Enver Hoxa htio je ući u konfederaciju pod uvjetom da Kosovo i Metohija pripadnu Al- munjske, Grčke, Turske i Jugoslavije, na kojoj se pokušao “ukloniti casus belli koji bi inter-
baniji, a Bugari su tražili podjelu Makedonije. Staljinova je krivnja što partizanski pokret ferirao s normalnim razvojem političkog, ekonomskog i socijalnog života u tim zemljama
u Grčkoj nije uspio. To su pravi razlozi zašto balkanska konfederacija nije zaživjela i zašto (…) Ta je konferencija trebala pripremiti i skovati balkansku uniju” (Galitzi 1933:178). U
nisam realizirao ideju. No, mislim da je balkanska konfederacija prije ili kasnije neizbježna” daljnjem ćemo se tekstu dotaći geneze i razvoja ideje o balkanskoj (kon)federaciji i prije
(Matunović prema Marmullaku 2003:313). perioda u kojem njezin zajednički nazivnik čini poratni socijalizam.
Suprotno suvremenoj percepciji i interpretaciji Balkana kao nasilnog, nije više bure baruta, kao što je nekad bio, jer su baš dvije najvažnije
grubog ili pak, primitivnog područja, o čemu smo pisali u nekoliko najbrojnije balkanske države, i to slavenski narodi, uklonili to bure
prethodnih poglavlja, iz navedenih primjera razvidna je tendencija baruta jer su se ujedinili u jednu jedinstvenu cjelinu ” (Glas Istre,
mišljenju i artikuliranju novog koncepta Balkana kao mogućnosti 5. prosinac 1947.). Sadržaji ovakvih govora, uključujući i drama-
snažne političke unije, koju bi ponajprije sačinjavale Jugoslavija, Bu- tične retoričke detalje u soc-maniri, upućuju na pokušaj približa-
garska, Albanija i Rumunjska. Razlozi za njezino osnivanje nalazili vanja naroda što sada supostoje zahvaljujući zajedničkoj prožetosti
su se, s jedne strane, u “povijesnom ugnjetavanju velikih sila” poput socijalizmom, ali unutar ex novo promišljane idejno-teritorijalne
Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva, dok je, s druge, recentnije ovojnice poluotoka. Ipak, sami govori i dobre želje upućivane među
vezivno tkivo bilo kaljeno kroz “bratstvo Narodnooslobodilačke narodima posredstvom političkih vođa nisu dovoljni da se teritorij
borbe” i ideju državnog socijalizma. Da bi se takav državni socija- Balkana, ili onaj njegov dio koji je zadovoljavao nove poratne uvjete
lizam preveo u balkansku (međunarodnu) inačicu, bilo je potrebno imenovanja, opredmeti i u praktičnom smislu. Drugim riječima, ako
taj prostor oživotvoriti specifičnim praksama, učiniti ga djelatnim su sporadično i situacijski korišteni argumenti o slavenstvu ili pak
mimo politike shvaćene u uskom smislu riječi. Za oživljavanje i socijalizmu “malim narodima povijesno ugnjetavanim od velikih
upisivanje Balkana u mentalnu mapu ne samo njegovih naroda, bilo sila” odgovarali na pitanje “zašto?”, onda želimo li “izbjeći isključivo
je potrebno djelovati i praktično na područjima koja u ono doba leksičko razumijevanje zajednice i osvijetliti je u uporabnom smislu,
nije moguće strogo odijeliti bez zapadanja u redukcionizam. Radne odnosno odgovoriti na pitanje ‘kako?’” (Amselle 1999:11), moramo
akcije, sportska natjecanja i književno-umjetnička produkcija bit će
pronaći i interpretirati namjere praksi koje su teritorij nekadašnje
sine qua non “krvožilnog sustava” novog koncepta i ideje Balkana.
“europske Turske” imale umrežiti u balkansku konfederaciju. Zna-
čajne postaju, sagledane iz tog kuta, treća i četvrta točka Historijskog
Rad, zavjet savezništva sporazuma na Bledu, odnosno odluke:
Prethodno spomenutom Historijskom sporazumu na Bledu uslijedit 3. Da se uspostavi putem specijalnog sporazuma nov režim o dvo-
vlasničkim imanjima duž cijele jugoslavensko-bugarske granice, koji
će posjet jugoslavenske delegacije Bugarskoj, gradu Varni na obali
sporazum će zamijeniti postojeću konvenciju iz 1939 godine; da
Crnog mora, a Josip Broz Tito će po povratku “pred ogromnom
pojednostave pasoške formalnosti za stanovništvo obiju zemalja, da
masom u Beogradu”, među ostalim, govoriti i o “toplim pozdravima mu olakšaju prijelaz jugoslavensko-bugarske granice time što će se
koje šalje bugarski narod, a ljudi su nas dočekivali, dolazeći noću za prvo vrijeme likvidirati ulazne i izlazne vize (…) 4. Da se pristupi
po nevremenu na željezničke stanice, prelazeći desetke i desetke proširivanju željezničkih i putnih veza izmedju dviju zemalja, s tim
kilometara da bi nas vidjeli i pozdravili (…) bilo je slučajeva kada da će specijalna mješovita komisija odredjena u tu svrhu, utanačiti
su nas ljudi čekali satima i satima da bi preko nas poslali svoje tople pravce i punktove koji treba da se vežu, radi čega će trebati da se
pozdrave našim narodima”. U sličnom će retoričkom tonu nastaviti izvrše gradjevinski radovi. (Glas Istre, 8. kolovoz 1947a.)
i zaključiti kako “ti izrazi simpatija bugarskog naroda izražavaju sve
ono što je u srcima naših naroda, a to je želja, da nerazdruživo brat- Veća i lakša prohodnost državnih granica kao i proširivanje želje-
stvo i jedinstvo, koje je sada ostvareno bude vječito (…) jer Balkan zničkih putova početne su točke za uspostavu gospodarskih veza,
što su na tom istom području pokušavali ostvariti još habsburški najveću smotru omladine Balkana od početka rata – smotru njenih
i osmanski vladari prilikom modernizacije balkanskih područja, napora, borbene solidarnosti u borbi protiv fašističkih zavojevača
no tadašnji politički, strateški i topografski čimbenici otežavali su (…). Omladina svih balkanskih zemalja poslat će na njega, krajem
izgradnju pruga. Unatoč tome što su omogućavale da roba iz pri- druge polovine mjeseca juna, svoje delegate. (Glas Istre, 5. lipanj
1945.)
obalnih područja dospije na tržišta u unutrašnjosti, željeznice nisu
pomogle u stvaranju jedinstvenijeg ili usklađenijeg regionalnog gos- Pripreme i prezentacija na Omladinskom kongresu Balkana imali su
podarstva, pisao je povjesničar Mark Mazower, te zaključio citirajući proteći kao “podstrek više radu”, jer će omladina Jugoslavije otpočeti
Stoianovicha da je i udarnička natjecanja u znaku izvršenja svojih osnovnih zadataka.
sama željeznička mreža bila na Balkanu znatno rjeđa nego igdje
Omladina Bosne i Hercegovine na svom Prvom kongresu pozvala
drugdje u Europi zapadno od Bresta Litavskog: 21,9 kilometara na je omladinu svih federalnih jedinica na natjecanje, čiji će rezultati
tisuću kvadratnih kilometara u Grčkoj 1920-ih, a 31,5 u predratnoj biti objavljeni na Prvom balkanskom kongresu. Omladinska dele-
Rumunjskoj u usporedbi s 97 u Francuskoj, 123 u Njemačkoj i 370 gacija Srbije, koja je prisustvovala Prvom bosansko-hercegovačkom
u Belgiji. (Stoianovich prema Mazower 2007:26) kongresu, potpisala je u ime omladine čitave Srbije sporazum o na-
tjecanju koji glasi: “Shvaćajući potrebu i važnost udarničkog rada na
Planirana gradnja željeznice koja bi povezivala dvije zemlje zasigurno polju izgradnje naše domovine (…) delegati bosansko-hercegovačke
je trebala biti dijelom ubrzane industrijalizacije koja se odvijala pre- omladine pozivamo na drugarsko takmičenje omladinu federalne
ma sovjetskom modelu, odnosno petogodišnjim planovima, domi- Srbije. Takmičenje će početi 20. maja i trajati će sve do Prvog kon-
nantnom karakteristikom privrednog života u poratnom razdoblju. gresa balkanske omladine” (ibid.).104
No, značaj plana istaknut u četvrtoj točki može biti interpretiran i
miljokazom prema novoj balkanizaciji, kao sasvim suprotnom pro- odnosno rad u brigadama, no zadiralo je i u preporuke o “kulturnim” odlukama i praksama
cesu od suvremenog značenja te riječi, ujedinjavanju i suživotu koje koje su radnici morali donijeti i slijediti u privatnom životu. Tijekom petogodišnjeg plana,
od 1947., u Jugoslaviji se stvara kratkotrajan, ali i politiziran kult junaka socijalističkog rada
su zagovarali Broz i Dimitrov. Željeznica, “simbol novog poretka na (više o udarništvu u Anić 2010; Matošević 2011a; Matošević 2011b).
Zapadu” (Mumford 2009:367), bila je osnova podizanja poratne 104
Neke od kategorija u kojima se omladina natjecala, ili pak namjeravala natjecati,
privrede, no ni želja za većom homogenizacijom i prožimanjem, čit- jesu: “1. Ko će obuhvatiti više omladine u USAOJ [Ujedinjeni savez antifašističke omladine
ljiva iz onodobnih govora Tita i Dimitrova, bez nje nije bila ostvariva. Jugoslavije, op. a.]; 2. Ko će više omladinaca i omladinki obuhvatiti u radne jedinice, čete,
bataljone i brigade; 3. Koja će radna jedinica dati više radnih dana. Radni dan se računa
Rad kao kompulzivna, polivalentna i iz Sovjetskog Saveza uveze- 8 sati, što ne znači da ćemo raditi samo 8 sati dnevno. Ako se bude radilo 12 sati, onda će
na poratna kategorija na kojoj se imao temeljiti sukus svakodnevice se to računati kao jedan i pol radni dan; 4. Čiji će rezultati rada u odnosu na broj radnih
dana biti veći (…); 6. Ko će više uspjeti da poveća kapacitet u industriji u odnosu na raniju
kao i novi ideološki poredak, svoj je objedinjeni i kanalizirani izraz proizvodnju; 7. Ko će dati veće rezultate na suzbijanju nepismenosti; 8. Ko će stvoriti više
dobio u udarništvu.103 U tom samoprijegornom smjeru bit će into- kulturnih ustanova, čitaonica, biblioteka, održati više predavanja raznim poljima nauke;
niran poziv, iniciran od strane bosanskohercegovačke omladine, na 9. Ko će dati razmjerno veći broj boljih djaka u školama; 10. Ko će stvoriti više sportskih
ustanova i fizkulturom zahvatiti veći broj omladine; 11. Ko će obuhvatiti razmjerno više
naših najmlađih u pionirske organizacije. (…) Za ovo takmičenje već se vrše pripreme
103
Radno udarništvo podrazumijevalo je implementaciju niza novih, “racionalnih” pro- preko štampe, preko omladinskih sastanaka, mitinga, zborova itd.” (ibid.). Dakle, planirani
izvodnih odluka, socijalističko natjecanje kao i odvajanje radništva u proizvodnom procesu, rezultati i djelovanje omladine Balkana zadirali su u gotovo sve pore svakodnevnog života
Značajno je kako su balkanskima okarakterizirane samo zemlje dominantni motivator onodobnog radnog agonizma – srdžbu. No,
federalne jedinice – napose Bosna i Hercegovina te Srbija, a nema ratnička će srdžba, u domeni novodefinirane i osnovne vrijednosti
spomena bugarskim, rumunjskim ili albanskim omladincima. rada, biti korištena i kao sukus naknadnog individualnog radnog
Upravo će potonji omladinci stići na željezničku stanicu u Gunji s heroizma tijekom petogodišnjeg plana i to dvostruko – kao anonsa
namjerom da u zajedničkom radu s jugoslavenskom omladinom “na učinka te kao element kooptacije koji računa na preživjeli i pri-
izgradnji omladinske pruge Brčko-Banovići još više učvrsti bratstvo vredno iskoristivi antagonizam spram neprijatelja.106 Također, u
i jedinstvo albanskog i jugoslavenskog naroda. Zajedno s albanskom specifičan socijalistički pristup radu bit će utkan i imperativ koji
omladinskom brigadom doputovale su i 4 makedonske omladin- ga je imao upotpuniti dramatičnošću i neizvjesnošću – savladavanje
ske brigade” (Glas Istre, 1946.). Na velikom mitingu, prije početka vremena prilikom brigadnog natjecanja upisuje “sport kao sred-
radova, u ime albanskih omladinaca masi se obratio Camil Budželi stvo” (Mumford 2009:343) u samu srž privredne proizvodnje. U
te istaknuo privilegiju pristiglih mladih trudbenika što mogu radi- tom kontekstu vremena i najboljih prethodnih ostvarenih rezultata
ti zajedno s jugoslavenskim omladincima, jer “kada smo polazili i “kao živih neprijatelja” (ibid.), valja interpretirati poratne rušene
ostala naša omladina se žalila što nije mogla da pođe s nama”, te se proizvodne rekorde na koje su pozivani svi radnici, a kulminirat će
zavjetovao da se neće vratiti u Albaniju dok se pruga ne završi, što je “Sirotanovićevim rušenjem Stahanovljevog rekorda od 102 iskopane
kroz govor istaknuto nekoliko puta, među ostalim i u pozdravnom tone u jednoj smijeni 24. jula 1949. godine prilikom takmičenja s
telegramu Josipu Brozu Titu: rudarima Trbovlja” (Markuš 1949).
Nekoliko godina prije Sirotanovićevog rekorda Savez rudara NR
Juče krvlju, a danas znojem mi učvršćujemo sve više bratstvo iz-
Bugarske pozvao je kolege FNR Jugoslavije na natjecanje kako bi
medju omladine Jugoslavije i naših naroda, i obećajemo da ćemo u
našem radu imati uspjeha i da se nećemo vratiti u našu domovinu “pomogli ostvarenje odluka historijske konferencije na Bledu” (Glas
prije nego što se završi omladinska pruga Brčko-Banovići. (ibid.)105 Istre, listopad 1947.). Iz sadržaja upućenog pisma razvidno je da se
Dio Budželijeva govora, specifična alegorija “juče krvlju, a danas

znojem”, sažima elemente borbe i poraća u jednu cjelinu i indicira 106
Neprijatelj je do 1948. bio onaj u NOB-u, ali nakon rezolucije Informbiroa to
postaju svi oni “čiji postupci ne mogu pokolebati naše narode u izvršavanju svojih zada-
taka za čitave dvije godine neprijateljske politike prema našoj zemlji! I ovoga puta naši
– od industrije i kulture do obrazovanja. Razvidno je, također, iz citiranog poziva da se u trudbenici, zadivljeni dosadašnjim uspjesima, nasuprot svim neprijateljskim postupcima,
rad, provučen kroz prizmu industrijalizacije, implementira kategorija koja mu povijesno svakom zadatku prilaze sa još više odlučnosti i borbenosti, proslavljajući svoj praznik kao
nije svojstvena – natjecanje. Taj sukus mnogih sportskih praksi, naknadno ćemo vidjeti, za što i svake godine slobodno, s novim rezultatima i većim radnim pobjedama” (Glas Rudara,
našu temu socijalističkog promišljanja Balkana posebno je važan. 30. travanj 1950.); “Rad je naša duboka vjera u Tita – oca i majku – Partiju. Zato danas
105
Takve su radne žrtve uzvraćane, pa će književnik Jure Kaštelan, na tridesetu obljetni- i radi svaki od nas za dvojicu i trojicu, zato se rađaju danas novi junaci našeg slobodnog
cu Oktobarske revolucije, u Ilustriranom vjesniku pisati reportažu o odlasku u Albaniju na socijalističkog rada – Sirotanović, Škobić, Trako, koji znaju da je njihov rad najbolji od-
otvorenje Hekurudha Rinis, Omladinske pruge Drač-Elbasan, duge 83 kilometra i “mani- govor klevetnicima, najveći prilog izgradnji socijalizma” (Glas rudara, 31. siječanj 1950.);
festacije antifašističke omladine Balkana i čitavog svijeta. Na pruzi su radile: jedna brigada “Ja sam se borio za vrijeme NOB-a protiv okupatora, i sada nastavljam borbu u oknima,
Narodne omladine Jugoslavije, bugarska brigada ‘Georgi Dimitrov’, rumunjska brigada da bi što više ugljena dali domovini, sa onom istom snagom i upornošću kojom sam gonio
‘Vasil Roata’, grčka brigada ‘Rigas Fereos’ i studenti iz Jugoslavije, slobodnog teritorija Trsta okupatora” (Raški rudar, 30. travanj 1948.) – samo su neki od mnogobrojnih primjera
i Čehoslovačke” (Ilustrirani vjesnik, 7. prosinac 1947.). obavljanja radnih zadataka koji uključuju agonistički antagonizam.
poziv na radno natjecanje doživljava političko-privredno-sportskim Kao garancija izvršenja planiranog navode se herojski napori bu-
činom, jer: garskih udarnika – Aleksi Stojiljkova i Mitka Evgenija iz rudnika
konferencija održana na Bledu ima historijsko značenje za buduć-
Pernik, koji su do 1. svibnja premašili plan za 318%, Stojne Ivanova
nost naših naroda i mi, bugarski rudari, pružit ćemo punu pomoć 234%, Talka Miladinova za 233%, Vladimira Zlatanova i Blagoja
našoj narodnoj vladi u ostvarenju donesenih odluka i provadjanju Dimitrova iz rudnika “Georgi Dimitrov” za 360%.
potrebnih mjera za njihovo izvršenje. (…) Uvjereni smo da je Sporazum na Bledu bugarski su rudari definirali bratskim i snaž-
najbolja pomoć našim vladama s naše strane i najbolje sredstvo za nim podstrekom da još jače upregnu svoje snage za izvršenje plana
poboljšanje našeg položaja – izvršenje i premašenje planova proiza prvu godinu, te pozivaju jugoslavenske rudare na zajedničko na-
zvodnje ugljena i drugih ruda. Naš Savez je prvak u prvomajskom tjecanje do konca 1947., u znak zahvalnosti i
takmičenju i s ponosom je izvojevao crvenu zastavu centralnog
komiteta Općeg saveza radnih sindikata, a u toku sedam mjeseci primitka s osobito velikom radošću i najsrdačnijom blagonaklono-
izvršili smo plan proizvodnje ugljena. (ibid.) šću gesta vaše vlade na čelu s maršalom Titom, kojom se odriče 25
milijuna dolara koje je trebalo da platimo u ime reparacija prema
mirovnom ugovoru. Drugovi, u znak potpunog shvaćanja velikog
historijskog značenja historijske konferencije na Bledu za buduć-
nost naših i ostalih balkanskih naroda, pa i naroda čitavog svijeta i
jačanja mira, još jednom vam zahvaljujemo na srdačnom prijemu,
ukazanom našem velikom vodji Georgiju Dimitrovu (…) i poziva-
mo vas na još tješnje prijateljstvo, da bi smo udruženim naporima
ostvarili njene odluke. (ibid.)
Iz potonjih je primjera razvidno da rad, poratna “antropogonijska

veličina”, nije razumijevan i prikazivan samo privrednom djelat-
nošću, već značajnom praksom koja svoj impuls vuče iz NOB-a,
što mu omogućava smještanje u domenu političke vrijednosti. U
tom smislu, pomoć albanske omladinske brigade na izgradnji pru-
ge Brčko-Banovići, kao i pozivi bugarskih rudara na natjecanje,
koji su uslijedili ili bili simultani potpisivanju sporazuma među
socijalističkim vođama, valja tumačiti i kao praksu teorije među-
državnog približavanja/prožimanja. U našem specifičnom slučaju
te prakse reflektiraju ideju “socijalizma kao integralne vizije života”
(Buci-Glucksmann 1980:414), ali i fortificiraju ideju o balkanskoj
(kon)federaciji kao želji za stvaranjem snažnog političkog subjekta.
“Bratski sporazum na Bledu nadahnjuje nas, da još jače upregnemo sve svoje
snage za izvršenje plana za prvu godinu” (Glas Istre, 1947.) No nisu samo sportski elementi bili prožeti radom, vrijedilo je i
obrnuto – rad je također bio integriran u sport, među ostalim i kao

druga značajna kategorija koja je trebala očvrsnuti ideju međudržav-
ne konfederacije.
Sport i politički optimizam

Uloga sporta kao i pokušaji njegova kapilarnog širenja u “sve redove
omladine i radnog naroda u selu i gradu”, karakteristični za nepo-
sredno poraće, bili su dijelom razumijevani kao svojevrsna nulta
institucija – osnovna psihofizička i odgojna priprema ne samo za
ono što će uslijediti, neposrednu sutrašnjicu, nego i kao instrumen-
tarij razumijevanja i interpretacije razdoblja koje takvu budućnost
omogućuje. Priprema i učenje za fiskulturnu značku čija je osnova
bila natjecanje za ZREN (“Za Republiku naprijed!”), pisala je 1946.
Željka Grahalić, znači:
čuvati lik Titova partizana. U vrijeme oslobodilačkog rata ovaj se
lik neprekidno izgradjivao neustrašivim jurišima, u slavnim pobje-
dama, u strahovitim naporima za oslobodjenje čitave zemlje. Danas
je taj lik – lik borca jugoslavenske armije – ocrtan potpuno i on će
vječno ostati našim pokoljenjima uzor i primjer na kom će učiti i
o kome će sa slavom i ponosom govoriti. U tom liku ujedinjena su
neograničena ljubav prema narodu i domovini, smjelost i hrabrost,
udarništvo u radu, upornost i izdržljivost, pravednost i snaga. Pri-
premati se i takmičiti za fiskulturnu značku – znači učiti se na tom
liku, težiti svim silama da se on dosegne, usavršavati u sebi njegove odlike.
Dijelovi teksta okrenuti k budućnosti naglašavali su pak važnost

pripremnog karaktera fiskulture i natjecanja u uvođenju omladine
u privrednu dominantu.
Naša će omladina razviti svoje radne sposobnosti za fiskulturnu
značku i još se više pripremati za udarničko djelo u obnovi zemlje “Balkanijada u Ljubljani” (Ilustrirani vjesnik, 21. rujan 1947.)
(…) i zato je takmičenje za fiskulturnu značku, u širem smislu, i sa-
stavni dio pripremanja za udarništvo. (Glas Istre, Fiskulturni prilog, 1946.)
Zagovaranje prožimanja fizičke kulture i sporta kroz sve aspekte i

slojeve društva nije zaustavljeno samo na federativnoj razini. Dapa-
če, upravo se u taj međunarodni, odnosno (kon)federacijski sportski
prostor smješta dodatna praksa pokušaja oživotvorenja poluotoka
kao i vrijednosni indikator poimanja njegova imena, primjenjivanog
u dijametralno suprotnom kvalitativnom kontekstu u odnosu na
rani postsocijalistički period. Već 1946. Glas Istre u rubrici Fiskul-
tura prenosi kratku vijest o početku Druge balkanske fizkulturne
konferencije u Beogradu, sazvane na osnovi zaključaka prve takve
konferencije koja je s velikim uspjehom održana u siječnju 1946.
u Sofiji. Konferenciju, na kojoj su sudjelovali delegati fiskulturnih
organizacija Albanije, Bugarske, Rumunjske i Jugoslavije, otvorio je
generalni sekretar Fizkulturnog saveza Jugoslavije Miroslav Kreačić
(Glas Istre, 3. travanj 1946.). Program Balkanskih igara i prvenstva
bio je sljedeći: “8. i 9. lipnja 1946. u Sofiji prvenstvo u gađanju i
gimnastici; 31. kolovoza i 1. rujna u Splitu prvenstvo u plivanju i
water-polu; 28., 29., 30. kolovoza u Beogradu balkansko prvenstvo
u šahu; 21., 22., i 23. rujna u Bukureštu prvenstvo košarke i odbojke.
Od 6. do 13. listopada u Tirani balkanske igre, nogomet i laka atleti-
ka” (Glas Istre, 11. travanj 1946.).107 Prethodno spomenuta “važnost
očuvanja lika Titovog partizana”, praksa koja je, barem sudeći prema
takvoj retorici, morala objediniti taksidermiju vrijednosti NOB-a i
identifikaciju s “aktivnim subjektima ‘autohtone’ revolucije”,108 svoj
107
Rezultate s natjecanja u Tirani prenijet će i Ilustrirani vjesnik u članku naslovljenom
“Balkanske igre – uspjeh jugoslavenske atletike i albanskog nogometa”, uz istaknutu foto-
grafiju defilea jugoslavenske reprezentacije na završetku igara.
108
Važnost takvih praksi, naglasila je Renata Jambrešić Kirin, leži u činjenici da je
“jugoslavenski revolucionarni mit bio prihvatljiva ‘matrica razumljivosti’ i sredstvo po-
sredovanja temeljnih proturječja unutar novonastajuće kulture. On je trebao pomiriti
“Balkanski nogometni šampionat” (Ilustrirani vjesnik, 21. rujan 1947.) nepomirljivo; legitimirati postojeći poredak voljom pripadnika svih nacija ujedinjenih i
ideoloških osviještenih u antifašističkoj borbi, kao i poticati zaborav na strahote i pojedi-
načne žrtve rata (koji je istodobno bio i građanski) u ime konstruiranja bolje budućnosti”
(Jambrešić Kirin 2006:152). Autorica u nastavku navodi primjer proturječja legitimiranja
nove jednopartijske vlasti i važnosti NOB-a u takvom procesu – govor Vladimira Nazora
je praktičan prostor dobila i u vidu svojevrsne dekontekstualizirane Da se nije radilo samo o sportskim igrama dade se zaključiti iz
repeticije. Jer nova sportska disciplina na Balkanijadi, pored onih pozdravnih i zaključnih govora te gesti na “tradicionalnim Balkan-
klasičnih – trčanja na 100, 200, 400 i 800 metara, bacanja kugle, skim igrama”110 na stadionu u Tirani “Kemal Stafa”, kojima su prisu-
koplja i diska, skoka u vis i dalj te nogometa – bila je i Partizanski stvovali “predsjednik albanske vlade i vrhovni zapovjednik albanske
marš na 45 kilometara – “momčadsko natjecanje kombinirano s ho- vojske general pukovnik Enver Hodža, ministri albanske vlade,
danjem i trčanjem po pruzi koja vodi neravnim terenom i dionicama diplomatski hor medju kojima i sovjetski poslanik i poslanik FNRJ
koje su podijeljene na 3-5 dijelova i vidljivo označene (…) od uku- Josip Djerdja”. Nakon himni “pet zastava prijateljskih balkanskih
pnih 40 km hoda se 14-16 km”. Momčad se sastojala od pet natje- zemalja pred početak tradicionalnih igara ukrstile su se kao simbol
catelja koji su morali stići na cilj zajedno u razmaku od pet metara. velikog prijateljstva i bratstva naroda Balkana” (Glas Istre, 9. listopad
U slučaju da je za vrijeme hodanja članu momčadi pozlilo, ostatak 1946.). Zaključni je govor generalnog sekretara albanske sportske
mu je momčadi bio dužan pomoći ili ga pak nositi do cilja. Stoga je
svaka ekipa nosila sa sobom šatorsko krilo i nož kojim se moglo sjeći u vremenu 3,57,5. Sovjetski plivači postigli su ovaj rekord u bazenu dužine 25 metara, dok
su jugoslavenski plivači plivali u bazenu dužine 50 metara. Ovim je završeno takmičenje u
šiblje za nosila. Kako bi se spriječile ozbiljnije zdravstvene nedaće plivanju za prvenstvo Balkana. Stanje u bodovima je slijedeće: 1. Jugoslavija 242 boda – 2.
uzrokovane prekomjernim naporom za mlade hodače, na pruzi su Rumunjska 159 bodova – 3. Bugarska 100 bodova – 4. Albanija 50 bodova. Zatim su
bile organizirane i stanice za okrepu (Glas Istre, 12. travanj 1946.). U odigrane waterpolo utakmice izmedju Bugarske i Rumunjske 12:0 (5:0) te Jugoslavije i
Albanije 25:0 (14:0). Prema postignutim rezultatima i u waterpolu Jugoslavija je zauzela
toj je disciplini, kao i u lako-atletici, reprezentacija Jugoslavije odni- prvo mjesto na Balkanu” (Glas Istre, 4. rujan 1946.).
jela pobjedu, dok je u nogometu, iako je prema predviđanjima bila 110
Iako se radilo o, prema svemu sudeći, prvim Balkanskim igrama artikuliranim
siguran pobjednik, trijumfirala reprezentacija Albanije pobijedivši kroz domenu socijalizma, to nisu prve igre održane pod pridjevom balkanske, jer kako
povjesničarka Olga Zirojević piše: “Balkanske sportske igre – Balkanijade - priredjivane su
Jugoslaviju u finalu.109 svake godine u drugoj zemlji počevši od 1929.” (Zirojević 2011). Prvi susret predstavnika
sportskih federacija Balkana odvio se na inicijativu Helenskog udruženja za amaterski
“predsjednika ZAVNOH-a prilikom formiranja Vlade Hrvatske u proljeće 1945. (…): ‘Mi sport 1928., tijekom Olimpijskih igara u Amsterdamu. Balkanska sportska konferencija,
smo birani i mi smo dobili glasove na drugi način. Glasovi su birački za nas one kaplje, rezultat sastanka iz 1928., održana je u Ateni 27. rujna 1929. Na tom službenom susretu
one milijarde kapi krvi, koje su iz žila naših momaka pale na bojnim poljima i krševima “predstavnici četiriju balkanskih nacija – Bugarske, Rumunjske, Jugoslavije i Grčke odlučiti će
Bosne, Hercegovine, Banije i Like (…) to je ono što nas ovlašćuje i takvim kuglicama mi o svim detaljima budućih Balkanskih igara”. Delegacijama je obećano da “će se sve učiniti za
smo dobili plebiscit onakav kakav ni jedna strana do sada nije dobila” (Spehnjak prema uspjeh plemenite ideje, Balkanskih igara”. Helensko udruženje za amaterski sport odigralo je
Jambrešić Kirin 2006:152). centralnu ulogu u tom inovativnom poticaju čiji je cilj bio ostvarivanje prijateljskih politič-
109
Jugoslavija je na splitskom dijelu igara odnijela pobjedu u plivanju i vaterpolu te kih odnosa “sportskim pristupom” (istakli autori). (…) Atena je ugostila prva četiri Balkanska
tako postala prvak Balkana u vodenim sportovima. Neki od pobjedničkih rezultata bili su: sportska susreta. “Pan-Balkanske igre” 1930. nazvane su Igrama mira i Balkanskom olim-
“400 metara slobodno ženske: 1. Stanojeva (J) 6,18,3 (…); 200 metara prsno muški: 1. Cerer pijadom. Na ceremoniji otvaranja igara, na stadionu Panathinaikos, otpjevana je Himna
(J) 2,40 koji se tim vremenom plasirao među prvu šestoricu u Evropi (…); 100 metara miru i Balkanska himna za koju je stihove napisao Kostis Palamas, odnosno Athanasiades
ledjno ženske: 1. Borbora (J) 1,31,8. Vrijeme Mire Borbore od 1,31,8 najbolje je vrijeme s muzikom G. Labeleta (http://www.olympics.segas.gr/olympics/en/history/history11.
postignuto poslije oslobodjenja kod nas. Marija Kesereva (B) postavila je na ovoj stazi svoj asp). Na službenim internetskim stranicama nema informacija o poratnim Balkanijadama,
novi bugarski rekord (…); 100 metara slobodno muški: 1. Miloslavić (J) 1,00,2 (…); Štafeta no do 1941. na natjecanjima u atletici, nogometu, tenisu, hrvanju sudjelovali su sportaši
3X200 m slobodni stil ženske 1. Jugoslavija (Brbora, Koroes, Šuperina) 4,20,3 (…) Štafeta Rumunjske, Jugoslavije, Bugarske, Grčke, Turske i Albanije, a nakon 1945., s prekidima,
4X100 m slobodni stil muški: Jugoslavija (Vidović, Klemen, Pelhan, Miloslavić) 4,03,9 (…) navodi Jugoslavenska enciklopedija, još i u košarci, odbojci, gimnastici, skijanju, streljaštvu,
Štafeta FNRJ postavila je novi jugoslavenski rekord u vremenu od 4,03,9. Ovo je drugo vri- plivanju, vaterpolu i boksu. Nakon pristupa Čehoslovačke i Poljske (1948.) dobile su ime
jeme postignuto u Evropi. Jedino su ove godine plivači Sovjetskog Saveza plivali bolje i to Balkansko-srednjo-evropske igre, ali su iste godine ukinute (Jugoslavenska enciklopedija, 1977).
federacije postrojenim momčadima dodatno naglasio važnost sport- Nastup reprezentacije bio je silno opterećen političkim nabojima.
ske Balkanijade u međunarodnom približavanju: “Balkanske igre Državni su mediji hrvatsku momčad predstavljali kao nogometnu
su završene. Nikada do danas nije održana slična Balkanijada koja silu bez premca. Kad je sudjelovanje u četvrtfinalu bilo osigurano,
je pored fiskulture imala karakter manifestacije bratstva i jedinstva izbornik je za utakmicu s Portugalom odredio rezervne igrače. Tu
je utakmicu hrvatska momčad, naravno, izgubila. Svi su znali da
demokratskih naroda Balkana. Balkanske igre pokazale su cijelom
je Ćiro namjerno sastavio gubitnički ekipu jer je zbog nekih ra-
svijetu koliko balkanski narodi vole mir i nastoje da izgrade novi
zloga mislio kako je bolje da njegova momčad u četvrtfinalu igra
sretniji život”. Predsjednik centralnog vijeća Narodne omladine s Njemačkom, jer će sigurno pobijediti… Mezimcu medija Ćiri
Jugoslavije u svom je govoru naglasio kako je “svečanost Balkanskih Blaževiću, koji je uživao apsolutnu podršku Predsjednika Repu-
igara bila lijepa, ali ono što je bilo još mnogo ljepše to je da su one blike i često se time hvalio, preko noći javnost je okrenula leđa,
dokazale bratstvo balkanskih naroda, koje ne može nitko da razori” a Vrhovniku blizak politički komentator predbacio je do jučer
(Glas Istre, listopad 1946.). slavljenom selektoru sljedeće: iako je Blažević nekad radio u Švi-
Sport se, u konačnici, velikim dijelom svojeg institucionalnog carskoj i divio se mentalitetu Švicaraca, on zapravo “uživa u triku,
života ispostavio praksom koja samu sebe uvelike premašuje i to, obmani, improvizaciji, drskosti, čak i nekoj vrsti – ako se može reći
gledano kroz dijakronijski presjek dvadesetog stoljeća, nije primat pozitivne prijevare…” A to je upravo zato, misli komentator, što je
“Ćiro rođen i odrastao u travničkom kraju, vjerojatno pod snažnim
socijalističkog ili postsocijalističkog razumijevanja i funkcionalizira-
utjecajem okolnoga islamskog i pravoslavnog mentaliteta” te čak u
nja fizičke kulture. No, ono što se kroz dugo trajanje provlači jest
intervjuima izjavljuje kako mu je otac, iako Hrvat, nosio fes. Zbog
mijena poimanja poluotoka, koja se opredmećuje, materijalizira i svih tih grijehova slijedi komentatorov poučak: “Ali moj je stav da se
verbalizira, odnosno “ucjepljuje” i u domenu sporta. “Samo” pedeset na svim poljima, pa tako i na sportskom treba ugledati u mentalitet
godina nakon suparničkih “borbi na igralištu” pod zajedničkim na- Zapada a ne Balkana”. (Rihtman-Auguštin 2000:217)112
zivnikom socijalizma i s ciljem “izgradnje bratskog života na Balkanu
koje ne može nitko da razori”,111 vijesti u domeni igara i poluotoka, Stoga, ako je sport kao praksa u ranome socijalizmu imao ulogu
piše Dunja Rihtman-Auguštin, kazuju da: koja je premašivala funkciju lubrikanta “za-politički-optimizam”,
odnosno smanjenja “političkog trenja”, jer se i kroz rad kapilarno
sport, a pogotovo nogomet, i to kad gubi, nije imun od optužbi i sustavno pokušavao integrirati u svakodnevicu socijalističkih dru-
zbog balkanizacije. U Večernjem listu (22. i 23. 6. 1996:4) njegov
glavni urednik Branko Tuđen, na mjestu rezerviranom za političke 112
Ova je komentatorska tvrdnja višestruko pogrešna, ne poradi svoje vulgarnosti,
komentare, piše o postupku Miroslava Blaževića Ćire, izbornika hr-
jednostavnosti i “samorazumljivosti”, nego zato što bi se za oslobađanje od mentaliteta
vatske reprezentacije na europskom nogometnom prvenstvu 1996. Balkana morali, ne kako to tvrdi novinar – prigrliti onaj zapadnjački, već se riješiti upravo
njega – Zapad je generator ideje tribalnog i zaostalog mentaliteta poluotoka naknadno
općeprihvaćene i na Balkanu. Isto vrijedi sagledamo li tvrdnju i iz drugog kuta – prihvati-
111
Što nije bio isključivo poratni socijalistički primat – Penelope Kissoudi piše da u mo li zapadnjački mentalitet, što god on značio, i njegovu intelektualnu povijest, a s njom
samom začetku Balkanskih igara, 1930-ih, one već predstavljaju rijedak primjer inter- nužno i ideju komunizma i socijalizma kao “zapadnjačke izmišljotine” (Groys 2003:181),
nacionalnog sportskog događaja koji prijateljski spaja antagonistički postavljene države. pristajemo, među ostalim, i na ideju Balkana kao bliskog, jer je u dijelu domaće inačice
Uzimanje u obzir značaja Balkanskih igara kao instrumenta političkog optimizma pruža socijalizma upravo Balkan predstavljao političku budućnost i izvor identifikacije, odnosno,
očit primjer pozitivnog utjecaja sporta na politiku (Kissoudi 2009). “težnju ka”.
štava, onda primjeri koje je sakupila citirana etnologinja ukazuju “balkanca” Miroslava Ćire Blaževića. Balkan se, ne samo u sportu,
na izrazito rastezljiv hermeneutički dijapazon kojem je podložan, kroz takav diskurs artikulira “(nužnim) povijesnim prežitkom kojeg
ali i višestruko izglobljenje značenja sporta unutar teme post-soc se valja riješiti”. Ta ambivalentnost proizlazi iz činjenice da u isto
opredmećenja ideja o Balkanskom poluotoku. Za vrijeme socija- vrijeme služi kao miljokaz željenih (u suprotnosti sa) i neželjenih
lizma na njega se, među inim, gledalo kao na moguću političku i karakteristika, odnosno funkcionira kao označitelj dijela osobina
ekonomsku budućnost koju su natjecanja imala uvesti u kolektivni definiranih predmodernima (laž, prijevara, obmana itd.), što je ru-
imaginarij, dok potonji primjer upućuje na pokušaj kulturne dis- kavac šireg procesa
tinkcije i ispisivanje iz tog prostora koji ujedno, djelomice, znači i
reegzotizacije, reorijentalizacije i rearhaizacije: gdje je nekad bio
pokušaj ispisivanja iz političkog uređenja koje je tu vrstu unije ili
komunizam, sada mora biti Orijent. Novo opisivanje istočnoeurop-
federacije zagovaralo. Dakako, bilo bi prejednostavno tvrditi kako
skog Istoka a koje prakticiraju mediji događa se u obliku tobožnjeg
razumijevanje sporta u dva primjera, socijalističkom i postsocijali- ponovnog otkrivanja njegovih arhaičnih, predmodernih i etnički
stičkom, funkcionira oprečno, ali na istom nivou – da prvi zagovara obilježenih kulturnih identiteta koji su navodno ostali isti kao što
približavanje među susjednim narodima, a drugi njihovo udaljava- su bili nekad. Time se zaboravlja da se borba protiv regionalno-
nje. Ono što te primjere, paradigme, razlikuje jest upravo različito etničkih kulturnih identiteta i njihovo iskorjenjivanje ovdje vodila
razumijevanje politike (i konstruiranja zajednice) – za vrijeme soci- mnogo odlučnije nego na Zapadu. (Groys 2003:181)
jalizma zagovara se politički projekt okrenut prema budućnosti113 i
ističe, unatoč svim implicitnim kontradikcijama takvoga projekta, Tamo gdje Boris Groys spominje istočnoeuropski Istok i komuni-
crpljenje vrijednosnog i simboličkog poretka iz vrlo recentnog, onda zam držimo da, mutatis mutandis, simultano možemo govoriti o
aktualnog, simboličkog rezervoara NOB-a. S druge strane, primjeri svojevrsnoj arhaizaciji poluotoka i socijalizma kroz dobro poznate
iz devedesetih upućuju na “determinizam mentaliteta” i “esencija- priče o njegovim predmodernim i etnički obilježenim kulturnim
lizaciju kulture”114 kojima pojedinac u konačnici ne upravlja, već identitetima. No, pri takvom jednostranom zagovaranju zaboravlja
vrijedi upravo suprotno – oni su spiritus movens, u ovom slučaju se, što smo primjerima u tekstu pokazali, koliko je ideja Balkana
za vrijeme ranog socijalizma označavala dijelom upravo suprotno –
113
Na tom će tragu Boris Groys utvrditi da “ako postkolonijalni subjekt ide iz prošlosti ne samo progres i optimizam, međunarodnu suradnju te zajednicu
u sadašnjost, onda poslijekomunistički subjekt korača u sadašnjosti iz budućnosti. Ko- budućnosti, nego je u to doba bila i svojevrsnom političkom opo-
munizam je, dakle, samo krajnja radikalna manifestacija militantne moderne, vjerovanja
u napredak, manifestacija sna o prosvijetljenoj i djelujućoj avangardi i bezuvjetnoj vjeri u
zicijom jer “da nije bilo Staljinova miješanja, najvjerojatnije bi se
budućnosti” (Groys prema Jambrešić Kirin 2006:154). ostvarila federacija između Jugoslavije, Albanije i Bugarske” (Horvat
114
Nije li takva karakterizacija upisana već u sam termin nacija, odnosno njenu eti- 1988:195).115
mologiju koja dolazi od latinskog natiōne(m) – “rođenje”, od nātus – rođen (Zingarelli
2008), te je na tom tragu kolumnist “Novog lista Dalibor Foretić (8.6.1966:25) podsjetio
kako se, kad su na europskom prvenstvu u proljeće iste godine rukometaši doživjeli poraz u
utakmici s reprezentacijom Jugoslavije, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun 115
Upravo će na tom tragu i američki mediji izvijestiti 1956. da je ondašnji bugarski
Vrdoljak žalio što su boje Hrvatske branili trener i neki igrači rodom iz Slovenije i Bosne premijer Anton Jugov “unatoč činjenici da maršal Tito nikada nije odbacio prijedlog i
i Hercegovine. Po Vrdoljakovu mišljenju loš se plasman dogodio zato što ‘oni nisu imali ideju, izjavio da pitanje Balkanske federacije u ovom trenutku ne može biti postavljeno”
zajedničku molitvu, zajednički svjetonazor’” (Rihtman-Auguštin 2000:217). (New York Times, 8. kolovoz 1956.).
*** Iako je, dakle, riječ o ideji koja nadilazi domaći socijalizam,
činjenica je da je neposredno nakon Drugog svjetskog rata ona po-
Može li koncept Balkana, sagledan iz ovakvog političko-privredno- stala izglednom opcijom,117 a predradnje približavanja i povezivanja,
sportskoga kuta, postati ne više samo terminološkim prirepkom sagledane i interpretirane u tom kontekstu, postaju rad, sport i kul-
poratnih zbivanja, već jednim od kratkotrajnih, ali i nosećih stupova turna produkcija, pa će bugarski književnici i novinari
ideje socijalističkog poraća? Ekonomist Branko Horvat još je 1988.
pisao da iako se “balkanska federacija ili konfederacija obično po- Sašo Nastev i Blaga Čorbeva-Nasteva nakon posjete Beograda i
vezuje sa socijalističkim pokretom (…) ta ideja ima mnogo dužu Zagreba otići u Rijeku i Istru, gdje su boravili tri dana, odakle su
proslijedili put za Zagreb i Prugu Šamac-Sarajevo. Blaga Čorbeva-
istoriju” (Horvat 1988:196).116
Nasteva rodom je iz Bitolja bila je ranije u Jugoslaviji te je autor
knjige “Titovi heroji” (…) govoreći o bratstvu naših naroda sa bu-
garskim kaže: “ovo je nesalomljivo bratstvo i nitko nas više ne može
116
Kratka povijest sintagme u Općoj enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog za- razjediniti”. Takve su posjete djelatnika u kulturi bili rezultatom
voda iz 1977. navodi kako je “Balkanska federacija neostvareni nacrt državno-političkog
udruživanja i suradnje balkanskih naroda. Misao sjedinjenja balkanskih naroda i zemalja
“osnivanja društva za kulturnu suradnju Bugarska-Jugoslavija (…)
u obliku federacije ili konfederacije pojavljuje se povremeno od početka XIX st. sve do II čime je otklonjena i posljednja praznina koja se osjećala u medju-
svj. rata. Ona je predstavljala jedno od rješenja Istočnog pitanja, tj. pitanja turske vlasti nad sobnim odnosima”. (Glas Istre, 1946.)
Balkanskim poluotokom, a zatim do 1914. i takav oblik političke suradnje koji bi balkan-
ske narode mogao očuvati od imperijalizma velikih sila. Pojava radničkog i socijalističkog Gostovanja i popratne vijesti o njima, pored sporta i rada, služili
pokreta potkraj XIX st. dala je toj ideji izrazito demokratsko i socijalno obilježje. Prvi put
je, čini se, misao o balkanskoj federaciji iznio 1804. A. Czartoryski, predvidjevši je ako bi
su kao “međunarodno vezivno tkivo” prilikom pokušaja osnutka
se raspala Turska [iako je naziv Balkanski poluotok prvi puta u stručnoj literaturi upotrijebio “(ideološki i) gospodarski razumnije cjeline”, na tragu onima unutar
August Zeune čak pet godina nakon ruskog ministra vanjskih poslova kneza Adama Czar- kojih su svoju sreću tijekom devetnaestog stoljeća pronašle Njemač-
toryskog, op. a.]. (…) Razrađen projekt balkanske federacije dao je M. Polit-Desančić u
studiji Istočno pitanje i njegovo organsko rješenje (1862). Po njemu bi rješenje bilo u osnutku
ka ili Italija, ujedinivši u veću cjelinu slabe zastarjele državice – dok
velike konfederacije svih balkanskih naroda umjesto evropske turske. Konfederacija bi bila je u isto vrijeme ishod na Balkanu bio sasvim suprotan (Mazower
neutralna, pridonijela bi uspostavi ravnoteže na Bliskom istoku i direktnog puta u Aziju, 2007:6). Interpretirati pojam Balkana i diskurse koji se uz njega vežu
čime bi razvila trgovinu i osigurala promet (…) S. Marković propagirao je misao federacije
balkanskih socijalističkih republika kao saveza općina, županija, država na načelu osobne
iz postsocijalističkog gledišta, dok se, u uvodu smo naglasili, odvija
slobode podanika (Srbija na Istoku, 1872. i Socijalizam ili društvena pitanja, 1974). (…)
Porast socijalističkog pokreta početkom XX. stoljeća nanovo je potaknuo ideju balkanske
federacije, pa je 1910. na Prvoj balkanskoj socijaldemokratskoj konferenciji ona općenito 117
Kao takva je opstala kod nekih autora – Branko Horvat će još 1988. u intervjuu
prihvaćena kao cilj kojemu treba težiti (…) Između dva rata tu je ideju preuzela Balkanska na pitanje Aleksandra Tijanića kako “govori o balkanskoj federaciji kao o realnoj opciji,
komunistička federacija (do 1933.) koja je u Beču izdavala svoje glasilo pod imenom Bal- dok ona djeluje kao klasična utopija”?, odgovoriti: “Očigledno je da Albanija neće moći
kanska federacija. U prvim godinama nakon II. svjetskog rata srdačni odnosi između FNRJ još dugo da opstane s režimom kakav je stvorio Enver Hoxa. Egzistencijski interesi države
i NR Bugarske došli su do izražaja u Protokolu o Bledskom sporazumu (1947.) i Ugovoru Albanije nalažu da ona nađe drugačije forme suradnje sa svojim susjedima. S Grcima se ne
o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći (…). Obje su stranke zatim vodile i pregovore može bog zna šta uraditi. Grci i dalje pretendiraju na južni dio Albanije. S Jugoslavijom već
o stvaranju jugoslavensko-bugarske federacije, ali su ubrzo (1948.) sve inicijative prekinute, postoji tradicija ratne suradnje i politika otvorenih granica, kao nakon oslobođenja. Prema
jer je Jugoslavija bila izložena agresivnoj politici Staljina i Kominforma, koja je zadala težak tome njihov je interes okretanje prema Jugoslaviji. Kod nas postoji brojni albanski narod
udarac ne samo ideji balkanske federacije, nego i svim oblicima međudržavne suradnje na koji je jako zainteresiran za takvo približavanje. Mislim da se u narednih deset godina može
Balkanu” (Opća enciklopedija, 1977, usp. Galitzi 1933:178-182). predvidjeti neka vrsta konfederacije s Albanijom” (Horvat 1988:255).
snažan pokušaj njegove semantičke pejorativne fiksacije – znači za- Literatura

pravo velikim dijelom promišljati ga u odnosu na njegovo mjesto u
socijalističkom imaginariju. S tom bi se tezom vrlo vjerojatno složio Allcock, John i Antonia Young. 2000. “Black Lambs and Grey Falcons. Outward
and Inward Frontiers”. U Black Lambs and Grey Falcons. Women Travellers in
i ekonomist Branko Horvat kada je pisao o saznanju da Jugoslavija the Balkans. John Allcock i Antonia Young, ur. New York i Oxford: Berghahn
nije više naprosto “država Južnih Slavena, ona je postala federacija Books, xxi-xxxiii.
balkanskih naroda. Razmišljajući, romantičarski, o balkanskoj fede- Askin, Kelly Dawn. 1997. War Crimes against Women. Prosecution in International
raciji koja će okupiti sve balkanske narode, jugoslavenski su socijalisti War Crimes Tribunal. The Hague: Martinus Njihoff Publishers.
propustili uočiti da se ta federacija već stvara” (Horvat 1988:196). Andras, Carmen. 2003. “Romania and Its Images in british Travel Writings.
I tu leži odgovor na pitanje “u odnosu na što se on (pejorativno) In-between Peripheraly and Cultural Interference”. http://www.inst.at/
trans/14Nr/andras14.htm.
fiksira?”, ali i na pitanje koje je inherentno periodu u kojem leži
Amselle, Jean-Loup. 1999. Logiche meticce. Antropologia dell’identità in Africa e
dio odgovora na ovo potonje – “koje su značajke i prakse pokušaja altrove. Torino: Bollati Boringhieri.
identifikacije s Balkanskim poluotokom za vrijeme socijalizma?”, Angelovska, Despina. 2002. “Le retour à la Poussière”. Identities. Journal for Poli-
jer odgovori, iako ciljaju na suvremenost, velik dio svojega značenja tics, Gender and Culture 1/3:111-139.
crpe iz neposredne prošlosti. Stoga, ukoliko pokušamo sagledati Bal- Angusheva, Adelina. 2004. “Four Authors and a Traveller. Intercultural Narrative
kan, upravo suprotno od gotovo kanonizirane i “samorazumljive” in Balkan Prose of the Second Half of the 20th and the Beginning of the 21st
postsocijalističke mantre o njegovoj kulturno-civilizacijskoj zaostalo- Centuries”. Language and Intercultural Communication 4/1:48-59.
Anić, Tomislav. 2010. Radništvo i propaganda. “Socijalističko takmičenje” u Hrvat-
sti, iz kuta političko-ideološke povijesti, pronaći ćemo ne samo snažne
skoj 1945.-1952. Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet.
argumente za raskid s pejorativnim diskursima, nego i elemente za Ardener, Edwin. 2006. “Belief and the Problem of Women and the ‘Problem’
političko-ekonomsku avangardu, nužnu zajednici čijem priključenju Revisited”. U Feminist Anthropology. A Reader. Ellen Lewin, ur. MA, Oxford,
tepamo kao povratku kući. Victora: Blackwell Publishing, 47-65.
Baker, Catherine. 2010. Sounds of the Borderland. Popular Music, War and Natio-
nalism in Croatia since 1991. Farnham: Ashgate.
Bakhtin, Mikhail. 1984. Rabelais and His World. Bloomington Indianapolis: In-
diana University Press.
Bakić-Hayden, Milica. 1995. “Nesting Orientalisms. The Case of Former Yugosal-
via”. Slavic Review 54/4:917-931.
Bakić-Hayden, Milica. 2006. Varijacije na temu “Balkan”. Beograd: Institut za
filozofiju i društvenu teoriju, IP Filip Višnjić.
Baranović, Branislava. 1999. “Udžbenici povijesti i nacionalni identitet mladih”.
U Kultura, Etničnost, Identitet. Jadranka Čačić-Kumpes, ur. Zagreb: Institut za
migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo,
153-173.
174 Polutani dugog trajanja Literatura 175
Bechev, Dimitar. 2006. “Constructing South East Europe. The Politics of Regional Buturović, Amila i Irvin Cemil Schick, ur. 2007. Women in the Ottoman Balkans.
Identity in the Balkans”. RAMSES Series on Europe and the Mediterranean, Gender, Culture and History. London: Taurus Academic Studies.
Working Paper 1/06, ožujak. Cahiers du cinéma. 1995. “Propos de Emir Kusturica”.
Biti, Vladimir. 2000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Cameron, Laura i David Matless. 2003. “Benign Ecology. Marietta Pallis and the
Matica hrvatska. Floating Fen of the Delta of the Danube, 1912-1916”. Cultural Geographies
Bjelić, I. Dušan i Lucinda Cole [Lusinda Koul]. 2003. “Seksualizovanje Srba”. 10:253-277.
U Balkan kao metafora. Između globalizacije i fragmentacije. Dušan I. Bjelić i Clark, Steve, ur. 1999. Travel Writing and Empire. Postcolonial Theory in Transit.
Obrad Savić, ur. Beograd: Beogradski krug, 352-386. London, New York: Zed Books.
Bjelić, Dušan I. 2011. Normalizing the Balkans. Geopolitics of Psychoanalysis and Clark, Marc. 2000. “Margaret Masson Hasluck”. U Black Lambs and Grey Falcons.
Psychiatry. Farnham, Burlington, VT: Ashgate Publishing Limited. Women Travellers in the Balkans. John Allcock i Antonia Young, ur. New York,
Blunt, Alison. 1994. Travel, Gender and Imperialism. Mary Kingsley and West Afri- Oxford: Berghahn Books, 128-154.
ca. New York: Guilford. Clifford, James i George E. Marcus. 1986. Writing Culture. The Poetics and Politics
Blunt, Alison i Gillian Rose, ur. 1994. Writing Women and Space. Colonial and of Ethnography. Berkley, Los Angeles, London: Univesity of California Press.
Postcolonial Geographies. New York, London: The Guilford Press. Clifford, James. 1988. The Predicament of Culture. Twentieth–Century Ethnography,
Bourdieu, Pierre. 2001. Vladavina muškaraca. Podgorica: Cid, Univerzitet Crne Literature and Art. Cambridge. Massachusetts, London: Harvard University
Gore. Press.
Brkljačić, Maja. 2006. “Svinjska glava. Priča o djetinjstvu”. U Devijacije i pro- Clifford, James. 1997. Routes. Travel and Translation in the Late Twentieth Century.
mašaji. Etnografija domaćeg socijalizma. Lada Čale Feldman i Ines Prica, ur. Harvard: Harvard University Press.
Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 179-205. Čolović, Ivan. 2000. Bordel ratnika. Folklor, politika i rat. Beograd: Biblioteka XX
Bracewell, Wendy. 2005a. “Orientalism, Occidentalism and Cosmopolitanism. vek.
Balkan Travel Writings on Europe”. http://www.slovar.org/c18/occidentalism/ Čolović, Ivan. 2010a. “Balkanistički diskursi i njegovi kritičari”. Republika 490-
bracewell.htm. 491. http://www.republika.co.rs/490-491/21.html 2010.
Bracewell, Wendy. 2005b. “New Men, Old Europe. Being a Man in Balkan Tra- Čolović, Ivan. 2010b. “Svoj na svome. Mitovi o autohtonosti na Balkanu”. U
vel Writing”. Special issue: Balkan Travel Writing. Journeys. The International Mitski zbornik. Suzana Marjanić i Ines Prica, ur. Zagreb: Institut za etnologiju
Journal of Travel and Travel Writing 6/1-2:88-115. i folkloristiku, Hrvatsko etnološko društvo, Scarabeus, 423-433.
Bracewell, Wendy i Alex Drace-Francis, ur. 2008. Under Eastern Eyes. A Compa- Čorbeva-Nasteva, Blaga. 1947. Titovi geroi. Sofija: Zemlja i kultura.
rative Introduction to East European Travel Writing on Europe. East Looks West, Ćupić, Simona. 2003. “The Politics of Representation as a Projection of Identity.
2. Budapest: CEU Press. The Female Body in its Oriental Construction in Serbian Art”. European Jour-
Brettell, Caroline B. 1986. “Nineteenth Century Travelers’ Accounts of the Medi- nal of Women’s Studies 10/3:321-334.
terranean Peasant”. Ethnohistory 33/2:159-173. Drezgić, Rada i Dubravka Žarkov. 2005. “Feminističke nevolje s Balkanom”.
Buci-Glucksmann, Christine. 1980. Gramsci and the State. London: Lawrence Sociologija 47/4:289-306.
and Wishart. Driss, Hager Ben. 2001. “Women Writing/Women Written. The Case of Oriental
Burke, Peter. 1991. Junaci, nitkovi i lude. Narodna kultura predindustrijske Evrope. Women in English Colonial Fiction”. MESA Bulletin 35/2:159-174.
Zagreb: Školska knjiga. Duda, Dean. 1998. Priča i putovanje. Zagreb: Matica hrvatska.
Buruma, Ian i Avishaya Margalit. 2004. Occidentalism. The West in the Eyes of its Durham, Edith. 1909. High Albania. http://digital.library.upenn.edu/women/
Enemies. New York: Penguin Press. durham/albania/albania.html.
Đorđević, Jelena. 2008. “Postkolonijalna teorija diskursa”. Godišnjak Fakulteta Hammond, Andrew. 2004. “The Uses of Balkanism. Representation and Power in
političkih nauka 2/2:29-45. British Travel Writings, 1850-1914”. The Slavonic and East European Review
Eco, Umberto. 2005. Apocalittici e integrati. Comunicazioni di massa e teorie della 82/3:601-624.
cultura di massa. Milano: Tascabili Bompiani. Hammond, Andrew. 2006. “Imagined Colonialism. Victorian Travellers in
Erdei, Ildiko. 2011. “‘Rocky made in Serbia’. Globalne ikone i lokalni razvoj”. U South-East Europe”. Nineteenth-Century Context 28/2:87-104.
Horror-Porno-Ennui. Kulturne prakse postsocijalizma. Ines Prica i Tea Škokić, Hammond, Andrew. 2007a. “Typologies of the East. On Distinguishing Balkani-
ur. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 273-298. sm and Orientalism”. Nineteenth-Century Context 29/2-3:201-218.
Enevold, Jesicca. 2000. “Men and Women on the Move. Dramas of the Road”. Hammond, Andrew. 2007b. “Through Savage Europe. The Gothic Strain in Bri-
European Journal of Cultural Studies 30:403-420. tish Balkanism”. Third Text 21/2:117-127.
Fleming, Kathryn. 2000. “Orientalism, the Balkans and Balkan Historiography”. Hanafi, Hasan. 1996. Islam in the Modern World. Cairo: Anglo-Egyptian Book-
American Historical Review 105:1218-1233. shop.
Foucault, Michel. 1994. Znanje i moć. Zagreb: NZ Globus, Filozofski fakultet Hansen, Lene. 2011. “A Research Agenda on Feminist Texts and the Gendered
Sveučilišta u Zagrebu. Constitution of International Politics in Rebecca West’s Black Lamb and Grey
Galitzi, Christine. 1933. “The Balkan Federation”. Annals of the American Aca- Falcon”. Millennium. Journal of International Studies 40/1:109-128.
demy of Political and Social Science 168:178-182. Heller, Steven. 2008. Iron Fists. Branding the 20th-Century Totalitarian State. New
Galleria D’arte Thule Italia. Arno Breker. http://www.thule-italia.com/Word- York: Phaidon.
press%20galleria/?page_id=356. Hobsbawm, Eric. 2007. Revolutinaries. London: Abacus.
Geertz, Clifford. 2010. Lokalno znanje. Eseji iz interpretativne antropologije. Za- Hodgson, John. 2000. “Edith Durham. Traveller and Publicist”. U Black Lambs
greb: AGM. and Grey Falcons. Women Travellers in the Balkans. John Allcock i Antonia
Goldsworthy, Vesna. 2000. Izmišljanje Ruritanije. Imperijalizam mašte. Beograd: Young, ur. New York i Oxford: Berghahn Books, 9-31.
Geopoetika. Horvat, Branko. 1988. Kosovsko pitanje. Zagreb: Globus. (drugo dopunjeno iz-
Gordy, Erick. D. 1999. The Culture of Power in Serbia: Nationalism and the De- danje).
struction of Alternatives. University Park, PA: Pennsylvania State University Iordanova, Dina. 2001. Cinema of Flames. Balkan Film, Culture and the Media.
Press. London: British Film Institute.
Gramsci, Antonio. 1975. Quaderni del carcere, 1-4. Torino: Giulio Einaudi edi- Jambrešić Kirin, Renata. 2004. “Heroine ili egzekutorice. Partizanke u 1990-
tore. ima”. U Između roda i naroda. Renata Jambrešić Kirin i Tea Škokić, ur. Zagreb:
Grgurinović, Ivona. 2008. “Načini konstruiranja Drugoga u putopisu ‘Crno ja- Institut za etnologiju i folkloristiku, Centar za ženske studije, 299-323.
nje, sivi sokol’ Rebecce West”. Etnološka istraživanja 1/12-13:147-158. Jambrešić Kirin, Renata. 2006. “Politika sjećanja na Drugi svjetski rat u doba me-
Grgurinović, Ivona. 2012. “Antropologija i putovanje. Praksa i tekst”. Studia eth- dijske reprodukcije socijalističke kulture”. U Devijacije i promašaji. Etnografija
nologica Croatica 24:31-44. domaćeg socijalizma. Lada Čale Feldman i Ines Prica, ur. Zagreb: Institut za
Groys, Boris. 2003. “Povratak iz budućnosti”. Tvrđa 1/2:179-182. etnologiju i folkloristiku, 149-179.
Hadžiselimović, Omer. 2002. “Snowy Domes and Gay Turbans. American Trave- Jansen, Stef. 2001. “Svakodnevni orijentalizam. Doživljaj ‘Balkana’/‘Evrope’ u
lers on Bosnia, 1897-1941”. East European Quarterly 36/1:27-38. Beogradu i Zagrebu”. Filozofija i društvo 18:33-71.
Haggis, Jane. 2003. “White Women and Colonialism. Towards a Non-Recupe- Jezernik, Božidar. 2007. Divlja Europa. Balkan u očima putnika sa zapada. Beo-
rative History”. U Feminist Postcolonial Theory. A Reader. Reina Lewis i Sara grad: Biblioteka XX vek.
Mills, ur. New York: Routledge, 161-189. Jodorowksy, Alejandro. 1997. Psicomagia-intervista. Milano: Feltrinelli.
Jović, Dejan. 2003. “Yugoslavism and Yugoslav Communism. From Tito to Kar- Lindstrom, Nicole i Maple Razsa. 1999. “Reimagining the Balkans. The Role of
delj”. U Yugoslavism. Histories of a Failed Idea 1918-1922. Dejan Djokić, ur. Balkanism in the Construction of Croatian National Identity”. The 1st Annual
London: Hurst & Company, 157-181. Kokkalis Graduate Student Workshop: New Approaches to Southeast Europe
Keen, Judith. 2001. “The Filmmaker as Historian, Above and Below Ground. (12 veljače).
Emir Kusturica and the Narratives of Yugoslav History”. Rethinking History Luketić, Katarina. 2008. “Bijeg s Balkana”. Zarez, 7. veljače, 2008. http://www.
5/2:233-253. zarez.hr/224/temabroja1.html.
Kiossev, Alexander. NEXUS and the Dynamic Multicultural Image of the Balkans. Luketić, Katarina. 2013. Balkan. Od geografije do fantazije. Zagreb: Algoritam.
An overview of the research problematic and the research work that has been done. Luthar, Oto i Tanja Petrović. 2005. “Balkan u zapadnim turističkim vodičima:
http://web.ceu.hu/cps/bluebird/rg/see/see_idea_2002apr.pdf. kreiranje identiteta kroz konstrukciju periferije”. U Sa bedekerom po Jugoistoč-
Kiossev, Alexader. 2003. “Mračna intimnost. Mape, identiteti, činovi identifikaci- noj Evropi. Đorđe S. Kostić, ur. Beograd: SANU, Narodni muzej, 177-194.
je”. U Balkan kao metafora. Između globalizacije i fragmentacije. Dušan I. Bjelić Lyotard, Jean Francois. 2005. Postmoderno stanje. Izvještaj o znanju. Zagreb: Ibis
i Obrad Savić, ur. Beograd: Beogradski krug, 200-226. grafika.
Kissoudi, Penelope. 2009. The Balkan Games and Balkan Politics in the Interwar Ye- Marmullaku, Ramadan. 2003. “Albanians in Yugoslavia. A Personal Essay”. U
ars 1929 – 1939. Politicians in Pursuit of Peace. London, New York: Routledge. Yugoslavism. Histories of a Failed Idea 1918-1922. Dejan Djokić, ur. London:
Kolozova, Katerina. 2003. “Identitet (jedinstva) u izgradnji. O smrti ‘Balkana’ i Hurst & Company, 304-317.
rođenju ‘Jugoistočne Evrope’”. U Balkan kao metafora. Između globalizacije i Matošević, Andrea. 2004/2005. “Hrvatski strip 1990-ih. Etnološki aspekti”.
fragmentacije. Dušan I. Bjelić i Obrad Savić, ur. Beograd: Beogradski krug, Etnološka tribina 27-28:77-89.
295-306. Matošević, Andrea. 2011a. Pod zemljom. Antropologija rudarenja na Labinštini u
Kostić, Đorđe S. 2005. “Bedekeri kao ogledalo političkih promena na Balkanu”. XX. stoljeću. Zagreb, Pula: Institut za etnologiju i folkloristiku, Sveučilište Jurja
U Sa bedekerom po Jugoistočnoj Evropi. Đorđe S. Kostić, ur. Beograd: SANU, Dobrile u Puli.
Narodni muzej, 11-34. Matošević, Andrea. 2011b. “‘Život je radostan drugovi udarnici!’ O ‘žrtvovanoj’
Kostova, Ludmilla. 2004. “Taking Care of Nations. Rebecca West’s Black Lamb generaciji demijurga socijalističkog etosa”. U Horror-Porno-Ennui. Kulturne
and Gray Falcon and the Ethics of Self and Other”. http://www.inst.at/ prakse postsocijalizma. Ines Prica i Tea Škokić, ur. Zagreb: Institut za etnologiju
trans/15Nr/04_06/kostova15.htm. i folkloristiku, 219-241.
Kristeva, Julia. 1989. Moći užasa. Ogled o zazornosti. Zagreb: Naprijed. Mazower, Mark. 2007. Balkan. Kratka povijest. Zagreb: Srednja Europa.
Kronja Ivana. 2001. Smrtonosni sjaj. Masovna psihologija i estetika turbo-folka. Melegh, Attila. 2006. On the East/West Slope. Globalization, Nationalism, Racism
Beograd: Tehnokratia. and Discourses on Central and Eastern Europe. Budapest: CEU Press.
Laclau, Ernesto. 2005. On Populist Reason. London, New York: Verso. Mićunović, Natalija. 1999. ” Balkan je u modi”. Nova srpska politička misao 6/
Les Balkans n’existent pas. Erbschaften im Südosten Europas (Balkanci ne postoje. 1-2:79-88. http://www.komunikacija.org.rs/komunikacija/casopisi/nspm/1-
Naslijeđa Jugoistočne Europe). 2013. http://kultop.unibas.ch/veranstaltun- 2/d005/show_html?stdlang=ser_lat.
gen/2013/balkan/. Mills, Sara. 1994. “Knowledge, Gender, and Empire”. U Writing Women and
Levanat-Peričić, Miranda. 2013. “Žlicu populizma, žlicu elitizma”. Zarez Space. Alison Blunt i Gillian Rose, ur. New York, London: The Guilford Press,
15/370:10-11. 29-50.
Levi, Pavle. 2001. “‘Underground’. Jedna estetika etno-nacionalističkog uživanja”. Mills, Sara. 2005. Discourses of Difference. An Analysis of Women’s Travel Writing
Republika, 270-271. and Colonialism. London: Routledge.
Levi, Pavle. 2009. Raspad Jugoslavije na Filmu. Beograd: Biblioteka XX vek. Mishkova, Diana. 2006. “In Quest of Balkan Occidentalism”. Tokovi istorije 1-2:29-
Lewis, Reina. 2002. “Feminism and Orientalism”. Feminist Theory 3/2:211-219. 62.
Mishkova, Diana. 2008. “Symbolic Geographies and Visions of Identity. A Bal- Prica, Ines. 2001. Mala europska etnologija. Zagreb: Golden marketing.
kan Perspective”. European Journal of Social Theory 11/2:237-256. Raskin, Richard. 2003. “On Unhappy Endings, Politics and Storytelling. An
Miskovic, Maya. 2006. “Fierce Mustache, Muddy Chaos, and Nothing Much Interview with Milcho Manchevski”. A Danish Journal of Film Studies (film-
Else. Two Cinematic Images of the Balkans”. Cultural Studies – Critical Met- tidsskrift p.o.v.) (Film and Politics) 16.
hodologies 6/4:440-459 Rayner, Louisa. 1986. Žene u selu. Utisci jedne Engleskinje o životu u Jugoslaviji za
Močnik, Rastko. 2003. “‘Balkan’ kao element u ideološkim mehanizmima”. U vreme nemačke okupacije. Beograd: Vojislav i Branislav Janošević.
Balkan kao metafora. Između globalizacije i fragmentacije. Dušan I. Bjelić i Razsa, Maple i Nicole Lindstrom. 2004. “Balkan is Beautiful. Balkanism in the
Obrad Savić, ur. Beograd: Beogradski krug, 98-137. Political Discourse of Tuđman’s Croatia”. East European Politics and Societies
Mosse, George L. 1997. L’immagine dell’uomo. Lo stereotipo maschile nell’epoca 18/4:628-50.
moderna. Torino: Giulio Einaudi editore. Rihtman-Auguštin, Dunja. 2000. Ulice moga grada. Beograd: Biblioteka XX vek.
Mumford, Lewis. 2009. Tehnika i civilizacija. Novi Sad: Mediterran Publishing. Robinson, David. “A Tunnel Vision of War. An Interview with Emir Kusturica”.
Moranjak-Bamburać, Nirman. 2004. “Političke i epistemologijske implikacije The Times, 5. ožujka 1996.
postkolonijalne teorije”. Sarajevske sveske 6/7:87-101.
Rosenstone, Robert A. 2000. “History of What Has Not Yet Happened”. Rethin-
Obad, Orlanda. 2011. “Balkan lights. O promjenama u predodžbama o Zapadu i king History 4/2:183-192.
Balkanu u Hrvatskoj”. U Horror-Porno-Ennui. Kulturne prakse postsocijalizma.
Rosslyn, Felicity. 2000. “Rebecca West, Gerda and the Sense of Process”. U Black
Ines Prica i Tea Škokić, ur. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 9-31.
Lambs and Grey Falcons. Women Travellers in the Balkans. John Allcock i Anto-
Obad, Orlanda. 2013. “Pouke iz predsoblja Europe za balkanističku kritiku (i nia Young, ur. New York, Oxford: Berghahn Books, 113-127.
njezine kritičare)”. Filozofija i društvo 14:458-476.
Roško, Zoran. 2002. Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla. Rekreacijska teorija
Opća enciklopedija. 1977. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod.
za unutarnja tijela. Zagreb: Naklada MD.
Paić, Žarko. 1997. Gotski križ. Zagreb: Ceres.
Said, Edward. 1979. Orientalism. Vintage Books: New York.
Pavičić, Jurica. 2011. Postjugoslavenski film. Stil i ideologija. Zagreb: Hrvatski
Said, Edward. 1993. Culture and Imperialism. New York: Knopf/Random House.
filmski savez.
Said, Edward. 1995. “East isn’t East”. The Times Litarary Supplement, 3 veljače.
Peović, Vuković Katarina. Radikalna egzotičnost Balkana. Turistički vodiči po
istočnoj Europi. http://katepe.jottit.com/radikalna_egzotičnost_balkana_turi- Sajko, Ivana. 2009. “Rezept fur einen trockenen Martini”. Sprache im technischen
stički_vodiči_po_istočnoj_europi. Zeitalter 190:208-219.
Petrović, Tanja. 2009. A Long Way Home. Representation of the Western Balkans in Sandes, Flora. 1916. An English Woman-Sergeant in the Serbian Army. https://
Political and Media Discourses. Ljubljana: Mirovni inštitut. archive.org/details/englishwomanserg00sanduoft.
Pletenac, Tomislav. 2009. Izlaganje na Performance Studies International 15. Za- Sanguin, Andre-Louis. 2011. “Montenegro in Rebecca West’s Black Lamb and
greb. Grey Falcon. The Literature of Travellers as a Source for Political Geography”.
Postnikov, Boris. 2013. “Došli su po radnike”. Novosti 729. http://www.novossti. Geoadria 16/2:253-260.
com/2013/12/dosli-su-po-radnike/. Scarboro, Cristofer. 2005. “From Bath House to Parliament Building. The Am-
Potkonjak, Sanja i Tea Škokić. 2013. “‘In the World of Iron and Steel’. On bivalence of Colonial Desire”. Journal of Colonialism and Colonial History 6:1.
the Ethnography of Work, Unemployment and Hope”. Narodna umjetnost http://muse.jhu.edu/content/oai/journals/journal_of_colonialism_and_colo-
50/1:74–95 nial_history/v006/6.1scarboro.html.
Pratt Hugo. 2011. Želja da se bude beskoristan. Sećanja i razmišljanja: Razgovori sa Schick, Irving C. 1999. The Erotic Margin. Sexuality and Spatiality in Alteristic
Dominikom Ptifoom. Beograd: Službeni glasnik. Discourse. London: Verso.
Pratt, Mary Louise. 1992. Imperial Eyes. Travel Writing and Transculturation. Lon- Schick, Irving C. 2007. “Christian Maidens, Turkish Ravishers. The Sexualization
don: Routledge. of Natrional Conflict in the Late Ottoman Period”. U Women in the Ottoman
Balkans. Gender, Culture and History. Amila Buturović i Irvin Cemil Schick, Todorova, Maria. 2004b. “What is or is There a Balkan Culture, and Do or Sho-
ur. London: Taurus Academic Studies. uld the Balkans Have a Regional Identity?”. Southeast European and Black Sea
Senjković, Reana. 2002. Lica društva, likovi države. Zagreb: Institut za etnologiju Studies 4/1:175-185.
i folkloristiku. Todorova, Marija. 2006. Imaginarni Balkan. Beograd: Biblioteka XX vek.
Shehu, Bashkim. 2003. “Varijacije na temu Balkana”. Sarajevske sveske 3:329-337. Todorova, Maria. 2009. Imagining the Balkans. Updated Edition. Oxford: Oxford
Shohat, Ella i Robert Stam. 2002. “The Imperial Imaginary”. U The Anthropology University Press.
of Media. A Reader. Kelly Askew i Richard R. Wilk, ur. Malden: Blackwell Virag, Karen. 2002. “Of Boundaries and Revolving Doors. Some Thoughts on
Publishing. Europe, Balkan Cinema and Identity”. spacesofidentity.net 2/1.
Simmons, Cynthia. 2008. “Barbarski bedeker. Crno janje i sivi soko Rebecce West West, Rebecca. 2007. Black Lamb and Grey Falcon. A Journey through Yugoslavia.
i Balkanske sablasti Roberta Kaplana”. http://www.krug99.ba/rev/arhiva/ New York: Penguin Books.
download/27.pdf. Williams, Raymond. 1973. The Country and the City. New York: Oxford Univer-
Skopetea, Eli [Skopetea Helle]. 1991. “Orijentalizam i Balkan”. Istorijski časopis sity Press.
38:131-43. Wolff, Larry. 1994. Inventing Eastern Europe. The Map of Civilization on the Mind
Slapšak Svetlana. 2002. “Luke Balkanwalker Shoots Corto Maltese. Milcho Man- of the Enlightenment. Stanford, CA: Stanford University Press.
chevski’s Dust As An Answer to the Western Cultural Colonialism”. Identities, Wulf, Christoph. 2002. Cosmo, corpo, cultura. Enciclopedia Antropologica. Milano:
Journal for Politics, Gender and Culture 1/3:95-109. Bruno Mondadori.
Slapšak Svetlana. 2008. Neglected Interdisciplinarities. The Balkans, Gender, and Yeğenoğlu, Meyda. 1998. Colonial Fantasies. Towards a Feminist Reading of Orien-
Historical Anthropology; EASA 2008: Experiencing Diversity and Mutuality, talism. Cambridge, New York: Cambridge University Press.
Panel: Liminal Europe. Zagarrio, Vito. 2004. Cinema e fascismo. Film, modelli, immaginari. Venezia:
Sloterdijk, Peter. 2007. Srdžba i vrijeme. Političko-psihološki ogled. Zagreb: Anti- Marsilio.
barbarus. Zingarelli, Nicola. 2008. Vocabolario della lingua italiana. Bologna: Zanichelli
Sloterdijk, Peter. 2010. Sfere: Mikrosferologija, sv. 1 – Mehurovi. Beograd: Fedon. editore.
Spivak, Gayatri Chakravorty. 1999. A Critique of Postcolonial Reason. Toward a Hi- Zirojević, Olga. 2011. http://www.balkansinstitute.com/casopisSR.php.
story of the Vanishing Present. Cambridge, London: Harvard University Press. Žitko, Mislav. 2012. “Jugoslavenski modernistički projekt”. Novosti 669. http://
Stammwitz, Kati. “Turning the Telescope in the Other Direction”. Four Interviews with www.novossti.com/2012/10/jugoslavenski-modernisticki-projekt-ekonom-
Post-Colonial Travel Writers. Pico Iyer, Frank Delaney, Dan Jacobson, and Dervla ski-aspekti-1950-1970/.
Murphy. http://webdoc.sub.gwdg.de/edoc/ia/eese/artic99/stamm/1_99.html. Žižek, Slavoj. 1997. The Plague of Fantasies. London: Verso.
Šimić, Predrag. 2001. “Do the Balkans Exist?”. U The Southern Balkans. Perspec- Žižek, Slavoj. 1999. “The Spectre of Balkan”. Journal of International Institute 6/2.
tives From The Region. Dimitrios Triantaphyllou, ur. The Institute for Security http://quod.lib.umich.edu/j/jii/4750978.0006.202?rgn=main;view=fulltext.
Studies of Western European Union, 17-35 Žižek, Slavoj. Intervju Euronews, 18 rujan 2008.
Škokić, Tea. 2011. Ljubavni kod. Ljubav i seksualnost između tradicije i znanosti.
Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku.
Todorova, Maria. 1996. “Konstrukcija zapadnog diskursa o Balkanu”. Etnološka Novinski članci
tribina 19:25-41. Blic, 27. studeni 2008. – “Zabranjeno za decu i velike malograđane”. http://www.
Todorova, Maria. 2004a. “Learning Memory, Remembering Identity”. U Balkan dalibormatanic.com/index.php/lang-hr/blog?start=50.
Identities. Nation and Memory. Maria Todorova, ur. New York: New York Blic, 14. prosinac 2008. – “Poezija u svinjcu”. http://www.dalibormatanic.com/
University Press, 1-24. index.php/lang-en/blog/108-poezija-u-svinjcu-blic.
Corriere della sera, 16 studeni 2002. – “Arriva ‘Underground’ capolavoro di Ku- Glas Rudara, Kreka, 30. travanj 1950. – “Prvi maj. Borbena smotra radničke klase
sturica”. Jugoslavije u borbi za izgradnju socijalizma”.
Glas Istre, 5. lipanj 1945. – “Kongres omladine Balkana”. Glas rudara, Kreka, 31. siječanj 1950. – “Svim rudarima, svim trudbenicima
Glas Istre, 3. travanj 1946. – “Izradjen je plan medjubalkanskih natjecanja”. rudnika Kreke”.
Glas Istre, 11. travanj 1946. – “Program balkanskih igara i prvenstva”. Ilustrirani vjesnik, listopad 1946. – “Balkanske igre – uspjeh jugoslavenske atletike
Glas Istre, 12. travanj 1946. – “Partizanski marš – disciplina na balkanskim igra- i albanskog nogometa”.
ma”. Ilustrirani vjesnik, rujan 1947. – “Balkanijada u Ljubljani”.
Glas Istre, 13. listopad 1946. – “Osiguranje mira slobode i nezavisnosti balkanskih Ilustrirani vjesnik, rujan 1947. – “Balkanski nogometni šampionat”.
naroda i njihove sreće i blagostanja leži samo u njihovoj svijesnoj bratskoj Ilustrirani vjesnik, 7. prosinac 1947. – “Prema Omladinskoj pruzi Drač – Elbasan”.
zajednici”. Jutarnji list, 25. rujan 2008. – “KINO LIKA: Počešljani film po razbarušenoj
Glas Istre, 13. listopad 1946a. – “Interesi mira na Balkanu i u Evropi zahtijevaju knjizi”.
da prestane miješanje u unutrašnje stvari balkanskih naroda”. KULISA.eu, 13. listopad 2008. – “Najveći Matanićev film”.
Glas Istre, 26. lipanj 1946. – “Albanska omladinska radna brigada stigla na prugu Los Angeles Times, 4. lipanj 1947. – “Balkan Federation Negotiations Reported”.
Brčko Banovići”. New York Times, 8. kolovoz 1956. – “Bulgaria rules out Balkan Federation”.
Glas Istre, 26. lipanj 1946. – “Suradnja Albanije i Jugoslavije najbolja garancija Politika, 26. prosinac 2008. – “Hronika ‘malog mista’”.
mira na Balkanu. Prijem kod maršala Tita i ručak kod Stanoja Simića u čast Raški rudar, 30. travanj 1948. – “Slavimo prvi maj”.
Envera Hodže”.
Slobodna Dalmacija, 1. listopad 2008. – “Odbor za ravnopravnost spolova traži
Glas Istre, 21 srpanj 1946. – “Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći izmedju zabranu ‘Kina Lika’: Zbog seksa sa svinjama žene su u šoku”.
Jugoslavije i Albanije”.
Slobodna Dalmacija, 25. listopad 2008. – “Karakaš kod Mosora: don Anđelko će
Glas Istre, 4. rujan, 1946. – “Jugoslavija je prvak Balkana u plivanju i waterpolu”. jašiti na svinji”.
Glas Istre, 9. listopad 1946. – “Svečanim defileom i zakletvom učesnika otvorene Večernji list, 29. rujan 2008. – “Zabranite prikazivanje filma ‘Kino Lika’!”.
su tradicionalne igre balkanskih naroda”.
Večernji list, 8. listopad 2008. – “Redatelj govori o prašini koju je uskovitlao njegov
Glas Istre, listopad 1946. – “Svečano zaključenje balkanskih igara. Jugoslavija hvaljeni film ‘Kino Lika’. Dalibor Matanić: ‘Oš me jebat?’ znači ‘volim te’”.
pobjednik u lako-atletici i partizanskom maršu, a Albanija u nogometu”.
Vjesnik, 27. rujan 2008. – “Dalibor Matanić: Mnogi su se u Lici bojali kako ću
Glas Istre, 1946. – “‘Otečestveni front’ pozdravlja osnivanje Društva za kulturnu ih prikazati”.
suradnju Bugarska Jugoslavija u Beogradu i “Bratski posjet bugarskih književ-
Zarez, 2006, br. 191. http://www.zarez.hr/clanci/razgovor-s-gayatri-chakravorty-
nika”.
spivak.
Glas Istre, 1946. – Fiskulturni prilog, “Fiskulturna značka. Osnova fiskulturnog
pokreta FNRJ”.
Glas Istre, 5. prosinac 1947. – “Govor maršala Tita o značenju ugovora s Bugar- Filmografija
skom”.
Dojo, Hrvatska, Dalibor Matanić, 2009.
Glas Istre, 8. kolovoz 1947. – “Historijske odluke donijete na Bledu. Bratstvo
Dust, Makedonija/UK, Milčo Mančevski, Alta Films, British Screen Productions,
medju narodima Bugarske i Jugoslavije zauvijek utvrđeno”.
2001.
Glas Istre, 8. kolovoz1947a. – “Protokol o zaključenim sporazumima”.
Kino Lika, Hrvatska, Dalibor Matanić, Kinorama, HRT, Porta, 2008.
Glas Istre, listopad 1947. – “Savez rudara NR Bugarske poziva na takmičenje ru-
Prije kiše/Pred dozhdot, Makedonija/Francuska/UK, Milčo Mančevski, British
dare FNR Jugoslavije da bi pomogli ostvarenje odluka historijske konferencije
Screen Productions, 1994.
na Bledu”.
Star Wars VI: Return of the Jedi, SAD, Richard Marquand, Lucasfilm, 1983. O autorima
Sto dana u Brezi, Jugoslavija, Zoran Markuš, Zvezda film, 1949.
Underground, Francuska/Njemačka/Mađarska, Emir Kusturica, Komuna, 1995.
Andrea Matošević diplomirao je etnologiju i talijansku književnost

Stripovi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Padovi gdje je dovršio i Ma-
Katić, Žarko i Danko Đukić. 1991. Knindže – Vitezovi Srpske Krajine. Za slobodu ster Interkulturalnih studija. Doktorirao je na Odsjeku za etnologiju
Srpske Krajine, Beograd: Politika, br. 2. i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagre-
Listeš, Nikola i Siniša Ercegovac. 1992. Superhrvoje. Postanak. Split: Slobodna bu. Docent je na Odjelu za studij na talijanskom jeziku Sveučilišta
Dalmacija. Jurja Dobrile u Puli te suosnivač Centra za kulturološka i povijesna
Listeš, Nikola i Siniša Ercegovac. 1992. “Superhrvoje – Čovjek od kamena”, Profil
istraživanja socijalizma (CKPIS) pri istom Sveučilištu. Objavio je
– Nedjeljna Dalmacija, 6. veljače.
Pratt Hugo, Corto. 1994. Zeleni continent 1. Zagreb: Antibarbarus.
knjigu Pod zemljom: antropologija rudarenja na Labinštini u XX.
Savić, Dragoljub. 1991. Knindže – Vitezovi Srpske Krajine. Po zapovesti kapetana stoljeću (2011), su-uredio zbornik radova Socijalizam na klupi: ju-
Dragana. Beograd: Politika, br. 1. goslavensko društvo očima nove postjugoslavenske humanistike (2013),
te publicirao više radova u domaćim i međunarodnim zbornicima i
Internetski izvori i ostalo časopisima. Područje njegova istraživačkog interesa nalazi se u do-
meni antropologije i etnografije rada/industrije, teorija i povijesti
Etris, Andy. The Life of Corto Maltese. http://home.c2i.net/tzara/pratt/corto.html. etnologije/antropologije, povijesne antropologije, popularne kulture
Kusturica, Emir. Intervju, 22. siječanj 2011. http://www.plima.info/index.
itd. Član je više strukovnih udruženja.
php?option=com_content&task=view&id=3836&Itemid=88.
Perković Thompson, Marko. 1996. Geni kameni, Zagreb: Croatia records.
Postcard Plastik Zehnkämpfer von Arno Breker, 1936. http://www.akpool.co.uk/ Tea Škokić diplomirala je etnologiju i komparativnu književnost na
postcards/24013611-postcard-plastik-zehnkaempfer-von-arno-breker-1936. Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te na istom fakultetu magistrirala
Radio 101, 1. prosinac 2008. – “Kulturni intervju: Dalibor Matanić”. http:// i doktorirala na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju.
www.dalibormatanic.com/index.php/lang-hr/blog?start=40. Zaposlena je u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, u
www. pulafilmfestival.hr. zvanju više znanstvene suradnice. Objavila je knjigu Ljubavni kod:
http://www.brlsi.org/events-proceedings/proceedings/24939. ljubav i seksualnost između znanosti i tradicije (2011), te su-uredila
http://www.dhm.de/lemo/objekte/pict/pl003967/index.html.
zbornike Između roda i naroda (2004), Split i drugi (2007), Horror-
http://www.eurozine.com/articles/2004-07-09-vacheva-en.html.
Porno-Ennui: kulturne prakse postsocijalizma (2011). Bavi se temama
http://www.olympics.segas.gr/olympics/en/history/history11.asp.
http://www.women-war-memory.org/index.php/hr/povijest/rat-i-ratna-silovanja.
feminističke antropologije, antropologije seksualnosti i antropolo-
gije rada. Kao vanjska suradnica na doktorskom studiju Odsjeka za
etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu
predaje kolegij Žene (o)na Balkanu. Članica je HED-a.

Andrea Matosevic I Tea Skokic Polutani Dugog Trajanja PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Andrea Matosevic I Tea Skokic Polutani Dugog Trajanja PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

 

Andrea Matošević i Tea Škokić

Polutani dugog trajanja: kritike balkanističkog diskursa 7

(Auto)egzotizacija Balkana i etnografija nositelja

Agenda putovanja: feminotopija 71

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava: strip junaci

“Juče krvlju, a danas znojem!”: aspekti balkanologije

SVJESNI NEMOGUĆNOSTI I, odmah da kažemo, uzaludnosti

Balkanske (ne)konkretnosti Dakle, iako je namjera Todorove bila da ukaže na balkanističke

Umjetnička djela ne govore sama za sebe, ona govore i o kontekstu i od početka

[Z]ločinci su na velikom ekranu bili tamnoputi, imali špicaste brkove i govori-

TERITORIJ BALKANA koji povijesno nikad, pa ni danas, nije bio

* Tekst je prvotno objavljen u Matošević, Andrea. 2011. “(Auto)egzotizacija Balka-

“temporalne ispremiješanosti” sukladne s lajtmotivnim citatom provučenim kroz korpus

za razliku od domaćih zapisivača, strani su istraživači i umjetnici

Stoga, gotovo uvijek empiričnošću i dokumentarnošću pravdana Agenda putovanja: feminotopija

Dakle, ne radi se isključivo o submisivnim i nevidljivim seljanka-

Smrt Corto Maltesea, Dust, 2001.

DRUGI DUGOMETRAŽNI FILM Milča Mančevskog Dust (2001),

tičnijom umjetničkom produkcijom golih i kamenih statua muš-

Te su figure kao i svojstvena im simbolika, piše George L. Mosse,

Taj nas strip, stoga, zakonitošću vlastitog slikovnog jezika smješte-

kontrastu s Hrvojem prikazanim donekle poput njegova ikonološ-

životinjom i dlakavim majmunom čiju bestijalnost podcrtava egzekucija poludjelog Joce,

ono što se očekuje od njih, a koji se proteže kroz ranu biografiju

Superhrvoje i Sava (Knindže) – strip junaci dijele obiteljsku traumu

Prije pogibije otac je, predosjećajući tragediju, sklonio dječaka Savu

Ipak, posebno je interesantan u ovim stripovima način gradnje

Unatoč deklariranoj i dokazanoj ravnopravnosti u borbi Ličanka

*** mom protagonista prouzročenom ili dozvoljenom od jugoslaven-

PROMJENE ZNAČENJA riječi ponekad mogu biti osjetljivim poka-

Takvom prijateljskom stavu prethodili su “veći planovi” između Jugoslavije i Bugar-

Dio Budželijeva govora, specifična alegorija “juče krvlju, a danas

Iz potonjih je primjera razvidno da rad, poratna “antropogonijska

obrnuto – rad je također bio integriran u sport, među ostalim i kao

Sport i politički optimizam

Dijelovi teksta okrenuti k budućnosti naglašavali su pak važnost

Zagovaranje prožimanja fizičke kulture i sporta kroz sve aspekte i

snažan pokušaj njegove semantičke pejorativne fiksacije – znači za- Literatura

Andrea Matošević diplomirao je etnologiju i talijansku književnost

You might also like